1

Znanost i kultura 1

Sveuilite J. J. Strossmayera u Osijeku Odjel za kulturologiju Nastavnik: doc.dr.sc. eljko Pavi

Nastavni materijal iz kolegija Znanost i kultura 1

Osijek, prosinac 2012.

Znanost i kultura 1

Sadraj

1. Definicija znanosti i znanstvenog objanjenja..............................................................................4 1.1. Shvaanja znanosti ...................................................................................................................4 1.2. Obiljeja znanstvenog objanjenja ............................................................................................4 1.3. Znanstveni etos ........................................................................................................................8 1.4. Klasifikacija znanstvenih podruja .........................................................................................10 1.5. Klasifikacija znanstvenih istraivanja prema kriteriju primjenjivosti .......................................10 1.6. Znanstvene institucije.............................................................................................................11 2. Temeljni pristupi sociokulturnog prouavanja znanosti ...........................................................13 3. Sociokulturni pregled razvoja znanosti......................................................................................15 3.1. Starovjekovna znanost............................................................................................................15 3.1.1. Egipat i Mezopotamija.....................................................................................................15 3.1.2. Antika Grka .................................................................................................................18 3.1.3. Postoji li starovjekovna znanost? .....................................................................................27 3.2. Znanost u srednjovjekovno doba.............................................................................................29 3.3. Znanstvena revolucija.............................................................................................................34 3.3.1. Sociokulturni preduvjeti znanstvene revolucije ................................................................42 3.3.2. Hrvatski znanstvenici u doba znanstvene revolucije .........................................................47 3.4. Razvoj znanosti tijekom 18. i 19. stoljea ...............................................................................49 3.5. Razvoj znanosti u 20. stoljeu.................................................................................................54 4. Razvoj znanosti i znanstvene paradigme....................................................................................59 4.1. Temeljni pristupi promjenama znanstvenih teorija ..................................................................59 4.2. Psiholoki korijeni paradigmi .................................................................................................61 5. Znanost i pseudoznanost.............................................................................................................65 5.1. Osnovna obiljeja pseudoznanosti ..........................................................................................65 5.2. Astrologija .............................................................................................................................67 5.3. Alternativna (komplementarna) medicina ...............................................................................69 5.4. Kreacionizam .........................................................................................................................72 6. Stav javnosti o znanosti...............................................................................................................76 7. Znanost i mediji ..........................................................................................................................79

Znanost i kultura 1

8. Etiki aspekti znanosti ................................................................................................................82 8.1. Etike dileme suvremene znanosti ..........................................................................................82 8.2. Etika pitanja vezana uz eksperimentalna istraivanja.............................................................83 8.3. Etika pitanja vezana uz objavljivanje znanstvenih istraivanja...............................................85 8.4. Etika pitanja vezana uz biomedicinska (genetika) istraivanja .............................................86 8.5. Etika pitanja vezana uz patentiranje znanja ...........................................................................87 9. Znanstvena produktivnost ..........................................................................................................89 9.1. Vrednovanje znanstvenika i znanstvenih asopisa...................................................................89 9.2. Nobelova nagrada...................................................................................................................94 9.3. Znanstvena produktivnost i komercijalizacija znanja...............................................................95 10. Socijalni profil znanstvenika.....................................................................................................99 10.1. Socijalno porijeklo ...............................................................................................................99 10.2. Spol......................................................................................................................................99 10.3. Religioznost .......................................................................................................................103 11. Literatura ................................................................................................................................107

Znanost i kultura 1

1. Definicija znanosti i znanstvenog objanjenja.

1. 1. Shva anja znanosti

Pojam znanost u svakodnevnom se govoru, ali i znanstvenoj komunikaciji, shvaa na vie razliitih naina. Sve definicije i shvaanja znanosti mogue je svrstati u tri sljedee kategorije:

1. znanost kao korpus skupljenog znanja. 2. znanost kao skup metoda koje slue pronalaenju znanja (znanstveni tip objanjenja). 3. znanost kao specifian skup vrijednosti i normi kojima se znanstvenici slue u svom radu (znanstveni etos).

U prvom je znaenju naglasak na sadrajnom aspektu znanosti i na njezinoj sistematizaciji na pojedina znanstvena podruja, polja i grane. Drugim rijeima, pod pojmom znanost podrazumijeva se skup svih do sada postignutih znanja koja zadovoljavaju odreene kriterije znanstvenosti. U drugom se znaenju znanost uzima kao poseban nain istraivanja stvarnosti koji se fundamentalno razlikuje od drugih oblika spoznaje. U ovom se pogledu znanost smatra onim oblikom spoznaje do kojeg se dolazi primjenom strogo odre ene metodologije. Osnovna je sastavnica treeg znaenja znanosti sociokulturna, a njime se pretpostavlja da znanstvenici predstavljaju posebnu drutvenu grupu u ijem radu postoje i nekognitivni aspekti tj. specifi na znanstvena kultura. Drukije reeno, znanstvenici osim posebnog metodi kog naina dolaenje do spoznaje dijele i posebne vrijednosti i norme koje upravljaju njihovim radom.

1. 2. Obiljeja znanstvenog objanjenja

Osnovna je sastavnica znanstvenog objanjenja tzv. hipotetiko-deduktivni model. Znanstvenik, naime, postavlja teorije iz kojih proizlaze empirijski provjerljiva predvianja. Teorijske postavke proizlaze iz intuicije znanstvenika, njegovog cjelokupnog iskustva i drugih razloga koje nikada nije mogue posve precizno utvrditi. Zbog toga se obino i razlikuju dva konteksta znanstvenih teorija:

Znanost i kultura 1

1. Kontekst otkrivanja zato je neka teorija otkrivena upravo u odre enom trenutku1. 2. Kontekst opravdavanja zato je neka teorija tona ili netona. Drukije reeno, kontekstom otkri a bavimo se u onim situacijama kada pokuavao objasniti prihvaenost ili neprihvaenost pojedine teorije u odreenom vremenu ili razloge nastanka neke teorije ba u odre enom vremenu. Primjerice, moemo pretpostaviti da je evolucijska teorija nastala u 19. stoljeu, a da je prihvaanje doivjela tek u 20. stoljeu, upravo zbog njezinih postavki o fundamentalnom jedinstvu ovjeka i ivotinjskog svijeta i objanjenju svih osobina njihovim adaptivnim koristima (preivljavanje najprilago enijih). Naime, to su ideje koje su mnogima neprihvatljive zbog toga to se mogu shvatiti kao negiranje morala i religije. Kontekstom opravdanjka teorije bavimo se kada pokuavamo objasniti koja obiljeja ima neka teorija i zato je ta obiljeja ine prihvatljivijom ili neprihvatljivijom od drugih teorija. Kroz provjeru predvianja, u idealnom sluaju pomou eksperimenta, znanstvene se teorije zadravaju ili mijenjaju adekvatnijim ako se empirijska predvianja opovrgnu. Neki su od naina objanjenja koji su alternativa u odnosu na znanost sljedei: 1. znanje koje se smatra valjanim zbog autoriteta onoga tko ga postavlja 2. znanje koje se prenosi tradicijom 3. znanje koje se subjektivno (intuitivno) smatra valjanim bez objektivnih dokaza Sve ove vrste objanjenja razlikuju se od znanstvenog jer nisu, kao to je to sluaj sa znanou, utemeljene na objektivnim empirijskim spoznajama i otvorene za kritiko preispitivanje. U znanosti se, naime, valjanim smatraju samo one spoznaje koje su empirijski provjerljive, pri emu kriterije provjere postavlja znanstvena zajednica, a ne pojedinac. Kako je navedeno, znanstveno objanjenje sastoji se od teorija. Teorije se sastoje od odnosa meu konceptima pomou kojih se nastoji objasniti jedan dio stvarnosti. Znanstvene teorije uvijek nastoje postaviti openite zakone koji idu iznad konkretnih opaenih fenomena. Postoje i shvaanje znanosti koje se ne slae s ovim modelom tzv. idiografski pristup koji prouavane fenomene smatra jednokratnim i ne smatra generalizaciju nunim i moguim ciljem znanosti. Jedan je od primjera idiografskog pristupa znanosti povjesniar umjetnosti koji neki umjetniki pravac ili dogaaj tumai
1

Npr. na razvoj nuklearne fizike u prvoj polovici 20. stoljea poticajno je djelovalo dravno financiranje u svrhu izuma nuklearnog oruja.

Znanost i kultura 1

kao splet jednokratnih okolnosti. Primjerice, pojava naturalizma kao knjievnog pravca u drugoj polovici 19. stoljea moe biti protumaena specifi nim sociokulturnim okolnostima koje obiljeava dehumaniziranost industrijskog drutva, te socioloke i evolucijsko-biologijske teorije koje su ovjeka nastojale protumaiti kao produkt drutvenih i biolokih sila nad kojima nema kontrolu. Ovdje je vidljivo da se nastanak ovog knjievnog pravca ne nastoji protumaiti pomou op enite teorije umjetnikih pravaca, nego pomou specifi nih i jednokratnih okolnosti. S obzirom da znanstvene teorije uvijek nastoje generalizirati, one se obi no sastoje od dvije vrste pojmova: 1. teorijskih pojmova pojmova koji se ne mogu neposredno opaati. 2. operacionalnih pojmova pomou njih se mjere teorijski pojmovi. Jedan je od primjera znanstvene teorije socioloka teorija suicida (samoubojstva), koju je postavio Emile Durkheim. Prema njoj je nii stupanj socijalne integracije povezan s viom vjerojatnou poinjenja samoubojstva. Durkheim je operacionalno definirao socijalnu integraciju (teorijski pojam) kao osjeaj pripadnosti i sudjelovanje u drutvenim grupama (operacionalni pojmovi), te napravio predvianja da je stupanj samoubojstva vei kod osoba koje nisu u braku, kod ljudi koji ive u gradovima, kod protestanata nasuprot katolicima i sl. Drugi primjer je psihologijska teorija po kojoj srednja razina anksioznosti vodi do najveeg uspjeha u rjeavanja zadataka (dok mala vodi do nedovoljne motiviranosti, a velika do psiholoke blokade). Ovu je teoriju mogue operacionalizirati na puno naina jer treba odrediti kako e se mjeriti anksioznost (fizioloka reakcija, vidljiva uznemirenost, samoiskazana anksioznost i sl.) te na koji e se nain mjeriti uspjenost u rjeavanju zadataka i koji e to biti zadatci. Karakteristike su dobre znanstvene teorije sljedee: 1. Openitost 2. Provjerljivost (mogunost opovrgavanja) 3. Preciznost 4. Objektivnost Svaka je teorija to kvalitetnija to je op enitija tj. ako objanjava veliku koliinu empirijskih fenomena. Npr. Newtonova teorija gibanja openitija je od Keplerovih zakona planetarnih gibanja jer ne objanjava samo gibanje planeta nego svih tijela, pa je u tom smislu i bolja.

Znanost i kultura 1

Teorija bi trebala biti empirijski potvr ena kako bi mogli rei da je tona. Jedan od alternativnih pristupa potvrivanju valjanosti znanstvenih teorija ponudio je filozof znanosti Karl Popper, prema kojemu niti jedna teorija ne moe biti induktivno potvr ena budui da je broj takvih potvrda (eksperimenta) teorijski neogranien i esto ih je lako pronai. Me utim, svaka teorija moe biti opovrgnuta pa bi znanstvene eksperimente trebalo postavljati na nain da omoguavaju opovrgavanje teorije. Problem je s ovakvim shvaanjem taj da u sluaju opovrgavanja ne moemo biti sigurni je li teorija pogrjena ili je pogrjena neka od pretpostavki koja je koritena u testiranju teorije. Tako npr. nikad nismo sigurni jesu li mjerni instrumenti upotrijebljeni u istraivanju valjani i pouzdani (osobito kad su u pitanju drutveno-humanistike znanosti i mjerenje stavova ljudi). Osim provjerljivosti i openitosti, znanstvene teorije trebali bi odlikovati i preciznost i objektivnost. Preciznost, po mogunosti matematika, osim to je cilj sama po sebi, znanstvenika prisiljava i na jasnije definiranje pojmova ("Realno je samo ono to se moe izmjeriti" Galileo). Karakteristika objektivnosti znai da svi promatrai u jednakim uvjetima mogu ponoviti neko opaanje tj. da postoji suglasnost oko toga to treba opaati te da opaanje nije pod utjecajem osobnih sklonosti, stavova, vrijednosti i sl. onoga koji opaa. Znanstvene teorije prema sigurnosti njihovih predvianja dijelimo na: 1. deterministike teorije 2. stohastike teorije Kod deterministikih teorija krajnje se stanje nekog sustava moe predvidjeti iz zakona koji njime vladaju i poetnih parametara. Tako npr. iz Newtonovih zakona gibanja moemo predvidjeti do kolike e akceleracije sila odreene veliine dovesti masu odre ene veli ine. Stohastike teorije (zakoni) stanjima sustava pripisuju odre enu vjerojatnost, a ne predviaju ih s potpunom sigurnou. Prikazana slika znanosti pomou hipotetiko-deduktivnog modela idealistina je iz nekoliko razloga. Prije svega, moe se rei da injenice koje se promatraju ovise o tono odre enoj paradigmi i nemaju univerzalno predteorijsko znaenje2. Npr. znaenje prostora i vremena posve je razli ito u Newtonovoj teoriji i Einsteinovoj teoriji relativnosti. Zatim, ne koriste sve znanosti u podjednakoj mjeri hipotetiko-deduktivni model tj. on najbolje opisuje prirodne znanosti, dok drutvene znanosti i, pogotovo, humanistike znanosti esto koriste kvalitativne metode (metodu razumijevanja tj. hermeneutiku). Iz tih se razloga npr. na engleskom govornom podruju za znanstvenika koji dolazi iz prirodnih i srodnih znanosti koristi naziv "scientist", a za znanstvenika iz podruja humanistikih znanosti i umjetnikih podruja "scholar", a ova se razliitost oituje i u upotrebi sintagme "science
2

Vidjeti kasnije poglavlje o znanstvenim paradigmama.

Znanost i kultura 1

and humanities". Drugaije reeno, kriteriji znanstvenosti drugaiji su u pojedinim znanstvenim podrujima, pa se i smatra da pojedine znanosti treba procjenjivati na osnovu njihovih unutranjih obiljeja tj. kriterija znanstvenosti koji se unutar njih upotrebljavaju.

1. 3. Znanstveni etos
Prema Robertu Mertonu3, znanost ima vlastiti normativni etos koji se sastoji od etiri osnovne norme: 1. Univerzalizam 2. Komunalizam 3. Bezinteresni pristup 4. Organizirani skepticizam Ove norme nisu kognitivne naravi tj. ne pruaju kriterije istinitog i neistinitog znanja, nego oznaavaju specifinu znanstvenu kulturu tj. nain prihvatljvog ponaanja, ono to se smatra dobrim i korisnim. Drukije reeno, normativni etos trebao bi pridonositi stjecaju novoga znanja putem stvaranja pogodnih okvira, a ne putem pruanja kriterija istinite spoznaje. Univerzalizam znanosti znai da se znanstvene tvrdnje ocjenjuju na osnovu univerzalnih mjerila tj. imbenici poput nacionalne, etni ke, religijske, spolne, klasne i druge pripadnosti nisu relevantni za procjenu znanstvenog doprinosa, kao niti za nagraivanje znanstvenika. Znanost ovakvu vrstu univerzalizma dijeli s liberalno-demokratskim drutvom koje se zasniva na univerzalnim pravima pojedinca. Norma komunalizma znai da su znanstvene teorije javno dobro, da trebaju biti javno objavljene i da ih svatko dalje moe razvijati. Ukoliko bi znanstvene teorije bile privatno dobro, razvoj znanosti bio bi onemoguen. Uspjeni su znanstvenici nagra eni prestiom i priznanjem, no u dananje je vrijeme objavljivanje vre vezano i uz akademski poloaj i napredovanje. U ranijim vremenima, kada to nije bilo tako, znanstvenik je mogao kalkulirati s objavljivanjem vlastitih otkria kako ne bi pomogao drugima, istovremeno koristei spoznaje drugih za vlastita otkria. Kako istie Merton4, objavljivanje znanstvenih radova podlijee problemu kolektivne akcije (tragedy of the commons) kod kojega je svakom pojedincu u interesu da drugi pridonesu javnom dobru, a da mu on ili ona ne pridonesu.
3

Merton (1942.). Merton (1988.).

Znanost i kultura 1

Drugaije reeno, drava plaanjem i nagraivanjem znanstvenika omoguuje objavu onih teorija koje nisu neposredno komercijalno iskoristive (tzv. fundamentalna istraivanja), a koje znanstvenik inae ne bi objavio jer ga nitko za to ne bi nagradio. Iz tih je razloga drava osnovni financijer i organizator znanstvenog sustava. Bezinteresni pristup znai da znanstvenike odlikuje objektivnost tj. spremnost na prihvaanje znanstvenih teorija ak i kada nisu u skladu s njihovim osobnim uvjerenjima ili interesima. Norma organiziranog skepticizma znai da su sve znanstvene tvrdnje i teorije privremene te da ih je doputeno provjeravati i osporavati. Konformizam u znanosti nije znak lojalnosti nego krenje znanstvenog etosa. Mertonove norme bile su kritizirane zbog tri temeljna razloga5 : (1) navedene norme nisu potpune tj. mogue im je dodati niz drugih normi (individualizam, otvorenost za nova iskustva i sl.), (2) ove su norme izraz idealnog stanja stvari, a ne naina na koji se znanstvenici doista ponaaju i (3) norme nisu op e prihvaene me u znanstvenicima niti se od njih trai da ih potuju tj. norme su vie prikaz rada znansvenika koji slui za predstavljanje prema van, kako bi se dobilo drutveno priznanje i financijska sredstva. Moglo bi se, naime, rei da svaka od Mertonovih normi ima svoju kontra-normu, te da se znanstvenici esto ponaaju na nain tih kontra-normi6. Npr. znanstvenici se mogu ponaati na nain da ne potuju normu univerzalizma, budui da mogu ee itati i citirati radove ve poznatih znanstvenika (tzv. Matejev efekt). Bezinteresni pristup moe biti prekren sprjeavanjem napretka mladih znanstvenika kako bi stariji znanstvenici sauvali svoje pozicije, a normu komunalizma znanstvenik moe kriti tako da skriva svoja otkria kako bi ih patentirao. Organizirani skepticizam znanstvenik kri kada npr. brani svoje teorije i istraivanja ak i onda kada zna da nisu istiniti. U istraivanju ameri kih znanstvenika kojeg su proveli Anderson i sur. (2010) podrka Mertonovim normama kretala se od 73% (univerzalizam) do 91% (organizirani skepticizam). Najniu podrku, dakle, ima norma univerzalizma, to znai da znanstvenici prilikom ocjenjivanja neijega rada gledaju tko ga je napisao, a ne samo njegov sadraj. U ovome istraivanju pokazale su i se neke razlike izme u znanstvenih podruja, iako ne posve konzistentne. Npr. potivanje komunalizma najmanje prisutnim ocjenjuju znanstvenici iz podruja medicine, biologije i kemije, to vjerojatno odraava komercijalizaciju tih podruja i patentiranje znanje koje oteava njegovo dijeljenje. Istraivanje Andersona i sur. (2010) tako er ne potvr uje da znanstvenici ne shvaaju ozbiljno normativni etos tj. da on slui samo za stvaranje povoljne slike o
5
6

Navedeno na temelju Anderson i sur. (2010). Anderson i sur. (2010)

10

Znanost i kultura 1

znanosti i pribavljanje drutvenog ugleda i sredstava za istraivanja. Naime, u tome istraivanju razlika izme u starijih i mlaih znanstvenika u pogledu procjene u kojoj se mjeri znanstvenici rukovode pojedinim normama iz Mertonovog normativnog etosa nije niti izrazita niti konzistentna. Kada bi normativni etos sluio samo za stvaranje povoljne slike, tada bi mlai znanstvenici, koji tek ulaze u znanstvenu zajednicu, u znatno veoj mjeri vjerovali u njegovu prisutnost od starijih znanstvenika, a to u ovom istraivanju nije bio sluaj.

1. 4. Klasifikacija znanstvenih podruja

Znanost se, prema predmetnom podruju koje obuhvaa, klasificira na znanstvena podruja, polja i grane. Prema trenutnom hrvatskom zakonodavstvu7, znanost se dijeli na 7 znanstvenih podruja: 1. Prirodne znanosti (fizika, kemija, biologija, matematika, geoznanosti) 2. Tehnike znanosti (elektrotehnika, strojarstvo, gra evinarstvo, arhitektura, brodogradnja i sl.) 3. Biomedicina i zdravstvo (temeljne medicinske znanosti, veterina, stomatologija, farmacija i sl.) 4. Biotehnike znanosti (poljoprivreda, umarstvo, prehrambena tehnologija i sl.) 5. Drutvene znanosti (ekonomija, pravo, politologija, sociologija, psihologija i sl.) 6. Humanistike znanosti (filologija, filozofija, povijest, povijest umjetnosti, antropologija i sl.) 7. Interdisciplinarna podruja znanosti (javna uprava, europski studiji)

Ovoj se podjeli dodaju i umjetnika podruja i interdisciplinarna podruja umjetnosti.

1. 5. Klasifikacija znanstvenih istraivanja prema kriteriju primjenjivosti

Znanstvena se istraivanja, prema kriteriju primjenjivosti, klasificiraju na fundamentalna (temeljna), primijenjena i razvojna. Fundamentalna se istraivanja odnose na ona istraivanja iji je cilj dolaenje do novih znanja, bez obzira jesu li ona primjenjiva ili ne. Ovakva istraivanja trebaju biti objavljena u obliku znanstvenih
7

Tj. pravilniku kojeg donosi Nacionalno vijee za znanost.

11

Znanost i kultura 1

radova te nemaju neposrednu financijsku isplativost. Unato tom to nisu neposredno primjenjiva, ova istraivanja kljuna su za razvoj znanosti jer dovode do boljeg razumijevanja odreenog podruja stvarnosti, a u konanici i do razvoja spoznaja koje su primjenjive. Primjerice, otkrie gravitacije u poetku nije imalo nikakvu primjenu, no danas se npr. koristi za upravljanje umjetnim satelitima koji se koriste za vremensku prognozu, telekomunikacije i slino. Primijenjena se istraivanja odnose na rjeavanje konkretne problemske situacije pomou razvoja nove teorije, esto specifinije od fundamentalne teorije. Primijenjena istraivanja esto razra uju spoznaje do kojih se dolo u fundamentalnim istraivanjima kako bi te spoznaje bile primijenjene u odre enoj situaciji, no i primijenja istraivanje donose nove spoznaje tj. imaju teorijski znanstveni doprinos. Razvojna istraivanja predstavljaju najpraktiniji tip istraivanja budui da im je osnovni cilj razvoj novog proizvoda, usluge, tehnologije ili naina prizvodnje. Razvojna istraivanja esto rezultiraju patentima, kojima se istraivai ili istraivakoj instituciji garantira iskljuivo pravo na koritenje proizvod na odreeno vrijeme. Ova istraivanja obino ne donose proizvodnju novoga znanja tj. nemaju teorijski znanstveni doprinos.

1. 6. Znanstvene institucije
Svaki nacionalni znanstveno-istraivaki sustav sastoji se od etiri tipa aktera8: 1. Proizvoai znanja (znanstvene ustanove) 2. Financijeri znanstvene proizvodnje (javni i privatni) 3. Korisnici znanstvene proizvodnje 4. Donositelji odluka o znanstvenoj politici Znanstvene se ustanove mogu podijeliti na tri osnovna tipa: 1. Javni instituti 2. Ustanove visokog obrazovanja 3. Ostale ustanove (industrijski instituti, bolnice i sl.)

Prpi i Brajdi Vukovi (2005:30).

12

Znanost i kultura 1

Ove se ustanove znatno razlikuju po tipu znanstvenih istraivanja koje rade, te po komercijalnoj orijentaciji. Tako javni instituti rade najvie temeljnih istraivanja, "ostale ustanove" najmanje, dok su ustanove visokog obrazovanja negdje u sredini. Javni instituti rade i najvie komercijalnih istraivanja, slijede visokokolske ustanove te ostale ustanove. Podatci za Hrvatsku navedeni su u donjoj tablici.
Tablica 1 udio vrsta istraivanja u pojedinim ustanovama (izvor: Prpi i Brajdi Vukovi, 2005:58).

Javni instituti Fundamentalna Primijenjena i razvojna Mjeovita Ukupno 39,9% 27,0% 33,1% 100,0%

Visokokolske ustanove 22,3% 40,0% 37,8% 100,0%

Ostale ustanove 7,1% 57,1% 35,9% 100,0%

Izvor: Prpi i Brajdi Vukovi (2005:58).

Osim tri temeljna tipa znanstvenih ustanova u veini zemalja postoje i tzv. akademije. Naziv akademija vue korijen iz Platonove kole istoga naziva. Akademije su obnovljene tijekom renesanse gdje su oznaavale skupine ljudi koji su se okupljali zbog prouavanja znanosti, knjievnosti, prava i drugih podruja9. Neke od tih akademija stavljali su jai naglasak na znanstvena istraivanja, neke na prouavanje nacionalne kulture (osobito jezika), a neke su bile statusni klubovi u koje su mogli ui samo istaknuti znanstvenici ili drugi istaknuti lanovi drutva. Ovu mnogostrukost ciljeva i obiljeja mogue je nai i u dananjim akademijama, koje uglavnom imaju sljedee ciljeve: 1. Istraivaka uloga i uloga nadgledanja i usmjerevanja cijelog sustava znanosti10 2. Uloga financiranja znanosti i znanstvenika11 3. Savjetodavna uloga12 4. Poasna uloga (lanstvom se odaje priznanje najzaslunijim znanstvenicima).

Vidjeti poglavlje o Znanstvenoj revoluciji. Npr. Ruska akademija znanosti. 11 Npr. britanski Royal Society. 12 Npr. amerika National Academy of Sciences.
10

13

Znanost i kultura 1

2. Temeljni pristupi sociokulturnog prouavanja znanosti

Prema Josephu Ben-Davidu, osnovni pristupi sociokulturnog prouavanja znanosti mogu se razvrstati na temelju dva kriterija: 1. Djeluju li drutveni uvjeti samo na ponaanje znanstvenika i znanstvenu djelatnost (kontekst opravdavanja) ili na ideje i logiku strukturu znanosti (kontekst otkri a) 2. Prouava li se znanost na temelju interakcijskog ili institucionalnog pristupa. Prva dilema odnosi se na to moe li se pomou sociokulturnih preduvjeta objasniti ne samo zato je neka znanstvena teorija nastala u nekom vremenu, nego i njezin sadraj. Interakcijski pristup prouava meudjelovanje znanstvenika (podjela rada, meusobna suradnja, koformizam i grupni pritisak, citiranje i sl.), dok institucionalni pristup prouava organizacijska naela znanstvenih institucija, utjecaj ekonomskog i polititikog sustava na znanstvenu produkciju, utjecaj kulture i vrijednosnih sustava na znanost i slino. Krianje ova dva kriterija moe se vidjeti u sljedeoj tablici.
Tablica 2 osnovni pristupi sociokulturnog prouavanja znanosti

Interakcijski pristup Kontekst otkri a Kontekst opravdavanja

Izvor: prilagoeno na temelju Ben David (1986).

Institucionalni pristup 3 4

1 2

Interakcijski pristup koji se bavi kontekstom otkria (prvi pristup) relativno je est. Primjer takvog pristupa je teorija paradigmi Thomasa Kuhna, po kojoj znanstvenici koji rade u okviru jedne paradigme ine zatvorenu zajednicu koja dijeli isti pogled na predmet i metode vlastitog prouavanja, a problemi koji se prouavaju promatraju se kao zagonetke koje se mogu rijeiti unutar paradigme unutar koje djeluju. Nakon to paradigma vie ne nudi zadovoljavajua rjeenja na anomalije, dolazi

14

Znanost i kultura 1

do krize i postojea se paradigma rui. Znanstvenici tada prestaju biti zatvorena zajednica i razmatraju razliite ideje (esto i izvanznanstvene) koje im pomau da izgrade novu paradigmu. Prouavanje ideja i logike strukture znanosti (konteksta opravdavanja) na temelju interakcijskog pristupa (drugi pristup) vrlo je rijetko i ne donosi osobite uspjehe. Institucionalni pristup koji prouava kontekst otkria (trei pristup) nastoji objasniti zato su neke teorije u odre eno vrijeme prihvaene ili odbaene. Tako npr. Aleksandre Koyre smatra da je prihvaanje Newtonovske fizike olakano kritikom Aristotelove filozofije i porastom popularnosti platonizma u to doba. Institucionalni pristup koji pruava kontekst opravdavanja (etvrti pristup) tvrdi da se sam sadraj znanstvenih teorija moe protumaiti izvanznanstvenim utjecajima. Primjer predstavlja postavka po kojoj je politika teorija liberalizma rezultat nastanka kapitalizma. Naime, i jedan i drugi polaze od atomistikog pristupa po kojemu je primarna jedinica analize pojedinac, a drutvene se grupe (ukljuujui i dravu) stvaraju slobodnim djelovanjem pojedinaca. Drugi je primjer utjecaj Malthusovih postavki o stanovnitvu na Darwina i nastanak teorije evolucije. Naime, prevladavajui stavovi o siromatvu u viktorijansko doba (tj. shvaanje da je siromatvo rezultat nesposobnosti pojedinca) djelomino potaknuli Darwina na formuliranje postavke o prirodnoj selekciji preivljavanju najsposobnijih.

15

Znanost i kultura 1

3. Sociokulturni pregled razvoja znanosti

3.1. Starovjekovna znanost
3.1.1. Egipat i Mezopotamija Egipat i Mezopotamija predstavljaju poetke pismenosti i postavljanja znanstvenih pitanja - pitanja o univerzalnim pravilnostima u svijetu koji nas okruuje. Ove dvije civilizacije osobito su znaajne i zbog toga to su njihova znanstvena znanja preuzeli i dalje razvili Grci. Primjerice, Pitagora je prilikom dueg boravka u Egiptu upoznao osnove egipatske matematike, a Herodot je takoer prilikom boravka u Egiptu zabiljeio i prenio mnoga egipatska znanja. Civilizacije koje su se poevi od 5. tisuljea p.n.e. poele razvijati u dolinama Inda (Indija) i ute rijeke (Kina) tako er su znaile razvoj i napredak ljudske spoznaje, ali njihova postignua nisu preko Grka dola do Europe (Simonyi, 2012) . Kao i spomenute dvije civilizacije, Egipat i Mezopotamija (me urjeje) predstavljaju tzv. hidrauline civilizacije razvijene u dolinama velikih rijeka. Zemljite u tzv. plodnom polumjesecu koji ide od dananjeg junog Egipta do Perzijskog zaljeva omoguilo je razvoj agrarnih civilizacija, gradova, pismenosti, drutvenog raslojavanja uslijed stvaranja vika vrijednosti i slino. Poplave koje donose velike rijeke zahtijevale su organiziranu borbu protiv njih i izgradnju sustava navodnjavanja, to je zahtijevalo centralnu vlast, ali i tehnoloka znanja potrebna za njihovo izvo enje. Stoga se, primjerice, u Egiptu vrlo brzo razvijaju geometrijska znanja potrebna za stalno premjeravanje zemljinih parcela ije su granice brisale poplave. Podatke o egipatskoj i mezopotamijskoj civilizaciji danas uglavnom crpimo iz zapisa na papirusu (Egipat) i glinenim ploicama (Mezopotamija). Egipatskoj su civilizaciji bile dostupne velike koliine kamena koje su koristili za gradnju gra evina, a papirus je koriten za zapisivanje znanja. S druge strane, kamen je rijedak u Mezopotamiji pa se u ovoj civilizaciji i za gradnju gra evina i za zapisivanje koristila glina. Iz ovog su razloga graevine iz egipatske civilizacije dostupne i danas, dok su ouvani papirusi rijetki. S druge strane, nije sauvano puno graevina iz mezopotamijske civilizacije, ali su mnoge glinene ploice ostale ouvane (Simonyi, 2012). Danas se kao egipatski izvori, kada je znanstveno znanje u pitanju, najvie koriste tzv. Ahmesov papirus (oko 1 650. p.n.e) te tzv. moskovski papirus (oko 1 850. p.n.e). Ahmesov papirus esto se naziva i Rhindov papirus, po kotskom trgovcu i arheologu Henryju Rhindu koji ga je kupio u Egiptu u drugoj polovini 19. stoljea, a danas se uva u British Museumu. Moskovski papirus krajem 19. stoljea otkrio je Rus V.S.

16

Znanost i kultura 1

Golenichev, a uva se u Pukinovom muzeju likovnih umjetnosti u Moskvi. Najvei broj mezopotamijskih glinenih ploica dolazi iz Asurbanipalove knjinice u Ninivi, a danas se veina njih nalazi u British Museumu (Simonyi, 2012). Egipani su pisali hijeroglifima (boje rijei) koji su se sastojali od znakova koji su tumaeni semantiki ili fonetski, odnosno hijeroglifi predstavljaju izvjesnu kombinaciju slikovnog i fonetskog pisma. Deifrirao ih je Francuz Jean-Francois Champollion koristei tzv. Rosetta kamen na kojemu je egipatski tekst bio preveden na grki. Semanti ko itanje tumaenje hijeroglifa predstavlja situacije u kojima se hijeroglif svojim izgledom direktno referira na neki objekt ili akciju (ideogram) ili precizira znaenje rijei (determinativ). Primjerice, donji hijeroglifi redom znae lice, hodanje, kuu i patku.
Slika 1 - primjer egipatskih hijeroglifa

Hijeroglifi su mogli sluiti i kao determinativi, precizirajui znaenje rijei. Primjerice znak za papirus dodavao se rijeima koje predstavljaju apstraktnu ideju, a tri vertikalne crte mnoinu. Kod fonogramskog tumaenja znakovi nose odreeno zvukovno znaenje koje ne mora biti povezano s izgledom znaka. Primjerice, znak za patku zvuao je otprilike kao sot te se ovaj znak koristio i za prenoenje znaenje drugih stvari kada se izgovarao primjerice kao sit, set, ovisno o kontekstu. Primjerice, uzmimo da se vladar italo kao sit. U tom bi u sluaju u nekom kontekstu osoba mogla zakljuiti da znak za patku treba izgovoriti kao sit, odnosno da je u pitanju rije koja znai vladar. Prilikom pisanja brojeva Egipani su koristili posebne znakove za svaku jedinicu veliine:
Slika 2 - primjer egipatskih brojeva

Brojevi su pisani ponavljanjem znamenki, pri emu su vei brojevi pisani prije manjih, a to je ovisilo pisalo li se s lijeva prema desno ili obrnuto. Primjerice, broj pet stotina pisao se tako da se pet puta ponovio znak za stotina.

