Velimir Viskovi

SUKOB NA LJEVICI

Krleina uloga u sukobu na ljevici

Meunarodni kontekst U toku dvadesetih godina u cijeloj Evropi pojavljuje se niz umjetnikih pokreta koji nastoje sintetizirati ideje revolucije s novom umjetnikom praksom (ekspresionisti, dadaisti, nadrealisti, ruski futuristi, eki poetisti i dr.); te avangardistike skupine djeluju odvojeno, a njihove lijeve ideje se manifestiraju na razliite naine. U drugoj polovici dvadesetih godina pojavljuju se organizirani pokuaji objedinjavanja evropskih lijevih skupina pisaca po uzoru na proletersku knjievnost u SSSR-u. U Moskvi je 1927. organizirana Prva meunarodna konferencija revolucionarnih pisaca; potom se osnivaju u pojedinim zemljama i nacionalne organizacije revolucionarnih pisaca po uzoru na RAPP (Rusku asocijaciju proleterskih pisaca). Zbog utjecaja tih organiziranih tendencija avangardistiki usmjerena poezija prestaje biti dominantni anr lijeve knjievnosti, sve je naglaenija uloga drutveno-kritike proze. Druga konferencija Meunarodnog udruenja revolucionarnih pisaca, odrana 1930. u Harkovu donijela je vie direktivnih rezolucija, obvezatnih za nacionalne i regionalne organizacije, svrha kojih je bila internacionalizacija iskustava sovjetske proleterske knjievnosti. Taj model literature odlikovao se izrazitom instrumentalizacijom knjievnosti u klasnoj borbi, zahtjevom za naglaenom drutveno-kritikom funkcijom knjievnosti u kapitalistikim zemljama, opovrgavanjem i knjievne tradicije pojedinih nacionalnih knjievnosti i avangardnog pluralizma, posebno pak kritikim odnosom njegovih zastupnika prema estetizmu i psihologizmu moderne knjievnosti i favoriziranjem oblika s manjim stupnjem beletrizacije zbiljskoga (A. Flaker). Na harkovskoj konferenciji upuena je i izravna kritika nekim modelima lijeve knjievnosti, poput ekog poetizma, koji su se opirali izravnoj ideologizaciji i redukciji izraajnih

sredstava. Donijeta je i posebna rezolucija o proleterskoj i revolucionarnoj knjievnosti u balkanskim zemljama. Zbog intelektualno snane i utjecajne skupine beogradskih nadrealista (dio kojih je tridesetih godina prisno suraivao s Krleom) za sukob na ljevici koji se odigravao u Jugoslaviji posebno je na meunarodnom planu vaan sukob zastupnika normativne poetike s francuskim nadrealistima. Iako su 1927. kolektivno pristupili KP Francuske, vei dio nadrealistike skupine, okupljen oko Bretona, nije odustao od temelja svoje avangardistike poetike, za razliku od Aragona koji 1930. odlazi u SSSR i individualno se ulanjuje u MORP te proklamira naputanje avangardistikih poetikih naela i podreivanje svojega knjievnog djelovanja interesima revolucionarne borbe i direktivama Kominterne. Bretonova se skupina tridesetih godina otvoreno sukobljava sa staljinistikom koncepcijom socijalizma i umjetnosti. Godine 1933. skupina u kojoj su Breton, Eluard, Pret i Crevel izbaena je iz Komunistike partije Francuske. U izravnom sukobu sa staljinistikom strujom u meunarodnom lijevom pokretu Breton nastavlja nadrealistiku djelatnost u tijesnoj vezi s Trockim: 1938. osniva Meunarodnu federaciju nezavisne revolucionarne umjetnosti (F.I.A.R.I.) te s Diegom Riverom izdaje manifest Pour un art rvolutionaire indpendant. CK SKP(b) je 1932. donio odluku da se rasformiraju postojee knjievne organizacije u Sovjetskom Savezu i osnuje jedinstveni savez pisaca; time se nastoje prevladati nacionalne i idejne razlike meu knjievnim organizacijama i skupinama u mnogonacionalnoj dravi. Reorganiziran je i MORP, kojemu se prigovara zbog idejnog sektatva. Vanu ulogu u formuliranju nove sovjetske kulturne paradigme dobiva Maksim Gorki. Na I. kongresu Saveza sovjetskih pisaca u Moskvi 1934. konstituirana je nova knjievna politika zasnovana na poetikim naelima socijalistikog realizma. U referatima glavnih govornika (danov, Radek, Buharin, Gorki) osuena su idejno uska, sektaka stajalita RAPP-a i MORP-a. Radek je odao priznanje i nekim piscima izvan proleterskih redova koji su se suprotstavili nadiruem faizmu i kritizirali kapitalistiki ustroj (Rolland, Gide, Dreiser); Buharin se suprotstavio prevlasti modela politiki tendenciozne poezije. Na meunarodnoj ljevici kongres je doivljen kao poziv na okupljanje antifaistikih pisaca na iroj platformi od one obznanjene na harkovskom kongresu; na poetikom planu moskovski kongres je nametnuo model realistike proze, osobito romana, kao dominantna oblika umjetnikog izraavanja. U istupanjima dijela stranih delegata (V. Nezval, B. Ills, W. Bredel, A. Malraux, A. Williams Ellis, W. Herzfelde i dr.) oitovalo se nepristajanje na normativni redukcionizam koji je nametan iz sredita meunarodnoga komunistikog pokreta. U cjelini moskovski kongres je u meunarodnoj lijevoj javnosti doivljen kao izraz nastojanja da se omekavanjem ideoloke tvrdoe, kakva je proklamirana na harkovskom kongresu, proiri i ojaa meunarodna intelektualna lijeva fronta; socijalistiki realizam u prvi mah nije doivljen kao dogma ve kao stvaralaka metoda koja e mobilizirati umjetnikovu slobodu i kreativnost. Ali ubrzo nakon kongresa Partija namee otriji ideoloki kurs: njezin glavni ideolog u pitanjima kulture danov zahtijeva od lijeve knjievnosti da slijedi liniju Partije te da u prikazivanju stvarnosti bude tendenciozna. Takvo ideoloko dogmatiziranje pojma socijalistikog realizma dovreno je na Plenumu Saveza sovjetskih knjievnika odranom u Minsku 1936. Istodobno dolazi do suenja Buharinu kao zastupniku ideje o lijevoj umjetnosti kao obliku kreacije koji podrazumijeva slobodu; osuena je i Pasternakova koncepcija umjetnikog stvaralatva.

Podjele meu sljedbenicima i protivnicima socijalistikog realizma u meunarodnom lijevom pokretu oitovale su se 1935. prigodom organiziranja parikog Kongresa za obranu kulture kad su Breton i Nezval odustali od izravna sudjelovanja, obrativi se sudionicima samo pismima, dok se nekadanji istaknuti predstavnik francuskog nadrealizma Aragon zaloio za povratak zbilji odbacujui avangardistiku poetiku i zahtijevajui izravno sluenje umjetnika staljinistikoj viziji revolucije. Za meunarodnu ljevicu posebno znaenje imao je panjolski graanski rat; velik broj pisaca i intelektualaca ukljuuje se ili izravno u republikanske obrambene redove, ili povremeno posjeuje panjolsku izvjeujui svjetsku javnost o ratnim zbivanjima i pokuavajui mobilizirati javno mnijenje u svojim zemljama za potporu antifaistikim snagama. Kao poseban oblik podrke meunarodne ljevice u Valenciji i Madridu se 1937. odrava II. kongres za obranu kulture (kongres je potom zavren u Parizu). Zbivanja u SSSR-u presudno utjeu na jugoslavenske komuniste, pa i na cjelokupna zbivanja na lijevoj intelektualnoj fronti. Na XVI. i XVII. kongresu SKP(b) Staljin u potpunosti konsolidira svoju vlast uklanjajui potencijalne konkurente i izrastajui u apsolutna arbitra i lidera. Pojaana represija praena je brojnim sudskim procesima, likvidacijama i progonima u logore koji zahvaaju i jugoslavenske komuniste pridole prethodnih godina u Moskvu, meu kojima je i vie Krleinih prijatelja. U polemikama voenima tridesetih godina u jugoslavenskom sukobu na ljevici ne spominju se izravno staljinski procesi, ali prema Krleinim naknadnim svjedoenjima (Promemorija istraivaima tzv. sukoba na ljevici), to je bio jedan od najvanijih uzroka sukoba na ljevici. Informacije o represiji i stvarnom stanju u Sovjetskom Savezu ve su postojale. Autori nekih svjedoenja nisu bili desniari. Poseban odjek u svijetu imao je Gideov putopis Retour de lURSS (1936) u kojem je taj istaknuti zagovornik komunistikih ideja opisao svoje razoaranje sovjetskom stvarnou. Krlei je bio dobro poznat i sluaj Panaita Istratija, pisca rumunjskog podrijetla, koji je dvadesetih godina zbog svojega socijalnog angamana i propagiranja interesa mlade sovjetske drave nazivan Gorkim s Balkana, doivjevi uz pomo Romaina Rollanda i svjetsku promociju. Vrativi se 1929. iz SSSR-a (gdje je boravio neko vrijeme) u Francusku, poinje pisati krajnje kritiki o SSSR-u kao zemlji neslobode i nepravde. Budui da je konvertirao na katolianstvo i poeo zagovarati u literaturi kranske vrednote, nai katoliki intelektualni krugovi, osobito Marakoviev oko Hrvatske prosvjete, prihvatili su ga kao svojega programatskog pisca u borbi protiv utjecaja ateistikog komunizma. Stoga se Istratijevim sluajem i nainom kako ga katoliki krugovi instrumentaliziraju pozabavio i prvi broj Krleina asopisa Danas. U razgovoru s engiem Krlea je priznao da ga se Istratijeva knjiga duboko dojmila; smetalo ga je kako klerikalni krugovi instrumentaliziraju Istratija, ali njegovo pisanje inilo mu se prilino uvjerljivim: ...kad sam proitao Panaita Istratija, poeo sam misliti o tome. Iako sam neke stvari poeo ve uviati, moram priznati da je Istrati na mene prilino utjecao. Ta me je knjiga na odreen nain spustila na zemlju i opametila (engi, knj. 3, 1985, 68). Vjerojatno zbog toga Krlea nije sam htio napisati lanak za Danas protiv manipulacija Istratijem ve je to prepustio Vasi Bogdanovu. U naim relacijama posebno su vana i svjedoenja Ante Cilige, Krleina suradnika iz razdoblja Knjievne republike (inae nekadanjeg lana Politbiroa KPJ i predavaa na moskovskom Komunistikom univerzitetu nacionalnih manjina Zapada, koji je zbog trockizma bio zatvoren u logor); on je u Novoj Evropi i Novostima potkraj tridesetih objavio niz tekstova opisujui situaciju u SSSR-u kao zemlji velike lai.

Krlea s tim renegatom potkraj tridesetih nije odravao izravne osobne veze, premda je zasigurno njegove napise pratio. Uostalom, valja se prisjetiti da je i sam Krlea jo 1926. godine, iako jo idealistiki zanesen projektom socijalistikog preobraaja ovjeanstva, u nekim dijelovima Izleta u Rusiju (poglavlja Na dalekom sjeveru i Admiralova maska) dao naslutiti da se Sovjetski Savez ne razvija ba kao zemlja slobode.

KRONOLOKI PREGLED SUKOBA NA LJEVICI U NAS

Stanko Lasi je u svojoj knjizi Sukob na knjievnoj ljevici 1928-1952 predloio periodizaciju sukoba na ljevici koja se zasniva na razdiobi na etiri etape: 1. etapa socijalne literature (192834); razdoblje diktature, omeeno dvama atentatima: u Beogradu i Marseilleu; 2. etapa novog realizma (193541); 3. etapa socijalistikog realizma (194548); 4. etapa novih orijentacija, slom knjievne ljevice (194952). Najraniju fazu sukoba karakterizira rivalstvo dviju politikih lijevo orijentiranih skupina pisaca: nadrealista i socijalnih pisaca. Nadrealisti su uglavnom grupirani u Beogradu (M. Risti, A. Vuo, V. ivadinovi-Bor, O. Davio, M. Dedinac, . Jovanovi, D. Mati, K. Popovi, . Kosti i dr.; okupljeni su oko asopisa Nadrealizam danas i ovde te almanaha Nemogue). Kartel socijalne literature ini niz lijevih pisaca lanova KPJ ili bliskih Partiji (najvanija imena su S. Galogaa, J. Popovi, P. Bihalji-Merin, O. Kerovani, R. Zogovi, M. ilas, B. Herman, . Tiljak; oni se okupljaju oko redakcija Stoera, Kritike, Nove literature, Literature, Kulture). Lasi prepoznaje i jednu autonomnu skupinu socijalnih pisaca socijaldemokratske orijentacije okupljenih oko Socijalne misli (B. Adija, S. Markovi tedimlija, M. Magdi, M. Kus-Nikolajev), koji su u rivalskom, nerijetko polemikom odnosu s piscima prokomunistike orijentacije. Pojava socijalne literature u Jugoslaviji dijelom je vezana za RAPP i utjecaj harkovskoga kongresa, koji je jednu od svojih rezolucija posvetio proleterskoj i revolucionarnoj knjievnosti u balkanskim zemljama. Meutim, socijalna literatura povezana je i sa specifinim prilikama uzrokovanima diktaturom u Jugoslaviji. Budui da nije mogue izravno politiko djelovanje, a zabranjen je i lijevi tisak, knjievnost (koja svojom prirodom omoguuje svojevrsnu mimikriju politikih ideja) postaje za KP vano podruje propagandnog rada. Vanu ulogu u formiranju socijalne literature u Jugoslaviji imali su Krlea i Cesarec svojim angairanim tekstovima iz Plamena i Knjievne republike, u kojima su podvrgavali nesmiljenoj kritici hipokriziju stupova tadanjeg drutva, socijalnu i nacionalnu nepravdu, zagovarajui pritom revolucionarne ideje. Krlein autoritet meu socijalnim piscima nesumnjivo je osnaivala i injenica da je njegov knjievni rad uvaavan i u samom MORP-u; tako je primjerice 1929. u glasilu MORP-a objavljen prijevod novele Tri

domobrana (kao jedini prijevod s hrvatskoga). Godine 1931. u sovjetskoj Literarnoj enciklopediji, kojoj je urednik bio A. V. Lunaarski, iziao je prilog o Krlei, u kojemu se ak navodi da je lan Meunarodnog biroa revolucionarne knjievnosti (sam Krlea taj podatak nikad nije potvrdio pa se moe pretpostaviti da je posrijedi jedna od vie netonosti u tom tekstu). Godine 1932. u MORP-ovu glasilu u sklopu analize stanja revolucionarnoga knjievnog pokreta u Hrvatskoj (Mai, Revoljucionnoe literaturnoe dvienie v Horvatii, Literatura mirovoj revoljucii, 1932, 78) istaknuto je posebno znaenje Krleina djela za hrvatsku i jugoslavensku knjievnost, uz konstataciju da je Krlea velika pojava i u evropskim razmjerima. Meutim, u tom je tekstu Krlei (koji je upravo objavio roman Povratak Filipa Latinovicza, a prethodne godine i esteticistiku Knjigu pjesama) upuen i prigovor zbog podlijeganja buroaskom psihologiziranju i esteticizmu uz dobrohotno izraavanje nade da e se vodei lijevi knjievnik vratiti onom obliku stvaralatva kojim je dokazao svoju vjernost stvari revolucije. Nije iskljueno da je napad na Krleu koji je uslijedio 1933 (A.B.C., Quo vadis, Krlea?) bar djelomice inspiriran upozorenjem izreenim sa stranica MORP-ova glasila. Nadrealizam se, pak, razvija u izravnom kontaktu s francuskim nadrealizmom; veina beogradskih nadrealista kolovala se u Francuskoj i ostala u kontaktu s francuskom kulturnom sredinom. Skupina buduih nadrealista okuplja se ve u asopisima Putevi (192224) i Svedoanstva (192425). U Svedoanstvima je mladi Marko Risti pozdravio pojavljivanje prvoga Bretonova nadrealistikog manifesta, a urednitvo je zagovaralo estetiku jezinog eksperimenta, slobodne imaginacije, poetiku sna, povezujui umj. stvaranje i ludilo, ali jo manifestno ne zagovara nadrealistiku poetiku. Krlei estetika koju zagovaraju Svedoanstva nije bila bliska: broj posveen ludilu doekan je u Knjievnoj republici s porugom. Krlea e i poslije prema nadrealistikoj poetici biti krajnje rezerviran. Meutim, postupno se pribliuje glavnom reprezentantu nadrealizma Marku Ristiu koji je u Politici 1929. pohvalio dramu Gospoda Glembajevi, a potom u Letopisu Matice srpske s odobravanjem komentirao Krleine napise o Metroviu, Merekovskom i Gideu; to e sve otvoriti prostor za buduu suradnju Krlee i Ristia u asopisu Danas. Ranije napetosti izmeu nadrealistikoga kruga i socijalnih knjievnika osobito se zaotravaju pojavom asopisa Nadrealizam danas i ovde u srpnju 1931. Beogradski nadrealisti se u dilemi izmeu Bretona i Aragona opredjeljuju poetkom 30-ih za Bretona: stavljajui se u slubu revolucije, ne ele napustiti vjernost poeziji; sluei revoluciji vjeruju da potvruju poeziju, a sluei poeziji da slue revoluciji. U svojemu asopisu tiskaju i priloge lanova Bretonove skupine, a u 3. broju eksplicitno osuuju Aragonove stavove. To e izazvati polemike reakcije u asopisima koji su zagovarali koncept socijalne knjievnosti, prije svega u beogradskom Stoeru i zagrebakoj Literaturi. Meutim, sljedeih godina doi e do diferencijacije i unutar beogradske nadrealistike grupe: ore Jovanovi priklonit e se konceptu novog realizma i knjievnosti kao instrumentu u borbi za socijalnu pravdu, Koa Popovi izravno e se angairati u partijskom radu, a nakon povratka iz panjolskoga graanskog rata pojavit e se meu Krleinim protivnicima u Knjievnim sveskama. Drugi e, pak, poput. Ristia ustrajati na konceptu nadrealizma voeni utopijskom idejom da sluei poeziji dopiru do revolucije, ne podreujui se pragmatinim politikim ciljevima. Pojava romana Povratak Filipa Latinovicza zbunila je i uznemirila pisce iz kartela socijalne literature; knjievnik kojega oni osjeaju kao svojeg uzora i preteu pojavljuje se 1932, u razdoblju kad kulminiraju njihova nastojanja da mobiliziraju

lijeve intelektualce i knjievnike oko koncepta socijalne knjievnosti, s romanom koji negira njihove ideje. Ono to je odbijalo socijalne pisce depresivni, rezignirani glavni lik obuzet introspektivnim propitivanjem vlastite intime, defetist koji ne vjeruje u smisao socijalne akcije iako uoava moralnu trule graanskog drutva, proustovska pripovjedaka tehnika sve je to privuklo nadrealiste, osobito Ristia koji e u jednoj potonjoj memoarskoj reminiscenciji zapisati kako je tu knjigu osjetio jae od svega to je dotad proitao od Krlee te da je u liku Filipa prepoznao srodnu duu. Socijalne pisce su posebno uzbudili dijelovi romana u kojima Krlea, sluei se likom Kirialesa kao reprezentanta racionalistikog i materijalistikog pogleda na svijet (posebno na umjetnost) podvrgava zapravo kritici njegov vulgarni redukcionizam u tumaenju estetskih fenomena; socijalni knjievnici su u tim Krleinim rijeima prepoznali osporavanje vlastitih teza o socijalnoj funkciji umjetnikog ina. Za stav socijalnih pisaca o romanu Povratak Filipa Latinovicza karakteristino je miljenje Milovana ilasa koji u brouri Sluaj Duana Vasiljeva (Niki 1933) prigovara Krlei da se udaljio od socijalnokritike dimenzije svojih prethodnih djela i uputio u sferu ispraznog artizma. Pri tome valja imati na umu da meu socijalnim piscima ve otprije postoji bojazan da je Krlea rezerviran prema aktivnosti socijalnih pisaca. Novak Simi, koji je zajedno s Jovanom Popoviem priredio almanah jugoslavenske socijalne poezije Knjiga drugova (objavljen i potom zabranjen u sijenju 1929), tvrdi da je mjesecima pokuavao Krleu pridobiti za pisanje predgovora tom almanahu, ali ga je naposljetku Krlea odbio rekavi da se tu radi o looj poeziji, malograanskim tualjkama. Na stranicama socijaldemokratske Socijalne misli Stanko Tomai je jo 1929. i 1930. objavio vie kritikih tekstova o Krlei kao precijenjenom literarnom megalomanu, osporavajui izmeu ostaloga i njegovu marksistiku orijentaciju, tvrdei da je posrijedi samo romantik koji je stavio masku marksistike ideologije, a tada aktualne Krleine drame iz glembajevskoga ciklusa kritiki je ocijenio kao graanske. Meutim, nakon prekida Tomaieve suradnje u Socijalnoj misli, na njezinim stranicama bit e tiskani izrazito pohvalni tekstovi Milivoja Magdia i Savia Markovia tedimlije. Razni istraivai koji su se bavili problematikom sukoba na ljevici razilaze se u miljenjima je li Krlea tridesetih godina bio lan Komunistike partije. Vasilije Kalezi dri da Krlea sve do 1945. nije formalno bio lan KPJ (pri emu se poziva na miljenja Rodoljuba olakovia i Milovana ilasa). Slino misli i Zorica Stipeti, koja tvrdi da je Krlei bila svojstvena uloga idejnog arbitra (koju karakteriziraju stanovita samosvijest i svojevrsni elitizam); dvadesetih godina njegova osebujna pozicija nije bila u opreci sa situacijom u partiji, ali nije bila ni partijska, dok tridesetih on sve vie dolazi u sukob s Partijom. Ivan Oak, pak, nastoji dokazati kako je Krlea bio aktivni lan Partije jo od 1919. Meutim, u razgovorima s Oakom (objavljenima u knjizi KrleaPartija) sam Krlea ne daje decidiran odgovor na pitanje o svojem lanstvu; tvrdi autoironino da je bio trabant partije, poputik, lojalan simpatizer partije, da je odbio da ue u CK KPJ jer nije htio da bude disciplinirani vojnik, imao je svoje, izdvojeno miljenje o itavom nizu pitanja, o metodama, nainu, o tehnici kako se to provodilo.... Ipak, u nekim dijelovima razgovora Krlea je i neto konkretniji; tako, primjerice, pripovijeda Oaku kako je potkraj dvadesetih bio lan partijske elije u tvornici kartonae Roankovskog, kojoj je pripadala i Pelagija Bjelousova-Broz, supruga Josipa Broza. Ako i prihvatimo Krleine iskaze kao istinite (naime, kao to je vie puta ustanovljeno, u razgovorima, a i memoarsko-dijarijskim zapisima, Krlea esto svoja

