Aristotel: NAGOVOR NA FILOZOFIJU

B 1 ... Aristotelov Nagovor, koji je on napisao za ciparskoga kralja Temizona tvrdei da nitko nema boljih uvjeta od njega da se posveti filozofiji: ima golemo blago koje moe u tu svrhu troiti, a uiva i ugled. B 2 treba smatrati da srea ne nastaje od posjedovanja mnotva dobara, nego od toga kakvo je duevno stanje. Pa ni za tijelo ne bi ovjek rekao da je blaeno ako je ukraeno sjajnom odjeom nego ako je zdravo i u valjanu stanju, pa makar nemalo niega od onog to je prethodno spomenuto, Na isti nain: ako je dua odgojena, takvu duu i takva ovjeka treba zvati sretnim, a ne ako je sjajno opskrbljen izvanjskim dobrima, a sam potpuno nevrijedan. Pa ni konja koji ima zlatan podbrada, raskonu opremu, a inae je nevaljao, ne smatramo nimalo vrijednim nego radije hvalimo onoga koji je u valjanu stanju. B3 Osim onoga to je reeno, potpuno nevrijednim ljudima dogaa se i to da, kad se domognu velika blaga, steevine smatraju vrednijima od duevnih dobara, a to je od svega najsramnije. Kao to bi porugu zasluio gospodar koji bi bio gori od svojih slugu, tako jadnicima treba drati one kojima je posjed vredniji od vlastite prirode. To je uistinu tako. Jer, kao to kae poslovica, obilje raa obijest, a neobuzdana neobrazovanost bezumlje. Onima koji su loeg duevnog stanja ni bogatstvo ni mo ni ljepota nisu dobra. Dapae, u koliko su veem broju prisutne te povoljnosti, toliko jae i vie kode posjedniku ako su prisutne bez mudrosti. Poslovica: Nije ma za dijete znai to da nevaljalima ne treba pruati mo.

B4

B 51 Svi e se sloiti da razboritost nastaje uenjem i traenjem onoga za iju nas potragu osposobljava filozofija. Stoga se, dakle, bez ikakve izlike treba baviti filozofijom.

to znai baviti se filozofijom?

B6 Baviti se filozofijom znai dvoje: ispitivati i samo to da li se treba baviti filozofijom; i drugo: posvetiti se filozofskom razmatranju. Budui da razgovaramo s ljudima a ne s biima koja ive boanskom sudbinom, ovim pozivima treba pridodati poticaje u vezi s dravnim i praktinim ivotom. Postavimo stvari ovako: Ono na emu nam se temelji ivot, kao to je tijelo i ono to je s tijelom u vezi, nalik je na orue ija je poraba puna opasnosti, i oni koji se njima nepropisno slue veinom postiu suprotan uinak. Treba stoga teiti za znanjem, da se stekne i rabi na primjeren nain, pa emo uz njegovu pomo sve to dovesti u najbolji red. Nuno je dakle baviti se filozofijom ako se ispravno hoemo baviti dravnim poslovima i korisno provesti vlastit ivot. Od znanja su, dakle, jedna ona koja proizvode svako pojedino od ivotnih blaga, dok su druga ona koja se ovim prvima slue. Jedna su pomona, a druga naredbodavna, i u njima je, kao nadreenijima, dobro u pravom smislu. Ako se dakle jedino ono znanje koje posjeduje ispravnost prosudbe, koje se slui razumom i koje razmatra cjelinu dobra a to je filozofija moe sluiti svim znanjima i davati im naredbe u skladu s prirodom, na svaki se nain treba baviti filozofijom, jer jedino filozofija sadrava u sebi ispravan sud i nepogreivu naredbodavnu razboritost.

B7

B8

B9

B 10 Poevi izdaljega, od zamisli prirode, pribliavamo se nagovoru na ovaj nain: B 11 Od onoga to nastaje, jedno nastaje po nekoj zamisli i umijeu, kao kua i brod (obojemu su uzrok neko umijee i zamisao), a drugo ni po kakvu umijeu nego po prirodi. ivotinjama i biljkama uzrok je priroda, sve tomu slino nastaje prirodnim putem. A neke stvari nastaju i sluajno; za veinu onoga to ne nastaje ni po umijeu ni po prirodi ni po nunosti kaemo da nastaje sluajno. B 12 Od onoga to nastaje sluajno nita ne nastaje namjerno niti ima kakvu svrhu (telos). U onome to nastaje umijeem uvijek postoje svrha i namjera (posjednik umijea uvijek e ti rei razlog zbog kojeg je neto napisao, i s kojom namjerom!). Govorim o onome emu je umijee uzrokom samo po sebi, a ne nuzgredno. Ispravno bi naime bilo pretpostaviti da je lijenitvo umijee zdravlja, a ne

