Escolar Documentos
Profissional Documentos
Cultura Documentos
UVOD U ZNANOST
2005
UDŽBENICI VISOKE ŠKOLE ZA TURISTIČKI MENADŽMENT U
ŠIBENIKU
2
Copyright © 2005
Visoka škola za turistički menadžment u Šibeniku
ISBN 953-6781-17-4
3
VISOKA ŠKOLA ZA TURISTIČKI MENADŽMENT
U ŠIBENIKU
UVOD U ZNANOST
Šibenik, 2005
4
Prof. dr. sc. STIPE BELAK
UVOD U ZNANOST
Nakladnik:
Visoka škola za turistički menadžment u Šibeniku
Za nakladnika:
Prof. dr. sc. Ratko Dobre
Recenzenti:
Prof. dr. sc. Mirko Jakić
Prof. dr. sc. Hrvoje Baričević
Prof. dr. sc. Velimir Topolovec
Prof. dr. sc. Ratko Dobre
Lektura i korektura:
Branka Belak
Grafički urednik:
Jurica Matošin
Tisak:
XXXXXXXXXXXXXXXXXXXX
UDK 001.89
BELAK, Stipe
ISBN 953-6781-17-4
ISBN 953-6781-17-4
5
Sadržaj:
Predgovor 7
O znanosti 11
Znanost o znanosti 38
Prilozi 137
Bibliografija 188
Kazalo 193
6
PREDGOVOR
7
rada. Za dio pozivnih bilješki, fusnota, korišten je "Filozofijski rječnik"
Aloisa Haldera, Naklade Jurčić, Zagreb 2002. u prijevodu Ante Sesara i
"Filozofijski rječnik" urednika Vladimira Filipovića, Matice Hrvatske,
Zagreb 1965.
8
Poglavlje "Znanstvena metoda i metode znanstvenog istraživanja" definira
elemente (korake) opće znanstvene metode kao strukture svih znanstvenih
područja i polja (opažanje fenomena, definiranje znanstvenog problema,
istraživanje problema, postavljanje hipoteze, testiranje hipoteze,
eksperiment, razumijevanje fenomena), metode znanstvenog istraživanja
(induktivna metoda, deduktivna metoda, metoda analize, metoda sinteze,
metoda apstrakcije, metoda konkretizacije, metoda generalizacije, metoda
specijalizacije, metoda dokazivanja, metoda opovrgavanja, metoda
klasifikacije, metoda deskripcije, metoda kompilacije, komparativna
metoda, statistička metoda, metoda uzoraka, matematička metoda, metoda
modeliranja, kibernetička metoda, eksperimentalna metoda, povijesna
metoda, genetička metoda, teorija sustava kao metoda, aksiomatska metoda,
metoda idealnih tipova, metoda brojenja, metoda mjerenja, delfi metoda).
9
modeliranje eksperimenta, mjere sigurnosti, organizaciju rezultata i analizu
podataka, prikazivanje rezultata (tablice, grafovi).
10
O ZNANOSTI
1
priroda – (lat. natura < nasci, postati, roditi se; grč. physis), sveukupnost onoga što
nastaje samo od sebe te sveukupnost onoga što se zbiljski pokazuje. U empirizmu, ali isto
tako i u Kantovu transcendentalno-filozofskome poimanju, priroda prvorazredno označuje
objekt kvantificiranoga znanstvenoga istraživanja kao i objekt tehničko-praktičnoga
ovladavanja.
2
znanje – (jezično srodno s grč. idein; lat. videre, gledati), kao glagol, prema svome
podrijetlu, 'znati' znači nešto "što se već vidjelo" (te tako imati spoznaju o nekoj stvari i biti
upućen u ophođenje njome). Znanje može razumjeti uvid u neku stvar i kao pronicanje u
nju, kao uvid i pronicanje koji se temelje na samonazočnosti sadržaja neke stvari u
spoznajućem duhu, dotično (u novovjekovlju) u spoznajnoj svijesti. Metodologijsko
postizanja toga znanja jest znanost.
11
stjecanje istinitoga znanja. Određivanje pojma znanosti3, i sadržaja znanosti
kao temeljnog epistemološkog4 pojma, te opće znanstvene metode i
različitih metoda znanstvenog istraživanja, rezultiralo je mnogim
definicijama znanosti. Kako ovaj tekst nije zamišljen kao diskusija o
različitim definicijama znanosti, njihovom povijesnom i filozofskom
utemeljenju, kao najpogodniju i namjeni ovog rada primjerenu, moguće je
dati opću definiciju znanosti, znanstvene discipline (nauke) i znanstvene
doktrine (nauka). Znanost je znanje i traganje za znanjem utemeljeno na
znanstvenoj metodi5. U navedenoj definiciji znanosti unutar pojma traganje
sadržan je i pojam postojećeg, prije stečenog i sistematiziranog znanja koje
je stalno podvrgnuto provjeri istinitosti (traganje za istinitošću znanja) te
stoga pojam znanosti uključuje i znači i cjelokupno stečeno znanja. Osim
3
znanost – (grč. episteme; lat. scientia). Općenito, pronicanje u razložne sveze nekoga
premeta koji se treba spoznati, pronicanje koje a) taj predmet uvrštava u određeno stvarno
područje te koje upravo na tome predmetu želi spoznati utemeljujući sklop toga cijeloga
područja istraživanja. b) Znanost je način postupanja (metoda) s navlastitošću dotičnoga
ograničenoga stvarnoga područja, način kako se ta navlastitost sama od sebe pokazuje,
uspostavlja. Tako je znanost metodologijski ustrojeno zadobivanje znanja o razložnim
svezama u stvarnim područjima koja se pod određenim vidovima (aspektima ili
prespektivama) izdvajaju iz stvarnosti kao cjeline. Istodobno je znanost rezultat, naime
sklop istinitih – ili pak sklop onih koje se drži istinitima i vjerojatnima – rečenica o
temeljnim sponama među predmetnim pojavama nekoga područja. Utemeljujući sklop u
novovjekovnim empirijskim znanostima, koje su se osamostalile od filozofije, slovi kao
relacijski odnos između uzroka i učinka u prirodnim pojavama, odnos koji se može
matematički kvantitativno formulirati te temeljem kojega se te pojave mogu objasniti
(objašnjenje) i na kojega se one mogu svesti, dočim u duhovnim znanostima taj relacijski
odnos slovi kao značenjski i misaoni kontekst iz kojega i prema kojemu se duhovno-
povijesne pojave trebaju razumjeti.
4
epistemologija – (grč. episteme, znanje, znanost), spoznajna teorija, teorija znanosti.
5
metoda – (grč. methodos, put prema nečemu), općenito određeni postupak za postizanje
nekoga pretpostavljenoga cilja. Znanstvene metode (različitih prirodnih, duhovnih,
društvenih znanosti itd.) određene su dotičnim prethodnim nacrtom (teorija) predmetnoga
područja. Time su definirani temeljni pojmovi i načela neke znanosti kao i sveukupnost
propisanih postupaka uključujući i provjeru same teorije. U posve općenitome smislu treba
razlikovati između indukcije i dedukcije. Obje su, glede njihova utemeljenja i dometa, tema
spoznajnoteorijske kao i znanstvenoteorijske refleksije. Pokušaj reduciranja mnoštva
metoda na jednu jedinu mjerodavnu metodu ne vodi do proširenja, nego do sužavanja
mogućnosti spoznaje i znanja. Stoga se u raspravi izrijekom javlja zahtjev za pluralizmom
metoda (usp. interdisciplinarnost).
12
ove definicije znanosti postoji bezbroj drugih različitih definicija znanosti
pa bi samo nabrajanje poznatih definicija sanjihovim obrazloženjima tražilo
jednu posebnu knjigu.
6
pojam – predodžba o nečemu općem, naime, tako što se time predočuje ono što je
zajedničko za više stvari. Za znanosti i filozofiju pojam je adekvatno sredstvo predočivanja
i prikazivanja.
7
diferencija – (lat. differe, razlikovati(se)), razlika, različitost. Protupojam identitetu.
8
apsurdno – (lat. absurdum, besmisleno, proturječno). Dovesti "ad absurdum", privesti
besmislici.
13
kao što bi to bilo besmisleno učiniti s bilo kojim drugim nazivom za znanost
iz drugih jezika. Ipak, iz znatiželje, razmotrimo relacije pojmova znanost i
nauka. Kod pojma znanosti, s obzirom na navedenu definiciju, suštinu
pojma definira znanje, traganje za znanjem i stalno provjeravanje istinitosti9
znanja. Korijen termina nauka, prema značenju u hrvatskom jeziku, za
razliku od znanosti, ne čini znanje nego učenje što je jednako zamjetno i
kod pojma nauk. Unatoč ovoj razlici suštine pojmova znanost i nauka,
zajednički temelj možemo naći u interpretaciji10 znanosti kao učenju o
prirodi korištenjem znanstvene metode i sistematiziranjem znanja, čime
stvarno izjednačavamo traganje za znanjem i učenje o prirodi. Problem,11
koji je znatno važniji za znanost od distinkcije termina znanost od termina
nauka, je relacija između znanosti, znanstvene discipline i znanstvene
doktrine.
9
istina – (grč. aletheia; lat. veritas), U najopćenitijem smislu istina je pravi (bitni) ljudski
govor koji razotkriva nešto, i to na način kako je ono samo po sebi (zbiljski odnos stvari).
Istina je također obilježje ostalih vrsta ljudskoga odnosa u kojima se očituje: što nešto u biti
jest te kako je njegovo stvarno stanje.
10
interpretacija – (lat. inerpretari, objasniti, tumačiti; grč. hermeneuein), izlaganje koje
vodi posebice do razumijevanja tekstova, a izvan toga interpretacija je razumijevanje svih
djela u kojima se očituje ljudsko-povijesni život.
11
problem – (grč. problema, nešto što je priloženo, bačeno), pojam koji izvorno spada u
vojnu i geometrijsku jezičnu uporabu. Problem nakon Platona zadobiva opće značenje
nekoga zadatka, posebice značenje nekoga još neriješenoga i teškoga znanstvenoga pitanja.
12
spoznaja – identifikacija posebice nečega osjetilno danoga pojedinačnoga s njegovim
općim značenjem (usp. opće), te određivanje toga značenja daljnjim općim,
karakterističnim crtama. Time je spoznaja jedna vrsta mišljenja koje gradi na iskustvu te
koje ga nadilazi, ali se povratno na nj odnosi.
13
dinamički – u hrvatskom jeziku, uglavnom pogrješno, upotrebljavano u smislu nečega
promjenljivog u vremenu, umjesto u smislu djelovanja sile ili moći
14
sistematiziranja znanja i provjeru znanja kao najvažniju oznaku
14
dinamičkog karaktera znanosti,). Kod pojma znanstvene discipline
utemeljenje znanstvenog je u predmetu istraživanja koji je dio prirode i u
prihvaćanju definiranog (teorije, metode, postupci, procedure), znanja kao
trajnoga provjerenog i u određenom trenutku istinitoga (potvrđenog) znanja.
Stoga je znanstvena disciplina određena predmetom istraživanja i
metodološkom osnovom istraživanja. Određenje nekog posebnog predmeta
znanstvenog istraživanja i metodologije istraživanja, na koje presudno
utječe sam predmet istraživanja, svakako znači da je određenje predmeta i
metoda od vrijednosti u nekom vremenskom periodu, odnosno da predmet
znanstvene discipline i metode traju neko vrijeme. Istraživanjem predmeta
znanstvene discipline predmet se može, zbog novih znanstvenih spoznaja,
mijenjati što za posljedicu može imati i primjenu novih metoda znanstvenog
istraživanja. To znači da znanstvenu disciplinu karakterizira manja
dinamičnost promjene metodološke i teorijske osnove nego znanost u
cjelini, čime je je intenzitet promjenljivosti znanstvene discipline značajno
manji od intenziteta promjenljivosti cjelokupne znanosti15. Ovakav pristup
implicira znanstvene discipline kao manje promjenljivog dijela znanosti,
statičnijeg dijela znanosti. Sukladno prethodnoj analizi16, znanstvena
14
dinamis – (grč. dynamis, snaga, sila), moć i njezina mogućnost (lat. potentia) za razliku
od stvarnog djelovanja ili učina (grč. energeia; lat. actus, actualitas, rad, djelovanju sile).
15
znanstvenu disciplinu smatramo određenom ako postoji predmet istraživanja, metode
koje su primjerene i u upotrebi u istraživanju predmeta, rezultati prethodnih istraživanja,
publikacije u kojima se objavljuju rezultati istraživanja, znanstveni skupovi i znanstvena
društva. Ove značajke koje definiraju radi li se o posebnoj znanstvenoj disciplini ili ne
znače postojanje trajne teorijske i metodološke osnove, što istodobno znači smanjenu
promjenljivost utemeljenja znanstvene discipline.
16
analiza – (grč. analysis, razrješenje; lat. resolutio, reductio), općenito gledano,
raščlanjivanje neke dane cjeline na njezine dijelove. Suprotnost: sinteza. Znanstveno i
filozofski analizom se smatra istraživanje nekog predmeta s osvrtom na njegove sastavne
dijelove, uzroke nastajanja, uvjete nastanka kao i tijek nastajanja itd.; također istraživanje
nekog pojma, suda ili zaključka s obzirom na u tome sadržane pretpostavke, temeljne
pojmove, načela i temeljne oblike zaključka.
15
disciplina može se definirati kao sustav znanja, postupaka i metoda kojima
se određuje neko pojedinačno područje znanosti u značenju organiziranog
skupa provjerenih i u nekom trenutku istinitih i pouzdanih znanja. Prema
ovoj definiciji pojam znanstvene discipline odgovara pojmu pojedinačne
znanosti.
17
sustav – (sistem od grč. syn, s, skupa; histemi, staviti). Su-stav je općenito skupljanje
neke višestrukosti u jednu cjelinu pri čemu su svi "dijelovi" te cjeline raščlanjeni tako da su
razdvojeni jedan od drugoga, ali su istodobno ipak međusobno povezani pa djeluju kao
cjelina.
18
cjelina – (grč. holon; lat. totum), jedno sastavljeno iz množnoga (njegovih dijelova) koje
se ne nagomilavaju na slučajan način, nego se pokazuju iznutra povezanima te odvojenima
od drugoga; jedno, zamjedbom i iskustvom dano, pojedinačno biće kao i njegova osjetilno
– zamjedbena slika.
19
definicija – (lat. definire, omeđiti), određenje nekoga pojma, a time i stvari koje se njime
misli, navođenjem svih nužnih oznaka kao i jednoga nadilazećega značenjskoga polja, iz
kojega ta obilježja izdvajaju pojam, dotično, stvar.
16
definirati kao naučavanje, znanstvenu školu (npr. filozofska škola) određena
kao statički dio neke znanstvene discipline.
Obilježje dinamičnosti ili statičnosti u ovoj analizi treba uzeti uvjetno. Očito
je da je u samoj suštini znanosti dinamičnost utemeljena u procesu potrage
za znanjem a posebno u stalnoj provjeri znanstvenih rezultata. Značajka
definiranosti znanstvenih metoda te selekcije i prihvaćanja stečenih znanja
prihvaćenih kao istinitih s definiranom pouzdanošću čini znanstvenu
disciplinu manje promjenljivom i time manje dinamičnom uspoređujući je
sa sveukupnom stalno samoprovjeravanom i samoispitivanom znanošću.
Potreba da se određeno znanstveno područje definira tako da ima značajke
znanstvene discipline ili pojedinačne znanosti, da se odredi, uredi
20
tehnika – (grč. techne, stručno znanje, umijeće, vještina, zanat; na latinski prevedeno kao
ars, umjeće). Pod tehnikom se općenito shvaća cjelokupnost pravilnih svjesnih postupaka te
cjelokupnost instrumentalnih i energetskih sredstava kojima se iz prirodnih tvari proizvode
svrsishodni predmeti za podmirivanje ljudskih životnih potreba. Pojavni oblik tehnike kao i
njezina životno-praktična važnost duboko se mijenjaju u povijesti zajedno s čovjekovim
razumijevanjem svijeta i samoga sebe. U antici (primjerice, kod Aristotela) techne znači
upućenost čovjeka u proizvođenje i u primjenu oruđa i potrošnih dobara. Techne je, prema
tomu, u uskoj svezi s umjetničko-strukovnim stvaranjem (poiesis) pa je ona na taj način, uz
etičko-politički, i djelatni način znanja (praxis) te – uz čisti, misaono-motreći način znanja
(theoria) – zasebna vrsta znanja kojom se čovjek, kao umom obdareno živo biće,
stvaralački izgrađuje u svijetu. Tako antička tehnika samu sebe shvaća u najširem smislu
kao "umjetnost" sa svim svojim umjetnim oruđem i djelima za razliku od "prirode" (physis)
kao cjelokupnosti stvari koje su nastale "same od sebe". Razvoj prirodnih znanosti koje
postupaju na matematički egzaktan način, a u kojima se priroda skicira kao mehanizam koji
se može procijeniti (Descartes), vodi ponajprije do moderne strojne tehnike, potom, do
iznašašća automata koji upravljaju sami sobom, do iznašašća umjetnih sirovina te, konačno,
do raznovrsnih novih oblika dobivanja energije (para, električna i atomska energija).
Znanstveno utemeljenje, tehnička konstrukcija i gospodarsko-industrijska proizvodnja
udružuju se u sklop tehničkoga svijeta, koji zadire u sva područja društveno-kulturnoga
života te koji svojim modelom svrhovito-racionalnoga operiranja prožimlje i mišljenje i
djelovanje. Filozofija tehnike koja se oblikovala koncem 19. st. u biološko-antropološkome
smislu tehniku shvaća općenito kao "organsku projekciju" (E. Kapp) i kao produžavanje ili
kao nadomještanje organa.
17
(kolokvijalno rečeno, u svojim metodama i tehnikama zaokruži i
operacionalizira21) temelji se na težnji znanstvenoga područja, prema
koncentraciji i usmjeravanju istraživanja prema cilju, (radi postizanja
potrebne dubine istraživanja, a time i ostvarivanje očekivane istinitosti
rezultata, istraživanja) s, danas sve češćom, namjerom da se postignu, u
poslovnoj praksi22, upotrebljivi rezultati znanstvenog istraživanja.
21
operacionalizam – (lat. operari, raditi, aktivirati se), pravac u teoriji znanosti koji potječe
od P. W. Bridgemana, a po kojemu se fizikalni pojmovi definiraju kroz odgovarajuće
eksperimentalne operacije i operacije mjerenja. Operacionalizam je izvan fizike prevladao i
u empirijskoj psihologiji. S toga je gledišta P. Lorenzen razvio operativnu logiku.
22
praksa – (od grč. glagola prattein, djelovati, činiti), djelovanje, svjesno djelatni život. Od
Aristotela potječe podjela znanosti na teorijske (promatrajuće), praktične (one koje su
usmjerene na djelovanje) i poietske (one koje se odnose na stvaralaštvo). Daljnja podjela
praktičnoga znanja na phronesis (uvid, razmatranje), oikonomia ((kućno) gospodarstvo) te
politika (politiku, najuže povezanu s etikom) pobliže određuje djelovanje na koje se misli
pod praksom kao javno (društveno) djelovanje. Djelomice se i kod samoga Aristotela
poiesis (techne, umijeće, stvaralaštvo) ubraja u praksu iz čega se onda razvija sve do danas
uobičajeno sučeljavanje između teorije i prakse.
23
fenomen – (grč. phainomenon, nešto što se pokazuje), pojava, danost koja je
posredovana kroz osjetilnu zamjedbu.
18
istraživanja koji počinju gubiti temeljne značajke znanosti i znanstvene
metode a sve više postaju orijentirane efikasnom izvršavanju stručnih
poslova na jednom kvalitetno višem nivou postignutom primjenom
znanstveno-stručnih metoda, postupaka i procedura.
24
heuristika – (grč. heuriskein, iznaći), metoda posebice znanstvenoga pronalaženja i
iznalaženja. Heuristika danas označava općenito istraživačke programe, modele i putove
koji se, bez zajamčenih pretpostavaka cilja, mogu ipak ocijeniti plodnima za stjecanje
istine.
25
entelehija – (grč. entelehia, nešto što u sebi samome ima ispunjenje kao cilj -telos).
26
cilj – (grč. telos; lat. finis), često istoznačno ili u srodnome značenju upotrebljavani
pojam s pojmom "svrha".
19
znanstvene vrijednosti), suvremena znanost nastoji otkloniti podjelom
takvog istraživačkog rada na stručni i znanstveni, ali i interdisciplinarnim27
pristupom znanstvenom istraživanju. Ovako definirani odnosi
fundamentalnih i primijenjenih znanstvenih disciplina kao dijelova
sveukupne znanosti, te znanstvenih disciplina i doktrina kao dijelova
znanosti, impliciraju28 pitanje primjene termina "znanost o znanosti".
27
interdisciplinarnost – (lat. inter, među, između; disciplina, znanstveno područje),
označuje suradnju više znanosti različitih teorijskih temelja te različitih perspektiva pristupa
zajedničkim predmetnim poljima. Nužnost interdisciplinarnosti slijedi, kao prvo, iz
pojačanoga specijaliziranja poglavito prirodnih i društvenih znanosti te iz rastuće
nepreglednosti i neprovidnosti njihova svekolikoga odnosa, potom kao drugo, iz
isprepletenosti svih životnih područja, isprepletenosti koja se pojedinačno zrcali i u
kompleksnosti stvarnoga djelovanja.
28
implikacija – (lat. implicatio, isprepletenost, uvučenost u nešto), uključenost nekoga
stvarnoga sadržaja ili neke misli u nešto drugo. Suprotnost – eksplikacija, raspletanje.
29
teorija znanosti – refleksija i analiza zasadâ (temeljni pojmovi, načela (aksiomi),
temeljne pretpostavke (nužne, dopuštene i nedopuštene pretpostavke)) pri zadobivanju
znanstvenoga znanja (znanost) s obzirom na različitost odnosa znanosti prema iskustvu te s
obzirom na različitost njihova shvaćanja iskustva (neempirijske znanosti, primjerice,
matematika i empirijske, primjerice, prirodne znanosti). S time je povezano razgraničavanje
i određivanje njihovih predmetnih područja i metoda kao i njihovih metodologijskih
sličnosti (primjerice, u prirodoznanstvenim kao i u duhovno-znanstvenim disciplinama).
Teorija znanosti postaje filozofijom znanosti u onoj mjeri u kojoj ona znanstveno znanje
promatra u njegovu kontekstu s drugim oblicima znanja.
20
analizira u kontekstu drugih oblika znanja Teorija znanosti postaje
filozofijom30 znanosti.
30
filozofija – (grč. philosophia, mudroslovlje), doslovno značenje "ljubav prema mudrosti"
dolazi od grčke riječi philos, prijatelj i sophia, mudrost svjetovnog mudraca (sophos,
mudrac; kao primjerice "sedam mudraca" ili pak mudrost znalca (sophistes)).
21
jonskih filozofa (Tales, Anaksimen 7. - 6. stoljeće p.n.e.) filozofija napušta
okvire religije i počinju se javljati cjelovita filozofska shvaćanja i sustavi.
Od doba aleksandrijske škole (4. – 3. stoljeće p.n.e.) dolazi do odvajanja
prirodnih znanosti (matematike, astronomija, fizika) od filozofije. Proces
odvajanja nastavljen je formiranjem posebnih znanosti, znanstvenih
disciplina, a poglavito podjelom na prirodne i društvene znanosti u 18.
stoljeću.
22
bavi problemima koji mogu nastati ili koji nastaju razvojem znanosti pri
čemu je u suvremenom svijetu posebno akutan problem znanstvene etike,
bioetike i etike znanstvenih istraživanja. Odnos filozofije i znanosti može se
naći već kod Platona koji je filozofa nazvao sinoptikusom, onim koji stvara
sveobuhvatni pogled, iz čega se javlja, prema Platonu, cilj filozofije da
pokaže svijet kao cjelinu, smisao ljudskoga postojanja i djelovanja te
definira opće zakone koji djeluju u svim oblicima mišljenja.
23
istraživanjem daju i činjenično znanje o pojavama, i tek se tako može steći
jasno znanje (u određenom vremenu i s nekom pouzdanošću) dajući time
filozofiji relaciju između općeg i cjeline kojom se ona bavi i posebnih
znanja o posebnome čime se bavi znanost.
24
POVIJESNI RAZVOJ ZNANOSTI
31
paradigma – (grč. paradeigma, uzor, uzorak). Paradigma je pojam koji je prema
polazištima G. Ch. Lichtenberga, a osobito prema kasnoj Wittgensteinovoj filozofiji u
znanstvenu povijest uveo T. S. Kuhn. Taj pojam kaže: a) znanost je uvijek vođena
25
Znanost antike
Astronomija Sumerska, egipatska, kineska i grčka promatranja i proračuni,
prvi su sustavno prikupljani temelji najstarije prirodne znanosti,
astronomije. Astronomija se razvila iz praktičnih potreba, uređenje
kalendara, određivanje točnog vremena, točnog položaja, orijentacija pri
putovanju. Početci istraživanja astronomije pripadaju najstarijim narodima
Mezopotamije. U Babilonu, Babilonski toranj, Zikkurat (zigurat) postavljeni
su temelji znanstvene astronomije. Dan kao jedinicu vremena nametnula je
priroda sama, promatranjem kretanja mjeseca određena je vremenska
jedinica od jednog mjeseca (vremenski razmak od jednog punog mjeseca do
drugog), promatranjem je zaključeno da dvanaest ovakvih mjeseci čini
jednu godinu. Vjerojatno bogati kineski astronomski rezultati (anali sežu do
2857. p.n.e.32) ostali su nedostupni zbog spaljivanja znanstvenih
dokumenata na zapovijed cara Cin Chi Hong Tia (221. p.n.e.). Antički Grci
sustavno su proučavali svemir. Tales iz Mileta, geometar i astronom, (624–
547. godine p.n.e.), predstavlja početak filozofskog promatranja prirode,
početak spoznaje općeg u prirodi. Prvi je izračunao i predvidio pomrčinu
Sunca 585 godine p.n.e. Prema neprovjerenoj tradiciji Pitagora (oko 580.–
500. godine p.n.e.) je prvi tvrdio da je zemlja okrugla, dok je Aristotel
(384.–322. godine p.n.e.) za to pružio uvjerljiv dokaz. Heraklid Pontski (oko
350. godine p.n.e.) naslućivao je da se Zemlja okreće oko svoje osi. Aristarh
(280. godine p.n.e.) je bio uvjeren da je Sunce veće od Zemlje. Razvio je
teoriju o Suncu kao središtu oko kojeg se kreću nebeska tijela. Pronašao je i
metodu za izračunavanje udaljenosti Sunca i Mjeseca od Zemlje. Hiparh (3.
stoljeće p.n.e.) se smatra ocem astronomije. Uočio je pojavu ekvinocija,
26
izradio je veliki katalog neba s 850 zvijezda. Učenik Aleksandrijske škole,
Eratosten, izmjerio je opseg Zemlje, a Ptolomej (2. stoljeće p.n.e.) je skupio
sve dotadašnje astronomsko znanje u svojoj čuvenoj knjizi Almagest.
27
Euklid (330.–275. godine p.n.e.) je napisao djelo "Elementi matematike".
