Sartre: Egzistencijalizam je humanizam

Htio bih ovdje braniti egzistencijelizam od stanovitog broja prigovora koji su mu upueni. Komunisti mu uglavnom prigovaraju da poziva ljude da ustraju u beznadnom kvijetizmu, jer kako su sva rjeenja zatvorena, trebalo bi smatrati da je akcija u ovom svijetu sasvim nemogua. S druge strane prigovaralo nam se da naglaavamo ljudsku gadost, da svugdje pokazujemo prljavtinu i da zanemarujemo svu ljepotu i svijetlu stranu prirode. I jedni i drugi nam prigovaraju da smo zanemarili ljudsku solidarnost, da smatramo da je ovjek osamljen, uostalom, velikim dijelom zato to polazimo, kau komunisti, od iste subjektivnosti, to znai od kartezijanskog ja mislim. S kranske nam se strane prigovara da nijeemo ljudsku zbilju i ozbiljnost ljudskih pothvata, jer ako ukinemo boje zapovijedi, ne preostaje nam nita do bezbonost, budui da svatko moe initi to hoe i da je nesposoban da sa svojega gledita osudi gledita drugih. Danas u pokuati odgovoriti na ove prigovore. Pod egzistencijalizmom razumijemo nauku koja ini ljudski ivot moguim, i objavljuje da svaka istina i svaka akcija ukljuuju sredinu i ljudsku subjektivnost. Znamo da nam je jedan od bitinijih prigovora da naglaavamo lou stranu ljudskog ivota. Ipak, to je pesimistinije nego rei ''prvo je bog sebi bradu stvorio'', ili bilo to slino. Ti koji provakavaju te alosne poslovice, ljudi koji se naslauju realistikim pjesmama su upravo oni koji prigovaraju egzistencijalizmu da je previe sumoran. Pitam se, ne tue li se oni na njega, ne radi njegovog pesimizma, nego radi njiegovog optimizma. Nije li zapravo ono to zastrauje u toj znanosti, to ona ostavlja ovjeku mogunost izbora. Egzistencijalizam je znanost koja je strogo namjenjena strunjacima i filozofima. I moe se lako definirati. Stvari se kompliciraju time to postoje dvije vrste egzistencijalizma; kranski (katoliki Jaspers, Marcel) i ateistiki (Heidegger, francuski egzistencijalisti i ja sam) egzistencijalizam. Zajedniko im je to dre da egzistencija prethodi esenciji, odnosno da treba poi od subjektivnosti. Unutar tehnike slike svijeta nije tako, npr., prilikom proizvodnje noa za papir, sveukupnost znanja i uvjeta proizvodnje tog noa ini njegovu esenciju, koja na taj nain prethodi egzistenciji. U kranskoj slici svijeta ovjek je usporediv sa noom, jer se on kao pojam nalazi u Bogu stvoritelju. U 18. st. U filozofskom ateizmu ukinut je pojam boga, ali ne i ideje da esencija prethodi egzistenciji (Diterot, Voltaire, pa i Kant). Ateistiki egzistencijalizam pak izjavljuje, ako bog ne postoji, ima bar jedno bie u kojem egzistencija prethodi esenciji, jedno bie koje egzistira prije nego li se definira s bilo kakvim pojmom, a to je ovjek. To da egzistencija prethodi esenciji znai da ovjek najprije egzistira, da sebe susree, iskrsava u svijetu i da zatim sebe definira. On najprije nije nita, on e tek poslije biti. ovjek nije nita drugo nego ono to od sebe uini. To je subjektivnost, koja nam se prigovara. Ali to elimo time rei nego da ovjek ima vee dostojanstvo nego kamen ili to? ovjek je projekt koji sebe subjektivno ivi, on e biti ono to je projektirao da bude. Ne ono to je htjeo da bude.