bolesti, da je graditeljstvo umijee graenja kue, a ne njezina ruenja. Sve to je po umijeu zbiva se, dakle, radi neega, i to je njegova svrha i njegovo najbolje. Ono to se zbiva sluajno ne zbiva se radi neega. I sluajem, dodue, moe nastati neto dobro, ali to dobro nije dobro po sluaju ili zato to je posljedica sluaja, jer je ono to nastaje sluajem uvijek neodreeno. B 13 S druge strane, ono to nastaje po prirodi nastaje radi neega, i uvijek nastaje radi neega boljeg nego to je ono radi ega nastaje ono to je po umijeu. Ne oponaa, naime, priroda umijee nego ono oponaa prirodu, i postoji zato da bi joj pomagalo i dopunjavalo njezine propuste. Naime, ini se da je neke stvari priroda sama sposobna posvravati i da ne treba nikakve pomoi, dok s drugima to ini teko ili je sasvim nemona. Eto, na primjer, kad je rije o nastajanju: jedno sjemenje, na koje god tlo padne, nie bez zatite, a drugomu je potrebno ratarsko umijee. Na slian nain, neka iva bia sama po sebi doseu cjelinu svoje prirode, a ovjeku je za opstanak potrebno mnogo umijea, i na poetku, kad se rodi, i ponovno potom, da bi se odrao. B 14 Ako dakle umijee oponaa prirodu, onda su umijea od nje preuzela i to da sve to nastaje nastaje radi neega. Mogli bismo pretpostaviti da sve to pravilno nastaje nastaje radi neega. Pravilno pri tom znai lijepo. Stoga sve to nastaje ili je nastalo, ako je u skladu s prirodom, nastaje ili je nastalo kao lijepo. A ono to je mimo prirode, runo je i suprotno onomu to je u skladu s prirodom. Dakle: nastanak u skladu s prirodom nastanak je radi neega. B 15 To se moe vidjeti i po svakom od naih dijelova. Promatra li se vjea, moe se vidjeti da nije nastala uzalud nego zato da bi pomogla oima, da im omogui poinak i sprijei upadanje predmeta u oi. Isto je, dakle, ako je neto nastalo radi neega i ako je moralo nastati radi neega. Na primjer, ako je brod morao nastati radi morskog prijevoza, s tom je svrhom i nastao. B 16 Od ivih bia ili su sva do jednoga nastala prirodno i u skladu s prirodom, ili barem najbolja i najdostojnija. Nema, zapravo, nikakve razlike ako netko misli da je veina ivih bia nastala radi kakva tetoinstva i nanoenja zla. Najdostojnije od ovdanjih ivih bia zacijelo je ovjek, tako da je jasno kako je nastao prirodno i u skladu s prirodom. B 17 Ako je dakle: svrha svake stvari uvijek bolja od nje same (sve to nastaje nastaje sa svrhom, a krajnje radi ega bolje je i najbolje od svega); ako se kod ljudi prvo dovrava tjelesni dio, potom duevni, a dovretak onoga to je bolje uvijek kasni za nastankom; ako je dua kasnija od tijela, a razboritost posljednja od duevnih svojstava (vidimo, naime, da prirodno ona kod ljudi nastaje posljednja, pa od svih dobara starost jedino na nju polae pravo); Ako je svemu tomu tako, onda je ovakva ili onakva razboritost naa svrha u skladu s prirodom, a biti razborit krajnji je cilj radi kojega smo nastali. Dakle, ako smo nastali, onda je oevidno da i postojimo radi toga da bismo iskazali neku razboritost i neto nauili. B 18 No, to je to meu postojeim radi ega su nas priroda i bog stvorili? Kad su to pitanje postavili Pitagori, odgovorio je: Da bismo promotrili nebo! Za sebe je kazivao da je motrilac prirode i da je radi toga svratio u ivot. B 19 I za Anaksagoru kau da je na pitanje radi ega bi ovjek izabrao da se rodi i ivi, odgovorio: Da promotri nebo, zvijezde na njemu, mjesec i sunce!. Po njemu, sve drugo nema nikakve vrijednosti, B 20 U tom je dakle smislu lijepo ustvrdio Pitagora da je bog svakoga ovjeka stvorio zato da stekne znanje i da stekne uvid. O tome, da li je to to se ima spoznavati svjetski poredak (kosmos) ili neka druga priroda, trebat e moda raspraviti kasnije. Neka nam za prvu ruku bude dostatno ovoliko. Ako nam je razboritost svrha u skladu s prirodom, od svega najbolje tad e biti: biti razborit. B 21 Dakle: druge stvari treba initi radi dobara koja su u ovjeku; od njih, tjelesna treba initi radi dravnih, a vrlinu (arete) radi razboritosti, jer je ona vrhunac. B 22 Do istoga se cilja stie i ovim putem: B 23 Budui da cijela priroda ima smisao, nita ne ini nasumce nego sve radi neega. Kako je iskljuila nasuminost, pokazuje veu skrb za svrhu nego umijea, s obzirom na to da umijea oponaaju prirodu. Budui da se ovjek prirodno sastoji od due i tijela, te da je dua bolja od tijela a ono to je loije uvijek je u slubi boljega, tako i tijelo postoji radi due. Kad smo kod due: jedan je njezin dio

