* Naa mila Boko, nevjesto Jadrana, Pokrivena nebom ko od plave svile, Ljepa si od tvoje primorkinje vile I svetlija si od njenog

erdana. Nikad se tebe nagledao ne bi'! No da mi je jedno: da postanem valom Sinjega ti mora, pa pred tvojim alom Da vjeito sumim i da pjevam tebi. I da s tobom gledam na tvoj Loven plavi! Pa jednoga dana, kad se gospod javi, Kad orlovi nai visoko zabrode I sa tvojih ruka panu gvoa tvrda, Da pobjednu himnu sluam s tvojih brda I da s tobom slavim dan zlatne slobode!

Naslonili se na pervaz pa ute... Zemljaci moji, dokle ete, dokle? "Tamo daleko! Jer nas usud prokle I na nas pade tvrda tuca s neba..." A zar vam nije zaviaja zao? "ao je brate... Bog mu sreu dao... No hljeba nema... Zbogom! Hljeba... hljeba..."

Mi znamo sudbu Mi znamo sudbu i sve to nas eka, No strah nam nee zalediti grudi. Volovi jaram trpe, a ne ljudi. Bog je slobodu dao za ovjeka. Snaga je naa planinska rijeka, Nju nee nigda ustaviti niko! Narod je ovi umirati sviko U svojoj smrti da nae lijeka Mi put svoj znamo, put bogoovjeka, I silni, kao planinska rijeka, Svi emo poi preko otra kama! Sve tako dalje tamo, do Golgote, I kad nam muke uzmete ivote, Grobovi nai borie se s vama! Moja noi... Moja noi, kada e mi proi? - Nikad! Moja zoro, kada e mi doi? - Nikad! Moja sreo, kada e mi se javit? - Nikad! Moje nebo, kad e mi zaplavit? - Nikad! Moja draga, kad e nai svati? - Nikad! Moja suzo, kada e mi stati? - Nikad!

Elegija Zasto se meni javlja tajno Kada mi dua tiho sniva? I zato tvoje oko sjajno Golemu tugu i jad skriva? Zato me kroz no stane zvati, I ta ti jadno srce iste? Ta ja ti nemam nita dati, O, ja sam pusto pepelite. Sve to sam imo ja sam dao, Nevjerno hladna ljubavi moje, Sve to sam svojim blagom zvao: Mladost i oganj due svoje. Pa zato meni stupa snova, ta trai ovdje u mrtvaca? Hladna je, hladna ruka ova to nekad na te rue baca. Pusti me! Pusti i ne mori! Nek sam ovako trajem dane, Sve dok mi srce ne izgori, Sve dok mi dua ne izda'ne. Hljeb Parobrod spreman. More se koleba. Posljednji plamen na zapadu trne; Suton se raa i s jesenjeg neba Polako pada na hridine crne. Paluba puna. Ruke uzdignute Pozdrav alju i rupcima mau. U mnotvu ovih vidim eljad nau,

Moja domovina Ne plaem samo s bolom svoga srca Rad zemlje ove uboge i gole; Mene sve rane moga roda bole, I moja dua s njim pati i grca. Ovdje, u bolu srca istrzana, Ja nosim kletve svih patnji i muka, I krv to kapa sa dumanskih ruka To je krv moja iz mojijeh rana. U meni cvile due miliona Moj svaki uzdah, svaka suza bona, Njihovim bolom vapije i iste. I svuda gde je srpska dua koja, Tamo je meni otadbina moja, Moj dom i moje roeno ognjite.

Ali kobni vjetar grabi je sa strana, Pa se natrag trgne premrzla i svela. Moji vrti, vie ne ekajte na me, Vratiti se neu iz studene tame Svog ivota... Sunce polagano gasne... Hladni suton pada... No sve blie ide... Jednu crnu ruku moje oi vide I ja ujem samo udar tvrde krasne.

