Augustin, O dravi Bojoj

1/7

________________________________________________________________________

Aurelije Augustin, O dravi Bojoj Filozofija povijesti svoj poetak ima u Augustinovom djelu De civitate Dei. Svojim promiljanjem i izlaganjem povijesti Augustin je stvorio model koji e kroz razliite varijacije i projekcije1 odreivati promiljanje povijesti sve do dananjih dana. De civitate Dei nije filozofija povijesti u pravom smislu, jer Augustin pri svom promiljanju povijesti manje filozofira a vie dogmatizira, tako da je njegovo djelo neto izmeu teologije povijesti2 i filozofije povijesti. No bez obzira na tu dvojakost rije je o prvom cjelovitom promiljanju povijesti, stavljanju povijesti i njenog smisla u pitanje. "U knjizi O bojoj dravi, napisanoj izmeu 413. i 427. godine, moemo zamijetiti prvi pokuaj stvaranja filozofije povijesti, tj. odgovora na pitanje: koji je pravi smisao ljudske povijesti."3 Prijelom Augustinovo djelo utemeljuje jedan bitan prijelom u razumijevanju svijeta i ovjeka, prijelom koji je donijelo kranstvo. Kranstvo moemo promiljati kao strukturu dugog trajanja, a upravo nam Augustinovo djelo omoguuje uvid u nastanak te strukture, nastanak jednog novog mentaliteta. "U svakom razdoblju izvjesna predodba o svijetu i stvarima, vladajui kolektivni mentalitet oivljava i proima cijelu masu drutva. Taj mentalitet koji diktira stavove, usmjerava izbore, ukorjenjuje

1Primjer jedne takve projekcije je Hegelova filozofija povijesti. "Bilo je potrebno petnaest stoljea
zapadnog miljenja prije no to se Hegel mogao odvaiti na to da oi vjere pretvori u oi uma, a od Augustina zasnovanu teologiju u povijesnu filozofiju, koja nije ni sveta ni profana. Ona je jedna udna mjeavina: dogaanje je spasa projicirano u ravan svjetske povijesti, a ova posljednja je podignuta na ravan toga prvog." (Karl Lwith, Svjetska povijest i dogaanje spasa, August Cesarec, Zagreb, 1990, str. 89)

2"Ona nije filozofija povijesti, nego dogmatino izlaganje kranstva u svjetskom zbivanju." (ibid., str.
207) Slino miljenje izlae i Predrag Vranicki: "Njegova filozofija historije nije mogla biti nita drugo nego teologija historije." (Filozofija historije, Naprijed, Zagreb, 1988, str. 44) Neki mislioci nasuprot ovom miljenju Augustinovo djelo proglaavaju pravom filozofijom povijesti: "Odluan problem kojem valja pristupiti jest ovaj: to moe biti prava filozofija povijesti?. Prvi je veliki primjer takve filozofije u Bojoj dravi sv. Augustina." (Jacques Maritain, Filozofija povijesti, FTI, Zagreb, 1990, str. 13)

3Bernard Cazes, Povijest budunosti, August Cesarec, Zagreb, 1992, str. 50.