To je njegovo najveće djelo i ujedno najveće matematičko-geometrijsko
djelo starog vijeka, napisano u trinaest knjiga. Arhimed iz Sirakuze (287.–
212. godine p.n.e.) usavršio je mjerenje kugle, valjka i stošca. Metodom
aproksimacije odredio je broj π. Apolonije iz Perga (262.–190. godine
p.n.e.) poznat je po teoriji presjeka stošca. Eratosten (275.–194. godine
p.n.e.) je otkrio Eratostenovo sito koje je bilo jedini način određivanja prim-
brojeva u tijeku dvaju slijedećih tisućljeća, izračunao je opseg Zemlje s
iznenađujućom točnošću, izmjerio je meridijan, približno točno odredio je
nagib, enklitiku zemaljske osi prema ekvatoru, i po tome dužinu dana.
Eratosten, Heron i Ptolomej i Diofant iz Aleksandrije posljednji su veliki
grčki matematičari. Ptolomej (2. stoljeće p.n.e.) upotrebljava stupnjeve i
minute pri mjerenju, razvio je sfernu trigonometriju i teoriju da je Zemlja
središte svemira (geocentrizam). Izračunao je vrijednost broja π. Heron (1.
stoljeće p.n.e.) je dao formulu za određivanje površine trokuta kada su
poznate sve tri stranice. Diofant (oko 250. godine p.n.e.) iz Aleksandrije,
zapravo je jedini grčki algebričar. On je rješavao jednadžbe prvog, drugog i
trećeg stupnja i nejednadžbe.
28
ideja, uspio atomsku teoriju kritikom potisnuti u pozadinu. Arhimed (287.–
212. godine p.n.e.) postavio je prve egzaktne zakone, temeljene na iskustvu
i provjerene eksperimentom. Njegov egzaktan pristup formulaciji i provjeri
činjenica eksperimentom imao je veliki utjecaj na fizičare renesanse.
Oko 300. god. p.n.e. počela je rad anatomska škola pod Herofilom i
njegovim učenikom Erasistratom. Aristotel (384.–322. godine p.n.e.)
ostavio je točne i raznovrsne opise oko 500 životinja i postavio prvu
znanstvenu sistematizaciju, razvrstavši sve žive organizme u "uzlazni red".
On je unutar prirodne znanosti (Physike akroasis) osnovao nauku o
životinjama (Perita zoa historiai), znanost o životinjama (zoologiju).
Aristotel je ostao nenadmašen u bogatstvu opažanog gradiva sve do 16.
stoljeća, u sistematskoj obradi sve do Carla von Linnea, a do naših dana
jedva nadmašiv s obzirom na filozofsku osnovu principa biologije, jer u
istoj potpunosti nikad poslije nije tako provedena namjera prikazati
biologiju kao dio sveukupne znanosti o životu.
29
Vođenje Aristotelove škole u Ateni nastavio je njegov učenik Teofrast
(372.–288. godine p.n.e.). On se smatra utemeljiteljem znanstvene botanike.
Napisao je Povijest bilja (Peri phyton istorias). Teofrast je uveo i
diferencijalnu dijagnozu, razlikovanje različitih vrsta (species) istog roda
pomoću ključa botaničkog određenja. Vidovita naslućivanja o porijeklu
života i o promjenljivosti živih bića nalazimo u rimskog pjesnika Lukrecija
(96. – 55. godine p.n.e.). Anatomija starog vijeka dostigla je vrhunac pod
Galenom (129. – 200. godine), grčkim liječnikom koji je radio u Rimu. Tek
u 16. stoljeću Andreas Vesalius (1514. – 1564.) je dokazao neispravnost
galenske anatomije.
30
domaćinstvom oni su smatrali važnim, ali se Grcima uvijek činilo da su
poslovi stjecanja poslovi koji stoje na nižem stupnju vrijednosti nego
politika. Prvo značajno pisano djelo iz područja ekonomije je uputa kako
treba upravljati kućom. To se djelo zove Erga kai hemerai (Poslovi i dani), a
napisao ga je grčki mudrac Hezoid iz Askre. Ksenofont (oko 430.–354.
godine p.n.e.) napisao je djelo "Oikonomikos" u kojem naglašava prednost
podjele rada u gospodarstvu te smatra da je poljoprivreda majka i
hraniteljica umjetnosti, zanemaruje zanate, raspravlja o utjecaju ponude i
potražnje i o zakonitostima opadanja prinosa.
31
sastavio je opširan prikaz slijeda svih faraona (kronologija). U istom
stoljeću je Bersos, na temelju raspoloživih zapisa, pokušao pisati povijest
Babilona.
Grci počinju povijest pisati na kritičniji način nego je ona pisana do tada.
Herodot (484.–425. godine p.n.e.) je borbu Grka (Helena) s barbarima
opisao na temelju onoga što je vidio i čuo. On je, dajući pregled svijeta u
kojem su se vodili perzijski ratovi, naroda koji su ih vodili, njihovih
tradicija, političkih i društvenih ideja, pružio načinom pripovijedanja
velebno umjetničko djelo, a širinom njegova zahvata i istinitošću dao je
naučni prinos od neprocjenjive vrijednosti za socijalne historičare,
antropologe i humaniste. U svojoj Historiai (Povijest) opisao je uz mnogo
zemljopisnih podataka, povijest Skitije, Lidije, Perzije, Babilonije i Egipta.
32
Jehove, Minos Kretski od Zeusa, Likurg od Apolona. I Sokrat je u
bogovima gledao tvorce zakona. No, već njegovi učenici Platon i Aristotel
znaju da su zakoni pravo i djelo ljudi, a ne bogova. Mnoga Platonova
rješenja nadilaze okvire i mogućnosti onoga vremena te predstavljaju ciljeve
od kojih mnogi ni do danas nisu ostvareni. Stroga zakonitost kao obrana od
zloupotrebe vlasti, ostvarenje pravednosti, obavljanje funkcija na temelju
sposobnosti, jednaki uvjeti i zajednički odgoj djece, potpuna ravnopravnost
žena, ograničavanje krajnosti bogatstva i siromaštva. Aristotelovo djelo
Politeiai sadržavalo je 158 ustava za 158 država, a među njima i Atenski
ustav. On umjesto božanstva uvodi "prirodu" kao stvaralački čimbenik
prava. Pravi zamah pravo postiže u Rimljana kod kojih je ono postalo
najvažnijom društvenom znanosti. Kod njih pravo više vrijedi od politike i
filozofije, te je rimsko pravo primjer jednog sveobuhvatnoga pravnog
sustava.
33
Prvo sveučilište osnovano je u Bologni. Padova ima sveučilište od 1220.
godine. Od iste godine ujedinjene su sve pariške škole u jednu koja se zvala
Universite. Sveučilište u Oxfordu osnovano je 1167. godine. Već je 892.
godine Alfred Veliki osnovao u Oxfordu kolegij koji je nosio njegovo ime i
u njemu visoku školu. Zatim se osnivaju sveučilišta ovim redom: Napulj
1224. godine, Toulouse (1229. godine, od pape potvrđeno 1233.),
Salamanka (1243.), Siena (1246.), Lisabon (1290.), Rim (1303.), Sevilla
(1346.), Prag (1347.), Krakov (1346.), Beč (1365.). U Cambridgeu je kralj
Henrik III. 1231. godine osnovao "studium generale" po europskom uzoru.
Papa Ivan XXII. potvrdio ga je bulom 1318. godine Već u Ateni i u
Aleksandriji postojale su škole. U Aleksandriji je kao škola radio Muzej.
33
skolastika (grč. schole, škola; lat. scolasticus, učenjak), oznaka za filozofski i teološki
način poučavanja koji je oblikovan u srednjovjekovnim školama, potom, oznaka za način
razmišljanja koji je – umnogome se orijentirajući prema Aristotelu – grčko antičko
mišljenje proslijedio u novi vijek.
34
Znanost renesanse
Početak velikih promjena u načinu proučavanja svijeta vezan je za imena:
Leonardo da Vinci (1452.–1519.), Kopernik (Nicolaus Copernicus) (1473.–
1543.) i Andreas Vesalius (1514.–1564.). Leonardo da Vinci je jedinstvena
pojava univerzalnog genija koji je snagom uma i dubinom intucije
rasvijetlio velik kompleks problema i vizionarski ukazao na njihova
rješenja. On primjenjuje promatranje i eksperiment kod proučavanja.
Kopernik je bio prvi koji je sve pojave u vezi s gibanjem Zemlje sveo na
jedinstven logički sustav i izgradivši (1543.) nov heliocentrički, potisnuo je
Ptolomejev sustav. Vesalius je revolucionirao medicinska gledišta
ispravljajući mnoge Galenove pogreške. Jedna od najznačajnijih osoba toga
doba bio je Erazmo Roterdamski (1466.–1536.). Isticao se na svim
područjima znanosti. Giordano Bruno (1548.–1600.) predstavlja jednu od
najsvjetlijih ličnosti na čelu povorke smionih duhova pri gašenju društvene i
moralne statike dugotrajnog feudalnog razdoblja.
35
radovi G. Stokesa 81819.-1898., J. B. L Foulcaota 1819.-1868, R. W.
Bunsena (1811.-1898., G. R.. Kirckoffa, J. P. Joulea (1818.-1889.), J. J.
Thomsona (1856.- 1940.), W . C. Roendgena (854-1923.), Thbechqerela
(852-1908.), M. Sclodowska Curie (1867.-1934.), D. I. Mendeljeva (1834.-
1907.), E. L. Rutherforda (1871.-1937.), F. Scoddya (1877. – 1965.), N.
Farady (1791.–1867.), J. Clark – Maxwell (1831.-1879.), M. Planck (1858.-
1947.), N. Bohr (1885. -1962.), A. Einstein (1879.-1955.). Značajno je za
racionaliste (P. Gassendi, R. Descartes, B. de Spinoza, B. Pascal) da se,
osim svojim filozofskih uvjerenja, ističu i kao prirodoslovci, matematičari,
fizičari, biolozi i fiziolozi. Za povijest znanosti je važna pojava
matematičara i tehničara. U polju biologije djeluju W. Harvey, (1578.-
1657), M. Malpghi, (1628.-1694.), R. Hook (1635.-1703.), A. V.
Leeuwenhoek (1632.-1723.), J. B. Lamarck (1744. – 1829.), C. Darwin
(1809.-1882.), T . R. Malthus (1776.-1834.), G. Mendel (1822.- 1884.), T.
H. Morgan (1866. – 1945.) U polju kemije R. Boyle (1627.- 1691), J. Black
(1728.-1799.), J. Briestley (1733.-1804.), A. L. Lavoisier (1743.-1794.), J.
Dalton, F. Wohler (1800.-1882.), A. Lebel (1847.-1930.),
36
Oppenhejmer,), organizacija (F. Hofman, F. V. Tajlor, H. Fajol, M. Weber,
E. Mayo, F. J. Rojer Lizberger), teorija sistema i kibernetika (n. Wiener, L.
von Bertalanffy, A. Rapoport, A. Ackof, V. A. Aschby, C. Bernard),
informatika (složenica francuskih riječi INFORmation i autoMATIQUE), u
anglosaksonskim zemljama poznata pod nazivom Computer Science.
Razvoj moderne znanosti omogućava da našu civilizaciju možemo nazvati
civilizacijom znanja a društvo informacijskim društvom i društvom ljudskih
prava.
37
ZNANOST O ZNANOSTI
34
empirija – grč. (grč. empeiria), iskustvo.
35
zamjedba – (grč. aisthesis; lat. sensatio), proces u kojemu se zbiljsko (biće, predmet)
čovjeku samo pokazuje na osjetilno-zamjedbeni način u neposrednoj nazočnosti, te način
na koji je to zbiljsko, kao ovo ili ono (ili pak kao nešto upitno), poznato. Zamjedba načelno
nije samo puki zbroj osjetilnih doticaja, nego je ona njihovo sažimanje u smislenu cjelinu.
36
apstrakcija – (lat. abstrahere, odvajati, izdvajati), misaono izdvajanje nekoga
nadpojedinačnoga (općega) sadržaja stvari iz pojedinačnoga bića koje se treba pojmiti. Pri
apstrakciji se pod posebnim vidom izdvajaju važna obilježja ("bitna", ona koja stvar
presudno određuju) i sažimlju se u pojam (pozitivna apstrakcija: apstrahirati nešto), dok se
38
množine oblika stvarnosti i postojanja, stečena znanja svela bi se na
bezbrojne impresije, utiske, raznolikog stvarno danog u svijesti37 koja se
može, otklanjanjem mišljenja svesti na neprekidnu rijeku impresija (radi
bolje ilustracije takvu množinu impresija možemo zamisliti kao polifonu
glazbu s beskonačno38 mnogo različitih melodijskih linija koje stalno teku
bez ponavljanja). S druge strane isključivo temeljenje procesa stjecanja
znanja samo na duhu i mišljenju, kao realizacije duha u sebi samom, može
stvoriti bezbroj oblika znanja koja se, bez obzira na moguću nepobitnu
logičku39 utemeljenost, ne mogu provjeriti, pa time ni dokazati ali niti
opovrgnuti, što znači da se pouzdanost takvih znanja ne može odrediti.
Takvo znanje ne može biti predmet znanosti ni znanstvenog istraživanja.
Provjera pouzdanosti stečenog znanja potekla je od stalno prisutne sumnje u
njegovu istinitost. Potreba stalnog provjeravanja istinitosti znanja i sumnje40
u njegovu istinitost, potječe od trećeg temeljnog pristupa stjecanju znanja,
skeptičkog. Skeptički pristup možemo definirati kao kritički odvagnuto
ispitivanje pretpostavaka koje su trajno implicirane u mišljenju i djelovanju.
Karakteristika provjere pouzdanosti i istinitosti stečenog znanja u
39
znanstvenu metodu uvodi probleme načina opažanja prirodnih procesa (bilo
izravno u prirodi bilo modeliranjem prirodnih procesa u kontroliranim
uvjetima – modeliranje eksperimenta), logične i istinosne utemeljenosti
zaključaka, analize i sinteze41 znanja, načine procjene pouzdanosti,
osiguranje dovoljnog stupnja provjerljivosti znanstvenih rezultata,
ponovljivosti analiziranih pojava. Znanstvena metoda, dakle, da bi mogla
omogućiti stjecanje i sintetiziranje pouzdanih, provjerljivih i relevantnih
znanja, mora se temeljiti na tri glavna metodološka42 pristupa, tri pogleda na
stečena znanja izvedena iz tri filozofska pravca, definirana kao empirizam43,
racionalizam44 i skepticizam45.
41
sinteza – (grč. syn, s, skupa; thesis, stavljanje, postavka), općenito, uklapanje više
dijelova u neku cjelinu koja kao nova jedinica ima šire smisleno značenje negoli puki zbroj
njezinih "dijelova", te koja znatno više, glede same stvari, prethodno upravlja tim
sklapanjem dijelova.
42
metodologija – (grč. methodos, put prema nečemu), nauk o metodama. U aristotelovskoj
tradicija metodologija je parcijalno područje logike. Metodologija se nakon 18. st. ističe
kao samostalna disciplina teorije znanstvenih metoda koja je najčešće naknadno provedena
budući da pojedinačne znanosti svoj način postupanja u istraživanju samostalno oblikuju
prema mjerodavnosti svojih mogućnosti i načina pitanja.
43
empirizam – (grč. empeiria, iskustvo), općenito, u prvome redu spoznajnoteorijski
orijentirani filozofski pravac koji svekoliku spoznaju hoće izvesti iz onoga u osjetilno
posrednovanome iskustvu danoga. Krajnja suprotnost od empirizma je racionalizam po
kojemu se spoznaja može zadobiti isključivo refleksijom mišljenja o samome sebi.
44
racionalizam – (lat. rationalis, razuman). 1) Racionalizam je u najširem smislu nazor
koji bitni odnos između čovjeka i svijeta utemeljuje na duhu (logos). Kao ispunjenje toga
temeljnog odnosa racionalizam smatra mišljenje (nous, intelectus, um) i njegovu
prvorazrednu - ali ne i jedinu vrstu – pojmovnu spoznaju (dianoia, ratio, diskurzivni
razum). 2) Racionalizam je filozofski pravac posebice u prosvjetiteljstvu 17. i 18. st., nikao
na tlu novovjekovnoga poimanja čovjeka kao subjekta koji je isključivo upućen na samoga
sebe. Razum kao moć spoznavanja koja ne ovisi o iskustvu. 3) Pod racionalizmom se,
konačno, shvaća kritički racionalizam K. Poppera i H. Alberta.
45
skepticizam – (grč. skopeo, točno promatrati), općenito, nazor prema kojemu uopće nije
moguća spoznaja koja bi isključivala sumnju ili pak nazor prema kojemu nije moguća
spoznaja određenih područja stvarnosti. U zasebnome smislu skepticizam je oznaka za
jednu antičku filozofsku školu (skeptici) koju je – nakon što se čovjek pri djelovanju u
danome slučaju treba zadovoljiti vjerojatnošću koja je pritom i nužna i dostatna. Od
sadržajnoga se skepticizma treba razlučiti skeptička metoda kao kritički odvagnuto
ispitivanje pretpostavaka koje su trajno implicirane u mišljenju i djelovanju.
40
Empirički temelj znanstvene metode u znanost uvodi ograničenja znanja i
na njima temeljenih dokaza46 koji se mogu upotrijebiti u znanosti. Zahtjev
da sva znanja, a time i dokazi, u znanosti moraju imati značajke
ponovljivosti47 čime je osigurana i njihova provjerljivost, sva znanja
ograničava na iskustvena48, empirička znanja i empiričke dokaze, jer samo
empirički dokazi imaju takve značajke. U empiričke dokaze spada sve ono
što se može, posredno ili neposredno, vidjeti, čuti, opipati, okusiti ili
omirisati, ili posredno izmjeriti te time potvrditi i kvantificirati, odnosno,
posredni ili neposredni zor49. Ostali podatci koji se mogu koristiti u drugim
društvenim aktivnostima, ali ne i u znanosti mogu biti svjedočenja, glasine,
utisci paranormalnih ili spiritualnih događaja, emocionalni događaji i
njihove refleksije, izrazi nadahnuća, božanskih ili nadnaravnih događaja.
Pojam empiričkog dokaza ponekad se reducira na pojam prirodnog dokaza.
Prirodni dokazi definirani su u naturalizmu50 kao filozofiji prirode51.
46
dokaz – (grč. apodeixis; lat. demonstratio), zaključak koje se iz premisa, koje su priznate
kao istinite, dobiva jedan istiniti zaglavak. Deduktivni dokaz ide od općega prema
pojedinačnomu, a induktivni dokaz od pojedinačnoga prema općemu. Izravni (neposredni,
direktni) dokaz za svoju valjanost iziskuje posrednu ili neposrednu svedivost na aksiome, a
posredni (indirektni) dokaz pokazuje kako priznavanje neispravnosti jedne rečenice kojom
se tvrdi vodi u proturječja, dakle, ona mora biti ispravljena. Prema stupnju sigurnosti se
treba razlučivati između dokaza nedvojbenosti (kao deduktivni dokaz) te dokaza
vjerojatnosti (kao induktivni dokaz).
47
intersubjektivnost – (lat. inter, između, među; subiectum, podmet), oznaka za
(znanstvene) iskaze koje subjekt načelno može uvidjeti i provjeriti. Tako je
intersubjektivnost istoznačna s općom valjanošću.
48
iskustvo – onaj način spoznaje koji je ne proizlazi istom iz diskurzivnoga i silogističkoga
mišljenja, nego i iz neposrednoga prihvaćanja (zrenja, zamjedbe itd.) nečega što je dano. Na
temelju te neposrednosti, ako se u njoj neodoljivo osvjedočava sadašnjost doživljenoga,
iskustvo se ističe evidencijom. Uobičajeno se razlikuje vanjsko i unutarnje iskustvo.
49
zor – u užem smislu, neposredno osjetilno preuzimanje (zamjećivanje) neke
pojedinačne, stvarne pojave osjetilom vida. Kod ostalih osjetila "zor" može značiti
ispunjeni specifični osjetilni pristup pojedinačno stvarnomu.
50
naturalizam – oznaka nastala u 17. st. za nazor prema kojemu "priroda" znači obuhvatnu
zbilju, potom za nazor koji niječe religioznu vjeru u nadnaravnu stvarnost objave te,
konačno, nazor koji sva duhovno-povijesna, kulturna itd. ostvarenja i procese reducira na
prirodne danosti.
41
Temeljni interes naturalizma je priroda (univerzum) koju možemo opisati
samo kroz stvarnost i postojanje. Prema naturalizmu stvarnost i postojanje
mogu se opisati samo preko prirodnih procesa i promišljati preko prirodnih
zakonitosti i prirodnih dokaza.
51
filozofija prirode – filozofska refleksija o podrijetlu, ustroju i razvoju prirode kao cjeline
zbiljskoga događanja ili pak kao određenoga područja unutar te zbiljske cjeline. Posebni
problemi za filozofiju prirode nastaju iz pitanja koja otvara fizikalna teorija, posebice
teorija relativnosti i kvantna teorija.
52
problematično (grč. problema, problem), u općenitome smislu nešto što predstavlja neki
problem.
53
obrazovanje, obuhvatno usmjeravanje cijeloga čovjeka (intelekt, volja, osjećaj) prema
živomu svijetu u cjelini, u kojemu su – svemu što se zatiče u njemu – dodijeljeni
značenjsko mjesto, mjera i smisao. Obrazovanje se ne može svesti na pojedinačna područja
(znanstveno obrazovanje, tehničko obrazovanje, praktično voljno obrazovanje itd.) koja su
sva u svojoj zasebnosti samo izobrazbe, a time i svrhovito određena te tako, posebice, služe
društvenim funkcijama, premda i kroz njih može teći proces obrazovanja. Kriza
obrazovanja današnjice ima svoj najvažniji uzrok u tome što su se znanje i moć u
ovladavanju određenim područjima prirode i društva povećali, ubrzano umnožili te iziskuju
sve užu i učinkovitiju funkcionalnu izobrazbu, ali i u tome što se i samorazumljivost koja je
sposobna nositi smislenu cjelinu i svijet umnogome smanjila.
42
osnovnoškolski i srednjoškolski sustav i potrebnom nastavnom ili
znanstveno-nastavnom zvanju za visokoškolski obrazovni sustav.
54
doživljaj – izvorni proces u svijesti, poglavito onaj u kojemu nešto pogađa čovjeka s
naglašenom važnošću smisla i vrijednosti (bilo pozitivno, bilo negativno). Doživljaj je
obilježen neposrednošću kao i emocionalnom uzbuđenošću, ali ipak se ne isključuje
misaono pronicanje kao i misaonu obradu.
55
stvarnost (zbilja) – često upotrebljavani pojam kao istoznačnica s realnošću. Pod
stvarnošću se misli na realno (stvarno) ozbiljenje (aktualiziranje; akt) neke realne (stvarno
prethodno dane) mogućnosti koja se činjenično događa.
56
mišljenje – čovjeku pripadna sposobnost nadilaženja pojedinačnih i trenutačnih
osjetilnih dojmova i zamjedaba u neosjetilnome (duhovnom) posadašnjenju kao i njihovo
svrstavanje u nadpojedinačna opća značenjska polja i značenjske spone koje dovode u red
pojedinačne zamjedbe i slažu ih u iskustvo zbilje. U mišljenju kao nadilaženju i kao
povratnome sređivanju očituje se ljudska sloboda.
57
um – za razliku od osjetilne sposobnosti (zamjedba osjetila) u nekome općenitom smislu
označuje sveukupnost duhovne moći (sposobnosti), uključujući i razum.
58
intelekt – (lat. intellectus) duh, um, razum, općenito neosjetilna spoznajna moć.
43
univerzalnu znanost – mathesis universalis59. Istraživanja o formalizmu,
realizmu, psihologizmu i logizmu60 logike dovela su do stvaranja moderne
logike, zbog čijeg snažnog povezivanja s matematikom61 modernu logiku
nazivamo i matematičkom logikom. Za potrebe znanosti o znanosti
ograničit ćemo se na formalnu logiku.
59
mathesis universalis – (grč. mathesis; lat. universalis, "sveobuhvatna (opća) znanost"),
Mathesis universalis je kod Leibniza logika time što se ona primjenjuje na matematičke
predmete (veličine), a kod Husserla je ona čista formalna logika.
60
logicizam (lat. logicus, logički), naglašavanje samostojnosti "logičkoga" (svijesti koja
misli i spoznaje) naspram neke psihologističke, biologističke te općenito naturalističke
redukcije. Logicizam je u širem smislu, pače, apsolutno svođenje svekolike predmisaone i
izvanmisaone stvarnosti na neku racionalno – pojmovnu strukturu.
61
matematika – (grč. mathema, znanost), postupak računanja i mjerenja koji je u Babilonu
nastao iz gospodarsko-praktičnih zahtjeva, a u grčkoj je antici postao teorijskom znanošću
(Tales, Pitagora, Euklid). Matematika tako stoji u uskoj vezi s oblikovanjem moderne
matematičke logike te je prije svega od presudne važnosti za empirijsku prirodnu znanost
(Kant: prirodna znanost je dostatna u onoj mjeri u kojoj je u njoj primijenjena matematika)
kao i za tehničko ovladavanje prirodom.
62
predmet – sve ono što jest, ali ne time što uopće jest, nego time što ono "stoji naspram",
naime, spram stanovitoga "ja" (subjekt, svijest) koje predočuje.
44
Filozofija skepticizma, kao temelj znanstvene metode, u znanosti znači
sumnju u svako stečeno znanje, ali i sumnju u mogućnost stjecanja bilo
kakvog apsolutno63 istinitog, a samim time i apsolutno neistinitog, znanja.
Skepticizam uvodi u znanost, ali u filozofiju općenito, stav da najviše što
možemo od znanja očekivati je neka vjerojatnost njegove istinitosti što je
nužno ali i dostatno obilježje istinitosti. Znanstveni skepticizam može se
definirati kao neophodnost stalnog preispitivanje pretpostavki znanja i
dokaza koje je integralni dio znanstvenog mišljenja. Skepticizam u znanosti
ima funkciju64 temeljne pokretačke snage cjelokupne znanosti i temeljni je
uvjet65 razvoja znanosti. Bez stalnoga provjeravanja starog ali i novog
znanja (znanstvenih rezultata dokaza, teorija66 i svega što čini znanost i
znanstveni doprinos), znanost, kao potraga za pouzdanim i istinitim znanjem
bila bi nužno usporena i svedena na dokaze stečene samo novim
istraživanjima. Skepticizam u znanosti možemo shvatiti i kao sredstvo
eliminacije i odbacivanja znanja i znanstvenih spoznaja koje su provjerom
falsificirane (utvrđena je njihova neistinitost), sukladno filozofiji kritičkog
racionalizma67.
63
apsolutno – (lat. absolutum), doslovce, odriješeno, odnosno oslobođeno od svih uvjeta i
ograničenja te s toga gledišta neuvjetovano, neograničeno.
64
funkcija – (lat. fungi, upravljati, izvršavati), temeljni pojam u matematici, logici i u
sociologiji.
65
uvjet – (lat. conditio), općenito, nešto o čemu je nešto drugo zbiljski ili idejno ovisno, to
znači, da ono bez toga niti može biti, a niti se može misliti. Stanoviti nuždan uvjet ima
samo zajedno s drugim uvjetima nešto određeno za posljedicu, a neki dostatni uvjet sam je
dostatan za to.