sjeanja zaodijeva u ruho beletrizacije, pa i mistifikacije), sigurno je da se Krlein odnos prema Partiji nije oitovao primarno na niim razinama partijskog djelovanja. On osobno poznaje rukovodioce KPJ, koji iznimno cijene njegovu kulturnu ulogu i znaju njegovu vanost u zagovaranju i promicanju lijevih, revolucionarnih ideja. Stoga je sama injenica je li Krlea organizirano sudjelovao u radu osnovnih partijskih elija zapravo sporedna. Njegova intelektualna samosvijest i osjeaj artistikog elitizma doista se ne uklapaju u standarde unutarnje partijske discipline; s prezirom odbacuje molbe socijalnih pisaca za autorsku potporu iako zna da Partija pokuava djelovati preko njihovih glasila. On dovodi svojim estetskim disputima u pitanje neke od estetskih dogmi koje bivaju tridesetihih godina kanonizirane u meunarodnom komunistikom pokretu. Ali, istodobno, on odrava kontakte s komunistikim prvacima na vrlo visokoj razini, pa i dogovara s njima suradnju. Cjelokupno partijsko rukovodstvo Krlei posveuje iznimnu pozornost, o njemu se vodi rauna i na razini meunarodnoga komunistikog pokreta. Jo je 1971. Nusret Seferovi publicirao pismo Milana Gorkia (Josipa iinskog) upueno 20. XII. 1932. Grguru Vujoviu, partijskom predstavniku u Izvrnom komitetu Kominterne, u kojemu politiki sekretar CK KPJ izvjetava partijsku centralu o dogovorima koje je imao s Krleom u Beu. Iz pisma se vidi da je Krlea s Gorkiem pregovarao o oblicima svojeg angamana za koji je traio konkretnu pomo Kominterne. Bilo je govora o pisanju knjige protiv vojnofaistike diktature, zatim o socijalnom romanu koji bi se bavio herojskom borbom partije, o predavanjima koja bi drao u Evropi i Americi. Takoer se razgovaralo o financijskoj potpori koju bi Krlea dobijao od Kominterne jer bi otvoreno istupanje protiv tadanjega jugoslavenskog reima zaustavilo regularno objavljivanje njegovih knjiga u Jugoslaviji, izmeu ostalog i upravo pokrenuto Minervino izdanje njegovih sabranih djela. O posebnom odnosu voa KPJ prema Krlei govori i ulomak u kojemu Gorki zahtijeva od Vujovia da objasni ljudima u Kominterni da je Krlea za nas vie i vanije nego to je Gorki za Ruse ili Barbusse za Francuze. Neki dijelovi pisma ne djeluju uvjerljivo, primjerice dio u kojemu Gorki tvrdi da je Krlea pripravan napisati socijalni roman o herojskoj borbi Komunistike partije. Ve je tada jasno da je Krlea nesklon simplificiranim formama socijalne literature i reduktivnoj slici svijeta koju ona nudi. U to vrijeme, za boravka u Poljskoj, on najvjerojatnije (kao to dri i Miroslav Vaupoti) dolazi na zamisao o pisanju Banketa u Blitvi, romana koji se bavi fenomenom politike, prirodom totalitarnih reima, ali je pisan pripovjedakom tehnikom nesvojstvenom partijski tendencioznom tipu socijalne literature; u svakom sluaju to nije roman o herojskoj borbi partije. Vjerojatno je Gorki Krlein iskaz, koji nije dokraja razumio, preveo u formu jezinih stereotipova kojima komuniciraju profesionalni revolucionari. Kad je posrijedi rad na knjizi politikih eseja protiv vojno-faistike diktature, zasigurno se radi o planu (tematski neto ire zasnovanom) koji e biti realiziran 1937. tiskanjem knjige Deset krvavih godina u nakladi Biblioteke nezavisnih pisaca. Meutim, glavni Krlein plan (o emu govori u razgovoru s Oakom) bio je u to vrijeme usmjeren na izdavanje asopisa koji bi izlazio u Parizu, s meunarodnim suradnicima i na raznim evropskim jezicima. Za pokretanje asopisa oekivao je konkretnu pomo Kominterne; ponajvie zbog te inicijative iekivao je vie od godinu dana dozvolu da ue u Sovjetski Savez; dozvola je stigla tek 1934 (preko Sretena ujovia Crnog, lana CK KPJ), ali je Krlea u meuvremenu ve bio pokrenuo u Beogradu asopis Danas i nije elio prekinuti njegovo izdavanje. Navedeni podaci dokazuju da se spor oko Krleina lanstva u KPJ teko moe razrijeiti jednoznano. Radi se o suvie vanoj osobi, ne samo u javnom ivotu

meuratne Jugoslavije ve i osobi koju sam vrh KPJ doivljava kao iznimno vanu linost, svojevrsnu lijevu instituciju, kojoj se namjenjuju posebne misije, s kojom ravnopravno mogu pregovarati samo najvii rukovodioci. Pitanje formalnog Krleina pripadnitva KPJ (i koliko je to pripadnitvo u ilegalnim uvjetima djelovanja moglo biti formalizirano) u ovom sluaju je efemerno. Po svojem umjetnikom i javnom djelovanju Krlea je potkraj dvadesetihih i u tridesetim god. ipak najblii onoj skupini intelektualaca koju Zorica Stipeti naziva (ne bez ironina prizvuka) lijevom inteligencijom, koja se ponekad pribliava, ali ne i poistovjeuje s revolucionarnim radnikim pokretom, ostajui vezana za graansku demokratsku tradiciju. Meutim, istodobno dok vodi polemike s partijskim aktivistima u umjetnosti, ismijavajui njihovu vulgarizaciju marksizma i socijalnog angamana, Krlea je neprekidno, sve do kraja tridesetih godinaih u intenzivnom kontaktu s rukovodiocima KPJ, koji mu poklanjaju posebnu pozornost, smirujui sukobe. Vrativi se iz Pariza krajem ljeta 1932, ne uspjevi se dogovoriti s predstavnicima Kominterne oko pokretanja meunarodnog asopisa, Krlea nastoji u Zagrebu pokrenuti glasilo u kojemu bi mogao objavljivati. Nagovorio je Vasu Bogdanova da bude formalni utemeljitelj asopisa Savremena stvarnost, koji je izlazio u prvoj polovici 1933 (ukupno je objavljeno pet brojeva), a kao urednici su se potpisivali Bora Drakovi i Krsto Hegedui. Bio je najvaniji suradnik tog asopisa, u njemu je objavio nekoliko vanih eseja (Moja ratna lirika, Hrvatska smotra, Evropa danas). Krlea u asopisu polemizira s klerikalcima, a u njemu surauju istaknuta imena socijalne knjievnosti poput Hasana Kikia i Radovana Zogovia. Meutim, ve u to vrijeme priprema svoj obraun s poetikom socijalne literature; u travnju 1933. objavljuje Predgovor Podravskim motivima Krste Hegeduia. Taj tekst, publiciran uz mapu crtea proetih snanim socijalnim angamanom, pisci socijalne literature shvatili su, posve opravdano, kao definitivan znak da Krlea ne pristaje uz njihovu normativnu poetiku. Krlea u tom predgovoru brani tezu da ljepota posjeduje metafiziku dimenziju (u sveopem sumraku bogova ljepota je danas posljednja boginja, kojoj gasne njen metafiziki dijadem); tajna ljepote je transhistorijska ona moe naa dananja uzbuenja pronijeti kroz vjekove da potraju sutra jednako intenzivno kao to traju danas. Umjetnost povezuje s ovjekovim strahom od prolaznosti: otkrivi zakon usporavanja najsvakodnevnije prolaznosti, ostvarivi stvaralaki prvi put jedan dogaaj, odlijepivi od sebe jedan svoj oblik i pretoivi ga u trajniji i neprolazniji materijal, ovjek je postao umjetnik a prestao biti gorila. Govor o ljepoti je uvijek tautoloki, o njoj se moe govoriti slijeva i zdesna, ali o njoj se unato pokoljenjima i ogromnim knjinicama nije reklo savreno nita vie nego to o sebi govori ljepota sama. Potom se izravno obraa lijevim racionalistima koji sve glasnije viu kako ljepota mora biti puka, kao revolucionarna poskoica, i da ima smisla samo onda, ako je racionalno i po planu djelatna. Pitanje umjetnosti i ljepote ne moe se dokuiti jednostavnim istinama koje nude politika ljevica i desnica jer, po Krlei, pitanje stvaralakog dara nije pitanje razuma i mozga: ivotne istinitosti otkrivaju se u uzbuenjima koja nijesu iskljuivo razumne prirode, a umjetnike istine naviru vie iz primozga, iz mutnih strasti i tjelesnih tajna, vrlo esto iz neistih nagona i suludih slutnja, a gotovo uvijek proturazlono, prkosno i elementarno kao vruica. Stoga je bilo kakav pristup umjetnosti zasnovan na postavci o nunosti socijalne tendencioznosti, poglavito onakav kakav prakticiraju nai zastupnici koncepta socijalne literature koji nemaju ni osnovne intelektualne preduvjete za bavljenje tako kompleksnim fenomenom kakav je umjetnost: Titrajui se frazama dijalektikog materijalizma, pod maskom fiktivnog artistikog ljeviarstva, mistificira se javnost, i

piui o stvarima o kojima oni, koji piu, obino osnovnog pojma nemaju, ta pera samo kompromitiraju svijetle i pozitivne umjetnike osnove i zamisli koje su nam suvie drage da bismo dopustili da ih iznakaze nespremne ruke. Krleino distanciranje od socijalne literature izazvalo je veliku pozornost javnosti, glavnina novina osvrnula se na njegov Predgovor (neke su ak i prenijele polemike dijelove teksta), u veini asopisa graanske orijentacije objavljeni su afirmativni prikazi. Podupro ga je i krug pisaca oko Socijalne misli (osobito Milivoj Magdi i Savi Markovi tedimlija). Meutim, ubrzo su uslijedili i odgovori iz redova socijalnih pisaca koji djeluju pod pokroviteljstvom KPJ. Nika Milievi se javlja najprije u svibanjskom broju sarajevskog Pregleda (Krlea o umetnosti, 1933, knj. IX, sv. 113) tvrdei da Krlein Predgovor Podravskim motivima Krste Hegeduia pokazuje da on, premda je najmarkantnija linost u hrvatskom kulturnom ivotu posljednjih desetljea, nema ispravan pogled na drutvenu ulogu umjetnosti; iako se u svojim ranim djelima borbeno zalagao za koncept socijalne literature, Krlea sada nastoji iz teorije socijalne umjetnosti izbaciti klasni elemenat i zasnovati je na larpurlartizmu; on nije marksist: prometnuo se u tipinog romantiara subjektivista prolog stoljea. Krleu kao pisca treba cijeniti, ali on socijalnim piscima ne moe biti uzor. Te je teze Milievi u neto proirenom obliku obrazloio i nekoliko mjeseci poslije u asopisu Snaga (Krlea i socijalna literatura, 1933, 9). U razgovoru s Vasilijem Kaleziem (U Krleinom sazvjeu, 1982, 109), nastanak svojih tekstova Milievi je motivirao nastojanjem da smiri konsternaciju to je nastala meu mladim, ljeviarski raspoloenim ljudima koje je zbunilo Krleino distanciranje od socijalne literature. I druga svjedoenja pokazuju da je Krlein tekst imao snaan odjek u lijevom pokretu; o njemu su se vodile rasprave i meu komunistima u zatvoru. Poseban odjek, osobito meu lijevo politiki orijentiranim itateljima, imao je lanak Bogomira Hermana (potpisan pseudonimom A.B.C.) Quo vadis, Krlea? (Kultura, 1933, 4). On u samom poetku konstatira da ve nekoliko godina knjievno stvaralatvo Miroslava Krlee sve oiglednije skree udesno, to se zasniva na solipsistikom osjeanju svijeta te zanemarivanju klasne komponente drutva; njemu socijalna literatura smeta jer dokazuje da je klasna utilitarnost u knjievnosti ne samo mogua nego i nuna. Prigovara mu i negiranje uloge razuma u umjetnikom stvaralatvu, prenaglaavanje iracionalne komponente. Krlea ivot shvaa kao krvavi apsurd bez poetka i kraja; stoga je knjievnost koja vjeruje u ivotni smisao i mogunost sretnije budunosti za njega liena vrijednosti pa on ini sve da socijalnu tendenciju izbaci iz umjetnosti kao crknutu maku zastupajui larpurlartistike ideje. Herman priznaje Krleinu ulogu u ranoj fazi njegova stvaranja, ali tvrdi da nije izdrao u zaotrenoj klasnoj situaciji; njegovim putom nastavljaju socijalni literati koji ne odbacuju ono to je on uinio, ale zbog njegova skretanja s pravog puta, ali nastavljaju tim putom bez obzira na to hoe li Krlea biti s njima: Proeti ljubavlju prema ivotu i vjerom u ivot, mi produujemo svoj put: sa Krleom ili bez Krlee, a ako ustreba i protiv njega! Prema Stanku Lasiu moe se pretpostaviti da je Herman doista bio predstavnik jedne snane struje u jugoslavenskom komunistikom pokretu, struje koja je prije svega teila potpunoj idejnoj istoi u koju se nije uklapala Krleina zbrka (Krleologija ili povijest kritike misli o Miroslavu Krlei, I, 170). Vasilije Kalezi takoer dri da Hermanov lanak nije plod individualne inicijative. Herman je bio prijatelj Jovana Popovia, Pavla Bihaljija, Huga Klajna i drugih lijevih intelektualaca; taj lanak je prije objavljivanja itan u beogradskim lijevim krugovima i najprije je ponuen za objavljivanje listu Politika kao neka vrsta

odgovora na jedan raniji napis, a kad to nije uspjelo upuen je u Zagreb (U Krleinom sazvjeu, 252). Meutim, iako je iza njega stajala jedna snana partijska struja, lanak nije naiao na odobravanje samoga partijskog vrha. Ve u sljedeem broju Kulture objavljeno je Pismo redakciji Grupe italaca socijalne literature u kojem se izraava miljenje o nekorisnosti polemike u kojoj se na neprimjeren nain raspravlja o vanim pitanjima pa je njegovo objavljivanje tetno upravo sa stanovita promicanja socijalne knjievnosti i umjetnosti. Iako su neke primjedbe upuene Krlei opravdane, Hermanov lanak je nepravilan i tetan. Pismo zapravo u biti izraava oficijelni stav partijskog rukovodstva, iako u neprikladnoj, preotroj formi; stoga je ono nastojalo primiriti sukob kako ne bi dolo do njegova intenziviranja i nasilna izopivanja istaknutoga knjievnika iz krila ljevice. Prema naknadnim svjedoenjima Vase Bogdanova (Politika i moralna strana lijeve hajke na Krleu, 1940) i Augusta Cesarca (Jedna izjava Augusta Cesarca, Izraz, 1940, 10) KPJ je formirala posebnu komisiju koja je trebala napisati lanak koji bi neutralizirao tetne posljedice napada na Krleu. Iskazi Bogdanova i Cesarca, lanova te komisije, o toku njezina rada znatno se razlikuju, ali se podudaraju u tvrdnji da su njih dvojica podupirali Krleu nasuprot zastupnicima urednitva Kulture. Rezultat suprotnosti u miljenju lanova komisije jest kompromisna izjava koja Hermanu daje za pravo u njegovoj osudi Krleina pesimizma, individualizma, i stavova o prirodi umjetnosti (tovie i sami posebno upozoravaju na pogreno Krleino izjednaivanje lijeve i desne tendencioznosti u umjetnosti), ali osuuje nain kako su formulirani ti stavovi, odnosno polemiku ostraenost. Na kraju je kritika upuena i urednitvu Kulture zbog sektakog pretjerivanja, pri emu se posebno napominje da takva harkovska linija vie ne vrijedi. Prema istraivanjima Ivana Oaka u formuliranje Pisma ukljuio se i sam politiki sekretar Politbiroa CK KPJ Milan Gorki, to pokazuje kakvu je pozornost Partija poklonila tom sluaju. Da je u CK KPJ spor s Krleom najozbiljnije shvaen pokazuje i pismo CK KPJ upueno Mjesnom zagrebakom komitetu KPJ u kojemu se zahtijeva da Partija preuzme vru kontrolu nad lijevim intelektualcima. Pri tome se naglaava da cijeli lijevi pokret meu intelektualcima treba organizirati na najiroj osnovi proleterske literature i umjetnosti kako bi se omoguio KPJ utjecaj na najire slojeve intelektualaca, pisaca i umjetnika. Intencija je Pisma nesumnjivo da onemogui sektako ponaanje zastupnika socijalne literature koji uime ideoloke istoe ekskomuniciraju iz lijevog pokreta ugledne intelektualce poput Krlee; uostalom i politika Kominterne u tom je trenutku usmjerena prema stvaranju irih lijevih fronta na intelektualnoj ljevici uime ega je i naputena harkovska linija. Nakon pritisaka KPJ grupa oko Kulture pristala je obustaviti svako daljnje polemiziranje s Krleom. Meutim, prema svjedoenju jednog od partijskih pregovaraa koji su trebali i Krleu privoljeti na obustavu sukoba, Ognjena Price, Krlea se dugo opirao zaustavljanju polemike kritizirajui svoje protivnike, ali je na kraju ipak obeao da nee produbljivati sukob ako i druga strana odustane od polemike. Prema Kaleziu, koji se poziva na svjedoenja Krleinih protivnika iz tog vremena, bilo je vie raznih oblika posredovanja i inicijativa da se sukob izgladi, te da se Krlei ponudi odreena satisfakcija, ak su ga pojedinci iz redakcije Kulture pozivali da napie odgovor Hermanu, ali je Krlea, oito duboko ozlojeen, sve te prijedloge ignorirao. Istodobno kad polemizira s pripadnicima socijalne literature Krlea se otro sukobljava i s nacionalistikim i klerikalnim intelektualcima. Napadnut je u povodu namjere da 12. IV. u dvorani Glazbenog zavoda odri predavanje o hrvatskoj

knjievnosti; tom prigodom desniarski krugovi (potpisani kao Odbor zagrebakog graanstva) tiskali su plakat u kojem Krleu prokazuju kao ruitelja hrvatske kulture te pozivaju Zagrepane da, u trenutku kad se svi veliki narodi obraunavaju sa smradnim komunizmom, dou u Glazbeni zavod i prosvjeduju protiv Krlee. To je izazvalo reakciju lijevih i liberalnih krugova koji su tiskali plakat potpore Krlei. Naposljetku predavanje nije odrano zbog policijske zabrane. U to vrijeme i Matica hrvatska pod vodstvom Filipa Lukasa skree udesno. Lukas tiska u Hrvatskoj reviji, u kojoj je Krlea suraivao prethodne dvije godine, teorijsko-programatski esej Ruski komunizam spram nacionalnog principa (1933, 7), u kojemu govori o neprimjerenosti komunistikog internacionalizma hrvvatskom nacionalnom duhu koji je temelj djelovanja Matice hrvatske; stoga Matica ne moe dalje tiskati Krleine tekstove, iako je on istaknuti hrvatski knjievnik, jer se njegovi stavovi o naciji zasnivaju na idejama ruskih komunista. Solidarizirajui se s Krleom, Cesarec daje ostavku na lanstvo u odboru Matice hrvatske optuujui Lukasa da je svoj programatsko-ideoloki tekst objavio bez znanja odbora Matice, a distancirajui se i od drugih lanova odbora, oito solidarnih s Lukasom, koji su uvjereni da tite interese hrvatske knjievnosti izbacujui iz Matice Hrvatske knjievnike. Na Krleu se, kao negatora nacionalnih i katolikih vrednota neprekidno kritiki osvru i suradnici klerikalne Hrvatske strae i novopokrenuta asopisa Hrvatska smotra. Ne tede ga ni njegovi protivnici iz liberalnih graanskih krugova s kojima je polemizirao u knjizi Moj obraun s njima. Osobito je agilan urednik Obzora R. Maixner, koji je otvorio stranice svoga lista Stanislavu imiu omoguivi mu da u nastavcima tiska polemiki esej Krlea kao kritik (koji je potom objavljen i u obliku samostalne knjiice). Esej se zasniva na ostraenom dokazivanju kako je Krlea lo stilist, banalan i nelogian, ponekad ne zna ni pravo znaenje rijei koje upotrebljava; kao osoba je megaloman, a djelo mu je bez cjelovitosti. Pri tome imi ne izraava netrpeljivost prema Krleinim lijevim politikim stavovima, prigovara mu samo zbog ideoloke nedosljednosti. Iako Lasi imia situira u liberalistiki centar, to je u osnovi ispravno, valja istaknuti da imi ima dobre veze i s ljeviarima iz asopisa Knjievnik, u kojemu e u svibnju 1934. objaviti otar lanak protiv klerikalne inteligencije, njihova asopisa Hrvatska smotra, te protiv nacionalista koji su potpuno preuzeli Maticu hrvatsku. Suoen sa svim tim napadima, Krlea je priekao izdavanje prvog broja svojega novog asopisa Danas, da se obrati svim svojim protivnicima, i s ljevice i s desnice. U tekstu Najnovija anatema moje malenkosti svoju poziciju osamljenika izloena napadima sa svih strana ovako opisuje: Nitko me ne e! Hrvati mi odriu da sam Hrvat jer sam marksist, a marksisti nee sa mnom jer sam pesimist, malograanin i rodoljub. Katolici me optuuju s nemorala jer ime boje piem malim slovom b, jer sam kuevlasnik (to nisam, a oni to jesu), a knjievnici kao Stipan Banovi ili fra Kerubin odriu mi da sam knjievnik jer sam tuinski agitator i plaenik. Ljeviari od Kulture ne e me jer sam larpurlartist (to oni jesu, ako uope neto jesu kao Tiljak), a Obzor me ne e jer sam Jugoslaven, a Obzor propovijeda jugoslavenstvo od poetka. Opisujui svoj osamljeniki poloaj Krlea nita nije blai prema svojim protivnicima s ljevice nego prema desniarima. Oito je da sve intervencije partijskog rukovodstva nisu dale rezultate: Krlea ne prihvaa disciplinu i napadajui Durmana i Tiljka, odnosno urednitva Knjievnika i Kulture, obnavlja sukob. Krleinu poziciju u sukobu sa socijalnim knjievnicima u prvom broju Danasa brani i Marko Risti esejem Moralni i socialni smisao poezije. Slaui se s Krleom da se poezija (umjetnost openito) ne moe determinirati vulgarnoracionalistikim i

socijalnotendencioznim odrednicama, Risti brani poetiko naelo da je poezija intuitivna metoda saznavanja subjektivnosti i spoljne stvarnosti i njihovih realnih odnosa. Dokazujui da se revolucionarna snaga umjetnosti ne ostvaruje sredstvima normativne poetike koja propisuje sustav poeljnih motiva i izraajnih sredstava, Risti tvrdi da istinska poezija samom svojom prirodom, kao i svojim posljedicama, moralnom regulacijom svijesti i zakljucima koji iz njezine prakse proizlaze nuno angaira svakoga tko je prakticira u smjeru revolucionarnog opredjeljenja. Pravi pjesnik je uvijek revolucionar, tvrdi Risti, dokazujui to primjerima von Arnima, Nervala i Huysmansa koji su neprijeporno bili pravi pjesnici uza sve svoje idealistike zablude i konformistika posrnua koji se ogledaju u razvoju njihove ideologije i njihova ivotopisa. U drugom broju Danasa Risti u lanku Materialistiko i pseudo-materialistiko shvatanje umetnosti (koji je svojevrsni nastavak teksta iz prethodnog broja) dalje obrazlae svoje stavove o prirodi umjetnikog ina posebno se bavei odnosom nadrealizma i marksizma. Izravno se sukobljava sa stajalitima socijalnih pisaca (kao njihove lidere posebno apostrofira Galogau i Merina) optuujui ih da oni zapravo rtvuju poeziju inzistirajui na njenoj direktnoj utilitarnosti, direktnoj propagandistikoj upotrebljivosti njene manifestne sadrine. Na zahtjev socijalnih pisaca upuen nadrealistima da se odreknu besciljnog upranjavanja subjektivne poezije, odgovara da nadrealisti nisu nezavisno od nadrealizma nego ba blagodarei njemu samom, njegovoj dialektinosti, doli do marksizma. U drugom broju Danasa Risti tiska i tekst Jedan nov primer nerazumevanja dijalektike kao izravnu polemiku sa stavovima A.B.C-a iz teksta Quo vadis, Krlea? Risti pobija optube socijalnih pisaca da Krlea trai da se socijalna tendencija izbaci iz literature te da reakcionarno napada socijalnu literaturu i materijalistiku kritiku. Upravo suprotno, tvrdi Risti, Krlea kao autor Hrvatskog boga Marsa i Hiljadu i jedne smrti, kao urednik Plamena i Knjievne republike zapravo je prvi i moda jedini stvarni stvaralac jedne svesne socijalne sadrine i tendencije sjedinjene sa oveanskim sadrajem i umetnikom visinom dela; u svojem je Predgovoru Krlea zapravo samo precizirao svoj stav i revolucionarno materijalistiko stajalite s kojega kritizira socijalnu literaturu. U istom broju asopisa, u lanku Besmisao pod maskom dijalektike, koji potpisuje V. Josipovi (Vaso Bogdanov), ponovo su na meti Danasa socijalni pisci: teza je lanka da je graanska knjievna politika zapravo potpuno nemona i neopasna u borbi protiv materijalistike kritike, glavne smetnje toj kritici dolaze iz njezinih redova; mnogi koji sebe smatraju dijalektiarima ve godinama tiskaju u naim takozvanim socijalnim asopisima svoje nematerijalistike, i u stvari protumaterijalistike radove, prikrivajui svoje neznanje, svoju nepismenost i svoju nesposobnost platom danas kod nas toliko razvikanog dijalektikog materijalizma. Potom kao primjere takva pisanja navodi tekstove ure Tiljka, Mladena Ivekovia i Jovana Popovia. U treem broju Danasa Krlea objavljuje nekroloki esej Lunaarski. Tumaei ruske kulturne i politike prilike u kojima se formirao Lunaarski, prikazujui ga kao sloenu linost, bavei se njegovim vitalistikim konceptom umjetnosti, Krlea posebnu pozornost posveuje njegovu negativnom odnosu prema tendencioznosti u umjetnosti citirajui stav da je tendencioznost artificielna, hladna i nakalemljena, strana pojava, koja je proistekla iz rezoniranja i pridodana vjetaki prividnom produktu stvaralake fantazije. Konstatira da, iako je Lunaarski bio jedan od glavnih tvoraca pojma Proletkulta, ipak nije bio dogmatik: on je uviao kako je knjievna shema proleterskoj knjievnosti vei i opasniji protivnik od sveukupne