Augustin, O dravi Bojoj

2/7

________________________________________________________________________

predrasude, usmjerava kretanje drutva svakako je civilizacijska injenica." 4 Prijelom5, diskontinuitet kojim nastupa kranstvo iz dananje perspektive izgleda kao radikalni rez s dotadanjom koncepcijom svijeta, no taj prijelom nije bio tako nagao jer je utemeljenje novih struktura polako zahvaalo sve razine drutva, promjena svakidanjice i njenih navika trajala je stoljeima, pri emu je dolazilo do meuproimanja starih i novih struktura. U svom poetku kranstvo nastupa kao zahtjev za pregorijevanjem epohe (Sutli), rana crkva taj zahtjev ublauje u pokuaju prevrednovanja svih vrijednosti (Nietzsche), da bi uspostavom kranstva kao dravne religije dolo do ukidanja (Hegel) samo nekih vrijednosti. Uspon kranstva od jedne marginalne sekte do dravne religije teko je objanjiva pojava. Nietzscheova teza o tom usponu ini se prilino plauzibilna: "Pobjedu kranstva zahvaljujemo njegovim progoniteljima." 6 Ako na ovu Nietzscheovu misao primijenimo Toynbeejevu shemu izazov - odgovor na izazov koju izlae u svom djelu A Study of History, onda su se progoni i zabrane postavili pred krane kao izazov na koji su oni pronalazili odgovore kroz tajno organiziranje, katakombe, tajne skupove, pojaano istrajavanje u vjeri. Kranstvo je mjerama zabrana neprekidno bilo prisiljeno na unutranje usavravanje koje e ga dovesti do pobjede. Jedan od razloga progona krana bila je netolerancija 7 koju su krani pokazivali prema drugim vjerovanjima i kultovima i ta netolerancija e biti glavna odlika krana kroz daljnju povijest. Iako je kranstvo u Augustinovo vrijeme bila jedina dozvoljena vjera, poganska vjerovanja su bila jo uvijek utjecajna te Augustin u svojim radovima vodi neprekidnu borbu s njima. Dvojba Dioniz ili Raspeti, koju e Nietzsche ponovo postaviti, tada je bila dvojba izmeu dvije koncepcije svijeta, dvojba izmeu dva pogleda na ljudsku povijest - ili Dioniz koji se vjeno vraa ili Krist koji se pojavio samo jednom i 4Fernand Braudel, Civilizacije kroz povijest, Globus, Zagreb, 1990, str. 53. O raznolikosti struktura
dugog trajanja Alberto Tenenti pie: "Tako ve unutar dugog trajanja postoje razliite vrste: od, na primjer, geolokog ili od kolektivnog psihikog do onog koje pripada znanstveno-filozofskoj viziji Aristotela ili modelu ekonomija - svijet." ("Domena dugog trajanja kod Fernanda Braudela", Nae teme, asopis za drutvena pitanja, god. XXXIII(1989), br. 5, str. 1059)

5Jedan od bitnih prijeloma koji nastupa s kranstvom je masovnija pojava monoteizma u Europi, koji
je dotada obiljeavao samo male idovske zajednice. Gehlen proboj monoteizma oznaava kao "apsolutni kulturni prag" s kojim dolazi do "promjena samih struktura svijesti" (v. Arnold Gehlen, ovjek i institucije, Globus, Zagreb, 1994).

6Friedrich Nietzsche, Volja za mo, Mladost, Zagreb, 1988, str. 93. 7Tako su progoni krana u Rimskom carstvu izazvani, po Grimalovoj tvrdnji, "kranskom
nesnoljivou, tuom ostalim istonjakim kultovima: ponajee su ba krani bili nasrtljivi, te izazivali odbijajui priznati ono to je postalo osnovnim naelom politikog ivota." (P. Grimal, La civilisation romaine, prema Michel Cazenave, Roland Auguet, Ludi carevi, August Cesarec, Zagreb, 1990, str. 240)

