PRAVDA(Scena s ulice)Jednog nedjeljnog popodneva, prije vie godina, vradajudi se s daleke etnje u grad, naiem putemna odvratan prizor:

nasred ceste ovjek nemilosrdno bije enu. Lice mu je imalo razjaren, upravoivinski izraz. Pograbio nesretnicu za kosu pa je vuklja amo tamo po cesti dok nije pala niice; aonda stao da udara bez potede, po oima, po ustima, ne pazedi kud pogaa... U meni se sve preokrenu. Htjedoh da srnem na nj. Potekao iz istog milosra moj bi nasrtaj bio tim edi to jemilosre bilo vede; a milosre je bilo toliko, da bih zasigurno i ja bio navalio bjesomuno i udarao bez potede, po ustima, po oima, ne pazedi kud pogaam. I, vjerovatno, lice bi mi bilo poprimilorazjaren, upravo ivinski izraz; po njemu zaista niko ne bi bio mogao da spozna plemenitost moje pobude. Nego, pomisao na nebrojene prilike kad sam se prenaglio i zaletio kanu kap dvojbe na mojuraspaljenost i smjesta zakoi moju spremnost na ovjekoljubaku intervenciju. Moda je u tom pravcu djelovalo i prisustvo jo jednog posmatraa, oniska sredovjena ovuljka punih obraza isvijetle udkaste dlake koji je spokojno gledao smijuljedi se neodreeno. Sjedam se, njegovakomodna ravnodunost u prvi mah izazvala je u meni gnuanje. Ali odmah zatim uinio sam isto toi on: turio ruke u depove i stao da posmatram. Primjer, kao to je poznato, djeluje neodoljivo. Uvedini sluajeva (budimo iskreni!) drugoga smatramo glupljim od nas. No taj grijeh odmahotkupljujemo time to, na djelu, obino slijedimo njegov primjer. - Ja se, dakle, obuzdam i primirim. A im se primirih, u meni progovori ona dobro poznata druga polovica, ona kojarasuuje i sumnja.Odavna sam duboko osvjedoen da je glavni uslov za pravednost - fantazija. Da bismo bili pravednisuci, potrebno je da poznamo pozadinu, pobude i uzroke, odnose i zavisnosti stvari o16

kojoj sudimo. Ne povoditi se za prvom impresijom, za vanjskim pomolom stvari; ispitati skriveneuzroke, nune uslovljenosti, dugi lanac krivica i protukrivica; uvudi se u kou bida o kojimasudimo, potraiti kraj zamrenog klupka to nam je dunost prije nego izreemo rije osude.Pomislim: ko zna kakve je sve krivice, kakva zla nanijela ova ena ovjeku? Ko zna to je sve on zanju uinio, rtvovao; koliko je i koliko trpio i pratao i muao? Ko zna do kakve je bestidnosti, dokakvog cinizma ona dola u svome srozavanju? Moda je to i neka majka-zvijer, moda je napustiladijete koje se gui u krupu da bi otila na sastanak s jaranom. I nije li, u takvom sluaju, ona kriva izato to je dovela mua do ovog runog ispada, u ovo stanje poivinenja? Nije li tada njegov ispad,ma koliko ruan, ipak na koncu konca ljudski razumljiv? I ne bi li on ako tako stvar stoji osjetio kao krajnju nepravdu nae uplita-nje u korist ene, nae zalaganje za nju? Da, dobro jeto nisam intervenirao. No dok sam ja tako umovao a buboci i dalje pljutali, naie i tredi prolaznik: stasit mlad ovjek duge vitiaste kose, u plavom demperu i s teniskim reketom pod pazuhom. Jednim mahom uoisituaciju; osinu prezirnim pogledom nas dva pasivna posmatraa, pa bez suvinog ispitivanja srnuna ovjeka uprav onako kako to maloprije htjedoh ja - i poe ga mlatiti ustro i bez promiljanja, ne pazedi kud pogaa... Iznenaen, mu pusti s oka enu i stade se braniti odnapadaa. ena je meutim izmigoljila, pridigla se na koljena, ustala: ivnula bre nego to bi semoglo oekivati, poslije onih bubotaka. Stala otresati prainu s lakata i koljena, popravljatiraskutranu kosu. (Zbog te brige za frizuru, odmah mi se priinila manje rtvom.) Zatim neopazicenekud nestade.Uto se na suprotnoj strani ceste pojavi vremean ovjek vodedi za ruku dijete. Izveo sinida uetnju; brine se oko njega upravo djedovskim strpljenjem; pokazuje mu neto prstom u kronji jablana u drvoredu, valjda neku pticu ili gnijezdo. Ugledavi tuu, zastade iznenaen. Ali se ubrzosnae: vidje gdje ovjek mlad, izdikao mamlaz nemilice bije svog sabrata, i to starijeg odsebe, bije ga nemilice i oito nepravedno (jer slabijem instinktivno pridajemo ulogu pravednika);vidje i dva sebina, nedostojna stvora koji to ravnoduno promatraju, i njegova odluka bi odmahgotova: trgnu se, skloni dijete u

kraj, pa na-17srnu na napadaa (jer jaega instinktivno istovjetujemo s napadaem) i stade ga udarati to je bolje mogao.Gledajudi tu novu komplikaciju, pomiljao sam: da se maloas nisam suspregnuo, sad bih ja bio taj po kome pljute udarci, i sad bih ogoreno i s mnogo uvjerenja uzvradao te udarce onome koji jeintervenirao iz potpuno jednakih pobuda kao i ja, i koji je, prema tome, ustvari moj jednomiljenik isuborac.Sve iz milosra i u ime ovjekoljublja, eto se tri ljudska stvora dozlaboga mlate za neiju korist i zaneiju pravicu. A malo podalje, dva nedostojna egoista, ni da prstom maknu za svoga blinjeg. Dvaegoiste, tri napadaa, etiri isprebijana. Medu samih pet-est ljudi, nalo se, eto, grenika svakevrste: krivaca zbog uestva u tui, i krivaca zbog komodnog neuestva; krivaca zbog uplitanja utue i nepoznate poslove, krivaca zbog neuplita-nja; neovjenih mlakonja i rabijatnihovjekoljubaca; krivaca zbog samovlasnog uspostavljanja pravde, i krivaca zbog spreavanja da pravda, makar i samovlasno, bude uspostavljena! Kad sam pristupio, s prezirom sam pogledaoovuljka punanih obraza, da bih odmah zatim uinio isto to i on. Svakoga od uesnika u datomsam momentu opravdavao i natezao za nj, da bih ga as kasnije osudio povlaujudi onome koji jenadoao da ga napadne. A odmah zatim i ovome zaelio poraz i novog napadaa. Stvar se odvijala iuplitanja su upadala tano onako kako sam elio taman kao da ja nevidljivo njima ravnam. I sad, poslije svega toga, opet nisam naisto ko je u pravu i kakav ishod ustvari elim! To jest, znao sam:elio sam svakom napadau poraz a svakom napadnutom pobjedu, slabijemu uspjeh a jaemuneuspjeh; elio sam da se slabiji prometne u jaega a jai u slabijega, napada u napadnutog anapadnuti u napadaa. Ali tekoda je bila u tome to su svi uesnici prolazili uzastopce kroz ulogu jaega pa slabijega, napadaa pa napadnutog, pravednika i krivca. Pa ko da se sad tu snae, ko da podijeli pravdu? Zar je krivica istovjetna sa snagom? Zar pravednost lei u slabosti? Zar naslov pravednika treba platiti porazom?