Sartre: Egzistencijalizam je humanizam

Ako doista egzistencija prethodi esenciji, ovjek je odgovoran za ono to jest. On ima totalnu odgovornost za svoju egzistenciju. On nije odgovoran samo za svoju individualnost, nego za sve ljude. Kad kaemo subjektivnost mislimo na ljudsku nemogunost prelaenja preko ljudske subjektivnosti, a to je duboki smisao egzistencijalizma. Mi birajui sebe, istovremeno biramo sve ljude, jer nema ni jednog od naih ina koji, stvarajui ovjeka kakav mi hoemo da budemo, ne stvara u isto vrijeme sliku ovjeka takvog kakav drimo da on treba da bude. Izabrati neto znai potvrditi mu vrijednost, jer mi nikad ne moemo izabrati zlo, a ono to je dobro ne moe biti dobro samo za nas nego za sve. Tako, naa odgovornost ne obavezuje samo nas, nego itavo ovjeanstvo. Ja izabirui sebe izabiram ovjeka. To objanjava tjeskobu, naputenost, oajavanje. to znai kad egzistencijalist objavljuje da je ovjek tjeskoba. To znai ovo: ovjek koji se obavezuje i koji sebi polae raun da on nije samo onaj koji izabire da bude, nego da je i zakonodavac koji istodobno sa sobom izabire itavo ovjeanstvo ne moe izbjei osjeaju totalne i duboke odgovornosti. Oni koji nisu ispunjeni tjeskobom, bjee od nje, mnogi vjeruju da djelujui obvezuju samo sebe same, pa kad im se kae: no to kad bi cijeli svijet tako inio? Slijeu ramenima i odgovaraju: itav svijet tako ne ini. Ali to uvijek treba pitati, ta uznemirujua misao se izbjegava samo nekom vrstom neiskrenosti. Onaj koji lae i ispriava se objavljujui: itav svijet tako ne ini, jest netko tko loe stoji sa savjeu, jer injenica laganja ukljuuje univerzalnu vrijednost pridanu lai. ak i kad se maskira, tjeskoba se pojavljuje. Svaki ovjek treba da sebi kae: jesam li ja doista onaj koji ima pravo da djeluje tako da se ovjeanstvo ravna po mojim inima? Pa ako on to sebi ne kae, maskira svoju tjeskobu. Tu nije rije o tjeskobi koja bi vodila u kvijetizam, u neaktivnost, tu je rije o onoj tjeskobi koji poznaju svi koji su imali odgovornost, npr. voe u ratu. Njih tjeskoba ne sprijeava da djeluju, naprotiv, ba je ona uvjet njihove akcije. Kad se govori o naputenosti, hoemo samo rei da bog ne egzistira, i da iz toga valja povui konzekvencije. Egzistencijalizam nepostojanje boga smatra za oteavajuu okolnost, jer bez njege nestaje svaka mogunost da se moralne vrijednosti nau na inteligibilnom nebu, ne moe biti a prirori dobroga, nigdje nije zapisano da dobro egzistira, da treba biti poten, da je loe lagati, jer smo ba na razini gdje ima samo ljudi. Ako nema boga, sve je doputeno. To je izlazite egzistencijalizma. ovjek je naputen jer ne nalazi ni u sebi ni izvan sebe mogunost da se osloni. Nema determinizma, ovjek je slobodan, ovjek je sloboda. Ako nema boga, mi se ne suoavamo ni sa kakvim vrijednostima, pa tako u pogledu njih mi nemamo za sebe ni opravdanja ni isprike. ovjek je slobodan jer nije sam sebe stvorio, a ipak je, jednom baen u svijet, odgovoran za sve to ini. Egzistencijalist u strasti ne pronalazi ispriku, on misli da je ovjek odgovoran za svoju strast. ovjek je budunost ovjeka. ovjek se nalazi izmeu dva morala. S jedne strane, moral simpatije, individualne predanosti; a s druge strane, jedan iri moral, ali spornije djelotvornosti. Koji izabrati, na to ne moe odgovoriti ni kranski ni ijedan drugi moral. Kod neodreenih vrijednosti, nama preostaje samo da slijedimo svoj instinkt, svoj osjeaj. Ali kako osjeaju odrediti vrijednost. To je mogue samo

