Alain Badiou MANIFEST ZA FILOZOFIJU 1.

MOGUNOSTI veina filozofa tvrdi da filozofija vie nije mogua, tragaju za nekim zaobilaznim pisanjem, posrednim osloncima, dvosmislenim referentom kako bi se na pretpostavljeno nenastanjivom mjestu filozofije zbila neka pritajena preobrazba mjesta. povijesni i politiki zloini stoljea, i stoljeima od Platona naovamo, postavili su se kao prepreka svakom nastavljanju djelovanja, zbog kolektivne i duhovne izdaje iako se moe pomisliti kako je tu puno nadmenosti. Ja zastupam miljenje da ak ni prastaro pitanje o bitku kao takvom nije iskljuivo pitanje filozofije; to je pitanje polja matematike. Odreenju nacizma kao politike treba biti uskraeno pravo na znanstveno osmiljanje u filozofiji. zagovornici slijepe ulice u filozofiji mogli bi uvati i odravati ideju prema kojoj sve proizlazi iz filozofije. postavka da je filozofija, i jedino ona, odgovorna za sva ujelovljenja politike tijekom stoljea, bila ona uzviena ili gnjusna, neto je poput lukavstva hegelijanskog uma sve do najskrovitijih dispozitiva naih protudijalektiara. Tvrditi da postoji duh vremena, temeljna odrednica, a filozofija njeno naelo obuhvaanja i prihvaanja. Poimo od postavke da nacizam kao takav nije mogui predmet filozofije, da uvjeti njegove opstojnosti nisu takvi da bi ga filozofska misao mogla uvrstiti u svoj poredak, da on nije dogaaj primjeren toj misli, to ne znai da nije misliv. Predlaem da rtvujemo imperativ i kaemo: ako filozofija nije kadra misliti o istrebljenju europskih idova, to znai da nije njezin zadatak, niti je u njezinoj moi misliti o tome. Djelotvorno miljenje te misli, zadaa je drugog misaonog reda, npr.o historinosti, Povijesti propitane sa stajalita politike. objava kraja velikih pripovjesti jednako je neskromna kao i velika pripovjest. jednom kad je odreen ulog filozofije, patetinost njezina kraja ustupa mjesto posve drukijem pitanju, pitanju njezinih uvjeta. Ne tvrdim da je filozofija mogua u svakom trenutku. Predlaem da se openito propita u kojim je uvjetima ona mogua sukladno svojoj svrsi. injenicu da bi je silovitosti povijesti mogle prekinuti, ne treba prihvatiti bez propitivanja. najosnovnija suut izraena rtvama ne moe opstati u obnevidjelosti duha, u njegovoj samooptuujuoj neizvjesnosti u odnosu na zloin. Ona i dalje poiva u nastavljanju onnoga to je idove odredilo kao predstavnike ovjeanstva u oima krvnika. Tvrdim da filozofija danas nema oblik pribliavanja nekom kraju. Valja shvatiti znaenje onoga: uiniti jo jedan korak, koji od Descartesa povezuje s uvjetima filozofije tri kljuna pojma: bitak, istina i subjekt. 2. UVJETI

Nain opstojnosti filozofije je u vremenu, kao i u prostoru. Njeni uvjeti su transverzalni, na djelu su jednoobrazne procedure prepoznatljive iz velike daljine, iji su odnosi prema misli relativno nepromjenjivi. Ime te nepromjenjivosti je istina. Procedure koje uvjetuju filozofiju, procedure su istine, utvrdljive kao takve u svojoj pojavnosti. posebnost Grke, kao kolijevke filozofije je u tome to je prekinula pripovijest o izvorima laiciziranim i apstraktnim govorom, to je ponitila prvenstvo poema u ime matema, to je ustanovila Dravu kao otvorenu vlast, koja podnosi prigovor, slobodnu i to je dovela na javnu pozornicu oluje strasti. Platon smatra nevanim postoji li njegova idealna drava ili ne, niti bi li ona uope mogla postojati. Ovdje je rije o politici kao uvjetu miljenja, o unutarfilozofijskom iznoenju razloga zbog kojih nema filozofije ako politika nema zbiljski poloaj mogue invencije. Postoje etiri uvjeta filozofije, a odsustvo jednoga vodi njenom raspadu, kao to je njihovo zajedniko pojavljivanje omoguilo pojavljivanje filozofije. Ti uvjeti su matem, poem, politika