O LJUDSKOJ PRIRODI

EDWARD O. WILSON

urednik biblioteke: Ognjen Strpi izdava: Naklada Jesenski i Turk za izdavaa: Mio Nejami preveo i odabrao: Belmondo Milia korektorica: Monika Mili grafiki urednik: Boris Kuk dizajn naslovnice: Boesauvaj fotografija autora: Jim Harrison tisak: Zrinski d.d., akovec travanj 2007.

www.jesenski-turk.hr

EDWARD O. WILSON

O LJUDSKOJ PRIRODI

Naklada Jesenski i Turk Zagreb, travanj 2007.

Izvornik: Edward O. Wilson: On Human nature Copyright 1978, 2004 by the President and Fellows of Harvard College

Sadraj

Predgovor, 2004...................................................................7 Predgovor...........................................................................17 1. Dilema. ............................................................................21 2. Nasljednost. ....................................................................33 3. Razvoj. .............................................................................63 4. Emergencija. ..................................................................79 5. Agresivnost..................................................................101 6. Seksualnost..................................................................119 7. Altruizam.....................................................................143 8. Religija..........................................................................159 9. Nada..............................................................................179 Rjenik pojmova..............................................................193 Biljeke..............................................................................201 Kazalo...............................................................................233

Ako se ova razmiljanja o ljudskoj prirodi i ine apstraktna i teko shvatljiva, to ne znai da se smije zakljuiti da su i po grena. Naprotiv, ini se nemoguim da bi ono to je dosad izbjeglo tolikim mudrim i dubokim filozofima bilo sasvim oigledno i lagano. Pa ma koliko nas truda stajala ova ispiti vanja, smatrat emo da smo dovoljno nagraeni ne samo ko riu ve i zadovoljstvom ako time uspijemo obogatiti svoju riznicu znanja o predmetima od neizrecive vanosti. David Hume, Istraivanje o ljudskom razumu

Predgovor, 2004.

Postoji li uope vanija tema od ljudske prirode? Kad bismo uspjeli proniknuti u njene tajne, s veom bismo preciznou definirali nau vrstu, a moda bismo i mudrije djelovali. U vrijeme prvog objavlji vanja ove knjige, sedamdesetih godina dvadesetog stoljea, u zapad nom svijetu su prevladavale dvije koncepcije miljenja o ljudskoj vr sti. Teolozi, osim najliberalnijih sljedbenika abrahamskih religija, na ljudska su bia gledali kao na crne anele u ivotinjskim tijelima koji ekaju otkupljenje i vjeni ivot. Po njihovom miljenju, ljudska pri roda je mjeavina dobrih i zlih sklonosti koje se moraju urediti uz po mo spisa bliskoistonih proroka. Za razliku od njih, najvei dio intelektualaca, bez obzira na even tualnu naklonjenost religiji, sumnjao je u postojanje neega kao to je ljudska priroda. Za njih je ljudski mozak tek prazna ploa, stroj koji pokreu temeljne strasti, svenamjensko raunalo koje stvara um samo na osnovi vlastitog iskustva i uenja. Veina intelektualaca se damdesetih je godina vjerovala je da je i sama kultura kumulativna nauena reakcija na okolinu i sluajna povijesna zbivanja. U isto vrijeme je poeo jaati i drukiji, naturalistiki pogled. Iako u zaetku, taj pravac je odluno tvrdio da su mozak i um biolokog porijekla i da svoju sloenost zahvaljuju evoluciji i procesu prirod ne selekcije. Ljudska priroda doista postoji, a ine je sposobnost za uenje i skup sklonosti potencijali koje vrlo openito nazivamo na

 Predgovor, 2004.

gonima. Oni su se razvijali milijunima godina, jo otkad su ljudi bili paleolitski lovci-sakupljai. Kao posljedica toga, ljudski nagoni jo uvijek nose arhaini peat biolokog nasljea vrste. Ljudsku prirodu stoga moemo razumjeti samo uz pomo znanstvene metode. Kul tura se, istina, razvija zahvaljujui povijesnim i prirodnim okolnosti ma, ali na njenu razvojnu putanju uvelike djeluju uroene osobito sti ljudske prirode. Ovakav pogled na svijet objanjava nova grana znanosti, sociobiologija, koja je kasnije, primijenjena na ovjeka, do bila naziv evolucijska psihologija (bez obzira na to, ona i dalje osta je sociobiologija). Ljudska sociobiologija postavlja pitanje to su, zapravo, ljudski nagoni. Na koji nain su posloeni tako da svojim sklopom ine ljudsku prirodu? Sve do sedamdesetih godina, ova vana i prastara pitanja gotovo nitko nije povezivao s biologijom, a sigurno ih nitko nije smjetao u podruje dviju radikalno razliitih, ali veoma vanih i kompatibilnih biolokih disciplina. Prva od tih dviju je neuroznanost, koja pokuava objasniti prirodu ljudskog uma i nain na koji ga mo zak stvara. Druga znanost je evolucijska biologija koja trai odgovor na pitanje zato mozak radi upravo na ovaj neobian nain a ne na neki drugi, jednako mogu. Ukratko, nekolicina znanstvenika, uklju ivi i mene, zakljuila je u tom ranom periodu, da zagonetka ljudske prirode moe biti rijeena samo ako znanstveno objanjenje obuhvati i kako (neuroznanost) i zato (evolucijska psihologija) rada mozga, i ako se te dvije dimenzije objanjenja meusobno usklade. Naturalistiki pristup ljudskoj prirodi morao je pruiti jo mno ga objanjenja. ovjek nosi naslijeene nagone, znanost ih je dobro prouila i razjasnila, sve je to u redu, ali na koji nain takve uroene smjernice mentalnog razvoja stvaraju neku kulturu? Mnogi mislio ci ne mogu ni predoiti sloenost ovog problema. Ako se kultura ra zvijala kroz tisuljea pod utjecajem bioloki obiljeene ljudske priro de, jednako je istinito i da se ljudska priroda razvijala kroz tisuljea u kojima su pripadnici suvremene ljudske vrste i njihovi neposred ni prethodnici iz roda Homo, ivjeli u skupinama, otkrivali vatru, iz mislili orua, usavrili jezik, i kao rezultat takvih plamsaja genijalno sti zauzeli udaljene kontinente i arhipelage planeta. Koevolucija gena i kulture, sinergistiko stapanje dvaju evolucijskih oblika bio je ne

 Predgovor, 2004.

izbjean proces. Ipak, o strukturi te koevolucije mi jo uvijek znamo vrlo malo. Knjiga O ljudskoj prirodi i u ovom izdanju dolazi pred itatelje u svom izvornom obliku. Da bih vam pribliio kontekst, pokuat u objasniti kako sam se, tamo 197778, odluio na taj pothvat. Do tog perioda, itava tri desetljea, bavio sam se prouavanjem mrava. Bio sam upravo zadivljen nainom na koji nagoni upravljaju izvanred nom sloenou i preciznou organizacije ivota ovih kukaca (neki kritiari su rekli da sam pretjerano zadivljen). Bavio sam se i prou avanjem biolokih razliitosti pa sam, dakako, bio zainteresiran za opu znanost o evoluciji i njenu povezanost s biologijom populaci ja. Bio sam zaprepaten spoznajom, koja danas zvui kao neto po sve normalno, da su drutva zapravo populacije, i da mnoge osobine ljudskog drutva podlijeu pravilima genetike i populacijske ekologi je. U knjizi The Insect Societes (1971) predloio sam utemeljenje nove grane biologije koja bi nastala kao sinteza prouavanja drutvenog ponaanja i populacijske biologije. Nova bi znanost, koju sam nazvao sociobiologijom, po prvi puta ujedinila znanje o drutvenim kukcima i drutvenim kraljenjacima: Optimistiki izgledi sociobiologije mogu se izloiti u nekoliko crta. Unato filogenetskoj udaljenosti kraljenjaka i kukaca i te meljnim razlikama izmeu njihovih personalnih i impersonal nih sustava komunikacije, ove dvije grupe ivotinja razvile su drutveno ponaanje koje je slino po stupnju sloenosti i su kladno u mnogim vanim detaljima. Ova injenica nam prua nadu da naela sociobiologije moemo izvesti iz prvih naela populacije i bihevioralne biologije i tako stvoriti jedinstvenu, zrelu znanost. Takva disciplina bi unaprijedila nae razumije vanje specifinog drutvenog ponaanja ivotinja u odnosu na ljudsko. (The Insect Societes, str. 460) Shema meusobnog odnosa ovih znanosti, koja je prvi put izloe na 1971. moe se vidjeti na sljedeoj stranici.

Evolucijski i ekoloki parametri. Iz knjige The Insect Societies, str. 459.

11 Predgovor, 2004.

Kasnije, 1975. proirio sam koncepciju discipline tako da obuhva ti i kraljenjake. Rezultat je bila nova knjiga pod naslovom Sociobiolo gy: The New Synthesis. Bila je to debela knjiga od 697 stranica, prikaz teorije utemeljene na enciklopedijskom pregledu svih poznatih dru tvenih organizama od bakterija i mjeinaca do kukaca, kraljenjaka i ovjeka. Dio o ne-ljudskim vrstama doivio je velik uspjeh meu bi olozima. U anketi iz 1989. djelatnici i lanovi Meunarodnog udru enja za prouavanje ponaanja ivotinja vrednovali su ovu knjigu kao najvanije djelo o ovom predmetu svih vremena, stavivi je ak ispred Darwinova klasika The Evolution of Emotions in Man and Ani mals (1872). Mnogi znanstvenici i drugi itatelji, vjerovali su da sam se trebao zaustaviti kod impanza ne dotiui se Homo sapiensa, pristojno osta jui na zoolokoj strani granice izmeu prirodnih i humanistikih znanosti. Ali snaga izazova i uzbuenje koje sam osjeao bili su od ve veliki da se suspregnem, i tako sam se u posljednjem poglavlju ovjek: od sociobiologije ka sociologiji, usudio prijei tu dobro u vanu granicu: Promotrimo sada ovjeka u slobodnom duhu povijesti priro de, kao da smo zoolozi s nekog drugog planeta koji izrauju katalog drutvenih vrsta na planetu Zemlji. U takvoj makro skopskoj vizuri sve humanistike i drutvene znanosti postale bi tek specijalizirane grane biologije; povijest, biografije i lite ratura samo istraivaki zapisnici ljudske etologije; dok bi an tropologija i sociologija zajedno tvorile sociobiologiju jedne vr ste primata. Da, rekao sam upravo to i jo uvijek tako mislim. Mi smo tek jed na od biolokih vrsta poniklih u Zemljinoj biosferi; jedna od prilago enih vrsta meu mnogima. Ma kako velianstveni bili nai jezici i kulture; ma kakvo bilo bogatstvo i profinjenost naeg uma; ma koli ko goleme bile nae kreativne moi mentalni proces ostaje proizvod mozga, organa kojega je eki prirodne selekcije uobliio na nakov nju prirode. Sve moi i sva zaudnost ljudskog uma nose u sebi peat njegova porijekla. I kad se kulture vinu u nedokuive visine mislei o poecima vremena i istraujui najdalje zakutke svemira, one nikad

12 Predgovor, 2004.

nee postii potpunu slobodu. Da nije tako, ne bismo ni koristili na ziv humanistike znanosti da oznaimo prouavanje specifinih fe nomena koji nas ine ljudima. Vrlo je mali broj strunjaka s podruja drutvenih znanosti bio spreman na razmatranje ovakve percepcije, i rijetki su u prolosti izra zili slina miljenja. inilo bi se loginim da bioloke injenice slue kao potpora njihovim znanostima, kao to je fizika za kemiju (odatle i nastaje fizikalna kemija), dok obje slue kao temelj biologiji. Mislio sam da e sociobiologija olakati premoivanje jaza izmeu razlii tih grana znanosti ili, u najmanju ruku, providjeti korisna sredstva za analizu ljudskog ponaanja. Veina humanistikih znanstvenika i strunjaka ostali su ravno duni, ili su nove ideje doivjeli kao neprijateljski napad neke lane i neprihvatljive ideologije. Na moje iznenaenje priznajem da sam bio naivan podigle su se kontroverze i odjeknuli su prvi hici. Istini za volju, za predstavljanje sociobiolokih ideja nije moglo biti goreg vremena od sedamdesetih godina dvadesetog stoljea. Najomraeniji sukob u amerikoj povijesti, rat u Vijetnamu, pribli avao se svome kraju. inilo se da e i borba za ljudska prava doi vjeti svoj trijumf, iako takav ishod jo uvijek nije bio izvjestan. Ame rika demokracija, u svom glomaznom i bunom obliju, jo jednom je pokazala svoju ud. Negativna strana itave te gungule, bila je stvaranje prostora za ekstremizam. U akademskim krugovima u modi je bila revolucionarna ljevica. Elitna sveuilita izumila su po jam politike korektnosti i uvela ga u upotrebu drutvenim pritisci ma i pod prijetnjom studentskih prosvjeda. U takvom okruju soci jalizam i marksizam bili su prava stvar. Reimi u Kini i SSSR-u, bili su, barem u teoriji, prihvatljivi. Politiki centrizam se, izvan deka nova ureda, duboko prezirao. Konzervativci, u kojima je sve kuha lo, uglavnom se nisu usuivali progovoriti. Radikalno lijevi profe sori i srodni im aktivisti, heroji sveuilita, neprekidno su recitirali svoju litaniju: establiment nas je izdao, establiment blokira napre dak, establiment je na neprijatelj. Mo narodu da, ali na ame riki nain. S obzirom da su pripadnici amerike radnike klase pri tom igranju revolucije ostali beznadno konzervativni, klasnu borbu i ulogu novog proletarijata morali su preuzeti studenti jer se nisu

13 Predgovor, 2004.

mogli zamisliti kao budui burzovni meetari, birokrati i sveuili ni profesori. U takvoj atmosferi, rasna problematika je bila poput radioaktiv ne smjese, smrtonosne po svakoga tko joj pristupi bez krajnjeg opre za. Teorije o nasljeivanju IQ-a ili ljudskog ponaanja smatrale su se uvredama koje treba kazniti. Svatko tko se usudio progovoriti o ovim temama osim na nain izriite osude riskirao je etiketu rasista, a takva optuba, i kad je bila lana, dovodila bi do bojkota akademske sredi ne. To se zapravo dogaalo jako rijetko, jer su akademci bili dovoljno pametni i prestraeni pa su izbjegavali sline teme, barem u javnosti. ak su i privatni razgovori bili obiljeeni izvjesnim oprezom. Korijeni tako duboke odbojnosti prema drukijem miljenju seu veoma duboko, i bez obzira na histeriju sedamdesetih, ta odbojnost ima svoju zdravu osnovu. Socijalni darvinizam i eugenika, plodovi braka nemute biologije i desniarske nativistike ideologije, bili su pogubni za prirodne znanosti poetka dvadesetog stoljea. Takvi sta vovi su uivali veliku popularnost u Sovjetskom Savezu 1930-ih, u predlamarkovskom periodu, i bili su sastavni dio nacistikih teorija i zloina. Jednim dijelom zbog ovakve zloupotrebe biologije, a djelo mino i zbog razvoja biheviorizma kao dominantnog pokreta unutar psihologije, humanistike znanosti su se, objanjavajui ljudsko po naanje, sve vie udaljavale od pojmova nagona i upotrebe genetike i evolucijske teorije. Sve do sedamdesetih godina, interpretacija mozga kao prvotno prazne ploe titila je drutvene znanosti i humanistiku od biologije i izvojevala je njihovu neovisnost pomogavi im da po stanu dvije od te tri velike grane znanja. Sociobiologija nije doekana kao intelektualni doprinos, kako sam se nadao, nego kao prijetnja svjetonazoru prazne ploe. to vie, mali ali utjecajni dio intelektualne elite doivio ju je kao prijet nju marksistikoj ideologiji. Odbacujui sociobiologiju, ti su kritiari uspjeli redefinirati njeno znaenje na potpuno pogrean nain. Me diji su je predstavljali kao teoriju o ljudskom ponaanju koje je djelo mino ili potpuno uvjetovano genetikom, a ne uenjem. Takav se stav danas smatra ispravnim, a ve 1970. bilo je dovoljno dokaza da ga podre. Bez obzira na takve dokaze, to nije bila glavna poruka socio biologije, a nije ni danas. Sociobiologija je znanstvena disciplina, su

14 Predgovor, 2004.

stavno izuavanje biolokih temelja svih vrsta drutvenog ponaanja ivih organizama, ukljuujui i ovjeka. Kao skup relevantnih teorija, ova uenja obuhvaaju i mogunost prazne ploe uzimajui u obzir da bi nadilaenje uroenih osobina takoer zahtijevalo golemu evo lucijsku snagu koja ukljuuje velik broj gena. Drugim rijeima, teorija o praznoj ploi je intenzivno sociobioloka, ali je pogrena. Proturjenosti sociobiologije proistjeu iz mjeavine nesporazu ma, sumnji i ogorenosti. Njihovo postojanje me uvjerilo da nisam na prikladan nain objasnio vanost ove discipline za razumijevanje ljudskog ponaanja. Posljednje poglavlje knjige Sociobiology: The New Synthesis trebalo je biti izlaganje u veliini zasebne knjige. Trebao sam ui dublje u problematiku bihevioralne genetike, pristupiti uvjerlji vije temi kulture, i pozabaviti se filozofskim i drutvenim pitanjima koje je sociobiologija potaknula; morao sam s punom usredotoeno u odgovoriti na glavne primjedbe koje su se tada mogle uti, kao i na one koje e politike ideologije i religije tek postaviti. Suoen s ta kvim zahtjevima, 1977. godine sam odluio napisati knjigu koju sada drite u rukama. Bio sam veoma sretan kad je knjiga dobro primljena, a zadovoljan sam i injenicom da se i danas dobro prodaje. Edward O. Wilson Lexington, Massachusetts lipanj 2004.

15 Predgovor, 2004.

Prijedlozi za dalje itanje Ove knjige, namijenjene irokoj publici, svojom tematikom prate raz voj sociobiologije ljudi (koja se najee naziva evolucijska psihologi ja) u periodu otkako je objavljena knjiga O ljudskoj prirodi, dakle u po sljednjih dvadeset i pet godina. Alcock, John. The Triumph of Sociobiology (New York: Oxford Uni versity Press, 2001). Barkow, Jerome H., Leda Cosmides i John Tooby (ur.) The Adapted Mind (New York: Oxford University Press, 1992). Degler, Carl N. In Search of Human Nature: The Decline & Revival of Darwinism in American Social Thought (New York: Oxford Uni versity Press, 2000). Segerstrle, Ullica. Defenders of the Truth (New York: Oxford Uni versity Press, 2000). V. takoer Polek, Darko i Josip Hrgovi (ur.) Evolucija drutvenosti (Zagreb: Jesenski i Turk, 2004).

Predgovor

O ljudskoj prirodi je trei dio trilogije koja je nastala posve nenamjerno. Sve dok knjiga nije dovrena, bio sam nesvjestan logike povezanosti s prethodnim radovima. Posljednje poglavlje The Insect Societes (1971) nosilo je naslov Izgledi ujedinjene sociobiologije. U tom sam poglavlju pokuao objasniti da se naela populacijske biologije i komparativne zoologije koja uspjeno tumae rigidne sustave drutvenih kukaca, mogu toku po toku primijeniti i na kraljenjake. Ustvrdio sam da emo s vremenom, sluei se istim parametrima i jedinstvenom kvantitativnom teorijom, prouavati kolonije termita kao i rezus-majmuna. Ne uspijevajui se oduprijeti izazovu vlastite retorike, bacio sam se na temeljito studiranje opsene i izvrsne literature o drutvenom ponaanju kraljenjaka. Plod tih napora bila je knjiga Sociobiology: The New Synthesis (1975). U posljednjem poglavlju ovjek: od sociobiologije ka sociologiji, iznio sam tezu da e se bioloka naela koja sada vae za ivotinje u budunosti uspjeno primijeniti i na drutvene znanosti. Ova natuknica je izazvala neuobiajeno velik interes i brdo kontroverzi. U periodu nakon objavljivanja Sociobiologije proitao sam mnogo literature o ljudskom ponaanju, posjetio brojne seminare i razvio bogatu prepisku sa znanstvenicima iz podruja humanistike. Ta iskustva su me do kraja uvjerila da je konano dolo vrijeme da se premosti jaz izmeu dvaju oblika kulture i da su najbolja sredstva za takav pothvat sociobiologija, kao jednostavno proirenje populacijske

18 Predgovor biologije, i evolucijska teorija kao objanjenje drutvene organizacije. Ova knjiga je prikaz tih teza. Ona nipoto nije udbenik niti konvencionalna sinteza znanstvene literature. Prouavanje ljudskog ponaanja zahtijeva zaustavljanje pred svakim hodnikom u labirintu ljudskog uma i u skladu s tim uvaavanje dostignua ne samo znanosti o drutvu nego i cjelokupne humanistike, ukljuivi filozofiju i izuavanje samog znanstvenog procesa. Sukladno ovim zahtjevima, O ljudskoj prirodi nije znanstveno djelo; to je djelo o znanosti, o tome kako duboko prirodne znanosti mogu zadrijeti u tajne ljudskog ponaanja dok se i same ne transformiraju u neto novo. Nadalje, zahvaljujui obilnoj dokumentaciji, knjiga moe posluiti kao izvor informacija o ponaanju i o sociobiologiji. U svojoj sri ona je spekulativni esej koji razmatra duboke posljedice susreta socijalne teorije i prirodnih znanosti povezanih s njome. Miljenja o ovim argumentima e, bez ikakve sumnje, biti podijeljena kao to je to bio sluaj sa slinim temama u Sociobiologiji. Uz rizik povlaivanja onima ija osobna uvjerenja ne doputaju nita osim odbacivanja mojih teza, moram se obratiti itateljima koji e ovu knjigu prihvatiti nekritiki, kao skup znanstveno potvrenih injenica. Njima, dakle, elim rei da je lako mogue da sam u krivu; moda precjenjujem ulogu prirodnih znanosti; moda se presmiono kockam s vjerom u znanstveni materijalizam. Ne izriem ove sumnje zbog lane skromnosti, nego zbog elje da odrim snagu. Beskompromisna primjena evolucijske teorije na sve aspekte ljudske egzistencije ne vodi niemu ako je sam znanstveni duh kolebljiv, ako se ideje ne mogu podvrgnuti objektivnoj provjeri i ako time ne dobiju peat smrtnosti. Drutvene znanosti su jo uvijek premlade i slabane, a evolucijska teorija nesavrena i stoga teze koje iznosim ne mogu imati dogmatsku snagu. Bez obzira na to, vjerujem da postoje dokazi koji govore u njihovu korist i koji jaaju povjerenje u bioloka istraivanja, glavnu uzdanicu ovog izlaganja. Na moju veliku sreu, za vrijeme rada na ovoj knjizi bio sam okruen prijateljima i suradnicima koji su mi neizmjerno pomogli i dali mnogo korisnih savjeta. Oni se, posve prirodno, nisu sloili sa svime to sam iznio, i ja ih molim za ispriku zbog pogreaka koje nisam ispravio. Ovo su njihova imena: Richard D. Alexander, Jerome

19 Predgovor H. Barkow, Daniel Bell, William I. Bennett, Herbert Bloch, William E. Boggs, John T. Bonner, John E. Boswell, Ralph W. Burhoe, Donald T. Campbell, Arthur Caplan, Napoleon A. Chagnon, George A. Clark, Robert K. Colwell, Bernard D. Davi, Irven DeVore, Mildred Dickeman, Robin Fox, Daniel G. Freedman, William D. Hamilton, Richard J. Hernstein, Bert Holldobler, Gerald Holton, arah Blaffer Hrdy, Harry J. Jerison, Mary-Claire King, Melvin Konner, George F. Oster, Orlando Patterson, John E. Pfeiffer, David Premack, W. V. Quine, John Seger, Joseph, Shepher, B. F. Skinner, Frank Sulloway, Lionel Tiger, Robert L. Trivers, Pierre van den Berghe, Arthur W. Wang, James D. Weinrich, Irene K. Wilson, Richard W. Wrangham. Kao to je bilo pri radu na mojoj prethodnoj knjizi, Kathleen M. Horton mi je pomogla u bibliografskim pretraivanjima i otipkala sve skice mojeg rukopisa. Njezina pomo je doprinijela preciznosti i urednosti mojega rada i to u razmjerima koje se ne usuujem predoiti. Prvo poglavlje sadri gotovo nepromijenjene dijelove mojih lanaka The social instinct, Bulletin ofthe American Academy ofArts and Sciences, 30: 11-24 (1976) i ,,Biology and the Social Sciences, Daedalus, 106(4): 127-140 (1977); u 5. i 7. poglavlju nalazi se dobar dio lanka Human Decency Is Animal (The New York Times Magazine, 12. listopad 1975); a 4. i 8. poglavlje sadre nekoliko dijelova iz 27. poglavlja Sociobiologije. Zahvalan sam nakladnicima koji su mi dopustili reprodukciju ovih materijala. University of California Press, University of Chicago Press i Macmillan Company dali su mi doputenje za citiranje drugih autora. Citati se nalaze u bibliografskim opaskama.

1. Dilema

Prisjetimo se naas kljunih pitanja koje je veliki filozof David Hume smatrao iznimno vanima: kako funkcionira mozak, zato upravo na taj, a ne na neki drugi nain, i uzevi sve to u obzir, u emu je temelj ljudske prirode? Vraamo se ovim pitanjima s osjeajem nesigurnosti, pa ak i straha. Ako je mozak tek stroj sainjen od deset milijardi stanica i ako se ljudski um moe objasniti kao proizvod zajednike aktivnosti ogranienog broja kemijskih i fizikalnih reakcija, odreujui time granice ljudskih mogunosti - to znai da smo u cijelosti bioloka bia i da nae due ne mogu slobodno letjeti. Ako je ovjeanstvo nastalo kao plod Darwinove prirodne selekcije, znai da su za postanak vrsta odgovorne genske sluajnosti i zahtjevi okolia, a ne Bog. Boansku je dimenziju jo uvijek mogue traiti u svijetu najmanjih estica materije, u kvarkovima i elektronskim ljuskama (Hans Kung ima puno pravo pitati ateiste zato uope postoji neto, a ne nita) ali nikako u porijeklu vrsta. Koliko god pokuavali uljepati ovaj krajnji zakljuak sluei se metaforama i matom, on ostaje vanim dijelom filozofske batine posljednjih stotinu godina znanstvenih istraivanja. Nemogue je zaobii ovu doista neprivlanu tvrdnju. Ona je bitna poetna hipoteza u svakom ozbiljnijem razmatranju ljudskog fenomena. Bez nje se drutvene znanosti svode na puko opisivanje vanjskih pojavnosti, ostaju krnje kao to bi to bila astronomija bez fizike, biologija bez kemije i matematika bez algebre. Uzevi je u obzir,

22 Dilema ljudska priroda se moe promatrati kao predmet pravog empirijskog istraivanja, biologija se tada moe staviti u slubu humanistikog odgoja a slika o nama samima moe postati neizmjerno preciznija i bogatija. U onoj mjeri u kojoj je svjetonazor novog naturalizma ispravan, on stvara dvije velike duhovne dileme. Prva proizlazi iz zakljuka da niti jedna vrsta, ukljuivi nau, ne posjeduje svrhu koja nadilazi zahtjeve svoje genetike povijesti. Vrste mogu imati goleme potencijale za materijalni i mentalni napredak, ali ne postoji nikakva unutarnja svrha njihova postojanja niti njihov razvoj vode sile onkraj neposrednog okolia. tovie, nema ni evolucijskog cilja prema kojem molekularna struktura upravlja odreenu vrstu. Vjerujem da struktura ljudskog uma tvori njegove granice i da ga isto biolokim sredstvima prisiljava na odreene odluke. Ako je mozak evoluirao prirodnom selekcijom, ak i sposobnost estetske prosudbe ili religijske vjere moraju biti dio tog istog mehanikog procesa. Mora se raditi ili o neposrednim adaptacijama na elemente okolia u davnim vremenima ljudske vrste, ili, u najmanju ruku, o usputnim pojavama, prateem efektu nekih vanih, manje vidljivih aktivnosti koje su nekad sluile prilagodbi u strogom biolokom smislu te rijei. to je, dakle, bit ovog argumenta? Vjerujem da mozak postoji zato to pomae preivljavanju i umnoavanju gena koji ine osobitosti vrste. Ljudski um je sredstvo preivljavanja i reprodukcije, a razum je samo jedna od njegovih tehnika. Steven Weinberg je jednom istaknuo da fizika stvarnost ostaje nedokuiva ak i fiziarima jer je teko vjerovati da je stvorena tako da bude shvatljiva ljudskom umu. Obrnut emo tu misao i s jo veim uvjerenjem rei da intelekt nije stvoren za razumijevanje atoma niti samoga sebe, nego samo kao pomo za preivljavanje ljudskih gena. Misaona osoba dobro zna da ivotom, na neki udesan nain, upravlja bioloka ontogeneza, vie ili manje ustaljen redoslijed ivotnih razdoblja. Ona osjea da je uz sve te porive, duhovitost, ljubav, ponos, bijes, nadu i tjeskobu, uz sve te znaajke njegove vrste, jedina izvjesnost nastavljanje tog ciklusa. Mnogi pjesnici su ovu istinu doivljavali kao neto tragino. Yeats je naziva dolaskom mudrosti:

23 Dilema
Iako lia je mnogo, korijen je tek jedan; Kroz dane lai, kroz dane mladosti Moje lie i cvijee lelujae na suncu; A sada mogu mirno istrunuti u istini.

Prva dilema, ukratko, proizlazi iz injenice da nema mjesta kamo idemo. Vrste nemaju nikakve svrhe koja nadrasta granice njihove bioloke prirode. Mogue je da e u nekoliko narednih stoljea ovjek napredovati u tehnologiji i politici, rijeiti energetske i materijalne krize, sprijeiti nuklearni rat i kontrolirati svoju reprodukciju. ovjeanstvo se moda i moe nadati stabilnom ekosustavu i sitoj populaciji. Ali to onda? Obrazovani ljudi ele vjerovati da izvan materijalnih potreba postoji potreba za ispunjenjem i realizacijom osobnih potencijala. Ali to je to ispunjenje i s kakvim svrhom bi se razvijali ti potencijali? Tradicionalne religije propadaju, ne samo zbog poniavajuih dokaza o povijesnoj netonosti njihovih mitologija, ve i zbog spoznaje da su vjerovanja samo mehanizmi koji pomau preivljavanju vrste. Religije, kao i ostale ljudske institucije nastaju samo da bi ojaale ustrajnost i utjecaj njihovih sljedbenika. Marksizam i druge sekularne religije nude tek neto vie od materijalnog boljitka i ozakonjenog bijega od posljedica djelovanja ljudske prirode. I njih takoer pokree elja za kolektivnim samovelianjem. Francuski politiki komentator Alain Pevrefitte rekao je, divei se Mau Ce-Tungu, da su Kinezi upoznali radost ljubavi prema sebi ljubei njega i da je stoga prirodno da Mao ljubi sam sebe kroz njih. I tako se ideologije klanjanju svojim skrivenim gospodarima - genima, a najuzvieniji porivi nakon podrobnijeg promatranja postaju tek zakrabuljene bioloke aktivnosti. Neki od mranijih suvremenih tumaa drutva, kao to su Robert Heilbroner, Robert Nisbet i L. S. Stavrianos, tvrde da zapadnoj civilizaciji, kao i itavom ovjeanstvu prijeti propast. Njihova razmiljanja nas uvode u viziju postideoloskih drutava koja ugaajui sama sebi, sve vie tonu u dekadenciju. Gunther Stent u svojoj knjizi Dolazak zlatnog doba pie:

24 . Dilema Volja za moi nee potpuno ieznuti ali distribucija njene snage drastino e se promijeniti. Na jednom kraju tog pravca nalazit e se manjina koja e odravati tehnologiju nunu za visok standard ivljenja masa. U sredini e biti oni za koje e razlika izmeu iluzornog i stvarnog jo uvijek imati smisla... Oni e zadrati interes za svijet i trait e ulna zadovoljstva. Na drugom kraju spektra bit e oni za koje e granica izmeu zamiljenog i realnog biti gotovo izbrisana. Veza s realnou bit e tek tolika da omogui fiziko preivljavanje. Opasnost na koju ukazuje prva dilema je nestajanje transcendentnih ciljeva prema kojima drutva mogu organizirati svoju energiju. Ovi ciljevi, moralne inaice rata, polako su izblijedjeli; kako smo im se pribliavali, oni su se, poput fatamorgane, jedan po jedan pretvarali u trak pare. Da bismo pronali novu etiku, utemeljenu na istinitijem odreenju ovjeka, morat emo se zagledati unutar sebe, secirajui maineriju mozga i krenuti unazad putem evolucijske povijesti. Uvjeren sam da e taj pothvat otvoriti vrata drugoj dilemi: izboru izmeu etikih premisa koje su dio ovjekove bioloke prirode. Kad smo ve doli do te toke, dopustite mi da vas u najkraim crtama upoznam s temeljem druge dileme, dok u argumente koji je podupiru izloiti u sljedeem poglavlju. U naem mozgu postoje uroeni cenzori i motivacijski elementi koji na podsvjesnoj razini, ali veoma snano, utjeu na nae etike premise. Moralnost je nagon koji nie iz tih korijena. Ako je ovakva tvrdnja tona, znanost e moda morati istraiti porijeklo i znaenje ljudskih vrednota, jer iz njih proizlaze sve etike postavke i vei dio politike prakse. Filozofi, od kojih veina ne uzima u obzir evolucionistiku perspektivu, nikada nisu posvetili mnogo vremena ovom problemu. Oni su upute etikih sustava prouavali na razini posljedica a ne njihova porijekla. John Rawls zapoinje svoju utjecajnu knjigu Teorija pravednosti (1971) tvrdnjom koja ne trpi pogovora: ,,U pravednom drutvu povlastice jednakopravnog graanskog statusa se podrazumijevaju; prava koja osigurava drutvo ne mogu ovisiti o trgovini politikim ili drutvenim interesima. Prvo poglavlje knjige Roberta Nozicka Anarhija, drava i utopija (1974) poinje jednako odlunom

25 Dilema tvrdnjom: Pojedinci imaju svoja prava, i postoje stvari koje im nitko, ni osoba ni grupa ne bi smjeli initi (a da time ne prekre njihova prava). Ta prava su toliko vrsta i dalekosena da se moemo upitati to drava i njeni slubenici uope smiju initi. Ove dvije premise su meusobno razliite i vode do radikalno razliitih prijedloga. Rawls bi dopustio stroge mehanizme drutvene kontrole da osigura to ravnopravniju distribuciju drutvenih nagrada. Za Nozicka, idealno bi drutvo bilo to manje slino dravi, a mehanizmi kontrole bi samo titili graane od nasilja i prijevara, dok bi nejednaka raspodjela nagrada bila posve prihvatljiva. Rawls ne prihvaa meritokraciju; Nozick je doputa i dri je poeljnom osim u sluajevima kad lokalna zajednica svojom voljom izabere eksperimentiranje s egalitarizmom. Kao i svi drugi, filozofi odmjeravaju svoje emocionalne reakcije prema razliitim mogunostima kao da se savjetuju sa skrivenim proroitem. To se proroite nalazi u dubokim emocionalnim centrima mozga, najvjerojatnije unutar limbikog sustava, sloenog sklopa neurona i stanica koje lue hormone smjetene ispod misleeg dijela modane kore. Emocionalne reakcije ovjeka i etiko djelovanje koje se na njima temelji, u svojoj su osnovi programirani prirodnom selekcijom tijekom tisua generacija. Stupanj ogranienja uzrokovanih takvim programiranjem, njihovi izvori u mozgu, i razumijevanje njihova znaenja preko rekonstrukcije evolucijske povijesti mozga - pitanja su koja predstavljaju pravi izazov znanosti. Ovaj pothvat e biti logina dopuna kontinuiranom prouavanju kulturne evolucije. Uspjeh takvih nastojanja iznjedrit e i drugu dilemu, koju moemo izraziti ovim pitanjem: koje od postojeih cenzora i motivatora treba sluati, a koje je od njih bolje ograniiti ili sublimirati? Upute takve vrste predstavljaju samu bit nae ljudskosti. Upravo one, a ne vjera u duhovnu posebnost, razlikuju nas od elektronskih raunala. U nekim buduim vremenima morat emo odluiti o stupnju nae ljudskosti - i to u osnovnom, biolokom smislu - jer e pred nama stajati izbor izmeu razliitih emocionalnih uputa koje smo naslijedili. Nau emo sudbinu zacrtati tako da s automatske kontrole koja se temelji na naim biolokim obiljejima prijeemo na svjesno, precizno upravljanje uz pomo spoznaja o biologiji.

26 Dilema Budui da se upute koje pred ovjeka postavlja njegova priroda moraju prouiti uz pomo sloenog sustava ogledala, one su vrlo skliska tema i prava filozofska zamka. Jedini nain da se krene naprijed je prouavanje ljudske prirode kao dijela prirodnih znanosti, s pokuajem da prirodoslovlje integriramo s drutvenim i humanistikim znanostima. Ne mogu zamisliti nikakve ideoloke ni formalistike preace. Neurobiologija se ne moe nauiti kleei pred stopalima gurua. Posljedice genetike povijesti nee odrediti nikakvo zakonodavno tijelo. Naroito je vano da, ako ni zbog ega drugoga, a ono zbog naeg fizikog boljitka, etiku filozofiju ne prepustimo procijenama obine mudrosti. Iako je ljudski napredak mogue postii uz pomo intuicije i snage volje, jedino e mukom steeno empirijsko znanje o naoj biolokoj prirodi ukazati na optimalne odluke unutar suparnikih kriterija napretka. Vana poetna faza ove analize bit e proimanje biologije i razliitih drutvenih znanosti - psihologije, antropologije, sociologije i ekonomije. Te dvije grane kulture tek su se odnedavno upoznale kako treba. Rezultat tog upoznavanja mogao se i predvidjeti: bila je to mjeavina odbojnosti, nerazumijevanja, pretjeranog entuzijazma, lokalnih sukoba i rasprava. Situaciju emo najbolje saeti ako kaemo da biologija danas predstavlja antidisciplinu drutvenih znanosti. Rijeju antidisciplina elio bih opisati ono naroito neprijateljstvo koje se javlja kad prve interakcije nastaju ba medu organizacijskim razinama koje meusobno granie. Objasnit u to na primjerima. Za kemiju, antidisciplina je mnogolika znanost fizike; za molekularnu biologiju to je kemija; za fiziologiju molekularna biologija; i tako redom preko sparenih razina vee specifinosti i sloenosti. Povijest razliitih disciplina uglavnom slijedi slian obrazac. U samom poetku njeni praktikanti vjeruju u inovativnost nove znanosti i jedinstvenost objekta istraivanja. Svoje ivote posveuju istraivanju pojedinih aspekata i obrazaca i za vrijeme te poetne istraivake faze ne vjeruju da je uoene fenomene mogue svesti na jednostavne zakone. lanovi drugog tabora, antidiscipline, zastupaju drukiji stav. S obzirom da primarni objekti njihova istraivanja pripadaju nioj organizacijskoj razini, na primjer atomima a ne molekulama, oni vjeruju da se znanost o vioj organizacijskoj razini mora preformulirati u

27 Dilema skladu s njihovim zakonima: kemiju e tako promijeniti zakoni fizike, biologiju zakoni kemije i tako dalje. Njihovi interesi su prilino uski, apstraktni i na neki nain izrabljivaki. P. A. M. Dirac govorei o teoriji vodikovog atoma ustvrdio je da e se njene konzekvence pokazati kao ista kemija. Malo je biokemiara koji ive u uvjerenju da ivot nije nita vie od djelovanja atoma i molekula. Lako je shvatiti zato je svaka disciplina ujedno i antidisciplina. Protivniki odnos je mogu jer se privrenici dvaju susjednih organizacijskih razina - npr. atoma i molekula - posveuju vlastitim metodama i idejama dok su usredotoeni na viu razinu (u ovom sluaju, na molekule). Po dananjim standardima, znanstvenik je onaj koji prouava tri znanstvena podruja: svoju disciplinu (u ovom primjeru kemiju), niu antidisciplinu (fiziku) i podruje kojemu njegova disciplina predstavlja antidisciplinu (kemijske aspekte biologije). Dobar strunjak za ivani sustav - uzmimo jo jedan, bolje razraen primjer - vrlo dobro poznaje strukturu ivane stanice, razumije prirodu kemijske baze impulsa koji prolaze kroz te stanice i izmeu njih, i pored toga se nada da e objasniti kako te stanice funkcioniraju zajedno i time stvaraju osnovne obrasce ponaanja. Svaki uspjean znanstvenik pristupa trima razinama fenomena koji su vezani za njegovu specijalnost na razliite naine. Meusobni odnos pograninih znanosti u poetku je napet i kreativan, ali s vremenom postaje u potpunosti komplementaran. Prisjetimo se poetaka molekularne biologije. Krajem devetnaestog stoljea velikom je brzinom napredovalo prouavanje stanica (citologija) i studije o kemijskim procesima unutar i oko stanica (biokemija). Odnos izmeu ovih dvaju podruja bio je sloen i velikim je dijelom odgovarao historijskoj shemi koju sam opisao. Citolozi su bili ushieni zbog sve brojnijih dokaza o zakuastoj staninoj strukturi. Uspjeli su protumaiti tajanstvenu koreografiju kromosoma za vrijeme stanine diobe i tako postaviti okvir za raanje moderne genetike i eksperimentalne razvojne biologije. S druge strane, mnogi kemiari su sumnjali da na mikroskopskoj razini postoji toliko razraena struktura. Mislili su da citolozi zapravo opisuju laboratorijske artefakte nastale metodama fiksiranja i bojenja stanica. Oni su se vie zanimali za fundamentalne teme kao to je kemijska priroda protoplazme, a

28 Dilema naroito za novu teoriju po kojoj se ivot temelji na enzimima. Citolozi su s posvemanjim prezirom odgovarali na samu ideju da je stanica tek vrea enzima. Openito govorei, biokemiari su smatrali da citolozi preslabo poznaju kemiju da bi mogli razumjeti temeljne procese, dok su citolozi tvrdili da su metode kemije neprikladne za prouavanje neobine strukture ive stanice. Obnova mendelovske genetike u dvadesetom stoljeu i otkrie uloge kromosoma i gena nisu bitno pripomogli sintezi te dvije znanosti. Kako biokemiari nisu pronali naina da objasne klasinu genetiku, odluili su je manje-vie ignorirati. Obje strane su u onom najvanijem bile u pravu. Biokemija je uspjela na svoj nain objasniti mnogo toga o staninom aparatu i tako opravdati neke od svojih najsmionijih pretpostavki. Da bi ostvarila taj pothvat, ona se djelomino transformirala u novu disciplinu pod imenom molekularna biologija, znanost koju bismo mogli opisati kao biokemiju s osvrtom na posebne prostorne razmjetaje molekula kao to su DNA spirala i enzimski proteini. Citologija je potaknula razvoj itavog niza novih, djelotvornih tehnika ukljuujui elektroforezu, kromatografiju, centrifugiranje i rendgensku kristalografiju. U isto vrijeme citologija se preobrazila u modernu biologiju stanice. Uz veliku pomo elektronskog mikroskopa koji poveava uzorke i vie stotina tisua puta, ona se i stajalitima i jezikom sjedinila s molekularnom biologijom. Naposljetku je i klasina genetika premjetajui iu interesa s vinskih muica i mieva prema bakterijama i virusima obuhvatila biokemiju i tako se pretvorila u molekularnu genetiku. Velik dio napretka u biologiji moe se zahvaliti nadmetanju meu razliitim stajalitima i tehnikama koje potjeu iz podruja biologije stanice i biokemije - jedne discipline i njezine antidiscipline. Potvrda njihova meudjelovanja bila je pravi trijumf znanstvenog materijalizma. Taj korak znanosti je uvelike unaprijedio nae poznavanje prirode ivota i priskrbio obilje materijala za literaturu dalekosenijeg utjecaja od bilo kakvih zamiljaja predznanstvene kulture. Vjerujem da e se slino dogoditi proimanjem biologije i drutvenih znanosti, i da e se naposljetku, dvije razine intelektualnog ivota Zapada stopiti u jednu. Biologija je tradicionalno utjecala na drutvene znanosti samo indirektno, preko svojih tehnolokih manifestacija

29 Dilema kao to su dobrobiti medicine, tehnike genetike ili preko stalne prijetnje rasta populacije. Iako od velike praktine vanosti, ove teme su trivijalne u odnosu na konceptualne temelje drutvenih znanosti. Konvencionalno obraivanje socijalne biologije ili socijalnih pitanja unutar biologije predstavljalo je svojevrstan intelektualni izazov, ali nipoto bit socijalne teorije. Ta bit se nalazi u dubini strukture ljudske prirode, jednog izrazito biolokog fenomena, koji je takoer i primarni fokus cjelokupne humanistike. Protivniki argumenti mogu zvuati veoma zavodljivo kad istiu da nam znanost moe dati samo neke vrste informacija, da se njezina hladna, apolonijska metoda ne moe primijeniti na svu puninu dionizijskog ivota uma, da je jednostrana posveenost znanosti dehumanizirajua itd. Izraavajui svjetonazor hipi-kulture, Theodore Roszak opisuje kartu mozga kao spektar mogunosti koje se pretapaju... na jednoj strani imamo snana, otra svjetla znanosti; tu nalazimo informacije. U sreditu se nalaze ulni preljevi umjetnosti; tu je mjesto estetskog uobliavanja svijeta. Na drugom kraju se naziru tamni, sjenoviti tonovi religijskog iskustva koji polako prelaze u valne duine onkraj svakog opaaja; tu ovjek nalazi smisao. Ne, ovdje nalazimo samo mranjatvo! Tu nalazimo neshvatljivo podcjenjivanje svih mogunosti naega mozga. Sve te ulne preljeve i tamne tonove stvorila je genetika evolucija ivanog i osjetnog tkiva. Ako ih ne promatramo kao predmete biolokog prouavanja, znai da imamo preskromne ambicije. Bit svake znanstvene metode je saimanje uoenih fenomena na fundamentalna, provjerljiva naela. Elegancija, moemo slobodno rei i ljepota, pojedine znanstvene generalizacije moe se mjeriti odnosom njene jednostavnosti i broja fenomena koje uspijeva objasniti. Ernst Mach, fiziar i pretea logikog pozitivizma izrazio je tu ideju na krajnje saet nain: Znanost je minimalni problem koji se sastoji od najpotpunije prezentacije injenica uz najmanji mogui utroak misli. Iako ovakva percepcija neporecivo ima svoj arm, redukcija sirovina je samo polovina znanstvenog procesa. Ostatak procesa pripada rekonstrukciji sloenosti uz pomo sinteze pod kontrolom zakona koji se iznova dokazuju analizom. Ova ponovna uspostava otkriva postojanje novog, iznenaujueg fenomena. Kad promatra skrene

30 Dilema pozornost s jedne organizacijske razine na drugu, primjerice s fizike na kemiju ili s kemije na biologiju on oekuje da tu vae svi zakoni nie razine. Ali, za vraanje na viu razinu organizacije potrebni su podaci o ureenju niih jedinica to stvara temelje za otkrivanje novih, neoekivanih naela. Radi se o podacima tj. o opisu pojedinanih kombinacija elemenata, zatim prostornog razmjetaja i povijesti njihova udruivanja. Posluit emo se jednostavnim primjerom iz kemije. Molekula amonijaka sastoji se od negativno nabijenog atoma duika povezanog s trokutom triju pozitivno nabijenih vodikovih atoma. Kad bi atomi bili uvreni u jednom poloaju, molekula amonijaka imala bi na oba svoja kraja razliit naboj (dipolni moment) u prividnom proturjeju sa zakonima simetrije nuklearne fizike. Unato tome, molekula se ponaa ba kako treba: ona neutralizira dipolni moment provodei atom duika naprijed-natrag kroz trokut vodikovih atoma i to u frekvenciji od trideset milijardi puta u sekundi. Takva simetrija ipak ne postoji kod eera i drugih velikih organskih molekula zbog njihove sloenosti i veliine koje im ne doputaju da same sebe izvrnu. One kre, ali ne ukidaju fizikalne zakone. Ovakve pojave moda i nisu od naroitog interesa za nuklearne fiziare, ali su veoma znaajne za organsku kemiju i biologiju. Evo i drugog primjera, mnogo blieg naoj temi, iz evolucije drutvenog ivota kukaca. U doba mezozoika, prije nekih 150 milijuna godina, prvobitne ose su razvile specifian nain odreivanja spola svojih potomaka - haplodiploidiju. To je znailo da se iz oploenih jaja raaju enke, a iz neoploenih mujaci. Ova jednostavna metoda kontrole moda je bila specifian oblik adaptacije koja je doputala enkama izbor spola svojega potomstva u skladu s vrstom plijena koji treba svladati. Mogue je da je mujacima bio namijenjen manji plijen jer je za njihov razvoj bilo potrebno manje proteina. Bez obzira na prvotni uzrok ove pojave, haplodiploidija predstavlja evolucijski dogaaj koji gotovo sluajno usmjerava ove kukce ka razvijanju naprednijih oblika drutvenog ivota. Jedna od posljedica haplodiploidije je mnogo vea meusobna slinost dviju sestara nego izmeu keri i majke, pa tako enke donose genetiki dobitak postajui pripadnicama specijalizirane kaste zaduene za odgajanje svojih sestara. Postojanje takvih sterilnih kasta temeljna je znaajka drutve-

31 Dilema ne organizacije kukaca. Zbog povezanosti s haplodiploidijom, drutveni se ivot kukaca ograniava gotovo samo na ose i njihove bliske roake, pele i mrave. Mnoge od takvih zajednica se mogu nazvati matrijarhatima, u kojima kraljica kontrolira koloniju keri, ili sestrinstvima gdje sterilne keri kontroliraju majke nesilice. Drutvene zajednice osa, pela i mravi, pokazale su se toliko uspjenima, da su uspjele osvojiti i izmijeniti gotovo sva stanita na Zemlji. Na ujedinjene snage ovih kukaca otpada vie od dvadeset posto sveukupne teine kopnenih ivotinja brazilske praume, ukljuujui crve nematode, tukane i jaguare. Tko bi pomislio to e se dogoditi zahvaljujui haplodiploidiji! Redukcija je tradicionalni instrument znanstvene analize, ali mnogi je se boje i tota joj zamjeraju. Ako se ljudsko ponaanje moe reducirati i odrediti bilo kakvim stupnjem biolokih zakona, znailo bi to da ljudska vrsta nije toliko jedinstvena i da je samim tim dehumanizirana. Vrlo je malen broj strunjaka iz podruja drutvenih znanosti koji bi se usudili koketirati s takvim teorijama, a kamoli prepustiti dio svog teritorija. Ali takvo gledanje na stvari, koje redukciju izjednaava s ukidanjem neega, potpuno je pogreno. Zakonitosti nekog podruja istraivanja vane su i za disciplinu iznad (u smislu organizacijske strukture) tog podruja; one predstavljaju izazov i omoguavaju djelotvornije restrukturiranje, ali one nisu dovoljne za ostvarenje ciljeva te discipline. Biologija je klju za razumijevanje ljudske prirode i drutvenjaci ne smiju previdjeti njezina sve jasnija naela. Drutvene su, pak, znanosti potencijalno mnogo bogatije sadrajem. One e naposljetku apsorbirati vrijedne spoznaje biologije i nadii ih. Istinski predmet prouavanja ovjeka je, iz razloga koji nadilaze antropocentrizam - upravo ovjek sam.

2. Nasljednost

Raznolikost organskih oblika ivota na naem planetu upravo je zapanjujua. Jo otkako je Carl Linne zapoeo proces formalne klasifikacije 1758, zoolozi su katalogizirali oko milijun vrsta ivotinja, svakoj dodijelili znanstveni naziv, nekoliko crtica u strunim knjigama i komadi prostora na policama nekog svjetskog muzeja. Unato izuzetnim naporima, moe se rei da je proces otkrivanja tek zapoeo. Tako je, recimo, 1976. otkriven primjerak nepoznate vrste morskog psa. dugog 4,2 metra i tekog 720 kilograma, dok je pokuavao progutati sidro amerikog vojnog broda u blizini Havaja. Otprilike u to vrijeme entomolozi su otkrili posve novu vrstu parazitske muhe koja izgledom podsjea na golemog crvenkastog pauka i ivi iskljuivo u gnijezdima novozelandskih imia. Svake godine muzejski kustosi rasporeuju tisue novih vrsta kukaca, raia, bodljikaa, priapulida, pauropoda, hipermastigota, i drugih stvorenja koje znanstvenici sakupljaju na ekspedicijama diljem svijeta. Nacrti koji se temelje na preciznim mjerenjima unutar izdvojenih stanita upuuju da bi konani broj ivotinjskih vrsta mogao biti izmeu tri i deset milijuna. Biologija je, kako je to u naslovu svoje knjige istaknuo prirodoslovac Howard Evans, studija ivota na slabo poznatom planetu. Mnoge od tih vrsta izrazito su drutvena bia. Najrazvijenije meu njima ine ono to nazivam vrhuncima drutvenog ivota ivotinja. To su koralji, zatim mahovnjaci i drugi beskraljenjaci koji se udruuju u kolonije, drutveni kukci kao to su mravi, ose, pele i termiti i

34 Nasljednost drutvene vrste riba, ptica i sisavaca. Zadruna priroda ovih triju vrhunaca tvori jedan od glavnih objekata istraivanja sociobiologije, znanosti koju definiramo kao sustavno prouavanje biolokih osnova svih oblika drutvenog ponaanja, kod svih vrsta organizama, ukljuujui ovjeka. Korijeni ovog pothvata seu u ne tako blisku prolost. Vei dio osnovnih informacija i neke od najvanijih ideja potjeu iz etologije, prouavanja obrazaca ponaanja ivih organizama u prirodnim uvjetima. Pionire ove znanosti kao to su Julian Huxley, Karl von Frisch, Konrad Lorenz, Nikolaas Tinbergen i nekolicinu drugih slijedila je generacija inovativnih i plodnih istraivaa. Etologija se i dalje bavi osobitostima obrazaca ponaanja pojedinih vrsta, nainima na koje ovakvi obrasci pomau adaptaciji vrste na zahtjeve okolia i prouavanjem promjena odreenih obrazaca uslijed genetike evolucije, ali je moderna etologija povezana i sa studijama ivanog sustava i utjecaja hormona na ponaanje. Dananji istraivai temeljito prouavaju razvojne procese kao npr. proces uenja to je donedavno bilo iskljuivo podruje psihologije, a meu vrste koje se temeljito prouavaju pomalo ulazi i ljudska vrsta. Naglasak etologije u svakom sluaju ostaje na individualnim organizmima i njihovoj fiziologiji. Za razliku od nje, sociobiologija je izrazito hibridna znanost koja ukljuuje spoznaje etologije (prouavanje cjelokupnog ponaanja u prirodnom okoliu), ekologije (prouavanje odnosa organizama i okolia), i genetike, u elji da se pronau temeljna naela po kojima drutvena pojavnost proizlazi iz biolokih svojstava vrste. Ono to je kod sociobiologije uistinu novo jest nain na koji ona izdvaja najvanije injenice o drutvenoj organizaciji iz njihove prirodne matrice tj. etologije i psihologije, ponovno ih slae unutar okvira ekologije i genetike (znanosti koje se izuavaju na razini populacije) da bi pokazala kako se drutvene grupacije uz pomo evolucije prilagoavaju okoliu. Ekologija i genetika su tek u posljednjem periodu postale dovoljno snane i sofisticirane da bi osigurale temelje za tako neto. Predmet sociobiologije temelji se uglavnom na usporedbama izmeu drutvenih vrsta. Svaki ivi oblik moe se promatrati kao evolucijski eksperiment, kao produkt milijuna godina interakcije izmeu gena i okolia. Da bismo poblie prouili te eksperimente morali smo konstruirati i provjeriti temeljna naela genetike evolucije drutve-

35 Nasljednost nosti. Sada smo u mogunosti da ta opsena saznanja primijenimo i na prouavanje ljudskih bia. Svoj predmet sociobiolozi moraju promatrati kao da gledaju kroz teleskop; kao da se nalaze na golemoj udaljenosti, a taj je objekt prividno siunih dimenzija, da bi ga mogli izuavati istovremeno s nizom drugih socijalnih eksperimenata. Oni pokuavaju smjestiti ljudski rod na njegovo pravo mjesto - unutar kataloga drutvenih vrsta planeta Zemlje prihvaajui Rousseauovu misao da ljude treba prouavati izbliza, a ovjeka izdaleka. Ovakav makroskopski pogled ima odreene prednosti ispred tradicionalnog antropocentrizma drutvenih znanosti. Istina je da niti jedan intelektualni porok nije toliko poguban kao tvrdoglavi antropocentrizam kojim ovjek eli ugoditi samome sebi. Sjeam se dovitljivosti Roberta Nozicka koji je pomou ovoga pokuao potkrijepiti tvrdnje u korist vegetarijanstva. Ljudska bia, primijetio je Nozick, opravdavaju jedenje ivotinjskog mesa time to se ivotinje ne mogu usporeivati s ovjekom po stupnju osjeajnosti i inteligencije. Iz toga slijedi da bi predstavnici superiorne vanzemaljske civilizacije, pri posjeti Zemlji, mogli mirne savjesti jesti ljude. U okviru te iste prie moglo bi se dogoditi da nas vanzemaljci dozive kao nezanimljiva bia niske inteligencije, predvidljivih nagona, sa drutvenom organizacijom kakvu su ve mnogo puta susreli u svemiru. Na na jad, oni bi se moda usmjerili na mrave, jer ta mala stvorenja s njihovim haplodiploidnim nainom odreivanja spola i bizarnim enskim kastinskim sustavom predstavljaju pravu inovaciju unutar galaksije. Moemo zamisliti tekst njihova dnevnika: Doli smo do epohalnog otkria; konano smo pronali haplodiploidne drutvene organizme veliine od jednog do deset milimetara. A tada bi nam svemirci mogli nanijeti posljednju uvredu: da budu potpuno sigurni kako nas nisu podcijenili, oni bi simulirali tj. umjetno stvorili ljudska bia u laboratoriju. Kao to kemiari provjeravaju strukturalne osobine organskih spojeva sastavljajui ih od jednostavnijih komponenti, i vanzemaljci bi sintetizirali dva-tri hominida. Ovaj znanstvenofantastini scenarij moe imati odreeno znaenje kod definiranja ovjeka. Zapanjujui napredak kompjutorske znanosti u projektiranju umjetne inteligencije postavlja nas pred jednu

36 Nasljednost mogunost: ono to se ponaa poput ovjeka - i jest ovjek. Ljudsko ponaanje moemo precizno definirati jer evolucijske staze koje su do njega dovele nisu uvijek ostavljale prostor za kompromise. Evolucija nije stvorila svemonu kulturu. Pogrena je zamisao mnogih tradicionalnih marksista, nekih teoretiara uenja i iznenaujue velikog broja antropologa i sociologa da drutveno ponaanje moe poprimiti kakavgod oblik. Zadrti zastupnici teorije okolia poinju tvrdnjom da je ovjek proizvod svoje kulture tj. da kultura stvara ovjeka. To je samo polovina istina. Svakog ovjeka oblikuje meudjelovanje okolia, naroito kulturnog, i gena koji utjeu na drutveno ponaanje. Iako stotine postojeih ljudskih kultura izgledaju beskrajno aroliko, sve one zajedno ine siuan djeli moguih organizacija drutvenih vrsta na planetu i jo manji djeli onih koje moemo zamisliti uz pomo sociobioloke teorije. Glavno pitanje nije vie je li ljudsko ponaanje genski uvjetovano, nego do koje mjere. Sakupljeni dokazi o postojanju snane hereditarne komponente mnogo su razraeniji i zanimljiviji nego to veina ljudi, ak i samih genetiara, moe shvatiti. Ja u ii i korak dalje tvrdei da je ta komponenta presudna. Nakon takve izjave dopustit ete mi da vas upoznam s preciznom definicijom genetiki odreene osobine. Radi se o obiljeju koje se barem djelomino razlikuje od drugih zbog utjecaja jednog ili vie gena. Vano je napomenuti da objektivna procjena genskog utjecaja zahtijeva usporedbu dviju ili vie varijanti iste osobine. Nije dovoljno ustvrditi da je plava boja oiju nasljedna, jer su plave oi rezultat meudjelovanja gena i fiziolokog okruja koje stvara konanu boju arenice. Druga je stvar kad kaemo da se razlika izmeu smeih i plavih oiju temelji u cijelosti ili djelomino na razlici meu genima. Takva tvrdnja ima smisla jer se moe provjeriti i prevesti na jezik genetikih zakonitosti. Zatim moemo potraiti i odgovore na dodatna pitanja: kakva je boja oiju roditelja, brae i sestara, djece i daljih roaka? Ovi podaci se obrauju u skladu s jednostavnim naelima mendelovske genetike, koja poiva na razumijevanju stanine diobe i spolne reprodukcije ukljuujui djelovanje dvaju gena. Ako se podaci uklapaju u shemu, razlike se temelje na dvama genima. Ako nije tako, primjenjuju se mnogo sloenije sheme. Razrauju se mode-

37 Nasljednost li sa sve veim brojem gena i sve sloenijim oblicima njihova meusobnog djelovanja, sve dok se ne doe do odgovarajueg rezultata. U prije spomenutom primjeru, glavna razlika izmeu smeih i plavih oiju temelji se na dvama genima, iako postoje vrlo sloene modifikacije koje ovaj primjer ne ine prikladnim za udbenike. Kod nekih sloenijih osobina, ponekad su u pitanju i stotine razliitih gena, a stupanj njihova utjecaja mogue je mjeriti tek ugrubo i uz pomo krajnje sloenih matematikih tehnika. Bez obzira na to, kad se analize izvedu propisno, ne treba sumnjati u pokazatelje nazonosti i razmjera genskog utjecaja. Drutveno ponaanje ovjeka moe se vrednovati na isti nain: prvo usporedbom s ponaanjem drugih vrsta, a potom s mnogo vie potekoa i nejasnoa, prouavanjem varijacija unutar ljudske populacije. Slika genetikog determinizma postaje mnogo otrija kad usporedimo neke vanije kategorije ivotinja s ljudskom vrstom. Neke od svojih osobina ovjek zasigurno dijeli s veinom ovjekolikih i drugih majmuna Afrike i Azije, ivotinjama koje su na razini anatomije i biokemije nai najblii evolucijski roaci. Nabrojit u neke od tih osobina: Intimnije drutvene grupacije ljudske vrste ini desetak do sto odraslih jedinki, nikada samo dvoje, kao to je sluaj kod veine ptica ili majmuna svilaa, ili do tisuu kao kod mnogih riba i kukaca. Mujaci su vei od enki. Ova osobina je od velikog znaaja meu majmunima Staroga svijeta i ovjekolikim majmunima. Prosjean broj enki sparenih s uspjenim mujacima odgovara razlici u veliini izmeu mujaka i enki. Ovakva zakonitost ima smisla: to je vee suparnitvo zbog enki, vea je i prednost snanog i velikog tijela, ali je u isto vrijeme manji utjecaj nepovoljnosti vezanih uz veliinu. Mujaci nisu mnogo vei od enki; po tom pitanju smo slini impanzama. Ako se razlika u veliini izmeu spolova kod ljudskih bia usporedi s drugim sisavcima, ustanovit emo da je prosjean broj enki koje dolaze na jednog uspjenog mujaka vei od jedan, a manji od tri. Pretpostavka je vrlo blizu realnosti; mi smo doista blago poliginijska vrsta. Mladi se oblikuju u dugom periodu uvjebavanja socijalnih vje-

38 Nasljednost tina, u poetku tijesno povezani s majkom, a kasnije s drugom djecom iste dobi i spola. Drutvena igra je vrlo razvijena aktivnost koja ukljuuje podjelu uloga, oponaanje agresije, seksualnu praksu i istraivanje. Ove osobine, uz neke druge, oznaavaju taksonomsku grupu u koju ulaze ovjekoliki majmuni, ostali majmuni Staroga svijeta i ljudi. Nemogue je zamisliti da se ljudsko bie moe socijalizirati unutar programa koji pripadaju drugim grupama, kao to su ribe, ptice, antilope ili glodavci. Ljudska bia bi mogla svjesno oponaati takve programe, ali uvijek bi se radilo o nekoj vrsti izvedbe za pozornicu koja bi se kosila s izvornim emocionalnim reakcijama i koja nipoto ne bi mogla prijei na sljedeu generaciju. Ozbiljno prisvajanje nekog sustava ponaanja koje pripada ne-primatima, znailo bi ludost, u doslovnom smislu te rijei. Linost pojedinca bi se raspala, odnosi razorili, a reprodukcija zaustavila. Na sljedeoj, finijoj razini klasifikacije, razlika izmeu nae vrste i majmuna, moe se objasniti samo kao rezultat jedinstvenog skupa ljudskih gena. S ovom tokom se slau ak i zapjenjeni zastupnici teorije okolia. Oni e spremno prihvatiti rijei velikog genetiara Theodosiusa Dobzhanskog koji kae da su ,,u stanovitom smislu ljudski geni tijekom evolucije ustupili svoj primat jednom posve novom, ne-biolokom ili nadorganskom elementu - kulturi. Bez obzira na to, ne smijemo smetnuti s uma da je taj element u potpunosti ovisan o ljudskom genotipu. Ali pitanje zadire jo mnogo dublje. Postoje socijalna obiljeja tipina za sve kulture koja su toliko karakteristina za ljudsku vrstu kao to su neke druge osobine tipine za odreene ivotinjske vrste; toliko prepoznatljivo ljudske kao to je raspored ljuskica na krilima tipian za leptira fritilariju ili sloena melodija proljetnog pjeva za umskog drozda. Ameriki antropolog George P. Murdock predloio je 1945. popis znaajki ljudske vrste koje ine dio svih kultura koje su povijest i etnografija ikada poznavale. Evo tih znaajki: Dobna podjela, atletski sportovi, ukraavanje tijela, kalendar, odravanje istoe, organizacija zajednice, kuhanje, suradnja, kozmologija, udvaranje, ples, dekorativna umjetnost, proricanje, podjela rada, tumaenje snova, odgoj, eshatologija, etika,

39 Nasljednost etnobotanika, pravila ponaanja, iscjeljivanje vjerom, porodina slavlja, paljenje vatre, folklor, tabui hrane, pogrebni obredi, igre, geste, darivanje, vlast, pozdravi, ureivanje kose, gostoljubivost, odravanje domainstva, higijena, tabui incesta, zakoni nasljeivanja, ale, rodbinsko grupiranje, rodbinsko nazivlje, jezik, zakon, praznovjerje, magija, vjenanje, vrijeme obroka, medicina, porodiljstvo, kaznene mjere, osobna imena, populacijska politika, briga o novoroenadi, obiaji vezani uz trudnou, prava vlasnitva, rtve nadnaravnim biima, obiaji vezani za pubertet, religijski rituali, pravila stanovanja, seksualna ogranienja, koncepti due, statusne razlike, operacije, izrada orua, trgovina, posjete, izrada tkanina, kontrola vremena. Neke od ovih znaajki mogu se tumaiti kao neizbjene posljedice drutvenog ivota ili visoke inteligencije. Lako je zamisliti i neljudsko drutvo iji pripadnici posjeduju viu inteligenciju ili sloeniju organizaciju, a ipak im nedostaju neke od navedenih znaajki. Promotrimo naas mogunosti koje postoje unutar jedne zajednice kukaca. Sterilni radnici pokazuju mnogo veu sklonost suradnji i altruizam nego to je to sluaj kod ljudi. Oni takoer imaju mnogo izraeniju sklonost ka kastinskom sustavu i podjeli rada. Kad bi mravi bilo obdareni racionalnim umom poput nas, bili bi nam potpuno ravnopravni. Njihovo drutvo bi odreivale sljedee znaajke: Dobna podjela, obredi ticala, lizanje tijela, kalendar, kanibalizam, podjela na kaste, kastinski zakoni, pravila o osnivanju kolonije, organizacija kolonije, uenje odravanja istoe, drutvena skrb, zadruni rad, kozmologija, udvaranje, podjela rada, kontrola zujanja, odgoj, eshatologija, etika, pravila ponaanja, eutanazija, paljenje vatre, tabui hrane, darivanje, organizacija vlasti, pozdravi, obredi dotjerivanja, gostoljubivost, odravanje nastambe, higijena, tabui incesta, jezik, briga o liinkama, zakon, medicina, obredi preobrazbe, nuenje poluprobavljene hrane, kasta njegovatelja, svadbeni letovi, hranjiva jaja, populacijska politika, podlonost kraljici, prebivalini zakoni, odreivanje spola, vojnika kasta, sestrinstva, statusne podjele, sterilni radnici, operacije, briga za simbiotskog parnjaka, izrada orua, posjete, kontrola vremena, kao

40 Nasljednost i mnoga druga obiljeja toliko razliita od ljudskih da bi ve i njihov opis predstavljao preteak zadatak za na jezik. Ako bi k tome bila programirana za eliminiranje sukoba i ouvanje prirodnog okolia, takva bi vrsta zasigurno bila ilavija od ljudske, a imala bi i uzvieniji moral. Civilizacija nije beziznimno vezana za hominide. Ona se tek sluajem povezala s anatomijom bezdlakih, dvononih sisavaca i specifinim znaajkama ljudske prirode. Freud je rekao da je Bog kriv za loe izveden i neujednaen posao. Takva izjava sadri vie istine nego to je i sam mislio: ljudska priroda je samo jedna vrsta smjese, jedan riet izmeu mnogih koji su mogli nastati. Pa ipak, da netko odstrani samo jedno jedino obiljeje ljudske rase, rezultat bi bio katastrofalan. Ljudska bia ne mogu simulirati niti ponaanje njihovih najbliih roaka. Kad bi zbog nekakvog perverznog dogovora ljudi pokuali do u detalj oponaati drutvenu strukturu impanza ili gorila, napori bi im uskoro propali i bili bi prisiljeni vratiti se svom ljudskom ponaanju. Zanimljive su i neke druge spekulacije po kojima bi ljudi od roenja lieni bilo kakva dodira s kulturom, ipak uspjeli stvoriti temeljne elemente drutvenog ivota ab initio. Za kratko vrijeme izmislili bi nove elemente jezika i njihova kultura bi se obogatila. Robin Fox, antropolog i pionir humane sociobiologije, prikazao je ovu hipotezu u njenom krajnjem obliku. Zamislite, iznio je on svoje pretpostavke, da se osmjelimo na okrutan eksperiment kakav legenda pripisuje faraonu Psametihu i kotskom kralju Jamesu IV. Oni su, prema predaji odgajali djecu u potpunoj izolaciji od odraslih osoba. Bi li u takvom sluaju djeca nauila komunicirati jezikom? Ne sumnjam da bi ta djeca mogla govoriti i da bi, s vremenom, ona ili njihovi potomci izmislili i razvili jezik bez obzira to ih nitko nije tome pouio. Nadalje, takav bi jezik, makar potpuno razliit od bilo kojeg poznatog, podlijegao istim lingvistikim zakonitostima kao i svi drugi jezici i bilo bi ga mogue prevesti. Krenut u i korak dalje. Ako bi nai novi Adam i Eva preivjeli i stvorili potomstvo - jo uvijek u potpunoj izolaciji od bilo kakvog kulturnog utjecaja - oni bi naposljetku stvorili

41 Nasljednost drutvo s njegovim zakonima o vlasnitvu, pravilima o incestu i braku, stvorili bi tabue, metode rjeavanja sukoba s minimalnim prolijevanjem krvi, vjerovanja o nadnaravnom i uz to vezane prakse, sustav drutvene stratifikacije i njegovo znakovlje, inicijacijske obrede za mladie, udvaranje i uz njega vezano ukraavanje ena, opi simbolini sustav ukraavanja, odreene aktivnosti i ceremonije iskljuivo za mukarce, neke oblike kockanja, proizvodnju orua i oruja, mitove i legende, ples, branu prijevaru, odreene doze ubojstava, samoubojstava, homoseksualnosti, shizofrenije, psihoza i neuroza, kao i odreen broj lijenika koji bi zloupotrebljavali ili lijeili spomenute pojave, ovisno o tome kako bi stav o njima imali. Ne samo da su osnovne znaajke ljudskog ponaanja vrlo osebujne, ve se one u odreenoj mjeri mogu usporediti sa slinim znaajkama kod ivotinja, naroito onima sisavaca i drugih primata. Neki od znakova korisnih pri organizaciji ponaanja vidljivo potjeu od ovjekolikih i drugih majmuna. Grimase straha, smjekanja, pa i sam smijeh imaju vidne slinosti s izrazima lica u impanza. Ove slinosti spadaju u obrazac koji se moe i oekivati ako su ovjekovi preci uistinu primati Starog svijeta, a ukoliko razvoj ljudskog ponaanja sadri makar i najmanji stupanj genetikih ogranienja, moe se razmatrati i ira hipoteza. Primjer impanza zasluuje pomnije razmatranje. Zahvaljujui sve boljem poznavanju ovih najinteligentnijih majmuna, posveena dogma o jedinstvenosti ljudske vrste poinje se uruavati. Prije svega, impanze slie ovjeku u anatomskim i fiziolokim detaljima. Ustanovljeno je da postoji velika slinost i na molekularnoj razini. Biokemiari Mary-Claire King i Allan C. Wilson usporedili su proteine kodirane genima na etrdeset i etiri lokusa. Otkrilo se da su genske razlike izmeu dviju vrsta jednako neznatne kao i one izmeu dviju gotovo istovjetnih vrsta vinskih muica, i tek dvadeset pet do ezdeset puta vee nego razlike izmeu pripadnika bijele, ute i crne rase ljudi. Razvojne su se linije impanza i ljudi odvojile tek prije dvadeset milijuna godina, to je relativno kratko razdoblje po evolucijskom mjerenju vremena.

