Aristotel (~384-322)

Roen 384. na sjeveru Grke u gradu Stagiri, Aristotel sa 17 godina dolazi u Atenu, gdje narednih 20 godina provodi u Akademiji kao Platonov uenik. Naputa Akademiju nakon Platonove smrti 347. godine, neko vrijeme ivi u Maloj Aziji, da bi 342. godine prihvatio poziv Filipa Makedonskog da postane uiteljem Aleksandru. Makedonski je dvor Aristotelu bio poznat, budui mu je otac Nikomah bio dvorski lijenik Filipova oca. Kao nekad uitelj mu Platon na sirakukom dvoru, Aristotel se zanosio idejom da bi mogao pridobiti mladog Aleksandra za filozofiju, odnosno od njega stvoriti filozofa-vladara. To mu nije uspjelo (Aristotelu je, za razliku od Aleksandra, ideal drave bio polis mala, homogena i harmonina politika zajednica), ali je Aristotelov humanistiki odgoj umnogome formirao Aleksandra Velikog i time odredio mnoge njegove vladarske postupke. Nakon to je Aleksandar stupio na prestolje i krenuo u osvajake pohode na istok (grki gradovi drave tada su ve tri godine bili pod vlau Makedonije), Aristotel se vraa u Atenu i osniva svoju filozofsku kolu nazvanu Likej. Aristotel je, navodno, volio predavati etajui (gr. peripatein etati), pa je kola poznata i pod imenom peripatetika. Tih posljednjih 13 godina ivota i rada u koli njegovo je filozofski najplodnije razdoblje iz kojeg su i njegova sauvana djela. Aristotel je drao dvije vrste predavanja (ezoterina, jutarnja za uenike, i egzoterina, popodnevna za iroku publiku), a sauvana djela su najvjerojatnije biljeke za ili s jutarnjih predavanja, esto samo nabaenih problema i nedoraene za objavljivanje. Aristotel je, za razliku od Platona koji takoer saimlje dotadanja filozofska iskustva, sistematian mislilac. Aristotel e uvijek dati sistematini povijesni pregled i kritiku razliitih gledita o nekom filozofskom problemu, a tek onda onda e iznjeti svoj stav. Osim toga, njegovi spisi (za razliku od Platonovih dijaloga u kojima se filozofska tematika ispreplie) obrauju svaki svoje podruje filozofije.* Iako priznaje razlonost podjele filozofije na logiku, fiziku i etiku kakva je postojala u Akademiji (i kakva e uskoro opet postati aktualnom u razdoblju helenistiko-rimske filozofije), Aristotel filozofiju dijeli s obzirom na tri razliita podruja ljudske aktivnosti: Teorijskom (gr. theoria = gledanje, promatranje, uvid) podruju pripadaju fizika, matematika i metafizika (ontologija, kozmologija i teologija). Praktinom (gr. praxis = slobodno djelovanje) podruju pripadaju etika, ekonomika i politika. Pojetinom (gr. poiesis = stvaranje) podruju pripadaju tehnika i umjetnost. Iz navedene podjele vidi se da Aristotel u filozofiju ne ubraja logiku, smatrajui je pripremom, odnosno njeno poznavanje uvijetom svakog filozofiranja. Aristotelova su djela dva stoljea bila zagubljena. U 1. st. prije Krista sakupio je ono to je od njih sauvano i pod razliitim nazivima sredio Andronik s Rodosa. Aristotelovi su logiki spisi sabrani pod nazivom Organon (gr. organon orue). Spisi koji se bave filozofijom prirode skupljeni su pod nazivom Fizika (gr. fysis priroda, jedinstvo promjenjivog). Spisi koji obrauju ontoloku problematiku (Aristotelova prva filozofija) skupljeni su pod nazivom Metafizika (gr. ta meta ta fizika ono to je iza fizike).** Od ostalih Aristotelovih filozofskih djela valja izdvojiti Nikomahovu etiku (etika problematika), O dui (antropologija), Politiku (politika filozofija) i Poetiku ili Nauk o pjesnikom umijeu (estetika).

*Stoga je Andronik i imao relativno lagan posao svrstavajui ih u homogene zbirke. **Biti iza fizike tumait emo dvojako. S jedne strane, tu je rije o redoslijedu itanja, odnosno pouavanja. Slijedei metodiki zdravi razum, ono tee se pouava iza onog lakeg. S druge strane, rije je o predmetu pouavanja, naime o najopenitijim, nepromjenjivim principima. Kao takvi, oni su iza posebnih fizikih principa, kao ono to im stoji u osnovi. Iza, u ovom ontolokom znaenju, zapravo znai prije - ono to je prvotno, na emu se ostalo temelji i iz ega se izvodi.

Kao univerzalan mislilac, Aristotel je za sobom ostavio i niz prirodoznanstvenih djela utemeljujui gotovo sva prirodoznanstvena podruja. Time je pripremio teren za osamostaljivanje i razvoj znanosti u razdoblju helenizma.**
**U uvodnom smo dijelu vidjeli da je osamostaljivanje znanosti od filozofije (i teologije) preduvjet razvitka znanost. Znanost se, ponovimo to jo jednom, nesmetano moe razvijati tek u svojoj tematskoj i metodikoj redukciji. Dakle, tek onda kada se suzdrava od postavljanja temeljnih pitanja (o svom predmetu, metodi i svrsi). Sudbina Aristotelovih znanstvenih djela zorno pokazuje, takoer ranije spomenutu, razliku u nainu starenja neistinitima.