invencija i ljuba, a nazvati emo ih generikim procedurama. etiri vrste generikih procedura odreuju i razvrstavaju sve ostale procedure koje su kadre proizvesti istine. Postoji jedino znanstvena, umjetnika, politika i ljubavna istina. Zato moemo rei da je uvjet postojanja filozofije da istine postoje u svakom od tih poredaka u kojima su one provjerljive. Ako su procedure istine uvjet filozofije, to znai da ona sama ne proizvodi istine. Tko bi mogao rei da postoji ijedan filozofski iskaz za koji bi imalo smisla rei da je istinit? Mi tvrdimo da je filozofija jedna pa je mogue govoriti o odreenoj filozofiji, prepoznati neki tekst kao filozofijski. Kako izgleda taj vor sastavljen od etiri initelja, generike procedure matema, poema, polititike invencije i ljubavi, i jednoga filozofije? Na obje tekoe postoji samo jedan odgovr, sadran u odreenju filozofije, kako je ovdje predstavljena, kao nezbiljska istinolikost pod uvjetom zbiljnosti istinitog. Procedure istine, ili generike procedure , razlikuju se od gomilanja znanja na osnovi njihova dogaajnog izvora. Tako se moe doi do prikupljenog znanja, ali ne i do istine. Paradoksalno je u istini da je ona novina, dakle neto rijetko, iznimno, i da je, dotiui sam bitak onoga ega je istina, istovremeno i ono najtrajnije, najbliskije, u ontolokom smislu, prvobitnom stanju stvari. Propitivanje tog paradoksa iziskuje duge izvode, ali jasno je da porijeklo istine pripada redu dogaaja. Situaciju nazivam stanjem stvari, bilo kakvuprisutnu mnogost. Da bi dolo do procedure istine koja bi se odnosila na stanje, neki isti dogaaj mora nadopuniti to znanje. Taj dodatak nije imenljiv, on se upisuje nekim posebnim imenovanjem, uprizorenjem jednog oznaitelja vie. Upravo e uinci u situaciji tog uprizorenja jednog imena vie biti osnovom generike procedure i ukloniti neizvjesnost istine situacije. Ulog filozofije je da nudi jedinstveni prostor poimanja na kojemu se nudi imenovanje dogaaja koji slue kao polazite procedurama istine, ona nastoji okupiti sva dodatna imena. Ona ne uspostavlja nikakvu istinu, ve utanauje mjesto istina. Ona uobliuje generike procedure prihvaanjem,

zaklanjanjem, izgradnjom njihove raznolike naporednosti. Filozofija nastoji misliti svoje vrijeme uspostavljanjem zajednikog stanja procedura koje je uvjetuju. Njeni operatori uvijek nastoje misliti ukupnost, ubliiti naporom jedinstvene misli epohalni raspored matema, poema, politike invencije i ljubavi. Jedino je pitanje filozofije upravo pitanje istine, ne da bi je proizvela, nego zato to filozofija nudi nain pristupa jedinstvenosti jednog trenutka istina, neko pojmovno polje na kojemu se kao komposibilne odraavaju generike procedure. Operatore filozofije ne treba shvatiti kao zbirita, kao totalizacije. Enciklopedija je dimenzija znanja, ali ne i istine koja stvara otvor u znanju. Filozofijski pojmovi utemeljuju neki opi prostor u kojemu misao ustupa mjesto vremenu, svome vremenu, kako bi procedure tog vremena u njemu nale zaklon svoje komposibilnosti. Filozofija ne izraava istinu, nego konjukturu odnosno mislivi uvjet istine. Filozofija je vjeba misli na udaru vremena. Filozofijsku misao uvjetuju krize, proboji i paradoksi matematike, potresi u pjesnikom jeziku, pobune i izazovi politike invencije, treperenja odnosa izmeu dvaju spolova. Filozofija oteava probleme, zato to je oteavanje jedan od odlunih uvjeta za roenje svega to je veliko Heidegger. Filozofija dodatno optereuje ono mogue istina svojim poimanjem komposibilnoga. U vezi sa sustavom svojih uvjeta, kojima filozofija uobliuje nespojivo postojanje preko uspostavljanja prostora misli vremena, filozofija slui kao prolaz izmeu proceduralne zbiljnosti istina i slobodnog pitanja njihovog vremenitog bitka. 