NOVA PRIPOVJEDAKA BOSNA

Sarajevske Sveske br. 14

(Nacrt pripovijednih modela) Bosanskohercegovaku knjievnost na prelazu iz 20. u 21. stoljee karakterizira ne samo veliki poetiki obrat iz visokog modernizma u postmodernizam, te pad postmodernistike poetike i pojava postistikih poetika, kritikog mimetizma, osjetilnog realizma i nove osjeajnosti, nego i reakcija knjievnosti na rat i njegov uas, gdje primarnu ulogu ima nova knjievna generacija. Ona e presudno obiljeiti pripovjedaku, ali i poetsku produkciju postavljajui nov poetiki poredak, estetske i etike kriterije u knjievnosti. Iznikla na fonu ratnog haosa i njime temeljno obiljeena, ova generacija za osnovno tematsko podruje svojih pria, ali i poezije uzima stravino ratno isksutvo. Po tome su novi/e bosanskohercegovaki/e pripovjedai/ce bliski/e generaciji ekspresionista s poetka 20. vijeka u interliterarnoj junoslavenskoj zajednici. Ali, za razliku od ekspresionistike tenje za eksperimentom, revolucinoranim zahvatima u jezik i knjievne forme to rezultira brisanjem tradicionalnih granica u anrovskom poretku knjievnosti, u novoj bosanskohercegovakoj prozi prisutan je, uz postmodernistiku destabilizaciju anrova i hibirdizaciju naracije, povratak prii i prianju, ak obnova realistike tradicije pripovjedanja u nastojanju da knjievni tekst bude, uz ostalo, i neka vrsta etikog dokumenta povijesnog uasa. Taj snani etiki i humanistiki angaman pripovijetke, njena sposobnost da se ostvari kao moralna hronika ljudske patnje i stradanja individue u tragici povijesti i ratnom haosu, gdje je u prvom planu apsurdistika slika pojedinevog iskustva velike povijesti i odricanje svakog oblika smislenosti njenih tokova, omoguio je pripovijetki da, poput romana, bude konkurent drugim diskursima, historiografskom, politikom, ideolokom itd. Otud se pripovijetka pojavljuje u kontekstu ratnog haosa i beznaa bosanske tranzicijske sadanjice u ulozi diskursa koji redefinira povijesno pamenje i njegove strategije, nosi se sa ideolokim i politikim transcendencima, hvata u kotac sa nacionalnim, politiki i ideoloki definiranim metanaracijama, uspostavlja nove modele kulturnog sjeanja, to joj daje funkciju primarnog, pa i temeljnog anra bosanskohercegovake knjievnosti. Po tome su novi bosanskohercegovaki pripovjedai/ce bliski/e tradiciji pripovjedake Bosne, na koju se nastavljaju i obnovom njenih narativnih strategija. Pripovjedaka Bosna je na poetku dvadesetog vijeka pripovijetku uinila, temeljnim, moe se rei identifikacijskim anrom bosanskohercegovake knjievnosti razvijajui na koloritu lokalnog hronotopa sa strana zamagljenih - kako ju je okrakterizirao Jovan Kri u svojoj uvenoj antologiji bosanskih pripovjedaa i Alojz maus u prikazu te antologije - postupke modernistike univerzalizacije, esencijalizacije i ideologiju estetskog utopizma u kontekstu kulture u kojoj se vri transformacija tradicije usmenosti u kulturu pismenosti. To je onaj trenutak u kulturi kojeg Lukacs vezuje za nastank romana odreujui ga kao ulazak individue u svijet transcendentalnog beskunitva u kojem se ona sjea mitske cjelovitosti tradicije nalazei se u grevitoj potrazi za identitetom unutar neprestano promjenjive drutvene stvarnosti. Imajui u vidu takav kontekst pojave pripovjedake Bosne, Zdenko Lei u svojoj analitiki utemeljenoj studiji Pripovjedaka Bosna I-II zakljuuje da se pripovijetka u bosanskohercegovakoj knjievosti nala u poziciji koju je u tzv. visoko diferenciranim literaturama imao roman, te da su se, zahvaljujui biografskom narativu poloenom u svoj nartivni osnov, pripovijetke u kontekstu pripovjdeka Bosne ponaale kao romani u malom. Zapravo, taj biografski narativ, unutar kojeg pripovijetka kazuje priu o cjelini pojedinevog ivota, znaio je razdruivanje od kulture definirane epskim kulturnim kodom i s njom usklaene herojske kulturne paradigme i prelazak na deheroizirani model povijesne prie i s njom usklaenog povijesnog sjeanja. Zato je pripovijetka u bosanskohercegovakoj kulturi - gdje je njena kratka forma sukladna tadanjoj razdrobljenosti bosanskohercegovakog drutva, pa je kako zakljuuje Lei sam ivot davao grau pripovijedaima, a pripovjedaku Bosnu proizvela je povijesna Bosna preuzimajui na sebe ulogu romana oznaavala i temeljni tranzicijski kulturalni anr. Naime, u pripovijetki se prije svega vri ne samo razdruivanje modernog i tradiconalnog