17

Znanost i kultura 1

Vidljivo je, dakle, da je nain pisanja znatno drukiji i manje praktian od suvremenog pisanja brojeva pomou brojevnog sustavau kojem isti znakovi nose razliitu koliinu u ovisnosti o poziciji unutar broja. Primjerice, broj 555 u dekadskom sustavu znai pet stotica, pet desetica i pet jedinica. Kako je napomenuto, potrebe navodnjavanja dovele su do izrazito vanih otkria u egipatskoj geometriji. Tako su Egipani poznavali formulu za volumen krnje piramide, a relativno su precizno izraunali i omjer opsega kruga i njegovog promjera (broj ). Razvili su i specifian nain mnoenja i dijeljenja na osnovu binarnog sustava tj. potencija broja 2. Primjerice, ako su eljeli izraunati umnoak brojeva 15 i 12, Egip ani su uzimali potencije broja 2 koje ine zbroj broja 12 (21 i 22 tj. 4 i 8) te ih pomnoili s 15 i zbrojili dobivene sume. Drukije reeno, 1512=180 zato to je 158+154=120+60=180. Dananjim nainom mnoenja zapravo broj 12 razlaemo pomou dekadskog sustava na jednu deseticu i jednu dvojku (10+2), mnoimo ih sa 15 i zbrajamo dobivene sume - 1512=180 zato to je 1510+152=150+30=180. Mezopotamijska se civilizacija neto prije egipatske razvila u dolinama Eufrata i Tigrisa u gradovima poput Ninive, Ura, Uruka, Lagasha i drugih. Mezopotamijska dostignua u matematici jo su znaajnija od egipatskih. Primjerice, poznavali su Pitagorin teorem, formule za kvadrat zbroja i kvadrat razlike, a doli su i do formule za kvadraturu kruga P = r2, razmiljajui na isti nain na koji i Leonardo da Vinci mnogo stoljea kasnije. Naime, shvatili su da mnoenjem opsega kruga 2r i njegova polumjera dobijemo povrinu koja je dvaput vea od povrine kruga. Stoga je P=2rr/2= r2. Prilikom raunanja u Mezopotamiji koriten je pozicijski brojevni sustav s bazom 60 seksagezimalni brojevni sustav, a upravo zbog toga danas koristimo sat podijeljen u 60 minuta, minutu podijeljenu u 60 sekundi, puni krug podijeljen u 360 stupnjeva. Primjerice, mi danas broj 346 shvaamo kao 346 = 3100 + 410 + 6. U Mezopotamiji taj bi broj bio shvaen kao 346 = 560 + 46 i zapisan s 5 znakova za broj 60 i znakom za broj 46. Mezopotamijski brojevni sustav nije bio isti brojevni sustav s bazom 60 jer nije imao posebne znakove za sve brojeve do 60. odnosno kao sub-bazu koristio je dekadski sustav, to se moe vidjeti iz prikaza mezopotamijskih brojeva od 1 do 59 na donjoj slici.
Slika 3 - primjer mezopotamijskih brojeva

18

Znanost i kultura 1

Pozicijski sustav pisanja brojeva, odnosno ideja da brojka (znak) nosi razliite veliine u ovisnosti o tome gdje se nalazi u broju, mezopotamijski je izum koji je prvo u vrlo slinom obliku upotrebljavan u ptolomejskom Egiptu. Zatim je prenesen u Indiju gdje je koriten za pisanje u dekadskom brojevnom sustavu. Ovo su pisanje preuzeli Arapi te su ga preko panjolskih muslimana preuzeli Europljani. Egipatska i mezopotamijska civilizacija oznaile su i poetak astronomskih promatranja i biljeenja. Egipani su tako uoili da poplave Nila poinju odmah nakon to se na nebu pojavi zvijezda Sirijus. Godinu su podijelili na 12 mjeseci, a svaki je mjesec imao 30 dana. Kako je to skupa inilo 360 dana, a godina se sastoji od 365 i dana, godinja su se doba kroz godinu postupno mijenjala. Rimski e vladar Julije Cezar ovakvoj podjeli godine dodati po jedan dan svake etvrte, prijestupne godine, a ovaj e se julijanski kalendar u Europi zadrati sve do 16. stoljea i uvo enja gregorijanskog kalendara. Astronomska su promatranja, osim predvianja godinjih doba, od Novobabilonskog carstva pa nadalje imala i astroloku svrhu. Iako su egipatska i mezopotamijska matematika i astronomska postignua bila znaajna, treba naglastiti da nije bilo u pitanju teorijsko znanje. Drukije reeno, kod matematikog znanja uvijek je rije o konkretnim brojevima, a nikad o strogom matematikom dokazu. Kod astronomskih pojava uvijek je rije o predvianju na temelju ponavljanja, a nikad o postojanju odre enog astronomskog modela koji bi objasnio meusobni odnos nebeskih tijela (Simonyi, 2012). I u jednom i u drugom sluaju ovo e teorijsko znanje na temelju egipatskih i mezopotamijskih spoznaja postii Grci.

3. 1. 2. Antika Grka Posebno mjesto unutar starovjekovne znanosti pripada anti koj Grkoj koja se moe smatrati preteom suvremene znanosti, ali i zapadne civilizacije. Uvjeti za razvoj znanosti u antikoj Grkoj bili su relativno povoljni zbog politike decentraliziranosti koja je omoguavala razvoj razliitih miljenja (ljudi koji se nisu slagali s postojeim reimom mogli su otii ivjeti u drugi polis). Osim toga, Grka je bila trgovaka civilizacija koja je na taj nain dolazila u kontakt s drugim civilizacijama i uila od njih. No ipak se ne moe govoriti o tome da je znanost u antikoj Grkoj postala drutvena institucija. Sloenija drutvena struktura i demokratski politiki ivot traili su vjetine govornitva i logike (tradicionalni moral se gubio i trebalo je pronai novi), pa su se filozofske kole i razvijale u tom pravcu. Ove su kole razvijale vjetine logikog razmiljanja, no u njima je znanost ipak bila u drugome planu. Tako i Sokrat (469. - 399. p.n.e.) razvija tzv. sokratsku metodu (niz pitanja kojima su se eliminirale kontradiktorne hipoteze) te smatra da se sve teme mogu kritiki i racionalno propitkivati. Konani cilj sokratske metode bio je stvaranje univerzalnih definicija. Npr. ispitivanjem

19

Znanost i kultura 1

razliitih vrsta pravednosti i pravednog postupanja dolazi se do dogovora to je to pravednost13. Ovdje treba naglasiti i da, bez obzira na razvoj slobode kritikog miljenja u anti koj Grkoj, ova sloboda jo uvijek nije bila neograniena. Npr. Atena je bila drutvo u kojemu se drutvena solidarnost odravala zajednikim vrijednosnim sustavom i zajednikom religijom. Tako su tzv. Eleuzinske misterije sluile kao ritualno iskazivanje i jaanje zajedni kog duha14, a posebno tovanje boice harmonije Afrodite od strane atenskih ena pokazuje znaaj kojega su drutvenom jedinstvu pridavali Atenjani, ugroeni stalnim ratovanjem i unutarnjim politikim borbama. U takvom su situaciji filozofi, koji su zahtijevali nesmetano kritiko propitivanje svega, bili nepopularni jer su ugroavali drutveno jedinstvo. Sokrat je tako odbio sudjelovati u Eleuzinskim misterijama jer se u vlastitom sudjelovanju u njima nije smjelo govoriti. Krug filozofa oko Sokrata esto je sumnjien za izrugivanje bogova15, pa je Sokrat 399. godine p.n.e. osuen zbog "kvarenja mladei i nevjerovanja u dravne bogove". Sokratovo su enje pokazalo je da je drutvena kohezija i vii drutveni ciljevi jo uvijek imaju prednost nad slobodom misli. Sokratov uenik Platon (427. 347. p.n.e) u svojim djelima (Drava, Zakoni, Dravnik, Timej itd.) nastavlja njegov put traenja univerzalnih obiljeja stvari. Naime, prema Platonu sve su stvari promjenjive i nesavrene te se empirijskim prouavanjem moe stei samo mnijenje, a ne istinska spoznaja. Stvarna se bt stvari nalazi u njihovim idejama koje predstavljaju nadosjetilne entitete. Platonova metafizika odraava se i na njegovoj politikoj filozofiji. S obzirom da je ivio u doba turbulentnih politikih dogaaja i promjena vladavine u grkim polisima, Platon je smatrao da se savreni oblik vladavini moe nai u ideji savrene drave, te da samo drava ozbiljena prema ovoj ideji moe stei trajnost i stabilnost16. U skladu sa svojim aristokratskim porijeklom17, ideju savrene drave vidi u vladavini najmudrijih tj. u vladavini filozofa. Platon u svom dijalogu Timej donosi i jednog od prvih znanstvenih modela po kojemu se svojstva tijela mogu svesti na elementarne oblike i njihovu strukturu, to je po svojoj osnovnoj ideji slino dananjem modelu po kojemu su tijela gra ena od elemenata koji su graeni od elementarnih estica. Platon u svom modelu ulogu elemenata daje pravilnim poliedrima tetraedru, heksaedru (kocki), oktaedru, dodekaedru i ikosaedru pri emu su ova, tzv. Platonova tijela, graena od istostrani nih trokuta, kvadrata i peterokuta (slika 4). Primjerice, kad razmotamo tetraedar dobit emo istostranine trokute, a kad razmotamo dodekaedar dobijamo pravilne peterokute (slika 5).
13 14

U skladu s praktinom svrhom svoje filozofije, Sokrat nije ostavio niti jedno pisano djelo. Eleuzinske misterije vjerojatno su predstavljale tovanje mita o Perzefoni, ija je latentna funkcija bila tovanje prirodnih ciklusa i suoavanje s vlastitom smrtnou (i pobjeivanje nad njome). 15 Jedan od Sokratovih uenika i veliki atenski vojskovoa Alkibijad osumnjien je za unitavanje atenskih kipova boga Hermesa, zbog ega je izbjegao iz Atene za vrijeme Peloponeskih ratova. 16 Popper (2003:29). 17 Platonovi ujaci bili su voe tzv. Tiranije tridesetorice koja je vladala Atenom kratko vrijeme nakon Peloponeskog rata, a prije ponovne uspostave demokracije.

20

Znanost i kultura 1

Slika 4 Platonova tijela (redom: tetraedar, heksaedar, oktaedar, dodekaedar, ikosaedar)

Slika 5 - razmotani tetraedar i dodekaedar

Njihov izgled Platona navodi na tezu da su etiri elementarne estice iz gr ke filozofije sainjene od ovih tijela. Primjerice, zemlja je sainjena od heksedara, to tumai njezinu stabilnost tj. injenicu da se raspada u vee komade, u grumenje. Vatra je gra ena od tetraedra, to daje dojam bockanja i boli prilikom njezinog doticanja. Voda je gra ena od ikosaedra jer tee lagano preko ruke, to podsjea na osjeaj ikosaedra u ruci. Oktoedar Platon povezuje sa zrakom zbog svoje finoe i blagih prijelaza. Iako se ovaj model danas ne smatra tonim, moderni modeli estine grae materije inspirirani su istim idejama simetrije i jednostavnosti, kao i ovaj Platonov. Stoga su mnogi suvremeni fiziari, poput Heisenberga, isticali Platona kao uzor18. Kako je vidljivo, atenske filozofske kole uglavnom su se bavile razmatranjem politikih i etikih pitanja, a ne znanstvenih pitanja u uem smislu. Najblie razvitku znanosti pribliila se Aristotelova (384. 322.) kola (tzv. Peripatetska kola u Likeju), no ubrzo je Aristotelova filozofija prerasla u dogmatski sustav koji nije pogodovao razvoju daljnjem razvoju znanosti. Aristotelova dinamika (teorija gibanja) strogo je odvajala gibanja nebeskih tijela, kao tijela koja se gibaju jednoliko, nepromjenjivo po krunici, od zemaljskih tijela koja se gibaju nepravilno. Zemaljska su gibanja dalje podijeljena na (1) gibanje ivih tijela, kao tijela koja ne zahtijevaju nikakvu vanjsku silu za gibanje (2) prirodna gibanja tijela koja takoer ne zahtijevaju nikakvu silu za gibanje npr. kamen baen u zrak pada na zemlju jer je sline grae kao i ona, a dim iz pei idu u zrak jer je sli ne gra e kao on (3)

18

Simonyi (2012: 61).

21

Znanost i kultura 1

gibanja koja zahtijevaju silu za gibanje jer se inae zaustavljaju npr. predmet koji smo udarili zaustavit e se nakon nekog vremena jer je sila naeg udarca nestala19. Sve navedene postavke Aristotelove dinamike proizlazile su iz promatranja i interpretiranja empirijskog svijeta, no opovrgnute su nakon pojave Galileja i Newtona. Openito se moe rei da je u antikoj Grkoj vrhunac znanja predstavljala filozofija iji je cilj bio stvoriti dobrog ovjeka i dobro drutvo, a ne empirijski istraivati prirodu. Stoga znanstvena postignua u to doba nisu bila kontinuirana, a znanost nije bila posebna drutvena institucija. Ipak, osim racionalno-logikog pristupa stvarnosti, prisutnog u filozofiji, u doba antike Grke dolazi i do prvih zaetaka pojedinih znanosti i do formulacije pitanja na koja e se odgovoriti kasnijim razvojem znanosti. U doba anti ke Grke dolazi do prvih razra enih pokuaja tumaenja gibanja nebeskih tijela. Shvaajui nebesku sferu kao podruje savrenosti Grci su smatrali da se nebeska tijela moraju gibati po krunici, kao najsimetrinijem obliku. Pokuavajui protumaiti kruno gibanje zvijezda tijekom noi 20 te nepravilnije putanje planeta21, grki matematiar Eudoks smatra da se Svemir sastoji od niza prozirnih kugli na koje su privrene zvijezde i planeti, a ovaj se model dobro slagao s poznatim kretanjima nebeskih tijela. Aristotel je tako er prihvatio ovaj model kretanja nebeskih tijela, no njihovo kruno kretanje kod njega proizlazi iz postavke po kojoj su nebeska tijela, za razliku od zemaljskih koja su graena od poznata etiri elementa, gra ena od petog elementa etera. Ta tijela su zbog toga nepromjenjiva i mogu se kretati samo po savrenim krunim putanjama. Zadnju kuglu u tom nizu, po Aristotelu, pokree tzv. nepokretni pokreta tj. neko vrhovno bie. U razdoblju anti ke Grke dolo je i do pojave historiografije kao znanosti. Herodot (484. 425. p.n.e.) u svojemu djelu Povijest donio je pregled razvoja Perzijskog carstva, grko-perzijskih ratova22, kao i etnografske i geografske zapise o tadanjim civilizacijama (Egiptu, Babilonu...). Za razliku od dotadanjeg prenoenja povijesnog znanja putem predaja i mitova, Herodot pokuava racionalno, nepristrano i sustavno ispitati dogaaje oslanjajui se na analizu dokumenata i svjedoenja oevidaca. Zboga toga ga se obino i naziva ocem povijesti. Unato tome, jo uvijek povijesne dogaaje dijelom objanjava sudbinom i boanskom intervencijom uzrokovanom nemoralnim ponaanjem ljudi. Za razliku od njega, Tukidid (460.395. p.n.e.) u svojemu djelu Povijest peloponeskog rata naputa ideju boanske intervencije i doga aje tumai uzrono-posljedinim odnosima. Tako Peloponeski rat
Simonyi (2012: 67). Danas je poznato da se ovo kruno gibanje moe protumaiti gibanjem Zemlje. 21 Grci su ova tijela zato nazvali planetima (gr. lutalica). 22 Zahvaljujui Herodotu poznati su detalji velikih povijesnih bitaka izmeu Grka i Perzijanaca Maratonsko polje, Termopilski klanac, Salamina iji je ishod znaajno utjecao na odnos Istoka i Zapada i nastanak zapadne civilizacije.
20 19

22

Znanost i kultura 1

tumai ekspanzivom politikom Atene koja je dovela do reakcije Sparte i njezinih saveznika, pri emu jo paljivije od Herodota analizira podatke na kojima temelji svoje zakljuke. Stoga ga se esto i naziva ocem znanstvene povijesti23. Tukidid se orijentirao iskljuivo na prouavanje politike povijesti, smatrajui sve ostalo nevanim ili manje vanim, to e ostati dominantnim pristupom u historiografiji sve do 20. stoljea24. Uz Pitagoru (582. 496. p.n.e.) i krug njegovih kolega i uenika tzv. Pitagorejsku kolu vezuju se i znaajni pomaci u matemati kom znanju, iako su matematiku razvijale i mezopotamijske civilizacije, osobito Babilonci. Pitagora je roen na grkom otoku Samosu, ali je mladost proveo u Egiptu i Babilonu (u zatoenitvu, nakon perzijskog osvajanja Egipta). Tamo se susreo sa dotadanjim matematikim spoznajama, ali je od egipatskog sveenstva preuzeo i ezoterinost pa je njegova kola postala mjeavina religijsko-filozofsko-matematikih spoznaja o kojima se u irem krugu ljudi znalo malo. kola je djelovala u Crotoneu, gradu koji se nalazi na jugu dananje Italije, a u to doba je bio grka kolonija. Uplevi se u politike borbe u tom gradu, Pitagora i njegova kola nestali su, to je pojaalo mnogobrojne legende koje su postojale jo za vrijeme njegova ivota. Danas Pitagoru najvie prepoznajemo po tzv. Pitagorinom teoremu, no on i njegova kola nisu ga otkrili, nego vjerojatno samo prvi dokazali. Vee znaenje za znanost od spomenutog teorema imalo je pitagorejsko uvjerenje o matematikoj sutini stvarnosti. Naime, Pitagora i njegov krug ne samo da je vjerovao da se stvarnost moe opisati pomou matematike, nego da sama stvarnost jeste matematika. Prema njima, brojevi nisu apstraktni entiteti, nego se nalaze u stvarima kao geometrijski oblici. Primjerice, pitagorejska definicija Pitagorinog teorema govori o tome da je u pravokutnom trokutu kvadrat nad hipotenuzom jednak zbroju kvadrata nad katetama, a ne da je a2+b2=c2 .

23

Iako i tu treba napomenuti da je Tukidid u neka svoja tumaenje donio dozu subjektivnosti, to je zapravo i neizbjeno kod prouavanja povijesti. Tako mu Karl Popper u svojoj knjizi Otvoreno drutvo i njegovi neprijatelji spoitava nesklonost demokraciji i optuivanju Atene za demokratski imperijalizam. Popper smatra da je Tukidid, koji je inae bio aristokratskog porijekla, bio skloniji oligarhijskom ureenju koje je teilo statinom drutvu u kojemu vlada nekolicina i koje traba odbaciti promjene (demokraciju, trgovinu i sl.). Popper zbog toga dri da je Tukidid u svom tumaenju Peloponeskog rata skloniji zauzeti stranu Sparte i njezinih saveznika. O tome vie u: Popper (2003:158-172). 24 Zbog svoje ideje da se vanjska politika moe svesti na tenju drava da osvoje i proire vlastitu mo smatra ga se i osnivaem doktrine politikog realizma, pa se njegovo djelo esto prou ava na diplomatskim i vojnim akademijama.

23

Znanost i kultura 1

Slika 6 Pitagorejska interpretacija Pitagorinog teorema

Drukije reeno, kvadrat broja stvarno je postojei geometrijski oblik koji postoji u stvarnosti, a ne apstrakcija. Ovaj pitagorejski sindrom25 vezan uz matematiku narav stvarnosti bio je prihvaen sve do 19 .stoljea kada se shvaa da za razliite fizikalne fenomene vae razliite vrste matematika, odnosno da matematika spoznaja nije op evaea. Spoznaja da su dijagonala kvadrata i njegova stranica nesumjerljivi tj. da postoje iracionalni brojevi, otkrivena od strane Pitagorejske kole, stoga je me u njima uvana u strogoj tajnosti jer je dovodila u pitanje matematiku sutinu stvarnosti. Prema crnohumornoj legendi, Hipasus, pitagorejac koji je prvi doao do te spoznaje, bio je baen s palube broda od strane drugih pitagorejaca. U antikoj Grkoj dolazi i do prvih elemenata znanstvene medicine. Nasuprot prijanjem magijskodemonistiko-animistikom pristupu (bolest kao rezultat opsjednosti "zlim silama"), grki lijenik Hipokrat (460.-377. p.n.e.) razvija tzv. teoriju humoralne patologije koja je trebala imati empirijsku podlogu. Naime, Hipokrat je smatrao da do bolesti dolazi u sluaju neravnotee izmeu etiriju osnovnih tjelesnih tekuina krvi, sluzi, ute i crne ui. Osim ove teorije, Hipokrat je opisao simptome mnogih tada najvaniji bolesti (suice, malarije itd.)26. Teorija humoralne patologije dovela je do metode lijeenja putem putanja krvi, a ova e metoda biti upotrebljavana sve do kraja 19. stoljea kada se uvia njezina neuinkovitost i znanstvena neutemeljenost27. Naime, ova je metoda mogla pomoi samo u nekim sluajevima (npr. visokog krvnog tlaka), a mogla je biti uinkovita jo samo zbog tzv. placebo efekta. Hipokratovo uenje nastavlja grki lijenik Galen (129.-210.) koji je ivio u anti kom Rimu. Galen je razvio prve teorije krvotoka i ivanog sustava, a bavio se i empirijskim seciranjem ivotinja kako bi doao do anatomskih i fiziolokih spoznaja28. U rimsko se doba medicina nije znaajnije razvila, iako su Rimljani iskustvenim putem doli do puno korisnih javno-zdravstvenih spoznaja (filtracija vodovodne vode, isuivanje movara kako bi se sprijeila malarija i sl.)29. Razdoblje helenizma (irenja grke kulture nakon osvajanja Aleksandra Makedonskog) oznaavalo je neto jai razvoj znanstvenih istraivanja. Tako je Eratosten iz Aleksandrije (276. - 195. p.n.e.) empirijskim putem doao do procjene Zemljinog opsega. Naime, u njegovo se doba pretpostavljalo da je Zemlja okrugla na temelju nekih intituitivnih dokaza. Primjerice, brod koji otplovljava na puinu polako nestaje s horizonta, pri emu vrh jedara nestaje posljednji. Ovu je pojavu teko protumaiti ako
25 26

Aronov (2003). Grmek (1996:93-94). 27 U 19. stoljeu se za putanje krvi najee koriste pijavice, a u ranijim razdobljima razliiti kirurki instrumenti. 28 Seciranje je radio na ivotinjama jer je seciranje ljudskog tijela bilo zabranjeno iz religijskih razloga. 29 Grmek (1996:95).

24

Znanost i kultura 1

ne pretpostavimo da je Zemlja okrugla. Eratosten je primijetio da u gradu Syeni (dananji Egipat) tijekom ljetnog solsticija ne postoje sjene na zidovima i pretpostavio je da se to dogaa zbog toga to suneve zraka u tom trenutku padaju okomito na taj grad. S druge strane, u tom istom trenutku u Aleksandriji se moe izmjeriti sjena koja iznosi 7 stupnjeva. Uz malo geometrijskog znanja moe se zakljuiti da udaljenost izmeu ova dva grada iznosi 7/365 opsega zemlje (slika dolje).

Slika 6 Eratostenov izraun Zemljinog opsega

S obzirom da je bilo poznato da udaljenost izme u ova dva grada iznosi oko 800 km30, Eratosten je zakljuio da ovaj opseg iznosi oko 40 000 km, to je blisko stvarnoj vrijednosti. Aristarh iz Samosa (310. - 230. p.n.e.) kombinacijom empirijske metode i geometrijskog znanja doao je do procjene udaljenosti izmeu Zemlje i Sunca te Zemlje i Mjeseca, a smatrao je i da je heliocentri ki sustav toan. No, kako nije bilo mogue primijetiti pomicanje (paralaksu) zvijezda, a to bi se moralo dogoditi ako je heliocentriki sustav toan31, tadanji su astronomi odbacili Aristarhov heliocentrizam, kojeg e ponovno oivjeti tek Kopernik. Umjesto heliocentrizma, bio je prihvaen Ptolomejev32 (83.-161.) geocentriki sustav. Ptolomej svoj je sustav opisao u djelu Synthaxis

30

Stvarna udaljenost nije bila tono poznata pa je i Eratostenova procjena opsega Zemlje bila priblina. Dananjim astronomskim instrumentima paralaksu je mogu e primijetiti, dok to u Aristarhovo doba nije bilo mogue, pa se inilo kao da zvijezde miruju jer zbog njihove velike udaljenosti nije bilo mogue primijetiti njihovo kretanje. 32 Ptolomej je bio astronom koji je ivio u Egiptu pod rimskom vladavinom, a pisao je na grkom.
31

25

Znanost i kultura 1

Mathematice (poznatije pod arapskim nazivom Almagest33), a prema njemu gibanje planeta oko Zemlje moe se opisati jednom veom krunicom, nazvanoj deferenta, dok se na deferenti nalazi sredite manje krunice ili epicikle, po kojoj se gibaju planeti. Ovakav model dobro se slagao s gibanjima planeta i sluio je kao jedini i vladajui astronomski model sve do Kopernika i kasnijeg prihvaanja njegovog uenja.

Slika 7 Ptolomejev sustav

Pomou epickli Ptolomejev sustav mogao je protumaiti tzv. retrogradno kretanje planeta. Naime, davno je primijeeno da se planeti kreu u jednom smjeru, zatim zaustavljaju i mijenjaju smjer kretanja. U ptolomejskom sustavu, planet se u donjem dijelu epicikle kree u jednom smjeru, u u gornjem dijelu u drugom smjeru. U donjoj je slici navedeno tumaenje ovog kretanja prema heliocentri nom sustavu.

33

U znaenju velika rasprava. Arapski naziv Ptolomejeva djela poznatiji je od grkog ili latinskog zbog toga to su, kao i kad su u pitanju drugi klasini mislioci, Europljani upoznali njegovo djelo preko Arapa.

26

Znanost i kultura 1

Slika 8 retrogradno kretanje planeta u heliocentrinom sustavu

Posebno znaajna institucija za razvoj znanosti u helenisti kom razdoblju bila je Aleksandrijska biblioteka. Grad Aleksandriju osnovao je makedonski vladar Aleksandar Veliki osvojivi Egipat pobjedom nad Perzijancima, a vlast nad Egiptom preuzima Aleksandrov vojskovoa Ptolomej. Biblioteka je osnovana vjerojatno u 3. stoljeu p.n.e. pod ptolomejskom dinastijom (Ptolomejevim nasljednicima), a cilj joj je bio skupljanje svih dotadanjih znanstvenih spoznaja. Nije tono poznato koliko je knjiga (svitaka papirusa) imala (vjerojatno oko 500 000), ali prema legendi svaki brod koji je uplovljavao u aleksandrijsku luku morao je predati sve knjige, koje su zatim kopirane i ostavljane u knjinici. Aleksandrijska je biblioteka bila dio muzeja koji je predstavljao i sredite znanstvenog rada, budui da su se unutar njega nalazile predavaonice, itaonice i neke vrste laboratorija. Mnogi poznati znanstvenici tog doba, poput Euklida i Arhimeda, dolazili su raditi u Aleksandriju, a neki od njih, poput Eratostena i Aristarha, bili su i glavni knjiniari Aleksandrijske biblioteke. Knjinica je prvi i drugi puta unitena tijekom vojnih sukoba u rimsko doba. Trei puta namjerno je unitena od strane aleksandrijskog patrijarha nakon uredbe cara Teodozija o zatvaranju poganskih hramova. etvrti i konani puta unitena je od strane arapskog kalifa Omara 642. godine.

3. 1. 3. Postoji li starovjekovna znanost? Znanost se kao posebna drutvena institucija pojavila u Europi u 16 i 17. stoljeu, te se odatle od 19. stoljea proirila kao model diljem svijeta. Postavlja se pitanje zato se to nije dogodilo sve do tada i zato je znanost kao institucija nastala ba u europskom (zapadnom) kulturnom krugu?

27

Znanost i kultura 1

Prema Josephu Ben-Davidu (1986), ova se injenica ne moe objasniti nedostatkom talenta ili nepostojanjem pojma znanosti. Naime, u svim je drutvima postojao sloj ljudi zainteresiranih za pravilnosti u prirodi, kao i ideja o razlikovanju ovih pravilnosti od magije i religije. Stoga su za nepostojanje znanosti kao posebne institucije vjerojatno odgovorni drutveni i kulturni imbenici. Naime, ova su se znanja pojavljivala i nestajala tj. nije bilo sustavnog i kontinuiranog znanstvenog istraivanja, kao niti prenoenja znanstvenog znanja. To je dovodilo do situacija da se pojedina znanstvena dostignua zaboravljaju i ponovno otkrivaju tek stoljeima kasnije. Tako je grka znanost djelomino otkrivena tek u razdoblju renesanse, a npr. Aristotela je srednjovjekovna Europa upoznala tek preko arapskog svijeta. Postojalo je i namjerno unitavanje znanstvenih spoznaja kako bi se zaustavio napredak (npr. u Kini krajem 3. stoljea p.n.e.). Za razliku od dananje situacije u kojoj postoje specijalizirane znanstvene institucije i mediji kojima se prenosi znanstveno znanje (specijalizirani asopisi, knjige i sl.), u starovjekovno se doba znanstveno znanje moglo nai u okviru filozofske, teoloke ili tehnoloke literature, a ovakva je situacija uglavnom ometala samostalni razvoj znanosti. Za prenoenje su znanja, dakle, uglavnom bili zadueni filozofi, tehnolozi, lijenici ili teolozi (religijske voe), no njihovi interesi i drutvena uloga nisu bili posve sukladni cijevima znanosti. Tehnolozi-praktiari svoj su rad djelomino bazirali na znanstvenim spoznajama, no njihova praksa nije mogla dovesti do razvoja znanosti iz vie razloga. Prije svega, teorija jo uvijek nije bila razra ena i mogla je objasniti relativno malo stvari. Tako je astronomija kroz iskustvo astronomske pojave povezala s godinjim dobima i stvorila primjenjive kalendare. No ovaj je zadatak potpuno rijeen relativno rano (ve u Babilonu) i daljnjeg napretka nije bilo. S druge je strane astrologija, unato to nije bila postavljena na znanstvenim osnovama, nudila rijeenje mnogih praktinih problema te su usluge astrologa bile vrlo cijenjene34 . Na slian je nain i medicina bila suoena s relativno oskudnim znanjem i mnotvom praktinih problema potrebom lijeenja ljudi. Kako bi sa sebe skinuli odgovornost za lijeenje ljudi i mogue neuspjehe lijenici su se oslanjali na magiju ili tradicionalnu medicinu; naime, u sluaju neuspjeha pri primjeni novih metoda lijeenja odgovornost bi bila iskljuivo na lijenicima. Stoga se medicina nije posvetila medicinskom istraivanju utemeljenom na znanosti, nego joj je cilj bio povezati se s drugim oblicima znanja i uvjeriti ljude da je uspjena. U arapskoj civilizaciji, kasnom antikom razdoblju i kranskoj Europi postojala i zabrana seciranja ljudskog tijela utemeljena na religijskim razlozima. Otud i konzervativnost medicine koja je trajala sve do modernog doba. Medicina je sve do prvih elemenata znanstvene medicine u antikoj Grkoj bila zasnovana na magijskoj i demonistiko-animistikoj teoriji po kojoj do bolesti dolazi zbog opsjednutosti zlim duhovima ili boje kazne. U skladu s time, lijeenje je bilo religijsko-magijski in.
34

Tako su se neki od poznatih astronoma (npr. Johannes Kepler) bavili astrologijom kako bi zaraivali za ivot.

28

Znanost i kultura 1

Ipak, mnogi su narodi empirijskim putem doli do odreenih pravila i postupaka koji su mogli pomoi u sprjeavanju i lijeenju bolesti35. Graditelji i arhitekti, s druge strane, nisu toliko bili povezani s magijom i religijom i oslonjeni na tradiciju, ali njihova praksa nije zahtijevala puno znanstvene teorije da bi bila uspjena, pa stoga graditeljska tradicija nije niti mogla dovesti do veeg razvoja znanosti. Primjerice, prilikom izgradnje atenskog Partenona koriteno je iskustveno znanje o optikim varkama, no ovo znanje nije bilo zasnovano na znanstvenim teorijama. Naime, u povijesti arhitekture poznata je izreka da "Partenon ne sadri ravne linije", a njome se cilja na injenicu da su linije, prema miljenju koje je zapoelo sa starorimskim arhitektom Vitruvijem, namjerno zakrivljene upravo zato da bi gledatelj dobio dojam ravnih linija, to je posljedica opti kih varki. Tako se stepenice zakrivljuju u sredini, a stupovi su lagano podebljani tako er u sredini.

Slika 9 atenski Partenon

Openito je kod svih tehnolokih (praktinih) struka medicine, astronomije i graditeljstva - esto dolazilo i do zaboravljanja znanstvene osnovice na kojoj je praksa sazdana budui da je bilo vanije primijeniti znanje, nego znati kako je do njega dolo. Nepovezanost tehnologije i znanosti u starovjekovnim kulturama, osobito onoj helenistikoj, bila je rezultat ne samo nerazvijenosti znanosti nego i tipa tadanje socijalne strukture. Naime, drutva su bila podijeljena na slobodne ljude i robove, pri emu su ovi potonji bili zadueni za fiziki rad za koji nisu bili plaeni. Jeftini robovski rad zaustavljao je ekonomsku motivaciju za razvoj tehnologije, a time i za daljnji razvoj znanosti. Na indirektan nain socijalna struktura zasnovana na robovskom radu stvorila
35

Npr. Egipani su ljudima koji su slabije vidjeli davali ivotinjsku jetru, to je zbog vitamina A koji se nalazi u jetri doista bilo uinkovito, unato tome to se tada nije poznavao uzrok te uinkovitosti (Grmek, 1996:84-92).

29

Znanost i kultura 1

je i prezir prema fizikom radu koji se, primjerice, ogleda u Aristotelovoj definicija roba kao orua koje govori. Ovaj prezir doveo je do toga da su mnogi pripadnici intelektualne elite svoje interese prema humanistikim, a ne prema praktino-znanstvenom znanju koje bi moglo popraviti materijalne uvjete ivota. Kod filozofa je, unato injenici da su se bavili i znanou, naglasak tako er bio na primjeni, a ne na teorijskom znanju. Zadatak filozofije bio je dati moralne poduke o tome kako stvoriti dobrog i mudrog ovjeka i dobro organizirano drutvo. Stoga je i naglasak bio na filozofiji morala, politike i prava, a ne na empirijskom istraivanju prirode, Svemira i poloaju ovjeka unutar njega. Zato je tradicija prouavanja prirode prenesena unutar magije i mistike, a ne u okvirima filozofije. Dakle, znanost je mogla postati posebna drutvena institucija samo ako joj se priznala posebna drutvena uloga (pronalaenje teorijskog znanja o prirodnim fenomenima), a to u tradicionalnim drutvima nije bio sluaj. Filozofi su bili usmjereni na pronalaenje pravila za nastanak savrenog ovjeka i savrenog drutva, dok graditelji i lijenici tako er nisu bili oslonjeni na teoriju iz razloga koji su opisani. Znanost nije mogla dokazati da su njezine spoznaje vane s moralnog, religijskog ili magijskog stajalita pa se stoga i nije smatrala potrebnom.

3.2. Znanost u srednjovjekovno doba

Kako je ranije napomenuto, helenistika kultura nije znaajnije povezivala tehnologiju i znanstveno znanje. Prezir prema radu i neefikasna ekonomija zasnovana na besplatnom robovskom radu, skupa s barbarskim osvajanjima, doveli su do pada Rimskog carstva i gubljenja tradicije helenistike kulture. Klasino naslije e uglavnom je izgubljeno, iako su neka znanja ostala sauvana. Prijenos klasinog naslijea u srednjovjekovnu Europu jednim se dijelom dogodio direktno, a jednim dijelom preko Bizanta i Arapa36. Dobar dio znanja sauvano je i preneseno zahvaljui Boeciju (480. 525.) i njegovim prijevodima dijelova Euklidovih Elemenata te dijelova Platonovog Timeja i Aristotelove logike. Beocije je bio savjetnik ostrogotskog vladara Teodorika Velikoga, a pogubljen je zbog politiko-vjerskih neslaganja s njim. Kako je Crkva bila protivnica Ostrogota i njihovog arijanskog uenja, Boecije je proglaen muenikom, a njegova djela sauvana. Osim ovih prijevoda, sauvana su i neka djela Seneke, Vitruvija, Lukrecija i drugih, pa Izidor iz Seville (560. 636.) skuplja sva postojea starovjekovna znanja u svojevrsnu enciklopediju. Kako je bio jedan od posljednjih zapadnjaka koji je poznavao klasino naslijee, njegova su djela bila glavni izvor za prouavanje ovoga naslijea u srednjovjekovlju.
36

Simonyi (2012: 129-136).