desne negacije. Time Krlea zapravo pokazuje da i sam stoji iza tvrdnje koju je zastupao Josipovi/Bogdanov u prethodnom broju Danasa. Premda izazivani tekstovima Danasovih suradnika, socijalni pisci su prilino suzdrani u prihvaanju polemike, oito pod utjecajem KP koja ne eli produbljivati sukob s Krleom. U travanjskom broju Knjievnika Mladen Ivekovi je ipak odgovorio na Josipoviev lanak (Besmisao pod maskom dijalektike, 1934, 4). On tvrdi kako je potpuno pogrena Josipovieva tvrdnja da je desniarska kritika potpuno nemona pred materijalistikom knjievnou, konstatira da je stanje upravo suprotno: danomice niu novi reakcionarni listovi i revije, pokreu se nove popularne biblioteke, koje uspjeno prodiru u sve ire slojeve. Toj poplavi reakcionarne literature suprotstavljaju se jedva dva-tri napredna asopisa, ali Josipovi u tim lijevim asopisima vidi jedinu opasnost po istinsku lijevu knjievnost. Pokazujui u nastavku teksta kako ga Josipovi krivo citira i zlonamjerno tumai, Ivekovi pledira za izbjegavanje tetnih polemika meu lijevim intelektualcima. U etvrtom broju Danasa Josipovi/Bogdanov u svojoj rubrici, u kojoj prikazuje zagrebake asopise, opirno pie o asopisu Knjievnik prigovarajui mu zbog idejne dezorijentiranosti: ovaj na asopis nam ve godinama svoja malograanska (i diletantska) knjievna balansiranja neodgovorno servira pod firmom dijalektikog materijalizma i socijalne literature. Nakon to je nizom citiranih primjera pokuao dokazati tu svoju tvrdnju, u zavrnom dijelu lanka Josipovi se bavi Milanom Durmanom, glavnim urednikom Knjievnika, prikazujui ga kao literarno nekompetentnog redaktora, ujedno i najodgovornijeg za malograansku dezorijentiranost asopisa. U istom broju Danasa Krlea tiska i polemiki lanak Uz osudu Milana Durmana komentirajui sudsku presudu protiv Durmana po kojoj je on kanjen novanom kaznom zbog vrijeanja Hrvatske strae i njezina urednika Ive Lendia. Dokazuje da je istu inkriminiranu rije (denunciranje) zbog koje je Durman osuen upotrebljavao i sam Lendi u svojim napisima o Danasu. Uz to nabraja i vie drugih diskvalifikacija (arlatan, renegat, izdajica, prebjeg) koje ne dri primjerenim rjeniku jednoga pobonoga katolikog intelektualca. Ali, poentira ironino Krlea svoj polemiki osvrt na licemjerje Hrvatske strae: Ja mu sve opratam, jer sam ja spram te bezbone kaptolske drube savren kranin. U zakljuku teksta naglaava da unato svojim simpatijama prema Durmanu u sporu s Hrvatskom straom, dijeli s Josipoviem miljenje o Durmanovoj nesposobnosti da ureuje jedan knjievni asopis. Svibanjski broj Knjievnika u cjelini je intoniran kao svojevrsna polemika s Josipovievim stavovima po kojima pravi neprijatelji lijevog tiska i intelektualaca nisu reakcionari i njihov tisak ve netalentirani, dogmatski lijevi pisci i njihov tisak. Broj otvaraju tekstovi Galogae i imia koji se bave analizom metoda djelovanja klerikalnog tiska i irenjem utjecaja katolike inteligencije, a u treem lanku, koji potpisuju Prijatelji i saradnici naprednih asopisa (to je indikacija da lanak izraava stavove KPJ) nakon uvodnih analiza u kojima se konstatira rairenost i utjecaj klerikalnih publikacija, upozorava se lijevu inteligenciju na nunost zajednikog suprotstavljanja desnici i na pogubnost sukobljavanja na ljevici. Od samoga Krlee zahtijeva se da u svojem asopisu ije znaenje znamo uvaiti obustavi tetnu kampanju koja unosi dezorijentaciju u najire krugove napredne italake publike. U istom broju Knjievnika M. Br. (Hrvoje Ivekovi) potpisuje lanak O nekim kritiarima nae socijalne umjetnosti u kojemu se kritiki osvre na pisanje Danasa

(osobito Ristia i Josipovia) o socijalnoj umjetnosti. Prigovara urednicima Bogdanoviu i Krlei to oni koji se smatraju arbitrima u pitanjima umjetnikog stvaralatva ni ne pokuavaju konstruktivnom kritikom pouiti mlade socijalne literate, ve nemilice harae i po onom zametku socijalne umjetnosti koji se tek raa. U petom broju Danasa nema izravnih polemikih invektiva protiv Knjievnika i socijalnih pisaca (to je vjerojatno posljedica pritisaka rukovodstva KPJ da se polemike zaustave). Na udarnom, uvodnom mjestu objavljen je prijevodni fragment iz Kleistova Michaela Kohlhaasa, koji je popraen Krleinim esejem Nekoliko rijei o Heinrichu Kleistu. Krlei je Kleist posluio da demonstrira vlastitu viziju socijalno tendenciozne umjetnosti: Danas, kad se na sve strane glasno deklamira o tendencioznoj umjetnosti, s Kleistovim Michaelom Kohlhaasom moe se dokazati kako umjetniki tendenciozne mogu biti stvari u socijalnom smislu i u takvim prilikama u kakvima je stvarao Kleist, kada se po knjievnim asopisima nisu na sve strane objavljivale teorije o socijalno tendencioznoj umjetnosti. Ustvrdivi da je Kleistov prikaz seljakih nemira mnogo sugestivniji od Engelsova, Krlea pledira za onaj tip socijalne tendencioznosti koji nee biti sveden na formule ve e imati istinsku snagu. Govorei o tome kako srednjoevropske seljake bune jo nisu dobile svoju pravu umjetniku artikulaciju, Krlea nagovjetava da ga poinje zaokupljati ideja koja e svoj konani umjetniki izraz dobiti potkraj 1935. kad pie prve Balade. Komentirajui Kleista Krlea izlae vlastiti program socijalno tendenciozne knjievnosti koji se bitno razlikuje od normativne poetike socijalnih literata: Iako u ljudskom drutvu postoji pojam za kulturu, to je njeno jedino mjerilo. KPJ je u razdoblju rasplamsavanja sukoba Danasa i Knjievnika nastojala Krleu i njegove protivnike privoljeti na primirivanje sukoba. U takvu misiju izmirivanja ukljuuje se ubrzo nakon izlaska iz zatvora u oujku 1934. i J. Broz. Svoje kontakte sa sukobljenim stranama opisao je u Izvjetaju predstavnika zagrebake organizacije upuenom Kominterni 2. VIII. 1934. Broz je istupio kao posebni izaslanik Mjesnog komiteta KPJ za Zagreb, takoer i kao predstavnik zatvorenih lanova KPJ, koji su ga dok se spremao za izlazak s robije zaduili da u njihovo ime posreduje u zaustavljanju polemike. Najprije se susreo s glavnim urednikom Knjievnika Milanom Durmanom koji je prihvatio zahtjeve zamolivi Broza da i Krleu privoli na obustavu polemike. Broz detaljno opisuje pregovore s Krleom koji je, kao ovjek koji ve preko 16 godina radi na naoj socijalnoj knjievnosti, bio ogoren injenicom da ga njegovi protivnici nazivaju renegatom. Obeao je da e se suzdrati od daljnjeg polemiziranja, ali da ipak namjerava napisati historijat polemike, izbjegavajui polemike komentare. Na ponovljenu sastanku s Brozom urednitvo Knjievnika je vrsto obealo da nee nastavljati polemiku. Na novom sastanku s Krleom, izvjetava Kominternu Broz, nije postignut nikakav rezultat. Krlea je izjavio da ne vjeruje u mogunost bilo kakve suradnje sa svojim protivnicima; na Brozovo pitanje trai li od protivnika neku izravnu satisfakciju, indirektno je dao do znanja da ne bi imao nita protiv da se u Knjievniku objavi neka izjava u tom smislu. Naposljetku je Broz, istupivi s autoritetom lana Politbiroa KPJ zaprijetio i jednoj i drugoj strani da e KPJ najenerginije istupiti protiv onoga tko prekri polemiko primirje. Takoer je preporuio da CK KPJ donese posebnu rezoluciju kojom bi se onemoguilo daljnje polemiziranje na ljevici, jer ono nanosi veliku tetu cijelom lijevom pokretu. U Beu je u kolovozu 1934. organizirana sjednica CK KPJ na kojoj se raspravljalo o stanju na kulturnoj fronti, osobito o sukobu meu lijevim knjievnicima, na kojoj je Broz izvijestio o situaciji u zemlji i svojim nastojanjima da eliminira sukobe.

Predloio je da KPJ bolje organizira izdavaka poduzea nad kojima ima utjecaj jer izdavanje legalnih publikacija ima u uvjetima ilegalnog rada partije iznimnu vanost. U drugoj polovici godine sukob se stiava: jo u svibnju 1934. peti broj Danasa je zabranjen i cjelokupna je naklada zaplijenjena, nakon ega je izdavanje asopisa zaustavljeno. Tako Krlea i ostali suradnici gube tribinu za izlaganje vlastitih estetskih i politikih stavova; u razdoblju zajednike suradnje u Danasu produbljeno je prijateljstvo izmeu Krlee i Ristia, koje e potrajati i sljedeih godina oitujui se u intenzivnoj korespondenciji i povremenom susretanju, to e uvrstiti njihove umnogome podudarne poglede o prirodi knjievnosti i njezinoj socijalnoj funkciji. Sam Krlea 1980. u Promemoriji istraivaima tzv. sukoba na ljevici posebnu pozornost posveuje izborima 1935. i svojem istupu s Tezama za jednu diskusiju iz godine 1935. konstatirajui da ti elementi nisu dovoljno uoeni u literaturi koja se bavila problematikom sukoba. U ljeto 1935. na VII. kongresu Kominterne u Moskvi donesen je zakljuak da sve komunistike partije koje djeluju u ilegalnim uvjetima moraju legalizirati svoje djelovanje stvaranjem legalnih radnikih partija utemeljenih na iroj ideolokoj osnovi, u obliku antifaistikih narodnih frontova. U skladu s tim zakljukom u Jugoslaviji se pristupilo osnivanju jedinstvene radnike partije koja je trebala biti osnovom irokoga Narodnog fronta. Namjera je bila da se stvori politika platforma koja bi omoguila suradnju i sa strankama Udruene opozicije, a posebno se raunalo na suradnju sa socijaldemokratima i maekovskim radnikim savezom HRS. U Zagrebu je 27. VII. 1935. osnovan Inicijativni odbor za stvaranje jedinstvene radnike partije; po tvrdnji I. Oaka Krlea je planom KP bio predvien za predsjednika Inicijativnog odbora. Krlei je, meutim, posebno smetala ideja o suradnji sa socijaldemokratima koji su se vie puta kompromitirali suradnjom s monarhistikim reimom. S druge strane, smatrao je da bi sastavljanje posebne izborne liste s nizom uglednih graana lijevih politikih uvjerenja u ondanjim jugoslavenskim prilikama znailo politiko kompromitiranje tih ljudi i njihovo izlaganje posebnom policijskom nadzoru. O tome sam Krlea govori u Promemoriji istraivaima tzv. sukoba na ljevici: Pretpostavka da emo isticanjem svoje vlastite partijske liste kompletirati popis svih sumnjivih lica u policijskim zapisnicima, bila je veoma uvjerljiva. I ja sam, prema tome, bio iskljuivo, samo, glasnik svih onih mnogobrojnih partijskih simpatizera koji su logino i mudro osjeali neloginost toga postupka. Oni nije da nisu bili smioni sami po sebi. Oni su bili iskreni simpatizeri pokreta; nije da nisu bili politiki kurani, oni su bili veoma kurani, jer su pomagali, na koncu, jedan ilegalni pokret i materijalno. Ali da se kompromitiraju u javnosti isticanjem partijske liste, po svom uvjerenju, iz graanskog oportuniteta, mislili su da nije zgodno. Argumenti su bili sami po sebi razumni. Ja sam se primio nezahvalne uloge da budem tumaem te logike. Sama pretpostavka da emo tim popisom kompromitiranih lica samo kompletirati popis iz policijske perspektive i da emo, prema tome, policiji dati direktan uvid u nae ilegalne redove, bila je logina. Nitko se nije usudio formulirati to direktno u protuslovlju s partijskom direktivom. No, uprkos toj direktivi CK, to je bio prvi sluaj partijske opozicije i neka vrsta nonkonformistikog stava. Moji argumenti, koje sam prenosio kao izraz jedne relativno velike veine tih intelektualaca simpatizera, da emo, glasajui za partijsku listu, demaskirati se pred vlastima, konano su pobijedili na proirenoj sjednici izbornog odbora. Sjednica je odrana u mome stanu. Bili su prisutni i poljari i Adija i Josip Kra. Ali je taj njihov stav da se ne ide na izbore (ja nisam bio lan izbornog odbora), taj njihov stav da se ne ide na izbore s posebnom listom, zabiljeen je kao crna poenta iskljuivo, samo, u mome

takozvanom partijskom slubovniku. Loa karakteristika nepokoravanja partijskoj disciplini kao dokaz kontrarevolucionarnog banditizma. Krlea je bio u pravu kad je tvrdio kako je njegovo distanciranje od izlaska na izbore izazvalo nepovoljne odjeke u KPJ; u 3. knj. Sabranih djela J. Broza-Tita tiskano je pismo koje je on kao organizacioni sekretar CK KPJ uputio predstavniku KPJ pri Kominterni Ivanu Gretiu: Broz prenosi Adijine pritube na Krleino destruktivno djelovanje pri stvaranju jedinstvenoga Narodnog fronta i izlaska na izbore. Krlea je svoju viziju aktualne politike situacije, s detaljnom analizom prethodnih politikih i socijalnih zbivanja, izloio i u pisanom tekstu Teze za jednu diskusiju iz godine 1935. Tekst je tiskan tek nakon II. svjetskog rata (Nova misao, 1953, 7), oito uz znatne redaktorske zahvate (to se, primjerice, oituje u distanciranu odnosu prema Stareviu i starevianstvu, dok je 1935, u vrijeme kad se priprema za pisanje Balada, Krlea nesumnjivo starevianski orijentiran jer je Starevi u Baladama prikazan u najpozitivnijem svjetlu; promjena je zasigurno izazvana pervertiranjem Starevievih ideja u represivnoj praksi NDH). Tekst Teza opirno analizira povijesne korijene politike situacije u kojoj se nalazi hrvatski narod tridesetih godina: govori o raspadu Austro-Ugarske Monarhije i razliitim pogledima na rjeavanje hrvatskoga nacionalnog pitanja, komentira politike koncepcije glavnih hrvatskih politiara na prijelazu XIX. u XX. stoljee, ralanjuje povijesne uvjetovanosti u kojima je stvarana Jugoslavija to se poslije odrazilo u unutarnjim napetostima, srpskom hegemonizmu i nerijeenim nacionalnim pitanjima; posebnu pozornost posveuje lijevim opcijama u rjeavanju junoslavenskih nacionalnih i socijalnih problema. Na temelju loeg iskustva s jugoslavenskom socijaldemokracijom, koja je u prolosti esto naputala pozicije obrane interesa proletarijata prihvaajui suradnju s vlau, krajnje je kritian prema svakom obliku suradnje s njezinim politikim liderima (valja imati na umu da je s nekima od njih, primjerice s Vitomirom Koraem, Krlea i u osobnim sporovima). Prema Mladenu Ivekoviu (Hrvatska lijeva inteligencija /19181945/, I, 337338) Krleine Teze izazvale su ivu raspravu u redovima lijevih intelektualaca, a posebno se o njima raspravljalo u Pokrajinskom komitetu KPJ i u Glavnom inicijativnom odboru Stranke radnog naroda. Krleino kritiko distanciranje od planova KPJ produbilo je animozitete dijela lanova partije, ali nije potaknulo izravne javne polemike; sljedeih godina, sve do pojave Peata Krlea ne ulazi osobno u polemike na ljevici (osim, na implicitan nain, preko svojih beletristikih djela); njegovi protivnici s ljevice uglavnom potuju partijsku direktivu o izbjegavanju sukoba s Krleom; fokus sukoba se sljedeih godina prenosi sve vie na problematiziranje odnosa filozofije i prirodnih znanosti, a u knjievnosti glavne su rasprave izmeu reprezentanata bretonovske koncepcije nadrealizma i zastupnika poetike novog realizma (od kojih neki dolaze iz nadrealistikih redova). Krlea se u tom razdoblju susree s partijskim rukovodiocima i pritom (R. olakovi, Kazivanje o jednom pokoljenju) ne taji svoje kritiko miljenje o situaciji u Sovjetskom Savezu, osobito o tada aktualnim staljinskim procesima najviim sovjetskim funkcionarima, ali i starim lanovima i rukovodiocima KPJ, starim Krleinim prijateljima. Meutim, ni tada ni u potonjim estokim polemikama na ljevici Krlea nikad nee dotaknuti to pitanje, vjerojatno pretpostavljajui da bi njegovo javno pokretanje znailo elementarno osporavanje samog smisla revolucije i klasne borbe, odricanje od vlastite lenjinistike prolosti. Situacija u kojoj je ljevica izloena permanentnoj represiji reima te polemikim napadima desne, katolike i nacionalistike opozicije, Krleu takoer zaustavlja u takvu radikalnom obraunu s politikom praksom s kojom se ne

slae. Valja imati na umu da je i sam Krlea kao najistaknutiji eksponent literarne ljevice izloen permanentnim napadajima desnog tiska. U kolovozu 1936. u Ljubljani izlaze iz tiska Balade Petrice Kerempuha. Kad se Balade itaju na fonu Krleinih estetskih sudova izreenih u eseju o Heinrichu Kleistu dvije godine prije, oito je da su one literarna realizacija estetskoga koncepta izloena u tom tekstu, zasnovana na viziji umjetnosti koja nee izmicati socijalnom angamanu, niti e umjetniku izraajnu vrijednost teksta podreivati vulgarnoj ideolokoj tendencioznosti. Krlea svoj socijalnokritiki angaman ne izraava sluei se simplificiranim narativnim shemama socijalne literature. Posluivi se likom pukog zabavljaa, lakrdijaa Petrice Kerempuha (preuzeta od staroga kajkavskog pisca J. Lovrenia; posrijedi je jedna od inaica lika koji u evropskim knjievnostima cirkulira u brojnim medijacijama od kojih je najpoznatiji Till Eulenspiegel) Krlea osvjetljuje cjelokupnu hrvatsku povijest iz perspektive potlaenih; suprotstavljajui se standardnoj vizuri graanske historiografije koja povijest tumai kao niz zbivanja u kojima su uvijek protagonisti vladari i plemenitai, Krlea hrvatsku povijest prikazuje iz donjeg rakursa kako je vidi i doivljava, kako u njoj sudjeluje, hrvatski puk. Budui da se kao glavni fokalizator pojavljuje lakrdija i dovitljivac, vjet na jeziku i pun svakojakih znanja, njegova pria o hrvatskoj povijesti je duhovito, ironino ispripovijedana, ispunjena pukom mudrou, ali i praznovjericama. Za razliku od reduktivne skale postupaka koje preporuuje poetika socijalne literature, Krlea se slui iznimnim bogatstvom izraajnih mogunosti. Prije svega, rekonstruirao je, prouavanjem starih hrvatskih pisaca i kreativnom dogradnjom njihova leksikog repertoara, izvanredno bogat i umjetniki ekspresivan autorski idiom sposoban da izrazi irok raspon pjesnikih slika, emocija i misaonih refleksija. Istraivanjem srodnih djela evropske knjievnosti, ali i likovne umjetnosti, brojnim implicitnim i eksplicitnim citatima, Krlea je stvorio djelo bogato znaenjima, koje umjetniki produktivno korespondira sa cjelokupnom evropskom tradicijom. Balade je kritika primila razliito, ovisno o politikoj orijentaciji kritiara. Katolika i nacionalistika desnica doivjela ih je kao bogohulno izvrtanje slike nacionalne povijesti. Ljubomir Marakovi (Krleine Balade Petrice Kerempuha, Hrvatska prosvjeta, 1937, 12), koji je u svojim ranijim kritikama i esejima bio spreman priznati knjievnu vrijednost unato ideolokom neslaganju, optuio je Krleu da krivo prikazuje i sam lik Petrice Kerempuha pretvarajui ga u seljakog zatitnika i proroka to on nije bio; takoer u njegovoj kajkavtini prepoznaje samo pomodni in obrane hrvatstva (jer je simboliki suprotstavlja tokavtini koju su uzakonili Srbi Karadi i Danii), ali je zapravo taj njegov in faktino narodno izdajstvo jer bi prihvaanje kajkavtine u prolosti znailo nestanak Hrvata. Drugi kritiari s desnice bili su jo otriji: Mirko Cerovac je nazvao Krleu glavnim propagatorom idoboljevikih ideja jer rui sve narodne i religijske vrednote, dok se Andrija Radoslav Glava-Bruerov Krlei ruga da nema sposobnost uivljavanja u povijest, njemu Zrinski smetaju jer nijesu osnivali kolhoze niti je Katarina Zrinska bila enski politiki komesar. Veina prikaza koje su pisali kritiari umjerenijih politikih orijentacija i ljeviari bliski Krlei naglaava impresivnu umjetniku reinterpretaciju hrvatske povijesti provedenu iz plebejske perspektive; istie se i izraajna potentnost njegove kajkavtine, upozorava na dodirne toke s Villonovom poezijom, s poetikom baroka; upozorava se na autorovu sklonost spajanja suprotnosti (uzvieno i vulgarno, tuno i smijeno, pobonost i pijana razuzdanost itd.). U svim tim napisima dominira svijest

da se radi o djelu iznimne umjetnike snage, vjerojatno ponajboljem koje je Krlea napisao. Krleinim politikim nazorima blizak Bratko Kreft upozorit e posebno (O Krleinim Baladama Petrice Kerempuha, Knjievni horizonti, 1937, 910) da su Balade svojevrsna umjetnika demonstracija Krleinih poetikih stavova formuliranih u uvodu Hegeduieve mape, Krlein odgovor na kritike socijalnih literata kojim on pokazuje kako je mogue bez rtvovanja umjetnikih vrednota autonomno oblikovati socijalnu problematiku. Usporedo s pojavom Balada i kritikim odjecima u tisku traje na stranicama almanaha i asopisa (Almanah savremenih problema, Savremeni pogledi, Knjievni savremenik, Kultura, Naa stvarnost, ARS 37, Znanost i ivot i dr.) polemika na ljevici u kojoj se osim stare teme odnosa prema socijalnoj tendenciji i naina kako tom problemu pristupaju nadrealizam i socijalna umjetnost (odnosno novi realizam) sve vie namee i pitanje odnosa filozofije i prirodnih znanosti. Takoer, dolazi i do promjena u pozicijama nekih kljunih sudionika sukoba na ljevici: nadrealisti ore Jovanovi i Koa Popovi pristupaju novim realistima; raspada se i socijaldemokratska skupina oko Socijalne misli (Boidar Adija se u razdoblju stvaranja Narodne fronte pribliava KPJ, a potom je jedan od njezinih najistaknutijih pripadnika, ujedno i lan prvog CK KPH 1937; s druge strane Krleini podupiratelji Milivoj Magdi i Savi Markovi tedimlija skreu udesno); Bogomir Herman otpada iz kruga socijalnih literata i novih realista i biva prokazan kao trockist. Krlea u sam sukob nije onako izravno involviran kao u razdoblju izlaenja Danasa. U nizu tekstova njega se spominje ili se njegovi stavovi podrazumijevaju, ali u rijetkima je glavna tema. ak i kad o njemu piu autori koji su na suprotnom polu ljevice, priznaju mu vrhunsku literarnu vrijednost. arko Plamenac (Arpad Lebl) u tekstu Miroslav Krlea (Pregled, 1936, 148149) tvrdi da Krlea nikad nije imao izgraene veze s radnitvom, da je uvijek bio individualac i solipsist. Sudar divergentnih ideologija u njegovoj svijesti vodio ga je prema nihilizmu, ali unato svemu tome, Krlea je najbolji jugoslavenski pisac. Nekadanji nadrealist, a sredinom tridesetih glavni teoretiar novog realizma, ore Jovanovi u tekstu Rat u savremenoj domaoj knjievnosti (Savremeni pogledi, 1936, 89) naziva Krleu naim daleko najveim antiratnim piscem. Krlea je potkraj 1936. u Naem kalendaru objavio tekst O tendenciji u umjetnosti. U njemu ponavlja osnovne estetske stavove iz Predgovora Podravskim motivima Krste Hegeduia naglaavajui presudnu ulogu individualnoga knjievnog talenta u umjetnosti nasuprot normativnim zahtjevima, receptima socijalno tendenciozne umjetnosti. Isti e tekst ponovo objaviti 1938. u knjizi Eppur si muove s Napomenom u kojoj izrijekom kae da je taj tekst jedna od zavrnih tema u dugotrajnoj i glasnoj raspravi to se rasplamsala oko moga predgovora Podravskim motivima K. Hegeduia. Unato svojim stavovima koji se ne podudaraju s gleditima KPJ, Krlea se neprekidno susree s partijskim voama. Rodoljub olakovi, u drugoj polovici tridesetih visoki funkcionar KPJ (izmeu ostalog i lan Politbiroa CK KPJ) redovito ga kao starog znanca posjeuje za svojih boravaka u Zagrebu. U memoarskim zapisima (Kazivanje o jednom pokoljenju) olakovi opisuje Krlein interes za situaciju u Sovjetskom Savezu, za staljinske procese i posebno spominje njegovu zabrinutost za sudbinu jugoslavenskih komunista izvrgnutih istkama; pritom je izraavao otvoreno antistaljinistike stavove suprotstavljajui se olakovievoj pravovjernosti. Krlea se susree i s Josipom Brozom. U memoarskom tekstu Titov povratak godine 1937, pisanu u povodu Brozova ezdesetog roendana, Krlea opisuje susret s Titom nakon njegova dugog izbivanja iz zemlje. Taj je zapis