Sartre: Egzistencijalizam je humanizam

ako smo izvrili in koji ga definira i potvruje. Poto se osjeaj konstruira inima koje se vre, ja ne mogu od njega traiti savjet po kojem bi se ravnao. Nema tog morala, ni te osobe u svijetu koja vam moe rei to da inite. Naputenost ukljuuje da mi sami izaberemo na bitak. Naputenost ide s tjeskobom. to se tie oaja, ovaj izraz ima posve jednostavan smisao. Njime se hoe rei da se mi ograniujemo da raunamo s onim to ovisi o naoj volji ili sveukupnou vjerojatnosti koje omoguuju nau akciju. Kad se neto hoe uvijek ima vjerojatnih elemenata. Nikakav svijet i nikakav plan ne mogu svijet prilagoditi mojoj volji. Djelovati bez nade. Ja ne mogu raunati s ljudima koje ne poznajem oslanjajui se na ljudsku dobrotu ili na interes ovjeka za dobobit drutva, budui da je ovjek slobodan i da nema nikakve ljudske prirode na koju bi se mogao osloniti. Ja se uvijek moram ograniiti na ono to vidim. U zbilji e stvari uvijek biti onakve kakve e ovjek odluiti da budu (tako da to u jednom trenutku bude faizam kao ljudska zbilja, u drugom komunizam ili neto tree). Ali to ne znai da se trebam predati kvijentelizmu. Ponajprije treba da se zaloim, a onda da djelujem po staroj formuli: ne treba se nadati da bi se neto poduzelo. ovjek treba biti bez iluzija o nekoj stvari i initi koliko je u njegovoj moi. Nauka koju predstavljam je suprotna kvijentizmu, jer objavljuje zbilja opstoji samo u akciji. ovjek nije nita drugo nego ukupnost svojih ina, nita drugo nego vlastiti ivot. Sad nam je jasno zato su ljudi protiv ove nauke, jer oni esto imaju samo jedan nain da podnesu svoju bijedu, a to je da misle: ''Prilike su bile protiv mene, ja sam mnogo vie vrijedio od onog to sam bio''. Meutim, u zbilji egzistencijalista, sveukupnost vaih djela je ono to ste vi, izvan toga nema niega. Ova misao oigledno moe izgledati surovo svakom iji ivot nije uspio. Ali, s druge strane, ona stavlja ljude u poloaj da shvate da je jedino zbilja vana, da snovi, oekivanja, nade dozvoljavaju samo da se neki ovjek definira kao prevareni san, kao izjalovljene nade, kao beskorisna oekivanja, to znai da ih definira negativno, a ne pozitivno. Tako se nama ne predbacuje na optimizam, nego jedna optimistika strogost. Kad mi opisujemo kukavicu, mi ne kaemo da je on kukavica po prirodi, za nas je kukavica odgovoran za svoj kukaviluk. Ono to sainjava kukaviluk jest in odricanja ili poputanja, kukavica je definiran aktom koji je izvrio. Ono to ljude strai i to nejasno osjeaju, jest to da je kukavica kriv to je kukavica. Ljudi bi htjeli da se mi raamo kao kukavica ili kao heroj. Tako smo pokazali da izneseni prigovori ne stoje, egzistencijalizam je moral akcije i angairanje. Jo nam predbacuju individualnu subjektivnost. Meutim, mi hoemo nauku temeljenu na istini, a ne zbirku lijepih teorija punih nade bez realnih temelja. Tu ne moe biti druge istine kao izlazita do ove: mislim, dakle jesam, to je apsolutna istina svijesti koja samu sebe dohvaa. Ova teorija je jedina koja daje dostojanstvo ovjeku, jedina koja ga ne pravi predmetom. Mi hoemo uspostaviti ljudsko carstvo kao skup vrijednosti razliitih od materijalnog carstva. Ali subjektivnost koju dohvaamo kao istinu nije neka strogo individualna subjektivnost jer smo pokazali da u cogito nismo otkrili samo sebe samog, nego takoer i druge. S ''ja mislim'' drugi je za nas izvjestan kao i mi sami. Da bi doao do bilo kakve istine o sebi, potrebno je da proem kroz drugog. Drugi je neophodan za moju egzistenciju, uostalom, isto toliko, koliko za spoznaju koju imam o sebi. Otkrie moje intimnosti otkriva mi