30

Znanost i kultura 1

Jedan dio klasinog naslijea prenesen je i putem Bizantskog carstva. Iako je Bizant bio poznat po tehnolokim dostignuima (npr. Aja Sofia, vojna tehnologija i sl.) te je bio gospodarski napredniji od Zapada najmanje do 12. stoljea, najvei dio sauvanog klasinog naslijea ipak se odnosio na knjievnost, a tek manji dio na znanost. Najvei dio klasinog naslijea indirektnim je putem prenesen putem Arapa. Arapi su, za razliku od Bizanta, potpuno ignorirali grko knjievno naslijee (npr. dramsku knjievnost), ali su bili vrlo zainteresirani za njezinu znanost37. Dodue, u poetnim osvajanjima nije bilo tako, pa je zabiljeeno da je kalif Omar 641.godine unitio sve preostale knjige u Aleksandrijskog knjinici, a time i vei dio klasinog znanja. Arapi do grkog znanja dolaze putem krana Nestorijanaca koji su ivjeli u Siriji, kao i putem kranskih znanstvenika koji odlaze u Perziju nakon to je bizantski car Justinijan 529. godine ukinuo sve filozofske kole. Uslijedili su prijevodi svih vanijih grkih mislilaca na arapski. Europa se s ovim prijevodima upoznaje na nekoliko toaka me ucivilizacijskog kontakta, od kojih su najvanije Sicilija, ponovna osvojena od Normana u 11. stoljeu, te panjolska. U panjolskoj su postojala arapska uilita u Toledu, Salamanci i Segoviji, na kojima su studirali i neki zapadnjaci te se tako postupno upoznavali s klasinim svijetom. Direktni prijevodi s grkog na latinski veine najvanijih mislilaca (Aristotela, Arhimeda, Euklida, Ptolomeja) dogaaju se uglavnom u 11. i 12. stoljeu. Dugo razdoblje srednjovjekovlja, iako po mnogim obiljejima nije bilo pogodno za razvoj znanosti, dovodi do postupnog razvoja tehnologije i mijenjanja kulturoloke valorizacije ljudskog rada38. Sv. Benedikt iz Nursije (480. - 543.) osniva vlastiti redovniki red, a u njegovim se pravilima naglaavaju i duhovni (kontemplativni) i aktivni ivot ora et labora (moli i radi). Time ljudski rad zadobiva novo dostojanstvo jer se shvaa kao aktivnost koja se tako er radi na milost boju tj. aktivnost koja predstavlja vjersku dunost. Tjelesni rad tako postaje neto dostojno i intelektualnih elita, a ne samo obinih ljudi. Sv. Franjo Asiki (1181. 1226.) osnivanjem franjevakog reda i svojim naglaavanjem ljubavi prema prirodi, dovodi do novog interesa za istraivanje prirode. Kroz cijelo srednjovjekovlje dolazi do niza izuma poput postupnog usavravanja upotrebe vodene energije mlinovi, izvlaenje vode iz rudnika, usavravanja pluga, izuma plodoreda jesenska i zimska sjetva te treina zemlje na ugaru. Ovi izumi omoguavaju postupni gospodarski razvoj, a zasnovani su, osim na relgijskim promjenama navedenim gore, na promjeni socijalne strukture. Naime, budui da tijekom srednjovjekovlja postupno dolazi od nestajanje robovskog rada, dolazi do potrebe izuma strojeva, a time i do tehnolokog razvoja. Socijalna struktura zasnovana na podjeli na

37 38

Simonyi (2012: 133). Simonyi (2012: 122).

31

Znanost i kultura 1

feudalce i kmetove, tako er u odreenoj mjeri motivira one koji rade na zemlji (kmetovi) na pokuaje poveanja produktivnosti u poljoprivredi. Znanost u suvremenom smislu nije postojala u doba srednjovjekovlja, no veliki korak u tom smjeru uinjen je osnivanjem sveuilita. Sveuilita su bila organizirana kao korporacije tj. organizacije s vlastitom pravnom osobnou koju su svjetovne i crkvene vlasti potovale, to je stvorilo odreeni prostor slobode u kojemu se moglo relativno neometano raspravljati o znanosti. Sveuilita su, ak i kada odreena pitanja nisu empirijski istraivala, postavljala znanstveno relevantna pitanja koja e biti odgovorena kasnije. Osim toga, sveuilita su stvorila odre enu vrstu "institucionalne memorije" tj. omoguila su prenoenje znanja stvarajui znanstvenike, ali i knjige, knjinice i sl39. Znanost, naime, za vlastito prenoenje treba posebne institucije tj. ne moe se prenostiti preutno, s generacije na generaciju, kao npr. tehnologija. Korijeni sveuiline akademske slobode mogu se nai u dokumentu Authentica Habita (1155), kojim je car Fridrich I Barbarossa, potaknut okolnostima u Bologni, sveuilitima dao neke povlastice poput slobodnog putovanja u svrhu pouavanja i uenja, izuzea od gradskih sudova i drugih povlastica koje su uobiajeno imali klerici (sveenstvo). Osobito je vano bilo izuzee od kolektivnog kanjavanja zbog djela koja su poinili sunarodnjaci sveuilitaraca. Naime, kako su studenti dolazi iz raznih dijelova Europe, zbog naela kolektivne krivice esto su bili kanjavani zbog neega to su uinile osobe iz njihove drave. Osim careva, ovakve povlastice davale su i pape, a esto su dovodile do sukoba s gradskim vlastima budui da su sveuilitarci zloupotrebljavali imunitet i krili lokalne zakone40. esto se dogaalo i da zbog sukoba sveuilitarci prekinu nastavu na nekoliko godina ili presele u drugi grad. Ova akademska sloboda, me utim, nije u potpunosti ukljuivala pravo samostalnog odreivanja onoga to e se uiti i pouavati, iako je sloboda odreivanja nastavnog programa bila razliita u razliitim podrujima znanosti. Tako su podruja geometrije, algebre i empirijske astronomije bila relativno neproblematina jer nisu bila u suprotnosti s crkvenim dogmama pa ih Crkva nije niti pokuala regulirati i nadzirati. S druge strane, pitanja prirode Svemira bila su vrlo osjetljiva jer su mogla doi u koliziju s crkvenim uenjem41 Prva srednjovjekovna sveuilita u Europi obino su izniknula iz starijih kola koja su se razvijala oko katedrala i samostana. Primarna funkcija katedralnih kola bila je kolovanje sveenstva, no s vremenom su se u njih primala i djeca iz aristokratskih slojeva koja nisu trebala postati sveenici nego su se kolovali za poloaje u administraciji. Katedralne kole se osobito brzo ire u razdoblju tzv. Karolinke renesanse, budui da Karlo Veliki, kroz zakon poznat kao Admonitio Generalis, osnivanje katedralnih kola ini obvezom svake biskupije. Katedralne kole imale su slian nastavni program
39 40

Bekar i Lipsey (2002). Vjerojatno najpoznatiji takav sukob izmeu sveuilitaraca i graana bio je onaj u Oxfordu 1355., kada je u njemu stradalo stotinjak ljudi. 41 Bekar i Lipsey (2002:13).

32

Znanost i kultura 1

kao i kasnija sveuilita, samo na neto nioj razini. No, katedralne kole nisu imale vlastitu pravnu osobnost tj. nisu bile korporacije, kao to je to sluaj sa sveuilitima. U prvoj fazi razvoja sveuilita latinska rije za sveuilite universitas oznaavala je samo

cehovsku zajednicu nastavnika i/ili studenata (npr. Universitas magistrorum et scholarium), dok u drugoj fazi poinje oznaavati sveuilite kao korporaciju. U prvoj se fazi sveuilite esto oznaavalo izrazom studium generale, a taj izraz predstavlja osnovicu hrvatske rijei sveuilite. Ovim se izrazom naglaavalo da sveuilite treba imati sve tada uobiajne fakultete, a to je bio i jedan od osnovnih uvjeta za formalno stjecanje statusa i naziva sveuilita. Prvo srednjovjekovno sveuilite u Europi osnovano je u Bologni 1088. godine, iako carsko priznanje dobiva tek 1158. godine. No, ranija se godina obino uzima kao godina osnivanja, a to danas ini i smo sveuilite u Bologni, zbog injenica da je 1088. godine to sveuilite osnovano kao korporacija studenata, to je predstavljalo revolucionarnu i dalekosenu novinu. Zatim su slijedila sveuilita u Parizu (1150), Oxfordu (1167) itd42. Nastanak sveuilita i njihovo masovno irenje upravo u 12. i 13. stoljeu moe se povezati sa jaim gospodarskim razvojem koji dovodo do potrebe veeg broja obrazovanijih (pismenih) ljudi za obavljanje administrativnih poslova. K tome, tzv. Gregorijanska reforma unutar Crkve jai je naglasak stavila na poznavanje kanonskog prava i jae obrazovanje smih sveenika i redovnika. Ova su sveuilita inila jedinstveni akademski sustav u Europi budui da je akademski stupanj steen na jednom od sveuilita oznaavao mogunost pouavanja na svim drugim sveuilitima (tzv. ius ubique docendi), iako su to pravo u poetku imala samo sveuilita u Bologni, Parizu i Salernu, a svako je sveuilite ovo pravo moralo dobiti posebnom papinskom ili carskom poveljom. Sveuilita su obino osnivana na tri naina, a naini njihova osnivanja obino su definirali i naine financiranja: 1. Sveuilita osnovana od strane samih nastavnika i studenata (npr. Sveuilite u Bologni), pri emu su nastavnika plaali sami studenti. 2. Sveuilita osnovana i financirana od strane Crkve (npr. Pariz) 3. Sveuilita osnovana i financirana od strane drave vladara (npr. Oxford)

Osim naina financiranja, osniva sveuilita usmjeravao je i osnovnu orijentaciju sveuilita. Tako se u Bologni uglavnom pouavalo pravo, a u Parizu teologija.

42

Godine nastanka pojedinih srednjovjekovnih sveuilita esto su pribline jer nisu poznati toni trenutci u kojima su ta sveuilita bila priznata od strane carske i/ili papinske vlasti.

33

Znanost i kultura 1

Studij je bio strukturiran na nain da se prvih est godina na Filozofskom fakultetu prouavalo tzv. sedam slobodnih vjetina43 (septem artes liberales) trivij44 (gramatika, retorika i dijalektika) i kvadrivij (aritmetika, geometrija, astronomija i glazba). Nakon toga se kolovanje moglo nastaviti na medicinskom, pravnom ili teolokom fakultetu. Uenje nije bilo istraivakoga tipa, nego je koritena tzv. skolastika metoda. Naime, uglavnom se uilo iz knjiga koje su smatrane vrhuncem spoznaje na nekom podruju (npr. Aristotelova Fizika ili Summa theologiae Tome Akvinskoga). Drugaije reeno, istina nije bilo neto to je trebalo pronai metodama empirijskog istraivanja, nego neto to je ve poznato i zapisano u knjigama velikih uitelja. Upuenost na autoritete vidljiva je i iz injenice da se sveuilini kolegiji nisu organizirali prema temama (sadrajno), nego su okosnicu inile pojedine knjige. Stoga se o srednjovjekovnim sveuilitima i ne moe govoriti kao o tvorcima znanosti i znanstvenog istraivanja, iako su prvi moderni znanstvenici obrazovani na sveuilitu i na njima su uglavnom i predavali (Galileo, Newton, Kopernik itd.) Drugaije reeno, svrha srednjovjekovnih sveuilita bila je obrazovati sveenike, pravnike, dravne slubenike i lijenike, a ne proizvoditi znanost i znanstvenike. Stoga su se najvanija znanja odnosila na filozofiju, teologiju, klasinu filologiju i teorijske aspekte medicine. Znanost je nalazila svoje mjesto na sveuilitima, no to je mjesto bilo drugorazredno jer je znanost bila integrirana u druge discipline. Npr. kemija je bila dio medicine, a fizika dio filozofije, pa je iz tih razloga bavljenje znanou bilo stvar individualnih sklonosti pojedinih znanstvenika, a ne dio sustava. Zato se i moglo dogoditi da se jedan nastavnik medicine mogao baviti kemijskim istraivanjima zbog svojih interesa za kemiju, dok bi se njegov nasljednik bavio samo prakti nim lijenitvom te nije nastavio ta istraivanja jer to nije bio obvezan raditi45. Neutemeljenost pojedinih znanosti u empirijskim spoznajama moe se vidjeti i na primjeru srednjovjekovne medicine. Naime, medicina je u srednjovjekovno doba bila uglavnom zasnovana na komentiranju starih tekstova (uglavnom Galena), a postojala je i podjela na teorijsku i praktinu medicinu46 . Teorijska medicina prouavana je na sveuilitima, a studenti koji su zavrili studij medicine zvali su se fizicima (ili medicima). Praktinom medicinom bavili su se kirurzi koji su bili obrtnici i nisu bili sveuilino obrazovani. U veini su zemalja zanimanja brijaa i kirurga bila fuzionirana, to ukazuje na neznanstvenu podlogu ovoga zanimanja u srednjovjekovno doba. Ovakva je podjela uglavnom rezultat crkvene zabrane bavljenja medicinom redovnicima, doneene na koncilu u Clermontu (1130.), kao i pravila da sveenik ne smije prolijevati krv47.

43

Ove vjetine su se nazivale slobodnim jer nisu ukljuivale znanje koje je bilo neposredno i praktino primjenjivo. 44 Trivij je bio neto jednostavniji od kvadrivija, iz ega proizlazi i etimologija rijei "trivijalan". 45 Ben-David (1986:77). 46 Jaki (1996:41). 47 Grmek (1996:99).

34

Znanost i kultura 1

3.3. Znanstvena revolucija

Tzv. znanstvena revolucija u 16. i 17. stoljeu uglavnom se odnosi na otkri a koja su se dogodila u fizici (najvie astronomiji) i matematici. Me utim, prve naznake ove revolucije mogu se vidjeti i u srednjovjekovno doba, kao i u renesansi. Tako se u Europi od 11. stoljea poinje osjeati bu enje duhovnog ivota, koje neki pripisuju ponovnom otkriu grke misli, neki tehnolokom napretku, a neki poveanom utjecaju kranstva48 U renesansno vrijeme moe se uoiti pomak prema drukijem shvaanju znanosti i spoznaje. Naime, renesansno razdoblje oznaava i potpuni pomak prema utilitarnosti ljudske spoznaje49. U antikoj Grkoj i Rimu visoko se cijenila teoretska spoznaja koja nije bila usmjerena prema prakti noj koristi (Grka), odnosno sudjelovanje u politikom ivotu (Rim). Primjerice, Grci su prezirali sve one ljudske aktivnosti koje su bile usmjerene nudom (fizi ki rad, rad za plau), nasuprot istoj kontemplaciji istine (theoria) ili politikom ivotu. Svojevrsni prezir prema praktinosti zadran je u kranstvu, iako je ljudski rad, s obzirom da je bio posljedica prvobitnog grijeha, zadrao odre enu vrstu dostojanstva. Renesansa dovodi do potpune reorijentacije odnosa prema praktinosti spoznaje. Primjerice, Francis Bacon u djelu Novum Organum istinu izjednaava s korisnou, smatrajui da se istina otkriva upravo tragajui za onim oblicima spoznaje koji ljudima donose praktinu korist i ovladavanje svijetom Prirode. Osobito veliki utjecaj na nastanak novovjeke znanosti imala je tradicija tzv. hermetizma, koja se temelji na djelu Corpus Hermeticum. Ovo je djelo na grkom jeziku nastalo tijekom helenistikog razdoblja, no dugo je vjerovano da ga je napisao Hermes, kao i da predstavlja izvor iz kojega su ideje crpili svi veliki starovjekovni mislioci50. Istina je zapravo drugaija, budui da Corpus Hermeticum predstavlja kompilaciju judaizma, kranstva, platonizma, stoicizma, astrologije, alkemije i drugih tradicija51 . U njegovoj osnovi stoji tajno znanje, dostupno samo povlatenoj eliti mislilaca, a koje je ovjeka trebalo osposobiti na gospodarenje prirodom i upravljanje tajnim silama koji stoje u njenoj pozadini. Helenizam, u kojemu je nastalo ovo djelo, openito je oznaavao pomak prema prakti noj upotrebi znanja, nasuprot grkom idealu teoretskog znanja koje se stjee zbog samoga sebe. Hermetizam je tako obeavao produenje ivota, stjecanje bogatstva, predvi anje budunosti i slino.52

Dougherty (2009). Prema Jaroszyinski (2007: 134-138). 50 Prema Jaroszyinski (2007: 139-140). 51 Tako je npr. Roger Bacon smatrao da je filozofija koju je Bog izvorno prenio Adamu, preko istonjakih mislilaca, Grka i idova dola do tadanje Europe. Drugaije reeno, uvrijeeno je miljenje bilo da su prijanji mislioci prenosili izvornu istinu, iako u nesavrenom obliku. Hermetika tradicija gledana je upravo na taj nain. 52 Prema Jaroszyinski (2007: 140).
49

48

35

Znanost i kultura 1

Upravo iz hermeti ke tradicije Francis Bacon preuzeo je svoju ideju o znanju kao moi, iako je od nove znanosti zahtijevao metodi nost i empirijsku potkrijepljenost, a hermetiki utjecaj postojao je i u sluaju Luthera i drugih protestantskih mislilaca. Luther je, primjerice, tenju za apsolutnim znanjem smatrao uzaludnom i grenom, dok su spoznaja prirode i praktino znanje zauzimali puno vaniju poziciju, kao naini shvaanja bojeg stvaranja. Hermetika tradicija bila je vrlo utjecajna u razdoblju renesanse, a njezine ideje utjecale su na nastanak suvremene znanosti. Primjerice, alkemijska tradicija utjecala je na nastanak kemije i drugih znanosti. Alkemiari su nastojali pronai naine pretvaranja svih metala u zlato, polazei od osnovne ideje da su svi metali graeni od iste tvari, ali da imaju razliitu "duu". Iako je ova ideja bila pogrena, alkemiari su polazili od eksperimentalne metode, a tu su metodu preuzeli i novovjekovni znanstvenici 53. Novovjekovna je znanost odstupila od hermetike znanosti na nain da je znanost uinila javnim i demokratskim projektom, dok je hermetizam smatrao da je znanje opasno prenositi irokim krugovima ljudi, te da samo znanstvenici mogu odluiti koje je znanje mogue prenijeti drugima. Ova je ideja bila tako op eprihvaena da su tenje novovjekovnih znanstvenika za demokratizacijom znanja doekane s otporom trgovaca, obrtnika i dravnika. Prve dvije skupine bojale su se gubitka profita, a dravnici su smatrali da demokratizacija znanja moe ugroziti dravnu stabilnost54. Odreeni utjecaj na nastanak novovjeke znanosti imala je i idovska kabala (preneseno znanje), koja je svojim misticizmom brojeva i utilitarnom usmjerenou inspirativno djelovala i na renesansne mislioce55. Znanstvena revolucija pripremljena je pojavom heliocentrinog sustava kojeg je predloio Nikola Kopernik (1473. 1543.), a u kojemu se se svi planeti (ukljuujui i Zemlju) gibali oko Sunca. Ovaj sustav unio je znaajne promjene u pogledu na svijet, pa se obi no i naziva kopernikanskim obratom. Naime, heliocentri ni sustav znaio je da Zemlja i ljudi nemaju povlateni poloaj u Svemiru, to je poetak osporavanja religijskog svjetonazora. Pri tome valja spomenuti da Kopernik ipak nije mogao dati eksperimentalne dokaze u prilog svoje teorije, unato njezinoj matematikoj jednostavnosti. Naime, kao i u sluaju Aristarha stoljeima ranije, nepostojanje zvjezdane paralakse koriteno je kao dokaz heliocentrizma. Osim toga, kretanje Zemlje nije mogue primijetiti u svakodnevnici, dapae

53 54

Prema Jaroszyinski (2007:142) Iako treba naglastiti da je ak i Bacon, kao pionir tenje za demokratizacijom znanja, u svojoj Novoj Atlantidi iznio ideju da ak i dravnici ne bi trebali biti upoznati sa svim znanstvenim otkriima (Prema Jaroszyinski (2007:142) 55 Osnovne ideje kabale mogu se uoiti kod esenskih mislilaca u 2.st. p.n.e., a sam termin nastao je u 11. stoljeu. Najvei razvoj doivjela je meu panjolskim idovima, a nakon istjerivanja idova iz panjolske (kraj 15. stoljea) kabalistika tradicija prenesena je u druge dijelove Europe (Prema Jaroszyinski, 2007: 142)

36

Znanost i kultura 1

svakodnevno iskustvo govori u prilog tome da je Zemlja nepomina56, zbog ega je heliocentrizam odbacio i poznati tadanji astronom Tycho Brahe. Kopernikovo djelo na poetku nije nailo na osudu Crkve zbog toga to Kopernik vlastito djelo predstavio kao matematiku hipotezu, a ne kao fizikalnu stvarnost. Naime, Kopernik je naveo da se smjetanjem Sunca u sredite mogu preciznije predvidjeti astronomski fenomeni, a ne da je to nuno doista tako. Na taj nain heliocentrizam postaje orue za predvianje fenomena, a ne model stvarnosti. K tome, s obzirom na to da je i Kopernik smatrao da se putanje planeta krune, nije mogao dati preciznije tumaenje kretanja nebeskih tijela od onih koje je u tome trenutku ve davao ptolomejski sustav. Preciznije tumaenje moglo se postii tek dodavanjem novih pretpostavki, kao to su Ptolomejeve epicikle, no time je Kopernikova teorija gubila svoju glavnu prednost jednostavnost. Kopernik je ostao u okviru tradicije i time to je vjerovao da su planeti privreni na kugle, to je vidljivo i iz naslova njegovog glavnog djela. Nakon Galileovih dokaza u prilog heliocentrinog sustava, Kopernikovo glavno djelo O kretanju nebeskih sfera (De revolutionibus orbium coelestium) stavljeno je na tzv. indeks zabranjenih knjiga (Index librorum prohibitorum), a ovu je zabranu Katolika crkva u potpunosti skinula 1835. godine. Koliko su izloene ideje bile opasne, pokazuje i injenica da je Kopernik oklijevao s objavljivanjem knjige i da ju je objavio tek neposredno prije vlastite smrti. Prvi znaajniji problemi s prihvaanjem kopernikanskog sustava poinju onda kada talijanski dominikanac Giordano Bruno (1548. - 1600.) prihvaa Kopernikove ideje dodavi im postavke o beskonanosti Svemira i mnogim postojeim svjetovima. Naime, Bruno je smatrao da je Zemlja jedan od postojeih planeta u mnogobrojnim svjetovima koji se okreu oko zvijezda, a Sunce je samo jedna od njih. S obzirom na to da je Bruno bio panteist koji je smatrao da su Svemir i bog jedno tj. da je opovrgavao ideju o izdvojenom osobnom bogu, kao i da je bio u sukobu s nekim teolokim dogmama o trojstvu, boanskoj naravi Krista i sl., Bruno je uhien od strane Inkvizicije 1592. godine, a 1600. osuen je na smrt i spaljen na lomai na Trgu cvijea u Rimu. Prema kasnijim legendama, Bruno je inkvizitorima nakon presude rekao da svoju presudu prihvaa mirnije nego oni koji su je izrekli, aludirajui na nezaustavljivost istine koja e nuno izai na vidjelo. Johannes Kepler (1571. -1630.) u svojoj je najvaijoj knjizi Nova astronomija (Astronomia nova, 1609) dalje razvio heliocentri ni sustav, matematiki opisavi kretanje planeta oko Sunca po elipsama (tri Keplerova zakona). Kepler je jedan od prvih znanstvenika koji je, iako nije uspio pronai fizikalne uzroke gibanja nebeskih tijela, poao od ideje da Aristotelovo razdvajanje savrenih nebeskih tijela i nesavrenih zemaljskih objekata nije opravdano tj. pretpostavio je da i jednima i drugima vladaju iste zakonitosti i da su graeni od istih tvari. Ideju o istim zakonitostima kasnije e potvrditi Newton, koji
56

Npr. kamen baen u zrak pada na isto mjesto, to se ne bi trebalo dogoditi ako se Zemlja kree. Djelovanje principa inercije tada je jo uvijek bilo nepoznato.

37

Znanost i kultura 1

je teorijom gravitacije objasnio i Keplerove zakone, a Galileo e teleskopskim promatranjima pokazati da su i nebeska tijela nesavrene grae. Nove dokaze u prilog valjanosti heliocentrinog sustava dao je Galileo Galilei (1564. 1642.) razvojem teleskopa i preciznijim astronomskim promatranjima. Utvrdivi postojanje sunevih pjega i mjeseevih planina uzdrmao je dotadanju vjeru u savrenost nebeskih tijela. Otkri em mjeseca koji krue oko Jupitera, koji se i danas nazivaju Galilejevi mjeseci, simboli ki osporava i posebnost Zemlje kao planeta koja jedina ima vlastiti mjesec, kako se do tada vjerovalo. Na ovaj nain se djelomino dovodi u pitanje do tada prihvaena Aristotelova postavka po kojoj je Svemir ure en hijerarhijski, a planeti i zvijezde imaju gra u i naine gibanje posve drukije naravi od onih zemaljskih. Osobito je znaajno i njegovo otkrie Venerinih faza, koje predstavlja prvi djelomi ni dokaz tonosti heliocentri nog nasuprot geocentri nog (ptolomejskog) sustava. Dodue, Galileo je ostao unutar klasinog svjetonazora odbivi prihvatiti Keplerove dokaze u prilog eliptinoj putanji planeta. Na donjoj slici vidimo zato je otkrie Venerinih faza bilo vano za osporavanje sredinjeg mjesta Zemlje unutar Svemira. Kako je Venera na nebu uvijek blizu Sunca, oito je da bi se sa Zemlje, kada bi Sunce i Venera kruili oko nje, nikad ne bi mogla vidjeti posve osvijetljena. S druge strane, ako Venera i Zemlja krue oko Sunca, sa zemlje se mogu vidjeti sve Venerine faze, a njihovo postojanje upravo je Galileo potvrdio teleskopskim promatranjima.

Slika 10 znaenje Galilejevog otkria Venerinih faza

No i tu valja napomenuti da su se Venerine faze mogle protumaiti i sustavom u kojem bi se svi planeti kretali oko Sunca, a Sunce oko zemlje, a upravo je takav sustav zagovoarao Tycho Brache57.

57

Gingerich, 2004.

38

Znanost i kultura 1

Eksperimentalnim dokazivanjem da tijela razliite mase imaju istu akceleraciju slobodnog pada dokazao je netonost Aristotelove fizike. Naime, Aristotelova je fizika smatrala da kretanje pojedinih tijela ovisi o njihovoj posebnoj grai58, kao i da su nebeska tijela drugaije gra e od zemaljskih, a Galileo je opovrgnuo obje ove postavke. Iako nije ostavio cjelovitu teoriju gibanja, nekim svojim zapaanjima omoguio je Newtonu formulaciju takve teorije. Tako je, primjerice, shvatio naelo inercije, odnosno ideju da e se tijela nastaviti gibati jednolikom brzinom sve dok na njih ne pone djelovati neka vanjska sila tj. da za nastavak gibanja tijelu nije potrebna sila. Za razliku od ovoga, prema prihvaenom Aristotelovom shvaanju koje se slae sa zdravorazumskim zapaanjem, tijelo e se prestati gibati ako se na njega stalno ne djeluje silom. Tako je Aristotel smatrao da e se jednom gurnuto tijelo prestati gibati zbog toga to je potroilo silu koja ga je pokrenula59. Meutim, Galileo je primijetio da e tijelo koje je gurnuto odreenom silom i kree se nekom brzinom prilikom pada s litice na tlo pasti jednako brzo kao i tijelo koje je s litice gurnuto drugom (veom ili manjom) brzinom. Meutim, tijelo s veom brzinom past e dalje, a tijelo s manjom brzinom blie od podnoja litice. Galileo zakljuuje da brzina pada na tlo ovisi samo o vertikalnoj sili koja djeluje na tijelo, dok se tijelo u horizontalnom pravcu nastavlja gibati svojom poetnom brzinom. Drukije reeno, Galileo smatra da se ovakvo kretanje moe podijeliti u dva neovisna kretanja i da za pad tijela s litice nije zasluan gubitak utisnute poetne sile, nego privlaenje Zemlje. Zbog toga e tijelo padati u luku tj. nee se gibati horizontalno dok ne izgubi silu i onda pasti okomito, kako je to smatrao Aristotel. Ovakvu ideju o podjeli gibanja na me usobno neovisne dijelove koji se mogu zbrajati te naelo inercije preuzet e Isaac Newton i uiniti ih dijelom svoje univerzalne teorije gibanja. Upravo u formulaciji kinemati kih naela Galileo je dao originalni prikaz znanstvene metode kao kombinacije teorijskog i eksperimentalnog naina razmiljanja. Naime, za probleme gibanja Galileo nudi idealizirane modele u kojima se zanemaruju utjecaji koji su sluajni i skrivaju pravu povezanost fenomena koji se prouavaju. Primjerice, zanemarivanjem otpora zraka i trenja, Galileo je uspio posve ili djelomino formulirati neke temeljne zakone poput slobodnog pada ili inercije60. Zbog svih svojih pogleda iznesenih u knjizi Dijalog o dva glavna sustava svijeta (1632). Crkva ga je u inkvizicijskom postupku prisilila da se javno odrekne heliocentrinog sustava te je zadnje godine ivota proveo u kunom pritvoru61. Kada je u pitanju "sluaj Galileo", autori koji pokuavaju obraniti
58

Npr. prema Aristotelu vrsta tijela padaju prema Zemlji jer su sline grae kao i ona, dok dim leti od Zemlje zato to je sline grae kao i zrak. 59 Danas znamo da se tijelo koje se giba jednolikom brzinom prestaje gibati zbog sile koja na tijelo djeluje u pravcu suprotnom od pravca gibanja tj. zbog sile trenja, a ne zbog toga to je nestala sila koja ga je stavila u stanje gibanja tj. dala mu brzinu. 60 Simonyi (2012). 61 Treba, ipak, spomenuti da Galileo nije imao definitivne dokaze o tonosti heliocentrinog sustava, kao i da je vlastiti pristup znanosti pokuao teoloki opravdati na nain koji nije bio u skladu s tadanjim slubenim teolokim pristupom (doslovno tumaenje Biblije).

39

Znanost i kultura 1

stav Crkve upuuju na to da je Crkva bila tolerantna prema heliocentri nom sustavu sve dok je bio tretiran kao hipoteza, a ne kao dokazana teorija. Budui da Galileo nije imao nedvosmislene dokaze u prilog heliocentrizma, Crkva je usudila njegovo uenje. Primjerice, Galilejevo otkrie Venerinih faza moglo je biti protumaeno i geocentrinim sustavom u kojem se svi planeti kreu oko Sunca, a onda skupa sa Suncem i oko Zemlje. Ovi autori dodatno istiu Galilejevu svadljivost, sujetu, aroganciju i vrijeanje onih koji misle drugaije. Ovaj ton je prisutan i u spornom Galilejevom djelu (Dijalog o dva sustav svijeta), u kojemu je pristalica geocentrizma prikazan kao zatucana neznalica. Kritiari ovakve teze upuuju na pismo pape Pija V., koji je osuujui Galileja naglasio da se heliocentriko uenje protivi Bibliji, ime se pokazuje da je barem djelomino u pitanju principijelno neslaganje o tome to je vrhovni izvor spoznaje empirija ili boanska objava. K tome, u izjavi koju je Galileo morao potpisati nakon su enja stoji da se odrie lanog uenja da je Sunce sredite Svemira i da se ne kree, odnosno da Zemlja nije nepokretna i da se kree. Dananje tumaanje sukoba Galilea i Crkve uglavom se oslanja na povijesni kontekst, naglaavajui da Galilejevo inzistiranje na se fizikalni svijet ne moe tumaiti Biblijom nije moglo biti prihvaeno od strane Crkve. Galilejevo shvaanje odnosa religije i znanosti bilo je vrlo slino onome koje je prvi iznio Kopernik, a kasnije je bilo prihvaeno od Keplera i protestantskih reformatora. On je, naime, smatrao da Biblija u sebi ne sadri dogme koje se odnose na fizikalne zakonitosti tj. da se Biblija i teologija primarno bave pitanjima ljudskog spasenja, a ne tumaenjem prirode. U skladu s time, bilo kakvo procjenjivanje znanstvenih teorija pomou Biblije principijelno je neprihvatljivo jer znanost i teologija imaju razliite domene tj. bave se razliitim pitanjima. Ovakvo posezanje u teologiju u vremenu irenja Reformacije u kojemu je Katolika crkva morala pokazati svoju snagu dovelo je do netolerantnog stava Crkve. Sukob se dijelom moe protumaiti i Galilejovom netaktinou i svadljivim karakterom, ali i spletom nespretnih okolnosti. Naime, Galileo je u svom Dijalogu zagovaranje geocentrikog sustava dao u zadatak liku koji se zvao Simplicio, nazvavi ga po poznatom komentatoru Aristotela. Budui da ovo ime na latinskom moe implicirati i nedostatak inteligencije, kao i da se ovaj lik u knjizi stalno zaplie u kontradikcije, moglo bi se rei da je Galileo netaktino ismijao one koji zastupaju geocentriki sustav. Budui da je tadanji papa Urban VIII (inae Galilejev prijatelj) zahtijevao da se kroz zastupnika geocentrikog sustava iznesu njegovi osobni argumenti, ovakvo ismijavanje moglo se shvatiti i kao ismijavanje samoga Pape. Kao dodatni razlog Galilejevog pada moe se navesti i sva a s jezuitskim znanstvenicima sa sveuilita Collegio romano (dananja papinska Gregorijana) oko pitanja putanje kometa. Kako su u ovoj svai on i njegovi uenici uvrijedili jezuite (isusovce), koji su kao zatitnici znanosti i red koji je dao mnogo znanstvenika bili njegovi dotadanji prijatelji, izgubio je njihovu zatitu.

40

Znanost i kultura 1

Za razliku od Giordana Bruna, Katolika je crkva 1992. godine rehabilitrala Galileja. Razliit odnos prema dvama osu enim znanstvenicima vjerojatno se moe protumaiti injenciom da Galileo, za rzaliku od Giordana Bruna, nije dovodio u pitanje temeljne teoloke istine. U svom posljednjem djelu, Razgovori i matematiki dokazi vezani uz dvije nove znanosti (1638), Galileo postavlja osnove mehanike, ali i iznosi svoje filozofske poglede o spoznaji. Naime, prema njemu, mogue je govoriti o dvije knjige i dvije vrste spoznaje. Prva je knjiga Biblija, a u njoj se rijeima govori o postanku svega i ljudskom putu prema spasenju. Druga je knjiga knjiga Prirode, a ona nije napisana rijeima, nego jezikom matematike. Ovdje Galileo ponavlja pitagorejsko shvaanje o matematikoj sutini stvarnosti62. Znanstvenu revoluciju na podruju fizike dovrio je Isaac Newton (1642.-1727.), koji je jedinstvenom teorijom gravitacije u djelu Philosophiae Naturalis Principia Mathematica (1687) objasnio planetarna i zemaljska gibanja, pri emu su svi objekti u Svemiru podloni posve istim zakonima. Newtonov rad predstavlja krunu znanstvene revolucije jer je u njemu na precizan, matematiki nain postavljena teorija koja je imala vrlo irok doseg tj. bila je vrlo openita. Newtonovo e djelo u 18. i 19. stoljeu predstavljati model znanstvenog naina razmiljanja, a znaajno e utjecati i na razvoj tehnologije tj. pojavu industrijske revolucije. Newton je nakon objave svojih glavnih djela doivio velika priznanja, a smatran je najveim znanstvenikom koji je do tada ivio. Newtonovo djelo sastoji se od nekoliko poetnih postavki aksioma, iz kojih se matematikim zakljuivanjem dolazi do novih spoznaja koje se zatim empirijski provjeravaju. Kao najvanije dvije Newtonove ideje mogu se izdvojiti postavka o odnosu sile, mase i akceleracije (tzv. Drugi Newtonov zakon) te njegova univerzalna teorija gravitacije63. Drugi Newtonov zakon tvrdi da je sila koja djeluje na tijelo jednaka umnoku njegove mase i postignute akceleracije (F = m a). Op i zakon gravitacije kae da je sila me usobnog privlaenja dvaju tijela proporcionalna njihovim masama, a obrnuto proporcionalna njihovoj udaljenosti tj. F = (G m1m2)r2 Kao ilustraciju izvlaenja novih zakljuaka iz postojeih spoznaja pokaimo kako iz ove dvije jednadbe slijedi da e sva tijela baena s neke visine do zemlje doi jednakom brzinom, neovisno o tome koliku masa imaju, pod pretpostavkom nepostojeeg ili malog otpora zraka. Naime, iz op eg zakona gravitacije slijedi da e zemlja privlaiti tijelo silom koja je proporcionalna njegovoj masi. Drukije reeno, to je vea masa tijela, vea je i sila privlaenja Zemlje. Me utim, iz prve prikazane
62 63

Aronov (2003). Simonyi (2012: 256).