Augustin, O dravi Bojoj

3/7

________________________________________________________________________

neponovljivo odredio daljnje dogaanje. Augustinova De civitate Dei jedna je od najboljih apologija kranstva te se upravo u njoj mogu vidjeti sve nove ideje koje nastupaju s kranstvom, ideje koje odlikuju kransko razumijevanje povijesti i suprotstavljaju ga antikim koncepcijama povijesti. Opovjeivanje R.G. Collingwood u svojoj knjizi The Idea of History navodi etiri pojma koji odlikuju kransko razumijevanje povijesti: univerzalizam, providnost, apokaliptika i periodizacija. Ova podjela je formalna jer su svi ti pojmovi povezani i uvjetuju jedan drugog. No zbog detaljnijeg pregleda ova etverostruka podjela moe se koristiti u analizi Augustinovog opovjeivanja svijeta. Periodizacija Augustinova periodizacija pokriva cijeli tijek vremena, od stvaranja svijeta s kojim je stvoreno i vrijeme8 do kraja svijeta i vremena, koje zavrava posljednjim sudom 9. Povijest po Augustinovoj periodizaciji protie kroz est razdoblja. "Ve je dakle prohujalo pet povijesnih razdoblja. Prvo tee od poetka ljudskog roda, tj. od Adama koji je sazdan kao prvi ovjek, pa do Noe koji je za potopa sagradio korablju. Tu poinje drugo razdoblje... Tree se doba stere od Abrahama do kralja Davida. etvrto je od Davida do onog suanjstva koje je odvelo Boji narod u Babilon. Peto je od te seobe do dolaska naeg Gospodina Isusa Krista. esto doba tee s Kristovim dolaskom."10 Augustin se nije uputao u tono odreivanje nadolaska Kraljevstva Bojeg i odbacivao je milenaristika objanjenja Otkrivenja prema kojima e Krist kraljevati tisuu godina u ovom svijetu. Ljudska povijest tee u dihotomiji dviju civitates: "Dvije su, dakle, ljubavi utemeljile dvije civitates: ljubav prema sebi sve do preziranja Boga rodila je zemaljsku civitas, ljubav prema Bogu sve do preziranja sebe rodila je nebesku civitas."11 Ukoliko bismo potivali Hegelovo razlikovanje historije i povijesti, tada tijek boje civitas ima znaenje povijesnog dogaanja dok je tijek zemaljske civitas na razini historijskog zbivanja. Istinska povijest kao dogaanje 8"Ti si dakle stvorio sva vremena, i prije svih vremena ti postoji, i nikad nije postojalo neko vrijeme
kad nije bilo vremena." (Aurelije Augustin, Ispovijesti, Kranska sadanjost, Zagreb, 1987, str. 263) To da su vrijeme i svijet stvoreni i da bog stvara svijet iz niega ("Ti si postojao, i osim tebe nita, i od niega si stvorio nebo i zemlju", ibid., str. 286), radikalna je promjena u odnosu na antiko vienje svijeta kao vjenog i nestvorenog, a stvaranje iz niega potpuno proturjei grkom miljenju iji osnovni stav o tome glasi: ex nihilo nihil fit.

9"Sudnji dan jo pripada vremenu; jer u njemu se jo neto dogaa: naime, podnoenje rauna o
ponaanju ljudi tokom celog ivota. To je sudnji dan: pomilovanje ili prokletstvo svjetskog suca je istinski kraj svih stvari u vremenu i istovremeno poetak venosti." (Kant, Um i sloboda, posebno izdanje asopisa Ideje, Beograd, 1974, str. 126.)

10Aurelije Augustin, Pouavanje neupuenih, Sluba Boja, Makarska, 1988, str. 167. 11Aurelije Augustin, O Dravi Bojoj, Kranska sadanjost, Zagreb, 1982, str. LXV; De civ. Dei 14,28

Augustin, O dravi Bojoj

4/7

________________________________________________________________________

spasa svoju svrhu nema u zemaljskom svijetu ve u onostranosti. Zbog toga je Augustin odbacio "tradicionalno shvaanje Rima kao etvrtog carstva u Danijelovom proroanstvu, jer je u principu odbacivao svaku svjetskopovijesnu, tj. politiku eshatologiju."12 Univerzalizam "Nebeska civitas... sazivlje graane iz svih nacija, iz svih jezika skuplja hodoasniko drutvo, ne gledajui na razliku obiaja, zakona, institucija pomou kojih se utvruje i odrava zemaljski mir; ne dokida niti unitava bilo koju od ovih stvari, tovie prihvaa i zadrava sve ono to, makar razliito u raznim nacijama, tei k jednom te istom cilju: miru na zemlji, pod uvjetom da ne spreavaju religiju koja nauava klanjati se jedinom, najviem i pravom Bogu." 13 Povijest spasa prevladava vezanost samo za jedan narod, ona je u pravom smislu internacionalna i povezuje sve ljude u jednu univerzalnu povijest koja je odreena Kristom kao apsolutnim eshatolokim dogaajem. "Kristova je rtva upravo onaj kolektivni pomak koji od idovskog nacionalnog boga stvara Boga, univerzalnog tvorca i oca ljudskosti u trojedinom aspektu njegove ljubavi."14 Kristova pojava u potpunosti odreuje daljnji tijek povijesti. Povijest kao dogaanje spasa je linearno proticanje vremena, ona je usmjerena k jednom eshatonu kao apsolutnom kraju. Taj apsolutni kraj je odreen Kristovom rtvom i uskrsnuem, dogaajem koji postaje sredinja toka koordinatnog sustava univerzalne povijesti. Providnost Ideja providnosti suprotstavljena je antikom razumijevanju da je povijest odreena sudbinom ili sluajem. Augustin je pobijao fatalizam stoika jer je njihovo razumijevanje sudbine potpuno iskljuivalo slobodnu volju, koja u kranskom razumijevanju grijeha i kazne ima sredinje mjesto. Pitanje grijeha 15 vano je za Augustinovo odreenje ovjeka i upravo e Augustinovo tumaenje prvobitnog grijeha i svega to se vee za tu temu biti prihvaeno na saboru u Kartagi 418. Augustinu je bilo neprihvatljivo i razumijevanje da je povijest kontingentno dogaanje, miljenje koje svoje porijeklo ima kod epikurejaca. Za Augustina je boja providnost djelatna kroz itavu ljudsku povijest i ona ravna kako pojedinanim ivotima tako i 12Lwith, op. cit., str. 209. 13Augustin, op. cit., str. XX; De civ. Dei 19,17 14Igor Bonjak, "rtvena paradigma u kranstvu", Trei program Hrvatskog radija, 27(1990), str.
133. "Jer si bio zaklan i svojom krvi iskupio Bogu ljude od svakog plemena, jezika, puka i naroda." (Otk 5,9)