Sartre: Egzistencijalizam je humanizam

istovremeno drugog kao meni suprotstavljenu slobodu koja za mene ili protiv mene misli i hoe. Tako mi odmah otkrivamo svijet koji emo nazvati intersubjektivnou, i u tom svijetu ovjek odluuje to on jest i to jesu drugi. Rekli smo da u ovjeku ne egzistira jedna univerzalna bit, ali egzistira jedna univerzalna mogunost. Granice kojima je ovjek uvjetovan imaju objektivnu i subjektivnu stranu, objektivnu jer se posvuda sreu, a subjektivnu jer su ivljene i nisu nita ako ih ovjek ne ivi. Opstoji univerzalnost svakog projekta u tom smislu to je svaki projekat shvatljiv za svakog ovjeka. to nikako ne znai da taj projekat definira ovjeka zauvijek. U tom smislu moemo rei da postoji neka univerzalnost ovjeka; ali ona nije dana, ona se stalno izgrauje. Izabirajui sebe izgraujemo univerzalno. Nema nikakve razlike izmeu slobodnog bia kao projekta, kao egzistencije koja izabire svoju esenciju i apsolutnog bia. Jo nas uvijek optuuju zbog subjektivizma predbacujui nam anarhiju; predbacuju nam i to da ne moemo suditi o drugima. Kad nam kau da mi moemo izabrati bilo to, to nije tono. Izbor je mogu u jednom smislu, ali ono to nije mogue to je: ne izabrati. I kad se nita ne izabire, ipak se izabire. Zajedniko izmeu umjetnosti i morala jest to da, u oba sluaja, imamo stvaralatvo i iznalaenje. Mi ne moemo a priori odluiti o tome to valja initi. ovjek sebe ini; on nije od poetka gotov, on sebe ini izabirajui svoj moral, i pritisak prilika jest takav da on ne moe, a da ne izabere jedan moral. Kae nam se vi ne moete suditi drugima. To je s jedne strane tono. Mi ne vjerujemo u napredak; napredak je neko poboljanje; ovjek je svagda isti pred situacijom koja se mijenja, izbor ostaje svagda izbor u situaciji. Ali, ipak se moe suditi. Ponajprije se moe suditi da se stanoviti izbor temelji na zabludi, a drugi na istini. Moe se suditi da je ovjek nepoten. Svaki ovjek koji se zaklanja za ispriku zbog svojih strasti, svaki ovjek koji izmilja neki determinizam jest nepoten ovjek. Odgovara nam se: ali zato on sebe ne bi izabrao nepotenim? Odgovaram da ne sudim moralno, nego da definiram njegovo nepotenje kao zabludu. Nepotenje je oigledno la, jer ono skriva totalnu slobodu angairanja. Ja mogu donjeti moralni sud kad izjavljujem da sloboda ne moe imati nikakav drugi cilj nego da sebe samu hoe. Ako je ovjek priznao da u naputenosti sam postavlja vrijednosti, on moe htjeti samo jedno, slobodu kao temelj svih vrijednosti. Sloboda kao definicija ovjeka, ne zavisi od drugog, ali im opstoji angairanje, duan sam da istodobno elim svoju slobodu i slobodu drugih. Svoju slobodu mogu uzeti kao cilj samo ako istovremeno uzmem kao cilj slobodu drugih. One koji odbacuju slobodu moemo osuditi samo na razini stroge autentinosti. Tako, iako je sadraj morala promjenjiv, stanovit oblik tog morala jest univerzalan. Kao definicija akcije se ne mogu uzeti odvie apstraktni principi (kao npr. Kantovi). Sadraj je svagda konkretan i dosljedno nepredvidljiv. Sve se moe izabrati ako se to zbiva na razini slobodne obaveze. Trea zamjerka je sljeda: u samoj stvari vrijednosti nisu ozbiljne budui da ih vi izabirete. Na zo ja odgovaram da mi je jako ao to je tako; ali kako sam iskljuio boga oca, doista treba da netko iznalazi vrijednosti. Stvari valja uzeti kakve jesu. To znai: a priori ivot nema smisla. Prije nego to ivite,

Sartre: Egzistencijalizam je humanizam

ivot nije nita, ali na vama je da mu date neki smisao, i vrijednost nije nita drugo nego taj smisao koji izaberete. Kau mi da ismijavam humanizam. Humanizam koji uzima ovjeka kao najviu svrhu, onaj koji pridaje vrijednost ovjeku nakon najviih ina stanovitih ljudi da. Takav humanizam je apsurdan. Na taj bi nain jedino psi ili konji mogli donositi sud o ovjeku. ne moe se dopustiti da ovjek donosi sud o ovjeku. Egzistencijalizam ga razrjeava svakog suda ove vrste; egzistencijalist nikada nee uzeti ovjeka kao cilj, jer ga svagda valja initi. Ali postoji jedan drugi smisao humanizma, koji u osnovi znai ovo: ovjek je stalno izvan sebe samog; projektirajui se i gubei se izvan sebe, ini on da ovjek egzistira, i, s druge strane, sljedei transcendentne ciljeve, moe on da egzistira; ovjek kao taj prijelaz i zna predmete samo po tom prijelazu. Nema drugog svemira do svemira ljudske subjektivnosti. ovjek nije zatvoren u sebe samog nego je uvijek prisutan u nekom ljudskom svemiru to je ono to nazivam egzistencijalistikim humanizmom. Humanizam, zato jer podsjeamo ovjeka da ne opstoji drugi zakonodavac do on sam, i da e on u naputenosti odluiti o sebi samom; i jer pokazujemo da ovjek nee, ba kao neto ljudsko realizirati, obraajui se samom sebi, nego svagda traei izvan sebe neki cilj. Egzistencijalizam nije nita drugo nego da se izvuku konzekvencije jednog koherentnog ateistikog stajalita. Ono nikad ne pokuava da baci ovjeka u oaj. On nije ateizam u smislu da bi dokazivao da bog ne egzistira; nego kae, ak kad bi bog i egzistirao to nita ne bi promjenilo. Potrebno je da ovjek sam sebe nae i da se uvjeri da ga nita od njega samoga ne moe spasiti. U tom smislu egzistencijalizam je nauka akcije, i samo iz zle namjere mogu nas krani nazivati oajnicima, pomjeavi svoj vlastiti oaj s naim.