42 Nasljednost Po strogo ljudskim mjerilima, inteligencija impanza odgovara inteligenciji ovjeka sa srednje tekom mentalnom retardacijom. Njihov mozak je velik kao treina naega, a grkljan ovjekolikih majmuna je graen tako da prijei svaku mogunost artikulacije ljudskih glasova. Ipak, neki od njih mogu uz ljudsku pomo nauiti znakovni jezik ili privrstiti plastine simbole na plou. Najbistriji su uspjeli savladati vie od dvije stotine engleskih rijei uz elementarna pravila sintakse i tako sastaviti reenice kao ,,Mary mi daje jabuku i ,,Lucy eka Rogera. Lana, enka impanze, koju je Rombaughs trenirao u Yerkes Centru za primate u Atlanti, ljutito je otjerala svog trenera iz sobe uz znakovnu poruku Ti zeleno govno. arah, druga enka koju je trenirao David Premack, uspjela je upamtiti 2500 reenica, a mnogima se i koristila. Tako obrazovani impanze razumiju i sloene upute poput ako je crveno na zelenom (a ne obrnuto), uzmi crveno (a ne zeleno) ili stavi bananu u vjedro, jabuku u zdjelu. ak su izmislile vlastite fraze kao to su voda ptica za patku i pie voe za lubenicu, kombinirajui pojmove na slian nain kao i izumitelji engleskog jezika (lubenica se na engleskom jeziku kae zvatermelon, op. prev). impanze se po inventivnosti i dinaminosti uenja jezika ne mogu ni izdaleka usporediti s ljudskom djecom. tovie, impanzama nedostaju neke vane sposobnosti: jo se nije naao takav genij meu njima koji bi uspio spojiti dvije jednostavne reenice kao to su Mary mi daje jabuku i Volim Mary u sloenu Volim Mary zato to mi daje jabuku. Ljudski intelekt je daleko moniji od intelekta impanza. Ipak, mogunost komuniciranja simbolima i upotreba sintakse mogunosti su koje posjeduju i ovjekoliki majmuni. Mnogi suvremeni zoolozi sumnjaju u postojanje nepremostivog lingvistikog jaza izmeu ivotinja i ljudi. Vie se ne moemo sloiti s antropologom Lesliem Whiteom koji je 1949. izjavio da je ljudsko ponaanje simboliko ponaanje, a simboliko ponaanje uvijek ljudsko. Nedavno je premotena jo jedna provalija - pojam svijesti o sebi. Kad je psiholog Gordon G. Gallup pustio impanze da nekoliko dana zure u ogledalo, one su u poetku svoj odraz doivljavale kao stranca, ali nakon nekog vremena poele su ga prepoznavati kao vlastitu sliku. Od tog trenutka koristili su ogledalo da promotre do tada nedohvatne dijelove svoga tijela. Pravili su grimase, akali hranu izmeu

43 Nasljednost zubi, puhali mjehure od pljuvake itd. S drugim vrstama majmuna kao to su giboni, takav eksperiment nije donio rezultata. Drugi eksperiment dao je jo uvjerljivije dokaze o postojanju samosvijesti kod ovjekolikih majmuna. Znanstvenici su majmune uspavali i obojili dijelove njihovih lica. Nakon toga, ivotinje su provodile mnogo vie vremena pred ogledalom prouavajui promjene na licu i njukajui prste kojima su dodirivali izmijenjene dijelove. Ako postoji svijest o sebi i mogunost komunikacije s drugim biima, je li mogue otkriti i druge kvalitete ljudskog uma? Premack je razmiljao to bi bilo kad bi se impanzama prenio koncept osobne smrti. U svojom zakljucima on izraava oklijevanje. Zamislimo da impanze, poput ljudi, strepe od smrti i da se s time nose na jednako bizaran nain kao ovjek. eljeni cilj ne bi bio samo prijenos spoznaje smrti, nego, to je mnogo vanije, izbjegavanje reakcije straha, koja je kod ovjeka dovela do stvaranja rituala, mitova i religije. Sve dok sam ne shvatim kako je mogue prihvatiti ideju smrti bez straha, ne pada mi na pamet objanjavati impanzama to je smrtnost. A to je s drutvenim ivotom impanza? On je daleko jednostavnije organiziran ak i od onog lovaca-sakupljaa koji predstavlja najjednostavnije ekonomsko ustrojstvo koje povijest poznaje. Ipak, mogue je izdvojiti neke temeljne slinosti. ovjekoliki majmuni ive u oporima od najvie pedeset lanova, unutar kojih se stvaraju i raspadaju manje, labavije grupacije. Takve promjenjive kombinacije nastaju i nestaju u roku od nekoliko dana. Mujaci su neto krupniji od enki, u slinom razmjeru kao kod ljudi, i zauzimaju vrh jasno oznaene dominacijske hijerarhije. Mladi su prvih par godina, a ponekad i do zrele dobi, tijesno povezani s majkama. Mladi impanze ostaju meusobno povezani dugo vremena; neki od njih ak i posvajaju mlau brau i sestre u sluaju majine smrti. Svaki opor zauzima prostor od oko pedeset kvadratnih kilometara. Susreti izmeu susjednih opora nisu esti i uglavnom su obiljeeni napetostima. U nekim sluajevima spolno zrele enke i mlade majke znaju prebjei drugom oporu. U drugim prilikama impanze pokazuju naglaenu teritorijalnu agresivnost i ubilaki nagon. U re-

44 Nasljednost zervatu Gombe Stream u Tanzaniji, gdje je Jane Goodall provodila svoje slavno istraivanje, grupa mujaka jednog opora zaposjela je stanite drugog, ranila neke od njih i na kraju otjerala itav opor s njegovog dotadanjeg teritorija. Kao to je to bilo kod prvobitnih ljudi, i impanze sakupljaju plodove i drugu biljnu hranu, a tek se povremeno bave lovom. Razlika u prehrani izmeu ovih dviju vrsta tie se omjera. Dok su pripadnici ljudske vrste iz doba lovaca-sakupljaa 35% kalorija dobivali od svjeeg mesa, impanze iz takve vrste hrane dobivaju tek 1-2%. Prvobitni ljudi su lovili plijen svih veliina, ukljuujui i stotinu puta vee ivotinje od sebe, kao npr. slonove; impanze e vrlo rijetko napasti ivotinju ija teina premauje petinu teine odrasla ovjeka. Moda je najslinije obiljeje drutvenog ivota impanza upotreba inteligentnog, suradnikog naina lova. Obino love odrasli mujaci - to je jo jedna slinost s ljudima. Kad odaberu potencijalnu rtvu, na primjer zamorca ili mladog pavijana, impanze signaliziraju svoje namjere promjenama poloaja tijela, pokretima ili izrazima lica. Tada drugi mujaci poinju zuriti u oznaenu ivotinju. Stav njihova tijela postaje napet, dlake se kostrijee i itava grupa utihne - to je za ljudskog promatraa upadljiva promjena, budui da su impanze poznati kao najbuniji meu ivotinjama. Stanje pripravnosti u jednom trenutku prekida gotovo istodoban poetak progona. Mujaci lovci najee ulijeu meu grupu pavijana i u brzini pokuavaju ugrabiti mladunad. Kod druge strategije oni opkole jednog pavijana i slijede ga dok ovaj uzmie. U rezervatu Gombe Stream poduzetni mujak Figan slijedio je mladog pavijana sve dok se ovaj nije popeo na palmu. Gotovo u trenutku ostali mujaci koji su se do tada odmarali i istili krzno, ustali su i pridruili se potjeri. Nekolicina je ostala pod stablom na koje se popeo pavijan, a drugi su se smjestili podno susjednih stabala koja su mogla posluiti bijegu. Pavijan je skoio na drugo drvo, a impanze su spremno preselile straarnicu. Pavijan je konano uspio pobjei skoivi s visine od est metara na tlo i u estokom trku dostigavi svoj opor. Podjela hrane takoer pokazuje znaajke suradnje, s pruanjem i primanjem usluga. impanza moljaka hranu tako da intenzivno bulji i pribliava svoje lice hrani ili ak licu subrata koji se gosti. Ponekad

45 Nasljednost dodiruje jelo, bradu ili usne druge ivotinje ili prua prema njoj otvoren dlan. Ponekad se mujak koji dri plijen naglo izmie, ali jo ee udovoljava molbama i doputa drugome da zagrize u obrok ili otkida od njega manje komadie. U rijetkim e prilikama mujaci sami otkinuti dio obroka i pruiti ga molitelju. Prema ljudskim standardima altruizma, to je malena gesta, ali ona je iznimno rijetka meu ivotinjama tako da predstavlja velik korak za majmunstvo. Moe se rei da impanze posjeduju neku vrstu rudimentarne kulture. Za vrijeme dvadesetpetogodinjeg istraivanja slobodnih opora u afrikim praumama, zooloki tim iz Europe, Japana i SAD-a otkrio je zapanjujuu raznolikost uporabe orua u svakodnevnom ivotu ovjekolikih majmuna. Ona ukljuuje uporabu tapova i grana u obrani od leoparda; bacanje tapova, kamenja i snopova bilja za vrijeme napada na pavijane, ljude, kao i druge impanze; otvaranje termitnjaka tapovima i pecanje termita pomou gole, dopola raskoljene stabljike; akanje tapom po otvorenim kutijama; sakupljanje vode iz rupa u stablima uz pomo spuvi od provakana lia. Za ovladavanje vjetinama kao to je baratanje oruem najvaniji oblik uenja je igra. Ako se dvogodinjem impanzi uskrati mogunost igre sa tapovima, njihova sposobnost koritenja tog orua bit e u kasnijim godinama bitno umanjena. Mlade ivotinje odgojene u zatoenitvu uz dostupne igrake, pokazuju veoma slian ritam ovladavanja vjetinama. Prije druge godine ivota, one samo dodiruju ili dre predmete ne pokuavajui ih koristiti. Kako rastu, poveavaju se i nastojanja da jednim predmetom pogode ili probodu neki drugi pokazujui sve veu sposobnost koritenja tih predmeta za rjeavanje problema. Slian proces sazrijevanja pokazuju i divlje populacije u Africi. Mladunci ne stariji od est tjedana pruaju ruice iz majina zagrljaja da opipaju lie i grane. Kad malo porastu, bez prekida ispituju okolinu oima, jezikom, nosom i rukama trgajui lie i maui njime naokolo. Vjetinu uporabe orua razvijaju korak po korak. Istraivai su vidjeli kako se osmomjeseni malian igra vlatima trave tako to ih trlja o kamenje ili majinu kou. Ovakvo ponaanje vezuje se uz pecanje termita - vjetinu kojom veliki majmuni dopuste kukcima da se popnu na granicu, a onda ih pojedu. Za vrijeme igre mladunci pretvaraju stabljike biljaka u udice odsijecajui rubove irokih vlati i vaui krajeve stabljika.

46 Nasljednost Jane Goodall je pribavila dokaze imitacijskog obrasca ponaanja u prijenosu ovih tradicija. Promatrala je mladune koji paljivo gledaju kako stariji upotrebljavaju orue, a kad se oni maknu, uzimaju isto orue i oponaaju njihove radnje. Dvaput je vidjela kako trogodinji majmun promatra majku dok ova liem brie ostatke izmeta sa stranjice. Potom je sam uzeo lie i obrisao svoju stranjicu makar nije bila prljava. impanze su u stanju izmisliti tehnike i prenijeti ih drugima. Tipian primjer je eprkanje po kutijama uz pomo tapova. Ovom postupku su se dosjetili neki impanze iz Gombe Stream rezervata, a nauk se brzo rairio zahvaljujui sposobnosti oponaanja. Jedna enka, koja se nedavno bila doselila u to podruje, promatrala je iz grmlja kako drugi pokuavaju otvoriti kutiju. Za vrijeme svog etvrtog posjeta, osmjelila se izai na otvoreno, zgrabila je tap i poela akati po kutiji. Svaka od vjetina koje su zabiljeili istraivai u Africi bila je ograniena na odreene populacije impanza, ali su vjetine slinog dometa prilino ravnomjerno rasporeene. To je obrazac koji se moe oekivati kada se oblici ponaanja prenose kulturom. Mapa s geografskim rasporedom odreenih vjetina kojima se koriste razliite populacije impanza, a koju je izradio panjolski zoolog Jorge Sabater-Pi, mogla bi slobodno pripadati udbeniku antropologije. Iako je veina dokaza o inventivnosti i prijenosu vjetina uporabe orua indirektnog tipa, taj materijal pokazuje da su ovjekoliki majmuni uspjeli prijei prag kulturne evolucije i da su time stupili na ljudsko podruje. Ovaj prikaz iz ivota impanza trebao mi je kao pomo pri postavljanju temeljne zamisli o poloaju ovjeka. U skladu s evolucijskim postavkama i temeljnim kriterijima psihologije mi nismo sami - tu su i naa mlaa braa. injenice o slinosti drutvenog ponaanja ovjeka i impanza uz anatomske i biokemijske pokazatelje vrlo recentnog odvajanja naih genskih putova, ine dokazni materijal odve snaan da bismo ga ignorirali. Vjerujem da se barem dio tih slinosti temelji na zajednikim genima. Ako ova tvrdnja sadri i najmanju istinu, ouvanje i pomno prouavanje majmuna Staroga svijeta i niih primata postaje urgentna potreba. Temeljitije poznavanje ovih

47 Nasljednost ivotinjskih vrsta pomoi e nam da steknemo jasniju sliku o postupnim genskim promjenama koje su dovele do stupnja evolucije na kojem se pojavio ovjek. Pokuajmo napraviti saetak. Osnovne znaajke ljudske prirode ine se ograniene i vrlo specifine ako ih usporedimo s drugim vrstama ivih bia. Dodatni dokazi sugeriraju injenicu da su mnogi stereotipni oblici ljudskog ponaanja tipini za sve sisavce, a naroito za primate, kao to je mogue predvidjeti na temelju poznavanja evolucijske teorije. impanze su po detaljima drutvenog ivota i mentalnim karakteristikama toliko bliske ovjeku da ih moemo usporeivati s nama ak i u podrujima koja nekada nisu doputala nikakve usporedbe. Ove injenice su potpuno u skladu s hipotezom da drutveno ponaanje ovjeka poiva na genskim temeljima - da je ljudsko ponaanje, da budemo precizniji, organizirano uz pomo grupe gena koje dijelimo s bliskim vrstama i onih koji su jedinstveni za ljudsku vrstu. Ove injenice nikako ne odgovaraju suparnikoj hipotezi koja je generacijama dominirala drutvenim znanostima, uvjerenju da je ovjeanstvo nadilo utjecaj gena i razvijalo se iskljuivo pod utjecajem kulture. Prouimo ovu temu sustavno. Bit genetike hipoteze je pretpostavka koja veim dijelom proizlazi iz novodarvinovske evolucijske teorije. Ona govori o adaptivnosti obiljeja ljudske prirode tijekom razvoja vrste i genima koji su se, u skladu s tim, irili populacijom i tako stvarali predispoziciju za razvoj takvih obiljeja. Adaptivnost znai da jedinka koja ima odreene osobine ima veu ansu da prenese svoje gene na sljedeu generaciju nego ona koja nema takve osobine. Diferencijalna prednost izmeu jedinki moe se nazvati genetikom podobnou ili sposobnou. Postoje tri temeljne komponente genetike sposobnosti: poveana stopa preivljavanja, poveana stopa reprodukcije i poveano preivljavanje i reprodukcija bliskih roaka koji zbog zajednikog porijekla dijele iste gene. Jaanje bilo kojeg od ovih elemenata ili njihovih kombinacija, dokaz je vee genetike sposobnosti. Proces koji je Darwin nazvao prirodnom selekcijom zapravo opisuje vrsti uzrono-posljedini ciklus. Ako posjedovanje odreenih gena stvara predispoziciju za neku osobinu, recimo za odreeni oblik drutvenog ponaanja, a takva osobina uvjetuje

48 Nasljednost veu sposobnost, geni koji je stvaraju bit e izrazitije zastupljeni u narednoj generaciji. Ako prirodna selekcija traje mnogo generacija, korisni geni e se proiriti po itavoj populaciji a osobina koju uvjetuju postat e karakteristina za vrstu. Mnogi sociobiolozi, antropolozi i drugi znanstvenici smatraju da je ljudska priroda stvorena upravo na ovakav nain, to jest prirodnom selekcijom. Bez obzira na ove pretpostavke, postoji jo jedna zanimljiva injenica koja uvelike oteava nau analizu. Sociobioloku teoriju moemo objasniti genetikim, ali i kulturolokim zakonitostima. tovie, postoji mogunost i iste kulturalne sociobiologije. Da ljudska bia ne posjeduju nita osim elementarnih nagona za preivljavanjem i reprodukcijom, zajedno sa sposobnou stvaranja kulture, ona bi i tada mogli nauiti mnoge oblike drutvenog ponaanja koji bi poveali njihovu genetiku sposobnost. Ali, kao to emo kasnije vidjeti, postoje granice takvog kulturnog oponaanjae, kao i metode pomou kojih se ono moe razlikovati od sloenijih oblika bioloke adaptacije. Takva analiza zahtijeva briljivu uporabu biolokih, antropolokih i psiholokih tehnika. Fokus naeg promatranja bit e odnos i sukladnost drutvenog ponaanja ovjeka sa sociobiolokom teorijom, i dokazi genskog utjecaja koje nalazimo u snazi i automatskoj prirodi predispozicija za takve oblike ponaanja. Dopustite mi da nau temeljnu tvrdnju izrazim na snaniji i moda zanimljiviji nain: ako genetike komponente ljudske prirode nisu posljedice prirodne selekcije, evolucijska teorija se nalazi u velikoj nevolji. U najblaem sluaju, teorija evolucije se mora izmijeniti da bi razjasnila neke nove, sada nezamislive oblike genetikih promjena u populaciji. U skladu s tim, humana sociobiologija bi trebala otkriti uklapa li se evolucija ljudske prirode u konvencionalnu evolucijsku teoriju. Sama mogunost da takav napor ne urodi plodom, biolozima zvui kao zujanje topovskog projektila ili pucanje leda pod nogama. Moemo biti gotovo posve sigurni da se genetika evolucija ljudskog drutvenog ponaanja odvijala veoma davno, vie od pet milijuna godina prije nastanka civilizacije, kad se vrsta sastojala od ratrkane, relativno nepokretne populacije lovaca-sakupljaa. S druge strane, najvei dio kulturne evolucije dogodio se nakon poetka poljoprivrede i stvaranja gradova, to znai prije 10000 godina. Iako se

49 Nasljednost i nakon poetka velike povijesne trke nastavio neki oblik genetike evolucije, ona je tek neznatno utjecala na znaajke ljudske prirode. Da nije tako, dananji bi se ovjek mnogo vie razlikovao od tadanjih lovacasakupljaa. Zahvaljujui ovoj injenici postavke humane sociobiologije mogu se provjeravati i prouavanjem preivjelih stoarskih kultura koje se ne koriste pismom, kao i nekih ratarskih kultura. Zbog toga je upravo antropologija, a ne sociologija ili ekonomija, znanost koja je najblia sociobiologiji. Zahvaljujui antropolokim studijama postoji mogunost provjeravanja genetike teorije ljudske prirode. Snaga neke znanstvene teorije razmjerna je njenoj mogunosti da mali broj aksiomatskih ideja pretvori u detaljna predvianja nekog fenomena koji se moe promatrati; na takav nain su Bohrova otkria o atomu stvorila preduvjet za razvoj moderne kemije, a moderna kemija omoguila stvaranje biologije stanice. Nadalje, valjanost neke teorije mjeri se stupnjem uspjenosti kojom se takva predvianja suprotstavljaju drugim teorijama o tome fenomenu. Tako je Kopernikov sustav, nakon kratke bitke, zamijenio Ptolomejev. I konano, utjecaj i uvaavanje neke teorije sa strane znanstvenika rastu u razmjeru s veim brojem injenica koje se uklapaju u neku shvatljivu shemu. Vjerodostojnosti teorije doprinosi i sukladnost njenih tvrdnji s oekivanjima: vjerojatnije je da je Zemlja okrugla, nego da je ravna. Najvanije injenice za napredak neke znanosti mogu se dobiti ili uz pomo pokusa ili promatranjem prirodnih fenomena. Put napretka znanosti najee slijedi ovu oportunistiku, cik-cak liniju. U sluaju teorije o genetikoj evoluciji ljudske prirode, mi bismo trebali izdvojiti neke od najuvjerljivijih naela ekologije i genetike, koje se i same temelje na teoriji, i prilagoditi ih, do detalja, ljudskoj drutvenoj organizaciji. Takva bi teorija morala ne samo dati uvjerljivija objanjenja ve poznatih injenica, ve i pruiti neke nove informacije o kojima drutvene znanosti do sada nisu ni razmiljale. Tako razjanjeno, ljudsko bi ponaanje predstavljalo najopenitiji i najmanje racionalan dio humanog repertoara, dio koji mora biti veoma udaljen od svakodnevnog razmiljanja i zbunjujuih nestalnosti kulture. Drugim rijeima, trebalo bi govoriti o uroenim, biolokim fenomenima koji su ponajmanje podloni kulturnom oponaanju.

50 Nasljednost Ovakvi zahtjevi su pretjerano strogi za mladu disciplinu poput humane sociobiologije, ali oni se mogu s lakoom opravdati. Sociobiologija upada meu drutvene znanosti s kvalifikacijama koje nosi iz svijeta prirodnih znanosti i s poetnom, pomalo nepotenom, psiholokom prednou. Ako se ideje i analitike metode vrstih znanosti mogu primijeniti na srodan i trajan nain, razlika izmeu dviju znanstvenih kultura e posvema nestati. Ali, ako se ideja ljudske prirode mora promijeniti, to e se dogoditi uz pomo tvrdnji koje se slau sa kanonima znanstvenih dokaza a ne s nekom novom dogmom, ma kako je arko prieljkivali. Tema narednih est poglavlja bit e razliita sociobioloka istraivanja. Neka od njih su potpuno pouzdana, a druga spekulativna. U ovom trenutku elio bih saeto predoiti tek dva primjera. Tabui incesta spadaju u neke od univerzalnih obrazaca ljudskog ponaanja. Izbjegavanje seksualnih odnosa izmeu brae i sestara, roditelja i njihova potomstva u svim se kulturama postie pomou odreenih sankcija. No, barem u sluaju odnosa izmeu brae i sestara postoje i neki dublji, manje racionalni razlozi takvog tabua. ini se da postoji spontana seksualna odbojnost izmeu osoba koje odrastaju zajedno u dobi prije este godine. Studije provedene u izraelskim kibucima, od kojih je najpoznatija ona Josepha Shephera sa Sveuilita u Haifi, pokazale su da takva odbojnost izmeu vrnjaka ne ovisi samo o krvnom srodstvu. Od 2760 brakova niti jedan nije bio sklopljen izmeu osoba koje su u kibucu zajedno provele rano djetinjstvo. Nije zabiljeen ak niti jedan sluaj heteroseksualne aktivnosti, iako tako neto nije bilo zabranjeno. U manje zatvorenim drutvima gdje se incest u bilo kojem obliku ponekad pojavljuje, oni koji ga poinjaju izvrgnuti su sramoti i sankcijama. Generalno, najee se osuuje odnos izmeu majke i sina, neto manje izmeu brata i sestre, a najmanje izmeu oca i keri. Bez obzira na to, najee se zabranjuju svi oblici incesta. I u dananje vrijeme, u SAD-u, jedan od pornografskih rodova koji izaziva najvee zgraanje je prikaz odnosa izmeu oeva i njihovih nedoraslih keri. Kakvu korist donosi tabu incesta? Antropolozi najee objanjavaju da takav tabu uva integritet porodice koji bi bio naruen mijeanjem uloga u sluaju incestuoznog seksa. Drugo objanjenje potjee

51 Nasljednost od Edwarda Tylora i ini dio antropoloke teorije Claudea Levi-Straussa izloene u njegovom utjecajnom djelu Les Structures Elementaires de la Parente. Radi se o spekulaciji po kojoj zabrana incesta olakava razmjenu ena izmeu razliitih drutvenih grupa. Sestre i keri, u skladu s ovim gleditem, koriste se kao sredstvo stjecanja moi. Za razliku od ovih autora, sociobiolozi smatraju integraciju porodice i brane razmjene tek nusproduktima ili imbenicima drugorazredne vanosti. Oni dre da postoje dublji i snaniji razlozi, povezani s tekim fiziolokim posljedicama parenja bliskih srodnika. Genetiari su ustanovili da ak i manji stupanj srodstva izmeu partnera ostavlja posljedica na potomstvo. Takva djeca imaju manju tjelesnu teinu i visinu, slabiju miinu koordinaciju i loiji uspjeh u koli. Otkriveno je preko stotinu recesivnih gena koji u svom neublaenom, homozigotnom obliku uvjetuju nasljedne bolesti; a u takvom se obliku esto nalaze upravo kod djece bliskih srodnika. Jedna analiza francuske i amerike populacije pokazala je da svaka osoba nosi u sebi prosjeno etiri letalna gena koji mogu biti razmjeteni na razliite naine: ili se radi o etiri gena koja u homozigotnom obliku uzrokuju trenutanu smrt, ili je to osam gena koji uzrokuju smrt u 50% sluajeva, ili se pak radi o aritmetikim ekvivalentima koji imaju za posljedicu smrt ili degeneraciju. Ovako visoke vrijednosti, tipine za ivotinjske vrste, pokazuju da parenje bliskih srodnika nosi smrtni rizik. Od 161 djeteta koje se rodilo u ehoslovakoj kao plod odnosa njihovih majki sa svojim oevima, braom ili sinovima, petnaestero je roeno mrtvo ili je umrlo prije navrene prve godine ivota, a vie od etrdeset posto je trpjelo od razliitih fizikih i umnih mana, kao to su teka mentalna zaostalost, patuljasti rast, deformacija srca ili mozga, gluhonijemost, proirenje debelog crijeva i malformacije urinarnog trakta. Za razliku od njih, djeca koju su iste ene rodile iz neincestnih veza bila su zdrava u razmjerima prosjene populacije. Petero je umrlo prije navrene prve godine, nijedno nije patilo od ozbiljnije mentalne zaostalosti, a samo petero je imalo fizike deformacije. Manifestacija patologije incestuoznog porijekla potvruje zakone prirodne selekcije na intenzivan i nedvosmislen nain. Osnovna teorija populacijske genetike iznosi pretpostavku da se svaka tendencija izbjegavanja incesta, ma kako blaga ili uvijena, pojavila i proirila

52 Nasljednost meu ljudskom vrstom jo u pradavnim vremenima. Prednost sparivanja nesrodnih jedinki toliko je velika da je zasigurno utjecala na kulturnu evoluciju. Integritet obitelji i politika vanost razmjene parova moda su tek sretne posljedice ovih prirodnih sklonosti, ali vea je vjerojatnost da se radi o praktinim sredstvima, o sekundarnoj kulturnoj prilagodbi koja se koristi neizbjenou sparivanja nesrodnih jedinki zbog isto biolokih razloga. Meu tisuama drutvenih zajednica ljudske povijesti, samo nekoliko najnovijih posjeduje neto znanja o genetici. Bilo je vrlo malo mogunosti da se racionalnim putem steknu spoznaje o destruktivnim posljedicama incestuoznih veza. Plemenska vijea se nisu bavila izraunavanjem uestalosti pojedinih gena ili mutacija. Automatsko odbacivanje seksualnog odnosa izmeu osoba koje su prethodno bile u nekoj drugoj vrsti odnosa - ta dubinska odbojnost koja raa ritualne sankcije protiv incesta - jest neto prilino nesvjesno i iracionalno. Iskljuivanje same mogunosti seksualnog vezivanja, kao u primjeru izraelske djece, primjer je onoga to biolozi nazivaju neposrednim uzrokom; u ovom sluaju psiholoka odbojnost neposredni je uzrok tabua incesta. Stvarni uzrok takvog ponaanja kako nam sugerira bioloka hipoteza, jest opasnost koju incest predstavlja za genetiku sposobnost. injenica je da djeca iz incestuoznih veza stvaraju manje potomaka. Biolokom hipotezom se tvrdi da jedinke koje posjeduju genetiku predispoziciju za izbjegavanje incesta prenose vie gena na naredne generacije. Tu je liniju prirodna selekcija vjerojatno slijedila tisuama godina i zbog toga ljudska bia intuitivno izbjegavaju incest pokoravajui se jednostavnom, automatskom pravilu zabrane odreenih veza. Ako elimo izloiti ovu ideju u njenom ogoljenom obliku, potujui, ali na trenutak zaobilazei utjecaj razvojnog procesa, moemo rei da ljudska bia vodi nagon koji se temelji na genima. Takva proces je uoen kod odnosa izmeu brae i sestara, ali postoji velika mogunost da vai i za ostale kategorije ovog tabua. Hipergamija je obiaj pri kojem ena izabire partnera jednakog ili vieg ekonomskog i socijalnog statusa. Kod ljudi i veine drutvenih ivotinja, enke se izborom partnera uspinju na drutvenoj ljestvici. O kakvoj se to biolokoj sklonosti radi? Klju problema pronali su Robert L. Trivers i Daniel E. Willard tijekom sociobiolokog istra-

53 Nasljednost ivanja ireg opsega. Oni su primijetili da se snani i zdravi mujaci kraljenjaka openito, naroito sisavaca i ptica, pare relativno esto, dok se mnogi slabiji i manji mujaci uope ne pare. Za razliku od njih, sve enke uspijevaju pronai partnera. Istraivai su takoer potvrdili da najsnanije enke raaju najzdraviju djecu i da takvo potomstvo obino izrasta u najsnanije odrasle jedinke. Trivers i Willard su primijetili da, u skladu sa zakonima prirodne selekcije, najzdravije enke raaju vei broj mukih potomaka, jer e oni kad porastu biti veliki i snani, s uspjehom se pariti i stvoriti maksimalan broj potomaka. Kako tjelesne kvalitete nekog narataja enki opadaju, one raaju vei broj enske djece zato to enske jedinke predstavljaju sigurniji ulog. Prema teoriji prirodne selekcije, geni koji potiu ovakvu reprodukcijsku strategiju rairit e se populacijom istiskujui gene za neke druge strategije. ini se da je teorija na mjestu. O spomenutim zakonitostima provedena su istraivanja na populaciji jelena i ljudi. Pokazalo se da se kod nepovoljnih utjecaja okolia, kodljivih za trudne enke raa nerazmjerno velik broj potomaka enskog spola. Sline podatke daju i istraivanja na populaciji kuna, svinja, ovaca i galebova. Izgleda da nepovoljne okolnosti utjeu na veu smrtnost mukih fetusa. Radi se o fenomenu zabiljeenom kod mnogih vrsta sisavaca. Promjena u omjeru spola mladunadi prije roenja u potpunosti je iracionalna pojava; ona je, zapravo, fizioloka. Antropologinja Mildred Dickeman pokuala je provjeriti ovu teoriju u podruju svjesnog ponaanja. Ona se pitala slijedi li i svjesno edomorstvo zakonitosti reproduktivne strategije. ini se da tako neto nije iskljueno. U predkolonijalnoj i Britanskoj Indiji uspon keri na drutvenoj ljestvici uz pomo odgovarajue udaje bio je gotovo posveeni zakon, precizno strukturiran obiajima i religijom, dok je ubijanje enske novoroenadi bilo uobiajena praksa meu pripadnicima viih slojeva drutva. Bedi Sikhi, najvia sveenika podkasta Pendaba, poznati su kao Kuri-Mar, ubojice keri. Oni su ubijali gotovu svu ensku djecu, a svoje bi sinove enili djevojkama iz niih kasti. U Kini prije revolucije, mnoge drutvene klase prakticirale su edomorstvo enske djece s istim posljedicama kao u Indiji. Radi se, dakle, o uspinjanju ena na vii stupanj drutvene hijerarhije uz prilog njihova miraza,

54 Nasljednost o koncentraciji bogatstva i ena u rukama malobrojne srednje i vie klase, i gotovo potpunoj iskljuenosti siromanih mukaraca iz reprodukcijskog procesa. Valja jo vidjeti je li isti obrazac rairen u svim ljudskim kulturama. U ovom trenutku i ovih nekoliko primjera posve su dovoljni za preispitivanje fenomena u svjetlu bioloke teorije. Teko je rei da su enska hipergamija i edomorstvo nekakvi racionalni procesi. Namee se zakljuak da se radi o uroenim predispozicijama koje slue poveanju potomstva u odnosu na druge lanove drutvene zajednice. Moda e Dickemanina istraivanja, proirena 1 na druga drutva, donijeti uvjerljivije dokaze ove teorije. Ako se u tome uspije, vjerojatno emo bolje razumjeti duboke mentalne procese koji nagone ljude na izbor jednog prilino sloenog ponaanja umjesto drugih, jednostavnijih i racionalnijih mogunosti. Ljudsku prirodu moemo istraivati i uz pomo drugih, vie psiholokih tehnika. Ponaanje iracionalnog i univerzalnog tipa trebalo bi biti otpornije na nepovoljne kulturne imbenike, nego to je to sluaj s intelektualnim, individualistikim ponaanjem. Iracionalno ponaanje je pod mnogo manjim utjecajem eonog renja mozga i drugih viih centara, sjedita dugoronih, racionalnih misli. Umjesto toga, na njega snano djeluje limbiki sustav, evolucijski star dio modane kore smjeten pokraj fizikog dijela mozga. S obzirom da su centri za vie i nie funkcije anatomski odvojeni, mogue je da osoba s disfunkcijom racionalnih sposobnosti jo uvijek dobro funkcionira na razini nagona. Takvi ljudi doista postoje. U svom istraivanju koje je proveo u ustanovi za mentalno zaostale osobe, Richard H. Wills je izdvojio dva razliita tipa. Inteligencija kulturnih bila je znatno ispod prosjeka, ali njihovo je ponaanje zadralo jedinstvena svojstva ljudskog ponaanja. Komunicirali su sluei se govorom, bavili se relativno sloenim aktivnostima, kao to su pojedinano ili grupno pjevanje, sluanje ploa, razgledavanje asopisa, izvravanje jednostavnih zadataka, odravanje higijene, ureivanje, puenje, razmjena odjee, zadirkivanje drugih ili izdavanje naredbi i svojevoljno pruanje usluga. Druga grupa, koju je nazvao ,,ne-kulturni, pokazivala je dramatino loije sposobnosti. Oni nisu bili sposobni ni za jednu od navedenih aktivnosti. Nain openja s drugima teko bi se mogao nazvati istinski ljud-

55 Nasljednost skom komunikacijom. ini se dakle, da je kulturno ponaanje psiholoka cjelina koja ili postoji u mozgu ili je posve odsutna. Ipak, i grupa nekulturnih posjedovala je itav repertoar nagonskih oblika ponaanja, individualnih akcija slinih onima koje vre drugi sisavci. Oni su mogli komunicirati uz pomo izraza lica, zatim promatrati jedan drugoga, krasti, oznaavati svoj teritorij, obraniti se u sluaju napada, pa i igrati se sami sa sobom ili s drugima. Fiziki kontakt s drugima bio im je veoma vaan i neprekidno su ga traili; pruali su i zahtijevali njenosti izraavajui tu potrebu snanim, rjeitim gestama. Zapravo niti jedna od njihovih reakcija ne moe se nazvati bioloki abnormalnom. Tim je pacijentima samo neumoljiva sudbina zaprijeila ulaz u svijet kulture koji pripada sivoj kori velikog mozga. Sada bih pokuao odgovoriti na vano i delikatno pitanje o razlikama u drutvenom ponaanju unutar ljudske vrste. injenica da se struktura ljudskog ponaanja jo uvijek temelji na fiziologiji i da je izrazito slina strukturi drugih sisavaca, potvruje nam da je i samo ponaanje podvrgnuto genetikoj evoluciji. Ako je to istina, mogue je da se genske varijacije ponaanja pojavljuju i u eri civilizacije. U svakom sluaju, nije dokazano da se takve varijacije pojavljuju i danas. Postoje dvije prihvatljive hipoteze. Prva je da je ljudska vrsta na svom evolucijskom putu iscrpila cjelokupnu gensku varijabilnost. Jedna je jedina grupa ili kombinacija gena koji odreuju znaajke ponaanja preivjela dugi mar kroz prethistoriju. Ovakav pogled podravaju mnogi humanistiki znanstvenici, a i veina lijevih intelektualaca koji unutar svojih politikih ideologija dotiu ovakva pitanja. Ljudska bia su se razvijala, kau oni, ali samo do stupnja kada su se pretvorila u vrstu ujednaenih osobina - u bia koja govore i stvaraju kulturu. Do poetka povijesne ere ljudi su postali glina u rukama okolia. Jedina evolucija koja se mogla nastaviti bila je ona kulturna. Druga hipoteza istie da jo uvijek dolazi do nekih genskih varijacija. Razvoj ovjeanstva je moda prestao, to jest bioloki oblik prirodne selekcije je popustio svoj stisak, ali vrste jo uvijek nisu izgubile potencijal genetikog i kulturalnog evoluiranja. itatelj e primijetiti da se obje mogunosti - potpuna kulturalna determiniranost, odnosno mjeavina genetike i kulturalne determi-

56 Nasljednost niranosti - slau s opim sociobiolokim pogledom na ljudsku prirodu, to znai da su se tipine znaajke ljudskog ponaanja razvile prirodnom selekcijom i da se do danas prenose zahvaljujui posebnim grupama gena. Nakon to smo ove hipoteze izloili na prilino udbeniki nain, moram dodati kako postoje dokazi da se vrlo znaajan dio varijacija unutar ljudskog ponaanja temelji na genetikim razlikama meu jedinkama. Na nae ponaanje, bez ikakve sumnje, utjeu i mutacije. Od poznatih promjena u kemijskom sastavu gena ili strukturi i rasporedu kromosoma, vie od trideset utjee na ponaanje. Neke od tih mutacija izazivaju neuroloke poremeaje, druge oteenja inteligencije. Vrlo poznat i proturjean primjer je sluaj kromosoma XYY kod mukaraca. Kromosomi X i Y odreuju spol kod ljudi; kombinacija XX stvara enu, a XY mukarca. Otprilike 0,1 posto populacije primi u trenutku zaea i dodatni kromosom Y. Sve su takve jedinke, naravno, mukog spola. Oni izrastu u visoke mukarce, redom vie od 1,82 metra. U odnosu na ostatak populacije, oni ee zavravaju u zatvoru ili na odjelima za forenziku psihijatriju. Isprva se nametnulo uvjerenje da dodatni kromosom Y donosi i dodatnu dozu agresivnosti, stvarajui tako grupu genetikih kriminalaca. Kasnije je statistika studija psihologa Hermana A. Witkina i njegovih suradnika s Princetona, uz zamanu koliinu podataka iz Danske, pruila manje zlokobnu interpretaciju. Mukarci s kombinacijom XYY nisu bili agresivniji od prosjeka niti su pokazivali bilo kakav specifian oblik ponaanja koji bi ih razlikovao od ostataka danske populacije. Jedino primjetno odstupanje bio je neto nii kvocijent inteligencije. Jedno od moguih objanjenja njihove nazonosti u zatvorima je nedostatak spretnosti pri bijegu ili prikrivanju zlodjela. Ipak, ne treba brzati sa zakljucima. Rezultati jednog istraivanja ne iskljuuju mogunosti postojanja uroenih predispozicija za kriminal. tovie, izdvojene su mutacije koje sigurno utjeu na neke oblike ponaanja. Turnerov sindrom, koji nastaje u sluaju kromosoma XO (X kromosom nema para), ima kao posljedicu mentalnu zaostalost, ali i izrazito smanjenu sposobnost pamenja oblika i odreivanja lijeve i desne strane na mapama i dijagramima. Lesch-Nyhanov sindrom, koji nastaje zbog jednog recesivnog gena, oituje se, pored mentalne

57 Nasljednost zaostalosti, u kompulzivnoj sklonosti cupkanju i trganju vlastitog tijela do granice sakaenja. Prouavanje rtava ovakvih ili slinih genetikih poremeaja, kao to su teke mentalne retardacije, prua nam izvanredne mogunosti za bolje razumijevanje ljudske prirode. Ove pojave se na najbolji nain mogu analizirati uz pomo postupka koji nazivamo genetikom analizom. Kada se poremeaj, bez obzira na lijenike mjere predostronosti, ipak pojavi, moe se temeljitije prouiti tako da se to preciznije odredi koji se djeli mozga promijenio. Osim odreivanja lokacije valja izdvojiti hormone i druge kemijske imbenike koji su posredovali promjenu. Sve se to moe izvriti bez fizikog kopanja po mozgu. Dijagram naeg modanog stroja mogue je tako izraditi promatranjem njegovih pokvarenih dijelova. Ne bismo zbog toga trebali upadati u zamku nepotrebne sentimentalnosti nazivajui postupak neovjenim; radi se o jedinom nainu da pronaemo lijek za ovakve poremeaje. Mnoge mutacije koje je mogue analizirati poput Turnerovog i LeschNyhanovog sindroma takoer izazivaju oteenja i bolesti. To vai ne samo za ovjeka, nego i za ivotinjski i biljni svijet. Ako elite razumjeti zato je tako, posluite se analogijom runog sata. Kad se sat estoko protrese ili izloi udarcima, velika je vjerojatnost da e tako neto umanjiti njegovu efikasnost, kao to e i kemija naeg tijela nakon mutacije vjerojatno doivjeti negativnu transformaciju. Svi ovi uvjerljivi primjeri ne daju nam odgovora na pitanja o genetikim promjenama i evoluciji normalnog drutvenog ponaanja. Ljudsko ponaanje je sloen pojam i na njega utjee mnogo razliitih gena, a svaki od njih je zaduen za jedan aspekt cjeline. Ovakve poligene nije mogue izdvojiti pratei mutacije koje ih mijenjaju. Njih moemo vrednovati tek indirektno uz pomo statistikih podataka. Jedna od najeih metoda kojima se koristi genetika ponaanja je usporeivanje parova jednojajanih blizanaca s parovima dvojajanih. Jednojajani blizanci nastaju iz jednog oploenog jaja. Nakon prve podjele oploene jajne stanice, dvije nove stanice ne ostaju spojene kako bi se nastavile razvijati u fetus, nego se dijele i tako svaka od njih postaje osnova za razvoj jednog fetusa. Kako su se takvi blizanci razvili iz iste poetne stanice, imali su istu jezgru i iste kromosome, to znai da su genetiki identini. Za razliku od njih, dvojajani blizanci

58 Nasljednost nastaju od dva odvojena jajaca koja su dva spermija pukim sluajem oplodila u isto vrijeme. Genetika slinost tako nastalih blizanaca nije nita vea od one izmeu brae i sestara razliite dobi. Blizanci su pravi primjer prirodno kontroliranog eksperimenta. Kontrolna grupa je par jednojajanih blizanaca: svaka razlika izmeu lanova tog para mora biti izazvana utjecajem okoline (osim u vrlo rijetkim sluajevima posve novih mutacija). Razlike izmeu dvojajanih blizanaca mogu nastati zbog razlika u genskom nasljeu, zbog okoline ili meudjelovanja genetike i okoline. Ako u odreenoj osobini, kao to je oblik nosa, jednojajani blizanci pokazuju vei stupanj slinosti nego dvojajani blizanci istog spola, moe se rei da je takva osobina barem donekle uvjetovana genima. Koristei se ovom metodom, genetiari su primijenili zakone nasljeivanja i na osobine koje pripadaju podruju drutvenih odnosa: aritmetika sposobnost, tean govor, pamenje, vrijeme potrebno za usvajanje novih rijei, konstrukcija reenice, sposobnost zapaanja, psihomotorike vjetine, ekstrovertnost i introvertnost, homoseksualnost, dob poetka spolnog ivota, ak i odreeni oblici neuroza i psihoza, ukljuujui manino-depresivnu psihozu i shizofreniju. Isitina, postoji u ovim rezultatima kvaka koja ih ini neto manje definitivnima. Jednojajane blizance roditelji esto odgajaju kao da se radi o istom djetetu. Mnogo ee nego dvojajani blizanaci nose istu odjeu, provode vie vremena zajedno, imaju istu prehranu itd. Stoga bi se, u nedostatku drugih dokaza moglo zakljuiti da je njihova velika slinost rezultat djelovanja okoline. U dananje vrijeme postoje dovoljno rafinirane tehnike koje uzimaju u obzir sve elemente. Otkria koja su bacila dodatno svjetlo na ovu problematiku moemo zahvaliti psiholozima Johnu C. Loehlinu i Robertu C. Nicholsu koji su 1962. u svojim istraivanjima prouili ponaanje 850 parova blizanaca. Uzeli su u obzir ne samo razlike izmeu jednojajanih i dvojajanih blizanaca, nego su briljivo ispitali i podatke o okruju njihova ranog djetinjstva. Rezultati su pokazali da slinost u tretmanu jednojajanih blizanaca ne moe objasniti istovjetnost njihovih sposobnosti, osobnih znaajki, ili ak ideala, ciljeva i izbora zanimanja. Zakljuak je da se njihove slinosti mogu objasniti ili genetikom bliskou ili jo neotkrivenim utjecajima okoline.

59 Nasljednost Na temelju ovih informacija stjee se dojam da je Homo sapiens samo jedna od ivotinjskih vrsta ije ponaanje ovisi o kvaliteti i opsegu genetike raznolikosti. Ako je to tono, psihika jedinstvenost ljudske rase ne moe vie imati oblik dogme nego znanstveno provjerljive hipoteze. Vjerujem da emo vrlo skoro biti u mogunosti identificirati mnoge gene koji utjeu na ponaanje. Zahvaljujui golemom napretku tehnike i razvoju postupaka kojima je mogue odrediti jedva primjetne razlike u kemijskim tvorevinama koje ovise o genima, nae poznavanje finih detalja o zakonitostima nasljeivanja munjevito je poraslo. Genetiari Victor McKusick i Francis Ruddle objavili su 1977. u asopisu Science da je mogue izdvojiti 1200 razliitih gena. Odreena je i precizna lokacija 210 gena na kromosomima. Veina tih gena utjee na razvoj anatomskih i biokemijskih znaajki, a vrlo malo na ponaanje. Ipak, neki od njih djeluju i na ponaanje i neke od vanih mutacija iz podruja ponaanja tijesno su povezane s odreenim biokemijskim promjenama. Poznato je i da su neki aspekti kontrole ponaanja povezeni s promjenama u razini hormona i transmitera koji djeluju na ivane stanice. Nedavno otkriveni encefalin i endorfin, tvari sline proteinima, mogu snano djelovati na raspoloenje i temperament. Jedna jedina mutacija koja mijenja kemijsku strukturu jedne ili vie tih tvari moe izmijeniti crte linosti ili barem predispozicije, to znai da e u odreenom kulturnom okruju jedinka prije razviti jedan tip linosti nego neki drugi. Vjerujem da je posve mogue, ak vrlo vjerojatno, da e poloaj gena koji vre indirektni utjecaj na najsloenije oblike ponaanja, uskoro biti precizno lociran i iscrtan na mapi ljudskih kromosoma. Ovi geni vjerojatno ne odreuju svaki specifian obrazac ljudskog ponaanja; ne vjerujem da je za odreeni oblik seksualnog odnosa ili naina oblaenja zasluan neki odreeni gen. Geni ponaanja po svoj prilici odreuju raspon oblika i intenzitet emocionalnih reakcija, podraajni prag i obrazac osjetljivosti na utjecaj okoline koji daje smjer kulturnoj evoluciji. Jednako je vano saznati postoje li razlike u ponaanju uvjetovane rasom. Prije nego iznesem bilo kakav stav, duan sam upozoriti da se radi o veoma osjetljivom i politiki veoma opasnom podruju. Veina biologa i antropologa koristi pridjev rasni tek usput, u kontekstu bezopasnih opservacija o razlikama u prosjenoj teini i boji koe

60 Nasljednost kao posljedicama genetike raznolikosti. Kad se govori o takvim razlikama izmeu, primjerice, Europljana i Azijaca, naglaavaju se razlike izmeu Europe i Azije kao lokaliteta. Iz toga se onda zakljuuje da se na temelju tih osobina ne moe govoriti o razliitim rasama i da postoji velika mogunost da spomenute osobine variraju i na podruju jednog kontinenta. Osim toga, neke anatomske i fizioloke znaajke poput boje koe i sposobnosti probavljanja mlijeka, pokazuju vrlo razliite obrasce geografskih (rasnih) varijacija. Uzevi sve to u obzir, veina znanstvenika smatra da je definiranje rasa jalov posao. Takvi entiteti jednostavno ne postoje. Svakako je vano napomenuti da opis geografskih varijacija neke osobine koji iznose biolozi, antropolozi ili bilo tko drugi, nipoto ne smije donositi i sudove o vrijednosti te osobine. Sada smo spremni postaviti i krajnje objektivno pitanje: jesu li geografske varijacije vidljive i u genetikoj osnovi ljudskog ponaanja? Postoje snani dokazi da gotovo sve razlike izmeu ljudskih drutava potjeu od uenja i drutvenih uvjetovanosti, a ne od nasljednih imbenika. ini se ipak da to ne vai za sve razlike. Daniel G. Freedman, psiholog s ikakog sveuilita, pozabavio se ovim pitanjem kroz itavu seriju studija o ponaanju novoroenadi razliita rasnog podrijetla. Zamijetio je znaajne razlike u motorikim sposobnostima, poloaju, miinom tonusu razliitih dijelova tijela i emocionalnim reakcijama; elementima koje je teko mogao pripisati odgoju ili utjecajima kojima su djeca bila izvrgnuta u utrobi majke. Novoroenad ute rase, na primjer, pokazivala je veu stabilnost, manje su ih smetali buka i pokreti, lake bi se prilagodili novim podraajima i neudobnostima i mnogo bre bi se smirili nego djeca bijelih roditelja. Preciznije reeno, sluajni uzorak djece iji su roditelji potjecali iz Kine razlikovao se u odreenim obrascima ponaanja od djece europskog podrijetla. Neki pokazatelji upuuju da se takve osobine prenose i u doba djetinjstva. Freedmanova studentica Nova Green, promatrala je ponaanje djece u jednom djejem vrtiu u Chicagu. Ustanovila je da djeca azijskog porijekla provode manje vremena u igri i interakciji s drugom djecom, a vie u individualnim aktivnostima za razliku od djece europskog podrijetla. Pokazale su se i neke zanimljive razliitosti temperamenta:

61 Nasljednost Iako je veina djece azijskog podrijetla bila u dobi visoke podraljivosti, tj. izmeu 3 i 5 godina, njihovo emocionalno ponaanje nije bilo naroito intenzivno. Oni su trali i skakutali, smijali se i meusobno dozivali, vozili bicikle i koturaljke ba kao i sva djeca njihove dobi, ali razina buke je uvijek ostala primjetno niska, a itava emocionalna atmosfera odisala je vie smirenou nego kaotinou. Spokojan izraz lica davao je toj djeci izgled dostojanstva i samokontrole, ali to je bio tek jedan element cjelokupnog dojma koji su ostavljali. Njihovi pokreti su bili koordinirani, bez posrtanja, padova, udaranja o namjetaj; nije bilo modrica, vritanja, kmeanja, ak niti povienih glasova tipinih za djeje svae kakvi odjekuju po svim djejim vrtiima. Nitko nije zabiljeio svae oko vlasnitva, tek tu i tamo bi dolo do blagog oblika tunjave, bolje reeno do prijateljskog hrvanja izmeu starijih djeaka. Freedman i suradnici su promatrali i djecu Navajo Indijanaca koja su se pokazala jo smirenijom od djece kineskog podrijetla. Kada bi ih podigli u uspravan poloaj i lagano gurali prema naprijed, oni nisu pokazivali tendenciju savijanja nogu pokuavajui koraati; u sjedeem bi se poloaju njihova lea savijala, a kad bi ih poloili na trbuh ne bi pokuavali puzati, barem ne tako esto kao djeca iz druge grupe. Takvu pasivnost djece Navaja znanstvenici su najee tumaili obiajem noenja maliana na leima, u koarama koje bi vrsto stisnule dijete uz majino tijelo. Freedman je pak nagovijestio da je mogua i obrnuta logika: relativna mirnoa djece Navaja, znaajka koja je vidljiva odmah nakon roenja, doputa uporabu lenih nosiljki. Taj nain postupanja s djetetom je djelotvoran kompromis izmeu kulturne inventivnosti i obiljeja djeje konstitucije. Prihvatimo li injenicu da je ovjek pripadnik jedne bioloke vrste, ne bi nas trebalo previe iznenaditi ako je drutveno ponaanje uvjetovano genetikim razlikama na fizikoj i mentalnoj razini. Otkrie ovakvog tipa nee okuiti ideale zapadne civilizacije. Da bismo ouvali ljudsku slobodu i dostojanstvo nije potrebno vjerovati u bioloku uniformnost. Ovu ideju je precizno izrazio sociolog Marvin Bressler: Ideologija koja bioloku istovjetnost smatra uvjetom ljudske eman-

62 Nasljednost cipacije iskrivljuje ideju slobode. tovie, takva ideologija tjera svakog pristojnog ovjeka na strah od 'nezgodnih' otkria koje bi mogla donijeti znanost budunosti. Takav nedolini antiintelektualizam je sramotan i vjerojatno nepotreban. Otii u i dalje i rei da batina nae genetike raznolikosti nije razlog za oajanje nego za nadu i ponos. Mi smo pripadnici jedinstvene vrste, a ne dviju ili vie njih; jedan razvojni smjer kojim protjeu i mijeaju se geni svakog narataja. Upravo zbog toga neprekinutog toka, ovjeanstvo posjeduje jedinstvenu ljudsku prirodu. Unutar nje se, preko pojedinaca i obitelji prenose nasljedni utjecaji i pritom stvaraju arolike i promjenjive obrasce. Da bismo bolje razumjeli neizmjernu vanost ovog biolokog jedinstva, zamislimo kolika bi bila naa moralna tjeskoba da je kojim sluajem australopitek, ovjek-majmun, preivio do dananjih dana. Bilo bi to bie na pola puta izmeu impanze i ovjeka, barem to se tie inteligencije; bie genski odvojeno od obiju spomenutih vrsta: slabije razvijenih jezinih i intelektualnih sposobnosti od nas. Kakva bi bila naa obveza prema njemu? to bi na to rekli teolozi ili marksisti? Moda bi potonji u njima vidjeli najpotlaeniju klasu? Bismo li u takvom sluaju trebali podijeliti svijet, potruditi se da njihovu inteligenciju uzdignemo do ljudske razine i potom ustanovimo dva odvojena podruja vladanja uz sporazum o intelektualnoj i tehnolokoj ravnopravnosti? Moda bismo se trebali osigurati od njihova daljeg napretka? Ili, jo gore od svega toga, zamislite na poloaj da moramo ivjeti uz neku mentalno superiorniju ljudsku vrstu, uz nekakvog Homo superbusa, koji na nas, niu bratsku vrstu, gleda kao na moralni problem.