razumski, drugi nerazumski, i upravo stoga loiji. Nerazumski dakle postoji radi razumskoga, jer je u razumskome um (nous). Izvoenjem se nuno zakljuuje da sve postoji radi uma. B 24 Kad je rije o umu, njegova je djelatnost u miljenju, koje je motrenje onoga to je umu dostupno, ba kao to je djelatnost vida vienje vidljivoga. Sve, dakle, to ljudima vrijedi izabirati, vrijedi radi miljenja i radi uma. Ostale naime stvari vrijedi izabirati radi due, a kako je um najbolji dio due, sve ostalo postoji radi onoga to je najbolje. B 25 U pogledu razmiljanja, slobodna su ona koja su vrijedna izbora sama po sebi, a robovima su nalik ona koja spoznaju utemeljuju radi neega drugoga. U svakom je pogledu bolje ono to se postie radi sebe samoga nego radi ega drugoga, ba kao to je slobodno i bolje od onoga koje nije takvo. B 26 Ako se postupci oslanjaju na razmiljanje, ak i onaj ovjek koji se dri vlastite koristi i njome se ravna, ipak slijedi razmiljanje. Tijelom se slui kao pomagaem i preputen je, dodue, obilno sluaju, ali ondje gdje je um gospodar postupa dobro, iako se veina tih postupaka obavlja tijelom. B 27 Dostojnije su dakle i bolje misli koje su vrijedne izbora radi gola razmatranja nego one koje su za neto drugo korisne. Razmatranja su sama po sebi dostojna, a ono to je u njima vrijedno izbora jest mudrost uma, ba kao to su razmatranja utemeljena na praktinoj razboritosti vrijedna zbog djelovanja. Dobro i dostojno zatjee se dakle u razmatranju zasnovanu na mudrosti, no, dakako, ne u kakvu god razmatranju. Nije, naime, tek tako svaki uvid dostojan, nego uvid u mudrost koja vlada nad univerzumom. To je prava mudrost. B 28 ovjek lien osjeta i uma postaje nalik na biljku. Ako se lii samo uma, postaje ivotinja, a ako je lien nerazumnosti, a dri se uma, postaje nalik na boga. B 29 Jer ono ime se razlikujemo od drugih ivih bia do bljetava izraaja dolazi samo u takvu ivotu u kojem nema nieg sluajnog niti iega to ne bi imalo veliku vrijednost. Iako i u ivotinja ima nekih sitnih iskara razuma i razboritosti, motrilake mudrosti u njima nema ni djelia ona pripada samo bogovima; u pogledu osjeta i nagona ovjek zaostaje za mnogim ivotinjama u tonosti i snazi. B 30 Jedino je to dobro, tj. ivot u skladu s razumom, uistinu neotuivo; za nj, dapae, tvrde da je obuhvaeno pojmom dobra. Valjan se ovjek ivei takav ivot nipoto ne podvrgava sluajnostima, jer se najvie od svih oslobodio podlonosti sluaju. Zato je ovjeku koji svom ustrajnou ustraje u takvu ivotu mogue da bude bez bojazni. B 31 Budui dakle da svi izabiremo ono to je mogue i korisno, treba prihvatiti da je to oboje prisutno u bavljenju filozofijom i da je tekoa u stjecanju filozofijskoga obrazovanja manja od velike koristi koje ono prua. Svi se radije trudimo oko onoga to je lake. B 32 Lako je pokazati da smo sposobni stei znanje koje se tie pravednosti i koristi, potom prirode i preostale zbilje. B 33 Uvijek je prethodno dostupnije spoznaji od potonjega, i ono to je po prirodi bolje dostupnije je od onoga to je loije. Znanje se vie bavi onim to je odreeno i sreeno nego njihovim suprotnostima, a takoer se vie bavi uzrocima nego ishodima. Dobro je bolje odreeno i sreeno nego zlo, ba kao to je to estit ovjek naspram nevaljalu B 34 Ako je dua vanija od tijela (jer je po prirodi sposobnija da vodi), i ako se za tijelo brinu umijea i vjetine kao to su lijenitvo i tjelovjeba (i njih smatramo znanjima i za neke ljude govorimo da su ih stekli), oigledno je da neka briga i neko umijee postoji i za duu i za duevne vrline, i sposobni smo ga stei, jer to moemo i s onim u emu nam je neznanje vee i to je tee spoznati. B 35 Slino je i s onim to se tie prirode. Daleko je prije potrebno razumjeti uzroke i poela nego ono to je potonje. Ono to je potonje ne pripada krajnjim uzrocima niti je iz njega nastalo ono to je prvobitno, nego iz prvobitnoga i s pomou prvobitnoga oigledno nastaje i uspostavlja se sve ostalo. B 36 Bili dakle vatra ili zrak ili broj ili druge koje prirode uzroci i poela svega ostaloga, nemogue je sve ostalo spoznavati ako se za njih ne zna. Kako bi, naime, netko mogao prepoznavati govor, ako ne bi poznavao slogova, ili kako bi njih znao ako nita ne zna o glasovima?