faktografski neprecizan: prema autorima Hronologije, tiskane uz Titova sabrana djela, i sam susret Krlea je nepouzdano datirao u ranu jesen 1937, susret se vjerojatno odigrao potkraj veljae ili poetkom oujka 1937; osim toga, Broz se vratio nakon tri godine izbivanja iz zemlje, a ne devet kako spominje Krlea; previa i pregovore koje je vodio s Brozom 1934. Vjerojatno zbog prigode u kojoj je tekst pisan, Titov lik je prikazan poetizirano, a sadraj razgovora samo je ovlano naznaen: razgovor se kretao uzdu i poprijeko o mnogim stvarima, ljudima i pojavama, na preskok, kao to se kae: horizontalno i vertikalno, o svemu i jo o kojeem. Krlea ipak kao posebne teme izdvaja analizu povijesnih okolnosti vezanih za I. svjetski rat, poratne zelenokaderake pobune, obostrano slaganje oko kompromitacije jugoslavenskih socijaldemokrata; razgovaralo se i o aktualnoj politikoj situaciji u zemlji, o nainima rjeavanja nacionalnog pitanja; Krlea i te 1952. spominje kao posebnu temu razgovora galeriju mrtvih znanaca stradalih u politikim brodolomima, mislei oito na rtve staljinskih istki. Brozova je namjera bila da Krleu nagovori na aktivnije sudjelovanje u akcijama KPJ. Meutim, unato dugom razgovoru, u kojemu se nesumnjivo oitovala uzajamna osobna naklonost, Broz nije bio uvjeren da je svoj glavni cilj postigao. U izvjetaju upuenom Kominterni 14. IV. 1937. komentirao je svoj susret s Krleom ovim rijeima: On je nakon toga to sam mu objasnio da mi organiziramo itav sistem rada rukovodstva pristao da surauje, ali kod njega se jo uvijek opaa ona stara bolest da za koga god pita, on ne valja. Potkraj 1937. Krlea poinje suraivati u kratkotrajnom Novom listu (nakon 7 brojeva izlaenje je obustavljeno zbog stalnog pritiska cenzure i zapljena naklade), koji je bio pod kontrolom KPJ. Osim tri bibliografski registrirana lanka (Gosin Haramina o sporazumu, Uz Vukovu stopedesetgodinjicu, Pla majke Jevrope), Krlea u razgovoru s Matvejeviem spominje i jo nekoliko tekstova koji su zbog cenzure izbaeni iz sloga; ali osobito to nije sauvan lanak o situaciji u panjolskoj Seviljska madona. Krajem 1937. izlazi iz tiska knjiga politikih eseja Deset krvavih godina u izdanju Biblioteke nezavisnih pisaca, u kojoj Krlea kritiki analizira povijesne prilike u kojima je nastala jugoslavenska drava te politiku praksu, zasnovanu na represiji, koja je dominirala u novostvorenoj dravi. Upozoravajui na nerijeena socijalna i nacionalna pitanja, Krlea se osvre i na kljune reprezentante politikog ivota, te na drutvene slojeve (osobito malograansku inteligenciju) koja se iskazuje nedoraslom povijesnoj zadai. Knjiga je zbog subverzivna sadraja odmah po objavljivanju zabranjena. Istu sudbinu doivljava i knjiga istog izdavaa Eppur si muove, objavljena u veljai 1938, zbirka angairanih eseja posveenih irokom rasponu tema iz evropske kulture i domaeg drutvenog ivota. U proljee 1938. Krlea se ponovo susree s Titom. Razgovarali su o stanju u kulturi, osobito raspoloenju i idejnim strujanjima meu lijevim intelektualcima. Broz je u razgovoru inzistirao na veoj disciplini unutar ljevice jer je KPJ suoena s Kominterninom prijetnjom rasputanjem. U to vrijeme Broz jo inzistira na primirivanju sukoba meu lijevim intelektualcima zauzimajui esto srednju liniju izmeu zavaenih strana. Tako je na inicijativu Rodoljuba olakovia potpisao lanak objavljen u zagrebakim Naim novinama, kojim je zatitio Oskara Davia od napada Radovana Zogovia i Milovana ilasa (Kazivanje o jednom pokoljenju, III, 465). Meutim, Broz openito nije bio zadovoljan situacijom meu intelektualcima jer je u rujanskom izvjeu upuenom Kominterni opirno opisao trocistike tendencije meu zagrebakim ljeviarima ne tedei pritom ni samoga Krleu: za niz

intelektualaca, meu njima i za neke Krleine prijatelje i suradnike, napominje da su sumnjivi u pogledu veza s trockistima, a za Krleu kae da njegov stav nije jasan. Posebnu pozornost javnosti izazvala je pojava romana Na rubu pameti, u lipnju 1938, takoer u izdanju Biblioteke nezavisnih pisaca. Roman o pobuni intelektualca protiv moralne hipokrizije graanskog drutva, veina je kritiara shvatila kao osobnu Krleinu ispovijed identificirajui lik Doktora sa samim piscem. Doktor je doista utjelovljenje svih onih Krleinih osobina koje su isticali njegovi protivnici u sukobu na ljevici 1933. i 1934 (pesimizam, individualizam, skeptinost prema smislu kolektivne akcije, nevjerovanje u mo razuma itd.). Doktorova pobuna jest iznimno hrabra, determinirana snanim osobnim moralistikim porivom, ali ona nije jasno ideologijski artikulirana, ona doista jest individualistika i solipsistika; Doktor sumnja u povijesnu neminovnost progresa ljudskog drutva, ne vjeruje ni da se ljudsko drutvo moe popravljati bilo kakvim aktom nasilja. Njegovi stavovi o smislu pobune eksplicitno su izloeni u sedmom poglavlju romana I mjeseina moe biti pogled na svijet: u zatvorskoj eliji Doktor i njegov sugovornik, klasno svjesni inenjer raspravljaju o nizu pitanja koja su se pojavila i pred samim Krleom u njegovu sporenju sa staljinistikim tipom miljenja prethodnih godina. Doktor, nasuprot ininjeru, izraava skepticizam prema mogunosti uspostave jednog pogleda na svijet koji bi mogao s pravom pretendirati na apsolutnost i na totalnost. On ne vjeruje, poput inenjera, da tehnoloki napredak civilizacije daje znanstvenu podlogu za uspostavu takva vrstog pogleda na svijet, a osobito opasnom smatra njegovu ideju da poznavanje tehnikih znanosti daje nekome pravo da nasilno likvidira krive pojmove, predrasude i prividne istine. Uostalom i znanstvene spoznaje, konstatira Doktor, podlone su neprekidnim mijenama. Inenjerovo uvjerenje da je njegov pogled na svijet jedini istinit, jer se podudara sa stvarnou, jer je sintetian (on obuhvaa sve ujedno; on je jednostavan, jasan, propisan i logian), Krlein Doktor doekuje skeptino kao oblik religioznog pogleda na svijet. Sve te ideje dojmile su se Krleinih protivnika na ljevici, pojaavi sumnje u njegovu stvarnu komunistiku opredijeljenost, ali u vrijeme izlaska romana, potujui partijske direktive, izbjegavaju izravni sukob. Meutim, tekstovi Ognjena Price (Barbarstvo Krleinog Antibarbarusa) i M. Nikolia/Milovana ilasa (Od nerazumijevanja do revizionizma), objavljeni dvije godine poslije, pokazuju da je u komunistikim krugovima Krlein roman doivljen kao ozbiljan znak njegova skretanja u revizionizam i udaljivanja od pozicija KPJ. Sukob se produbljuje potkraj 1938. kad se KPJ priprema za prosinake parlamentarne izbore. U skladu sa zakljucima VII. kongresa Kominterne o nunosti stvaranja idejno irih narodnih frontova preko kojih bi utjecaj zapadnih komunistikih partija bio drutveno efikasniji i pravno legitimiziran, KPJ donosi odluku o sastavljanju posebne liste Stranke radnog naroda u sastavu Udruene opozicije. Rukovodstvo KP Hrvatske (. poljari, A. aja, J. Kra) obratilo se Krlei s molbom da prihvati uvrtavanje na tu izbornu listu. Meutim, Krlea je ponovo, kao i 1935. bio protiv takva prijedloga. Jedan od aktera tog dogaaja . poljari ovako je I. Oaku opisao Krleinu ulogu u odbacivanju partijskog prijedloga: KPH je na prijedlog sekretara CK KPJ Josipa Broza Tita trebala da sudjeluje na izborima 11. XII. 1938. kao Stranka radnog naroda u sastavu Udruene opozicije, a za svog kandidata predloila je Miroslava Krleu. Meutim, Krlea je odmah, bez dugog razmiljanja, odgovorio da se ne moe prihvatiti te dunosti. Osim toga, bio je miljenja da KPJ ne treba da istupa s posebnom listom. Na moje pitanje

zato se nee kandidirati, odgovorio je da ima 3 500 razloga. Molim ga da mi objasni barem jedan. Odgovorio je da je on literat, umjetnik i da je kao takav suvie neozbiljan za takvu dunost. On nije politiar i mase nee najbolje prihvatiti njegovu kandidaturu. Sve sam to prenio drugu Titu, a on mi je rekao: Ostavi ga kad nee. uro poljari dalje svjedoi kako je kod Krlee odran poseban sastanak posveen izborima i nainu sudjelovanja KPJ; na sastanku su sudjelovali vodei hrvatski komunisti (J. Kra, A. aja, B. Adija, M. Ivekovi, . poljari i dr.). S Krleinim stavom da isticanje samostalne partijske liste nee imati adekvatan izborni uinak, a izloit e policijskoj represiji velik broj uglednih graana koji su tajno simpatizeri ili lanovi KP suglasili su se Adija i Ivekovi. Njihov utjecaj je prevladao i meu ostalim lanovima rukovodstva KPH. Naposljetku je od Politbiroa KPJ zatraeno da oslobodi KPH obveze istupanja sa samostalnom listom te da se lanovi KP pridrue listi Udruene opozicije. Tom je zahtjevu Politbiro KPJ udovoljio, ali u odsutnosti Josipa Broza, koji je bio u Moskvi. Nakon njegova povratka formirana je posebna komisija koja je trebala istraiti postupak rukovodstva KPH. Odluka o odustajanju od izlaska na izbore sa samostalnom listom ocijenjena je pogrenom, rukovodioci KPH poljari, aja i Kra kanjeni su ukorom, lanovi Glavnog inicijativnog odbora Radnike partije partijskom opomenom; CK KPH je reorganiziran. U lanku Trockizam i njegovi pomagai (Proleter, 1939, 1), u kojemu vrlo otro komentira napise Krleinih suradnika u Peatu, smjetajui ih u iri kontekst trockistikih pojava u Jugoslaviji i u svijetu protiv kojih se komunisti moraju najenerginije boriti, Broz tvrdi da su upravo iz trockistikih krugova bili najjarosniji napadi protiv toga da radnika klasa postavi svoje samostalne kandidate na listi dr Maeka u vrijeme izbora 11 decembra 1938 godine te da se destruktivna djelatnost tih intelektualaca vie ne ograniava samo na polje knjievnosti ve se sve vie oituje i u politici. U veljai 1939. Krlea pokree asopis Peat okupivi niz intelektualaca koji su u prethodnom razdoblju od svojih protivnika stigmatizirani kao trockisti (M. Risti, Z. Richtmann, V. Bogdanov i dr.). U urednitvu su do dvobroja 89 bili S. Batui, D. Gali, K. Hegedui, M. Krlea, M. Mirkovi i M. Risti te Drago Ibler kao odgovorni urednik, a od tog dvobroja asopis potpisuju Krlea kao urednik i D. Ibler kao odgovorni urednik. U asopisu su suraivali i O. Davio, M. Dedinac, D. Cesari, Lj. Babi, H. Kiki, V. Bogdanov i dr. Meu najmlaim suradnicima su P. egedin, R. Marinkovi, V. Vida i M. Matkovi. U asopisu je likovne priloge objavio niz eminentnih umjetnika. Slino kao to se u prvom broju asopisa Danas polemiko-programatski odredio prema svojim protivnicima s desnice i s ljevice u tekstu Najnovija anatema moje malenkosti, Krlea i u prvom broju Peata tiska tekst Svrha Peata i o njojzi besjeda (o vezi tih dvaju tekstova svjedoi i ponavljanje ironine pjesmice posveene Kulturi i njezinu uredniku uri Tiljku). Krlea se najprije negativno osvre na pisanje Hrvatske strae i ostaloga desniarskog tiska ironino primjeujui kako itava marijanska i nabona lirika od Lendia i kompanije stoji jo i danas (formalno) pod mojim (tj. Krleinim, op. p.) uplivom; potom se okomljuje na socijalnu knjievnost i njezine knjievne arbitre kao to su S. Galogaa, R. Simeon, . Tiljak i J. Popovi. Osvrui se na sukob sa socijalnim literatima iz razdoblja Predgovora Podravskim motivima Krste Hegeduia i izlaenja asopisa Danas, Krlea pokazuje da ne odustaje od svojih nekadanjih sudova o prirodi umjetnikog ina i od stava da normativna poetika socijalne literature jest protivna prirodi umjetnikog ina. Istodobno socijalnim piscima zamjera ideoloku

nedosljednost: beogradskoj Naoj stvarnosti prigovara to graanskog pisca poput Nuia pretvara u ljeviarskog idola. Komentirajui ope stanje knjievnosti, Krlea ironizira trivijalizaciju i malograanski ukus knjievne javnosti: Mnogo se kokodae po kavanama, da je jedna knjievna koka snijela novo senzacionalno jaje, a kad tamo, to su Mladice Bonifaieve ili Mayerov Pempek ili Pempi ili Oenaek ili Puek. Silni napori knjievne vjetine i duhovne kulture! Tekst zavrava opisom vlastite osamljenike pozicije; na udaru, izloen i lijevima i desnima, i hrvatskim i srpskim nacionalistima: Na ovoj strani iskorijenjivani, a tamo ultramontanci, ovdje tuinski odrodi, i protunarodno-tendenciozni, a tamo latinski separatisti, u oima nazovilijevih frazera i kiera desnopristrani, a u glavama desnih glupana krvolone sablasti, suvini kao sentimentalni humanisti i jednima i drugima i treima i petima i desetima i svima, kojima je danas idealom da se vratimo u krapinske, diluvijalne spilje. Ljudi koji su na sebe preuzeli neugodnu dunost da kod nas piu knjige i ureuju asopise treba da su svjesni svoje minimalne programatske linije, a ta je antidiluvijalna! Tim rijeima, zagovarajui prosvijeenu poziciju koja odbacuje ideoloke radikalizme, Krlea zapravo zacrtava estetski program koji e polemiku kulminaciju doivjeti u dvobroju 89 s tekstom Dijalektiki antibarbarus. U prvom dvobroju Peata objavljen je i tekst Marka Ristia San i istina Don Kihota posveen panjolskom graanskom ratu i traginoj smrti Federica Garcie Lorce. Ustvrdivi u uvodu teksta da sva umjetnost i kultura dolaze od puka, crpe svoj ivot ak i kad to ne zna, i kada to porie iz najdubljih i najirih slojeva narodnog ivota, iz sirovog pukog matanja, Risti se bavi likom Don Quijotea kao simbola sanjarstva panj. naroda. Don Quijote je ujedno i simbol istinskog pjesnitva: U znaku kihotskih himera, i tim himerinim sanjarstvom preplavljujui stvarnost i poriui njenu niskost, sanjali su i pevali pravi pesnici svih vekova, bez obzira kojeg su drutva i koje civilizacije bili plod ili znak. Takvo tumaenje lika Don Quijotea izravno je suprotstavljeno Zogovievu, koji ga je u jednoj svojoj pjesmi interpretirao kao krvoednu ludu i plaena ubojicu smjetajui ga u Francov bombarder. Risti socijalnim literatima (novim realistima) upuuje jo jedan polemiki izazov: ustvrdio je kako trockist Breton ponajbolje na itavom Zapadu pokazuje dosljednost poetskom demonu spajajui herojsku i sanjarsku dimenziju poezije. Puni poetski izraz mogu sauvati, tvrdi Risti, samo oni koji svoju misiju umjetnika nisu rtvovali, ni podredili svojoj ulozi drutvenog oveka ili svojoj funkciji socialnog barda. Vaso Bogdanov tekstom Srbi prema hrvatskom pitanju nainje temu nerijeena nacionalnog pitanja u Jugoslaviji kojom e se Peat baviti i u sljedeim brojevima. Veliku pozornost izazvat e i esej Zvonimira Richtmanna Prevrat u naunoj slici o svijetu u kojemu je autor postavio tezu da su otkria teorije relativiteta i kvantne teorije po dalekosenosti svojih ispitivanja na najsigurnijem putu da likvidiraju itavu filozofiju u njenom ranijem, nenaunom, polunabonom smislu. On smatra da spoznaje fizike umnogome prelaze okvire te znanosti: one i drugim znanstvenim disciplinama pokazuju put. Posljedica tih spoznaja nije uspostava nove filozofije (za koju neki dre da bi primjeren naziv bio neopozitivizam), ve odbacivanje svake metafizike i ukidanje filozofije kao znanosti nad znanostima. Izravni polemiki odjek u lijevom tisku imao je najprije Krlein tekst. U Naoj stvarnosti (1939, 1718) Aleksandar Vuo i Radovan Zogovi su u lanku Nui i mi Krlei odgovorili na njegove ironine opaske o ljeviarskoj apoteozi Nuia i openito graanske knjievnosti u tom asopisu. U paljivo izbalansiranom lanku, u kojemu se Krlei obraa s potovanjem, Zogovi (koji je prema istraivanjima V.

Kalezia pravi autor teksta; Vuo ga je samo nevoljko supotpisao) u samom poetku konstatira da su oni godinama utjeli o nekim pitanjima naeg lijevog kulturnog ivota koja je Krlea otvorio jer se nisu htjeli identificirati s pisanjem Bogomira Hermana protiv Krlee; suzdravali su se od polemike i stoga da ne bi Krleinim protivnicima s desnice knjiili njihove rijei na tetu lijeve knjige. Krlea nije u pravu kad im prigovara da spajaju socijalnu tendenciju s malograantinom, jer oni su pisali protiv netalentirane, vulgarne i shematske lirike, protiv vulgarne sociologije knjievnosti i malograanske pojednostavljene tendencioznosti u knjievnosti. Ne prihvaaju optubu da su od Nuia napravili korifeja ljevice; pohvalni tonovi posljedica su stavova dvadesetorice suradnika koji su sudjelovali u broju asopisa posveenom Nuiu u povodu njegove smrti i njihova se miljenja ne mogu potpuno identificirati sa stavom urednitva. Ne misle da je Nui ljeviar, ali on je na svoj humoristini nain izrekao otru kritiku graanskog drutva: Nui je, uglavnom mimo svoje ideologije, svojim umjetnikim instinktom, svojim neposrednim odnosom sa stvarnou, svojim specifinim praktinim odnosom umjetnika prema stvarnosti, osjetio neke tipine osobine stvarnosti i rekao ih hrabro i realistiki. Mirko Davio, Avdo Humo i Punia Perovi (O Peatu i besjedi o njegovoj svrsi, Mlada kultura, 1939, 2) bili su znatno otriji u osudi prvog broja Peata. Meutim, i iza njihovih imena skrivao se isti pisac, Radovan Zogovi (V. Kalezi, Ljevica u sukobu s Krleom, 188). U tekstu se prigovara Krlei da je tri godine utio o tragedijama malih naroda i njihovih pjesnika, a kad je progovorio, progovorio je protiv napredne literature i tendencije u umjetnosti. On nema moralno pravo kritizirati lijeve asopise s obzirom na injenicu kakve je suradnike okupio u Peatu: Ristia kao nadrealistikog namesnika koji se sasvim privoleo Bretonu, poznatom pariskom banditu, Richtmanna koji pokuava da narodu izbije iz ruku otro oruje nauke, Bogdanova poznatog kao revizionistu i cepaa srpskog, Dobrovia venecijanskog trgovca i izlagaa. Iz razliitih tonova napisa oituje se strategija KPJ (Zogovi je prema vlastitom priznanju djelovao u dogovoru s lanom Politbiroa CK KPJ Milovanom ilasom) kojom se teilo neutraliziranju Krleina utjecaja meu lijevim intelektualcima. Svrha teksta u narodnofrontovskoj Naoj stvarnosti bila je pokazati spremnost partijskih intelektualaca da budu otvoreni i prema onim graanski orijentiranim umjetnicima koji u svojemu umjetnikom radu pokazuju socijalnu kritinost. Time odbijaju optube o ideolokom sektatvu, a takoer negiraju i Krleine optube da su indiferentni prema injenicama estetske vrijednosti. Tekst u studentskoj Mladoj kulturi obraao se drugom segmentu publike, borbenim mladim ljeviarima, pa je stil zasnovan na estokom, afektivnom prokazivanju idejnih neprijatelja. Ipak i u tom tekstu jo uvijek je primjetno nastojanje da se Krleu odvoji od njegovih suradnika; nudi mu se odstupnica s obzirom na njegovu vanost za lijevu kulturu. U treem broju Peata poleminost je stiana; oito se broj pojavio prerano da bi u njemu bile objavljene reakcije peatovaca na napade. Marko Risti je u kratkom tekstu Odgovor na anketu o reenju Hrvatskog pitanja (napisanom u povodu ankete Nae stvarnosti) otro napao protagoniste velikosrpskog pristupa hrvatskom pitanju, zalaui se za potpuno ispunjavanje tada aktualnih hrvatskih politikih zahtjeva. Krlea u tekstu Lamentacija o naim knjievnim prilikama u stilu Tomaa Miklouia plebanua stenjevekog na kajkavskom jeziku, posluivi se jednim Miklouievim citatom u kojemu se on tui na lo odaziv pretplatnika na njegovu knjigu Izbor iz dugovanj vsakovrstneh, kritiki komentira aktualne izdavake i knjievne prilike usporeujui ih s onima iz prve polovice XIX. stoljea. Napadajui desniarske

intelektualce (Lukas, Marakovi, imrak) i njihovu viziju knjievnosti i hrvatske kulture openito, Krlea se osvre kritiki i na nastojanja pisaca s ljevice da ideoloki instrumentaliziraju umjetnost. U etvrtom broju Peata Marko Risti u Nesavremenim razmatranjima u svojoj omiljenoj formi disperzivnih dijarijsko-esejistikih biljeki opisuje najprije jedan proljetni izlet na Fruku goru kontrastirajui arkadijski ugoaj izletita s uznemirujuim vijestima koje dolaze iz Evrope nagovjeujui svjetski sukob. U nastavku teksta polemiki komentira stavove Krleinih i svojih protivnika iz lijevih asopisa Naa stvarnost i Mlada kultura. Odgovarajui Vuu i Zogoviu Risti konstatira kako injenica da su pohvale Nuiu izricali suradnici Nae stvarnosti, a ne urednitvo, nije vjerodostojna isprika. To ograivanje od stavova vlastitih suradnika kontradiktorno je jer i sami priznaju Nuiu vrhunsku vrijednost istiui da je on mimo svoje graanske ideologije osjetio neke tipine osobine stvarnosti i rekao ih hrabro i realistiki. Piscima oko Nove stvarnosti (meu kojima je i vie bivih nadrealista) prigovara da su itav svoj knjievni i izdavaki rad apodiktiki identificirali sa samim naelom progresa i kulture ne trpei nikakvu kritiku i preuzimajui monopol na lijevo intelektualno djelovanje. Utoliko im smeta pojava Peata koji svojom kritinou oznauje kraj njihova cvetnog doba neodgovornosti. Risti zna da je lanak u Naoj stvarnosti koordiniran s onim u Mladoj kulturi: konstatira da nije sluajno to je prvi pisan smirenim, obrambenim tonom i doimlje se kao tumaenje pro domo sua, dok je Mladoj kulturi preputeno da se penuavom vehementnou obrauna s Peatom. Tu istu mrnju prema Peatu prepoznaje i u tekstu biveg nadrealista ora Jovanovia Aragon (Naa stvarnost, 1939, 1718) koji nadrealizam naziva dokumentom o totalnoj podivljalosti, o protivljudskom stremljenju u drutvenu i kulturnu barbariju. Risti dri da je ograivanje Nae stvarnosti od Hermanova napada na Krleu lano, jer oni zapravo dijele njegove stavove o knjievnosti, ali je u meuvremenu Herman prokazan kao trockist pa je to razlog zato se njegov tekst Quo vadis, Krlea? etiketira kao bretonovski banditski lanak. Sam Krlea u tekstu Gdje smo i kako smo tek se rubno dotie napada i s ljevice i s desnice spominjui listove i asopise (Hrvatska straa, Mlada kultura, Hrvatski dnevnik, Oiani je, Antikomunistiki bulletin) koji su kritiki doekali pojavu Peata. Osnovni su motiv teksta univerzalistika razmatranja o krizi evropske civilizacije i smislu bavljenja umjetnou u takvim vremenima: Pisati danas o tome kako sunani tokovi grme lazurnim nebom, fraza je isto tako savreno glupa kao to je glupo pisati glupe i bespredmetne i formalno bezvrijedne pjesmice sa nazovisocijalnom tendencijom, jer svrha knjievnosti nikad nije bila da lijepi papirnate golube po nepismenim ljubavnim pismima, kakva se prepisuju iz ljubavnih listara; danas kad napola ispeeni Evropljani kao buktinje tralaliu i lutaju mrakom, traei spas, danas pisati o tome kako je sve na najboljem putu i u najboljem redu i kako peeni somuni padaju s neba, i tko to ne vidi da je pesimist i antiprjamolinjenejediamatski raspoloen mrtvac, danas je to ono to sam ja vrlo blago nazvao pomanjkanje knjievnog dara.... Tekst Krlea zavrava konstatacijom da je verbalizam najopasnija zapreka svake slobodne misli i da se protiv tog verbalizma mora boriti svatko kome je stalo do nae lijeve knjige. Jo neki tekstovi u etvrtom broju Peata nose polemika obiljeja. Nacionalno pitanje na razliite je naine u fokusu pozornosti Oskara Davia (u beletristikoj prozi Ljudi u tunelu) i Vase Bogdanova (u obliku polemike sa stavovima Rikarda Simeona). Zvonimir Richtmann, pak, objavljuje nastavak teksta Prevrat u naunoj slici o svijetu.