66
teorija – (grč. theoria < theorein, uvidjeti, proniknuti, motriti, promatrati, razmatrati).
Teorija je, općenito, svaka sažeta znanstvena spoznaja.
67
kritički racionalizam – znanstveno-teorijski pravac koji potječe od K. Poppera, pravac
koji je, među ostalima, zastupao K. Albert. Kritički se racionalizam treba razlučiti od
novovjekovnog racionalizma konačno nedvojbenih i vječnih istina. Također ga treba
razlučiti i od Kantova racionalizma koji znanstvenu spoznaju svodi, doduše, na osjetilni
svijet iskustva, ali se čvrsto drži njezine konačne obvezatnosti i opće valjanosti. Kritički
racionalizam spram toga isto tako osporava mogućnost apsolutnoga utemeljivanja
empirijsko-znanstvenih iskaza. Makar se oni, doduše, kao sveopći iskazi te u svojoj
45
Povijesni razvoj znanstvene discipline "Znanost o znanosti" Razvojem,
sve bržim i obuhvatnijim, cjelokupne znanosti, broja znanstvenih disciplina,
predmeta znanstvenog istraživanja, pojavila se potreba sustavnog
proučavanja same znanosti. Time je znanost postala sama predmet znanosti
koju možemo nazvati "Znanost o znanosti" ("nauka o naukama", Rihtman,
Pečat, 1939.). Osnivačem znanosti o znanosti prihvaćamo engleskog
znanstvenika J. D. Bernal-a 1901-1971. pojavom njegove knjige "The
Social Funcion of Science", London 1939., iako su i filozofija i povijest
znanosti i prije toga imali za svoj predmet znanost.
cjelovitosti dotično kao neka teorija odnose na određene pojedinačne iskaze (rečenice
promatranja), oni ipak ne mogu nikada isključivo kroz mnoga, stalna, konačna promatranja
biti konačno potvrđeni (verificirani), ali se mogu zacijelo u danome slučaju jednim jedinim
promatranjem opovrgnuti (falsificirati). Do tada oni ostaju, u najboljem slučaju,
opravdanim hipotezama za stanovito vrijeme. Nadomiještajući načelo verifikacije načelom
falsifikacije kao kriterija empirijsko-smislenih rečenica (falibilizam), kritički se
racionalizam odvaja od logičkoga pozitivizma.
46
znanosti i istine; probleme prirodoslovlja; probleme društva i života u
društvu (ekonomike, etike, morala, humanizma, estetike, umjetnosti itd.).
Ova dioba sadržaja Znanosti o znanosti, u povijest znanosti i teoriju
znanosti, ukazuje i na samu sintezu znanosti kao sredstva utemeljenja teorije
znanosti u povijesti znanosti.
47
KATEGORIJE68 ZNANSTVENE LOGIKE
68
kategorija – (grč. kategoria, izvorno tužba, zatim iskaz, vlastiti način prosuđivanja). U
tijeku razvitka empirijskih znanosti svaka je znanost oblikovala svoje vlastite temeljne
pojmove (kategorije).
48
znanstveno otkriće, dokaz, opovrgavanje (falsifikacija69), znanstveni
problem, hipoteza70, teorija, zakon, verifikacija71, znanstvena činjenica.
69
falsifikacija – (lat. falsus, neistinit, kriv, pogrješan; facere, činiti, djelovati), pokazivanje
nekoga iskaza, neke tvrdnje i neke prosudbe neistinitom te njezino opovrgavanja. K tomu,
falsificirati znači pokazati nešto neodrživim. Prema kritičkom racionalizmu (Popper)
iskustveno – znanstveni (sintetički) iskazi kao i teorije ne mogu nikako dosegnuti konačnu
potvrdu (verifikaciju), tj. nedvojbenost, ali se pak definitivno mogu opovrgnuti novim
promatranjima koja nadilaze dosadašnje okvire utvrđivanja i objašnjavanja. Oni utoliko i
ostaju isključivo trajnim opravdanim hipotezama sve dok ne budu zahvaćeni falsifikacijom.
70
hipoteza – (grč. hypothesis, pretpostavka), prihvaćanje, pretpostavka na kojoj se temelji
neki zaključak, koja služi napretku istraživanja i objašnjavanja, a da nije dokazana iz drugih
načela te da nije potvrđena (verificirana) iskustvom. Prema kritičkomu Popperovom
racionalizmu, sve empirijsko – znanstvene teorije sa svojom "općenitom" valjanošću imaju
samo hipotetički karakter. One se, pak, ne mogu nikada konačno verificirati jer se ne mogu
promatrati svi pojedinačni slučajevi, ali se one (prema kritičkom racionalizmu) ipak mogu u
danom slučaju promatranjem opovrgnuti (falsificirati).
71
verifikacija – (lat. verum, istinito; facere, činiti), općenito, obistinjenje nekoga nazora,
predmnijevanja (pretpostavke) i iskaza. U logičkome se pozitivizmu (Wittgenstein)
poglavito raspravljalo o problemu verifikacije (prirodo-)znanstvenih iskaza (rečenica).
Pritom se dokaz o istinitosti tih iskaza zadobiva promatranjem i potvrdnom provjerom
(empirističko načelo verifikacije). Samo su one rečenice smislene (empiristički kriterij
smisla) koje se mogu provjeriti te koje su kadre pokazati se (kao istinite ili neistinite).
72
predodžba – (lat. repraesentatio, perceptio), temeljni pojam novovjekovne filozofije
subjektivnosti. Predodžba, kao predočivanje, označuje ponajprije temeljni način ljudske
svjesne djelatnosti kojom svijest uspostavlja (konstitucija) nešto kao svoj predmet (objekt),
spram kojega se onda odnosi.
73
nominalizam (lat. nomen, ime, oznaka), filozofski nauk po kojemu onomu
značenjskomu "općem" (univerzalije) u pojmovnome znaku (imenu i riječi) ne odgovara
nikakav sadržaj u samim stvarima. Realno je isključivo pojedinačno biće.
49
(refleksiju74) bitnih svojstava materijalnih stvari. Realistička teorija pojam
definira kao odraz bitnih svojstava realnih stvari i procesa kao i njihovih
svojstava i njihovih međusobnih odnosa. Kako sve teorije koje definiraju
pojam ne obuhvaćaju u cijelosti ukupno značenje pojma, pojam možemo, za
potrebe ovog teksta, definirati kao misao o suštini ili bit75 onoga što
mislimo. Pod biti podrazumijevamo misao o onome što pojedini predmet ili
stvar76 baš čini time što jest ili njegovu suštinu.
Svaki pojam ima svoj opseg i sadržaj77. Ukupnost svih obilježja koja čine
neki pojam nazivamo sadržajem toga pojma. Ukupnost svih predmeta koje
obuhvaćamo nekim pojmom nazivamo opsegom toga pojma. To znači da se,
po veličini, opseg i sadržaj nekoga pojma odnose tako da kad opseg pojma
raste sadržaj pada i obratno, što znači da su opseg i sadržaj pojma u obratno
razmjernom odnosu. Kako se znanost stalno razvija produbljavajući pri
tome znanje o pojavama to se i pojmovi razvijaju i mijenjaju pri čemu sve
točnije i potpunije odražavaju suštinu predmeta, pojava i procesa kao misao
o suštini predmeta mišljenja.
50
tako jasnim nazivamo one pojmove čiji nam je opseg u cijelosti poznat a
nejasnim one čiji je opseg poznat samo djelomično. U svezi s jasnoćom
pojma je i pojam suznačnosti (sinonimija) kod kojeg više različitih naziva
ima za svoje značenje isti pojam i pojam višeznačnosti (homonimija,
ekvivokacija) kod kojeg isti naziv za svoje značenje ima različite pojmove.
Sud Spoj dvaju pojmova u kome se, po međusobnom odnosu dvaju pojmova,
nešto tvrdi zove se sud. Bit suda je njegovo svojstvo da posjeduje samo
jednu od dvije moguće istinosne vrijednosti a to je da je istinit ili neistinit.
Umjesto izraza sud, za korelaciju između dva pojma mogu se upotrijebiti
izrazi stav i iskaz. Logički oblik suda sastoji se od subjekta78 (posredovana
misao), predikata79 (posredujuća misao) i spone80 (odnosa). Subjekt je
pojam o kojemu se nešto tvrdi. Predikat je pojam koji o subjektu nešto tvrdi.
Iz različitog tumačenja odnosa predikata i subjekta razvile su se tri teorije
suda, predikaciona, relaciona81 i egzistencijalna. Po predikacionoj teoriji
svaki sud nužno sadržava dva pojma od koji je jedan subjekt a drugi
predikat. Relaciona teorija sud definira kao relacioni sud odnosno kao odnos
između dva pojma od kojih ni jedan nije ni subjekt ni predikat već su oni i
78
subjekt – (lat. subiectum, prijevod grčke riječi hypokeimenon, nešto što leži ispod,
podmet). 1) Subjekt (podmet) u rečenici (iskaz, sud) označuje predmet rečenice o kojemu se
nešto (predikat = prirok) kazuje (pririče). 2) Subjekt se u srednjovjekovnoj filozofiji
naširoko upotrebljavao istoznačno sa supstancijom.
79
predikat – (lat. praedicatum), ono što se u uspostavljenom logičkom sudu kazuje o
predmetu.
80
spona - (lat. copula). Veza između dva pojma.
81
relacija - (lat. relatio, odnos), veza, odnos između dvoga (između relata).
51
subjekti i predikati. Egzistencijalna teorija sud definira kao jedan pojam čija
se egzistencija potvrđuje ili negira82.
82
negacija – (lat. negare, zanijekati; grč. apophasis) u logičkome značenju osporavanje,
nijekanje nekoga suda (iskaza). Suprotnost: afirmacija, potvrđivanje, tvrdnja (lat. afirmatio,
grč.kataphasis).
83
kvantiteta – (lat. quantitas). količina
84
kvaliteta – (lat. qualitas; grč. poiotes, kakvoća), općenito stanje nečega onako kako se
ono kroz osjetilne vrste zamjećivanja doživljava (osjetilne kvalitete).
85
modalitet (lat. modus, način, vrsta), u skolastičkoj filozofiji (Toma Akvinski i
Aristotelovo naslijeđe) modalitet označuje ontološki status načina na koji bitak jest te tomu
odgovarajuće pojmove: mogućnost, stvarnost i nužnost.
86
afirmacija -(lat. afirmatio, grč.kataphasis), potvrđivanje, tvrdnja
87
kategoričan – (lat. categoricus, grčki kategorkios) određen, bezuvjetan, odlučan, istinit.
88
antecedent – (lat. antecedens) misao na koju se odnosi relativna misao.
89
konsekvent – (lat. consequens) onaj ili ono koje potpuno slijedi.
52
disjunktivne90 (pojmovi u sudu su suprotni91, međusobno se isključuju, ali
istodobno i međusobno nadopunjavaju te time tvore cjelinu) i modalitetne
sudove (stupanj vrijednosti nekog suda nazivamo modalitetom toga suda)
koji se sastoje od problematičnih sudova (mogući sudovi), asertivni92 sudovi
(tvorbeni istiniti sudovi, sudovi koji ne vrijede nuždno i koji nisu samo
mogući već vrijede asertorno93) i apodiktični94 sudovi (sudovi koji nuždno
vrijede, nuždno po nekom načelu95 ili principu, u kojima ne postoji
protuslovlje96). Sudovi s jednim subjektom i jednim predikatom zovu se
jednostavni sudovi, a sudovi s više subjekata i više predikata zovu se složeni
sudovi.
90
disjunktivan – (lat. disiunctus) onaj koji je rastavljen, rastaviti.
91
suprotnost (opreka) – (lat. oppositio), odnos dvaju pojmova ili sudova koj se uzajamno
isključuju. Pobliže: kontradiktorna (protuslovna ili apsolutna) suprotnost, potpuna
uzajamna negacija.
92
asertivni – (lat. assertus) potvrđen, siguran.
93
asertorno (lat. assere, tražiti, zahtijevati), općenito, tvrditi s isticanjem važnosti. Kod
Kanta je asertorno obilježje za jedan od modaliteta suda (pored apodiktičnoga [nužnoga] i
problematičnoga [mogućega]), onaj sud koji se odnosi na neko stvarno činjenično (doduše
ne na nuždno, ali ne i na samo moguće) stanje stvari u potvrdnome ili niječnome iskazu.
94
apodiktično – (grč. apodeixis, dokaz), općenito, nešto što isključuje svako protuslovlje.
U Kanta oznaka za jedan od triju modaliteta nekoga suda (pored problematičnih (mogućih,
sumnjivih) i asertornih (tvrdbenih, zazbiljnih)), nadalje, sud koji na logički način tvrdi
nuždnost stvarnoga stanja.
95
načelo (počelo, temelj, razlog, uzrok) – (grč. arche; lat. principium, ratio,
fundamentum), općenito ono o čemu nešto drugo ovisi kao posljedica (ili kad se počelo
upotrebljava u smislu uzroka, onda kao učinak) i bez čega ne može ni biti, a niti se može
misliti. U logičkome značenju načelo spoznaje. Kako bi neki sud (rečenica iskaza) mogao
biti siguran u svoju istinu, mora biti utemeljen ili na neposrednoj evidenciji stvari o kojoj
sudi ili na nekome drugom pouzdano istinitome sudu iz kojega on slijedi te iz kojega se
njegova istina dokazuje.
96
protuslovlje – krajnja vrsta suprotnosti između dvaju pojmova, iskaza i rečenica, krajnja
vrsta suprotnosti koja u mišljenju teži za ujedinjenjem, sintezom i identificiranjem, što je
ipak nemoguće ispuniti.
53
Zaključak Novi sud dobiven procesom zaključivanja zovemo zaključak,
izvod ili konkluzija97. Zaključak je sklop dvaju sudova. Za zaključak je
potrebno imati jedan sud kao izvor ili relaciju drugog suda. Zaključivanje je
misaoni proces ili složeni oblik mišljenja kojim iz jednog suda ili više njih
izvodimo novi sud koji logično nužno slijedi iz njih. To je strukturirana
(struktura98 je oblik, forma sadržaja zaključka) složena misao o sudu koji
slijedi iz jednog ili više sudova. Sudove na temelju kojih izvodimo novi sud
zovemo premise99 ili pretpostavke a tradicionalna logika zaključke dijeli na
neposredne i posredne.
Kad se zaključak temelji samo na jednoj premisi ili ako neposredno slijedi
iz dvije premise, zovemo ga neposredni zaključak (tada je zaglavak,
silogizam100) a ako se zaključak izvodi na temelju najmanje dvije premise
zovemo ga posredni zaključak. Prihvatimo li kriterij neposrednosti tada je
silogizam posredni zaključak, ali ako prihvatimo kriterij bezuvjetnosti
(premise, zaglavak, zaključak) možemo silogizam smatrati neposrednim
zaključkom. U neposrednom zaključku svi elementi premise ostaju prisutni
i u zaključku te možemo reći da su neposredni zaključci samo
transformacije premisa.
97
konkluzija – (lat. conclusio) konačno mišljenje o nečemu, zaključak.
98
struktura – (lat. structura < struere, uspostaviti, ustrojiti). Sve od antike pa do
novovjekovlja struktura je oznaka koju se upotrebljavalo za pravilno uklapanje više stvari u
neku veću cjelinu. Struktura posjeduje "tvorevinu zbilje ako je cjelina u kojoj svaki dio i
svaka parcijalna funkcija ispunjava učinak koji je važan za cjelinu."
99
premisa – (lat. praemissa, propositio) sud iz kojeg se izvodi zaključak.
100
silogizam – u aristotelovskoj logici silogizmom se smatra zaključak općenito, a
poglavito jednostavni oblik zaključivanja koji se sastoji iz dviju premisa i zaglavka
(neposrednog zaključka).
54
Posredni zaključci dijele se na induktivne101, deduktivne102 i analogijske103.
Deduktivni (a priori104) zaključci idu od općih značenja premisa prema
posebnom značenju zaključka. Induktivni (a posteriori105) zaključci idu od
pojedinačnih značenja premisa prema općem značenju zaključka a
analogijski idu od posebnih značenja premisa prema posebnim značenjima
zaključka ili od općih značenja premisa prema općim značenjima zaključka.
101
indukcija – (lat. inducere, uvesti), metoda koja prije sve u iskustvenim znanostima iz
više pojedinačnih slučajeva zaključuje nešto opće, ponajprije hipotetično pretpostavljeni
zakon koji također vrijedi i za istovrsne slučajeve koji se ne mogu promatrati. Suprotnost:
dedukcija. Logički je indukcija nužna isključivo onda kada su svi mogući slučajevi poznati.
U iskustvenim znanostima to nikada nije slučaj.
102
dedukcija – (lat. deducere, izvesti), formalno – logičko izvođenje (zaključak; silogizam)
posebnoga iz općega. Suprotnost: indukcija.
103
analogija – (grčki analogia) 1. sličnost između dvojega. 2. primjena jednog zaključka
na drugi koji mu je sličan.
104
a priori (lat. a priori, od nečega ranijega), u srednjovjekovnoj filozofiji (isto kao i a
posteriori) stvorena oznaka ponajprije za dokazni postupak čije oblikovanje seže unatrag
sve do Aristotela (i Platona), postupak po kojemu se od vremenski ili stvarno prethodnoga
(uzrok, dotično razlog, počelo) zaključuje na vremenski kasnije. Ovisno o odnosu
predikatnoga i subjektnoga pojma razlikuju se analitički sudovi (koji su stalno a p.) te
sintetički sudovi (koji mogu biti i a p. i a posteriori).
105
a posteriori (lat. a posteriori, od nečega kasnijega), obilježje dokaznoga postupka koje
seže unatrag sve do Aristotela, pri kojemu se od vremenski ili logički kasnijega (učinak,
posljedica) zaključuje na vremenski ili logički ranije (uzrok, razlog) za razliku od postupka
razmišljanja a priori. Poglavito nakon Kanta a posteriori je oznaka za spoznaju
("empirijska" spoznaja; pojam) koja se temelji na osjetilno posredovanome iskustvu.
106
generaliziranje – (lat. generalis, opće, ono što se odnosi na rod), napredovanje od
posebnog prema općemu, posebice induktivni zaključak; indukcija.
55
pogrješke (pogrješke koje se temelje na zaključivanje prema nebitnom
obilježju, - lat. fallacia accidentalis), pogrješka uporabe bitnog i slučajnog
obilježja, pogrješka nedopuštenoga proširenja (lat. illicitus processus),
pogrješka neraspodijeljenoga srednjeg pojma (lat. non distributus medius),
pogrješka zanijekanoga razloga, pogrješka potvrđenoga poslijetka,
pogrješka nepotpune disjunkcije, pogrješka jednostavnoga nabrajanja (lat.
per enumerationem simplicem), pogrješke višeznačnosti (homonimije),
pogrješke dvosmislenosti (amfibolija107), pogrješke oblika izričaja. I
modernu i formalnu logiku možemo odrediti kao znanost o ispravnom
zaključivanju, ili kao znanost o dosljednom zaključivanju.
56
ni dijalela. Tautologija je definicija istog istim (npr. pojava je ono što se
pojavljuje). Dijalela ili cirkulus (lat. circulus, krug) je definicija jednoga
pojma drugim pojmom kojega smo prethodno definirali uz pomoć prvoga
pojma. Nenegativnost definicije je svojstvo definicije da se pojam definira
onim što jest a ne onim što nije, jer je onoga što nije neki pojam uvijek
beskrajno puno više nego onoga što pojam jest. To znači da se pozitivni
pojmovi ne bi trebali definirati onim što nisu već onim što jesu, ali negativni
pojmovi se isto tako definiraju negativno kao što i jesu a ne pozitivno (sve
ono što nisu).
110
princip – (lat. principium; grč. arche), načelo, iskon, počelo, pravilo. Princip je osobito
počelo, iskon ili ono "prvo" koje u vremenskome ili stvarnome i logičkome poretku
određuje ono što je o njemu ovisno.
111
etimologija – (grč. etymos, istinit, pravi) proučavanje razvoja oblika i značenja riječi
prema korijenu
112
eksplikacija – (lat. explicare, razviti), općenito, objašnjenje nekoga pojma kao i u
njemu (implicitno uvijenoga) mišljenoga sadržaja kako bi se jasno razlikovao od nekoga
drugoga pojma.
113
generatio – (latinski prijevod grčke riječi genesis, postanak, nastajanje, rađanje),
općenito nastajanje.
57
Divizija114 je postupak određenja opsega pojma. Definicija opsega pojma
ovisi o diobenom stajalištu. Pojmove možemo dijeliti dihotomijski115 po
jednom načelu, trihotomijski primjenom dva načela, tetratomijski
primjenom tri načela, politomijski primjenom više načela. Svaki pojam
možemo podijeliti dihotomijski prema određenosti funkcije na
determinirane i stohastičke, po stabilnosti na stabilne, labilne i indiferentne,
po stupnju apstrakcije na realne i apstraktne116, po promjenama sustava u
vremenu na statičke i dinamičke, po kompleksnosti na jednostavne, složene
i vrlo složene. Niti jedan pojam nije sam po sebi diobena cjelina već to
postaje samo u okviru određene diobe, stoga pojam koji smo dobili jednom
diobom može postati ishodištem nove diobe, što znači da postaje nova
diobena cjelina. Takva dioba naziva se poddiobom ili subdivizijom.
114
divizija – (lat. divisio), raspodjela
115
dihotomija – (grč. dikhotomia), podjela pojma na dva niža po jednom načelu
116
apstraktno – (lat. abstractum, odvojeno), način postojanja rezultata neke apstrakcije,
dakle, način postojanja kako (općega) pojma tako i onoga (pojmovno) općega. Suprotnost:
konkretno.
58
opseg). Dioba nakon koje članovi diobe imaju makar djelomično zajednički
opseg zove se nejasna, nedosljedna ili konfuzna podjela. Postupna dioba
znači provedbu diobe bez preskakanja diobenih članova.
117
distinkcija – (lat. distinctio), pojmovno odvajanje, razlučivanje
118
aspekt – (lat. aspectus), oblik u kojemu se nešto javlja, gledište, stajalište
119
deskripcija – (lat. descriptio), čin, proces ili tehnika opisivanja
120
eksplanacija – (lat. explanatio), objašnjenje
121
objašnjenje – svođenje nekoga nejasnoga (nepoznatoga) stvarnoga stanja ili događanja
na opću (kauzalnu ili statističku) zakonitost pri čemu se to što se treba objasniti smatra
prilagodljivim za zakonski sklop te se shvaća kao "slučaj". Objašnjenje se višestruko smatra
karakterističnim za prirodne znanosti pa mu se suprotstavlja razumijevanje kao metoda
duhovnih znanosti.
59
okolnosti i zakona na koje upućujemo kao dovoljan uvjet za nastanak pojave
( sredstvo objašnjenja). Antecendentnim okolnostima zovemo okolnosti pod
kojima se pojava zbila, a općim zakonima zakone pod kojima se zbila.
Adekvatnim objašnjenjem naziva se ono čiji eksplanans doista objašnjava
svoj eksplanandum. Eksplanans mora biti dovoljan za objašnjenje
eksplananduma što znači da sudovi kojima opisujemo eksplanandum nužno
slijede iz sudova kojima izražavamo eksplanans. Eksplanans mora biti
realan a sudovi koji izražavaju eksplanans moraju biti istiniti. Objašnjenja
mogu biti uzročna, statistička, strukturalna, funkcionalna i teleološka. Kod
uzročnog objašnjenja smatramo da smo objasnili jednu pojavu ako smo
naveli uzrok122 koji je izaziva. Kada su opći123 zakoni u sastavu eksplanansa
statistički i objašnjenje možemo nazvati statističkim.
122
uzrok – označuje općenito ono što nečemu drugomu vremenski ili stvarno prethodi te ga
uzrokuje i jednoznačno određuje (dakle, nije samo neki dodatni uvjet njegova nastajanja).
Pojam uzroka se u novovjekovlju sve više i više svodi na tvorni uzrok vremenitoga poretka.
Usp. kauzalnost (uzročnost).
123
opće, ono što spram pojedinačnoga i spram mnogovrsnosti koja to pojedinačno
navlastito određuje, na općenit (nadpojedinačan) i zajednički način pripada mnogim
pojedinačnim stvarima.
124
teleologija – (grč. telos - cilj, logos - znanost), doktrina po kojoj se sve u prirodi zbiva s
nekom svrhom, ciljem
125
svrha – poglavito u starijoj jezičnoj uporabi (nakon 16. st.) svrha je upotrebljavana
istoznačno s pojmom cilja.
60
definiranju predmeta spoznaje temeljem hipoteze, zakona kauzaliteta126,
funkcionalno genetičkih i procesnih zakona. Najviši oblik znanstvenog
objašnjenja je objašnjenje jedne pojave kao i cijele vrste pojava temeljem
razvoja tih pojava.
61
svrhe. Kod znanstvenih otkrića svrha otkrića nije bitna i otkriće je samo
sebi dovoljno. S obzirom na širinu utjecaja znanstvenog otkrića, otkrića
možemo podijeliti na znanstvene činjenice, znanstvene zakone129 i
znanstvene teorije.
129
zakon, općenito, svako pravilo ili norma događanja u prirodi ili u društveno-
povijesnome životu, svako pravilo, norma mišljenja ili pak djelovanja u mnoštvu značenja
koja se mogu razlikovati, primjerice, prema obliku: empirijski i apriorni zakoni; prema
sadržajnomu odnosu spram prirode: prirodni zakoni (u najširem smislu fizički zakoni) te
zakoni mišljenja (logički zakoni) kao i oni zakoni djelovanja koji proizlaze iz slobode
(etički zakoni) s dotičnim daljnjim podjelama.
62
ključnih hipoteza (falsifikacija hipoteze), dok u slučajevima kad teorija
nema čvrstu logičku povezanost hipoteza, falsifikacijom jedne hipoteze nije
moguće izvršiti falsifikaciju teorije (jer nema ključne hipoteze).
130
determinizam – (lat. determinire, odrediti), općenito, shvaćanje beziznimne zakonite
određenosti stvarnosti, tako da se svi slučajevi mogu objasniti iz svojih tvornih uzoraka
(kauzalnost), pa se stoga i budući događaji načelno mogu predvidjeti (usp. Laplaceov duh).
U tome je smislu determinizam umnogome metodološka pretpostavka za novovjekovnu
(prirodnu) znanost, a po kvantnoj teoriji on ipak nije pretpostavka za mikrofizikalno
područje u kojemu se znatno više može procijeniti statička zakonitost.
131
probabilizam – (fr. probabilisme), sumnja da li postoji primjenjiv zakon
132
gnoza – (grč. gnosis, spoznaja), u Platona spoznaja istinitoga, poglavito spoznaja ideje
dobra.
133
gnoseologija – spoznajna teorija
63
su funkcionalno genetički i kauzalni zakoni. Prema općenitosti razlikuju se
univerzalni znanstveni zakoni (vrijede za cjelokupnu stvarnost), opći
znanstveni zakoni (zakoni pojedinih nauka ili znanstvenih disciplina) i
posebni znanstveni zakoni (zakoni koji vrijede za određene vrste pojava u
okviru određenih nauka). Prema elastičnosti u primjeni dijele se na stroge i
statističke (vrijede više ili manje vjerojatno).