41

Znanost i kultura 1

jednadbe vidljivo je da e akceleracija kojom neka sila ubrzava tijelo biti manja ako tijelo ima veu masu. Drukije reeno, vea masa znai i manju akceleraciju. Na taj se nain vea sila kojom Zemlja privlai tijelo ponitava njegovom veom masom tj. otporom koji daje akceleraciji. Stoga e i kamen mase 1 kg baen s neke visine pasti na tlo u isto vrijeme kada i eljezna kugla slinog oblika i mase 10 kg baena s iste visine u isto vrijeme. Kako je ranije napomenuto, jo je Galileo ustanovio ovu zakonitost, ali ju je tek Newton teorijski objasnio. Do nesklada stvarnosti i nae intuicije u ovom sluaju dolazi zbog toga to postoji otpor zraka koji je vaan u mnogim sluajevima koje vidimo oko sebe. Tako spori pad lista papira na tlo pripisujemo njegovoj maloj masi, iako je za spori pad zasluna njegova povrina koja izaziva veliki otpor zraka. Newton se, osim znanou, bavio i biblijskom teologijom, a imao je i visoko miljenje o magiji i alkemiji64 . Tako je njegova ideja o univerzalnoj sili gravitacije koja djeluje na daljinu vrlo vjerojatno potekla iz magijske tradicije, budui da ju je aristetolovska fizika odbacivala, vjerujui da objekti mogu utjecati jedni na druge samo dodirom. Ova injenica je jo jedna potvrda teze da je magijska tradicija znaajno utjecala na razvoj znanosti svojom usmjerenou na empiriju i praktinu korist spoznaje, a neki znanstvenici vjeruju da su mnoge ideje tzv. prirodne magije ugra ene u temelje rane moderne znanosti, dok je ono to danas smatramo magijom uglavnom simbolika magija zasnovana na pogrenim analogijama65. Osim magije, Newton je djelomino slijedo i pitagorejsku tradiciju odnosno vjerovao u harmoniju univerzuma koja se temelji na brojevnim omjerima koje moemo nai posvuda66. Ovo doba donosi i prve pomake prema razvoju moderne kemije. Robert Boyle (1627. - 1691.), poznat i kao otac suvremene kemije, 1661. godine izdaje knjigu Skeptini kemiar u kojoj iznosi sumnje o tonosti Aristotelove teorije o etiri elementa (zemlje, vode, zraka i vatre) od kojih su graena sva zemaljska tijela. Boyle ponovno oivljava antiku atomistiku teoriju po kojoj su sve tvari graene od osnovnih elemenata, pri emu se svojstva tvari mogu objasniti brojem i razmjetajem osnovnih elemenata atoma. Boyleovo objanjenje bilo je u skladu s tadanjim alkemiarskim shvaanjima po kojima je tvari mogue pretvarati jedne u druge, iako ih on tumai na drukiji nain. U to se doba javljaju i promjene u pristupu medicini koje se oituju u empirijskom pristupu prouavanju ljudskog tijela. Osobito je znaajno djelo Andrije Vezala (1514.-1564.) O ustrojstvu
64

Newton se, kao i mnogi drugi znanstvenici njegovoga doba bavio alkemijom pokuavajui pronai tzv. kamen mudraca koji sve predmete pretvara u zlato, te ovjeku omoguava besmrtnost. Iako su ovakva nastojanja bila neuspjena, treba napomenuti da je ideja o transmutaciji elemenata bila empirijski zasnovana (npr. metali se mogu mijeati i zadobivati nova svojstva), kao i da su alkemiari prvi provodili kemijske pokuse i ismislili razliite kemijske postupke (npr. destilacija, sublimacija i sl.). Alkemijske laboratorije imali su i mnogi tadanji vladari, poput cara Rudolfa II. 65 Prema Henry (2008). 66 Tako je nakon otkria da se svjetlost sastoji od vie razliith svjetlosti s razliitim valnim duljinama smatrao da se ove svjetlosti meusobno odnose kao tonovi u oktavi.

42

Znanost i kultura 1

ljudskog tijela (De humani corporis fabrica), u kojemu ovaj lijenik empirijski ispravlja netonosti galenske anatomije i utvruje princip po kojemu se anatomija mora izuavati izravnom autopsijom organizama67.

3. 3. 1. Sociokulturni preduvjeti Znanstvene revolucije Mogu se izdvojiti etiri sociokulturna preduvjeta znanstvene revolucije: 1. Razvoj kapitalizma 2. Institucionalne promjene u znanosti 3. Religijske promjene (reformacija) 4. Duhovno naslje e anti ke Grke i kranstva

Razvoj kapitalizma doveo je do pojave novih klasa koje su u znanosti vidjele ne samo mogunost komercijalizacije znanstvenih otkria (pogotovo u pomorstvu i metalurgiji), nego i saveznika u drutvenim promjenama (tzv. scijentistiki pokret). Nova graanska klasa vjerovala je da e znanstvenom argumentacijom moi utjecati na promjenu feudalnog reima, koji se zasnivao na tradiciji, a ne na znanosti. Neizostavni dio razvoja kapitalizma i praktine orijentacije znanosti bila su i velika geografska otkria, koja su mnoge vladare navele da financiraju novu praktinu znanost, ne samo zbog otkria navigacije i proirenja geografskih znanja, nego i zbog praktine upotrebe novootkrivenih prirodnih resursa. Razloge nepojavljivanja znanstvene revolucije u nezapadnim civilizacijama moemo traiti upravo u nepostojanju kapitalizma. Tako npr. kemiar i povjesniar znanosti Joseph Needham kao jedan od uzroka zaostajanja kineske znanosti vidi nepostojanje jake trgovake klase u kineskom drutvu68 . Naime, kineska je znanost bila nadmona onoj zapadnoj sve do razdoblja Znanstvene revolucije (npr. izum baruta, kompasa, tiska, razvijena astronomija i sl.), no od tada zapoinje njezino zaostajanje. Kinesko je drutvo bilo organizirano kao visokocentralizirano i birokratizirano carstvo, uglavnom zbog potrebe za navodnjavanjem i sprjeavanjem poplava, a to je moglo biti poduzimano samo od strane jake centralne vlasti. Trgovaka je klasa bila malobrojna i nemona, a mandarinska birokracija i carevi u njoj su vidjeli mogueg konkurenta i sprjeavali njezinu mo visokim porezima. Na taj je
67 68

Grmek (1996:102-103). Needham (1984).

43

Znanost i kultura 1

nain onemogueno da trgovaka klasa zbog svojih potreba (npr. plovidba, mjerenje roba i sl.) jae utjee na razvoj kineske znanosti putem financiranja novih izuma. Naime, carstvo nije imalo osobiti motiv za daljnje poticanje znanosti i eljelo je zadrati status quo. S druge strane, decentralizirana Europa, u kojoj sredinja vlast nije mogla sprijeiti razvoj kapitalizma, doivjela je intenzivan razvoj znanosti. Dodatni je razlog za nepojavljivanje znanosti u kineskoj civilizaciji njezina orijentiranost na humanistiko, a ne na znanstveno znanje. Naime, u kineskim se kolama uglavnom pouavala poezija, konfucijanska etika i povijest, budui da je svrha tih kola bilo stvaranje pismenih ljudi koji e sluiti kao carski slubenici (mandarini), a ne znanstvenika koji emiprijski prouavaju prirodu69 Obrazovanje je u osnovi sluilo za politiku kontrolu podanika, a ne za stjecanje znanja. Kina, naime, nije imala nasljednu aristokraciju, nego se na aristokratske poloaje dolazilo napredovanjem u birokratskoj hijerarhiji. Ovakav je sustav vezivao podanike za carsku vlast jer je stimulirao lojalnost (birokrati su s godinama napredovali u hijerarhiji, to je smanjivalo vjerojatnost pobune). U skladu s time, kineske kole su bile usmjerene na pouavanje humanistike, a po svojoj samostalnosti nisu bile ni blizu europskim srednjovjekovnim sveuilitima. Institucionalne promjene javljaju se sredinom 15. stoljea u Italiji s osnivanjem tzv. akademija. Akademije su bile skupine amatera ili sveuilino obrazovanih znanstvenika koji su se okupljali kako bi istraivali i razmjenjivali znanje tj. zadovoljili intelektualne interese koji nisu mogli biti zadovoljeni na sveuilitima. Njihov rad uglavnom su omoguavali bogati talijanski plemi i koji su u tome vidjeli mogunost podizanja vlastitog ugleda, a neke od poznatih talijanskih akademija bile su Accademia dei Lincei (iji je lan bio Galileo), Accademia del Cimento itd. Nisu sve akademije bile znanstvenog tipa, nego su mnoge bile posveene pravu, knjievnosti, kazalitu i drugim vrstama umjetnosti. Neke od akademija u svoje su lanstvo primale samo istaknute pojedince, pa su stoga bile vrlo formalizirane. Duh novih akademija najbolje izraava motto britanske Kraljevske akademije (Royal Society) nullius in verba70. Prve akademije nastaju u 16. stoljeu u Firenci i Rimu u humanistikim krugovima koji nastoje oivjeti klasinu kulturu s ciljem stvaranja obrazovanih i kultiviranih graana. Nakon toga se u 17. stoljeu akademije granaju na one iji je cilj promoviranje umjetnosti, jezine akademije i znanstvene akademije. Umjetni ke akademije nastoje promovirati ispravne umjetnike stilove (akademski stil), a jezine akademije stvaraju uglavnom vladari s ciljem kodificiranja jezika tj. stvaranja standardnih jezika. Primjerice, u Francuskoj kralj polovinom 17. stoljea osniva Acadmie de peinture et de sculpture, umjetniku akademiju poznatu po slikarskoj i kiparskoj izlobi Salon. S druge strane, u isto vrijeme osnovana je i Acadmie franaise iji je zadatak normiranje francuskog jezika. Za razliku od njih, znanstvene akademije osnovale su se s ciljem unaprjeivanja znanosti pomou novih empirijskih,
69 70

Bekar i Lipsey (2002). U slobodnom prijevodu nikome ne vjerovati na rije. Izraz dolazi od Horacija.

44

Znanost i kultura 1

eksperimentalnih metoda. Prve takve akademije u Italiji su bile Accademia dei lincei (dananja talijanska akademija znanosti) i kratkotrajna Accademia dei cimenti (doslovce akademija eksperimenata). U drugoj polovici 17. stoljea Leopold I daje slubeni status ve postojeoj Academia Naturae Curiosorum koja od tada nosi naziv Leopoldina (dananja njemaka akademija znanosti sa sjeditem u Halleu). U isto vrijeme Charles II tako er ve postojeem Royal Societyju daje status slubene kraljevske akademije, a krajem 17. stoljea Luj IV osniva Acadmie royale des sciences. Kako je reeno, znaaj znanstvenih akademija sastojao se u promoviranju znanstvene metodologije i irenju znanstvenih spoznaja u vremenu kada je veina sveuilita jo uvijek bila optereena skolastikim nainom miljenja. Osim toga, lanovi akademija bili su dio onoga to se nazivalo republikom pisama (Respublica literaria) tj. dio mree znanstvenika i uenjaka koji su se me usobno dopisivali s ciljem irenja znanstvenih i drugih spoznaja i irenja ideja. Talijanske su akademije zamrle kada su izgubile podrku nekolicine financijskih pokrovitelja (plemia) tj. u Italiji nije bilo drutvenog sloja koji bi ih sustavnije podravao na nain na koji se to kasnije dogodilo u drugim europskim zemljama71, poput Engleske, Njemake ili Nizozemske. U tim je zemljama novonastala graanska (kapitalistika) klasa podrala znanost kao novi tip spoznaje koji moe donijeti korisne izume u pomorstvu (navigaciji), rudarstvu, metalurgiji i sl. Dodatni razlog zbog kojeg je znanost doivjela ekspanziju u 17. stoljeu mogao bi biti i utjecaj protestantske reformacije. Sociolog Robert Merton prvi je iznio ideju po kojoj je protestanizam povezan s nastankom znanosti na Zapadu, pa se ova ideja obino i naziva Mertonova teza. Protestanizam je mogao povoljno djelovati na razvoj znanosti iz sljedeih razloga: 1. Sukladnost protestantske teologije i znanosti neke grane protestantizma, poput puritanizma i njemakog pijetizma, smatrale su da se empirijskom spoznajom prirode zapravo otkriva Boje djelo i da je to ovjekova dunost. Uobiajeno je shvaanje u srednjovjekovlju bilo da je teologija "kraljica znanosti" (regina scientarium), dok je filozofija "slukinja teologije" (ancilla theologiae). Prema ovome shvaanju, Bog se otkriva kroz kransku povijesnu objavu zabiljeenu u Bibliji, ali i kroz prirodu, pri emu je tumaenje prirode takoer u nadlenosti teologije. Stoga se i dijelovi Biblije koji govore o prirodnim zakonitostima i injenicama trebaju shvatiti doslovno, a sve one znanstvene teorije koje govore suprotno ne mogu biti tone72. Protestantska reformacija donijela je drugaije shvaanje u pitanjima transcendencije i imanencije kranskog boga. Nasuprot katolikom shvaanju po kojemu Bog potuje prirodne zakonitosti, a prirodne zakonitosti govore neto o njegovoj naravi, protestantizam donosi shvaanje "radikalne suverenosti", po kojemu pridone zakonitosti ne mogu rei nita o Bogu budui da
71 72

Ben-David (1986:89). Zakai (2009: 126).

45

Znanost i kultura 1

je njegova narav radikalno drugaija. Ovakva je interpretacija omoguila neometano istraivanje prirode, budui da radikalnim odvajanjem spoznaja Boga i spoznaja prirode nemaju puno toga zajednikog73 Spoznaja prirode, prema protestantskim reformatorima, moe nas ispuniti divljenjem prema njegovoj kreaciji, ali ova se spoznaja postie neteolokim sredstvima. Ovakva interpretacija nije znaila da su reformatori brzo prihvatili nove teorije koje su se pojavile u razdoblju znanstvene revolucije. Dapae, i Martin Luther i Jean Kalvin, kao glavni reformatori, odbacili su novi heliocentri ki sustav kao besmislicu, ali su to uinili pomou neteolokih argumenata, tvrdei da se ovakva teorija protivi zdravom razumu. Ovakva interpretacija odnosa teologije i znanosti nije bila nova, ali su je reformatori preuzeli i dalje afirmirali. Naime, vee je Kopernik (koji je bio katolik) smatrao da je mijeanje teologa u astronomska pitanja neopravdano jer se zasniva na besmislenom, doslovnom tumaenju Biblije i praktinom neznanju o astronomskim pitanjima ("astronomija je pisana za astronome")74. Vrlo slinu interepetaciju kasnije nalazimo i kod Keplera (protestant) i Galilea (katolik). Prema Harrisonu (2008) nova je znanost u razdoblju znanstvene revolucije bila doekivana sa skepsom jer se smatralo da je iskljuivo utilitarno orijentirana tj. da ne pridonosi moralnim i religijskim ciljevima ovjeanstva. Drugaije reeno, smatralo se da prouavanje prirode eksperimentalnim sredstvima ne govori nita o ovjeku i smislu njegove individualne i drutvene egzistencije tj. da novoj znanosti nedostaje humanistika dimenzija75. Zbog toga je nova znanost u prvoj fazi svoju funkciju morala opravdavati u religijskim terminima. Tako Francis Bacon u knjizi Novum Organum (1620) postavlja tezu da je ovjeanstvo prvotnim grijehom izgubilo ne samo stanje moralne nedunosti, nego i gospodstvo nad prirodom. Moralnu nedunost, prema Baconu, ovjek iznova stjee vjerom (teologijom), a ponovno gospodstvo nad prirodom pomou eksperimentalne znanosti76 Protestantizam je kritizirao katolicizam zbog inzistiranja na ideji da je samo sveeni ki poziv svet, naglaavajui da svaki ovjek ak i kroz svjetovne pozive moe ispunjavati svoju dunost prema Bogu ili ga ak i spoznavati. Ovu ideju Kepler je primijenio u svojoj interpretaciji znanstvenog poziva kojim

73 74

Zakai (2009). Zakai (2009:133). 75 U ovome je smislu tipian prikaz znanstvenika u jednoj od knjiga Guliverovih putovanja engleskog pisca Jonathana Swifta. U ovoj satirinoj knjizi, nastaloj poetkom 18. stoljea, znanstvenici s imaginarnog otoka Laputa prikazani su kao ljudi opsjednuti bizarnim prirodoznanstvenim problemima, nezainteresirani za bilo kakva praktina, moralna ili politika pitanja, pri emu ljude procjenjuju samo na osnovu toga koliko su dobri u matematici. Swiftu su kao inspiracija posluili tadanji znanstvenici iz Kraljevskog drutva (Royal Society). 76 Harrison (2008:262).

46

Znanost i kultura 1

se spoznaje boje kreacije i koji je dostupan svima. Na taj nain znanstveni poziv u Keplerovom tumaenju postaje realizacija ideje o "sveenstvu svih vjernika", a na samo izabrane manjine77

2. Tenzija izme u katolicizma i znanosti s obzirom na to da je Katolika crkva bila dobrim dijelom neprijateljski nastrojena prema novoj znanosti, protestantizam ju je podravao. Tako je npr. Galileo u svom sukobu s Katolikom crkvom bio podran od strane protestanata (npr. prevodili su i tiskali njegove knjige)78 3. Politika slabost protestantskih crkvi ove crkve su obino bile preslabe da bi suzbile znanost tj. nisu imale efektivnu kontrolu kakvu je imala Katolika crkva. Osim toga, u protestantskim je zemljama bilo puno razliitih protestanskih crkvi (npr. u Engleskoj), pa je znanstvena metoda bila neto oko ega su se mogli sloiti jer nije zahtijevala nikakvo teoloko slaganje. Otud i prihvaanje eksperimentalne metode Francisa Bacona u Engleskoj79. Zanimljivo je i da neka dananja istraivanja potvruju povezanost izmeu znanstvene produktivnosti i protestantizma (protestantske zemlje imaju veu i kvalitetniju znanstvenu produkciju), to bi moglo znaiti i da protestantski vrijednosni sustav (visoko vrednovanje znanja) moda jo uvijek ima odreeni uinak na ovom podruju80.

etvrti je sociokulturni preduvjet znanstvene revolucije kreativno proimanje kranstva i klasine grke kulture. Tako je ameriki filozof Alfred North Whitehead nastanak znanstvene revolucije pripisao upravo kombinaciji teoloke kranske misli i tradiciji grke znanosti81. Kranska je teologija kao misao vodilju unijela ideju reda koji postoji u univerzumu i kojega je mogue pronai racionalnim sredstvima, dok je tradicija grke misli, kao i benediktinska praktinost (agrikultura) ovu teoretsku misao usmjerevala injenicama i empirijskoj verifikaciji. Osobito je znaajna benediktinska tradicija koja je, nasuprot grkom preziru prema radu i praktinosti, rad uinila znaajnim dijelom duhovnosti i redovnikog ivota, to je i dovelo do niza izuma u poljoprivredi. Moglo bi se rei da se kod benediktinaca pojavila plodna kombinacija teoretskog razmatranja i sklonosti prema praktinoj primjeni ljudske spoznaje. Tehnoloki je razvoj svakako bio potpomognut i ukidanjem ropstva pod

Harrison (2008:263). Ben-David (1986:97). 79 Ben-David (1986:100). 80 Prpi i Brajdi Vukovi (2005: 27). 81 Njegova tzv. Lovell predavanja s Harvarda tiskana su u obliku knjige Znanost i suvremeni svijet (Science and the Modern World).
78

77

47

Znanost i kultura 1

utjecajem crkvenog uenja o dostojanstvu svake osobe. Nepostojanje robova u kasnom srednjem vijeku doveo je do potrebe razvoja strojeva koji bi ih nadomjestili82 Znaenje proimanja grke misli i kranstva moe se prikazati na primjeru arapske civilizacije, kod koje nije postojala tako izrazita povezanost s grkom kulturom. Arapska (islamska) je civilizacija sve do 12. stoljea bila u znanstvenom smislu nadmona onoj zapadnoj. Arapi su Aristotelova djela, kao i djela drugih grkih mislilaca, preuzeli od nestorijanskih krana iz Perzije i bizantskih Grka. Grka je misao u Europu dola upravo preko Arapa. Meutim, njihovi su znanstveni interesi ipak prvenstveno bili usmjereni k alkemiji, astrologiji i magiji, to znai da su tragali za mistinim kvalitetama stvarnosti, a ne za racionalnim objanjenjima prirodnih pojava83 Islamska civilizacija nije poznavala niti odvajanje vjerske i svjetovne vlasti, a nije bilo niti potrebe za prihvaanjem grke filozofije i racionalnog naina razmiljanja, kao tom se to dogodilo u kranstvu. Krani su, naime, ivjeli u grko-rimskom kulturnom krugu, pa su biblijsku poruku morali pomiriti s grkim racionalnim pristupom svijetu i vjerovanjem da svijetom upravljanju pravilnosti koje se moe otkriti primjenom logikih pravila. U islamu ovakav poticaj nije postojao, pa je neprijateljstvo prema grkoj misli bilo vrlo raireno84 K tome, arapska civilizacija nije poznavala korporaciju kao pravni oblik tj. kole nisu imale onaj stupanj samostalnosti kao europska srednjovjekovna sveuilita niti su imale onaj stupanj trajnosti koje je korporativno ure enje dalo srednjovjekovnim sveuilitima u Europi.

3. 3. 2. Hrvatski znanstvenici iz doba znanstvene revolucije

Kao najznaajnije hrvatske znanstvenike tijekom ili neposredno nakon znanstvene revolucije moemo izdvojiti Ruera Bokovia (1711. 1787.) i Fausta Vrania (1551.-1617.). Ruer Bokovi ro en je u Dubrovniku gdje je zavrio isusovaki kolegij. Nakon toga odlazi u Rimski kolegij (Collegio romano) gdje studira filozofiju, matematiku, teologiju, astronomiju, retoriku i logiku. Nakon prvoga odlaska iz Dubrovnika u njega se vratio jo samo jedanput85, no za svoj grad obavljao je niz diplomatskih dunosti (primjerice kao diplomatski posrednik rijeio je spor oko navodnih francuskih brodova kod Dubrovnika koji bi znaili naruavanje dubrovake neutralnosti u napetostima izmeu Engleske i Francuske). Na Rimskom kolegiju od 1740. do 1759. predavao je matematiku, a nakon toga odlazi na putovanje Europom. U Londonu 1761. godine postaje lan Kraljevskog drutva, a postaje i dopisni lan Francuske akademije znanosti. Od 1764. do 1772. boravi u Paviji i Milanu gdje radi kao profesor i voditelj astronomskog opservatorija. Nakon toga se, uglavnom zbog ukinua isusovakog
82 83

Navedeno prema Dougherty (2009). Dougherty (2009). 84 Bekar i Lipsey (2002). 85 Kadum (2007).

48

Znanost i kultura 1

reda (isusovaki red ukinut je 1773. zbog politike i ekonomske-trgovake moi koje su mnoge tadanje europske drave smatrale prijetnjom), seli u Francusku. Uzima francusko dravljanstvo i bavi se optikom u sklopu Ministarstva mornarice. Posljednje godine ivota provodi u Milanu. Ru er Bokovi bio je vrlo svestran znanstvenik, a ponajvie se bavio teorijskom fizikom, primijenjenom matematikom, astronomijom i optikom. U svom glavnom djelu Theoria philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in natura existentium (Teorija prirodne filozofije svedene na jedinstven zakon sila koje postoje u prirodi, 1758.) postavlja vlastitu teoriju atoma kojeg okruuju privlane i odbojne sile, ime je inspirirao Bohrov model atoma, kao i Faradaya na formulaciju ideje fizikalnog polja. U matematici je ostao poznat po doprinosima sfernoj geometriji, odreivanju pouzdanosti mjerenja te po prstenastom mikrometru. Najvaniji doprinos u podruju astronomije bilo je odreivanje putanje nebeskih tijela. Tako je, primjerice, nakon Herschelovog otria novoga nebeskog tijela bio jedan od prvih koji je ustvrdio da je u pitanju planet (Uran), a ne komet. Meu prvima je utvrdio i da Mjesec nema atmosferu. U optici je poznat po radu na usavravanju akromatskog teleskopa. Kao i kod drugih znanstvenika, postoje kontroverze oko Bokovievog porijekla i nacionalne pripadnosti. Naime, osim to je bio Dubrovanin i Hrvat, to je i sam isticao, Bokovi je po majci bio i Talijan. Veliki dio ivota proveo je u Italiji, pisao je i dopisivao se na talijanskom pa ga se moe smatrati i talijanskim znanstvenikom. Faust Vrani ro en je u ibeniku, no jo kao djeak odlazi u Ugarsku kod svog ujaka, biskupa Antuna Vrania. Studirao je filozofiju i pravo u Padovi, a njegov osnovni interes bilo je jezikoslovlje. Danas je u tom smislu najpoznatiji po svojemu peterojezinom rjeniku (latinski-njemaki-maarskihrvatski-talijanski), u kojemu obra uje oko 5 000 rijei. Postavi tajnik cara Rudolfa II u Pragu se susree s Keplerom i Bracheom te poinje gajiti interes za prirodne znanosti i tehniku. Njegovo najpoznatije djelo na ovom podruju je knjiga Novi strojevi (Machinae Novae) u kojemu daje nacrte za 56 izuma, meu kojima su i nacrti viseeg mosta, kao i nacrti padobrana, ideje za iskoritavanje energije plime i oseke i slino. Njegov nacrt viseeg mosta smatra se prvim takvim u povijesti, a nacrt padobrana poboljanom verzijom nacrta Leonarda da Vincija. S obzirom na to da je na otoku Prvi u njegova obitelj imala ljetnu rezidenciju, 2012. godine tamo je otvoren Memorijalni centar Fausta Vrania, s muzejskim postavom koji se sastoji od njegovih izuma.

3.4. Razvoj znanosti tijekom 18. i 19. stoljea

49

Znanost i kultura 1

Tijekom 18. stoljea znanost postaje neraspletivo povezana s tzv. Prvom industrijskom revolucijom obiljeenom izumom parnog stroja. Iako postoje miljenja da su inovatori i tehniari toga vremena bili ljudi koji nisu poznavali znanost i koji su do otkria dolazili metodom pokuaja i pogreaka, vjerojatnije je da je upravo razvoj Newtonove mehanike bio presudan za razvoj industrije i to na dva naina: usvajanjem mehanicistikog naina miljenja i neposrednom primjenom znanstvenih spoznaja86 Newtonovska fizika u inovatorima je uvrstila ideju da priroda funkcionira poput stroja tj. da je fizikalne zakone mogue upotrijebiti izumom strojeva. ak i kada nije postojalo jasno znanje o tim zakonitostima, postojalo je uvjerenje da se one mogu praktino iskoristiti. S druge strane, do novih izuma dolazilo je i neposrednom primjenom znanosti, a ne samo metodom pokuaja i pogreaka. Npr. za izum prvih verzija parnog stroja od velike je vanosti bilo prethodno dostignuto razumijevanje prirode atmosferskog tlaka i vakuuma87, a izumitelj koji ga je usavrio 1769. godine, James Watt, bio je znanstveno obrazovan ovjek koji je bio povezan s krugovima oko Kraljevskog drutva. Op enito se moe rei da je velika veina izumitelja u Engleskoj toga doba, kao sreditu Prve industrijske revolucije, relativno dobro poznavala znanost i bila intenzivno ukljuena u razmjenu znanstvenih spoznaja88 Krajem 18. stoljea sredite znanosti postala je Francuska, Academie des Sciences postaje najvanija europska znanstvena ustanova, a francuski jezik postaje jezikom znanosti. Uz Francusku se vezuje i znaajan kulturno-duhovni pokret 18. stoljea prosvjetiteljstvo. Prosvjetiteljski autori, poput Diderota (1713.-1784.), D'Alemberta (1717.-1783.), Voltairea (1694.-1778.), Holbacha (1723.1789.) i drugih, nastoje potvrditi racionalistiki svjetonazor znanosti nasuprot svim oblicima praznovjerja i neupitne tradicije. Immanuel Kant prosvjetiteljstvo definira kao poziv na izlazak ovjeanstva iz samoskrivljene nezrelosti nastale nekoritenjem razuma i nekritikim prihvaanjem tradicionalnih naina spoznaje i drutvenih normi. Unato povremenim zabranama od strane francuske monarhije, francuski prosvjetitelji u razdoblju od 1751. do 1772. tiskali poznatu Enciklopediju ili sustavni rjenik znanosti, umjetnosti i obrta, poznatiju pod skraenim nazivom Enciklopedija (franc. Encyclopdie). Enciklopedija je tiskana ukupno u 28 svezaka s ukupnih oko 72 000 lanaka. Cilj ovoga djela bio je skupljanje postojeeg znanja, osobito onoga znanja koje bi moglo promijeniti nain razmiljanja i poboljati svakodnevne ivote ljudi. Stoga je u Enciklopediji osobita pozornost obraena na izume i primjenu znanosti u tehnici i obrtnitvu. Enciklopediju je ureivao Denis Diderot, a krug ljudi koji su suraivali u njezinom pisanju poznat je pod nazivom enciklopedisti. Enciklopedija je, skupa s cijelim prosvjetiteljskim pokretom, inspirirala politike promjene i graanske revolucije, ali i doprinijela ugledu i osamostaljivanju znanosti i tehnike.
86 87

Bekar i Lipsey (2002:1-10). Npr. shvaanje da kondenzacija vodene pare moe stvoriti vakuum tj. da se za podizanje klipa u parnom stroju moe iskoristiti atmosferski tlak dovelo je do prve, Newcomenove verzije parnog stroja 1705. godine. 88 Bekar i Lipsey (2002).

50

Znanost i kultura 1

Francuska monarhija financijski poti e znanost, no sprjeava njezinu povezanost sa scijentistikim pokretom i primjenom znanosti na drutvenom, ekonomskom i politikom polju. Drugaije reeno, francuski reim sprijeio je mogunost opravdavanja drutvenih i demokratskih promjena znanstvenim argumentima. U doba nakon Francuske revolucije znanost je tako er bila podravana i financirana od strane drave, no francuska je znanost poela stagnirati zbog prevelike centralizacije i nedostatka konkurencije. U drugim je zemljama postojala konkurencija i dijalog izme u znanstvenika koji je vodio do napretka znanosti, dok su u Francuskoj pojedini znanstvenici imali sigurne pozicije te nije bilo poticaja za promjenom.89 U 18. stoljeu pojavljuju se i prvi ameriki znanstvenici, a me u njima je najznaajniji Benjamin Franklin (1706. - 1790). Franklin je najpoznatiji po tome to je prvi pokazao da je munja elektrini fenomen tj. da postoji poveznica izme u svjetlosnih i elektrinih pojava. U poznatom eksperimentu uspio je pomou zmaja uhvatiti svjetlost munje u tzv. leidensku bocu tj. pokazati da je u pitanju elektricitet. Na temelju ovoga otkria Franklin je dizajnirao prve gromobrane, koji ubrzo ulaze u iru upotrebu. Tijekom 18. stoljea dolazi i do jaeg razvoja ekonomije kao prve drutvene znanosti koja se nastoji utemeljiti na slinim naelima kao i prirodne znanosti. Ovaj razvoj, koji danas nazivamo imenom klasina ekonomija, ponajvie vezujemo uz ime kotskog filozofa i ekonomiste Adama Smitha (1723.-1790.). Najznaajnije je djelo Adama Smitha Istraivanje prirode i uzroka bogatstva naroda (1776.), najee skraeno navoeno kao Bogatstvo naroda. U njemu Smith pokuava dokazati da je gospodarstvo samostalan sustav koji, uz minimalnu dravnu intervenciju, funkcionira po vlastitim zakonitostima vo en interesima pojedinca. Smith je upotrijebio poznatu metaforu nevidljive ruke koja pojedinca koji je motiviran sebinim interesima vodi do ostvarenja drutvenog interesa bolje od bilo koje politike vlasti koja nastoji ostvariti isti cilj. Primjerice, pojedinac koji eli uspjeti na tritu i ostvariti profit zbog trine je konkurencije prisiljen proizvodnju organizirati na najefikasniji nain, odnosno ostvariti maksimalne utede. Na taj e nain trine cijene biti svedene na minimum, od ega e korist uivati cijelo drutvo kroz iroku dostupnost tih proizvoda tj. poveanje ivotnog standarda. Smith, dodue, upozorava i na mogunost stvaranja monopola i dogovaranja cijena na tritu koji mogu ugroavati drutveni interes. Dravi stoga dodjeljuje zadatak da sprjeava monopole i pribavlja javna dobra poput nacionalne obrane i infrastrukture (cesta, kanala i slino) koje nijedan pojedinac nee pribaviti jer za njih nema profitnih interesa ili ne moe prisiliti druge pojedince da ih plate. Primjerice, malo e pojedinaca svojevoljno izdvajati sredstva za nacionalnu obranu (vojsku) jer e u sluaja napada na zemlju njihovo vlasnitvo biti obranjeno neovisno o tome jesu li pridonijeli obrani ili ne. Stoga drava mora financirati vojsku iz poreznih prihoda. Smith tako dravi pripisuje samo
89

Ben-David (1986:129-137).

51

Znanost i kultura 1

nune funkcije zalaui se za slobodno trite i slobodnu me unarodnu trgovinu. Zbog toga danas Smith i predstavlja toku referentnu toku i inspiraciju za sve one ekonomiste i politiare koji su protiv dravne intervencije u gospodarstvo i koji gaje povjerenje u trinu samoregulaciju. Smith je i jedan od prvih znanstvenika koji prilikom analiziranja trinih fenomena koristi pojmove trine ponude i potranje, tumaei trine cijene i koliinu dobara kroz ravnoteu ovih dvaju imbenika. Drukije reeno, trina cijena se postie onda kada su ponuda i potranja u ravnotei. Kod prevelike cijene postoji manjak potranje (cijene su previsoke i ljudi ne ele kupovati), a kod preniske cijene viak potranje (postoji manjak robe jer je preveliki broj ljudi eli kupiti) koji trite automatski, bez iije intervencije i kroz interakciju velikog broja ljudi tjera do ravnotene cijene. Pisanjem ovisnosti ponude i potranje o cijeni pomou matematikih jednadbi, odreivanje ravnotene cijena i koliine mogue je postii upravo matematikim sredstvima i matematikom preciznou. Temelje evolucijske teorije postavio je Charles Darwin u svom djelu O podrijetlu vrsta (1859). U njemu je Darwin, nasuprot dotadanjem shvaanju po kojemu se biljne i ivotinjske vrste ne mijenjaju, ustvrdio da su dananje vrste nastale od nekad postojeih vrsta uslijed sluajnih, postupnih modifikacija. Prema Darwinu, tijekom razvoja vrsta zadravaju su one modifikacije koje su korisne (adaptivne) tj. osnovni mehanizam evolucije je prirodna selekcija. Npr. Darwin je tijekom istraivanja na Galapagosu utvrdio da postoji nekoliko razliitih varijeteta iste vrsta ptica (zeba) koje su sline u svemu osim u obliku kljuna, a svaki od tih oblika prilago en je lovu na pojedine vrste kukaca. U kasnijem djelu O podrijetlu ovjeka (1871) Darwin je ustvrdio da slian mehanizam vai i za ljude tj. da su se ljudi i ovjekoliki majmuni vjerojatno razvili od zajednikog pretka. Darwin je ideje za svoju teoriju crpio iz nekoliko izvora. Prvog su predstavljale novije spoznaje iz geologije po kojima se Zemlja razvijala vrlo sporo prolazei kroz niz geolokih doba. Starost zemlje Darwina je uvjerila da je evolucije imala dovoljno vremena za djelovanje tj. da su vrste imale dovoljno vremena da se razviju u dananje oblike. Drugi izvor, kako je ve spomenuto, su njegova istraivanja tijekom putovanja oko svijeta na brodu Beagle tijekom 30-ih godina 19. stoljea. Kao prirodoslovac na tom brodu Darwin je primijetio raznolikost biljnog i ivotinjskog svijeta te prikupio veliki broj empirijskog materijala (izme u ostalih i fosila). Trei izvor mu je bio ekonomist Thomas Malthus koji je postavio tezu da se ljudska populacija iri geometrijskom, a izvori hrane aritmetikom progresijom, zbog ega su neki ljudi osu eni na siromatvo. Darwin je ovu ideju proirio i na ivotinjski svijet postavi tezu o opstanku onih koji su najbolje prilagoeni na okolinu i borbu unutar vrste. Evolucijska teorija, formulirana od strane Darwina, vjerojatno predstavlja teoriju iz podruja prirodnih znanosti koja je imala najjai sociokulturni utjecaj. Naime, inspirirala je razli ite politike pokrete i drutvene teorije (tzv. socijalni darvinizam) te potaknula niz istraivanja kojima se drutveno ponaanje i psiholoke osobine ljudi pokuavaju protumaiti njihovim biolokim naslijeem.