Usporedo s etvrtim brojem Peata, pojavljuje se u Beogradu novi asopis, Umetnost i kritika, utemeljen na inicijativu KPJ; u njegova tri sveska, koja su izlazila od svibnja do studenoga 1939. suraivali su najistaknutiji partijski intelektualci: M. ilas, R. Zogovi, O. Kerovani, . Jovanovi, J. Popovi, P. Bihalji, V. Maslea, V. Gligori, V. Vukovi, . Minderovi i dr. S obzirom na injenicu da se ve od prvog broja asopis u velikoj mjeri bavio tekstovima i problemskim temama to su se pojavili u Peatu, moe se zakljuiti da je i svrha pokretanja Umetnosti i kritike bila da na autoritativan nain odgovori peatovcima. Ve u prvom dvobroju dominiraju tekstovi koji razmatraju estetske probleme na nain koji podrazumijeva implicitno, ali povremeno i eksplicitno, polemiziranje s Ristiem, Richtmannom i samim Krleom (pri emu se pokuava ouvati ozbiljan ton rasprave): Beda i pobeda savremene poezije Elija Fincija, Izmeu dva realizma S. Raia (Pavla Bihaljija), Literatura pod ekiem gospodina Kostina Jovana Popovia, Neto kao izjava i Rihtmannova zvona na Kolarevoj zadubini Radovana Zogovia, te vie nepotpisanih tekstova meu kojima i uvodnik Umesto uvodne rei: Teorija odraza i umetnika literatura. U svibnju se u polemiku ukljuuje i sam generalni sekretar KPJ, koji je prema svjedoenju sudionika u sukobu na ljevici s velikim interesom pratio razvoj sukoba s Krleom (V. Kalezi, Ljevica u sukobu s Krleom). Kad je postalo oitim da se sukob dalje zaotrava te da grupa oko Peata poinje ugroavati i sam autoritet KPJ, Tito odluuje da i osobno intervenira. U tekstu Trockizam i njegovi pomagai (Proleter, 1939, 1) Josip Broz, sluei se surovom retorikom staljiniziranih komunista, govori o pogubnoj djelatnosti trockista u meunarodnom lijevom pokretu i svjetskoj politici. Potom se osvre na navodne pojave trockizma u Jugoslaviji, optuujui trockiste da razbijaju jedinstvenu frontu radnike klase te svojim pacifizmom destimuliraju pripreme za obranu od faizma. Oni su osobito opasni jer svoje ideje esto maskiraju revolucionarnom frazeologijom. U novije vrijeme u Jugoslaviji oni djeluju na planu literature. Potom Tito izravnim optubama Krleinih suradnika pokazuje da je upravo pojava Peata bila najvaniji povod njegovu lanku: Kod nas trockisti sada nastupaju pod znakom revizije marksizma i lenjinizma. Nekakav Richtman i kompanija nastoje sada da ponovo uskrise propalu teoriju Macha, koju je Lenjin u knjizi Empiriokriticizam razbio u prah. Neki nai asopisi pruaju svoje gostoprimstvo takvim tipovima kao to je nadrealista Marko Risti, intimus parikog trockiste i buroaskog degenerika Breton-a. Tome Ristiu, koji je htio da obogati i nadopuni marksizam nadrealizmom i koji danas potajno klevee SSSR i njegovu narodnu kulturu, koji javno pie da se panjolski narod borio za san, za izivljavanje podsvijesti, da su se Majakovski i Jesenjin ubili, jer su se otuili ruskoj stvarnosti (razoarali) itd. Daje se gostoprimstvo Richtmanu, koji je poeo sa ispravljanjem Engelsove i Lenjinove dijalektike u prirodi, a zavrio sa klevetanjem njihovog najboljeg, nasljednika Staljina, a brani Hitlerovog pijuna Buharina. Ili, recimo, V. Bogdanovu koji je 1929 davao pred policijom i sudom sramne izjave, a sada pokuava da revidira stav Marksa i Engelsa iz 1848 godine, oveku koji neprestano i vrlo vjeto vri svoj razorni rad na tetu radnike klase. Ovi i njima slini ljudi o kojima emo prema potrebi jo govoriti, vre vrlo vjeto u formi literarnog stvaranja svoju destruktivnu rabotu. Iako Krleu ne spominje nigdje poimence, ovaj tekst je pisan prije svega kao upozorenje njemu osobno s izriitim zahtjevom da se distancira od prokazanih suradnika. Bilo je i vie drugih pokuaja iz vrha KPJ da se uspostavi kontakt s Krleom i da ga se nagovori na smirivanje sukoba. Milovan ilas spominje (V. Kalezi, Ljevica u sukobu s Krleom) kako je dva puta pregovarao s Krleom u ime KPJ: prvi put

(zajedno s B. Prodanoviem) u Beogradu u proljee 1939. a drugi put (s O. Pricom) nekoliko mjeseci poslije u Zagrebu. Prema ilasovu iskazu Krlea je u tim razgovorima omalovaavao Staljina pa i samu KPJ kao mali pokret bez uticaja. ilas je stekao dojam da Krlea ne razumije dogaaje i ne vidi to se deava, da je njegovo ponaanje nonalantno, da ga stavovi KPJ ne zanimaju. Unato pritiscima, Krlea nije pomiljao na uzmak. Za Peat br. 56 pripremio je posebnu Izjavu Miroslava Krlee. Premda u njoj objanjava kako mu je namjera da prijateljima naeg asopisa razjasni u emu je bit sudara izmeu Peata, Mlade kulture, Nae stvarnosti i Umetnosti i kritike, Krlea zapravo tom kratkom izjavom, koncipiranom u 9 toaka, izravno odgovara na poruke iz Titova napisa u Proleteru. Najvanija je 5. toka Krleine izjave: Hajka, koja traje danas protiv Peata i peatovih saradnika M. Ristia i V. Bogdanova, uperena je protiv mene i smijene su fraze kako su Risti i Bogdanov politiki mrtvaci, da ire trockizam, da su odrodi, da se nalaze na drugoj strani barikade, da surauju s agentprovokatorima (kao to je Teodosi), da propovijedaju idealizam i nadrealizam s prikrivenim politikim namjerama sve te klevete i podvale uperene su direktno i iskljuivo protiv moje linosti i mog knjievnog djela. U ostalim tokama svoje izjave Krlea ogoreno konstatira kako je lijevi tisak izmeu 1932. i 1939. potpuno ignorirao njegovo literarno djelovanje, nije pisao ni o jednoj od njegovih 25 knjiga objavljenih u tom razdoblju. Nitko osim Ristia i Bogdanova nije stao na njegovu stranu kad ga je napao Herman, tovie tvrdi Krlea iza njegova teksta stajala je skupina lijevih pisaca oko Nolita na elu s Pavlom Bihaljijem. Dri takoer da postoji kontinuitet od Hermanova teksta pa do aktualnih Zogovievih i Gligorievih napisa. Krlea takoer brani i grupu PodhorskyRichtmann izravno odgovarajui na optube iz Titova lanka: Da grupa PodhorskyRichtmann predstavlja najtipiniju dijalektiku heterodoksiju to je za svakog ovjeka koji umije dijalektiki misliti vie-manje jasno, ali da to nema nikakve veze s diskusijom oko empiriokriticizma i to je jasno. Da u Richtmanovom lanku o prevratu u naunoj slici o svijetu nema nikakvog religioznog idealistikofideistikog priklona to je izvan diskusije. Grupa PodhorskyRichtmann je apolitika. U zakljuku svoje izjave Krlea nagovjetava da e u jednom od sljedeih brojeva Peata objaviti konanu analizu tih alosnih pojava te jo jednom potvruje potpunu solidarnost sa suradnicima svojeg asopisa. Dok je dvobroj Peata jo bio u tiskari, proirila se vijest o Krleinoj Izjavi koja e biti tiskana u njemu. Broz je hitno zahtijevao da mu se dogovori susret s Krleom te se s njim i sastao 29. lipnja 1939. u Mikuliima (susret je detaljno opisan u V. izdanju Matvejevievih Razgovora s Miroslavom Krleom, 1982). Broz je neuspjeno inzistirao da Krlea ne objavi Izjavu kojom dovodi u pitanje autoritet KPJ i njezina generalnog sekretara. Unato naelnom neslaganju i taj razgovor je protekao u prijateljskom tonu, a jedna od bitnih tema bilo je pitanje sibirskih grobova. V. Kalezi, meutim, u knjizi Ljevica u sukobu sa Krleom donosi Krlein iskaz po kojemu se susret s Brozom odigrao nakon to je Izjava ve publicirana (tu varijantu ini uvjerljivom injenica da su se u drugoj polovici lipnja ve pojavili prikazi Peata, 56, to bi znailo da je asopis iz tiska iziao sredinom lipnja). Broz je, meutim, svoje nezadovoljstvo Krleinom nepopustljivou izrazio i u Izvjetaju druga Valtera o situaciji u Jugoslaviji koji je uputio Kominterni u rujnu 1939: Trockisti djeluju i na knjievnom popritu. Oni u obliku revizije marksizma unose zbrku meu inteligencijom. Mi jo od marta izdajemo u Beogradu teoretski

legalni asopis pod nazivom Nauka i kritika u kojem sarauje iz Bugarske drug Pavlov lancima protiv neopozitivista. Grupa oko Krlee, na primjer Risti, Richtmann, Podhorsky i Bogdanov, u osnovi sprovodi tu revizionistiku kampanju. Mi smo ih raskrinkali u prvom broju Proletera. Osim toga, partijske organizacije izdaju broure umnoene na apirografu, u kojima se oni raskrinkavaju. I unutar CK KPH bilo je pokuaja da se postigne dogovor s Krleom i grupom oko Peata. U memoarskoj knjizi Krivovjernik na ljevici Ivan Supek (u to vrijeme mladi ljeviar peatovske orijentacije) opisuje jedan takav pokuaj mirenja peatovaca i vodeih predstavnika KPH: Dr. Pavle Gregori, Josip Kra, dr. Mladen Ivekovi i drugi utjecajni hrvatski komunisti bili su za nagodbu. Najblii izbor Ognjena Price za opugnanta bio je odbaen, s obzirom na to da je bio smatran eksponentom politbiroa, a bio je od robije i najintimniji prijatelj Milovana ilasa. Dr. Pavle Wertheim, biolog, ideoloki potkovan, nije takoer uzet, premda je on to najvie elio. Pala je primjedba da bi se to moglo izroditi u idovsku kolu, kako su Richtmann i Wertheim bili idovi, dakako ve posve srasli s hrvatskim miljeom i ateisti. Jai je bio razlog to je Oskar Davio, pripadnik Krleina tabora, nesretnom biologu oteo enu, a to je izmeu obojice komunista izazvalo bune i duge svae. I tako je naposljetku obrana slubenih pozicija zapala filozofa Safeta Krupia, koji je to najmanje elio. Njegov je apstraktni referat na ureenom sastanku bio nalik na bacanje magle. Kad je Krlea, nakon Richtmannova ekspozea spontano izlanuo da bi Zvonko trebao biti sekretar KPJ, razgovor je bio teatralno okonan. Supekov iskaz treba primiti s rezervom jer je faktografski prilino nepouzdan, a i njegova je knjiga usmjerena na obranu teko dokazive teze kako je izmeu KPJ i KPH postojao permanentni antagonizam jer je KPH pokuavala izai iz boljevikog rova na demokratsku irinu. U treem broju partijske Umetnosti i kritike objavljeno je nekoliko tekstova koji izravno polemiziraju s peatovcima ili pak raspravljaju o idejnim problemima kojima se Peat bavi. N. Petrovi (O V. Bogdanovu i etrdesetosmoj) komentira Bogdanovljeve interpretacije pov. zbivanja 1848. kao neuspio pokuaj revizije stavova klasika marksizma. V. Dragin (O. Kerovani) u tekstu San i istina Marka Ristia podvrgava kritici Ristievo tumaenje lika Don Quijotea. Prema Kerovaniju izvornu dvojnost koju je Cervantes ugradio u lik Don Quijotea (pa se on pojavljuje i kao luda, ali i kao plemeniti idealist svjestan drutvenih nepravdi) Risti svodi na samo jednu dimenziju prikazujui Don Quijotea iskljuivo kao vanistorijskog, vanljudskog tipa sanjara i povezujui nasilno taj tip sanjarenja s biti umjetnosti. U Ristievu stavu da su u sreditu poezije istraivanja subjektivnosti, kozmike zagonetke, ritmova oajanja, Kerovani vidi narcistiko postavljanje svoje individue u centar zbivanja i pokuaj da se samo jedna od manifestacija ivota nametne kao njegov glavni i jedini smisao. Stoga, zakljuuje Kerovani, Risti kao neizljeivi nadrealista nije mogao dati ni kritiku sna ni konkretnu istinu Don Quijotea: Mi odluno odbijamo njegovu koncepciju Don Kihota kao neistinitu, antihistorijsku i reakcionarnu. Mi odbijamo i njegovo shvatanje smisla borbe panskog naroda, jer ono objektivno predstavlja uvredu za taj divni i napaeni narod. Mi odbijamo njegovo shvatanje poezije, uloge i zadatka pjesnika kao iracionalistiko, idealistiko i antisocijalno. Mi odbijamo njegove sumnje u realni progres ovjeanstva, i to ne samo uopte (zbog Ristieve unutranje trulei), nego, napose, i zbog bretonovskih i idovskih tendencija koje se u njima i iza njih kriju. Mi vjerujemo u veliku istorijsku, socijalnu funkciju umjetnosti (Poezije) ne odriui njene specifinosti. Mi vjerujemo u one realne snage koje su bile, jesu i bie garant

stalnog uspona ovjeanstva ne ka himerama, nego ka realnom savlaivanju unutranjih protivurenosti. Slini stavovi o prirodi umjetnosti i nunosti zalaganja za novi realizam oituju se i u nepotpisanome programatskom lanku Za novi umetniki realizam te u tekstu Radovana Zogovia Odraavaju li umetnici odraze, koji polemizirajui s Radnikim novinama konstatira kako je slabost starog realizma u idejama realista, a nasuprot njima: Snaga novih realista (Gorkog, olohova, A. Tolstoja, Majakovskog, Ostrovskog, Fadejeva, Aragona) lei u moi njihovog naunog pogleda na svijet, koji odgovara stvarnosti i koji im pomae da shvate najdublje istine svijeta koji odraavaju. U treem broju pojavljuje se i tekst bugarskog filozofa T. Pavlova, ija je suradnja oito osigurana kanalima Kominterne, a koji u tekstu O filosofstvujuim fiziarima polemizira s Peincem i Ravnikarem (Podhorskym i Richtmannom). Predmet njegova polemikog osvrta je njihov zajedniki lanak Utjecaj prirodnih znanosti na filozofiju (Znanost i ivot, 1937, 23) i Richtmannov lanak Prevrat u naunoj slici o svijetu (Peat, 1939, 12 i 4). Pavlov svoj tekst zapoinje kategorinom tvrdnjom: ... retko sam u poslednje vreme itao tako otvoreno revizionistike i, razume se, tako neodrive, u svakom pogledu neodrive radove. Dalje Pavlov nastavlja svoj tekst tonom optunice koja nastoji Richtmanna i Podhorskog diskreditirati kao revizioniste i lijeve intelektualce, upozoriti na tetnost njihovih teorijskih stavova: A ono to je najvanije, najalosnije i najopasnije to je injenica da pisci tih izrazito antinaunih lanaka ive u uverenju i imaju pretenzija da predstavljaju ortodoksne tumae i zastupnike dijalektikog materijalizma, ili, to je jedno te isto, materijalistike dijalektike. Ustvari njihovo gledite nije nita drugo nego najii i, prema tome, najgori neopozitivizam, sa jakim agnostikim, relativistikosubjektivistikim primesama. Ocijenivi postavke Richtmanna i Podhorskog o odnosu suvremene fizike i filozofije kao pokuaj likvidiranja filozofije, Pavlov oslanjajui se na Lenjinove stavove iz djela Materijalizam i empiriokriticizam konstatira da razvitak suvremene fizike jest izazvao prevrat u fizikalnom shvaanju (pojmu) o sastavu materije, ali filozofski pojam materije time nije pobijen. Ulogu fizike Pavlov tumai kao ulogu posebne znanosti koja prouava, utvruje, objanjava i definira strukturu i strukturnu zakonitost materije, a uloga je filozofije da ispituje, objanjava i definira materiju kao objektivnu realnost, koja se odraava, s veom ili manjom tonou i punoom u svijesti koju je ona porodila, ali koja ne postoji bez nje ili izvan nje. Pavlov smatra da je u fizici matematika, koja je neko bila samo pomono sredstvo znanstvene analize dobila previe vanu ulogu i postala sama sebi svrhom. Matematika fizika je prestala biti dijelom fizike i pretvorila se u dio iste, apstraktne, formalne matematike. Fizika je prestala biti znanost o objektivnoj materijalnoj stvarnosti, to je dovelo do zakljuka o iezavanju materije te do svojevrsnog idealizma i fideizma. Richtmann i Podhorsky, tvrdi Pavlov, nastoje reakcionarni neopozitivizam Beke kole spojiti s materijalistikom filozofijom i taj svoj revizionizam prikazuju kao posljednji rezultat dosljedne filozofske misli. I u dvobroju 45 Umetnosti i kritike, objavljenom u studenome 1939. nekoliko tekstova (primjerice O levim i desnim jasnovidcima . Daniia/. Jovanovia i Razgolieni formalizam J. Popovia) proeto je polemikim tonom. U zagrebakom Izrazu (1939, 9) Ognjen Prica objavljuje tekst Recepti, propisi i dogme (Povodom pisanja Peata) u kojem komentira tekstove tiskane u prvih sedam brojeva Peata. Osvre se posebno na napise Marka Ristia zakljuujui da se on, prigovarajui propisima i receptima to sputavaju socijalne knjievnike, zapravo

sam vraa u stare i davno preivjele propise i recepte larpurlartistikog shvaanja umjetnosti. Potom se bavi Richtmannovim tekstom Prevrat u naunoj slici o svijetu konstatirajui da on stoji na stajalitu empiriokriticizma i raznih neomahistikih struja to izbacuju sve tragove materijalizma iz klasine graanske filozofije. I on, poput Pavlova, odgovara Richtmannu na njegovu postavku kako suvremena fizika svojim postignuima ugroava status filozofije kao nauke nad naukama tumaenjem da se filozofija uope ne bavi pitanjem strukture materije jer je to stvar posebnih znanstvenih disciplina, ve je predmet filozofije sadrajno miljenje. Prica zakljuuje da se poput Ristia i Richtmann buni protiv propisa i dogmi, ali se sam vraa dogmama mahistikog subjektivizma. Meutim, Pricu najvie zanima pitanje to Krlea radi u drutvu suradnika poput spomenute dvojice ili Vase Bogdanova. Krlea je, tvrdi Prica, nekad bio u prvim redovima kulturne i napredne borbe, neprijatelj plitkog larpurlartizma, vjerovao je u bezgranini napredak znanosti. Krleino djelo nije na pravi nain kritiki valorizirano, o njemu su pisani samo hvalospjevi ili pokude; to nisu bili pravi prikazi njegova velikog djela. Sam Krlea bi trebao pomoi lijevoj kritici da se pravilno razvija. On nema razloga da se ljuti na lijeve kritiare jer se ljevica najenerginije ogradila od Hermanova napada na Krleu. Stoga Krlea nije u pravu kad u isti ko trpa Zogovia i Marakovia, Nuia i egvia. Prica Krlei prigovara zbog nedosljednosti kriterija jer on suradnicima lijevih asopisa zamjera politike i moralne nekorektnosti koje mu ne smetaju kod njegovih suradnika. Pricin tekst je, oito, voen idejom koja odreuje i odnos KPJ prema Krlei: pokuati ga odvojiti od njegovih suradnika i pokazati mu da je njegovo mjesto u komunistikom pokretu. U skladu s time intoniran je i zakljuak Pricina teksta: Krleino je knjievno djelo ono to je nekad naem mladom pokretu davalo i veliko knjievno znaenje. I upravo zato ne moemo se pomiriti s tim da Krlea podupire jalove i negativne pojave kao to su M. Risti i Z. Richtman, a jo manje, da on svojim imenom i autoritetom pokriva kod neobavijetenih te tetne pojave. To kodi i naprednom pokretu i samom Miroslavu Krlei. U sedmom broju Peata dominiraju literarni prilozi Oskara Davia (polemiki je intoniran samo jedan prikaz knjige Marjanovievih zapisa u stihovima Mi budale), ali to je bilo samo zatije pred pojavu dvobroja 89 za 1939. koji je iz tiska iziao potkraj prosinca. Ve je u Peatu, 56, u svojoj Izjavi Krlea obeao itateljima konanu analizu sukoba s drugim asopisima na ljevici. Meutim, kao izravni poticaj posluio mu je Pricin lanak Recepti, propisi i dogme iz listopadskog broja Izraza. Pricin poziv da se distancira od svojih suradnika Krleu je potaknuo da ue u otvoreni obraun s glavnim eksponentima partijske kulturne politike. Do tog broja Peat je nominalno potpisivalo kolektivno urednitvo (premda se znalo da je Krleino miljenje presudno u ureivanju asopisa); od broja 89 Krlea sam potpisuje asopis kao jedini urednik preuzimajui svu odgovornost za politike i estetske konzekvencije stavova koje asopis zagovara. U uvodnom dijelu svojega Dijalektikog antibarbarusa Krlea ekstenzivno citira Pricin tekst, a zatim ga podvrgava nesmiljenoj stilografskoj i logikoj analizi pokazujui stilske nezgrapnosti, logike nedosljednosti i banalnost Pricinih ideja. Odbacuje kao nedostojnu svaku mogunost prihvaanja odstupnice koju mu nudi Prica (pri tome podrazumijeva i svoje sugovornike iz partijskog vrha ije je nagovore Prica samo javno artikulirao). Krlea, koji je ve publiciranjem Izjave protiv volje generalnog sekretara KPJ uzeo u zatitu sve svoje prokazane suradnike, ovdje jo jednom potvruje da u potpunosti stoji iza njih.