134
kriterij – (grč. krinein, razlučivati, razlikovati, raspoznavati), znak raspoznavanja. U
spoznajnoj teoriji i u logici kriterij je prije svega oznaka za istinitost ili neistinitost sudova,
dotično iskaza.
64
Dokazivati znači tražiti argumente za neku tezu koju smatramo istinitom što
znači tražiti istinite iskaze za argumente koje tada zovemo aksiomi135.
Aksiomi se ne mogu dokazati ali im dokazi nisu ni potrebni jer su očevidni.
U pojedinim znanstvenim disciplinama osim aksioma koriste se i
postulati136. Postulat je iskaz do kojeg se ne dolazi po vlastitom iskustvu
nego se uzima kao polazna točka bez dokaza. Aksiom u suvremenoj
znanosti pojedine znanstvene discipline prihvaćaju kao temeljne stavove od
kojih polazi određena teorija i temeljem njih dokazuje istinitost svojih
poučaka koji se tako nazivaju postulatima. Dokazivanje jednog iskaza znači
pronalaženje skupa iskaza ili zaključaka iz kojih se on može valjanim
zaključivanjem izvesti te je temeljna svrha postupka dokazivanja utvrditi
istinitost nekog suda.
Prema vrstama dokazi mogu biti direktni i indirektni (kod direktnih dokaza
izravno se dokazuje teza a kod indirektnih ili apagogičkih dokaza dokazuje
se nemogućnost suprotnosti teze); potpun i nepotpun dokaz (potpun dokaz je
dokaz u kojemu su svi argumenti nedvojbeno istiniti, a nekompletan ili
nepotpun je dokaz u kojemu argumenti nisu bezuvjetno istiniti u cijelom
svom opsegu, pa možemo zaključiti da su svi dokazi manje ili više
nepotpuni); empirijski ili aposteriorni dokaz čiji su argumenti empirijski
iskazi, a neempirijski ili apriorni dokazi su oni u kojima se rabe
neempirijski argumenti a koji se nastoje dokazati samo s pomoću istovrsnih
neempirijskih iskaza; deduktivni i induktivni dokaz (deduktivni dokaz je
onaj u kojemu teza deduktivno proizlazi iz istinitih argumenata, a induktivni
onaj kod kojega teza induktivno izvodi iz induktivnih argumenata;
135
aksiom – (grč. axioma), načelo koje je jasno iz samoga sebe, nešto što se ne može
dokazati, ali kao nešto što i nije potrebito dokaza, načelo je pretpostavka za svaki dokaz.
136
postulat – (lat. postulare, zahtijevati, iziskivati), načelo koje se bez dokaza smatra
valjanim te koje, potom, premda nije dokazano niti se može dokazati, služi kao načelo
dokaza i objašnjenja. Postulat se često izjednačuje s aksiomom ili s hipotezom.
65
progresivan i regresivan dokaz (progresivan dokaz je onaj koji polazi od
istinitih argumenata i iz njih se direktno ili s pomoću međudokaza izvodi
teza, a regresivan dokaz polazi od teze pa prilazeći stavovima koji moraju
biti istiniti ako je teza istinita dolazi do stavova koji su temeljem prethodnog
očito istiniti).
66
antinomije137 ili same teze. Indirektno opovrgavanje sastoji se u dokazivanju
istinitosti antiteze138.
Verifikacija znanja ili spoznaje Istinitost znanja ili spoznaje uvijek treba
biti verificirana što znači provjerena s dovoljnom pouzdanošću primjenom
dovoljno ili prihvatljivo pouzdane metode. Praktične metode verifikacije,
falsifikacije, znanja i spoznaje su metoda promatranja i metoda
eksperimenta. Sam postupak verificiranja, u smislu potvrđivanja, uvijek nosi
određeni dio sumnje u ispravnost verifikacije, stoga verifikaciju i
potvrđivanje nikada ne možemo smatrati završenom i definiranu istinu
konačnom ali zato jednom pouzdano opovrgavanje, falsificiranje, možemo
smatrati konačnim. To znači da niti jedno znanje ili spoznaju ne možemo
smatrati potpuno istinitim ma kako bila potvrđena ali ga zato možemo
smatrati neistinitim čim se jedan put pouzdano opovrgne.139 Osim praktičnih
metoda verifikacije (falsifikacije) može se provesti i postupak teorijske
verifikacije mada je sa stajališta znanstvene metode pouzdanost takve
verifikacije problematična.
137
antinomija – (grč. anti, protiv; nomos, zakon), proturječje, naizgled nerazrješivo
proturječje između utemeljivih zakona, pravila i načela koji u određenom vremenu i istoj
mjeri za sebe iziskuju valjanost. Antinomije su "proturječja u koja se um nužno zapliće u
svojoj težnji misliti ono bezuvjetno".
138
antiteza – (grč. anti, protiv; thesis, postavka), protutvrdnja tezom uspostavljenoj tvrdnji
(sudu, rečenici, iskazu). Usp. također antinomija, proturječje.
139
Ovaj stav da jednom dokazanu falsifikaciju možemo smatrati konačnom, apsolutno
istinitom, u suštinskoj je suprotnosti s temeljnom odrednicom verifikacije. Dokaz
falsifikacije može se naime takođe promatrati kao znanje koje treba verificirati, čime se
nužno mora podvrgnuti sumnji u ispravnost, koji se prema tome nikada ne može proglasiti
istinitom.
67
ZNANSTVENA METODA I METODE ZNANSTVENOG
ISTRAŽIVANJA
140
opće, ono što spram pojedinačnoga i spram mnogovrsnosti koja to pojedinačno navlastito
određuje, na općenit (nadpojedinačan) i zajednički način pripada mnogim pojedinačnim
stvarima.
141
znanstveno područje sistematizira znanstvena polja. Prema zakonskoj regulativi
pojedinih zemalja razlikuje se broj i sastav znanstvenih područja kojima je sistematizirana
znanost. U RH određeno je šest znanstvenih područja: prirodnih znanosti, tehničkih
znanosti, biomedicine i zdravstva, biotehničkih znanosti, društvenih znanosti i
humanističkih znanosti.
142
znanstveno polje sistematizira više znanstvenih grana.
68
ili interdisciplinarno znanstveno područje144 i posebne znanstvene metode
koje se primjenjuju u znanstvenim istraživanjima, od kojih su neke
primjenjive u svim znanstvenim područjima a neke se primjenjuju samo u
nekim znanstvenim područjima. Metoda koja čini strukturu svakog
znanstvenog istraživanja je znanstvena metoda, a metode istraživanja u
pojedinim znanstvenim područjima su metode znanstvenog istraživanja.
Znanstvena metoda
Kako je prethodno definirano, znanstvena metoda je metoda za stjecanje
pouzdanih znanja, ali možemo reći i metoda za pouzdano stjecanje
znanja.145. Načelo pouzdanosti znanja temelji se na ponovljivosti i
provjerljivosti iskustva kao izvora znanja nastalog opažanjem prirodnih
procesa ili fenomena. Provjerljivost znanja implicira postojanje metode za
provjeru znanja koja je dovoljno pouzdana146 da rezultate provjere a time i
znanje možemo smatrati istinitim s dovoljnom pouzdanošću. Znanstvena
metoda kao sredstvo i način stjecanja istinitog i pouzdanog znanja sastoji se,
143
znanstvena grana sistematizira više znanstvenih disciplina ili posebnih znanosti.
144
interdisciplinarno znanstveno područje zakonski je i znanstveni okvir za
sistematiziranje interdisciplinarnih znanstvenih disciplina ili interdisciplinarnih znanstvenih
istraživanja. Pravna regulativa interdisciplinarnog znanstvenog područja složena je i stalno
treba biti promjenljiva, kao što su promjenljive integracije pojedinačnih znanstvenih
disciplina u interdisciplinarna istraživanja.
145
Kakva je razlika između značenja izraza "stjecanja pozdanih znanja" i značenja izraza
"pouzdano stjecanje znanja"? Kad stječemo znanje o nekoj pojavi, istražujemo pojavu na
način da primjenjujemo provjerene metode istraživanja, zaključivanja, mjerenja, za
određeni stupanj znanstvenih spoznaja i s određenim stupnjem povjerenja u primijenjene
metode istraživanja, zaključivanja, mjerenja, tada stečeno znanje smatramo pozdanim.
Kako smo definirali pouzdano znanje kao ono koje dobivamo primjenom pouzdanih
metoda, za znanstvena znanja, definirana pomoću metode, nema razlike u značenju.
146
pouzdanost metode ili metoda za provjeru znanstvenog znanja (u smislu rezultata
znanstvenog istraživanja) odnosi se na ono što u određenom vremenu i stupnju razvoja
znanstvenih spoznaja smatramo pouzdanim ponajviše iz razloga što, u tom trenutku
znanstvene realnosti, ne poznajemo bolju ili pouzdaniju metodu. To ujedno znači da neku
metodu smatramo pouzdanom i na njenoj primjeni temeljimo povjerenje u rezultate
istraživanja samo iz razloga što u tom trenutku ne poznajemo bolju metodu ili utemeljenu
spoznaju u njenim nedostacima (nedostacima metode).
69
u svim znanstvenim istraživanjima neovisno o znanstvenom području, polju
ili grani, od slijedećih postupaka, grupa aktivnosti, koji čine strukturu
znanstvenog istraživanja:
1. Definiranje znanstvenoga problema;
prognoziranje);
70
Opažanje fenomena i/ili procesa u prirodi Pod opažanjem
podrazumijevamo svaku informaciju koju možemo dobiti izravno s pomoću
osjetila ili neizravno zaključivanjem. Da bi se opažanje moglo upotrijebiti
kao element znanstvene metode ono mora biti ponovljivo (i drugi
znanstvenici moraju imati mogućnost izvršiti jednako opažanje). Opažanja
prirodnih fenomena i procesa potiču nas na postavljanje pitanja kojima
definiramo znanstvene probleme.
Problem možemo definirati kao skup pitanja o nekom prirodnom procesu ili
fenomenu. Određivanje istinitih i provjerljivih znanja o svim elementima
problema, koja su u suštini odgovori na postavljena pitanja, smatramo
rješenjem problema. Opažanje fenomena prirode može se izvršiti opisno ili
kvalitativno i kvantitativno. Svako opažanje nužno je kvalitativno, jer bi u
suprotnom prije završetka procesa definiranja problema već izvršili
nedopuštenu apstrakciju fenomena. Proces opažanja mora se izvršiti na
kritičan način čime se otklanja subjektivnost opažanja i pristranost
znanstvenika.
71
onemogućavaju da sagledamo cjelinu značenja ili sva značenja rezultata
opažanja). To se najbolje može izraziti kroz izreku: sve bitne greške
istraživanja su greške u mišljenju (zaključivanju), što čini primjenu metoda
formalne logike u znanstvenim istraživanjima obveznom. Pri kvantifikaciji
opažanja dužni smo kad god je to moguće primjenjivati međunarodni sustav
jedinica zbog usporedivosti i prenosivosti rezultata.
72
Istraživanje problema (prikupljanje informacija) Da bi se moglo odgovoriti
na postavljena pitanja u postupku definiranja problema neophodno je u
procesu zaključivanja (odgovaranja na pitanja) pribaviti potrebne
informacije kojima možemo definirati odgovore. Pribavljanje informacija
možemo izvršiti mjerenjima, razgovorima, proučavanjem literature,
obilaskom muzeja, pretraživanjem Interneta, ali najvažniji izvori
informacija su eksperimenti i opažanja kao ponovljive pojave i kao temelj
stvaranja baze podataka, spoznaja, znanja, informacija, potrebnih za
definiranje odgovora. Korak prikupljanja informacija i korak definiranje
problema se, vrlo često, i skoro uvijek, isprepliću na način da novo
pribavljene informacije mjerenja ili znanja izazivaju redefiniranje problema
pa time i redefiniranje pitanja.
73
– ispod i thesis što znači ideja čime bi doslovni prijevod riječi hipoteza bio
podloga ideje ili podloga rješenja. U kontekstu suvremena znanstvenoga
govora hipoteza bi bilo privremeno najvjerojatnije rješenje problema kao
odgovora na postavljena pitanja i kao podloge na kojoj se temelji ideja o
prirodnom procesu ili predmetu istraživanja. Postavljanje hipoteze je
definiranje privremenog i najvjerojatnijeg rješenja problema. U toku
znanstvenog istraživanja, osim najvjerojatnijeg rješenja, istraživač je
najčešće u mogućnosti definirati i rješenja koja su manje vjerojatna od
odabranog rješenja – hipoteze. Način izbora početne hipoteze koju ćemo
daljnjim istraživanjem provjeravati (provjeravati njezinu istinitost) provodi
se u skladu s Ockhamovim147 principom, koji uvodi princip ekonomičnosti i
štedljivosti u znanstvena istraživanja.
147
Ockham, (William) Wilhelm von, engleski filozof i teolog. *oko 1285. Ockham
(Surrey), +1349. München. Bio je franjevac. Studirao je u Oxfordu. Nakon što je
osumnjičen zbog krivovjerja, pobjegao je 1328. iz Avignona u München. Tu je napisao
svoju raspravu o crkvi i državi kao dvjema samostalnim institucijama. Bio je utemeljitelj
kasnosrednjovjekovnoga nominalizma, točnije konceptualizma ("ockhamizma"). Jedino je
ono pojedinačno "zbiljsko" realno postojeće. Ono "opće" (bit i bitak; "univerzalije") nema
vlastite realnosti, nego je ono samo pojam u spoznajućem duhu (kao fictum, ili pak u
svakome slučaju kao apstractum, ali ono ipak nije samo puko "ime", kao što je to bio slučaj
u ranome nominalizmu). Za razvoj logike važna je njegova teorija supozicije (o različitim
odnosima nekoga pojma spram onoga čemu on služi kao znak). Za teoriju znanosti važno je
njegovo naglašavanje indukcije nasuprot dedukcije. "Ockhamova britva" je naziv za načelo
ekonomičnosti ili štedljivosti u istraživačkoj metodi znanosti ("neka mnogostrukost se ne
treba postavljati bez nužnosti"), dakle, naziv za načelo koje se pripisuje Ockhamu.
74
prejudicira ispravnost hipoteza već samo redoslijed kojim hipoteze treba
provjeravati. Najčešće, kod jednostavnijih istraživanja, početna hipoteza je
ujedno jedino i ispravno rješenje problema, ali kod kompleksnijih procesa u
prirodi i tako definiranih problema početna hipoteza se u postupku
provjeravanja istinitosti može pokazati kao nedovoljno dobro rješenje
znanstvenoga problema, koje ne može prihvatljivo udovoljiti provjerama.
Time je definirano i temeljno svojstvo znanstvene hipoteze kao rješenja
znanstvenoga problema a to je provjerljivost.
75
Testiranje hipoteze Osim provjerljivosti, druga temeljna značajka hipoteze
je mogućnost definiranja prognoza razvoja istraživanoga prirodnog procesa
fenomena ili aktivnosti. Da bi se neka hipoteza mogla smatrati rješenjem
određenog znanstvenog problema osim provjere hipoteze mora dati temelj
za zaključivanje o razvoju prirodnog fenomena ili procesa uzimajući u obzir
uvjete za koje je definirana. Ukoliko potvrđeno i time istinito rješenje
problema ne omogućava prognoziranje procesa određenog znanstvenim
problemom ono nije hipoteza nego činjenica. Testiranje hipoteze zapravo
znači prognoziranje razvoja, realizacije nekog prirodnog procesa.
Usporedba prognoziranih rezultata, razvoja prirodnoga procesa i
ostvarenih rezultata, stanja nekog prirodnoga procesa naziva se testiranje
hipoteze. Svaka hipoteza uključuje subjekt (proces, pojava, fenomen) koji se
ispituje ili testira, varijable koje variramo (nezavisne varijable), varijable
koje se mjere (zavisne varijable) te očekivani rezultat (prognozirani
rezultat). Stoga su općeniti oblici hipoteza:
1. Hipoteza s direktnom vezom nezavisnih i zavisnih varijabli,
2. Hipoteze sa značajnim utjecajem vrijednosti nezavisne varijable
na veličinu zavisne varijable,
3. Hipoteze s direktnom zavisnošću zavisne varijable o nezavisnoj
varijabli.
Sva tri oblika hipoteze u biti se svode na slijedeće. Ako je subjekt izložen
(tretiran) nezavisnom varijablom, tada će to rezultirati vrijednošću zavisne
varijable. Ovo je ujedno i definicija prognoze kao dijela hipoteze koja se
izražava rečenicom "ako... onda..." (ako je hipoteza točna onda se može
očekivati opažanje određenog rezultata).
76
provjerljivost i prognoza. Protekli događaji mogu se samo hipotetski
rekonstruirati ali se ne mogu testirati.
- eksperimentom (pokusom),
- provedbom daljnjih opažanja.
Eksperiment možemo provesti samo ako smo u stanju osigurati sve ili
većinu uvjeta (ali sve bitne uvjete) za koje je definirana prognoza odvijanja
neke pojave (prirodnog fenomena). O stupnju osiguranja uvjeta za koje je
definirana hipoteza ovisi i stupanj pouzdanosti potvrde prognoze ili njenog
odbacivanja. Jedna od bitnih značajki eksperimenta, iako je nismo uvijek u
stanju osigurati, je kvantifikacija rezultata eksperimenta što nam omogućava
dodatnu analizu pojave upotrebom matematičkog alata a posebno statističke
analize dobivenih rezultata. U mnogim znanstvenim disciplinama nismo u
mogućnosti osigurati uvjete eksperimenta, za potvrdu prognoze, čije
rezultate bi mogli smatrati pouzdanima pa smo primorani koristiti neke
druge znanstvene metode kao što su promatranje, opažanje, intervju i slično.
77
događaja. Takve događaje (uvjete u kojima je izvršeno opažanje, redoslijed
odvijanja događaja, opažena uzročno posljedična veza ili veze, opažene
kvantitativne značajke događaja i odstupanja u dobivenim rezultatima ako je
bilo više događaja) definiramo kao kontrolne događaje. Time smo odredili
uzorak kojim ćemo utvrditi ispravnost prognoze.
78
Razumijevanje fenomena Prirodni proces (stvar po sebi) koji je predmet
opažanja, kao cjelina ostaje opažaču nespoznatljiv, možemo u
najopćenitijem obliku definirati kao "nešto" čija je jedina temeljna i
dovoljna karakteristika promjena. Dakle, na početku razumijevanja pojma
fenomena kao jedan izvor za tvorbu (generatio) fenomena (pojave)
uzimamo proces definiran promjenom bilo kakvih značajki nečega što se
mijenja u nekom svom ili opažačevom vremenu148. Problem vremena
trenutno možemo zanemariti u daljnjoj analizi stoga što su svi opažači našeg
realnog vremena (realnog vremenskog tijeka opažača) izloženi jednakoj
nemogućnosti spoznaje cjeline zbog utjecaja vremena ako i postoje različiti
vremenski tijekovi149. Ono što jest interesantno je način određenja fenomena
148
vrijeme – (grč. chronos; lat. tempus). Vrijeme je ponajprije vrijeme nepovratnoga i
neponovljivoga postojanja (fizičko vrijeme) koje je ograničeno početkom i koncem, dakle,
vrijeme ustrajnosti nečega pojedinačnoga zbiljskoga koje se održava svojim promjenjivim
oblicima. Ukupna parcijalnosti svojstvena promjena uvijek je vezana za neko vlastito
vrijeme parcijalnosti ili cjeline prirode kao "stvari po sebi" ili za neki vlastiti tijek vremena.
Taj vremenski tijek je nedostupan (nespoznatljiv opažaču) i nije temelj za definiranje
fenomena (pojave). U skladu s tim, diskrepancija vremenskog tijeka mijenjajuće cjeline i
vremenskog tijeka sustava opažača (vremenski tijek opažača) je prvi i temeljni disjunktor
realiteta cjeline i realiteta opažača, degradirajući time mogućnost spoznaje cjeline na
mogućnost spoznaje malenog dijela cjeline koji je karakteriziran istim tijekom vremena kao
što je to tijek vremena opažača. Sam izraz mijenjajuća cjelina mogao bi se shvatiti kao
neka zbivajuća promjena koja je izdvojena iz sveukupne cjeline koja nas okružuje, što
nikako ne može biti točno na nivou sveukupne cjeline, jer bi to značilo da je već izvršeno
izdvajanje iz cjeline, te da opažamo samo izdvojeni dio cjeline. Disjunktor vremenskog
tijeka cjeline i vremenskog tijeka opažača temeljni je problem spoznaje cjeline i suštinskog
određenja fenomena. Može se pretpostaviti da je opažačev (naš) vremenski tijek identičan
vremenskom tijeku cjeline, ali prije toga treba definirati vrijeme i vremenski tijek a tek tada
ustvrditi da u mijenjajućoj cjelini postoji samo jedan, univerzalni, naš, vremenski tijek.
149
Iz prethodne analize naznačena je nemogućnost naše spoznaje cjeline, te je cjelokupna
naša znanost ograničena na spoznaju prirodnih fenomena iz prirodnih parcijalnosti. Iako
takva pomisao djeluje pomalo obeshrabrujuće, to ipak nije nešto što bi značajno utjecalo na
strukturiranje znanosti naše civilizacije. Pomisao o različitim vremenskim tijekovima
pojedinih promjena cjeline, svakako nema danas nikakvog utemeljenja u cjelini znanosti, te
ovu misao treba prihvatiti samo u smislu postavljanja pitanja o suštini vremena i
vremenskog tijeka. Zašto uopće ovakvo pitanje o vremenu? Vrijednost pitanja o vremenu
zrcali se u promišljanju problema vremena u znanosti. Pretpostavimo li da u cjelini prirode
postoji samo jedno, univerzalno, vrijeme i jedan univerzalni vremenski tijek, tada našu
ideju o vremenu nužno proglašavamo apsolutnom i nepromjenjivom, univerzalno
primjenjivom, apsolutnom idejom koju treba samo prihvatiti. Takva apsolutna istina znači i
to da imamo pouzdane, provjerljive i provjerene dokaze o tome da postoji samo jedno
univerzalno vrijeme koje vrijedi u cjelini prirode, a ne samo u nama dostupnom djeliću
79
kao predmeta znanstvenog istraživanja, stvaranja uvjeta za distinkciju
znanstvenog istraživanja od znanstvene fantastike ili pseudoznanosti.
Prihvatimo li vjerojatnu mogućnost opažanja samo parcijalnosti promjena
umjesto promjena cjeline, još uvijek nam ostaje pitanje što, i od
parcijalnosti, možemo opažati i što znači fenomen prirode kojeg opažamo.
Za početak, a radi očiglednosti, treba se usmjeriti na značenje prirodnog
fenomena i razumijevanje fenomena promjene prirodnoga procesa koji se
zbiva bez utjecaja opažača. Ovo znači da od opažanja promjene koja može
biti:
prirode. Kako je očito da takav dokaz nemamo, to time znači da ne možemo isključiti
postojanje različitih vremenskih tijekova. Ovo se jednako odnosi na nevjerodostojnost
postojanja jednog univerzalnog vremenskog tijeka jednako kao i postojanje bilo kakvih
varijabli kojima bi, samo temeljem sadašnjih znanstvenih spoznaja, mogli odrediti
modifikacije univerzalnog vremenskog tijeka.. Prihvaćanjem mogućnosti definiranja
promjena univerzalnog vremenskog tijeka primjenom bilo kakvih varijabli, suštinski bi opet
našu ideju vremena (pa makar i promjenjivog) opet postavili u status apsolutne, istinite i
univerzalno primjenjive ideje o vremenu i vremenskom tijeku.
80
parcijalnosti, opažač pristupa postavljanjem pitanja koja su, ili bi trebala
biti, utemeljena u cjelini znanstvenih spoznaja opažača. Cjelina znanstvenih
spoznaja opažača može se analizirati kao znanstveno univerzalna (znanja i
spoznaje iz cjeline znanosti), znanstveno parcijalna (znanja i spoznaje iz
pojedine znanstvene discipline) ili interdisciplinarna (znanja, spoznaje i
metode iz dviju ili više znanstvenih disciplina).
81
Treća temeljna posljedica ukazuje na bitan utjecaj znanstvene etike opažača
i znanstvene etičnosti u postavljanju pitanja i primjeni znanstvenih znanja i
metoda. Pod znanstvenom korektnošću opažača možemo razumjeti
definiranje takvog skupa pitanja iz cjeline znanosti koji će odrediti opažani
fenomen i rezultate opažanja definirati relevantnim znanstvenim
spoznajama i znanjima.
82
4. kvantificirati promjene eksperimentalnog fenomena, statistički
obraditi rezultate i utvrditi značaj i relevantnost obrađenih
rezultata;
5. interpretirati rezultate opažanja eksperimentalnog fenomena, u
terminima i dobroj utemeljenosti, u znanstvenoj realnosti
(spoznajama i znanjima).
Iz nabrojanih elemenata eksperimentalnog događaja očit je povećani (pa čak
i presudan) utjecaj opažača ili eksperimentatora na razumijevanje fenomena
a posebno na rezultate opažanja. Pri tome opažač, iz znanstvenih spoznaja i
znanja:
− definira fenomen;
− selektira značajne elemente fenomena – suštinski sadržaj
fenomena;
− određuje uvjete u kojima se mogu opažati značajni elementi
fenomena;
− mjeri promjene eksperimentalnog fenomena;
− interpretira rezultate eksperimenta;
− ekstrapolira rezultate istraživanja eksperimentalnog
fenomena na prirodni fenomen.
Pretpostavimo li da je opažač, eksperimentator korektno utemeljio
eksperimentalni fenomen i time ga definirao te korektno izmjerio promjene
eksperimenta, opažaču, eksperimentatoru ostaje, na teret znanstvene etike,
ispravno provesti ostale aktivnosti, od kojih je interpretacija rezultata
najosjetljivija aktivnost.
83
kvantitativnih podataka. U definiranju simulacije nekoga prirodnog
fenomena – simuliranog fenomena, utjecaj opažača dodatno raste, sve više
se gubi veza s prirodnim fenomenom, a značaj znanstvene etike istraživača
postaje sve veći.
84
razumio predmet znanstvene priče, iako se kod tih priča ponajprije radi o
stvarima koje se ne mogu niti razumjeti jer je njihova veza sa znanstvenom
vrijednošću reducirana samo na sličnost sa znanošću. Interesantno je pri
tome što se elementi znanstvenih priča mogu pronaći i kod znanstvenih
istraživanja koje smatramo ozbiljnim, znanstveno utemeljenim, pa ponekad,
i u nekim svojim dijelovima provjerljivim i dokazanim.
85
− abstrahiranje svih podataka koji bi mogli otežavati stvaranje modela
ili matematičkog modela;
− stvaranje matematičkog ili logičkog modela kao univerzalno
istinitoga modela prirodnih procesa;
− obogaćivanje modela varijabilnim elementima koji omogućavaju
preživljavanje modela i u slučaju pojave rezultata drugih
znanstvenih istraživanja koji ugrožavaju model.
Etičnost stvaratelja ovakvih "znanstvenih" uradaka nije primjerena znanosti
iako se neka određena vrijednost znanstvenih priča može naći u pitanjima
koja mogu poslužiti za iniciranje znanstvenih istraživanja ili popularizaciju
znanosti.