B 38 Iz ovoga to slijedi postat e jasno da je razboritost najvee od svih dobara i od svega drugoga korisnije. Svi se, naime, slaemo da najvaIjaniji i po prirodi najjai treba vladati, i da je jedino zakon vladar i gospodar. A on je svojevrsna razboritost i rije razboritosti, B 39 Potom: koje nam je mjerilo, koji mea dobara toniji nego razborit ovjek? to on izabere izabirui s osloncem na znanje, to je dobro, a zlo je ono to je tomu suprotno. B 40 Budui da ljudi ponajvie izabiru ono to je u skladu s njihovim vlastitim karakterom (pravednik da ivi pravedno, hrabar ovjek da ivi hrabro, edan da ivi edno), na slian e nain oito razborit ovjek od svega najradije izabrati da bude razborit: to je djelatnost te sposobnosti. Oevidno je, dakle, prema najvaljanijoj prosudbi, da je razboritost najmonije od svih dobara. B 41 Moda e se to jasnije vidjeti iz ovoga to slijedi. Biti razborit i spoznavati vrijedan je izbor za ljude ve sam po sebi jer bez toga ni ne mogu ivjeti kao ljudi, a jo je povrh toga korisno i za ivot. Nita, nam, naime, od onoga to nam se zbiva nije dobro ukoliko se ne izvrava prema naem prethodnom, promiljanju i razboritu djelovanju. I stoga, bilo da sretan ivot ovisi o ugodi, bilo da ovisi o posjedovanju vrline, bilo da ovisi o razboritosti, u svakom sluaju treba se baviti filozofijom. Sve to, naime, u najveoj mjeri i s jasnoom postiemo bavei se filozofijom. B 42 Teiti da svako znanje postane neto drugo i da mora biti korisno znai biti potpun neznalica u pogledu toga koliko je u samom polazitu ono to je dobro daleko od onoga to je nuno. A razlika je golema. Stvari koje se prigrljuju radi neega drugog, bez kojih je nemogue ivjeti, treba nazivati nunostima i suuzrocima, dok one stvari koje se prigrljuju radi njih samih, makar iz njih nita drugo ne proishodilo, treba zvati dobrima u pravom smislu. Jer, nije jedno vrijedno izbora radi jednoga, drugo radi neega drugog i tako unedogled, nego se negdje zaustavlja. Krajnje je smijeno od svega traiti neki probitak mimo same stvari i pitati: to time dobivamo? U emu je to korisno? Takav ovjek, doista, kako i tvrdimo, nimalo ne nalikuje onomu koji poznaje lijepo i dobro i raspoznaje uzrok od suuzroka. B 43 Posvemanju istinitost ovih naih tvrdnji mogao bi ovjek uvidjeti onda kad bi nas netko u mislima prenio na Otoke blaenih1. Ondje ne bi bilo potrebe ni za im drugim niti ikakva dobitka, jedino bi preostalo razmiljati i razmatrati a to i sada nazivamo slobodnim ivotom. Ako je to istina, kako se ne bi s pravom stidio svatko od nas tko se zbog sebe samoga ne bi mogao odseliti na Otoke blaenih, iako mu se pruila prilika? Ne zasluuje, dakle, prezir nagrada koju ljudima prua znanje, i dobro koje od njega nastaje nije malo. B 44 Nije stoga nimalo neobino ako se razboritost ne pokazuje ni korisnom ni probitanom. Ni ne tvrdimo za nju da je probitana nego da je dobra, i nju ne treba izabirati radi neeg drugog nego radi nje same. Kao to u Olimpiju odlazimo samo radi gledanja, makar iz njega nita vie ne slijedilo (samo promatranje vrijedi vie od gomile novca); kao to Dionizije2 promatramo ne s namjerom da neto dobijemo od glumaca ve im togod i pridodamo; kao to bismo mnoge druge prizore pretpostavili gomili novaca tako i motrenje univerzuma treba cijeniti vie od svih prividno korisnih stvari. B 45 Krenuli smo tako od nakane prirode i doli do toga da je biti razborit dobro, i to dobro koje je vrijedno samim sobom, makar nita ne koristilo ljudskom ivotu.

emu slui bavljenje filozofijom?

B 46 A to, da motrilaka razboritost donosi najvee probitke ljudskom ivotu, lako e se zakljuiti po umijeima. Ba kao to se odabrani lijenici i najvei broj strunjaka za vjebanje uglavnom slau da oni koji kane postati dobri lijenici ili uitelji vjebanja moraju poznavati prirodu, tako i dobri zakonodavci moraju poznavati prirodu, i to daleko vie nego oni. Oni su naime samo tvorci tjelesne vrline, dok se ovi potonji bave duevnim vrlinama i polau pravo na to da pouavaju o srei i nesrei drava, te im filozofija daleko vie treba. B 47 Kao to se u drugim, zanatskim umijeima najbolja orua pronalaze u prirodi, kao, na primjer, u graditeljstvu visak, ravnalo i estar, pa s osloncem na njih procjenjujemo to je dovoljno ravno i glatko na osjet, na slian nain i dravnik mora od prirode i od istine imati neka mjerila prema kojima e
1 2

Mitski otoci u Okeanu, homerski Elizij, mjesto s najpogodnijim podnebljem i najlagodnijim ivotom. Pjevani igrokazi koji su slavili Dioniza i iz kojih se razvila velika grka tragedija i komedija, a Eshilova, Sofoklova, Euripidova i Aristofanova djela praizvedena su upravo u doba dionizijskih svetkovina.