ARISTOTELOVA ONTOLOGIJA Kritika Platona Kategorije (gr. kategoria - tuba, iskaz, oznaka) su najvii pojmovi (rodovi) koje iskazujemo o stvarima. Kategorije, meutim, nisu samo naini iskaza (ili miljenja), nego i naini bitka (naini na koji stvari jesu). Povezati kategoriju supstancije (jedan konkretan predmet) s nekom od 9 akcidencija (kvalitet, kvantitet, mjesto, vrijeme, radnja, odnos...) znai na tom konkretnom predmetu prepoznati svojstva koja mu u tom trenutku i na tom mjestu pripadaju. Rei (ili misliti) Sokrat je na trgu ili Sokrat je oenjen Ksantipom. znai preslikati milju ili govorom stvarno stanje stvari u kojem se jedan pojedinac (Sokrat prva supstancija) nalazi na odreenom mjestu ili u odreenom odnosu (akcidencija). KATEGORIJE SUPSTANCIJA I 9 AKCIDENCIJA Iskazi o zbilji. Na to se odnose pojmovi ovih iskaza? Sokrat je ovjek. Sokrat je mudar. Sokrat je teak 80 kg. Sokrat je sada na trgu. Sokrat je oenjen Ksantipom. Sokrata boli glava od Ksantipe. Sokrat izbjegava Ksantipu. ovjek je mudar. I. supstancija - Sokrat
Nositelj svojstava (subjekt) Pojedinano - Bie

II. supstancija - ovjek

Bitno svojstvo (predikat) Ope
Nositelj svojstava (subjekt - posredno, preko pojedinaca)

akcidencija mudar, oenjen, trpi glavobolju...

Sluajna svojstva (predikati) Ope

to postoji?
Platon Sokrat je

Kritika Platona
Aristotel Sokrat je

mudar.

mudar.

pojedinano

ope

pojedinano

ope

ideja pojava
(mudrost)

supstancija

ousia

ousia

akcidencija (mudrost) svojstvo

OUSIA (gr. od glagola biti) ono to uistinu jest, bie

Platon, vidjeli smo ranije, prvotnim (u ontolokom smislu) smatra ideju, uzdiui ono ope na nivo bia. Ukratko, ideja je kod Platona bie u punom smislu te rijei (vjeno i neprojenjivo). Istovremeno, Platon ono pojedinano srozava na nivo sjene (pojava). Platonov dualizam, na taj nain, pretpostavlja postojanje dvaju ontoloki razliitih realnosti svijet idealnih i opih bia s jedne strane i svijet materijalnih pojedinanih bia, s druge. Istinsku zbilju ine vjene i nepromjenjive ideje. Prvotno je ono idealno ope. Pogledajmo kako stvari stoje kod Aristotela. Mudrost je svojstvo Sokrata; ona je Sokratu (pojedinanom biu ili prvoj supstanciji) akcidencija (lat. accidens - prigodak, sluajno obiljeje) i ne postoji neovisno o Sokratu, kao to je bjelina svojstvo nekog zida, zbiljna samo ako postoji bijeli zid. Akcidencije ne postoje neovisno od pojedinanih bia kojih su to svojstva. Svojstva su uvijek svojstva neega pojedinanoga (mudrost Sokrata, a bjelina zida). No, jesu li mudrost ili bjelina (akcidencije) neto ope ili pojedinano. Govorimo li mi ovdje o mudrosti specifino Sokratovoj ili mudrosti openito. Nema dvojbe da se nekoj individui moe pripisati (o njoj izrei) njoj specifino svojstvo (recimo Sokratu se moe prirei sokratovski tip mudrosti). No, jednako je nedvojbeno da se u reenici Sokrat je mudar Sokratu pripisuje svojstvo koje on dijeli s itavim nizom individua (Tales, Paremenid, Pitagora...), dakle svima njima zajedniko, openito svojstvo. Iz navedenog proizlazi da su akcidentalna svojstva opa svojstva, a kako je ranije utvreno da su svojstva uvijek svojstva neeg pojedinanog moemo zajedno s Aristotelom zakljuiti i time eksplicirati sukus Aristotelove kritike Platona ope je uvijek ope nekog pojedinanog, nema opeg izvan pojedinanog.