150
konkretno – (lat. concrescere, srasti). Pod konkretnim se misli ustroj bitka
pojedinačnoga konačnoga bića koje je sastavljeno od svojih temeljnih odredbi.
151
generalizacija – podvrgavanje pojedinačnog općem, uopćavanje
152
specijalizacija – usmjeravanje djelatnosti čega u jednom pravcu, na određenu užu
djelatnost.
153
klasifikacija – sustavna podjela i sređivanje nekog materijala (znanstvenog i stručnog)
podjela, razvrstavanje
86
deskripcije, metoda kompilacije154, komparativna155 metoda, statistička156
metoda, matematička metoda, metoda modeliranja, kibernetička metoda,
eksperimentalna metoda, dijalektička157 metoda, povijesna metoda,
genetička metoda, teorija sustava kao metoda, aksiomatska metoda, metoda
idealnih tipova, empirijska metoda, metoda studija slučaja, metoda
anketiranja, metoda intervjuiranja, metoda opažanja, metoda brojenja,
metoda mjerenja, Delfi metoda, metoda "mozaika" i ostale znanstvene
metode.
154
kompilacija – (lat. compilatio), materijal, činjenice sakupljene za neki projekt
155
komparacija – (lat. comparatio), traženje sličnosti ili razlika između dvije ili više
pojava, činjenica, predmeta, usporedba.
156
statistika – (nlat. statisticus), rana primijenjena matematika, proučavanje i praćenje
kvantitativne strane brojnih ili masovnih pojava obradom podataka.
157
dijalektika – (grč. dialektike), spoj suprotnosti, doslovce, umijeće razgovora,
nagovaranja, pregovaranja.
87
indukcija. Predikativna indukcija je proces mišljenja koje se odvija kroz
zaključivanje od jedne klase pojava na drugu klasu, pri čemu se samo
zaključivanje temelji na sličnosti klasa pojava. Analogijska indukcija temelji
se na zaključivanju primjenom analogije, pri čemu se mišljenje kreće od
pojedinačne na pojedinačnu pojavu. Univerzalna indukcija temelji se na
zaključivanju od egzemplarne klase pojava na univerzalnu klasu.
Kauzalna158 indukcija analizira uzročnu vezu između pojava koje prethode i
pojava koje slijede čime se određuju uzročno-posljedični odnosi. Temelj za
primjenu induktivnih metoda su opažanje, eksperiment i simulacija.
158
causa - (lat.), uzrok, razlog, počelo.
88
početni, a dedukcija završni proces u znanstvenim spoznajama, jer spoznaja
počinje pojedinačnom spoznajom posebnog, a završava deduktivnom
sistematskom spoznajom posebnog na temelju općeg.
89
se odvajaju nebitni od bitnih elemenata pojave ili predmeta istraživanja.
Apstrakcija počiva na analizi, ali analiza kao postupak rastavljanja,
predstavlja i odvajanje, apstrakciju dijelova iz cjeline pojave.
90
Metoda opovrgavanja Suprotan postupak u odnosu na postupak
dokazivanja je opovrgavanje ili falsifikacija. To je zapravo metodički
postupak kojim se umjesto dokazivanja teze, ona odbacuje i pobija. Ono se
sastoji u dokazivanju pogrešnosti teze. Izravno ili direktno opovrgavanje
sastoji se u pobijanju teze ili argumentacije. Teza se izravno opovrgava
onda kada se cijeli postupak pobijanja usmjerava na samu tezu, ne
uzimajući u obzir njenu suprotnost, odnosno antitezu. Neizravno ili
indirektno opovrgavanje sastoji se u dokazu netočnosti teze neizravnim
putem. O neizravnom opovrgavanju se radi onda kada se cijeli postupak
usmjerava u dokazivanju da je antiteza ispravna umjesto da se kao u
izravnom opovrgavanju usmjerava na samu tezu. Opovrgavanje teze s
pomoću dokazivanja točnosti antiteze naziva se apagogički dokaz. Kod
opovrgavanja pretpostavlja se uzajamno isključivanje teze i antiteze,
odnosno nemogućnost istodobne istinitosti oba suprotna stava (nemogućnost
aporije159).
159
aporija – (grč. aporia, "bezizlaznost", bespuće), pri pokušaju rješavanja nekoga
problema koda se nude međusobno proturječni, različiti putovi koji se pak opet dadu
utemeljiti.
91
Metoda deskripcije Metoda deskripcije je postupak jednostavnog opisivanja
ili očitavanja činjenica, procesa i predmeta u prirodi i društvu te njihovih
empirijskih potvrđivanja odnosa i veza, ali bez znanstvenog tumačenja i
objašnjavanja. Ova se metoda primjenjuje u početnoj fazi znanstvenog
istraživanja, a ima veću vrijednost ako je jednostavno opisivanje povezano s
objašnjenjima o uočenim važnijim obilježjima opisivanih činjenica,
predmeta i procesa, njihovih zakonitosti i uzročnih veza i odnosa.
92
definira statističku metodu "Statistika je znanost o metodama pomoću kojih
analiziramo pojave koje nas okružuju, tako da pomoću grafikona i
izračunatih pokazatelja otkrivamo njihove strukture, karakteristike i
zakonitosti u pojedinim vremenskim intervalima te uzročno-posljedične
veze između tih pojava."
93
Najčešće matematičke metode su matematički modeli i metode simulacije.
Metode simulacije omogućavaju, uz uporabu računala, teorijsko simuliranje
stvarnih pojava i procesa. Problem simulacija je u vjerodostojnosti geneze
simulacijskog fenomena.
94
dinamički procesi ili ponašanje složenih dinamičkih sustava); topološki i
mrežni modeli (prostorni modeli procesa); deterministički modeli (potpuni i
funkcionalno cjeloviti modeli) i stohastički i statistički modeli (modeli
slučajnih i vjerojatnih događaja).
95
Povijesna metoda Povijesna metoda je postupak kojim se na temelju
dokumenata i materijalnih ostataka ili dokaza, manje ili više, egzaktno
rekonstruiraju događaji koji su se zbili u prošlosti. Povijesna metoda uzima
u obzir kronologiju, razvoj i uzročno posljedične veze o predmetu
istraživanja. Metoda se najčešće upotrebljava u društvenom i
humanističkom znanstvenom području (povijest, filozofija), a rjeđe u
drugim znanstvenim područjima.
96
relativnost svih pojava i njihovih odnosa, holističko (cjelovito) promatranje
i rješavanje problema (od holos = sav, potpun).
97
skup, a ostaje samo njihov broj. Kad je brojanje velikih skupina
neizvodljivo, primjenjuje se statistička metoda uzoraka. Brojenje je
postupak znanstvenog otkrića, jer se brojenjem može doći do podataka
potrebnih za tvorbu hipoteze.
98
Delfi metoda Delfi metoda je metoda za prognoziranje. Delfi metoda
prvotno se najviše koristila za predviđanje budućih međunarodnih situacija i
potencijalnih ratnih stanja, ali se ubrzo počela primjenjivati u prognoziranju
tehničkog i tehnološkog razvoja. Metoda se sastoji u organiziranom i
sustavnom prikupljanju predviđanja tima eksperata, stoga predstavlja
metodu sustavne primjene znanstvenog mišljenja u postupku donošenja
važnih odluka o budućnosti različitih pojava i različitih fenomena. Logika
Delfi metode je sustavno korištenje mišljenja eksperata čime se simuliraju
buduće pojave ili prilično pouzdanu projekciju budućih pojava.
99
PUBLIKACIJE, ZNANSTVENA I STRUČNA DJELA, (CC, SCI)
Publikacije
Znanstvena i stručna djela i rezultati znanstvenih istraživanja, osim u slučaju
komercijalno financiranih i eksploatabilnih istraživanja kao i onih koji bi se
mogli smatrati važnim za nacionalnu sigurnost, redovito se objavljuju u
znanstvenim i ostalim publikacijama. Za rad koji je usmjeren uvođenju u
znanost i znanstveni rad od važnosti je da sadrži i kratku klasifikaciju
znanstvenih i drugih publikacija kao mjesta izvora rezultata znanstvenih
istraživanja mnogih znanstvenika. Za neka znanstvena područja i polja
publikacije su možda i najvažniji izvor informacija koje su predmet obrade
nekom od metoda znanstvenog istraživanja. Postoji više klasifikacija
publikacija, a za potrebe ovoga kratkog uvoda u znanost, podjela publikacija
je izvršena prema Milovanoviću160:
primarne,
sekundarne,
160
Milovanović, M., Pisanje uređivanje i štampanje, Tehnička knjiga, Beograd, 1979.
100
tercijarne,
periodične i
knjige.
101
Knjiga se može definirati kao neperiodični tiskani dokument s mnogo
stranica. Prema sadržaju knjige mogu biti znanstvene, praktične ili literarne.
Prema preporuci UNESCO-a (1964.) "Knjiga je tiskana publikacija, koja
izlazi povremeno i koja sadrži najmanje 49 tiskanih stranica ne brojeći
korice". Brošura ima karakteristike knjige, sadrži najmanje pet, ali ne više
od 48 tiskanih stranica, ne brojeći korice.
Znanstvena djela
Znanstvena, znanstvenostručna i stručna djela i radovi nisu oštro
razgraničena iako razlike svakako postoje. Prema Borojeviću161
znanstvenim djelom smatramo djelo koje je nastalo kao rezultat
znanstvenog istraživanja primjenom znanstvenih metoda, a koje otkriva
dotad nepoznate činjenice i odnose i objašnjava zakonitosti među pojavama.
Prema Žuveli162 znanstveni rad je djelo koje je usmjereno na ispitivanja
veza i odnosa među predmetima i pojavama u objektivoj stvarnosti, a
utvrđuje pravilnosti i zakonitosti u prirodi i društvu, i primjenjuje
znanstvene metode u istraživanju i otkriva dotad nepoznate činjenice i
teorije i pridonosi povećanju znanstvenih spoznaja.
161
Borojević, S., Metodologija eksperimentalnog naučnog rada, Radnički univerzitet
"Radivoj Ćirpanov" Novi Sad, 1978.
162
Žuvela, I., Uvod u ekonomska istraživanja, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci,
Rijeka, 1978., (skripta).
102
novo, do tada univerzalno nepoznato znanje Prema Day-u163 Primarno
znanstveno djelo mora biti prvi prikaz rezultata istraživanja što sadrži
dostatne obavijesti da bi drugi znanstvenici mogli: procijeniti rezultate,
ponoviti eksperimente i procijeniti logiku mišljenja. Takav prikaz mora biti
neprekidno zamjetljiv osjetilima, bez ograničenja dostupan znanstvenoj
javnosti te primarnim i sekundarnim servisima. U znanstvena djela mogu se
ubrojiti i: monografije, doktorska disertacija, magistarski znanstveni rad,
znanstveni članci, znanstvene studije i patenti.
163
Day, R., A., Scientific Journals: Studijski izvještaj o provedivosti svjetskog sistema
naučnih informacija, Referalni centar Sveučilišta, Zagreb, 1977.
164
Prema staroj terminologiji misli se na znanstveni magistarski rad
103
aktivno sudjeluje u znanstvenoistraživačkom radu u znanstvenom području i
znanstvenom polju za koje se dodjeljuje magisterij znanosti.
104
Pregledni članak (engleski: review) sadrži cjelovit prikaz o problemu
istraživanja o kojemu je već objavljena znanstvena informacija, rezultat
znanstvenog istraživanja, odnosno znanstvenih spoznaja, samo su u njemu
one na nov način prikupljene, analizirane, sintetizirane i na znanstveni način
prezentirane. Taj se članak od izvornog znanstvenog članka razlikuje po
tome što ne mora sadržavati originalne (nove) rezultate istraživanja. Autor
preglednog članka dužan je navesti sve bibliografske jedinice koje je
koristio u obradi određene teme.
Znanstvenostručna djela
Znanstvenostručna djela mogu biti: udžbenici, enciklopedije, leksikoni,
praktikumi, rječnici, zbornici radova, bibliografije, priručnici, ljetopisi,
časopisi, pa čak i književna djela.
105
Udžbenik može biti: tiskana knjiga, skripta, hrestomatija, autorizirana
predavanja, zbirka zadataka, priručnik i radna bilježnica. Za svaki se
udžbenik, u pravilu, pribavljaju tri recenzije (eksperti za određeno
znanstveno područje, odnosno znanstveno polje). Na visokim učilištima
uvriježilo se pravilo da se traže najmanje dvije recenzije znanstvenika,
sveučilišnih profesora iz određenog znanstvenog polja ili znanstvene grane
za koju se izdaje udžbenik. Osnovno obilježje udžbenika je da je on izvor
znanja u kojemu je znanstveno na dostupan način izložena nastavna građa
prema nastavnom programu određenoga predmeta. U udžbeniku treba
iznijeti općenito prihvaćene koncepcije, spoznaje, stavove, ali isto tako treba
davati i hipoteze, odnosno ostavljati otvorena sporna pitanja za diskusiju.
Leksikon je posebna vrsta rječnika koji sadrži skup pojmova, naziva, riječi i
predmeta, pojava i činjenica koje su navedene abecednim redom. Mogu biti
opći i posebni.
106
Zbornik radova je knjiga u kojoj je objavljeno više radova raznih autora.
Zbornik radova je publikacija koja sadrži više sadržajno samostalnih priloga
raznih autora koji su najčešće napisani samo za tu publikaciju i koji su
povezani u jednu ediciju pod jedinstvenim naslovom.
107
identičnom obliku. U časopisima se objavljuju znanstveni i stručni članci
različitog sadržaja. Sadrže aktualne tekuće informacije o najnovijim
dostignućima s područja znanosti, tehnike, tehnologije. Objavljuju se u
numeriranim svescima. Broj godina koliko se časopis objavljuje zove se
"volumen" ili godište.
Stručni radovi
Stručno djelo ne sadrži nove, originalne znanstvene spoznaje, znanstvene
rezultate, teorije već se u njemu obrađuje već poznato i opisano. Izrada
stručnog djela ima za temeljnu zadaću prikupljanje, interpretiranje već
poznatih znanstvenih spoznaja, činjenica, informacija, odnosa i teorija i
ostvarenje rezultata koji se mogu iskoristiti. Stručna djela možemo
klasificirati na: stručni članak, stručni prikaz, elaborat, ekspertizu, stručni
108
izvještaj, mišljenje, recenziju, vodiče, referentne publikacije i ostala stručna
djela.
Prikaz donosi stajalište ili shvaćanje o nekoj stvari ili pojavi. Prikaz
predočuje stručno i kritičko predstavljanje određenog djela znanstvenoj i
stručnoj javnosti i to najčešće u odgovarajućim časopisima. Prikaz
određenog djela obično sadrži: motiv za pisanje, sintetički prikaz djela i
kritičku ocjenu djela.
109
meritorno utvrdi zaslužuje li rukopis po svojoj znanstvenoj, stručnoj,
književnoj, umjetničkoj, metodičko-didaktičkoj, odgojno-obrazovnoj i
ideološkoj vrijednosti tiskanje ili ne. Iz toga proizlazi izuzetno velika
znanstvenostručna, moralna i društvena odgovornost recenzenta.
Recenziranje rukopisa nekog djela treba: isključiti mogućnost objavljivanja
nekvalitetnih djela, poboljšati kvalitetu već napisanih rukopisa, primjereno
rasporediti građu u tekstu, utvrditi znanstvenost i stručnost,
aktualnost, inventivnost, primjenjivost djela. Recenzija treba imati tri bitna
elementa: opći dio recenzije, posebni dio recezije i zaključak i prijedlog.
110
se stoga može reći da je anotacija sažeti, sintetički prikaz relevantnih
karakteristika određenog djela. Prema namjeni mogu biti deskriptivne
(sadrže opis činjenica, sadržaja i drugih obilježja djela), ili mogu služiti
kao preporuka (dokument o stupnju korisnosti za određenoga korisnika).
Apologija je djelo, spis ili govor, kojim autor brani, pohvaljuje ili
opravdava neko djelo, osobu ili sustav.
Esej, ogled ili zapis je po tematici blizak raspravi ili članku, a po stilsko-
izražajnim obilježjima i slobodi interpretacije beletristici. Esej je, zapravo,
rasprava koja izlazi iz okvira znanstvenog i umnogome se približava
književno-urnjetničkom djelu po svome izrazito subjektivnom shvaćanju
nekog predmeta i po inventivnom, duhovnom priopćavanju. U eseju se
raspravlja o nekom književnom ili znanstvenom problemu, o nekom
aktualnom pitanju kulturnog ili duhovnog života.
111
Polemika je pisana ili usmena prepirka, oštar spor o nečemu ili nekome.
Ona može biti politička, književna, filozofska, znanstvena. To je, zapravo,
pisana ili usmena rasprava između predstavnika različitih shvaćanja u
kojima se iznosi obrana vlastitih teza i kritičko pobijanje teza protivnika.
112
ORGANIZACIJA ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA
Izbor teme
Kako započeti istraživanje? Prvi je korak odabrati temu istraživanja. Što se
želi istraživati? Ima li to smisla istraživati? Je li to važno? Je li znanstveno
zanimljivo i intrigantno? Izbor teme je vrlo važan korak u znanstvenom
radu, stoga su u nastavku navedene neke preporuke koje mogu biti od
pomoći pri izboru teme. Istodobno izbor teme je i najkreativniji dio
istraživanja. Kako, dakle, pronaći temu za istraživački projekt? Odgovor se
može potražiti tako da se razmisli o aktualnim problemima, o onome što je
sada u odabranoj znanstvenoj grani ili polju važno, aktualan problem, trend
u znanstvenim istraživanjima.
113
istraživačkog tima. U tom slučaju mladi znanstvenik samo iznimno predlaže
temu.
Ipak, ako želi sam istraživati treba izabrati temu o kojoj želi saznati više, ali
koja je istodobno usklađena s mišljenjima starijih znanstvenika (izaberi
temu koju tvoj profesor odobrava). Dosta često se pojavljuju prijedlozi tema
koji se mogu smatrati pretencioznim i previše složenim, što može ugroziti
znanstveni rezultat ili čak onemogućiti provedbu istraživanja u cjelokupnom
planiranom opsegu. Prvi korak u izboru teme znanstvenog istraživanja je
procjena vlastitih mogućnosti samostalne analize problema i procjene
projekta bez velike pomoći drugih ljudi. Stoga je dobar put suziti odabranu
temu na jedan aspekt problema. Suženje teme je koristan put iz najmanje
dva razloga: uvođenjem novog aspekta otvara se i novo istraživanje, u
slučaju da se problem pokaže kao ograničen, i nema mogućnosti proširenja
istraživanja te je stoga i neinteresantan, utrošeno vrijeme i sredstva će biti
mali. Da bi se izbjeglo istraživanje problema koji nemaju dovoljan
potencijal, "slijepa ulica u znanstvenom istraživanju", korisno je dati na uvid
prijedlog projekta istraživanja iskusnijem znanstveniku (prije nego
započnete, dajte čitav projekt na uvid profesoru).
114
koji zahtijeva, iako reduciranu, primjenu cijele znanstvene metode, ali i
primjenu neke od metoda znanstvenog istraživanja. Zato je ova faza izbora
teme znanstvenog istraživanja od najveće važnosti u znanosti i aktivnost u
kojoj kreativnost istraživača najviše dolazi do izražaja. U analizama koje
trebamo provesti u izboru teme istraživanja mogu se pojaviti i nove ideje o
problemu, pa čak i ideje za sasvim novu, aktualniju i interesantniju temu
znanstvenog istraživanja.
115
etičnosti nekoga posebnog znanstvenog istraživanja može dati samo
filozofija, filozofija znanosti ili etika kao grana filozofije. Iz toga slijedi i
nužnost obrazovanja znanstvenika iz grane filozofije znanosti i grane etike.
Prikupljanje informacija
Prije nego što se krene u istraživanje potrebno je dobro proučiti
problematiku kojom se namjerava baviti. Brojni su izvori znanstvenih i
stručnih informacija: literatura, Inernet, znanstvene ustanove, muzeji,
razgovori, televizija i video itd. Ipak, u znanstvenom radu najvažniji je izvor
informacija literatura. Primarni izvori podataka su, ili bi trebali biti,
originalni znanstveni radovi (objavljeni u znanstvenim časopisima i
knjigama), te izvješća o originalnim znanstvenim istraživanjima. Sekundarni
izvori podataka su izvori koji se temelje na primarnim izvorima. Tu
spadaju: enciklopedije, rječnici, udžbenici, popularni časopisi, monografije,
pregledni radovi, apstrakti i indeksi. Proučavanje literature treba započeti
pregledom općih referenci, a potom prijeći na specijalizirane reference. Od
velike važnosti naučiti se koristiti znanstvenim sažetcima, abstraktima i
indeksima (npr. ASFA; CC; SCI, itd.). Pretraživanje ovih publikacija može
se obaviti na različite načine: preko ključnih riječi, autora, geografskog
područja, taksonomskog indeksa itd. Za pronalaženje novih referenci mogu
se koristiti popisi literature u relevantnim primarnim resursima. Do radova
koji se ne mogu naći u dostupnoj knjižnici može se doći razmjenom između
knjižnica, posudbom ili izravno kod autora.
116
kontekstom, može se nastaviti s čitanjem radova koji tretiraju užu
problematiku. Izbor radova koje treba pročitati u fazi sakupljanja
informacija može se izvršiti na temelju ključnih riječi. Iako ključne riječi
nisu sasvim pouzdan indikator teme znanstvenog rada, ipak su vrlo zgodno
sredstvo za pretraživanje Interneta. Pouzdaniji indikatori teme su sažetci.
Kod čitanja samih znanstvenih radova prvo je potrebno pročitati sažetak
(abstrakt). Sažetak bi trebao biti dovoljan za selekciju po kriteriju
relevantnosti rada. Na taj način može se relativno brzo pregledati veliki broj
radova. Ako sažetak nije dovoljan za ocjenu relevantnosti istraživanja koje
bi moglo biti izvor potrebnih podataka, korisno je analizirati Uvod i
Diskusiju. Ako se, nakon čitanja sažetka rad učinio relevantnim za
istraživanje, tada treba pažljivo pročitati Uvod. Uvod daje vrlo korisne
informacije o tome koja je svrha rada te koje je hipoteze i prognoze autor
postavio. Nije nuždno odmah shvatiti sve detalje vezane uz metodiku koja je
korištena u radu. Ako se pokaže da je rad važan, moguće je vratiti se na
metodiku kasnije kada za to dođe vrijeme. Pažljivo treba pročitati Rezultate,
fokusirajući se na glavne točke i na glavne kvalitativne rezultate. Radove
koji se pokažu najvažnijima treba pročitati ponovno, ako treba i više puta
Zbog toga diskusiji treba dati posebnu pozornost, a osobito autorovim
argumentima. U ovoj fazi od posebne je važnosti utvrditi ili procijeniti dali
prezentirani podatci podržavaju autorove zaključke, što autor smatra
najvećim doprinosom svoga rada te kako se rad može iskoristiti u okviru
znanstvenih spoznaja a kako u kontekstu planiranog vlastitog istraživanja.
Često se u literaturi može naći primjere podataka i znanstvenih dopinosa
koji se mogu integralno uključiti u vlastito istraživanje iako prema
podatcima koji se nalaze u literaturi treba, posebno ako su u odnosu na
znanstvene spoznaje bitno različiti, biti vrlo kritičan. Kod preuzimanja
podataka iz znanstvenih radova drugih autora, kritičko mišljenje generira
dvojbu provjere rezultata ili prihvaćanja prezentiranih rezultata. Rezultati
koji podupiru smjer planiranog istraživanja ili posredno podupiru
117
preliminarne hipoteze, vrlo su atraktivni. S druge strane, provjera tuđih
rezultata može biti neugodno dugotrajna ili skupa. Izgleda da ova dvojba
nema rješenja, a ponekad je stvarno tako, posebno u slučajevima kad autor
analiziranog rada težište svojih zaključaka utemeljuje u navodima radova do
kojih ne možemo doći. U tom slučaju dobro dođe primjena metode idealnih
tipova, jedne od metoda znanstvenog istraživanja, ili kako se to moderno, u
teoriji pouzdanosti sustava, kaže metode granica ili metode graničnih
vrijednosti, za brzu provjeru podataka u funkciji planiranog istraživanja.
118
planirati metode za obradu uzoraka i analizu podataka, ako se radi o
planiranju istraživanja koje uključuje provedbu eksperimenta, potrebno je
odlučiti koje će se varijable držati konstantnim ili kontrolnim, a koje će biti
eksperimentalne, ako znanstveno istraživanje uključuje statističku obradu
bitno je nastojati da se uzimanje uzoraka, uzorkovanje obavi slučajnim
izborom.
119
korak u planiranju eksperimenta je određivanje broja i vrste podataka koji
verificiraju/fasificiraju hipotezu potvrdom ili opovrgavanjem prognoze.
Samo na temelju podataka traženih verifikacijom/falsifikacijom prognoze
stvara se model eksperimenta. Ispravno modelirani eksperiment daje samo
one podatke potrebne za potvrdu hipoteze, i sastoji se samo od onih
eksperimentalnih aktivnosti potrebnih za dobivanje planiranog broja i
planirane vrste podataka. Ako se pojave podatci (rezultati) koji nisu u
funkciji potvrde prognoze, bez obzira na njihovu moguću ili potencijalnu
korisnost, oni su suštinski rezultat nepreciznog modeliranja eksperimenta ili
nekonzekventnoga planiranja. Stoga planiranje, modeliranje i provedba
eksperimenta treba uključiti:
Mjere sigurnosti
Brojni eksperimenti uključuju upotrebu opasnih organizama, kemikalija ili
opreme, pa u rukovanju s njima treba poduzeti sve propisane mjere opreza.
Pri planiranju znanstvenog istraživanja, koje uključuje provedbu
eksperimenta, sve aktivnosti i procedure treba kontrolirati s obzirom na
moguće opasnosti izloženosti štetnim djelovanjima koji mogu nastati ili
120
neprimjenjivanjem zaštitnih sredstava i opreme pri ispravnom radu
eksperimentalne opreme ili koje mogu nastati kvarom ili neispravnim radom
opreme. Potencijalne opasnosti tijekom izvođenja različitih eksperimenata
mogu biti:
121
rezultata eksperimentalnog događaja od rezultata utvrđenih za kontrolni
događaj), primjenjivost analize Studentovim t-testom (u slučaju dvije
aritmetičke sredine) ili primjenjivost analize varijance (za usporedbu više
od dvije aritmetičke sredine), aplikativnost podataka pretpostavkama
statističkog testa koji se koristi. Najvažnija prepostavka za većinu osnovnih
statističkih testova (parametrički testovi) je normalna distribucija podataka
(to znači da će vrijednosti prodataka nacrtane u odnosu na njihovu
frekvenciju dati karakterističnu krivulju normalne razdiobe). Ako podaci
nisu normalno distribuirani tada treba izbjegavati parametričke testove i
primijeniti neparametričke testove.