15To da diskursi prenose i proizvode mo, kao to je tvrdio Foucault, svoje oitovanje ima i u diskursu
o grijehu, koji Augustin utemeljuje kao vladajui diskurs. "Jer nitko nije ist od grijeha pred tobom, ak ni dijete koje je proivjelo jedan dan na zemlji." (Augustin, op. cit., str. 13) O takvim strategijama moi i diskursima kroz koje mo djeluje Nietzsche kae: "Psiholoki gledano, 'grehovi' su neophodni u svakom sveteniki organizovanom drutvu. Oni su pravo odravanje moi, svetenik ivi od grehova, njemu je potrebno da se 'grei'. Najvrhovnije naelo: 'Bog oprata onome koji se kaje' - jasnije: koji se potinjava sveteniku." (Antikrist, Grafos, Beograd, 1985, str. 37)

Augustin, O dravi Bojoj

5/7

________________________________________________________________________

carstvima. "Dakle, uzrok veliine rimskog carstva nije ni sluajan ni sudbinski... Ljudska kraljevstva nedvojbeno nastaju po boanskoj providnosti." 16 Neposredni povod pisanja De civitate Dei jesu verbalni napadi pogana na krane zbog pljake i palea Rima od strane Alarikovih Vizigota. Oni su optuivali krane i njihovog boga da su skrivili tu katastrofu. Augustin meutim za tu katastrofu optuuje upravo pogane i njihove izopaene obiaje, i upravo e ta shema biti najee objanjenje za sve katastrofe (ratove, kugu, potrese, poare...) kroz itav srednji vijek. Boanska providnost, po Augustinovu miljenju, obiava "ratovima popravljati i zatirati izopaene ljudske obiaje" 17. Augustinova ideja providnosti ostat e aktualna sve do Bossueta koji e je braniti i dovesti do ekstrema: "Oni su htjeli da odbace jaram providnosti da bi omoguili nezavisnost jedne nerazumne slobode, koja bi im omoguila da vode ivot po vlastitom nahoenju, bez straha, stege i ogranienja."18 No ideju providnosti nalazimo i u suvremenoj filozofiji povijesti, ali u jednom preraenom racionalistikom obliku; tako na primjer Croce u svoje vienje povijesti unosi ideju providnosti: "Ako je povijest racionalnost, onda je zasigurno voena Providnou, ali zapravo takvom providnou koja se aktualizira u individuumu, i ne djeluje na njega nego u njemu. Ono to je ovdje reeno o Providnosti nije izraz nagaanja ili vjere, nego izraz umske oevidnosti." 19 Apokaliptika Za kranstvo ne moemo rei da ima svoju sliku svijeta ako potujemo Heideggerovo miljenje da je slika svijeta bitno novovjekovna pojava. "Obrati 'slika svijeta novog vijeka' i 'novovjeka slika svijeta' kazuju dvaput isto i pretpostavljaju neto, to nikad prije nije moglo postojati, naime srednjovjekovna i antika slika svijeta."20 No iako moda i nema svoju sliku svijeta, kranstvo na svoj nain ima sliku kraja svijeta. Kranska slika kraja svijeta vladajua je slika kroz itavu europsku srednjovjekovnu povijest, slika posljednjeg suda neizostavna je slika gotovo u svim ranokranskim bazilikama. Iekivanje kraja svijeta i posljednjeg suda neprekidno je proimalo ljude toga vremena. Sama apokaliptika kao oekivanje predstojeeg kraja svijeta struktura je dugog trajanja koju je kranstvo prihvatilo i prilagodilo svojim osnovnim stavovima. "Kranska apokaliptika naslijedila je i shemu, a i konkretne crte kasnoidovske spekulacije, a time i blisko-istonih, te indoiranskih predodbi. Ona svoj klasini izraz ima u Ivanovoj objavi." 21 Dogaanje spasa odreeno je onostranou, ono nije od ovoga svijeta. Kraljevstvo boje se nikad nee realizirati u povijesti. Augustinova Drava Boja mogua je u potpunosti tek nadolaskom kraja svijeta, ona svoj poetak ima u kraju povijesti. Ideja napretka