poretka kulturnih i drutvenih vrijednosti nego i proces evropeizacije bosanskohercegovake kulture i ukupnog drutva u doba asutrougarske vladavine. Stoga se oko nje i asopisa u kojima objavljuju pripovjedai okuplja ukupna drutvena zajednica, pa bi se moglo rei da su bosanski pripovjedai na prelazu iz 19. u 20. stoljee, kroz prie o individualnim sudbinama sainili kulturalnu hroniku drutva i njegove tranzicije iz feudalnog u kapitalistiko drutvo, te u kulturolokom modelu prie opisali kulturalni hijatus nastao sudarom patrijarhalne i graanske kulture. Slinu situaciju u sociokulturnom kontekstualiziranju pripovijetke karakterizira i prelazak iz 20. u 21. stoljee. I ovdje je povijesna Bosna, ali ovog puta apokalipsa rata, poizvela novu pripovjedaku Bosnu, kao to se na drugoj strani pripovijetka zatekla u kontekstu tranzicije i u politikom, i u ideolokom, i u ekonomskom, i u kulturnom i itavom nizu drugih aspekata. Otud je pripovijetka prije romana pa i prije poezije ili nekako istovremeno s njom reagirala na promjenu povijesnih i drutvenih okolnosti i pojavila se na kulturalnom horizontu kao moralna hronika ratne apokalipse. Meutim, to nisu jedine veze nove sa starom pripovjedakom Bosnom. One su oite i na formalnom planu, prije svega u jezikoj dimenziji prie, a onda i na razini narativnih postupaka. Novi su pripovjedai prihvatajui postmodernu ideju dijaloga du dijahronijske linije knjievnosti, te ideju njenog muzealnog koncepta, obnovili i jezike vrijednosti tradicionalne bosanske pripovijetke i njene narativne strategije. Takva orijentacija prekodiranja tradicionlnih narativnih modela u kontekst postistikih poetika najvie dolazi do izraaja u Velikovievom avolu u Sarajevu, Jergovievom Sarajevskom malboru i pogotovu u Karivanima, nekim priama Vladimira Pitala, prozi Damira Uzunovia, Safeta Sijaria, Josipa Mlakia itd. Kad se ima u vidu takav kontekst pojave novih pripovijedaa u BiH i njihove veze sa tradicijom pripovjedake Bosne, onda jasnim postaje koliko su plodotvorno tlo za njih predstavljali Andriev, Samokovlijin, Humin, ili pripovjedaki opsi Novaka Simia, Zvonimira ubia, Hasana Kikia, Zije Dizdarevia, ali i, kao to e to pokazati Jergovi i zbirci pria Madona, inallah, madona, ukupna linija usmene, baladine i lirske tradacije. Trenutak u kojem se pojavljuje nova pripovjedaka Bosna vezan je za savlaivanje poetike visokog, hermetinog modernizma i pad formativnog obrasca pripovjedanog modela kojeg je postavila tzv. generacija apsurdista u bosanskohercegovakoj prozi. Taj je proces, zapravo, poeo je sa Irfanom Horozoviem i njegovom zbirkom pria Talhe ili adrvasnki vrt, kultunom knjigom bosanskohercegovakog postmodernizma, a nastavio se u prozi Darija Damonje i njegovom modelu ispovijedne prie, u kojem je ovaj pripovjeda, oslanjujui se na prozna iskustva amerike izgubljene generacije, destabilizirao hermetinu, metaforiku modernistiku priu. Meutim, temeljno destabiliziranje modernistikog obrasca proze dolazi tek sa ulaskom u knjievni ivot Aleksandra Hemona i objavljivanjem njegove prie ivot i djelo Alphonsea Kaudersa u kojoj su razgraene metanaracije jugoslavenske socijalistike kulture, njeni mitovi, koncept velike povijesti i u nekoj vrsti donkihotovske geste, osobenim procesom karnevalizacije razoren konstrukt velikih, mitotvornih naracija na kojima je socijalistika ideologija utemeljivala svoje povijesno sjeanje. Ta e pria, a i kasnije objavljivanje istoimene knjige na horizontu bosanskohercegovake interliterarne zajednice oznaiti definitivan pad esencijalistike proze. Ako je visoki modernizam reagirao na socijalistiku veliku povijesnu naraciju personalizacijom povijesti i apsurdistikom semantikom gestom sa slikom pojedinca koji trpi poraz u historiji i od historije, Hemon je to uinio karnevalesknom igrom u kojoj su ironijskim, satirinim, humornim, pa i grotesknim efektima izloene miteme socijalistike reovulcije, te naracije o pijunskoj borbi u Drugom svjetskom ratu na kojima je socijalizam gradio ideologiju herojstva i na njoj zasnovanu veliku povijesnu priu. Ta e knjiga svoj postmodernistiki karnevalsekni eho imati u zbirci pria Tajna Dema od malina mladog prozaiste Karima Zaimovia, ija je pogibija od granate u opkoljenom Sarajevu simboliki obiljeila tragiku rata, ba kako je tragiku Drugog svjetskog rata simboliki obiljeila prerana smrt velikog bosanskohercegovakog pripovjedaa Zije Dizadarevia u logoru Jasenovac. Oba pripovjdea, i Hemon i Zaimovi izloili su ironijskom pogledu veliku povijesnu priu i s