Prikazivanje rezultata
Tablice Tablice se koriste za prikazivanje mnogobrojnih brojčanih
podataka ili za sumarni prikaz nekih tekstualnih podataka. Veliku je
količinu podataka teško prikazati tekstualno, pa tablica u tom slučaju pruža
veliku pomoć. Ukoliko je cilj pokazati trend ili neki drugi obrazac u
podatcima tada tablica nije prikladna; umjesto nje povoljnije je upotrijebiti
graf. Ako je informacije moguće izraziti tekstualno tada nema potrebe
koristiti tablicu ili graf. Tablice u radu moraju biti označene brojem,
pobrojane, numerirane redoslijedom kojim se spominju u tekstu. Čak
ukoliko rad ima samo jednu tablicu ona mora biti označena brojem. Tablica
mora biti razumljiva, mora imati naslov koji sadrži sve potrebne informacije
koje tablicu čine razumljivom čak i onda ako je promatramo izdvojeno od
cijeloga rada. Nije potrebno da sve varijable budu uključene u tablici. Na
primjer, ukoliko su neke varijable u svim eksperimentima bile konstantne
tada ih ne treba navoditi u tablici, već u bilješci ili naslovu tablice. U
tablicama se često, radi uštede u prostoru, koriste skraćenice, koje u tom
slučaju moraju biti objašnjene u bilješci ili naslovu tablice. Jedinice
parametara se ne pišu iza svake vrijednosti u tablici već u glavi tablice iznad
toga parametra.
122
Grafovi Grafovi se koriste za prikaz važnih obrazaca, trendova ili
međusobnih odnosa između varijabli. Postoje tri osnovna tipa grafova:
linijski graf, graf sa stupcima (histogram) i kružni graf (pita). Kod grafova s
linijama i stupićima imamo dvije osi, vodoravnu os (x-os ili apscisa) i
uspravnu os (y-os ili ordinata). Te osi moraju biti obilježene imenom
varijable koju prikazuju te jedinicama mjere (metrički sustav). U pravilu se
nezavisna varijabla prikazuje na osi x, a zavisna varijabla na osi y (zavisna
varijabla je dakle funkcija nezavisne varijable, što znači da je ovisna o njoj).
Graf sa stupićima je dobar za prikazivanje odnosa između grupa; dvije se
grupe uspoređuju s time da one ne utječu jedna na drugu. To je najbolji
način da se prikaže velika razlika između grupa. Kod ovih grafova na osi x
su nanesene kvalitativne kategorije (npr. različite vrste, područja, godine).
Posebnu vrstu ovog tipa grafa čini histogram koji se u pravilu upotrebljava
za prikazivanje distribucija frekvencija. Linijski graf se koristi za
prikazivanje kontinuiranih podataka; kako jedna varijabla utječe na drugu.
Ovaj je tip grafa neophodan da bi se prikazao utjecaj nezavisne varijable na
zavisnu. Ponekad se graf sastoji od točaka koje nisu spojene linijama
(scatterplot) koji se koristi za prikazivanje korelacije ili snage veze između
dviju varijabli. Ponekad se između tih točaka provuče pravac ili neka
krivulja koja opisuje prirodu (oblik) veze između dviju varijabli (veza može
biti linearna, eksponencijalna ili neka druga). Kružni graf (pita) se koristi da
bi se pokazalo kako se dio nečega odnosi prema cjelini. Vrlo je dobar u
pokazivanju postotaka. Kao i u slučaju tablica, svi grafovi moraju biti
označeni brojevima, numerirani, logičnim redoslijedom pojavljivanja u
tekstu. Vrlo često kod slanja rada u časopis grafovi moraju biti priloženi na
posebnim papirim, dok se u tekstu naznači mjesto gdje pojedini graf dolazi.
Kao i u slučaju tablica, grafovi moraju sadržavati sve informacije koje su
potrebne da bi bili razumljivi. Osi grafa moraju biti označene s imenom
varijable koja se prikazuje i jedinicama u kojima je vrijednost varijable
123
izražena. Sve kratice na grafu moraju biti objašnjene u Naslovu grafa. Ako
graf sadrži više različitih linija, točaka, stupića ili bilo kojih drugih simbola,
tada mora imati legendu u kojoj je sve prikazano na grafu objašnjeno. Svaki
graf mora imati naslov grafa koji sadrži sve informacije tako da graf može
biti razumljiv sam za sebe čak i kada je izvučen iz rada. Profesionalni
časopisi postavljaju visoke standarde u pogledu kvalitete grafova te
određuju njihove dimenzije, veličine slova i oznaka na njima. Graf mora biti
čitljiv i dobro uočljiv, ali ne smije nepotrebno trošiti prostor časopisa.
Nikada ne stavljajte previše informacija na graf jer on tada postaje nečitljiv i
teško razumljiv. Jedno opće pravilo kaže da se na isti graf nikada ne stavlja
više od 4 različita simbola i više od 3 različite linije. Ipak to ovisi o tome
koliko su podatci međusobno slični (ako su vrijednosti prikazanih varijabli
slične, tada se preklapaju pa će u tom slučaju i graf sa samo dvije linije biti
nečitak). U tom je slučaju bolje napraviti više odvojenih grafova. Kada graf
prikazuje srednje vrijednosti (aritmetičke sredine) varijabli tada je poželjno
prikazati i varijabilnost rezultata (prosječno odstupanje rezultata od srednje
vrijednosti). U tom slučaju se na grafu ucrtavaju mjere varijabilnosti
(najčešće standardna devijacija ili standardna pogreška aritmetičke
sredine).
124
PISANJE ZNANSTVENOG RADA
165
etika znanosti – 1) u širem smislu refleksija o biti znanja i o biti stvaranja znanja, koja
pripada svakoj filozofiji. 2) Etika znanosti je u užem smislu etika koja analizira specifična
područja znanstvenoga istraživanja s obzirom na njegove posljedice te koja nastoji povući
granice etički dopuštenoga i naloženoga u međuprostoru različitih mogućnosti.
125
sveukupnog znanja sadržanog u znanosti kao cjelini ili makar relacije sa
znanstvenim spoznajama znanstvenoga područja, polja ili grane znanosti ili
neke posebne znanstvene discipline. Etičke dileme posebno su česte kod
primijenjenih znanstvenih istraživanja. Primijenjena znanstvena istraživanja
kao dio primijenjene znanosti najčešće su poticana i/ili financirana od strane
zainteresiranih za postizanje limitiranih znanstvenih znanja ili rezultata
istraživanja (znanstvena znanja namijenjena komercijalnoj uporabi), pri
čemu se često usputni efekti, nedostaci, štete i potencijalne opasnosti za
ljudsko zdravlje, okoliš ili društvo u cjelini ne istražuju (namjerno ili
nenamjerno) ili se znanstveni rezultati i spoznaje o potencijalnim
opasnostima ne objavljuju. Zanemarivanjem odgovornosti istraživača da
objavi sve spoznaje o mogućim, vjerojatnim ili očekivanim posljedicama
primjene rezultata znanstvenog istraživanja znanstvenici krše etičke norme
znanstvenog istraživanja, ponašaju se neetično, stječu i objavljuju
djelomična znanstvena znanja, koja time nemaju ni atribut znanstvenih
znanja i ne mogu biti dio znanosti.
- Naslov
- Abstrakt (Sažetak)
- Ključne riječi
- Uvod
- Materijal i metode
- Rezultati
- Diskusija
126
- Zaključak ili znanstveni doprinos
- Zahvale
- Literatura
- Bilješka o autoru (autorima)
127
znanstvenih znanja pripadajuće znanstvene discipline ili interdisciplinarnog
znanstvenog područja. Time rezultati istraživanja stječu relaciju s ukupnim
znanstvenim znanjima discipline kao znanstvene realnosti. Diskusija, prema
tome, znači uspostavu relevantnosti rezultata znanstvenog istraživanja u
cjelini znanstvenih znanja znanstvene discipline, grane, polja i područja
znanosti, čime je stvorena osnova za definiranje znanstvenog doprinisa
znanstvenog rada, ali i znanstvenog istraživanja o kojemu rad izvještava.
Naslov rada
Naslov je važan dio rada, puno važniji nego što se to na prvi pogled može
pomisliti. Naslov je indikativan za rad, pogađa bit rada, sugerira sadržaj
rada, a ponekad čak i otkriva najvažnije otkriće ili znanstveni doprinos koje
rad donosi. Naslov je važan jer brojni servisi za znanstvene informacije
ponajviše ovise o naslovu i koriste ga za svoje potrebe. Kada znanstvenici
pregledavaju literaturu, prva informacija koju dobiju je naslov rada te vrlo
često na temelju naslova odlučuju bi li dani rad mogao biti od njihova
interesa. Vrlo često, dobar rad s lošim naslovom može ostati nezapažen od
znanstvene javnosti. Mnogi autori često naslov osmišljavaju na kraju kada je
čitav rad završen. Drugi autori najprije definiraju naslov kako bi im on bio
nit vodilja koja će ih voditi ka fokusiranju njihovih ideja. Na kraju, kada je
rad završen, radni se naslov može revidirati ako je to potrebno. Naslov treba
biti organiziran oko važnih riječi (ključnih riječi). Iz naslova treba izbaciti
sve nepotrebne riječi koje ništa posebno ne znače. Ako se rad odnosi na
neku određenu vrstu (ili bilo koju drugu taksonomsku166 kategoriju) onda
ona mora biti uključena u naslov. Naziv vrste mora biti na latinskom (pisan
kurzivom), a ako postoji može se uključiti i narodni naziv vrste. Treba
166
Taksonomija, 1. znanost o zakonima i načelima razvrstavanja, 2. biol. grana koja na
temelju formalne sličnosti i rezultata drugih znanosti klasificira i imenuje živuće i fosilne
organizme nastojeći otkriti skup načela živih bića.
128
izbjegavati specijaliziranu terminologiju, "kovanice" i skraćenice u naslovu
(osim opće poznatih kao što su npr. DNK, RNK, ATP itd.)
Sažetak (Abstract)
Sažetak je kratko poglavlje (većina časopisa definira njegovu dužinu,
ograničavajući je na 250 riječi ili manje). Dakle, kao što mu samo ime kaže
sažetak treba biti sažet, koncizan prikaz rada koji u glavnim crtama govori o
tome što se istraživalo i što se dobilo. Sažetak sumira glavne elemente rada:
svrhu zašto je istraživanje rađeno, metode koje su korištene, glavne rezultate
koji su dobiveni te zaključke koji iz rezultata proizlaze. Dakle, sažetak
čitatelju pruža dobru, ali ne sasvim detaljnu informaciju o rezultatima rada.
Jedan od dobrih pristupa u pisanju sažetka je taj da se na jedan papir izvuku
sve važne točke koje donosi svako poglavlje. Od tako izvučenih rečenica se
može složiti dobar sažetak. Sažetak je najbolje napisati na kraju kada je rad
dovršen. Dobar sažetak mora činiti cjelinu koja stoji sama za sebe i koja je
čitatelju razumljiva bez uvida u cijeli rad. Sažetak je važan iz istih razloga
zbog kojih je važan naslov rada, jer je sažetak, pored naslova, ono što
znanstvenici prvo pogledaju kada pregledavaju literaturu.
Ključne riječi
Veliki broj znanstvenih časopisa traži da se iza sažetka navede nekoliko
najvažnijih riječi koje se odnose na rad (ključne riječi). Te riječi ulaze u
različite indekse i pretraživače literature i olakšavaju traženje potrebne
literature. Kod izbora ključnih riječi potrebno je redoslijed navoda usmjeriti
od širih pojmova prema užim. Tme se osigurava različitim tražilicama da
sigurnije zahvate rad u navodima, a posebno korištenjem Interneta. Ovaj
postupak je važan jednako kao što je od interesa svakom znanstveniku da
njegov rad i njegov znanstveni doprinos budu poznati i na raspolaganju što
široj znanstvenoj populaciji. Izbor ključnih riječi zahtijeva veliko iskustvo
znanstvenika jer izbor i redoslijed navoda ključnih riječi pokazuje u kojoj
129
mjeri znanstvenik može anticipirati način pretraživanja s pomoću ključnih
riječi i time osigurati široku dostupnost svoga rada.
Uvod
Uvod stavlja rad u šiti kontekst (pruža background informacije o
problematici koju rad tretira; što se do sada o tom problemu istraživalo i što
se doznalo). Uvod također definira i one aspekte problema koji su malo ili
nedovoljno poznati. U uvodu autor vrlo jasno treba iznijeti svrhu i glavne
ciljeve rada. Uvod također služi autoru da iznese svoju hipotezu i prognozu.
U uvodu, međutim, autor ne objašnjava kako je istraživanje provedeno, te
ne daje svoje osobno mišljenje; ono dolazi kasnije u radu. Uvod je u pravilu
najlakše napisati nakon što smo napisali radnu verziju Materijala i metode,
Rezultata i Diskusije, jer nakon tih poglavlja dobivamo jasniju sliku o tome
u što čitatelja treba uvesti. Uvod sumira literaturna saznanja o problematici
koju tretira rad. Dobar način organizacije ovoga poglavlja je taj da se krene
od općega k specifičnom. Dakle, treba započeti s pregledom saznanja o široj
problematici, a potom prijeći na specifičan problem s kojim se rad bavi. Na
taj način daje se dobar teoretski okvir rada i postupno pripremaju čitatelji za
problematiku koja slijedi.
Uvod ne bi trebao biti previše dug (on nije mjesto na kojemu treba iznijeti
sve što je poznato o danoj problematici). U uvodu ne treba citirati sve
moguće reference, a najbolje je uopće ne citirati reference, jer se tako
nepotrebno troši prostor časopisa. U pravilu, uvod je relativno kratko
poglavlje koje se sastoji od nekoliko stavaka. U uvodu treba jasno iznijeti
svrhu istraživanja (zašto je tema istraživanja uopće odabrana, odnosno,
zašto je uopće rad napisan) te glavne ciljeve koje se želi postići (koje nove
znanstvene informacije rad daje). Vrlo često zadnja rečenica uvoda daje
svrhu rada i počinje: Svrha ovog rada je...
130
Materijal i metode
U ovom poglavlju autor detaljno opisuje kako je napravio ono što je
napravio (ali ne i zašto je to napravio i što je dobio). Ovo poglavlje sadrži
vrlo detaljne podatke o tome kada i gdje je nešto rađeno, koje su metode
korištene (detaljan opis metoda velika je pomoć drugim znanstvenicima),
koji instrumenti, kako je eksperiment dizajniran itd. Na temelju tih
informacija svatko mora biti u mogućnosti to ponoviti na, u detalje, isti
način. Ipak, treba izbjegavati opisivanje stvari koje su čitatelju očite. Stil
pisanja ne smije biti instruktivan. Preporuča se pisati u pasivu. Materijali
daju:
131
Rezultati
Osnovna svrha poglavlja Rezultati je prikazati čitatelju što je dobiveno
tijekom istraživanja. Autori ne trebaju ovdje diskutirati dobivene rezultate,
dakle, ne daju se odgovori na pitanje zašto (što je uzrok dobivenih
rezultata). Poželjno je da se dobiveni rezultati prikažu i grafički jer to
olakšava njihovo razumijevanje (graf je rječitiji i izražajniji od teksta). Da bi
se rezultati jasno iznijeli potrebno je da poglavlje Rezultati bude dobro
organizirano. Podatke treba iznositi logičnim redoslijedom. U iznošenju
rezultata se preporuča korištenje prošlog vremena. Ukoliko je ovo poglavlje
jako veliko i uključuje puno različitih cjelina, preporuča se njegova podjela
na više podcjelina jer to olakšava praćenje izloženih rezultata.
132
Diskusija
Diskusija je poglavlje u kojemu se interpretiraju i komentiraju dobiveni
rezultati. Ovo je poglavlje u kojemu autori izlažu što oni sami misle o
značenju njihovih rezultata. Podržavaju li rezultati istraživanja njihovu
početnu hipotezu ili ne i zašto? Tamo gdje je to neophodno potrebno je
pozvati se na podatke, tablice, grafove i slike navedene u Rezultatima.
Autori diskutiraju moguće razloge zbog čega su u svojim istraživanjima
dobili navedene rezultate. Diskusija je mjesto gdje autori komentiraju
rezultate drugih autora. Jesu li dobiveni rezultati konzistentni s rezultatima
drugih autora, ili zašto se njihovi rezultati razlikuju od rezultata koje su
dobili neki drugi autori koji su radili slična istraživanja. Također diskutiraju
u kojoj su mjeri korištene metode utjecale na rezultate te da li bi neke druge
metode dale drukčije rezultate. Napokon, autori u diskusiji komentiraju
kako se njihovi rezultati uklapaju u širi kontekst znanstvenih znanja.
133
rezultati i oni također traže objašnjenje. Vrlo često ovakvi neočekivani
rezultati mogu biti važni i mogu preusmjeriti istraživanja u drugom pravcu
koji će se pokazati važnijim i značajnijim. Mnoga su velika otkrića nastala
nakon grješaka ili nakon dobivanja neočekivanih ("negativnih") rezultata U
Diskusiji treba ići upravo obrnuto, od specifičnoga k općem. Dobar način
organizacije ovoga poglavlja bio bi: započeti s ukazivanjem na glavne
rezultate, sažeto bez nepotrebnog opširnog ponavljanja rezultata. Fokusirati
pažnju čitatelja na najvažnije rezultate i uočene obrasce u podacima ili jake
veze između pojedinih varijabli.
Početnici Diskusiju često započinju slično kao i Uvod, što nije smisao
diskusije; što bi mogao biti uzrok glavnih nalaza opisanih u poglavlju
Rezultati, a potom predložiti moguća objašnjenja; usporedba rezultata s
rezultatima drugih autora; u ovom trenutku rezultati se mogu obogaćivati i
rezultatima drugih autora; ako su neki autori dobili rezultate koji su različiti
od izloženih, to treba naglasiti i ponuditi moguća objašnjenja za te razlike;
Diskusiju završiti s dalekosežnim prognozama, interpretacijama i
zaključcima; pokušati specifične rezultate primijeniti i na druge situacije i
na taj ih način podignuti na jednu više općenitiju razinu; navesti mišljenje o
znanstvenom doprinosu rada; predložiti što bi u budućnosti trebalo
istraživati, koja su pitanja još ostala otvorena i traže daljnja istraživanja.
Zaključci
Zaključci nisu obavezno poglavlje u svim časopisima i često je prepušteno
autoru na volju hoće li zaključke iznijeti u zasebnom poglavlju. Glavni se
zaključci rada vrlo često iznose u poglavlju Diskusija, tako da nema
posebne potrebe za poglavljem Zaključci. Zaključke vrlo često nalazimo u
kratkim radovima, kod kojih su Rezultati i diskusija spojeni u jedno
poglavlje, ili pak u vrlo opsežnim radovima koji imaju vrlo dugu i
kompleksnu Diskusiju tako da postoji opravdana potreba da se glavni
134
zaključci još jednom sumiraju i ponove. U svakom slučaju ovo je obično
vrlo kratko poglavlje u kojemu se glavni zaključci rada vrlo sažeto i
taksativno (ponekad se numeriraju) navode jedan za drugim.
Zahvale
Ovo se poglavlje najčešće stavlja između Diskusije (ili Zaključaka ako ih
ima) i Literature. U ovom se poglavlju autori zahvaljuju svima onima koji
su im na bilo koji način pomogli bilo tijekom njihovih istraživanja, bilo
tijekom pisanja rada. Znanstvena etika nalaže da se nikome ne zahvaljuje
prije nego što ga se konzultira i prije nego što se za to dobije odobrenje.
Literatura
Ovo poglavlje predstavlja popis svih referenci (citata) navedenih (citiranih)
u tekstu. Svi citati u tekstu moraju biti navedeni u Literaturi (popisu na
kraju rada) i obrnuto, svi citati iz popisa moraju biti citirani u tekstu.
Reference se u Literaturi mogu navesti abecednim redom (prema prezimenu
prvog autora), ili se pak mogu navesti prema redoslijedu citiranja u tekstu (u
ovom se slučaju citati numeriraju rednim brojevima). Poglavlje Literatura
se sastoji isključivo od referenci citiranih u tekstu. Bibliografija je popis
svih referenci upotrebljenih u tekstu, ali i svih drugih referenci relevantnih
za danu problematiku koje nisu bile citirane u tekstu. U pravilu, svaki
znanstveni časopis ima svoja uputstva za pisanje referenci u Literaturi, ali
bez obzira na redoslijed i način pisanja u časopisima referenca mora
sadržavati slijedeće elemente:
- Prezimena i inicijali autora
- Godina publiciranja rada
- Naslov rada
- Ime časopisa (puno ime ili službena kratica)
- Volumen i broj (broj nije uvijek obavezan)
- Stranice
135
U časopisima nekih drugih znanstvenih područja (npr. kemija), u
referencama se izostavlja naslov rada. Načini citiranja se često razlikuju
ovisno o tome ima li rad jednog ili više autora, da li se radi o radu u
časopisu, radu u knjizi ili knjizi itd. Dakle, potrebno je detaljno pročitati
uputstva o citiranju referenci koja daje svaki časopis. Kada u tekstu
navodimo rezultate ili bilo koje druge informacije koje nisu naše, potrebno
je navesti njihovog autora. Dva su moguća načina citiranja referenci u tekstu
u prirodnim znanostima (naime, u humanističkim se znanostima to često
radi u fusnoti na dnu stranice, što u prirodnim znanostima nikada nije
slučaj).
136
PRILOG 1: Primjer izvornog znanstvenog rada (e: original scientific
paper)
SAŽETAK
SUMMARY
Method of analysis and synthesis for the solution of the technical problem
selected at random have been discussed in this paper. Principle methods of
analysis based on function analysis defined by a task, i.e. by a technical
problem as well as the synthesis of the "zero" solution of technical problem
have been elaborated. The procedure of synthesis has been treated as
integration of several functions within one element or sub-system and
correlated with the type of production within the project in question. The
method presented is a synthetic sequence of problem analysis and synthesis
of solutions by which the activities for the solution of technical problem
have been organized.
137
1. UVOD
Ovaj rad ima zadatak izložiti osnove metode analize funkcije tehničkog
problema te metode sinteze rješenja, s ciljem osiguravanja uspješnosti
samog postupka, te omogućavanje kontrole cjelokupnog procesa rješavanja
tehničkog problema, kako u toku samog procesa rješavanja tehničkog
problema tako i nakon završenog procesa.
138
Postupak analize funkcije nastavlja se sve do pojave podproblema čija
funkcija se ne može dalje analizirati, odnosno do postizanja stanja
jednofunkcionalnosti analiziranog podproblema.
F111
F11 F112
F11m
F121
F1 F12 F122
F1k F12k
F21
P F2 F22
F2m
Fn1
Fn
Fn2
Fnm
Fnmk
139
Pri tome su:
140
S111
S112
S11 S11k
S121
S1 S12 S122
S121k
S21
R S2 S22
S2n
Sn1
Sn Sn2
Snm
Snmk
Si = podsustavi I. reda
141
Postupak sinteze nastavlja se na nivou svakog podsustava na način da se
ostvaruje integracija jedne ili više funkcija u okviru jednog elementa
(podsustava x-tog reda) s težnjom da se stupanj integracije funkcije
prilagodi karakterom traženog rješenja problema.
142
TEHNIČKI PROBLEM
- Zahtjevi na funkciju
ANALIZA FUNKCIJE I
DEFINIRANJE SVIH
PODPROBLEMA I. REDA
PROBLEM I. REDA
DA DA LI
JE PROBLEM
JEDNOFUNKCIO -
NALAN
NE
DA LI
DA JE PROBLEM
JEDNOFUNKCIO -
NALAN
NE
DA LI
DA JE PROBLEM
JEDNOFUNKCIO -
NALAN
NE
JEDNOFUNKCIONALNA
SHEMA TEHNIČKOG
PROBLEMA
143
4. ZAKLJUČAK
LITERATURA
144
4. Belak, S., "Istraživanje mogućnosti primjene valjnih ležaja u integralnoj
izvedbi planetarnih prijenosnika", FSB, Zagreb, 1990.; Doktorska
disertacija
145
PRILOG 2: Primjer preglednog znanstvenog rada (e: review)
SAŽETAK
146
ABSTRACT
1. Uvod
147
• upravljanje dizajnom (dizajniranje sustava pogodnih za održavanje i
pouzdanih),
• upravljanje nabavom (primjenom različitih tehnika izbora
najpovoljnijeg proizvođača i/ili dobavljača),
• upravljanje projektima (pribavljanje sredstava sa željenim operativnim i
održavateljskim karakteristikama),
• upravljanje operacijama (uvođenje operacijskih tehnika kojima se
smanjuju zastoji i unaprijeđuje skrb poslovnog sustava),
• upravljanje financijama (kontrola troškova, nadzor nad troškovima i
odlučivanje na temelju povratnih informacija),
• upravljanje ljudskim potencijalima (izbor kadrova te razvoj i
provođenje programa usavršavanja operativnog osoblja i radnika na
održavanju).
2. Terotehnologija
148
- faza komisije (rad sustava);
- faza odlaganja (dekomisija sustava).
149
povećanim troškovima održavanja istodobno sa smanjenom iskoristivošću
sustava.
150
godine. Ovaj se termin koristio već tada, a i danas se koristi u istoj formi i u
nekim drugim zemljama.
151
komponenti s ukupnim troškovima koji su pri tome nastali.[5, str. 64.] Iako je
očigledna prednost u upotrebljavanju jedne riječi za oslikavanje takvog
koncepta, pojam "terotehnologija" ipak nije postao opće prihvaćen. Po tome se
svakako razlikuje od pojma "tribologija" koji je nastao otprilike u isto vrijeme i
danas se nalazi u širokoj upotrebi. Djelomično razlog tome leži u činjenici da
termin "terotehnologija", sa svojim prilično čudnim korijenom riječi, nije
najprikladniji za brzu i jasnu interpretaciju njegovog značenja. Zbog toga ne
začuđuje što ga razumije relativno mali broj ljudi. Alternativni naziv za ovaj
koncept, koji je dan u "Vodiču za Terotehnologiju" Britanske Standardizacije,
je "ekonomsko upravljanje materijalnim sredstvima". Pridjev "materijalna" se
obično dodaje kako bi se sredstva koja su obuhvaćena konceptom
terotehnologije razlikovala od šireg aspekta pojma "sredstva" kojeg
upotrebljavaju računovođe i financijski orijentirani teoretičari i praktičari. Iako
je mnogo duži, ovaj alternativni naziv ima prednost što jasno ukazuje cilj
samog koncepta. Iz tog razloga, duža alternativa je korištena u nazivima nekih
knjiga i radova i određeni je autori preporučuju za opću upotrebu. [6, 7. str.]
4. Povezane tehnologije
• menadžment resursa
• LCC (Life Cycle Costs) – upravljanje troškovima cijelog životnog vijeka
sredstva
• cjeloživotni troškovi
• potpuna predanost za života
• upravljanje troškovima "od rođenja do groba"
• "od kolijevke pa do groba" menadžment
• troškovi posjedovanja
152
• troškovi korištenja
• cjeloživotna skrb
• dizajn za upravljanje cjeloživotnim troškovima.
153
povremenog moderniziranja, te po nekim stajalištima i troškove rada sustava.
Kako bi se svi ti troškovi mogli zbrojiti i međusobno uspoređivati koristi se
metoda diskontiranja svih troškova na sadašnju vrijednost, koja ustvari kaže da
je jedan euro danas vrijedniji od jednog eura sutra.