52

Znanost i kultura 1

Darvinistika je teorija utjecala i na razliite filozofske pravce koji se zasnivaju na ideli vitalizma, kao i na razne umjetni ke pokrete. Primjerice, osniva naturalizma mile Zola u svom spisu Eksperimentalni roman (1880) tako se zalae za znanstveni pristup prilikom pisanja knjievnog djela tj. za tzv. eksperimentalni roman utemeljen na pomnom i objektivnom prikupljanju injenica voenim znanstvenim nainom zakljuivanja. Knjievnik bi, prema njemu, trebao nadi i dotadanji knjievni realizam koji se zadovoljavao minucioznim opisom stvarnosti te pokuati otkriti determinizam koji upravlja ljudskim drutvom i individualnom psihologijom. Inspiriran znanstvenim pozitivizmom i darvinizmom, Zola je smatrao da ljudskim ponaanjem upravljaju naslije ene (genetske) osobine koje se modificiraju i razli ito manifestiraju u razli itim drutvenim okolinama90. Zadatak je knjievnika da objektivno i nepristrano varira te okolnosti i prikazuje manifestacije nasljednih osobina dolazei tako do opih zakljuaka. U drugoj polovici 19. stoljea augustinski redovnik iz Brna Gregor Mendel (1822. 1884.) otkriva temeljne zakone nasljeivanja biolokih osobina. Eksperimentirajui s biljkama (grakom) u samostanskom vrtu otkriva odreene pravilnosti prilikom krianja biljaka. Primjerice, kriajui visoke i niske biljke otkriva da su potomci uvijek visoki. Me utim, nakon to te visoke potomke kria me usobno, u drugoj generaciji visoke i niske biljke pojavljuju se u omjeru 3:1. Na temelju toga zakljuuje da postoje nositelji nasljednih osobina, kasnije nazvani geni, koji se dobivaju od oba roditelji i ija kombinacija odre uje manifestiranje vidljivih osobina. U spomenutom sluaju, Mendel zakljuuje da je gen koji dovodi do vieg rasta biljke dominantan, a gen za niski rast recesivan. To znai da e biljka koja od jednog roditelja dobije gen za visoki rast, a od drugog roditelja gen za niski rast biti visoka. Tako e neke visoke biljke imati oba gena za visoki rast, a neke jedan gen za visoki i jedan gen za niski rast, odnosno razli iti genotipi (genetsko naslijee) mogu dovesti do istih fenotipa (pojavnih osobina). Krianjem ovih biljaka, neke e biljke koje imaju po jedan gen za visoki i jedan za niski rast proizvesti potomke koji imaju dva gena za niski rast, pa se stoga u toj generaciji pojavljuju u niski potomci u omjeru 1:3 prema broju visokih potomaka.

Primjerice, rudari iz Germinala (1885) suoeni s neimatinom i glau pretvaraju se u masu koja instinktivno i brutalno rui sve pred sobom, a glavni junak tog romana svoju nasljednu impulzivnost i sklonost nasilju manifestira tek u stanjima ivotne ugroenosti i pod utjecajem alkohola. Slino tome, potencijalnim ili stvarnim napretkom na hijerarhiji likovi iz tog romana prestaju osjeati solidarnost i poinju prezirati svoje kolege, pripadnike radnike klase.

90

53

Znanost i kultura 1

Tablica 3 ilustracija Mendelovih eksperimenata

Roditelj br. 2 Roditelj br. 1 D gen za visoki rast d gen za niski rast

D gen za visoki rast

d gen za niski rast

DD (visoka biljka) dD (visoka biljka)

Dd (visoka biljka) dd (niska biljka)

Istovremenim eksperimentiranjem s razliitim genima, Mendel zakljuuje i da se razliite osobine naslje uju neovisno. Iako Mendelov rad nije osobito primijeen za njegova ivota, poetkom 20. stoljea dovest e do razvoja genetike i pruiti supstancijalni dokaz za evolucijsku teoriju koju je formulirao Charles Darwin . U drugoj polovici 19. dolazi i do eksperimenata i otkria koji e omoguiti pojave prvih preciznijih modela atomske strukture tvari poetkom 20. stoljea. Tako eksperimenti s katodnim zrakama dovode do otkria negativno nabijenih estica elektrona. Ruski kemiar Dmitrij Mendeljejev (1834. 1097.) stvara periodni sustav elemenata zasnovan na ideji da kemijska svojstva elemenata ne neki nain ovise o njihovoj atomskoj masi te da se ta svojstva periodiki ponavljaju. Ovakva ideja Mendeljejevu omoguuje predvianje postojanja kemijskih elemenata koji e biti otkriveni tek kasnije. Otkri e periodnog sustava predstavljalo je jak motiv za daljnja istraivanja i postavljanja modela atoma kojima bi se mogle objasniti utvrene pravilnosti i periodinost svojstava elemenata. U drugoj polovici 19. stoljea nastaju i prvi pokuaji stvaranja psihologije kao znanosti koja e pomou prirodno-znanstvenih metoda pokuati protumaiti ljudski duevni ivot i ponaanje. Tako Wilhelm Wundt (1832. 1920.) 1879. u Leipzigu otvara prvi laboratorij za eksperimentalnu psihologiju. Ruski fiziolog Ivan Pavlov (1849. 1936.) prilikom fiziolokih istraivanja, za koja 1904. dobiva Nobelovu nagradu za medicinu, otkriva neka od naela koja e postati dijelom bihevioralne psihologije. Tako prilikom eksperimenata sa psima otkriva tzv. uvjetovani refleks, naelo koje se i danas koristi prilikom pokuaja modifikacije ljudskog ponaanja, osobito u reklamnoj industriji. Naime, Pavlov je primijetio da e uvjetovani podraaj koji se pojavljuje skupa s bezuvjetnim podraajem nakon nekog vremena i sm izazvati reakcije bez pojavljivanja bezuvjetnog podraaja. Primjerice, psi koje je Pavlov hranio slinili su svaki puta kada im je donoena hrana (bezuvjetni podraaj). Nakon to je prilikom donoenja hrane svaki puta zazvonio zvoncem (uvjetovani podraaj), Pavlov je primijetio da nakon nekog vremena zvuk zvonca izaziva slinjenje pasa, ak i onda kada hrana uope nije prisutna tj. kada psi ne vide hranu.

54

Znanost i kultura 1

U 19. stoljeu znanost se u potpunosti profesionalizira i gubi ranije veze s filozofijom i teologijom (religijom). Znak profesionalizacije je i injenica da se za empirijsko prouavanje prirode sve ee upotrebljava izraz "znanost" (scientia), nasuprot izrazu "prirodna filozofija" (philosophia naturalis), koji je ranije upotrebljavan. U 19. stoljeu znanost postaje neodvojivo povezana s industrijskim pogonom, a industrije vezane uz Drugu industrijsku revoluciju (ponajvie kemijska i elektrina industrija) izravno su ovisile o primjeni znanstvenih spoznaja i bile su utemeljene u njima. Dok je povezanost znanosti i industrije u Prvoj industrijskoj revoluciji bila donekle neizravna, u ovom se periodu ta veza intenzivira i postaje izravna91. Krajem 19. stoljea sredite znanstvenog ivota postaje Njemaka. U njoj istraivaki rad po prvi puta postaje neodvojivim dijelom sveuilita, a osnivaju se i posebne institucije koje se bave iskljuivo istraivakim radom znanstveni instituti. Napredak znanosti omoguen je i jakom konkurencijom unutar i izmeu sveuilita. U poetku 20. stoljea primat u znanosti preuzima SAD, a ta dominacija traje i danas.

3.5. Razvoj znanosti u 20. stoljeu

Prva polovica 20. stoljea donosi znaajna otkria koja mijenjaju dotadanja shvaanja mikrosvijeta (elementarnih estica), ali i do posve drukijih pogleda na temeljne okvire ljudske percepcije prostor i vrijeme. Britanski kemiar i fiziar Ernest Rutherford (1871.- 1937.) nakon eksperimenata s alfa-esticama 1911. godine postavlja vlastiti model atoma. Naime, u eksperimentu utvr uje da velika veina alfaestica prolazi korz tanke listie zlata, odnosno da se vrlo mali broj estica odbija od listia. Na temelju toga zakljuuje da se atom uglavnom sastoji od praznog prostora te da se u sredini nalazi pozitivno nabijena jezgra oko koje krue negativno nabijene estice. Ovaj modela podsjea na minijaturni sunev sustav u kojemu jezgra igra ulogu sredita gravitacije (Sunca), a elektrine sile ulogu gravitacijskih sila92. Rutheford dolazi i do zakljuka da broj elektrona odreuje mjesto elemenata u periodnom sustavu. Nobelovu nagradu za kemiju Rutherford je dobio 1908. godine. Danski fiziar Niels Bohr (1885. 1962.) dorauje Rutherfordov modela atoma i postavlja vlastiti kvantni modela atoma. On pretpostavlja da se elektroni oko jezgre mogu kretati u samo odreenim putanjama te da prijelaz izmeu pojedinih putanja zahtijeva primanje ili otputanje tono odre enih koliina (kvanta) energije. Bohr je periodi nost svojstava elemenata prikazanu u periodnom sustavu elemenata tumaio brojem elektrona u zadnjoj putanji (ljuski) atoma. Tijekom 2. svjetskog rata Bohr je u SAD-u radio na razvoju nuklearne bombe (tzv. Projekt Mannhatan), iako je nakon toga bio jedan
91 92

Bekar i Lipsey (2002:12). Simonyi (2012: 397).

55

Znanost i kultura 1

od glavnih zagovornika iskljuivo mirnodopskog koritenja nuklearne energije. Za svoj rad dobio je Nobelovu nagradu za fziku 1922. godine. Na prijelazu stoljea dolazi do promjene klasine paradigme koju je postavio jo Isaac Newton. Radei na temeljima Lorentza i Poincarea, Albert Einstein (1879. 1955.) 1905. godine postavlja tzv. specijalnu teoriju relativnosti kojom je uzdrmao tradicionalnu sliku svijeta utemeljenu na pojmovima apsolutnog prostora i apsolutnog vremena. Naime, jo od Newtona smatralo se da promatrai moraju mjeriti iste udaljenosti bez obzira na to kreu li se jednoliko u odnosu jedan na drugog ili ne. Isto, tako dva doga aja trebala bi se dogoditi istovremeno i za pojedinca koji se ne kree i za pojedinca koji se kree jednolikom brzinom u odnosu na prvog pojedinca. Drukije reeno, udaljenost (prostor) i vrijeme jednaki su za sve promatrae. Prvi problemi za ovakvu sliku svijeta pojavljuju se kada se eksperimentalno utvruje da je brzina svjetlosti jednaka za sve promatrae, neovisno o tome koliko se brzo kreu. Uzmimo, primjerice, da imamo dva pojedinca koji se nalaze na istom mjestu. Prvi ostaje na tom mjestu, dok se drugi poinje kretati brzinom od 150 000 km/s. Istovremeno s poetkom kretanja drugog pojedinca u smjeru njegovog kretanja pustimo svjetlost koja se kree brzinom od 300 km/s u odnosu na prvog pojedinca. Kada bi postojao apsolutni prostor i vrijeme, drugi bi pojedinac (koji se kree brzinom od 150 km/s u smjeru svjetlosti) trebao mjeriti brzinu svjetlosti od 150 km/s, slino kao to kreui se automobilom 90 km/s pored automobila koji se kree 80 km/s mjerimo brzinu od 10 km/s u odnosu na taj automobil. ispostavlja se, meutim, da e pojedinac koji se kree 150 km/s svejedno mjeriti brzinu svjetlosti od 300 km/s. Einstein zakljuuje da se ovakav nalaz moe protumaiti samo time da pojedincu koji se kree vrijeme mora prolaziti sporije u odnosu na pojedinca koji miruje. Stoga iz specijalne teorije relativnosti, koja je eksperimentalno potvr ena, proizlaze prognoze koje su u nesuglasju sa svakodnevnim iskustvom utemeljenom na apsolutnom prostoru i vremenu. Tako bi, primjerice, osoba koja bi se u raketu izrazito velikom brzinom odvezla sa Zemlje i vratila se na nju, utvrdila da je na Zemlji proteklo znatno vie vremena nego kod nje u svemirskom brodu, odnosno da su svi vrnjaci te osobe odavno mrtvi. Osobito je znaajno i Einsteinovo utvrivanje ekvivalentnosti mase i energije tj. mogunosti pretvorbe jednu u drugu koje je inspiriralo rad na iskoritavanju nuklearne energije. Za svoje doprinose fizici, osobito za objanjenje fotoelektrinog efekta, odnosno otkrie da je svjetlost sastavljena od fotona diskretnih jedinica energije, 1921. godine dobiva Nobelovu nagradu. Tijekom 20. stoljea dolazi do intenzivnijeg razvoja drutvenih i humanistikih znanosti. Tako se u ekonomiji profiliraju dvije temeljne teorije koje vode do razliitih preporuka u pogledu ekonomske politike keynesijanizam i monetarizam (Mills, 2002).. Prva je teorija zasnovana na radu Johna Maynarda Keynesa (1883. 1946.), britanskog ekonomiste koji je vjerovao u nunost jae dravne regulacije gospodarstva. Naime, prema Keynesu nedovoljna potranja dovodi do ciklikih

56

Znanost i kultura 1

gospodarskih kriza pa drava mora kroz potronju stimulirati oporavak gospodarstva. U tom smislu doputeni su i fiskalni deficiti (zaduivanje tj. drava troi vie od onoga to prikupi putem poreza), drava treba posuivati neiskoriteni kapital od graana i ulagati ga u investicije ili potronju. Na ovim idejama bila je zasnovana i uspjena amerika gospodarska politika New Deala i izlazak iz Velike gospodarske depresije (1929. 1933.). Me utim, keynesijanizam doivljava pad povjerenja kad 1970ih dolazi do pojave prevelikih dravnih dugova i inflacije koju izaziva dravna potronja. Monetaristi ka ekonomska teorija, zasnovana na klasinoj ekonomiji i idejama austrijskih ekonomista iz prve polovice 20. stoljea, smatra da je slobodno trite nadmono dravnim intervencijama u koje, prema njima, samo poveavaju inflaciju i ne utjeu na ublaavanje gospodarskih ciklusa. Drava bi, prema monetaristima, trebala samo prilagoditi rast novane mase rastu gospodarstva. Uz monetarizam najee se vee ime Miltona Friedmana (1912. 2006.), dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju 1976. godine. Nakon poetka gospodarske krize u 2008. godini, keynesijanska teorija opet postaje sve prihvaenija, odnosno poinje se zagovarati jae dravno interveniranje u gospodarstvo. U psihologiji 20. stoljea postojalo je nekoliko razliitih pravaca, no najiri kulturni utjecaj imali su biheviorizam i psihoanaliza. Biheviorizam u psihologiji zasnivaju John Watson (1878. 1958.) i B.F. Skinner (1904. 1990.), a temelji se na ideji da se psihologija treba baviti prouavanjem ponaanja koje ovisi o poticajima iz okoline, a ne unutranjim psihikim procesima. Pojednostavljeno reeno, pretpostavlja se da e se ljudi ponaati na nain koji im donosi ugodu, a izbjegavati naine ponaanja koji im donose neugodu, to implicira i da ponaanje nije uroeno i da se moe modificirati nagradama i kaznama. Biheviorizam je koncentracijom na fizike manifestacije ponaanja i izbjegavanjem nutranjih psihikih procesa koji se ne mogu prouavati objektivnim sredstvima nastojao psihologiju pribliiti prirodnim znanostima (Smith, 1990). Psihoanaliza austrijskog psihologa Sigmunda Freuda (1856. 1939.) tumaenje ljudskog psihikog ivota i ponaanja utemeljuje na ideji nesvjesnog. Naime, Freud je smatrao da se struktura ljudske psihe sastoji od ida (podsvjesnih elja), ega (svjesnog dijela linosti) i super-ega (savjesti utemeljenoj na drutvenim normama). Prema Freudu, drutveno neprihvatljive elje, uglavnom vezane uz seksualnost, potiskuju se u nesvjesno, odakle se pojavljuju u neurozama, snovima, i nesvjesnim omakama. Razliitim tehnikama, poput hipnoze, analize snova ili slobodnih asocijacija, psihoanalitiar moe otkriti ove konflikte. Psihoanaliza je dovela do prvih psihoterapeutskih postupaka, a imala je iroki kulturni utjecaj jer su njezine ideje preuzeli mnogi filozofi i umjetnici. Primjerice, nadrealizam je kao umjetniki pokret bio zasnovan upravo na odbacivanju racionalnog dijela ljudske linosti tj. na umjetnikoj afirmaciji podsvijesti i snova. Dvadeseto stoljee donosi znaajne promjene u drutvenom znaenju, financiranju i organizaciji znanosti. Tako je Drugi svjetski rat donio veliku promjenu u nainu na koji se provode znanstvena

57

Znanost i kultura 1

istraivanja i u koliini financijskih sredstava dostupnih znanstvenicima. Razvoj nuklearnog oruja i poslijeratna utrka u naoruanju izmeu SAD-a i Sovjetskog Saveza doveli su do velikih ulaganja u znanost od strane drave, to je dovelo do znaajnih znanstvenih i tehnolokih otkria. Ova se promjena obino oznaava kao pomak od "male znanosti" (small science), u kojoj je znanost oslonjena na individualni rad pojedinanih znanstvenika, prema "velikoj znanosti" (big science) koju karakteriziraju: 1. Veliki prorauni 2. Veliki broj znanstvenika koji zajedniki rade 3. Velike istraivake institucije Krajem 20. stoljea velike korporacije (industrija) postoju najvei ulagai u znanstvena istraivanja, to dovodi do u pitanje objektivnost znanstvenih istraivanja i njihovu op edrutvenu korist. Svega oko 10% utroenog novca (drave obino troe oko 2% do 4% BDP-a na istraivanja i razvoj R&D) utroi se na fundamentalna istraivanja, dok su danas dominantna primijenjena i razvojna istraivanja. Znatan dio primijenjenih i razvojnih istraivanja odvija se unutar korporacijskih istraivakih instituta i vladinih agencija, a ne unutar znanstvenih institucija u uem smislu rijei.

Suvremenu znanost obiljeavaju: 1. Kompetitivnost 2. Timski rad i organizacijska struktura s malo hijerarhije 3. Sve vei naglasak na primijenjenu i razvojnu znanost nasuprot fundamentalnim istraivanjima Kompetitivnost u znanosti znai da se znanstvenici natjeu oko toga tko e najkvalitetnije objasniti odreeno podruje, pri emu esto dolazi do simultanih otkri a i neslaganja oko prvenstva. Jedan od najstarijih takvih neslaganja je pitanje tko je otkrio diferencijalni raun (Newton-Leibnitz). Razlika u produktivnosti izme u znanstvenika izrazito je velika. Tako, prema nekim amerikim podatcima, oko 6% znanstvenika objavi 50% svih lanaka u znanstvenim asopisima, dok je razlika u citiranju jo vea. Naime, oko 3% znanstvenika autori su oko 50% svih citiranih radova. Neravnomjernost u broju objavljenih radova esto se opisuje tzv. Lotkinim zakonom po kojemu broj autora koji publiciraju n radova iznosi 1/n2 od ukupnog broja autora koji publiciraju jedan rad. Tako e npr. u situaciji u kojoj 10 autora publicira po jedan rad broj autora koji publiciraju dva rada biti 4 (1/22*10), broj autora koji publiciraju tri rada oko 1,11 (1/32*10) itd.

58

Znanost i kultura 1

Ova se razlika poveava tijekom karijere i moe se objasniti s time da inicijalno kvalitetniji znanstvenici odlaze raditi na kvalitetnije instutucije te surauju s drugim kvalitetnim znanstvenicima. Isto tako, renomirani znanstvenici mogu lake objaviti svoje radove nego manje renomirani, ak i ako je njihova kvaliteta podjednaka. Ova se pojava, kod koje male poetne razlike kasnije dovode do velikih razlika, u znanosti naziva Matejev efekt (Matthew effect93). Pojavi je prvi dao ime ameriki sociolog Robert Merton koji je prvi pisao o ovome fenomenu. Slina stvar esto se uoava i u obrazovnom sustavu, pri emu talentiraniji uenici dobivaju vie panje od strane nastavnika, pa se poetne razlike izme u uenika tako jo vie poveavaju. I u ovome sluaju poetna procjena talentiranosti djeluje kao samoispunjavajue proroanstvo. U znanosti Matejev efekt ne djeluje neogranieno budui da postoje pojave koje ga donekle korigiraju94. Npr. kvalitetni znanstvenici e esto otii u manje renomirane istraivake centre jer tamo mogu igrati vodeu ulogu, manji centri mogu se koncentrirati na odre ena podruja znanosti i tako privui kvalitetne znanstvenike, drava moe ujednaenim financiranjem umanjiti nejednakost izme u istraivakih centara i sl. Budui da je znanost nerutinski posao, prema predvianjima organizacijske teorije znanstveni e se rad uglavnom odvijati u malim skupinama s dosta suradnje i relativno malom hijerarhijom. No, pojedine se znanosti znatno razlikuju u tom pogledu, pri emu su neke od njih (npr. matematika) oslonjene na individualne doprinose znanstvenika i relativno malu podjelu rada, dok se druge (npr. kemija ili nuklearna fizika) sastoje od velikih grupa s relativno preciznom podjelom rada.

93 94

Na osnovu jednoga izraza iz Evanelja po Mateju. Prema Merton (1988).

59

Znanost i kultura 1

4. Razvoj znanosti i znanstvene paradigme

4.1. Temeljni pristupi promjenama znanstvenih teorija
Postoje dva osnovna pristupa promjenama znanstvenih teorija: 1. Evolucionisti ki pristup 2. Kuhnov model znanstvenih revolucija Prema evolucionistikom modelu razvoj se razvija postupno, pri emu svaka teorija mijenja i dopunjava onu prethodnu. Prema ovakvom shvaanju, znanstveni napredak postoji, budui da svaka teorija objanjava svijet bolje od onih prethodnih. Osnovna je ideja Kuhnovog pristupa razvoju znanosti da se znanost ne razvija kumulativno, dodavanjem novih spoznaja onim postojeima, nego na revolucionaran nain, promjenom paradigme fundamentalne slike vlastitog podruja prouavanja i metodolokog pristupa. Neke od najpoznatijih promjena paradigmi su: Ptolomejev geocentrizam vs. Kopernikov heliocentrizam; Newtonova fizika vs. Einsteinova teorija relativnosti. Prema Kuhnu, povijest znanosti ukazuje na razdoblja tzv. normalne znanosti koje je obiljeeno postojanjem jedinstvene paradigme. Nastanak paradigme dogodi se u trenutku kad nova generacija znanstvenika pone slijediti ve postojei pristup tj. kada svaka nova generacija svoj znanstveni rad ne poinje ispoetka, bez jakih poveznica s prethodnim generacijama. U razdoblju normalne znanosti znanstvenici se uglavnom bave s tri skupine problema: 1. Odreivanje vanih injenica npr. Newtonova fizika usmjerava se na otkrivanje zakona gibanja, a evolucijska biologija na otkrivanje adaptivnih sposobnosti ivotinjskih vrsta. 2. Usklaivanje injenica s teorijom teorijske postavke pokuavaju se empirijski testirati 3. Artikulacija teorije teorija se pokuava proiriti na nova podruja npr. Newtonova fizika pokuava objasniti i gibanje materijalnih predmeta na zemlji i gibanje planeta. U razdoblju normalne znanosti znanstveni problemi se tretiraju kao zagonetke tj. kao problemi koji sigurno imaju rjeenje, kojega samo treba pronai. Tako npr. evolucijska biologija ponaanje ivotinjskih vrsta smatra u naelu objanjivim pomou mehanizama prirodne selekcije, stoga je neko ponaanje neke ivotinjske vrste zagonetka u smislu da je potrebno objasniti zato je to ponaanje adaptivno, te se pretpostavlja da tako objanjenje sigurno postoji. Na taj nain znanstvenici koji djeluju unutar paradigme evolucijske biologije imaju jasne naputke kako istraivati odre eni problem.

60

Znanost i kultura 1

Ako neka paradigma nije u stanju objasniti tzv. anomalije, tj. fenomene koji nisu u skladu s predvianjima koja proizlaze iz paradigme, tada nastaje kriza paradigme koja se moe rijeiti na nain da se paradigma promijeni novom. Ovo se dogaa samo u situaciji kada nova paradigma ve postoji inae staru nije mogue promijeniti ni sa ime. Nova paradigma se od stare razlikuje po tome to nudi posve drugaiji pogled na predmet istraivanja, drugaiji pogled na svijet. Kuhnova ideja o znanstvenim revolucijama dovela je u pitanje niz do tada uobiajenih miljenja o znanosti95: 1. Realizam znanstvene teorije na objektivan nain objanjavaju realnost 2. Razgranienje postoji jasna razlika izmeu znanosti i drugih sustava vjerovanja (religije, umjetnosti, politikih ideologija...) 3. Kumulativnost znanstvene se teorije nadogra uju jedna na drugu 4. Razlika izme u promatraa i teorije opaanje i teorija me usobno su odvojivi, opaanja su neovisna o teoriji koju se zastupa 5.Temelji znanosti zasnivaju se na opaanjima i eksperimentima 6. Deduktivna struktura teorije teorije se provjeravaju na temelju opaanja koja se deduktivno izvode iz teorije 7. Preciznost znanstveni termini imaju jasno odre ena znaenja 8. Otkri e i opravdavanje teorija moe se odvojiti psiholoke i socioloke okolnosti nastanka teorije nisu vani kao razlozi prihvaanje neke teorije 9. Jedinstvo znanosti sve se znanosti moda u konanici mogu svesti na jednu temeljnu znanost

Neke od kritika koje se mogu uputiti Kuhnovom pogledu na razvoj znanosti su sljedee:

1. Pitanje nesumjerljivosti paradigmi Kuhn tvrdi da ne postoji jasan kriterij znanstvenog napretka budui da paradigme nude posve drugaiji pogled na svijet, no to je ipak upitno. Mogue je, naime, osmisliti kljune eksperimente kojima se moe utvrditi koja je paradigma tonija
95

Sardar, Z. i Van Loon, B. (2005: 54).

61

Znanost i kultura 1

2. Jedinstvenost paradigme Kuhn tvrdi da u razdoblju normalna znanosti postoji samo jedna paradigma to obino nije sluaj u veini znanosti, a pogotovo u drutvenim i humanistikim znanostima. 3. Razlika izme u prirodnih i drutveno-humanistikih znanosti postavlja se pitanje zato su drutveno-humanistike znanosti u stanju nepostojanja paradigme ili postojanja nekoliko razliitih paradigmi istovremeno. Ako znanstveni napredak doista ne postoji, kako to da se znanstvenici iz podruja prirodnih znanosti slau oko vlastite paradigme, a oni iz drutvenohumanistikih ne?

Kuhnovo poimanje razvoja znanosti esto se kritizira i kao dio antiznanstvenog relativizma prisutnog u dijelu humanistikih i drutvenih znanosti. Unutar znanosti esto se govori o dvije kulture znanstvenoj i humanistikoj (tvrde i meke znanosti) od kojih je samo ona prva zasnovana na idealnotipskom modelu znanosti. Ideju o postojanju dvaju znanstvenih kultura prvi put je iznio C.P. Snow kritizirajui prevladavajue shvaanje po kojemu bi svaki ovjek trebao imati osnovno obrazovanje s podruja humanistike (npr. itati i poznavati knjievne klasike), dok nije obvezno poznavati temelje prirodnih znanosti. Drugaije reeno, poznavanje umjetnosti, jezika, povijesti i sl. smatra se odlikom obrazovana ovjeka (intelektualca), dok poznavanje znanosti nije nuno. Prema Snowu, humanistiko se znanje smatra vanijim i samo ono karakterizira kultiviranog ovjeka. Jae sukobljavanje ovih dvaju kultura poinje s pojavom povijesti znanosti, filozofije znanosti i sociologije znanosti koji poinju znanost promatrati u drutvenom i kulturnom kontekstu i donekle je relativizirati. Jo jaa relativizacija poinje s pojavom postmoderne teorije, kulturalnih studija, feministike teorije i sl. Egzaktne znanosti danas esto drutvenim i, osobito, humanistikim znanostima prigovaraju povrnost i nepridravanje kanona znanosti, kao i relativizam i bezrazlono osporavanje znanosti. Suprotstavljenost dvaju kultura doivjela je ponovno oivljavanje poetkom 90-ih godina 20. stoljea u tzv. ratovima znanosti. Ratovi znanosti zapoinju lankom Prevazilaenje granica: prema transformativnoj hermeneutici kvantne gravitacije, kojeg je ameriki fiziar Alan Sokal objavio u asopisu Social Text, jednom od najznaajnijih asopisa s podruja kulturalnih studija. Nedugo zatim Sokal objavljuje da ovaj lanak, u kojem je prezentirao konstruktivistiku relativizaciju znanstvene istine, zapravo predstavlja podvalu tj. da je htio dokazati da se ak i besmisleni lanci mogu objaviti ukoliko podilaze osnovnim idejama kulturalnih studija tj. relativiziraju znanstvenu istinu.

4.2. Psiholoki korijeni paradigmi

62

Znanost i kultura 1

Kuhnovi pogledi na razvoj znanosti putem znanstvenih paradigmi donekle potvr uju i neke spoznaje iz psihologije percepcije. Mogu se izdvojiti dvije takve spoznaje: 1. Holistika narav percepcije 2. Pristranost potvrivanja Prema spoznajama tzv. gestalt psihologije ljudske percepcija ne dobiva se zbrajanjem individualnih osjeta nego, nasuprot tome, ukupna slika koju imamo o odreenom objektu odreuje kako emo tumaiti odre ene detalje (holistika narav percepcije). Drugaije reeno, jedan te isti detalj moe znaiti razliite stvari u ovisnosti o naoj percepciji cjeline. Tako npr. pojedini detalji na Rubinovoj vazi mogu biti protumaeni na dva razliita naina (dva lica ili vaza), a pojedine se stranice Neckerove kocke, duim gledanjem u nju, nekad ine dijelom prednjeg plana, a nekad pozadine. Drukije reeno, dogaa se tzv. gestalt switch u kome se pojedini dijelovi cjeline tumae na drukiji nain, slino promjeni paradigmi.

Slika 11 Neckerova kocka i Rubinova vaza

U kontekstu paradigmi ovo moe znaiti da znanstvenici istu stvar mogu vidjeti na razliite naine, u ovisnosti o ukupnoj slici koju imaju o predmetu istraivanja. Pristranost potvrivanja (eng. confirmation bias) odnosi se na sklonost ljudi da nove informacije tumae na nain da potvruju njihova prijanja uvjerenja ili stavove. Pristranost potvrivanja moe se podijeliti na tri vrste: 1. Pristranost traenja informacija 2. Pristanost tumaenja 3. Pristranost prisjeanja

63

Znanost i kultura 1

Pristranost traenja informacija odnosi se na situacije u kojima ljudi trae iskljuivo informacije koje odgovaraju njihovim prijanjim uvjerenjima ili hipotezama. Drugaije reeno, kod testiranja vlastitih uvjerenja ljudi trae one informacije koje bi bile tone kada bi njihovo uvjerenje bilo tono, umjesto da trae one informacije koje bi bile netone u sluaju da je njihovo uvjerenje tono. Neki od primjera pristranosti potvrivanja su: 1. Postavljanje pitanja u anketnim upitnicima na nain da potvruju hipotezu (Smatrate li da trenutna vladina politika nije dobra?) 2. Polarizacija stavova dvije skupine koje inicijalno imaju razli ite stavove o nekom pitanju jo e se vie razlikovati u stavovima kada budu izloene dodatnim informacijama. 3. Vjerovanja u astrologiju, parapsihologiju, proroanstva i sl. ljudi iz takvih predvianja biraju samo one sluajeve koji ih potvr uju. 4. Nesklonost znanstvenika da publiciraju rezultate istraivanja koji opovrgavaju njihovu teoriju (npr. da su dva fenomena povezana), iako bi takvi rezultati bili dragocjeni za testiranje suprotnih teorija (onih koje tvrde da ti fenomeni nisu povezani) 5. Sklonost ljudi da se kod dokazivanja koncentriraju samo na pozitivne-pozitivne sluajeve. U sluaju prikazanom u tablici veina ljudi e tvrditi da postoji povezanost izmeu kiovitog vremena i bolova u kostima samo zato jer je takvih sluajeva najvie, iako stvarna povezanost ne postoji (tablica pokazuje da je povezanost suprotna, da su bolovi u kostima rjei kad kia ne pada).

Pada kia Bolovi u kostima Nema kostima bolova 14 u 7

Ne pada kia 6 2

Tablica 4 "pozitivno-pozitivno" potvrivanje

Kako kae naziv, pristranost tumaenja odnosi se na razliito tumaenje istih informacija u ovisnosti o prethodnim stavovima i uvjerenjima. Neki su od primjera pristranosti tumaenja sljedei:

64

Znanost i kultura 1

1. Sklonost znanstvenika da osporavaju metodologiju istraivanja koja proturjei njihovim teorijama 2. Polarizacija stavova polarizacija stavova se doga a jer ljudi iste informacije tumae na naine koji odgovaraju njihovim stavovima 3. Vanost prvih dojmova prve informacije obino stvaraju okvir unutar kojega se tumae informacije koje dolaze. Ova pojava moe oteati prihvaanje novih znanstvenih teorija

Zbog pristranosti prisjeanja ljudi se lake prisjeaju stvari koje odgovaraju njihovim uvjerenjima i stavovima. Neki od primjera pristranosti prisjeanja su: 1. Sklonost zadravanju uvjerenja koja nisu utemeljena npr. suoeni sa znanstvenim dokazima ljudi koji vjeruju u alternativne sustave vjerovanja esto e nastaviti vjerovati u njih jer e takve dokaze zaboraviti, a sjeat e se samo argumenata u prilog takvih sustava vjerovanja. 2. Ljudi skloni predrasudama prema drugim grupama ljudi sjeat e se samo onih sluajeva koji potvruju njihove predrasude.

65

Znanost i kultura 1

5. Znanost i pseudoznanost
5. 1. Osnovna obiljeja pseudoznanosti
Pseudoznanou nazivamo sve one tvrdnje koje se predstavljaju znanstvenima, no obino ne zadovoljavaju znanstvene kriterije. U dananjim zapadnim drutvima pseudoznanost skupa s praznovjerjem i new-age vjerovanjima ini poseban kompleks vjerovanja koja su na ovaj ili onaj nain suprotstavljeni znanosti, no ove je pojmove ipak potrebno meusobno razlikovati96 Praznovjerje ini skup fragmenata nekadanjih religija ili magijskih praksi, a uglavnom su usmjerena na praktinu korist, magijski utjecaj na druge ljude, predviane budunosti i sl. U epistemolokom smislu, praznovjerje je uglavom zasnovano na razliitim vrstama (pogrenih) asocijacija ili empirijski neutemeljenih vjerovanja. Npr. neke vrste magijske prakse temelje se na naelu slino-izazivaslino (npr. wodoo magija), praznovjerje vezano uz broj 13 vjerojatno je vezano uz 12 potpunih i jedan nepotpuni lunarni ciklus tijekom godine i sl97. Vjerovanja o "sretnim" brojevima, danima i predmetima takoer se temelji na pogrenoj ideji da stvari koje su nam jednom bile sretne moraju to biti i u budunosti tj. na ideji da jednom povezane stvari to moraju biti i u budunosti. S obzirom da nekolicina istraivanja pokazuje da konvencionalni vjernici manje vjeruju u stvari koje obino nazivamo praznovjerjem, Coll i Taylor (2004) zakljuuju da se praznovjerje moe shvatiti i kao nadomjestak za spoznajnu orijentaciju i identitet koje pruaju tradicionalne religije. Dakle, i religijska i praznovjerna vjerovanja nude pojedincu odreenu razinu simbolike sigurnosti (odgovore na pitanja o vlastitoj sudbini, budunosti i sl.), a pojedinci se obino odluuju ili za jedno ili za drugo. New-age vjerovanja ini skup vjerovanja koji dolazi iz istonjakih, azijskih religija (npr. reinkarnacija), parapsiholokih vjerovanja (npr. spiritizam) ili vjerovanja vezanih uz alternativnu medicinu (npr. kristalografija - lijeenje posebno izbruenim kristalima koji navodno oslobaaju neku vrstu energije). Pseudoznanost, za razliku od praznovjerja i veine new-age vjerovanja, tvrdi da se temelji na znanstvenim argumentima, no ti argumenti uglavnom nisu znanstveno valjani. Kao najvanija sastavnice pseudoznanosti mogu se izdvojiti sljedea obiljeja98: 1. Neprovjerljive i nejasne tvrdnje - npr. astroloka predvianja, kao jedna od najzastupljenijih formi pseudoznanosti dananjice, naj ee su vrlo nejasna i ne mogu se pouzdano testirati.
96 97

Navedeno na temelju Coll i Taylor (2004:758-759). Ovo praznovjerje je toliko da ak postoji i fobija od broja 13 (tzv. triskaidekafobija), mnogi hoteli nemaju sobe ili katove s brojem 13. 98 Pavi (2012).