3 Razvoj

Oploeno jaje, tjelece veliko tek stotinku centimetra, jo uvijek nije ljudsko bie. Ono je samo skup uputa koji pluta u utrobi majke. U okrugloj jezgri nalazi se otprilike 250 000 parova gena, od kojih 50 000 upravlja sintezom proteina, a ostatak regulira stupanj razvoja. Nakon to jaje prodre unutar bogato prokrvljenih zidova maternice, ono se poinje dijeliti. Rastua masa stanica keri savija se i nabire u grebene, petlje i slojeve. A onda se, poput kakva arobnog kaleidoskopa, pretvara u fetus, preciznu konfiguraciju krvnih ila, ivaca i drugih sloenih tkiva. Svakom pojedinanom diobom i premjetanjem stanica upravlja struja kemijskih informacija koja tee od gena ka proteinima, mastima i ugljikohidratima, tvarima koje ine te stanice. I tako je u devet mjeseci stvoreno ljudsko bie. Gledajui funkcionalno, to je samo probavna cijev okruena slojem miia i koe. Dijelovi te tvorbe neprekidno se hrane krvlju koja prolazi zatvorenim krvnim ilama zahvaljujui ritmikom pumpanju tek razvijenog srca. Te ograniene tjelesne aktivnosti koordinira sloena meuigra hormona i ivaca. Reproduktivni organi su jo uspavani; oni ekaju precizne hormonske signale koji e godinama kasnije potaknuti drugu i posljednju fazu razvoja i pozvati organizam na izvrenje njegova konanog biolokog zadatka. Na vrhu itave te hijerarhije nalazi se mozak. On tei tek 45 dag, a sainjen je od debelog sloja kremastog tkiva. Njegova fina struktura predstavlja najsloeniji mehanizam koji se ikada pojavio na naem planetu. Sastoji se od deset milijardi neuro-

64 Razvoj na, staninih jedinica, od kojih je svaka povezana sa stotinama ili ak tisuama drugih. Mnogobrojna ivana vlakna proteu se kroz lenu modinu gdje se spajaju s drugim stanicama koje prenose ili primaju informacije od razliitih organa. Centralni ivani sustav, koji ukljuuje mozak i lenu modinu, prima elektrine impulse od gotovo milijun osjetnih elemenata, od tapia mrenice do tjeleaca u koi osjetljivih na opip. Novoroeno dijete je tako premreeno na zapanjujue precizan nain. Tisue ivanih stanica koje upravljaju pokretima oiju, proteu se od onog miija do refleksnih centara izmeu oka i mozga, dok su sloeniji mehanizmi smjeteni u centru za vid u eonom renju, i drugim centrima unutar modane kore. Dijete slua i zvukovi raznih frekvencija aktiviraju posebne skupine receptora u unutarnjem uhu, koji prenose informaciju odgovarajuoj skupini ivanih stanica vie razine unutar mozga. Signali putuju prema unutra, kao da kakva klavijatura stvara melodije u unutarnjem uhu, a onda ih uz pomo nove dijatonske ljestvice nosi do usputne postaje u stranjem mozgu, potom do donjih kolikula srednjeg mozga i medijalnih genikulatnih tijela prednjeg mozga i konano do slunog dijela modane kore, smjetenog u eonom dijelu kore, gdje na neki udovit nain um uje odreeni zvuk. Ovaj udesni robot dolazi na svijet okruen skrbi svojih roditelja. On e svoje nagomilano iskustvo vrlo skoro pretvoriti u neovisno razmiljanje i osjeaj individualnosti. Uslijedit e i temeljne sastavnice drutvenog ponaanja - jezik, traenje partnera, bijes, povreda ega, ljubav, lojalnost prema grupi i sve ostale osobine tipine za ljudsku vrstu. Ali do koje e mjere neuronska mrea, neumoljivo odreena genima, uistinu odrediti smjer i oblik drutvenog ponaanja? Moda je evolucija stvorila takav jedan dijagram samo da poslui kao adaptivni okvir za sve oblike drutvenog ivota. To je, dakle, referentni okvir koji nam pokazuje kakve su stvarne dimenzije empirijskog problema ljudskog ponaanja moe se ovako oslikati: 250 tisua gena, 10 milijardi neurona i bezbrojne varijacije drutvenih sustava. U prethodnom sam poglavlju ljudsku vrstu usporedio s drutvenim ivotinjama da bih pokazao u kojoj mjeri nasljee ograniava oblike ljudskog ponaanja. Nae ponaanje je oito

65 Razvoj povezano s osobinama ostalih sisavaca. Ali, postavlja se pitanje koliki je konani doseg naih potencijala. Moemo li dosegnuti ili ak nadii granice koje je priroda odredila sisavcima? Odgovor je mogue pronai uz pomo prouavanja individualnog razvoja s posebnim osvrtom na genetiki determinizam. I tako smo doli do kljunog izraza - genetiki determinizam. Cjelokupan odnos izmeu biologije i drutvenih znanosti ovisi o njegovoj interpretaciji. Onima koji spremno odbacuju pretpostavke sociobiologije, taj izraz priziva sliku stvorenja slinog kukcu, ogranienog nepromjenjivim osobinama, kojim upravlja skup gena. Takvom konceptu savreno odgovara ivot nekog komarca. Kada krilati odrasli kukac izmigolji iz kukuljice, on ima na raspolaganju tek nekoliko dana da izvede seriju sloenih manevara kojima je konana svrha polaganje oploenih jaja u vodu. Mujaci i enke se spremno bacaju na posao. Zuj krila enke, zvuk tako iritantan ljudskom uhu, za mujaka je prava ljubavna pjesma. Bez ikakva prethodnog iskustva on leti ka izvoru zvuka. Frekvencija lepeta krila enke komarca iznosi oko 450-600 herca. Znanstvenici su u laboratoriju uspjeli proizvesti isti uinak koristei se glazbenom viljukom. Kad bi viljuku prekrili slojem sira, neki naroito uzbueni mujaci pokuali su izvesti i in parenja. enke ne smiju biti toliko nepromiljene, ali i epizode njihova ivota slijede kruti red koji odreuju geni. One nalaze ljude ili druge sisavce zahvaljujui toplini svojih rtava ili slijedei miris mlijene kiseline koju isparava njihova koa. Slijeui na kou, enke je probijaju dvama mikroskopski tankim alcima. Otrice koje prolaze kroz slojeve koe trae krvne ile kao to builice trae naftu na naftnim poljima. Ponekad uspiju pronai ilu, ponekad ne. enke barem jedne vrste komarca prepoznaju krv po okusu kemijskog spoja zvanog adenozin difosfat (ADP) koji se nalazi u crvenim krvnim zrncima. Jedina vana znaajka koja izdvaja ADP od ostalih sastojaka krvi je njegova laka razluivost. Postoje i drugi znakovni stimulansi vani za ivot komarca, kao to su oni koji ih vode ka odgovarajuim vodenim povrinama ili lokvama u koje mogu poloiti jaja. Komarac je neka vrsta automata. On i ne smije biti nita drugo. U njegovoj malenoj glavi nalazi se samo oko stotinu tisua neurona i svaki od njih daje svoj doprinos. Jedini nain da komarac

66 Razvoj uspjeno proe svoj ivotni ciklus jest pomou nagona, serije krutih i nepromjenjivih obrazaca ponaanja koje odreuju geni i koji se strogo odreenim slijedom odvijaju od roenja do posljednjeg ina polaganja jaja. Kanali ljudskog mentalnog razvoja su, za razliku od onih kod komaraca, zaobilazni i promjenjivi. Umjesto da propisuju neku znaajku, ljudski geni odreuju stupanj mogunosti da se razvije skup nekih znaajki. Kod nekih kategorija ponaanja, takav skup je ogranien i znaajke je mogue promijeniti tek uz naporne vjebe, ako i tada. U drugim sluajevima skupovi znaajki su manje odreeni i lake je utjecati na njihove manifestacije. Jedan od primjera izraene genetike predispozicije je preferencija lijeve, odnosno desne ruke. Kod svakog ovjeka takva je predispozicija jasno vidljiva. U suvremenom zapadnom drutvu postoji odreeni stupanj tolerancije i djeci se doputa da slijede tu svoju genetiku osobinu. Nasuprot tome, tradicionalni kineski odgoj zahtijeva od djece iskljuivu upotrebu desne ruke pri jelu i pisanju. Ispitujui grupu tajvanske djece, Evelvn Lee Teng i suradnici otkrili su da, zahvaljujui odgoju, sva djeca koriste desnu ruku pri obavljanju ovih dviju aktivnosti, ali pri ostalim aktivnostima koje nisu podvrgnute odgojnim mjerama, one nisu utjecale na upotrebu preferirane ruke. U ovom sluaju, dakle, ponaanje odreuju geni, ukoliko ono nije rezultat svjesne odluke i vjebe. Evoluciju mogunosti moemo jasno predstaviti primjerom genskog poremeaja zvanog fenilketonurija (PKU), koja za posljedicu ima slaboumnost i popratne fizioloke simptome. Uzrok PKU-a je postojanje jednog jedinog para recesivnih gena izmeu stotina tisua drugih parova koji se nalaze na ljudskom kromosomu. Osobe koje su nosioci dvostrukog gena za PKU ne mogu koristiti vaan prehrambeni element aminokiselinu fenilalanin. Kad je onemoguena razgradnja fenilalanina, tijelo poinje gomilati nepotrebne meuprodukte. Mokraa, pri dodiru sa zrakom, postaje tamna i zadobiva karakteristian miji miris. Na svakih deset tisua djece jedno se raa s ovakvim poremeajem. Iako trovanje organizma prestaje u dobi od 4-6 mjeseci, posljedice, kao to su mentalna retardacija, ostaju trajne. Na sreu, ovakav se ishod moe izbjei pravodobnom dijagnozom i strogom di-

67 Razvoj jetom s niskim dozama fenilalanina. Meuodnos izmeu gena i utjecaja okoline u sluaju PKU-a veoma je jednostavan i lako uoljiv. Dijete roeno s dva gena PKU-a ima mogunost normalnog razvoja ili zaostalosti, sa snanom sklonou toj drugoj mogunosti. Ta se sklonost moe preokrenuti jedino ako doe do vrlo odreene promjene okolnosti u ovom sluaju je to prehrana siromana fenilalaninom. Ako, dakle, elimo predvidjeti s odreenim stupnjem sigurnosti hoe li dijete razviti normalnu inteligenciju ili e uslijed PKU-a biti zaostalo, trebat emo poznavati i gene i okolinu. Rijetki su oblici ponaanja rezultat djelovanja jednog ili dvaju gena i malo ih je na koje je mogue utjecati tako lako kao na posljedice PKU-a. U sluaju ovog poremeaja radi se o grubom, konkretnom nedostatku, a ne o suptilnoj promjeni obrasca neke reakcije. Mnogo uestaliji oblik suodnosa izmeu gena i okoline moe se vidjeti kod shizofrenije, najeeg mentalnog oboljenja. Shizofrenija nije tek prekid ili poremeaj normalnog ponaanja. Neki psihijatri, kao to su Thomas Szasz i R. D. Laing, drali su da je to tek obina etiketa koju je drutvo nalijepilo pojedincima drugaijeg ponaanja. Njihove teorije su se ipak pokazale pogrenima. Istina je da shizofrenija izgleda kao besmislen skup udnovatih reakcija; ona se manifestira kao kombinacija halucinacija, deluzija, neprikladnih emocionalnih reakcija, prisilnog ponavljanja pokreta bez vidljivog znaenja ili kao ukoenost katatonikog transa. Postoji bezbroj finih varijacija i lijenici su nauili da svaki bolesnik zahtijeva individualni tretman. Razdjelna linija izmeu shizofreniara i zdravog ovjeka je vrlo nejasna. Bolesnici s blagim oblikom te bolesti prolaze neprimijeeni, dok su mnogi normalni ljudi neopravdano dijagnosticirani kao shizofreniari. Bez obzira na to, postoje tri oblika bolesti koja gotovo nepogreivo upuuju na dijagnozu: paranoidni oblik kod kojeg bolesnik vjeruje da je okruen neprijateljima, pijunima i ubojicama, klaunska i razuzdana hebefrenija, i zaleena katatonija. Iako mogunost da kliznemo u shizofreniju postoji kod sviju nas, nema dvojbe da neke osobe nose jasno odreene gene koji stvaraju jaku predispoziciju za ovu bolest. Usvojena djeca, iji su bioloki roditelji bili shizofreniari, esto su i sama oboljela, u svakom sluaju ee od djece zdravih roditelja. Znanstvenik Sevmour Kety je zajedno s timom amerikih i danskih psihologa pro-

68 Razvoj veo preciznu analizu stotina takvih sluajeva. Rezultati tog istraivanja jasno pokazuju da je sklonost ka razvoju shizofrenije najveim dijelom ovisna o nasljednom imbeniku. Dodatni dokaz su i podaci o rairenosti shizofrenije u drugim drutvima. Istraivanja Jane Murphv pokazala su da Eskimi s obala Beringova mora, kao i lanovi plemena Yoruba u Nigeriji, poznaju simptome koje mi oznaavamo kao shizofreniju. Takve pojedince i oni smatraju mentalno bolesnima. Njihovo stanje Eskimi nazivaju nuthkavihak, a Yorube were i takvi ljudi spadaju u este pacijente plemenskih iscjelitelja. Postotak oboljelih od ove bolesti slian je kao i u zapadnim drutvima - on ini izmeu 0,4 do 0,7 posto odrasle populacije. Shizofrenija se razvija na mnogo sloeniji nain nego PKU i drugi nasljedni oblici mentalne zaostalosti. Je li za nju zasluan jedan ili vie gena, nije poznato. Postoje odreene fizioloke promjene kod takvih bolesnika i medicina e vjerojatno vrlo skoro pronai vezu izmeu tih poremeaja i mentalnih simptoma. Philip Seeman i Tvrone Lee su otkrili da neki dijelovi mozga shizofreniara sadre dvostruko vei broj receptora za dopamin, tvar koja prenosi signale izmeu ivanih stanica. Mogue je da ta nepravilnost ini mozak pretjerano osjetljivim na vlastite signale i stoga podlonim halucinacijama. To ne znai da nema istine u psiholokim teorijama o znaajnom utjecaju okoline na razvoj sindroma. Postoji i neto to se naziva tipinim shizofrenogenim obiteljskim okoliem, takvim koji e vjerojatno potaknuti razvoj mentalne bolesti kod odrasle osobe. Osobine takvog okolia su potpuni nedostatak meusobnog povjerenja, komunikacije, roditelji koji otvoreno pokazuju meusobni prezir dok pred djecu postavljaju nemogue zahtjeve itd. Neki psihijatri smatraju da se u umu shizofreniara stvara neka vrsta uvrnutog opravdanja za stvaranje osobnog unutarnjeg svijeta kao bijega od neprijateljske okoline. I pored svega toga, ostaje injenica o postojanju gena koji stvaraju predispoziciju za bolest. Pojedinci koji ih nose mogu razviti bolest ak i ako odrastaju okrueni podrkom zdrave obitelji. Moemo zakljuiti da ak i u sluaju jednostavnih kategorija ponaanja ovjek nasljeuje mogunost da razvije neku osobinu, te pristranost uenju odreene osobine meu vie moguih. Znanstvenici

69 Razvoj koji su inae zastupali razliite filozofije, kao to su bili Konrad Lorenz, Robert A. Hinde i B. F. Skinner, uvijek su naglaavali da ne postoji otra granica izmeu naslijeenog i usvojenog. Pokazalo se da su potrebne nove deskriptivne tehnike koje e zamijeniti zastarjelu podjelu na prirodne i odgojne elemente. Jedan od najzanimljivijih takvih pokuaja temelji se na zamislima Conrada H. Waddingtona, velikog genetiara koji je umro 1975. godine. Waddington je razvoj ivog bia prikazao kao krajolik koji se prua od vrhova nekog brijega do obale. Razvoj neke osobine - boje oiju, Ijevorukosti, shizofrenije ili ega god - nalikuje kotrljanju kugle niz padinu. Svaka osobina presijeca razliite dijelove te zemlje, svaka od njih slijedi putanju sastavljenu od grebena i usjeka. U sluaju boje oiju i poetnog skupa gena koji odreuje pigment arenice, topografija je predstavljena jednim jedinim, dubokim kanalom. Kugla e se tu beziznimno kotrljati prema jednom odreditu - od trenutka prodiranja spermija u jaje, mogua je, dakle, samo jedna boja oiju. Razvojni krajolik nekog komarca, moe se prikazati kao skup dubokih, ne naroito razgranatih usjeka, od onog koji zuj krila povezuje sa seksualnom privlanou do drugog koji je zaduen za automatsko sisanje krvi, pa do ostalih desetak koji simboliziraju nagonske reakcije tog kukca. Svaka od tih brazda tvori preciznu, neizmjenjivu seriju biokemijskih etapa koje vode od DNA oploenog jaja do neuromuskularnih aktivnosti posredovanih komarevim mozgom. Razvojna topografija ljudskog ponaanja je daleko ira i sloenija, ali se jo uvijek moe nazvati topografijom. Na njoj se neke od brazda ravaju u dva ili tri nova pravca. Pojedinac tako moe postati ljevak ili denjak. Ako ga genetika predispozicija ili rani fizioloki utjecaji vode ka Ijevorukosti, ta e brazda biti neto dublja. Bez jaeg utjecaja okoline, kugla e se vjerojatno kotrljati tom putanjom. Ali ako dijete, zbog utjecaja okoline vjeba desnu ruku, kugla e biti gurnuta u susjednu, pliu brazdu. Krajolik koji predstavlja shizofreniju jo je daleko sloenija mrea anastomozirajuih kanala, koje je tee slijediti pa je i putanja kugle statistiki vrlo neizvjestan faktor. Krajolik o kojem govorimo samo je metafora, svakako neprikladna za opis veine sloenih fenomena, ali ta metafora saima temeljnu istinu o drutvenom ponaanju ovjeka. Ako elimo u potpunosti

70 Razvoj shvatiti njegovo odreenje, svaki oblik ponaanja moramo promatrati odvojeno, uz pokuaj da pratimo putanju koja vodi od gena do konanog rezultata. Ovakva vrsta analize prikladnija je za neke oblike ponaanja a tee ju je primijeniti na neke druge. Izrazi lica kojima se pokazuju temeljne emocije kao to su strah, odbojnost, bijes, iznenaenje i srea pokazuje osobine istovjetne kod svih ljudskih bia. Psiholog Paul Ekman nainio je niz fotografija koje prikazuju Amerikance pri izrazu ovih emocija. Nadalje, fotografirao je pripadnike plemena koji ive na razini kamenog doba dok pripovijedaju svoje prie i izraavaju iste emocije. Kada bi pripadniku jedne kulture pokazali fotografiju ovjeka iz druge kulture, on bi s lakoom (vie od 80 posto tonih odgovora) protumaio znaenje izraza lica na slici. Irenaus Eibl-Eibesfeldt je, putujui po svijetu i prouavajui prastara plemena, kamerom snimio brojne primjere komunikacije gestama i izrazima lica. Kako bi to manje utjecao na njihovu prirodnost, koristio je i posebnu tehniku koja mu je omoguavala da ih snima iz razliitih kutova. Eibl-Eibesfeldt je na taj nain pribavio bogatu dokumentaciju komunikacijskih signala koji su proireni u kulturama razliitih stupnjeva razvoja. Jedan od manje poznatih primjera je podizanje obrva - signal koji se spontano koristi pri prijateljskom susretu. Jo jedan primjer univerzalnih signala koji su utvrdili humani etolozi jest osmijeh, koji se moe svrstati u gotovo zooloke nagone. Osmijeh se pojavljuje na licu djeteta u dobi od dva do etiri mjeseca ivota i kod roditelja potie jo snanije osjeaje ljubavi i brinosti. Zoolokom terminologijom, osmijeh je sredstvo socijalnog otputanja, uroen i relativno slabo varijabilan signal kojim se posreduju drutveni odnosi. Antropolog Melvin J. Konner nedavno je dovrio studiju o osmijehu i drugim oblicima ponaanja djece kod !Kung Sana (naroda poznatog kao Bumani) u pustinji Kalahari. Na poetku prouavanja bio je spreman ba na sve, s obzirom da su djeca iz tog plemena rasla u drastino razliitim okolnostima u odnosu na njihove zapadnjake vrnjake. Majke ih donose na svijet bez iije pomoi, bez anestetika; prvih nekoliko mjeseci ivota u neprekidnom su fizikom kontaktu s majkom ili drugim enama koje o njima skrbe; dok su budni odravaju ih u uspravnom poloaju, a prve tri ili etiri godine

71 Razvoj ivota ta djeca siu nekoliko puta na sat. Osim toga, njihovi roditelji ih na mnogo stroi nain od Europljana ili Amerikanaca ue sjedenju, stajanju i hodanju. Pa ipak, njihov osmijeh je istovjetan osmijehu amerike djece, pojavljuje se u istoj dobi i slui istoj svrsi. Jo uvjerljiviji je dokaz da se gluha i gluhoslijepa djeca takoer osmjehuju bez obzira to ih na to ne potie nijedan poznat psiholoki imbenik. Mogue je da neki posve jednostavni i automatski oblici ponaanja ine dio stanine grae ljudskog mozga i facijalnih ivaca i da do reaktivne kontrakcije tih ivaca dolazi za ranog postnatalnog razvoja uslijed nekih fiziolokih poticaja. Sve to zahtijeva tek minimum uenja. U budunosti e se vjerojatno otkriti postojanje mutacija koje utjeu na oblik i jainu tih neuromuskularnih aktivnosti. Njihovo identificiranje e predstavljati prvi prodor u genetiku ljudske komunikacije. Slike razvojnog krajolika koji smo spominjali s vremenom se mijenjaju jer uenje i kulturno okruje uvelike utjeu na njegov izgled. Kad su u pitanju jezik, odijevanje i drugi o kulturi ovisni oblici ponaanja, krajolik je veoma razveden i sastoji se od brojnih usjeka i uzvisina. Pogledajmo samo primjer jezika i njegova razvoja. Postoje dokazi da je ljudski mozak prirodno badaren, tj. da ima uroenu predispoziciju za odreene jezine strukture. Noam Chomskv i jo neki psiholingvisti tvrde da postojanje takve dubinske gramatike omoguava mnogo bre uenje jezika. Matematika simulacija pokazuje da period djetinjstva ne bi bio dovoljan za mehaniko usvajanje svih engleskih fraza. Mala djeca, za razliku od mladunadi drugih primata, ukljuujui i impanze, posjeduju snanu sklonost ka uenju jezika: ona tepaju, izmiljaju rijei, eksperimentiraju sa znaenjima i ue gramatika pravila velikom brzinom i s predvidivim redoslijedom; ona stvaraju konstrukcije koje slie reenicama odraslih i u isto vrijeme se od njih razlikuju u nekim vanim detaljima. Specijalist za djeju psihologiju, Roger Brown, s pravom je njihove domete nazvao prvim jezikom. Ispitivanja jednojajanih i dvojajanih blizanaca pokazala su da brzina razvoja jezinih vjetina donekle ovisi o genima. Tako je gornji sloj jezinog polja unutar razvojnog krajolika relativno jednostavan prostor s dubokim kanalima, dok su nia podruja koja predstavljaju sloeni drugi jezik, jezik odraslih, ispresijecana mreom kanala koji se ravaju u raznim pravcima. Vanjske manife-

72 Razvoj stacije jezika mijenjaju se s kulturnom evolucijom; one jesu velikim dijelom kulturna evolucija. I najmanji utjecaji odgoja i mode mogu mijenjati rjenik, naglasak i tempo jezika. Ali to u stvarnosti odgovara tim grebenima i kanalima? U nekim sluajevima kanale urezuju hormoni ili druge biokemijske tvorevine koje sudjeluju u izgradnji ivane stanice. Neki vrlo jednostavan spoj moe djelovati na sklonost ivanog sustava ka odreenoj vrsti reakcije. Jednako vana mogu biti i pravila uenja, stupnjevi i procedure koje se temelje na djelovanju posebnih skupina ivanih stanica zaduenih za procese uenja. Raireno je miljenje da je uenje univerzalan fenomen koji tek donekle varira od jedne do druge vrste organizma. Mnogi uvaeni psiholozi, a naroito B. F. Skinner i drugi bihevioristi, tvrdoglavo su ustrajali u miljenju da je najvei dio ponaanja proizvod nekoliko elementarnih oblika uenja. Ako smjestimo ivotinje u jednostavno laboratorijsko okruje, gdje se stimulacije mogu s lakoom kontrolirati, otkrit emo i univerzalne zakonitosti koje upravljaju uenjem. Univerzalna topografija reaktivnog ponaanja nije vana, napisao je Skinner 1938. godine, jer je najvei dio reakcija uvjetovan. Predlaem da se dinamike osobitosti reaktivnog ponaanja prouavaju kao jedan jedini refleks. U svojoj utjecajnoj knjizi Beyond Freedom and Dignity, Skinner tvrdi da e otkrivanje tih zakonitosti pomoi ljudskim biima da vode sretniji i bogatiji ivot. Kulturu e oblikovati najmudriji lanovi drutva, a djeca e se bezbolno uklopiti u nju. Radi se o snanim idejama, sa zavodljivim presedanima unutar prirodnih znanosti, koje su doprinijele znaajnom napretku prouavanja ivotinjskog i ljudskog ponaanja. Temeljna ideja filozofije biheviorizma, tvrdnja da ponaanje i um poivaju na potpuno materijalnim temeljima koji se mogu podvrgnuti eksperimentalnoj analizi, u svojoj je osnovi ispravna. I pored toga, njihove teze o jednostavnosti i svemoi uenja s vremenom su sruene. Umjesto njih nametnula se slika o postojanju mnogih specifinih oblika uenja koji ne podlijeu nekom univerzalnom zakonu, ve su, mogue, posljedica prirodne selekcije. Potencijal za uenje svake pojedine vrste ini se u potpunosti programiran strukturom mozga, slijedom otputanja hormona i konano, svojim genima. Svaka ivotinjska vrsta je pripremljena

73 Razvoj da prepozna i reagira na odreene podraaje, zabranjeno joj je da naui neke druge, dok je prema treima neutralna. Srebrnasti galeb, primjerice, nagonski prepoznaje svoje tek izlegle ptie, ali ne i svoja jaja, koja su jednako vidljiva. Tek okoeno mae jedva puzi po trbuhu i potpuno je bespomono. Ipak, onih nekoliko oblika ponaanja koji su mu potrebni da bi preivjelo, ono ui veoma lako. Koristei se tek njuhom, mae u vremenu kraem od jednog dana naui kako e dopuzati do mjesta gdje bi mogla biti njegova majka. Uz pomo mirisa ili dodira ono pamti put koji vodi preko majinog trbuha do njegove omiljene bradavice. Pri laboratorijskim eksperimentima, pokazalo se da mae moe razlikovati jednu umjetnu sisu od druge zahvaljujui neznatnim razlikama u materijalu. Postoje i mnogo impresivniji primjeri. Jedna vrsta amerike zebe svake godine seli iz svog stalnog stanita u Sjevernoj Americi u zimovalite u Junoj Americi. Kao i mnoge druge amerike vrste, ova ptica putuje nou. Ve nakon naputanja gnijezda mlade zebe su sposobne za orijentaciju uz pomo odreene zvjezdane konstelacije. One to ue automatski i velikom brzinom, a u isto su vrijeme potpuno nesposobne da naue neku drugu konstelaciju. Kada se domaa koko izloi slabom elektrinom oku usmjerenom u njezin kljun i popraenom bljeskom svjetla dok pije vodu, ona e poeti izbjegavati slian vizualni podraaj, ali ako je podraaj bio auditivnog tipa, poput kljocanja, ona ga se nee kloniti. Posve je obrnuto ako se struja usmjeri u njezine noge. Ovakva simetrija se moe initi udnom, ali radi se o jednostavnom zakonu preivljavanja kod ivotinja slabije razvijenog mozga. Kod kokoi se takva zakonitost moe saeti u formuli poput: od stvari koje se mogu vidjeti, naui one koje se tiu glave, a od zvukova one koji se tiu nogu. I tako se neki od najkruih oblika ivotinjskog nagona mogu temeljiti na udnovatim formama pripremljenog uenja. Je li i ljudsko uenje na isti nain unaprijed pripremljeno? Vjerojatno ne toliko mehaniki kao to je to kod ptica i slijepih maia. Ipak, i tu postoje ogranienja. Moramo priznati da postoje granice i u sposobnostima genija, kao i profesionalnih mnemoniara i da neki od nas ovladavaju mentalnim vjetinama mnogo lake od drugih. Jo je vanija injenica da djeca ue vjetine i emocionalne reakcije slijedei shemu

74 Razvoj koju je veoma teko promijeniti. Glasoviti strunjak za razvojnu psihologiju Jean Piaget proveo je ivot izraujui nacrte etapa intelektualnog razvoja djece, s ponekad iznenaujuim rezultatima. ini se da um slijedi usporedne, ali vrsto zdruene putanje u ovladavanju vjetina kao to su svjesni pokreti, koncepti znaenja i uzronosti, prostora, vremena, oponaanja i igre. Sama koncepcija stvarnosti napreduje u pravilnim skokovima od stupnja dominacije refleksa, do razdoblja egocentrinog i potom socijalnog bia. Od jednostavnog napora da se pomakne neki predmet, aktivnost djeteta s vremenom se razvija u refleksiju o samom pokretu. Predmeti se u poetku doivljavaju kao samostalni objekti, a kasnije kao lanovi odreene grupe koja se moe oznaiti simbolom ili imenom. Piaget, po zanimanju biolog, gledao je na intelektualni razvoj kao na interakciju izmeu genskog programa i okoline. Nije sluajnost da je ovu koncepciju nazvao genetska epistemologija, to znai studija nasljednog razvoja sposobnosti razumijevanja. U svojim je vanim knjigama Attachment i Separation John Bowlby opisao sline stupnjeve razvoja emocionalnih veza pomou kojih dijete unutar razdoblja od nekoliko mjeseci uspijeva razviti sloene socijalne odnose sa svojim najbliima. Lawrence Kohlberg je otkrio prilino precizan oblik piagetovskih stupnjeva u razvoju moralnih kodova, dok su psiholingvisti dokazali kako je vremenski raspored savladavanja jezika kod male djece toliko precizan i brz da ga je teko pripisati samo brzom memoriranju. Sagledamo li zajedno sva ta postignua, stjee se dojam da je socijalni ivot previe sloen da bismo njegov razvoj protumaili tek jednostavnim, linearnim modelom uenja. Ljudski um, dakle, nije tabula rasa, ista ploica po kojoj iskustvo ostavlja zakuaste tragove u obliku linija i tokica. On se mnogo tonije moe opisati kao neovisni instrument za donoenje odluka, paljivi skener okoline koji odreenu vrstu izbora pretpostavlja nekoj drugoj, koji posjeduje uroenu sklonost ka jednom izboru i odbojnost prema drugom i koji potie tijelo na neku aktivnost u skladu s programom ija fleksibilnost omoguuje stupnjevite i automatske promjene od djetinjstva do zrele dobi. Um, dakle, ini akumulacija starih odluka, sjeanje na njih, razmiljanje o buduim odlukama i ponovno iskustvo emocija koje su ih pobudile. Osobitosti u izboru odluka

75 Razvoj razlikuju jedno ljudsko bie od drugoga. I pored toga, pravila koja se moraju slijediti dovoljno su jasno odreena da i pored svih individualnih razlika nije teko uoiti slinosti neega to moemo nazvati ljudskom prirodom. Znanosti je mogue makar u grubo procijeniti kolika je genetika uvjetovanost razliitih oblika ponaanja. Studije jednojajanih i dvojajanih blizanaca pokazale su da primarne mentalne sposobnosti, kao i one percepcijske i motorike, gotovo u potpunosti ovise o genima, dok su crte linosti ponajmanje ovisne o njima. Ako se ovaj vaan rezultat potvrdi i dodatnim istraivanjima, moi emo zakljuiti da se sposobnosti potrebne za suoavanje s nepromjenjivim zahtjevima fizikog okolia razvijaju unutar krutih okvira, dok one koje predstavljaju brzu adaptaciju na drutveni okoli moraju biti fleksibilnije. Evolucijske hipoteze nam ukazuju i na druge vrste vanih korelacija. Najmanje racionalan, ali vaan proces donoenja odluka zahtijeva i veliko ulaganje emocija. U skladu s tim biolozi ovako tumae odnose meu jedinkama: mentalni razvoj se sastoji od pojedinanih koraka koji se moraju poduzeti brzo i na automatski nain da bi omoguili preivljavanje i reprodukciju. S obzirom da sposobnost racionalne kalkulacije mozga ima svoje granice, dio izvrenja zadatka ovisi o finim nijansama uitka i boli koje posreduju limbiki i drugi nii centri mozga. Kao primjer ponaanja na koje direktno utjeu geni, moe nam posluiti upravo nesvjesno, emocionalno uenje. Pogledajmo primjer fobija. Kao i drugi primjeri iz podruja ivotinjskog uenja, fobije potjeu iz djetinjstva, duboko su iracionalne i veoma se teko lijee. Znaajno je to veinu fobija izazivaju zmije, pauci, takori, visina, zatvoreni prostor i drugi elementi koji su u naem prastarom okoliu predstavljali potencijalnu opasnost. I doista, rijetke su fobije od modernih izuma kao to su noevi, pitolji i elektrini aparati. U ranom periodu ljudske povijesti, fobije su mogle predstavljati dodatnu rezervu opreznosti potrebne za preivljavanje: svakako je bolje ustuknuti pred provalijom paraliziran od straha, nego rastreseno prei preko njezina ruba. Tabu incesta je drugi primjer tzv. uenja udesavanjem. Kao to su istaknuli antropolozi Lionel Tiger i Robin Fox, taj tabu se moe ozna-

76 Razvoj iti samo kao dio opeg pravila o spreavanju mijenjanja odreenih veza. Ako dvije jedinke stvore vrstu meusobnu vezu odreenog tipa, stvara se emocionalna blokada za stvaranje neke druge vrste veze meu njima. Profesori i studenti prilino teko postaju kolege ak i ako studenti jednog dana nadmae svoje mentore; majke i keri teko mijenjaju osnovni ton njihova odnosa. Tabu incesta je, kako se ini, univerzalan u svijetu ljudske kulture, jer oevi i keri, majke i sinovi, braa i sestre doivljavaju svoj prvotni odnos kao iskljuiv. Ljudima je, dakle, oteano uenje zabranjenih veza. Nasuprot tome, ljudi su pripremljeni nauiti one odnose koji su genetiki najkorisniji. Proces seksualnog sparivanja uvelike se razlikuje meu kulturama, ali je uvijek povezan s jakim emocijama. U kulturama s romantinom tradicijom, privlanost moe nastupiti brzo i snano, stvarajui osjeaj ljubavi neovisan o seksu, iskustvo koje zauvijek mijenja ivot adolescenta. Opis ovog dijela humane etologije najbolje prikazuje profinjena sposobnost pjesnika, kao to moemo vidjeti u primjeru koji nam je podario James Joyce: Djevojka stajae pred njim gledajui u more. Izgledalo je da je nekom arolijom poprimila lik udne i prelijepe morske ptice. Njezine duge, vitke, obnaene noge bijahu njene poput dralovih i posve iste osim na mjestu gdje je smaragdni dodir alge ostavio trag poput peata na koi... Duga joj svijetla kosa bijae kao u kakve djevojice; i kao u djevojice njeno lice bijae dotaknuto udom smrtne ljepote... Kada je osjetila njegovu nazonost i pogled prepun oboavanja, okrenula se i prihvatila taj patniki pogled, bez stida i bez pohote... Njena je slika unila zauvijek u njegovu duu i nikakva rije nije naruila tiinu te ekstaze. (Portret umjetnika u mladosti, prev. Leo Dri) Uroene predispozicije za uenje moemo potraiti i u drugim vanim podrujima ivota, dijelovima ivotnog ciklusa povezanim s jakim emocijama. Ljudi su skloni kreiranju pragova preko kojih na ritualan nain prelaze iz jedne faze u drugu. Kulture su tako stvorile obrede zrelosti - inicijaciju, vjenanje, potvrdu, inauguraciju - u oblicima koji ukazuju na skrivene bioloke pramotive. U svim periodima ivota oituje se jaka sklonost ka stvaranju dihotomija, odvajanju lju-

77 Razvoj di u dvije strogo odijeljene kategorije. ini se da se najugodnije osjeamo kada ovjeanstvo svrstamo u lanove i nelanove, srodnike i nesrodnike, prijatelje i dumane. Erik Erikson je napisao da su ljudi posvuda skloni tzv. pseudospecijaciji, redukciji svake strane grupe na status inferiorne vrste, gotovo nehumane skupine koju je mogue poniziti bez ikakve grinje savjesti. ak i dobronamjerni pripadnici naroda San iz pustinje Kalahari nazivaju sami sebe !Kung - to znai ljudska bia. Ovakve i mnoge druge ope ljudske predispozicije otkrivaju svoj smisao ako ih se promatra unutar mehanizama za napredak vrste. Kao to je arobna proljetna pjesma mujaka ptice pjevice sredstvo za obranu teritorija i upozorenje na moguu agresiju, i ove osobine posjeduju estetiku ije pravo, prozaino znaenje lei onkraj naeg svjesnog poimanja.

4. Emergencija

Ako je biologija sudbina, kao to ree Freud, to je sa slobodom volje? Zavodljiva je misao o dui koja poiva negdje u mozgu, o dui koja djeluje slobodno, vodei rauna o tjelesnim iskustvima, ali slijedei neke neovisne staze, razmiljajui, planirajui i pokreui poluge neuromotorikog stroja. Veliki paradoks koji je zaokupljao pozornost najmudrijih filozofa i psihologa sviju epoha, onaj o determinizmu i slobodi volje, moe se izraziti i posve biolokim terminima: ako su nai geni nasljedni, a okolina tek slijed fizikih okolnosti postavljenih prije naeg roenja, kako ikakva moe neovisno djelovati unutar mozga? Sama ta sila stvorena je meudjelovanjem gena i okoline pa se ini da je naa sloboda tek obina iluzija. Moe biti da je ba tako. Teoriju o predvidivosti nekih dogaaja na sloenijoj razini od one atomske, mogue je i filozofski obraniti. Mogue je predvidjeti budunost nekih stvari i to koristei inteligenciju i samu stvorenu na materijalnoj osnovi, uz napomenu da je takvo predvianje mogue tek unutar konceptualnog svijeta inteligencije koja promatra. Sloboda volje postoji ondje gdje je mogue odabrati, odluiti - bez obzira koliko te odluke bile determinirane. Uzmimo kao primjer bacanje novia u zrak i razmislimo o stupnju slobode koji postoji unutar tog ina. Na prvi pogled ini se da je teko zamisliti dogaaj s manjim stupnjem predodreenosti; radi se, tovie, o kolskom primjeru sluajnog ishoda. Zamislimo sada da imamo na raspolaganju svu znanstvenu aparaturu potrebnu za prouavanje ba-

80 Emergencija canja novia. to bismo mogli napraviti? Izmjerili bismo fizike osobine novia do u mikron, analizirali fiziologiju miia i palca ovjeka koji e novi zavrtjeti, zatim bismo ispitali zrane struje u prostoriji, mikrotopografiju i otpor materijala podloge itd. U trenutku akcije, svi ovi podaci, zajedno s podacima o trenutanoj snazi i kutu vrtnje bili bi pohranjeni u raunalo. Prije nego to bi se novi nekoliko puta okrenuo oko svoje osi, raunalo bi izbacilo podatak o vjerojatnom broju okreta i strani na koju e pasti. Tako bismo dobili odgovor na pitanje - pismo ili glava? Metoda, naravno, nije savrena i poneka inicijalna pogreka moe dovesti i do pogrenog rezultata. Svejedno, serija takvih pokusa pokazat e da je raunalo mnogo pouzdanije od pogaanja naslijepo. ini se da je mogue, barem do odreene mjere, predvidjeti budunost novia. Zgodna vjeba, rei e netko, ali ne posve prikladna, jer novi nema mozak. I ovu primjedbu moemo relativizirati ako se posluimo akterima ija je sloenost manja od ljudske, ali vea od one obinog novia. Neka na slobodno lebdei objekt bude neki kukac, na primjer pela. Pela ima sposobnost pamenja iako moe razmiljati na veoma ogranien nain. Za svoga kratkog ivota - umrijet e u starosti od pedeset dana - nauit e razlikovati doba dana, smjetaj svoje konice, miris svojih posestrima iz iste konice, kao i lokaciju i kvalitetu pet livada za pau. Na pljesak istraivaevih dlanova ona e reagirati ustro i nepredvidivo. Neupuenom promatrau se ini da ova pela djeluje posve slobodno. Ipak, ako upotrijebimo sva naa saznanja o predmetima njene veliine, o ivanom sustavu kukaca, osobitostima ponaanja obine pele, i ako iskoristimo najnapredniju kompjutorsku tehnologiju, moi emo predvidjeti putanju leta nae pele s izvjesnou mnogo veom od pukog nagaanja. Promatrai koji e iitati kompjutorsko izvjee, stei e dojam da je budunost pele u odreenoj mjeri determinirana. Ali u svojem umu, pela, koja nema pojma o tim ljudskim saznanjima, uvijek e biti stvorenje sa slobodom volje. Kad kao ljudska bia razmiljamo o svom centralnom ivanom sustavu, na poetku se ini da se nalazimo u istom poloaju kao i pele. Iako je ljudsko ponaanje neizmjerno sloenije i raznolikije, i ono se moe odrediti. Na nae mogunosti bitno djeluju genetika ogra-

81 Emergencija nienja, kao i nevelik broj vrsta okolia u kojima ovjek moe ivjeti. Ipak, tek bismo uz nezamislivo naprednu tehnologiju mogli oekivati postignua poput kratkotrajnog predvianja nekih oblika ljudskog ponaanja, a takva razina napretka moda posve nadilazi nae mogunosti. Postoje stotine tisua varijabli koje bi valjalo uzeti u obzir, a najmanje bi odstupanje u tonosti samo jedne od njih moglo promijeniti qelokupni rezultat. Nadalje, ovdje bi se Heisenbergovo naelo neodreenosti iz podruja subatomske fizike, moglo primijeniti u irim razmjerima: to pomnije istraiva ispituje ponaanje, to se ono pod utjecajem promatranja vie mijenja, a samo njegovo znaenje vie ovisi o vrsti promatranja. Volja i sudbina promatraa povezane su s voljom i sudbinom promatranog. Tek bi krajnje sofisticirane naprave za promatranje, koje bi mogle zabiljeiti ogroman broj unutarnjih neuralnih procesa, i to simultano i s vee udaljenosti, mogle reducirati tetne interakcije do neke doputene razine. I tako bi zbog matematike neodredivosti i naela neodreenosti mogli gotovo izvesti jedan od zakona prirode: nijedan ivani sustav ne moe usvojiti dovoljno znanja da bi sa sigurnou i detaljno predvidio budunost drugog inteligentnog sustava, niti mu je mogue posjedovati toliki stupanj samospoznaje da bi predvidio svoju budunost, zauzdao sudbinu, i na taj nain, eliminirao slobodu volje. Velika potekoa u predvianju sloenih aktivnosti lei u transformaciji pomou koje sirovi podraaji i podaci dopiru do dubina ljudskog mozga. Vidni opaaj, primjerice, poinje svoj put kada blistava svjetlosna energija pokrene otprilike stotinu milijuna stanica svjetlosnih receptora koje se nalaze u mrenici. Svaka stanica registrira razinu svjetlosti (boju) koja dolazi do nje, i to u svakom pojedinom trenutku; slika koja tako prolazi kroz lee je zapravo uzorak elektrinih signala kao kod televizijskih kamera. Iza mrenice nalazi se oko milijun ganglija koji primaju signale i obrauju ih u obliku apstrakcije. Svaka stanica prima informacije od krune skupine primarnih receptora u mrenici. Kada dovoljno jak kontrast svijetlo-tamno razdijeli mreninu skupinu, aktivira se ganglijska stanica. Ova informacija potom prelazi u zatiljni dio modane kore gdje je prevode posebne ivane stanice. Svaku od tih stanica sa svoje strane pokree grupa ganglijskih stanica. Do elektrine aktivnosti dolazi ako oblik pra-

82 Emergencija njenja ganglijskih stanica odraava linije koje ukazuju na jedan od tri mogua smjera: vodoravni, okomiti ili kosi. Druge stanice npr. reagiraju na krajeve ravnih linija ili na kutove. Zahvaljujui ovom nainu ifriranja i apstrakcije, um moe primiti sve spomenute informacije, dolazile one izvana ili iznutra. Svijest se sastoji od neizmjernog broja simultanih, usklaenih procesa, simbolikih prikaza koje omoguavaju ivane stanice neokorteksa. Ako svijest promatramo kao djelovanje organskog stroja, to nipoto ne znai da je podcjenjujemo. Prisjetimo se predivne usporedbe sir Charlesa Sherringtona koji ree da je mozak poput zaarana tkalakog stana gdje milijuni uzbibanih unaca tkaju krhki uzorak. S obzirom da um stvara realnost zahvaljujui sposobnosti apstrakcije ulnih podraaja, posve je mogue da stvori i privid stvarnosti pomou sjeanja i mate. Mozak izmilja prie i premjeta zamiljene i doivljene dogaaje du linije vremena: unitava neprijatelje, stvara orue iz blokova stijena, grli svoju ljubav i s lakoom putuje kraljevstvima mita i savrenosti. Nae Ja je glavni glumac ove neuralne drame. Emocionalni centri nieg mozga programirani su da povlae lutkarove konce naroito paljivo u trenutku kada Ja stupi na scenu. No ako prihvatimo da su nae najdublje emocije vezane za nas same, moemo li ovu brigu za najdublji dio naeg bia - za duu - opisati mehanikom terminologijom? Najvei misterij neurobiologije nije ljubav prema sebi niti snovi o besmrtnosti, ve tajna namjere. Sto je prvi pokreta, tkalac koji vodi tkalake unke? Prejednostavan neuroloki pristup moe nas dovesti do modela mozga u obliku ruske babuke: kao to otvaramo jednu figuru da bismo unutar nje nali manju, i tako do posljednje nakon koje nema vie nieg, tako bi i nae istraivanje moglo proniknuti u jedan neuronski krug nakon drugog sve do razine pojedinanog neurona. Ako odemo u drugu krajnost, otvara se podruje vitalistike metafizike, koja barata kategorijama potpuno nevezanima s neuronima i bilo kakvim fizikim jedinicama. Kompromisno rjeenje moglo bi se nai prihvaanjem jednog termina kognitivne psihologije - sheme ili planovi. Shema u ovom kontekstu znai odreenu konfiguraciju unutar mozga, koja moe biti uroena ili formirana uenjem, i koja odgovora inputu neke iva-

83 Emergencija ne stanice. Suprotstavljanje stvarnog i oekivanog obrasca moe donijeti razliite rezultate. Shema tako moe pridonijeti formiranju mentalne sklonosti ka izdvajanju odreenih detalja. Takve detalje jedinka primjeuje jasnije od drugih; njena svijest posveuje panju odreenim dijelovima okolia i sklonija je donoenju odreenih odluka. Ova sklonost moe pomoi da se nadoknade informacije koje nedostaju, one koje se trenutano ne mogu percipirati. Moemo zakljuiti da na ovaj nain struktura, getalt nekog objekta - injenica da ga se prepoznaje kao trg, drvo ili neto drugo - nastaje zahvaljujui taksonomskoj moi sheme. Tako na primjer, kontekst pomae koordinaciji pokreta itavog tijela stvaranjem svijesti i automatske kontrole njegovih pokretnih dijelova. Povezanost ulaznih podataka dobivenih iz osjetila, i konteksta u kojem su dobivena, moe se u svoj svojoj dramatinosti vidjeti kad se dio tijela, npr. ruka, imobilizirana zbog ozljede, ponovno poinje koristiti. Glasoviti neurolog Oliver Sacks, opisao je svoje prve korake nakon lijeenja ranjene noge: Osjeao sam se kao da sam baen u percepcijski delirij; kao da se nalazim usred neobuzdane provale slika i predodbi koje nikada prije nisam iskusio. U jednom trenutku mi se inilo da su moja noga i tlo ispod nje beskrajno udaljeni, da bi se odmah potom nali ispod moga nosa. Osjeao sam kako se noga na bizaran nain uvre na razne strane. Ovakve podivljale percepcije (ili percepcijske hipoteze) izmjenjivale su se svakih par sekundi, na posve nevoljan i nepredvidiv nain. S vremenom su se njihova nepredvidivost i estina smanjile, da bih naposljetku, nakon nekih pet minuta i tisue takvih bljeskova, doivio moju nogu na uobiajen nain. U tom trenutku noga je doista postala moja i stvarna, i ja sam konano mogao hodati. Veoma je znaajno da ove sheme u mozgu mogu posluiti kao fiziki temelj volje, to znai da organizam u svom fizikom djelovanju moe slijediti formu reaktivne petlje: slijed poruka kree iz osjetnih organa do shema u mozgu, vraa se u osjetne organe i tako redom, sve dok se sheme ne uvjere da je djelovanje posve ispravno. Um moe biti prava republika takvih shema, koji su programirani za meusobno nadmetanje u kontroli centara za odluivanje. Nji-

84 Emergencija hova mo raste i opada kao posljedica vanosti odreene fizioloke potrebe organizma signalizirane preko modanog debla i srednjeg mozga. Sama volja je moda rezultat ovog nadmetanja i ne treba joj pomo malog ovjeka niti bilo kakvog vanjskog imbenika. Nema, dakako, vrstih dokaza da mozak djeluje upravo na ovakav nain. Za sada moemo ustanoviti da postoje temeljni mehanizmi; tako na primjer reaktivna petlja kontrolira vei dio naih automatskih reakcija. Posve je mogue da volja dua, ako tako elite - proizlazi iz evolucije fiziolokih mehanizama, koji su, naravno, daleko sloeniji od iega na naem planetu. Slijedom toga, ini se da se paradoks determinizma moe razrijeiti ne samo u teoriji, ve se moe svesti na obian empirijski problem iz podruja fizike i biologije. Valja ipak naglasiti da, ak uz pretpostavku o mehanicistikoj prirodi uma, vjerojatno ne postoji inteligencija koja bi mogla s preciznou predvidjeti djelovanje nekog ljudskog bia, kako je to, barem do odreene mjere, mogue uiniti kad se radi o obrtaju novia ili letu pele. Ljudski um je previe sloena struktura, a utjecaj socijalnih odnosa na odluke previe zamren i raznolik, da bi ovjek mogao detaljnije predvidjeti neije ponaanje. U temeljnom smislu, vi i ja ostajemo i dalje bia koja raspolau slobodom volje. Pa ipak, ljudsko ponaanje se moe predvidjeti na drugaiji, manje precizan nain. Ako se uzmu neto ire kategorije ponaanja, mogua su i prilino precizna predvianja. Novi e se vrlo vjerojatno vrtjeti na svom rubu, a nee na njemu mirno stajati; pela e letjeti u uspravnom poloaju, a ovjek e govoriti i ponaati se na nain tipian za njegovu vrstu. tovie, mogue je odrediti i statistike osobitosti populacije. U sluaju novia, nije potrebno raunalo i slina sredstva da napravimo precizan statistiki proraun; njegovim kretanjem upravljaju fizikalni zakoni koje je lako ispisati na poleini omotnice. Te matematike formule predstavljaju bogat izvor korisnih informacija. Sto se tie pela, entomolozi su izradili detaljne opise i sheme pelinjeg leta prema cvjetovima. Oni unaprijed poznaju statistike osobitosti treskajueg plesa koji pele izvode pred svojim sestrama da bi opisale lokaciju ispae. Znanstvenici su ak uspjeli izraunati vrijeme i uestalost pogreaka koje pele pritom mogu poiniti.

85 Emergencija Uz dostatno poznavanje ljudske prirode, povijesti ljudskih drutava i fizikog okolia, mogue je u odreenoj mjeri statistiki predvidjeti i nain ponaanja ovjeka. Genetike odrednice svakako suavaju mogunosti daljeg razvoja ljudske kulture i nema preciznog naina da odredimo koliko e ona napredovati. Mogue je, ipak, pomnije prouiti prolost toga puta, i uz neto vjetine i sree, pretpostaviti vjerojatan smjer te evolucije. Vaan dio takve analize init e poznavanje psihologije pojedinca. Unato postojanju impozantne holistike tradicije za koju su zasluni velikani poput Durkheima u sociologiji i Radcliffe-Browna u antropologiji, kulture nisu superorganizmi koji se razvijaju po vlastitoj dinamici. Prije e biti da su kulturalne promjene statistiki produkt pojedinanih reakcija velikog broja pojedinaca koji se u svom socijalnom okruju snalaze kako najbolje znaju. Ako drutva promatramo kao populacije, moi emo lake definirati odnos izmeu kulture i nasljea. Drutvena evolucija ovjeka kree se dvostrukim putem: kulturalnim i biolokim. I dok je kulturalna evolucija lamarkovskog tipa i veoma brza, bioloka evolucija je darvinovska i obino veoma spora. Lamarkovska evolucija se temelji na usvajanju osobina, na prijenosu osobina koje potomstvo usvaja za ivota roditelja. Kad je francuski biolog Jean Baptiste de Lamarck iznio svoju teoriju 1809. godine, vrsto je vjerovao da se bioloka evolucija odvijala upravo na ovakav nain. Kada irafe, tvrdio je Lamarck, isteu svoje vratove da dosegnu grane visokih stabala, njihovi mladi nasljeuju takve vratove bez slinog napora; kada rode proteu noge da bi osuile trbuh, njihovo potomstvo automatski nasljeuje duge noge. Lamarkizam je potpuno odbaen kao temelj bioloke evolucije, ali se moe prihvatiti u kontekstu kulturne evolucije. Charles Darwin je 1859. godine bio prvi znanstvenik koji je na uvjerljiv nain iznio teoriju evolucije, po kojoj prirodna selekcija modificira itave populacije. Jedinke unutar neke populacije meusobno se razlikuju po genetikoj strukturi i, u skladu s time, po sposobnosti preivljavanja i reprodukcije. Oni najuspjeniji prenose najvie genskog materijala, a kao rezultat, naredne generacije najvie slie na takve jedinke. Po teoriji prirodne selekcije, irafe se me-

86 Emergencija dusobno razlikuju po duini vrata. One koje imaju najdue vratove, lake dolaze do hrane i stvaraju potomstvo s duim vratom; kao posljedica toga prosjena duina vrata kod irafa raste s novim generacijama. Ako pored toga doe do poneke genske mutacije koja utjee na duinu vrata, moe se rei da proces evolucije moe beskonano dugo trajati. Darvinizam je postao najvanija teorija bioloke evolucije svih vrsta, ukljuujui i ovjeka. S obzirom da se radi o procesu mnogo sporijem od evolucije lamarkovskog tipa, kulturalne promjene uglavnom zasjenjuju bioloku evoluciju. Ipak, razlika izmeu njih ne moe postati prevelika, jer e na kraju drutveni okoli koji je kulturna evolucija stvorila, pratiti i zakonitosti bioloke evolucije. Pojedinci suicidnog ili destruktivnog ponaanja ostavit e za sobom manje genskog materijala od onih koji nisu skloni takvom ponaanju. Drutva koja propadaju jer njihovi pripadnici stvaraju slabije kulture zamijenit e ona bolje opremljena za preivljavanje. Ja se ne bih usudio trenutana zbivanja u drutvu pripisati genetikim razlikama, ali valja barem ustvrditi sljedee: postoje granice, moda i blie djelovanju suvremenog drutva nego to se usuujemo pomisliti, onkraj kojih bioloka evolucija poinje povlaiti kulturalnu evoluciju ka sebi. tovie, valja oekivati da e ljudi pokazati otpor ukoliko se ova dva evolucijska pravca odve odvoje. Negdje u naem umu, kako tvrdi Lionel Trilling u svojoj knjizi Beyond Culture, nalazi se tvrda, neslomljiva jezgra bioloke nunosti i biolokog smisla, jezgra koju kultura ne moe dosei, i koja zadrava pravo da, prije ili kasnije, prosudi kulturu, opre joj se i konano je promijeni. Takvu bioloku tvrdokornost mogue je ilustrirati primjerom institucije ropstva. Orlando Patterson, sociolog s harvardskog sveuilita, izradio je sistematsku studiju robovlasnikih drutava u cijeloj povijesti. Pokazalo se da je takva institucija uvijek prolazila slian ivotni ciklus, na kraju kojega su naroite okolnosti, posljedica prirode ove pojave ali i naroitih kvaliteta ljudske prirode, dovele do njenog ukidanja. Robovlasnika epoha zapoinje kad se proizvodnja dobara, zbog rata, imperijalistikog irenja, ili mijenjanja glavne poljoprivredne kulture, premjesti u udaljena podruja. Posljedica takvog procesa je

87 Emergencija migracija siromanih seljaka u gradove ili nove kolonije. U imperijalnom centru zemlja i ostali kapital sve vie postaju monopol bogatih, uz sve vei nedostatak radne snage. Teritorijalna ekspanzija donosi privremeno rjeenje toga problema zahvaljujui porobljavanju osvojenih naroda. Kad bi nova kultura uistinu uspjela oblikovati ljudska bia i kad bi se ona ponaala poput crvenih mrava Polyergus koji automatski prihvaaju ropski status, robovlasnika bi drutva vjerojatno postala trajni oblik drutvenog ureenja. Ipak, osobine koje prepoznajemo kao tipine za sisavce i, dakako, za ljude, ine takav ishod nemoguim. Radnika klasa u gradovima s vremenom se sve vie udaljava od sredstava proizvodnje, doivljavajui fiziki rad kao simbol niskog socijalnog statusa. Robovi, osim toga, pokuavaju ouvati obiteljske i etnike veze i tako skrpati ostatke svojih starih kultura. Kada u tome uspiju, oni mijenjaju svoju poetnu, slugansku poziciju. Onamo, pak, gdje nedostaje samosvijesti, opada i reprodukcija pa je potrebno uvoziti novu generaciju robova. Snana fluktuacija ovakvoga tipa ima poguban efekt na kulturu kako robova tako i gospodara. Robovlasnici sve ee izbivaju i borave u centrima vlastite kulture, a kontrolu preuzimaju nadglednici. Nedjelotvornost, brutalnost, otpor i sabotae sve vie uzimaju maha i sustav se poinje uruavati. Robovlasnika drutva poput antike Grke i Rima, srednjovjekovnog Iraka i Jamajke u osamnaestom stoljeu imala su i mnoge druge mane, od kojih su neke bile fatalne za njihov opstanak. Ipak, sama institucija ropstva bila je dovoljna da oblikuje neobian razvojni tok ovih drutava. Njihov uspon ka zrelosti bio je brz, kae Patterson, razdoblje slave kratko, a pad u propast razmetljiv i rastegnut. Vjerujem da se putanje ljudske povijesti moe barem donekle predvidjeti, upravo zahvaljujui injenici da se robovi podvrgnuti velikom stresu ponaaju kao ljudi, a ne kao mravi, giboni, mandrili ili pripadnici neke druge vrste. Bioloka ogranienja pomau nam da definiramo podruja nevjerojatnog ili ak nedoputenog. Razmiljajui o mogunosti predvianja barem jednog dijela nae sudbine (o toj temi e biti vie rijei u posljednjem poglavlju), duboko sam svjestan da je ovjek sposoban osmisliti i ozakoniti bilo koji hipotetski tok povijesti. Ipak, i uz veliku samouvjerenost, uz mogunost da se rijee energetske i materijalne krize, nadiu stare ideologije i time otvore sve mogunosti drutvenog

88 Emergencija razvoja, ostaje nam tek nekoliko pravaca razvoja koje bismo uistinu eljeli slijediti. Moe se, dakako, pokuati i s drugima, ali oni bi vjerojatno doveli do drutvenih i ekonomskih poremeaja, opadanja kvalitete ivota, opeg otpora i, naposljetku, odustajanja. Ako je istina da je povijest tek neznatno uvjetovana biolokom evolucijom koja joj je prethodila, tada se vaan klju za razumijevanje njenog toka moe pronai unutar preivjelih zajednica najslinijim onima iz prethistorijskog perioda. To su lovako-sakupljaka drutva: australski Aboridini, pleme San iz pustinje Kalahari, afriki Pigmeji, andamanski Negriti, Eskimi i druge zajednice koje ive iskljuivo od lova i sakupljanja biljne hrane. Trenutano poznajemo nekih stotinu drutava takvog tipa. Malo njih broji preko deset tisua ljudi, a gotovo svima prijeti asimilacija od susjednih kultura ili ak potpuno istrebljenje. Antropolozi su svjesni goleme teoretske vanosti ovih primitivnih kultura, i sada su suoeni s borbom protiv vremena prije nego ova drutva posve ieznu. Drutvo lovaca-sakupljaa ima mnoge osobine koje su prikladne za njihov surov nain ivota. Plemena se sastoje od stotinu ili manje lanova koji lunjaju irokim podrujima i esto se razdvajaju ili ujedinjuju s drugima u potrazi za hranom. Manju grupu ini otprilike dvadeset i pet lanova koji obino zauzimaju podruje veliine od tisuu do tri tisue kvadratnih kilometara, otprilike kao i opor vukova, ali stotinu puta manje od opora gorila biljodera. Dijelovi tih velikih podruja mogu se nazvati i teritorijima, naroito oni bogati izvorima hrane. Kao estu karakteristiku drutvenog ivota ovakvih zajednica valja spomenuti meuplemensku agresiju koja u nekim kulturama moe dovesti do ratova ograniena opsega. Pleme je, zapravo, proirena obitelj. Brakovi se sklapaju unutar, ali i izvan plemena uz pregovore i odgovarajue rituale, a sloene mree srodstva koje iz toga nastaju, odlikuju specifine klasifikacije i stroga pravila. Mukarci u plemenu ulau znatnu koliinu vremena za podizanje potomstva, postavljajui se pritom izuzetno zatitniki. Ubojstva, koja su u takvim drutvima jednako uestala kao u prosjenom amerikom gradu, najee su posljedica nevjere ili svae zbog ena. Mladi prolaze dug period kulturalne indoktrinacije i njihove aktivnosti, u poetku vezane za majku, postupno se fokusiraju na vr-

89 Emergencija njake. Njihove igre slue razvijanju fizikih vjetina bez jasne strategije, oponaajui na neorganiziran i rudimentaran nain uloge koje e jednom preuzeti. Svim aspektima ivota dominira stroga podjela rada izmeu spolova. Izrazita dominacija mukaraca vidljiva je samo na podruju kontrole odreenih plemenskih funkcija. Mukarci tako predsjedavaju plemenskim zborovima, odluuju o oblicima rituala, ili kontroliraju oblike komunikacije i trgovine s drugim plemenima. Sto se tie ostalog, ivot u takvim drutvima je dosta neformalan i krasi ga prilina ravnopravnost u odnosu na ekonomski razvijenija drutva. Mukarci love, a ene sakupljaju plodove. Uloge se esto i preklapaju, iako to nije sluaj kad se radi o velikoj lovini i veim daljinama. Lov zauzima znaajno, ali ne i iskljuivo mjesto u plemenskoj ekonomiji. Prouavajui ezdeset i osam zajednica lovaca-sakupljaa, antropolog Richard B. Lee ustanovio je da tek jedna treina prosjenog obroka ukljuuje svjee meso. Ipak, takva hrana predstavlja najbogatiji izvor vanih bjelanevina i masti i siguran je znak prestia. Primitivni ovjek spada u one mesodere iji je plijen esto vei od njega samoga. Iako su mnoge ivotinje kojima se hrani prilino malene tu spadaju mievi, ptice i guteri - niti jedna vrsta nije poteena. Mor, irafa, kudu pa i slon mogu lako postati rtvama stupice ili runo izraenog oruja lovca. Jedini sisavci koji pored ovjeka proganjaju tako veliku lovinu jesu lavovi, hijene, vukovi i afriki divlji psi. Svaka od ovih vrsta ima razvijenu drutvenu organizaciju i precizno koordiniran oblik lova. Ove dvije znaajke, veliina plijena i zajedniki lov, blisko su povezane. Zahvaljujui tome, ove vrste mogu uloviti velike i gotovo nesavladive ivotinje kao to su irafe i odrasli bivoli, to za usamljene lovce predstavlja nemogu zadatak. Primitivni ovjek je tako u ekolokom smislu analogan lavovima, vukovima i hijenama. ovjek je jedini meu primatima, uz malu iznimku impanze, usvojio lov u oporu. Tu ne prestaje slinost sa etverononim mesoderima: poput njih i ovjek ubije vie no to moe pojesti, pohranjuje viak plijena, mladima daje sirovu hranu, organizira podjelu rada, prakticira kanibalizam, i ponaa se agresivno prema konkurentskim vrstama. Iskopine kostiju i orua sa nalazita u Africi, Europi i Aziji dokazuju da je ovakav nain ivota trajao milijun godina, moda i

90 Emergencija vie, i da je naputen tek posljednjih nekoliko tisua godina. To znai da lovako-sakupljaki nain ivota zauzima 99 posto itave ljudske genetike evolucije. Ova vidljiva korelacija izmeu ekologije i ponaanja vodi nas do najvanije teorije o porijeklu ljudske drutvenosti. Ona se temelji na nizu povezanih rekonstrukcija i usporedbi sa drugim vrstama primata. Sr ove teorije je ono to sam u svojoj knjizi Sociobiology nazvao autokatalitiki model. Autokataliza je termin preuzet iz kemije, a oznaava svaki proces koji se ubrzava u skladu s koliinom produkata koje stvara. to proces due traje, brzina postaje vea. U skladu s ovom koncepcijom rani ovjek ili ovjek-majmun poeo je hodati uspravno u razdoblju kada je vei dio vremena provodio na zemlji. Ruke su tada postale slobodne, a izrada i rukovanje oruem sve laki. S napretkom manualnih vjetina, rasla je i inteligencija. S veim mentalnim kapacitetom i sve veom sklonou za uporabom i izradom predmeta, poela se iriti kultura utemeljena na materijalnom. Vrsta je sada bila podvrgnuta dvjema evolucijskim strujama: genetika evolucija je prirodnom selekcijom poveavala sposobnosti potrebne za razvoj kulture, dok je kultura utjecala na gensku prevlast onih koji su se njome najbolje sluili. Suradnja za vrijeme lova postajala je sve savrenijom, pruajui tako daljnji poticaj razvoju inteligencije, koja je sa svoje strane omoguila izradu sve savrenijeg orua. I tako se nastavio ovaj uzrono-posljedini lanac. Podjela lovine i ostale hrane doprinijela je usavravanju socijalnih vjetina. U suvremenim zajednicama lovaca-sakupljaa, to je stvorilo teren za neprekidne pregovore i manevre. Ba kao to iznosi Lee govorei o plemenu !Kung San: Neprekidan amor razgovora ini pozadinu svih aktivnosti u logoru: tu se vode beskrajni razgovori o sakupljanju hrane, lovu, vremenskim prilikama, raspodjeli hrane, darivanju i skandalima. Zaista, plemenu !Kung nikada ne nedostaje rijei i esto se mogu uti kako nekoliko njih uglas iznosi razliite prie tako da sluatelj mora odabrati kanal. Najvei dio ovih razgovora, ak i u najzadovoljnijim grupama, ima karakter prepirke. Svaaju se oko nepravedne raspodjele hrane, oko krenja pravila ponaanja ili neuzvraenog gostoprim-

91 Emergencija stva i darova... Gotovo svi argumenti rasprave su ad hominem. Drugi se najee optuuju zbog ponosa, nadmenosti, lijenosti i sebinosti. Posve je mogue da je takav oblik ponaanja nastao zahvaljujui potrebama povezanima s trajnom seksualnom raspoloivou enki. S obzirom da opstanak plemena ovisi o stupnju suradnje, spolna selekcija je povezana s lovakom smjelou, sposobnostima vodstva, vjetinom izrade orua i drugim osobinama koje doprinose snazi obitelji i opora. U isto vrijeme napredak zahtijeva ograniavanje agresivnosti, a filogenetski stariji oblici izrazite dominacije ustupili su mjesto sloenijim socijalnim vjetinama. Mladim mujacima se vie isplatilo kontrolirati svoju seksualnost i agresivnost ekajui svoj trenutak preuzimanja vodstva. Dominantni mujak u tim prvim zajednicama hominida vjerojatno je morao posjedovati mozaik odlika povezanih sa sposobnou za kompromis. U skladu s tim zakljukom Robin Fox je predloio ovakav portret uspjenog dominantnog mujaka: Obuzdan, lukav, kooperativan, privlaan damama, dobar s djecom, oputen, strog, rjeit, vjet, upuen, uspjean u samoobrani i lovu. S obzirom da e se sofisticirane drutvene sposobnosti i uspjeh vrste i u budunosti neprekidno ispreplitati, drutvena evolucija e nastaviti svoju putanju bez veeg uplitanja okolia kao imbenika. U odreenom trenutku evolucije, vjerojatno u vrijeme prijelaza od ovjeka-majmuna tipa Australopithecus prema pravom ovjeku, autokataliza je novu vrstu uzdigla do novih razina mogunosti sposobnosti. U to vrijeme su hominidi poeli loviti velike biljodere poput slonova, kojima su vrvjele afrike ravnice. Proces je vjerojatno zapoeo kad su prvi ljudi nauili kako od svoga plijena otjerati velike make, hijene i ostale grabeljivce. Uskoro su postali najspretnijim lovcima od svih i bili su prisiljeni zatititi svoj plijen od drugih mesodera i strvinara. Takav je pravac razvoja doveo i do napretka u odgoju djece, vjerojatno zahvaljujui produbljenim vezama izmeu pojedinih mujaka koji su naputali boravita u potrazi za krupnijim plijenom i enki koje su odgajale djecu bavei se sakupljanjem biljne hrane. Tada se, vjerojatno, uz seks pojavila i ljubav. Mnoge osobitosti seksualnog

92 Emergencija ponaanja ovjeka potjeu od temeljne podjele rada. Takve znaajke nisu bitne za autokatalitiki model; one su samo pridodane evolucijskoj prii jer se pojavljuju u gotovo svim zajednicama lovaca-sakupljaa. Autokatalitike reakcije nikada se ne nastavljaju u nedogled, a bioloki napredak se s vremenom usporava i naposljetku prestaje. Ipak, gotovo kakvim udom, ovo pravilo ne vai za evoluciju ovjeka. Porast obujma mozga i usavravanje kamenog orua, pokazuju da se u posljednjih dva do tri milijuna godina krivulja napretka nije prekidala. Za vrijeme ovog iznimno vanog perioda, ona je pokazivala ili velike uspone ili brze izmjene uspona i stagnacija. Nijedan organ u povijesti ivota nije pokazao tako brz rast kao ljudski mozak. Na prijelazu od ovjekolikog majmuna ka pravom ovjeku, mozak je rastao za oko 16 kubnih mililitara (priblini sadraj jedne kuhinjske lice), i to svakih stotinu tisua godina. Rast se zaustavio u vrijeme pojave suvremenog ovjeka, prije nekih etvrt milijuna godina. Fiziki rast mozga je tada zamijenila sve izraenija kulturna evolucija. Nakon pojave neandertalske kulture prije sedamdeset i pet tisua godina, dolo je do golemih kulturnih promjena, a kruna toga procesa je pojava paleolitske kromanjonske kulture u Europi prije etrdeset tisua godina. Poljoprivreda je uzela maha prije nekih deset tisua godina, dolo je do golemog rasta populacije i primitivni opori lovaca-sakupljaa postupno su ustupili mjesto suvremenijim plemenima, i naposljetku, dravama. Konano, nakon 1400. godine nakon Krista, europska se civilizacija jo jednom zahuktala i zahvaljujui razvoju znanstvenih dostignua i tehnologije poela mijenjati svijet oko sebe. Nema dokaza da je, za vrijeme ovog posljednjeg sprinta u svemirsku eru dolo do potpunog zastoja u evoluciji ili razvoju novih mentalnih sposobnosti i osobina socijalnog ponaanja. Teorija populacijske genetike i pokusi izvreni na drugim vrstama pokazali su da do znaajnih evolucijskih promjena moe doi unutar perioda od stotinu generacija, to za ovjeka znai razmak od dananjeg vremena do razdoblja Rimskog Carstva. Period od dvije tisue generacija, to jest vrijeme kad je Homo sapiens napuio Europu, dovoljno je za stvaranje novih vrsta i temeljno oblikovanje njihove anatomije i ponaanja. Iako ne moemo sa sigurnou znati traje li jo uvijek mentalna evo-

93 Emergencija lucija, bilo bi prerano tvrditi da suvremena civilizacija u cijelosti poiva na genskom kapitalu steenom za vrijeme ledenog doba. Valja ipak priznati da taj kapital nije beznaajan. Moe se pouzdano tvrditi da je kulturna, a ne genetika evolucija stvorila najvei dio promjena koje su se dogodile u razdoblju izmeu dominacije lovacasakupljaa i prvih proplamsaja civilizacije u sumerskim gradovimadravama, i kasnije, sve do procvata Europe. Ono to nas zanima jesu razmjeri utjecaja genskog materijala lovaca-sakupljaa na kulturnu evoluciju koja je slijedila. Vjerujem da je taj utjecaj bio od goleme vanosti. Jedan od dokaza je injenica da se razvoj civilizacije posvuda odvijao u vidljivim etapama, u nizu sekvenci. Kako je zajednica rasla od malenog opora lovacasakupljaa, njezina struktura je postajala sve sloenijom, a nove znaajke su se pojavljivale tono odreenim slijedom. Kada bi opor prerastao u pleme, pojavili bi se dominantni mujaci-voe, saveznitva izmeu susjednih grupa bi ojaala i dobila formalan oblik, a obredi koji oznaavaju izmjenu odreenih razdoblja postali bi opevaei. Dalji porast populacije doveo je do stvaranja prave vlasti: nastale su formalne klasne razlike i to u skladu s pripadnou odreenim obiteljima, zatim nasljedno pravo vlasti, jasnija podjela rada, raspodjela posjeda pod nadzorom vladajue elite itd. Ti prvi oblici organiziranog drutva pripomogli su stvaranju gradova i drava, a nasljedni status elite uskoro je posveen religijskim vjerovanjima. U isto vrijeme dolazi do sve vee specijalizacije zanata i vjetina to donosi klasnu podjelu ostatka drutva. Religija i zakon dobivaju svoje stroge forme, stvara se vojska i iri birokratski nain uprave. Populacija moe zahvaliti svoje irenje i sve savrenijim metodama navodnjavanja i obrade zemlje. Na vrhuncu razvoja drave, arhitektura zadobiva monumentalne oblike, a vladajua klasa status polubogova, dok obredi koji slave dravu zauzimaju centralno mjesto prvih religija. Slinosti glavnih znaajki velikih civilizacija kao to su egipatska, mezopotamska, indijska, kineska ili meksika, upravo su zapanjujue. Takvu slinost je nemogue objasniti kao sluajnu ili kao produkt meusobnih utjecaja. Iako je poznato da su etnografski i povijesni arhivi prepuni primjera o varijacijama detalja izmeu razliitih kultura, ono to zasluuje posebnu pozornost jest istovjetnost glavnih znaaj-

94 Emergencija ki tih istih kultura. Kada razmiljamo o dvostrukoj stazi ljudske evolucije, naroitu pozornost valja obratiti ba na te slinosti. Po mom miljenju klju razumijevanja emergencije ljudske civilizacije lei u injenici hipertrofije, ekstremnog rasta ve postojeih struktura. Kao to se zubi malenoga slona s vremenom pretvaraju u kljove, a lubanjske kosti losa izrastaju u velianstveno rogovlje, tako su se i nekadanji drutveni nagoni ovjeka od jednostavnih adaptacija na okoli preobrazili u neoekivano sloene oblike drutvenog ponaanja. Ipak, pravac njihova razvoja i konaan oblik uvelike ovisi o genetiki naslijeenim predispozicijama koje su obiljeavale i najranije adaptacije primitivnog ovjeka. Znakovi hipertrofije ponekad se mogu zamijetiti i u drutvima na poetnom stupnju razvoja. Takav je primjer podinjenost ena u prvobitnim kulturama. U plemenu !Kung San iz pustinje Kalahari djeci se ne nameu nikakve spolne uloge. Odrasli se prema djevojicama ponaaju uglavnom kao i prema djeacima, to znai da su prema njima jednako popustljivi i blagonakloni. Antropologinja Patricia Draper je ipak primijetila da postoje izvjesne razlike u odgoju. Djevojice se vie dre kue i rjee se pridruuju grupama odraslih. U igri, djeaci ee oponaaju odrasle mukarce, a djevojice odrasle ene. Kako odrastaju, razlike postaju sve izraenije. ene se bave sakupljanjem oraha mongongo i drugih biljaka, odlaze po vodu i ne udaljavaju se od kue vie od kilometar-dva, dok mukarci poduzimaju mnogo vea putovanja u potrazi za lovinom. I pored ovih razlika, moe se rei da je ivot u plemenu !Kung San veoma oputen i proet duhom jednakosti jer mukarci i ene obavljaju mnoge zadatke zajedniki. Tako mukarci bez problema sakupljaju mongongo orahe ili grade kolibe (to je inae enski posao), a ene ponekad love manje ivotinje. ene ovoga plemena, zabiljeila je dr. Draper, imaju kontrolu nad rezervama hrane koju sakupljaju, a njihovo ope dranje odaje ,,ivahnost i samopouzdanje.