16Augustin, O Dravi Bojoj, str. 323; De civ. Dei 5,1. 17Ibid., str. 19; De civ. Dei 1,1. 18Bossuet, Discourse sur l'Histoire universelle, prema Lwith, op. cit., str. 175. 19Filozofska istraivanja, 46(1992), str. 642-643. 20Martin Heidegger, Doba slike svijeta, Razlog, Zagreb, 1969, str. 21. 21Geo Widengren, "Apokaliptika", Trei program Hrvatskog radija, 27(1990), str. 47.

Augustin, O dravi Bojoj

6/7

________________________________________________________________________

Kranska eshatologija ostala je djelatna i u modernim povijesnim teorijama, ali sada u sekulariziranom obliku kao ideja napretka. Kod samog Augustina ne moemo govoriti o ideji napretka, kretanje vremena je linearno ali ne i progresivno, u samoj povijesti se ne ostvaruje nikakav boljitak. No svojim idejama linearnosti vremena i providnosti Augustin stvara tlo za nastanak modernih ideja napretka. Te moderne ideje svoj pravi izvor imaju u milenaristikom vienju Joachima de Floreua. "Upravo e od kraja XII. stoljea prospektiva milenaristikog tipa doivjeti preporod zahvaljujui Joachimu de Floreu (1145-1202), kalabrijskom monahu, ije e proroke rijei, kae nam povjesniar srednjovjekovnih milenarizama Norman Cohn, 'imati najvie utjecaja u zapadnoj Europi sve do pojave marksizma.'" 22 Sekularizacija kranske eshatologije23 nije jedini izvor za moderne teorije napretka, one svoj izvor imaju i u sekularizaciji alkemije, kako to lucidno primjeuje Mircea Eliade: "Ideologija nove epohe, koja se temelji na mitu o beskonanom progresu, a kojoj su povjerenje pribavile eksperimentalne znanosti i industrijalizacija, ta ideologija koja nadahnjuje cijelo XIX. stoljee i dominira u njemu, prima i preuzima - usprkos svojoj radikalnoj sekularizaciji - tisuljetni san alkemiara." 24 Ideja alkemiara o ubrzanju vremena i ubrzanju prirodnih procesa te ideje kranske eshatologije omoguile su moderne znanstvene i drutvene teorije koje su dovele do industrijske i graanske revolucije. ovjek je na sebe preuzeo rad vremena 25 a namjesto eshatolokih nadanja postavio vjeru u napredak modernu religiju koja mu je pruala temeljnu sigurnost u postojanu budunost26. Ta se vjera realizirala u obliku terora drutvenih revolucija i u devastaciji Zemlje koju su prouzroile industrijske revolucije. Sve moderne povijesne teorije kao razliite konfesije religije napretka zavrile su kao infernalizacija utopijskih projekata27. 22Cazes, op. cit., str. 54. 23"Moderna filozofija povijesti nastaje iz biblijskog vjerovanja u iskupljenje i zavrava u sekulariziranju
svog eshatolokog prauzora." (Lwith, op. cit., str. 27)