3. MODERNOST Pojmovni operateri preko kojih filozofija uobliuje svoje uvjete podreuju openito misao vremena paradigmi jednog ili vie tih uvjeta. Generika procedura slui kao temeljni referent razvijanju komposibilnosti uvjeta. Kako su matematika i politika ontoloki komposibilne? Nazvat u razdobljem filozofije sekvenciju njezina postojanja u kojemu prevladava tip uoblienja koji odreuje neki prevladavajui uvjet. Pjesnitvo je tajna, ezoterika dimenzija sofistike zato to dovodi do vrhunca fleksibilnost, raznolikost jezika. Postoji li moderno razdoblje filozofije? Znaenje izraza postmoderno ak i kod onih koji izbjegavaju taj izraz, tema kraja filozofijske modernosti, iscrpljenosti operatora koji su joj bili svojstveni posebice kategorije Subjekta uvijek je prisutna, makar u sklopu sheme kraja metafizike. Teko je govoriti o jednom razdoblju u smislu hijerarhijske nepromjenjivosti u filozofijskom uoblienju svijeta. Oigledno je: da je u klasinom razdoblju, od Descartesa do Leibnitza, prevladavajui uvjet bila matematika, pod utjecajem Galilejeva zahvata koji se temelji na uvoenju beskonanoga u matem; od Rousseaua do Hegela, razdoblju koje je obiljeila Francuska revolucija, komposibilnost generikih procedura je bila pod nadlenosti historijsko politikog uvjeta; od Nietzschea do Heideggera umjetnost, ije je srce poem, vri zaokret ponovnim oivljavanjem protuplatonizma u operatorima preko kojih filozofija odreuje nae vrijeme kao ono

zaboravljenog nihilizma. Tijekom cijelog tog vremenskog slijeda na djelu je premjetanje poretka, naelnog referenta koji zacrtava komposibilnost generikih procedura. Obojenje poimanja svjedoi o tom pomaku izmeu poretka kartezijanske razboritosti, vremenskog patosa pojma u Hegela i metaforike metapoetike Heideggera. To premjetanje nee prikriti nepromjenjivost teme Subjekta koja je doivjela radikalnu dekonstrukciju tek u djelu Heideggera i njegovih sljedbenika. Stoga smo skloni odrediti moderno razdoblje filozofije nainom na koji se njegov sredinji ustrojitelj koristi kategorijom Subjekta. Ta kategorija ne propisuje neki tip uobliavanja, trajni poredak komposibilnosti, ona dostaje za oblikovanje pitanja: je li moderno razdoblje filozofije dovreno? to nas opet vraa na pitanje: da bismo naem vremenu ponudli prostor komposibilnosti u miljenju o istinama koje se u njemu razvijaju, treba li zadrati i koristiti, makar i dubinski promjenjenu, ili preinaenu kategoriju Subjekta? Ili je nae vrijeme ono u kojem ta kategorija treba biti ponitena? Prema Lacanu se moderno razdoblje filozofije nastavlja, i Jambet, Lardreua i ja, dok Heidegger, Deleuze i malo drugaije Lyotard, Derrida, Lacou Labarthe, pogotovo Nancy, kau da je u naem vremenu subjektivnost gurnuta prema svom dovrenju i da misao moe zavriti jedino s onu stranu dovrenja, da kategoriju Subjekta treba dekonstruirati i smatrati zadnjim udarcem metafizike, da e misao poeti jedino kada budemo spoznali da je Razum neprijatelj misli. Mogu li Razum i Subjekt jo posluiti kao vektor u oblienjima filozofije, ak i ako je Subjekt uklonjen iz sredita ili ispranjen, a Razum podreen prekobrojnoj sluajnosti dogaaja? Treba li nastaviti ili obustaviti promiljanje nekog ekanja? To je danas jedino znaajno polemiko pitanje: donijeti odluku o tome zadrava li se ili ne oblik miljenja vremena, filozofijski poduen dogaajima ljubavi, matema, poema i politike invencije, povezan s dispozitivom koji je jo Husserl imenovao kartezijanskom meditacijom. 