167
Izvor: Hodges N. W., The Economic Management of Physical Assets, Mechanical
Engineering Publications Limited, London and Bury St. Edmunds, UK, 1996.
154
5. Zaključak
Popis literature:
[1] Ballesty S., Orlovic M., Life Cycle Costing and Facility Management,
FM Magazine,
Vol. 12, No. 2 – April/May 2004.
[2] Belak S., Terotehnologija, skripta, Visoka škola za turistički
menadžment u
Šibeniku, Šibenik, 2005.
[3] Belak S., Terotechnology, Proceedings of OCEANS'04
MTS/IEEE/TECHNO- OCEAN'04, November 9.-12., Kobe, Japan,
2004.
[4] Belak, S., Determining of the Ship's Hull Total Deformations in Real
Sailing and Service Conditions, Pomorstvo, Journal of Maritime
Studies, 18, 2004.
155
[5] Belak, S., Čičin-Šain, D., Komparativna analiza upravljanja
proizvodnim kapacitetom, terotehnologije i LCC sa stajališta troškova,
Zbornik radova 11. međunarodnog savjetovanja HDO, Šibenik, 2005.
[6] Belak, S., Čičin-Šain, D., Menadžment sustava sa stajališta troškova
posjedovanja, časopis "Održavanje i eksploatacija", Vol. 7., br. 1,
Hrvatsko društvo održavatelja, Zagreb, travanj 2005.
[7] Downtime Industrial Glossary, Manufacturing Terms & Glossary,
www.downtimecentral.com/Glossary.htm
[8] Doyle A. J., Barry P., Maintenance Techniques and Analysis,
www.spectrumcbm.co.uk/mr/mr.html
[9] Hodges N. W., The Economic Management of Physical Assets,
Mechanical
Engineering Publications Limited, London and Bury St. Edmunds,
UK, 1996.
156
PRILOG 3: Primjer stručnog rada (e: professional paper)
157
methodical division predetermined reliabilities approach has
been shown by Functional analysis
method using predetermined reliability
that relates on component of the system
and it can be applied to any system and
subsystem with the certain level of
complexity. Scientific contribution is
based on methodical division of a basic
complex system on subsystems all the
way to subsystems which reliability can
be shown in the table.
UVOD
C1 C2 C3 Cn
158
Budući da kvar na svakom pojedinačnom elementu predstavlja slučajan
događaj, pouzdanost sustava određuje se prema teoremu o složenoj
vjerojatnosti.
C1 C2
m1 , λ1 , R1 m2 , λ2 , R2
D1 ∩ D2
D1
D2
Ds = D1 ∩ D2 .
168
George Boole (1815-1864), engl. logičar i matematičar
159
Po teoremu o vjerojatnosti presjeka događaja i vjerojatnosti realizacije
povoljnih događaja P ( Di ) , i = 1, 2 , vjerojatnost realizacije povoljnog
događaja P ( Ds ) može se izraziti kao:
P ( Ds ) = P ( D1 ∩ D2 ) = P( D1 ) ⋅ P( D2 ) . (1)
P( Di ) = Ri (t ) , i = 1, 2 ,
P( Ds ) = Rs (t ) = R1 (t ) ⋅ R2 (t ) , (2)
Rs (t ) = R(t ) ⋅ R (t ) = R 2 (t ) .
160
∞ ∞ ∞ ∞
ms = ∫ Rs (t )dt = ∫ R1 (t ) ⋅ R2 (t )dt = ∫ e − λ1t ⋅ e− λ2t dt = ∫ e − ( λ1 + λ2 ) t dt =
0 0 0 0
⎡ ⎤
⎢ −(λ + λ )t = u ⎥
⎢ 1 2 ⎥
⎢ −(λ1 + λ2 )dt = du ⎥ =
⎢ ⎥
⎢ dt = − 1 du ⎥
⎢⎣ λ1 + λ2 ⎥⎦
∞
1 1 1 1
( )
∞
=− ∫
λ1 + λ2 0
eu du = −
λ1 + λ2
e − ( λ1 + λ2 ) t
0
=−
λ1 + λ2
(0 − 1) =
λ1 + λ2
.
Dakle,
1
ms = .
λ1 + λ2
Ili, ako se MTBF izrazi pomoću vremena koje protekne između dva
1
uzastopna kvara ( mi = , i = 1, 2 ):
λi
1 1 1 m ⋅m
ms = = = = 1 2 .
λ1 + λ2 1 1 m + m m1 + m2
+ 2 1
m1 m2 m1 ⋅ m2
C1 C2 C3
m1 , λ1 , R1 m2 , λ2 , R2 m3 , λ3 , R3
161
Po Boole-ovoj algebri, realizacija događaja ( Ds ) može se opet izraziti
pomoću presjeka (slika 5.):
D1 ∩ D2 ∩ D3
D1
D2
D3
P ( Ds ) = P ( D1 ∩ D2 ∩ D3 ) = P ( D1 ) ⋅ P ( D2 ) ⋅ P( D3 ) , tj.
Rs (t ) = R1 (t ) ⋅ R2 (t ) ⋅ R3 (t ) . 3)
∞ ∞ ∞ ∞
ms = ∫ Rs (t )dt = ∫ R1 (t ) ⋅ R2 (t ) ⋅ R3 (t )dt = ∫ e − λ1t
⋅e − λ2t
⋅e − λ3t
dt = ∫ e − ( λ1 + λ2 + λ3 ) t dt =
0 0 0 0
162
⎡ ⎤
⎢ −(λ + λ + λ )t = u ⎥
⎢ 1 2 3
⎥
= ⎢ −(λ1 + λ2 + λ3 )dt = du ⎥ =
⎢ ⎥
⎢ dt = − 1
du ⎥
⎢⎣ λ1 + λ2 + λ3 ⎥⎦
∞
1 1
( )
∞
− ∫
λ1 + λ2 + λ3 0
eu du = −
λ1 + λ2 + λ3
e − ( λ1 + λ2 + λ3 ) t
0
=
1 1 1
=− (0 − 1) = ⇒ ms = .
λ1 + λ2 + λ3 λ1 + λ2 + λ3 λ1 + λ2 + λ3
Ili,
1 1 1 m1m2m3
ms = = = =
λ1 + λ2 + λ3 1 1 1 m2m3 + m1m3 + m1m2 m1m2 + m1m3 + m2m3
+ +
m1 m2 m3 m1m2m3
.
P ( Ds ) = P( D1 ∩ D2 ∩ … ∩ Dn ) = P( D1 ) ⋅ P ( D2 ) ⋅… ⋅ P( Dn ) , tj.
Rs (t ) = R1 (t ) ⋅ R2 (t ) ⋅… ⋅ Rn (t ) . (4)
Rs (t ) = R (t ) ⋅ R (t ) ⋅… ⋅ R (t ) = R n (t ) .
n puta
163
Ako je λi , i = 1, 2,… , n intenzitet kvara i-tog elementa, a svi elementi imaju
eksponencijalni zakon raspodjele kvara, tada se MTBF može izračunati:
∞ ∞ ∞
ms = ∫ Rs (t )dt = ∫ R1 (t ) ⋅ R2 (t ) ⋅… ⋅ Rn (t )dt = ∫ e − λ1t ⋅ e − λ2t ⋅… ⋅ e − λnt dt =
0 0 0
∞
∫e
− ( λ1 + λ2 +…+ λn ) t
dt =
0
⎡ ⎤
⎢ −(λ + λ + … + λ )t = u ⎥
⎢ 1 2 n
⎥ 1
∞
= ⎢ −(λ1 + λ2 + … + λn )dt = du ⎥ = −
⎢ ⎥
∫
λ1 + λ2 + … λn 0
eu du =
⎢ dt = − 1 ⎥
du
⎢⎣ λ1 + λ2 + … + λn ⎥⎦
1
( )
∞
=− e− ( λ1 +λ2 +…+ λn ) t =
λ1 + λ2 + … + λn 0
1 1
− (0 − 1) = .
λ1 + λ2 + … + λn λ1 + λ2 + … + λn
1
⇒ ms =
λ1 + λ2 + … + λn
164
m1 , λ1 , R1
C1
m2 , λ2 , R2
C2
Cn
mn , λn , Rn
Slika 6. Blok dijagram paralelne veze n elemenata
m1 , λ1 , R1
C1
m2 , λ2 , R2
C2
165
D1 ∪ D2
D1
D2
Ds = D1 ∪ D2 .
P ( Ds ) = P( D1 ∪ D2 ) = P ( D1 ) + P( D2 ) − P( D1 ∩ D2 )
= P( D1 ) + P( D2 ) − P( D1 ) ⋅ P( D2 ) . (5)
P( Di ) = Ri (t ) , i = 1, 2 ,
Rs (t ) = R1 (t ) + R2 (t ) − R1 (t ) ⋅ R2 (t ) , (6)
ili u obliku:
Rs (t ) = R1 (t ) + R2 (t ) − R1 (t ) ⋅ R2 (t ) = 1 − 1 + R1 (t ) + R2 (t ) − R1 (t ) ⋅ R2 (t ) =
= 1 − (1 − R1 (t )) + ( R2 (t ) − R1 (t ) ⋅ R2 (t )) = 1 − (1 − R1 (t )) + R2 (t )(1 − R1 (t )) =
= 1 − (1 − R1 (t ))(1 − R2 (t )) .
166
Rs (t ) = R(t ) + R(t ) − R (t ) ⋅ R (t ) = 2 R(t ) − R 2 (t )
ili
Rs (t ) = 1 − (1 − R(t )) 2
∞ ∞ ∞
( )
ms = ∫ Rs (t )dt = ∫ [ R1 (t ) + R2 (t ) − R1 (t ) ⋅ R2 (t )] dt = ∫ e−λ1t + e−λ2t − e−λ1t e−λ2t dt =
0 0 0
( )
= ∫ e − λ1t + e − λ2t − e − ( λ1 + λ2 )t dt = analogno kao i u poglavlju 1.
0
1 1 1
= + −
λ1 λ2 λ1 ⋅ λ2
1 1 1
⇒ ms = + − ,
λ1 λ2 λ1 ⋅ λ2
1 1 1 1
ms = + − = m1 + m2 − = m1 + m2 − m1 ⋅ m2 .
λ1 λ2 λ1 ⋅ λ2 1
⋅
1
m1 m2
167
m1 , λ1 , R1
C1
m2 , λ2 , R2
C2
m3 , λ3 , R3
C3
Analogno, kao i kod paralelne veze dva elementa, pouzdanost sustava može
se analitički napisati na sljedeći način:
Ds = D1 ∪ D2 ∪ D3
P ( Ds ) = P ( D1 ∪ D2 ∪ D3 ) =
= P(D1) + P(D2 ) + P(D3 ) − [ P(D1 ∩ D2 ) + P(D1 ∩ D3 ) + P(D2 ∩ D3 )] + P(D1 ∩ D2 ∩ D3 )
RS (t) = R1(t) + R2 (t) + R3 (t) − R1(t) ⋅ R2 (t) − R1 (t) ⋅ R3 (t ) − R2 (t) ⋅ R3 (t) + R1(t) ⋅ R2 (t) ⋅ R3 (t)
= 1−1+ R1(t) + R2 (t) + R3 (t) − R1(t) ⋅ R2 (t) − R1(t) ⋅ R3 (t) − R2 (t) ⋅ R3 (t) + R1(t) ⋅ R2 (t) ⋅ R3 (t)
=1− (1− R1(t) − R2 (t) + R1(t) ⋅ R2 (t)) + (R3 (t) − R1(t) ⋅ R3 (t) − R2 (t) ⋅ R3 (t) + R1(t) ⋅ R2 (t) ⋅ R3 (t))
= 1 − ((1 − R1 (t )) − R2 (t )(1 − R1 (t )) + ( R3 (t )(1 − R1 (t )) − R2 (t ) ⋅ R3 (t )(1 − R1 (t ))
= 1 − (1 − R1 (t ))(1 − R2 (t )) + R3 (t )(1 − R1 (t ))(1 − R2 (t ))
= 1 − (1 − R1 (t ))(1 − R2 (t ))(1 − R3 (t ))
168
Rs (t ) = 1 − (1 − R(t ))3 .
∞
ms = ∫ Rs (t )dt =
0
∞
= ∫ [ R1(t) + R2 (t) + R3 (t) − R1(t) ⋅ R2 (t) − R1(t) ⋅ R3 (t) − R2 (t) ⋅ R3 (t) + R1(t) ⋅ R2 (t) ⋅ R3 (t)] dt =
0
∞
= ∫ ⎡⎣e − λ1t + e− λ2t + e− λ3t − e− ( λ1 + λ2 ) t − e− ( λ1 + λ3 )t − e − ( λ2 + λ3 ) t + e− ( λ1 + λ2 + λ3 )t ⎤⎦ dt =
0
1 1 1 1 1 1 1
= + + − − − + , tj.
λ1 λ2 λ3 λ1 + λ2 λ1 + λ3 λ2 + λ3 λ1 + λ2 + λ3
1 1 1 1 1 1 1
ms = + + − − − + ,
λ1 λ2 λ3 λ1 + λ2 λ1 + λ3 λ2 + λ3 λ1 + λ2 + λ3
1 1 1 1 1 1 1
ms = + + − − − + =
λ1 λ2 λ3 λ1 + λ2 λ1 + λ3 λ2 + λ3 λ1 + λ2 + λ3
1 1 1 1
= m1 + m2 + m3 − − − + =
1 1 1 1 1 1 1 1 1
+ + + + +
m1 m2 m1 m3 m2 m3 m1 m2 m3
1 1 1 1
= m1 + m2 + m3 − − − + =
m1 + m2 m1 + m3 m2 + m3 m1 + m2 + m3
m1 ⋅ m2 m1 ⋅ m3 m2 ⋅ m3 m1 ⋅ m2 ⋅ m3
169
m1 ⋅ m2 m ⋅m m ⋅m m ⋅m ⋅m
= m1 + m2 + m3 − − 1 3 − 2 3 + 1 2 3
m1 + m2 m1 + m3 m2 + m3 m1 + m2 + m3
⎛ n ⎞
P ( Ds ) = P ( D1 ∪ D2 ∪ … ∪ Dn ) = P ⎜ ∑ Di ⎟ =
⎝ i =1 ⎠
⎛ n
⎞ n−1 n n−2 n−1 n n
= P⎜ ∑Di ⎟ − ∑∑ P(Di )P(Dj ) + ∑∑ ∑ P(Di )P(Dj )P(Dk ) +…+ (−1)n−1∏P(Di ) =
⎝ i=1 ⎠ i=1 j=i+1 i=1 j =i+1 k = j +1 i =1
= 1 − (1 − P( D1 )) ⋅ (1 − P( D2 )) ⋅… ⋅ (1 − P( Dn )) , tj.
n
Rs (t ) = 1 − ∏ (1 − Ri (t ) ) . (8)
i =1
Rs (t ) = 1 − (1 − R (t )) n .
3. ZAKLJUČAK
170
SERIJSKA VEZA ELEMENATA
Broj
eleme Pouzdanost MTBF
nata
1
2 Rs (t ) = R1 (t ) ⋅ R2 (t ) ms =
λ1 + λ2
1
3 Rs (t ) = R1 (t ) ⋅ R2 (t ) ⋅ R3 (t ) ms =
λ1 + λ2 + λ3
Rs (t ) = R1 (t ) ⋅ R2 (t ) ⋅… ⋅ Rn (t ) ms =
1
n
λ1 + λ2 + … + λn
n Rs (t ) = 1 − ∏ (1 − Ri (t ) )
i =1
4. LITERATURA
[1] Belak, S., The Method of Analysis and Synthesis for the Solution of
the Technical Problem, proc. of the XI SYM-OP-IS, Beograd, 1991.
[2] Belak, S., Terotechnology, Proceedings of OCEANS′04
MTS/IEEE/TECHNO - OCEANS′04, November 9.-12., Kobe,
Japan, 2004.
[3] Belak, S., Čovo, P., Design for Maintenance, Euromaintence ′98.,
Proc. of the 14th European Maintenance Conference, Dubrovnik,
1998.
171
[4] Ivanović, G., Stanković, D., Pouzdanost tehničkih sistema, Mašinski
fakultet, Beograd, 1987.
[5] Ivanović, G., Janković, D., Stefanović, B., Ivković, D., Radulović,
Z., Reliability Analysis and Application of Software in Scheduling
Motor Vehicle Tyre Replacement. The 4th International Conference
Florence ATA 1994, New Design Frontires for More Eflicicut,
Reliabler and Ecological Vehicles, Firenza, Italy, March 1994.
[6] Klarin, M., Ivanović, G., Stanojević, P., Terotehnologija, ICIM –
Izdavačka kuća za industrijski menadžment, Kruševac, 2001.
[7] Belak, S., Terotehnologija, Skripta, Visoka škola za turistički
menadžment u Šibeniku, Šibenik, 2004. (knjiga u tisku)
172
PRILOG 4: ZNANSTVENA PODRUČJA, POLJA I GRANE
Polja:
1.01. Biologija
1.02. Fizika
1.03. Geoznanosti
1.04. Kemija
1.05. Matematika
Polja:
2.01. Arhitektura i urbanizam
2.02. Brodogradnja
2.03. Elektrotehnika
2.04. Geodezija
2.05. Građevinarstvo
2.06. Grafička tehnologija
2.07. Kemijsko inženjerstvo
2.08. Metalurgija
2.09. Računarstvo
2.10. Rudarstvo, nafta i geološko inženjerstvo
2.11. Strojarstvo
2.12. Tehnologija prometa i transport
2.13. Tekstilna tehnologija
2.14. Zrakoplovstvo, raketna i svemirska tehnika
2.15. Druge temeljne tehničke znanosti
Polja:
3.01. Temeljne medicinske znanosti
3.02. Kliničke medicinske znanosti
3.03. Javno zdravstvo i zdravstvena zaštita
3.04. Veterinarska medicina
3.05. Stomatologija
3.06. Farmacija
173
4. ZNANSTVENO PODRUČJE BIOTEHNIČKIH ZNANOSTI
Polja:
4.01. Poljoprivredna znanosti
4.02. Šumarstvo
4.03. Drvna tehnologija
4.04. Biotehnologija
4.05. Prehrambena tehnologija
Polja:
5.01. Ekonomija
5.02. Pravo
5.03. Politologija
5.04. Informacijske znanosti
5.05. Sociologija
5.06. Psihologija
5.07. Odgojne znanosti
5.08. Socijalna geografija i demografija
5.09. Socijalna djelatnost
Polja:
6.01. Filozofija
6.02. Teologija
6.03. Filologija
6.04. Povijest
6.05. Povijest umjetnosti
6.06. Znanost o umjetnosti
6.07. Arheologija
6.08. Etnologija i antroplogija
ZNANSTVENE GRANE
174
Polje
1.01. Biologija
Grane:
1.01.01 biokemija i molekularna biologija
1.01.02 botanika
1.01.03 ekologija
1.01.04 genetika
1.01.05 mikrobiologija
1.01.06 opća biologija
1.01.07 zoologija
Polje
1.02. Fizika
Grane:
1.02.01 astrofizika i astronomija
1.02.02 atomska i molekularna fizika
1.02.03 biofizika i biomedicina
1.02.04 fizika elementarnih čestica
1.02.05 fizika kondenzirane tvari
1.02.06 geofizika s meteorologijom
1.02.07 nuklearna fizika
Polje
1.03. Geoznanosti
Grane:
1.03.01 fizička geografija
1.03.02 geofizika
1.03.03 geologija
1.03.04 mineralogija
1.03.05 oceanologija
Polje
1.04. Kemija
Grane:
1.04.01 analitička kemija
1.04.02 anorganska kemija
1.04.03 fizikalna kemija
1.04.04 medicinska kemija i biokemija
1.04.05 organska kemija
175
1.04.06 teorijska kemija
Polje
1.05. Matematika
Grane:
1.05.01 algebra
1.05.02 geometrija i topologija
1.05.03 kombinatorna i diskretna matematika
1.05.04 matematička analiza
1.05.05 matematička logika i računarstvo
1.05.06 numerička matematika
1.05.07 primijenjena matematika i matematičko modeliranje
1.05.08 teorija vjerojatnosti i statistika
1.05.09 ostalo
Polje
2.01 Arhitektura i urbanizam
Grane:
2.01.01 arhitektonsko projektiranje
2.01.02 urbanizam i prostorno planiranje
2.01.03 arhitektonske konstrukcije, fizika zgrade, materijali i
tehnologija građenja
2.01.04 povijest i teorija arhitekture i zaštita graditeljskog
naslijeđa
2.01.05 pejsažna arhitektura
Polje
2.02 Brodogradnja
Grane:
2.02.01 konstrukcija plovnih objekata
2.02.02 hidromehanika plovnih objekata
2.02.03 osnivanje plovnih objekata
2.02.04 tehnologija gradnje i održavanje plovnih objekata
Polje
2.03 Elektrotehnika
Grane:
2.03.01 elektroenergetika
176
2.03.02 elektrostrojarstvo
2.03.03 elektronika
2.03.04 telekomunikacije i informatika
2.03.05 radiokomunikacije
Polje
2.04 Geodezija
Grane:
2.04.01 kartografija
2.04.02 fotogrametrija i daljinska istraživanja
2.04.03 pomorska, satelitska i fizikalna geodezija
2.04.04 primijenjena geodezija
2.04.05 geomatika
Polje
2.05 Građevinarstvo
Grane:
2.05.01 geotehnika
2.05.02 nosive konstrukcije
2.05.03 hidrotehnika
2.05.04 prometnice
Polje
2.06 Grafička tehnologija
Grana:
2.06.01 procesi grafičke reprodukcije
Polje
2.07 Kemijsko inženjerstvo
Grane:
2.07.01 reakcijsko inženjerstvo
2.07.02 mehanički, toplinski i separacijski procesi
2.07.03 analiza i sinteza procesa
Polje
2.08 Metalurgija
Grane:
2.08.01 procesna metalurgija
2.08.02 mehanička metalurgija
177
2.08.03 fizička metalurgija
Polje
2.09 Računarstvo
Grane:
2.09.01 arhitektura računalnih sustava
2.09.02 informacijski sustavi
2.09.03 obradba informacija
2.09.04 umjetna inteligencija
2.09.05 procesno računarstvo
Polje
2.10 Rudarstvo, nafta i geološko inženjerstvo
Grane:
2.10.01 rudarstvo
2.10.02 naftno rudarstvo
2.10.03 geološko inženjerstvo
Polje
2.11 Strojarstvo
Grane:
2.11.01 opće strojarstvo (konstrukcije)
2.11.02 procesno strojarstvo
2.11.03 proizvodno strojarstvo
2.11.04 brodsko strojarstvo
Polje
2.12 Tehnologija prometa i transport
Grane:
2.12.01 cestovni i željeznički promet
2.12.02 pomorski i riječni promet
2.12.03 poštansko-telekomunikacijski promet
2.12.04 zračni promet
2.12.05 inteligentni transportni sustavi i logistika
Polje
2.13 Tekstilna tehnologija
Grane:
2.13.01 tekstilno mehaničko inženjerstvo
178
2.13.02 tekstilna kemija
2.13.03 odjevna tehnologija
2.13.04 dizajn tekstila i odjeće
Polje
2.14 Zrakoplovstvo, raketna i svemirska tehnika
Grane:
2.14.01 konstrukcija i osnivanje letjelica
2.14.02 zrakoplovne tehnologija i održavanje
2.14.03vođenje i upravljanje letjelicama
Polje
2.15 Druge temeljne tehničke znanosti
Grane:
2.15.01 automatika
2.15.02 energetika
2.15.02 materijali
2.15.02 mehanika fluida
2.15.02 organizacija rada i proizvodnje
2.15.02 tehnička mehanika (mehanika krutih i deformabilnih
tijela)
2.15.02 termodinamika
2.15.02 zaštita okoliša
Grane:
01 anatomija
02 anesteziologija
03 citologija, histologija i embriologija
04 dermatologija
05 epidemiologija
06 farmacija
07 farmakologija i toksikologija
08 fizikalna medicina i rehabilitacija
09 fiziologija
10 genetika
11 ginekologija, opstetricija i reproduktivna medicina
12 higijena
13 imunologija i imunohematologija
14 infektologija
179
15 interna medicina
16 javno zdravstvo
17 kirurgija
18 klinička farmakologija s soksikologijom
19 klinička kemija i laboratorijska medicina
20 medicina rada
21 medicinska biokemija
22 medicinska mikrobiologija
23 molekularna medicina
24 neurologija
25 neuroznanost
26 nuklearna medicina
27 oftamologija
28 onkologija
29 opća medicina
30 ortopedija
31 otorinolaringologija
32 patologija
33 pedijatrija
34 psihijatrija
35 radiologija
36 sestrinstvo
37 socijalna medicina
38 stomatologija i oralna kirurgija
39 sudska medicina
40 urologija
41 veterinarska medicina
42 zdravstvena ekologija
Polje
4.01. Poljoprivreda
Grane:
4.01.01 agrokemija
4.01.02 bilinogojstvo
4.01.03 ekologija i zaštita okoliša
4.01.04 ekonomika
4.01.05 fitomedicina
4.01.06 genetika i oplemenjivanje bilja, životinja i
mikroorganizama
4.01.07 hranidba životinja
180
4.01.08 krajobrazno oblikovanje
4.01.09 lovstvo
4.01.10 mljekarstvo
4.01.11 poljoprivredna tehnika i tehnologija
4.01.12 povrćarstvo
4.01.13 proizvodnja i prerada animalnih proizvoda
4.01.14 ribarstvo
4.01.15 sjemenarstvo
4.01.16 stočarstvo
4.01.17 travnjaštvo
4.01.18 ukrasno bilje
4.01.19 vinogradarstvo i vinarstvo
4.01.20 voćarstvo
Polje
4.02. Šumarstvo
Grane
4.02.01 hortikultura
4.02.02 iskorištavanje šuma
4.02.03 urbano šumarstvo i zaštita prirode
4.02.04 uređivanje i zaštita šuma
4.02.05 uzgajanje šuma
4.02.06 lovstvo
Polje
4.03. Drvna tehnologija
Grane
4.03.01 drvni materijali
4.03.02 drvno tehnološki procesi
4.03.03 konstruiranje i oblikovanje proizvoda od drva
4.03.04 organizacija proizvodnje
Polje
4.04. Biotehnologija
Grane:
4.04.01 bioinformatika
4.04.02 biologija
4.04.03 inženjerstvo
4.04.04 molekularna biotehnologija
4.04.05 otpadne tvari
181
Polje
4.05.Prehrambena tehnologija
Grane:
4.05.01 inženjerstvo
4.05.02 kemija hrane
4.05.03 mikrobiologija hrane
4.05.04 nutricionizam
4.05.05 osiguranje kvalitete
Polje
5.01 Ekonomija
Grane:
5.01.01 ekonomika poduzetništva
5.01.02 financije i fiskalna politika
5.01.03 kvantitativna ekonomija
5.01.04 menadžment i upravljanje
5.01.05 međunarodna ekonomija
5.01.06 opća ekonomija
Polje
5.02 Pravo
Grane:
5.02.01 financijsko pravo
5.02.02 građansko pravo i građansko procesno pravo
5.02.03 kazneno pravo i kazneno procesno pravo
5.02.04 međunarodno pravo
5.02.05 međunarodno privatno pravo
5.02.06 obiteljsko pravo
5.02.07 pomorsko i općeprometno pravo
5.02.08 povijest prava i države
5.02.09 radno i socijalno pravo
5.02.10 rimsko pravo
5.02.11 teorija prava i države
5.02.12 trgovačko pravo i pravo društava
5.02.13 upravno pravo i uprava
5.02.14 ustavno pravo
5.02.15 europsko javno pravo
5.02.16 europsko privatno pravo
182
Polje
5.03 Politologija
Grane:
5.03.01 politička teorija/povijest političkih ideja
5.03.02 vanjska i unutarnja politika
5.03.03 komparativna politika
5.03.04 međunarodni odnosi i nacionalna sigurnost
Polje
5.04 Informacijske znanosti
Grane:
5.04.01 arhivistika i dokumentaristika
5.04.02 informacijski sustavi i informatologija
5.04.03 knjižničarstvo
5.04.04 komunikologija
5.04.05 leksikografija i enciklopedistika
5.04.06 muzeologija
5.04.08 javni mediji
Polje
5.05 Sociologija
Grane:
5.05.01 posebne sociologije
5.05.02 sociologija znanja
5.05.03 teorijska i sustavna sociologija
5.05.04 ruralne, urbane i regionalne studije
Polje
5.06 Psihologija
Grane:
5.06.01 biološka i fiziološka psihologija
5.06.02 klinička psihologija
5.06.03 posebne psihologije
5.06.04 razvojna psihologija
5.06.05 socijalna psihologija
5.06.06 sustavna psihologija
183
Polje
5.07 Odgojne znanosti
Grane:
5.07.01 andragogija
5.07.02 defektologija
5.07.03 didaktika
5.07.04 kineziologija
5.07.05 logopedija
5.07.06 opća pedagogija
5.07.07 sustavna pedagogija
Polje
5.08 Socijalna geografija i demografija
Grane:
5.08.01 demogeografija
5.08.02 demografija
5.08.03 ekonomska geografija
5.08.04 socijalna geografija
Polje
5.10 Sigurnosne i obrambene znanosti
Polje
6.01 Filozofija
Grane:
6.01.01 logika
6.01.02 ontologija
6.01.03 spoznajna teorija
6.01.04 estetika
6.01.05 etika
6.01.06 povijest filozofije
Polje
6.02 Teologija
Grane:
6.02.01 dogmatika
6.02.02 moralna teologija
184
6.02.03 pastoralna teologija
6.02.04 egzegeza
6.02.05 crkvena povijest
Polje
6.03 Filologija
Grane:
6.03.01 klasična filologija
6.03.02 kroatistika
6.03.03 slavistika
6.03.04 romanistika
6.03.05 germanistika
6.03.06 anglistika
6.03.07 indiologija
6.03.08 turkologija
6.03.09 ugrofinistika
6.03.10 orijentalne i ostale filologije
6.03.11 fonetika
6.03.12 opće jezikoslovlje (lingvistika)
6.03.13 poredbeno jezikoslovlje
6.03.14 teorija i povijest književnosti
6.03.15 poredbena književnost
Polje
6.04 Povijest
Grane:
6.04.01 opća povijest
6.04.02 teorija likovnih umjetnosti
6.04.03 pomoćne povijesne znanosti
Polje
6.05 Povijest umjetnosti
Grane:
6.05.01 povijest i teorija likovnih umjetnosti, arhitekture,
urbanizma i vizualnih komunikacija
6.05.02 zaštita umjetničke baštine
185
Polje
6.06 Znanost o umjetnosti
Grane:
6.06.01 muzikologija i etnomuzikologija
6.06.02 teorija likovnih umjetnosti
6.06.03 teatrologija
6.06.04 filmologija
Polje
6.07 Arheologija
Grane:
6.07.01 prapovijesna arheologija
6.07.02 antička arheologija
6.07. 03 srednjovjekovna arheologija
Polje
6.08 Etnologija i antropologija
Grane:
6.08.01 antropologija
6.08.02 etnologija
6.08.03 folkoristika
Polje
7.01 Dramske umjetnosti
Grane:
7.01.01 dramaturgija
7.01.02 gluma
7.01.03 režija
186
Polje
7.02 Filmska i elektronične umjetnosti
Grane:
7.02.01 animirani film
7.02.02 montaža
7.02.03 režija
7.02.04 scenarij
7.02.05 snimanje
Polje
7.03 Glazbena umjetnost
Grane:
7.03.01 kompozicija
7.03.02 reprodukcija glazbe (dirigiranje, pjevanje, sviranje)
Polje
7.04 Likovne umjetnosti
Grane:
7.04.01 arhitektura i dizajn
7.04.02 grafika
7.04.03 kiparstvo
7.04.04 restauracija
7.04.05 slikarstvo
187
BIBLIOGRAFIJA
188
11. Filipović, Vladimir, Filozofski rječnik, Matica hrvatska, Zagreb, 1984.
13. Friedel, E.: Povijest grčke kulture, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2001.
15. Gilli, Giaan Antonio, Kako se istražuje, Školska knjiga, Zagreb, 1974.
16. Halder, A.: Filozofijski rječnik, Naklada Jučić d. o. o., Zagreb, 2002.
20. Kale, Eduard, Uvod u znanost o kulturi, Školska knjiga, Zagreb, 1977.
21. Koen, M. – Nejgel, E.: Uvod u logiku i naučni metoda, četvrto izdanje,
Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1982.
189
28. Malić, I.: Koncepcija suvremenog udžbenika, Školska knjiga, Zagreb,
1986.
35. Neuman, W. Lowrence, Social Metods, Alyn and Bacon, London, 1997.
38. Pavić, I.: Statistička teorija i primjena, Tehnička knjiga, Zagreb, 1977.
190
45. Ristić, Ž.: Nacrti i istraživanja i provjeravanje hipoteze, Institut za
pedagoška istraživanja, Prosveta, Beograd, 1983.
46. Salitrežić, T.: Uvod u znanstveni rad, Ekonomski fakultet Osijek, 1974.
55. Tomin, U.: Uvod u nauku o nauci, Ekonomski institut, Beograd, 1974.
191
61. Zelenika, R.: Metode znanstvenog rada, Fakultet za pomorstvo i
saobraćaj, Rijeka, 1987.
192
KAZALO
A
a posteriori.................................................................................................... 55
a priori .......................................................................................................... 55
absolutum ..................................................................................................... 45
abstractum .................................................................................................... 58
abstrakt ................................................................................................. 10, 117
adekvatan ............................................................................................... 56, 94
afirmacija ..................................................................................................... 52
Agricola........................................................................................................ 43
aksiom .................................................................................................... 65, 97
aksiomatska metoda ..................................................................... 9, 87, 88, 97
akuratan ........................................................................................................ 56
alkemija ........................................................................................................ 33
Alkmeon....................................................................................................... 29
Almagest ...................................................................................................... 27
amfibolija ..................................................................................................... 56
analiza ................ 9, 15, 20, 70, 71, 90, 91, 121, 137, 138, 146, 151, 167, 168
analogija ............................................................................................... 55, 143
Andreas Vesalius.................................................................................... 30, 35
anotacija ................................................................................................. 9, 111
antecedent..................................................................................................... 52
193
antinomija..................................................................................................... 67
antiteza ................................................................................................... 67, 91
apodeixis ................................................................................................ 41, 53
apodiktično................................................................................................... 53
apologija......................................................................................................... 9
Apolonije...................................................................................................... 28
apsolutno .................................................................. 35, 39, 44, 45, 61, 63, 67
apstrakcija .................................................................................................... 90
apsurdno ....................................................................................................... 13
arche ....................................................................................................... 53, 57
argument....................................................................................................... 64
Arhimed ........................................................................................... 27, 28, 29
Aristarh......................................................................................................... 26
Aristotel.......................................................... 26, 28, 29, 30, 31, 33, 174, 175
asertivni ........................................................................................................ 53
asertorno....................................................................................................... 53
aspekt ........................................................................................... 59, 114, 144
astronomija....................................................................................... 8, 22, 166
autoritarni ..................................................................................................... 42
Avicenna ...................................................................................................... 33
B
Bernal ........................................................................................................... 46
Bersos........................................................................................................... 32
beskonačnost ................................................................................................ 39
Biblija........................................................................................................... 31
bibliografija .................................................................................... 6, 107, 135
bilješka o autoru ......................................................................................... 127
bilješke ................................................................................................. 10, 118
biologija ................................................................................... 8, 36, 166, 170
bit ............................................................................. 30, 50, 74, 102, 128, 149
bitak.................................................................................................. 23, 52, 74
Bošković....................................................................................................... 35
brošura........................................................................................................ 102
C
časopisi................................................... 9, 101, 105, 107, 108, 116, 124, 132
cilj................................................................. 19, 23, 60, 73, 95, 122, 145, 148
cirkulus......................................................................................................... 57
cjelina ................................................. 7, 8, 16, 23, 54, 58, 79, 80, 89, 97, 132
194
D
dedukcija ...................................................................................................... 88
deduktivna metoda ......................................................................................... 9
definicija....................... 7, 13, 16, 21, 48, 56, 57, 76, 106, 144, 145, 146, 147
definiranje znanstvenog problema ................................................................. 9
delfi metoda.................................................................................................... 9
Demokrit ................................................................................................ 27, 28
demonstratio................................................................................................. 41
deskripcija .............................................................................................. 48, 59
determinizam................................................................................................ 63
diferencija..................................................................................................... 13
dihotomija .................................................................................................... 58
dijalela .......................................................................................................... 57
dinamički................................................................................................ 14, 95
dinamis ......................................................................................................... 15
Diofant ......................................................................................................... 28
diplomski znanstveni rad ............................................................................... 9
disjunktivan.................................................................................................. 53
diskusija ..................................................................... 9, 10, 12, 105, 132, 134
distinkcija ......................................................................................... 48, 59, 61
divizija.................................................................................................... 48, 58
dokaz ................................................ 8, 26, 41, 49, 53, 64, 65, 66, 80, 91, 138
dokazivanje ............................................................................ 8, 64, 66, 75, 88
doktorska disertacija............................................................................... 9, 103
doživljaj........................................................................................................ 43
duh.......................................................................................................... 43, 63
Duns Scotus.................................................................................................. 34
dvojba................................................................................................... 39, 118
E
ekonomija............................................................................................... 8, 171
eksperimentalna metoda........................................................................... 9, 87
eksperimentalni fenomen ............................................................................. 82
ekspertiza ....................................................................................................... 9
eksplanacija ............................................................................................ 48, 59
ekstenzija...................................................................................................... 50
ekstrapolacija ............................................................................................... 84
ekvivokacija ................................................................................................. 51
elaborat................................................................................................... 9, 108
Empedoklo ................................................................................................... 28
empeiria.................................................................................................. 38, 40
195
empirija ........................................................................................................ 38
empirizam........................................................................................... 8, 35, 40
enciklopedija .......................................................................................... 9, 106
entelehija ...................................................................................................... 19
epistemologija .............................................................................................. 12
Eratosten................................................................................................. 27, 28
Erazmo Roterdamski.................................................................................... 35
ergon............................................................................................................. 97
esej ................................................................................................................. 9
etika znanosti.............................................................................................. 125
etimologija ................................................................................................... 57
etymos .......................................................................................................... 57
Eudokso........................................................................................................ 27
Euklid ..................................................................................................... 28, 44
explicare ....................................................................................................... 57
F
falibilizam .................................................................................................... 46
fallacia accidentalis ...................................................................................... 56
falsifikacija......................................................................... 49, 63, 66, 91, 119
fenomen.......................................... 18, 74, 76, 80, 81, 82, 83, 84, 85, 95, 133
filozofija ................................................................. 21, 22, 34, 42, 46, 96, 116
filozofija prirode......................................................................................... 177
finis............................................................................................................... 19
fizika................................................................................. 8, 22, 166, 167, 177
funkcija....................... 33, 45, 54, 94, 123, 137, 138, 140, 141, 143, 144, 150
G
generaliziranje .............................................................................................. 55
generatio................................................................................................. 57, 79
genetička metoda...................................................................................... 9, 87
geneza........................................................................................................... 57
gnoseologija ................................................................................................. 63
gnoza ............................................................................................................ 63
Gorgija ......................................................................................................... 30
grafovi .................................................................................................. 10, 123
H
Hamurabi...................................................................................................... 32
Hellenika ...................................................................................................... 32
196
Heraklid........................................................................................................ 26
Herodot......................................................................................................... 32
Heron............................................................................................................ 28
heuristika ................................................................................................ 19, 61
Hezoid .......................................................................................................... 31
Hiparh........................................................................................................... 26
Hipokrat ....................................................................................................... 29
hipoteza ................ 9, 49, 61, 62, 73, 74, 75, 76, 77, 81, 88, 95, 115, 118, 119
historiai......................................................................................................... 29
homonimija .................................................................................................. 51
hypokeimenon .............................................................................................. 50
I
illicitus processus ......................................................................................... 56
implikacija.................................................................................................... 20
indukcija........................................................................................... 55, 87, 91
induktivna metoda.......................................................................................... 9
informacija 9, 70, 73, 75, 100, 103, 104, 105, 107, 108, 116, 117, 118, 124,
128, 131, 145, 168, 176
intelekt.................................................................................................... 42, 43
intenzija ........................................................................................................ 50
interdisciplinarnost........................................................................... 12, 20, 22
interpretacija................................................................................. 9, 14, 63, 83
intersubjektivnost ......................................................................................... 41
iskustvo ........................................................................ 35, 38, 40, 41, 43, 129
istina ................................................................................... 14, 45, 53, 79, 133
istraživanje ... 9, 15, 82, 93, 113, 114, 115, 116, 117, 118, 119, 129, 130, 131
izbor teme istraživanja ............................................................................... 114
izvorni znanstveni članak........................................................................... 104
K
kataphasis ..................................................................................................... 52
kategoričan ................................................................................................... 52
kategorija.................................................................................................. 7, 48
kauzalnost......................................................................................... 60, 61, 63
kibernetička metoda ................................................................................. 9, 87
klasifikacija ...................................................................... 58, 87, 91, 100, 105
ključne riječi......................................................................... 10, 117, 118, 129
knjiga.................. 7, 28, 32, 100, 106, 107, 110, 148, 164, 175, 176, 177, 178
kolokvijalno ................................................................................................. 18
komparativna metoda ..................................................................................... 9
197
konkluzija..................................................................................................... 54
konsekvent ................................................................................................... 52
kontrolni događaj ................................................................................. 77, 122
Kopernik....................................................................................................... 35
kriterij............................................................................................... 49, 54, 64
kritički racionalizam..................................................................................... 40
kritika ..................................................................................................... 9, 111
Ksenofont ............................................................................................... 31, 32
kvaliteta ................................................................................................ 52, 146
kvantifikacija................................................................................................ 71
kvantiteta ...................................................................................................... 52
L
leksikon .......................................................................................................... 9
Leonardo da Vinci........................................................................................ 35
Leukip .......................................................................................................... 28
Likurg........................................................................................................... 33
literatura ............................................................................................... 10, 116
Livije ............................................................................................................ 32
ljetopis ............................................................................................................ 9
logicizam ...................................................................................................... 44
logika...................................................................................... 43, 99, 176, 177
M
matematička metoda ................................................................................ 9, 87
matematika ................................................................... 8, 20, 44, 87, 166, 167
materijal i metode......................................................................................... 10
mathema ....................................................................................................... 44
mathesis universalis ..................................................................................... 44
medicina ..................................................................... 8, 29, 36, 165, 169, 170
medresa .................................................................................................... 8, 34
Menetho ....................................................................................................... 31
metoda 6, 7, 9, 11, 12, 13, 15, 16, 17, 19, 20, 22, 35, 40, 44, 55, 59, 67, 68,
69, 70, 72, 81, 82, 84, 86, 87, 88, 91, 92, 93, 95, 96, 97, 98, 99,
100, 102, 115, 118, 120, 131, 137, 143, 144, 148, 149, 150, 163,
176
metoda analize.................................................................................... 9, 86, 88
metoda apstrakcije.................................................................................... 9, 86
metoda brojenja........................................................................................ 9, 87
metoda deskripcije ................................................................................... 9, 87
metoda dokazivanja.................................................................................. 9, 87
198
metoda generalizacije............................................................................... 9, 86
metoda idealnih tipova ............................................................................. 9, 87
metoda klasifikacije ................................................................................. 9, 87
metoda kompilacije .................................................................................. 9, 87
metoda konkretizacije .................................................................................... 9
metoda mjerenja ....................................................................................... 9, 87
metoda modeliranja.................................................................................. 9, 87
metoda opovrgavanja ..................................................................................... 9
metoda sinteze................................................................................................ 9
metoda specijalizacije .................................................................................... 9
metoda uzoraka .............................................................................................. 9
metodologija............................................. 7, 40, 102, 175, 176, 177, 178, 179
metodologija znanosti .................................................................................. 46
Minos ........................................................................................................... 33
mišljenje ........... 17, 21, 24, 34, 39, 40, 43, 44, 54, 88, 96, 109, 117, 130, 134
mjere sigurnosti............................................................................................ 10
modalitet....................................................................................................... 52
model............................................................................ 61, 85, 86, 94, 97, 120
modeliranje eksperimenta ...................................................... 10, 40, 119, 120
monografija .................................................................................................... 9
N
načelo ....................................................................... 46, 49, 53, 57, 62, 65, 74
naslov ........................................................... 10, 118, 122, 124, 128, 129, 136
naturalizam................................................................................................... 41
nauk ................................................................................ 14, 16, 17, 39, 40, 49
nauka ................................................................ 8, 12, 13, 16, 46, 64, 177, 178
negacija .................................................................................................. 52, 53
neosjetilna spoznajna moć............................................................................ 43
Newton ......................................................................................................... 35
nezavisne varijable ............................................................................... 76, 123
nominalizam................................................................................................. 49
Nomoi........................................................................................................... 30
novine......................................................................................................... 101
O
objašnjenje ............................................................. 12, 57, 59, 60, 61, 88, 133
obrazovanje .................................................................................................. 42
Ockham ........................................................................................................ 74
Ockhamov princip........................................................................................ 74
ogled........................................................................................................... 111
199
opažanje ..................................................................... 9, 71, 72, 76, 77, 78, 88
opće 7, 9, 12, 14, 21, 22, 45, 52, 55, 60, 62, 68, 74, 90, 92, 107, 124, 129,
148, 168, 173
operacionalizam ........................................................................................... 18
opis ....................................................................................... 73, 104, 111, 131
opseg .................................................................... 27, 28, 50, 52, 59, 147, 149
P
paradigma..................................................................................................... 25
paralogizmi................................................................................................... 55
perceptio....................................................................................................... 49
Periodične publikacije................................................................................ 101
Pitagora ............................................................................................ 26, 27, 44
Platon ......................................................................................... 27, 30, 31, 33
poiotes .......................................................................................................... 52
pojam 7, 8, 12, 13, 14, 16, 19, 25, 38, 41, 43, 45, 48, 49, 50, 51, 55, 56, 57,
58, 59, 74, 80, 92, 94, 95, 141, 144, 145, 146, 148
polemika......................................................................................................... 9
Polibije ......................................................................................................... 32
Poliklet ......................................................................................................... 27
politeiai......................................................................................................... 19
politika ................................................................................. 8, 18, 30, 31, 171
postavljanje hipoteze.............................................................................. 9, 118
postulat ......................................................................................................... 65
pouzdano .............................................................................. 16, 53, 62, 67, 69
povijesna metoda............................................................................................ 9
povijest ....................................... 8, 21, 25, 32, 36, 46, 96, 167, 171, 172, 173
povijest znanosti..................................................................................... 26, 47
praksa ........................................................................................................... 18
praktikum ....................................................................................................... 9
pravo......................................................................................... 8, 33, 133, 171
predikat......................................................................................................... 51
predmet 8, 12, 15, 18, 20, 21, 22, 23, 38, 39, 44, 46, 49, 50, 51, 61, 79, 84,
85, 86, 89, 90, 100, 103, 109, 131, 145, 148
predodžba ............................................................................................... 13, 49
pregledni članak ......................................................................................... 104
premisa ................................................................................. 41, 54, 55, 56, 64
prethodno priopćenje.......................................................................... 104, 105
prikaz........................................ 9, 32, 103, 105, 108, 109, 111, 122, 123, 129
Primarne publikacije .................................................................................. 101
principium .............................................................................................. 53, 57
priroda .................................................................... 11, 17, 26, 41, 42, 73, 149
prirodni fenomen.......................................................................................... 81
200
priručnik ................................................................................................. 9, 106
probabilizam................................................................................................. 63
problem 8, 14, 22, 23, 42, 49, 72, 73, 75, 79, 85, 86, 96, 113, 114, 115, 119,
125, 130, 137, 138, 139, 144
prognoza....................................................................... 61, 76, 77, 78, 95, 118
prognoziranje ................................................................... 8, 48, 62, 70, 76, 99
pronalazak .................................................................................................... 61
Protagora ...................................................................................................... 30
protuslovlje................................................................................................... 53
Ptolomej ................................................................................................. 27, 28
Q
qualitas ......................................................................................................... 52
quantitas ....................................................................................................... 52
R
racionalizam ........................................................................... 8, 35, 40, 43, 45
rationalis....................................................................................................... 40
razum...................................................................................................... 40, 43
realno........................................................................................ 43, 74, 90, 114
recenzija ................................................................................................. 9, 178
Redukcija ............................................................................................... 82, 84
referentne publikacije............................................................................. 9, 109
refleksija................................................................................... 20, 42, 50, 125
relacija .................................................................................. 14, 51, 87, 93, 95
relevantno..................................................................................................... 72
rezultati 10, 15, 18, 23, 26, 82, 85, 86, 94, 95, 100, 104, 108, 115, 118, 120,
125, 126, 127, 132, 133, 134
Rihtman ........................................................................................................ 46
rječnik................................................................................................. 8, 9, 175
S
sadržaj ............................................................................................................ 6
sažetak ................................................................................................ 117, 129
sekundarne publikacije............................................................................... 101
silogizam ................................................................................................ 54, 55
simulirani fenomen....................................................................................... 84
sinonimija..................................................................................................... 51
sinteza................................................... 15, 22, 40, 89, 91, 119, 137, 141, 168
201
skepticizam......................................................................................... 8, 40, 45
škola ............................................... 3, 5, 8, 17, 29, 33, 34, 144, 151, 152, 164
skolastika...................................................................................................... 34
skopeo .......................................................................................................... 40
Sofisti ........................................................................................................... 30
sofizmi.......................................................................................................... 55
Sokrat ........................................................................................................... 33
spona ............................................................................................................ 51
spoznaja 8, 14, 15, 23, 40, 43, 45, 55, 61, 63, 69, 73, 80, 81, 82, 83, 85, 86,
89, 91, 92, 101, 102, 104, 105, 108, 117
standardi ......................................................................................... 9, 147, 149
statistička metoda ........................................................................................... 9
statistička obrada.......................................................................................... 71
stručni članak ......................................................................................... 9, 108
stručni izvještaj ...................................................................................... 9, 109
stručni radovi.................................................................................................. 9
struktura ........................................................................................... 54, 60, 68
stvar .............................................................................. 11, 16, 38, 50, 79, 127
stvarnost ......................................................................... 25, 41, 42, 43, 52, 64
subjekt ........................................................................................ 41, 44, 51, 76
substantia...................................................................................................... 50
sud ...................................................................... 8, 48, 51, 53, 54, 63, 94, 111
sumnja .................................................................................................... 39, 63
suprotnost ......................................................................................... 40, 53, 91
sustav 16, 27, 35, 42, 48, 60, 62, 72, 94, 96, 97, 98, 111, 123, 137, 145, 149,
152, 153, 154, 158, 160, 163
sveučilište..................................................................................................... 34
svijest ............................................................................................... 39, 44, 49
svrha ................................................... 19, 60, 62, 65, 102, 109, 111, 117, 132
syn .................................................................................................... 16, 40, 97
T
tablice ................................................................................... 10, 122, 132, 133
Tales ................................................................................................. 22, 26, 44
tautologija..................................................................................................... 56
tehnika ........................ 13, 16, 17, 59, 145, 148, 149, 150, 165, 168, 170, 175
teleologija..................................................................................................... 60
telos ........................................................................................................ 19, 60
tema .............................................................................................. 12, 114, 130
Teofrast ........................................................................................................ 30
teologija.............................................................................................. 165, 172
teorija 9, 12, 20, 37, 42, 45, 46, 49, 51, 52, 62, 65, 74, 81, 87, 95, 96, 108,
167, 171, 172, 173, 177
202
teorija sustava kao metoda ....................................................................... 9, 87
teorija znanosti ....................................................................................... 20, 46
tercijarne publikacije.................................................................................. 101
testiranje ..................................................................................... 9, 70, 76, 114
teza ..................................................................................... 64, 65, 66, 88, 112
theorein......................................................................................................... 45
Toma Akvinski....................................................................................... 34, 52
Tukidid ......................................................................................................... 32
tvrdnja .................................................................................................... 52, 64
U
udžbenik ................................................................................................. 5, 106
um..................................................................................................... 40, 43, 67
uvjet............................................................................................ 23, 45, 59, 60
uvod........................................................................................ 1, 4, 5, 137, 152
uzorak............................................................................................... 25, 61, 78
uzrok............................................................... 42, 53, 55, 60, 61, 88, 132, 134
V
varijable................................................................................ 76, 119, 122, 123
verifikacija ........................................................................................... 49, 119
Vesalius ........................................................................................................ 35
vodiči.......................................................................................................... 101
vrijeme 15, 21, 35, 46, 79, 85, 92, 96, 108, 114, 115, 117, 131, 146, 148,
149, 150, 154, 160
Z
zaglavak ........................................................................................... 41, 54, 56
zahvale ......................................................................................................... 10
zaključak .................................... 8, 10, 41, 48, 49, 54, 55, 56, 64, 87, 93, 110
zakon .................................. 8, 35, 49, 55, 62, 63, 67, 154, 156, 157, 160, 162
zamišljeni fenomen ...................................................................................... 85
zamjedba ................................................................................................ 38, 43
zavisne varijable........................................................................................... 76
zbilja............................................................................................................. 43
zbornik radova................................................................................................ 9
znanje 7, 11, 12, 13, 17, 18, 20, 21, 24, 27, 38, 42, 45, 50, 61, 62, 67, 69, 75,
85, 98, 103
203
znanost 1, 4, 5, 8, 11, 12, 13, 15, 18, 19, 20, 21, 22, 23, 25, 27, 29, 30, 35,
36, 38, 41, 44, 45, 46, 48, 50, 56, 60, 63, 68, 79, 85, 86, 93, 100,
128, 149, 175
znanost o znanosti .......................................................................... 6, 8, 46, 48
znanstvena disciplina ......................................................... 15, 46, 48, 96, 145
znanstvena djela ......................................................................................... 102
znanstvena doktrina...................................................................................... 16
znanstvena grana .......................................................................................... 69
znanstvena studija ...................................................................................... 105
znanstveni časopis.................................................................................. 9, 135
znanstveni doprinos................................................ 10, 45, 115, 127, 128, 129
znanstveni projekt .............................................................................. 105, 114
znanstveno otkriće........................................................................................ 49
znanstveno područje........................................................... 17, 20, 68, 69, 106
znanstveno polje................................................................................... 68, 106
zor................................................................................................................. 41
204