njom usklaen koncept ideoloki zasnovane kulturne memorije, primjenjujui pri tom razliite oblike hibridizacije narativnog disksursa. U Hemona je ovaj postupak izveden unutar intertekstualnih narativnih strategija, da bi se karnevalsekna verzija prie o velikoj povijesti zasnivala na pseudo dokumentaristikom postmodernom naelu pripovijedanja u okvirima liotarovski shvaenog pada modernistikih metanarcija. U Zaimovia intertekstualnost prelazi u osobeni tekstualni sinkretizam, gdje se naracija odvija specifinom vrstom inetrmedijalinih prosedea, a tajna dema od malina je ironijska verzija naracije o teoriji zavjera u kojoj dem od malina postaje neka vrsta sakralne tvari u koju je poloena tajna koja moe spasiti ovjeanstvo. Obje prie, i Hemonova i Zaimovieva, polaze od postmoderne poetike anrovske, detektivske proze da bi na njoj uspostavile model postmoderne karnevaleskno ustrojene povijesne groteske. Ako bi se ove dvije prie mogle promatrati kao granine i ako one oznaavaju ne samo nastup nove knjievne generacije na proznu scenu ve i zasnivanje novog proznog modela, onda zbirke pria Tajna dema od malina Karima Zaimovia,avo u Sarajevu Nenada Velikovia, Kesten Damira Uzunovia, Sikamora Gorana Samrdia, Sarajevski malboro Miljenka Jergovia i ivot i djelo Alphonsea Kaudersa predstavljaju i definitivno uobliavnje poetike nove pripovjedake Bosne. Uglavnom tematski vezane za svirepi bosanski rat, sve su ove knjige, izuzimajui Zaimovievu i Hemonovu postmodernistiku hibridizaciju naracije, oznaile obnovu realistikih narativnih strategija, i profiliranje prie kao etikog dokumenta ratnog uasa. Unutar osobenog poetikog obrsaca osjetilnog realizama, sa poetikom svjedoenja u svojoj osnovi i konstruktom male, individualne prie suprotstavljene velikoj, kolektivno postuliranoj, monumentalnoj i herojskoj naraciji, ove su zbirke uspostavile model proze kao moralne hronike rata. Ta se moralna hronika razvija na slici tragine sudbine malog ovjeka uhvaenog u rvanj velike povijesti. U kulturotvornoj reakciji na rat, bosanski pripovjedai zasnovali su poetiku svjedoenja u ijim se okvirima proza, kao i ukupna ratna knjievnost etiki i humanistiki angairala, a ratna stvarnost posluila je kao graa iz koje su novi bosanski pripovjedai uzimali, ponekad se ini, i gotove fabule. Ne nasjedajui na viktimoloku igru ideologija koje su pokuavale tokom rata ustanoviti ideoloki tip povijesnog pamenja, novi su bosanski pripovjedai fragmentarnu priroda anra prie zasnovali na opisivanju rasprene ratne stvarnosti realizirajui mozaina svjedoanstva ljudske tragike i patnje. Jergoviev Sarajevski malboro je jedna od onih knjiga koja je, slikajui tragine sudbine malih ljudi u ratnim okolnostima, njihovu humanistiku gestu i moralni stocizam, Sarajevo pretvorila u simboliki topos povijesti. Pri tom, Jergovi niti jednog trenutka, kao ni drugi novi bosanski pripovjedai i pripovjedaice, ne posee za konstruiranjem ideologema velike povijesti. Njegove prie zasnivaju se na koritenju svojevrsnog biografskog narativa, u emu su prisutne dubinske veze izmeu njih i tradicije pripovjedake Bosne. Biografskim narativom, odnosno pretvranjem prie u fragmentarnu biografiju, kako je to pokazao Lei u pomenutoj studiji o pripovjedakoj Bosni, bosanski su pripovjedai uspijevali dati sliku vertikale jednog ivota unutar povijesnih ili kulturalnih lomova bosanskog drutva na prelazu 19. i 20 stolje. Ta vrsta narativnog diskursa Jergoviu slui da, orijentiranjem na biografiju u stravinim povijesnim okolnostima koje pustoe ljudsku egzistenciju, ostvari zbirku pria kao povijesni arhiv ljudske patnje na bazi unutranje slike rata i mnogobrojnih naina na koji se rat preseljava iz povijesnog u egzistencijalno postajui traginom, moralnom, psiholokom i ukupnom humanistikom dramom. Pri tom, rat sa svojim zvjerstvima neprestano je dat u mizanscenu, a u prvom planu je nastojanje junaka da ouvaju forme i sadraj te moralnu supstancu ivota od prije povijesnog, ratnog loma. Tako rat dobija smisao ne politiko-ideoloke, ve moralne, psiholoke i kulturalne granice u vremenu, a Jergovieva pria funkcionira kao osoben moralni psihogram. Na toj osnovi Jergovi je do kraja ponitio herojski model povijesne prie i s njim usklaenog epskocentrinog obrasaca kolektivne memorije i uspostavio sistem malih povijesti kao osnovu na kojoj se zasniva povijesno sjeanje. Istodobno s tim figura neprijatelja u Jergovievim priama ne nosi obiljeja nacionalnog Drugog, ve je on ideoloka drugost. Sarajevski malboro je uz ivot i djelo Alphonsea Kaudersa, te Velikoviev avo u Sarajevu, ali i