Za razliku od Platona, Aristotelu su pojedinane stvari (Sokrat, ova stolica, Dubrovnik) prvotne. Prvotne su jer su individualne (lat. individuum = gr. atomon, nedjeljiv), tj. ne mogu se dijeliti a da pri tome ne prestanu biti. Rastavimo li Sokrata ili neku stolicu na dijelove, oboje e prestati biti to to jesu Sokrat i ova stolica. Individualno bie, ousia (to zbiljski jest), nije dakle puki zbroj svojih djelova nego jedinstvo. Upravo to jedinstvo je bitno svojstvo supstancije. Samo supstancije (individualna bia) postoje po sebi, a ne u drugome.* Upravo zato to su jedinstva u sebi, supstancije (lat. substantia ono to stoji ispod, u temelju) odoljijevaju promjenama, primajui uvijek nova svojstva. Sokrat je, naime, Sokrat, a neki zid je neki zid i kada im se promijene akcidentalna svojstva.** Ope stvari (ovjek, stolica, grad), kao uostalom niti opa svojstva (mudrost, ljepota, pravednost), nisu individualne, jer su djeljive i to na pojedinane stvari ili svojstva kojih su vrste i rodovi. Ope stvari, Aristotel ih naziva sekundarnim supstancijama, nisu prvotne. Na primjer, filozof (opa stvar) postoji samo ako postoje Sokrat, Platon, Aristotel i drugi filozofi. Ope su stvari prvenstveno predikati, rodovi i vrste to se pririu pojedinanim stvarima. Ope su stvari (druga supstancija), dakle, bit pojedinanog (prve supstancije). Kao to kae Aristotel, puno emo vie doznati o nekome ako kaemo da je ovjek, nego ako kaemo da tri. Ope stvari mogu, meutim, iako samo posredno, biti i subjekti. tj. nositelji svojstava. Tako filozof openito moe biti nositelj svojstva mudrosti samo posredno preko svakog pojedinog filozofa. Opa svojstva se ili pririu supstancijama (mudrost Sokratu ili filozofu) ili se u njima nalaze (toplina u nekom plamenu ili vatri openito). To su predikati akcidencijalna svojstva koja se u supstanciji mijenjaju i koja nemaju samostalan bitak.*** Pojedinana svojstva su u pojedinanim predmetima (specifina Sokratova mudrost)
*Kod Aristotela to ne znai da su, kao u novom vijeku, causa sui uzrok samima sebi, nego da su nositelji svojstava. Postojati po sebi znai da se ne nalaze u drugim stvarima (kao to se bjelina nalazi kao svojstvo u nekom zidu) i da se ne pririu drugim stvarima (kao to se mudrost pririe Sokratu). **Kritiki osvrt na Aristotelovo uenje o kategorijama Problem supstancije, kako ga tumai Aristotel, kao nositelja svojstava prilino je kontroverzan. Pojedinana nam se stvar uvijek pojavljuje zajedno sa svojim svojstvima. Ogolimo li to pojedinano to vidimo od svih njegovih svojstava (koja takoer iskustveno spoznajemo), ne bi li tako doli do supstancije, to e nam ostati? Ili nita (negacija supstancije) ili neto to ne znamo to je jer iskustveno nedostupno (skepticizam). Moda stvari uope nisu neto supstancijalno, nego skup svojstava, tovie moda su samo skup naih predodbi o svojstvima. Ako je tako, ako su stvari samo skup svojstava, to se s njima dogaa kad se ta svojstva promijene. Ne znai li to da sa svakom novom promjenom svojstva imamo zapravo novu stvar? Moda ne postoji nita postojano (Heraklit). Unato ovim opravdanim prigovorima, postoji gotovo ope slaganje u razmiljanju da stvari zadravaju svoj identitet tijekom vremena i promjena koje trpe. Upitnim, meutim, uvijek ostaje to je nositelj identiteta. Promislite o tome to bi mogao biti nositelj identiteta nekog uporabnog predmeta. A ivog bia, kao to je neka biljka? A ovjeka?

*** Kasnije e Toma Akvinski razlikovati sluajne (vanjske) akcidencije, koje su za bit neke stvari (Sokrat) vanjske (biti na trgu), od proprijeteta (lat. proprium svojstven) koji slijede iz biti stvari (pisati). Upravo prvoj supstanciji (nekoj pojedinanoj stvari) svojstvena obiljeja (proprijeteti) ukazuju na njenu bit. Drukije reeno, supstancija (Sokrat) se pokazuje u svojim akcidencijama (tri, na trgu, poduava, sumnja, spava...), a rei to Sokrat uistinu jest (to mu je bit) znai odvojiti proprijetete od sluajnih obiljeja i meusobno ih povezati.