procjenjivati to je pravedno, to lijepo, to povoljno. Ba kao to se u spomenutim umijeima ova orua razlikuju od svih drugih, tako je najbolje mjerilo ono koje je najusklaenije s prirodom. B 48 No to ne moe initi onaj koji se nije bavio filozofijom niti upoznao istinu. U ostalim umijeima ljudi svoja orua i najtonije proraune nisu preuzeli od samih poela niti e biti da su na taj nain stekli znanje nego od drugih ili treih ili tko zna kojih, i svoja objanjenja temelje na iskustvu. Filozof je jedini koji oponaa ono to je tono: to je ono to on motri, a ne uinke oponaanja. B 49 Kao to nije dobar graditelj onaj koji se ne slui ravnalom niti bilo kojim drugim slinim oruem nego se ravna prema drugim graevinama, slino je valjda i s onim koji bi postavljao dravne zakone ili vodio poslove ugledajui se u druge uprave i ustavne poretke i oponaajui ih lakedemonske, kretske ili druge koje: taj ne bi bio dobar ni valjan zakonodavac. Ne moe oponaanje onoga to nije lijepo biti lijepo, niti moe oponaanje onoga to nije boansko ni postojano biti besmrtno i postojano nego je oito da su od svih djelatnika jedino filozofovi zakoni postojani, a postupci ispravni i lijepi. B 50 Jedino on, tj. filozof ivi pogleda uprta u prirodu i u ono to je boansko, te poput kakva dobra kormilara vezuje ivotna poela uz ono to je vjeno i trajno, baca sidro i ivi po svojemu. B 51 Dakako, to je znanje motrilako, ali nam omoguuje da po njemu djelatno nastupamo. Kao to vid ne tvori i ne proizvodi nita (jer je jedini njegov uinak prosuivati i pokazivati sve to je vidljivo), a ipak nam omoguuje da djelujemo i od najvee nam je pomoi u djelovanju (bez njega bismo bili gotovo nepokretni), tako je oigledno da u nebrojenim stvarima iako je to znanje motrilako djelujemo u skladu s njim, pa neke djelatnosti izabiremo a neke izbjegavamo, i uope, sva dobra stjeemo zahvaljujui njemu. B 52 Onaj koji kani provjeravati ovo to je netom reeno ne smije zaboraviti da sve to je dobro i za ljudski ivot probitano lei u upotrebi i djelovanju, a ne samo u spoznaji. Ne donosi nam zdravlje poznavanje onoga to proizvodi zdravlje nego njegovo koritenje na tijelu. Ni bogati ne postajemo spoznajom bogatstva nego stjecanjem golema imetka. I najvanije od svega: ne ivimo dobro zato to poznajemo neto od onoga to postoji nego zato to dobro inimo, jer to je uistinu prava srea. Zbog toga je potrebno da i filozofija, ako je doista probitana, bude ili injenje dobra ili da za takva injenja bude korisna. B 53 Ne treba stoga izbjegavati filozofiju, ako je filozofija doista, kako mislimo, stjecanje i upotreba mudrosti, a mudrost jedno od najveih dobara. I ne treba, s jedne strane, radi imetka ploviti do Heraklovih stupova (Gibraltar) i esto se izvrgavati opasnosti, a s druge se strane ne uputati ni u kakav napor ili troak radi razboritosti. Ropska je osobina eznuti za ivotom a ne za dobrim ivotom, slijediti miljenja gomile a ne zahtijevati da gomila slijedi tvoja, traiti imetak, a ne pokazivati ama ba nikakvu brigu za ono to je lijepo. B 55 ini mi se da je znak lakoe glede filozofije i ovo: premda oni koji se bave filozofijom ne dobivaju od ljudi nikakvu nagradu koja bi ih potakla na naprezanje i trud, i premda na druga umijea mnogo potroe, ipak, u tonim znanjima nakon kratkotrajne trke silno odmaknu. B 56 A i to, to su svi privreni filozofiji i hoe se njome baviti zabacivi sve drugo, nemalen je znak da je sjesti uz nju ugodno: pa nitko se dugo vremena ne eli naprezati! Osim toga, njezina poraba silno se razlikuje od svega drugog. Za njezino obavljanje nisu potrebna ni orua ni mjesta, ve na koji god dio svijeta netko upravi misao, svugdje e dosei istinu, ba kao da je prisutna, B 57 Pruen je dakle dokaz i za to da je filozofija mogua, da je najvea od dobara i da ju je lako stei. Zbog svih tih razloga vrijedno je od sveg srca teiti za njom.

to je zadaa bavljenja filozofijom?

B 58 Kaimo sada, takorei iznova, to je posao razboritosti i zato svi teimo za razboritou. B 59 Dakle ovako: jedan je na dio dua, a drugi tijelo. Prvi zapovijeda, drugi prima zapovijedi; prvi upotrebljava, drugi je podloan kao orue, Ono to prima zapovijedi i orue uvijek je u ureenom odnosu prema onomu to zapovijeda i upotrebljava.