knjige drugih pripovjedaa, pripovijetku potvrdio kao identifikacijski znak bosankohercegovake knjievnosti u cjelini, gdje se novi nastavljaju na tradicionalne bosanske pripovjedae, uz napomenu da je tradicionalna pripovjedaka Bosna afirmirala poetiko jednistvo bosanskohercegovake literature u kontekstu interliterarne junoslavenske zajednice, a Jergovi i Hemon ponajvie, pa potom i Velikovi, ali neki drugi pripovjedai ne prelomu milenija uinili su to na meunardonom knjievnom planu. Jergovi je u Sarajevskom malboru, poput Semezdina Mehmedinovia u poetsko-proznoj zbirci Sarajevo blues, malom povijesnom priom Sarajevo uinio simbolikim toposom povijesti u kojem se na fonu stravinog rata pokazuje uruavanje osnovnih moralnih i humanistikih vrijednosti savremene, tehnoloke i informatike civilizacije. Na taj nain je lokalnost hronotopa, koji je u tradicionalnoj pripovjedakoj Bosni kulturoloki postulirana, prenesena na opi, globalni plan, pa se onda moralna hronika krvavog bosanskog rata, ostvarena u lokalnosti povijesnog hronotopa, moe itati i na razini metafore ope povijesti, njenog iracionalizma i zvjerske sadrine. Ako su Hemon i Zaimovi svojim modelom proze kao politiko-povijesne groteske u priama Tajna dema od malina i ivot i djelo Alphonesa Kauderasa, ostvarili nacrte postutopijske kulture, prikazavi pad socijalistikih metapria u grotesku, onda su bosanske ratne prie ostvarile nacrt postutopijskog koncepta povijesti. U toj postutopijskoj gesti bosanskih pripovjedaa, moralnim dokumentiranjem povijesnog uasa, razorena je zapadnocentrina kulturalna predstava o teleolokoj svrhovitosti povijesti i optimizmu novovjekovnog historizma i scijentizma. U Velikovievom avolu u Sarajevu, pogotovu u priama kakve su Jedan ivot, Zeleni surduk, Staklo, ali i u nizu drugih, moralno dokumentiranje povijesnog uasa ostvareno je u modelu psiholoko realistike proze u kojoj se rat pokazuje kao svirepa, iracionalna, avolja sila koja je poput kakavog povodanja zla pljusnula u ljudske ivote razorivi sve elementarne humanistike vrijednosti. Junaci njegovih pria u nastojanju da ouvaju moralne okvire egzistencije nose sa sa razliitim oblicma tragizma, bez mogunosti da okupe egzistenciju u bilo kakav oblik smislene cjelovitosti. I ovdje se, kao i kod Jergovia, rat ne vidi samo kao povijesni uas i povijesna granica nego se iz povijesnog preseljava u egzistencijalno, da bi se na koncu uino graninim egzistencijalnim fenomenom. Velikovi je, kao i drugi znaajni bosanskohercegovaki pripovejda Vladimir Pitalo dao stravinu sliku rata s obje strane linije fronta pokazujui ga ne samo kao ljudsku tagiku ve i kao identitarnu dramu. U nastojanju da priu ostvari u vidu kritike zle prirode ideologija i manipulativnih strategija politikih sistema, Velikovi daje sliku rata i kao kolektivno identiterane drame. Tako se npr. njegova pria Zeleni surduk u kojoj se opisuje odlazak srpskog stanovnitva sa ireg prostora Sarajeva nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma moe itati i kao ironisjka verzija srpske kolektivne, mitotvorne naracije o seobama Srba tokom povijesti. Ali, u Zelenom surduku ostvarena je prije svega pria o drami jedne srpske porodice izloenoj nizu politikih obmana i ideoloke propagande. Ako u Jergovievom Malboru na osnovu kultne srajevske cigarete Drina, koja e zbog svoje kvalitete biti proglaena sarajevskim malborom i koja e tokom opsade Sarajeva biti pakirana u obian bijeli papir bez bilo kakvog znaka marke proizvoda, ili pak u papir od knjiga velikog vietomnog znanstvenog projekta Prilozi za historiju knjievnosti naroda Instituta za knjievnost u Sarajevu, graen simboliki potencijal Sarajeva kao grada u kojem se usred povijesnog uasa oituje opa civilizacijska drama, u Velikovievoj zbirci simbolika slika grada realizirana je na neto drugaiji nain. Naslovna metafora knjige pokazuje povijest u dimenziji njene iracionalne, avolje prirode, dok je Sarajevo mjesto opiranja avolu historije i zlu ideologija. Zanimljivo je da veina bosanskohercegovakih pripovjedaa realizira civilnu sliku rata, a nasuprot tome Faruk ehi e u odlinoj zbirci pria Pod pritiskom, u okvirima modela poetskopsihogrameske proze, te Damir Uzunovi i Josip Mlaki, u modelu osobene poetsko realistike prie, ostvariti sliku rata iz perspektive vojnika na frontu. Ovoj trojici pripovjedaa u profiliranju slike rata iz takve perspektive pridruuju se djelimino Velikovi i Samardi. Iz tog aspekta promatrani novi bosanski pripovjedai, ustvari, su prozaisti iskustva, i to i linog i