66

Znanost i kultura 1

2. Tvrdnje i teorije koje su viestruko opovrgnute pomou rigoroznih testova utemeljenih na strogim metodolokim naelima npr. mnoge grane alternativne medicine u veini eksperimenata ne pokazuju uinak koji se ne bi mogao objasniti placebo efektom. 3. Nemogunost testiranja teorije od strane drugih promatraa - npr. praktikanti alternativne medicine svojim klijentima nude individualizirane terapije koje nitko drugi ne moe ponoviti.

4. Ignoriranje protivnih dokaza pseudoznanost bira samo one empirijske dokaze koji potvruju njezine tvrdnje.
5. Oslanjanje na anegdotalne dokaze nepouzdani dokazi esto se uzimaju kao pouzdani, npr. Dan Brown u Da Vincijevom kodu nepouzdane legende o dolasku Marije Magdalene u Francusku proglaava povijesnom injenicom. 6. Teret je dokazivanja na onome tko opovrgava pseudoznanost (argumentum ad ignorantiam) npr. "teoretiari zavjera" obi no zahtijevaju da se njihove, uglavnom neprovjerljive, teorije u potpunosti opovrgnu. Ako se to ne moe uiniti, smatraju ih dokazanim.

Postoji nekoliko razloga zbog kojih je pseudoznanost rairena i popularna u dannjim drutvima99: 1. Znaajke postmodernih drutava 2. Medijski interesi 3. Suvremene komunikacijske tehnologije U postmodernim drutvima dolo je pada vjerovanja u tradicionalne institucije, pa tako i u znanost. Nasuprot nekadanjim drutvima, pojedinac danas nema stabilan identitet, nego sam bira svoj svjetonazor. U postmodernim drutvima takoer vlada i relativizam i demokratizacija znanja, po kojima svatko moe vjerovati u ono to eli te nitko nikome ne moe nametati vlastiti svjetonazor. Pseudoznanost ljudima nudi stabilan identitet koji im znanost ne moe pruiti. Npr. astrologija nudi mogunost kontrole vlastitog ivota, alternativna medicina mogunost apsolutne kontrole vlastitog zdravlja, pseudopovijest i teorije zavjere tvrde da su povijesne sluajnost rezultat zlih namjere nekolicine monih ljudi100 i sl. Sve su to stvari koje znanost obino ne moe niti obeati niti pruiti. U drutvenim i humanistikim znanostima tako er postoji trend relativizacije znanja, pogotovo u pokuajima da se znanje i znanost prikau kao kulturalno relativni i ovisni o intersima i moi. U skladu s time, zapadna se znanost esto prikazuje kao rezultat dominacije zapadnjake patrijarhalne civilizacije nad razliitim vrstama manjina (drugim civilizacijama, rasama, enama i sl.)
99

Prema Thompson (2009:121-141). Npr. njemaki je nacizam u prvoj polovici 20. stoljea za ekonomske krize uptuivao idovske bankare, to je ljudima bilo znatno lake prihvatiti od injenice da su za ekonomske krize odgovorne ekonomske zakonitosti.
100

67

Znanost i kultura 1

Medijske kue pronalaze interes u plasiranju pseudoznanosti budui da je ona visokoprofitabilna (ima brojnu publiku). Nekada su se npr. ugledne izdavake kue ustezale od objavljivanja pseudoznanstvene literature, a danas tu vrstu literature objavljuju ese od one znanstvene. Suvremene komunikacijske tehnologije, osobito internet, omoguile su brzo irenje pseudoznanstvenih spoznaja. Bilo koji pseudoznanstvenik moe svoje ideje plasirati internetom i brzo stei skupinu sljedbenika.

5.2. Astrologija
Astrologija je vjerojatno nastala ve oko 2 000. godine p.n.e. u Mezopotamiji, a vezuje se uz vjerovanja u boansku narav planeta tj. mogunost da se poruke bogova proitaju iz njihovih kretanja. Sve do uspostave kranske civilizacije (Konstantinovog preobraenja na kranstvo u 4. stoljeu n.e.) astrologija je sluila kao alat za predvianje budunosti tj. kao praktini vodi za djelovanje. Ponovnim otkriem astroloke tradicije, koja u Europu dolazi preko islamske civilizacije, astrologija opet postaje popularna. Znanstvena revolucija u 17. stoljeu sa svojim racionalnim tumaenjem gibanja planeta ponovno astrologiju proglaava praznovjerjem i odrie joj svaku istinitost i vanost. Novi interes za astrologiju poetkom 20. stoljea stvaraju mediji (najvie novine) koji poinju publicirati dnevne horoskope kako bi zabavili itatelje. Astrologija se u svojim predvianjima obino oslanja samo na poloaje nekih nebeskih tijela sazvijea zodijaka i planeta. Sazvijea zodijaka imaju vano znaanje u astrologiji budui da lee u istoj ravnini kao i Sunce i planeti, pa se stoga svaki od planeta i Sunce uvijek nalaze u nekom od sazvijea. Npr. ako od Zemlje pogledamo prema Suncu, iza Sunca nalazit e se neko od sazvijea, a prema tome od kojeg je do kojeg datuma Sunce u kojem sazvijeu odreeni su i horoskopski znakovi 101. Znaenje planeta nije izraeno samo zbog njihove blizine, nego i zbog toga to su Babilonci, koji su izumili horoskop, smatrali da je njihovo naizgled nasumino kretanje implicira njihovu boansku narav tj. neovisnost o bilo emu drugome102 Astrologija je od svog izuma u Babilonu sluila za predvianje dogaaja i sudbina, uglavnom za potrebe vojskovoa i kraljeva, koji su obino imali svoje dvorske astrologe. U srednjem je vijeku, osim to je i dalje sluila za potrebe aristokracije i kraljeva, astrologija popularizirana kroz almanahe koji su donosili razliite astronomske i drutvene podatke (doba sadnje pojedinih kultura, plime i
Zbog kretanja samih zvijezda dananje konstelacije vie nisu u onom poloaju u kakvom su bile nekada. Zbog toga se Sunce npr. krajem godine ne nalazi u sazvijeu Strijelca, onako kako bi to trebalo biti prema horoskopu. Drugaije reeno, osoba koja je roena u horoskopskom znaku strijelca zapavo nije ro ena u periodu kada je Sunce bilo u sazvijeu Strijelca. 102 Pruzhinin (1995:87).
101

68

Znanost i kultura 1

oseke, svece i sl.), ali i razliite astroloke podatke (npr. konstelacije nebeskih tijela odreenog datuma). Nakon znanstvene revolucije, osobito nakon Newtonove teorije gravitacije, astrologija pada u nemilost i biva proglaena pseudoznanou. Ponovno oivljavanje astrologije u zapadnoj civilizaciji dogaa se krajem 19. i poetkom 20. stoljea kada mediji (novine) uviaju mogunost plasiranja astrolokih prognoza koje slue za zabavu itatelja. U ovu svrhi izabrana je relativno pojednostavljena verzija astrologije, koja se zasniva na znakovima zodijaka i zanemaruje poloaje ostalih planeta. Najvanije su funkcije koje astrologija nudi svojim korisnicima sljedee: a) zabava i djelomina samorefleksija b) samospoznaja kroz povezanost s drugim oblicima duhovnosti c) reduciranje anksioznosti koja postoji u "drutvu" rizika

Prva se funkcija uglavnom odnosi na korisnike koji astroloke prognoze prate kroz pojednostavljene medijske horoskope. Za njih je horoskop oblik zabave i ne vjeruju mu previe, ali im on nudi priliku da kroz itanje horoskopa barem djelomino razmisle o sebi, odnosu s drugim ljudima i vlastitoj budunosti. Druga funkcija horoskopa odnosi se na povezanost astrologije s drugim oblicima duhovnosti koji naglaavaju povezanost ovjeka s prirodom i univerzumom (new age pokret, ekomisticizam, teozofija i sl.). U ovome smislu horoskop nudi dubinsko shvaanje vlastitog identiteta i mjesta u svijetu, koji se obino shvaaju kao neraskidivo povezani s prirodom. Na povezanost horoskopa i drugih oblika alternativne duhovnosti ukazuje injenica da praktikatni ovih oblika duhovnosti vrlo esto istovremeno vjeruju u astrologiju tj. astrologija je sastavni dio njihovih vjerovanja. Isto tako, ponovni uspon astrologije u sklopu popularnih vjerovanja krajem 19. stoljea poklapa se s rastom aternativne duhovnosti (magija, teozofija, interes za istonjake religije). Trea funkcija astrologije moe se povezati s obiljejima suvremenih drutava kao "drutava rizika" u kojima je tehnoloka i drutvena kompleksnost dovela do pojave novih rizika koje je stvorio sam ovjek i koji izazivaju nove osblike nesigurnosti me u ljudima. Npr. nove tehnologije dovele su do mogunosti ekolokih incidenata koji mogu unititi cijeli svijet (npr. nuklearna tehnologija), ekonomska meuovisnost dovodi do ekonomskih kriza koje se brzo ire cijelim svijetom, zdravstveni rizici od genetski modificirane hrane, upotrebe novih tehnologija, kemijskih sredstava i sl nisu posve poznati i predvidivi itd. Rizici izazivaju strah od budunosti koja se pokuava predvidjeti i tako simboliki kontrolirati, izmeu ostalog i pomou alternativnih, neznanstvenih oblika spoznaje, poput astrologije. Dodatnu anksioznost moe izazivati i najvanije obiljeje suvremenih drutava, a to je njihovo zasnivanje na pojmu individualnog interesa. U dananjim se drutvima od ljudi oekuje da

69

Znanost i kultura 1

slijede svoje vlastite interese, a ovakva je ideja na polje cijele drutvenosti prenesena s podruja ekonomije, u kojemu je egoistini pojedinac koji svoje interese ostvaruje na tritu izvor inovativnosti i konkurentnosti. Ovakva individualizacija dovodi do pada povjerenja me u ljudima i nestabilnosti svih tradicionalnih drutvenih institucija (obitelji, religije, polikih institucija i sl.). Iz tog razloga ljudi koriste alternativnu spoznaje, pa tako i astrologiju, kako bi predvidjeli ponaanje drugih ljudi i smanjili napetost do koje dovode izraeno nepovjerenje i sumnja. Neka istraivanja potvruju da anksiozniji (zabrinutiji) ljudi ee itaju horoskope. Tako je npr. Weimann (1982) utvrdio da zabrinutost vodi do eeg itanja horoskopa, iako zabrinutiji ljudi sami po sebi ee ne vjeruju astrolokim prognozama. Dakle, ak i samo itanje horoskopa moe smanjiti neizvjesnost i zabrinutost, ak i ako se intimno ne vjeruje horoskopskoj prognozi103. U dananjim razvijenim zemljama oko 20% ljudi vjeruje da horoskop sadri neke elemente istine tj. da moe predviati budue dogaaje ili da horoskopski znak pod kojim je osoba ro ena govori neto o njezinoj osobnosti ili karakteru. Osobito je znaajno da veina dananjim korisnika horoskopa vjeruje da im horoskop moe pomoi u samospoznaji, pa je stoga vjerovanje u horoskop znaajan dio nekih dananjih religijskih ili duhovnih pokreta (npr. New Age). Drugaije reeno, za razliku od nekadanje funkcije predvianja, danas astrologija ljudima slui kako bi spoznali sebe ili upoznali druge ljude, a slui im i kao nain tumaenja vlastite povezanosti s prirodom. Neobvezujua narav astrologije (svako je moe tumaiti na individualan nain) odgovara i dananjem individualistikom mentalitetu. Astrologija spada u peudoznanost zbog toga to ne ispunjava kriterije koje zahtijeva znanstveni nain objanjenja104: 1. Osnovni postulati astrologije nejasni su i vieznani 2. Zakljuci koji se izvlae iz ovih postulata subjektivni su (svaki astrolog iz istih postavki izvlai razliite zakljuke) 3. Empirijske prognoze koje nudi astrologija esto su nejasne i dvosmislene 4. Empirijska testiranja astrolokih prognoza pokazuju da ove prognoze nisu tone105

5.3. Alternativna (komplementarna) medicina

Dananja medicina razvila se iz sukoba triju medicinskih pristupa:

103

Ovaj rezultat donekle je upitan zato to nije posve jednostavno utvrditi vjeruju li ljudi horoskopu ili ne. Naime, ak i oni ljudi koji vjeruju esto e oklijevati da to i priznaju kako ne bi bili proglaeni praznovjernim. 104 Narlikar i sur. (2009:641). 105 Npr. u nizu eksperimentalnih istraivanja astrolozi na temelju horoskopa nisu uspjeli predvidjeti koja su djeca akademski uspjenija, koji su brakovi uspjeni, a koji neuspjeni i sl.

70

Znanost i kultura 1

1. Alopatska medicina medicina koja se temelji na znanstvenim naelima 2. Osteopatska medicina medicina koja se zasniva na lijeenju fizikom manipulacijom ljudskim tijelom (kiropraktika, masaa i sl.) 3. Homeopatska medicina zasniva se na uglavnom biljnim preparatima koji se pripremaju na osnovu naela "slino izaziva slino" Dananja je slubena medicina alopatska, dok se sve ostalo smatra alternativnom medicinom. Neki od primjera alternativne medicine su homeopatija, osteopatija, herbalizam, akupunktura, bio-feedback, hipnoti ka terapija, kristalografija i sl. Iako alternativna medicina ukljuuje mnogobrojne i raznolike grane, sve one ukljuuju neke fundamentalne intelektualne, politike, emocionalne i zdravstvene premise, od kojih se mogu izdvojiti etiri kljune: priroda, vitalizam, "znanost" i duhovnost106 Kako istiu navedeni autori, ove premise alternativnoj medicini daju odreenu prepoznatljivost i poveavaju njezinu snagu u "borbi" protiv konvencionalne medicine. Oslanjanje na prirodu u alternativnoj medicini odnosi se na niz polariteta poput prirodno-umjetno, niskotehnoloko-visokotehnoloko, organsko-sinteti ko, sirovo-procesirano i sl., u kojima se prvi lan polariteta smatra pozitivnim (korisnim), a drugi negativnim (tetnim). Pozitivno vrednovanje prirode oituje se u naglaavanju svih onih terapija koje se slue nesintetikim lijekovima (herbalna medicina, meditacija, akupunktura i sl.). Orijentacija na prirodu ima i ire sociokulturno znaenje, budui korisnici alterantivnu medicinu vide kao sredstvo "proiavanja" uinaka "toksine" i previe razvijene suvremene civilizacije. Na taj se nain priroda suprotstavlja civilizaciji, a individualna promjena smatra se dijelom potrebnih drutvenih i kulturnih promjena tj. dijelom popravljanja drutvenog poredka107 Vitalizam se odnosi na razliite vrste korisnih i dobrohotnih "ivotnih sila" koje se u razliitim granama alternatvne medicine razliito nazivaju u homeopatiji "ivotna esencija", u akupunkturi "chi", u New Age medicini "psihika energija" i sl.108 Vitalizam je esto isprepleten s idejom da su pojedineva snaga volje i autonomija osnovne determinente njegovog/njezinog zdravlja. Iako veina grana alternativne medicine sa stajalita znanstvene, konvencionalne biomedicine predstavljaju pseudoznanost, alternativna medicina sama sebe smatra znanstvenom disciplinom. Meutim, kriteriji znanstvenosti koje primjenjuje alternativna medicina razlikuju se od biomedicine koja primjenjuje randomizirane eksperimente, odnosno klinike testove. Nasuprot, ovome apstraktnom i generalizirajuem pristupu, alterenativna medicina pacijentima pristupa na holistiki nain, uvaavajui njihova ivotna iskustva. Iz epistemolokog kuta gledanja alternativna medicina upotrebljava kanone znanstvenosti koji su izvorno aristotelijanski.
106 107

Navedeno prema Kaptchuk i Eisenberg, (1998:1061). Kaptchuk i Eisenberg (1998:1062). 108 Kaptchuk i Eisenberg (1998:1062).

71

Znanost i kultura 1

Naime, Aristotel je smatrao da se prouavanjem neke pojave dolazi do etiri vrste uzroka: materijalni (sama tvar od koje je neki objekt izra en), formalni (specifini oblik tj. bit nekog objekta), efektivni (neposredni uzronik nekog objekta) i finalni (svrha zbog koje postoji neki objekt). Suvremena znanost uglavnom odbacuje sve ove uzroke osim onoga efektivnog tj. objektima pristupa na redukcionistiki i mehaniki nain. Dakle, suvremena znanost ne propituje konanu svrhu neke stvari, nego prouava neposredne uzroke zbog kojih je ta stvar takva kakva je. Nasuprot konvencionalnoj medicini koja prouava neposredne uzronike odreene bolesti, alternativna medicina pacijentu pristupa na holistiki nain, prouavajui njegov osjeaj ukupne dobrobiti i svrhe ivota. Alternativnoj se medicini moe pripisati i obiljeje duhovnosti zato to vlastitim praktikantima obeava otkrivanje ultimativnih znaenja i povezanosti s univerzumom. Stoga se i razliite terapije, poput meditacije i vegetarijanske prehrane, imaju za svrhu poljavanje tjelesnog stanja, ali istovremeno i transcendentalno obiljeje109 Prema istraivanjima110 u europskim zemljama alternativnu medicinu koristilo je izme u jedne petine i jedne treine stanovnika, a uglavnom je rije o mlaim i obrazovanijim ljudima. Postoji nekoliko razloga zbog kojih ljudi koriste alternativnu medicinu kao dopunu ili alternativu klasinoj, ortodoksnoj medicini111: 1. Dopuna u lijeenju kroninih bolesti (bolovi vezani za reumatizam, bolove u leima i sl.). Istraivanja pokazuju da pacijenti koji manje vjeruju u uspjenost klasine medicine u ublaavanju ovih vrsta boli ee koriste usluge alternativne medicine. 2. Lo odnos lijenik-pacijent Istraivanja pokazuju da alternativnu medicinu vie koriste pacijenti koji vjeruju da je moderna medicina dehumanizirana (pristup tekue vrpce) i da ne vodi dovoljno rauna o individualnom i holistikom pristupu pacijentima. Zadovoljstvo vlastitim lijenikom ope prakse znaajan je prediktor koritenja alternativne medicine. Od praktikanata alternativne medicine ljudi oekuju humaniji pristup. 3. Tzv. postmoderni vrijednosni sustav, koji ukljuuje smanjeno povjerenje u znanost i tehnologiju, jae naglaava emocije i holistiko poimanje zdravlja kao neega to poinje promjenom iznutra. Budui da su praktikanti alternativne medicine skloniji ukljuivanju pacijenata u proces lijeenja te izbjegavaju komercijalne lijekove, onda i privlae ljude postmodernog svjetonazora. Mnoga su istraivanja pokazala korelaciju izme u koritenja alternativne medicine te vjere u veu potrebu ukljuivanja pacijenta u proces lijeenja (sluati vlastito tijelo).
109 110

Kaptchuk i Eisenberg (1998:1063). Prema Fulder (1996). 111 Prema Siahpush (2000).

72

Znanost i kultura 1

4. Alternativna medicina ponekad slui kao svjetonazor koji prua egzistencijalnu utjehu koju je ranije pruala religija (pacijenti obino vjeruju da su dio neke vee cjeline i sl.). Kako istiu Kaptchuk i Eisenberg (1998), privlanost alternativne medicine ne sastoji se samo u njezinim medicinskim aspektima tj. mogunosti izljeenja, nego u tome to prakticiranje alternativne medicine daje osjeaj svrhovitosti postojanja i poveava povjerenja u vlastite sposobnosti kroz utjecaj na vlastito zdravlje.

Prigovori slubene medicine alternativnoj medicini uglavnom se odnose na na neznanstvenu podlogu, zanemarivanje organskih uzroka bolesti, to moe dovesti do kasne dijagnoze ili pogoravanja bolesti. Istraivanja pokazuju da se alternativna medicina zapravo svodi na tzv. placebo efekt (autosugestija tj. vjerovanje da e odreeni tretman pomoi dovodi do stvarnog poboljanja) i da ne lijei pacijenta, nego samo mijenja njegovu percepciju bolesti i tjei ga. No, treba napomenuti da veina lijenika u istraivanjima smatra da neki aspekti alternativne medicine (akupunktura, biljni lijekovi, kiropraktika, hipnoza i sl.) mogu biti korisni. Iz ovih je razloga zakonsko tretiranje alternativne medcine razliito u razliitim zemljama. U nekim je zemljama ona u potpunosti izvan slubenog zdravstvenog sustava, dok je u nekima donekle integrirana u njega. Primjerice, u Njemakog alternativni lijenici (tzv. Heilpraktiker) moraju imati slubenu licencu, koju stjeu nakon polaganja odgovarajueg ispita. Takoer, u Engleskoj su homeopatske112 klinike dio zdravstvenog sustava i pokrivaju se iz zdravstvenog osiguranja.

5.4. Kreacionizam
Evolucijska teorija danas se meu biolozima smatra teorijom koja je jasno empirijski dokazana pomou tri skupine dokaza113: 1. Fizioloki dokazi srodnih struktura graa tijela srodnih ivotinjskih i biljnih vrsta vrlo je slina114 2. Fosilni dokazi ukazuju na zajedniko porijeklo 3. Biogeografski dokazi obrasci migracija pokazuju slinost s obrascima evolucije115
112

Homeopatija je vrsta alternativne medicine koju je izmislio njemaki lijenik Samuel Hanneman, poetkom 19. stoljea. Zasniva se na naelu "slino izaziva slino" tj. pacijentu se daju pripravci koji izazivaju iste simptome kao i njegova bolest, kako bi se u pacijentu probudila "ivotna energija". Homeopatski pripravci pave se tako da se aktivna tvar razblauje s vodom u vrlo visokom omjeru i tako nekoliko puta, tako da u veini sluajeva naposlijetku u pripravku ostaje malo ili nimalo aktivne tvari. Homeopati, meutim, tvrde da se posebnim postupcima (jakom trenjom pripravka) postie pamenje svojstava aktivne tvari od strane vode. 113 Navedeno prema Thompson (2009:38). 114 Npr. prednji udovi (ruke, krila, preraje...) svih sisavaca imaju slinu strukturu kostiju, unato tome to imaju razliite funkcije (rukovanje predmetima, letenje, plivanje...)..

73

Znanost i kultura 1

4. Dokazi vezani za molekularnu biologiju Osim klasi nih dokaza u prilog evolucijske teorije, osobito uvjerljive dokaze prua suvremene molekularna biologija116 Prije svega, molekularna biologija dokazuje jedinstvo svih ivih organizama budui da je kod svih organizama nositelj nasljednih osobina isti DNA. Drugo, kroz stupanj slinosti genetske strukture razli itih vrsta moe se pokazati njihova vea ili manja srodnost. Na taj nain molekularna biologija prua jo preciznije dokaze evolucijske srodnosti od onih koje pruaju tradicionalne discipline (paleontologija, biogeografija i komparativna anatomija). Od njenog nastanka pa do danas evolucijska teorija bila je plod drutvenih kontroverzi iz tri temeljna razloga: 1. Po evolucijskoj teoriji ovjek je tek jedna od mnogih prirodnih vrsta evolucijska postavka po kojoj ovjek ima zajedniko porijeklo s drugim vrstama u osnovi je protivna teolokim postavkama veine velikih religija117 2. Evolucijska se teorija moe koristiti za objanjavanje ljudskog ponaanja (tzv. sociobiologija). Mnoge vrste ponaanja koje imaju moralno znaenje na taj se nain mogu svesti na njihovu evolucijsku funkciju. Npr. roditeljsko ponaanje i roditeljska ljubav kod ljudi moe se svesti na korisnost takvog ponaanja i emocija za prenoenje gena. Na taj se nain jedna naizgled nesebina emocija moe svesti na genetski egoizam. 3. Evolucijska je teorija zolupotrijebljena u obliku tzv. socijalnog darvinizma socijalni darvinizam ustvrdio je da zakoni prirodne selekcije vae i trebaju vaiti i me u ljudima, to je posluilo kao opravdanje kolonijalnim, rasistikim pokretima i njemakom nacizmu. Krajem 19. stoljea nastao je i tzv. eugeni ki pokret, po kojemu bi cilj ovjeanstva trebalo biti genetsko popravljanje ljudi sprjeavanjem genetski inferiornih (psihiki bolesnih ljudi, kriminalaca i sl.) da imaju potomstvo.

Iz prethodno navedenih razloga postoji relativno iroko prisutno protivljenje teoriji evolucije u javnosti. Tako, prema jednom istraivanju, svega 44% Amerikanaca vjeruje da se ljudska vrste

Skupina ivotinja koja migrira uskoro postaje novom ivotinjskom vrstom, kako je to prvi pokazao Darwin prouavanjima na Galapagosu. 116 Navedeno prema Ayala (2009:332). 117 Darwin je iz ovih razloga dugo oklijevao s objavljivanjem svoje teorije. Objavio ju je tek nakon to je drugi znanstvenik, Alfred Wallace, doao do slinih ideja.

115

74

Znanost i kultura 1

razvila iz ranijih ivotinjskih vrsta118, dok prema drugom istraivanju, svega 10% studenata muslimanske vjeroispovjesti na britanskim sveuilitima vjeruje u tonost teorije evolucije119 . Teoloko-znanstveno protivljenje teoriji evolucije naziva se kreacionizam, iako se sve grane kreacionizma ne mogu nazvati pseudoznanou. Kreacionizam se moe podijeliti u nekoliko vrsta, u ovisnoti o tome u kojoj mjeri odbacuje teoriju evolucije (preraeno iz Scott, 1997: 267-272): 1. Kreacionizam mlade Zemlje (Young Earth Creationism) prema ovoj teoriji zemlja postoji tek nekoliko tisua godina, a stvaranje i razvoj Zemlje i ivota na njoj dogodio se doslovno na nain prikazan u Bibliji 2. Teorija jaza (Gap Theory) prema ovoj verziji kreacionizma Zemlja je stara vie milijardi godina, no izmeu njezinog stvaranja i stvaranja ovjeka, opisanog u Bibliji, protekao je veliki vremenski period. Na ovaj se nain ova vrsta kreacionizma pokuava dovesti u sklad s geolokim dokazima o starosti Zemlje 3. Progresivni kreacionizam progresivni kreacionisti tvrde da je bog stvorio pojedine biljne i ivotinjske porodice tj. da je odgovoran za makroevoluciju (evoluciju iznad razine vrsta)120 . Unutar pojedinih vrsta evolucija se odvija na nain na koji to tvrdi teorija evolucije. Drugaije reeno, progresivni evolucionisti prihvaaju mikroevoluciju, ali ne prihvaaju makroevoluciju. 4. Teorija inteligentnog dizajna ova teorija prihvaa nalaze teorije evolucije tj. prihvaa da su pojedine vrste nastale jedne iz drugih tijekom vremena, no ne prihvaa da su nastale prirodnom selekcijom nego tvrdi da ih je stvorio Bog. Osnovni argument teoreti ara inteligentnog dizajna je tzv. nesvodiva kompleksnost, odnosno tvrdnja da pojedini dijelovi organizama nisu mogli nastati postupno jer su prijelazne forme bile nefunkcionalne. Npr. krila ptica nisu mogla nastati iz prednjih udova prijanjih vrsta jer prijelazne forme nisu mogle sluiti za letenje niti za druge svrhe. Iako argumenti teoretiara inteligentnog dizajna vezani uz nesvodivu kompleksnost zvue uvjerljivo, evolucijski biolozi pronali su dokaze da bioloke strukture nisu nesvodivo kompleksne tj. da svi kompleksni organski sustavi imaju svoje manje kompleksne prethodnike koji su imali svoju evolucijsku svrhu tj. pridonosili su adaptivnosti organizama iji su dio bili. Tako se npr. ljudsko oko nije razvilo kao kompleksna struktura u jednom koraku, nego u nizu koraka, pri emu je u svakom koraku prethodnu strukturu oka zamijenjivala nova, adaptivnija struktura121. Ve prije 700 miljuna godina preci dananjih kraljenjaka imali su organe niskog stupnja kompleksnosti koji su bili osjetljivi na svjetlost, daljnja evolucija dovodila je do sve kompleksnijih struktura. Pokazatelji ovakve evolucije
118 119

Navedeno prema Scott (1997:263). Navedeno prema Thompson (2009:48). 120 Npr. porodica maaka (Felidae) i pojedine vrste (lavovi, tigrovi, domae make...) stvoreni su boanskim naumom, no pojedine pasmine unutar vrsta nastale su evolucijom tj. prirodnom selekcijom. 121 Ayala, 2009:325.

75

Znanost i kultura 1

mogu se nai i u raznolikim strukturama organa vida prisutnim u dananjim ivotinjskim vrstama. 5. Teistika evolucija prema ovoj teoriji vrste su se razvijale onako kako tvrdi teorija evolucije, no taj je razvoj proizvod boanskog nauma. Bog je tako intervenirao prilikom ljudske evolucije stvorivi ljudsku duu. Ovakva je pozicija trenutno slubena pozicija Katolike crkve i ne moe se nazvati pseudoznanou, budui da se unutar nje razdvaju znanstveni pristup i religija.

76

Znanost i kultura 1

6. Stav javnosti o znanosti

Unato kritikama suvremene znanosti, veina graana ima pozitivan odnos prema znanosti. U tablici 4 prikazani su rezultati istraivanja odnosa hrvatskih graana prema znanosti. Ovi rezultati pokazuju visoko povjerenje u pozitivne strane znanosti, kao i povjerenje u moralni integritet znanstvenika, no istovremeno pokazuju i sumnju u mogunost znanost da prui potpuni svjetonazor (sliku svijeta), kao i oprez u pogledu brzine promjena koje znanost donosi.

Tablica 5 stavovi hrvatskih gra ana o znanosti. Tvrdnja Znanost je objektivna i racionalna Znanost ne moe pruiti potpunu i istinitu sliku svijeta Znanost i tehnologija ine nae ivote zdravijima, lakima i udobnijima Ne moe se okrivljavati znanost za zloupotrebu njezinih rezultata Znanost suvie brzo mijenja na nain ivota Izvor: prilagoeno iz Prpi (2007:74). Stupanj slaganja 90,2% 78,1% 82,1% 78,6% 73,9%

Mogue je izdvojiti tri imbenika koji utjeu na pozitivan ili negativan stav prema znanosti pojedinaca122: 1. Razina znanstvene pismenosti 2. Religioznost 3. Drutvena integriranost

Istraivanja pokazuju da vea razina znanstvene pismenosti utjee na pozitivniji stav prema znanosti. Meutim, isto tako je mogue da pozitivan odnos prema znanosti utjee na koliinu znanstvenih znanja koje e pojedinac usvojiti. Treba napomenuti i da u suvremenim postmodernim drutvima ova korelacija postaje slabija budui da i obrazovaniji pojedinci postaju skeptiniji u pogledu drutvene

122

Gauchat (2008: 340-342).

77

Znanost i kultura 1

uloge znanosti i koristi koje ona donosi (tehnoloki rizici, ekoloke posljedice znanosti, sluenje interesima velikih korporacija i sl.).123 Via razina religioznosti obino vodi do negativnijeg odnosa prema znanosti, pri emu religiozniji ljudi obino ee smatraju da znanost i njezina primjena dovode do tetnih moralnih i drutvenih posljedica. Religiozniji ljudi imaju negativniji stav prema znanosti zbog toga to vjeruju da znanost neopravdano osporava religijske tvrdnje i/ili autoritete (npr. genetiki inenjering kao neopravdano "igranje uloge boga"), zbog toga to smatraju da upotreba znanosti esto vodi do nemoralnih posljedica ili zbog toga to znanost dovodi u pitanje moralne stavove pojedinaca124. Vea drutvena integriranost (broj drutvenih grupa kojima pojedinac pripada, povjerenje u drutvene institucije, ukljuenost u politiku) utjee na pozitivniji odnos prema znanosti. Drugaije reeno, to je pojedinac vie ukljuen u drutvo i vie vjeruje u njegovu legitimnost, to ima pozitivniji stav prema znanosti. Objanjenje ove pravilnosti lei u injenici da su suvremena drutva zasnovana na znanosti tj. da se javna politika i tehnologija zasnivaju na znanstvenim naelima. Od poetka njezina razvoja znanost se poinje suoavati sa sumnjama u mogunost njezine zloupotrebe. Primjeri ovakvih bojazni mogu se nai i unutar knjievnosti 19. stoljea Frankenstein (Mary Shelley) i Dr.Jekyll i g.Hyde (Robert Louis Stevenson). Nasuprot nekadanjem pogledu na znanstvenika kao na herojske pojedince koji tragaju za istinom s ciljem ostvarenja opeg dobra, danas u javnosti postoji niz negativnih karakteristika koje se pripisuju znanosti i znanstvenicima125: 1. Upitna etinost rada znanstvenika eksperimenti na ivotinjama i ljudima 2. Podlonost interesima korporacija i vojne industrije znanost se danas dobrim dijelom nalazi u slubi profita, a ne traganja za istinom (dominacija primijenjenih i razvojnih istraivanja koja su privatno financirana) 3. Negativne posljedice suvremene tehnologije koju je proizvela znanost znanstvena otkria dovela su do ekoloke krize i drugih negativnih posljedica po zdravlje ljudi i odranje biosfere 4. Skupa istraivanja bez jasne svrhe mnoga od istraivanja koja se danas provode nisu komercijalno iskoristiva. Javnost sve vie i vie zahtijeva da znanstvenici opravdaju ulaganja iz dravnog prorauna u njihova istraivanja.

123 124

Prpi (2007: 68-69). Vidjeti ranije poglavlje o kreacionizmu. 125 Sardar, Z. i Van Loon, B. (2005: 6-10).

78

Znanost i kultura 1

Iz ovih razloga ljudi sve manje prihvaaju znanstvenu ekspertizu bez pogovora tj. poinju sumnjati u znanje i etinost motiva znanstvenika koju daju svoje ekspertize. Osim nerazumijevanja znanosti od strane javnosti, moe se govoriti i o estom nerazumijevanju suvremenog drutvenog poloaja znanosti i od samih znanstvenika. Neke od pogrenih miljenja znanstvenika o znanosti su126: 1. Zabluda o metodama - znanstvene metode su objektivne i nepristrane te dovode do objektivne istine koju moe prihvatiti bilo koji racionalni pojedinac. 2. Zabluda o financiranju nasuprot nekadanjem vladinom financiranju danas sve vie dominira financiranje od strane velikih korporacija, to znanost vie ne ini zastupnikom javnih interesa 3. Zabluda o samodostatnosti znanosti znanost vie ne moe funkcionirati odvojeno od demokratske kontrole javnosti; javnost zahtijeva uvid u rizike znanstvenih otkria, kao i u njihovu isplativost 4. Zabluda o stavovima o znanosti znanstvenici esto smatraju da bi javnost bolje prihvatila znanost kad bi bolje razumjela njezinu tehniku stranu. Javnost je, me utim, zainteresirana za eti ka i financijska pitanja znanosti koja nemaju veze sa razumijevanjem rada samih znanstvenika. Devedesetih godina 20. stoljea dolo je do tzv. pokreta javnog razumijevanja znanosti (Public Understanding of Science PUS) iji su dva osnovna cilja: 1. Kroz bolje razumijevanje rada znanstvenika (znanstvenih teorija tehnike strane znanosti) poveati broj ljudi koji na znanosti gledaju pozitivno 2. Kroz poboljavanje komunikacijskih vjetina znanstvenika poboljati i komunikaciju izme u znanosti i javnosti 3. Kroz educiranje novinara poveati kvalitetu izvjetavanja o znanosti

Kritiari ovoga pristupa smatraju da razumijevanje tehnikih aspekata znanosti nee rijeiti etike dileme koje postoje u znanosti niti negativne aspekte primjene znanstvenih otkria i pitanje financiranja i drutvene koristi znanosti.

126

Sardar, Z. i Van Loon, B. (2005:18).