B 60 A u dui, jedan je dio razum (koji po prirodi zapovijeda i prosuuje o nama), a drugi dio slijedi i stvoren je da prima zapovijedi. Sve je u dobru redu kad se svaki dio ravna prema sebi svojstvenoj vrlini: nju poluiti jest dobro. B 61 I tako, kad ono to je najvaljanije i najvrednije ima i sebi svojstvenu vrlinu, tada je dobro ureeno. Vrlina onoga to je prirodno bolje po prirodi je bolja. Bolje je ono to je po prirodi sposobnije zapovijedati i voditi, kao to je to ovjek naspram drugih ivih bia. Zato je i dua bolja od tijela jer je sposobnija zapovijedati, i to onaj dio due koji ima razum i misao. Jer taj dio nareuje i zabranjuje i govori da li treba ili ne treba djelovati. B 62 Koja god dakle bila vrlina ovoga dijela, ona nuno mora biti najvrednija izbora, i to kako svima tako i nama. Jer, moglo bi se, mislim, tvrditi da taj dio sam ili on vie od svega jesmo mi sami. B 63 Nadalje, kad neka stvar obavlja svoj priroeni posao, ne nuzgredan nego onaj koji nazivamo njoj svojstvenim, tada tu stvar treba nazvati dobrom, a tu vrlinu, kojom svaka stvar priroeno postie upravo to, treba smatrati najvaljanijom. B 65 Ako je dakle ovjek razumno bie i ako je njegovo bivstvo ureeno prema razumu i umu, njegov je jedini posao samo najtonija istina i kazivanje istine o onome to postoji. Ako je sastavljen od vie sposobnosti, oigledno je da je njihov najbolji posao onaj kojim se priroeno vie toga moe obavljati, kao to je, na primjer, za lijenika zdravlje, a za kormilara sigurnost. Ne moemo navesti nijedan bolji posao misli, ili misleega dijela due, nego to je istina. Istina je dakle najvaljaniji posao toga dijela due. B 66 Obavlja ga, openito govorei, s pomou znanja, to bolje to je znanje bolje, a najvaljanija je svrha znanja razmatranje. Kad je od dviju stvari jedna vrijedna izbora radi druge, tada je ova potonja bolja i vrednija izbora zbog istoga razloga zbog kojih je i prva vrijedna izbora: tako je ugoda vrednija izbora nego ugodna sredstva, zdravlje vrednije izbora nego sredstva koja pridonose zdravlju. Jer za ta se sredstva kae da proizvode ova potonja, B 67 Nema, dakle, niega to bi bilo vrednije izbora od razboritosti, za koju kaemo da je sposobnost onoga to je u nama najvaljanije, ako se jedno duevno stanje usporeuje s drugim. Spoznajni je dio, bilo uzet odjelito bilo zajedno s drugima, bolji od sve ostale due, a njegova je vrlina znanje. B 68 Njegov posao, dakle, nije nijedna od takozvanih djelominih vrlina: od svih je bolji, jer je proizvoena svrha uvijek jaa od proizvodnog znanja. Nije dakle svaka duevna vrlina proizvod razboritosti nije to ni srea. Jer ako razboritost hoe biti proizvodna, imat e posao razliit od sebe, kao to je graditeljstvo razliito od graevine, jer nije njezin dio. No razboritost je dio duevne vrline i sree, jer govorimo da srea dolazi od nje ili da je sama ona srea. B 70 Biti razborit i razmatrati posao je, dakle, due, i ta je stvar najvrednija ljudskog izbora, ba kao to je to, mislim, oni vid: ovjek bi se odluio da ga ima, ak i kad time ne bi nita drugo dobio osim gledanja. B 71 Nadalje. Ako ovjek neto voli zato to iz toga proishodi neto drugo, oigledno e utoliko vie htjeti ono to tu osobinu vie posjeduje. Na primjer: ako netko izabire za sebe etnju zato to je zdrava, a zdravije bi mu bilo trati, i mogue mu je to ostvariti, radije e izabrati tranje; i prije bi ga bio izabrao da je znao B 72 Nadalje, ako vid volimo zbog njega samoga, to dovoljno svjedoi kako svi u najveoj mjeri vole razboritost i spoznaju. B 73 Jer, kad vole ivot, vole i razboritost i spoznaju. Ne cijene ga, tj. ivot, ni zbog ega drugoga osim opaanja, i to ponajprije zbog vida. Pokazuje se da tu sposobnost neizmjerno vole, jer je ona prema drugim osjetima jednostavno poput kakva znanja. B 74 ivot se dakle od neivota razlikuje po osjetilnosti, pa je ivot i definiran njezinom prisutnou i mogunou. Ukloni li se ona, nije vrijedno ivjeti, ba kao da se uklanjanjem osjetilnosti uklanja i sam ivot.

B 75 Kad je rije o osjetilnosti, sposobnost vida odlikuje se po tome to je najjasnija, te zbog toga pretpostavljamo upravo nju. Ali svako osjetilno zapaanje dolazi do znanja s pomou tijela, kao to sluh zapaa zvuk uima. B 76 Dakle, ako je ivot vrijedan izbora radi osjetiInog zapaanja, a osjetilno je zapaanje svojevrsna spoznaja, te ako zbog toga to dua uz njegovu pomo moe spoznavati izabiremo da ivimo. B 77 Ako smo, nadalje, netom ustvrdili da je od dviju stvari vrednija izbora ona u kojoj je ista osobina vie sadrana, tada je od svih osjeta vid najvredniji izbora i najcjenjeniji, ali je i od njega i od svih drugih osjeta, pa i od samog ivota, izbora vrednija razboritost, jer ima veu vlast nad istinom. Upravo zbog toga svi ljudi najvie tee za razboritou.

to postiemo bavei se filozofijom?