Aristotelovo rjeenje Pokuaj da se problem odnosa mnotva (razlike) i jednoga (identiteta) u zbilji tumai razlikovanjem supstancije (nositelj svojstava, ono nepromjenjivo u promjenama) i akcidencija (svojstva) kakav je Aristotel izveo u svom ranom spisu Kategorije (dio Organona) otvara itav niz daljnih pitanja. Svjestan toga, Aristotel, u kasnijim spisima (Fizika i Metafizika) nudi drugaije rjeenje. Zbilja se sastoji od pojedinanih stvari koje su sve od neega graene - materija (tvar). No, stvar se ne moe svesti samo na svoju grau. Sve su stvari sloene, pa kada bi ih se svelo samo na materiju (gr. hyle; lat. materia), to bi znailo da su sve stvari zbroj svojih dijelova (kao recimo kod Demokrita). To otvara nepremostive probleme. Svaka se, naime, promjena, u tom sluaju, mora tumaiti kao supstancijalna. Promjena i najmanjeg dijela tako zamiljene stvari znaila bi promjenu te stvari u cjelini dodavanjem ili oduzimanjem i najmanjeg dijela nastala bi nova stvar. No, ve je ranije reeno da je samo supstancija - jedinstvo koje se ne moe svesti na zbroj dijelova - zbiljska stvar (ousia). Supstancija je, unato tome to je sloena, oblik jedinstva, stoga se i promjene moraju pokuati tumaiti na razini supstancije (a ne njenih dijelova). to, dakle, neku stvar ini supstancijalnom (jedinstvom)? Aristotel se ovdje slui pojmom forme (oblik), odnosno nainom na koji je sloena stvar organizirana. S-tvar je oblikovana tvar. Oblik je ono bitno (zajedniko svim stvarima istog roda), a materija je princip individuacije (zbog materije se javljaju individualne razlike meu biima isog roda). Stvari (bia) zadobivaju upravo onu formu (gr. morphe; lat.forma) kojom mogu najefikasnije ostvariti za sebe specifine ciljeve. Stoga Aristotel uvodi i pojam svrhe. Ilustrirajmo reeno jednim primjerom. Unato svim promjenama koje se na njoj dogaaju od trenutka kada smo ju kupili i prvi put obukli, naa cipela je cipela dok god kombinacijom svoje grae i oblika ispunjava svoju svrhu. Kada vie u njoj nije mogue hodati (to moe biti i iz estetskih razloga, ako su oni ukljueni u njenu svrhu), cipela prestaje biti cipelom. Kod umjetnih stvari svrha se lako uoava budui da je rije o predmetima proizvedenima da bi bili sredstvo upotrebljeno u odreenu svrhu, a slaganje svrhe i oblika je neposredno oigledno. Prirodne stvari nemaju svrhu van sebe (nisu sredstvo). Stoga je njihova svrha naprosto postojati na sebi svojstven nain. Upravo im to njihov oblik i omoguava (oblik stabla primjeren je postojanju stabla na stablu svojstven nain). U tom smislu treba tumaiti i Aristotelovu tvrdnju da je dua oblik tijela. Dua, naime, omoguava ovjeku da postoji na ovjeku svojstven nain, to i jest svrha ljudskog ivota. Napokon, pored tvari od koje je izgraena i oblika koji poprima obzirom na svhu zbog koje postoji, neka stvar za Aristotela kao razlog svog postojanja mora imati i uzrok koji svojim djelovanjem uzrokuje da neto jest. To je tzv. djelatni uzrok ili pokreta. U gornjem je primjeru za umjetne stvari, naravno, rije o ovjeku - postolaru. Prirodnim je stvarima djelatni uzrok bie iste vrste unutar roda. Drugim rijeima, elimo li postaviti najopenitije filozofsko pitanje o nekoj stvari, postavit emo pitanje Zato? To je pitanje o razlogu (gr. aition ono to je odgovorno za) te stvari, a u skladu s tradicijom koristit emo termin uzrok* Aristotel, dakle, smatra da ih je etiri: materija, forma, djelatni uzrok (uzrok kretanja) i svrha. Tvar (graa, materija) je odgovor na pitanje Od ega?** i u biima je princip individuacije. Zbog toga to su materijalna, bia su (i unutar iste vrste) razliita, individualna. Oblik (forma) je odgovor na pitanje to?*** i odreujui je princip koji ini da neka individua bude individua neke vrste. Sa to? se odreuje tostvo, bit nekog bia. Materija i forma su tzv. unutarnji uzroci.

Djelatni uzrok je ono/onaj to/koji je svojim djelovanjem dovelo do nastanka (promjena, kretanje) neega. To je odgovor na pitanje Tko ili to je za to djelatno odgovoran?**** Djelatni uzrok prethodi promjeni. Napokon, svrni uzrok je odgovor na pitanje Zato neto postoji?***** Rije je o svrsi (gr. telos svrha), odnosno cilju kojem je djelatno bie usmjereno, o razlogu zbog kojeg dolazi do formalne promjene u materiji. Svrni uzrok se esto naziva i finalnim (lat. finis konac). Promjena se dogaa radi svrnog uzroka, on joj slijedi. Djelatni uzrok i svrni uzrok su tzv. vanjski uzroci. Pojam svrhe, odnosno teleoloko (svrhovito) objanjenje dogaanja kljuno je za Aristotelovu ontologiju. Svrha je univerzalni princip i jednako vrijedi za prirodne procese i stvari (iako moda nije uvijek transparentna) kao i za umjetne (ljudske) procese i stvari. Objanjenje (to je, inae pravi smisao Aristotelovog pojma uzroka) umjetnih stvari je objanjenje njihova nastanka i naina upotrebe. To je narav umjetnih stvari. Narav prirodnih stvari je njihovo samostvaranje i karakteristno ponaanje (to ine bez prisile i vanjskog upletanja). Za time ide objanjenje prirodnih stvari. Nita vanije nije svrno od djelatnog Zato? umjetnih tvorevina (npr.hrama) nego prirodnih pojava (npr. kie ili vjetra). Tek e razvoj prirodnih znanosti u novom vijeku ukinuti vanost svrnog uzroka na raun djelatnog, postupno reducirajui Aristotelov pojam uzroka (kao cjelokupnog objanjenja) na djelatni uzrok (kauzalnost). to je vanije za razumijevanje prirodnih pojava kao to je kia kako nastaju ili emu slue? Nedvojbeno, u duhu novovjekovnog scijentizma, kako nastaju. Do prve sue!
*Vidjet emo da se u svakodnevnom govoru pojam uzrok uzima u uem znaenju (uzrok i svrha), dok je u znanstvenom govoru rije o daljnjem suavanju tog pojma kako se razumije kroz uzrono-posljedini (kauzalni) odnos (uzrok). ** Pitanje o tvari (grai) moemo formulirati i sa Zato?, pitajui, na primjer, Zato je kip teak? (Jer je od kamena.) ili Zato je Platon smrtan? (Jer je je stanine grae.) ***Pitanje o obliku (formi) se takoer moe formulirati sa Zato, pitajui Zato je ovo kip Zeusa? (Jer prikazuje Zeusa.), odnosno Zato je Platon ovjek? (Jer ima duu specifinu organizaciju tijela.) **** Pitanje o djelatnom uzroku formuliramo pomou Zato? na sljedei nain: Zato postoji kip Zeusa?(Jer ga je napravio Fidija.), odnosno Zato postoji Platon? (Jer je zaet od roditelja.) ***** Zato svrnog (finalnog) uzroka u sluaju kipa trai mogui odgovor tipa Jer mora prehraniti obitelj, a u sluaju Platona Jer je netko morao zabiljeiti Sokratovo uenje.