Dalje, Krlea konstatira kako je distanciranje partijskih intelektualaca od Hermana lano, jer oni i dalje ponavljaju bitne Hermanove optube. Upozorava i na izravne analogije u Pricinim optubama protiv Ristia s Hermanovim iz teksta Quo vadis, Krlea? Ne prihvaa optube o trockizmu svojih suradnika (iako se sam Risti u svojim tekstovima u Peatu deklarirao kao Bretonov sljedbenik); energino odbija da je sam ikad bio sklon idejama Trockoga, a distanciran je i prema nadrealistikoj poetici (ono to razumije u nadrealistikim tekstovima svojih suradnika Ristia i Dedinca jest njihova poetinost dok mu smisao u velikoj mjeri ostaje nerazumljiv): Stvar Lava Trockoga smatram politiki beznadnom pustolovinom ve vie od petnaest godina, i Peat dovoditi u vezu s politikim pojmom La Quatrieme ili je podmukli izazov, ili potpuna ishlapjelost mozga. On ne odbacuje socijalno kritiki angaman umjetnosti, ali smatra da umjetnost treba zatititi od diletanata. Krlea kae kako je dugo utio ne elei poticati sukobe unutar ljevice, ali sada mora reagirati kako bi Ognjenu Prici i njegovoj beletristikoj kompaniji koja se samozvano nametnula za tumaa, za mentora, pa ak i arbitra dokazao da govore o stvarima u koje se ne razumiju, pobijajui neto to nije reeno i branei princip tendencije u umjetnikom stvaranju od Peata, kao da je Peat u tu svrhu pokrenut kako bi toj naoj dijalektikoj tendenciji to prije zavrnuo vratom. Ogoren odluno nastavlja: Mene, meutim, sve to petljanje oko toga kako e ta gospoda reagirati na moje rijei ne zanima mnogo, jer sam uzeo javno rije na obranu dijalektikog principa u okviru naeg, stvarnog knjievnog posla, i od danas ne poznajem vie nikakve ale! Od danas branim dostojanstvo socijalne tendencije od diletanata i ne u popustiti tako dugo dok ne sredim ove zbrke u pojmovima, u savjestima i knjievnim prilikama u okviru dijalektikog krila nae lijeve, lijepe i napredne knjige, koju njeni samozvani branioci tako ustrajno brane od ljepote, od jasnih naela i od naprednosti, u ime tih istih principa koje negiraju. Iako je svjestan da ulazi u otvoren sukob s KPJ, Krlea oito eli izbjei da on i njegovi suradnici budu stigmatizirani kao trockisti, to u ondanjoj konstelaciji snaga na ljevici znai izloiti se otvorenu neprijateljstvu vodee organizirane snage na ljevici te suoiti se i s neugodnim osobnim bojkotom. S druge strane, prema Promemoriji istraivaima tzv. sukoba na ljevici (premda ne treba izgubiti iz vida injenicu da je ona diktirana engiu etiri desetljea nakon objavljivanja Dijalektikog antibarbarusa) Krlea i njegovi suradnici su ipak i u trenutku sukoba KPJ doivljavali kao jedinu snagu kadru da se opre politikoj krizi koja je na sve strane pokazivala znakove rasula; drugim rijeima, oni su smatrali da politika linija Komunistike partije predstavlja politiku najmanjeg zla, to je bilo nae nepokolebljivo uvjerenje. Krlea sebe i svoje suradnike unato sukobu doivljava kao dio ljevice te stoga nastoji paziti da se u javnosti ne bi desilo ili poduzelo bilo to to bi moglo da se pojavi kao kompromitantan argument protiv Partije ili protiv njene partijske linije. Stoga Krlea nigdje, a ni njegovi suradnici iz Peata, nee spomenuti represivnu praksu staljinistikoga totalitarnog stroja, iako je u razgovorima sa svojim privilegiranim sugovornicima (engi, Matvejevi, Oak i dr.) stalno napominjao da su u pozadini sukoba bile injenice staljinskih procesa i sibirskih grobova. Ta tema, meutim, u Dijalektikom antibarbarusu nigdje nije izrijekom dotaknuta; Krlea ostaje na razini rasprave o estetskim problemima to je povremeno prekidano digresijama o osobnim animozitetima i psiholokim karakterizacijama protivnika. U veem dijelu Dijalektikog antibarbarusa analizira Ristiev tekst iz prvog broja Peata, San i istina Don Kihota. Konstatira da je netona Pricina optuba kako Risti bjei od stvarnosti jer Risti izrijekom govori kako je u vremenima tragedije

panjolskog naroda iluzorno posveivati svoj ivot snivanju i umovanju dok postoji mogunost da celo to subjektivno kraljevstvo bude od danas do sutra razoreno i mranjatvom ukinuto. Risti se ne otuuje aristokratski od masa, tvrdi Krlea, jer on u svojem tekstu govori upravo suprotno: Takozvana elita je ne samo otima kulture od naroda nego i neprijatelj kulture. Na Pricinu optubu da izbjegava pisati o tragediji panjolskog naroda u graanskom ratu Krlea odgovara da ve dvadeset i pet godina pie o tragedijama malih naroda, da o panjolskim temama pie stalno (tekstovi o Cristovalu Colonu, Goyi). U Pragu je 1932. skicirao ciklus pjesama o panjolskoj revoluciji od kojih je objavio samo jednu. Na poetak panjolskoga graanskog rata reagirao je i pisanjem niza balada inspiriranih panjolskom tematikom, nadahnutom formama karakteristinim za panjolsku umjetnost te donosi i tekstove tih balada (one e od II. izdanja Balada Petrice Kerempuha 1946. postati sastavnim dijelom zbirke). Spominje takoer i publicistike feljtone o panj. graanskom ratu koji nisu mogli biti tiskani (misli pritom oito na tekstove koji nisu objavljeni u Novom listu 1937). Krlea odgovara Prici i na njegove primjedbe o prirodi estetskog ina izreene u povodu romana Na rubu pameti i opisa Sikstinske kapele; Krlea dri da svojim opisom brani dostojanstvo umjetnine od nerazumijevanja, brani oduhovljenu logiku umjetnikog stvaralatva od primitivne, diluvijalne, dvopapkarske trivijalnosti. U zavrnom dijelu Dijalektikog antibarbarusa Krlea se osvre i na druge protivnike s ljevice koji su kritiki doekali pojavu Peata i pisanje njegovih suradnika (R. Zogovi, M. ilas, J. Popovi, V. Gligori, . Jovanovi, P. Bihalji, A. Vuo, V. Vukovi, S. Krupi, A. Humo, M. Davio, P. Perovi). Svoje umijee ironijskog persifliranja Krlea je osobito efektno demonstrirao interpretirajui spornu pjesmu Radovana Zogovia Don Kihot na bombarderu pokazujui neznanje, nerazumijevanje umjetnosti i netalentiranost protivnika. U zakljunom paragrafu svojega polemikog teksta Krlea jo jednom porie da je posrijedi politiko neslaganje: Nije rije o politici u ovoj raspri koja se rasplamsala oko Peata nego o knjievnosti i nije rije o naem desnom politikom zastranjenju nego o loem, dijalektikom, bezidejnom i bezuslovnofrazerskom primjenjivanju teze o socijalnoj tendenciji u okviru nae lijeve knjige, gdje se taj obrt tjera sasvim slabo i dosadno, i gdje nekoliko nesposobnjaka, polijevivi do bezumne fraze, misli, da se svi poletarci sveukupnog naeg knjievnog poetnitva mogu prekrijumariti u knjievnost kao plovke u palau, u ujedinjenom jatu gaui gluposti, pod etvrtonskom palicom velikog svog ideologa i dirigenta R. Zogovia. S ucjenjivaima, sa klevetnicima i s politikim provokatorima, koji tu mranu rabotu vre pod krinkom dijalektike samo zato da bi time zatitili svoju knjievnu nesposobnost, s takvim nezdravim pojavama treba obraunati, konano i neopozivo. A da e se to dogoditi prije ili kasnije, zato im pisac ovoga Antibarbarusa jami svojim potpisom. Dijalektiki antibarbarus je dobio izniman publicitet u novinama i asopisima: graanski tisak uglavnom se opredijelio za Krleinu stranu u njegovu obraunu s diluvijalnim, barbarskim stavovima; klero-nacionalistika desnica uglavnom se suzdrala od komentara i opredjeljivanja jer je Krleu doivljavala moda i kao opasnijeg protivnika od komunistikih intelektualaca; partijska inteligencija ubrzano zapoinje pripreme za obraun s Krleom. Odmah nakon izlaenja Dijalektikog antibarbarusa Prica je napisao odgovor Barbarstvo Krleinog Antibarbarusa; tekst je trebao biti objavljen u Izrazu, ali kako je asopis kasnio s izlaenjem, Prica ga je tiskao krajem sijenja 1940. u posebnoj brouri. Osnovna je teza Pricina odgovora da Krlea ni jednim vrstim

argumentom nije odbio njegove optube protiv Richtmannove neopozitivistike karikature dijalektike (koju je u meuvremenu raskrinkao i akademik Pavlov, poznati autoritet u oblasti dijalektikog materijalizma), a ni protiv Ristieva larpurlartizma i surrealizma. tovie, Krlea se premda mu je ponuena mogunost distanciranja javno legitimirao kao apologet mahizma, larpurlartizma i nadrealizma. Prica jo jednom analizira bitne Richtmannove postavke i konstatira da njegov neopozitivizam nuno zavrava u solipsizmu te se vezuje za misticizam i fideizam. Krleina obrana suradnika, tvrdi Prica, odaje nepoznavanje filozofske literature te nastojanje da se to neznanje prikrije praznim i bombastinim frazama. Da bi dokazao Krleinu filozofsku neobrazovanost, Prica se osvre i na jedan davni Krlein lanak o Kantu iz 1924 (O dvjestagodinjici roenja Immanuela Kanta) kao primjer takve isprazne verbalistike, a da bi pokazao kako ni tvrdnje o Krleinoj erudiciji nisu posve tone, upozorava na omake u pisanju latinskih rijei. Ali, ipak, priznat e Krlei da za razliku od ostalih peatovaca on nije nitko i nita, da je stilista i knjievna veliina, ali utoliko je vea njegova odgovornost za unoenje zabuna meu obine ljude; stoga Prica upozorava: Bilo je jo i veih stilista i knjievnih veliina nego to je Krlea pa kad su imali krivo, reeno im je da imaju krivo. Dijalektiki antibarbarus u vrhu KPJ nije bio shvaen samo kao estetska polemika usmjerena protiv nekolicine netalentiranih i ambicioznih pisaca, na emu je Krlea izrijekom inzistirao; taj tekst je doivljen kao otvoreni izazov kojim se radikalno osporava autoritet KPJ i njezinih vodeih intelektualaca. Osim toga, Krlein je tekst zaotrio podjele na krleijance i antikrleijance meu pripadnicima lijevog pokreta (ilas tvrdi da su svi vodei hrvatski komunisti osim Bakaria bili krleijanci), naruavajui borbenu monolitnost partije koju u to vrijeme, nakon dugotrajnih frakcijskih borbi, pokuava izgraditi Josip Broz. Stoga je odmah u trenutku pojavljivanja u CK KPJ donesena odluka da se pokrene zbornik tekstova kojim bi se Krlei odgovorilo. U tom trenutku Broz nije bio u zemlji pa u literaturi o sukobu na ljevici postoji spor o njegovoj osobnoj ukljuenosti u pripreme Knjievnih sveski i definitivan obraun s Krleom: Stanko Lasi i Predrag Matvejevi dre da Broz nije bio ukljuen u pripremu te edicije i da ga je doekao gotov in; Vasilije Kalezi i Zorica Stipeti pak smatraju da je Broz bio izvjetavan o pripremama te je, unato svojim sklonostima prema Krlei, bio odluan da obraun s peatovtinom izvede do kraja (iz ega logino proizlazi da se u razdoblju 193940. Krlea ne sukobljava samo s jednom strujom u KPJ ve s cjelinom KPJ). Inicijatori pokretanja Knjievnih sveski bili su ilas i Kardelj; suradnici i redaktori su se u prvoj polovici 1940. sastajali u Beogradu i Zagrebu gdje su diskutirali o napisanim prilozima. U Beogradu je kao redaktor na pripremanju zbornika radio ilas uz pomo Koe Popovia i Stefana Mitrovia, a u Zagrebu Vladimir Bakari. Prema ilasu (V. Kalezi, Ljevica u sukobu s Krleom) Broz se nakon povratka iz Moskve u oujku 1940. upoznao s pripremama za definitivan obraun i bio je, prema ilasovim rijeima, u poetku oprezan i rezervisan, a kad je vidio situaciju i teinu poslova onda nas je, moda i pourivao.... Ipak, ubrzo nakon povratka sastao se jo jednom s Krleom (prema iskazu danom I. Oaku, Krlea je i sam traio taj sastanak). Krlea tvrdi da je ponovo govorio Titu o sudbini partijskih kadrova nastradalih u staljinskim istkama: Rekao je da smatra da sve to to se deava s kadrovima u SSSR-u nema nita zajednikog s izgradnjom socijalizma, sve to samo teti socijalizmu, revoluciji, a posebno prestiu i popularnosti Sovjetskog Saveza (KrleaPartija, 251). Tito je pak ...vrlo otro i kritiki istupio protiv knjievnika i njihovih polemika, koje tete politici Partije. To je kvalificirao kao trockizam ili

liberalizam i neshvaanje osnovnih zadataka Partije, koja je stajala neposredno pred revolucijom. to se tie Staljina, istki, moskovskih procesa, nestanka najstarijih politikih kadrova, meu njima i jugoslavenskih, Tito se sloio da su to injenice, ali da sada nije ni vrijeme ni mjesto za razgovor o tome i njegovo rjeavanje, jer najvanije to treba u ovoj situaciji vidjeti i razumjeti jest da nam je pred vratima, pred nosom rat. Sada treba misliti o zbijanju partijskih redova i jaanju antifaistike fronte borbe, o spremanju za borbu. Unato uvaavanju Krleine uloge u lijevom pokretu, pa i evidentne osobne naklonosti, Broz je u oujku ve bio vrsto odluio da se obrauna s peatovcima i samim Krleom. U Proleteru (1940, 34) objavio je lanak Za istou i boljevizaciju partije u kojemu je ponovo osudio okupljanje revizionista oko Peata i samog Krleu koji se otvoreno solidarizirao s njima: svi antipartijski elementi okrenuli su svoje lice ka Krlei sa nadom da e on prihvatiti njihov barjak u borbi protiv partije. Nas vrlo udi da on ne vidi kakva mu je uloga namenjena, no mi emo voditi odlunu borbu ne samo protiv direktnih protivnika nae partije, nego i protiv onih koji ih podravaju. Mi emo se boriti za mase, boriemo se protiv antimarksistikog i antilenjinistikog utjecaja meu radnim masama. Premda je Krlea u Dijalektikom antibarbarusu spominjao i mogui nastavak teksta, ipak je odustao od te ideje. U Peatu, 1012 dominirali su literarni prilozi mladih pisaca Marinkovia, Kruia (egedina) i Matkovia te esejistiko-putopisne varijacije Marka Ristia Iz noi u no. Krlea je u tom broju objavio samo tekst Rasulo pameti, polemiki odgovor Stjepanu Markuu koji je 1939. tiskao knjiicu Symposion... drei da mu se Krlea u Banketu u Blitvi narugao. Nadmonom ironijom analizira zbrkani tekst (markuijadu) svojega intelektualno pretenciozna napadaa aludirajui na njegovo rasulo pameti. (U Krleologiji ili povijesti kritike misli o Miroslavu Krlei S. Lasi e 1989. pokuati dokazati da Markueva knjiga Symposion..., i potom 1940. njezin nastavak, nisu ipak izraz samo jednoga tatog i zbrkanog uma ve pokuaj da se s liberalistikog motrita osvijetli Krleina nemo da se otrgne totalitarnoj ideologizaciji.) U trobroju Peata (1940, 1315) Krlea ne sudjeluje kao autor teksta. Kao glavni polemiari pojavljuju se opsenim prilozima Z. Richtmann i M. Risti, koji Peatovim protivnicima odgovaraju i u Krleino ime. Richtmann u studiji Savremena nauna misao nije idealistika polemizira s kritikama koje su Ognjen Prica i Todor Pavlov uputili njemu i Krlei. On ostaje pri svojoj tezi da je kao najstarija forma ljudskog miljenja izgubila svoju nekadanju ulogu. Spekulativna metoda filozofskog istraivanja potisnuta je novim znanstvenim metodama koje se zasnivaju na eksperimentima i njihovoj matematikoj obradbi. Opseg konkretnog znanja uveava se u tolikoj mjeri da postaje nepotrebnim izvanznanstveno povezivanje rezultata pojedinih znanosti nekakvom filozofijom prirode. Da bi otklonio optube kako se tu radi o revizionizmu, Richtmann citatima pokuava dokazati kako njegove postavke nisu u neskladu s Marxovim i Engelsovim djelima. Rekapitulirajui suvremeni razvitak na polju fizikalne logike kritike, od Macha, koji je pripremio teren za Einsteinovu teoriju relativnosti, do aktivnosti fiziara-logiara Bekoga kruga, Richtmann upozorava da tradicionalnu filozofiju sve vie zamjenjuje logika kritika: Takva kritika, jasno, nije nikakva filozofija u obiajnom smislu te rijei, ona je dio nauke. Ona ne moe biti reakcionarna ni napredna, ona moe da bude potpuna ili manjkava, spretna ili nespretna, savrenija ili nedostatna, ali da se ta kritika ne rukovodi nikakvim natranim ideolokim ili politikim motivima, to je izvan svake sumnje. Autori poput Price napadaju takvu vrstu kritikih radova jer

konzekventna primjena njihovih principa znai smrt najispraznije, nestvarne, neuene frazeologije, kakova se kod nas njeguje pod firmom dijalektike. Richtmann ipak priznaje da postoji jedno podruje filozofije koje znanost nikad nee uspjeti zauzeti: to su razmatranja o ljudskom ivotu, o sudbini pokoljenja i rodova: Filozofska djela ove vrste nisu knjige o knjigama, ve kao i nauna djela knjige o neposrednoj stvarnosti. To nisu prazne frazerske i verbalne spekulacije ve razmatranja na temelju vjekovnog ljudskog iskustva, koje nije steeno nikakvim naunim istraivanjem, ve linim ivotnim iskustvom dotinog filozofa mislioca. Ovakav filozofski rad predstavlja prelaz izmeu nauke i knjievnosti. Potanko analizirajui prigovore, upozoravajui na Pricino i Pavlovljevo nepoznavanje ne samo suvremene fizike i neopozitivizma ve i djela klasika marksizma (pa i samog pojma dijalektikog materijalizma na koji se neprekidno pozivaju), Richtmann svojim kritiarima poruuje: Kad biste se htjeli potruditi da malo dijalektiki mislite, mjesto da rije dijalektika stalno vaete, vi biste mogli shvatiti da rije revizionizam u politikom smislu demokracije (kako se taj pojam redovito upotrebljava), nema nieg zajednikog s revizijom bilo kakve naune tvrdnje. Ni jedna knjiga o nauci iz Engelsovih vremena danas vie nije od rijei do rijei tona. Nauka se stalno revidira, a ako od te revizije iskljuite tekstove klasika materijalizma, onda im poriete nauni karakter i stvarate od njih religiozne dogme. Nerevizionistika dijalektika to je kontradikcija, jer pridjev dijalektiki stavljen pred imenicu materijalizam znai da spoznaje tog materijalizma nisu svrene, ve se razvijaju. Ja smatram da je moje heterodoksno izlaganje dijalektike ona nerevidirana dijalektika, dok principijelno odbacivanje revizije znai revizionizam u loem smislu te rijei, jer se time revidira osnovni princip dijalektikog materijalizma, potrebu njegove neprestane revizije. Marko Risti u Nesavremenim razmiljanjima analizira detaljno Pricine tekstove Recepti, propisi i dogme i Barbarstvo Krleinog Antibarbarusa pokazujui kako Prica pojedine reenice izvlai iz konteksta i krivotvori im smisao. Na kraju indignirano zakljuuje: Dosta je! Jer sve je ovo samo jedno glupo, nedostojno, dosadno, cepidlako diseciranje i Pricinih i mojih sopstvenih reenica, na koje me je primorala Pricina metoda izvrtanja i falsifikovanja, jer sve je ovo to ovde moram da radim u stvari samo sitniarsko preterivanje oko nekih besmislenih insinuacija i politikantskih trikova jednog nepismenog gnjavatora. Sve ovo nije nita drugo nego bapsko svaanje koje se idiotski vrti oko dve-tri reenice iz kojih prof. Ognjen Prica, kao samozvani sudija, hoe poto-poto da izvue nekakav porazan dokaz o mom kriminalnom trockistikom mesearstvu ne ba tako bezopasnom, a ovo blesavo hvatanje za rei s njegove i s moje strane, izgleda mi utoliko bednije to se vri ba u trenutku kad se nalazimo na samom rubu krvavog i vatrenog Maelstroma bezumne motorizovane agresije koja se pakleno vitla u krugu i koja e se zavitlati tako u svoju sopstvenu propast, ali e pri tome povui sobom ko zna koliko od itavog onog sveta usred koga se razmahnitala. Pojava Dijalektikog antibarbarusa uznemirila je duhove i meu slovenskim lijevim intelektualcima. Na Krleinu stranu staju dvojica njegovih prijatelja: Bratko Kreft i Ju Kozak. Kreft u eseju Krleeve lirine samoizpovedi (Ljubljanski zvon, 1940, 12) proglaava Krlein polemiki spis monim odgovorom na pritiske kojima je izvrgnuta umjetnost iz sfere politike, a Kozak (Pogovori na vasi, Ljubljanski zvon, 1940, 34) u Dijalektikom antibarbarusu vidi vano poglavlje u naem knjievnom ivotu jer pritisci na knjievnike da se podrede zahtjevima normativne poetike postoje i na slovenskoj kulturnoj sceni. To e navesti skupinu komunistikih

intelektulaca okupljenih oko Edvarda Kardelja da im u Knjievnim sveskama otro odgovori. U ljeto 1940 (prema S. Lasiu krajem srpnja ili poetkom kolovoza) izlazi iz tiska zbornik Knjievne sveske kojim se KPJ definitivno obraunava s peatovskom skupinom intelektualaca. U zbornik su uvrteni i neki ve objavljeni tekstovi (tri napisa O. Price: Savremena filozofija i prirodne znanosti; Recepti, propisi i dogme; Barbarstvo Krleinog Antibarbarusa; T. Pavlova: O filozofstvujuim fiziarima; V. Dragina/O. Kerovanija: San i istina Marka Ristia). Posebno su za Knjievne sveske napisani i novi tekstovi T. Pavlova O dijalektici i antibarbarstvu Miroslava Krlee; Dijalektiki pogledi Miroslava Krlee o umjetnosti; Zvonimir Rihtman skida masku; M. Nikolia (M. ilasa) Od nerazumijevanja do revizionizma; J. estaka (S. Mitrovia i E. Kardelja) Nekoliko opih primjedaba povodom peatovskih revizionistikih pokuaja; K. Popovia Ratni ciljevi Dijalektikog Antibarbarusa; S. Horvata (P. Wertheima) Idealizam u savremenoj biologiji. Bili su narueni jo neki tekstovi, ali su zbog razliitih razloga izostali: tekst R. Zogovia bio je predug, a ni kvalitetom nije zadovoljio prireivae pa je ostao neobjavljen; V. Maslea nije napisao narueni tekst zbog simpatija prema Krlei s kojim je neko suraivao u Danasu. Na nekim tekstovima dugo su radili timovi suradnika; primjerice, izvorni predloak S. Mitrovia temeljito je redigirao i dopunio E. Kardelj (a u redigiranje tog priloga bili su ukljueni jo F. Kidri i B. Ziherl). Todor Pavlov u svojim tekstovima istupa s nadmone pozicije arbitra koji, kao meunarodni autoritet za problematiku dijalektikog materijalizma, presuuje u sporu. On dobrohotno hvali pravilan Zogoviev odnos prema Krlei jer Zogovi mu je u jednom privatnom pismu napisao kako suradnici lijevih asopisa visoko cijene Krleino knjievno djelo i ako je potrebno, spremni su ga braniti od njega samog. Izraava takoer nevjericu zbog tona i jezika kojim je pisan Dijalektiki antibarbarus (taj broj Peata je oito Pavlovu hitno dostavljen jer je svoj kritiki komentar datirao 9. I. 1940) te on sugerira svojim prijateljima u Jugoslaviji da Krlei odgovore svom neophodnom otrinom, ali isto tako i uz neophodno dostojanstvo. Krlei (a jo manje njegovim suradnicima) Pavlov meutim ne priznaje ni elementarnu nauno-filosofsku erudiciju i sposobnost da logiki rasuuje, nedostaje mu i elementarno oseanje naune odgovornosti da ne pie o stvarima koje je nesposoban da shvati. Potom Pavlov pokuava dokazati da Krlea ne poznaje i ne priznaje temeljne stavove klasika dijalektikog materijalizma, a kao glavni autoritet navodi E. Kretschmera, iako on nije strunjak za gnoseologiju i estetiku ve za medicinsku psihologiju. Pavlov analizira i Krleine stavove o prirodi umjetnosti poevi od estetskih sudova iz Predgovora Podravskim motivima. Tvrdei da je umjetnost po svojoj najdubljoj biti drutvena, konkretno-historijska pojava koja u klasnom drutvu nuno ima klasni karakter, napada Krleine postavke kao nakazni biologizam jer Krlea pjesniki dar vezuje za nasljedne, opebioloke i psiholoke fenomene: ... njegova teorija umetnosti nema nita zajedniko sa pravom dijalektiko-materijalistikom teorijom umetnosti. Teorija Miroslava Krlee je tipina mehanistiko-bioloka teorija koja trai koren umetnosti u biolokonaslednim osobinama krvi pa se tako pribliuje ak i ozloglaenim rasistikim teorijama umetnosti i kulture. Najenerginiji u osudi Krlee i peatovaca je M. Nikoli (Milovan ilas); u tekstu Od nerazumijevanja do revizionizma optuuje Krleu da je posluio svim otvorenim i prikrivenim neprijateljima napredne teorije da ga prihvate kao svojega monog zatitnika i da se svrstaju iza njega. Da bi to dokazao, ilas opirno citira aktualne tekstove iz protukomunistikih asopisa i novina u kojima se hvali Krleina hrabrost