B 78 To, da onomu koji izabere uman ivot u najveoj mjeri, uspijeva i ugodno ivjeti, moglo bi se objasniti ovim to slijedi: B 80 Ako, dakle, ivot od neivota razlikujemo po osjetilnom zapaanju, pri emu osjetilno zapaanje znai dvoje (prvo mu je znaenje sluiti se osjetilima, a drugo moi se sluiti njima; zato, ini se, i za spavaa kaemo da osjea); ako je dakle tako, oevidno je da e i ivot, shodno tomu, imati dva znaenja. Za budna se ovjeka mora po istini i u pravom smislu rei da je iv, a za spavaa se to mora rei zbog mogunosti da se prebaci u gibanje u kojem za nekoga kaemo da je budan i da stvari osjetilno zapaa. Zbog toga i u tom pogledu treba za nj rei da je iv. B 81 Kad se neto jednako imenuje, u dvama razliitim znaenjima, tako da se jednom imenuje u aktivnom, drugi put u pasivnom znaenju, tada emo vie prava dati prvomu od njih. Primjerice, znati vie pripada onomu koji se time slui nego onomu koji to posjeduje; gledati vie onomu koji upravlja pogled nego onomu koji ga samo moe upravljati. B 82 Jer, ne kaemo vie samo u smislu u veoj mjeri, i to za ono za to postoji jedna rije, nego i u smislu prvenstva i potonjosti. Tako, na primjer, kaemo da je vie dobro zdravlje nego sredstva za zdravlje, i ono to je po vlastitoj prirodi vrijedno izbora od onoga to to to proizvodi. Ipak, vidimo da se ista rije ne pridijeva obojemu u istom, pravom smislu, jer je dobro i jedno i drugo: i ono to je korisno i ono to se tie vrline, B 83 Treba stoga kazati da budan vie ivi nego spava, i da ovjek koji svojom duom djeluje ivi vie od onoga koji duu samo posjeduje. Jer za potonjega, i govorimo da je iv zbog onoga prvoga, jer je on na taj nain sposoban biti pasivan ili aktivan. B 85 Posao je, dakle, due bilo jedini bilo iznad svega drugoga razmiljanje i razumijevanje. Jednostavan je i svakomu lak zakljuak da onaj koji razmilja ivi vie, a najvie od svih onaj koji najvie dosee istinu: to je onaj koji je razborit i koji razmatra u skladu s najtonijim znanjem. Savren ivot treba priznati onima koji iskazuju razboritost i koji su razboriti. B 86 Ako je dakle ivot svakom ivom "biu isto to i bitak, oigledno je da e najvie i najvaljanije od svih biti mislilac, i to najprije tada kada aktualizira svoju sposobnost i kad se bavi razmatranjem onoga meu postojeim to je najdostupnije spoznaji. B 87 A kako savrena i neometana djelatnost sadrava u samoj sebi dra, razmatralaka je djelatnost od sviju najugodnija. B 89 Na slian emo nain ustvrditi da je ugodan onaj ivot ija je prisutnost njegovim posjednicima ugodna i da ne ive ugodno svi koji se nuzgredno vesele dok ive, nego samo oni kojima je ivot ugodan i koji se vesele ugodi od ivota.