UZROCI BIA Materijalni uzrok Formalni uzrok Djelatni uzrok Svrni uzrok

BIE Zeusov kip kamen lik Zeusa Fidija/Periklova narudba prehraniti obitelj/pokazati tovanje

BIE Platon stanina graa dua (ovjenost) Platonovi roditelji obnoviti vrstu/zapisati Sokrata

Bie, ono individualno, to uistinu jest (ousia) uvijek je jedinstvo materije i forme. Otud naziv Aristotelovom ontolokom konceptu hilemorfizam (gr. hyle - tvar + morphe oblik). Bie (prva supstancija, pojedinano) je promjenjivo, a promjena se tumai kao promjena oblika materije. No, pored takve, tzv. akcidentalne promjene, postoji i supstancijalna promjena. Bia su, naime, nastala i nestat e. Supstancijalna promjena (nastajanje i nestajanje), kao i akcidentalna, zahtjeva neto to se tijekom promjene odrava, to ostaje samom sebi jednako. Rije mora biti o neemu posve lienom forme, budui na sebe tek treba primiti svrhom zadan oblik. Tako dolazimo do jednog graninog pojma kojeg Aristotel naziva materija i razumije ga kao ono neodreeno (apeiron bez granica), potencijalno odredivo. Materija i u odreenoj supstanciji - biu (dakle, u svom jedinstvu s oblikom) ostaje i dalje odrediva, ona omoguuje daljne promjene bia. Ona je princip razliitosti. ista materija, kao granini pojam, meutim, zahtjeva svoj kontrapunkt. To je onda ista forma, odreujui princip koji aktualizira (ostvaruje) odreeno bie kao bie odreene vrste (dakle, odreenog oblika u skladu s odreenom svrhom). Forma ini neko bie ba tim biem. Ona je princip identiteta. ista materija i ista forma nisu za Aristotela bia. Nisu empirijski zbiljni, to za Aristotela znai da ne postoje, ali ne i da nisu realni. Rije je o racionalno utemeljenim pojmovima, o ontolokom principima svega to jest, neempirijskim temeljima zbilje, odnosno bitku. U prethodnom smo odjeljku natuknuli da je materija potencijalno odrediva. Kao ono neodreeno ona je nita, ali potencijalno je sve. Forma, s druge strane, kao ono odreujue aktualizira bia. Sve to jest, kao to je uostalom davno utvrdio Heraklit, je u pokretu, u nastajanju i nestajanju i u stalnoj promjeni (fysis). Sad nam je i jasno zato. Bie je jedinstvo dvaju momenata bitka aktualnog (oblika) i potencijalnog (tvari). Bie je rezultat te razlike. Kretanje (promjena) je prelaz iz potencijalnog u aktualno stanje, odnosno promjena jednog aktualnog stanja drugim koje je do tada bilo potencijalno. Bie je istovremeno i jedinstvo i razlika. Uvedemo li u objanjenje pojmove materija i forma promjene moemo predoiti i kao prelaz iz jednog aktualnog stanja materije u drugo, odnosno kao promjenu jednog aktualnog oblika drugim. Bie mora posjedovati mogunost upravo odreene razlike (promjene). Ta mu je specifina mogunost (mogunost, recimo ira da postane hrastom) data njegovom specifinom svrhom*. Sam prelazak iz nekog potencijalnog u aktualno stanje (aktualizacija) nee se, meutim, zbiti samo po sebi. Svrha nema mo pokretanja. Neophodan je tzv. djelatni uzrok (u sluaju ira i hrasta, vjetar ili ptica koji e oboriti ir na tlo, kia koja e ga natapati i sunce koje e ga grijati). Djelatni uzrok uzrokuje aktualizaciju potencijalnog. Time pokazuje da ima mogunost to napraviti, dakle da je i on, osim to je neto aktualno, istovremeno i neto potencijalno.**
*Postavi hranom za svinje, odreenom se iru upravo to to je postao (naknadno) otkriva svrha (biti hrana svinjama), kao to se onom iru to se razvio u hrast otkriva svrha produljenja vrste. Oboje (i biti hrana svinjama i postati hrast) sadrano je potencijalno u iru. Niti jedno bie nikada nee aktualno postati neto to potencijalno nije. Aktualizrati se moe samo ono mogue. No, to naravno, ne znai da se sve potencijalno aktualizira. Ako se aktualizira kao hrana za svinje, ir se nee aktualizirati i kao hrast. **Potencijalnost ira da postane hrast i potencijalnost vjetra da aktualizira potencijalnost ira razliite su. Prva je pasivna potencija primanja akta, a druga aktivna potencija uzrokovanja akta.