79

Znanost i kultura 1

7. Znanost i mediji
Svakodnevno prezentiranje znanstvenih informacija u medijima esto se smatra nedovoljno dobrim, a ovo miljenje pogotovo je izraeno u znanstvenim krugovima. Uz niz drugih imbenika, obiljeja medijske forme esto se smatraju preprekom za kvalitetno prenoenje znanstvenih otkria iroj javnosti. Postoji nekoliko karakteristika medijske produkcije koje mogu utjecati na iskrivljavanje znanstvenih rezultata prilikom medijskog izvjetavanja o njima127: 1. Naglaavanje jasnih naslova novinski se lanci obino piu u formi tzv. obrnute piramide u kojoj naslov i prvih nekoliko reenica nose najvei dio poruke. Ovakva forma neizbjeno dovodi do pojednostavljivanja sloenijih znanstvenih istraivanja. 2. Koritenje poznatih naracija novinski se izvjetaji obino koriste poznatim i stereotipnim naracijama i metaforama. Npr. znanstvenici se predstavljaju ili kao nesebini idealisti koji pomau ovjeanstvu ili kao beskrupulozni i nemoralni pojedinci koji su sluge velikih korporacija ili politike. 3. Naglaavanje zanimljivija128. 4. Crno-bijelo prikazivanje novinari znanstvene rezultate prikazuju kao definitivne i sigurne, iako je u znanosti to rijetko sluaj. 5. Zanemarivanje tehnikih aspekata istraivanja novinari rijetko navode kvantitativne detalje koji daju jasniji uvid u postignute znanstvene rezultate. 6. Zanemarivanje konteksta znanstveno istraivanje rijetko se stavlja u kontekst ve postignutih spoznaja, a zanemaruju se i njegove slabosti i ogranieno vaenje. Tako se stvara dojam da su znanstvena istraivanja me usobno kontradiktorna129. 7. Preveliko personaliziranje novinari zbog dramatizacije zanimljivosti priu najee konstruiraju oko sudbina pojedinanih ljudi, to moe iskrivljavati pravo stanje stvari jer se naglaavaju izuzetci, a ne pravila130. konflikta medijsko izvjetavanje obino naglaava konflikt izmeu suprotstavljenih stajalita, ak i onda kada on nije prisutan, kako bi se pria dramatizirala i bila

127 128

Salleh (2001). Tako se npr. moe stvoriti dojam da se podjednak broj znanstvenika slae odnosno ne slae s hipotezom o postojanju globalnog zatopljavanja, iako je broj znanstvenika koji se s njom slae znatno vei. 129 Npr. poveani unos nekog vitamina nekim ljudima moe biti tetan, a nekima koristan. Zanemarivanje ovog konteksta u medijskim izvjetajima moe stvoriti dojam da se ne zna je li taj vitamin tetan ili koristan. 130 Npr. neki lijek je mogao nakoditi pojedinanoj osobi o kojoj novinar pie, no mogao je istovremeno pomoi mnogim drugim ljudima.

80

Znanost i kultura 1

Kada je znanost u pitanju, istraivanja pokazuju da su mediji osnovni izvor informiranja javnosti o znanosti, te da nadilaze utjecaj znanstvenih asopisa i kole/fakulteta. Moe se rei da postoje dva osnovna novinarska pristupa znanosti131: 1. Znanstvena popularizacija slika znanosti kao progresivne djelatnosti koja rjeava probleme i korisna je drutvu i ovjeanstvu 2. Znanost kao vijest ukazuje se i na negativne posljedice znanosti, njezinu neetinost, spregu s korporativnim i politikim interesima i sl.

U formalnom se smislu vijesti o znanosti mogu svesti na tri skupine:132 1. Znanstvene vijesti vijesti o znanstvenim konferencijama, novim istraivanjima, portreti znanstvenika i sl. (obino oko 60% svih znanstvenih vijesti) 2. Vijesti o znanstvenoj politici pitanja organizacije i financiranja znanosti (obino oko 20% svih znanstvenih vijesti) 3. Komentari znanstvenika i eksperata komentari aktualnih znanstvenih ili javnih zbivanja od strane znanstvenika (obino oko 20% svih znanstvenih vijesti)

Jedna analiza hrvatskog dnevnog tiska pokazala je da oko 3,5% svih vijesti u vodeim hrvatskim dnevnim novinama mogu svrstati u kategoriju znanstvenih vijesti, a slian udio dobiven je i u veini inozemnih istraivanja ovoga tipa. Kada su u pitanju znanstvena podruja, istraivanja redovito pokazuju da je podruje biomedicine (tematika zdravlja) najvie prisutno u medijskim izvjetajima, dok su obino najmanje izvjetava o biotehnikim znanostima. Istraivanje tiskanih medija u Hrvatskoj pokazuje da se veina znanstvenih vijesti pojavljuje u obliku kratkih vijesti (nasuprot komentarima i dubljima analizama) te da su u manje od 50% sluajeva te vijesti svrstane u ozbiljne dijelove novina133. U razvijenim je zemljama uobiajeno da znanstveni asopisi izdaje objave za tisak (tzv. press-release) u kojima na saet nain prikau sadraj asopisa. Istraivanja pokazuju da se oko 80% znanstvenih

Brajdi Vukovi i uljok (2008:293). Brajdi Vukovi i uljok (2008:294). 133 Brajdi Vukovi i uljok (2005: 302-303).
132

131

81

Znanost i kultura 1

vijesti u medijima temelji na ovakvim objavama. U Hrvatskoj je ovakav oblik meusobnog komuniciranja znanosti i medija vrlo rijedak.

82

Znanost i kultura 1

8. Etiki aspekti znanosti

8. 1. Etike dileme suvremene znanosti
Dananja znanost obiljeena je kombinacijom neizvjesnosti oko rizi nosti primjene znanstvenih otkria te komercijalizacijom znanosti koja moe utjecati na objektivnost znanstvenika tj. na to koja e se pitanja vie, a koja manje istraivati. Niz je primjena znanstvenih otkria u praksi svoju opasnost pokazao godinama kasnije. Npr. bolest nazvana "kravlje ludilo" pojavila se godinama nakon to su bjelanevine ivotinjskog porijekla poele biti koritene u prehrani goveda. Genetski modificirane itarice u nekim su sluaja dovele do pojave alergena kod drugih biljaka, pa opasnost od genetski modificiranih organizama jo nije posve poznata. Imajui u vidu da samim znanstvencima, koje financiraju korporacije, esto nije u interesu upozoriti na opasnosti i rizike vlastitih otkria, danas se sve vie govori da se znanost u drutvenom smislu nalazi u tzv. postnormalnoj fazi koju karakteriziraju neizvjesnost znanja i veliki potencijalni rizici, za razliku od tzv. normalne faze znanosti koja je zavrena i koju je karakteriziralo bezgranino povjerenja u znanost i njezina predvi anja. Stoga postnormalnu znanost obiljeavaju sljedea drutvena obiljeja134:

1. Umjesto znanstvene sigurnosti postoji dijalog ireg kruga zainteresiranih (graani, politiari, lokalna zajednica, mediji, poduzetnici i sl.). 2. Umjesto znanstvenih vrstih injenica u obzir se uzimaju i osobna iskustva, medijski izvjetaji i druge informacije. 3. Umjesto znanstvene istine u prvi plan dolazi kvaliteta ivota graana - ako graani smatraju da im primjena znanosti smanjuje kvalitetu ivota, njihovo miljenje je vanije od miljenja znanstvenika. 4. Umjesto znanstvenog fundamentalizma sve perspektive postaju jednakovrijedne.

Drugaije reeno, osnovna su naela postnormalne znanosti demokratizacija znanosti (ukljuenost svih u raspravu o tetnosti znanosti) i tzv. naelo preventive, koje je prvi puta definirano na Konferenciji o klimatskim promjenama u Rio de Jeneiru 1992. godine. Prema ovom naelu primjenu znanosti mora

134

Sardar, Z. i Van Loon, B. (2005:157).

83

Znanost i kultura 1

voditi opreznost, mora postojati vrlo visok stupanj sigurnosti da odre ena tehnologija nije opasna. Postoji li i najmanja sumnja, tehnologiju ne treba primijeniti. Osnovna je ideja naela preventive da e neoprezna i brzopleta primjena novih tehnologija dovesti do toga da e znanstvenici i korporacije ii za profitom i tetiti sadanjim i buduim generacijama. Etika pitanja vezana za znanost mogu se podijeliti u etiri skupine: 1. Etika pitanja vezana uz eksperimentalna istraivanja 2. Etika pitanja vezana uz objavljivanje znanstvenih istraivanja 3. Etika pitanja vezana uz biomedicinska (genetika) istraivanja 4. Etika pitanja vezana uz patentiranje znanja

8. 2. Etika pitanja vezana uz eksperimentalna istraivanja

Dva najvanija dokumenta koja reguliraju etiku eksperimentalnih znanstvenih istraivanja su sljedea: 1. Nirnberki kodeks (1947.) 2. Helsinka deklaracija (originalna 1964., nekoliko puta novelirana)

Nirnberki kodeks nastao je nakon suenja za ratne zloine i zloine protiv ovjenosti u istoimenom gradu nakon 2. Svjetskog rata, a sastoji se od 10 naela: 1. Slobodni pristanak sudionika istraivanja (eksperimenta) 2. Istraivanje mora biti nuno i drutveno korisno 3. Anticipirani rezultati moraju opravdati provo enje istraivanja 4. Istraivanje ne smije nanositi nepotrebnu tjelesnu i duevnu bol 5. Istraivanje se ne smije provesti ako se moe pretpostaviti da e dovesti do neije smrti 6. Stupanj rizika nikad ne smije nadmaiti pretpostavljenu korist istraivanja 7. Moraju se stvoriti materijalni uvjeti koji onemogu avaju ozljeivanje ili smrt sudionika 8. Istraivanje smiju provoditi samo kvalificirani znanstvenici

84

Znanost i kultura 1

9. Sudionik smije prekinuti sudjelovanje u istraivanju u svakom trenutku 10. Znanstvenik mora biti spreman na prekidanje eksperimenta u svakom trenutku ako pretpostavi da mogu nastupiti tetne posljedice

Osobito je vano pravo na pristanak na sudjelovanje u israivanju. Sudioniku se, naime, mora objasniti svrha istraivanja i nain na koji e se koristiti podatci, te on ili ona mora dati eksplicitni ili implicitni pristanak za sudjelovanje (eng. informed consent). Pristanak na sudjelovanje tumai se vrlo iroko, pa se odnosi i na sve vrsta podataka o ispitaniku koji mogu biti prikupljeni ranije (npr. podatci o zdravstvenom stanju). Pristanak se mora dobiti ak i onda kad je osigurana potpuna anonimnost tako se smatra neetinim objaviti intervju s nekom osobom ak i onda kada je njezin identitet skriven ili koristiti kvantitativne podatke o nekoj osobi (npr. visina plae), ak i kad nije mogue te podatke povezati s konkretnom osobom (tj. postoji anonimnost). Isto tako, ako je sudioniku reeno da e se podatci koristiti samo za odreene svrhe, ti se podatci ne smiju naknadno koristiti za druge svrhe. Npr. istraiva ne smije podatke koji su skupljeni za potrebe znanstvenog istraivanja ustupiti kao bazu za kontaktiranje ispitanika u druge svrhe (npr. prodaja). Vano je napomenuti i da se slobodni pristanak ne mora dobiti za ponaanja koja su javne, a ne privatne naravi (npr. prouavanje ponaanja politiara), stvari koje su ve poznate javnosti (npr. podatci izneseni u nekoj drugoj studiji) i podatke koja dravna tijela moraju dati po slubenoj dunosti. Pravo na pristanak, dakle, u naelu se ne mora dobiti za istraivanja koja ukljuuju promatranje javno dostupnih ponaanja, a izuzetak su u pravilu samo dvije situacije135: 1. Ako je osobu koja je promatrana mogue identificirati na temelju istraivanja tj. nije sauvana anonimnost. 2. Ako osoba zbog podataka iz istraivanja moe biti izloena kaznenom progonu, drugom obliku tube ili pretrpiti materijalnu i drugu tetu.

Pravo na slobodni pristanak moe se pravdati dvaju naelima: 1. pravo na privatnost koje proizlazi iz strukture liberalnog drutva (svatko ima pravo informacije koje se tiu iskljuivo njega/nje) 2. gubitak povjerenja u znanost do kojeg bi dolo u sluaju nepotivanja prava na slobodni pristanak
135

Spicker (2007:3).

85

Znanost i kultura 1

Helsinku deklaraciju donijelo je Svjetsko medicinsko udruenje (World Medical Association), a njome se proiruju naela iz Nirnberke deklaracije, a uvode se i novine poput obveznih etikih odbora koji odobravaju istraivanja. Najspornije pitanje iz podruja biomedicinske etike trenutno je pitanje koritenje tzv. placeba u istraivanjima. Naime, u istaivanjima uinkovitosti lijekova eksperimentalnoj se grupi daje stvarni lijek, dok se kontrolnoj grupi daje supstanca nalik lijeku za koju se zna da nije uinkovita, pri emu pacijenti misle da su dobili stvarni lijek. Helsinka deklaracija placebo odobrava samo u situacijama kada ne postoji uinkoviti lijek, budui da se pacijentima neodgodivo mora dati pravi lijek ukoliko on postoji. No, ovakvo naelo sprjeava provoenje korisnih istraivanja, pogotovo u nerazvijenim zemljama u kojima pacijentima uinkoviti lijek ionako nije dostupan. Obadva navedena dokumenta primarno se odnose na biomedicinska istraivanja, dok su istraivanja u drutvenim i humanistikim znanostima vo ena neto fleksibilnijim naelima. Pogotovo se to odnosi na pristanak sudionika u istraivanju, budui da se u drutvenim i humanistikim znanostima ponekad rade istraivanja bez ovoga pristanka. Naime, znanje o tome da sudjeluju u istraivanju mijenja ponaanje sudionika (tzv. Hawtorne efekt), pa je ponekad nuno raditi tzv. tajna istraivanja u kojima ispitanici ne znaju da sudjeluju u istraivanju ili ne znaju njegovu pravu svrhu. Meutim, op enito se smatra da ovakva istraivanja moraju biti raena iskljuivo potujui nekoliko strogih naela136 : 1. Moraju biti nuna tj. svrha istraivanja ne moe se postii pristankom sudionika. Znanstvenik bi se kod donoenja odluke morao savjetovati s etikim odborom institucije u kojoj radi. 2. Sudionicima se nakon istraivanja mora objasniti da su sudjelovali u istraivanju tj. mora im se objasniti prava svrha istraivanja. Pri tome je nuno ukloniti sve mogue tetne posljedice (npr. po samopotovanje sudionika). 3. Sudionici imaju pravo zahtijevati da se njihovi podatci ne koriste u istraivanju.

8. 3. Etika pitanja vezana uz objavljivanje znanstvenih istraivanja

136

Van Deventer (2009:48-50).

86

Znanost i kultura 1

Osim etikih pitanja oko eksperimentiranja i primjene znanstvenih otkria, postoje i etika pitanja koja se tiu integriteta objavljenih znanstvenih radova. Postoje tri najozbiljnija etika prekraja u ovome smislu137: 1. Fabriciranje nepostojeih rezultata 2. "Uljepavanje" postojeih rezultata 3. Plagijat (prezentiranje tuih rezultata kao vlastitih)

Neke procjene govore da je oko 2% znanstvenika tijekom svoje karijere napravilo neki od ovih prekraja138 . Osim ovakvih teih prekraja, postoji i niz dvojbenih postupaka koji se tiu integriteta objavljenih znanstvenih radova139: 1. Predaja rada na objavljivanje u vie asopisa (u nadi da e biti prihvaen u barem jednom) 2. Objavljivanje rada u vie asopisa 3. Objavljivanje radova koji su vrlo slini prethodnim vlastitim radovima 4. Dijeljenje jednog rada u vie radova bez opravdanog razloga 5. Upitno autorstvo (dopisivanje koleg kao koautora iako nisu sudjelovali u izradi rada) 6. Nemaran odnos prema podatcima (neuvanje originalnih podataka, nepotpuno citiranje i sl.) 7. Konflikt interesa (npr.pozitivno pisanje o proizvodima tvrtke koja financira istraivanje)

Prema nekim procjenama, oko 30% znanstvenika tijekom karijere poinilo je barem jedan od ovih eti ki dvojbenih postupaka140.

8. 4. Etika pitanja vezana uz biomedicinska (genetika) istraivanja

Etike dileme znanosti u dananjem su vremenu osobito prisutne u podruju genetike. U ovom se podruju, naime, otvaraju mogunosti genetskog manipuliranja ljudskim biima s ciljem popravljanja genskih greaka i sprjeavanja pojave bolesti, ali i mogunost popravljanja ljudskih bia pomou genetske manipulacije. Genetskim manipulacijama mogue je modificirati i postojee biljne i

137 138

Katavi (2010:289). Navedeno prema Katavi (2010:291). 139 Preraeno iz Katavi (2010:290). 140 Navedeno prema Katavi (2010:291).

87

Znanost i kultura 1

ivotinjske vrste ili stvoriti nove. Me utim, ovakve vrste ljudske intervencije u genetski kd otvara se niz eti kih pitanja141: 1. Rizici koji nastupaju nisu posve predvidivi npr. modificiranje biljnih i ivotinjskih vrsta moe dovesti do prirodne neravnotee. 2. Upitnost prava ovjeka na stvaranje ivota umjetnim putem npr. veina velikih religija smatra da se ovjek ne bi smio igrati boga stvaranjem ivota na ovaj nain. 3. Posljedice na individualni identitet stvaranje ovjeka genetskom manipulacijom znai da se biranjem buduih karakteristika jo nero enog ljudskog bia suava njegova sloboda. Ljudski identitet, naime, postaje unaprijed odreen neijom odlukom (unaprijed se odreuju tjelesna i psiholoka obiljeja nero enog djeteta). 4. Drutvena nejednakost bogatiji pojedinci mogli bi genetskom manipulacijom kreirati superiornije potomstvo, to bi bilo uskraeno onima koji nemaju potrebna financijska sredstva Mnogi smatraju da genetske manipulacije donose nastanak "postljudskog" drutva u kojemu e osobine buduih ljudi, a time i njihov identitet, biti unaprijed odre ene tehnologijom i izborom njihovih roditelja ili drutva142. Na ovaj bi nain bila ugorena dosadanja poimanja ljudske slobode i moralnog izbora.

8. 5. Etika pitanja vezana uz patentiranje znanja

Jedno je od najvanijih etikih pitanja dananje znanosti pitanje patentiranja znanja. S jedne je strane ovaj problem prisutan u iskoritavanju tradicionalnih znanja u zemljama Treeg svijeta i njihovog komercijalnog iskoritavanja putem patenata. Komercijalno iskoritavanje bio-raznolikosti ili tradicionalnog znanja, uglavnom od strane multinacionalnih (farmaceutskih) korporacija iz razvijenih zemalja obi no se naziva bio-piratstvom. Takve korporacije tradicionalno znanje koriste kao osnovicu za poboljanje ili umjetno sintetiziranje kemijskih spojeva (najee lijekova) koje zatim patentiraju. Na taj nain, bez naknade, iskoriste znanje koje se u nerazvijenim zemljama stjecalo generacijama ili koriste bio-raznolikost koja bi po nekim eti kim postavkama trebala biti vlasnitvo zemalja u kojima se nalazi. Prema patentnom pravu veine zemalja tradicionalno znanje ne moe onemoguiti prijavu

Huff (1996). Ovu je ideju, unutar anra znanstvene fantastike, prvi iznio Aldous Huxley u knjizi Vrli novi svijet (Brave New World). U ovome romanu, objavljenom 1932. godine, prikazan je dehumanizirani svijet budunosti u kojemu je prirodna reprodukcije nestala, a poloaj pojedinaca unutar drutva i njegove osobine unaprijed su odreeni pomou kemijskih procesa.
142

141

88

Znanost i kultura 1

patenta budui da takvo znanje nije javno objavljeno143 ili njegova uinkovitost nije dokazana. Zbog toga neke zemlje, poput npr. Indije, stvaraju baze tradicionalnih znanja te ih javno (elektroniki) objavljuju kako bi sprijeile njihovo patentiranje od strane znanstvenika i korporacija. Konvencija o biolokoj raznolikosti iz 1993. od korisnika bioloke raznolikosti neke zemlje zahtijeva da dobije pristanak te zemlje ili da plati odgovarajuu nadoknadu. No, za sada ne postoje mehanizmi da se Konvencija sprovede u djelo. Jedan je od najpoznatijih primjera bio-piratstva umjetni zaslaiva brazein, koji je sintetiziran od strane jednog amerikog sveuilita na temelju brazeina koji postoji u biljkama u Zapadnoj Africi. Na taj su nain ne samo iskoriteni tue znanje i bio-raznolikost, nego je i zbog manje cijene umjetnog brazeina onemogueno komercijalno iskoritavanje prirodnog brazeina. Drugi aspekt patentiranja znanja odnosi se na patentnu zatitu lijekova. Naime, patentiranje lijekova dovodi do toga da je njihova cijena viestruko vea od tzv. generikih lijekova tj. lijekova nad kojima ne postoji patentna zatita. Patentiranjem lijekova farmaceutske korporacije tite vlastita ulaganja u istraivanje i razvoj, no lijekovi tako postaju nedostupni siromanim zemljama koje bi ga mogle jeftino proizvesti tako spasiti mnoge ljudske ivote. No, to ne mogu uiniti zbog patentne zatite tih lijekova.

143

Javna objava nekog izuma onemogu ava drugu osobu da ga patentira.

89

Znanost i kultura 1

9. Znanstvena produktivnost
9.1. Vrednovanje znanstvenika i znanstvenih asopisa
Vrednovanju znanstvene produkcije individualnih znanstvenika moe se pristupiti na dva osnovna naina144: 1. Bibliometrijskom analizom 2. Ocjenom od strane kolega znanstvenika (tzv. peer review) Bibliometrijskom analizom pokuava se utvrditi broj objavljenih radova, kvaliteta publikacija u kojima su objavljeni i utjecaj koji su radovi imali (njihova citiranost). Ova bi analiza trebala dati egzaktne (matematike) pokazatelje uspjenosti nekoga znanstvenika. Trenutno na svjetskoj razini postoje tri najpoznatije citatne baze znanstvih radova koje slue za bibliometrijsko vrednovanje radova: 1. Web of Science baze, koje publicira Thomson Reuters145 2. Baza Scopus, koju izdaje Elsevier 3. Baza Google Scholar, koju izdaje istoimena korporacija

Baze koje su dio Web of Science su Science Citation Index (prirodne, biotehnike, tehnike, biomedicinske znanosti), Social Science Citation Index (drutvene znanosti) i A&HCI (umjetnost i humanistike znanosti), a pokrivaju oko 9 000 znanstvenih asopisa, to ini oko 10% njihovog ukupnog broja u svijetu. Ove su baze vrlo selektivne i zasnivaju se na tzv. Bradfordovom zakonu, po kojemu broj asopisa koje moramo pretraiti da bi pronali relevantne lanke eksponencijalno raste146 . Dakle, osnovna je ideja ovih citatnih baza da postoji jezgra koju ini manji broj znanstvenih asopisa, a koja objavljuje najvei dio relevantnih lanaka.

144 145

Joki i uljok (2005:133). Baze su utemeljen od strane ISI-a (Institut for Scientific Information), no sad je njihov vlasnik Thomson Reuters. 146 Npr. ako moramo pregledati 10 asopisa da bi pronali 10 relevatnih lanaka, za sljedeih 10 lanaka moramo pregledati 20 asopisa, za sljedeih 10 moramo pregledati 40 asopisa itd.

90

Znanost i kultura 1

Scopus je znatno manje selektivna baza koja trenutno pokriva oko 16 500 znanstvenih asopisa, a nastao je uglavnom kao izraz nezadovoljstva europskih znanstvenika zbog dominacije amerikih asopisa u Web of Science bazama147. Google Scholar najira je citatna baza koja obuhvaa sve elektroniki dostupne asopise (dakle, bez selekcije). Moe mu se pristupiti bez pretplate148, a zasnovan je na ideji da svatko moe samostalno procijeniti koji su asopisi relevantni, a koji ne, tj. na demokratiziranom i neselektivnom vrednovanju znanstvene produkcije. Kada je u pitanju citatna analiza produktivnosti pojedinih znanstvenika, tada se naj ee koriste etiri pokazatelja: 1. Ukupan broj citata 2. Prosjean broj citata po radu 3. H-indeks(Hirschov indeks) ako je n radova nekog znanstvenika citirano najmanje n puta, tada taj znanstvenik ima h-indeks u iznosu n149. Dakle, H- indeks u isto vrijeme vrednuje i broj objavljenih radova i broj citata. H-indeks sve ee se primjenjuje zbog toga to nije osjetljiv na ekstremne vrijednosti (radove s jako puno ili jako malo citata) tj. osobito visoko vrednuje one znanstvenike koji imaju vei broj dobrih radova, a nie vrednuje one znanstvenike koji imaju nekoliko odlinih i vei broj loih radova. 4. G-index G-indeks slian je H-indeksu, ali je osjetljiviji na ekstremne vrijednosti. Naime, znanstvenik koji ima "n" radova koji su ukupno citirani najmanje n2 puta ima G-indeks "n". Drugaije reeno, svaki je rad u prosjeku primio "n" citata, ali slabije citirani radovi mogu biti kompenzirani s jae citiranim radovima150.

Ukupan i prosjean broj citata pojedinog znanstvenika nije savrena mjera produktivnosti znanstvenika iz nekoliko razloga: 1. Znanstvenici koji se bave manje atraktivnim (uim) podrujima rjee su citirani.

147 148

Joki i uljok (2005:135). http://scholar.google.hr/ 149 Npr. znanstvenik koji je objavio 5 radova od kojih je svaki rad citiran najmanje 5 puta ima h-indeks u iznosu 5. 150 Npr. znanstvenik koji ima tri rada od kojih je prvi citiran sedam puta, drugi dva puta, a trei jedanput, imat e G-indeks u iznosu tri jer je ukupan broj citata vei od 9 (32). Istovremeno, ovaj e znanstvenik imati H-indeks u iznosu dva jer ima samo dva rada koji su citirani najmanje dva puta.

91

Znanost i kultura 1

2. Knjige i zbornici radova naj ee nisu u citatnim bazama. 3. Znanstvenici koji ne piu na engleskom jeziku znatno su manje citirani. No, niti h-indeks nije savrena i posve objektivna mjera procjene znanstvene produktivnosti zbog dva razloga: 1. Ne daje veliko znaenje visoko citiranim radovima. 2. Ne mjeri promjene produktivnosti tijekom vremena h-indeks znanstvenika, po definiciji, ne moe padati.

Pojedina znanstvena podruja izrazito se razlikuju u ovisnosti o znanstvenoj produkciji i njezinoj me unarodnoj vidljivosti. Tako je jedno istraivanje kojim se mjerila produktivnost hrvatskih doktora znanosti u razdoblju od 1996. do 2005. pokazalo da znanstvenici iz podruja prirodnih znanosti objavljuju znatno vei broj radova u meunarodno priznatim asopisima. Iz tablice 5 vidi se i da unutar drutvenih znanosti postoje velike razlike, pri emu najvei broj radova u meunarodno priznatim asopisima imaju psiholozi, a najmanji pravnici. Ova razlika se moe protumaiti time da psiholozi uglavnom istrauju univerzalne teme i usmjereni su na meunarodne asopise, a pravnici su koncentrirani na nacionalni pravni sustav i uglavnom objavljuju u zbornicima radova koji nisu pokriveni ovim bazama151.
Tablica 6 prosjena broj radova u meunarodno priznatim asopisima po granama drutvenih znanosti u desetogodinjem razdoblju Polje znanosti Informacijske znanosti Kineziologija Defektologija Sociologija Politologija Ekonomija Web of Science 1,16 1,21 0,51 2,78 0,35 0,34 Scopus 1,61 1,56 2,00 3,44 1,00 0,61

151

Joki i uljok (2005:147).

92

Znanost i kultura 1

Pravo Pedagogija Psihologija Izvor: Joki i uljok (2005:143).

0,05 0,79 4,85

0,16 0,74 5,00

Kada su drutvene znanosti u pitanju, oko 73% doktora znanosti nije u ovome razdoblju objavilo nijedan rad u WoS, a oko 62% u Scopus bazi. Prosjean broj citata koje imaju objavljeni autori iznosi oko 2,4, a oko 60% njih ima h-indeks veliine 1. Najveu citiranost imaju autori iz podruja psihologije, informacijskih znanosti i kineziologije. Unutar prirodnih znanosti najvie radova u me unarodno priznatim asopisima objavljuju fiziari, a najmanje geografi.
Tablica 7 prosjena broj radova u meunarodno priznatim asopisima po granama prirodnih znanosti u desetogodinjem razdoblju Polje znanosti Geologija Geografija Biologija Fizika Kemija Matematika Izvor: Joki i uljok (2005:151). Web of Science 2,99 1,03 9,75 15,13 11,98 5,94 Scopus 4,21 3,67 11,03 14,56 13,55 5,92

Kada su prirodne znanosti u pitanju, svega oko 12% doktora znanosti nije u ovome razdoblju objavilo nijedan rad u WoS, a oko 10% u Scopus bazi. Prosjean broj citata koje imaju objavljeni autori iznosi oko 6,3, a svega oko 15% njih ima h-indeks veliine 1. Najcitiraniji su autori s podruja fizike, a najmanje citirani autori s podruja geografije.

93

Znanost i kultura 1

Velike razlike u obrascima produktivnosti izmeu drutvenih i prirodnih znanosti mogu se protumaiti pomou nekoliko imbenika152: 1. Drutvene su znanosti vie usmjerene na prouavanje vlastitog drutva, a manje na univerzalne teme. 2. Udio domaih asopisa iz drutvenih znanosti indeksiranih u najvanijim citatnim bazama manji je od udjela asopisa iz prirodnih znanosti. 3. Drutveni znanstvenici ee objavljuju u domaim asopisima i na hrvatskom jeziku. 4. Interne norme objavljivanja i napredovanja u prirodnim znanostima jae potiu na objavljivanje u me unarodnim i me unarodno priznatim asopisima.

Vrednovanje znanstvene produkcije samo po zastupljenosti u priznatim bazama ne mora biti istoznano s meunarodnom vidljivou hrvatske znanstvene produkcije, a to je i konani cilj razvoja znanosti unutar neke zemlje. Npr. jedan dio hrvatskih asopisa (oko jedne treine 8 od ukupno 25 asopisa) koji je zastupljen u Web of Science bazama (Institute for Scientific Information) uglavnom objavljuje radove na hrvatskom jeziku, to znai da nije me unarodno vidljiv. Kada su u pitanju asopisi s me unarodnom vidljivou, u Hrvatskoj su najproduktivniji znanstvenici iz podruja prirodnih i biomedicinskih znanosti153. Za mjerenje kvalitete znanstvenih asopisa naj ee se koristi tzv. faktor utjecaja (impact factor), koji najee slui i kao osnova za odluke o financiranju pojedinih asopisa (najee od strane drave) ili njihovu nabavku (npr. kada su bibliotekari u pitanju). Faktor utjecaja zasnovan je na omjeru ukupnog broja citata koje je su u odreenoj godini primili lanci koji su u tom asopisu objavljeni u prethodne dvije godine. Npr. asopis ako je u 2007. i 2008. godini u nekom asopisu objavljeno 50 lanaka, a ti su lanci u 2009. godini citirani 100 puta, tada faktor utjecaja tog asopisa iznosi 2. Iz definicije faktora utjecaja proizlazi kako se on nikako ne moe koristiti za vrednovanje pojedinog znanstvenika, nego samo za vrednovanje asopisa. Faktor utjecaja nije potpuno valjana mjera utjecaja nekoga asopisa iz nekoliko razloga:

152 153

Joki i uljok (2005:157). Prpi i Brajdi Vukovi (2005: 71).

94

Znanost i kultura 1

1. asopisi koji objavljuju pregledne lanke imat e vei faktor utjecaja od onih koji objavljuju izvorne znanstvene lanke pregledni se lanci ee citiraju154. 2. Neki asopisi imaju visoku stopu samocitiranosti u njima se esto citiraju lanci objavljeni u tom istom asopisu. 3. Problem kategoriziranja uvodnika i vijesti - uvodnici i vijesti ne raunaju se u broj objavljenih lanaka, no raunaju se njihovi citati, to moe umjetno poveati faktor utjecaja.

9. 2. Nobelova nagrada
Nobelova nagrada predstavlja nagradu koja se za znanstvena postignua u pojedinim znanostima dodjeljuje svake godine poevi od 1901. godine. vedski izumitelj Alfred Nobel svojom je oporukom iz 1895. godine ostavio veliku sumu novca kako bi se osnovala fondacija iz koje e se dijeliti nagrade za posebna znanstvena postignua. Nobela je na osnivanje fondacije potaknuo novinski lanak u kojemu je, zbog pogrene vijesti o njegovoj smrti, objavljena njegova osmrtnica. Kako je osmrtnica bila negativna, uglavnom zbog njegovog izuma baruta koji je koriten u ratovima, odluio je da ga se pamti po neemu boljemu. Nobelove nagrade dodjeljuju su za knjievnost, mir, fiziku, kemiju te fiziologiju ili medicinu. Od 1968. sredstvima vedske sredinje banke dodjeljuje se i nagrada za ekonomiju. Strogo govorei, ova nagrada ne spada u Nobelove nagrade, ali se obino takvom i smatra jer je, kao i Nobelove nagrade za kemiju i fiziku dodjeljuje vedska akademija znanosti. Nobelovu nagradu za medicinu ili fiziologiju dodjeljuje vedski Karolinska institut, nagradu za knjievnost vedska akademija, a nagradu za mir Norveki Nobelov odbor. Postupak dodjele zapoinjem procesom nominiranja. Nobelov odbor alje obrasce nizu institucija te od njih trai da predloi kandidate. Nakon toga, uz pomo strunjaka na pojedinim poljima, Nobelov odbor radi uu selekciju kandidata koja se alje navedenim institucijama koje rade konani izbor. Sve se nagrade dodjeljuju 10. prosinca na sveanosti u Stokholmu, osim nagrade za mir koja se dodjeluje u Oslu. Nobelovu nagradu prati i novana nagrada iji se iznos mijenja iz godine u godinu, u ovisnosti o radu fondacije, a trenutno iznosi oko milijun eura po pojedinanoj nagradi. Kao i kod dodjele svih nagrade, postoje mnoga neslaganja oko toga tko je trebao ili nije trebao biti dobitnik u pojedinoj godini. Osobito su velika neslaganja oko nagrada za mir i ekonomiju. Naime,
154

Pregledni lanci donose saetak dotadanje spoznaje na nekom podruju, a izvorni donose nove znanstvene spoznaje. Pregledni se lanci ee citiraju jer ih znanstvenici koriste kao polazite za pregled teme o kojoj piu.

95

Znanost i kultura 1

Nobelova nagrada za mir esto se dodjeljivala sa eljom da se utjee na pojedine politiare, ak i onda kada nisu dali osobit doprinos svjetskom miru. U tom smislu najvie su kritizirane nagrade koje su dobili Yasser Arafat, Shimon Perez i Yitzak Rabin (1994.) i Barack Obama (2009.), a moe se navesti i da tu nagradu nije dobio vjerojatno najvei mirotvorac 20. stoljea Mahatma Gandhi. Nobelova nagrada za ekonomiju kritizira se zbog toga to u najveem broju situacija nagrauje monetariste, dok su keynesijanci znatno rjee nagraeni.

9. 3. Znanstvena produktivnost i komercijalizacija znanja

Dananja postakademska znanost definira se kroz sve veu primjenjivost znanstvenih istraivanja tj. njihovu sve veu povezanost s tehnologijom i ekonomskim rastom. No, postavlja se pitanje moe li se sva znanstvena spoznaja komercijalizirati i izraziti novano. Tako npr. znanost moe imati vanu ulogu u ouvanju nacionalne kulture, a ima i ulogu stvaranja racionalnog pojedinca kojemu znanje moe posluiti kako bi kritiki promatrao drutvene pojave. Opadanje udjela fundamentalnih istraivanja moe se primijetiti i u Hrvatskoj. Tako se 1990. me u hrvatskim znanstvenicima oko 26% njih preteito bavilo fundamentalnim istraivanjima, dok je 2004. taj broj opao na oko 21%155. Brojka bi bila i manja kada bi u RH znanost bila jae povezana s gospodarstvom. Istraivanja pokazuju da je hrvatska znanost daleko od jaeg stupnja komercijalizacije. Naime, u petogodinjem razdoblju svega oko jedne treine znanstvenika radi na nekom komercijalnom projektu. Podatci istovremeno pokazuju da je u oko 65% komercijalnih projekata rije o primijenjenim ili razvojnim istraivanja za industriju, oko 24% radi istraivanja koja pomau javnom/politikom odluivanju, dok je u oko 11% sluajeva rije o fundamentalnim istraivanjima. Naruitelji istraivanja uglavnom su domaa poduzea i tijela dravne vlasti156. Kada je u pitanju aplikativnost istraivanja i organizacijska struktura pojedinih znanstvenih podruja, hrvatska istraivanja upuuje na sljedee zakljuke157 : 1. Prirodne znanosti uglavnom se bave fundamentalnim istraivanjima i rijetko rade na komercijalnim projektima. Organizacija rada uglavnom je hijerarhijska, s neto veim timovima.