kolektivnog iskustva. Ako je model ratne pripovijetke u bosanskohercegovakoj knjievnosti zaet u Veovievoj izrazito angairanoj knjizi Smrt je majstor iz Srbije, gdje se Veovi u svom veoma jakom etikom angamanu nije libio i politizacije prie s ciljem izrazito jake politike i ideoloke osude rata i napadaa na opkoljeno Sarajevo, onda je taj model svoje najbolje pripovijedne rezultete dobio u nekim priama pomenutih mladih pripovjedaa. U Zaimovievoj prozi slika rata data je gotovo u pravilu iz osobene groteskne, ironijske i satirine vizure, a u nekim priama autorov alter ego gotovo dnevniki opisuje uas ratne svakodnevnice. U Uzunovievim ratnim priama naraciju peruzima borac sa linije fronta koji kao npr. u priama Put ljive, Kesten ili umarev dnevnik ispituje granice humanizma u svirepoj ratnoj sistuaciji. Zato njegove prie nose obiljeja narativizirane tragedije, pa se moe rei da Uzunovi svoj moralni dokumentarizam bazira i na postupku dramatiziranja naracije. I Uzunovi, i Mlaki, i Samardi, i Velikovi, a pogotovu Faruk ehi u model ratne prie uvode ispovijest vojnika, kojeg rat destruira u svakom pogledu, prelazei iz spoljenjeg oblika tragizma u osobeni unutranji rat. U takvoj vrsti prie potpuno je dekonstruirana herojska naracija kao osnov epskocentrine, herojske kulturne memorije na kojoj je tradicija utemeljivala kolektivni simboliki sistem vrijednosti i povijesno pamenje. U ehievoj prozi iz knjige Pod pritiskom, u postupku poetiziranja psihograma kao osnove ratne prie, vojnici su i socijalni, i kulturoloki, i ideoloki marginalci koji rat doivljajvaju kao pritisak i spolja i iznutra, pa se njihov svijet napinje do granice eksplozije, ba kao to svako tijelo, kako to pokazuju osnovni zakoni fizike mora ekplodirati, izloeno rastu i spoljnjeg i unutarnjeg pritiska. Te su prie vanserijski niz slika o destruiranju vojnikog poretka stvari u ratu, apsolutno suprotstavljne znavinim ideolokim ratnim naracijama, a u njima vojnici postaju svjesni svoje pozicije hrane za topove. Zato je u tim priama dogaaj kao osnov naracije potpuno potisnut da bi u prvom planu bio doivljani aspekt rata. Ako je vladajua ideologija bosanske vojnike proizvodila u simbolike nacionalne heroje, gazije, ehieve prie posvjedouju da su oni urbani marginalci formirani na subkulturnim identitarnim vrijednostima. Otud je vojnikom, povijesnom, politikom i ideolokom, ehi suprotstavio marginalno i subkulturno, te slike eksplozije ljudske svijesti uhvaene u zmaku traginih ratnih lomova. ehiev vanredan poetski dar doao je do punog izraza u psihogramskoj prozi, a knjiga Pod pritiskom je izvanredna kombinacija poezije i naturalistikih scena, tragike tijela koliko i drame svijesti, ospoljavanja osjeanja straha i izgubljenosti koliko i apsurdistika ispovijest o povijesnom uasu. Vojnika ispovijest kao osnova ratnog modela prie kod novih bosanskih pripovjedaa na sociokulturnom planu moe se itati i kao rezervoar potresnih traginih slika u koje je pohranjena alternativna povijesna memorija izravno surprotstavljena viktimizacijskom modelu ideoloke naracije. Takvu orijentaciju ratne proze, nakon to su njene poetike osnove postavljene u Mehmedinovievim proznim crticama iz poetsko-prozne zbirke Sarajevo blues i Jergovievom Mlaboru pa potom kod nabrojanih pripovjedaa, potvrdie i niz drugih bosanskohercegovakih prozaista. Tako e npr. Veselin Gatalo, inisistirajui na poptuno ogoljenom antiratnom stavu u knjizi Rambo, Drumiski i onaj trei razviti model apatridske naracije sa jakim osjeanjem nemogunosti pripadanja bilo kojem obliku kolektivnih identiteta. Kombinirajui elemente stripovskog oblika pripovijedanja, gdje se Gatalo pridruuje Karimu Zaimoviu i njegovoj poetici hirbidizacije prie, sa elementima iskaza karakteristinog za detektivski film, Gatalo e ostvariti neke od najzanimljivih narativnih hibrida u bosanskoj prozi. Posebno mjesto u novoj pripovjedakoj Bosni pripada Almi Lazarevskoj i njenim zbirkama Smrt u muzeju moderne umjetnosti i Biljke su neto drugo, teVladimiru Pitalu, koji je poetiku antiratne knjievnosti moda ponjabolje definirao rijeima da se ne moe pisati o cvijeu dok okolo kolju ljude. Nakon izvrsnih pria iz postmodernistikog modela proze dok je realizirao poetiku beogradske manufakture snova, Pitalo je u knjizi Vitra u sjeanju, ali i u drugim knjigama, obnovio strategiju osjetilnog realizama i prikazao moralne i psiholoke lomove svojih junaka i junakinja u stanju ratanog uasa. Lazarevska je, to e se pokazati pri kraju ovog teksta, razvila narativnu strategiju psiholoko simbolikih detalja u kojima se bez patetine

moralizatorske geste simboliki zrcali sav ratni uas. Na poetici svjedoenja u konstruiranju ratne prie zasnivae svoju prozu i Selvedin Avdi u odlinoj knjizi Podstanari i drugi fantomi. On je poput Pitala, Velikovia ili Jergovia pisac sa vanrednim darom za oblikovanjem proznih detalja, a njegova knjiga zanaie i zasnivanje socijalnog modela proze u bosanskoj tranzicijskoj prozi. Mladim pripovjedaima pridruie se na prelomu milenija i prozaisti starije generacije, kakvi su npr. Tvrtko Kulenovi u zbirci pria Trag crne ui, ili Irfan Horozovi u zbirkama Prognani grad i Bosanski palimpsest, ili pak s druge strane pisci srednje generacije, poput eljka Ivankovia. Ali dok Horozovi svoju prozu organizira u skladu s postmodernistikom poetikom