Zbilja nam se, dakle, pokazuje kao dijelektiko jedinstvo svojih momenata. U tom se dijalektikom jedinstvu ukida razlika. Ona je prisutna latentno, jer bi se u suprotnom zbilji oduzela njena dinaminost, ali su razlike dovedene do jedinstva. Zaetak dijalektike misli nalazimo jo kod Heraklita. Kod njega je cjelokupna stvarnost harmonija u kojoj se putem logosa ukidaju suprotnosti prisutne u svakom biu. Kod Heraklita su suprotnosti pojmljene kao akcidencije (sluajna obiljeja) bia, kod Aristotela, meutim, rije je o momentima bia. Sami za sebe, momenti bia nisu zbiljski, jer, kao to bi Hegel rekao, zbilja je cjelina. Momenti zbilje sami nisu zbiljski, ali njihovo razlikovanje nije puka misaona apstrakcija. Oni svoj realitet imaju upravo kao momenti zbiljskog. No, to ne znai da ih se moe opaziti ili predoiti. Ne postoji u iskustvu nita to je ista materija ili forma, neto to je ista supstancija bez akcidencija ili obrnuto, nita to je posve aktualno ili posve potencijalno. Momenti zbilje su neiskustveni (dakle, istinski ontoloki, a ne znanstveni) temelji iskustvenog. Sada se moemo vratiti i na ranije uenje o supstanciji i protumaiti ga u svjetlu razlikovanja aktualnog i potencijalnog. Bie je, kao individualna supstancija uvijek akcidentalno odreeno, to ga ini zbiljskim (aktualnim). Ono je, s druge strane, budui je uvijek u mogunosti primiti neku drugu akcidentalnu odredbu, potencijalno u odnosu na akcidenciju. Pri tome svoju zbiljnost supstancija i akcidencija meusobno dijalektiki uvjetuju; supstancija je zbiljna samo kao aktualno odreena, a akcidencije su zbiljne samo u supstanciji. Primjena ontoloke razlike aktualno-potencijalno (nita ne moe istovremeno i u istom smislu biti i aktualno i potencijalno) na nauk o uzrocima svako bie ini uzrokovanim, kako u njegovoj akcidentalnoj, tako i u supstancijalnoj promjeni. U trenutnoj akcidentalnoj odreenosti (sada i ovdje) svaka je supstancija rezultat djelovanja raznih uzronih imbenika. Nijedna supstancija nije uzrok same sebe. Nijedno bie nije nuno. Svaka je supstancija konana i sluajna. Svaka je supstancija jedinstvo materije i forme. Dok nas je pitanje o zadnjem materijalnom uzroku i zadnjem formalnom uzroku dovelo pred granine ontoloke pojmove materije i forme, pitanje o zadnjem (finalnom, svrhovitom) uzroku vodi nas pojmu zadnje svrhe. Svako je bie svojom formom usmjereno nekoj svrsi; ukupnost bia je kozmos (ne kaos); dakle, meu svrhama (pa tako i biima) postoji red (hijerarhija), a cjelina je takoer odreena s-vrhom. Teleologija (gr. telos svrha), tako, neizbjeno vodi teologiji (gr. theos bog + logos rije, govorenje, nauk). Uostalom, i sam Aristotel za svoje uenje o prvim uzrocima, pored naziva prva filozofija, koristi i naziv teologija. Primjenom teleolokog naela na ontoloku razliku materija-forma mogue je uspostaviti hijerarhiju bia po kojoj se na vrhu (s-vrha) nalazi savreno bie bez imalo udjela materije ista forma. Primjenom teleolokog naela na ontoloku razliku potencijalno-aktualno mogue je uspostaviti hijerarhiju bia na vrhu koje se nalazi bie bez imalo potencijalnog u sebi, bie kojemu nita ne nedostaje budui je savreno ista zbiljnost. to smo na koncu dobili. Bie koje je idealno i savreno, posve zbiljno i koje ostalim biima (s udjelom materije, stoga i nesavrenosti u sebi) predstavlja uzor, odnosno jest svemu svrha kojoj su ova, u svojoj tenji za savrenou, usmjerena. Ukratko, dobili smi Platonovu ideju Dobra.