Kako su zajednice rasle, nastajale su i nove institucije, i to na prilino ujednaen nain. Ovaj dijagram pokazuje primjere raznih povijesnih epoha i odgovarajuih kultura.. (Prema K .V. Flartnervju.)

96 Emergencija Na nekim mjestima plemena osnivaju stalna naselja i bave se poljoprivredom. Rad sada postaje tei i po prvi put u povijesti naroda !Kung, njime se bave i djeca. Sa zavretkom djetinjstva spolne uloge postaju izraenije. Djevojke sve vie ostaju kod kue da bi se brinule o djeci i obavljale kuanske poslove. Djeaci se brinu za domae ivotinje i tite vrtove od majmuna i koza. Do pune zrelosti, spolovi su se u pogledu naina ivota i statusa uvelike udaljili. ene su sada prave kuanice, a njihove poslove nadziru mukarci. Oni pak nastavljaju slobodno lutati, i sami preuzimaju odgovornost za svoje vrijeme i vrstu aktivnosti. Na ovom primjeru se vidi kako je samo jedan ivotni ciklus dovoljan za stvaranje dobro poznatog obrasca spolne dominacije. Drutva koja su svojevremeno postala vea i sloenija, u jo su veoj mjeri ograniila utjecaj ene izvan kue. U takvim drutvima njezin poloaj postao je strogo odreen obiajima, obredima i zakonima. Kako je napredovao proces hipertrofije, ena je postala oblik imovine, mogla se prodati poput bilo koje robe, zbog nje su voene borbe i bila je u potpunosti preputena volji mukarca. Povijest dodue poznaje i nekoliko drukijih primjera, ali ogromna veina drutava razvila je ovakav oblik spolne dominacije. ini se da su gotovo sve, ako ne i sve vane karakteristike suvremenih drutava, zapravo hipertrofijske modifikacije biolokog nasljea opora lovaca-sakupljaa i ranih plemenskih zajednica. Nacionalizam i rasizam, plodovi prvobitnog tribalizma, samo su dva takva primjera. Pripadnici plemena Nyae Nyae, jednog od ogranaka naroda !Kung, vole govoriti o sebi kao o savrenima i istima, dok ostala plemena nazivaju stranim ubojicama i trovaima. Civilizacija tako svoje samoljublje uzdie na pijedestal visoke kulture, zazivajui boanske kazne nad ostatak svijeta i umanjujui njihovu vrijednost stvaranjem pogrenih povijesnih interpretacija. Bez obzira na blagodati hipertrofije, ljudska bia se teko nose s ekstremnim kulturalnim promjenama, zato jer su sociobioloki opremljena za raniji i jednostavniji oblik ivota. Za razliku od prethodnika, lovacasakupljaa, koji su imali tek nekoliko neformalnih uloga i zadataka, pripadnici pismene civilizacije moraju izabrati desetak ili vie od nekoliko tisua moguih uloga, mijenjajui ih s godinama, ili ak u jed-

97 Emergencija nom jedinom danu. Nadalje, svaka od tih uloga - lijenik, sudac, uitelj, konobarica - mora se igrati po strogo odreenim pravilima, bez obzira na osobu koja je izvodi. Vei odmak od idealne izvedbe odmah se tumai kao znak mentalne nesposobnosti i nepouzdanosti. Na taj nain svakodnevni ivot poprima oblik trajne glumake izvedbe pomijeane s razliitim stupnjevima samospoznaje. Pod tako stresnim okolnostima, pravo Ja, kako istie Erving Goffman, nije lako definirati. Izmeu osobe i uloge postoji odreeni odnos. On je svojevrstan odraz interaktivnog sustava - obrasca - unutar kojega se izvodi neka uloga, dok se osoba izvoaa tek nejasno nazire. Ja, u skladu s tim, nije nikakav cjelovit entitet koji se skriva iza dogaaja, ve promjenjiva formula koja nam pomae da se s tim dogaajima nosimo. Ba kao to trenutana situacija odreuje vrstu slubene krinke iza koje se skrivamo, kao i mjesto i nain izvedbe, kultura nam propisuje kako moramo doivljavati sami sebe. Nije stoga nikakvo udo to je glavni izvor suvremene neurotinosti upravo kriza identiteta, i to urbana srednja klasa udi za povratkom jednostavnijem ivotu. S procvatom i irenjem kulturalne nadgradnje, ljudi su sve manje razumijevali njen prvotni smisao. U knjizi Cannibals and Kings, Marvin Harris navodi niz bizarnih primjera o utjecaju kroninog nedostatka mesne ishrane na stvaranje religijskih vjerovanja. Dok su drevni lovci-sakupljai bili zaokupljeni svakodnevnim opasnostima i ogranienjima okoline koja su zaustavljala rast populacije, mogli su barem uivati u ishrani s relativno visokim udjelom mesa. Prvi ljudi su, kako sam ve istaknuo, zauzimali posebnu ekoloku niu: bili su mesoderi primati afrikih ravnica. Takav poloaj su zadrali i za vrijeme ledenog doba dok su se irili po Europi, Aziji i Novom svijetu. Kada se gustoa populacije, zahvaljujui zemljoradnji, poela poveavati, nije vie bilo toliko lovine kao nekad i nova se civilizacija morala osloniti na domae ivotinje i redukciju mesne ishrane. I pored toga, potreba za mesom je ostala primarnim prehrambenim impulsom. Ta injenica je dovela i do brojnih popratnih pojava na podruju kulturnog razvoja.

98 Emergencija U drevnom Meksiku, kao i u veini tropskih predjela, nije bilo mnogo velikih biljodera kao u afrikim i azijskim ravnicama. Osim toga, Azteci i drugi narodi toga kraja nisu imali dovoljno domaih ivotinja. Kad se populacija Meksikog zaljeva znatno poveala, samo je vladajua klasa uivala u jelima od pasjeg, pureeg, pajeg, jelenjeg, zejeg i ribljeg mesa. Takva je hrana potpuno nestala s jelovnika obinih graana, koji su bili prisiljeni kupiti naslage algi spirulina s povrine jezera Texcoco. Tako je kanibalizam - jedenje mesa ljudskih rtava - ostao glavni izvor mesne prehrane za mase. U doba kad je Cortez doao u Meksiko, prosjean broj ljudskih rtava-obroka iznosio je oko petnaest tisua. Konkvistadori su na trgu Xocotlana pronali stotinu tisua lubanja uredno posloenih u pravilne redove i jo stotinu trideset i est tisua u Tenochtitlanu. Sveenici su objasnili da veliki bogovi odobravaju takvu praksu. Obredi posveenja rtve vrili su se izmeu boanskih kipova na vrhu bijelih, impozantnih hramova podignutih upravo za ovu svrhu. Takva dostojanstvena scenografija ne ublaava injenicu da su se, nakon vaenja srca, tijela rtava komadala kao u mesnici, dijelila narodu i prodirala. Na cijeni je bilo meso plemia, njihovih slugu i vojnika, dakle grupa koje su posjedovale politiku mo. Indija je neko imala bolju prehrambenu bazu od Meksika. Nedostatak mesa, koji je ipak uslijedio, doveo je do razliitih, ali jednako dubokih promjena kao u prethodnom primjeru. Rani arijski osvajai doline Gangesa organizirali su goleme gozbe na kojima se jelo meso goveda, konja, koza, bivola i ovaca. U kasnijem vedskom periodu, i u vrijeme ranog hinduizma (za vrijeme prvog tisuljea prije Krista), razvila se sveenika brahmanska kasta. Brahmani su vodili obrede rtvovanja ivotinja, a njihovo su meso dijelili u ime arijskih poglavara i vojskovoa. Kada se nakon 600. prije Krista populacija znatno poveala, a broj domaih ivotinja razmjerno smanjio, dolo je do oskudice u mesnoj prehrani i ona je postala privilegijom brahmana i njihovih zatitnika. Narod je tekom mukom odravao stoku koja mu je trebala kao izvor mesa i mlijeka, sredstvo transporta, a njena balega je sluila kao ogrjev. Za vrijeme ove krize pojavile su se nove reformistike religije, od kojih su najznaajnije budizam i dainizam. Obje su teile ukidanju kasta i nasljednog sveenstva i zabranjivale su ubija-

99 Emergencija nje ivotinja. Mase su prigrlile nova uenja i, uz ostalo, prihvatile kravu kao svetu ivotinju. ini se da bi mnoge zakuaste religijske prakse mogle biti direktno povezane s drevnim obiajima naih predaka mesodera. Kulturna antropologija esto naglaava da se evolucija religije kretala mnogostrukim, razgranatim stazama. Ipak, ove staze imaju ogranien broj; moda i nisu toliko brojne kao to se misli. Moda emo uz sve bolju spoznaju ljudske prirode i ekologije, saznati koliko ih ima i s veim razumijevanjem objasniti evolucijske pravce u pojedinim kulturama. Po mojem shvaanju, ljudsko socijalno ponaanje tvori nepravilni mozaik hipertrofiranih izdanaka prvobitnih, jednostavnijih osobina. Neki od tih izdanaka, kao to je skrb o potomstvu ili rodni odnosi, predstavljaju tek neznatnu varijaciju oblika koji su postojali jo u pleistocenskom periodu. Drugi, poput religije i klasnih struktura, proizvod su toliko velikih promjena da jedino interdisciplinarno istraivanje antropologa i povjesniara moe povezati suvremene oblike sa ivotom davnih lovacasakupljaa. Posve je mogue da se i takve strukture s vremenom podvrgnu statistikoj karakterizaciji u skladu s biolokim zakonima. Najvei i najznaajniji segment hipertrofije jest gomilanje i irenje znanja. Znanost i tehnologija napreduju golemom brzinom i iz godine u godinu mijenjaju na ivot. Da jasnije shvatimo dimenzije ovog procesa, dovoljno je navesti mogunost izgradnje raunala iji kapacitet ne zaostaje za onim ljudskog mozga. U ovom trenutku izgradnja takvog stroja ne bi bila praktian potez: on bi zauzimao prostor itavog Empire State Buildinga i troio bi energiju goleme hidroelektrine centrale. Moe se ipak oekivati da se ve 1980-ih godina njegova veliina svede na jedan kat spomenutog nebodera. Napredak u pohrani podataka prati i sve vea mogunost protoka informacija. U posljednjih dvadeset i pet godina dolo je do golemog porasta upotrebe telefona i radija, televizija je postala globalnim medijem, broj knjiga i tiskovina poveao se eksponencijalno, a opa pismenost je postala cilj mnogih nacija. Postotak Amerikanaca zaposlenih u djelatnostima vezanim prvenstveno uz informacije poveao se s 20 na 50.

100 Emergencija Najsnanije sredstvo emancipacije jest isto znanje. Ono rui barijere meu ljudima, dravama, uklanja prepreke koje je stvorilo praznovjerje i potie uzlet kulturne evolucije. Pored svega toga, ne vjerujem da ono moe promijeniti temeljne zakone ljudskog ponaanja i glavne putanje ljudske povijesti. Bolje poznavanje nae vrste e nam sigurno pomoi da otkrijemo bioloke temelje prirode iz kojih su se razvili neobini oblici suvremenog drutvenog ivota. Ono e svakako omoguiti da preciznije razlikujemo korisne od tetnih naina djelovanja. Moemo se nadati da emo lake odvojiti korisne elemente ljudske prirode koje valja njegovati od onih koji se trebaju potisnuti; one u kojima smijemo uivati od onih koje treba paljivo nadzirati. Unato takvom znanju, sve do dana kada nai potomci budu u stanju mijenjati same gene, mi neemo moi utjecati na temeljnu bioloku strukturu nae vrste. Slijedei ovu postavku, pozivam vas da na temeljima sociobioloke teorije zajedno razmotrimo etiri osnovne kategorije ponaanja: agresivnost, spolnost, altruizam i religiju.

5. Agresivnost

Je li agresivnost uroena ljudskom rodu? To je jedna od omiljenih tema mnogih fakultetskih seminara i domjenaka, ali i jedna od onih tema koje izazivaju emocionalne reakcije zastupnika sviju politikih ideologija. Odgovor je potvrdan. U povijesti, od vremena lovaca-sakupljaa do najrazvijenijih industrijskih drutava, ako uzmemo u obzir samo organizirane oblike agresije, ona je bila tipina karakteristika ponaanja u svim oblicima ljudskih drutvenih zajednica. U tri protekla stoljea, svaka je europska drava bila upletena u neki rat; veoma malo ih je doivjelo stoljee neprekinutog mira. Svaka je drutvena zajednica osmislila sustav sloenih sankcija protiv silovanja, ucjene i ubojstva, kao i brojna pravila za svakodnevne trgovake djelatnosti kojima se umanjuje mogunost manjih, ali neizbjenih sukoba. Najzanimljivije je da su ljudski oblici agresivnog ponaanja tipini za nau vrstu. Oni podsjeaju na ponaanje drugih primata, ali posjeduju i specifine znaajke. Tek kad bismo posve ponitili znaenje rijei uroenost i agresivnost, mogli bismo tvrditi da agresivnost nije uroena. Teoretiari koji ele osloboditi gene od krivnje za agresivnost i cjelokupnu odgovornost za ovakvo ponaanje prebaciti na utjecaj okoline, esto se slue primjerom nekolicine potpuno miroljubivih drutava. Oni zaboravljaju da se uroenost odnosi na mjerljivu vjerojatnost razvijanja neke osobine u prikladnim uvjetima, a ne na stopostotnu sigurnost da e se ta osobina razviti. Prema tom kriteriju moemo

102 Agresivnost rei da postoji jasno izraena nasljedna sklonost ljudskih bia agresivnom ponaanju. Miroljubiva plemena dananjice esto su u prolosti bila agresivne grupe razaraa, a vjerojatno je da e u budunosti opet stvoriti vojnike i ubojice. U dananjem narodu !Kung San, agresivnost je gotovo neshvatljiv pojam; Elizabeth Marshall Thomas ih je s razlogom nazvala bezopasni narod. Ipak, prije samo pedesetak godina, kad je ova bumanska populacija bila brojnija, i kad ih nije nadgledala drava, razmjeran broj ubojstava nije bio nita manji od onog u Detroitu i Houstonu. Pleme Semai u Maleziji pokazuje jo veu plastinost. inilo se da ti ljudi uope ne mogu pojmiti koncept agresivnosti i nasilja. Ubojstvo je kao takvo bilo nepoznato i za njega nije postojalo niti prave rijei (tek ublaenice poput udariti), nitko nije tukao djecu, ak su i kokoima odsijecali glave tek u krajnjoj nudi i s velikim aljenjem. Roditelji su odgajali djecu briljivo njegujui nenasilne oblike ponaanja. Kad je britanska kolonijalna vlada poetkom pedesetih regrutirala pripadnike ovog plemena za borbu protiv komunistike gerile, oni nisu ni znali da se od vojnika oekuje borba i ubijanje. Mnogi koji su poznavali pleme Semai, tvrdili su da od njih nitko ne moe napraviti vojnike, pisao je ameriki antropolog Robert K. Dentan. Ove pretpostavke su se pokazale pogrene: Komunistiki teroristi su ubili neke semajske vojnike. Izvan svoga nenasilnog okruja, uz jasne naredbe da moraju ubijati, njih je obuzela neka vrsta ludila koju su nazvali opijenou krvlju. Prie tih ljudi zvuale su uglavnom ovako: Mi smo ubijali, ubijali i ubijali. Malajci su se znali zaustaviti i pretraivati depove mrtvih u potrazi za satovima i novcem. Mi nismo mislili ni na satove ni na novac. Mislili smo samo o ubijanju. Bili smo stvarno pijani od krvi. Jedan od njih je ak ispriao kako se napio krvi jedne od svojih rtava. Kao i veina ostalih sisavaca, ljudi posjeduju itavu skalu mogunosti, spektar moguih reakcija koje se, ovisno o okolnostima mogu pojavljivati i nestajati. Takav fleksibilni obrazac ih razlikuje od ostalih ivotinja. Kod ovjeka nema mnogo jednostavnih, refleksnih reakcija i stoga je psihoanalitiarima i zoolozima veoma teko pronai zadovoljavajuu, opu karakterizaciju ljudske agresivnosti. Oni bi

103 Agresivnost se susreli s jednakim potekoama u pokuaju da definiraju agresivnost tigra ili gorile. Freud je tvrdio da je agresivnost rezultat nagona koji trai pranjenje. Konrad Lorenz je u svojoj knjizi On Aggression, zahvaljujui prouavanju ivotinjskog ponaanja, osuvremenio to stajalite. Zakljuio je da ljudi dijele opi agresivni nagon s drugim ivotinjskim vrstama. Tome nagonu valja dati oduka, pa makar uz pomo natjecateljskih sportova. U Anatomiji ljudske destruktivnosti, Erich Fromm iznosi jo pesimistiniji stav. On kae da ovjekom vlada specifian nagon smrti koji obino vodi do patolokih oblika agresivnosti, kakve ne poznaju niti ivotinje. Obje interpretacije su u bitnom smislu pogrene. Kao i drugi oblici ponaanja i nagona, agresivnost je kod svih vrsta samo loe definiran spektar reakcija povezan s razliitim centrima kontrole unutar ivanog sustava. Tu moemo nabrojiti vie kategorija: obrana i osvajanje teritorija, dominacija unutar grupe, seksualna agresivnost, agresivnost prema lovini, obrana od grabeljivaca i naposljetku moralistiki i disciplinarni oblik agresivnosti koji slui jaanju drutvenih pravila. Kao primjer razlikovanja ovih kategorija moe nam posluiti ponaanje egrtua. Kad se dva mujaka bore za naklonost enke, oni isprepletu vratove i poinju se hrvati kao da meusobno odmjeravaju snagu. Pritom nema ugriza, bez obzira to je njihov otrov podjednako smrtonosan za pripadnike svoje vrste, kao i za ostale ivotinje. Kada egrtua napada plijen, ona se obruava iz bilo kojeg pravca i to bez ikakva upozorenja. Ali, kad je omjer snaga drukiji, to jest kad se zmija osjea ugroenom, ona se savija u klupko, prua glavu i poinje repom proizvoditi karakteristine zvukove. Ako je neprijatelj kraljevska zmija, koja se hrani drugim zmijama, egrtua se utjee jo jednoj strategiji: savija se u klupko, sakriva glavu i iznenada udara tijelom. Moemo zakljuiti da je za razumijevanje fenomena agresivnosti kod egrtua, ali i kod ljudi, vano odrediti o kojem se tono obliku agresivnosti radi. S napretkom zoolokih istraivanja postalo je jasno da nijedan oblik agresivnog ponaanja ne postoji kao neki opi nagon koji vai za sve vrste. Tijekom evolucije neke kategorije se pojavljuju, neke se mijenjaju, a neke nestaju, ba kao to se mijenjaju nijanse boje oiju ili kao to se pojavljuju i nestaju odreene kone lijezde. Kad je prirod-

104 Agresivnost na selekcija u intenzivnoj fazi, ovakve promjene se mogu primijetiti u razdoblju od samo nekoliko generacija. ini se da je agresivno ponaanje jedna od najlabilnijih osobina te vrste. Tako primjerice, neka vrsta ptice ili sisavca moe imati izraen teritorijalni nagon, pomno nadzirui svaki kvadratni metar svoga posjeda; da bi otjerali suparnike iste vrste, posjednici tog teritorija izvode velianstvene plesove, isputaju glasne krikove ili smradne plinove. Nekoj drugoj, moda slinoj vrsti, sustanarstvo nimalo ne smeta. Ovakve dramatine razlike primjeuju se i kod drugih oblika agresivnosti. U svakom sluaju, ne postoji dokaz o postojanju jedinstvenog agresivnog nagona. Objanjenje ovakvog fenomena pruaju nam rezultati ekolokih istraivanja. Veina agresivnog ponaanja izmeu pripadnika iste vrste, nastaje kao posljedica napuenosti. ivotinje na taj nain pokuavaju odrati kontrolu nad izvorima hrane i sklonitima, ukoliko doe do njihova nedostatka. Kako populacija raste, prijetnje postaju izraenije, a napadi ei. Rezultat takvog ponaanja je prostorno irenje populacije, to poveava mortalitet. U takvim sluajevima, agresivnost je imbenik ovisan o gustoi populacije kad je rije o kontroli rasta populacije. Druge se pak vrste gotovo nikada ne susreu s problemom prehrambenih resursa. Tu se gustoa populacije regulira uz pomo grabeljivaca, parazita ili seljenjem. Takve su ivotinje obino miroljubive, jer njihov broj rijetko naraste do dramatinih razmjera i agresivno ponaanje ne bi donijelo nikakve koristi. Ako agresivnost ne donosi korist, ona po svoj prilici nee ui u genski materijal i time postati uroenim oblikom ponaanja neke vrste. Na tragu Lorenza i Fromma, novinari esto prikazuju ovjeka kao pripadnika krvoedne vrste ija agresivnost izmie znanstvenom objanjenju. Ovakav je stav pogrean. Iako je ovjek uroeno sklon agresivnosti, on nipoto ne pripada najagresivnijim vrstama. Najnovije studije ponaanja hijena, lavova i majmuna langura pokazale su da te vrste sudjeluju u krvavim okrajima, prakticiraju edomorstvo pa ak i kanibalizam, i to u daleko veim razmjerima nego to je to sluaj s ljudskom vrstom. Ako se rauna broj ubijenih na tisuu jedinki, ljudi se nalaze pri dnu liste agresivnih vrsta, a mislim da bi tako ostalo ak i kad bismo ukljuili nae ratove. Hijene se, primjerice, uputaju u estoke okraje koji su nalik na bitke primitivnih ljudi. Navest emo

105 Agresivnost iskaz Hansa Kruuka, zoologa s oksfordskog sveuilita, koji govori o svai hijena oko netom ubijene lovine: Dvije grupe su se sukobile stvarajui silnu galamu. Odvojile su se ve za trenutak i grupa Mungi je pobjegla. Scratching Rock hijene su ih neko vrijeme gonile, a onda su se vratile strvini. Ipak, desetak Scratching Rock hijena se dokopalo jednog Mungi mujaka grizui ga gdje god su stigle naroito po trbuhu, apama i uima. Napadai su potpuno prekrili rtvu i mrcvarili je nekih deset minuta dok se ostatak opora gostio strvinom. Mungi mujak je bio doslovno rastrgan i kad sam kasnije prouio njegove rane, otkrio sam da su mu napadai odgrizli ui, ape i testise. Bio je paraliziran uslijed povrede kraljenice, imao je goleme posjekotine na stranjim nogama i trbuhu i mnotvo potkonih krvarenja... Sljedeeg jutra ugledao sam jednu hijenu kako prodire njegovu leinu, a otkrio sam da su prije nje i druge uinile isto; pojele su treinu unutarnjih organa i miia. Kanibali! Sline epizode su ope mjesto u povijesti gotovo svih vrsta sisavaca. Kad bi umski pavijani posjedovali nuklearno oruje, bojim se da bi za tjedan dana razorili svijet. to se tie drugih vrsta, mravi su poznati po ponaanju koje ukljuuje ubojstva, teke okraje i otvorene bitke i prema njima su ljudi isti pacifisti. Za one koji se u to ele uvjeriti, dovoljno je promotriti mravlje ratove koji se odvijaju u svim naseljima na istoku Sjedinjenih Drava. Promotrite te mase crnkasto-smeih mravi kako se bore po plonicima i stazama. Najee se radi o bitkama izmeu suparnikih kolonija obinog mrava vrste Tetramorium caespitum. U bitku je ukljueno vie od tisuu jedinki a bojno polje se prostire na povrini povelikog travnjaka. Konano, estoki oblici ljudske agresivnosti nisu manifestacije uroenog nagona koji povremeno izleti izvan ograda inhibicije. Model otputene napetosti, izum Freuda i Lorenza, s vremenom je zamijenjen suptilnijim objanjenjem utemeljenim na interakciji genetikog potencijala i uenja. Antropolog Richard G. Sipes je pribavio najuvjerljiviji dokaz ove teorije koja uvaava kulturni obrazac. Ukoliko je teorija o agresiji kao o koliini energije koja raste i trai izlaz

106 Agresivnost tona, mora se uvaiti da ona moe poprimiti oblik rata, ali i njegovih supstituta kao to su natjecateljski sportovi, vjetiarenje, tetoviranje ili drugi ritualizirani oblici ozljeivanja tijela, ili pak okrutan odnos prema devijantnim pojedincima. Kao posljedica, prave ratne aktivnosti dovele bi do ukidanja ili smanjenja ovih supstituta. Ako je, pak, agresivnost realizacija potencijala koji se pojaava uenjem, ratnike bi aktivnosti pratila i vea uestalost tih supstituta. Usporeujui primjere desetak ratniki nastrojenih zajednica s ponaanjem drugih deset miroljubivih drutava, Sipes je ustvrdio da kulturalna teorija ima jau osnovu: ratnike aktivnosti obino prati uestalija praksa natjecateljskih sportova i drugih blaih oblika agresivnog ponaanja. Percepcija ljudske agresivnosti kao strukturiranog i predvidljivog obrasca interakcije izmeu gena i okoline, u potpunosti je sukladna evolucijskoj teoriji. Ona zadovoljava obje strane u vjenoj kontroverzi zvanoj priroda ili odgoj. Sigurno je da se agresivno ponaanje, naroito u obliku opasnih vojnih poduhvata i kriminalnih djela, moe pripisati uenju. I pored toga, takvo je uenje pripremljeno, kao to smo napomenuli u treem poglavlju; mi, naime, posjedujemo snanu predispoziciju da u stanovitim posebnim okolnostima zapadnemo u duboku, iracionalnu srdbu. Ta se srdba hrani samom sobom i istovremeno pali fitilj za niz reakcija koje vode u nasilje i neprijateljstvo. Agresivnost nije nikakva tekuina koja raste i sve snanije pritiska na zidove posude, niti je ona skup sastojaka u nekoj praznoj posudi. Ona se prije moe usporediti sa smjesom kemikalija koje se, pod utjecajem odreenih katalizatora, mogu u odreenom trenutku promijeniti. Proizvodi ove neuralne kemije jesu agresivne reakcije tipine za ovjeka. Pretpostavimo da je mogue nabrojiti sve mogue akcije koje mogu poiniti ive vrste. U takvom jednom zamiljenom primjeru, mogle bi postojati otprilike dvadeset i tri reakcije koje emo oznaiti slovima od A do W. Ljudska bia nikako ne mogu koristiti sve ove oblike ponaanja; moda bi sve postojee ljudske zajednice koristile tek oblike od A do P. Osim toga, oni se ne bi koristili svim oblicima ponaanja s jednakom lakoom; postoje i snane tendencije da se djeca pouavaju reakcijama od A do G, dok se one od H do P pojavljuju tek u rijetkim kulturama. Ono to se nasljeuje jest obrazac, okvir

107 Agresivnost odreenih mogunosti. Moemo rei da za svaki okoli postoji odgovarajua distribucija vjerojatnosti pojave odreenih reakcija. Kako bismo statistike karakterizacije uinili uvjerljivijima, trebamo usporediti ljudska bia s drugim ivotinjskim vrstama. Primijetit emo da rezusmajmuni pokazuju oblike agresivnosti samo u rasponu od F do G, jedna vrsta termita iskljuivo oblik A, dok se druga vrsta koristi samo oblikom B. Izbor izmeu moguih oblika agresivnosti ovisi 0 individualnom iskustvu pojedinca unutar njegove kulture, ali raspon tih mogunosti zasigurno ovisi o genima, kao to je to sluaj i kod majmuna i termita. Ono to sociobiolozi ele bolje prouiti jest upravo evolucija spomenutih obrazaca. Jedna od varijacija agresivnog ponaanja koja se moe bolje razumjeti zahvaljujui novim dostignuima na polju biologije je teritorijalnost. Strunjaci za ponaanje ivotinja definiraju teritorij kao podruje koje neka grupa ograniava ili otvorenim stavom obrane ili manje direktnim oblicima upozorenja. Takvo podruje uglavnom sadri ograniene rezerve hrane i sklonita te prostor za seksualne aktivnosti ili mjesta za leenje jaja. Ogranienost resursa esto djeluje kao imbenik ogranienja rasta populacije, pa je obrana teritorija potrebna da se izbjegnu tetne promjene okolia. Drugim rijeima, teritorijalnost spreava pretjeran rast populacije, kao i njeno nesrazmjerno smanjivanje. Prouavanja dnevnih navika, naina prehrane i potronje energije pojedinih ivotinja pokazuju da se teritorijalnost pojavljuje samo ako se vitalni resursi mogu ekonomino obraniti: ako sauvana energija 1 uspjenije preivljavanje zbog teritorijalne obrane nadilazi utroak energije i rizik povrede i smrti. Istraivai su ili jo dalje u svojim zakljucima: dokazali su da se brani upravo onoliko teritorija koliko je potrebno da se pribavi dovoljno hrane za odravanje zdravlja i reprodukciju. Osim toga, stanovnici nekog podruja brane svoje nastambe s daleko veim arom od napadaa i stoga esto pobjeuju. Moe se rei da posjeduju moralnu prednost nad uzurpatorima. Prouavanje teritorijalnog ponaanja kod ovjeka jo je na samom poetku. Poznato je da su grupe lovaca-sakupljaa, koje jo uvijek ponegdje postoje, agresivne u obrani svoje zemlje. Indijanci Guavaki iz Paragvaja ljubomorno uvaju svoj posjed i svako stupanje na njega doivljavaju kao objavu rata. Prije nego je uniten pod

108 Agresivnost utjecajem Europljana, narod Ona iz Ognjene Zemlje imao je obiaj napasti svakog susjeda koji je prolazio njihovom zemljom u lovu na guanako. Indijanci Washo iz Velike kotline napadali su plemena koja bi se usudila ribariti na njihovim jezerima ili loviti njihove jelene na podruju zimskih prebivalita. Bumani Nyae Nyae vjerovali su da imaju pravo ubiti svakog susjeda koji sakuplja biljke na njihovoj zemlji. Walbiri iz australske pustinje naroito su pomno pazili na podzemne rupe s vodom. Neko je pleme moglo stupiti na teritorij drugoga tek uz doputenje, a sluajni bi prolaznik posve sigurno bio ubijen. Promatrai iz starijih vremena sjeaju se bitke izmeu Walbirija zbog kontrole nad izvorima vode u kojoj je poginulo dvadesetak uroenika s obje strane. Iako su ovakve pripovijesti ve odavno poznate, antropolozi su tek nedavno poeli prouavati primjere teritorijalnosti u svjetlu osnovne teorije o ivotinjskoj evoluciji. Tako su Rada Dyson-Hudson i Eric A. Smith primijetili da su podruja koje brane lovci-sakupljai uvijek ona iji se ekonomski resursi mogu kontrolirati. Kad su izvori hrane raspreni i neogranieni, plemena nemaju potrebu za naroitom obranom pa esto znaju podijeliti bogatija nalazita hrane. Zapadni ooni, na primjer, zauzimaju suha podruja Velike kotline, gdje su lovina i biljni urod siromani, a njihovu je koliinu teko predvidjeti. Populacija je iznimno rijetka (jedna osoba na pedeset kvadratnih kilometara), a lovom i obradom zemlje bave se izolirani pojedinci i obitelji. ivotni prostor ovih ljudi je veoma velik, i oni su prisiljeni na nomadski ivot. Obitelji meusobno razmjenjuju informacije o nalazitima plodova, koncentraciji skakavaca i kretanjima zeeva. Zapadni ooni rijetko stvaraju vea plemena ili naselja. Oni nemaju niti koncept vlasnitva, s jedinom iznimkom orlovih gnijezda. Za razliku od njih, pripadnici plemena Pajute iz doline Owens zauzimaju relativno plodnu zemlju s gustim nasadima pinija i bogatim lovitima. Grupe sela su udruene u plemena od kojih svako posjeduje jedan dio doline od rijeke do planine s obiju strana. Obrana teritorija je organizirana uz pomo drutvenih i religijskih sankcija uz este prijetnje i napade. U najboljem sluaju pripadnici jednog plemena pozivaju druge, najee svoje roake, na zajedniko sakupljanje pinjola.

109 Agresivnost Fleksibilnost ponaanja koju smo uoili na primjeru ovih plemena iz Velike kotline, vai i za druge populacije i druge vrste sisavaca. Takvo ponaanje ovisi o bogatstvu i raspodjeli vanih ivotnih resursa unutar pojedinog stanita. Ipak, raspon izraza nekog ponaanja karakteristian je za svaku vrstu, a ljudska vrsta uza svu svoju raznovrsnost, ne koristi sve poznate kombinacije. Iz toga se moe zakljuiti da je izraz teritorijalnosti kod ovjeka odreen genetiki. Bioloka formula teritorijalnosti s lakoom se moe primijeniti na posjednike rituale modernog ovjeka. Ako je prikaemo pomou generalizacije i bez emocija - ona odjednom postaje neto posve familijarno jer upravlja naom svakodnevicom, ali ne moe nam promaknuti ni njena specifinost jer je u ovom sluaju tipina za jednu jedinu vrstu sisavaca. Svaka je kultura razvila posebne naine zatite osobnog vlasnitva i prostora. Sociolog Pierre van den Berghe ovako je opisao ponaanje suvremenih stanovnika vikend-naselja u blizinu Seattlea: Prije nego stupe na obiteljski teritorij, gosti i posjetitelji, naroito ako nisu najavljeni, obino moraju proi rituale identifikacije, privlaenja pozornosti, pozdravljanja i isprike zbog mogueg uznemiravanja. Sve se to odvija izvan kue ako se tamo zatekao i vlasnik, a poeljno je da pritom komuniciraju odrasli. Ako posjetitelji najprije sretnu djecu vlasnika, moraju ih upitati gdje se nalaze roditelji. Ako pak ispred kue nema nikoga, posjetitelj prilazi vratima i proizvodi neki zvuk. To moe biti kucanje ili aktiviranje zvona, ako su vrata zatvorena, ili moda poziv u sluaju otvorenih vrata. Prag se smije prijei tek nakon prepoznavanja i poziva vlasnika. ak i nakon toga posjetitelji se pozivaju samo u primau sobu, a tek uz posebno doputenje smiju pristupiti drugim prostorijama, kao to su kupaonica ili spavae sobe. Dok je posjetitelj nazoan, drugi lanovi zajednice ga tretiraju kao neku vrstu produetka njegova domaina. To znai da se njegovo privremeno koritenje teritorija ograniava samo na podruje domaina, i domain e biti odgovoran za svaku zloupotrebu zajednikog teritorija... Djeca takoer ne predstavljaju

110 Agresivnost neovisne jedinke nego produenje roditelja ili drugih odraslih osoba koje su za njih odgovorne, a svako teritorijalno ugroavanje djece izaziva spremnu reakciju roditelja ili skrbnika. Put koji vodi kroz naselje dostupan je svim lanovima zajednice koji ga koriste kao pristup svojim parcelama ili jednostavno za etnju. Etiketa nalae uljudno pozdravljanje drugih, ali pojedinci nisu ovlateni ui na parcelu drugih bez prethodnog identifikacijskog rituala. Ritual ulaska u dvorite je manje formalan i sloen od onog koji se koristi pri ulasku u kuu. Rat se moe definirati kao nasilna povreda zakuaste i fine strukture koju ine teritorijalni tabui. Sila koja hrani ratnu politiku veoma esto je etnocentrizam, pretjerana i iracionalna privrenost pojedinaca svojim srodnicima i suplemenicima. Primitivni ljudi najee dijele svijet na dva odvojena dijela: s jedne strane to je najblia obiteljska okolina, lokalna sela, srodnici, prijatelji, domae ivotinje i lokalni arobnjaci, a s druge strane udaljeni svijet susjednih sela, saveznikih plemena, neprijatelja, divljih ivotinja i duhova. Ova elementarna topografija pomae im da razlikuju neprijatelje koje treba ubiti od prijatelja. Takav kontrast se poveava doivljavanjem neprijatelja kao zastraujuih i ak neljudskih bia. Lovci na ljudske glave iz brazilskog plemena Mundurucu potuju ove razlike do te mjere da svoje neprijatelje doivljavaju kao lovinu. Sve one koji ne pripadaju njihovom plemenu ratnici nazivaju parivat - a to je rije koja oznaava i drugu lovinu kao to su pekari i tapir. Lovac koji skine neprijateljevu glavu slavi se kao heroj i vjeruje se da tim inom zadobiva nadnaravne moi praume. Rat je ovdje postao razraena vjetina, a pripadnici drugih plemena love se kao opori opasnih ivotinja. Napadi se pripremaju veoma pomno. Ratnici Mundurucua pred samu zoru jo pod zatitom mraka opkoljavaju neprijateljsko selo dok njihov aman baca uspavljujue ini na budue rtve. Napad poinje u cik zore. Napadai bacaju upaljene strijele na slamnate kolibe, uz glasne krikove ulijeu u selo, tjeraju stanovnike na otvoreno i odsijecaju glave to veem broju odraslih mukaraca i ena. S obzirom da

111 Agresivnost je unitenje itavog sela teak i riskantan pothvat, napadai se uskoro povlae nosei glave svojih rtava. U napornom maru odlaze to je mogue dalje prije nego se odmore, a onda kreu kuama ili u pohod na sljedee neprijateljsko selo. William H. Durham, koji je analizirao podatke Roberta F. Murphyja o plemenu Mundurucu, iznio je uvjerljivu tvrdnju da su rat i metafora lovine adaptacije koje pomau psihofizikom boljitku lovaca na ljudske glave. U tradicionalnoj maniri prirodnih znanosti, Durham je primjere iz prakse ratnika Mundurucua i drugih primitivnih plemena iskoristio da postavi tri meusobno nespojive hipoteze, koje u potpunosti iscrpljuju sve mogunosti odnosa nasljea i kulture u ovom sektoru ljudskog ponaanja. Prva hipoteza: Kulturne tradicije ratovanja kod primitivnih plemena razvijale su se neovisno o opoj ljudskoj sposobnosti za preivljavanje i reprodukciju. Kulturalni razlozi ratovanja su raznoliki i brojni; oni nemaju neposredne veze s genskom podobnou, to jest s reproduktivnim uspjehom i uspjehom u preivljavanju pojedinca i njegovih bliskih srodnika. Sociobiologija nam ne objanjava dobro fenomen primitivnog ratovanja; njega je lake shvatiti kao isti kulturni fenomen, proizvod drutvene organizacije i politikih odluka koje same po sebi nemaju veze sa sposobnou. Druga hipoteza: Kulturne tradicije primitivnog ratovanja razvile su se putem selekcijskog ouvanja osobina koje poveavaju inkluzivnu gensku podobnost ljudske vrste. Ljudi pokreu ratove kad oni ili njihovi srodnici ele ostvariti dugoroni reproduktivni uspjeh. Iako se moe initi drukije, ratovanje je vjerojatno primjer kulturne prakse koja je adaptivna u darvinovskom smislu. Trea hipoteza: Kulturne tradicije primitivnog ratovanja razvile su se procesom grupne selekcije koja je pogodovala sklonostima samortvovanju u pojedinih ratnika. Ratnici se bore za dobro grupe i ne oekuju nikakvu korist za sebe i svoje najblie srodnike. Pobjedniko pleme se iri zahvaljujui velikom broju altruistinih boraca, iako oni kao genski tip postaju rijetki nakon ratovanja. Sklonost agresivnom ponaanju primjer je kako genetika obiljeja pogoduju kulturnim praksama korisnim za grupu, iako su tetne za pojedinca obdarenog tim obiljejima.

112 Agresivnost U sluaju ratnika Munduruciia ini se da njihovo djelovanje najbolje objanjava druga hipoteza. estina i hrabrost u borbi nose vidljive i opipljive dobrobiti pojedincima koji iskazuju takve kvalitete. Iako ne postoje precizni demografski dokazi, izgleda da je broj pripadnika ovog plemena opadao (a tako je i danas u periodu mira) zbog nedostatka vanog proteina. Gustoa populacije kod ovih stanovnika savane ovisi o koliini ulova, ponajvie pekarija. Najvanija djelatnost mukaraca upravo je lov na te ivotinje. Lovci djeluju u grupama jer se i pekariji kreu u stadima, a lovinu dijele izmeu obitelji u skladu sa strogim propisima. Lovita se obino preklapaju sa onima drugih plemena i zbog toga dolazi do sukoba. Ako Mundurucui pobiju dovoljan broj neprijatelja, ulov e zasigurno biti bogatiji i stoga nije teko zakljuiti koliko je velika bioloka vanost uspjenog ratovanja. Sami Mundurucui nisu svjesni nikakvih evolucijskih prednosti takvog ponaanja. Ono je motivirano itavim nizom monih i donekle nerazumljivih sankcija religijskog tipa. Lov na ljudske glave je injenica ivota, datost njihove egzistencije. Plemenska predaja ne opravdava rat obranom teritorija ili provokacijom drugih grupa. Nemun-durucui mogu biti samo rtve i nita drugo. ini se da druga plemena samim svojim postojanjem izazivaju ratniki nagon kod naroda Mun-durucu, pie Murphv, ,,a rije neprijatelj oznaava ba svaku drugu grupu ljudi. Tradicionalne religijske prakse sastoje se prvenstveno od molitvi za obilan ulov i ritualnog opsluivanja pravila ouvanja hrane. Mundurucui vjeruju da se duh majke koji nad njima lebdi, osveuje lovcu koji skriva hranu ili ostavlja leinu da istrune. Nije stoga udno to rije lovina ina isto znaenje kao i rije neprijatelj i to se uspjean lovac naziva majkom pekarija. Dakako, Mundurucui nisu stigli do ovakvih zakljuaka zahvaljujui poznavanju ekolokih naela i ljudske i ivotinjske demografije. Oni su izmislili jednostavniji, ivi svijet prijatelja, dumana, lovine i posrednikih duhova praume, koji svi zajedno vre istu ulogu kao i znanstvena ekoloka spoznaja. Specifini oblici organiziranog nasilja nisu nasljedni. Nema takvog gena koji bi bio odgovoran za razliku izmeu muenja vezivanjem na stup ili nabadanja na kolac, lova na glave i kanibalizma, dvoboja i genocida. Umjesto toga postoji uroena predispozicija za stvaranjem

113 Agresivnost kulturalne organizacije agresivnosti, koja uspjeno razdvaja svjesni um od jednostavnih biolokih procesa. Kultura je ona koja kreira i posveuje osobite oblike agresivnosti; one oblike koje bespogovorno prihvaa itavo pleme. Kulturnu evoluciju agresivnosti vode tri razliite sile: (1) genska predispozicija prema nekom od oblika drutvene agresivnosti; (2) potrebe koje namee okolina; i (3) dotadanja povijest grupe koja stvara sklonost prema prihvaanju jedne kulturne inovacije i odbijanju neke druge. Ako se naas vratimo iroj metafori i terminologiji razvojne biologije, moemo rei da se kulturna evolucija kree du veoma iroke razvojne doline. Kanali koji pripadaju formaliziranoj agresivnosti veoma su duboki; velika je vjerojatnost da ih kultura nee izbjei i da e kliznuti u neki od njih. Oblik ovih kanala odreuje interakcija izmeu genskih predispozicija za uenje agresivnih reakcija i fizike osobine okolia o kojima ovisi vrsta agresivnosti. Pravac razvoja koji izabire neko drutvo ovisan je o osobitim znaajkama prethodnog oblika kulture. Kod plemena Mundurucii ogranienje rasta populacije posljedica je nedostatka visoko hranjivih proteina i lov na ljudske glave slui da bi se ograniila konkurencija na lovitima. Posve drukiji primjer daje nam pleme Yanomamo iz june Venezuele i sjevernog Brazila koje, kako se ini, doivljava populacijski procvat. Uspjena reprodukcija ovdje ne ovisi o hrani nego o dostupnosti ena. Po jednom od naela ivotinjske sociobiologije enke su najvaniji faktor irenja populacije u vremenima obilja i odsutnosti neprijatelja. Napoleon Chagnon je za vrijeme svojih istraivanja otkrio da Yanomamoi vode svoje ratove upravo zbog ena i zbog osvete za gubitke u prolim ratovima koje su takoer vodili zbog ena. To se ne moe nazvati sluajnom ni frivolnom aktivnou. Ovaj narod su posve prikladno nazvali estokim ljudima i Chagnon je pri jednom istraivanju pronaao selo koje su drugi napali dvadeset i pet puta u periodu od devetnaest mjeseci. Kod Yanomama etvrtina mukaraca umire u bitkama, ali oni preivjeli su upravo nevjerojatno uspjeni u reprodukciji. Utemeljitelj jedne skupine sela imao je etrdeset i pet potomaka sa svojih osam ena. Njegovi sinovi su bili jednako plodni pa je otprilike 75 posto cjelokupne populacije tog podruja potjecalo od zajednikog pretka.

114 Agresivnost Oito je da su specifine konvencije vezane uz agresivnost - primjerice zasjede nasuprot otvorenom ratu ili ukraene kamene sjekire nasuprot koplja od bambusa - uvelike ovisne o materijalima na raspolaganju i dijelovima davnih obiaja. Kako se lijepo izrazio Claude Levi-Strauss, kultura upotrebljava prikladan i dostupan bricolage. Ono to se ne vidi tako jasno jest proces koji stvara predispoziciju za stvaranje agresivnih kultura. Evoluciju ljudskih drutava moemo razumjeti samo ako uzmemo u obzir sve tri razine faktora agresivnosti: krajnju, bioloku predispoziciju; zahtjeve okolia; i sluajne detalje koji djeluju na kulturu. Iako je, u skladu s dokazima, jasno da je upravo bioloka priroda ljudske vrste pokrenula evoluciju organizirane agresivnosti i dala glavne smjernice njene ranije povijesti, konani oblik te evolucije uvijek e ovisiti o kulturnim procesima povezanim s racionalnom milju. Rat je tako jedan od oglednih primjera hipertrofirane bioloke predispozicije. Primitivni ljudi dijele svoj univerzum na prijatelje i neprijatelje i reagiraju brzim i snanim emocijama na najmanju prijetnju koja dolazi izvan granica njihova podruja. Sa stvaranjem plemenskih saveza i drava ova tendencija je dobila institucionalne oblike, rat je postao instrument u politici novih drutava i, to je najtraginije, oni koji su vodili ratove, postali su najuspjeniji. Evolucija rata bila je autokatalitika reakcija koju je nemogue zaustaviti, jer sam pokuaj jednosmjernog zaustavljanja procesa uinit e rtvama one koji to pokuavaju. Tako je novi oblik prirodne selekcije zavladao itavim drutvima. U svom pionirskom radu na ovu temu Quincy Wright pie: Civilizacije su niknule iz ratnikih naroda, dok su miroljubivi sakupljai i lovci stjerani na rubove zemlje, gdje su ih drugi postupno istrijebili ili apsorbirali. Jedina mrava zadovoljtina bila im je promatranje naroda koji su tako uspjeno ratovali da su na kraju unitili sami sebe i tako postali rtvama vlastitog instrumenta. Antropolog Keith Otterbein izvrio je kvantitativnu studiju varijabli vezanih uz ratniko ponaanje i to kod 46 razliitih kultura, od relativno nerazvijenih plemena Tiwi i Jivaro do naprednijih kultura

115 Agresivnost kao to su egipatska, azteka, havajska i japanska. Zakljuak nije bio neoekivan: kako su rasle centraliziranost i sloenost drutva, tako su se razvijale organiziranost i tehnike ratovanja, to je dovelo do irenja teritorija i potiskivanja suparnikih kultura. Ono to je pokretalo civilizacije bila je sprega kulturne evolucije i organiziranog nasilja, to je u nae vrijeme dovelo ovjeanstvo do ruba samounitenja. Ipak, kada su neke drave dole do samog ruba provalije, kao u sluaju Kube i Bliskog istoka, lideri su se pokazali spremnima na uzmak. Kao to je rekao Abba Eban u svom glasovitom govoru povodom arapsko-izraelskog sukoba 1967. godine - ljudi se utjeu razumu kao posljednjem utoitu. tovie, evolucija rata moe krenuti i u suprotnom smjeru, i to usprkos uvrijeenoj kulturnoj praksi. Jedan od najagresivnijih naroda na svijetu bili su Maori s predeuropskog Novog Zelanda. Sukobi izmeu tamonjih etrdesetak plemena bili su esti i krvavi. Plemenskom predajom se prenosila svaka uvreda, neprijateljsko ponaanje i udnja za odmazdom. Vrhovnom krepou se smatrala obrana osobne asti, a najvee je dostignue bila pobjeda u oruanom sukobu. Po rijeima Andrewa Vayde, strunjaka za primitivne ratove, osnovni je motiv njihova ratovanja bila ekoloka konkurencija tj. borba za zemlju i teritorijalno osvajanje. Saveznitvo se temeljilo na rodbinskim vezama; Maori su svjesno irili svoj teritorij na raun plemena koja su im bila najdalja po genealokom kriteriju. Kad su 1837. godine, ratnici Hokianga uletjeli u sukob izmeu dvaju ogranaka plemena Nga Puhi, nisu znali kome se treba prikloniti jer su i s jednima i drugima bili u podjednako bliskim srodnikim vezama. Osnovna posljedica ovakvih teritorijalnih ratova je stabilizacija populacije. Kad se grupa proiri i napui svoj prostor, ona mora iriti teritorij potiskujui druge grupe. Populacija Maora se mogla usporediti s promjenjivim mozaikom plemenskih grupacija koje agresivnou kontroliraju svoju brojnost, ba kao to lavovima u Keniji agresivnost slui kao sredstvo ekoloke kontrole. Ovaj jezivi ekvilibrij konano je naruen kada su Europljani donijeli vatreno oruje. Maori su razumljivo bili oarani prvim muketama koje su im pokazali britanski kolonisti. Jedan putnik iz 1815. godine sjea se ovakvog dogaaja:

116 Agresivnost Opalio sam svojom ptiarskom pukom na susjedno stablo i uspio pogoditi pticu. Taj dogaaj je doveo itavo selo, sve mukarce, ene i djecu, u stanje estoke konfuzije; ne znajui kako da shvate ono to su upravo vidjeli dali su se u viku i probili mi ui svojim urlanjem. Pokazao sam im ubijenu pticu koju su vrlo pomno promotrili, a potom sam pucao u drugu. Pogodio sam i nju to je izazvalo istovjetnu reakciju zaprepatenja i jo glasnije dreke. Za samo nekoliko godina maorski su voe posjedovali vlastito oruje i poeli ga upotrebljavati protiv svojih neprijatelja. Jedan od njih, Hongi Hiki, poglavica plemena Nga Puhi, kupio je od engleskih trgovaca 300 puaka i zahvaljujui tome postao veliki osvaja. Prije njegove smrti 1828. godine, on i njegovi saveznici poduzeli su brojne bitke ubivi pritom tisue ljudi. Njihov neposredan motiv bila je osveta zbog starih razmirica, ali ti ratovi su takoer doveli do porasta moi i irenja teritorija plemena Nga Puhi. Nakon toga su se i druga plemena poela naoruavati kako bi ostvarili ravnopravnost u sve eim sukobima. Trka u naoruanju je s vremenom pokazala i svoju drugu stranu. ak su i pobjednici morali plaati visoku cijenu. Da bi kupili to vie muketa, Maori su morali posvetiti velik dio vremena proizvodnji lana i druge robe koju bi prodavali Europljanima u zamjenu za oruje. To je zahtijevalo boravak u movarnim predjelima, gdje su masovno umirali od bolesti. Za dvadeset godina, koliko su trajali muketni ratovi, iz ovog ili onog razloga vezanog za sukobe, nestala je itava etvrtina populacije. Do 1830. godine Nga Puhi su se ve pitali o svrsi ratovanja zbog odmazde; stari sustav vrijednosti se poeo uruavati. Tridesetih i etrdesetih godina devetnaestog stoljea, Maori su se masovno obratili na kranstvo i meuplemenski ratovi su prestali. Moemo na kraju zakljuiti da ljudsku agresivnost ne moemo pripisati pad u prokletstvo ili zvjerskom nagonu. Ne radi se ni o patolokom simptomu vezanom za odrastanje u okrutnoj sredini. Ljudska bia imaju snanu predispoziciju da reagiraju nerazumnom mrnjom prema vanjskim prijetnjama i da svoje neprijateljstvo razviju do te mjere da ono moe svladati izvor prijetnje i stvoriti zatitu od nje. Na

117 Agresivnost mozak je programiran tako da dijelimo druge na prijatelje i strance, na isti nain kao to su ptice programirane da naue svoje teritorijalne pjesme i upravljaju let prema poloaju zvijezda. Imamo sklonost prema dubokom strahu od postupaka stranaca i prema agresivnom rjeavanju sukoba. Ovi obrasci uenja naroito su se razvili u posljednjih stotinjak tisua godina ljudske evolucije i donijeli su veliku bioloku prednost onima koji su ih najvjernije slijedili. Zakonitosti uenja agresivnog i nasilnog ponaanja najveim dijelom su zastarjele i nekorisne. Mi vie nismo lovci-sakupljai koji se bore kopljima, strijelama i kamenim sjekirama. Ali priznavanje nekorisnosti ovakvih nagona, ne znai i njihovo ukidanje. Jedino to moemo uiniti je da ih drimo pod kontrolom. Ako elimo da ostanu u svom latentnom obliku i da ih niim ne izazovemo, prisiljeni smo krenuti tekom i slabo poznatom putanjom psiholokog razvoja koja vodi ka ovladavanju i redukciji duboke tenje za agresivnim ponaanjem. Yanomam6 ratnici su znali rei: Umorni smo od borbe. Mi ne elimo ubijati, ali drugi su podmukli i ne moe im se vjerovati. Ljudi veoma esto koriste sline argumente. Ako je pacifizam stvarni cilj, znanstvenici i politiki voe morat e produbiti poznavanje antropologije i socijalne psihologije i uiniti ga dijelom politike znanosti i svakodnevne diplomatske prakse. Da bi se stvorili snaniji temelji mira, moraju se stvoriti politike i kulturne veze koje tvore vre isprepletenu mreu meusobne solidarnosti. Tako neto, ve generacijama pokuavaju, makar i nesvjesno, ostvariti veliki pisci, znanstvenici, neki uspjeni biznismeni, pa i marksisti-lenjinisti. Ako se niti prepletu dovoljno vrsto, populaciji budunosti nee biti lako doivljavati druge kao strance na temelju razlike u boji koe, jeziku, nacionalnosti, religiji, ideologiji i ekonomskim interesima. Nesumnjivo postoje i drugi naini da se, u interesu zajednike dobrobiti, ljudska priroda paljivo obuzda.

6 Seksualnost

Seksualnost je temelj ljudske biologije; to je mnogostran fenomen koji proima svaki aspekt naeg ivota i u svakom ivotnom razdoblju poprima nove oblike. Sloenost i vieznanost seksualnosti proistjeu iz injenice da ona ne slui iskljuivo kao sredstvo reprodukcije. Evolucija je pronala mnogo djelotvornije naine razmnoavanja nego to su to komplicirani postupci poput sparivanja i oplodnje. Bakterije se dijele (kod mnogih vrsta svakih dvadesetak minuta), gljive stvaraju bezbrojne spore, a potomci hidre pupaju na tijelu roditelja. Iz svakog djelia zdrobljene spuve moe nastati novi organizam. Da je razmnoavanje jedina svrha seksualnih oblika ponaanja, nai bi se preci sisavci mogli razviti i bez parenja. Ljudska bi bia tako mogla biti aseksualna stvarajui nova bia iz povrinskih stanica bespolne utrobe. ak i u ovom obliku, ponekad dolazi do brzog, bakterijama slinog oblika reprodukcije, kada se dijeljenjem jednog oploenog jaja stvaraju jednojajani blizanci. Ni uitak nije najvanija svrha seksa kako bi netko mogao pomisliti. Kod veine ivotinjskih vrsta seksualni in se odvija mehaniki i s minimalnom predigrom. Parovi bakterija i biaa sjedinjuju se bez koritenja ivanog sustava, a koralji, koljke i drugi beskraljenjaci jednostavno isputaju spolne stanice u vodu - ne pratei to ni jednom milju, budui da nemaju mozga. Uitak, u najboljem sluaju predstavlja pomono sredstvo kod ivotinja koje kopuliraju;

120 Seksualnost on je dodatni poticaj stvorenjima s fleksibilnim ivanim sustavom da utroe veliku koliinu vremena i energije na udvaranje, seksualni odnos i roditeljstvo. Seks u svakom smislu izgleda kao besmisleno iscrpljujua i riskantna aktivnost. Organi za razmnoavanje ljudske vrste toliko su anatomski sloeni da ih to ini izloenima smrtonosnim poremeajima, kao to su vanmaterina trudnoa i spolne bolesti. Udvaranje samo po sebi zahtijeva mnogo vie vremena nego to je potrebno za puko pruanje obavijesti. Nadalje, ono je energetski zahtjevna i ak opasna aktivnost jer upravo oni najgorljiviji padaju kao rtve suparnika ili grabeljivaca. Opasnosti vrebaju i na mikroskopskoj razini: genske odrednice spolnosti izvanredno su osjetljive i njihove promjene donose veliku tetu. Viak ili manjak samo jednog spolnog kromosoma kod ovjeka, ili neznatna promjena u ravnotei spolnih hormona kod fetusa, dovode do velikih nepravilnosti u fiziologiji i ponaanju. U skladu s ovim spoznajama ne bi se moglo rei da spolnost donosi vee prednosti u evolucijskom smislu. tovie, spolna reprodukcija nuno dovodi do genskog deficita. Ako se organizmi razmnoavaju bespolno, potomstvo e imati identian genski kod kao i roditelj. Ako pak organizam prihvati seksualno partnerstvo s nekom drugom jedinkom, polovica gena potomka bit e stranog podrijetla. Sa svakom sljedeom generacijom udio gena praroditelja bit e prepolovljen. Postoje, znai brojne prednosti bespolne reprodukcije: ona se moe nesmetano odvijati, sigurnija je, energetski isplativija i sebinija. Zato se spolnost ipak razvila? Temeljni odgovor je da spolnost stvara raznolikost. Upravo je razliitost nain da roditelj osigura ono najbolje unutar nepredvidivo promjenjivog okolia. Zamislimo sluaj dviju ivotinjskih vrsta iji pripadnici nose samo dva gena. Jedan od tih gena obiljeit emo kao A, a drugi kao a. To mogu biti gen za smeu boju oiju (A) i onaj za plavu boju (a), ili gen koji odreuje dominaciju desne (A) ili lijeve (a) ruke. Svaka jedinka je tip Aa jer posjeduje oba gena. Ako se ta vrsta razmnoava bespolno, svaki e potomak takoer biti Aa. Druga populacija koristi seks kao sredstvo reprodukcije; dolazi do stvaranja spolnih stanica od kojih svaka sadri samo jedan gen, A ili

121 Seksualnost a. Kada se par spoji, njihove se spolne stanice kombiniraju i s obzirom da svatko moe dati samo jedan od dva gena, mogue su tri kombinacije: AA, Aa i aa. Znai da bespolni roditelji mogu stvoriti samo potomstvo s Aa kombinacijom, dok spolna varijanta stvara tri mogue genske varijante. Zamislimo da doe do nagle promjene klime - jake zime, poplave ili navale grabeljivaca - do uvjeta u kojima najbolje prolazi kombinacija aa. U narednoj generaciji spolna reprodukcije je ostvarila bolje rezultate zahvaljujui postojanju aa varijante. Ta e varijanta prevladavati sve dok se uvjeti ne promijene u korist kombinacije AA ili Aa. Upravo prednost raznolikosti i adaptivnosti objanjava zato se mnoge vrste gnjave spolnom reprodukcijom. Te vrste brojano nadmauju one koje koriste jednostavnu, ali na duge staze manje razboritu bespolnu varijantu. Dobro, a zato postoje ba dva spola? Teoretski je mogue da se razvije spolni sustav temeljen na jednom spolu - anatomski jedinstveni organizmi koji proizvode jednako uobliene reproduktivne stanice i kombiniraju ih unutar sebe. To se i dogaa kod nekih niih vrsta biljaka. Mogue je i postojanje stotina razliitih spolova, ba kao kod nekih gljiva, ali u ivom svijetu prevladava dvospolni model. Izgleda da on omoguava stvaranje najdjelotvornijeg oblika podjele rada. enku bismo mogli definirati kao jedinku specijaliziranu za stvaranje jaja. Veliina jaja spreava njegovo isuivanje, omoguava da ga roditelji premjeste na sigurno u sluaju opasnosti, a umanjak slui kao rezerva hrane u nepovoljnim periodima. Osim toga jajna se stanica moe podijeliti nekoliko puta nakon oplodnje prije nego to pone koristiti hranjive sastojke izvana. Sto se tie mujaka, on se moe definirati kao proizvoa spermija, malenih gameta. Spermij je siuna stanina jedinica koja se sastoji od glave s DNA i repica koji mu omoguava putovanje do jaja. Kad se dvije gamete spoje u procesu oplodnje, one stvaraju smjesu gena koju okruuje hranjivi i trajni materijal jaja. Ovakvim mijeanjem nasljedne osnove, enka i mujak omoguavaju da u sluaju promjene ivotnih uvjeta barem dio potomstva uspije preivjeti. Oploeno jaje se razlikuje od bespolno stvorene stanice u barem jednoj osobini: ono sadri jedinstvenu kombinaciju gena.