24Mircea Eliade, Kovai alkemiari, GZH, Zagreb, 1983, str. 199. Gilbert Durand ideju napretka vidi
kao arhetip: "Epska povijest Kelta i Rimljana, herojski progresizam Maya, kao i idovski mesijanizam, samo su varijacije jednog istog stila, kojeg nam intimu otkriva alkemija: elja da se ubrza povijest i vrijeme." (Gilbert Durand, Antropoloke strukture imaginarnog, August Cesarec, Zagreb, 1991, str. 301)

25"Zato je tragina veliina modernog ovjeka u tome to je on prvi u povijesti imao smjelosti da
preuzme - to se mijenjanja Prirode tie - rad Vremena." (Eliade, op. cit., str. 202)

26"Pojam napretka nije sluio samo vraanju u ovostranost eshatolokih nadanja, nego i tome da se
budunost kao izvor uznemirenja opet zaepi pomou teleolokih konstrukcija povijesti." (Jrgen Habermas, Filozofski diskurs moderne, Globus, Zagreb, 1988, str. 17)

27Da sve utopije svoju osnovu imaju u kranskoj eshatologiji, genijalno izlae Cioran u svom djelu
Historija i utopija: "'Uskoro e svemu doi kraj; i bit e novo nebo i nova zemlja', itamo u Apokalipsi.

Augustin, O dravi Bojoj

7/7

________________________________________________________________________

Raspovjeivanje Danas postaje nuno jedno raspovjeivanje svijeta, raspovjeivanje u kojem zajedno s Ivanom Karamazovim vraamo ulaznicu kako onostranim tako i ovostranim eshatologijama. Raspovjeivanje svijeta ima znaenje oslobaanja ovjeka i prirode od terora Povijesti, Povijesti koja svojim pogledom nezainteresirano prelazi preko pojedinane patnje i usmjerava ga prema razliitim eshatonima, Povijesti koja uvijek odabire perspektivu28 iz koje se povijesna klaonica doima kao smisleno i preogresivno dogaanje. Raspovjeivanje ne znai nestanak povijesti, ve, naprotiv, ima znaenje umnoavanja povijesti, umnoavanja koje ide do svakog pojedinanog ivota. "Godine 1833. Carlyle je kazao da je sveopa povijest sveta knjiga koju svi ljudi piu i itaju, i nastoje razumjeti, i u kojoj su, takoer, i sami upisani." 29

Iskljuite nebo, zadrite samo 'novu zemlju' i eto vam tajne formule utopijskih sustava; vee preciznosti radi, moda bi umjesto 'zemlje' trebalo stajati 'drava'; ali to je tek detalj; vana je izglednost novog nadolaska, groznica bitnog ekanja." (Emile Cioran, Volja k nemoi, Demetra, Zagreb, 1995, str. 78)

28Filozofija povijesti zapoinje kao apologija i to ostaje sve do svoga kraja. Razlika je samo u idejama
koje se brane i perspektivi koja se pri tome zauzima. Po pitanju zauzimanja perspektive Bossuet i Hegel su nenadmaivi. "Ako znate nai toku iz koje se stvari moraju promatrati, onda e sve nepravde biti ispravljene i tamo, gdje ste prije gledali nered, vidjeete samo mudrost." (Bossuet, Discourse sur l'Histoire universelle, prema Lwith, op. cit., str. 176) "No i onda ako promatramo povijest kao takvu klaonicu, na kojoj se kao rtva prinosi srea naroda, mudrost drava i krepost individuuma, javlja se nuno s tom milju i pitanje, kome, kakvoj su se krajnjoj svrsi prinosile te najvee rtve." (Hegel, Filozofija povijesti, Naprijed, Zagreb, 1966, str. 26)

29J.L. Borges, "Djelomine arolije Quijotea", Druga istraivanja u: Sabrana djela 1944-1952, Zagreb,
1985, str. 133.