i vjetina argumentacije, osobito se zadravi na pohvalama trockista okupljenih oko Nae zemlje, ime oito eli upozoriti da unato Krleinu izriitom ograivanju od trockizma njegov polemiki tekst jest percipiran kao trockistiki: upravo ga oni najvie hvale i pozivaju se na njega. Nakon toga uvodnog dijela svojega polemikog eseja ilas se prisjea kako je njegova generacija lijevih omladinaca kriom, ispod kolskih klupa, itala Krleina djela doivljavajui ga kao velikog uitelja: Njegove rijei podizale su mladie iz umalosti u koju ih je zatvaralo sve ono to je dotrajalo, to je ve trebalo da vie ne traje, a ipak je trajalo jo tvrdokorno u svom umiranju. Meutim, konstatira ilas, ak i ta njegova rana angairana djela pokazuju da je Krleina ideoloka i filozofska sprema slaba i da su njegova djela ve tada nosila u sebi mogunost sukobljavanja s naprednim pokretom. Potom tu tezu ilas ilustrira primjerima iz Krleinih eseja pokazujui kako Krlea nemarksistiki tretira ulogu linosti u povijesti, ne razumije pojam diktature proletarijata, ne poznaje osnove Marxove politike ekonomije i Lenjinove analize imperijalizma, Bakunjina tretira ravnopravno Marxu, pokazuje simpatije prema Zinovljevu i Buharinu koji su se naposljetku pokazali izdajnicima. Potom Krlei zamjera i njegovo protivljenje ljeviarskim demonstracijama protiv Konkordata, analizira njegovu relativizaciju svih pogleda na svijet u romanu Na rubu pameti te konstatira da je doao u sukob sa stvarnim interesima radnike klase, ali uplaen njezinom snagom on mimikrira svoja revizionistika nastojanja raspravom o knjievnosti: Ta otrina, ta neposrednost borbe, ta angaovanost milionskih masa, koje unitavaju sve i svakoga tko im se isprijei na putu, natjerale su i Krleu i grupu oko Peata da maskiraju svoje aktivno suprotstavljanje toj liniji, da maskiraju itav svoj revizionizam, da predstave razmimoilaenja sa tim pokretom kao diskusije o talentima i netalentima, o pismenim genijima i nepismenim budalama, da stvarne razlike prikriju kienim frazama, u emu je grupa oko Peata zaista veoma dobro ispekla zanat. Stefan Mitrovi i Edvard Kardelj u uvodu opirnog teksta Nekoliko opih primjedaba povodom peatovskih revizionistikih pokuaja naglaavaju kako je polemika s Peatom nuna (za razliku od drugih oni smatraju da je ona za ljevicu i korisna); suradnike Peata pritom ne amnestira od odgovornosti ni injenica da neki od njih nisu potpuno svjesni injenice da svojom djelatnou podrivaju ideju komunizma. Istiui da bez jednog radnikog pokreta s razvijenom teoretskom milju nema u naoj zemlji napredne knjievnosti, koja bi po svojoj visini mogla ostati u kulturnom zlatnom fondu naroda kroz vijekove, oni prijetei upozoravaju na tu injenicu knjievnike sklone grijehu oholosti i idejama o slobodi umjetnosti. Izravno je Krlei upueno upozorenje: Ima samo jedna istina za koju se bori radniki pokret. Na liniji te istine radniki pokret vri i svoje teoretske napore. Istinska sloboda stvaranja moe oznaavati samo onu slobodu koja dozvoljava umjetniku ili knjievniku da slui toj jedinoj istini (...) Ako netko trai slobodu stvaranja van te istine, onda to znai, da trai slobodu unoenja tuih ideologija u radniki pokret. Smjetajui peatovtinu u kontekst univerzalnog fenomena revizionizma koji stalno ugroava komunistiki pokret, autori tvrde da se klica Krleina revizionizma moe oitati ve i u njegovim radovima glembajevskog ciklusa, jer kritika reakcionarne klase nije provedena na nain kako to ini Gorki, uime napredne, nove klase ve iz pozicije pisca koji je i sam dio te glembajevtine protiv koje se pobunio. Posebnu su pozornost Kardelj i njegovi asistenti u dopunjavanju Mitrovieva predloka (Kidri i Ziherl) posvetili Krleinim sljedbenicima u Sloveniji Kreftu i Kozaku. Osudu njihovih stavova poentiraju konstatacijom da je dio lijevih intelektualaca samo labavim vezama povezan s radnikim pokretom, dok je

bezbrojnim nitima skopan s raznim buroaskim ideologijama. Takav intelektualac ne moe potpuno shvatiti ideoloke borbe koje obiljeuju sadanjicu; to nerazumijevanje vodi ga u skepsu, a skepsa je oivjela i materijalizirala u njemu sve to je ostalo tuega i neprijateljskoga radnikoj klasi. I tako je takav lijevi intelektualac mogao da postane ponekad svjesno rezerva pa ak i tit za jednu ideoloku ofanzivu reakcije protiv radnike klase. Zatim autori teksta pokuavaju detektirati idejnu osnovu peatovtine zakljuujui kako je tu posrijedi eklekticizam, nespretno pokriven dijalektikom i zainjen sofistikom. Analizirajui Krleine idejne stavove kako su eksplicirani u njegovoj esejistici od samih poetaka, autori tvrde da on nikad nije primjenjivao marksistiku metodu analize drutvenih proturjenosti ve je lutao od instinktivistikih teorija do otvoreno idealistikih objanjenja velikih istorijskih procesa. Svoje nizanje ideolokih optubi Mitrovi i Kardelj zavravaju osudom: Izgubivi vjeru u put radnikog pokreta, u godinama totalitarne ofenzive i estog januara, izgubivi jedini mogui kompas u vremenima krupnih antifaistikih borbi peatovski se truli brod danas, u vrijeme otvorenog sukoba, naao na pijesku tue obale. Koa Popovi svoj esej Ratni ciljevi Dijalektikog antibarbarusa zapoinje posve razliitom intonacijom u usporedbi s ostalim tekstovima Knjievnih sveski; za razliku od dominantnog ideolokog diskursa koji samosvjesno, siguran u svoju istinu, sudi i presuuje, Popovi itatelje u svoj tekst uvodi kozerskim tonom, onglirajui rijeima, ironizirajui svoje protivnike, ali i vlastitu poziciju. Konstatira da se Krleina metoda u Dijalektikom antibarbarusu zasniva na kreteniziranju tuih izlaganja: uzme se jedan pasus, rastvori na reenice, one u rijei, rijei u slova, pa se sve to prevre i mijea dok pisac ne ispadne glupan. Potom se ton izlaganja uozbiljuje: osporavajui Krleinu tezu da je posrijedi isto literarni sukob, i Popovi progovara kao ideolog. On ne misli da su posrijedi pitanja literature jer glavni suradnici Peata nisu knjievnici: nisu to ni Richtmann ni Bogdanov, a trei ugursuz, Risti, iako mu je domen knjievnost, istupa nedvosmisleno i neposredno kao teoretiar i ideolog. Za Popovia je nepobitno da Richtmannova heterodoksija nema veze s dijalektikom ve je izravno povezana s empiriokriticizmom te se suprotstavlja dijalektikom materijalizmu, revidirajui ga. Isto tako, i Bogdanov revidira Marxa kad interpretira 1848. godinu ili kad raspravlja o srpsko-hrvatskom pitanju. Ristiu, pak, prigovara poistoveivanje branitelja i osvajaa Madrida. Prema Popovievoj ocjeni svojevremeno je asopis Danas mogao biti jednim od sektora lijeve knjige, Peat to vie nije: peatovtina se suprotstavlja tom razvoju samo prividno iznutra; ustvari ona se suprotstavlja levoj knjizi spolja, i kao tua njoj, i kao tue orue. Nakon to je konstatirao da Krleino djelo vrijedi beskrajno vie od svih argumenata kojima ga Krlea brani, Popovi sa aljenjem upozorava da mu je Prica u ime nas sviju bio ponudio mogunost da se distancira od peatovskoga revizionistikog drutva. Krlea je to odbio, te ne preostaje nita drugo nego da se i s njim postupi kao s lanom toga drutva, i to najvanijim, jer on svojim autoritetom pokriva ostale. Slavko Hrovat/Pavle Wertheim u tekstu Idealizam u savremenoj biologiji nastoji, kao strunjak koji dolazi iz znanosti, parirati Richtmannovim stavovima o tome kako napredak znanosti i teorije, koje se razvijaju na novim znanstvenim spoznajama, potiskuje tradicionalnu filozofiju. Analizirajui znanstvene spoznaje u biologiji od teorije evolucije nadalje, Wertheim tvrdi da one nisu eliminirale potrebu za filozofskim tumaenjem, osobito za dijalektikim materijalizmom: Dijalektiki materijalizam konkretno odreuje odnos izmeu cjeline i dijelova kao interakciju

sastavnica, koje sastavljaju izvjesnu cjelinu, izvjesnu strukturu. On u analizi problema cjeline i dijelova ne postavlja ni primat cjeline nad dijelovima ni primat dijelova nad cjelinom, ve govori o dijalektikom jedinstvu cjeline i dijelova. Dijalektiki materijalizam, polazei od samokretanja materije, vidi u teoriji evolucije pravilno rjeenje prelaza u kvalitet prilikom nastajanja ive tvari, dijamat se produbljuje spoznajom o genima kao tvarnim nosiocima nasljea, koji iskljuuju intervenciju svakog nematerijalnog, nenaunog principa. Zato je dijalektiki materijalizam altera natura moderne prirodne nauke. Tiskanjem Knjievnih sveski te jaanjem unutarnje discipline i suzbijanjem peatovtine meu komunistima, KPJ je oito dola do zakljuka da je grupu oko Peata uspjela politiki marginalizirati; stoga, iako jo ima odjeka te teme u partijskom tisku (prije svega u Izrazu), ona nije dominantna. U situaciji uznapredovaloga svjetskog sukoba i iekivanja da rat zahvati i Jugoslaviju, izloeni izolaciji i bojkotu partijske ljevice, Krlea i veina njegovih suradnika ne uputaju u nove polemike. Peat se nakon pojave trobroja 1315 u travnju 1940. ugasio. Sudei prema jednom Krleinu pismu upuenu Ristiu u listopadu 1940, asopis je ugaen jer nije bilo novih rukopisa, to moe biti indikacijom svojevrsne rezignacije koja je zavladala meu peatovcima nakon pojave Knjievnih sveski. Jedino je Vaso Bogdanov (koji se potkraj 1939. odvojio od redakcije Peata i poeo izdavati vlastiti asopis Politiko iskustvo, to je Krleu razljutilo te je prekinuo kontaktiranje s njim) tiskao u vlastitoj nakladi ujesen 1940. knjigu Politika i moralna strana lijeve hajke na Krleu. Prilog historiji desetgodinjeg knjievnopolitikog sukoba na ljevici. Sam Krlea je preko Hegeduia nastojao utjecati na Bogdanova da odustane od tiskanja knjige kako ne bi poticao obnavljanje sukoba; meutim, nije uspio. Bogdanov je rekapitulirajui povijest sukoba na ljevici pokuao pojednostavljeno braniti tezu da su razlozi spora iskljuivo literarni; tek kad su vidjeli da su bitku na estetskom planu izgubili, socijalni pisci su sukob prebacili na politiki teren proglasivi Krleu neprijateljem radnike klase i cjelokupnoga radnikog pokreta. Nizom anegdotalnih detalja Bogdanov nastoji dokazati da su Krleini protivnici prije svega bili voeni u polemici osjeajem suparnitva i literarnom malograanskom tatinom. Posebno se bavi Hermanovim lankom Quo vadis, Krlea? i njegovim polemikim odjecima naglaavajui vlastitu ulogu u obrani Krlee. Tvrdi da u pozadini Hermanova napada zapravo stoji Pavle Bihalji, vlasnik Nolita, koji je s Krleom pregovarao o tiskanju njegovih djela, ali se Krlea ipak priklonio zagrebakoj Minervi; da bi se osvetio Krlei, Bihalji je pokuao Hermanov tekst najprije objaviti u beogradskoj Politici, a kad je tamo odbijen u zagrebakoj Kulturi. Opisuje potom rad odbora etvorice, koji je osnovala redakcija Kulture, kako bi se formulirao tekst kojim bi redakcija izgladila spor s Krleom. Analizira odnose meu lijevim piscima u vrijeme izlaenja Danasa, aktivnost socijalnih pisaca protiv Krlee u asopisima Naa stvarnost, Mlada kultura, Umjetnost i kritika i Izraz. Interpretirajui Knjievne sveske i njihovu argumentaciju o revizionizmu Krlee i njegovih suradnika, Bogdanov vrsto stoji na stajalitu da su posrijedi klevete koje nadilaze ak i ono to su klerikalci pisali o Krlei. Na Bogdanovljevu knjigu reagirao je August Cesarec kratkim tekstom Jedna izjava (Izraz, 1940, 10) demantirajui njegov opis rada odbora etvorice, podsjeajui ga da je upravo on, Bogdanov, na samom poetku otkazao suradnju u odboru. U to vrijeme Cesarec je, unato dugom prisnom prijateljstvu, prekinuo svaku vezu s Krleom. Prema Krleinim rijeima (I. Oak, KrleaPartija, 254257) poeli su se postupno udaljavati zbog nesuglasica u stavu o staljinskim procesima, a definitivno su se posvaali zbog Krleine osude Staljinova napada na Finsku. Cesarec je ipak bio

ponudio Peatu jedan svoj putopis, ali su Krleini suradnici bili protiv toga da se on tiska (smetala im je naivna socijalna tendencioznost). Oito je i Krlein ulazak u otvoreni sukob s KPJ utjecao da Cesarec, kojega Krlea doivljava kao discipliniranog vojnika partije, potpuno prekine vezu s revizionistima. O sukobu na ljevici javio se posebnom knjiicom, Smisao estetske diskusije oko Peata, u drugoj polovici 1940. i dvadesetpetogodinji Vinko onjara. Iako njegov rad nije imao nikakav utjecaj na tok sukoba na ljevici, pojedini krleolozi (S. Lasi, B. Kovaevi) istiu njegovu sposobnost lucidne analize. Komentirajui Knjievne sveske, onjara je prihvatio kritike ocjene o Bogdanovu, Richtmannu i Podhorskom, ali je analizirajui Krleine estetske stavove u kontekstu razliitih literarnih koncepcija hrvatske knjievnosti od poetka XX. stoljea ustvrdio da njegovi kritiari nisu u pravu. U vrhu KPJ prekid tiskanja Peata i Krleina utnja nakon pojave Knjievnih sveski oito su doivljeni kao preutno priznanje poraza; glavne partijske snage usmjerene su na pripremu V. zemaljske konferencije, koja je odrana u Zagrebu 1923. X. 1940. u znaku obnovljene revolucionarne monolitnosti, s naglaskom na otpor protunarodnoj vladi CvetkoviMaek i organiziranje obrane protiv faistike opasnosti. O sukobu KPJ s Krleom i grupom oko Peata generalni sekretar samo se kratko osvrnuo u svojem referatu podrazumijevajui da se radi o svrenoj fazi: No borba protiv Partije poela je u obliku revizije marksizma-lenjinizma. Sluaj sa Krleinim Peatom to potvruje. Partija je odmah poduzela mjere protiv te pojave, protiv elemenata kao to su Rihtman, Risti, Bogdanov i drugi, ija su imena bila objavljena u Proleteru 1938. g. Kad se kasnije pokazalo da su uzaludni svi pokuaji da se Krlea odvoji od tih ljudi, partija je poduzela i protiv njega energine mjere. Izala je jedna knjiga u kojoj se temeljito objasnilo to teoretsko iskrivljavanje nauke Marksa, Engelsa, Lenjina i Staljina. Sluaj sa Krleom prijetio je da zauzme iroke razmjere zbog neobavijetenosti iroke napredne javnosti i dolo je do unih borbi u pojedinim mjestima gdje su i neki nai drugovi nasjeli Krlei i usprotivili se gleditu Partije po tom pitanju. Blagodarei mobilizaciji itave Partije protiv te pojave u naem pokretu, uspjelo je uglavnom osujetiti ovaj pokuaj revizionista i neprijatelja radnike klase. Potrebno je stoga da ubudue budno prate lanovi Partije sva slina i namjerna skretanja i da ih energino onemoguavaju... Izolaciju, koja je uslijedila nakon partijske osude, Krlea je teko podnosio; u razgovoru s Oakom spominje da je molio Otokara Kerovanija da ga povee s Josipom Brozom kako bi se razjasnili nesporazumi, ali generalni sekretar KPJ oito vie nije bio zainteresiran za susret s otpisanim Krleom. U razdoblju II. svjetskog rata Krlea je nekoliko puta pozivan da se prikljui partizanskom pokretu; svoje neodazivanje tumaio je strahom od reakcija svojih protivnika iz sukoba na ljevici, osobito Milovana ilasa (E. engi, S Krleom iz dana u dan). ilas je, pak, vie puta demantirao da je Krlea imao razloga za tu vrstu straha. Krleino odbijanje da se prikljui partizanima izazvalo je razoaranje mnogih bivih krleijanaca; jedan od njih, knjievnik Joa Horvat na Kongresu kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom 1944. odrao je otar govor protiv njega. Nakon II. svjetskog rata upravo je Horvat zaduen da uspostavi kontakt s Krleom, da ga ukljui u obnovu rada Drutva knjievnika te u urednitvo novopokrenutog asopisa Republika. O atmosferi u kojoj se odigrava Krleino integriranje u novi drutveni sustav i Krleinu raspoloenju svjedoi sam Horvat; njemu je hrvatsko partijsko rukovodstvo sugeriralo odmah nakon osloboenja da organizira susret Krlee i Zogovia: Sastanak Krlee i Zogovia, njihov prvi susret u ivotu, odran je u Rokovu perivoju, u zgradi redakcije Naprijeda. Sjeam se, Krlea je doao

pomalo zbunjen i vidno nervozan. Nas trojica sjedili smo u zasebnoj sobi. Zapoeo je Zogovi. Govorio je o karakteru oslobodilakog rata, o socijalistikom realizmu, pa u jednom trenutku zastao, pogledao Krleu i dobacio: Krlea, bitku koju ste vodili s Partijom prije rata, smatrajte izgubljenom. Krlea je reagirao ustro; udario dlanom o stol i uzviknuo: Pardon...! Nikakav pardon uzvratio je istim tonom Zogovi. Ponavljam, bitka koju ste prije rata vodili s Partijom, za vas je izgubljena (...) Krlea se vidnom nervoznom grimasom suzdrao od daljnje replike i razgovor se nastavio. Tijekom tog susreta dogovoreno je i pokretanje knjievnog asopisa Republika, te je odreen sastav redakcije: Krlea, Kaleb, Horvat, s tim da Krlea bude glavni i odgovorni urednik. Drugi dan poslije susreta sa Zogoviem predloio sam Krlei da se naemo. Po njegovoj smo elji proetali Savskim nasipom. Neko smo vrijeme sjedili na obali, utjeli i promatrali ogromno jato voraka kako se povijalo i gnijezdilo iznad rijeke. Tada rekoh: Krlea, taj va jueranji susret s Radovanom... strah me da se ne obnovi sukob. Prekinuo me i smirenim glasom odgovorio: Ne brinite, sukob se nee obnoviti, do smrti me vie nitko nee udaljiti od partije. (Pet desetljea Republike, Republika, 1995, 1112) Na slian nain te prve poslijeratne dane opisuje i Josip Barkovi, koji je takoer kao ovjek od partijskog povjerenja pokuavao Krleu i mlae peatovce (M. Matkovi, R. Marinkovi) reintegrirati u kulturni ivot (Krlea i pitolji oko njega, Republika, 1996, 910). U prvom, listopadskom dvobroju Republike 1945. Krlea je objavio esej Knjievnost danas. Njime se vraa temi prirode umjetnikog ina i njegove drutvene funkcije, kojom je izazivao svoje protivnike u predratnom sukobu na ljevici. Sada brino zaobilazi aluzije u kojima bi se oni mogli prepoznati; klonei se sporenja, u tekstu zasienu kulturnohistorijskim reminiscencijama, postavlja Shakespeareovu umjetnost kao uzor pitajui se moemo li mi stvoriti knjievnost kojoj e uspjeti da skine masku ove umirue civilizacije. Priznavi kao bitnu zadau suvremene knjievnosti svjedoenje o ukletoj zbilji, Krlea i dalje inzistira na vanosti izraajnih sredstava umjetnosti jer bez obzira na opravdanost socijalnog angamana, liena umjetnike izraajnosti svaka se poruka pretvara u frazu: Kao svjedok ovog ukletog vremena pred buduim pokoljenjima, knjievnost naa danas treba da bude svjesna svojih izraajnih sredstava, bdijui postojano nad tim, da joj se izraajno sredstvo ne izrodi u frazu. Fraza pretvara ljudsku rije u svrhu, a osjeaje u kalupe, u sheme, u klieje; fraza od najplemenitijih zamisli stvara hijerarhiju crkve i klepet kostura u skupocjenim brokatima. Krlea u Dnevniku i Zapisima sa Tria tvrdi da je taj njegov tekst izazvao nezadovoljstvo Milovana ilasa, koji se pobrinuo da se zabrani knjiga Gospoda Glembajevi u nakladi Stjepana Orekovia, a i da se skine s repertoara beogradskoga Narodnog pozorita drama U agoniji. Meutim, S. Lasi ispravno ocjenjuje (Krlea. Kronologija ivota i rada, 342) da su Krleini iskazi pretjerani, da nije bila rije o pravim zabranama ve da je vjerojatno dola neka direktiva da se ne favoriziraju suvie ta djela koja vie ne odraavaju nau stvarnost i u kojima nema pozitivnog junaka. Potkraj 1945. Krlea e se prvi put nakon rata susresti s Titom. ilas, koji je prisustvovao tom susretu opisuje Kaleziu taj delikatni susret: Tito nije htio da ga primi sam, nego da bude jo neko. Znate, obratio mi se ilas, Tito je bio piclov nije htio da mu se kae da on neto s Krleom uglavljuje, utoliko prije to su neki drugovi negodovali kad su uli da e Tito razgovarati sa Krleom, s kojim se Partija, takorei do jue, svaala i obraunavala. I Tito je pozvao mene, rekao je ilas, dodajui ta je i u kom smislu Tito govorio Krlei: No, Krlea, bilo je to je bilo,