Na stari dome Na stari dome, kako si orono! Kapije tvoje niko ne otvara, Po njima mirno crv dube i ara Grize, ko enja jedno srce bono. Evo mi sobe! O duvaru jote Ikona visi, pranjava i sama, I u me gleda i ape iz rama O dobu sree, djetinjsta, milote. Ovde sam prve stihove napiso, Ovdje je s duom poletela miso Visoko, tamo gdje se istok ari. Ovdje mi negda bjee raj... A sada? Na moje srce grobna zemlja pada, I ja se ruim ko ti, dome stari..

Moji oevi Moji su oevi iz onijeh strana Gde motika zvoni i gdje krasna bije; Gdje znoj s ela kaplje i gdje ralo rije; I tvrde se grude drobe ispod brane... Moji su oevi iz koliba grubi', Gdje se gusle uju, pripovjesti, bajke, Gdjeno djecu ue proste, dobre majke Kam roeni kako brani se i ljubi... Moji su oevi sa timora tije' Gdje gnijezdo svoje krsta oro vije, I sa vihorima bije se i tue... Moji su oevi buntovnici sveti, Sa duom oluja to hrli i leti, I krilima zlatne raspaljuje lue..

Ne vjeruj Ne vjeruj u moje stihove i rime Kad ti kazu, draga, da te silno volim, U trenutku svakom da se za te molim I da ti u stabla urezujem ime Ne vjeruj No kasno, kad se mjesec javi I prelije srmom vrh modrijeh kra, Tamo gdje u grmu proljee lepra I gdje slatko spava na jorgovan plavi, Doi, ekau te U asima tijem, Kad na grudi moje priljubi se vre, Osjeti li, draga, da mi tjelo dre, I da silno gorim ognjevima svijem,

Na po **** Ostale su za mnom bate jorgovana, Sjaj proljea moga, um, pjesme i vela... Studena me jesen na po **** srela, I po meni pada suho lie s grana. K'o ranjena tica, to bi nebu htjela, Otima se dua iz olovnih dana,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj vie Jer istinska ljubav za rijei ne zna; Ona samo plamti, silna, neoprezna, Niti mari, draga, da stihove pie

Ko pusta grana, kad jesenja krila Trgnu joj lisje i pokose ledom, Bez vas bi majka domovina bila; A majka plae za svojijem edom. Ne dajte suzi da joj s oka leti, Vrat'te se njojzi u naruja sveta; ivite zato da mozete mrijeti Na njemom polju gdje vas slava sreta! Ovde vas svako poznaje i voli, A tamo niko poznati vas nee; Bolji su svoji krevi i goli No cvijetna polja kud se tuin kree. Ovdje vam svako bratski ruku stee U tuem svijetu za vas pelen cvjeta; Za ove kre sve vas, sve vas vee: Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta. Ostajte ovdje!... Sunce tueg neba Nee vas grijat ko to ovo grije, Grki su tamo zalogaji hljeba Gdje svoga nema i gdje brata nije...

O klasje moje O klasje moje ispod golih brda, Moj crni hljebe, krvlju potrapani, Ko mi te tedi, ko li mi te brani Od gladnih ptica, moja muko tvrda? Skoro e etva... Jedro zrnje zrije... U suncu trepti moje rodno selo. No mutni oblak pritiska mi elo, I u dno due grom pada i bije. Sjutra, kad otri zablistaju srpi I snop do snopa kao zlato pane, Snova e tei krv iz moje rane I snova pati, seljae, i trpi... Svu muku tvoju, napor crnog roba, Pojee silni pri gozbi i piru... A tebi samo, ko psu u sindiru, Bacie mrve... O, sram i grdoba!... I niko nee uti jad ni vapaj Niti e ganut bol pjanu gospodu... Seljae, goljo, ti si prah na podu, Tegli i vuci, i u jarmu skapaj! O klasje moje ispod golih brda, Moj crni hljebe, krvlju potrapani, Ko mi te tedi, ko li mi te brani Od gladnih ptica, moja muko tvrda?