Aristotel se tu zaustavlja, konzekventno izvevi posljedicu svoje pretpostavke o teleolokom ureenju zbilje. Bog, nepromjenjiv, vjean i idealan svrni je uzrok svijeta.* Pitanje je, meutim, vrijedi li teleoloko objanjenje podjednako kao objanjenje prirode i kulture. Za Aristotela u tom pogledu nema nikakve dvojbe. tovie, prirodne su stvari (supstancije) osnovnije od umjetnih jer one svoju svrhu imaju u sebi, a forma im je unutarnja. Umjetnim stvarima (proizvodi kulture) svrhu, a time i oblik, daje njihov djelatni uzrok (i svrha i oblik su im izvanjski). Danas bismo bili skloniji teleoloki objanjavati kulturu (tvorevinu ljudskog duha) koju razumijemo kao nastalu na principu slobode, dok bismo prirodu radije objasnili kauzalno, ukazujui na nunost njenih principa. No, nije li upravo to gubljenje iz vida unutarnje prirode prirodnih stvari (njihove unutarnje svrhe, po kojoj stablo svrhovito sputa korijenje u tlo i rastvara lie prema suncu) uzrokom naeg pogrenog odnosa prema prirodnim stvarima (ivim i neivim) kojima nameemo vanjske, njima strane svrhe?
*I pitanje o zadnjem djelatnom uzroku, to ga u srednjem vijeku naroito izvodi Toma Akvinski nastavljajui na Aristotela, vodi u istom smijeru prema dokazivanju Boje egzistencije. To su uveni Tomini putevi k Bogu. Ve smo vidjeli da svrha nema mo pokretanja. Promjena potencijalnog u aktualno nee se dogoditi bez vanjskog djelatnog uzroka koji je i sam aktualan. Nastaviti moemo u nekoliko smijerova. Svaka je promjena uvjetovana prethodnom promjenom, odnosno utjecajem djelatnog uzroka. Meutim, i prethodna je promjena uvjetovana nekim prethodnim djelatnim uzrokom. Beskonani uzronoposljedini niz moemo prekinuti jedino pretpostavkom o postojanju prvog pokretaa promjena, djelatnom uzroku koji sam nije uzrokovan (lat. causa sui uzrok samoga sebe). U nizu uvjetovanog (bia), svaki je djelatni uzrok (bie) dijalektiko jedinstvo aktualnog i potencijalnog. Djelatni je uzrok pokreta neke promjene temeljem svoje aktualnost (neki kipar se u odnosu na neki kip pojavljuje kao njegov djelatni uzrok temeljem toga to je aktualno kipar). Djelatni uzrok koji je uzrok samoga sebe nema nita potencijalno to ve nije aktualno. Posve je odreen. On je ista zbiljnost. Budui je materija princip mogunost (neodreena formom je nita), onda je ono odreujue - forma princip zbiljnosti (aktualnosti). Djelatni uzrok koji je posve odreen (time i posve zbiljan), nije vie nita odredivo. Stoga nije nita materijalno. On je isti oblik, neto idealno. Svako je bie kao uvjetovano sluajno. Meutim, iz neuvjetovanosti prvog pokretaa i njegove apsolutne zbiljnost slijedi i njegova nunost.

Primjenom teleolokog naela na ontoloke momente bia (supstancija-akcidencija, materijaforma, potencijalno aktualno) Aristotel uspostavlja hijerarhijsku strukturu svijeta bia i dolazi do pojma bia koje kao posve aktualno u sebi ozbiljuje sva akcidentalna svojstva. Takva supstancija, stoga vie nije podlona promjeni, a kao nepromjenjiva i posve aktualna vie ne sadri nikakav moment mogunosti. Budui je materija pasivni princip mogunosti, a forma aktivni princip zbiljnosti, takvo bie je onda ista forma i pojavljuje se u ulozi prvog, nepokretnog pokretaa koji kao prvi djelatni uzrok pokree svrhovito ozbiljenje (nastanak bia). U Aristotelovoj prvoj filozofiji, (sada ve teologiji, a ne vie ontologiji) to bie je bog isti oblik, a izmeu njega i Platonove ideje gotovo da nema nikakve razlike.

ARISTOTELOVA ANTROPOLOGIJA Nauk o ovjeku iznesen je u dijelu O dui. Za razliku od Platona koji na stanovitu da samo ovjek ima duu razlikuje tri dijela due (poudni, voljni i umni), Aristotel razlikuje tri vrste due koje pripisuje svemu ivome. Struktura due je hijerarhijska, to znai da vie sposobnosti due u sebi sadravaju sve nie. Prva vrsta dua pripada biljkama i naziva se vegetativna. Kao princip ivota, ova vrsta due ima sposobnost odravanja individue (razmjena tvari s okolinom) i produljenje vrste (razmnoavanje). Animalna dua, pored navedenih moi vegetativne due, posjeduje i sposobnost koju emo nazvati osjetilnost. Na koncu, umnu (ljudsku) duu, pored navedenih sposobnosti odlikuje i umni uvid sposobnost miljenja. Svako ivo bie ostvaruje svoju svrhu ivei na nain primjeren i skladu sa svojom duom, drugim rijeima, ivei u skladu sa vlastitom specifinom prirodom. Svrha je ovjekova, a kao slobodnom biu to mu je i zadatak kojeg lako moe ne ispuniti, ivot u skladu s vlastitom umnom prirodom. Takav ivot, kao ispunjenje specifine ljudske svrhe, jami ljudskom biu istinsku sreu.

um

Osjetilnost

Hranjenje i razmnoavanje

Vegetativna dua

Animalna dua

Umna dua

ARISTOTELOVA ETIKA Pitanje sree vodi nas etikoj raspravi o dobrom ivotu. U Nikomahovoj etici Aristotel tvrdi da svaki ovek po svojoj prirodi tei srei, odnosno dobrom ivotu. Etika istrauje kako to postii. Srea, odnosno dobar ivot ovise, smatra Aristotel, o vrlini (gr. arete). Vrline (kreposti) su pozitivne karakterne osobine (dakle, trajne i usvojene vrijednosti) koje odreuju nae ponaanje. ovjek moe biti sretan (dobro ivjeti), ve smo vidjeli, samo ako ostvari svoju specifinu svrhu ivot u skladu s umom. Sretan ovjek je onaj koji je razvio umnu prirodu kao praktino i teorijsko bie. Kako um ima dva aspekta praktini i teorijski, Aristotel i vrline dijeli na etike (voljne) i dijanoetike (intelektualne). Etike vrline su voljne. Krepostan ovjek svojom voljom bira kako se ponaati i to tako da volju usmjerava prema principu prave mjere. Mjera je sredina izmeu dvaju krajnosti. Primjerice, dareljivost je zlatna sredina (mjera) izmeu previe (rasipnost) i premalo (krtost). to e u datom trenutku biti prava mjera odreuje razum. Dijanoetike vrline su vrline uma, ali meu njima valja razlikovati one usmjerene na praksu, kao to je razboritost (fronesis) bez koje volja ne bi mogla odrediti pravu mjeru, od