122 Seksualnost Anatomske razlike izmeu spolnih stanica dvaju spolova esto su veoma velike. Jajna stanica je osamdeset pet tisua puta vea od spermija. Posljedice ovakvog dimorfizma proteu se na sve bioloke i psiholoke aspekte ljudske spolnosti. Za itavog svog ivota ena moe stvoriti tek etiristo jajnih stanica od kojih e se maksimum dvadesetak razviti u zdravu djecu. Energija koja je potrebna da se dijete donose na svijet i kasnije odgoji silno je velika. S druge strane, mukarac svakom ejakulacijom izbacuje oko 100 milijuna spermija. Kada doe do oplodnje, fiziki dio njegova razvoja definitivno je zavren. Udio njegovih gena u stvaranju nove jedinke bit e isti kao i enin, ali e uloeni trud biti neusporedivo manji, osim ako se aktivno ne ukljui u odgoj djeteta. Kad bi mukarac imao za to priliku, on bi teoretski mogao za ivota oploditi tisue ena. Ovakav sukob interesa izmeu spolova nije karakteristika samo ljudskih bia, nego i veine ivotinja. Mujaci su najee agresivni prema svojim suparnicima, naroito u vrijeme parenja. Kod veine ivotinjskih vrsta upravo je agresivnost najbolja strategija. Za dugog perioda od oplodnje do raanja mladunca, mujak moe oploditi mnogo enki, ali enka moe biti oploena samo od jednog mujaka. Ako je mujak sposoban opiti s mnogo enki, neki e se pokazati kao veliki pobjednici, dok e drugi ostati gubitnici. Za razliku od njih, svaka e zdrava enka biti uspjena, tj. oploena. Mujacima se stoga isplate osobine kao to su agresivnost, naprasitost, nestalnost i nedostatak istananosti. enkama je pak, teoretski korisna suzdranost; bolje im je da se dre podalje dok ne procijene koji mujak nosi bolji genski materijal. Kod vrsta koje due odgajaju mlade, enka mora procijeniti koji e mujak aktivnije sudjelovati u njihovom podizanju. Ljudska vrsta u potpunosti slijedi ova bioloka naela. Istina je da tisue postojeih drutvenih zajednica pokazuje izvanrednu raznolikost u detaljima seksualnog ponaanja i obiaja, i oblicima podjele rada meu spolovima. Sve ove varijacije temelje se na kulturi. Ljudska drutva prilagoavaju svoje obiaje zahtjevima okoline i na taj nain umnoavaju ionako velik broj varijacija ponaanja koje se mogu vidjeti kod drugih ivotinjskih vrsta: od iste monogamije do krajnjih oblika poligamije, od meusobne slinosti spolova do izrazitih razli-

123 Seksualnost ka spolova u ponaanju i nainu odijevanja. Ljudi svjesno i namjerno mijenjaju svoje ponaanje; bilo kakva vrsta obiaja i mode moe se promijeniti ve unutar jedne generacije. Ipak, i takva fleksibilnost ima svoje granice i mogue je nazrijeti temeljne karakteristike koje su potpuno u skladu s evolucijskom teorijom. Sada emo se, dakle, usredotoiti na te zajednike osnove, i naas zaboraviti na nesumnjivo vanu elastinost koju nam prua kultura. Mi smo, prije svega, umjereno poligina vrsta, s mukarcima kao inicijatorima bilo kakvih promjena u seksualnom partnerstvu. Oko tri etvrtine svih ljudskih drutava doputa mnogoenstvo, a u mnogim takvim zajednicama ono je zakonski i obiajno regulirano. Za razliku od toga, manje od jedan posto drutava doputa poliandriju. Ostatak ine monogamna drutva od kojih mnoga opravdavaju taj naziv samo teoretski zbog prakticiranja konkubinata i slinih strategija koje de facto ostavljaju prostor za poliginiju. S obzirom da mukarci gledaju na ene kao na dragoqenost, one se esto mogu okoristiti hipergamijom, to jest udajom koja im omoguava uspon na drutvenoj ljestvici. Poliginija i hipergamija su zapravo komplementarne strategije. U mnogim kulturama mukarci su oni koji trae i nabavljaju, dok su ene predmeti trgovine s kojima se postupa zatitniki. Posve je legitimno raspusno ponaanje mukaraca prije braka, dok bi zbog takvog ponaanja djevojka izgubila dobar glas i bila zauvijek unitena. Tamo gdje se seks kupuje, mukarci su kupci. Iz ovoga je lako zakljuiti zato su prostitutke prezrene od drutva; one svoje neprocjenjivo vrijedno, reproduktivno bogatstvo, prodaju strancima. Zanimljiva je interpretacija ove bioloke logike kakvu nam je jo u dvanaestom stoljeu pruio Majmonid: Bratski osjeaji, uzajamna ljubav i pomo u svojem savrenom obliku mogu postojati samo izmeu osoba koje povezuju zajedniki preci. U skladu s time, neku lozu koju ujedinjuje zajedniki predak - makar i veoma dalek - upravo zbog takve povezanosti krasi ljubav, meusobna pomo i suosjeanje; a takvo postignue je najvei domet Zakona. I zbog toga bludnice moraju nestati, jer preko njih dolazi do ukidanja nasljedne linije. Dijete koje rode strano je svojemu narodu; nitko ne zna kojoj obitelji ono

124 Seksualnost pripada, i nitko ga iz njegove obiteljske grupe ne poznaje; a to je ono najgore to se moe dogoditi njemu i njegovom ocu. Ljudska anatomija nosi vidljiv peat spolne podjele rada. Prosjena teina mukarca je za 20 do 30 posto vea od teine ene. U veini sportova mukarci pokazuju neto veu brzinu i snagu. Proporcije njihovih udova, kostur i gustoa miinog tkiva prilagoene su tranju i bacanju, aktivnostima tipinima za drevne lovce-sakupljae. Rezultati dananjih atletskih natjecanja dokazuju ove razlike. Muki ampioni su obino 5 do 20 posto bri od ena; po rezultatima iz 1974. godine, razlike su iznosile 8 posto u utrci na 100 metara, 11 posto na 400 metara, 15 posto na milju, 10 posto na 10000 metara i tako dalje. ak i u maratonu gdje gruba konstitucija nije toliko vana, razlika u korist mukaraca iznosi oko 13 posto. Iako maratonke pokazuju slinu izdrljivost kao i mukarci, oni su jo uvijek bri. Ove razlike se nikako ne mogu pripisati nedostatku motiva ili manjkavom treningu. Izvanredni rezultati istononjemakih i sovjetskih atletiarki bili su plod znanstveno razraenih naina treniranja, no oni se ne mogu usporediti s rezultatima koje su postizali mukarci. Naravno da se rezultati u odreenoj mjeri i preklapaju; najbolje sportaice daleko su uspjenije od mnogih sportaa, a enska atletika prua uzbudljive doivljaje. Ipak, postoji velika razlika izmeu najboljih i prosjenih rezultata. Vodea amerika maratonka iz 1975. godine svrstala bi se tek na 752. mjesto muke rang liste. U sluaju ovakvih sportova, tjelesna masa ne igra veliku ulogu. Trkai sitnije grae, teki oko 55 do 60 kg, postiu sline rezultate kao i krupniji natjecatelji. Veoma je vano napomenuti da su ene jednako dobre ili ak bolje od mukaraca u nekim drugim sportovima, i to takvima koji najmanje podsjeaju na primitivne zahtjeve lova i agresivnih aktivnosti. Takvi sportovi su, primjerice, maratonsko plivanje, akrobatski oblici gimnastike, streliarstvo (u kategoriji preciznosti, ali ne i daljine) i pucanje malokalibarskom pukom. Kada sportovi i sportske aktivnosti zahtijevaju vie vjetine i pokretljivosti, umjesto sirove snage, postignua mukaraca i ena postaju sve slinija. Prosjene razlike u temperamentu izmeu spolova takoer se podudaraju sa zakonitostima biologije sisavaca. ene su kao grupa ma-

125 Seksualnost nje nasrtljive i fiziki agresivne. Stupanj razliitosti svakako ovisi o kulturi i takve razlike seu od onih jedva primjetnih u egalitarnim zajednicama do ropskog statusa ene u nekim ekstremno poliginijskim drutvima. Ipak, injenica da je kvalitativna razlika uvijek prisutna, mnogo je vanija od stupnja te razlike. Temeljna razliitost u crtama linosti mijenja se rijetko, a moda i nikada. Fizike i psiholoke razlike izmeu mukaraca i ena kultura je s vremenom iskoristila i pretvorila u univerzalnu muku dominaciju. Povijest ne biljei niti jedno drutvo u kojem su ene upravljale politikim i ekonomskim ivotom mukaraca. ak i kad su zemlju vodile carice i kraljice, posrednici izmeu njih i podanika uvijek su bili mukarci. U trenutku dok piem ovu knjigu nijedna ena ne vodi neku dravu, iako su u nedavnoj prolosti Indira Gandhi i Golda Meir bile snane i karizmatine predsjednice svojih drava. U otprilike 75 posto drutava koje su prouavali antropolozi, mladenka je ta koja se seli u kuu budueg mua, a samo u deset posto sluajeva dogaa se suprotno. Nasljedna linija po mukoj lozi ea je barem pet puta od one po enskoj. Poloaje poglavice, amana, suca i ratnika zauzima gotovo uvijek mukarac, a njihovi suvremeni tehnokratski nasljednici danas upravljaju industrijskim zemljama, velikim korporacijama i crkvama. Sve navedene razlike su puka konstatacija, a mi se moramo zapitati kakvo je njihovo znaenje za budunost i u kolikoj se mjeri one mogu promijeniti. Od velike je drutvene vanosti utvrditi koliki je udio i omjer imbenika nasljea i utjecaja okoline na razliku izmeu spolova. ini se da dokazi govore sljedee: izmeu spolova postoje umjerene genetike razlike; geni zadueni za ponaanje u interakciji su sa gotovo svim vrstama okolia i odgovorni su za razliitosti u periodu ranog psiholokog razvoja; te razlike se gotovo uvijek poveavaju u kasnijim fazama razvoja i to uz pomo kulturnih odredbi i odgoja. Drutvo bi, vrlo vjerojatno, odgovarajuim odgojnim programom moglo neutralizirati manje genetike razlike, ali vei rezultati bi zahtijevali svjesnu odluku i mnogo vee znanje od onog koje danas posjedujemo. Dokazi postojanja genetikih razlika u ponaanju brojni su i vani. Djevojice su openito sklonije prisnim odnosima i manje su sklo-

126 Seksualnost ne avanturama. One se, na primjer, od samog roenja ee smijee od djeaka. Ovaj podatak je naroito vaan ako uzmemo u obzir da je djeji osmijeh, kako sam ve spomenuo, potpuno uroena reakcija i nepromjenjiv u svojem obliku i funkciji. Nekoliko neovisnih studija je pokazalo da novoroene djevojice mnogo ee od djeaka reagiraju refleksivnim smijekom uz zatvorene oi. Takvu reakciju uskoro zamjenjuje spontani, komunikativni smijeak koji se koristi do ulaska u drugu godinu ivota. Uestali smijeak nakon toga ostaje jedna od tipinih enskih crta kroz itav period njenog mladenatva i zrelosti. Do dobi od est mjeseci djevojice obraaju vie pozornosti na slike i zvukove povezane s komunikacijom nego na podraaje druge vrste. Djeaci iste dobi ne uoavaju takve razlike. U kasnijoj fazi ontogeneza ima ovakav slijed: jednogodinja djevojica reagira s vie podozrivosti i straha na maskirana lica i u nepoznatim se situacijama mnogo tee odvaja od majke. Starije djevojice pokazuju veu sklonost meusobnoj prisnosti i manje su fiziki smione od djeaka iste dobi. Prouavajui obiaje plemena !Kung San, Patricia Draper nije uoila razlike u odgoju djevojica i djeaka. Roditelji su brino, ali nenametljivo nadgledali svoju djecu i veoma rijetko bi ih optereivali kakvim poslom. Ipak, moglo se primijetiti da se djeaci ee udaljavaju od roditeljskog dosega i da se stariji djeaci znaju pridruiti odraslim lovcima ee nego to djevojice uzimaju udjela u sakupljakim aktivnostima ena. U jo detaljnijoj studiji, N. G. Blurton Jones i Melvin J. Konner uoili su da djeaci ee sudjeluju u igrama nalik na hrvanje i otvorenim ispadima agresivnosti; oni se i rjee drue s odraslima nego djevojice. Od tih malih razlika, karakteristike kasnije izraene spolne podjele rada u plemenu !Kung San postupno postaju sve vidljivije. U zapadnoj kulturi prosjean djeak pokazuje mnogo vie avanturizma i fizike agresivnosti od djevojica. U svom prikazu pod naslovom Psihologija spolnih razliitosti, Eleanor Maccobv i Carol Jacklin zakljuuju da su korijeni ove osobine veoma duboki i da je posve mogue njeno genetiko porijeklo. Od najranijih trenutaka drutvene interakcije meu djecom, dakle od razdoblja prve igre u dobi izmeu dvije i dvije i pol godine, djeaci pokazuju vie agresivnosti u rijeima i ponaanju. Oni imaju ee nasilne fantazije, igre poput hrvanja,

127 Seksualnost prijetnji i drugih oblika napada pokuavajui na takve naine ostvariti dominantan status. Ronald P. Rohner, koji je saeo zakljuke drugih studija na ovu temu, potvruje da ovakve razlike postoje u mnogim kulturama. Skeptici koji sve objanjavaju utjecajem okoline jo uvijek e tvrditi da rane razlike u nainu igre nemaju veze s biologijom ve su rezultat poticaja za vrijeme najranijeg djetinjstva. Ako je tako, ti su poticaji veoma suptilni, barem dijelom nesvjesni i dio su odgoja u svim postojeim ljudskim drutvima. Hipotezu o apsolutnoj vanosti okoline uzdrmala su i najnovija otkria o biologiji hermafrodita, koji su genetiki ene, ali za vrijeme ranih stadija fetalnog razvoja poprimaju neke osobine muke anatomije. Do takve anomalije dolazi na dva naina. U prvom se sluaju radi o rijetkoj nasljednoj osobini poznatoj pod imenom adrenogenitalni sindrom, a koju uzrokuje promjena mjesta jednog gena. Posjedovanje dvaju promijenjenih gena, tj. nedostatak normalnog gena u svakoj stanici tijela, i to kod obaju spolova - spreava nadbubrenu lijezdu u proizvodnji hormona kortizola. Umjesto njega ona izluuje tvar koja djeluje poput mukog spolnog hormona testosterona. Ako je pogoeni fetus mukog spola, ovakav hormonski poticaj ne vri nikakav znaajniji utjecaj na spolni razvoj. Ako se radi o enskom fetusu, abnormalna razina mukog hormona uinit e vanjske spolne organe sline mukima. Ponekad e klitoris takvog djeteta izgledati poput malog penisa, a velike e usne biti zatvorene. U ekstremnim sluajevima razvit e se itav penis uz prazan skrorum. Ovako neto se moe dogoditi i pri odreenim hormonskim terapijama. Pedesetih godina dvadesetog stoljea neke ene su primale progestin, umjetnu tvar koja je djelovala kao progesteron, hormon trudnoe, a sluio je kao sredstvo za spreavanje spontanih pobaaja. Otkrilo se da, u nekim sluajevima, progestin djeluje na enski plod i transformira ga u hermafrodita na isti nain kako se to dogaa kod enskog adrenogenitalnog sindroma. Igrom sluaja, primjer hormonski stvorenih hermafrodita moe se povezati sa znanstvenim pokusom koji slui za procjenu utjecaja odgoja na spolne razlike. Eksperiment ovakvog tipa nije savren, ali nije

128 Seksualnost nita manje pouzdan od drugih koji slue istoj svrsi. Hermafroditi su genetiki enskog spola i njihovi unutarnji organi su u cijelosti enski. U veini takvih sluajeva lijenici bi vanjske spolne organe jo u djetinjstvu kirurkim zahvatom prilagodili pravom spolu, a djeca bi se odgajala kao djevojice. Ova djeca su jo u fetalnom razdoblju izloena snanom djelovanju mukog hormona ili tvari koja mu je veoma slina, da bi potom u periodu prije zrelosti, uvjebala ensku ulogu. Zahvaljujui ovakvim sluajevima, mogue je razluiti djelovanje odgoja od utjecaja dubljih biolokih imbenika, koji su ponekad istovjetni s genskim mutacijama. Muke znaajke u ponaanju mogu se, gotovo u potpunosti, pripisati djelovanju hormona na razvoj mozga. Postavlja se pitanje jesu li promjene u ponaanju direktno povezane s hormonskom i anatomskom maskulinizacijom. John Money i Anke Erhardt dokazali su da izmeu ovih dviju razina promjena postoji vrsta veza. U usporedbi s kontrolnom grupom djevojaka iste dobi koje nisu bile izloene hormonskom utjecaju, nae su se djevojke za vrijeme odrastanja ee ponaale kao mukobanje. One su lake ovladavale sportskim i atletskim vjetinama, ee su se igrale s djeacima i vie su voljele puke i pitolje od lutkica. Grupa djevojica s adrenogenitalnim sindromom u svakom je sluaju bila nezadovoljna svojom enskom ulogom. Sama evaluacija je donekle manjkava jer se radi o umjetnom dodavanju kortizona koji je trebao ublaiti genetiku manu. Posve je mogue da je hormonska terapija zasluna za sklonost prema mukom ponaanju. Ipak, rezultat je jo uvijek bioloke prirode iako ne tako dubok kao fetalna maskulinizacija. I naravno, on se ne pojavljuje kod djevojica koje su u fetalnom razdoblju bile podvrgnute djelovanju progestina. Drvo je, znai, ve pri roenju pomalo svinuto na jednu stranu. Namee se zakljuak da univerzalno postojanje podjele rada nije u cijelosti rezultat kulturne evolucije, ali ne smijemo zanemariti ni injenicu da golemu raznolikost drutvenih zajednica, a time i oblika podjele rada, moemo zahvaliti upravo kulturnoj evoluciji. Poznavanje te diskretne bioloke komponente moe nam u budunosti omoguiti laki izbor izmeu razliitih mogunosti. Uz puno uvaavanje borbe za prava ena, koja se danas vodi u itavom svijetu, svako e drutvo morati izabrati jednu od tri mogue opcije:

129 Seksualnost Snano naglaavanje spolnih razlika u ponaanju. Ovaj obrazac se moe nai u svim kulturama. Posljedica je najee dominacija mukaraca i iskljuivanje ena iz mnogih profesija i aktivnosti. Ipak, ovakav stav ne mora nuno imati takve posljedice. Mogue je, barem u teoriji, da takvo drutvo, s vidljivom spolnom podjelom, pokazuje vee duhovno bogatstvo, veu raznolikost, pa ak i veu produktivnost od nekog modela koji se temelji na spolnoj jednakosti. Mogue je da se ljudska prava potuju ak i ako mukarci i ene obavljaju razliite poslove. Ipak, ne moe se porei da ono nosi odreeni stupanj drutvene nepravde i da razlike mogu lako zadobiti katastrofalne razmjere. Eliminiranje svih spolnih razlika u ponaanju. Odgovarajuim odgojem je mogue stvoriti drutvo u kojem ene i mukarci podjednako sudjeluju u svim aktivnostima, profesijama i kulturnim dogaanjima, pa ak i sportskim natjecanjima. Iako bi to zahtijevalo zatiranje ranih predispozicija koje dijele spolove, te bioloke razlike nisu tako velike da bi takav pothvat uinile nemoguim. Ovakva vrsta kontrole svakako bi uklonila i najmanje naznake grupnih predrasuda u pogledu spola; u odnosu na zajednice prolosti takvo bi drutvo bilo harmonino i produktivno. Ipak, mogue je da zbog nunosti nametanja velikog broja propisa barem neki pojedinci ne bi mogli ostvariti svoj puni potencijal. Organiziranje drutva koje prua jednake mogunosti, ali ne poduzima aktivne mjere za ostvarivanje jednakosti. Trei izbor zapravo uope nije izbor. To je mogunost koju mogu koristiti sve kulture. Takva laissez-faire opcija moe se initi najpogodnijom za promicanje osobne slobode, ali to nije nuno tako. I pored jednakih mogunosti obrazovanja za ene i mukarce i jednakoj mogunosti pristupa svim profesijama, mukarci jo uvijek dre golemu prevlast u podruju politikog ivota, poslovnom svijetu i znanosti. Veina njih ne sudjeluje jednako aktivno u procesu podizanja djece. Sve to mora utjecati kao ograniavajui faktor na emocionalni razvoj pojedinca. Nevjerojatno je da su se ovakva podjela, kao i spomenuti faktor ogranienja, jasno pokazali u jednom od najveih eksperimenata spolnog egalitarizma u povijesti - u izraelskim kibucima. U vrijeme procvata kibuca, etrdesetih i pedesetih godina dvadesetog stoljea, voe pokreta su provodili politiku potpune spolne jedna-

130 Seksualnost kosti, ohrabrujui ene da preuzmu uloge koje su do tada bile rezervirane iskljuivo za mukarce. U poetku je stvar gotovo funkcionirala. Prva generacija ena prihvatila je ideologiju i aktivno se ukljuila u politiku, upravljanje i sve vrste poslova. Ipak, i pored novog naina odgoja, one i njihove keri ubrzo su pokazale sklonost vraanju tradicionalnim ulogama. tovie, ene nove generacije otile su u tome dalje od njihovih majki. One su traile vie vremena za odgoj djece i te su periode, to je indikativno, nazivale sat ljubavi. Neke od najsposobnijih odbile su znaajne pozicije u politici i biznisu, pa je uskoro udio ena u takvim poslovima postao znatno manji od onog mukaraca. Neki su tvrdili da je takva regresija rezultat utjecaja jake patrijarhalne tradicije koja se nastavila u ostatku izraelskog drutva iako je sada spolna podjela rada izraenija u kibucima nego vani. Ovo iskustvo nam jasno pokazuje koliko je teko previdjeti posljedice i procijeniti znaenje promjena ponaanja koje se temelje na nasljeu ili ideologiji. Iz ove mune enigme spolnih uloga moemo ipak izvui jedan vrst zakljuak: dokazi o biolokim ogranienjima ne mogu nam propisati idealne naine djelovanja, ali nam mogu pomoi da razluimo mogunosti i pretpostavimo koja im je cijena. Visina te cijene mjeri se u potrebnoj koliini energije koju valja uloiti u odgoj, kao i razmjerima zatiranja osobnih sloboda i potencijala. I, konano, sagledajmo ovaj problem posve otvoreno: budui da svaka odluka ima svoju cijenu i da konkretna etika naela rijetko prihvaaju ba svi, odluku nije lako donijeti. U ovakvim sluajevima bilo bi dobro prihvatiti mudar savjet Hansa Morgenthaua: ovjek moe pomiriti svoju politiku prirodu i svoj moralni usud zahvaljujui kombinaciji politike mudrosti, moralne snage i prosudbe. Ovakvo pomirenje nije nita vie nego modus vivendi: tjeskoban, neizvjestan, ak i paradoksalan, sigurno razoaravajui za one koji bi htjeli uljepati i iskriviti smisao traginih proturjeja ljudske prirode uz pomo tobonjeg sklada. Ja dodajem da takva proturjeja imaju korijen u ostacima nae prvome genetike povijesti, i da je jedan od najnezgodnijih i najbesmislenijih, pa ipak neizbjenih ostataka umjerena sklonost prema razlikovanju spolnih uloga. Jo jedan relikt koji vrijedi prouiti i odmjeriti u parametrima sociobioloke teorije jest obitelj. Nuklearna obitelj koja se temelji na dugotrajnom spolnom sparivanju, geografskoj pokretnosti, i enskom

131 Seksualnost voenju domainstva, u ovom trenutku biljei opadanje, barem u SAD-u. Broj rastava se izmeu 1967. i 1977. udvostruio, a broj obitelji bez mukarca porastao za jednu treinu. Statistike iz 1977. pokazuju da svako tree kolsko dijete odrasta u obitelji sa samo jednim roditeljem ili roakom, a vie od polovine majki radi izvan kue. U mnogim obiteljima brigu o djeci preuzimaju cjelodnevni boravci u vrtiima i kolama, dok su starija djeca, u periodu od svretka kole od povratka roditelja s posla, preputena sama sebi. Natalitet je u Americi vrtoglavo opao, od 3,8 djece po obitelji 1957. godine do 2,04 u 1977-oj. Takve drutvene promjene koje se biljee u visokorazvijenim zemljama, uz osloboenje ena i njihovo masovno zapoljavanje, predstavlja dogaaj s dugoronim posljedicama. No znai li sve to da obitelj kao kulturna forma nestaje s lica zemlje? Mislim da to nije tako. Obitelj, ako je definiramo kao grupu odraslih i djece u bliskim meusobnim odnosima, ostaje jedan od univerzalnih elemenata ljudske drutvene organizacije. ak i drutva koja su naizgled nadila takav oblik udruivanja, kao to su Nayar u Indiji ili lanovi kibuca u Izraelu, nisu potpuno autonomne grupe nego specijalne podgrupe koje ive unutar veih zajednica. Obitelj, u nuklearnom i proirenom obliku, uspjela je tijekom povijesti preivjeti bezbrojne stresove. Trgovanje robovima u Sjedinjenim Dravama redovito je razaralo njihove obiteljske zajednice. Bijelci nisu potovali afrike obiaje, i niim nisu titili roditeljske i brane veze svojih robova. I pored toga, srodnike grupe su se uspjele odrati kroz generacije, djeca su nosila obiteljsko prezime, a tabu incesta se odravao veoma strogo. Osjeaj obiteljske pripadnosti afrikih robova zadrao je duboku emocionalnu dimenziju. O tome nam svjedoi usmena predaja, ali i neki pisani dokumenti kao to je ovo pismo iz 1857. godine izvjesnog radnika s plantae po imenu Cash i njegove obitelji upueno roacima koji su ostali na plantai u Georgiji: Clairssa tvoji majka i otac alju tebi i muu puno pozdrava a isto i naim unucima Phebei, Mag. I Cloe. Johnu. Sue. Mojoj teti Auri i Mintonu i maloj Plaski. I Charlesu Negi. I Fillis i njenoj djeci. Cashu. Prime. Laffatte. Puno pozdrava Casheovom bratu

132 Seksualnost Porteru i njegovoj eni Patience. Victoria puno pozdravlja rodice Beck i Miley. Povjesniar Herbert G. Gutman, tvrdi da su se ovakve srodnike mree protezale po itavom amerikom Jugu. One postoje i danas u veini siromanih geta. Kao to je primijetila Carol Stack u svojoj sjajnoj knjizi Ali Our Kin, detaljno poznavanje rodbinskih veza i nepisani zakoni lojalnosti predstavljaju sam temelj za preivljavanje najsiromanijih slojeva amerikih crnaca. U nekim amerikim komunama koje su niknule u ezdesetim i sedamdesetim godinama dvadesetog stoljea, najee meu bijelcima srednje klase, pokualo se organizirati egalitarno drutvo sa zajednikom brigom o djeci koja bi bila smjetena u neku vrstu vrtia-odgajalita. Ipak, kako su ustvrdili Jerome Cohen i njegovi suradnici, tradicionalna nuklearna obitelj pokazala se neoekivano ilavim oblikom organizacije. Na kraju su majke iz komune preuzele brigu o svojoj djeci s jo veim arom od onih u tradicionalnim zajednicama. Treina se vratila klasinom nainu odgoja djece u obitelji s dva roditelja. Iako je u to vrijeme sve vei broj parova ivio u izvanbranim zajednicama uz odgaanje raanja djece, njihov je drutveni ivot i dalje imao oblik klasine brane veze, i na kraju su mnogi takvi parovi odgajali svoju djecu na konvencionalan nain. Predispozicija za udruivanje u obitelji potvruje se ak i u krajnje neobinim okolnostima. Prouavajui drutveni ivot u enskom zatvoru Alderson u Zapadnoj Virginiji, Rose Giallombardo je otkrila da se zatvorenice udruuju u grupacije sline obiteljima. Takve se obitelji temelje na seksualno aktivnom paru koji se naziva muem i enom. Njima se pridruuju druge ene koje dobivaju naziv brae i sestara, dok starije zatvorenice slue kao surogat za majke, oeve, ujake, ujne, pa ak i bake. Sve te kategorije odgovaraju ulogama koje postoje u vanjskom, heteroseksualnom svijetu. Takve zatvorske pseudoobitelji svojim lanovima osiguravaju stabilnost, zatitu i pomo, kao i rezerve hrane i droge. Zanimljivo je da se drutvena organizacija u mukim zatvorima razlikuje od ove; takva organizacija ima vie hijerarhijska i kastinska obiljeja s naglaskom na dominaciji. Seksualni odnosi tu su veoma esti, ali se na pasivne partnere, koji igraju ensku ulogu, obino gleda s prezirom.

133 Seksualnost Najvanija osobitost ljudskog spolnog ponaanja, ona koja je najznaajnija za ljudsku drutvenu organizaciju, jest nadrastanje same seksualne aktivnosti. Ljudska je seksualnost neto vie od spolnog ina. Uz promicanje genetike raznolikosti kao najvanije funkcije seksualnosti, vezan je i uitak koji postaje vaniji od gole reprodukcije. I sam partnerski odnos kod ovjeka je povezan s odreenim uitkom, koji esto nema direktnu vezu s produetkom vrste. Sve ove viestruke funkcije i vrlo sloena mrea uzrono-posljedinih veza razlozi su dubokog utjecaja spolne svijesti na itavu ljudsku egzistenciju. Ako se poliginija i razlike u temperamentu izmeu spolova i mogu jasno izvesti iz ope evolucijske teorije, to nije mogue uiniti sa skrivenim funkcijama spolnog vezivanja niti sa fenomenom obitelji. Trebalo bi razmotriti jo neke primjere vezane uz druge vrste i izvui nekoliko ad hoc zakljuaka o trenutanom toku evolucije. Neki primati, naroito marmozeti i giboni formiraju grupe naoko sline ljudskim obiteljima. Par odraslih ivotinja vezuje se za itav ivot i zajedno odgaja svoje mlade. Zoolozi vjeruju da je razlog ovakvom tipu vezivanja osobitost okolia u kojem ovi majmuni ive i da takva organizacija donosi evolucijsku prednost. Postoji i spekulacija da je ljudska obitelj nastala kao rezultat adaptacije na zahtjeve okoline, iako za potvrdu ovakve hipoteze ima malo dokaza. Poznato je da su se prvi ljudi razlikovali od ostalih primata u barem dvije karakteristike: napustili su svoja umska stanita i poeli su loviti. Za razliku od svojih roaka vegetarijanaca, hranili su se mesom antilopa, slonova i drugih velikih sisavaca. Ti prvi, patuljasti ljudi, visine dananjih dvanaestogodinjaka, nisu imali onjake i kande poput etverononih grabeljivaca koji su ih okruivali. Ipak, zahvaljujui oruu i razraenim tehnikama zajednikog lova, postali su uspjeniji lovci od drugih ivotinja. Kako su izgledali ti prvi oblici suradnje? Mogue je da su u lovnim i ostalim vanim aktivnostima sudjelovali svi lanovi zajednice - mukarci, ene i djeca. Jo je vjerojatnije da se od poetka nametnula odreena podjela rada. Moda su ene odlazile u lov, a mukarci ostajali u logorima, ili obrnuto, a moda su lovci bili svi snaniji pojedinci bez obzira na spol. Teko je precizno ustvrditi kako je izgledala zajednica u toj, prvotnoj, rudimentarnoj fazi. U tome ne pomau ni

134 Seksualnost arheoloki nalazi od kojih neki seu u period od prije dva milijuna godina. Umjesto toga, moramo se osloniti na prouavanje preivjelih drutava lovaca-sakupljaa, koja su po oblicima svoje ekonomije i populacijskoj strukturi najblia drevnim zajednicama. Dokazi koji nam dolaze iz ovog podruja veoma su sugestivni, ali ne i odluujui. U gotovo svakom od takvih drutava (a znanstvenici su ih prouili oko stotinu), mukarci su zadueni za lov, a ene za sakupljanje. Mukarci tvore dobro organizirane, pokretne grupe koje se u potrazi za plijenom, kreu daleko od obitavalita. ene sudjeluju u lovu na manje ivotinje i brinu se o sakupljanju biljne hrane. Iako mukarci donose hranu najbogatiju bjelanevinama, ene pribavljaju najvei broj kalorija. One su uglavnom, iako ne uvijek, zaduene za izradu odjee i izgradnju sklonita. Ljudska vrsta, kao i svi veliki primati, razmjerno dugo podie svoje potomstvo. Trudnoa traje devet mjeseci, a majke nakon poroda doje djecu u pravilnim intervalima tijekom itavog dana. ene u drutvima lovaca-sakupljaa moraju raunati na podrku mukaraca koji nabavljaju meso i brinu se o sklonitu za vrijeme podizanja potomstva. U interesu je svakog mukarca da zadri iskljuivo seksualno pravo na jednu ili vie ena i tako monopolizira njihovu ekonomsku produktivnost. Ako su dokazi koje nam donosi prouavanje ivota lovaca-sakupljaa valjani, moemo ustvrditi da postoji univerzalno pravilo 0 formiranju para i prevlasti proirene obitelji ija se jezgra sastoji od mukaraca i njihovih ena. Moe se pretpostaviti da se spolna ljubav i emocionalna satisfakcija koju prua obitelj temelje na fiziolokom mehanizmu mozga, tj. genetikoj programiranosti koja stvara sklonost ka ovakvom obliku ivota. S obzirom da se mukarci mogu pariti u mnogo kraim intervalima od ena, pravilo vezivanja u parove donekle naruava esta praksa poliginije ili mnogoenstva. ovjek je po intenzitetu i raznolikosti seksualnih aktivnosti jedinstven meu primatima. U seksualnoj ga atletici nadmauju samo lavovi. Vanjske su genitalije i kod mukaraca i kod ena razmjerno velike 1 naglaene busenom dlaka, enske su dojke mnogo vee nego to njihova funkcija zahtijeva i svakako vee od dojki drugih sisavaca. Bradavice su iznimno osjetljive na dodir i okruene upadljivo obojenim krugom, a kod oba se spola mogu uoiti mesnate i erotski osjetljive uske.

135 Seksualnost ene su specifine i po nedostatku estrusa. enke drugih primata postaju spolno aktivne, do granice agresivnosti, samo u vrijeme ovulacije. Genitalije im tada ak natiu i mijenjaju boju, a esta je i pojava karakteristinog mirisa; enke rezus-majmuna tako proizvode velike koliine masnih kiselina koje uzbuuju i privlae mujake. Kod ljudske enke ne dogaa se nita od toga. Ovulacija je nevidljiva do te mjere da je nemogue izazvati ili izbjei trudnou ak i uz briljivi odabir vremena inseminacije. ene su seksualno prijemive ak i periodu menstruacije. Kod njih ne postoji vrhunac spremnosti na oplodnju, kako je definiran estrus kod drugih sisavaca. Evoluirajui, one su ga eliminirale, odnosno razvukle kroz itavu godinu. Zato je seksualna raspoloivost postala gotovo trajna? Najuvjerljivije objanjenje je da ta osobina pomae stvaranju vrstih veza; radi se o fiziolokoj adaptaciji koja donosi evolucijsku prednost zbog vrstog povezivanja lanova klana. Isto tako i uestala spolna aktivnost izmeu mukaraca i ena pojaava meusobnu povezanost i bitno smanjuje agresivnost izmeu mujaka. Kod pavijana i drugih primata agresivnost se vidno pojaava dok su enke tople, pa je izostanak estrusa ve u ranom razvoju ljudske vrste smanjio agresivni potencijal i olakao suradnju meu mukim lovcima. Ljudska bia su pravi strunjaci za seksualni uitak. Ona nadugo privlae potencijalne partnere sluei se pritom matom, poezijom, pjesmom i svim moguim nijansama zavoenja koje vode ka predigri i spolnom inu. Sve to ima malo ili nimalo veze s reprodukcijom. Cilj je stvaranje veze, odnosa. Kad bi jedina bioloka funkcija seksa bila inseminacija, stvar bi se mogla rijeiti mnogo ekonominije jednostavnim skokom na enku i utrcavanjem sjemena. Uistinu, one vrste sisavaca koje imaju najmanje razvijen drutveni ivot, pri sparivanju koriste i najmanje ceremonijalnosti. Vrste koje ostvaruju dugotrajne veze troe mnogo vremena na izvanredno razraene rituale udvaranja. Sve ovo vai i za ovjeka: najvei dio uitaka koji sa sobom nosi naa seksualnost slui kao uvriva veze. Ljubav i seks zaista idu zajedno. Teoretiari idovstva i kranstva potpuno su pogreno protumaili bioloko znaenje seksa. Do dana dananjega Rimokatolika crkva ustraje u tvrdnji da je oplodnja ene primarna uloga seksualnosti. U svojoj enciklici Humanae Vitae iz 1968. godine, koju je kasnije po-

136 Seksualnost tvrdila i Kongregacija za nauk vjere, papa Pavao VI zabranjuje svaki oblik kontrole raanja osim apstinencije za vrijeme plodnih dana. On takoer osuuje sve oblike spolnih ina izvan okvira braka. Masturbacija tako nije normalan dio erotskog razvoja, nego in koji je ,,u sebi i teko neuredan. Crkva svoj autoritet u ovim pitanjima temelji na teoriji o prirodnom zakonu, po kojoj je Bog u ovjekovu prirodu usadio nepromjenjive zapovijedi. Takva je teorija pogrena. Zakoni o kojima oni govore su bioloki, a ispisala ih je prirodna selekcija. Njima ne treba podrka svjetovnih i crkvenih autoriteta, a teolozi su ih, zbog potpunog nepoznavanja biologije, pogreno protumaili. Na osnovi onoga to nam namee povijest ljudske genetike, mi moramo teiti za liberalnijim seksualnim moralom, u ijem emo svjetlu seksualne ine promatrati kao pomo pri stvaranju odnosa, a tek onda kao sredstvo za prokreaciju. Ozakonjenje preuranjenih hipoteza ove vrste nigdje nije donijelo toliko boli kao u sluaju homoseksualnosti. Crkva zabranjuje homoseksualno ponaanje. Takvi su ini teko neuredni. Mnoge se kulture slau s ovakvom stavom. U Buchenwaldu i drugim nacistikim koncentracijskim logorima, homoseksualci su nosili oznaku ruiastog trokuta koja ih je razlikovala od idova (uta zvijezda) i politikih zatvorenika (crveni trokut); kasnije kad je ponestalo radne snage, lijenici su ih pokuavali izlijeiti kastracijom. U Narodnoj Republici Kini i nekim drugim revolucionarnim socijalistikim drutvima, homoseksualnost se, zbog straha od politikih posljedica, progonila pro formae. ak i u nekim dijelovima Sjedinjenih Drava, homoseksualci jo uvijek nemaju sva graanska prava, dok jedan dio psihijatara homoseksualnost nastavlja tretirati kao bolest izraavajui nezadovoljstvo zbog njene neizljeivosti. Posve je jasno zato su moralni uvari zapadnjake kulture tako estoko osuivali homoseksualnost. Judeokranski moral se temelji na Starom zavjetu kojeg su napisali proroci jedne agresivne pastirske kulture. Uspjeh i napredak te kulture ovisio je o brzom irenju populacije uz neprekidna teritorijalna osvajanja. U tu svrhu su nastali i strogi propisi Levitskog zakonika. Meu njima se nalazi i ova odredba: Ne lijegaj s mukarcem kako se lijega sa enom! To bi bila gro-

137 Seksualnost zota. Ova biblijska logika slae se s pojednostavljenim vienjem prirodnog zakona po kojemu je iskljuiva svrha seksualnosti stvaranje potomstva. Velik dio Amerikanaca jo uvijek slijedi ovaj arhaini propis, iako su dananji demografski ciljevi potpuno razliiti od onih starih Izraelaca. Prema tom gleditu, homoseksualno je ponaanje duboko neispravno, jer ne vodi raanju djece. Ovakvih je grenika oduvijek bilo veoma mnogo. Istraivanja Alfreda Kinseva pokazala su da je 2 posto amerikih ena i 4 posto mukarca iskljuivo homoseksualne orijentacije, dok je 13 posto mukaraca prolo kroz barem trogodinju fazu izraene homoseksualnosti. Procjenjuje se da bi broj homoseksualaca u Americi danas mogao iznositi oko 5 milijuna, dok sami gavevi vjeruju da broj prikrivenih homoseksualaca dosie 20 milijuna. Tako velika grupacija stvara i zasebnu supkulturu, s karakteristinim rjenikom i izrazima. I mnoge druge kulture poznaju odreene oblike homoseksualnog ponaanja, a neke od njih takvo ponaanje doputaju ili ak odobravaju. Tako je bilo u klasinoj Ateni, Perziji, islamskim drutvima, kasnom republikanskom i ranom imperijalnom Rimu, zatim u urbanim helenistikim kulturama Bliskog istoka, Otomanskom Carstvu, u Japanu feudalnog i ranog modernog doba. Postoji velika mogunost da je homoseksualnost u biolokom smislu normalna pojava. Ona vjerojatno predstavlja specifian oblik korisnog ponaanja koji je nastao u ranom periodu razvoja ljudskog drutva. Mogue je da su homoseksualci genski nosioci jednog od rijetkih altruistikih poriva. Podrku za ovakvu radikalnu hipotezu pruaju nam neke injenice koje moramo promotriti u svjetlu sociobioloke teorije. Homoseksualno ponaanje je uobiajeno i kod drugih ivotinja, od kukaca do sisavaca, ali svoj puni izraz, kao alternativa heteroseksualnosti nalazi tek kod najinteligentnijih primata, ukljuujui rezus-makake, pavijane i impanze. Kod ovih vrsta njihovo ponaanje ukazuje na postojanje istinske biseksualnosti, latentne u mozgu. Mujaci tako mogu zauzeti tjelesni stav enki i pustiti drugim mujacima da ih opau, a slino se dogaa i kod nekih enki. Ljudska se vrsta po tom pitanju znaajno razlikuje. injenica je da u mozgu postoji potencijal za biseksualnost i da se on manifestira

138 Seksualnost kao povremeno mijenjanje seksualnih sklonosti. Ali kod iste homoseksualnosti, kao i kod iste heteroseksualnosti, ovaj ivotinjski obrazac se gubi. Seksualna sklonost moe imati oblik iste homofilije: veina posve homoseksualnih mukaraca trai muevne partnere, dok iste lezbijke privlae enstvene partnerice. Istina je, osim toga, da feminizirano ponaanje kod mukaraca ne mora biti povezano s njihovim izborom seksualnih partnera ili partnerica. U suvremenim, ali ne i u primitivnim drutvima, transvestiti su rijetko homoseksualni, a velika se veina homoseksualaca u oblaenju i ponaanju ne razlikuje bitno od heteroseksualaca. Sve ovo, dakako, vai i za homoseksualne ene. Ove znaajke moda ine klju znaenja ljudske homoseksualnosti. Ona je prije svega oblik vezivanja, oblik odnosa. Kao i kod heteroseksualnog ponaanja ovaj oblik seksualnosti slui za uvrivanje veza. Predispozicija za homoseksualnost moe imati i gensku osnovu, a takav se gen vjerojatno proirio u vrijeme ranog razvoja drutva lovacasakupljaa jer je donosio odreenu korist. Ovo nas moda vodi do rjeenja problema zbog kojeg veina ljudi homoseksualnost naziva neprirodnom. Na koji se to nain prenose geni homoseksualnosti ako njihovi nositelji nemaju djece? Jedan od odgovora je da su roaci homoseksualnih lanova plemena upravo zbog njihove prisutnosti mogli imati brojnije potomstvo. Homoseksualci su u prvobitnim drutvima mogli pomagati svoje srodnike, kako u lovu tako i u kunim djelatnostima. S obzirom da su sami bili osloboeni brige za obitelj, mogli su s naroitom djelotvornou pomagati drugima. Mogue je da su upravo oni uskoro preuzeli uloge vidovnjaka, amana, umjetnika i prenosioca plemenskog znanja. Ako su njihovi srodnici - sestre, braa, neaci, neakinje i drugi - zbog njihovog pozitivnog utjecaja imali dui ivotni vijek i brojnije potomstvo, geni koje su dijelili s ovim homoseksualcima-strunjacima mogli su prevladati utjecaj alternativnih gena. Neki od tih gena vjerojatno su donosili predispoziciju za homoseksualnost. U skladu s tim manji dio populacije uvijek nosi potencijal za razvijanje ovakvih homofilnih sklonosti. Stoga je i mogue da se homoseksualni geni ire sporednom nasljednom linijom, iako sami homoseksualci nemaju djece. Ovakva

139 Seksualnost se koncepcija porijekla homoseksualnosti naziva hipoteza srodnike selekcije. Ova bi hipoteza bila mnogo uvjerljivija kad bi se moglo dokazati da je homoseksualnost u odreenoj mjeri nasljedna. ini se da neki dokazi postoje. Jednojajani blizanci, koji su se razvili iz iste oploene jajne stanice, to znai da su genetiki identini, u pogledu homo/ heteroseksualnog ponaanja pokazuju mnogo vie meusobnih slinosti nego to je to sluaj s dvojajanim blizancima. Podaci koje su obradili i analizirali L. L. Heston i James Shields trpe od manjkavosti koje veini radova o blizancima oduzimaju punu uvjerljivost, ali su jo uvijek dovoljno vrijedni da potaknu daljnji studij ovog fenomena. Po ovim autorima neki od jednojajanih blizanaca su ne samo dijelili homoseksualnu sklonost, nego su pokazivali i identine oblike seksualnog ponaanja. To je bio sluaj i kod onih koji nisu znali nita o seksualnosti svog blizanca, a zabiljeen je i sluaj istovjetnog ponaanja kod blizanaca koji su odrasli odvojeno. Kao i kod mnogih drugih ljudskih osobina iju genetiku pozadinu bolje poznajemo, nasljedna predispozicija za homoseksualnost ne mora biti apsolutna. Njeno manifestiranje ovisi o obiteljskom okruju i ranom seksualnom iskustvu djeteta. Ono to se sigurno nasljeuje jest vea mogunost za razvijanje homofilije pod odreenim okolnostima. Ako je hipoteza srodnike selekcije valjana, homoseksualno se ponaanje moe povezati sa pojavom specijalizacije poslova i pomoi srodnicima u primitivnim zemljoradnikim drutvima i drutvima lovacasakupljaa, tj. onim suvremenim kulturama koje ponajvie slie na kulture u kojima se drutveno ponaanje razvilo genetiki. ini se da uistinu postoji veza. U nekim jednostavnijim kulturama koje su se odrale dovoljno dugo da bi ih antropolozi mogli dobro prouiti, zabiljeen je fenomen berdaa, pojedinaca koji su usvajali enski nain ponaanja i oblaenja i koji su ak sklapali brakove s mukarcima. Oni su esto postajali amani, utjecajni lanovi plemena koji su donosili najvanije odluke, ili su se specijalizirali na drugi nain, u enskim poslovima, ugovaranju brakova, pregovorima pri mirenju, ili kao savjetnici poglavice. Postojao je i enski pandan berdaima, ali o tome nema dovoljno dokumenata. Mora se priznati da u zapadnim industrijskim drutvima homoseksualci pokazuju bolje rezultate na

140 Seksualnost testovima inteligencije nego heteroseksualci i da je njihova vertikalna socijalna pokretljivost upravo izuzetna. Oni esto biraju intelektualne i uredske profesije, poslove bijelih ovratnika, a neovisno od poetnog socioekonomskog statusa rado se bave zanimanjima koja trae direktan kontakt s ljudima. U svojim su profesijama razmjerno uspjeniji od drugih. Konano, pored svih potekoa koje im zadaje odbojnost drutva prema njihovoj orijentaciji, homoseksualci su u prosjeku drutveno dobro prilagoene osobe. Sve ove informacije nisu mnogo vie od hrpe indicija; po znanstvenim kanonima one ne mogu biti odluujue i stoga je potrebno jo mnogo dodatnog istraivakog rada. Ipak, i ove su indicije dovoljne da ukazu na nedostatnost i neispravnost judeokranskog pogleda na homoseksualno ponaanje. Pravi razlozi ovakvog svjetonazora bili su prikrivani stoljeima i sada je vrijeme da ih iznesemo na svjetlo dana i prouimo u skladu sa suvremenim standardima. Mislim da se moe pouzdano rei da hipoteza srodnike selekcije stoji na mnogo vrim temeljima. Supostavljanje biologije i etike u sluaju homoseksualnosti zahtijeva mnogo delikatnosti. Ne bi bilo u redu gledati na homoseksualce kao na zasebnu genetiku kastu, bez obzira na pozitivnu ulogu koju ta grupa ima u prolosti i sadanjosti. Bilo bi jo gore kad bismo genetiku adaptivnost prolosti uzeli kao kriterij i razlog njihovog prihvaanja. Najgore bi ipak bilo ako nastavimo s diskriminacijom homoseksualaca; diskriminacijom koja se temelji na religijskoj dogmi i besmislenom uvjerenju da je ova pojava bioloki neprirodna. Sredinja tvrdnja ovog poglavlja je da ljudsku seksualnost moemo lake definirati uz pomo novih dostignua evolucijske teorije. Ako zanemarimo ovaj pristup, moe se dogoditi da ne uspijemo sagledati vaan dio nae povijesti, konaan smisao naeg ponaanja i pravo znaenje odluka koje lee pred nama. Uz pomo instrumenata kao to su odgoj i zakon, svako drutvo mora donijeti odgovarajue odluke vezane uz seksualnu diskriminaciju, standarde seksualnog ponaanja i podrku obitelji. Kako drutvo postaje sve sloenije i povezanije, i odluke koje se donose bit e sve preciznije i sloenije. Na ovaj ili onaj nain, uz pomo znanosti ili intuicije, morat e se uvaiti i spoznaje evolucijske povijesti, jer ljudska

141 Seksualnost je priroda tvrdokorna i ne moe se silom mijenjati bez plaanja velike cijene. Postoji jo nepoznata cijena koju e platiti drutva koja se kreu od pravne jednakosti meu spolovima prema statistikoj jednakosti u profesionalnom ivotu, ili natrag, prema namjernoj spolnoj diskriminaciji. Neku e cijenu platiti i zajednice koje se trude oko odravanja nuklearnih obitelji, kao i one koje ele ukinuti obitelj u korist komunalnog kibucizma. Postoji jo jedna povisoka cijena - a nju jo uvijek u obliku velikih patnji plaaju neki lanovi naeg drutva - koju nameu drutva s diskriminacijom homoseksualnosti. Mislim da se kulture mogu racionalno organizirati. Mi moramo pouavati, nagraivati i obuzdavati i dok to radimo moramo uzeti u obzir vrijednost svake kulture. Kako se ona odreuje? Vrijednost je to koja lei u vremenu i energiji potrebnima za uenje i odravanje, za stvaranje neuhvatljive vrednote koju nazivamo srea, i za nadvladavanje naih uroenih predispozicija.

7. Altruizam

Krv muenika je sjeme Crkve. Ova zastraujua tvrdnja koju je izrekao Tertulijan, teolog iz treeg stoljea poslije Krista, ukazuje na temeljnu manjkavost ljudskog altruizma, na slutnju da je glavna svr ha neke rtve tek nadmo jedne grupe nad drugom. Velikodunost bez nade za uzvratom najrjei je i najcjenjeniji oblik ljudskog po naanja. Takvo je ponaanje suptilno i izmie definicijama; ono se pojavljuje tek kod rijetkog i biranog uzorka; prate ga obredi i cere monije, dodjele ordena i emocionalni govori. Mi posveujemo pravi altruizam da bismo ga nagradili i potakli druge na sline pothvate. Ljudski je altruizam sve do svoje sri proet dvoznanou tipinom za sisavce. Kao pravi sisavci, za razliku od, recimo, mrava, mi smo fascini rani ekstremnim oblicima vlastite rtve. U vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata i Vijetnama, najvei dio medalja asti dodijeljeno je ljudima koji su svojim tijelima zatitili druge od neprijateljskih me taka i granata, spasili sklonita svojih drugova riskirajui svoj ivot, ili donijeli neke druge odluke koje su dovele do istog fatalnog isho da. Takvo altruistino samoubojstvo predstavlja najvii stupanj hra brosti i zasluuje visoke dravne poasti. Ipak, ovo ponaanje osta je velika zagonetka. Moemo se upitati to se dogaalo u svijesti tih ljudi u trenucima oaja? James Jones u svom djelu o Drugom svjet skom ratu napisao je:

144 Altruizam

isto uzbuenje ratovanja moe esto voditi ovjeka u svoje voljnu smrt, iako bi je mogao izbjei. U tim posljednjim trenu cima kada smrt vreba tek nekoliko metara dalje, moda uzima maha neka vrsta krajnjeg nacionalnog, socijalnog, ak i rasnog mazohizma nekakav radosni, gotovo seksualni ushit i prepu tanje osjeaj koji podupire tih nekoliko zadnjih koraka i pru a priliku za posljednji luksuz ba me briga. Ova razorna mjeavina razuma i strasti, koja je est dio opisa sudi onika ratova, samo je krajnji fenomen unutar bezbrojnih primjera ma lih impulsa hrabrosti i velikodunosti koji ine vezivno tkivo drutva. ovjek bi mogao doi u iskuenje da ovdje zavri s argumentacijom i prihvati elemente altruizma kao bolju stranu ljudske prirode. Svjesni bi altruizam u skladu s tim mogao biti transcendentna kvaliteta koja razlikuje ovjeka od ivotinja. Ali znanstvenici nisu vini postavlja nju nekog fenomena na pijedestal nedodirljivosti, pa je kroz dublju analizu altruizma jasno da bi upravo sociobiologija mogla dati bitan doprinos u razumijevanju njegove biti. Sumnjam da bi bilo koja via ivotinja, recimo lav ili orao, ikada zasluila medalju asti po kriterijima koji se koriste u naem drutvu. Ipak, jednostavniji oblici altruizma, koje i ljudi lako prepoznaju kao takve, pojavljuju se prilino esto i to ne samo u odnosu prema mla dunadi. Neke vrste malenih ptica kao to su crvendai, drozdovi ili sjenice upozoravaju druge pripadnike svoje vrste na blizinu jastreba. U takvim trenucima oni lete nisko i isputaju prepoznatljiv tanak i piskav zviduk. Iako akustike osobitosti takvog glasanja ne pomau njegovom prostornom lociranju, ni u kojem sluaju nije mudro poka zati svoju nazonost i takav se in moe smatrati nesebinim. Pored ljudi, najvei stupanj altruizma u ponaanju pokazuju im panze. Osim to dijele hranu sa svojim drugovima iz lova, oni pozna ju i posvajanje mladunadi. Jane Goodall je u istraivanju, provede nom u nacionalnom parku Gombe u Tanzaniji, promatrala tri sluaja naputene mladunadi koju su usvojila njihova starija braa. Vano je napomenuti da su takve altruistine impulse pokazali upravo bli ski roaci, a ne druge iskusne enke koje bi mladima mogle pribavi ti hranu i bolju zatitu.

145 Altruizam

Bez obzira na mnotvo ovakvih primjera meu kraljenjacima, samo kod niih ivotinja, a naroito kod zadrunih kukaca, moemo naii na pojavu poput altruistinog samoubojstva. Mravi, pele i ose branit e svoja gnijezda upravo luakom estinom. Ovo i jest razlog to ljudi u irokom luku zaobilaze pelinje konice i osinja gnijezda, dok oputeno prolaze pored stanita usamljenikih vrsta kao to su ose najeznice. Pele bez alca, vrsta koja nastava tropske krajeve, skupljaju se u gustim rojevima iznad glave ovjeka koji se previe pribliio njihovu gnijezdu i svojim se eljustima tako snano zakae za kosu da se pri raeljavanju njihove glave odvajaju od tijela. Neke vrste pri napa du iz lijezda isputaju palee otrove na kou neprijatelja koji ubijaju i njih. U Brazilu takve kukce nazivaju cagafogos (serai vatre). Veli ki entomolog William Morton Wheeler opisao je susret sa stranim pelama, koje su mu otkidale komadie koe s lica, kao najstranije iskustvo svoga ivota. Pele radilice imaju alce s kukama u obliku udica iji su krajevi okrenuti prema glavi ivotinje. Kada pela napadne uljeza, alac se zakai i probada njegovu kou; kad se pela povue, alac ostaje za kaen i povlai za sobom itavu otrovnu lijezdu i dio utrobe. Pela uskoro ugiba, ali takav napad je mnogo djelotvorniji nego da je alac ostao netaknut. U ovom sluaju otrovna lijezda nastavlja isputati otrov u ranu, a miris slian mirisu banane koji isputa korijen alca, razdrauje ostale pele i one se poput kamikaza obruavaju na isto mjesto. Uzimajui u obzir korist cijele kolonije, samoubojstvo jedin ke donosi vie koristi nego tete. Pela radilica ima oko dvadeset do osamdeset tisua i sve su to sestre koje je izlegla ista matica. Svaka od njih moe ivjeti pedesetak dana, nakon ega bi posve sigurno umr la od starosti. rtvovanje ivota, dakle, ne znai mnogo, i nema nika kvog uzaludnog unitavanja gena. Meni najdrai primjer obrane kod zadrunih kukaca prua jedna vrsta termita s bombastinim latinskim nazivom Globitermes sulfure us. Pripadnici vojnike kaste ove vrste su doslovno pokretne bombe. Od njihove glave pa du itava tijela proteu se dvije goleme lijez de. Pri napadu na mrave ili druge neprijatelje, oni iz svojih usta izba cuju uti sekret; ta tvar se u dodiru sa zrakom stvrdne i stopi termi

146 Altruizam

te i njihove neprijatelje u ubojitu melasu. Izluivanje sekreta pomau kontrakcije trbunih miia koje su ponekad tako estoke da i abdo men i lijezde znaju eksplodirati, trcajui obrambenu tekuinu svu da naokolo. To to i ljudi i ivotinje dijele sposobnost za krajnju rtvu ne zna i da ljudski i ivotinjski (ako tako neto postoji) um funkcioniraju na isti nain. Ali to moe znaiti da ovaj impuls nije nuno boanski i transcendentalan i da posve opravdano moemo traiti neko kon vencionalnije bioloko objanjenje. Ovakav pristup odmah dovodi do novog problema: pali heroji nemaju potomstva. Ako rtve nemaju na sljednike, znai da e geni koji doputaju stvaranje heroja postupno nestati iz populacije. U skladu s najstroim tumaenjem prirodne se lekcije mogli bismo predvidjeti ovakav ishod: s obzirom da su ljudi sa sebinim genom brojniji od onih s altruistinim genom, mora postoja ti tendencija da sebini gen nakon vie generacija postane sve raire niji i da se u populaciji pojavljuje sve manje altruistinih osobina. Kako se onda uope odrava altruizam? U sluaju zadrunih ku kaca to je posve jasno. Prirodna selekcija se proirila tako da obuhva a i srodniku selekciju. Termit vojnik koji se rtvuje, brani ostatak kolonije, ukljuujui kralja i kraljicu, svoje roditelje. Kao rezultat, voj nikovi plodna braa i sestre imaju priliku za razmnoavanje i preko njih se umnoava altruistini gen. Sada se, prirodno, moemo zapitati je li se i ljudska sposobnost za altruizam razvila zahvaljujui srodnikoj selekciji. Drugim rijeima, jesu li nai osjeaji, koji kod izuzetnih pojedinaca dovode do krajnjeg rtvovanja, proizali iz nasljednih jedinica tijekom razvoja stotina ti sua generacija? Ovakvu tezu potkrepljuje injenica da je tijekom naj veeg dijela povijesti ovjeanstva glavna drutvena jedinica bila obi telj i tijesna mrea najbliih srodnika. Upravo ta iznimna kohezija u kombinaciji sa srodnikom selekcijom, koju je omoguila visoka inte ligencija, moe nam objasniti zato je taj oblik selekcije mnogo razvi jeniji kod ljudi nego kod majmuna i drugih sisavaca. Da bismo preduhitrili uobiajenu primjedbu koju postavljaju pred stavnici drutvenih znanosti, dopustite mi da uzmem zdravo za go tovo da su oblik i intenzitet altruistinih postupaka velikim dijelom odreeni kulturom. Evolucija ljudskog drutva oito je u mnogo ve

147 Altruizam

oj mjeri kulturna nego genska. Ono to se prenosi genima jest emo cija koja se nalazi u temelju nekog ponaanja. Sociobioloka hipote za ne odgovara na pitanja o razlikama izmeu drutava, ali ona moe objasniti zato se ljudska bia razlikuju od drugih sisavaca i zato u pojedinim aspektima ivota vie slie na zadrune kukce. Gotovo svi oblici altruizma pokazuju se na neki nain sebinim to evolucijsku teoriju ovog fenomena ini jo sloenijom. Nijedan oblik ljudskog altruizma ne vodi eksplicitno ka potpunom samouni tenju. Veliko herojstvo se naplauje oekivanjem velikih nagrada, a od njih svakako nije najmanje vjerovanje u osobnu besmrtnost. Kad pjesnici govore o sretnom preputanju smrti, oni uope ne misle na smrt nego na apoteozu ili nirvanu; oni se vraaju na ono to je Yeats nazvao lukavtinom vjenosti. Pri kraju knjige Hodoasniko postajanje Johna Bunyana itatelj saznaje o skoroj smrti g. Junanog. Potom kaza: Idem k svojemu Ocu. Mada sam kroz velike te koe stigao ovamo, ne kajem se zbog nevolja koje su me pritom snale. Dajem svoj ma onome koji e me naslijediti na mojem hodoau, a hrabrost i vjetinu onome koji je uspije postii. Posjekotine i oiljke u ponijeti sa sobom, neka svjedoe da sam sudjelovao u Njegovim bitkama, i borio se za onoga koji e me sada nagraditi. (prev. Robert Mandi) G. Junani potom upuuje svoje posljednje rijei, Gdje je, smrti, tvo ja pobjeda? (1 Kor. 15:55) i odlazi, dok njegovi prijatelji sluaju jek tru blji koje ga zovu s druge strane. Suosjeanje je vrlo selektivan i u krajnjoj instanci sebian osjeaj. Hinduizam, primjerice, doputa pretjeranu skrb o samom sebi i naj bliim roacima, ali ne potie na suosjeanje s nesrodnim pojedinci ma ili neistim kastama. Temeljni cilj budizma je ouvanje pojedin ca uz pomo altruistinih djela. Vjernik osvaja bodove za bolji ivot vrei plemenite ine i tako dobrim djelima neutralizira loa. I dok prihvaaju pojmove univerzalnog suosjeanja, i budistike i kran ske zemlje nalaze korisnim voenje agresivnih ratova, od kojih mno gi kao svoje opravdanje istiu upravo religiju. Suosjeanje je vrlo fleksibilan pojam koji pokazuje iznimnu prila godljivost politikoj stvarnosti, to znai da se mijenja u korist poje

148 Altruizam

dinca, obitelji i trenutanih saveznika. itav je svijet suosjeao s pa lestinskim izbjeglicama i njihov je poloaj izazvao bijes u arapskim zemljama. U isto vrijeme gotovo nitko nije spominjao Arape koje je pobio kralj Husein niti one koji ive u drugim arapskim zemljama s gotovo nikakvim ljudskim pravima i u mnogo teim materijalnim okolnostima nego to je sluaj sa stanovnicima Zapadne obale. Kad je Banglade 1971. godine zapoeo svoju borbu za neovisnost, voj ska Pendaba koju je poslao predsjednik Pakistana poinila je stra hote pobivi milijune Bengalaca i otjeravi 9,8 milijuna drugih u iz gnanstvo. U tom je ratu stradalo vie islamskog stanovnitva nego to iznosi cjelokupna populacija Sirije i Jordana. Ipak, niti jedna arapska drava, ma kako konzervativna ili radikalna bila, nije podrala borbu Bangladea za neovisnost. Veina je ak osudila Bengalce izraavaju i solidarnost sa Zapadnim Pakistanom. Da bismo bolje razumjeli ovu udnu selektivnost i pokuali raz mrsiti zagonetku ljudskog altruizma morat emo pojasniti razliku izmeu dvaju temeljnih oblika suradnikog ponaanja. Prva vari janta podrazumijeva altruistiki poriv koji je iracionalan i jednostra no usmjeren prema drugima; takva vrsta altruizma ne pokazuje ni kakvu elju za uzvratom i ne poduzima nita da dobije nagradu. Takav oblik ponaanja nazvao sam tvrdi altruizam; radi se o po naanju na koje vrlo malo ili nimalo djeluje sustav drutvene na grade ili kazne. Takvo je ponaanje najee posljedica srodnike ili prirodne selekcije unutar suparnikih obitelji ili plemena. Tvrdi al truizam slui najbliim srodnicima, a njegova uestalost i intenzitet opadaju kako opada stupanj srodnosti. Za razliku od njega, meki je altruizam krajnje sebian. Altruist ovakve vrste otvoreno oe kuje nagradu od zajednice za sebe i svoje najblie. Njegovo dobro ponaanje je proraunato, dakle potpuno svjesno, a svim detaljima upravlja sloeni sustav drutvenih zahtjeva i sankcija. Sposobnost za meki altruizam se vjerojatno razvila selekcijom pojedinaca i na nju su snano utjecali hirovi kulturne evolucije. Psiholoki pokreta i takvog ponaanja esto su la, prijetvornost i obmana, ukljuuju i samoobmanu, jer je najbolji izvoa onaj koji vjeruje u istinitost svoje izvedbe.

149 Altruizam

Najvanije pitanje za socijalnu teoriju bilo bi kakav je omjer izme u ove dvije vrste altruizma. Kod pela i termita odgovor je jasan: dominira srodnika selekcija i s njome tvrdi oblik altruizma. Meu zadrunim kukcima nema licemjerja. Slino je i kod viih ivotinja. Istina, meu ovjekolikim i drugim majmunima moe se nai primje ra recipronosti. Kad se, primjerice, mujak pavijana bori za domi naciju u oporu, on se postavi izmeu suparnika i jednog od svojih prijatelja i strijeljajui pogledom od jednog do drugog trai prijatelje vu pomo. Pavijani koji na takav nain sklope saveznitvo zajedno e ukloniti usamljene suparnike za vrijeme parenja. Unato ovakvim i slinim prednostima, saveznitvo je rijetka pojava meu pavijanima i drugim inteligentnim ivotinjama. Naprotiv, kod ljudske je vrste meki altruizam razvijen do izvan redno razraenih krajnosti. Reciprocitet izmeu srodnih i nesrodnih pojedinaca predstavlja klju ljudskog drutva, a postojanje izvrsnih drutvenih ugovora omoguilo je ruenje zakona krute srodnike se lekcije. Zahvaljujui zakonitostima reciprociteta, u suglasju s fleksi bilnim i beskrajno plodnim jezikom uz genijalnu verbalnu klasifi kaciju, ljudska su bia oblikovala dugotrajne ugovore na kojima su izgraene kulture i civilizacije. Ipak, ostaje pitanje lei li iza itave te ugovorne nadgradnje kori jen tvrdog altruizma. Takav nas koncept moe podsjetiti na Hume ovu dojmljivu slutnju o razumu kao slugi strasti. Stoga se moemo upitati: kakva je krajnja bioloka svrha tih ugovora i koliko je nepoti zam tvrdokoran? Ova distinkcija je veoma vana jer je isti, tvrdi altruizam nepri jatelj civilizacije. Ako ljudskim biima upravljaju programirani zako ni uenja i usmjeren emocionalni razvoj samo u korist vlastitih srod nika i plemena, mogue je ostvariti tek skroman stupanj globalne harmonije. Meunarodna e suradnja u tom sluaju dosei svoje naj vie domete, odakle e se, uslijed ratova i ekonomske borbe obrui ti u ponor, onemoguavajui tako svaki napredak temeljen na istom razumu. Imperativi krvi i teritorija postat e tada strasti kojima je ra zum samo sluga. Zamislite samo genij koji nastavlja sluiti bioloke ciljeve i nakon to je pokazao i u cijelosti objasnio evolucijske korije ne bezumlja.