literature fantastice pa se njegove prie ostvaruju kao postmoderne parabole o ratu kao povijesnom minotauru, Kulenovieve prie baziraju se na poetici nove osjeajnosti i nastojanju da se na perspektivi odozdo, na stajalitu malog, obinog ovjeka koji trpi povijesno zlo ostvari pria sa nakanom da moralizira drutvenu stvarnost. Posebnu dimenziju nove bosanskohercegovake proze predstavljaju egzilantske naracije koje se tematski veu za krvavi bosanski rat, ili pak, za egzsitencijalnu situaciju imagranta, koji unutar dvo ili polikulturalnosti trpi promjene identiteta. Egizelantsku ratnu priu s nostalginim sjeanjem na preanji kosmopolitiski orijentiran, hibridni multirkulturni identitet zasnivaju u vrsnoj knjizi pria S onu stranu ivota Dubravko Brigi, Dario Damonja u svojim prozama, Cecilija Toski u proznoj zbirci Pa da krenem ispoetka, Goran Simi u knjizi pria Zapisi o bivim ljudima, Mirza Fehimovi u zbirci Zec i pantauro, a egzilantska naracija u ijoj osnovi su identitarni lomovi i izravan susret sa kulturalnom i svakom vrstom Drugosti svoj e vrhunac imati u prozama Aleksandra Hemona, kako u zbirci pria ivot i djelo Alphonesa Kaudersa, tako i u knjizi Pitanje Bruna, ali i u romanu ovjek niotkud. Napustivi model prie sa lokalnim hronotpom u svojoj osnovi, egzilantska proza prerasta u kulturoloku priu u kojoj se ostvaruje nostalgina dimenzija u prizivanju ranijeg okvira cjelovitosti kulturnog identita iz perspektive njegove sadanje disperzije u egzilu. Tako se pozicija imigranta kao potpunog drutvenog i kulturnog marginalca nala u centru pripovijednog interesa bosanskih pripovjedaa koji ispisuju egzistencijalnu, moralnu i kulturalnu hroniku izravnog susreta s moi Drugog, pri emu su ta mo ostvaruje bilo kroz represivno djelovanje birokratskih mehanizama, bilo kroz rad asimilatorskih kulturnih strategija s nizom negativnih sterotipa o kulturi imigranta, ili pak u dimenziji politike i ekonomske moi ije djelovanje trpi imigrant. Otud se ratna pria raslojava u nekoliko modela: vojnika, civilna, egzilantska, apatridska. da bi se to raslojavanje nastavilo sa tranzicijskim aspektom prie i identiranim lomovima u tzv. tranzicijskom trenutku bosanskog drutva ili pak sa imigrantskom naracijom o osjeanju bezdomnosti i identitarne dvokulturalnosti. Ako bi ovaj proces modelativnog uslonjavanja ratne proze bio uslovljen njenim semantikim, tematskim i idejnim aspektima, oni unutar anorovski svoj zanimljiv rezultat, pa ak i onda kada se imaju u vidu poetike transformacije, imae u pribliavanju prie narativnim strategijama tzv. nefikcionalnih anrova. Tu se posebno izdvajaju knjige kakva je Sarajevo za poetnike Ozrena Kebe i Razglednica iz groba Emira Suljagia. U nastojanju da realizira potpunu dokumentaristiku verziju prie, Kebo je svoju prozu organizirao kao osobeni interdisciplinrani miks unutar esejiziranog tipa naracije. Otud je Sarajevo za poetnike primjer proze koja ima sposobnost da u sebe usisa i reportano, i esejistiko, ali i osobenu vrstu politke, ideoloke i kulturne analize u prii koja nema namjeru da se ostvari kao ista fikcija. Ako je ratnu prozu mogue okarakterizirati pojmom Lenarda Davisa faktine fikcije, onda bi se i Kebina i Suljagieva knjiga u okvirima njihovog memoarskog prosedea (Suljagi), odnoso dokumentarno-esejistiko-dnevnikog (Kebo) mogle okarektirizirati i pojmom proznih fakcija. No, ni time se ne iscrpljuje katalog prozaista i proznih modela u novoj pripovjedakoj Bosni. Ako je ratna pria uspostavila model moralnog dokumentarizma sa poetikom svjedoenja u svojoj osnovi, onda se to dokumentaristiko sa igrom izmeu stvarnih i izmiljenih dokumenta ponajvie razvilo u prozama Muharema Bazdulja, prije svega u njegovim knjigama One like a Song, Druga knjiga i Travniko trojstvo. Nastavljajui model Kievog dokumentarizma, Bazdulj je ostvario

neku vrstu dokumentrane kulturalne prie sa fikcionalizacijom bosanske povijesti. Kada se ima u vidu model postmodernistike prie sa mitologizacijom bosanske povijesti, onda u prvi plan izbija knjiga Nenada Tanovia Vitezi Kulina bana. Tanovi ispisuje neku vrstu postmodernistikih povijesnih bajki u kojima pokuava mitizirati bosansko srednjovjekovlje kako bi uspostavio mitotvornu taku bosanskog identietata. Takvu vrstu postmodernistikog oblika naracije sa fantastikom priom u svojoj osnovi, ali i ironijskim i grotesknim elementima razvie u svojoj zbirci pria Monografija grada i Amir Brka. On dekonstruira simbol fiktivnog grada, da bi se iza te dekonstrukcijske nakane prikazao povijesni tok kao sistem zatornih, ruilakih energija i neka vrsta neprestane ironine replike svakom obliku ovjekovih stvaralakih nakana. Modelu