moralo se onako postupiti, potrebna je bila jedinstvena Partija, radi odbrane Jugoslavije, a ti si, kao Jugosloven, to morao da zna i razumije... Sve je to bilo u Titovom stanu, u kome je Tito imao i radni kabinet, bez protokolarnog prijema i slubenih razgovora... (Ljevica u sukobu sa Krleom, 244). Na tom sastanku oito je uglavljen dogovor da e i jedna i druga strana izbjegavati obnavljanje sukoba. To se ubrzo i vidjelo: kad je 1946. u asopisu Komunist objavljen Titov referat s V. zemaljske konferencije, iz njega je bio izbaen dio koji se odnosio na revizionistiku djelatnost peatovske grupe. Iako odnos s ilasom nije lien osobnih animoziteta (Krlea je, izmeu ostalog, u kasnijim razgovorima s raznim sugovornicima ponajvie ilasa optuivao za smrt svojega prijatelja ure Vraneia), ipak s njim vrlo tijesno surauje (vjerojatno i zbog njegove uloge elnika Agitpropa). Prihvativi ponudu da se intenzivnije ukljui u izgradnju novog drutva, Krlea izmeu ostalog ilasu predaje opsean historiografski elaborat u kojemu razrauje osnovne smjernice razvoja jugoslavenske historiografije i humanistikih znanosti (elaborat je djelomice objavljen u knjizi E. engia S Krleom iz dana u dan. Post mortem I). U tom radu skiciran je niz ideja koje e Krlea realizirati 50-ih god. osnivanjem Leksikografskog zavoda i pokretanjem Enciklopedije Jugoslavije. Unato estim Krleinim osobnim susretima s ilasom i ostalim elnicima KPJ, jo uvijek postoje tenzije u uzajamnim odnosima. Oitovat e se to i u jednom politiki vrlo delikatnom trenutku: u toku V. kongresa KPJ u Beogradu 1948 (koji je odran u znaku sukoba sa Staljinom), ilas je proitao referat Izvjetaj o agitacionopropagandnom radu KPJ u kojemu se osvrnuo i na predratni sukob na ljevici istaknuvi da KPJ ne odustaje od svoje ocjene da su oko Peata bili okupljeni revizionisti koji su negirali dijalektiki materijalizam i osporavali revolucionarnu ulogu radnike klase. Krlea, koji je bio prisutan na Kongresu, u pauzi je intervenirao kod Broza, podsjeajui ga na dogovor da se tema sukoba na ljevici nee obnavljati. Broz ga je uvjerio da ocjene u ilasovu referatu nisu rezultat slubenog dogovora u Politbirou KPJ, ve da je posrijedi osobni ilasov stav; takoer mu je obeao da sporni dijelovi referata nee biti tiskani u slubenim publikacijama Kongresa. U sukobu sa Staljinom Krlea je nedvosmisleno podupro Broza i njegovu politiku: oitovalo se to osobito u njegovu djelovanju unutar JAZU; jo prije V. kongresa KPJ Krlea je u JAZU pripremio izvanrednu skuptinu na kojoj je odrao govor u kojemu poziva Akademiju i sve graane da stanu iza svojeg rukovodstva i odbiju klevete. Nakon V. kongresa KPJ, u drugoj polovici 1948. i poetkom 1949. Krlea najvei dio vremena provodi u Beogradu, u neposrednoj Titovoj blizini kao ovjek njegova osobnog povjerenja (oito, zbog stare, svima nepoznate, Krleine nesklonosti Staljinu, u novoj situaciji je Titu upravo on potreban kao oslonac). Krlea, meutim, u novoj situaciji kad su mu potpuno otvorene mogunosti stvaranja politike karijere, izbjegava politike funkcije; preferira djelovanje iz pozadine, na formuliranju nove ideoloke (osobito kulturne) paradigme. Uz potporu politikog rukovodstva u drugoj polovici 1949. Krlea inicira veliku Izlobu srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije te vodi i cjelokupne pripreme koje e biti okonane otvaranjem izlobe u oujku 1950. Izloba je doivljena kao pokuaj jugoslavenskoga kulturnog iskoraka na Zapad, prema kojemu se oprezno otvara i slubena jugoslavenska politika odbacujui model staljinizirane varijante socijalizma i traei svoj specifini, trei put izmeu Istoka i Zapada. U listopadu 1950. Krlea osniva u Zagrebu Leksikografski zavod i pokree Enciklopediju Jugoslavije. Kako i sam spominje u referatu na I. sastanku republikih redakcija Enciklopedije Jugoslavije, ta edicija je utemeljena kao jedan od najvanijih preduvjeta za izgradnju

kulturne svijesti jugoslavenskih naroda, ona je oblik konkretizacije parole o nunosti jaanja vlastite kulture i nauke. Krleina leksikografska nastojanja koincidiraju s tada aktualnim pokuajima politikih struktura da transformiraju cjelokupno drutvo uvoenjem modela socijalistikog samoupravljanja te iniciranjem i novog modela vanjske politike koji e se sredinom pedesetih artikulirati kao politika nesvrstavanja. Krlea poetkom pedesetih intenzivno komunicira i prisno surauje ne samo s Titom ve i s drugim jugoslavenskim rukovodiocima, osobito s ilasom, Kardeljem, Kidriem, Pijadom, olakoviem. Stoga je i Krlein govor na III. kongresu Saveza knjievnika Jugoslavije 57. X. 1952. u svojim glavnim crtama pisan u dogovoru s polit. vodstvom (Kardeljem i ilasom). Krlea u tom tekstu pokuava balansirati izmeu osude normativne poetike socijalistikog realizma (polemizirajui osobito s Aragonom, danovom i Gerasimovom), ali i neprihvaanja one vrste ideoloki skeptikih tekstova koje pie dio knjievne inteligencije ne prihvaajui materijalistiku metodu: Biti skeptik spram historijskomaterijalistike metode, klimati glavom, sumnjati u tanost ovog naunog naina, danas znai biti porteparolom desne politike. Poto se ljudska svijest na svom herojskom putu da oslobodi ovjeka od eksploatacije kao drutvenog sistema, slui upravo dijalektikim formulama i poto ta ista revolucionarna ljudska svijest pretendira da je iskljuivo dijalektika metoda nauno ispravna, onda tu metodu stavljati pod znak pitanja ne znai sumnjati samo u metodu miljenja nego i u ispravnost misaonih rezultata. Kao odgovor na te neprihvatljive krajnosti Krlea zagovara vlastitu socijalistiku knjievnost i umjetnost koja treba da se ostvari na svima sektorima socijalistike kulturne djelatnosti, a naroito knjievnosti, to je, mislimo, jedan od najosnovnijih preduslova za izgradnju nae socijalistike kulturne svijesti. Jedan od glavnih zadataka nae knjievnosti i nae knjievne kritike bio bi da ne vodi diskusije o generalnoj liniji irokopotezno, na odbrani nekih materijalistikih misaonih i metodikih principa (grosso modo), nego da primjenjujui analitiku metodu ue u detaljno stvarno ispitivanje elemenata nae vlastite konzervativne svijesti u svim njenim vidovima i nijansama i u svim trikovima i nainima. Vei dio kulturne javnosti, osobito mlaih, modernistiki orijentiranih umjetnika, doivio je Krlein Ljubljanski referat prije svega kao oficijelnu objavu definitivnog raskida s poetikom socijalistikog realizma; prilino ideologiziran diskurs Krleina referata koji inzistira na neporecivosti metode dijalektikog materijalizma i formulama socijalistike umjetnosti (makar doivljene kao kritika prevladane konzervativne svijesti) ostao je u drugom planu. Taj referat nesumnjivo je dao poticaj pojavi raznih modernistikih inicijativa u svim granama umjetnosti. S. Lasi, kao najautoritativniji istraiva problema sukoba na ljevici, smatra da tim referatom i govorom pred oficirima JNA u Domu JNA u Zagrebu 17. XII. 1952, u kojemu je Krlea radikalno osudio Sovjetski Savez i Staljina, zavrava sukob na ljevici jer je Krlea definitivno izbio u sam centar knji. i drutvenog ivota Jugoslavije. Meutim, neki autori (D. Bokovi, Stanovita u sporu; R. Pekovi, Ni rat ni mir) pokazuju da polemike na ljevici traju jo desetljeima. Ti sukobi ne mimoilaze ni Krleu. Posebno je zanimljiv razvoj njegovih odnosa s ilasom. Poetkom pedesetih godina, u razdoblju kad ilas prelazi na pozicije radikalne kritike staljinizma i zalaganja za liberalizaciju jugoslavenskog sustava, on nastoji to intenzivnije ukljuiti i Krleu u svoje projekte. U drugoj polovici 1952. ilas ga poziva da ue u urednitvo asopisa Nova misao koji on pokree u Beogradu. Krlea nije oduevljen jer je ilasova ideja poremetila planove oko pokretanja asopisa Danas 1952. koji je na slinoj platformi opejugoslavenske

suradnje on pripremao u Zagrebu. ilasov poziv ipak prihvaa i sudjeluje na pripremnim sastancima urednitva. Prema svjedoenjima nekih mlaih pisaca koji su pozivani na sastanke kao potencijalni suradnici (P. Dadi, S. Luki) na samim sastancima bilo je i otrih, polemikih tonova: Krlea se sukobio s Ivom Andriem zbog njegovih tumaenja prirode knjievnosti i njezine drutvene funkcije. Prema svjedoenju samoga Krlee, glavni spor je bio ipak sa samim ilasom koji nije elio ukljuiti staroga Krleina prijatelja i suradnika Marka Ristia u redakciju, zbog ega ni Krlea nije prihvatio lanstvo u urednitvu. Ipak, nije odustao i od suradnje u Novoj misli: u sedmom broju 1953. objavio je Teze za jednu diskusiju iz godine 1935, tekst koji je po Krleinu miljenju bitan za razumijevanje uzroka sukoba na ljevici. Sam ilas je, pak, u prvom broju svojega asopisa za 1954. objavio tekst Nekulturna istorija u kojem izvrgava otroj kritici hrvatsko politiko rukovodstvo (a to znai, prije svega, Bakaria, jednog od kljunih Krleinih protivnika iz sukoba na ljevici) prigovarajui to se nije pojavilo na proslavi Krleine ezdesete obljetnice. U tom apologetskom tekstu ilas o Krlei pie kao o najveoj progresivnoj ideolokoj figuri u Jugoslaviji izmeu dvaju ratova, a za sebe sama kae da se uvijek divio i opijao snagom njegova izraza i grandioznih pov. slika. Nakon ilasova pada u sijenju 1954, kad je iskljuen iz SKJ i smijenjen sa svih funkcija zbog liberalistikog, antipartijskog i antisocijalistikog djelovanja, provedena je unutar samog SKJ i unutar svih sektora drutvenih djelatnosti akcija eliminiranja liberalistikih zastranjenja. U znaku tih politikih tendencija bio je odran i Plenum Saveza knjievnika u Beogradu 1013. XI. 1954. Na njemu se raspravljalo o stanju u suvremenoj jugoslavenskoj knjievnosti i umjetnosti. Krlea je bio jedan od glavnih govornika; istupio je referatom u kojemu se ponovo bavio razmatranjima o prirodi umj. ina pokuavajui u uvodnom dijelu nizovima metafora artikulirati svoju specifinu, na materijalistikim temeljima zasnovanu estetiku (ako je kretanje osnovna oznaka materije, a organska kretnja njen najvii uspon, umjetnost je ritmiki odraz tog lutanja). Nakon opeg uvoda kritiki govori o piscima koji su se proteklih nekoliko godina, u razdoblju kulturnog otvaranja nametnuli kao uzori modernistima u Jugoslaviji. Analizirajui poetike Mallarmea, Joycea, Becketta, Eliota, Gidea i dr., zatim niza modernistikih slikara XX. st., Krlea konstatira da taj oblik umjetnosti jest posljedica svojevrsnoga duhovnog nihilizma; dodue, gerasimovtina je u estetici mnogo opasnija po razvoj ljudskog ukusa a i pameti nego linija od picassizma (od plave faze do Guernike) do konverzije MatisseDali, ali u dekadentnom modernizmu Zapada ne vidi onu umjetnost koja moe ponuditi prave odgovore na glavna pitanja vremena, koja bi mogla autentino govoriti o ovjeku, prije svega o moralu toga ovjeka, tono odreena u prostoru i vremenu. Svoje distanciranje od aktualnih modernistikih trendova poentira ovim rijeima: Klauni u likovnom cirkusu apstraktne umjetnosti vade pred nama iz svojih prestidiitaterskih cilindara krepane kanarince i peku apstraktnu kajganu svojih inspiracija, i dok je ta predstava u eri simbolizma i secesije koncem prolog stoljea u dosadi graanskog prosperiteta mogla jo za trenutak da bude zanimljiva pred radoznalom svjetinom, danas kad se ta provincijalna crna magija povampirila do meunarodnih omjera vrijeme je da se utvrdi, da ovaj likovni i knjievni dolce far niente ne govori ni o em drugom, nego o bezidejnom poklonstvu pred neim to se zove mizerija duha. Ova revolucija forme vie je nalik na modu palanakih gospoica koje kokodau oko Diorovih krojeva, do kojih je dopro posljednji krik mode sa zakanjenjem od nekoliko neukusnih pokoljenja. Unato Krleinu golemom autoritetu, njegova otra i ironina osuda modernistike prakse, koja se uz jo velike otpore tek poinje afirmirati u novoj Jugoslaviji,

izazvala je snaan otpor nekolicine prisutnih modernista, osobito mladih kritiara Zorana Miia i Dragoslava Mihajlovia Mihiza. Mihiz je ak prigovorio Krlei da je svojim rijeima izdao umjetnike ideale koje je sam zagovarao u mladosti te aludirao na njegovo starenje i senilizaciju. Oito povrijeen tom primjedbom Krlea se javio za rije u diskusiji odbijajui optubu da je promijenio stavove iz mladosti te citiranjem Hrvatske knjievne lai, Marginalija uz slike Petra Dobrovia i kritike Grafika izloba 8. III. 20. III. 1926. pokuao dokazati da nikad nije odobravao slijepo povoenje za stranim uzorima. Izmeu ostalog, i taj sukob udaljio je veinu mlaih modernista od Krlee; indikativno je da se u modernistikim glasilima poput zagrebakih Krugova pedesetih vrlo malo pisalo o Krlei. Njega se sve vie poinje doivljavati kao mitsku instituciju socijalistike kulture koja uiva posebnu zatitu reima. Ne porie se njegova knjievna veliina i vanost za povijest nacionalne knjievnosti, ali njegov opus ne nailazi na pravu rezonancu u djelima mlaih, modernistiki orijentiranih autora. ezdesetih godina oko Krlee se okuplja intelektualni krug u kojemu su politiari, bivi generali JNA, te ugledni knjievnici i likovni umjetnici starije generacije (uglavnom lanovi JAZU); dio njih surauje u novopokrenutom asopisu Forum i u edicijama Leksikografskog zavoda, osobito u Enciklopediji Jugoslavije. Tih godina je Krlea pojaano zainteresiran za propitivanje nacionalnog pitanja i naina kako je ono rjeavano u monarhistikoj i socijalistikoj Jugoslaviji. Karakteristino je za Krleu, a osobito za neke od intelektualaca iz njegova kruga, da pokazuju veliku osjetljivost prema problemu hrvatskog identiteta u vienacionalnoj zajednici, pa i spremnost na preispitivanje hrvatkog poloaja u Jugoslaviji. To se reflektira osobito u tretiranju povijesnih tema u Enciklopediji Jugoslavije; Krleino inzistiranje na raskidu s velikosrpskim shemama svojstvenima predratnoj graanskoj historiografiji, koje su velikim dijelom prenesene i u novu Jugoslaviju, prouzroilo je poetkom ezdesetihih negodovanje dijela srpskih suradnika i odbijanje daljnje suradnje. Oformljena je i posebna Komisija pri CK SK Srbije koja je trebala ispitati sporove oko Enciklopedije Jugoslavije. Sluaj je izazvao nesporazume u dugotrajnom, prijateljskom odnosu Krlee i Ristia (glavnog urednika srpske redakcije Enciklopedije Jugoslavije) to je dovelo do Ristieve ostavke i zahlaenja uzajamnih odnosa. U sklopu te pojaane senzibiliziranosti za hrvatsku nacionalnu problematiku treba motriti i Krleinu Uvodnu rije na znanstvenom savjetovanju u Zagrebu o 130-godinjici hrvatskog narodnog preporoda (2931. III 1966). S obzirom na takav razvoj politikih stavova, bilo je prirodno da i Krlea potpie Deklaraciju o nazivu i poloaju hrvatskog knjievnog jezika kao zasigurno najeminentniji individualni potpisnik. Kad se pod pritiskom jugoslavenskoga politikog vrha postavilo pred hrvatskim politikim rukovodstvom pitanje kanjavanja Krlee, Josip Broz nije dopustio da to pitanje bude rijeeno na republikoj razini s obzirom na iznimnu vanost Krlee za lijevi pokret. Prema zapisima Mike Tripala (Deklaracija o hrvatskom knjievnom jeziku, Republika, 1992, 78), koji je bio svjedokom susretu Broza i Krlee, Krlea je u tom razgovoru odbio mogunost da javno povue potpis, takoer je naveo i brojne primjere zapostavljenosti hrvatskog knjievnog jezika obrazlaui time opravdanost zahtjeva Deklaracije. Ipak se sloio s Brozom da je sam nain njezina formuliranja i demonstrativnog prezentiranja javnosti lo i da moe poremetiti osjetljivu ravnoteu nacionalnih interesa u Jugoslaviji. Ponudio je Brozu ostavku na lanstvo u SKJ, ali Broz to nije prihvatio procjenjujui vjerojatno, kao i vie puta dotad, da je Krlea

isuvie vaan za lijevi pokret da bi bio politiki rtvovan; stoga su se dogovorili da e Krlea samo podnijeti ostavku na lanstvo u CK SKH. Nakon tog ina Krlea se kloni politike aktivnosti, u razdoblju hrvatskog proljea s rezervom prati djelatnost hrvatskog politikog rukovodstva, nedvosmisleno se u trenutku politikog sukoba hrvatskog i jugoslavenskog vrha opredjeljujui za Tita. Tematika sukoba na ljevici u arite pozornosti javnosti dolazi u toku odravanja simpozija Sveuilite i revolucija 810. I. 1970. na kojemu je S. Lasi izlaganjem Sukob na knjievnoj ljevici (19281952), podupirui Krleinu poziciju u sukobu, izazvao Vladimir Bakaria da polemiki reagira ve na samom simpoziju. Lasi je potom svoje izlaganje proirio i objavio kao posebnu knjigu, koja je izazvala izniman odjek u strune javnosti, politiara koji su bili sudionicima sukoba, te i meu irokim slojevima publike. Lasi je u Krleinim stavovima prepoznao antistaljinistiki, nedogmatski nain lijevog miljenja, po mnogoemu korespondentan s tadanjim evrokomunistikim nastojanjima zapadnih komunistikih partija da odbace boljevike dogme i usmjere se prema humanijoj i liberalnijoj viziji socijalizma. Sam Krlea je oduevljeno prihvatio Lasievu interpretaciju, ali se nije oglaavao vlastitim komentarima. Nije u javnosti reagirao ni na povremene istupe komunistikih rukovodilaca, osobito Vladimira Bakaria, koji su u intervjuima ili drugim javnim istupima kritiki govorili o Krleinoj poziciji u sukobu na ljevici. Krlee su se najvie dojmili ilasovi opisi sukoba na ljevici, osobito njegove interpretacije objavljene u Memoarima jednog revolucionara (1973), ali sam nije reagirao izravno ni u tom sluaju. Oito je godinama prikupljao grau vezanu za svoj odnos s ilasom, jer je, prema iskazu danom engiu, 1974. poslao Lasiu u Pariz itav fascikl s dokumentacijom o vlastitom sukobu s ilasom sugerirajui mu da napie nastavak svoje knjige na temelju te grae. Meutim, stjecajem okolnosti, poiljka nije uruena Lasiu, a u meuvremenu je dolo do razilaenja izmeu Krlee i Lasia te je Krleina ideja ostala nerealizirana. Krleu je oito do same smrti proganjala tema sukoba na ljevici, jer joj se u razgovorima sa svojim sugovornicima neprekidno vraao; stalno je razmiljao na koji nain javnosti prezentirati novo izdanje Dijalektikog antibarbarusa, a o toj trajnoj opsesiji svjedoi i Promemorija istraivaima tzv. sukoba na ljevici koju je izdiktirao E. engiu neposredno pred smrt. U jugoslavenskom sukobu na ljevici Krlea je nesumnjivo imao sredinju ulogu; iz dananje perspektive posve je jasno da nije bio posrijedi samo estetski spor, ve prije svega politiki. sukob jednoga intelektualnog krila ljevice sa samim rukovodstvom KPJ. Taj sukob se, unato Krleinoj utnji reflektirao i u poslijeratnoj jugoslavenskoj povijesti i u svim kontroverzama jugoslavenskog socijalizma.

LITERATURA: I. Babi, Filozofija i znanost kao tema jedne davne polemike meu naim marksistima, Filozofija, 1963, br. 2 I.Babi, asopis kao instrument kulturne akcije. Neke znaajke Krleinih asopisa izmeu dva rata, Nae teme, 1963, 5 D. Grli, O nekim filozofskim aspektima Krleinog djela, Nae teme, 1963, 5 M. Vaupoti, Krleini knjievni asopisi, Republika, 1963, 78 I.Babi, Za sistematsko prouavanje povijesti nae marksistike teoretske misli, Putovi revolucije, 1964, 34 I.Gotthardikiljan, Revolucionarna knjievnost i umjetnost u Hrvatskoj izmeu dva rata, Putovi revolucije, 1964, 3-4 V. Rajevi, Prilog bibliografiji naprednih novina i asopisa izmeu dva rata (19181941), Putovi revolucije, 1964, 3-4 I.Babi, Odnos filozofije i znanosti u radovima jugoslavenskih marksista (1931 1941), Putovi revolucije, 1965, 5 I.Jeli, Osnovni problemi stvaranja Narodne fronte u Jugoslaviji do 1941. godine, Putovi revolucije, 1966, 78 R. olakovi, Kazivanje o jednom pokoljenju, IIII, Sarajevo 196672. Z. Posavac, Estetika Miroslava Krlee, Kolo, 1968, 7 T. ercar, Osvrt na literaturu o tzv. sukobu na ljevici (I), Kolo, 1969, 11 Sveuilite i revolucija (zbornik), Zagreb 1970. M. Ivekovi, Hrvatska lijeva inteligencija 19181945, Zagreb 1970. S. Lasi, Sukob na knjievnoj ljevici 19281952, Zagreb 1970. Umetnost i revolucija. Razgovor o knjizi S. Lasia Sukob na knjievnoj ljevici 1928 1952, Delo, 1971, 5 N. Seferovi, Beleke uz Kerovanijevu skicu za studiju o Miroslavu Krlei, Forum, 1971, 56 P. Damjanovi, Tito pred temama istorije, Beograd 1972. M. ilas, Memoir of a Revolutionary, New York 1973. M. Lonar, Krleini knjievni asopisi, Knjievna istorija, 1974, 24, 25, 26 V. Maarevi, Knjievnost i revolucija, Zagreb 1974. V. Kalezi, Sukobi socijalne literature i nadrealizma, Novi Sad 1975. V. Kalezi, Pokret socijalne literature, Beograd 1975. V. Kalezi, Polemika o socijalnoj literaturi, Novi Sad 1977. P. Matvejevi, Knjievnost i njezina drutvena funkcija, Novi Sad 1977. I.Supek, Krivovjernik na ljevici, Bristol 1978. Marksizam i knjievna kritika u Jugoslaviji 19181941 (zbornik), Beograd 1978. Z. Stipeti, Komunistiki pokret i inteligencija. Istraivanje ideolokog djelovanja inteligencije u Hrvatskoj (19181945), Zagreb 1980. D. M. Bokovi, Stanovita u sporu, Beograd 1981.

I.Jeli, Komunistika partija Hrvatske, III, Zagreb 1981. A. Flaker, Poetika osporavanja, Zagreb 1982. I.Oak, KrleaPartija, Zagreb 1982. V. Kalezi, U Krleinom sazvjeu, Zagreb 1982. Z. Stipeti, Argumenti za revoluciju August Cesarec, Zagreb 1982. S. Lasi, Krlea. Kronologija ivota i rada, Zagreb 1982. P. Matvejevi, Stari i novi razgovori s Krleom, Zagreb 1982. Dijalektiki antibarbarus, danas. Diskusija na tribini SKC-a u Beogradu, Knjievna re, 1982, 182 B. Krivokapi, Pitao sam Krleu. 13 razgovora. 19731981, Reporter, 1982, 5. G. Tei, Zli volebnici, IIII, Beograd 1983. Z. rnja, Sukobi oko Krlee, SarajevoZagreb 1983. M. Janiijevi, Stvaralaka inteligencija meuratne Jugoslavije, Beograd 1984. E. engi, S Krleom iz dana u dan, IIV, Zagreb 1985. M. Jenterle, Skeptina levica, Maribor 1985. R. Pekovi, Ni rat ni mir. Panorama knjievnih polemika 19451965, Beograd 1986. B. Kovaevi, Marginalije o meuratnoj lijevoj inteligenciji. Inteligencija i moderno drutvo, Zagreb 1986. B.Jaki, Svest socijalnog protesta, Beograd 1986. V. Kalezi, ilas miljenik i otpadnik komunizma, Ljubljana 1988. I.Mandi, Zbogom, dragi Krlea, Beograd 1988. J. Brkovi, Anatomija morala jednog staljiniste, Zagreb 1988. S. Lasi, Krleologija ili povijest kritike misli o Miroslavu Krlei, IVI, Zagreb 198993. B.Kovaevi, Sluaj zagrebakih revizionista, Zagreb 1989. B. Kovaevi, Psihoanaliza i ljevica, Zagreb 1989. V. Kalezi, Ljevica u sukobu sa Krleom, Beograd 1990. E. engi, S Krleom iz dana u dan. Post mortem III, SarajevoZagreb 1990.