150 Altruizam

Moja procjena omjera tvrdog i mekog altruizma u ljudskom ponaanju je optimistina. Ljudska su bia dovoljno sebina i prora unata i time sposobna za neizmjerno veu harmoniju i socijalnu ho meostazu. Ova tvrdnja ne proturjei sama sebi jer je krajnja sebinost, ako je sukladna s drugim zakonitostima biologije sisavaca, klju za pronalaenje gotovo savrenog drutvenog sporazuma. Moj optimizam proizlazi iz poznavanja prirode tribalizma i etni nosti. Kad bi altruizam bio iskljuivo jednostran, to bi znatno osnai lo srodnike i etnike veze. Vrste saveza koje se na tome temelje, po stale bi praktiki neunitive, a s vremenom bi se toliko ispreplele da bi uguile mogunost kulturalnih promjena. Pod takvim okolnosti ma, vrhunska bi vrednota bila ouvanje drutvenih jedinica srednjeg stupnja, to jest proirene obitelji i plemena, to bi opet bilo na tetu pojedinaca i nacionalnog interesa. Da bismo bolje razumjeli ovu ideju, vratimo se naas na osnove teo rije evolucije. Zamislimo nekakav spektar sebinog ponaanja. Na jed nom njegovom kraju nalaze se oblici ponaanja koji donose korist samo pojedincu; neto dalje oni koji koriste nuklearnoj obitelji, zatim proi renoj obitelji (ukljuujui roake, bake i djedove i sve druge koji igraju ulogu u srodnikoj selekciji), oporu, plemenu i konano, na drugom kraju spektra najviim drutvenopolitikim strukturama. Koji je od ovih stupnjeva najsrodniji uroenim predispozicijama ljudskog socijal nog ponaanja? Ako elimo odgovor valja nam pogledati na prirodnu selekciju iz druge perspektive i uvidjet emo da uroeni oblici ponaa nja tite upravo one jedinice koje su izloene najjaoj prirodnoj selekci ji, one koje se u skladu sa zahtjevima okolia najvie mnoe i najee umiru. Kod morskih pasa, primjerice, prirodna selekcija djeluje uglav nom na individualnoj razini; svaki oblik ponaanja je egocentrian i sa vreno prikladan za dobrobit jednog jedinog morskog psa i njegovog direktnog potomstva. Kod meduza kao to su loptai i drugi cijevnja ci koji se sastoje od mnotva koordiniranih polipa, jedinica selekcije je iskljuivo kolonija. Individualni organizam, sveden i uronjen u elati nastu masu ne znai gotovo nita. Nekim lanovima kolonije nedostaje utroba, drugima ivani sustav, veina nije sposobna za reprodukciju, a svi mogu biti odbaeni i regenerirani. Kod pela, termita i drugih za drunih kukaca usmjerenost na koloniju je tek neto malo manja.

151 Altruizam

Ljudska bia zauzimaju dio spektra izmeu dvije krajnosti. Osta je nam pitanje koji je to dio. Postoje dokazi koji upuuju na zaklju ak da u ljudskom ponaanju pretee individualni element. Narav no, ne radi se o stupnju individualnosti kakav nalazimo kod morskih pasa i majmuna, ali smo, po ovom parametru, jo uvijek blii njima nego pelama. Ponaanje pojedinca, ukljuujui i prividno altruisti ne ine u korist plemena i nacije, na ponekad vrlo neizravan nain donosi evolucijsku prednost upravo tom pojedincu i njegovim najbli im srodnicima. Izvanredno razraeni oblici drutvene organizacije, unato vanjskom izgledu, u konanici slue kao sredstva za promi canje osobnog boljitka. Ljudski je altruizam u odnosu prema najbli im srodnicima onaj tvrdog tipa, iako u manjoj mjeri nego to je to kod zadrunih kukaca i kolonijalnih beskraljenjaka. U drugim se okolnostima radi o mekom altruizmu. Rezultat takve kombinacije je smjesa podvojenosti, prijetvornosti i osjeaja krivnje koja neprekid no mui ljudski um. Do vrlo slinog zakljuka doli su biolog Robert L. Trivers i, uz manje strune terminologije, socijalni psiholog Donald T. Campbell, koji je zasluan za procvat znanstvenih studija o altruizmu i moral nom ponaanju. Koristei se golemim brojem informacija koje su na mrla socioloka istraivanja, Milton M. Gordon je zakljuio da o vjek koji brani ast ili radi za dobrobit svoje etnike grupe, zapravo djeluje u svoju osobnu korist. Prevlast egocentrizma nad etnikom zajednicom ili narodom moe se dobro uoiti promatranjem ponaanja pojedinih etnikih grupa koje se nalaze u stresnim situacijama. Sefardski idovi s Jamaj ke koji emigriraju u Englesku ili Ameriku mogu se, ovisno o okolno stima, pridruiti idovskoj zajednici u novoj sredini ili se odrei svo jih etnikih veza sklapajui brakove s neidovima, i tako se stopiti s kulturom domaina. Portorikanci koji migriraju izmeu San Juana i New Yorka pokazuju jo veu prilagodljivost. Crnoputi Portorikan ci u samom Portoriku ine dio crnake zajednice, dok se u New Yor ku pridruuju zajednici Portorikanaca. Ako im se u New Yorku pru i prilika za koritenje zakonske kvote za manjine, oni spremno istiu svoju boju koe, dok se u odnosu s bijelcima pozivaju na latinsku kul turu zanemarujui svoju rasu. Kao i kod sefardskih idova, obrazo

152 Altruizam

vani Portorikanci raskidaju etnike veze i nastoje se to vie uklopiti u domainsku kulturu. Orlando Patterson sa Sveuilita Harvard pokazao je kako takvo asimilirajue ponaanje (engl. melting pot) uz prikladnu analizu moe doprinijeti dubljem uvidu u zakonitosti ljudske prirode. Primjer Ki neza s Karipskog otoja zadovoljava kriterije pravog kontroliranog eksperimenta. Detaljnim prouavanjem njihova iskustva mogue je izdvojiti kljune kulturalne varijable koje se odnose na etniku pri padnost. Kad su kineski doseljenici potkraj devetnaestog stoljea sti gli na Jamajku, pruila im se mogunost da u potpunosti preuzmu podruje trgovine na malo. Postojao je, naime, izvjestan ekonomski vakuum: crni zemljoradnici bili su vezani za selo i plantae robovla snikog tipa, dok su idovi i drugi bijelci tvorili viu klasu kojoj je trgovina bila ispod asti. Tu su niu moda mogli popuniti obojeni mjeanci, ali to se nije dogodilo jer su oni oponaali bijelce u elji da se uspnu na drutvenoj ljestvici. Kinezi su inili manje od jedan po sto stanovnitva, ali uspjeli su preuzeti trgovinu i silno je unaprijediti. Oni su se ne samo specijalizirali za trgovinu nego i uvrstili svoj sta tus zahvaljujui etnikoj solidarnosti i strogim zakonima o sklapanju brakova. To je pravi primjer kako se etnika svijest i namjerna kultur na iskljuivost mogu staviti u slubu individualnog boljitka. Pedesetih godina dvadesetog stoljea drutvena se situacija dra stino promijenila, a s njom i etos kineske populacije. Kad je Jamajka stekla neovisnost, novu je elitu inila rasna mjeavina vrsto usmje rena ka stvaranju nacionalne, umjetne kreolske kulture. Pridruiva nje toj eliti bilo je i u interesu kineske enklave, i oni su to spremno prihvatili. U periodu od petnaestak godina Kinezi su prestali posto jati kao izdvojena kulturna grupa. Promijenili su i nain poslovanja i od trgovine na malo preuzeli veletrgovinu, tj. izgradnju i upravljanje velikih supermarketa i opskrbnih centara. Prihvatili su graanski stil ivota i kreolsku kulturu i prebacili teite s tradicionalne proirene obitelji na nuklearnu obitelj. Pored svega toga oni su zadrali etni ku svijest, ali ne kao slijepi genetiki imperativ nego kao ekonom sku strategiju. Najuspjenije obitelji su one koje najdosljednije po tuju zakone endogamije; ene su tu sredstva kojima se razmjenjuje, zdruuje i odrava imutak unutar manjih obiteljskih grupa. Budui

153 Altruizam

da njihovi obiaji ne utjeu na asimilaciju u kreolsku kulturu, Kine zi su ih zadrali. U Gvajani, maloj dravi na sjevernoj obali June Amerike, u pro losti poznatoj kao Britanska Gvajana, kineski su doseljenici naili na posve drukiju vrstu izazova, iako je njihovo porijeklo bilo isto kao i kod Kineza s Jamajke doli su iz istih dijelova Kine i uglavnom iz istih razloga. No situacija u gradovima stare Britanske Gvajane bila je poneto drukija: podruje trgovine ve su bili zauzeli Portugalci, doseljeni tijekom etrdesetih i pedesetih godina devetnaestog stolje a. Bijela vladajua klasa dala je prednost Portugalcima jer su im kao grupa u rasnom i kulturnom smislu bili blii. Neki od Kineza uspjeli su razviti trgovake poslove, ali nikad nisu zavladali tim podrujem djelatnosti. Veina je bila prisiljena pokuati s drugim poslovima za uzevi s vremenom ak i vie dravne pozicije. Niti jedna od tih alter nativa nije pridonosila jaanju etnike svijesti; takva svijest nije, kao u sluaju trgovine, donosila veu dobit. I tako su Kinezi iz Britanske Gvajane spremno prihvatili cvatuu kreolsku kulturu. Ve oko 1915. godine jedan od najrevnijih promatraa ove zajednice, Cecil Clemen ti, mogao je s razlogom rei: U Britanskoj Gvajani postoji kineska za jednica o kojoj Kina ne zna nita, i koja ne zna gotovo nita o Kini. Ipak, njihov uspjeh je bio vie nego zadovoljavajui: iako ine tek 0,6 posto ukupne populacije, oni predstavljaju snaan element srednje klase i upravo iz njihovih redova potjee prvi predsjednik republike, Arthur Chung. Patterson je zahvaljujui rezultatima svojih istraivanja i istraiva nja drugih sociologa donio tri zakljuka o prirodi ljudskog udruiva nja i altruizma: 1. Kada povijesne okolnosti dovedu do sukoba izme u etnikih, rasnih i klasnih interesa, pojedinac nastoji odrati najnii stupanj konflikta; 2. Pojedinac po pravilu djeluje tako da ostvari svo ju korist iznad koristi drugih; 3. Iako povremeno mogu prevladati ra sni i etniki interesi, oni koji se odnose na socioekonomski status po kazuju se dugorono najvanijima. Snagu i svrhu individualnog etnikog identiteta odreuje opi interes njegove socioekonomske klase i taj osjeaj slui prvenstve no njemu samome, zatim klasi i tek na kraju etnikoj grupi. Politika znanost poznaje zakonitost, takozvani Directorov zakon, po kojoj se

154 Altruizam

javni prihod uvijek rasporeuje na korist klase koja kontrolira vlast. U SAD-u to je, dakako, srednja klasa. Jasno se vidi da sve vrste insti tucija, od korporacija do crkava, usmjeravaju svoj razvoj u skladu s interesom onih koji njima upravljaju. Ako se vratimo u bioloke okvi re, moemo ustvrditi da je ljudski altruizam onaj mekog tipa. eli mo li potraiti tvrde elemente, valja nam pomno istraiti ivot po jedinca i njegov odnos prema djeci i najbliim srodnicima. I pored svega ovoga, ostaje nam vana injenica da ljudski altru izam uobliuje snana emocionalna kontrola iji oblik vie pristaje tvrim razinama. Najsnaniji oblik moralne agresije je upravo for siranje reciprociteta. Varalice, otpadnici, apostati i izdajnici izaziva ju univerzalnu mrnju, dok se ast i lojalnost potkrepljuju sustavom vrlo krutih pravila. Vrlo je vjerojatno da zakonitosti uenja koje se te melje na uroenim, primarnim potkrepljenjima, usmjeravaju ljude ka usvajanju ovakvih vrednota i to u odnosu na vlastitu grupu. Uz njih se razvijaju i opreni oblici ponaanja, koji vae za odnos prema pri padnicima drugih grupa, kao to su teritorijalnost i ksenofobija. Usudio bih se otii jo dalje i kazati kako je najdublja struktura al truistinog ponaanja, koja se temelji na nauenim pravilima i emoci onalnoj zatiti, rigidnog i univerzalnog tipa. Iz takve strukture proi zlazi niz predvidivih reakcija kakve su ve opisali struniji autori kao to su Bernard Berelson, Robert A. LeVine, Nathan Glazer i drugi. Evo i jednog od takvih zakljuaka: to je grupa slabija, to vie kori sti grupni narcizam kao kompenzacijsko sredstvo. Vrijedi i obrnuto: to je grupa vea to je manje narcistiko zadovoljstvo koje mu pru a identifikacija s grupom, slabije su vezne niti unutar grupe i vea je vjerojatnost da e se pojedinci identificirati s nekom manjom podgru pom. Postoji jo jedan zgodan zakljuak: ako postoje podgrupe, reci mo neko homogeno podruje unutar vee zemlje, velika je vjerojat nost da ono nee ostati dio te zemlje i da e postii neovisnost. Veina stanovnika takvih regija tei ka suavanju politikih granica suava jui fokus svoje grupne identifikacije. Glavne osobine mekog altruizma, moemo to rei u saetku, jesu snana emocionalnost i nepouzdanost u stvaranju odnosa. Lju di su vrlo dosljedni u definiranju kodeksa asti, ali krajnje prevrtlji vi kad se postavi pitanje na koga se taj kodeks odnosi. Genij ljudske

155 Altruizam

drutvenosti lei u lakoi kojom se stvaraju, prekidaju i ponovno us postavljaju savezi i to uvijek sa snanim i strastvenim pozivanjem na vjene zakone. I danas, kao i u ledeno doba, postoje podjele na nae i njihove, ali razdjelna linija se veoma esto mijenja. Profesionalni sport se temelji upravo na trajnosti ovog fenomena. Na devedeset mi nuta gledateljev se svijet svodi na primarnu fiziku borbu surogat plemenskih sukoba. Zna se da sportai dolaze odasvud i da su tran sferi svakodnevna pojava, te se ak itavi timovi prodaju drugim gra dovima. Ali to nema veze; navijai se identificiraju sa svojom agre sivnom unutarnjom grupom, ushieni timskim duhom, hrabrou i rtvom i ekstatino slavei svoje pobjede. Slino je i s nacijama. Tijekom posljednjih trideset godina politiki su se savezi mijenjali od sukoba izmeu sila Osovine i Saveznika, do onog izmeu komunista i zapadnog svijeta, sve do najnovijih suprot nosti izmeu velikih ekonomskih blokova. Ujedinjeni narodi su u isto vrijeme forum koji slui izlaganju idealistiko-humanitarne retorike i kaleidoskop razliitih saveza, koji se, zbog sebinih interesa, mijenja ju vrtoglavom brzinom. Na isti nain nas zbunjuje zamrenost religijskih sukoba. Neki arapski ekstremisti misle da je borba protiv Izraela sveti rat za opsta nak islama. Kranski evanelisti sklapaju savez s Bogom i njegovim anelima protiv Sotone i tako pripremaju svijet na drugi Kristov do lazak. Bilo je zanimljivo vidjeti kako se nekadanji revolucionar El dridge Cleaver i Charles Colson, arhetipski tajni agent, izdiu ponad svojih spoznajnih okvira, staju na stranu Krista i stupaju na drevno bojno polje religije. Sadraj ne znai mnogo, forma znai sve. Posveivanje duhovnim obvezama sve do trenutka dok ih sami ne ukinemo tipino je za ljudski rod. Ljudi ulau golemu energiju u odr avanje nekog saveza, a za to vrijeme uvaju u rezervi jo nekoliko sli nih opcija. S obzirom da je altruistini impuls tako moan dobro je da se najee radi o mekom tipu. Kad bi bio tvrd, povijest bi naliko vala golemom kukcolikom spletu intriga punom nepotizma i rasizma s mranim izgledima za budunost. Ljudska bi bia u takvom svijetu udno ekala priliku da se, doslovno i na stravian nain, rtvuju za svoje krvne srodnike. Umjesto toga, mi imamo tek nedostatne sposob nosti za stvaranje drutvenih dogovora, ograniene na nain tipian za

156 Altruizam

sisavce, u kombinaciji s osvjeavajuim, optimistinim cinizmom koji racionalnim ljudima uvelike pomae u ostvarenju njihovih nauma. Vratimo se sada pojmu hipertrofije, kulturalnog bujanja uroenih ljudskih osobina. Malcolm Muggeridge jednom me je upitao a to s majkom Terezijom? Kako nam biologija moe protumaiti pojavu i vih svetaca meu nama? Majka Terezija, lanica Misionarki ljubavi, itav ivot skrbi za zadnju sirotinju Kalkute; skuplja umirue s plo nika, spaava odbaenu novoroenad sa smetlita, pomae ranjeni ma i bolesnima koje nitko ne eli dotaknuti. Unato meunarodnim priznanjima i bogatim nagradama ona ivi u potpunom siromatvu posveena mukotrpnom radu. U svojoj knjizi Majka Terezija Mugge ridge kae: Majka Terezija svaki dan susree Isusa; prvo na misi gdje dobiva potporu i snagu; tijekom dana u svakoj potrebnoj, patnikoj dui koju susree i njeguje. Isti je to Isus onaj na oltaru i onaj na uli ci. Jedan bez drugoga ne postoje. Moe li kultura toliko izmijeniti ljudsko ponaanje i pribliiti ga al truistikom savrenstvu? Je li mogue dodirnuti neki arobni talisman ili kreirati kakvu skinerovsku tehnologiju pomou koje e se raati rasa svetaca? Odgovor je ne. Za poetak trijeznog razmiljanja pri sjetimo se Isusovih rijei iz Markova evanelja: Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju. Tko bude vjerovao i pokrstio se, spasit e se; tko ne bude vjerovao, osudit e se. Ove rije i objanjavaju izvore religijskog altruizma. Gotovo istovjetne formula cije, jasna izriaja i savreno altruistine prema lanovima svoje grupe, izrekli su proroci svih velikih religija, ukljuujui i one marksistiko-le njinistike. Svi su se oni borili za nadmo nad drugima. Majka Terezija je izuzetna osoba, ali ne smije se zaboraviti da je ona vezana za slubu Kristu i uvjerenje o besmrtnosti svoje Crkve. Lenjin koji je propovije dao nita manje utopijski, iako suparniki nauk, smatrao je da je kr anstvo neiskazivo zlo, najstraniji oblik zaraze; ovakav kompliment su mu kranski teolozi mnogo puta uzvratili. Kad bi samo bilo tako jednostavno! rekao je Aleksandar Sole njicin u svom Arhipelagu Gulag. Kad bi negdje postojali zli ljudi koji podmuklo poinjaju sva zla, i kad bi bilo dovoljno odvojiti ih od nas i unititi ih. Ali crta koja razdvaja dobro i zlo dijeli srce svakog ljud skog bia. A tko to eli unititi dio vlastitog srca?

157 Altruizam

Svetost nije hipertrofija ljudskog altruizma nego njegovo okota vanje. Ona je podlona biolokim imperativima nad kojima je mnogi zamiljaju. Do prave humanizacije altruizma, u smislu mudrijeg i du bljeg uvida u drutvene dogovore, mogue je doi tek kroz pomnije znanstveno ispitivanje moralnosti. Lawrence Kohlberg, strunjak za psihologiju odgoja, skicirao je est susljednih faza etikog razmilja nja koje ine dio ljudskog mentalnog razvoja. Takav razvoj poinje u djejoj dobi, s potpunom ovisnou o vanjskim pravilima i kontro li do ivotnog razdoblja s razraenim, individualiziranim moralnim odrednicama. Evo i opisa tih faza: 1. poslunost pravilima i autorite tu da bi se izbjegla kazna, 2. prilagodba ponaanju grupe da se dobije nagrada i razmijene usluge, 3. ponaanje dobrog djeteta, elja da se svidi drugima i izbjegne odbaenost, 4. usmjerenost na dunost, na stojanje da se izbjegne kritika autoriteta, 5. legalistika usmjerenost, priznavanje vrijednosti sporazuma, relativna proizvoljnost u izradi pravila da bi se ouvalo zajedniko dobro, 6. svjesna usmjerenost ili usmjerenost prema naelima, temeljna vjernost naelima izbora, koji mogu nadii zakone ako ti zakoni donose vie tete nego koristi. Ove etape se temelje na verbalnim reakcijama djece, tj. na njihovim odgovorima na pitanja o moralnim problemima. Ovisno o inteligen ciji i odgoju, razvoj se moe zaustaviti na bilo kojoj preki ove ljestvi ce. Veina ljudi dosegne etvrti ili peti stupanj. Do etvrtog stupnja nalazimo se otprilike na razini pavijana i impanza. Na petom stup nju, kad etike reference postaju djelomice legalistike i sporazumne, pojavljuje se oblik morala na kojem se temelji veina ljudskih zajedni ca. Ako je ovakvo tumaenje ispravno, moe se rei da je ontogeneza moralnog razvoja rezultat genske asimilacije i da je sada dio automat skih procesa mentalnog razvoja. Sve do petog stupnja pojedinca vode uroeni zakoni uenja i skup prilino nefleksibilnih emocionalnih re akcija. Dakako, uslijed neoekivanih dogaaja u kritinim trenucima moe doi i do skretanja. injenica je da postoje i sociopati, ali veina ljudi dosie etvrti ili peti stupanj i tako stjee sposobnost za skladan ivot u pleistocenskom logoru lovaca-sakupljaa. Budui da vie ne ivimo u oporima takve vrste, esti stupanj pri pada podruju onkraj biologije i stoga je najvie od sviju podloan hi pertrofiji. Pojedinac sada bira naela po kojima prosuuje grupu i za

158 Altruizam

kon. Propisi koji se temelje na emocijama po svoj su prilici biolokog porijekla i slue tek za uvrivanje primitivnih drutvenih ureenja. Takav se moral nesvjesno oblikuje da bi dao opravdanje posveenju grupe, prozelitistikom karakteru altruizma i obrani teritorija. Ako su pak ova naela nastala uz pomo znanja i razuma, ona, ba rem u teoriji mogu biti ne-darvinovskog tipa. To nas neminovno vodi ka drugoj velikoj duhovnoj dilemi. Filozofsko pitanje koje iz ovoga proizlazi je: Moe li kulturna evolucija viih etikih vrednota krenuti svojim putem i moe li u potpunosti zamijeniti gensku evoluciju? Mi slim da ne moe. Geni dre kulturu na uzici. Ta uzica je veoma duga, ali na kraju se sve vrednote moraju nai unutar granica koje im odre uje njihov uinak na gensku zalihu. Mozak je takoer proizvod evo lucije. Ljudsko je ponaanje kao i najdublje sposobnosti za emocio nalne reakcije koje ga potiu i vode samo tehnika koja omoguava zatitu genskog materijala. Nije mogue dokazati niti jednu drugu funkciju morala.

8. Religija

Sklonost religijskim vjerovanjima je vjerojatno najsloenija i najmonija, a po svoj prilici i neiskorjenjiva sila ljudskog uma. Emile Durkheim, poznat kao agnostik, religijsku je praksu oznaio kao posveenje grupe smatrajui je samom sri drutva. Religija je jedno od opih mjesta drutvenog ponaanja i u svakom drutvu, od zajednica lovaca-sakupljaa do socijalistikih republika, ona se pojavljuje u nekom od prepoznatljivih oblika. Najstarije religijske izraze predstavljaju oltari od kosti i pogrebni obredi neandertalaca. U Shanidaru, u Iraku, pronaen je grob ukraen sa sedam vrsta cvijea koje je za neandertalskog ovjeka imalo medicinsku i ekonomsku vrijednost. Takvim dekorom se vjerojatno odavala ast nekom amanu. Od tih davnih vremena pa do danas, tvrdi antropolog Anthonv F. C. Wallace, ljudi su stvorili oko sto tisua religija. Skeptici uporno vjeruju da e znanost i obrazovanje potpuno istisnuti religiju, koju oni dre pukom iluzijom. Najodliniji meu njima vjeruju da se ovjeanstvo kree prema znanju pomou logotakse, automatske orijentacije prema informaciji, pa e i organizirane religije uzmaknuti kao to nona tama uzmie pred jutarnjim svjetlom. No ovakva koncepcija ljudske prirode, koja vue porijeklo jo od Aristotela i Zenona, nikada se nije inila tako triavom kao danas. Ako nita drugo, znanje se stavlja u slubu religije. Sjedinjene Drave, znanstveno i tehnoloki najrazvijenija nacija u povijesti, takoer je i najreligioznija nakon Indije. Po rezultatima anketa iz 1977. godine,

160 Religija 94 posto Amerikanaca vjeruje u Boga ili u neko vie bie, a 31 posto doivjelo je neku vrstu duhovnog uvida ili prosvjetljenja, barem laki dodir epifanije. Najvei knjiki hit 1975. godine bila je knjiga Billvja Grahama Aneli: tajni Boji glasnici, koja se prodala u 810 tisua tvrdo ukorienih primjeraka. U Sovjetskom Savezu organizirana religija jo uvijek cvate i nakon ezdeset godina pritiska doivljava ak i svojevrsnu renesansu. Od ukupne populacije od dvjesto pedeset milijuna, barem trideset milijuna pripada Pravoslavnoj crkvi - dvostruko vie lanova od same Partije - pet milijuna su lanovi Katolike i Luteranske crkve, a dva milijuna pripadaju evangelikim sljedbama poput baptista, pentekostalaca i adventista. Tu je i dvadeset do trideset milijuna muslimana, dok dva i pol milijuna otpada na najilaviju od svih grupa - ortodoksne idove. Institucionalni sovjetski marksizam, koji sa itavom svojom ikonografijom i sam predstavlja vrstu religije, nije uspio iskazati ono to veina Rusa ve stoljeima smatra duom svog nacionalnog bia. Znanstveni humanizam nije bio nita uspjeniji. U svom djelu Sustav pozitivne politike, objavljenom izmeu 1846. i 1854. godine, Auguste Comte tvrdi da se religijsko praznovjerje moe poraziti u samom izvoru. On predlae da obrazovani ljudi organiziraju neku vrstu svjetovne religije koja podrazumijeva postojanje hijerarhije, liturgije, kanona i sakramenata slinih onima u Katolikoj crkvi, ali u kojoj drutvo zamjenjuje Boga, a predmet tovanja je Najvie bie. U dananje vrijeme znanstvenici organiziraju strune grupe poput Amerikog humanistikog drutva i Instituta za prouavanje religije u doba znanosti. Oni financiraju specijalizirane asopise i organiziraju kampanje kako bi diskreditirali kranski fundamentalizam, astrologiju, Immanuela Velikovskog i sline pojave. Njihovi rafali logikih argumenata, potkrijepljeni arogancijom Nobelovih laureata, djelotvorni su poput metaka koji prolaze kroz maglu. Vjernici i svi oni koji slijede Jeane Dixon, a nisu nikada uli za Ralpha Wendella Burhoea, brojano daleko nadmauju znanstvenike. ini se da se ljudi radije odluuju za opciju vjerovanja. Oni e radije odabrati prazninu kao svrhu, kako je s oajem ustanovio Nietzsche u doba kad je znanost tako mnogo obeavala, nego biti lieni svrhovitosti.

161 Religija Neki dobronamjerni uenjaci pokuavali su pomiriti znanost i religiju smjetajui ih u odvojene nie. Newton je sebe doivljavao ne samo kao znanstvenika, nego i kao povjesniara ija je dunost protumaiti znaenje Svetog pisma kao autentinog povijesnog dokumenta. Iako su njegova postignua stvorila prvu modernu sintezu prirodnih znanosti, on ih je smatrao tek usputnom postajom na putu prema razumijevanju nadnaravnog. Stvoritelj je, tako je vjerovao Newton, svakom znanstveniku dao na itanje dva djela - knjigu prirodu i svete spise. U dananje vrijeme, zahvaljujui nezaustavljivom napretku znanosti, iji je pionir bio upravo Newton, Boja je imanencija stjerana u prostore ispod subatomskih estica i onkraj najudaljenijih galaksija. Ovo prividno udaljavanje Boga, potaknulo je druge filozofe i znanstvenike da stvore tzv. procesnu teologiju po kojoj se Boja prisutnost moe izvesti iz atomske strukture. Po uvjerenju Alfreda Northa Whiteheada, Bog nije nikakva izvanjska sila koja stvara udesa i koja se nalazi u pozadini metafizikih istina. On je nazoan neprekidno i u svemu; on je onaj koji vodi procese sinteze molekula iz atoma, ivih organizama iz molekula i uma iz materije. Nemogue je govoriti o svojstvima elektrona prije nego se u potpunosti shvati njihov zavrni produkt - um. Proces je prava stvarnost, a prava stvarnost je proces i ruka Boja se oituje upravo kroz zakone znanosti. U skladu s ovim postavkama religijska i znanstvena stremljenja su u potpunosti sukladna, to dobronamjernim znanstvenicima osigurava potreban duevni mir. No sve ovo o emu govorimo, a itatelj e to spremno priznati, miljama je udaljeno od stvarne religije uroenikih obrednih plesova i Tridentskog koncila. Danas, ba kao i u prolosti, ovjek ne moe ni zamisliti znaenje sraza izmeu nesavladivog znanstvenog materijalizma i tvrdokornih religijskih uvjerenja. Moemo se tek pokuati nositi s ovim problemom uz pomo stupnjevitog pragmatizma. Naa shizofrenina drutva napreduju zahvaljujui znanstvenim spoznajama, ali preivljavaju na nadahnuima koja su plod neznanstvenih vjerovanja, onih vjerovanja koja znanost pokuava izbrisati. Vjerujem da bi se uz pomo sociobiologije religije, ovaj paradoks mogao razrijeiti barem na intelektualnoj razini, moda ne odjednom, ali svakako s posljedicama koje je teko predvidjeti. Iako su manifestacije religijskog isku-

162 Religija stva raskone, viedimenzionalne i toliko sloene da se i najsposobniji psihoanalitiari i filozofi mogu lako zagubiti u njihovom labirintu, vjerujem da je religijske prakse mogue ocrtati unutar dviju dimenzija genetike prednosti, odnosno evolucijske promjene. Dopustite mi da malo ublaim ovu tvrdnju. Naime, ako naela evolucijske teorije uistinu sadre klju za razumijevanje teologije, to objanjenje ne moe obuhvatiti sve detalje religijskih fenomena. Tradicionalnim metodama redukcije i analize, znanost moe objasniti religiju, ali ne moe umanjiti vanost njene biti. Posluit emo se jednom povijesnom epizodom koja nam moe posluiti kao parabola za sociobiologiju religije. Tasmanijski su Aboridini, ba kao i psoglavi vuaci, vrsta vukolikog tobolara, s kojima su dijelili stanite, potpuno istrijebljeni. Britanskim je kolonistima trebalo samo etrdeset godina (vukovi su preivjeli jo stotinu godina, sve do 1950) da ih dokraje. Ovakvu brzinu naroito tragino doivljavaju antropolozi, jer Tasmand, pravi divljaci, nisu mogli prenijeti nikakva opisa svoje kulture ostatku svijeta. O njima se zna vrlo malo, osim da su bili lovci i sakupljai niska rasta, crvenosmee boje koe i kovrave kose, otvorena i vedra karaktera. O njihovom porijeklu moe se samo nagaati. Najvjerojatnije su bili potomci australskih Aboridina koji su doli na Tasmaniju prije nekih deset tisua godina, prilagodivi se bioloki i kulturoloki okruju hladnih i vlanih prauma tog otoka. Sve to je od njih ostalo tek je par fotografija i kostura. Nije mogue niti rekonstruirati njihov jezik jer rijetki Europljani koji su ih sreli nisu smatrali vrijednim truda praviti takve zabiljeke. Britanski kolonisti koji su poeli naseljavati Tasmaniju poetkom devetnaestog stoljea, gledali su na uroenike kao na pripadnike nie rase. Oni su predstavljali samo male smee prepreke u razvoju zemljoradnje i civilizacije. U skladu s takvim stavom Britanci su ih znali goniti tijekom organiziranih hajki ili ubijati zbog najmanjih prekraja. Jednom su pobili grupu mukaraca, ena i djece samo zato to su ti nesretnici za svog uobiajenog lova na klokane trali u njihovom pravcu. Mnogi su pomrli od sifilisa i drugih bolesti koje su donijeli Europljani. Toka bez povratka dosegnuta je 1842. godine kad je broj uroenika od poetnih pet tisua pao na samo trideset. Preostale ene su bile prestare za raanje djece, a sama kultura je atrofirala.

163 Religija Svjedok posljednjih etapa ove propasti bio je George Robinson, misionar iz Londona i veliki altruist. Godine 1830, kad je ostalo samo nekoliko stotina Tasmanaca, Robinson je zapoeo herojsku i gotovo usamljeniku bitku za spas rase. Stupajui u kontakt s preivjelima, on ih je s velikom suosjeajnou pokuavao nagovoriti da napuste praume i presele se u gradove. Nekolicina ga je posluala i takvi su pojedinci uglavnom zavrili kao skitnice. Robinson je ostale poveo u rezervat na otoku Flinders, izoliranom mjestu sjeveroistono od Tasmanije. Tamo su ih nahranili usoljenom govedinom i slatkim ajem, navukli im europska odijela, pouili osnovama osobne higijene, koritenju novca i naelima strogog kalvinizma. I tako su preivjeli Tasmanci svaki dan pohaali svoju malenu crkvu i sluali propovijedi Georgea Robinsona. Iz ove zavrne faze njihove kulturne povijesti sauvan je i dokument, na pidin-engleskom: Jedan Bog ... dobri uroenik, mrtvi uroenik ide u nebo ... zli mrtvi uroenik ide dolje, zli duh, vatra. Uroenik plae, plae, plae... Ovaj katekizam ponavlja poruke koje je lako razumjeti: to e Bog uiniti sa svijetom? Spaliti ga! Voli li avola? Ne! Zato nas je Bog stvorio? Jer je to bila njegova volja... Tasmanci nikako nisu mogli preivjeti tako grubo satiranje vlastite due. S vremenom su postali tmurni, letargini i nisu vie raali djecu. Mnogi su umrli od gripe i upale plua. Preivjele su jo jednom preselili u novi rezervat, ovaj put pokraj Hobarta na tasmanskom kopnu. Posljednji preivjeli mukarac, meu Europljanima poznat kao King Billy, umro je 1869. godine, a par godina nakon njega umrlo je i nekoliko preostalih ena. Europljani su ih sada promatrali s izuzetnim interesom i, na samom kraju, s potovanjem. U tom razdoblju George Robinson je zasnovao vlastitu, poveliku obitelj. Njegov ivotni cilj bio je spasiti uroenike od istrebljenja tjerajui ih da se podvrgnu pravilima njegove religije.

164 Religija Kako se nastavljao razvoj antropologije i povijesti, ove su znanosti uporno podravale jedan od zakljuaka Maxa Webera. On je tvrdio da najelementarnije religije streme nadnaravnom iz obinih svjetovnih razloga: zbog duga ivota, obilja zemlje i hrane, izbjegavanja fizikih katastrofa i pobjede nad neprijateljima. Dio evolucije razvijenih religija ini i borba za prevlast izmeu sekti koje im prethode. Ta borba se odvija u skladu sa zakonima kulturalnog darvinizma. Religije koje pridobiju dovoljno sljedbenika rastu, a druge iezavaju. Sukladno tome, religije su poput drugih institucija: one se razvijaju u smjeru koji donosi veu dobrobit sljedbenika. S obzirom da se demografski mora okoristiti cijela grupa, to se moe postii djelomice altruizmom a djelomice eksploatacijom, a u tom e sluaju neki sektori napredovati na raun drugih, dok e se korist sastojati u generalno poveanoj sposobnosti sviju lanova. Tako e se stvoriti podloga za podjelu na opresivne i dobrotvorne religije. Istina je da su sve religije barem dijelom opresivne, naroito ako ih zastupaju narodi i drave. Postoji jedno naelo u ekologiji koje se naziva Gausov zakon, po kojemu se najea konkurencija stvara izmeu vrsta koje imaju identine potrebe. Tako se i kod religija altruizam najrjee manifestira u obliku tolerancije prema drugim religijama. Sukobi meu njima se pojaavaju ako i sama drutva dou u sukob jer religije mogu izvrsno posluiti u svrhu rata ili ekonomske eksploatacije. Osvajaeva religija tada postaje ma, a religija napadnutih tit. Religije predstavljaju najvei izazov ljudskoj sociobiologiji i najuzbudljiviju priliku da se ona prometne u zaista originalnu disciplinu. Ako um u bilo kojoj mjeri doista vode Kantovi imperativi, oni e se vjerojatno lake pronai u religijskim osjeajima nego u okviru racionalnog miljenja. Ukoliko postoji materijalistika osnova religijskog razvoja koju je mogue dokuiti metodama konvencionalne znanosti, takav e pothvat biti teak iz dva razloga. Kao prvo, religija je jedna od glavnih kategorija ponaanja koja su nesumnjivo jedinstvena za ljudsku vrstu. Naela evolucije ponaanja koja smo izveli iz populacijske biologije i eksperimentalnih studija niih ivotinja ni na koji nain nije mogue primijeniti na religiju. Drugi razlog je pretpostavka da su glavni zakoni uenja i njihova krajnja, genetika motivacija skriveni svjesnom umu, zato to je re-

165 Religija ligija iznad svega sredstvo koje pomae da pojedinci podvrgnu vlastite interese grupi. Od sljedbenika se oekuju kratkorone fizioloke rtve koje slue dugoronim genetikim ciljevima. Samoobmana kojom se slue amani i sveenici usavrava njihovu izvedbu i pojaava iluziju i obmanu njihovih sljedbenika. Odluke moraju biti automatske i brze, bez racionalnog premiljanja, bez svjesne procjene o genetikoj sposobnosti i znanja o potrebama ijem ispunjenju mora posluiti poslunost i ar vjere. Ljudi trebaju jednostavna pravila za rjeavanje sloenih problema i oni se opiru pokuajima seciranja nesvjesnog ustroja koji upravlja njihovom svakodnevicom. Evo i objanjenja ovog naela koje nam je, u okviru psihoanalitike teorije dao Ernest Jones: Kad god se pojedincu uini da je lako istraiti i pronai porijeklo nekog mentalnog procesa, i on se usprotivi takvom istraivanju, moemo posumnjati da se radi o procesu ije je porijeklo pred njim skriveno - vjerojatno zbog neprihvatljivosti njegove prirode. Dublja struktura religijskih vjerovanja moe se shvatiti prouavanjem prirodne selekcije kroz tri susljedna stupnja. Na samoj povrini, selekcija je eklezijalnog tipa: obiaje i obrede odreuju religijski voe i to zbog njihova emocionalnog djelovanja unutar odreenih drutvenih okolnosti. Eklezijalna selekcija moe biti dogmatina i postojana ili evangelizacijska i dinamina. U oba sluaja rezultati se prenose preko kulture, a iz toga slijedi da varijacije u religijskoj praksi nastaju kao rezultat uenja, a ne genskog nasljea. Sljedea razina selekcije je ekoloka. Bez obzira koliko eklezijalna selekcija podilazi emocijama vjernika, bez obzira u kolikoj su mjeri religijske konvencije produkt uenja, sama praksa mora odgovarati zahtjevima okolia. Ako religije slabe drutvo za vrijeme ratova, ako doprinose unitavanju okolia, skraivanju ivotnog vijeka ili negativno utjeu na prokreaciju, one e, bez obzira na kratkoronu emocionalnu dobrobit, doivjeti propast. I konano, usred ovih sloenih epicikla kulturalne evolucije i populacijske nestalnosti, mijenja se i frekvencija gena. elim vam pribliiti hipotezu koja kae da se frekvencija nekih gena mijenja u skladu s eklezijalnom selekcijom. Podsjetimo se da ljudski geni programiraju nain funkcioniranja ivanog, osjetnog i hormonskog sustava tijela i svakako utjeu na proces uenja tj. na sazrijevanje nekih oblika ponaanja i zakonitosti uenja nekih dru-

166 Religija gih. Tabu incesta i ostali tabui, ksenofobija, podjela objekata na svete i profane, identifikacija s grupom, sustav hijerarhijske dominacije, usmjerenost ka voi, karizma, uvoenje u trans, samo su neki elementi religijskog ponaanja koji svoj oblik zahvaljuju razvojnim programima i zakonima uenja. Svaki od ovih procesa snano identificira grupu i povezuje njene lanove u nerazrjeivi savez. Naa hipoteza trai potvrdu da takva ogranienja postoje, da imaju fizioloku osnovu i da takva osnova ima genetiko porijeklo. Krenemo li s drugog kraja, moemo ustvrditi da na eklezijalne odluke utjee itav lanac dogaaja koji od gena vode ka fiziologiji, a od nje prema odreenim oblicima uenja. Prema ovoj hipotezi, na frekvenciju gena unutar vie generacija reciprono djeluje silazni slijed nekoliko vrsta selekcije - eklezijalna, ekoloka i genska selekcija. Religije koje pomau preivljavanju i prokreaciji nalagati e svojim sljedbenicima odreene oblike fizioloke kontrole i tako e s vremenom geni koji pomau takvoj kontroli dobiti prednost. S obzirom da unutar perioda od jednog ljudskog ivota, religija ne moe utjecati na gene, oblici religije se za vrijeme kulturne evolucije zamjetno mijenjaju. Mogue je da neke grupe, kao to su na primjer Shakeri, prihvate i konvencije koje tijekom nekoliko generacija smanjuju genetiku sposobnost. Ipak, nakon mnogo generacija prevladat e geni koji poboljavaju uvjete za preivljavanje i devijantne e prakse, koje je donijela kulturna evolucija, nestati. Na ovaj nain kultura neprekidno provjerava gene, ali najvie to ona moe napraviti jest zamjena jedne grupe gena nekom drugom. Hipotezu o interakciji izmeu gena i kulture moemo potvrditi ili porei tek kada ispitamo djelovanje i utjecaj religije na ekolokoj i genetikoj razini. Naravno, ona ekoloka je daleko pristupanija. Moramo postaviti sljedea pitanja: Kakav je uinak pojedine religijske prakse na blagostanje pojedinca i plemena? Kako je nastala neka praksa i u kojem okoliu? U sluaju da takva praksa predstavlja odgovor na potrebe ili da tijekom generacija poboljava djelotvornost grupe, ova se korelacija slae s interakcijskom hipotezom. Ako se, pak, protivi ovim oekivanjima, pa ak i ako to protivljenje ne utjee oito na reprodukcijsku uspjenost, hipoteza postaje klimava. Konano, genetiki programirane odrednice uenja koje je otkrila razvojna

167 Religija psihologija moraju biti u skladu s najvanijim trendovima religijske prakse. Ako nije tako, hipoteza postaje dvojbena, i moe se s pravom pomisliti da u tom sluaju, kulturalna evolucija samo oponaa teoretske pretpostavke o oblicima genetike evolucije. Da bismo osigurali dovoljno velik broj primjera i tema za ovakvo istraivanje, morat emo malo proiriti definiciju religije ukljuivi magiju i plemenske rituale, kao i razraena vjerovanja vezana uz mitologiju. Vjerujem da i uz ovaj korak, postoji dovoljno jasan dokaz za hipotezu genetiko-kulturalne interakcije, i postoji veoma mali broj primjera koji ga stavljaju u sumnju. Uzmimo kao primjer ba ritual. Potaknuti oduevljenjem za LorenzTinbergenovu etologiju, neki su drutvenjaci istaknuli analogiju izmeu ljudskih ceremonija i primjera ivotinjske komunikacije. Takva je usporedba, u najboljem sluaju, neprecizna. Vei dio ivotinjskog ponaanja sadri tek signale vrlo ogranienog znaenja. Ti signali se mogu usporediti s gestama, izrazima lica i osnovnim zvukovima ljudske neverbalne komunikacije. Tek neki primjeri ivotinjskog ponaanja, kao to su najsloeniji oblici seksualnog privlaenja ili sparivanja kod ptica, pokazuju toliki stupanj profinjenosti da ih zoolozi ponekad nazivaju ceremonijama. No usporedba je ak i ovdje neprikladna. Veina ljudskih rituala nosi u sebi mnogo vie od vrijednosti obinog signala. Kako je naglasio Durkheim, oni ne samo to oznaavaju, ve i potvruju i obnavljaju moralne vrijednosti zajednice. Sveti obredi su tipini za ljudsku vrstu. U svojemu elementarnom obliku oni su povezani s magijom, aktivnim pokuajem upravljanja prirodom i boanstvima. Umjetnost kasnog paleolitika jasno pokazuje koliko je prvobitni ovjek bio obuzet lovom i ivotinjama koje je lovio. Brojne slikarije prikazuju lovinu izbodenu strelicama i kopljima. Neke prikazuju ljude kako pleu pod ivotinjskim maskama ili stoje glave prignute pred ivotinjom. Funkcija ovakve umjetnosti vjerojatno je bila magijska i vezana je uz vjerovanje da dogaaj prikazan i prizvan slikom moe postati stvarnost. Takva radnja kojom se pokuava preduhitriti stvarnost podsjea na neke pokrete ivotinja koji su tijekom evolucije postali ritualizirani komunikacijski znakovi. Treskavi ples pele zapravo je umanjena verzija leta od konice do livade. Dio te predstave, ravna linija, koji se odvija sredinom izvedbe od osam

168 Religija plesnih figura, varira u pravcu kretanja i duini plesa i time prenosi poruku o parametrima stvarnoga leta. Prvobitni je ovjek s lakoom shvaao znaenje takvog sloenog ponaanja kod ivotinja. Magija je bila, i u nekim drutvima jo uvijek jest, povjerena posebnim pojedincima koji se nazivaju amani, vraevi ili arobnjaci. Vjerovalo se da jedino oni imaju tajno znanje i potrebnu mo da se nose nadnaravnim silama prirode, i zato je njihova mo esto bila vea od moi plemenskih voda. Kako je u posljednjem kritikom osvrtu na ovu temu rekao antropolog Roy A. Rappaport, sveti obredi mobiliziraju primitivna drutva na nain koji im donosi direktnu bioloku korist. Ceremonije mogu pruiti informacije o bogatstvu plemena i pojedinih obitelji. Kod plemena Maring na Novoj Gvineji nikakav poglavica ni voa ne odreuje tko e ii u rat. Grupa zapoinje obredni ples, a njemu se pridruuju samo oni koji ele sudjelovati u ratu. Snagu konzorcija je poslije lako odrediti po broju glava. U razvijenijim drutvima istoj svrsi slue vojne parade popraene ritualima i znakovljem dravne religije. Glasoviti potla, ritual Indijanaca sa sjeverozapadne obale Amerike, omoguava pojedincu da pokae svoju mo i bogatstvo dobrima koja poklanja. Voe tako mogu iskoristiti energiju srodnikih grupa za stvaranje vika dobara poveavajui na taj nain mo pojedinih obitelji. Obredi takoer mogu regulirati odnose koji bi mogli ostati nedoreeni, nejasni i neprecizno odreeni. Najbolji primjer takvog oblika komunikacije su obredi zrelosti. Kada djeak odrasta, njegov prijelaz iz djeteta u mukarca je postupan u biolokom i psiholokom smislu. U nekim se trenucima ponaa kao dijete, iako bi ba tada bila prikladnija reakcija odrasle osobe i obrnuto. Drutvo bi u ovakvim sluajevima imalo potekoe s pravilnim klasificiranjem. Obredi zrelosti otklanjaju ovakve nejasnoe doputajui da se svjesnom odlukom umjesto kose linije koja predstavlja postupnost sazrijevanja, postavi dihotomija. Takvi obredi takoer slue uvrivanju veza koje mladog ovjeka veu uz grupu koja ga je prihvatila. Sklonost ljudskog uma da rjeava probleme uz pomo binarne klasifikacije vidi se i na primjeru arobnjatva. Znanstvenici kao to su Robert A. LeVine, Keith Thomas i Monica Wilson veoma su vjeto

169 Religija rekonstruirali psiholoku etiologiju arobnjatva. Njihova istraivanja otkrivaju da su motivi dijelom emocionalni, a dijelom racionalni. U svim drutvima se vjeruje da aman ima mo iscjeljivanja, ali i bacanja uroka. Dok god se njegova uloga ne dovodi u pitanje, on i njegovi roaci uivaju posebnu mo. Ako je njegovo djelovanje ne samo korisno, ve i posveeno posebnim obredima, ono svakako pomae odlukama i integraciji drutva. Iz ovoga su prilino jasne bioloke koristi koje donosi institucionalizirano arobnjatvo. Lov na vjetice, koji predstavlja suprotnu stranu arobnjatva, predstavlja mnogo sloeniji fenomen i zanimljiv izazov naem teorijskom istraivanju. Zato se ljudi, s vremena na vrijeme, proglaavaju zaaranima ili ak smatraju da je itavo drutvo ugroeno napadajima zlih duhova, i zato imaju potrebu traiti te zle duhove meu svojim najbliima? Egzorcizam i inkvizicija sloeni su i moni fenomeni poput same magijske prakse, ali ak i ovdje se radi o motivima koji niu iz sebinosti pojedinca. Jedan od dobro dokumentiranih primjera je lov na vjetice u Engleskoj u doba Tudora i Stuarta. Prije tog perioda (15601680) Katolika je crkva graanima pruala dobro organizirani sustav obredne zatite od zlih duhova i ini. Ona je, na taj nain, zapravo prakticirala pozitivnu magiju. Reformacijom je ovakva psiholoka zatita potpuno ukinuta. Protestantski su sveenici osudili stare religijske obiaje ali su potvrdili postojanje crne magije. Bez zatite koju su pruala obredna protusredstva, zaarani bi se okretali prema osumnjienim vjeticama, javno ih osuivali i traili njihovo unitenje. Pomnije prouavanje sudskih zapisa iz toga vremena otkriva nam i dublje motive koji lee iza progona. Oteeni bi najee bio ovjek koji je uskratio pomo nekoj prosjakinji ili susjedi koja ga je zamolila za neku uslugu. Odmah nakon toga pogodila bi ga nesrea poput propasti usjeva ili smrti u obitelji. Bacajui krivnju na nedunu enu on bi ispunio dvojak cilj. Kao prvo, on bi poduzeo neto protiv osobe za koju je iskreno vjerovao da predstavlja uzrok njegovih nevolja. Ona je zadovoljavala izvjesnu logiku po kojoj vjeticu obiljeava nesvakidanje i nametljivo ponaanje. Drugi motiv je mnogo finiji i tee ga je dokazati. Ovako kae Thomas:

170 Religija Konflikt izmeu ljutnje i osjeaja dunosti stvorio je podvojenost, tj. situaciju u kojoj ovjek ima razloga ljutito otpraviti prosjakinju sa svojih vrata i u isto vrijeme osjetiti grinju savjesti. Kajanje koje zbog tog osjeaja stvara plodno tlo za optube, a nevolja koja slijedi odmah se tumai kao osveta vjetice. Optube za vjetiarenje stvaraju tenzije koje su zapravo proizvod drutva; ono nije u stanju dati jasne naputke ponaanja svojim lanovima. Ova je situacija posljedica etikog sukoba izmeu srodnih i protivnih uvjerenja da onaj tko ne radi, ne treba ni jesti, ali i da je blagoslovljen onaj koji pomae siromaha. Transmutacijom dileme u rat protiv zlih duhova, tuilac je, dakle, racionalizirao sebiniju postupak. Kod plemena Nvansongan u Keniji, na vjetice se ukazuje putem traa, a ne formalnih optubi. Voe plemena obino odbacuju takve prie i nastoje rijeiti sukobe diskusijom i arbitraom. Neodreenost proceduralnih oblika doputa pojedincima da ire glasine i optube koje su samo nain skretanja pozornosti na njihove osobne probleme. Razlog odvajanja arobnjatva i drugih vrsta magije od viih razina tzv. prave religije jest njihova praktina priroda. Veina strunjaka se slae s Durkheimom da postoji temeljna distinkcija izmeu svetog, same biti religije, i profanog, koje se odnosi na magiju i svakodnevni ivot. Posveenje nekog postupka ili tvrdnje znai da se oni stavljaju izvan svake sumnje i da opovrgavanje njihove vrijednosti donosi kaznu. U skladu s hinduistikim mitom, svatko tko se eni izvan svoje kaste nakon smrti odlazi u pakleno Yamino carstvo gdje zadobiva nakazan, avolji oblik. Sveto je toliko odvojeno od profanog da i sam njegov spomen u neprikladnim okolnostima moe biti prekraj. Sveti obredi moraju izazvati osjeaj strahopotovanja, dati nagovjetaj vrednota onkraj ljudske moi razumijevanja. Ovakav status imaju prakse i dogme koje slue vitalnim interesima grupe. Sveti obredi pripravljaju pojedinca na krajnje napore i rtve. Uz pomo simbola, kostima, svetih plesova i glazbe naroito usklaene s emocionalnim centrima, pojedinca preplavljuje religijsko iskustvo. On, sljedbenik, sada je posve spreman na obnovu svoje vjernosti plemenu i obitelji, na vrenje dobrih djela, posveenje itava ivota, odlazak

171 Religija u lov, rat, na smrt za Boga i domovinu. U prolosti je bilo ba kako je opisao John Pfeiffer: Sve to su poznavali i vjerovali, puna snaga autoriteta i tradicije predaka, nalo bi svoj izraz, svoju punu snagu u ceremoniji. Ono to je zapoelo sa amanima koji su plesali u transu izmeu plemenskih vatri, kulminiralo je u predstavama visokih sveenika i njihovih pristaa s visokih pozornica ponad mnotva. Bilo je tu pjevanja i pojanja, ritmikog ponavljanja rijei, reci tiranja u monotonom ritmu s istaknutim rimama na kraju stihova. U pozadini je, postavljajui tempo, sa svojim kreendima i vrhuncima, jeala glazba. Maskirani su plesai drali takt s rijeima i glazbom glumei heroje i bogove, a gledatelji su se kretali u ritmu i pojali obredne odgovore. I tako se to nastavlja sve do dananjih dana, moda u poneto fragmentarnoj i tioj verziji. Suvremena tradicionalistika hereza unutar Katolike crkve, kao i evangelistiki, obnoviteljski pokreti unutar protestantizma, tek su napori da se opasna sekularizacija zaustavi i da se obnove stare forme. Dobri ljudi koji ine srednju struju drutva jo uvijek dre da je najvea mogua vrlina slijepo podinjavanje drutvenoj i vjerskoj zajednici. Isus je odgovor predstavlja suvremeni ekvivalent geslu Deus vult, kojim su se koristili sudionici prvog kriarskog rata. To je Boja volja, govorilo se, bez obzira o kakvom se djelu radi, i koliko je taj put teak. Mao Ce-Tung je jednom rekao: Moramo ustrajati i neumorno raditi, i mi emo, takoer, dotaknuti Boje srce. Na Bog je nitko drugi doli kineski narod. Kada se slui bogovima, pravu korist u darvinovskom smislu ima pleme. Stoga se moramo zapitati: Je li spremnost na indoktrinaciju zapravo neuroloki utemeljen zakon uenja koji se razvio selekcijom unutar suparnikih klanova? Kao podrka ovoj jednostavnoj biolokoj hipotezi moe posluiti injenica da slijepa snaga religijskog zajednitva moe postojati i bez teologije. Drevni bi Maye s lakoom razumjeli sletove na trgu T'ien An Men, a tovatelji Kristova krvavog platna znaenje Lenjinova groba. Uzmimo kao primjer razmiljanje jednog od najvjernijih Lenjinovih uenika, Grigorija Pjatakova: Pravi komunist, ovjek kojeg je

172 Religija odgojila Partija i koji je usvojio njezin duh, postat e nekom vrsti udotvorca. Zbog svoje e Partije pravi boljevik spremno odbaciti ideje u koje je godinama vjerovao. Pravi boljevik e svoju osobnost podrediti kolektivnom, Partiji, do te mjere da e biti spreman na promjenu svojih miljenja i uvjerenja da bi se u svemu sloio s Partijom. To e biti test za svakog pravog boljevika. U svojoj knjizi Denial of Death, Ernest Becker nas podsjea da je fenomen gurua tek sredstvo preputanja i predavanja jednoj monoj i dobrohotnoj sili. Zen-majstor od uenika trai strogo pridravanja pravila - ispravan poloaj glave, pravilno disanje - sve dok se ovaj ne uspije odmaknuti od samoga sebe i prepustiti se arobnoj moi. Zen-strijelac vie ne odapinje strijelu; nutrina prirode prodire u svijet zahvaljujui posvemanjem nedostatku ega i ona je ta koja otputa luk. Kultovi samoostvarenja naih vremena kao to su Esalen, est, Arica, scijentologija i slini, samo su vulgarne zamjene nekih tradicionalnih oblika. Naoko inteligentni Amerikanci, sljedbenici ovih sekti, pokazuju toliku odanost i poslunost svojim voama da bi to zadivilo ak i najfanatinije sufije. Za vrijeme seminara Erhard Training, poznatih kao est, propovjednici zasipaju novake gomilama banalnih istina iz podruja bihevioralnih znanosti i istonih filozofija, dok ih drugi sljedbenici sustavno i simultano mue kombinacijama prijetnje i utjehe. Novacima nije doputeno napustiti svoja sjedala, otii u kupatilo, ak niti ustati i protegnuti se. Njihova nagrada je, kako je u svojoj studiji zakljuio Peter Marin, mazohistiki oduak koji nastaje kad se ovjek potpuno preda u ruke svemonog uitelja. Ovakvo voljno podinjavanje moe donijeti korist pojedincu i zajednici. Upravo to je zakljuio Henri Bergson kad je razmiljao o krajnjem pokretau mehanizma emocionalnog zadovoljenja. Izvanredna plastinost drutvenog ponaanja ovjeka, primijetio je Bergson, predstavlja veliku snagu, ali i opasnost. Kad bi svaka obitelj slijedila vlastita pravila ponaanja, drutvo bi ubrzo zapalo u kaos. Da bi se sprijeile posljedice sebinog ponaanja i razorne moi visoke inteligencije i ljudske osebujnosti, svako drutvo mora iznai neki zajedniki kodeks. Uz odreena, dosta iroka ogranienja, bilo kakva skupina konvencija bolja je od nikakve. S obzirom da svaki proizvoljni kodeks funkcionira, drutvene organizacije esto pate od nedjelotvornosti i nepravednosti.

173 Religija Ba kako je na jezgrovit nain zakljuio Rappaport: Posveenje nekog sustava ono to je proizvoljno odabrano, pretvara u nuno, a regulacijski mehanizmi koji su sluajni postaju posveeni. Ali proizvoljna priroda posveenja izaziva kritike, i unutar liberalnijih zajednica s viim stupnjem svijesti, vizionari i revolucionari poinju mijenjati sustav. Njihov je krajnji cilj postavljanje kodeksa kakvog su sami zamislili. Reforme nailaze na otpor i represiju jer veina doivljava vladajui kodeks kao neto to ne podlijee sumnji. Jaina takve reakcije je razmjerna stupnju posveenosti i mitologiziranosti starog kodeksa i svako se neslaganje smatra blasfemijom. Na ovaj je nain postavljen okvir za sukob koji nazivamo prirodna selekcija i to na individualnoj i grupnoj razini. U pokuaju objanjenja ovog konflikta preli smo pun krug sve do teoretskog pitanja o porijeklu altruizma. Pretpostavimo na trenutak da postoji genetika predispozicija za konformizam i konsakraciju. Jesu li ove sklonosti nastale selekcijom na razini itavog drutva ili na razini pojedinca? Ovo pitanje moemo izraziti i jezikom psihologije: je li ovaj oblik ponaanja tvrd, to jest programiran kako bi sauvao interese itave zajednice, ili je mekan i time preputen manipulaciji interesa pojedinca? U jednoj od hipotetski ekstremnih situacija, onoj koja bi mogla iznjedriti snanu religioznost, jedinica selekcije svakako bi bila grupa. Kad bi konformizam oslabio, i grupa bi gubila svoju snagu, a to bi je moglo dovesti do unitenja. U ovoj hipotetskoj verziji, mogue je da neki sebini, individualistiki opredijeljeni lanovi zajednice, nadvladaju i umnoe se na tetu drugih. Sve vei utjecaj njihovih devijantnih predispozicija poveat e ranjivost zajednice i ubrzati njezinu propast. Drutva s veim brojem takvih pojedinaca, to znai s veim brojem gena koji potiu takve sklonosti, dat e priliku onima koji ne podlijeu ovim slabostima da donesu neku vrstu genetike odluke i da broj konformistiki opredijeljenih pojedinaca u cjelokupnoj populaciji naraste. Genetika sposobnost za slijepi konformizam proirit e se na tetu genetike nesposobnosti. Na ovaj e nain ojaati i potencijal za samoportvovnost, jer spremnost pojedinca da se odrekne nagrade ili ak rtvuje vlastiti ivot, pomae opstanku grupe. Gubitak gena koji nastaje smru discipliniranih pojedinaca nadoknadit e se irenjem itave grupe.