postmoderne fantastike prie nuno je pridruiti i prozu eljka Ivankovia, pogovotovu iz njegove zbirke Vareke prie, ali i Nihada Hasnovia, koji u svojim novim priama koristi obrasce kritikog mimetizma i osjetilnog realizma. Kad je u pitanju modelativno raslojavanje nove pripovjedake Bosne, nunim se ini podcrtati i model poetske prie sa infantilizacijom narativne perspektive i potragom za slikama djetinjstva u kojima je pohranjen osjeaj punine linog identiteta. Neke od tih pria, kao npr. Hemonov Mljet, cijela Jergovieva knjiga Mama Leone, ili nekoliko pria Gorana Samardia iz knjige Sikamora, te prie Cecilije Toski iz pomenute knjige, ili Mirze Fehimovia iz knjige Zec i pantauro spadaju u vrhunce bosanskohercegovake pripovijetke u cjelini. Ove se prie vrlo esto ostvaruju i kao male porodine hronike, a iz infantilizirane, djeije perspektive propituje se normativni sistem vrijednosti svijeta odraslih i u politikom, i u ideolokom, i kulturolokom i u moralnom, te itavom nizu drugih aspekata. Nerijetko, takve lirske prie, kao nostaligna sjeanja na djetinjstvo funkcioniraju i formi minijaturne porodine hronike u kojoj se preko porodinog ivota daje i slika socijalistikog modela drutva. Ali, u lirskom prizivanju djetinjstva, pogotvo je to sluaj sa Fehimovievom knjigom Zec i pantauro, porodini ivot otkriva se i kao metonimija ukupnog socijalistikog modela drutva u ijoj pozadini se raskriva naracija o vavilonskom susretu kultura i kulturnih identietata. Prevlast lirskog nad narativnim diskursom posvjedouje jo jednu bitnu vezu nove sa tradicionalnom pripovjedakom Bosnom. U obnovi lirskog i baladesknog disksursa iz tradicionalne pripovjedake Bosne, nova pripovjedaka Bosna, pogotovu je to sluaj sa Jergovievom zbirkom Madona, inallah, madona, pokuava reniterpretirati sve slojeve tradicije. Taj princip moderniziranja tradicije i tradicionalizacije modernog i postmodernog ukazuju na nastojanje da se u makismalnoj mjeri hibiridizira bosanskohercegovaki pluralni kulturni identitet, propitaju granice, i vremenske, i prostorne, i kulturne, i nacionalne u dijalektiki napetoj prirodi tog identiteta, te na koncu u nekoj vrsti proznog palimpsesta redefiniraju osnove kulturne memorije. Otud je ovakav palimpsestni model prie direktno susprotstavljen autizaciji nacionalnnih kultura koju su promovirale nacionalistike politike ideologije, a u njegovoj kulturolokoj sintetinosti sadrano je nastojanje kulturoloke prie u novoj pripovjedakoj Bosni da nakon povijesne apokalipse uspostavi postuopijske dimenzije bosanskohercegovake kulturne realnosti. Jergovieva obnova lirskog i baladesknog diskursa, na podlozi sevdalinke i dalmatinske klapske pjesme, sa imaginativnim razotkrivanjem dogaaja koji prethode pjesmi, jedan je od najbitnijih pokuaja uspostvaljanja kulturoloke proze u kontekstu cjelokupne interliterarne junoslavenske zajednice. Sastavni dio nove pripovjedake Bosne ini i tzv. enske pria. Neke od pripovejdaica, prije svih Alma Lazarevska i Fadila Nura Haver ule su u sami vrh bosanskohercegovakog knjievnog kanona. Lazarevska u svojoj prozi gotovo prustovski preciznim jezikom pokazuje mo detalja kao formativnu osnovu prie. Njene knjige Smrt u muzeju moderne umjetnosti i Biljke su neto drugo spadaju u same vrhunce bosanskohercegovake proze. Lazarevska pie u okviru modela poetsko psiholoke prie veoma intelektualiziranu, meditativnu prozu su izvrsnim oivljavanjem ulnih utisaka i vanrednim refleskivnim sekvencama. U Smrti u muzeju moderne umjetnosti tematski obrauje rat, ali tako da namjesto panoraminosti povijesne apokalipse daje kamernu sliku porodice i porodinog ambijenta Ta namjera da se opie ratna svakodnevnica direktno je suprotstvaljena konstruiranju herojske kulturne paradigme i velike povijesne naracije, koja je na

junoslavenskom prostoru u pravilu ideoloki postamentirana. Njene prie karakterizira vrhunska upotreba proznog jezika te vrsno organiziranje kompozcione ravni prie, ali i strategija opisivanja detalja ratne svakodnevnice koji postaju pravi mali egzsitencijalni simboli. Sklona litotinom jeziku, Lazarevska u prii Smrt u muzeju moderne umjetnost - na podlozi pitanja kako bi ste eljeli umrijeti iz ankete koju u opkoljenom Sarajevu provode slubenici Muzeja moderne umjetnosti iz New Yorka, da bi odgovore pohranili u svoj muzej - ratno Sarajevo pretvara u simboliki topos savremene civilizacije ironino pokazujui da su iz nje iscurile sve antropoloke vrijednosti. Lazarevska je u svojim priama obnovila neke vrijednosti klasine, modernistike proze uz izvanvredan sinestezijski jezik, vizualizaciju i hromatizaciju rada ljudske svijesti i psihe, simbolizaciju prie, pa njena proza