B 90 Zbog toga prije priznajemo ivot onomu koji je budan nego spavau, prije onomu koji misli nego onomu koji ne misli, a za ugodu od ivota kaemo da nastaje upotrebom due. To je, naime, istinski ivot. B 91 Nadalje: ako i postoje mnoge porabe due, ipak je najvaljanije biti u najveoj moguoj mjeri razborit. Oigledno je da ugoda koja nastaje od razboritosti i motrenja mora biti ugoda od ivota. Stoga ugodan ivot i istinska radost pripadaju samo filozofima ili njima u najveoj mjeri. Jer aktualizacija najistinitijih misli, koja se ispunjava onim to najvie jest, i koja uvijek ustrajno uva povjereno savrenstvo, takva je aktualizacija od svih najuspjenija za veselje. B 92 Zbog toga se umni ljudi trebaju baviti filozofijom ve zbog uivanja u istinskim i dobrim ugodama. B 93 Ako do istog zakljuka treba doi ne oslanjajui se samo na dijelove nego odozgora, od cjeline sree, recimo otvoreno da se bavljenje filozofijom odnosi prema srei ba kao to se odnosi prema nama kao estitim ili nevaljalim ljudima. Jer, sve su stvari svim ljudima vrijedne izbora ili jer vode prema tomu, tj. srei ili radi toga, tj. sree. Od stvari po kojima smo sretni, jedne su nune, druge ugodne. B 94 Stoga, sreu definiramo kao razboritost i svojevrsnu mudrost ili kao vrlinu ili kao najvee uivanje ili kao sve to zajedno. B 95 Ako je dakle srea razboritost, oevidno je da e sretan ivot pripadati samo filozofima; ako je duevna vrlina ili uivanje, i tada e pripadati samo njima ili njima najvie od svih. Vrlina je naime ono to je najvlasnije u nama, a kad se jedno s drugim usporedi, najugodnija je od svega razboritost. Slino je i ako netko kae da je sve to istovjetno sa sreom. No definirati je treba pomou razboritosti., B 96 Stoga se svi koji to mogu trebaju baviti filozofijom jer ili je to savreno dobar ivot ili je od svih stvari ako treba samo jednu kazati uzrok savreno dobra ivota duama. ... B 98 Svakomu je sasvim jasno da nitko ne bi izabrao ivot u kojem bi imao najvee blago i vlast koje ovjek moe imati ali u kojem bi bio lien razboritosti i bio lud ak ni tada kad bi se s uitkom uputao u najsmjelije naslade, kao to neki nerazumnici ine. Zato bezumlje, ini se, svi najvie izbjegavaju. Razboritost je suprotna od bezumlja. Od dviju suprotnosti jednu treba izbjegavati, a drugu izabirati. B 99 Kao to bolest trebamo izbjegavati, tako zdravlje trebamo izabirati. Tako se, ini se, i u ovakvu izvodu razboritost pokazuje kao ono to je od svega najvrednije izbora, i to ne radi neega drugog to bi iz nje proishodilo. Jer kad bi netko i sve imao; a bio pogoen i bolestan u onome dijelu koji misli, ivot mu ne bi bio vrijedan izbora, jer mu ni od ostalih dobara ne bi bilo nikakve koristi. B 100 Stoga svi koji se dotaknu razboritosti i mogu kuati tu stvar misle da sve drugo nije nita; zbog toga razloga nitko od nas ne bi izdrao da do kraja ivota bude pijan ili dijete. B 101 Zbog toga, iako je spavanje vrlo ugodno, nije vrijedno izbora, ak i ako pretpostavimo da su spavau prisutne sve ugode, i to zato to su prikaze u snu lane a na javi istinite. San i java ne razlikuju se ni u em drugom osim u tom to dua u prvom sluaju esto zna istinu, a u snu je uvijek prevarena. Jer sve to se tie snova utvara je i la. B 102 I to to veina ljudi bjei od smrti pokazuje ljubav due prema uenju. Bjei naime od onoga to ne poznaje, od mranoga i nejasnoga, a prirodno tei za onim to je vidljivo i spoznato. Upravo zato i kaemo da neizmjerno treba tovati one koji su uzrok da smo ugledali sunce i svjetlo, da treba tovati oca i majku jer su uzrok naih najveih dobara. Oni su, ini se, uzrok to smo iskazali razboritost i neto vidjeli. Zbog toga se i veselimo stvarima i ljudima na koje smo svikli i poznanike nazivamo milima. To bjelodano pokazuje da je milo ono to je spoznato, to je vidljivo i jasno. A ako je tako s onim to je spoznato i bjelodano, jasno je da jednako tako treba biti sa spoznavanjem i razboritou. B 103 Osim toga, ba kao to kod imetka ljudi ne trebaju radi ivota posjedovati isto to im treba radi sretna ivota, tako je i kod razboritosti. Ne treba nam, mislim, isto za puki ivot kao i za lijep ivot. Obini ljudi zasluuju oprost ako tako postupaju. Mole se da bi bili sretni, a drago im je ako uzmognu i samo ivjeti. No, ukoliko netko ne smatra da ivot treba prihvaati kakav god bio, smijeno je da se svakim naporom ne napree i da svakim marom ne mari kako bi stekao razboritost koja e spoznati istinu.

B 104 Moglo bi se to shvatiti i po tome kad bi netko ljudski ivot promotrio u jasnom svjetlu. Uoit e da je opsjena sve ono to se ljudima ini velikim. Stoga se lijepo kae da je ovjek nita i da nita ljudsko nije postojano. Snaga, veliina, ljepota lakrdije su i nevrijedne stvari. Ljepota izgleda takvom zato to nita ne vidimo tono. B 105 Kad bi netko mogao vidjeti onako razgovijetno kao to kau da je vidio Linkej, koji je gledao kroz zidove i drvee, zar bi se ikada za ikoga mislilo da moe odoljeti pogledu? asti i slave, ti predmeti enje, vie od svega drugoga puni su neiskazive ludosti. Za onoga koji vidi neto od vjenih stvari besmisleno je da za takvo togod mari. to je trajno i dugovjeno u ljudskim stvarima? No, kako mislim, zbog nae nejakosti i zbog kratkoe ivota i to se ini mnogo. B 107 Doista, evo emu nalikuje sprega tijela i due: kao to kau da zarobljenike u Etruriji esto mue tako da ih ive zaveu licem uz lice s mrtvacima, prislanjajui svaki dio jedan uz drugi, tako se ini da je dua raspeta i prilijepljena uza sve osjetilne tjelesne udove. Zakljuak B 108 Nita dakle ni boansko ni blaeno nemaju ljudi osim onoga to je jedino vrijedno mara: osim uma i razboritosti ukoliko ih u nama ima. Od onoga to je nae, jedino se to ini besmrtnim, jedino to boanskim. B 109 S obzirom na mogunost sudjelovanja u toj sposobnosti, ivot makar prirodno muan i teak ipak je tako ureen da ovjek prema drugim biima izgleda kao bog. B 110 Na um je bog tko god je to rekao, Hermotim ili Anaksagora; i: Smrtni vijek ima udjela u nekom bogu. Trebamo se, dakle, baviti filozofijom, ili se oprostiti od ivota i otii odavle, jer sve je ostalo golema besmislica i naklapanje.