174 Religija U krajnosti oprenog tipa, prevladavat e meka i donekle ambivalentna religioznost, i glavna evolucijska snaga bit e upravo individualna selekcija. Sposobnost individualne prilagodbe omoguit e pojedincu uivanje u prednostima drutva uz minimalni rizik i utroak energije, i njihovo e ponaanje dugo vremena vaiti kao drutvena norma. Iako protivnici konformista mogu zadobiti privremenu prednost zahvaljujui sebinosti i bezobzirnosti, oni e zbog progonstava i drugih oblika represije izgubiti bitku. Razlog zbog kojeg konformisti djeluju altruistiki, ak i kad time ugroavaju vlastiti ivot, ne lei u genetikoj predispoziciji nastaloj kao rezultat nadmetanja meu itavim zajednicama, nego to to grupa s vremena na vrijeme koristi sklonost ka indoktrinaciji koja u drugim situacijama pogoduje pojedincu. Te se dvije mogunosti meusobno ne iskljuuju; grupna i individualna selekcija mogu ak i podravati jedna drugu. Ako su za uspjeh grupe potrebne spartanske vrline i religioznost koja zahtijeva odricanje, pobjeda e donijeti dovoljnu naknadu za sve to; preivjeli e dobiti zemlju, mo i veu mogunost reprodukcije. Prosjeni e pojedinac na taj nain pobijediti u evolucijskoj igri, a rizik koji je uloio pokazat e se korisnim, jer udrueni napori sudionika, prosjenim pojedincima donose vie nego zadovoljavajue prednosti: Jahve ree Mojsiju: Ti, sveenik Eleazar i obiteljske starjeine zajednice napravite popis ratnoga plijena, ljudstva i stoke, a onda ratni plijen podijeli na pola: na borce koji su ili u borbu i na svu ostalu zajednicu. Od boraca koji su ili u borbu ustavi ujam za Jahvu: jednu glavu od svakih pet stotina, bilo ljudi, bilo krupnog blaga, magaradi ili sitne stoke. Uzmi to od njihove polovice i podaj sveeniku Eleazaru kao podizanicu za Jahvu. A od polovice to zapadne druge Izraelce, uzmi po glavu od pedeset, bilo ljudi, bilo krupnog blaga, magaradi ili sitne stoke od svih ivotinja - pa ih podaj levitima koji vode brigu o Jahvinom prebivalitu. (Br. 31: 25-30) Kada se poblie proue najvii oblici religijske prakse, postaje oito da oni donose bioloku korist. Oni iznad svega uvruju osjeaj identiteta. U vrtlogu kaotinih i potencijalno zbunjujuih iskustava

175 Religija kojima obiluje svakodnevica, religija donosi osjeaj pripadnosti, ona svrstava pojedinca, daruje mu neupitno lanstvo u grupi kojoj pripadaju velike moi, i na taj nain daje ivotnu motivaciju sukladnu osobnim interesima. Snaga pojedinca je snaga grupe, a njegova misao vodilja je sveti savez. Teolog i sociolog Hans J. Mol ovaj je kljuni proces nazvao sakralizacija identiteta. Um ima predispoziciju - a mogue je spekulirati o fiziolokoj programiranosti zakona uenja - za sudjelovanje u nekoliko procesa sakralizacije koji u kombinaciji stvaraju institucije organizirane religije. Prvi mehanizam je objektivacija, opis stvarnosti uz pomo slika i definicija koje je lako razumjeti i koje ne trpe proturjeja i izuzetke. Raj i pakao, ljudski ivot kao arena za borbu izmeu sila dobra i zla, bogovi koji upravljaju svim silama prirode i duhovi koji daju snagu tabuima, samo su neki primjeri ovog mehanizma. Objektivacija tako stvara atraktivan okvir koji se moe po volji iskititi simbolima i mitovima. Osobni angaman je drugi proces u stvaranju religije. Vjernik posveuje svoj ivot idejama koje je objektivirao i dobrobiti svojih istomiljenika. Takav je angaman zapravo isti tribalizam kojega pokree emocionalna predanost, a njegov fokus odreuje mistini zavjet te amani i sveenici ije se tumaenje kodeksa smatra neophodnim. Osobni angaman prate ceremonije kojima se posveuju proizvoljno odabrani predmeti i pravila. Neprekidnim ponavljanjem njihovog znaenja oni postaju jednako uobiajenim dijelom ljudske prirode kao to su to glad ili ljubav. I, konano, tu su mitovi: prie koje potvruju posebno mjesto plemena u svijetu i slue se terminima sukladnima sluateljevom razumijevanju fizikog svijeta. U nepismenim drutvima lovaca-sakupljaa pripovijedale su se uvjerljive svete pripovijesti o stvaranju svijeta. Ljudska bia i ivotinje s nadnaravnim moima i u posebnom odnosu prema njihovom plemenu, borili su se, izjedali i stvarali potomstvo. Njihovi postupci su djelomino objanjavali kako funkcionira svijet i zato upravo ovo pleme ima povlaten poloaj. Razvijenija drutva su stvarala i sloenije mitove. Temeljna struktura bi tako dobivala sve fantastinije forme. Plemena polubogova i heroja u borbi za kraljevsku vlast i teritorij, dobivala su vlast nad razliitim dijelovima ivota smrtnika. Mitovi su neprekidno potvrivali manihejski koncept o

176 Religija dvije nadnaravne sile koje se bore za vlast nad ljudskim svijetom. U mitovima Amerinda iz porjeja Amazone i Orinoca, suparnike sile su dva brata koja predstavljaju sunce i mjesec; jedan od njih je dobrohotni stvoritelj, a drugi varalica. U kasnijem hinduistikom mitu Brahma, dobri gospodar svemira, stvara No. Ona daje ivot rakasama, koji, pak, pokuavaju pojesti Brahmu i unititi smrtnike. Jo jedna esta tema u razvijenijim mitologijama je motiv akokalipse i zlatnog doba, vjerovanje da e borba prestati kada bog sie i dovri postojanje svijeta stvorivi nakon toga novi poredak. Vjerovanje u najvieg boga nije univerzalna pojava. Od osamdeset i jedne zajednice lovaca-sakupljaa koje je prouio John W. M. Whiting, svete predaje poznaju najvie bie tek u dvadeset i osam njih. Koncept djelatnog, moralnog boga, stvoritelja svijeta jo je rjei. Takav koncept najee nastaje u stoarskim zajednicama. to je vea ovisnost o uzgoju stoke i ispai, vea je i vjerojatnost da e se razviti vjerovanje u pastirskog boga judeokranskog tipa. U drugim oblicima zajednice takva vjerojatnost ne prelazi deset posto. Bog monoteistikih religija uvijek je mukog roda; razlozi ove patrijarhalne usmjerenosti su viestruki. Stoarska drutva su veoma mobilna, vrste organizacije i esto borbena. Ona, dakle, posjeduju osobine koje trae muki autoritet. Vano je i to to je glavna ekonomska baza, uzgoj stoke, posao mukaraca. Kako su Hebreji bili prvenstveno stoari, Biblija opisuje Boga kao pastira, a njegov izabrani narod kao ovce. I islam, jedna od najstroih monoteistikih vjera, nastala je meu stoarskim narodom Arapskog poluotoka. Sociobioloko tumaenje vjere u Boga vodi nas i do biti uloge mitologije u suvremenom ivotu. Oito je da mitovi jo uvijek upravljaju ljudskim ivotom. tovie, najvei dio modernih intelektualnih i politikih sporova temelji se na sukobu triju velikih mitologija: marksizma, tradicionalne religije i znanstvenog materijalizma. Puristi jo uvijek dre da je marksizam jedan oblik znanstvenog materijalizma, ali to nije istina. Percepcija povijesti kao neizbjene klasne borbe koja e dovesti do stvaranja egalitarnog drutva s vlau radnika nad sredstvima proizvodnje, trebala se temeljiti na razumijevanju skrivenih snaga isto ekonomskog procesa. Ta se percepcija zapravo temeljila na netonoj interpretaciji ljudske prirode. Marx, Engels, kao i kasni-

177 Religija ji uenici i frakcionai, ma kako sofisticirani, vodili su se uglavnom skrivenim premisama o dubokim tenjama ljudskih bia i uvjerenjima o utjecaju drutvenog okolia na oblikovanje ljudskog ponaanja. Tonost tih premisa nije nikada provjerena. to se tie njihove eksplicitnosti, one su neprikladne ili ak pogrene i postale su nekom vrsti okova za historistiku dogmu koju su trebale stvoriti. Marksizam je sociobiologija bez biologije. Malena grupa marksistikih biologa i antropologa, uvjerenih da ljudska priroda poiva na tek nekoliko nestrukturiranih poriva, vrsto se protivila znanstvenom prouavanju ljudske prirode. Vjerovali su da u neobuenom ljudskom mozgu ne postoji nita to ne bi moglo posluiti ciljevima revolucionarne socijalistike drave. Kad su se suoili s dokazima postojanja daleko sloenije strukture, oni su jednostavno proglasili ljudsku prirodu neprikladnim objektom znanstvenog istraivanja. Nekolicina inae sposobnih strunjaka ila je tako daleko da sam razgovor o toj temi proglase opasnim, barem za njihov pojam napretka. Nadam se da sam uspio dokazati koliko je ova percepcija pogrena. Meutim, strah za opstanak marksizma kao teorije i sustava vjerovanja jest bio opravdan. Iako je marksizam definiran kao neprijatelj neznanja i praznovjerja, njegova dogmatinost ga je u tom zadatku onemoguila, i sada je u smrtnoj opasnosti upravo od otkria ljudske sociobiologije. Ako marksizam predstavlja neispravan proizvod znanstvenog materijalizma, ako je on samo neuspjeli satrap, to se ne moe rei za tradicionalnu religiju. Kako je znanost nastavila skidati veo po veo s drevnih mitova, teologija se poela povlaiti u posljednju utvrdu iz koje je nitko nee moi istjerati. Ta utvrda je ideja o Bogu unutar mita o stvaranju: Bog kao volja, kao uzrok egzistencije, pokreta koji iz prvotne vatrene kugle stvara svekoliku energiju i postavlja prirodne zakone na kojima poiva svemir. Tako dugo kako se ta utvrda uspije sauvati, teologija e uvijek moi klisnuti kroz njene kapije i povremeno provaliti u stvarni svijet. Kad god drugim filozofima popusti pozornost, deisti e, sluei se procesnom teologijom, govoriti o sveproimajuoj transcendentalnoj sili ili ak postavljati hipoteze o udima. Za razliku od religije, o moi znanstvenog materijalizma nema nikakve sumnje. On pred ljudski um postavlja alternativnu mitologi-

178 Religija ju, koja do dananjeg dana uspijeva poraziti tradicionalnu religiju u svakoj zoni sukoba. Njegov narativni oblik jest ep: evolucija svemira od Velikog praska prije petnaest milijardi godina preko stvaranja elemenata i nebeskih tijela do raanja ivota na Zemlji. Evolucijski ep je mitologija utoliko to vjeruje u zakone o kojima govori, ali se ti zakoni ne mogu definitivno dokazati i nije mogue uspostaviti uzrono posljedini kontinuum od fizike do drutvenih znanosti, od ovoga svijeta do svih drugih svjetova u svemiru, i unatrag kroz vrijeme do poetka svijeta. Vjeruje se da svaki djeli postojanja slijedi fizikalne zakone koji ne zahtijevaju nikakvu vanjsku kontrolu. Znanstvenika krtost u objanjenjima iskljuuje boanski duh i druge vanjske utjecaje. Kao kruna svega, mi smo danas doli do kljune etape u povijesti biologije, kada sama religija postaje objekt istraivanja prirodnih znanosti. Kao to sam pokuao predoiti, sociobiologija moe, uz pomo naela prirodne selekcije koja djeluju zahvaljujui genetiki modificiranoj materijalnoj strukturi mozga, razjasniti i porijeklo cjelokupne mitologije. Ako je ova interpretacija tona, znanstveni e materijalizam pobjedonosno prekoraiti jo jednu, odluujuu granicu i protumaiti religiju, svog glavnog suparnika, kao potpuno materijalni fenomen. Teologija u tom sluaju nee preivjeti kao neovisna intelektualna disciplina, ali e sama religija jo dugo predstavljati vitalnu snagu drutva. Religija se, kao ni mitski div Antej, koji je crpio snagu iz svoje majke, zemlje, ne moe pobijediti poniavanjem. Duhovna slabost znanstvenog materijalizma lei u nedostatku takvog dubokog izvora moi. I dok objanjava bioloke izvore emocionalne snage religije, znanost, u svom sadanjem obliku, ne moe posegnuti za njima, jer evolucijski ep ne priznaje besmrtnost pojedinca i boanske privilegije drutva, ve ljudskom rodu daje samo egzistencijalno znaenje. Humanisti nee nikad uivati u uzbudljivim radostima duhovnog obraenja i samopredaje; znanstvenici nikada nee sluiti kao sveenici. Stoga je dolo vrijeme da se upitamo: postoji li nain da se mo religije skrene u pravcu sluenja novom velikom pothvatu kojim emo razotkriti samu sr te moi? I tako se naposljetku vraamo naoj drugoj dilemi, i to na nain koji zahtijeva odgovor.

9. Nada

Prvu je dilemu stvorio naizgled fatalan gubitak vrijednosti mitova i njihovih svjetovnih ekvivalenata, od kojih su najvanije ideologije utemeljene na marksistikom tumaenju povijesti. Cijena tog gubitka bila je nedostatak moralnog konsenzusa, sve vei osjeaj bespomonosti u pogledu ljudskog stanja, i premjetanje interesa na pojedinca i njegovu neposrednu budunost. Intelektualnu soluciju prve dileme mogue je pronai dubljim i smionijim istraivanjem ljudske prirode to podrazumijeva kombiniranje otkria iz podruja biologije s onima iz drutvenih znanosti. Fenomen uma e se tako preciznije objasniti ako ga shvatimo kao epifenomen ivanog ustrojstva mozga. To je ustrojstvo pak, proizvod genetike evolucije, tj. prirodne selekcije koja je djelovala na ljudsku populaciju u njezinom drevnom okoliu tijekom stotina tisua godina. Promiljenom primjenom metoda i ideja iz podruja neurobiologije, etologije i sociobiologije, mogue je postaviti temelje drutvenih znanosti, a procijep koji jo uvijek razdvaja prirodne znanosti i humanistiku na taj e nain konano nestati. Ako se ovakvo rjeenje prve dileme pokae makar djelomino tonim, ono e nas direktno dovesti do druge dileme, a to je mogunost svjesnog izbora izmeu uroenih mentalnih sklonosti. Elementi ljudske prirode su zakonitosti uenja, emocionalna podrka, i hormonalna povratna petlja elementi koji razvoj drutvenog ponaanja vode u jednom pravcu, a ne u nekom drugom. Ljudska priroda nije samo paleta znaajki koje su realizirane jednom zauvijek i koje se oi-

180 Nada tuju u dananjem drutvu. Ona je isto tako skup potencijalnih znaajki koje se mogu ostvariti u nekom buduem drutvu, i to svjesnim izborom. Ako promotrimo drutvene sustave stotina tisua ivotinjskih vrsta i ako uspijemo shvatiti naela koja su pomogla razvoju tih sustava, bit e nam jasno da ljudske odluke predstavljaju samo siuan podskup svih teoretskih mogunosti. tovie, ljudska je priroda mjeavina posebnih genetikih adaptacija na okoli kakav je ve odavno nestao, na svijet lovaca-sakupljaa iz ledenog doba. Suvremeni je ivot, sa svim svojim brzim promjenama, tek kulturalna hipertrofija davnih adaptacija ljudskog ponaanja. I u samom sreditu druge dileme nalazimo neto poput krunog tijeka: izmeu brojnih elemenata koji ine ljudsku prirodu, mi smo prisiljeni birati slijedei vrijednosne sustave koje su sami ti elementi stvorili u davnim, ve zaboravljenim fazama evolucije. Sreom, ovaj cirkularni kripac u kojem se ovjek nalazi, nije toliko tijesan da se ne bi mogao proiriti snagom volje. Ljudska biologija kao svoj temeljni zadatak mora identificirati i izmjeriti ogranienja koja utjeu na odluke etikih filozofa i drugih ljudi, i uz pomo neurofizioloke i filogenetske rekonstrukcije uma, shvatiti njihovo znaenje. Ovakav je pothvat nuna nadopuna trajnom prouavanju kulturalne evolucije. On e moda izmijeniti same temelje drutvenih znanosti, ali ni u kojem sluaju nee umanjiti njihovo bogatstvo i vanost. S vremenom e se uobliiti nova biologija etike i ona e pomoi pri odreivanju trajnijeg i razumljivijeg kodeksa moralnih vrijednosti. U poetku e se novi etiari zadubiti u misterij preivljavanja ljudskih gena tijekom generacija - misterij koji nalazimo u obliku zajednike genske zalihe tijekom mnogih generacija. Malo je onih koji u potpunosti shvaaju stvarne posljedice razgraujueg djelovanja spolne reprodukcije i posljedino male vanosti nasljednih linija. Svi nai preci zajedno dali su svoj doprinos stvaranju nae DNA, a ti e genski doprinosi i dalje kolati generacijama naih potomaka. Svatko od nas ima vie od dvije stotine predaka koji su ivjeli 1700. godine. Svatko je od njih svom ivuem potomku dao manje od jednog kromosoma. Ovisno o brzini prokreacije, takvih je predaka u 1066. godine bilo vie od milijuna. Henry Adams je to krasno predoio govore-

181 Nada i o potomcima normansko-engleskih predaka. Kad bismo se mogli vratiti u prolost i ponovno ivjeti ivotom svih dvjesto pedeset milijuna aritmetikih predaka iz jedanaestog stoljea, radili bismo mnoge udne stvari. Izmeu ostalog vjerojatno bismo orali veinu polja Contentina i Calvadosa; prisustvovali misi u svakoj crkvi Normandije; kao vojnici sluili svakom velikau, duhovnom i svjetovnom; sudjelovali u izgradnji opatijske crkve u Mont Saint-Michelu itd. Vratimo se u vrijeme prije par tisua godina - to je samo jedan otkucaj evolucijskog sata - i vidjet emo da se genska zaliha iz koje je nastao jedan suvremeni Britanac protee preko itave Europe, sjeverne Afrike, Bliskog istoka i jo dalje. Pojedinac predstavlja nestalnu kombinaciju gena koja potjee iz te zalihe, i njegov nasljedni materijal e se naposljetku razgraditi vraajui se prvotnoj smjesi iz koje je potekao. Budui da prirodna selekcija djeluje na pojedince koji ele dobro sebi i svojim bliskim srodnicima, ljudska priroda nas nagoni na sebinost i tribalizam. Ako pak, na dugotrajni proces evolucije pogledamo s vee udaljenosti, to e nam omoguiti da vidimo i ono to je onkraj slijepih odluka prirodne selekcije i da zamislimo povijest i budunost naih gena na matrici koju ini cjelokupna ljudska vrsta. Ovakav pogled priziva jedan izraz koji ve poznajemo: plemenitost. Da su dinosauri spoznali takav koncept, moda bi preivjeli do danas. Moda bi oni bili na naem mjestu. Uvjeren sam da ispravna primjena evolucijske teorije ide u prilog temeljnom znaaju raznolikosti unutar genske zalihe. Ako na varijacije u mentalnoj i tjelesnoj sposobnosti ovjeka, u umjerenom stupnju utjee i nasljee, kao to nam to nameu dokazi, moemo oekivati da e se povremeno i u obinim obiteljima pojaviti izuzetni pojedinci, koji pak, svoje kvalitete nee prenositi na naredne generacije. Biolog George C. Williams takvu je pojavu kod biljaka i ivotinja nazvao sizifovskim genotipom, a svoje je razmiljanje temeljio na argumentima koje nudi elementarna genetika. Gotovo sve sposobnosti koje posjedujemo odreuju kombinacije gena koji se nalaze na raznim dijelovima kromosoma. Uistinu iznimni pojedinci, jaki ili slabi, po definiciji se nalaze na samim rubovima statistike krivulje, a hereditarna podloga njihovih znaajki temelji se na rijetkim kombinacijama koje nastaju sluajnim procesima stvaranja i spajanja spolnih stanica pri

182 Nada oblikovanju novog organizma. S obzirom da svaka jedinka sadri jedinstvenu skupinu gena, rijetke genetike kombinacije se vrlo vjerojatno nee ponoviti unutar iste obitelji. Ako je, dakle, genijalnost na bilo koji nain nasljedna, ona se tek tu i tamo pomalja iz genske zalihe pa ju je teko mjeriti i predvidjeti. Kao to je Sizif gurao svoju stijenu na vrh brijega samo da bi se ona obruila natrag, tako i ljudska genska zaliha stvara genijalnost na mnogim mjestima i na raznolike naine, da bi ta osobina nestala ve u sljedeoj generaciji. Geni sizifovskih kombinacija su vjerojatno razasuti unutar cjelokupne ljudske populacije. Jedino iz tog razloga mi s pravom moemo nastojati oko ouvanja itave genske zalihe, kao neizvjesne, ali ipak primarne vrednote, sve do vremena kada e nam nezamislivo vee spoznaje o zakonima nasljeivanja ponuditi opciju neke demokratino smiljene eugenike. Trea primarna vrednota su univerzalna ljudska prava. To moemo ustvrditi sa sigurnou iako se ne radi o opevaeoj ideji: to je manje-vie izum novije europsko-amerike kulture. Ideja ljudskih prava ne zasluuje svoj visoki status zbog nekakvog boanskog zakona (sjetimo se da su kraljevi vladali po boanskom pravu) ili vjernosti nekom nepoznatom vanjskom naelu, ve zbog toga to smo mi sisavci. Naa drutva se temelje na organizaciji koja je zajednika svim sisavcima: pojedinci se prvenstveno bore za osobnu reprodukcijsku uspjenost, a potom i za uspjenost svojih najbliih srodnika; dalji, makar i krti oblici suradnje predstavljaju kompromis koji omoguava dobrobit pripadnosti grupi. Neki inteligentni mrav - zamislimo naas da su mravi i drugi zadruni kukci uspjeli razviti viu inteligenciju - takav bi koncept smatrali vrlo manjkavim, jer bi i sama pomisao na slobodu pojedinca znaila nedopustivo zlo. Mi emo pristati na provedbu univerzalnih ljudskih prava jer je mo u naprednim tehnolokim drutvima previe rasplinuta da bi onemoguila jednu zakonitost tipinu za red sisavaca; a to je da dugotrajne posljedice nepravinosti donose vidljivu tetu i onima koji je trenutano provode. Vjerujem da je upravo to pravi razlog postojanja pokreta za ljudska prava i da e razumijevanje ovog grubo biolokog motiva obraniti taj razlog s mnogo vie uvjerljivosti nego bilo kakva racionalizacija kojom ga kultura pokuava podrati ili ublaiti.

183 Nada Potraga za vrednotama sada se moe pruiti i onkraj utilitarnog rauna genetike sposobnosti. Iako je prirodna selekcija prvotni pokreta, ona se kroz povijest oitovala preko itave kaskade odluka utemeljenih na sekundarnim vrednotama koje su sluile kao mehanizmi koji olakavaju preivljavanje i reprodukciju. Ove vrednote moemo u krajnjem sluaju definirati povezujui ih s nekim intenzivnim emocijama kao to su oduevljenje i otrenje ula zbog istraivanja, ushienje zbog nekog otkria, trijumf u borbi i natjecateljskim sportovima, smirujue zadovoljstvo zbog umjesnog altruistinog postupka, osjeaj etnikog i nacionalnog ponosa, snaga koju donose obiteljske veze, pa ak i biofilni uitak koji nam prua blizina ivotinja i biljaka. Dakako, trebat e jo deifrirati neurofiziologiju tih fenomena i rekonstruirati njihovu povijest. ini se da meu njima vai naelo ouvanja energije tako da isticanje bilo kojeg od njih jo uvijek sadri potencijalnu snagu svih ostalih. To su primijetili i pjesnici; kako kazuje Sapfo u ovim umirujuim stihovima Mary Barnard: Netko e rei topot konjice, a netko pjeatva, Drugi e drat da hitra vesla naih stopala Pruaju najljepu sliku na ovoj mranoj zemlji; A ja velim da sve moe bit najljepe to netko ljubi. Iako nedostaje sredstava za mjerenje ovih energija, mislim da se psiholozi slau da se one mogu preusmjeriti a da ne gube svoju snagu, i da se um pritom bori da bi zadrao odreeni stupanj reda i emocionalnog zadovoljstva. Najnovija istraivanja dokazuju da se snovi stvaraju kada divovska vlakna u modanom deblu alju impulse za vrijeme spavanja i tako potiu rad kore velikog mozga. U nedostatku uobiajenih vanjskih podraaja, modana kora reagira prizivanjem slika iz zalihe sjeanja i poinje stvarati uvjerljive prikladne prie. Na slian nain um e stvoriti i moral, religiju i mitologiju i osnaiti ih potrebnim emocijama. Kada ovjek uspije raskrinkati slijepe ideologije i religijska uvjerenja, njihovo mjesto zaas zauzimaju druge. Kad se kora velikog mozga kruto uvjeba u tehnikama kritike analize i opskrbi provjerenim informacijama, ona i opet iz usvojenog materijala

184 Nada stvara neki oblik morala, religije i mitologije. Ako se um poui da se pararacionalne aktivnosti ne mogu mijeati s racionalnima, on e se spremno podijeliti u dva odjeljka samo da obje vrste aktivnosti mogu imati dovoljan prostor i napredovati jedna uz drugu. Ovaj mitopoetiki nagon moe se iskoristiti za stjecanje spoznaja i racionalni rad na ljudskom napretku tek ako prihvatimo misao da je i sam znanstveni materijalizam jedan vii oblik mitologije. Dopustite mi stoga da jo jednom iznesem razloge zbog kojih znanstveni etos drim uzvienijim od onog religijskog: njegovi neprekidni uspjesi u tumaenju i upravljanju fizikim svijetom; njegova autokorektivna priroda i mogunost da svaki strunjak smisli i provede potrebne pokuse; njegova spremnost da ispita sve predmete bili oni sveti ili profani; i na kraju, mogunost da i samu tradicionalnu religiju protumai uz pomo mehanicistikog modela evolucijske biologije. Ovo posljednje dostignue bit e i najvanije. Ako se religija, ukljuujui i dogmatske sekularne ideologije, uzmogne sistematino analizirati i objasniti kao plod evolucije mozga, njena e mo kao vanjskog izvora moralnosti zauvijek nestati a solucija druge dileme postat e stvarna potreba. Sr znanstvenog materijalizma jest ep o evoluciji. Dopustite da vam ponovim njegove najvanija poglavlja: zakoni fizikalnih znanosti usklaeni su sa onima biolokih i drutvenih znanosti i svi se oni mogu povezati u uzrono-posljedini lanac; fenomeni ivota i uma imaju materijalne temelje; svijet kakav poznajemo nastao je iz ranijih svjetova koji su bili podvrgnuti istim zakonima; a itav vidljivi svemir podlijee ovim materijalistikim tumaenjima. Ovaj ep i njegova poglavlja mogu imati svoje jae i slabije strane, ali njegove najire postavke ne mogu se u potpunosti dokazati. Ono to bih elio na kraju sugerirati jest zakljuak da je evolucijski mit najbolji mit od svih koje smo ikad imali. On e sigurno doivjeti ispravke sve dok ne doemo onoliko blizu istini koliko to doputa graa naeg mozga. Ako je istina ovo to govorim, mitopoetiki zahtjevi uma susrest e se na neki nain sa znanstvenim materijalizmom i darovati mu svoju izvanrednu energiju. Postoje naini da se ovaj prijelaz ostvari poteno i bez koritenja dogmi. Jedan od njih je odravanje tijesne veze izmeu znanosti i humanistike. Veliki britan-

185 Nada ski biolog J. B. S. Haldane rekao je o znanosti i knjievnosti: Ja sam potpuno uvjeren da je znanost mnogo stimulativnija za nau matu nego to su to klasici, ali produkti takvog podraaja nisu vidljivi jer soj znanstvenika ne posjeduje nikakvu percepciju literarne forme. Uistinu, porijeklo svemira, veliki prasak koji se zbio prije petnaest milijardi godina, kako tvrde astronomi i fiziari, daleko su udesniji dogaaji od onih koje opisuje prvo poglavlja Knjige postanka ili ep o Gilgameu. Kada znanstvenici, uz pomo matematikih modela prikazuju fizikalne procese iz te prapovijesti, oni tada govore o svemu - doslovno o svemu - i kad od tih vremena krenu prema naprijed u vrijeme pulsara, supernova i sudara crnih rupa oni istrauju daljine i tajne onkraj zamiljaja ranijih generacija. Sjetimo se kako je Bog ibao Joba konceptima koji nadilaze granice ljudskog razuma: Tko je taj koji rijeima bezumnim zamrauje boanski promisao? Bokove svoje opai ko junak; ja u te pitat, a ti me poui... Zar si ti prodro do izvora morskih, po dnu bezdana zar si kad hodio? Zar su ti vrata smrti pokazali; vidje li dveri kraja mrtvih sjena? Zar si prostranstvo zemlje uoio? Govori, ako ti je znano sve to. O da, znano nam je i ve smo to rekli. Prihvatili smo Jahvine izazove i znanstvenici su se uhvatili ukotac s jo veim zagonetkama. Danas poznajemo fizikalne osnove ivota; znamo barem priblino vrijeme kad se ivot pojavio na zemlji. U laboratoriju je mogue stvoriti nove vrste, a evolucija se moe pratiti sve do molekularne razine. Mogue je lijepiti gene iz jednog organizma u drugi. Molekularni biolozi imaju dovoljno znanja da stvore elementarne oblike ivota. Strojevi koje smo postavili na Mars prenose slike tamonjih predjela i istrauju kemijski sastav tla. Jesu li autori Starog zavjeta mogli zamisliti ijednu od ovakvih aktivnosti? A proces velikih znanstvenih otkria tek uzima zamah.

186 Nada Za divno udo, kultura zapadne civilizacije kao da ivi neovisno o otkriima prirodnih znanosti. U Sjedinjenim Dravama pojam intelektualca povezuje se s onima koji rade na podruju drutvenih znanosti i kulture. Razmiljanja tih ljudi posve su liena izraza koji se koriste u kemiji i biologiji, kao da je ovjeanstvo neka vrsta nadnaravnog promatraa fizike realnosti. Na stranicama asopisa kao to su The New York Review of Books, Commentary, The New Republic, Daedalus, National Review, Saturday Review i slinim tiskovinama dominiraju tekstovi po kojima se ini da se znanost zaustavila tamo negdje u devetnaestom stoljeu. Njihov se sadraj sastoji poglavito od povijesnih anegdota, dijakronijskog usporeivanja zastarjelih teorija o ljudskom ponaanju i prosudbi tekuih dogaaja na temelju autorovih osobnih ideologija - sve to zainjeno ugodnim, ali frustrirajuim tehnikama koje potiu uzbuenje. Suvremena znanost se tu prikazuje kao djelatnost koja slui rjeavanju problema i kao skup tehnikih uda, ija se vanost procjenjuje unutar nekog etosa potpuno stranog samoj znanosti. Istina je da mnogi humanistiki nastrojeni znanstvenici izlaze iz okvira znanstvenog materijalizma da bi sudjelovali u kulturi, nekad kao struni savjetnici, a nekad kao potencijalni autori, ali oni nikada ne uspijevaju zatvoriti rascjep koji postoji izmeu dva razliita diskursa. Uz rijetke izuzetke, oni su tek pripitomljeni znanstvenici, simbolini poslanici jedne, u oima njihovih domaina, barbarske kulture koja ne poznaje draest pisanog jezika, ponieni do naziva koji previe spremno prihvaaju popularizatori. Tek neznatan broj velikih pisaca, onih koji se usuuju uznemiriti svoj duh i zadrijeti u dublje slojeve uma, doista koriste znanost u punom smislu te rijei. Poznaju li oni pravu prirodu tog izazova? Do eljene promjene fokusa doi e lake sada kad je i sam ljudski um uao u okvire kauzalnih objanjenja. Svaki ep mora imati heroja: um posve odgovara takvom zahtjevu. ak i astronomi, navikli na razmiljanja o deset milijardi galaksija i gotovo beskonanim udaljenostima, moraju se sloiti da je ljudski um najsloeniji ustroj koji poznajemo i da predstavlja pravo raskrije u istraivanjima svih vanijih prirodnih znanosti. Drutveni znanstvenici i humanisti, ukljuujui i teologe, morat e na kraju priznati da znanstveni materijalizam

187 Nada mijenja temelje njihovih sustavnih istraivanja i to redefiniranjem samog mentalnog procesa. Ovu knjigu sam zapoeo izlaganjem o poesto dijalektinoj prirodi znanstvenog napretka. Disciplina granii s antidisciplinom; antidisciplina uspostavlja novi red meu fenomenima discipline svodei je na njene najosnovnije zakone; ali ta nova sinteza unutar discipline sve vie mijenja antidisciplinu kako se proiruje polje njihova meudjelovanja. Vjerujem da e biologija, a naroito neurobiologija i sociobiologija, sluiti kao antidisciplina drutvenim znanostima. Ii u jo dalje i ustvrditi da e znanstveni materijalizam utjelovljen u biologiji, zahvaljujui preispitivanju fenomena uma i drutvenog ponaanja, posluiti kao vrsta antidiscipline humanistici. Nee pritom doi ni do kakve comteovske revolucije niti do stvaranja primarno znanstvene kulture. Prijelaz e biti postupan. Da bi se pozabavila osnovnim pitanjima humanistikih znanosti, ukljuujui ideologiju i religijska vjerovanja, sama znanost mora postati sofisticiranija i naroito umjena u bavljenju specifinim znaajkama ljudske biologije. Nadam se da e s napretkom ovog sinkretistikog procesa, podruje nae ire kulture preplaviti novi osjeaj zadivljenosti. Mi moramo otvorenije govoriti o stvarima koje ne poznajemo. Ep koji znanstvenici ispisuju u obliku tehnikih fragmenata ima golemih rupa i pun je zapanjujuih tajni, a fiziki temelj uma svakako nije najmanja od njih. Ba kao kod praznih mjesta na karti tek otkrivenog svijeta, moemo odrediti samo vanjske granice, ali ne i unutarnju veliinu. Predstavnici prirodnih i drutvenih znanosti morat e bolje nego do sada definirati velike ciljeve kojima obrazovani ljudi imaju teiti, ba kao da se nalaze na velikoj istraivakoj ekspediciji. Velika i zapanjujua otkria ekaju na njih. Ona su dostupna kao to su bila dostupna uda koja su otkrivali prvi europski istraivai novih svjetova i oni koji su po prvi puta zagledali kroz mikroskop u svijet bakterija skriven u kapljici vode. Kako raste opseg nae spoznaje, tako znanost mora sve vie poticati ljudsku matu. Takav se pogled moe, nekome tko na prvo mjesto stavlja ekonomske i socijalne probleme, initi elitistikim. U takvoj primjedbi postoji element istine. to je uope vano dok neki umiru od gladi u Sahelu i Indiji, a drugi trunu u zatvorima Argentine i Sovjetskog Saveza?

188 Nada Kao odgovor moemo postaviti drugo pitanje: elimo li jednom zauvijek saznati zato uope brinemo za takve stvari? Kad se ovi problemi rijee, to emo onda? Slubena svrha postojanja bilo koje drave je ispunjenje ovjekova ivota i to u dimenzijama koje nadvisuju puko preivljavanje. Kod gotovo svih socijalistikih revolucija ciljevi od najvee vanosti bili su, pored posveenja same revolucije, edukacija, znanost i tehnologija - kombinacija koja nas neumoljivo vraa ka prvoj i drugoj dilemi. Ovaj e pogled na stvari s jo veom odlunou odbaciti oni ije emocionalne potrebe zadovoljava tradicionalna organizirana religija. Boga i crkvu, rei e oni, ne mogu tek tako odstraniti suparnike mitologije utemeljene na znanosti. Takva je primjedba na mjestu. Bog ostaje odriva hipoteza u obliku ideje o prvom pokretau, ma kako ovu koncepciju bilo teko definirati i provjeriti. Religijski obredi, naroito obredi zrelosti i posveivanje nacionalnog osjeaja duboko su ukorijenjeni i tvore neke od najvelianstvenijih elemenata postojeih kultura. Oni e se zasigurno prakticirati i nakon razotkrivanja njihove etiologije. Sama tjeskoba pred smru bit e dovoljna da ih odri u ivotu. Bilo bi arogantno tvrditi da e vjerovanje u osobnog, moralnog Boga posvema nestati, kao to bi bilo lakoumno upustiti se u predvianja o obliku obreda budunosti, obreda koji e postojati kada znanstveni materijalizam za svoje svrhe iskoristi sile mitopoetike. Takoer ne mogu zamisliti znanstvenu generalizaciju kao zamjenu za umjetnost ili kao neto vie od simbiotskog hranitelja umjetnosti. Umjetnik, ukljuujui i pisca, prenosi svoje najosobnije iskustvo i viziju birajui nain kojim e kod publike izazvati emocije. Znanost se moe nadati da e jednom objasniti fenomen umjetnika, umjetnikog genija, pa i umjetnosti same; ona e se vjerojatno sve vie koristiti umjetnou pri istraivanju ljudskog ponaanja, ali ta znanost nije predodreena da prenosi iskustvo na osobnoj razini, niti da iz zakona i naela koji su, po definiciji, njen osnovni interes, izvede puno bogatstvo ljudskog iskustva. Iznad svega, ja ne predlaem znanstveni materijalizam kao alternativni oblik organizirane formalne religije. Moje razmiljanje slijedi humanistiku liniju koju su zacrtali Huxley, Waddington, Monod, Pauli, Dobzhansky, Cattell i drugi koji su se usudili pogledati u lice

189 Nada ovoj Gorgoni. Nijedan od njih nije ostvario svoj cilj, iz jednog od dva mogua razloga. Oni su ili odbacili religijsko vjerovanje kao animizam ili su drali da ga valja smjestiti u neki izdvojeni, mirni kutak mozga gdje e proivjeti svoj ivot koji ionako duguje kulturi, daleko od glavnog tijeka intelektualnih stremljenja. Humanisti su, kako se vidi, pokazali dirljivu vjeru u mo znanja i ideju evolucijskog napretka ljudskog uma. Ja predlaem jednu modifikaciju znanstvenog humanizma kroz spoznaju da mentalni procesi religijskih vjerovanja - posveenje osobnog i grupnog identiteta, usmjerenost ka karizmatinim voama, mitopoetika i drugi predstavljaju unaprijed programirane predispozicije ije su samostalne komponente ugraene u ivano ustrojstvo mozga i to tijekom tisua generacija genetike evolucije. Upravo zbog toga, ti su procesi moni, neiskorjenjivi i nalaze se u sreditu socijalne egzistencije ovjeka. Njihova struktura je mnogo sloenija nego to je to mislila veina filozofa. Mislim da bi znanstveni materijalizam morao promatrati ove fenomene na dvije razine: kao izvanredno sloenu i zanimljivu znanstvenu zagonetku i kao izvor energije koja e se usmjeriti u nove tokove jednom kad se sam znanstveni materijalizam prihvati kao nova, monija mitologija. Ovaj e se proces odvijati sve veom brzinom. Ljudska sudbina je u znanju, ako ni zbog ega, a ono zbog kulturne dominacije koju ostvaruju drutva s veim znanjem. Luditi i antiintelektualci nikad nisu ovladali diferencijalnim jednadbama termodinamike niti su otkrili biokemijske naine lijeenja. Oni su ostali u slamnatim kolibama i umirali mladi. One kulture koje imaju jedinstvene ciljeve uit e bre od onih koje takve ciljeve nemaju. S obzirom da je znanstveni materijalizam jedina mitologija koja iz potrage za istim znanjem moe stvarati velike ciljeve, doi e i do autokatalitikog porasta uenosti. Vjerujem da e naroito velik utjecaj imati sve preciznija specifikacija povijesti. Jedan od velikih snova drutvenih teoretiara meu kojima su bili Vico, Marx, Spencer, Spengler, Teggart i Tovnbee, bio je spoznaja povijesnih zakona pomou kojih se moe predvidjeti budunost ovjeanstva. Sheme koje su zacrtali nisu bile naroito uspjene jer njihovo razumijevanje ljudske prirode nije imalo znanstvenih temelja; ono je, kako bi to pisalo u kakvom znanstvenom izvjetaju, patilo od nepreciznog reda veliine. Nevidljiva je ruka ostala nevidljiva; nije se

190 Nada uspjelo proraunati sjedinjeno djelovanje tisua milijuna ljudskih bia koja nitko nije uspio ispravno razumjeti. Sada, pak, moemo podrati stav da svaka kultura u svakome drutvu klizi du jedne ili druge grupe evolucijskih putanja, dok njihov opseg kretanja ograniavaju genetiki zakoni ljudske prirode. Iako je, s antropocentrine toke gledita ovaj opseg impozantan, on predstavlja tek mali podskup svih moguih putanja koje bi postojale kada ne bi bilo genetikih ogranienja. Kada nae poznavanje ljudske prirode postane jo slojevitije i kad ponemo birati sustave vrijednosti na objektivnijim temeljima, a naa se srca konano usklade s mozgom, broj moguih putanja postat e jo manji. Danas nam je ve jasno, da se posluimo dvama meusobno oprenim i ekstremnim primjerima, da su svjetovi Williama Grahama Sumnera, zadrtog socijalnog darvinista, i anarhista Mihaila Bakunjina, bioloki nemogui. S vremenom e drutvene znanosti sazreti i omoguiti nam laka predvianja, i tada e broj dopustivih putanja ne samo postati manji, ve e i nai potomci baciti pogled daleko izvan njihovih granica. Tada e se ljudska rasa suoiti s treom i konanom duhovnom dilemom. Genetika se danas, zajedno s drugim granama znanosti, ubrzano razvija. Uskoro e se sakupiti dovoljno znanja o genetikim osnovama ljudskog ponaanja, a pozna vat emo i tehnike molekularnog inenjerstva i procesa kloniranja, koje e nam omoguiti voljne promjene genskog materijala. U najmanju ruku, bit e mogue provesti spore evolucijske promjene sluei se konvencionalnom eugenikom. Ljudska e bia, dakle, biti sposobna mijenjati svoju prirodu. to e izabrati? Hoe li je ostaviti takvu kakva jest, pustiti je da se i dalje klacka na klimavim temeljima sainjenim od zastarjelih adaptacija iz ledenog doba? Ili e je usmjeriti ka ubrzanom razvoju inteligencije i kreativnosti, uz veu - ili moda manju sposobnost emocionalnih reakcija? Moda bi se ljudi mogli genetiki reprogramirati i pribliiti idealu nuklearne obitelji kakva postoji kod bjelorukih gibona ili se transformirati u harmonino sestrinstvo ljudskih pela. Sjetimo se, ipak, da je rije o samoj biti ovjeanstva. Mogue je da u naoj prirodi postoji neto to e sprijeiti takve promjene. U svakom sluaju, i sreom po nas, ova dilema e ostati za rjeavanje kasnijim generacijama.

191 Nada Sve u duhu obogaenja evolucijskog mita, moderni pisci esto poseu za klasinim mitskim herojima da bi opisali neugodan poloaj ovjeanstva: egzistencijalistiki Sizif, ije je jedino izraajno sredstvo sama sudbina; nesigurni Arjuna na polju pravednosti u ratu s osobnom savjeu; kobna Pandora koja ljudskim biima donosi sva zla smrtne egzistencije; i strpljivi Atlas, uvar vidljive Zemlje. Prometej je posljednjih godina poneto izvan mode, vjerojatno zbog energetske krize i menaderskog opreza. Ali, mi neemo izgubiti vjeru u njega. Prisjetimo se zajedno izvornog, Eshilovog Prometeja: Zborovoa: A nema li na dui kakav tei in? Prometej: Spoznanje smrtnog asa sprijeih ljudstvu svem. Zborovoa: A kakav za to nae utuk im i lijek? Prometej: Usadih im u srca slijepih nada niz. (prev. Bratoljub Klai) Pravi prometejski duh znanosti vodi ka osloboenju ovjeka tako to mu daje znanje i stanovitu razinu ovladavanja fizikim okoliem. Na drugom stupnju, u novijem dobu, taj duh stvara mitologiju znanstvenog materijalizma, koju usmjeravaju i korigiraju postupci znanstvene metode. Ova se mitologija sa specifinom osjeajnou obraa najdubljim potrebama ljudske prirode, a snagu joj daje slijepa nada da e put na koji smo se osmjelili biti dui i ljepi od onoga koji smo netom okonali.

Rjenik pojmova

Za potrebe itatelja priredio sam ovaj mali rjenik pojmova koji se koriste u knjizi. Neki od njih su itatelju moda nepoznati jer su previe struni, a drugi su tu jer zbog svoje vanosti zasluuju vie od uobiajene definicije. ADAPTACIJA. U biologiji je to odreena anatomska struktura, fizioloki proces ili oblik ponaanja koji poboljava sposobnost preivljavanja ili reprodukcije nekog organizma. Pojam oznaava i evolucijski proces koji vodi ka stjecanju takvih osobina. Agresivnost. Bilo kakav fiziki postupak ili prijetnja nekim postupkom kojim jedinka ugroava slobodu ili genetiku sposobnost drugih. ALTRUIZAM. Autodestruktivno ponaanje koje se bira za dobro drugih. Altruizam moe biti u potpunosti racionalan, moe biti automatski i nesvjestan, a moe biti svjestan, ali voen uroenim emocionalnim mehanizmima. AuTOKATALlZA. Proces kod kojega produkti neke reakcije slue kao katalizatori, tj. ubrzavaju vrijeme same reakcije koja ih stvara. BESPOLNO RAZMNOAVANJE. Oblik reprodukcije kao to je tvorba spora, pupanje ili jednostavna stanina dioba, koji ne ukljuuje spajanje spolnih stanica.

194 Rjenik pojmova BIHEVIORALNA BIOLOGIJA. Znanstvena studija svih aspekata ponaanja, ukljuujui neurofiziologiju (prouavanje ivanog sustava), etologiju (prouavanje obrazaca ponaanja), i sociobiologiju (prouavanje biolokih osnova drutvenog ponaanja i organizacije). DARVINIZAM. Teorija evolucije po prirodnoj selekciji kako ju je opisao Charles Darwin (naroito u Postanku vrsta, 1859.). Teorija tvrdi da se genetiki sastav populacije mijenja kroz vrijeme - i potom evoluira ponajprije zbog genetike raznolikosti pojedinaca, ali i zbog injenice da pojedinci koji posjeduju osobine prikladnije za preivljavanje i reprodukciju, poinju prevladavati u narednim generacijama. Ovakav oblik evolucije suvremeni biolozi vide kako jedini uvjerljiv oblik razvoja izvan obine statistike fluktuacije genskih tipova unutar populacije. DEMOGRAFIJA. Stopa rasta i dobne strukture populacije, kao i procesi koji ih odreuju; takoer i znanstvena studija tih podataka. DETERMINIZAM. irok pojam koji oznaava bilo kakav oblik ogranienja razvoja nekog anatomskog organa, fiziolokog procesa ili ponaanja. Genetiki determinizam oznaava odreeni stupanj ogranienja koje donosi neki skup gena. DNA (deoksiribonukleinska kiselina). Temeljni nasljedni materijal svih organizama. Svi geni su sastavljeni od funkcionalnih dijelova molekula DNA. DRUTVENOST. Kombinacija osobina i procesa drutvene egzistencije. DRUTVO. Grupa jedinki koje pripadaju istoj vrsti i udruuju se na suradniki nain. Osnovni kriterij primjene ovog termina je postojanje uzajamne komunikacije suradnike prirode koja se protee i izvan seksualne aktivnosti. ESTRUS. Sezona parenja, ili maksimalne seksualne raspoloivosti kod enki. Pod uobiajenim okolnostima, estrus znai i vrijeme otputanja jaja iz jajnika. ETOLOGIJA. Studija obrazaca ivotinjskog ponaanja u prirodnom okoliu, s naglaskom na analizu adaptacija i evoluciju tih obrazaca.

195 Rjenik pojmova EVOLUCIJA. Bilo kakva postupna promjena. Organska evolucija, na koju se ovaj pojam najee odnosi, znai genetiku promjenu unutar populacije organizama koja se odvija u vie generacija. EVOLUCIJSKA BIOLOGIJA. Sve grane biologije, ukljuujui ekologiju, taksonomiju, populacijsku biologiju, etologiju i sociobiologiju, koje prouavaju evolucijski proces i osobine itave populacije i zajednice organizama. FIZIOLOGIJA. Znanstvena studija o funkcijama ivog organizma i pojedinanih organa, tkiva i stanica od kojih je sastavljen. GAMETA. Spolna stanica: jaje ili spermij. GEN. Osnovni element nasljeivanja, djeli goleme DNA molekule koji djeluje na razvoj bilo koje osobine na elementarnoj biokemijskoj razini. Pojam gen preciznije oznaava cistron, dio DNA koji nosi ifru za tvorbu posebnog dijela proteinske molekule. GENETIKA SPOSOBNOST. Doprinos koji neki genetiki specifian organizam daje narednim generacijama. Po definiciji, pojedinci s veom genetikom sposobnou naposljetku prevladavaju u populaciji; proces se naziva i evolucijom pomou prirodne selekcije. GENETIKI. Ono to je nasljedno; odnosi se na raznolikost osobina koja se barem dijelom temelji na razlikama izmeu gena. Genetika. Znanost o nasljeivanju. GENSKA ZALIHA. Svi geni cjelokupne populacije organizama. GONADA. Organ koji proizvodi spolne stanice; obino je to jajnik (enska gonada) ili testis (muka gonada). GRUPNA SELEKCIJA. Bilo koji proces kao stoje nadmetanje, sposobnost razmnoavanja, posljedica bolesti i si. koji ini da jedna grupa ima vie potomaka od druge. U teoriji je pojam grupe prilino neodreen: to moe biti grupa srodnika (obino vea od zajednica koje ine roditelji i djeca), zatim dio plemena, itavo pleme i ira drutvena grupa. Suprotno individualnoj selekciji. HAPLODIPLOIDIJA. Sposobnost odreivanja spola, kao to je to kod mrava i drugih kukaca opnokrilaca, kod kojih se mujaci razvijaju iz neoploenih (stoga su oni haploidni, imaju samo

196 Rjenik pojmova jednu grupu kromosoma), a enke iz oploenih jaja (to ih ini diploidnima, jer posjeduju dvije grupe kromosoma). HERMAFRODIT. Organizam koji posjeduje i enske i muke spolne organe. HIPERTROFIJA. Ekstremni razvoj neke postojee strukture. Kljove slona, primjerice, predstavljaju hipertrofiju zuba koji su tijekom evolucije promijenili oblik. U ovoj knjizi sam izloio tvrdnju da je vei dio ljudskog ponaanja samo hipertrofija prvotnih jednostavnijih reakcija, tj. Adaptacija koje su bile korisne u drutvima lovaca-sakupljaa i prvobitnim ratarskim zajednicama. HIPOTEZA. Tvrdnja koja se moe dokazati ili pobiti dodatnim promatranjima i pokusima. Po uobiajenim kanonima znanstvenog dokazivanja, teko je, ako ne i nemogue, u potpunosti dokazati neku hipotezu, ali se, uz temeljite i precizne provjere, moe pretvoriti u prihvaenu injenicu. I pored toga, ona nikada ne moe postati dogma. HOMOLOGIJA. Slinost koja postoji izmeu anatomskih struktura, fiziolokih procesa ili obrazaca ponaanja dviju ili vie vrsta, i to zahvaljujui zajednikom pretku i posjedovanju barem nekih zajednikih gena. HOMOZIGOTI. Svaka obina stanica u tijelu ima dva kromosoma iste vrste; kada je neki gen smjeten na odreenom dijelu kromosoma istovjetan onome na kromosomskom paru, kaemo da je organizam homozigotan za odreeno kromosomsko mjesto. INDIVIDUALNA SELEKCIJA. To je prirodna selekcija koja se odnosi na jedinku i njezine direktne potomke. U suprotnosti je s grupnom i srodnikom selekcijom. KATALIZA. Proces u kojem neka tvar ubrzava reakciju, a da se tijekom tog procesa sama ne potroi. KROMOSOM. Sloena struktura, okruglog ili tapiastog oblika, koja se nalazi u jezgri stanice i nosi dio genskih informacija (gena) organizma. LAMARKIZAM. Teorija koju je 1809. godine izloio Jean Baptiste de Lamarck. On je tvrdio da se vrste razvijaju tako da organizmi tijekom svog ivota usvajaju odreene karakteristike po-

197 Rjenik pojmova naanja, pa ak i fizike znaajke i prenose ih na svoje potomke. Takva se teorija pokazala pogrenom kao objanjenje bioloke evolucije i ubrzo ju je zamijenio darvinizam, ili teorija evolucije putem prirodne selekcije. LIMBIKI SUSTAV. Skup meusobno povezanih struktura i dijelova smjetenih u dubljem dijelu prednjeg mozga odgovornih za emocije, motivaciju i uenje. Osnovni dijelovi ukljuuju hipotalamus, rinencefalon, i hipokampus. LJUDSKA PRIRODA. U irem smislu rijei, to je itav skup uroenih znaajki ponaanja koje su karakteristine za ljudsku vrstu; preciznija definicija se odnosi na predispozicije koje utjeu na drutveno ponaanje. MESODER. Stvorenje koje se hrani svjeim mesom. MODANA kora. Pojam iz anatomije ovjeka, vanjski sloj ivanog tkiva mozga, siva tvar koja sadri centre za svjesnost i racionalno miljenje. MUTACIJA. U irem smislu, svaka neredovita promjena u genskoj konstituciji organizma. Mutacija se moe sastojati u promjeni kemijske strukture jednog gena (dijela DNA) ili u promjeni broja i strukture itavih kromosoma. NAGON. Ponaanje koje je relativno stereotipno, sloenije od jednostavnih refleksa kao to su isputanje sline ili treptanje oiju, i najee povezano s vanjskim objektima tj. okoliem. Razvoj nagonskih oblika ponaanja moe i ne mora biti povezan sa uenjem. Ovakvo ponaanje ima relativno krut i predvidiv ishod. S obzirom na njegovu nepreciznost, pojam nagona danas se rijetko koristi u znanstvenoj literaturi, ali je tako vrsto ukorijenjen u engleskom i drugim jezicima - i koristan zbog svoje jednostavnosti - da su posve opravdani pokuaji njegova boljeg definiranja. NEUROBIOLOGIJA. Znanstveni studij anatomije (neuroanatomija) i fiziologije (neurofiziologija) ivanog sustava. NEURON. ivana stanica; osnovna jedinica ivanog sustava. NUKLEUS (jezgra). Sredinji dio stanice, koji sadri nasljedni materijal organizma. (Geni su smjeteni na strukturama unutar jezgre koje nazivamo kromosomi.)

198 Rjenik pojmova OMJER SPOLOVA. Omjer mujaka i enki ( na primjer jedan mujak na dvije enke) u nekoj populaciji ili drutvu. ONTOGENEZA. Razvoj jednog organizma kroz njegov ivotni vijek (za razliku od filogeneze). OPNOKRILCI. Red kukaca u koji spadaju sve pele, ose i mravi. POLIGAMIJA. Oblik ponaanja tj. ustrojstvo zajednice po kojem jedinka ima vie partnera. Kad se radi o mujaku koji raspolae s vie enki, to nazivamo poliginijom. enka koja ima vie partnera upranjava poliandriju. POPULACIJA. Grupa organizama koja se moe meusobno ploditi i kroz dulje vrijeme boraviti zajedno na istom mjestu. PORIV. irok pojam koji opisuje sklonost ivotinje da odabere neki objekt, kao to je partner, vrsta hrane, mjesto gnijeenja itd i da zbog toga izvede odreene radnje. PRIMATI. Pripadnici reda primata u koji spadaju polumajmuni, pravi majmuni, ovjekoliki majmuni i sam ovjek. PRIPREMLJENO UENJE. Uroena predispozicija da se naui jedna stvar, a ne neka druga, ak i kad se obje stvari pouavaju jednakim intenzitetom. Na primjer, osoba koja je genetiki denjak pripremljena je da naui koritenje desnom rukom, dok joj je uenje koritenja lijeve ruke oteano i mogue tek uz iznimne napore. PRIRODNA SELEKCIJA. Genski doprinos jedne generacije narednim generacijama iste populacije. Ovakav evolucijski mehanizam otkrio je Damin pa se po njemu i zove darvinizam. Moderna je genetika uvelike potvrdila i uvrstila ovu teoriju. PUPANJE. Oblik bespolnog razmnoavanja pri kojem iz tijela roditeljskog organizma izrasta vie ili manje cjelovit novi organizam. RAZVOJNI KRAJOLIK. Metafora kojom se pokuava pribliiti rjeenju kontroverze odgoj ili priroda. Razvoj neke osobine se usporeuje s kretanjem loptice koja se kotrlja niz genski odreen krajolik. Kanali kojima se kree povremeno se ravaju, a ona bira putanje ovisno o sili kretanja i dostupnosti pojedinih ogranaka.

199 Rjenik pojmova RECIPRONI ALTRUIZAM. Razmjena altruistinih postupaka izmeu pojedinaca u razliitim vremenima. Jedna e osoba, primjerice, spasiti utopljenika u zamjenu za obeanje ( ili barem uz razumno oekivanje) da e taj altruistini postupak biti uzvraen jednakom mjerom ako se i sama jednom nae u slinoj situaciji. ROD. Grupa srodnih vrsta. SAZRIJEVANJE. Automatski razvoj odreenog obrasca ponaanja koji postaje naroito sloen i precizan kad jedinka odraste. Za razliku od uenja, ovakav razvoj ne zahtijeva nikakvo prethodno iskustvo. SlSAVCI. ivotinje roda Mammalia (kojem pripada i ovjek). enke u svojim mlijenim lijezdama stvaraju mlijeko, a karakteristina je i dlaka kojom je pokriveno tijelo. SOCIOBIOLOGIJA. Znanstvena studija biolokih osnova svih oblika drutvenog ponaanja kod svih vrsta organizama, ukljuujui ovjeka. SRODNIKA SELEKCIJA. Porast uestalosti odreenih gena u nekoj populaciji pred drugima kao rezultat zasluga jednog ili vie pojedinaca koji su takvim genima osigurali bolje preivljavanje i reprodukciju. Pretpostavka je da takve gene posjeduju i srodnici tih pojedinaca, tj. svi oni koji imaju zajedniko podrijetlo. Srodnika selekcija je jedan od naina koji pomae da se altruistiko ponaanje razvije kao bioloka osobina. Iako se srodnost odnosi i na potomke, pojam srodnike selekcije se koristi kada barem neki roaci, kao to su braa, sestre ili roditelji zadovoljavaju potreban kriterij. SUSTAV DOMINACIJE. U sociobiologiji, to je skup odnosa unutar grupe ivotinja ili ljudi, koji se esto uspostavlja uz pomo agresije ili prisile. Unutar takvog sustava jedan lan grupe ima prednost pred svima ostalima i to u izboru hrane, biranja spolnog partnera itd., drugi lan ima prednost pred ostatkom grupe i tako redom, sve do dna dominacijske ljestvice ili tzv. poretka kljucanja. Dominacijski poredak je vrlo jednostavan i strog kod kokoiju, a sloen i istanan kod ljudskih bia. TAKSONOMIJA. Znanost i vjetina klasifikacije organizama.

200 Rjenik pojmova TEORIJA. Skup opih tvrdnji o nekom prirodnom procesu, kao to je oblik evolucije ili povijest kontinenata, koji vodi ka stvaranju pretpostavki - hipoteza - o specifinom fenomenu koji se moe provjeriti. Teorija se smatra valjanom ako potie stvaranje novih hipoteza, ako se te hipoteze potvrde provjerama, i ako kao rezultat nastanu objanjenja koja na djelotvorniji nain tumae neki dio stvarnosti nego to to uspijevaju suparnike teorije. TERITORIJ. Odreeno podruje iz kojeg organizam ili grupa organizama iskljuuje druge pripadnike iste vrste i to uz pomo agresivnog ili razmetljivog ponaanja. UROENO. Isto znaenje kao i genetiki: odnosi se na varijacije koje se, barem djelomino, odnose na razlike u genima. Vrsta. Populacija ili grupa populacija slinih organizama, koji se mogu razmnoavati meusobno, ali ne i sa pripadnicima drugih populacija. ZADRUNI KUKCI. Vrste kukaca koje grade kolonije u kojima ive reproduktivne i radnike kaste. Takvi su primjerice termiti, mravi i zadrune vrste pela i osa. ZAKONI UENJA. Predispozicija za uenjem jednog odreenog oblika ponaanja, a ne nekog drugog, ak kada se oba oblika ponaanja pouavaju jednakim intenzitetom. Primjer zakona uenja je dominacija desne ili lijeve ruke: osobe koje su genetiki denjaci, s velikim e potekoama nauiti koristiti lijevu ruku, dok za genetike ljevake vai ista zakonitost u odnosu na njihovu genetiku predispoziciju. Znanstveni materijalizam. Uenje da sve pojave u svemiru, ukljuujui i ljudski um imaju materijalnu osnovu, da su podvrgnute istim fizikalnim zakonima i da ih se moe protumaiti znanstvenom analizom. ZOOLOGIJA. Znanost o ivotinjama.

Biljeke

Prvo poglavlje 22 U elji da obuhvati sva ta gledita, David Mathews je upotrijebio izraz novi naturalizam u David Mathews et al., The Changing Agendafor American Higher Education (U. S. Government Printing Office, Washington, D. C, 1977) te u Naturalistic Humanism: A New Svnthesis in American Thought? (neobjavljeni rukopis, 1977). 22 Steven Weinberg, The Forces of Nature, Bulletin of the American Academy ofArts and Sciences 29(4):13-29 (1976). 23 W. B. Yeats, The coming ofivisdom zoith time (1910). 23 Alain Pevrefitte, The Chinese: Portrait of a People, na engleski preveo Graham Webb (Bobbs-Merrill, New York, 1977). 24 Gunther S. Stent, The Coming of the Golden Age: A Viezv oj the End of Progress (Natural Historz Press, Garden City, Long Island, New York, 1969). 24 Ideja o genetikoj evoluciji moralnih predispozicija putem prirodne selekcije imala je dugu, ali ne i uspjenu povijest. Takvu je mogunost spomenuo i Darwin u svojoj knjizi The Descent of Man and Selection in Relation to Sex (London, 1971), gdje je vrsto pobijao stav o neovisnosti uma pred zakonima

202 Biljeke 24 prirodne selekcije kakav su zastupali John Stuart Mili i Alfred Russel Wallace. Osjeao je da bi takav izuzetak ozbiljno natetio osnovnoj teoriji evolucije po prirodnoj selekciji. On se 1869. godine obratio Wallaceu, suotkrivau prirodne selekcije, rekavi izmeu ostalog: Nadam se da niste ubili vae i moje dijete (More Letters of Charles Danvin, ur. Francis Darwin, D. Appleton, New York, sv. 2, str. 39,1903). Darwin je u razmiljanjima o ovom predmetu otiao prilino daleko. U neobjavljenim biljekama iz srpnja 1838. iznosi optimistino miljenje da e bolje razumijevanje evolucije dovesti do vee moralnosti drutva: Postoje dvije grupe moralista: jedni tvrde da e zakon ivota proizvesti veu sreu. Drugi kau da mi posjedujemo moralni osjeaj. Moj pogled ujedinjuje oba gledita. Ja mislim da su ona gotovo istovjetna i da ono to vodi ka najveem dobru ili barem ka onomu to je potrebno tome dobru jest instinktivni moralni osjeaj. (str. 242-243 u Howard E. Gruber, Darzvin on Man: A Psychological Study of Scientific Creativity, zajedno s neobjavljenim biljekama prepisali i popratili komentarima Paul H. Barrett, E. P. Dutton, New York, 1974). 25 Herbert Spencer, najambiciozniji meu evolucionistima devetnaestog stoljea, zagovarao je potrebu za nekantovskim, racionalistikim pristupom etici (Principles ofEthics, New York, 1896). Vjerovao je da se ljudski ivani sustav mijenjao tijekom tisua generacija da bi stvorio sposobnost moralne intuicije koja se sastoji od emocionalnih reakcija na ispravno i pogreno ponaanje, ali da se ljudska priroda moe uobliiti strogim pridravanjem uvjeta koje propisuje skladna drutvena suradnja (An Autobiography, D. Appleton, New York, sv. 2, str. 8,1904). 26 U svom djelu The Influence of Darwin on Philosophy (P. Smith, New York, 1910), John Dewey zakljuuje da evolucijska teorija, konkretno darvinizam, donosi sredstva za uobliavanje znanstvene etike; no kasnije u Human Nature and Conduct (Holt, New York, 1922), priznaje da su specifine etike premise proizvodi kulture. U novije vrijeme, Antonz Flew u knjizi Evolutionary

203 Biljeske Ethics (Macmillan, London, 1967), pokuavajui pobiti Wittgensteinovu tvrdnju da evolucijska teorija nema veze s filozofijom, proiruje tu zamisao i tvrdi da je etino ponaanje evoluiralo te je stoga podlono empirijskoj ocjeni. U knjizi Sociobiology: The Neiv Synthesis (The Belknap Press of Harvard Universitv Press, Cambridge, Mass., 1975) i tekstu The Social Instinct, Bulletin ofthe American Academy ofArts and Sciences 30(1): 11-25 (1976), dovodim u odnos genetiku evoluciju etikih predispozicija sa specifinim naelima populacijske biologije. Gunther Stent u The Hastings Center Report 6(6): 32-40 (1976), razmatra prednosti i ogranienja strukturalistike etike. U tom je pravcu jo dalje otiao George E. Pugh u The Biological Origin of Human Values (Basic Books, New York, 1977), vanom djelu koje kombnira ideje iz podruja matematike teorije i biologije. 27 U irem smislu rijei, Konrad Lorenz je pionir u razvoju koncepcije o spoznaji i miljenju kao evolucijskim produktima modanih struktura. Njegove novije poglede na tu temu donosi knjiga Behind the Mirror: A Searchfor a Natural History of Human Knoivledge (Harcourt Brace Jovanovich, New York, 1977). Pozitivna kritika Lorenzovih ideja, s povijesnom nadopunom, moe se nai u tekstu Donalda T. Campbella u knjizi The Philosophy ofKarl Popper, ur. Paul Schilpp (Open Court, La Salle, Illinois, 1974, str. 415-463). Popularniji i osobniji pristup donosi Richard I. Evans u knjizi Konrad Lorenz: The Man and His Ideas (Harcourt Brace Jovanovich, New York, 1975). Ideju o sociobiologiji kao antidisciplini drutvenih znanosti iznio sam u lanku pod naslovom Biologv and the Social Sciences (Daedalus 106(4): 127-140,1977). Dijelove toga teksta sam uklopio i ovu knjigu, uz doputenje izdavaa Daedalusa, asopisa Amerike akademije znanosti i umjetnosti. Klasinu tvrdnju o diskontinuitetu izmeu prirodnih i drutvenih znanosti iznio je Charles P. Snow u knjizi The Two Cultures and the Scientific Revolution (Cambridge Universitv Press, Cambridge, 1959).

204 Biljeke 28 Theodore Roszak, The Monster and the Titan: Science, Knowledge, and Gnosis, Daedalus 103(3): 17-32 (1974). 29 Ernst Mach, The Science of Mechanics, deveto izdanje (Open Court, La Salle, Illinois, 1942). Drugo poglavlje 33 Howard E. Evans, Life on a Little-Knoum Planet (Dutton, New York, 1968). 33 Uvod u temu o drutvenim organizmima i sociobiologiji kao disciplini moe se nai u Wilson, Sociobiology. 34 Odlian prikaz suvremene etologije, s detaljnim poglavljem o fiksiranim obrascima ljudskog ponaanja, dao nam je Irenaus EiblEibesfeldt u Ethology: The Biology ofBehavior, drugo izdanje (Holt, Rinehart and Winston, New York, 1977). Najoriginalniju i najmjerodavniju sintezu etologije i komparativne psihologije moemo nai u knjizi Roberta A. Hindea Animal Behavior, drugo izdanje (McGraw-Hill, New York, 1970). 35 J-J. Rousseau, Essai sur l'origine des langues, Oeuvres Posthumes, sv. 2 (London, 1783); citat u Claude Levi-Strauss La Pensee Sauvage (Plon, Pari, 1964), (hrvatski prijevod Divlja misao, Golden Marketing, Zagreb, 2000). 35 Robert Nozick, Anarchy, State, and Utopia (Basic Books, New York, 1974). (hrvatski prijevod Anarhija, drava i utopija, Jesenski i Turk, Zagreb, 2003). 36 Mehanike osobitosti obrade informacija kod ovjeka objasnili su Allen Newell i Herbert A. Simon, u Human Problem Solving (PrenticeHall, Englewood Cliffs, New Jersev, 1972), zatim George Boolos i Richard Jeffrev u Computability and Logic (Cambridge Universitv Press, Cambridge, 1974). 36 O nasljeivanju boje oiju govori Curt Stein u Principles of Human Genetics, tree izdanje (W. H. Freeman, San Francisco, 1973).

205 Biljeke 37 R. D. Alexander, J. L. Hoogland, R. D. Howard, K. M. Noonan i P. W. Sherman, Sexual Dimorphisms and Breeding Svstems in Pinnipeds, Ungulates, Primates, and Humans u Evolutionary Biology and Human Social Behavior, ur. N. A. Chagnon i W. G. Irons (Duxbury Press, Sciutate, Mass., 1979), str. 402435. 38 Dokaze o destruktivnosti dugotrajnih efekata abnormalnog iskustva za vrijeme rane faze razvoja iznio je Ronald P. Rohner u They Love Me, They Love Me Not (HRAF Press, New Haven, Conn., 1975), i T. G. R. Bower u A Primer oflnfant Development (W. H. Freeman, San Francisco, 1977). 38 Theodosius Dobzhanskv, Anthropologv and the Natural Sciences The Problem of Human Evolution, Current Anthropology 4:138,146-148 (1963). 38 George P. Murdock, The Common Denominator of Culture u The Science ofMan in the World Crisis, ur. Ralph Linton (Columbia Universitv Press, New York, 1945), str. 124-142. 40 Robin Fox, The Cultural Animal, u Man and Beast: Comparative Social Behavior, ur. J. F. Eisenberg i W. S. Dillon (Smithsonian Institution Press, Washington, D. C, 1971) str. 273-296. 41 Mary-Claire King i Allan C. Wilson, Evolution at two levels in humans and chimpanzees, Science 188:107-116 (1975). 42 O sposobnosti impanza da naue ljudski govor pisao je David Premack u lanku pod naslovom Language and Intelligence in Ape and Man, American Scientist 64(6): 674-683 (1976), kao i Carl Sagan u The Dragons of Eden (Random House, New York, 1977). 42 Ranu evoluciju ljudskog grkljana i sposobnosti govora analizirali su Jan Wind u tekstu Philogenv of the Human Vocal Tract, Annals ofthe Neiv York Academy of Sciences 280: 612-630 (1976) i Philip Lieberman u The Philogenz of Language, u knjizi How Animals Communicate ur. T. A. Sebeok (Indiana Universitiv Press, Bloomington, 1977), str. 3-25.

206 Biljeke 42 Leslie A. White, The Science ofCulture: A Study ofMan and Civilization (Farrar, Straus and Giroux, New York, 1949). 42 Gordon G. Gallup, Self-Recognition in Primates: A Comparative Approach to the Bidirectional Properties of Consciousness, American Psychologists 32 (5): 329-338 (1977). 43 David Premack, Language and Intelligence. 44 Rane faze teritorijalne agresije kod populacije impanza iz Gombea spomenuo je Glenn E. King u tekstu Socioterritorial Units among Carnivores and Early Hominids, Journal of Anthropological Research 31(1): 69-87 (1975). Dodatne detalje je iznijela Jane Lancaster u lanku Carrving and Sharing in Human Evolution, Human Nature 1(2): 82-89 (1978), dok se vie teoretskom diskusijom o porijeklu ovog fenomena pozabavio Richard W. Wrangham u tekstu On the Evolution of Ape Social Svstems, Social Sciences Information 18(3): 335-368 (1979). Richard B. Lee, What Hunters Do for Living, or, How to Make Out on Scarce Resources, u Man the Hunter, ur. R. B. Lee i Irven DeVore (Aldine, Chicago, 1968), str. 30-48. Ponaanja impanza u lovu opisao je Geza Teleki u The Predatory Behavior ofWild Chimpanzees (Bucknell Universitv Press, Lewisburg, Pa., 1973). 46 Jane van Lawick-Goodall (Jane Goodall), The Behavior of FreeLiving Chimpanzees in the Gombe Stream Reserve, Animal Behavior Monographs 1(3): 161-311 (1968); Mother-Offspring Relationships in Free-Ranging Chimpanzees u knjizi Primate Ethology, ur. Desmond Morris (Aldine, Chicago, 1969), str. 364-436; Tool-using in Primates and Other Vertebrates, Advances in the the Study of Behavior 3:195-249 (1970). 46 Jorge Sabater-Pi, An Elementarv Industry of the Chimpanzees in the Okorobiko Mountains, Rio Muni (Republic of Equatorial Africa), West Africa, Primates 15(4): 351-364 (1974).