155 156

Prpi i Brajdi Vukovi (2005: 36) Prpi i Brajdi Vukovi (2005: 44). 157 Prpi i Brajdi Vukovi (2005: 52-56).

96

Znanost i kultura 1

2. Tehnike znanosti gotovo u potpunosti rade na primijenjenim i razvojnim istraivanjima s velikim udjelom komercijalnih istraivanja. Hijerarhija je neto manja nego u prirodnim znanostima. 3. Biomedicinske znanosti sline su tehnikim znanostima po udjelu primijenjenih i razvojnih istraivanja, no udio komercijalnih istraivanja nii je od tehnikih (a i od drutvenih) znanosti. Biomedicinske znanosti organizirane su vrlo hijerarhijski tj. vei dio istraivaa radi na rutinskim poslovima, dok su kljuni poslovi na projektima dostupni samo manjem broju istraivaa. 4. Biotehnike znanosti sline su tehnikim znanostima po viskom udjelu primijenjenih i razvojnih istraivanja, no udio komercijalnih istraivanja znatno je nii, to u drugim zemljama obino nije sluaj. Organizacija znanstvenog rada nije izrazito hijerarhijska. 5. Drutvene znanosti esta prisutnost primijenjenih i razvojnih istraivanja, uz visoku razinu komercijalizacije. Uglavnom je rije o istraivanjima trita i ispitivanjima javnog mnijenja. Hijerahija je slabije izraena. 6. Humanistike znanosti niska primjenjivost i mali udio komercijalnih istraivanja. Rad je esto individualan ili u malenim timovima. Istraivanja razlika u znanstvenoj produktivnosti pojedinih zemalja upuuje na zakljuak da na znanstvenu produktivnost drava utjeu sljedei imbenici158: 1. Razina BDP-a bogatije zemlje imaju bolju znanstvenu produkciju. 2. Organizacija znanstvenog sustava zemlje sa decentraliziranim i kompetitivnim znanstvenim sustavima imaju bolju znanstvenu produkciju. 3. Kulturalni imbenici protestantske zemlje imaju bolju znanstvenu produkciju. 4. Visoko vrednovanje znanosti bive socijalistike zemlje i britanske kolonije, zbog tradicionalno visokog vrednovanja znanosti, imaju bolju znanstvenu produkciju od onoga to bi moglo biti oekivano na temelju ostalih parametara.

Osnovni podatci o produktivnosti hrvatskih znanstvenika govore da prosjeni hrvatski znanstvenik u petogodinjem razdoblju objavi 8,62 znanstvena rada, od ega je 2,73 monoautorskih (jedan autor) i
158

Prpi i Brajdi Vukovi (2005: 26-28).

97

Znanost i kultura 1

4,04 radova objavljenih u inozemnim publikacijama159. Individualne razlike u produktivnosti vrlo su visoke svega 18,6% znanstvenika objavi oko 54,9% svih znanstvenih radova u petogodinjem razdoblju. Pojedini tipovi znanstvenih ustanova tako er se razlikuju po znanstvenoj produktivnosti (tablica 7). Javni instituti u znatno veoj mjeri od ostalih dvaju tipova ustanova objavljuju me unarodno priznate radove (radove u SCI bazi) i radove u inozemnim publikacijama. Ovakav rezultat oekivan je zbog toga to su znanstvenici u javnim institutima gotovo u potpunosti orijentirani na znanstvenoistraivaki rad, dok znanstvenici u ustanovama visokoga obrazovanja imaju nastavne, a oni u ostalim ustanovama profesionalne obveze.
Tablica 8 produktivnost po tipu znanstvenih institucija Javni instituti Ustanove obrazovanja Prosjean radova razdoblju Prosjean broj SCI i CC radova tijekom karijere Prosjean publikacija razdoblju Izvor: Prpi i Brajdi Vukovi (2005: 75) broj u inozemnih 6,14 4,13 2,44 15,78 7,33 7,09 u broj znanstvenih petogodinjem 9,71 9,36 visokog Ostale ustanove (bolnice, industrijski instituti i sl.) 6,15

petogodinjem

Iz istraivanja hrvatske znanstvene produkcije moe se izdvojiti nekoliko trendova160: 1. Opadanje fundamentalnih nasuprot primijenjenih istraivanja kako je ranije napomenuto, u pitanju je trend koji postoji i u svjetskoj znanosti. 2. Primijenjeni znanstveni rad nije povezan s komercijalizacijom znanosti. Drugaije reeno, primijenjena istraivanja uglavnom nemaju komercijalnu upotrebu. 3.
159 160

Timski rad u znanosti postaje sve brojniji u odnosu na individualni rad.

Prpi i Brajdi Vukovi (2005: 62). Prpi i Brajdi Vukovi (2005: 82-88).

98

Znanost i kultura 1

4. 5.

Pojedina znanstvena podruja znatno se razlikuju po komercijalizaciji vlastitih istraivanja. Znanstvena produktivnost se poveava, no jo uvijek zaostaje za svjetskim prosjekom. Broj koautorskih radova i radova u meunarodnim publikacijama sve je vei.

Opisani trend prema primijenjenim istraivanjima moe se proitati i u donjoj tablici, s obzirom na to da oko 22% svih znanstvenika radi u ostalim insitucijama, koje su uglavnom primijenjene naravi.
Tablica 9 znanstvenici po tipu znanstvenih institucija u kojima rade Tip institucije Fakultet Javni institut Ostale institucije Izvor: Golub i uljok (2005: 153) Udio(%) 61,4 16,4 22,2

99

Znanost i kultura 1

10. Socijalni profil znanstvenika

10. 1. Socijalno porijeklo
Znanstvenici u pravilu dolaze iz viih socijalnih slojeva. Tako i hrvatski znanstvenici predstavljaju selekcioniranu skupinu u smislu socijalnog porijekla (socijalnog sloja iz kojega potiu). Prema podatcima iz 2004., gotovo 40% znanstvenika ima oeve koji su zavrili viu kolu ili fakultet, to je znatno vie od prosjeka ope populacije. Ova selekcija osobito je jaka u podruju biomedicinskih znanosti, gdje ovaj udio iznosi ak oko 48%. Tako er, gotovo 70% znanstvenika dolazi iz veih ili velikih gradova161. U tom se smislu moe rei da vaan imbenik odlaska na fakultet i kasnije bavljenje znanou ima obiteljska socijalizacija, materijalni preduvjeti ili socijalne veze koje prua obitelj. Ovakva selekcija sigurno utjea i na neprepoznavanje jednog dijela talentiranih pojedinaca koji potjeu iz niih socijalnih slojeva, a koji bi mogli biti uspjeni znanstvenici. Tablica 9 pokazuje da uenici boljeg srednjokolskog uspjeha ee zavre u biomedicinskim znanostima, a neto rje e u biotehnikim znanostima. Ostala znanstvena podruja negdje su u sredini.
Tablica 10 srednjokolski uspjeh znanstvenika (po znanstvenim podrujima)

Srednjokolski uspjeh Dobar Vrlo dobar Odlian Ukupno

Prirodne znanosti 1,6 24,2 74,2 100,0

Tehnike znanosti 2,6 27,0 70,4 100,0

Biomedicinske znanosti 1,2 21,2 77,6 100,0

Biotehnike znanosti 4,1 37,8 58,1 100,0

Drutvenohumanistike 2,9 24,3 72,8 100,0

Izvor: Golub i uljok (2005: 157)

10. 2. Spol
U veini zemalja u svijetu postoji podzastupljenost en meu znanstvenicima, osobito kada su u pitanju prirodne i tehnike znanosti, te vrhunska znanstvena postignua. Tako su meu ukupnih 157 dobitnika Nobelove nagrade za kemiju svega etiri ene, a meu 189 dobitnika Nobelove nagrade za fiziku svega 2 ene. Osim manjka ena me u (vrhunskim) znanstvenicima, istraivanja pokazuju i da,
161

Golub i uljok (2005:138).

100

Znanost i kultura 1

kada je u pitanju op a populacija, ene znanost smatraju manje zanimljivom, a njezine praktine i eti ke posljedice opasnijim. Postoje etiri osnovna objanjenja podzastupljenosti ena u znanosti, osobito u vrhunskoj znanosti162 : 1. Razliite obiteljske uloge mukaraca i ena 2. Razlike u socijalizaciji i/ili rodna diskriminacija 3. Razlike u strukturi sposobnosti 4. Nedostatak starijih znanstvenica koje mogu sluiti kao uzor mlaima Zbog vie obiteljskih obveza ene mogu izdvojiti manje vremena za znanstveni rad od mukaraca. Tako istraivanja pokazuju da su nadareni mukarci vie fokusirani da profesionalna postignua od nadarenih ena, koje pokazuju vie elje za balansiranjem uspjeha u obiteljskom i profesionalnom ivotu163. Drugaije reeno, ulaganje vie vremena u postizanje ciljeva u privatnom ivotu moe oteati postizanje profesionalnih ciljeva, pa tako i uspjeh u znanstvenoj profesiji. Manji broj ena me u znanstvenicima i manje privlanost znanstvene karijere za ene mogu biti rezultat ne samo stvarne zahtjevnosti znanstvenog poziva i potrebe balansiranja ovoga poziva s privatnim ivotom, nego i stereotipa koju javnost ima o znanstvenicima kao socijalno izoliranim pojedincima opsesivno posveenim znanstvenim otkriima. Npr. prema longitudinalnom istraivanju javnog mnijenja o znanosti kojega u SAD-u provodi National Science Foundation oko 25-30% Amerikanaca znanstvenike smatra "udnima" i "zainteresiranim samo za vlastiti posao", iako treba rei da je broj ljudi koji imaju ovakve stereotipe u opadanju. Razlozi za opadanje stereotipa mogu se nai u sve veoj obrazovanosti populacije medijskoj (samo)prezentaciji znanstvenika. Neka istraivanja pokazuju i da izbor tradicionalno mukih podruja od strane ena moe imati negativne posljedice na uspjeh na "branom tritu". Tako npr. ene koje se bave tradicionalno mukim podrujima (npr. tehnike znanosti) mukarci procjenjuju manje atraktivnim od ena koje se nalaze u tradicionalno enskim podrujima (npr. pedagogija). Osim razliitih obiteljskih uloga, postoje i iri sociokulturni imbenici, koji se uglavnom odnose na razliitu socijalizaciju i oekivanja od mukaraca i ena, a koji su opet pod utjecajem kulturoloki definiranih obiljeja mukaraca i ena. Tako postoji shvaanje da su matematika, prirodne i tehnike znanosti muko podruje, pa tako ene koje su talentirane u podruju kvantitativnih i prostornih sposobnosti ee od mukaraca biraju drutvene i humanistike znanosti. Istraivanja pokazuju da su roditeljska oekivanja vezana uz sposobnosti vlastite djece povezana s njihovim kasnijim uspjehom.
162 163

Prilagoeno na temelju Halpern i sur. (2007:1). Halpern i sur. (2007:19).

101

Znanost i kultura 1

Npr. djevojke iji roditelji imaju manja oekivanja od njih kada su u pitanju postignua u mukim podrujima (npr. matematici) obino postiu nie rezultate na tim podrujima. Istraivanja takoer pokazuju da ene pokazuju vei strah i manje samopouzdanje u mukim, a mukarci u enskim podrujima (tzv. stereotype threat), to umanjuje njihova postignua na tim podrujima. ene postiu bolje rezultate u mukim podrujima u situacijama kada ne postoji prijetnja stereotipa (npr. djevojke u enskim kolama bolje su u matematici i fizici od djevojaka u mjeovitim kolama). Znaaj sociokulturnih imbenika pokazuju i me unarodne usporedbe u kojima su razlike u sposobnostima izme u mukaraca i ena znatno razlikuju u pojedinim zemljama. Isto tako, ene se mogu suoavati i s diskriminacijom kod napredovanja u veinski mukom okruenju, to oteava postizanje visokih pozicija, ali i obeshrabruje ene da uu u podruja znanosti koja se smatraju mukima. Eksperimentalna istraivanja pokazuju da jo uvijek postoji pristranost i predrasude kada su u pitanju enske sposobnosti. Anketna istraivanja pokazuju i da mnoge ene smatraju da ne mogu napredovati zbog spolne diskriminacije; npr. istraivanje me u amerikim lijenicama pokazalo je da one spolnu diskriminaciju smatraju najvanijom preprekom u vlastitom napredovanju.164 Stereotipno i sociokulturno pripisane enske osobine suprotne su onima koje se pripisuju znanosti, zbog ega se znanost po svojim unutranjim osobinama ini primarno muki podrujem. enama se pripisuje subjektivnost, personalnost, intuitivnost i emocionalnost, dok je znanost objektivna, impersonalna, analitina i racionalna165.
Tablica 11 - obiljeja znanosti i stereotipna enska obiljeja

Obiljeja znanosti Objektivnost Impersonalnost Analitinost Racionalnost

Izvor: preraeno na temelju Kennedy i Parks (2000:532).

enske osobine Subjektivnost Personalnost Intuitivnost (holizam) Emocionalnost

Ovakva podjela ima utjecaja i na to kako se pojedine znanosti percipiraju u pogledu bliskosti mukim ili enskim osobinama. Tako se, primjerice, fizika i tehnika smatraju mukim podrujima jer se bave
164 165

Halpern i sur. (2007:38). Kennedy i Parks (2000:532).

102

Znanost i kultura 1

apstraktnim i neivim stvarima. S druge strane, biologija se percipira kao vie ensko podruje jer se bavi ivim stvarima (Blickenstaff, 2005: 383). Iz istih se razloga humanistike znanosti ee smatraju enskim podrujem. Openito se smatra da se mukarci i ene ne razlikuju u op enitim sposobnostima, no da postoji razlika u strutkuri sposobnosti koja bi mogla imati utjecaja na nadarenost za znanost. Kada su u pitanju testiranja inteligencije, mukarci obino pokazuju bolje rezultate u matematikim zadacima i zadacima prostorne orijentacije, a ene u verbalnim zadacima. Verbalni zadaci obino ukljuuju sposobnost razumijevanja proitanog teksta, verbalnu fluentnost, shvaanje odnosa me u rijeima i sl. ene su bolje u veini ovih zadataka (d najee iznosi oko 0,4166). Prostorne (spacijalne) spospobnosti ukljuuje shvaanje odnosa u prostoru, mogunost rotiranja objekta u mislima i sl. (d obino iznosi oko 0,6). Matematike sposobnosti ukljuuju rjeavanje matematikih zadataka bez prethodnog znanja odreenog polja matematike. Mukarci su u prosjeku neto bolji u ovakvim zadacima, iako se ovakva razlika vie oituje u velikom broju matemati ki nadarenih, a ne u prosjenom rezultatu.167 Istraivanja pokazuju i da su ene znaajno bolje od mukaraca u prepoznavanju ljudskih lica (ova razlika postoji u svim drutvima i kulturama), to moe znaiti vei uroeni interes za druge ljude, a time i veu sklonost ena za humanistike i drutvene znanosti. Osobito je znaajan podatak da je varijabilnost rezultata mukaraca vea od varijabilnosti rezultata ena. Drugaije reeno, to znai da postoji vei broj mukaraca nego en i u skupini visoko nadarenih pojedinaca i u skupini onih s ispodprosjenim rezultatima. Ovakvi rezultati mogu objanjavati veu prisutnost mukaraca meu znanstvenicima, osobito onima s visokim postignuima. Hrvatsku znanost karakterizira relativno visok udio ena meu znanstvenicima. Naime, taj udio iznosi oko 45% i vei je od europskog prosjeka. Naime, EU 15 zemlje imaju prosjek ena me u znanstvenim kadrom od oko jedne treine, dok je zastupljenost ena u znanosti u novijim lanicima Unije neto vea. Zanimljivo je i da u mlaim dobnim kategorijama u RH postoji nadzastupljenost znanstvenica tj. njihov udjel iznosi vie od 50%168. Zastupljenost ena vea je od 50% u drutveno-humanistikim i prirodnim znanostima. Najmanji je udio ena u tehnikim i biotehnikim znansotima (oko 30% i 39%).

166

Cohenov d esto slui kao mjera razlika izmeu dvaju grupa, pri emu ova mjera moe ii od rezultata 0, kada razlike ne postoje, pa sve do 3, kada su razlike izrazito velike. Rezultat od 0,8 obino se smatra ozbiljnom razlikom u statistikom smislu, no koja e razlika biti praktino vana ovisi o pojedinanoj situaciji. Kada mukarci postiu bolje rezultate od ena Cohenov d ima pozitivni predznak, dok u suprotnom sluaju nosi negativan predznak. 167 Halpern i sur. (2007:8-9). 168 Golub i uljok (2005: 132-133).

103

Znanost i kultura 1

Visoku zastupljenost ena u hrvatskoj znanosti, kao i u drugim postsocijalistikim zemljama, mogue je objasniti dvama razlozima: 1. Tradicija socijalistikog sustava ovaj sustav aktivno je poticao jednakost mukaraca i ena, pa tako i ulazak ena u znanstveni ku profesiju. Kroz mehanizam povratne sprege ovaj utjecaj moda postoji i danas (npr. starije znanstvenice slue kao uzor mlaima) 2. Lo socijalni i materijalni poloaj znanstvenika loiji poloaj neke profesije obino je povezan s njezinom feminizacijom budui da mukarci izbjegavaju ulazak u takve profesije.

10. 3. Religioznost
Postoje znaajna neslaganja o tome je li odnos izmeu religije i znanosti u naelu konfliktan i suprostavljen i je li uvijek takav bio i kroz povijest. Autori koji govore o nunom konfliktu tvrde da su znanstveni nain i teoloki nain spoznaje suprotstavljeni (prvi se zasniva na empiriji, a drugi na vjeri i boanskim otkriima prikazanim u vjerskim knjigama). Ti autori obino istiu sukobe znanosti i religije u povijesti (npr. sluaj Galileo), kao i suvremene kontroverze (teorija evolucije, genetika istraivanja i sl.). Autori koji istiu da sukob religije i znanosti u naelu ne postoji pozivaju se na tri tipa argumenata169. Prema prvome, ne postoji teologija i religija kao takva, nego niz religija i teologija koje su me usobno razliite i imaju razliit odnos prema znanosti. Prema drugom argumentu, neke su teologije bile naklonjene znanosti tovie, moe se rei da su neke od njih i pridonijele razvoju suvremene znanosti, naglaavajui spoznatljivost i racionalnost prirode. Drugi tip argumenata odnosi se na injenicu da su mnogi najvei znanstvenici u prolosti bili religiozni (Newton, Kopernik, Descartes itd.) i da su vlastitu znanost i religiju smatrali meusobno spojivima, to je dominantno uvjerenje meu znanstvenicima i danas. Ovdje treba, meutim, napomenuti i da su mnogi od nih uviali izvjesnu napetost izme u religije i znanosti. Tako je Kopernik vlastitu knjigu o heliocentri nom sustavu objavio tek netom prije vlastite smrti, Descartes vlastitu knjigu o heliocentri kom sustavu nije niti objavio za ivota, Darwin je dugo oklijevao s objavljivanjem evolucijske teorije i sl. Istraivanja uglavnom pokazuju da su znanstvenici manje religiozni od ope populacije, pa ak i od populacije visokoobrazovanih osoba. Tako npr. usporedba religioznosti amerikih znanstvenika s populacijom visokoobrazovanih osoba pokazuje da ameriki znanstvenici rje e vjeruju u boga, rje e pripadaju religijskim organizacijama, rje e vjeruju u doslovnu tonost ili boansku inspiriranost

169

Prema Viney (2008)

104

Znanost i kultura 1

Biblije i sl. No, u istom se istraivanju pokazalo da svega oko 33% ameri kih znanstvenika vjeruje da izme u znanosti i religije postoji konflikt.
Tablica 12 usporedba religioznosti visokoobrazovanih osoba i znanstvenika u SADIndikator religioznosti Ne vjeruje u boga ili agnostik Nije lan religijske organizacije (crkve, denominacije...) Smatra se vrlo ili umjereno spiritualnom osobom Nikada ne pohaa religijske obrede Molitva barem jednom tjedno Izvor: Ecklund i Park (2009:285-286) 19,4% 82,1% 51,3% 27,6% 72,8% 35,9% Visokoobrazovane osobe 12,2% 21,4% Znanstvenici 63,7% 51,2%

Nia religioznost znanstvenika moe se objasniti na dva naina170: 1. Uinak samo-selekcije 2. Sekularizacijski uinak znanstvenog obrazovanja i rada Prema prvom objanjenju, znanost privlai pojedince koji su skeptiniji, manje skloni prihvatiti vjerovanja koja nisu utemeljena empirijskom provjerom. Prema drugom objanjenju, smo znanstveno obrazovanje i znanstveni rad pojedince ine skeptinijim i manje religioznim. Thalheimerovo istraivanje sugerira da je prvi uinak (samo-selekcija) neto jai budui da je kod veine znanstvenika do pada religijskih uvjerenja i prakse dolo tijekom srednje kole i poetnih godina visokog obrazovanja171. Thalheimerovo (1973) istraivanje pokazalo je da znanstvenici koji su vjernici na razliit nain poimaju odnos izme u znanosti i religije od onih koji nisu vjernici. Naime, oko 40% znanstvenika koji nisu vjernici smatra da znanost i religija nisu povezani tj. da se bave razliitim stvarima, dok svega
170 171

Thalheimer (1973). Oko 36% znanstvenika postale je manje religioznim tijekom srednje kole, a 34% tijekom dodiplomskog studija (Thalheimer, 1973: 190).Ovaj zakljuak podrava i nalaz da oko 66% znanstvenika smatra da njihovo obrazovanje nije imalo nikakvog uinka na njihovu religioznost (Thalheimer, 1973: 192), iako treba voditi rauna da je tu ipak rije o subjektivnoj procjeni koja ne mora biti tona.

105

Znanost i kultura 1

14% znanstvenika-vjernika dijelo ovaj stav. S druge strane, 39% znanstvenika-vjernika i svega 21% znanstvenika koji nisu vjernici smatra da se znanost i religija vie ili manje podupiru. Drugaije reeno, znanstvenici koji su vjernici ee vjeruju da su znanost i religija kompatibilni, dok oni koji nisu vjernici smatraju da su u pitanju razliiti i me usobno nepovezani naini spoznaje172. Zanimljivo je i da, prema istom istraivanju, razlike u religioznosti izmeu prirodnih i drutvenih znanstvenika postoje samo na nekim dimenzijama. Naime teorijski bi se moglo pretpostaviti da ove razlike postoje, te u tom smislu u literaturi postoje dvije razli ite hipoteze. Prema prvoj, znanstvenici iz podruja prirodnih znanosti trebali bi biti manje religiozni zbog toga to su ove znanosti egzaktnije i u njima je dosljedno proveden model znanstvenog naina razmiljanja173. Prema drugoj hipotezi, znanstvenici iz podruja drutveno-humanistikih znanosti trebali bi biti manje religiozni jer se, izme u ostalog, bave i religijom kao drutvenim fenomenom tj. podvrgavaju religiju racionalnoj analizi. Prirodni znanstvenici, s druge strane, ne bave se fenomenom religije pa je mogu svrstavati u podruja svakodnevnog ivota, koja se racionalno ne analiziraju174. Drugi je razlog i injenica da se drutvene i humanistike znanosti esto bave slinim fenomenima kao i religija tj. preklapanje problema kojima se bavi jedni i drugi moda je vee nego preklapanje problema kojima se bavi religija, s jedne strane, te prirodne znanosti, s druge strane175. Drugaije reeno, religija i prirodne znanosti moda se bave razliitim pitanjima, pa su i mogunosti potencijalnog konflikta izme u njih manje. Istraivanje Carnegie komisije raeno me u amerikim znanstvenicima u 60-tim godinama 20. stoljea pokazalo je upravo da su prirodni znanstvenici religiozniji176. Sline rezultate donijelo je i Thalheimerovo (1973) istraivanje ra eno na jednom ameri kom sveuilitu.177 . Prema ovome istraivanju znanstvenici iz podruja prirodnih znanosti neto ee ne pripadaju niti jednoj religijskoj zajednici te neto rjee mole od znanstvenika s podruja drutvenih znanosti. Meutim, na drugim indikatorima religioznosti (odlazak u crkvu, vjerovanje u boga i sl.) razlike ne postoje178. I neka novija istraivanja u SAD-u pokazala su sline rezultate (Stark i Finke, 2000), iako postoje i ona koja pokazuju da su religioznost prirodnih i drutveno-humanistikih znanstvenika otprilike iste (Ecklund i sur., 2008). Novije ameriko istraivanje koje je usporedilo podatke o religioznosti iz 1969. i 2005. godine pokazalo je da znanstvenici iz podruja prirodnih znanosti i znatno veoj mjeri postaju manje religiozni tijekom ivotnog vijeka, u usporedbi s drutveno-humanistikim znanstvenicima (Ecklund i sur., 2008). Drugaije reeno, vei broj prirodnjaka koji su bili religiozni tijekom mladosti, kasnije

172 173

Thalheimer (1973: 196). Drutveno-humanistike znanosti bave se ovjekom, pa su u tom smislu i manje egzaktne i subjektivnije. 174 Ecklund i Park (2009:277). 175 Thalheimer (1973:195). 176 Navedeno prema Ecklund i Park (2009:277). 177 Thalheimer (1973: 186). 178 Ecklund i Park (2009: 285-286).

106

Znanost i kultura 1

postaju nereligiozni, to moda moe biti povezano s izrazitim napretkom prirodnih znanosti tijekom posljednjih nekoliko desetljea. Osim razlika u opoj religioznosti, u nekim zemljama postoje i razlike u zastupljenosti pripadnika razliitih konfesija u populaciji znanstvenika. Tako su me u amerikom javnosti i znanstvenicima dugo postojala neslaganja o uzrocima podzastupljenosti katolika u akademskoj zajednici. Neki su tvrdili da je katolicizam autoritarno, a time i antiznanstveno usmjeren, dok su drugi ukazivali na diskriminaciju katolika i na njihov u prosjeku nii drutveni poloaj, to takoer moe uzrokovati podzastupljenost179. Novija istraivanja pokazuju izraziti porast katolika me u amerikim znanstvenicima, to ukazuje na vii drutveni poloaj i manju diskrminaciju katolika. S druge strane, me u svim znanstvenicima oni koji su odgojeni kao katolici najee prestaju biti religiozni tijekom znanstvene karijere (Ecklund i sur., 2008), to moe znaiti da je katolicizam neto manje spojiv s znastvenim duhom od npr. protestantizma ili judaizma. No, istraivanja nisu dovoljno brojna i usporediva da bi se mogli donijeti definitivni zakljuci. Neka istraivanja religioznosti znanstvenika (Ecklund i sur., 2008) indirektno pokazuju da je identitet znanstvenika esto jai od svih drugih oblika drutvenog identiteta, barem kada je u pitanju njegov utjecaj na drutvene stavove. Npr. kod amerikih znanstvenika koji su sudjelovali u navedenom istraivanju spol i rasa nisu imali nikakav utjecaj na religioznost, dok je to u op oj populaciji sluaj (ene su religioznije, a bijelci manje religiozni). Jedina pravilnost slina kao i u opoj populaciji bila je povezanost s obiteljskom statusom tj. brojem djece, pri emu su znanstvenici, kao i ljudi op enito, u prosjeku religiozniji ako imaju djecu.

179

Ecklund i sur. (2008:1809).

107

Znanost i kultura 1

11. Literatura
Afri, Vjekoslav (1999). Pogovor. u: Thomas S. Kuhn (1999). Struktura znanstvenih revolucija. Zagreb: Jesenski i Turk, Hrvatsko socioloko drutvo. Str.219-243. Anderson, Melissa S.; Ronning, Emily A.; De Vries, Raymond; Martinson, Brian C. (2010). Extending the Mertonian Norms: Scientists' Subscription to Norms of Research. The Journal of Higher Education, 81(3):366-393. Aronov, Rafail Aronovich (2003). The Pythagorean Syndrome in Science and Philosophy, 41(2): 50-69. Ayala, Francisco J. (2009). Evolution by Natural Selection: Darwin's Gift to Science and Religion. Theology and Science, 7(4): 323-340. Bekar, Clifford i Lipsey, Richard, G. (2002). Science, institutions and the industrial revolution. Simon Fraser University, Department of Economics, Discussion Papers. Ben-David, Joseph (1986). Uloga znanstvenika u drutvu. Zagreb: kolska knjiga. Blickenstaff, Jacob Clark (2005). Women and science careers: leaky pipeline or gender filter? Gender and Education, 17(4): 369-386. Brajdi Vukovi, Marija; uljok Adrijana (2008). Slika znanosti u dnevnom tisku: popularizacija ili marginalizacija. U: Prpi, Katarina (ur.). Elite znanja u drutvu (ne)znanja. Zagreb: Institut za drutvena istraivanja u Zagrebu. Coll, Richard K.; Taylor, Neil (2004). Probing scientists' beliefs: how open-minded are modern scientists? International Journal of Science Education, 26(6):757-778. Dougherty, Jude P. (2009). Science and the Shaping of Modernity: The Reciprocal Influence of Science and Culture. Modern Age, 51(2):133. Ecklund, Elaine Howard; Park, Jerry Z.; Veliz, Phill Tod (2008). Secularization and Religous Change among Elite Scientists. Social Forces, 86(4):1805-1839. Ecklund, Elaine Howard; Park, Jerry Z. (2009). Conflict between religion and science among academic scientists. Journal for the scientific study of religion, 48(2):276-292. Fulder, S. (1996): The Handbook of Alternative and Complementary Medicine. Oxford: Oxford University Press. Gauchat, Gordin William (2008). A Test of Three Theories of Anti-Science Atittudes. Sociological Focus, 41:337-358. Gingerich, Owen (2004). Truth in Science: Proof, Persuasion, and the Galileo Affair. Christian Science and Belief, 16(1): 13-26.

108

Znanost i kultura 1

Golub, Branka i uljok, Andrijana (2005). Socijalni profil znanstvenika i njegove mnijene (1990.2004). U: Prpi, Katarina (ur.). Elite znanja u drutvu (ne)znanja. Zagreb: Institut za drutvena istraivanja u Zagrebu. Grmek, Mirko Draen (1996). Pogled u prolost medicine. U: Grmek, Mirko Draen i Budak, Antun: Uvod u medicinu. Zagreb: Nakladni zavod Globus. Str. 84-104. Halpern, Diane F; Benbow, Camilla P; Geary David C; Gur, Ruben C.; Hyde Janet; Gernsbacher, Morton Ann (2007). The Science of Sex Differences in Science and Mathematics. Psychological Science in the Public Interest, 8(1):1-53. Harrison, Peter (2008). Religion, the Royal Society, and the Rise of Science. Theology and Science, 6(3):255-271. Henry, John (2008). The Fragmentation of Renaissance Occultism and the Decline of Magic. History of Science, 46:1-48. Huff, Toby E. (1996). The Fourth Scientific Revolution. Society (Symposium Issue), 33(4):8-12. Jaki, elimir (1996). Put do lijenike profesije. U: Grmek, Mirko Draen i Budak, Antun: Uvod u medicinu. Zagreb: Nakladni zavod Globus. Str. 32-53. Jaroszyski, Piotr (2007). Science in Culture. Amsterdam: Editions Rodopi BV. Kadum, Vladimir (2007). O ivotu Ruera Bokovia, njegovu znanstvenom i filozofskom radu. Metodiki ogledi, 14(1): 19-36. Kaptchuk, Ted J.; Eisenberg, David M. (1998). The Persuasive Appeal of Alternative Medicine. Annals of Internal Medicine, 129(12):1061-1065. Katavi, Vedran (2010). Do we need training in fraud-science? Biochemia Medica, 20(3):288-294. Kennedy, Helen L.; Parks, Joe (2000). Society Cannot Continue to Exclude Women from the Fields of Science and Mathematics. Education, 120(3):529-537. Kuhn, Thomas S. (1999). Struktura znanstvenih revolucija. Zagreb: Jesenski i Turk, Hrvatsko socioloko drutvo. Merton, Robert K. (1942). A note on science and democracy. Journal of Legal and Political Sociology, 1: 115-126. Merton, Robert K. (1968). The Matthew Effect in Science. Science, 159(3810):56-63. Merton, Robert K. (1988). The Matthew Effect in Science, II. Cumulative Advantage and the Symbolism of Intellectual Property. ISIS, 79:606-623). Mills, John (2002). A Critical History of Economics. Houndmills: Palgrave MacMillan. Narlikar, Yayant; Kunte, Sudhakar; Dobholkar, Narenda; Ghatpande, Praksah (2009). A Statistical Test of Astrology. Current Science, 96(5):641-643. Needham, Joseph (1984). Kineska znanost i Zapad. Zagreb: kolska knjiga.

109

Znanost i kultura 1

Pavi, eljko (2012). Znanost i pseudoznanost u drutvima postmoderne. U: Plenkovi, Mario; Galii , Vlado (ur.), Drutvo i tehnologija 2012 Dr. Juraj Plenkovi, Zagreb, Hrvatsko komunikoloko drutvo / Croatian Communication Association. Popper, Karl Raimund (2003). Otvoreno drutvo i njegovi neprijatelji. Zagreb: KruZak. Prpi, Katarina; Brajdi Vukovi, Marija (2005). Znanstvena proizvodnja i produktivnost. U: Prpi, Katarina (ur.). Elite znanja u drutvu (ne)znanja. Zagreb: Institut za drutvena istraivanja u Zagrebu. Prpi, Katarina (2007). Kako hrvatska javnost i politika elita percipiraju znanost? Politika misao, 44(1):67-92. Pruzhinin, B.I. (1995) Astrology: Science, Pseudoscience, Ideology? Russian Social Science Review, 36(5):75-94. Salleh, Anna (2001). Science in the media: the good, the bad and the ugly. Australian Science Teachers Journal, 47(4): 28-37. Sardar, Z. i Van Loon, B. (2005). Znanost za poetnike. Zagreb: Jesenski i Turk. Scott, Eugenie C (1997). Antievolution and Creationism in the United States. Annual Review of Anthropology, 26:263-289. Siahpush, M. (2000). A critical review of alternative medicine: research on users, practitioners and the orthodoxy. Health. 4(2):159-178. Simony, Kroly (2012). A Cultural History of Physics. London: CRC Press. Smith, Roger (1990). Behaviourism. U: Cantor G.N; Christie, J.R.; Hodge J.S:; Olby, R.C. (ur.), Companion to the History of Modern Science. Spicker, Paul (2007). Research without consent. Social research Update, 51:1-4. Stark, Rodney; Finke, Roger (2000). Acts of Faith: Explaining the Human Side of Religion. University of Califomia Press. Thalheimer, Fred (1973). Religiosity and Secularization in the Academic Professions. Sociology of Education, 46:183-202. Thompson, Damian (2009). Kontraznanje: kako smo podlegli teorijama zavjere, nadrilijenitvu, pseudoznanosti i kvazipovijesti. Zagreb: Algoritam. Van Deventer, J.P. (2009). Ethical considerations during human centred overt and covert research. Qual Quant, 43:4557. Viney, Wayne (2008). Religion and Science in Christendom: A History of Intelectual Warfare and Accommodation. The Midwestern Quarterly, 49(4):343-357. Weimann, Gabriel (1982). The Prophecy that Never Fails: On the Uses and Gratifications of Horoscope Reading. Sociological Inquiry, 52(4):274-290. Wilson, David B. (1999). Galileo's Religion Versus the Church's Science? Rethinking the History of Science and Religion. Physics in Perspective, 1: 65-84.

110

Znanost i kultura 1

Zakai, Avihu (2009). The Rise of Modern Science and the Decline of Theology as the "Queen of Sciences" in the Early Modern Era. Reformation&Renaissance Review.