mudrosti koja se ne odnosi na djelovanje nego na isto intelektualno promatranje. Srea umnog bie uronjenog u vlastite misli, miljenje osloboeno vanjskih svrha i usmjereno na samo sebe, najvee je blaenstvo (gr. = eudajmonija) koje moe dohvatiti umno bie. ETIKE VRLINE (vrline volje) mjera (zlatna sredina) dareljivost hrabrost pravednost

manjak krtost kukaviluk injenje nepravde

viak rasipnost neustraivost podnoenje nepravde

praktine razboritost (fronesis)

DIJANOETIKE VRLINE (vrline uma) teorijske znanje (episteme), mudrost (sofia)

ARISTOTELOVA POLITIKA Upoznali smo se s Aristotelovom definicijom ovjeka kao umnog bia (umna dua). Jedna od manifestacija umnosti je i govor. ovjek je jedino bie obdareno govorom (logos) i to stoga to je po svojoj prirodi osuen na su-ivot s drugim ljudima. Drugim rijeima, ovjek je bie zajednice (zoon politikon). Pitanje dobrog ivota (sree), razmatrano u prethodnom poglavlju, stoga valja nadopuniti pitanjem o dobrim oblicima zajednikog ivota. Dobar je ivot, naime, neostvariv izvan zajednice (polisa), ...tko ne moe ivjeti u zajednici ili je ak ne treba, jer je sam sebi dovoljan, taj nije lan drave, i prema tome je ili zvijer ili bog Etika i politika (u izvornom grkom znaenju te rijei koje podrazumijeva brigu o opem interesu), utoliko su neodvojivo povezani. Aristotelova politika stajalita, premda esto suprostavljana Platonovima, nose na sebi jak peat Platonovog uvjerenja da upravljanje zajednicom treba prepusti najboljima (aristos). Aristokrati su, naime, ljudi vrline, a ljudi vrline uvijek e znati i htjeti podrediti svoje privatne interese interesima zajednice. Aristotel stoga zakljuuje da nije bitno je li na vlasti jedan ovjek, nekolicina ili veina dok god su ti koji su na vlasti ljudi vrline, tj. oni koji e zajednicom upravljati na ope dobro. Takve vladavine Aristotel naziva kraljevina, aristokracija i republika. Vladavina JEDNOG NEKOLICINE VEINE Princip vladavine - Ope dobro KRALJEVINA ARISTOKRACIJA REPUBLIKA Princip vladavine - Korist vladara TIRANIJA OLIGARHIJA DEMOKRACIJA

ARISTOTELOVA SPOZNAJNA TEORIJA Povratak Platonu, opisan u zadnjim poglavljima o Aristotelovoj ontologiji, dogaa se i u spoznajnoj teoriji (gnoseologiji, epistemologiji). Istina, spoznaja poinje opaajem (osjetilnou) gdje dohvaamo pojedinano bie (prvu suspstanciju). Ali spoznaja je spoznaja opeg. elimo li neto znati o pojedinanom, moramo spoznati njegovu bit, njegovo tostvo. Ono, vidjeli smo jest u pojedinanom, ali nije neposredno opaljivo. Meutim, prvo sjeanjem, a zatim i miljenjem (apstrakcija) ovjek se induktivno uzdie do opeg, do pojmljenog tostva pojedinane stvari. Rodni pojmovi ili vrste (druga supstancija) predmet su znanja. I dok su razliita umijea (techne) utemeljena na iskustvu nastala iz praktinih razloga, teorijsko znanje (znanost) je samome sebi svrha i nastaje tamo gdje se u povijesti ovjeanstva po prvi put pojavila dokolica (shole). Najvii oblik znanja je umovanje, u kojem miljenje za svoj predmet ima samo sebe. Umovanje podrazumijeva oslobaanje uma od tjelesnog i osjetilnog i postizanje blaenstva svojstvena mudracu. Aristotel je utemeljitelj klasina teorija istine poznate kao teorija adekvacije ili korespondencije. Istina jeslaganje izmeu misli i stvari - adekvacija izmeu tvrdnje i stvarnog stanja stvari.

ARISTOTEL O UMJETNOSTI (Poetika ili Nauk o pjesnikom umijeu)

Aristotel dijeli s Platonom tradicionalno grko razumijevanje umjetnosti kao oponaanja (mimesis), ali s dvije znaajne razlike. Kao prvo, umjetnost nas pribliava istini jer ne oponaa pojedinaan predmet (prvu supstanciju) nego ono ope i bitno na pojedinanom predmetu (drugu supstanciju), o emu se jedino moe imati znanje. Time nam umjetnost svojim prikazom pomae da doemo do tostva same stvari. Pored navedene spoznajne uloge umjetnosti, vana je i njena etika uloga. Ona, naime, moe u svom oponaanju stvarnosti prikazivati ne nuno stvari kako su se dogodile, nego i kako se mogu dogoditi, kako bi se trebale dogoditi i kako bi bilo dobro izbjei da se dogode. Primjerice, u dobro napisanoj tragediji gledatelji mogu postii katarzu mogue je da potreseni opisanim dogaajima napuste teatar duevno proieni.