spada u same vrhunce ukupne bosanskohercegovake knjievnosti. Fadila Nura Haver je u zbirci pria Kad umrem da se smijem pokazala zaista raskoan i posve neobian pripovijedni talent, a njena proza djeluje kao vjeto skidanje svih maski sa neprozirne ljudske stvarnosti da bi se na koncu prodrlo do elementarnih egzistencijalnih sutina. I kad pie o sedam debelih tetaka razvijajui groteskni oblik porodine hronike, ili ironinu drutvenu priu o partizanu akrmi, ili pak o sarajevskom duhu sa potresnom evokacijom rata, odnosno priu u kojoj tematizira postratnu bosanskohercegovaku traumu i situaciju izbjeglitva, Haverova pokazuje da je pripovjedaica koja spaja razdaleke planove stvarnosti. Otud ona dar za ironijsko i humorno kao osnovnu narativnu startegiju nadopunjuje lirskim pasaima, blagim vibriranjem emocija, pa humor i ironija u njenim priama esto dolaze u spoju sa molskim, gotovo tragikim osjeanjem svijeta. Zato je kontrapunkt temelj na kojem Havreova gradi svoju prozu. Bazirana na kontrapunktalnosti, njena proza obuhvata luk od apsurdistike naracije, do grosteknih i humronih pria, u kojima se humor poesto pokazuje ko zadanje utoite pred egzistencijom u stalnom osipanju. Cecilija Toski se svojom knjigom pria Pa da krenem iz poetka svrstala u najzanimljivije bosanskohercegovake pripovjedaice. Zasnivajui svoje prie na moralu nepripadanja bilo kojem obliku ideoloki konstruiranog kolektivnog identiteta, ona pie neku vrstu autobiografske naracije u kojoj oslikava rat u Fojnici i raspad jedne generacije koja nije zbog historijskog usuda uspjela realizirati svoje ideale, da bi joj rat skrio svaku moguu iluziju o humanistikoj zasnovanosti ljudskog drutva. Njena knjiga je istodobno i naracija o egzilu, ironina koliko i potresna, ak tragiki intonirana, ali na drugoj strani humorna i duhovita u oslikavanju identitarne drame ene uhvaene u zamke automatizacije porodinog ivota i mukocentrine brane, ali i kulturalne norme u cjelini. Ljubica iki se pridruuje nabrojanim spisateljicama svojom knjigom Slike raspuklog vremena u kojoj ispisuje potresne prie o ljudskim sudbinama u ratu. Bolne i tragiki postavljene prie u kojima se autorica nedvojbeno etiki angaira, pokazuju da se Ljubica iki pridruuje generalnom toku nove bosanske pripovijetke sa tematiziranjem ratnog uasa. Lamija Begagi, ejla ehabovi i Tanja Stupar predstavljaju novu, najmlau generaciju bosanoskohercegovakih spisateljica. U njihovoj prozi prisutno je nastojanje da se na novim, postfeministikim osnovama iscrtaju kategorije rodne pripadnosti i enskog identiteta, pri emu Begagieva tom akcentu, koji u njenim priama nosi i obiljeja autorinijskog, pridodaje i evokaciju rata iz pozicije mukocentrine ispovijesti. Njena knjiga Godinjica mature najvaljuje i nova temtaska podruja u recentnoj bosanskohercegovakoj prozi. Begagieva opisuje depresivni horizont tranzicijske, postratne, traumatizirane Bosne iz pozicije marginalaca, junakinja i junaka protjeranih na rubove drutvene scene bez mogunosti da svojim stavom i marginaliziranim kulturnim identitetima redefiniraju ideoloko drutveno sredite. Ako se nova, poput tradicionalne pripovjedake Bosne kako to analitiki utemeljno pokatuje u svojoj studiji o tradicionalnim pripovjedaima i Zdenko Lei, shvati kao dinamina, sintetska i sintetizirajua cjelina unutar koje svaki pisac i spistaeljica grade samosvojnu poetiku, ali i raspodljeljuju neto od poetikih vrijednosti sa svojim primarnim knjievnim kontekstom, onda se namee zakljuak o novom obliku poetikog jedinistva u bosanskohercegovakoj knjievnosti. U tom jedinstvu prisutno je istodobno djelovanje centripetalnih i centrifugalnih sila, pri emu

svaladavanje postmodernizma i ulazak prie u prostor postistikih poetikih sistema potvruje hibridnu prirodu interliterarne bosanskohercegovake zajednice. Na rubovima nove pripovjedake Bosne traju zanimljivi proces doslovne obnove tradicije, kao npr. u tzv. ruralnom modelu prie, nizu vidova anrovske proze, ili pak prozi koja na osnovama monolokog nacrta kulturnog identiteta traga za novim konstitiuranjem nacionalnih metanaracija. Panoramski snimak nove pripovjedake Bosne zasigurno bi podcrtao jo neka spisatljeska imena i pripovijedne opuse, prije svih Zlihada Kljuanina, Nikolu Krstia, Seada Trhulja, Mehmeda edovia, Safeta Sijaria, Faiza Softia, Damira Ovinu, Nenada Radanovia itd, ime bi se samo djelimino proirio katalog proznih modela posatavljen u ovom tekstu. No, tranzicijski depresivni kontekst bosanskohercegovakog drutva jo nije opisan u svim razmjerama svoje socijalne bijede i ovjekove tragine situacije u njemu. A beznae bosanskog tranzicijskog prezneta jo eka svoje pripovjedae.