Otac Gde ste? Vau pesmu ne ujem iz luke, A to, deco, boli me i vrea. Neprestano motrim, ispod suhe ruke, Hoete li doi sa dalekih mea. Oranju je doba. U plavome nebu Pozdravi se uju lastavica rani'. Starati se treba o nasunom hlebu, A ja sam orono. Ko e da nas hrani? Momilo, Milojko, Mrgude, moj dive, Hoete li skoro uzorati njive? Hoete li njeti ko to lani njeste? Ej, plugovi vai bez vas pusti stoje... S bolom na temena unuadi svoje Suhu ruku sputam... Moja deco, gde ste?

Ostajte ovdje Ostajte ovdje!... Sunce tueg neba Nece vas grijat ko to ovo grije; grki su tamo zalogaji hljeba Gdje svoga nema i gdje brata nije. Od svoje majke ko e naci bolju?! A majka vaa zemlja vam je ova; Bacite pogled po kru i polju, Svuda su groblja vaih pradjedova. Za ovu zemlju oni behu divi, Uzori svijetli, to je branit znae, U ovoj zemlji ostanite i vi, I za nju dajte vrelo krvi vae.

Prolaze dani Prolaze dani... Ko selice neke Gube se oni u dugome nizu. I jednom i ja poivau blizu Povijenih vrba, empresa i smreka... No moja dua naselju zvijezda Prhnuti nee da odmara krila: Ostae ovdje gdje je sa mnom bila. Tu, iznad grana i toplih gnijezda, Rodne rijeke, dubrava i vrela, Kreva, polja i ubogih sela, Gdje ratrkane kolibe stoje S ticama one leprae lako, I moliti se, i ekati tako Na zlatno jutro otadbine moje...

Senke Vi, senke, to sada po putima mojim Urliete kobno, ko s razboja hrti, Ma vi bile kande svih beda i smrti, Svejedno, ja vama na belezi stojim Ne tresu me vie otrohrte osti, Ni jed zelen s vaih gubica to prska; S vama u ukotac, pa ma poput trska U pritegu vaem prsnule mi kosti. Ne, vas pomam nema snage da me satre, Ja sam gora gde se carske rude kriju, I na svaki udar raspu se i biju Iz mojijeh stena iskre zlatne vatre. O grmenje moje zube kri vreme, I u njemu svaka hajka lava nadje. Jo su moje snage gorda jedra ladje, Gde prosipa zora svoje dijademe. Miite se s **** Iz kaljue ove, Gde se oreola ovenosti cepa, Ja na timor idem, kuda srca lepa Kupe se i hrle na polete nove. Onamo, na vrhu, ko dan jedan beo, Ja hou s kopljem stati, ti, maglena hordo, I ko pozar zlatan, radosno i gordo, Na bregu lepote izgoreti ceo.

Proljee Nemoj, draga, noas da te san obrva I da sklopi oi na dueku mekom! Kada mjesec sine nad naom rijekom I na zemlju pane tiha rosa prva, Rodie se mlado proljee! I svuda Prosue se miris plavih jorgovana; I pahulje snjene padae sa grana U na bistri potok to bastom krivuda. Uzvie se Ljeljo nad naim Mostarom, I svaki e prozor zasuti beharom, Da probudi srca to ljube i gore... Zato nemoj, draga, da te san obrva! Doi, i u bati budi rua prva, I na mome srcu mirii do zore!

Vee na kolju Puina plava Spava, Prohladni pada mrak. Vrh hridi crne Trne Zadnji rumeni zrak. I jeca zvono Bono, Po kru dre zvuk; S uzdahom tuge Duge Ubogi moli puk. Klee kosturi suri Pred likom boga svog Istu. Al' tamo, Samo uti raspeti Bog. I san sve blie Stie, Prohladni pada mrak, Vrh hridi crne Trne Zadnji rumeni zrak.