207 Biljeke 48 Novije kritike na raun moderne verzije teorije o prirodnoj selekciji dali su Anthonv Ferguson u Can Evolutionarv Theorv Predict? American Naturalist 110:1101-1104 (1976); G. Ledvard Stebbins u In Defense of Evolution: Tautologv or Theorv? American Naturalist 111: 386-390 (1977); Theodosius Dobzhanskv, Francisco J. Ayala, G. Ledvard Stebbins i James W. Valentine u Evolution (W. H. Freeman, San Francisco, 1977); i George F. Oster i Edwrad O. Wilson u ,,A Critique of Optimization Theorv in Evolutionarv Biologv, u aste and Ecology in the Social Insects (Princeton Universitv Press, Princeton, N. J., 1978). 50 Joseph Shepher, Mate Selection among Second-Generation Kibbutz Adolescents and Adults: Incest Avoidance and Negative Imprinting, Archives ofSexual Behavior 1(4): 293-307 (1971). Mogunost postojanja automatske odbojnosti koja se temelji na obiteljskoj bliskosti prvi je spomenuo Edward Westermarck 1891. godine. 50 Sva tri tumaenja tabua incesta formulirana su u kasnom devetnaestom stoljeu, za procvata evolucionizma u antropologiji; hipoteza o integritetu porodice iznio je Carl N. Starcke (1889), hipotezu o zenidbenim vezama Edward Tvlor (1889), a onu o genetikoj tetnosti sparivanja srodnika Lewis Henry Morgan (1877). Povijest ove teme prikazao je Marvin Harris u knjizi The Rise of Anthropological Theory (Thomas Y. Crowell, New York, 1968). Temeljit interkulturalni pregled, koji obrauje sve suparnike hipoteze i produbljuje bioloka tumaenja, iznio je Melvin Ember u lanku On the Origin and the Extension of the Incest Taboo, Behavior Scinece Research (Human Relations Area Files, New Haven, Connecticut) 10: 249-281 (1975). 51 Za openitiji prikaz pojma recesivnih gena i pogubnih posljedica sparivanja srodnika v. Curt Stern, Principles of Human Genetics, tree izdanje (W. H. Freeman, San Francisco, 1973); i L. L. Cavalli-Sforza i W. F. Bodmer, The Genetics of Human Populations (W. H. Freeman, San Francisco, 1971). Procjenu broja letalnih gena u ljudskoj populaciji donose N.

208 Biljeke E. Morton, J. F. Crow i H. J. Muller u lanku An Estimate of the Muational Damage in Man from Data on Consanguineous Marriages, Proceedings oj the National Academy of Sciences, U. S. A. 42: 855-863 (1956). Istraivanje o ehoslovakoj djeci roenoj iz incestuoznih veza provela je Eva Seemanova. Izvjetaj je objavljen u asopisu Time, 9. listopada 1972. 53 R. L. Trivers i D. E. Willard, Natural Selection of Parental Ability to Vary the Sex Ratio of Offspring, Science 179: 90-92 (1973). 53 Mildred Dickeman, Female Infanticide and the Reproductive Strategies of Stratified Human Societes: A Preliminarv Model, u Napoleon A. Chagnon i William G. Irons, ur. Evolutionary Biology and Human Social Organization (Duxbury Press, Sciutate, Mass, 1978). 54 Richard H. Wills, The Institutionalized Severely Retarded (Charles C. Thomas, Springfield, IU.,1973). 56 Prikaz ljudske bihevioralne genetike donose G. E. McClearn i J. C. DeFries u knjizi Introduction to Behavioral Genetics (W. H. Freeman, San Francisco, 1973); zatim Lee Ehrman i P. A. Parsons u The Genetics ofBehavior (Sinauer Associates, Sunderland, Mass., 1976). 56 H. A. Witkin et. al., ,,Criminality in XYY and XXY Men, Science 193: 547-555 (1976). 57 Lesch-Nyhanov i Turnerov sindrom opisali su J. C. DeFries, S. G. Vandenberg i G. E. McClearn u lanku Genetics of Specific Cognitive Abilities, Annual Revieiv of Genetics 10: 179-207 (1976); zatim C. R. Lake i M. G. Ziegler u lanku ,,Lesch-Nyhan Svndrome: Low Dopamyne|3-Hydroxylase Activity and Diminished Response to Stress and Posture, Science 196: 905-906 (1977). 58 Metodu analize blizanaca temeljitije su obasnili G. E. McClearn i J. C. DeFries u knjizi Introduction to Behavioral Genetics. Detaljna studija ove teme prikazana je u lanku L. L. Hestona i J. Shieldsa ,,Homosexuality in Twins: A Family

209 Biljeke Study and a Registry Study, Archives of General Psychiatry 18:149-160 (1968); a obradili su je i N. G. Martin, L. J. Eaves i H. J. Eysenck u tekstu Genetical, Environmental an Personality Factors in Influencing the Age of First Sexual Intercourse in Twins, Journal ofBiosocial Science 9(1): 91-97 (1977). Vane nove dokaze o nasljednoj prirodi inteligencije i linosti pribavili su Sandra Scarr i Richard A. Weinberg. Svoje su istraivanje temeljili na usporedbi dviju grupa: djece s biolokim roditeljima i usvojene djece (Attitudes, Interests, and IQ, Human Nature 1(4): 29-36,1978). Iako i unutar obitelji jedne populacije dolazi do velikih genskih varijacija, Scarr i Weinberg nisu pronali dokaze o razlikama u inteligenciji izmeu djece amerikog, afrikog i europskog porijekla. 58 J. C. Loehlin i R. C. Nichols, Heredity, Environment and Personality (University of Texas Press, Austin, 1976). 59 V. A. McKusick i F. H. Ruddle, The status of the gene map of the human chromosome, Science 196: 390-405 (1977). 59 Kao primjer v. lanak Joan Arehart-Treichel, Enkephalins: More than Just Pain Killers, Science Neivs 112 (4): 59, 62 (1977). 60 Za dublju analizu prirode geografskih varijacija, vidi E. O. Wilson i William L. Brown, The subspecies concept and its taxonomic application, Systematic Zoology 2(3): 97-111 (1953). 60 Daniel G. Freedman, Human lnfancy: An Evolutionary Perspective (Lawrence Erlbaum, Hillsdale, N. ]., 1974). 60 Nova Green, An Exploratory Study of Aggression and Spa-cing in Two Preschool Nurseries: Chinese-American an Euro-pean-American (magistarski rad, University of Chicago, 1969). 61 Marvin Bressler, Sociologv, Biology and Ideology, u knjizi Genetics, ur. David Glass (Rockfeller University Press, New York, 1968), str. 178-210.

210 Biljeke Tree poglavlje 64 Opis vidnih neurona, uz otroumnu filozofsku dimenziju, donio je Gunther S. Stent u lanku Limits to the Scientific Understanding of Man, Science 187:1052-1057 (1975); i jedan od najveih istraivaa na tom polju, David H. Hubel u Vision and the Brain, Bulletin of the American Academy ofArts and Sciences 31:17-28 (1978); auditivni sustav je opisao Harry J. Jerison u tekstu Fossil Evidence of the Evolution of the Human Brain, Annual Reviezv of Anthropology 4: 27-58 (1975). 65 Za temeljitu filozofsku obradu determinizma, ukljuujui moguu povezanost sa psihologijom, vidi Bernard Berofskv Deterministu (Princeton Universitv Press, Princeton, N. ]., 1971). 65 O primjeru komaraca i drugim sluajevima stereotipnog ponaanja vie u knjizi Animal Behavior, ur. Thomas Eisner i Edward O. Wilson (W. H. Freeman, San Francisco, 1976). 66 Dokaze o nasljednoj prirodi dominacije jedne ruke iznio je Curt Stern u knjizi Principles of Human Genetics. Mnogi vani podaci preispitani su u radu Roberta L. Collinsa (The Sound on One Paw Clapping: An Inquiry into the Origin of Left-Handedness, u knjizi Contributions to Behavior-Genetic Analysis: The Mouse as a Prototype, ur. Gardner Lindzez i Delbert Thiessen, Appleton-Centurv-Crofts, New York, 1970). Collins smatra da je dominacija jedne ruke posljedica nepoznatih biolokih utjecaja na fetus ili se radi O nasljeivanju zakona uenja - tj. snane predispozicije za odreeni izbor koji se dogaa u ranom periodu ivota, s dodatnim utjecajem sluajnosti i kulture. Evelvn Teng u svojoj studiji, koju citiramo u narednoj biljeci daje prednost prenatalnoj odrednici. Ovu openitu tvrdnju (koja ukljuuje 1 istu genetiku hipotezu) podrava i injenica da ve od pretpovijesnih vremena ljevaci ine manjinu od nekih deset posto; vidi i Curtis Hardvk i Lewis F. Petrinovich, Left-handedness, Psychological Bulletin 84: 385-404 (1977). 66 Evelvn Lee Teng, Pen-hua Lee, K. Yang i P. C. Chang,

211 Biljeke Handedness in Chinese Populations: Biological, Social and Pathological Factors, Science 193:1146-1150 (1976). 67 T. S. Szasz, The Myth ofMental Ilness: Foundations of a Theory of Personal Conduct, dopunjeno izdanje (Harper & Row, New York, 1974). R. D. Laing i A. Esterson, Sanity, Madness and the Family (Tavistock, London, 1964). V. takoer T. S. Szasz, Proizvodnja ludila: usporedno prouavanje inkvizicije i Pokreta za brigu o duevnom zdravlju (GZH, Zagreb, 1982). 67 Prikaz predavanja Sevmoura S. Ketvja i Stevena Matthvssea, Genetics Aspects of Schizophrenia, u Human Diversity: Its Causes and Social Significance, ur. Bernard D. Davi i Patricia Flahertv (Ballinger, Cambridge, Mass., 1976), str. 108-115. 68 Jane M. Murphy, Psychiatric Labeling in Cross-Cultural Perspective, Science 191:1019-1028 (1976). 68 Rezultati istraivanja koje su poduzeli Philip Seeman i Tyrone Lee o dopaminskim receptorima, objavljeni su u asopisu Science Nezvs 112: 342 (1977). 68 Osobine shizofrenogenih obitelji i druge imbenike koji utjeu na shizofreniju dobro su opisali Roger Brown i Richard J. Herrnstein u knjizi Psychology (Little, Brown, Boston, Mass., 1975). 69 V. naroito Evolution and Modification of Behavior Konrada Lorenza, zatim knjige Roberta A. Hindea, Animal Behavior i lanak B. F. Skinnera The phylogeny and ontogeny of behavior, Science 153:12051213 (1966). 69 C. H. Waddington, The Strategy ofthe Genes: A Discussion of Aspects of Theoretical Biology (George Allen and Unwin, London, 1957). 70 Paul Ekman i Wallace V. Friesen, Unmasking the Face (Prentice Hali, Englewood Cliffs, N. J., 1975); i Paul Ekman, ,,Darwin and CrossCultural Studies of Facial Expression, u Darivin and Facial Expression: A Century of Research in Revieiv, ur. Paul Ekman (Academic Press, New York, 1973).

212 Biljeke 70 Irenaus Eibl-Eibesfeldt, Ethology: The Biology ofBehavior, drugo izdanje. (Holt, Rinehart and Winston, New York, 1977). 70 Informacije o osmijehu slijepe djece donosi Eibl-Eibesfeldt u knjizi Ethology. 70 Melvin J. Konner, Aspects of the Developmental Ethology of a Foraging People, u Ethological Studies of Child Behaviour, ur. N. G. Blurton Jones (Cambridge University Press, 1972), str. 285-304; i citirano u lanku Joela Greenberga The Brain and Emotions, Science News 112: 74-75 (1977). 70 Dokaze o usmjerenom razvoju osmijeha kod djece s normalnim vidom valja uzeti s oprezom. U novije vrijeme britanski psiholozi Andrew N. Meltzoff i M. Keith Moore pokazali su da djeca stara dva tjedna mogu oponaati mnoge izraze lice i pokrete ruku odraslih (Imitation of Facial and Manual Gestures by Human Neonates, Science 198: 75-78, 1977). Podaci koji se odnose na slijepu i gluhoslijepu djecu ostaju vrsti. 71 O potrebi za programiranim usvajanjem jezika raspravlja se u knjizi G. A. Millera, E. Galantera i K. H. Pribrama, Plans and the Structure ofBehavior (Henry Holt, New York, 1960). Roger Brown opisuje ranu ontogenezu jezika u A First Language: The Ear\y Stages (Harvard Universitv Press, Cambridge, Mass, 1973). 72 Skinner, B. F., The Behavior ofOrganisms (Appleton, New York, 1938). 72 Pojam ogranienja kod uenja kao obliku bioloke adaptacije iznosi se u knjizi Biological Boundaries of Learning, ur. Martin E. P. Seligman i Joanne L. Hager (Prentice-Hall, Englewood Cliffs, N.}., 1972). 73 Primjeri pripremljenog uenja u ivotinja navode se u Biological Boundaries, ur. Seligman i Hager; J. S. Rosenblatt, Learning in Newborn Kittens, Scientific American 227(6): 18-25 (1972); Sara J. Shettleworth, Constraints on Learning, Advances in the Study of Behavior 4:1-68 (1972), i Conditioning of Domestic Chicks to Visual and Auditory

213 Biljeke Stimuli u Biological Boundaries, ur. Seligman i Hager, str. 228-236; zatim u Stephen T. Emlen, The Stellar - Orientation Svstem of a Migratorz Bird, Scientific American 233(2): 102-111 (1975). 74 Jean Piaget, Epistemologie genetique (Presses universitaries de France, 2005). Vidi takoer The Origins oflntellect: Piaget's Theory, 2. izdanje, ur. John L. Phillips ml. (W. H. Freeman, San Francisco, 1975). 74 Jonh Bowlby, Attachment (Basic Books, New York, 1969); Separation: Anxiety and Anger (Basic Books, New York, 1973). 74 Lawrence Kohlberg, Stage and Sequence: The CognitiveDescriptive Approach to Socialization, u Handbook of Socialization Theory and Research, ur. D. A. Goslin (Rand-McNallv, Chicago, 111., 1969), str. 347-180. 75 Usporedbu nasljednog karaktera razliitih kategorija sposobnosti i drugih znaajki donosi S. G. Vandenberg u lanku Heredity Factors in Normal Personality Traits (as Measured by Inventories), Recent Advances in Biological Psychiatry 9: 65-104 (1967); i J. C. Loehlin i R. C. Nichols u knjizi Heredity, Environment, and Personality (University of Texas Press, Austin, 1976). Tumaenje tih razlika adaptivnim faktorima dugujemo D. G. Freedmanu koji je svoja zapaanja iznio u knjizi Human \nfancy: An Evolutionary Perspective (Lawrence Erlbaum Associates, Hillsdale, N. J., 1974). 75 O znaenju fobija govori se u M. E. P. Seligman, Phobias and Preparedness, u Biological Boundaries, ur. Seligman i Hager, str. 451-62. 75 Lionel Tiger i Robin Fox, The Imperial Animal (Holt, Rinehart and Winston, New York, 1971). 77 Erik H. Erikson, Identity: Youth and Crisis (W. W. Norton, New York, 1968).

214 Biljeke etvrto poglavlje 81 Opis neurologije vida temelji se na lanku Gunthera S. Stenta, Limits to the Scientific Understanding of Man, Science 187: 1052-1057 (1975). 82 Charles Sherrington, Man on His Nature (Cambridge Universitv Press, Cambridge, 1940). 82 Koncept plana ili sheme mozga iznijeli su G. A. Miller, E. Galanter i K. H. Pribram u knjizi Plans and the Structure of Behavior (Holt, Rinehart and Winston, New York, 1960) i Ulric Neisser u Cognition and Reality (W. H. Freeman, San Francisco, 1976). 83 Oliver Sacks, The Nature of Consciousness, Harper's 251 (1507): 5 (prosinac 1975). 84 Sloeni meuodnosi mozga, uma, individualnosti, determinizma, slobode volje i fatalizma bili su, dakako, stoljeima sredinja tema filozofije, a i danas privlae panju teorijske psihologije. Osvrt koji ovdje donosimo osoban je i vrlo pojednostavljen. Naroito korisni radovi koji detaljnije obrauju ove teme su The Concept ofMind Gilberta Rylea (Hutchinson, London, 1949); The Concept ofa Person, and Other Essays A. J. Ayera (St. Martin's Press, New York, 1963); i historijski pregled i antologija u Antonv Flew, Body, Mind and Death (Macmillan, New York, 1964). 84 Analiza karakteristika pelinjeg leta nalazi se u Karl von Frisch, Tanzsprache und Orientierung der Bienen (Springer-Verlag, BerlinHeidelberg-New York, 1965); te u George F. Oster i Edward O. Wilson, aste and Ecology in the Social Insects (Princeton Universitv Press, Princeton, N. ]., 1978). 85 Neke tehnike aspekte interakcije izmeu genetike i kulturne evolucije naveli su L. L. Cavalli-Sforza i W. M. Feldman u Models for Cultural Inheritance: Group Mean and within Group Variation, Theoretical Population Biology 4: 42-55 (1973); Robert Boyd i P. J. Richerson, A Simple Dual Inheritance Model of the Conflict between Social and

215 Biljeke Biological Evolution, Zygon 11: 254-262 (1976); i W. H. Durham u The Adaptive Significance of Cultural Behavior, Human Ecology 4: 89-121 (1976). 86 Lionel Trilling, Beyond Culure: Essays on Literature and Learning (Viking Press, New York, 1955). 86 Orlando Patterson, ,,Slavery, Annual Reviezv ofSociology 3: 407449 (1977); i The Structural Origins of Slavery: A Critique of the Nieboer-Domar Hypothesis from a Comparative Perspective, Annals ofthe New York Academy of Sciences 292: 12-34 (1977). 89 Richard B. Lee, What Hunters Do for a Living, or How to Make Out on Scarce Resources, u R. B. Lee i Irven DeVore, ur., Man the Hunter (Aldine, Chicago, 1968), str. 30-48. 89 O paralelama izmeu drutvene organizacije ovjeka i one kod etverononih mesodera govore G. B. Schaller i G. R. Lowther u The Relevance of Carnivore Behavior to the Study of Early Hominids, Southivestern Journal of Anthropology 25(4): 307-341 (1969); i P. R. Thompson u A Cross-Species Analysis of Carnivore, Primate and Hominid Behavior, Journal of Human Evolution 4(2): 112-124 (1975). 90 Prikaz autokatalitikog modela evolucije ljudske drutvenosti iz Wilson, Sociobiology, str. 566-568. Arheoloke dokaze o ekologiji i prehrambenim navikama najranijeg ovjeka znalaki je saeo Glynn Isaac u lanku The Food-Sharing Behavior of Protohuman Hominids, Scientific American 238: 90-108 (travanj 1978). 90 Nain razgovora u logoru plemena !Kung opisao je Richard B. Lee u tekstu The !Kung Bushmen of Botswana koji se nalazi u knjizi Hunters and Gatherers Today, ur. M. G. Bicchieri (Holt, Rinehart and Winston, New York, 1972), str. 327-368. 90 Izvrstan opis ivota u drutvima lovaca-sakupljaa donosi John E. Pfeiffer u The Emergence ofMan (Harper&Row, New York, 1969) i The Emergence ofSociety (McGraw-Hill, New York, 1977).

216 Biljeke 91 Robin Fox, Alliance and Constraint: Sexual Selection in the Evolution of Human Kinship Svstems, u Sexual Selection and the Descent ofMan 1871-1971, ur. B. G. Campbell (Aldine, Chicago, 1972), str. 282-331. 92 Procjene rasta mozga tijekom evolucije temelje se na svim raspoloivim fosilnim nalazima koji su objavljeni do 1977. godine, a koje nam je velikoduno ustupio Harry J. Jerison. 93 Kent V. Flannerv, The cultural evolution of civilizations, Annual Reviezv ofEcology and Systematics 3: 399^126 (1972). 94 Kent V. Flannerv, The cultural evolution of civilizations. (copyright 1972 Annual Reviews Inc.) 95 Patricia Draper, ,,!Kung Women: Contrasts in Sexual Egalitarianism in Foraging and Sedentarv Contexts, u Toioard an Anthropology ofWomen, ur. Ravna R. Reiter (Monthlv Review Press, New York, 1975), str. 77-109. 96 Erving Goffman, Frame Analysis (Harvard Universitv Press, Cambridge, Mass., 1974). 97 Marvin Harris, Cannibals and Kings: The Origins ofCultures (Random House, New York, 1977). 98 Hipotezu o kanibalskom porijeklu aztekog obreda rtvovanja iznio je Michael Harner; vidi The Enigma of Aztec Sacrifice, Natural History 84: 46-51 (April, 1977). Neki znanstvenici su opovrgavali ovu hipotezu sumnjajui u podatak o nedostatku proteina u ishrani Azteka. Vidi npr. lanak Michaela D. Coea, Struggles of Human Historv, Science 199: 762-763 (1978); i Demystification, Enriddlement and Aztec Cannibalism: A Materialist Rejoinder to Harner, Barbare J. Prie u American Ethnologist 5: 98-115 (1978). 99 Ovaj prikaz razvoja kompjutorske tehnologije temelji se na lanku Roberta Jastrowa, Post-Human Intelligence, Natural History 84:12-18 (lipanj-srpanj 1977). Vano je napomenuti da je tu rije samo o pamenu, odnosno memoriji, to ne

217 Biljeke obuhvaa nuno sloenije i tajnovitije procese stvaranja jezika i donoenja odluka. Peto poglavlje 101 Podaci o uestalosti ratova preuzeti su iz knjige Pitirima Sorokina Social and Cultural Dynamics (Porter Sargent, Boston, 1957); vidi takoer Quincy Wrighteov klasik A Study ofWar, drugo izdanje (Universitv of Chicago Press, 1965). 102 Elizabeth Marshall Thomas, The Harmless People (Alfred Knopf, New York, 1959). 102 Podatke o ubojstvima koja su poinili pripadnici naroda !Kung San iznio je Richard B. Lee u govoru odranom na godinjem skupu Amerikog antropolokog drutva u studenom 1969. 102 Robert K. Dentan, The Setnai: A Nonviolent People ofMalaya (Holt, Rinehart and Winston, New York, 1968). 103 Rasprava o znaajkama agresivnog ponaanja nalazi se u Wilson, Sociobiology, str. 19-21, 242-297. 103 Sigmund Freud, Why war, u Collected Papers (ur. J. Stratchey), sv. 5 (Basic Books, New York, 1959), str. 273-287. V. takoer The Einstein-Freud Correspondence (1931-1932), http://www.cis.vt.edu/modernworld/d/Einstein.html, te izvornik Warum Krieg?, http://www.sozialistische-klassiker. org/Einstein/Einstein02.pdf. 103 Konrad Lorenz, Takozvano zlo: prirodoslovni korijeni agresivnosti (Algoritam, Zagreb, 2004). 103 Erich Fromm, Anatomija ljudske destruktivnosti (Naprijed, Zagreb, 1980). 103 O razliitim oblicima agresivnog ponaanja govori se u knjizi Sociobiology, str. 242-255. 103 Primjer o agresivnosti egrtue nalazi se u tekstu Ethological

218 Biljeke Units of Behavior Georgea W. Barlowa knjige The Central Nervous System and Fish Behavior, ur. D. Ingle (Universitv of Chicago Press, Chicago, 1968), str. 217-232. 104 Vezu izmeu agresivnosti i ekologije prvi sam put formulirao u tekstu Competitive and Aggressive Behavior, Man and Beast: Comparative Social Behavior (Smithsonian Institution Press, Washington, D. C, 1971), str. 183-217. 104 Noviji i precizniji prikaz agresivnosti kod ivotinja moe se nai u knjizi Boycea Rensbergera The Cult ofthe Wild (Anchor Press, Doubleday, Garden City, New York, 1977). 104 Neki od opisa ivotinjske agresivnosti potjeu iz mog lanka Human decencv is animal koji je objavljen u asopisu New York Times Magazine, 12. listopada 1975, str. 38-50. 105 Hans Kruuk, The Spotted Hyena: A Study ofPredation and Social Behavior (Universitv of Chicago Press, Chicago, 1972). 105 R. G. Sipes, ,,War, Sports and Aggression: An Empirical Test of Two Rival Theories, American Anthropologist 75: 64-86 (1973); vidi i prilog o novijem Sipesovom istraivanju u Science Nezvs, 13. prosinac 1975, str. 375. 107 Pregled teme o teritorijalnim konfliktima u drutvu lovaca-sakupljaa dao je Glenn E. King u lanku Societv an Territorv in Human Evolution, Journal of Human Evolution 5: 323-332 (1976). 108 Rada Dyson-Hudson i Eric A. Smith, Human Territorialitz: An Ecological Reassessment, American Anthropologist 80(1): 21-11 (1978). 109 Pierre L. van den Berghe, Territorial Behavior in a Natural Human Group, Social Sciences Information 16(3/4): 419-430 (1977). 110 Ideju o podjelama unutar primitivnog svijeta iznio je Edmund Leach u lanku The Nature of War, Disarmament and Arms Control 3:165-183 (1965).

219 Biljeke 110 Glavni izvor podataka o ratovanju plemena Mundurucii je tekst Roberta F. Murphvja Intergropup Hostilitv and Social Cohesion, American Anthropologist 59:1018-1035 (1957) i knjiga Headhunter's Heritage: Social and Economic Change among the Mundurucii Indians (Universitv of California Press, Berkelev, 1960). 111 William H. Durham, Resource competition and human aggression. Part I: A Review of Primitive War, Quarterly Review ofBiology 51: 385-415 (1976). 112 Stope mortaliteta i nataliteta u zajednicama lovaca-sakupljaa kao to su Mundurucu nisu dovoljno poznate da bi se pomou njih mogli procijeniti procesi populacijske kontrole. Izvanredan poetak ove vane vrste analize predstavlja istraivanje koje je provela Nancy Howell i izloila ga u tekstu The Population of the Dobe Area !Kung, Kalahari Hunter-Gatherers R. B. Lee i Irven DeVore, ur. (Harvard University Press, Cambridge, Mass., 1976) str. 137-151. Ograniene arheoloke dokaze odnosa izmeu gustoe populacije i naina ivota paljivo je iznio Mark. N. Cohen u knjizi The Food Crisis in Prehistory: Overpopulation and the Origins of Agriculture (Yale University Press, New Haven, Connecticut, 1977). 113 Napoleon A. Chagnon, Yanomam'o: The Fierce People (Holt, Rinehart and Winston, New York, 1968); Studying the Yanomamb (Holt, Rinehart and Rinehart and Winston, New York, 1974); i Fission in an Amazonian Tribe, The Sciences 16(1): 14-18 (1976). Quincy Wright, A Study of War, str. 100. 114 Keith F. Otterbein, The Evolution ofWar (HRAF Press, New Haven, Conn., 1970); i The Anthropology of War u J. J. Honigman ur., Handbook of Social and Cultural Anthropology (Rand McNallv, Chicago, 1974), str. 923-958. 115 Andrew P. Vayda, War in Ecological Perspective (Plenum Press, New York, 1976).

220 Biljeke 115 Putnikov prikaz reakcija Maora na vatreno oruje iz Vavdine knjige War in Ecological Perspective. 117 Yanomame citirao John R Pfeiffer, Horizon, sijeanj 1977. 117 O slinim pravilima unakrsnih veza kao sredstava odravanja mira pisali su Margaret Mead u tekstu Alternatives to War, u The Anthropology ofArmed Conflict and Aggression, ur. Morton Fried, Marvin Harris i Robert F. Murphv (Natural Historv Press, Garden City, New York, 1968), str. 215-218; i Donald H. Horowitz u Etnic Identitv u Nathan Glazer i D. Patrick Movnihan, ur., Ethnicity: Theory and Experience (Harvard Universitv Press, Cambridge, Mass, 1975), str. 111140. esto poglavlje 120 Nasljedne mane pri odreivanju spola kod ljudi detaljno su opisane u knjizi Introduction to Behavioral Genetics G. E. McClearna i J. C. DeFriesa (W. H. Freeman, San Francisco, 1973), kao i u Man and Woman, Boy and Girl Johna Moneva i Anke A. Erhardt (Johns Hopkins Universitv Press, Baltimore, 1972). 120 Teoriju o genetikoj osnovi razlike meu spolovima zastupali su mnogi biolozi, a detaljno su je prikazali Wilson u knjizi Sociobiology, i David P. Barash u Sociobiology and Behavior (Elsevier, New York, 1977). 123 George P. Murdock, World Ethnographic Sample, American Anthropologist 59: 664-687 (1957). 123 O odnosu izmeu poliginije i hipergamije otroumno raspravljaju Pierre L. van den Berghe i David P. Barash u lanku Inclusive Fitness and Human Familv Structure, American Anthropologist 79(4): 800-823 (1977). 123 Moses Maimonides, The Guide ofthe Perplexed, na engleski preveo Shlomo Pines (Universitv of Chicago Press, Chicago, 1963).

221 Biljeke 124 Razlike u rezultatima atletskih natjecanja temelje se na podacima Meunarodne atletske federacije iz 1974. godine; rezultati amerikog maratona iz 1975. objavljeni su u Editors ofRunner's World 1975 Marathon Yearbook (World Publications, Mountain View, California, 1976). Referencu na prevlast muke dominacije potraite u knjizi Stevena Goldberga The Inevitability ofPatriarchy (Morrow, New York, 1973); i u lanku Marvina Harrisa ,,Why Men Dominate Women, New York Times Magazine, 13. studenog 1977, str. 46,115-123. Pregled studija razlika u ponaanju meu spolovima u ranoj fazi razvoja dao je Daniel G. Freedman, Human Infancy; A. F. Korner, Neonatal Startles, Smiles, Erections and Reflex Sucks as Related to State, Sex and Individualitv, Child Development 40:1039-1053 (1969); i Jerome Kagan, Change and Continuity in Infancy (Wiley, New York, 1971). Patricia Draper, Social and Economic Constraints on Child Life among the !Kung, u Richard B. Lee i Irven DeVore, ur. Kalahari Huntergatherers: Studies ofthe !Kung San and Their Neighbors (Harvard University Press, Cambridge, Mass., 1976) str. 199-217. Podaci koje donosi nisu brojni, ali su statistiki znaajni, i po mojemu miljenju dostatni za zakljuak o razlikama koje sam naglasio u tekstu. N. G. Blurton Jones i M. J. Konner, ,,Sex Differences in Behavior of London and Bushman Children u R. P. Michael i J. H. Crook, ur., Comparative Ecology and Behaviour of Primates (Academic Press, London, 1973), str. 689-750. Eleanor E. Maccoby i Carol N. Jacklin, The Psychology of Sex Differences (Stanford University Press, Stanford, 1974). 127 Ronald P. Rohner, They Love Me, They Love Me Not (HRAF Press, New Haven, Connecticut, 1975). 127 Kritiki prikazi genetike i hormonalne maskulinizacije nalaze se u tekstovima W. J. Gadpaille, Research into the Physiology of Maleness and Femaleness, Archives of General

222 Biljeke Psychiatry 26:193-211 (1972); Money i Ehrhardt, Man and Woman; Julianne Imperato-McGinlev, Ralph E. Peterson i Teofilo Gautier, Gender Identitv and Hermaphroditism, Science 191:182 (1976); June M. Reinisch i William G. Karow, Prenatal Exposure to Synthetic Progestins and Estrogens: Effects on Human Development, Archives ofSexual Behavior 6: 257-288 (1977). Naroito je vana studija ReinischKarow jer pokazuje kakve su bile posljedice izlaganja djelovanju progestina u prenatalnom periodu i to na djevojke koje nisu bile hermafroditi po roenju, a nakon roenja nisu bile podvrgnute nikakvoj vrsti tretmana. 130 Lionel Tiger i Joseph Shepher, Women in the Kibbutz (Harcourt Brace Jovanovich, New York, 1975). 130 Inhibicije koje sa sobom nosi duboka patrijarhalna tradicija u Izraelu i njen utjecaj na osloboenje ena znalaki je opisala Leslev Hazleton u knjizi Israeli Women: The Realiti/ Behind the Myths (Simon and Schuster, New York, 1977). 130 Hans J. Morgenthau, Scientific Man Versus Povoer Politics (Universitv of Chicago Press, Chicago, 1946). Morgenthau je rjeito obranio stav da znanost nema to rei o politikom ponaanju i stvarima duha. Zbog razloga koje tumaim u ovoj knjizi, moj je stav optimistiniji, ali ne poriem nunost donoenja odluka koje nisu unutar dosega znanstvene objektivnosti. 131 Izvor statistika o strukturi amerike obitelji je Population Reference Bureau, kao to se navodi u lanku The Familv in Transition, The Neiv York Times, 27. studenog, 1977, str. 1. 132 Herbert G. Gutman, The Black Family in Slavery and Freedom 1750-1925 (Pantheon Books, New York, 1976). 132 Carol B. Stack, Ali Our Kin (Harper & Row, New York, 1974). 132 Jerome Cohen i Bernice T. Eiduson, Changing Patterns of Child Rearing in Alternative Life-Styles u Anthonv Davids ur., Child Personality and Psychopatology: Current Topics, sv. 3 (John Wiley, New York, 1976), str. 25-68.

223 Biljeke 132 Rose Giallombardo, Society ofWomen: A Study ofa Women's Prison (Jihn Wiley, New York, 1966). 134 Teoriju o zajednikom lovu mujakih grupa i implikacijama na moderno drutvo pisao je Lionel Tiger u Men in Groups (Random House, New York, 1969). 135 O spolnim izluevinama kod majmuna i njihovom vjerojatnom nedostatku kod ljudi izvijestili su R. P. Michael, P. W. Bonsall i Patricia Warner u lanku Human Vaginal Secretions: Volatile Fatty Acid Content, Science 186:1217-1219 (1974). 137 Zahvaljujem dr. Johnu E. Boswellu na informacijama o rasprostranjenosti prihvaanja homoseksualnosti u svijetu. 137 Usporedba izmeu homoseksualnosti kod ivotinja i ljudi temelji se na tekstu Franka A. Beacha, Cross-Species Comparisons and the Human Heritage, Archives ofSexual Behavior 5(3): 469-485 (1976); i F. A. Beach, ur. Human Sexuality in Four Perspectives (John Hopkins University Press, Baltimore, 1976). 139 L. L. Heston i James Shields, ,,Homosexuality in Twins, Archives of General Psychiatry 18:140-160 (1968). 139 Ulogu homoseksualaca u drutvima lovaca-sakupljaa i naprednijim drutvima opisao je James D. Weinrich u tekstu Human reproductive strategy (doktorska disertacija, Harvard Universitv, 1976); i Non-Reproduction and Intelligence: An Apparent Fact and One Sociobiological Explanation, Journal of Homosexuality; zatim R. Reiche i M. Dannecker, Male Homosexuality in West Germany - a Sociological Investigation, Journal ofSex Research 13(1): 35-53 (1977). Sedmo poglavlje 144 James Jones, WWII (Ballantine Books, New York, 1976). Slini primjeri temeljeni na iskustvima iz prve ruke nalaze se u

224 Biljeke knjizi Johna Keegana The Face ofBattle (Viking Press, New York, 1976). 144 Prikaz altruizma kod ivotinja uzeo sam iz svog lanka Human decency is animal, New York Times Magazine, 12. listopada 1975, str. 38-50. 147 Ovu interpretaciju poetskog preputanja smrti dugujem knjizi Lionela Trillinga Beyond Culture: Essays on Literature and Learning (Viking Press, New York, 1955). 147 Pravila Nibbana-budizma opisao je Melford Spiro u Buddhism and Society: A Great Tradition and Its Burmese Vicissitudes (Harper & Row, New York, 1970). Valja napomenuti da tek manji broj burmanskih budista nastoji dosei nirvanu kao oblik ponitenja, dok je veina zamilja kao neku vrstu trajnog raja. Primjere altruizma u muslimanskim svijetu dugujem tekstu Waltera Kaufmanna Selective Compassion The Nezv York Times, 22. rujna 1977, str. 27. 178 Najvei dio osnovne teorije o srodnikoj selekciji i genetikoj evoluciji altruizma razvio je William D. Hamilton. Vanost recipronog altruizma kod ljudskih bia, prvi je istaknuo Robert L. Trivers. Ja sam ga u ovoj knjizi nazvao mekim altruizmom vjerujui da ova metafora bolje opisuje njegove genetike osnove. Teorija evolucije altruizma ponovno se obraduje u mojoj knjizi Sociobiology, str. 106-129. Implikacije koje sa sobom nosi supostavljanje mekog i tvrdog oblika altruizma u ljudskom ponaanju, iznose se u mojem komentaru na lanak Donalda T. Campbella On the Conflicts between Biological and Social Evolution and between Psychology and Moral Tradition, American Psychologist 30: 1103-1126 (1975); ove su primjedbe objavljene i u American Psychologist 31: 370371 (1976). 149 C. Parker, Reciprocal Altruism in Popio anubis, Nature 265: 441-443 (1977). 151 Okolnosti u kojima se prijevara smatra moralno prihvatljivom, otroumno je analizirala Sissela Bok u knjizi Lying: Moral Choice in Public and Private Life (Pantheon, New York, 1978). 151 Donald T. Campbell, On the Genetics of Altruism and the

225 Biljeke Counter-Hedonic Components in Human Culture, Journal of Social Issues 28(3): 21-37 (1972); i On the Conflicts. 151 Milton M. Gordon, ,,Toward a General Theorv of Racial and Ethnic Group Relations u knjizi Ethnicity: Theory and Practice, Nathan Glazer i Patrick Movnihan ur. (Harvard Universitv Press, Cambridge, Mass., 1975), str. 84-110. 152 Orlando Parterson, ,,Context and Choice in Ethnic Allegiance: A Theoretical Framework and Caribbean Case Study, u Ethnicity, ur. Glazer i Movnihan, str. 304-349. 153 Directorov zakon preraspodjele javnog prihoda potjee od Aarona Directora a razradio ga je George Stigler. V. raspravu u James Q. Wilson, The Riddle of the Middle Class, The Public Interesi 39:125-129 (1975). 154 Bernard Berelson i Gary A. Steiner, Human Behavior: An Inventory of Scientific Findings (Harcourt, Brace & World, New York, 1964); Robert A. LeVine i Donald T. Campbell, Ethnocentrism (Wiley, New York, 1972); Nathan Glazer i D. P. Movnihan, ur., Ethnicity: Theory and Practice. 156 Prikaz djelovanja majke Terezije temelji se na lanku Saints among Us, Time, 29. prosinca 1975, str. 47-56; i knjizi Malcolma Muggeridgea, Something Beautifulfor God (Harper & Row, New York, 1971), (hrvatski prijevod Majka Terezija, Salezijanski provincijala:, 1975). 156 Isus apostolima, Mk. 16:15-16. 156 Aleksandar Solenjicin, Arhipelag Gulag 1918-1956, Rad, Beograd, 1988. 157 Lawrence Kohlberg, Stage and Sequence: The Cognitive Developmental Approach to Socialization u Handbook of Socialization Theory and Research ur. D. A. Goslin (Rand-McNally Co., Chicago, 1969), str. 347-380; v. takoer John

226 Biljeke C. Gibbs, Kohlberg's Stages of Moral Development: A Constructive Critique, Harvard Educational Revieiv 47(1): 43-61 (1977). Osmo poglavlje 158 Robert A. Nisbet, The Sociolog]/ ofEmile Durkheim (Oxford Universitv Press, New York, 1974). 159 Ralph S. Solecki, Shanidar IV, a Neanderthal Flower Burial in Northern Iraq, Science 190: 880-881 (1975). 159 Anthony F. C. Wallace, Religion: An Anthropological View (Random House, New York, 1966). 159 Logotaksa: od grkih rijei logos (rije, misao) i taxis (odredite, smjer); pojam taksa u biologiji se oznaava usmjereno kretanje organizma ka odreenom podraaju, primjerice kod fototakse, orijentacije ka svjetlu. 160 O prodaji knjige Angels Billvja Grahama izvijestio je John A. Miles ml., Zygon 12(1): 42-71 (1977). 160 Vidi na primjer Objections to Astrolog}/ (Prometheus Books, Buffalo, N. Y., 1975), izjavu koju su potpisala 192 vodea znanstvenika, ukljuujui i 12 nobelovaca i lanke Barta J. Boka, ,,A Critical Look at Astrologv str. 21-33, i Lawrencea E. Jeromea, Astrologv: Magic or Science? str. 37-62. 160 Friedrich W. Nietzsche, Zur Genealogie der Moral, Munchen Deutscher Taschenbuch Verlag, 1999. (srpski prijevod Genealogija morala, Graf os, Beograd, 1990). 161 Prosvjetljujua rasprava o Newtonovim religijskim uvjerenjima i njihovom utjecaju na njegova znanstvena istraivanja nalazi se u tekstu Geralda Holtona Analvsis and Svnthesis as Methodological Themata u The Scientific Imagination: Gase Studies (Cambridge Universitv Press, Cambridge, 1977). 161 Alfred N. Whitehead, Science and the Modem World

227 Biljeke (Cambridge Universitv Press, Cambridge, 1926); i Process and Reality (Macmillan, New York, 1929), srpski prijevod Nauka i moderni svet, Nolit 1976. Najnoviji prikaz procesne teologije autora koji vjeruje u njezinu ispravnost, dao je cijenjeni biolog Charles Birch u lanku ,,What Does God Do in the World? Union Theological Seminary Quarterly 30(4): 76-84 (1975). 162 Opis procesa istrebljenja tasmanskih uroenika nalazi se u knjigama Alana Mooreheada The Fatal Impact (Hamish Hamilton, London, 1966) i Roberta Braina, Into the Primitive Environment (Prentice-Hall, Englewood Cliffs, New Jersev, 1972). 165 Ernesta Jonesa citira Conrad H. Waddington u knjizi The Ethical Animal (Atheneum, New York, 1961). 167 Usp. Wilson, Sociobiology, str. 560-562. 168 Roy A. Rappaport, Pigsfor the Ancestors: Ritual in the Ecology of a New Guinea People (Yale University Press, New Haven, 1968); i The Sacred in Human Evolution, Annual Reviezv ofEcology and Systematics 2: 23-4 (1971). Posljednji tekst predstavlja naroito znaajan prilog za sociobiologiju religije. 168 Za naroito kvalitetan prikaz funkcionalne analize arobnjatva vidi Robert A. LeVine, Culture, Behavior, and Personality (Aldine, Chicago, 1973). 168 Keith Thomas, The Relevance of Social Anthropology to the Historical Study of English Witchcraft, u Witchcraft Confessions and Accusations, ur., Mary Tew Douglas (Tavistock, London, 1970), str. 4749. Vidi takoer Keith Thomas, Religion and the Decline ofMagic (Charles Scribner's Sons, New York, 1971); i Monica Wilson, Religion and the Transformation ofSociety: A Study of Social Change in Africa (Cambridge University Press, Cambridge, 1971). 171 John E. Pfeiffer, The Emergence ofSociety: A Prehistory ofthe Establishment (McGraw Hill, New York, 1977).

228 Biljeke 171 Maa Ce-Tunga citira Alain Pevrefitte u The Chinese (v. biljeku za prvo poglavlje). 171 Citat Pjatakova iz knjige Roberta Conquesta The Great Tenor: Stalin's Purge ofthe Thirthies, pon. izd. (Macmillan, New York, 1973), str. 641. 171 Ernest Becker, The Denial ofDeath (Free Press, New York, 1973) (hrvatski prijevod Poricanje smrti, Naprijed, Zagreb, 1987). 172 Peter Marin, The New Narcissism, Harper's (listopad 1975), str. 45-56. 175 Hans J. Mol, Identity and the Sacred: A Sketchfor a New SocialScientific Theory ofReligion (The Free Press, New York, 1976). Autorovi zakljuci su jo interesantniji jer ne proizlaze iz poznavanja sociobiologije. Evolucijske etape religijske prakse skicirao je Robert N. Bellah u Beyond Belief: Essays on Religion in a Post-Traditional World (Harper & Row, New York, 1970). 176 John W. M. Whiting, Are the Hunter-Gatherers a Cultural Type? u Lee i DeVore, Kalahari Hunter-Gatherers, str. 336-339. 176 Suodnos izmeu stoarskog ivota i vjere u djelatnog, moralnog Boga prikazan je u knjizi Gerharda E. i Jeana Lenskija Human Societies (McGraw-Hill, New York, 1970). 178 Na moja razmiljanja o odnosu izmeu znanosti i religije uvelike je utjecalo djelo Roberta A. Nisbeta, naroito njegov osvrt na C. D. Darlington, The Evolution ofMan and Society u The New York Times Book Reviezv, 2. kolovoza 1970, str. 2-3. Znaajni su i drugi tekstovi kao to je lanak Donalda T. Campbella On the Conflicts between Biological and Social Evolution and between Psychology and Moral Tradition, American Psychologist 30: 1103-1126 (1975); Ralph W. Burhoe, The Source of Civilization in the Natural Selection of Coadap-ted Information in Genes and Culture, Zygon 11(3): 263-303 (1976); John A. Miles, Jr., Burhoe, Barbour, Mythology, and Sociobiology, Zygon 12(1): 42-71 (1977); i Charles Fried, The University as a Church and Party, Bulletin ofthe American Academy ofArts and Sciences 31(3): 29-46 (1977).

229 Biljeke Deveto poglavlte 180 Henry Adams, Mont-Saint-Michel and.Chartres (Houghton-Mifflin, Boston, 1936). 181 George C. Williams, Sex and Evolution (Princeton University Press, Princeton, N.}., 1975). 182 Veina drutava se protivi krajnjim okrutnostima kao to su genocid, muenje, prisilni rad, odvajanje obitelji i si., ali rafiniranije shvaanje ljudskih prava u europsko-amerikom smislu ima vrlo ogranien odjek. Vidi Peter L. Berger, Are Human Rights Universal? Commentary 64: 60-63 (rujan 1977). 183 Malo je znanstvenika pokualo iznai metode uz pomo kojih bi evaluacija sekundarnih vrednota postala vidljivija i objektivnija. Vidi Kenneth R. Hammond i Leonard Adelman, Science, Values and Human Judgement, Science 194: 389-396 (1976); i George E. Pugh, The Biological Origin of Human Values (Basic Books, New York, 1977). 183 Sapfinu ljubavnu pjesmu Anaktoriji na engleski je prevela Mary Barnard, u Sappho: A Nezv Translation (University of Califomia Press, Berkeley and Los Angeles, 1958). V. takoer Izbor iz antike poezije, prir. Mira auevi i Tamara kiljan (Katarina Zrinska, Zagreb, 1998). 183 Za detaljniji prikaz hipoteze o aktivaciji sna v. Robert W. McCarley i J. Allan Hobson, The Neurobiological Origins of Psychoanalytic Dream Theory, American Journal of Psychiatry 134:1211-1221 (1977); i J. Allan Hobson i Robert W. McCarlev, The Brain as a Dream State Generator: An Activation-Synthesis Hypothesis of the Dream Process, American Journal ofPsychiatry 134:1335-1348 (1977). 184 Job 38: 2-3,16-18. 185 Za noviji prikaz rane povijesti ivota kako su je rekonstruirali biokemiari i paleontolozi, vidi lanak Roberta M. Scwartza i Margaret O. Dayhoff, Origins of Procaryotes, Eucaryotes, Mitochondria, and Chloroplasts, Science 199: 395^03 (1978).

230 Biljeke 186 Ova tvrdnja o izjednaavanju pojma intelektualca sa onima koji se bave drutvenim i humanistikim znanostima temelji se na anketi ije je rezultate objavio Charles Kadushin u lanku ,,Who Are the Elite Intellectuals?, The Public Interest 29:109-125 (1972). 187 U lanku pod naslovom Some Central Problems of Sociobiologv Social Sciences Information 14(6): 5-18 (1975), iznio sam miljenje o pravcima koje bi trebale slijediti populacijska biologija i sociobiologija ako ele obuhvatiti i fenomen ljudskog ponaanja. 191 Eshil, Okovani Prometej, u: Grke tragedije (Hena Com, Zagreb, 1998).

Kazalo

A
Adams, Henry 180181, 230 Adelman, Leonard 230 Afroamerikanci 131132 agresivnost 101117, 122 Alexander, Richard D. 205 altruizam 45, 143158 antidisciplina 2628, 187, 203 antropologija 42, 48, 85, 99 arapski nacionalizam 155 Arehart-Treichel, Joan 209 Australopithecus 62, 91 autokatalitiki model 90 Ayala, Francisco J. 207 Ayer, A. J. 215 Azteci 98, 217

B
Bakunjin, Mihail 190 Banglade 148 Barash, David P. 221 Barlow, George W. 218

Barnard, Mary 183 Beach, Frank A. 224 Becker, Ernest 172, 229 Bellah, Robert N. 229 berdai 139 Berelson, Bernard 154, 226 Berger, Peter L. 230 Berghe, Pierre van den, v. Van den Berghe, Pierre L. Bergson, Henri 172 Berofsky, Bernard 210 Bicchieri, M. G. 216 biheviorizam 72 biokemija 27, 28, 41 Birch, Charles 228 blizanci, v. prouavanja bli zanaca (genetika) Blurton Jones, N. G. 126, 212, 222 Bodmer, W. F. 208 Bog 21, 175177, 185 boja oiju 3637, 205 Bok, Bart J. 227

234 Kazalo

Bok, Sissela 226 Bonsall, P. W. 224 Boolos, George 204 Boswell, John E. 224 Bower, T. G. R. 205 Bowlby, Jonh 74, 213 Boyd, Robert 215 Brain, Robert 228 brak 76, 88 Bressler, Marvin 61, 210 Brown, Roger 71, 211, 212 budizam 147, 225 Bunyan, John 147 Burhoe, Ralph W. 160, 230 Bumani v. !Kung-San (Bumani)

arobnjatvo 168170, 228 edomorstvo 5354, 104 egrtue 103 impanze 40, 4147, 144, 205207

D
Dannecker, M. 224 darvinizam 47, 8586 Darwin, Charles 85, 202 Davids, Anthony 223 Davis, Bernard D. 211 Dayhoff, Margaret O. 231 DeFries, J. C. 208, 209, 221 Dentan, Robert K. 102, 218 determinizam 65, 7984, 210, 214 DeVore, Irven 206, 220, 222, 229 Dewey, John 202 Dickeman, Mildred 53, 54, 208 dileme 2131, 179180 Dillon, W. S. 205 dimorfizam (spolni) 37, 120, 124, 205, 221 Dirac, P. A. M. 27 Director, Aaron 226 Directorov zakon 153, 226 Dixon, Jeane 160 djeji razvoj 94, 96 DNA 28, 121 Dobzhansky, Theodosius 38, 205, 207 Douglas, Mary Tew 229 Draper, Patricia 94, 217, 222 Durham, William H. 111, 215, 219

C
Campbell, Bernard G. 216 Campbell, Donald T. 151, 203, 225, 226, 230 Cavalli-Sforza, L. L. 208, 215 Chagnon, Napoleon A. 113, 205, 208, 220 Chomsky, Noam 71 civilizacija 40, 92, 93 Cleaver, Eldridge 155 Coe, Michaela D. 217 Cohen, Jerome 132, 223 Cohen, Mark. N. 220 Collins, Robert L. 210211 Colson, Charles 155 Comte, Auguste 160, 187 Conquest, Robert 229 Crook, John H. 222 Crow, James F. 208

235 Kazalo

Durkheim, Emile 85, 167 dua 8284 Dyson-Hudson, Rada 108, 219

E
Eaves, L. J. 209 Ehrhardt, Anke 128, 221, 223 Ehrman, Lee 208 Eibl-Eibesfeldt, Irenus 70, 204, 212 Eiduson, Bernice T. 223 Eisenberg, John F. 205 Eisner, Thomas 210 Ekman, Paul 70, 212 ekstrovertnost 58 Ember, Melvin 207 Emlen, Stephen T. 213 emocije 25, 183 Engels, Friedrich 176 Erhard Training seminari (EST) 172 Erikson, Erik H. 77, 214 Eshil 191 Esterson, A. 211 etika 2426, 74, 157158, 180 183, 201203 etninost 7677, 150, 151154 etologija 34 Evans, Howard E. 33, 204 Eysenck, H. J. 209

Flannery, Kent V. 216 Flew, Antony 203, 215 fobije 75 Fox, Robin 40, 75, 205, 214, 216 Freedman, Daniel G. 6061, 209, 214, 222 Freud, Sigmund 40, 79, 103, 105, 218 Fried, Charles 230 Fried, Morton 221 Friesen, Wallace V. 212 Frisch, Karl von 34, 215 Fromm, Erich 103, 104, 218

G
Gadpaille, W. J. 222 Galanter, E. 212, 214 Gallup, Gordon G. 42, 206 Gandhi, Indira 125 Gausov zakon 164 Gautier, Teofilo 223 genetiki determinizam 65, 85, 215 genetika 2728, 3362 geni 59, 180181 genocid 148, 230 genska zaliha 181 geta 132 Giallombardo, Rose 132, 224 Gibbs, John C. 227 giboni 43 glazba 171 Glazer, Nathan 154, 221, 226 Goffman, Erving 97, 217 Goldberg, Steven 222 Goodall, Jane 4446, 144, 206 Gordon, Milton M. 226

F
Feldman, Marcus W. 215 fenilketonurija (PKU) 6667 Ferguson, Anthony 207 Flaherty, Patricia 211

236 Kazalo

Goslin, D. A. 213, 227 gradovi 93 Graham, Billy 160, 227 Green, Nova 60, 210 Greenberg, Joel 212 grupna selekcija 111, 173174 Guayaki Indijanci 107 gurui 172 Gutman, Herbert G. 132, 223 Gvajana 153

hormoni 34, 127128 Horowitz, Donald H. 221 Howell, Nancy 220 Hubel, David H. 210 humanistike znanosti 184191 humanizam 160, 178, 188189 Hume, David 21, 149

I
Imperato-McGinley, Julianne 223 Indija 53, 9899, 131 Indijanci sjeverozapadne obale Amerike 168 inteligencija (genetika) 58 introvertnost 58 Irons, William G. 205, 208 Isaac, Glynn 216 islam 148, 176 Isus 171, 227 izdajnici 154 Izrael 50, 52, 129130 Izraelci 136137, 174, 176 izrazi lica 70

H
Hager, Joanne L. 213 Haldane, J. B. S. 184 Hamilton, William D. 225 Hammond, Kenneth R. 230 haplodiploidija 3031 Hardyk, Curtis 211 Harner, Michael 217 Harris, Marvin 97, 207, 217, 221, 222 Hazleton, Lesley 223 Heilbroner, Robert L. 23 hermafroditi 127128 herojstvo 143144 Herrnstein, Richard J. 211 Heston, L. L. 139, 209, 224 hijene 104105 Hinde, Robert A. 69, 204, 212 hinduizam 98, 170, 176 hipergamija 5254 hipertrofija 94100 Hobson, J. Allan 231 Hodoasniko postajanje (John Bunyan) 147 Holton, Gerald 228 homologija 4647 homoseksualnost 136140

J
Jacklin, Carol N. 126, 222 James IV 40 Jastrow, Robert 217 Jeffrey, Richard 204 Jerison, Harry J. 210, 216 Jerome, Lawrence E. 227 jezik 4243, 58, 7172, 149, 205206 Job 185 Jones, Ernest 165, 228

237 Kazalo

Jones, James 143, 225 Joyce, James 76

K
Kadushin, Charles 231 Kagan, Jerome 222 kanibalizam 98, 104, 217 Karow, William G. 223 Katolika crkva 135140 Kaufmann, Walter 225 Keegan, John 225 kemija 30 Kenija 170 Ketty, Seymour 67, 211 kibuci 50, 52, 129130, 131 Kina 23, 53 Kinezi na Jamajci i u Gvajani 152153 Kinezi u Americi 6061 King, Glenn E. 206, 219 King, Mary-Claire 41, 205 Kinsey, Alfred 137 klasa 52, 93 knjievnost 184, 191 Kohlberg, Lawrence 74, 157, 213, 226227 koko 73 komarci 6566 kompjutori 35, 99, 204, 217 komune 132 komunikacija 70, 99100 Kongresna medalja asti 143144 Konner, Melvin J. 70, 126, 212, 222 kontrakultura 29 Korner, A. F. 222 kreolska kultura 152153 kromanjonci 92

kranstvo 135140, 147, 155156, 160 Kruuk, Hans 105, 219 kultura 36, 38, 40, 3746, 48, 5455, 113, 152153 kulturna evolucija 9294, 113, 215 !Kung San (Bumani) 7071, 77, 88, 9091, 94, 96, 102, 108, 126, 220 Kng, Hans 21, 96

L
laganje 151, 226 Laing, R. D. 67, 211 Lake, C. R. 209 Lamarck, Jean Baptiste de 85 lamarkizam 85 Lancaster, Jane 206 Leach, Edmund 219 lene djeje nosiljke 61 Lee, Richard B. 89, 206, 216, 218, 220, 222, 229 Lee, Tyrone 68, 211 Lenski, Gerhard E. 229 Lenski, Jean 229 Lenjin, V. I. 156 Lesch-Nyhanov sindrom 56, 57 Lvi-Strauss, Claude 51, 114 LeVine, Robert A. 154, 168, 226, 228 Lieberman, Philip 206 limbiki sustav 25 Linton, Ralph 205 Loehlin, John C. 58, 209, 214 logotaksa 227 Lorenz, Konrad 34, 69, 103, 104, 105, 167, 203, 212, 218

238 Kazalo

lov na glave 110112 lov na vjetice 169170 lovci-sakupljai 48, 8893, 114, 133134, 138, 139, 157 Lowther, G. R. 215

Lj
ljubav 76, 91, 134 ljudi-majmuni, v. Australop ithecus ljudska prava 182, 230

M
Maccoby, Eleanor 126, 222 Mach, Ernst 29, 204 maii 73 magija 167, 169 majka Terezija 156, 226 Majmonid 123124, 221 majmuni 37, 41, 47, 133 Mao Ce-Tung 23, 171, 229 Maori 115116 Marin, Peter 172, 229 Maring (pleme) 168 marksizam 23, 36, 62, 117, 156, 160, 176177 Martin, N. G. 209 Marx, Karl 176 Matthews, David 201 Matthysse, Steven 211 McCarley, Robert W. 231 McClearn, Gerald E. 208, 221 McKusick, Victor A. 59, 209 Mead, Margaret 221 Meir, Golda 125 Meltzoff, Andrew N. 212

mentalna zaostalost 5455 Michael, R. P. 222, 224 Miles, John A., Jr. 226, 230 Mill, J. S. 202 Miller, George A. 212, 214 mit 175176, 184, 189 Mol, Hans J. 175, 229 molekularna biologija 2728 Money, John 128, 221, 223 monogamija 123 Moore, M. Keith 212 Moorehead, Alan 228 moralna agresija 154 Morgan, Lewis H. 207 Morgenthau, Hans 130, 223 morski psi 33, 150 Morton, Newton E. 208 Moynihan, D. Patrick 221, 226 mozak 25, 5455, 6364, 8084, 92, 179, 183184, 214 mravi 31, 87, 105, 182 Muggeridge, Malcolm 156, 226 Muller, H. J. 208 Munduruc (pleme) 110113, 219220 Murdock, George P. 3839, 205, 221 Murphy, Jane 68, 211 Murphy, Robert F. 111, 112, 219, 221 muslimani 148, 176

N
nacionalizam 96, 155 nagon 52, 6566 nasljednost, v. genetika naturalizam 22

239 Kazalo

Navajo Indijanci 61 Nyar 131 neandertalac 92, 159 Neisser, Ulric 214 neurobiologija 27 Newell, Allen 204 Newton, Isaac 161, 228 Nichols, Robert C. 58, 209, 214 Nietzsche, Friedrich 160, 228 nirvana 147, 225 Nisbet, Robert A. 23, 227, 230 novi naturalizam 27, 201 novoroenad 6064 Nozick, Robert 2425, 35, 204 nuklearna obitelj 130131, 141 Nyansongan (pleme) 170

O
obitelj 130136, 140141 objektivacija 175 obred, v. ritual obredi zrelosti 76 ouvanje 46 Ona (narod) 108 orua 4546, 90 osmjehivanje 7071, 126, 212 osobni identitet 9697 Oster, George F. 207, 215 Otterbein, Keith 114, 220 ovisnost o gustoi populacije 104, 220

P
Pajute (Indijanci) 108 Palestina 148 Parker, C. 226

Parsons, P. A. 208 Patterson, Orlando 8687, 152153, 215, 226 Pavao VI 136 pavijani 105, 149 pele 80, 145, 167 Peterson, Ralph E. 223 Petrinovich, Lewis F. 211 Peyrefitte, Alain 23, 201, 229 Pfeiffer, John E. 171, 216, 220, 229 Phillips, John L., Jr. 213 Piaget, Jean 74, 213 Pjatakov, Grigorij 171172, 229 ples 170171 podizanje djece 91, 9496 poliginija 123 Portorikanci 151152 posveivanje 170171 povijest 189190 preferencija ruke 66, 210211 Premack, David 4243, 205 Pribram, Karl H. 212, 214 Price, Barbara 217 prijevara 151, 226 primati 3738 prirodna selekcija 52 prirodni zakon 136 procesna teologija 161, 228 Prometej 191 prostitucija 123 prouavanja blizanaca (genetika) 5758 Psametih (faraon) 40 pseudospecijacija 77 psihologija 48 Pugh, George E. 203, 230

240 Kazalo

R
Radcliffe-Brown, A. R. 85 Rappaport, Roy A. 168, 173, 228 rasa 5962 rasizam 5960, 96 ratovanje 88, 101, 106, 110, 117, 143144, 148 Rawls, John 2425 razvoj jezika 7172 ljubavi 76 mozga 6364 openito 6377 PKU 6667 preferencije lijeve/desne ruke 66 shizofrenije 6768 smijanja 7071 razvojni krajolik 6972 redukcionizam 2931 Reiche, R. 224 Reinisch, June M. 223 Reiter, Rayna R. 217 religija 29, 43, 9799, 159178, 188189 Rensberger, Boyce 219 Richerson, Peter J. 215 ritual 167169 Robinson, George 163 Rohner, Ronald P. 205, 222 ropstvo 8687 Rosenblatt, J. S. 213 Roszak, Theodore 29, 204 Rousseau, Jean Jacques 35, 204 Ruddle, Francis H. 59, 209 Ryle, Gilbert 215

S
Sabater-P, Jorge 46, 207 Sacks, Oliver 83, 214 Sagan, Carl 205 sakralizacija 175176 Sapfo 183, 230 Scarr, Sandra 209 Schaller, George B. 215 Scwartz, Robert M. 231 Sebeok, Thomas A. 206 Seeman, Philip 68, 211 Seemanova, Eva 208 seksualnost 119141 seksualna igra 135 selidba ptica 73 Seligman, Martin E. P. 213 Semai (pleme) 102 sheme 8284 Shepher, Joseph 50, 207, 223 Sherrington, Charles 82 Shettleworth, Sara J. 213 Shields, James 139, 209, 224 shizofrenija 6769 silovanje 101 simboli, v. glazba; mit; obred; umjetnost Simon, Herbert A. 204 Sipes, Richard G. 105106, 219 sizifovski genotip 181 Skinner, B. F. 69, 72, 156, 212, 213 sloboda volje 79, 84 sluanje 64 Smith, Eric A. 108, 219 smrt 43 snovi 183

241 Kazalo

Snow, Charles P. 203 socijalizacija 3738 sociobiologija 8, 3436, 4850, 90, 137, 177 sociologija 85 Solecki, Ralph S. 227 Solenjicin, Aleksandar 156, 227 Sorokin, Pitirim 217 Sovjetski Savez 160 Spencer, Herbert 202 Spiro, Melford 225 spolna dominacija 9496 spolna selekcija 91, 135 spolne razlike 37, 89, 9192, 9496, 121130, 133134 spolnost, v. seksualnost sport 124, 155, 221 srodnika selekcija 139140, 146, 151 Stack, Carol 132, 223 stanina biologija 2728 Starcke, Carl N. 207 Stavrianos, L. S. 23 Stebbins, G. Ledyard 207 Steiner, Gary A. 226 Stent, Gunther S. 23, 201, 203, 210, 214 Stern, Curt 208, 210 Stigler, George 226 stvaranje veza 76, 132133, 135 sudbina 84, 189, 214215 Sumner, William Graham 190 suzdranost 122 svetost 155157 Szasz, Thomas 67, 211

ooni (narod) 108

T
tabu incesta 5052, 7576, 207208 tasmanijski Aboridini 162163 Teleki, Geza 206 Teng, Evelyn Lee 66, 211 teritorijalnost 107110 termiti 145146 Thomas, Elizabeth Marshall 217 Thomas, Keith 168170, 228 Tiger, Lionel 75, 214, 223, 224 Tinbergen, Nikolaas 34, 167 transvestiti 138 tribalizam 88, 150 Trilling, Lionel 86, 215, 225 Trivers, Robert L. 52, 53, 151, 208, 225 Turnerov sindrom 5657 Tylor, Edward 51, 207

U
ubojstvo 88, 104 uenje 7274, 106, 154, 164 um 7484, 180, 183184, 214 umjetnost 29, 167168, 188

V
Valentine, James W. 207 Vandenberg, S. G. 208, 213 Van den Berghe, Pierre 109, 110, 219, 221 Vayda, Andrew 115, 220

242 Kazalo

vegetarijanstvo 35 vid 64, 81 vjetice, v. lov na vjetice vodstvo 91 volja 8384

Y
Yanomam 113, 117 Yeats, William B. 22, 147, 201

W
Waddington, Conrad H. 69, 212 Walbiri (pleme) 108 Wallace, A. F. C. 159, 227 Wallace, Alfred R. 202 Warner, Patricia 224 Washo (Indijanci) 108 Weber, Max 164 Weinberg, Richard A. 209 Weinberg, Steven 22, 201 Weinrich, James D. 224 Westermarck, Edward 207 Wheeler, William M. 145 White, Leslie A. 42, 206 Whitehead, Alfred N. 161, 228 Whiting, J. W. M. 176, 229 Willard, Daniel E. 52, 53, 208 Williams, George C. 181, 230 Wills, Richard H. 54, 208 Wilson, Allan C. 41, 205 Wilson, James Q. 226 Wilson, Monica 168, 229 Wind, Jan 205 Witkin, Herman A. 56, 208 Wrangham, Richard W. 206 Wright, Quincy 114, 217, 220

Z
zadruni kukci 3031, 145146, 150 zatita okolia 36, 55, 101 zatvori 132 zen 172 Ziegler, M. G. 209 znanje 99100 znanost 99100 znanstveni materijalizam 176178, 184191

idovi (narod) 151 idovstvo 135

X
XYY (kromosomska anomalija) 56

Objavljivanje ove knjige potpomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 630983.