4. HEIDEGGER VIEN KAO OPE MJESTO Tekui Heidegger koji ustrojuje odreeno miljenje kae sljedee: 1. Moderni lik metafizike, kakav se oitovao oko kategorije Subjekta, u razdoblju je vog zavravanja. Misliti tehniku kao posljednje povijesno utjelovljenje i zavretak metafizikog razdoblja bitka, danas je jedini mogui program za samu misao. Misao ne moe uspostaviti svoje mjesto na osnovi onoga to nam zapovjeda kategorija Subjekta: ta je zapovjed nerazluiva od one zapovijedi tehnike. 2. Planetarna vladavina tehnike dovrava filozofiju; u njoj su mogunosti filozofije, dakle, metafizike, nepovratno iscrpljene. Ono to je filozofija pridravala i znaila u vezi s moi bitka, danas se ostvaruje kao razorna volja Zemlje. 3. Tehniko ispunjenje metafizike, ije su dvije temeljne nune posljedice moderna znanost i totalitarna drava, moe i mora biti odreeno milju kao nihilizmom, kao efektuacija nemisli. Volja u odnosu na bivanje, koja predstavlja bit tehnike, nihilistika je utoliko to pristupa bivanju

ne obazirui se na njegov bitak, i u takvom zaboravu bitka je i on zaboravio sam taj zaborav. Volja za nadziranjem i ovladavanjem jedna je ista stvar kao i volja za ponitenjem. Posvemanje razaranje Zemlje nuni je obzor tehnike zato to je bit tehnike mobilizirati bitak, spram kojega okrutno postupa kao prema pukoj zalihi za volju raspoloivih sredstava, u latentnom i bitnom obliku nitavila. Sam je bitak u tjesnacu svoje predloenosti kao nitavila otkad, povuen i sveden, buja jedino u zatvorenosti sirove grae u svojoj raspoloivosti osnove bez osnove. 4. U modernome dobu, onome u kojemu ovjek postaje Subjekt, a svijet Objekt, jer je u tijeku uspostavljanje vladavine neobuzdane, objektivirajue tehnike, jedino se nekolicina pjesnika zauzela za bitak, ili za uvjete obrata misli izvan subjektivne propisanosti tehnike volje. Pjesnika rije je odjeknula kao mogui temelj nekog sabiranja Otvorenoga, nasuprot beskonanoj i zatvorenoj raspoloivosti bistvovanja kojim upravlja tehnika. Pjesniki izraz je sauvao sam bitak ija se sudbina dovrava u nesrei naeg vremena, ali i pitanje bitka. Pjesnici su uvari tog pitanja koje je vladavina tehnike uinila univerzalno neizgovorivim. 5. Preostalo nam je jedino ponovo postaviti pitanje i uoavati kako je ono odjekivalo tijekom cijelog toka povijesti. Misao je danas pod okriljem pjesnika. Pod tim uvjetom, ona se okree tumaenju izvora filozofije, prvim postavkama metafizike. Ona e traiti klju vlastite sudbine, svog istinskog dovrenja u prvom koraku zaborava, a to je Platon. Bit zaokreta, povijesne sudbine bitka jest tumaenje istine i bitka kao ideje, ponitenje poema u ime profita, mojim rijeima, matema. Heidegger tumai kao poetno usmjeravanje sudbine bitka prema zaboravu svog procvata, naputanje njegove izvorne pripadnosti pjesnikom jeziku Grka. Isto tako, moemo rei da vraanje izvoru znai povratak grim pjesnicima koji su jo uvali napetost otvorenosti i skrivenog procvata bitka. 6. Trostruki je pokret misli sljedei: ovladavanje uvjetom pjesnikog iskaza, interpretativno vraanje platonskom zaokretu na koji obavezuje metafiziko razdoblje bitka, tumaenje predsokratovskog poimanja misli. Taj pokret omoguuje pretpostavku o povratku Bogova, dogaaja pri kojemu bi smrtna opasnost kojoj ovjeka izlae volja za ponitenjem, slukinja tehnike, bila nadiena ili odvraena sklanjanjem u zaklon bitka. Pretpostavka o povratku Bogova moe se iskazati milju kojoj nas poduavaju pjesnici, ali koja se naravno ne moe navjestiti. 7. Spasiti ovdje ne znai mlitavo prihvaanje nekog nadomjestka due, ve odvratiti ovjeka i Zemlju od ponitenja kakvu je sudbinu bitku namjenila konana, tehnika figura zbog toga to je on bitak volje. Nije rije o tome da se spasi dua, nego da se spasi bitak od onog jedinog to ga moe ugroziti, a koje je on sam, u neumitnoj, zavrnoj odredbi svoje povjesnosti. Izbavljenje bitka od sebe preko sebe namee da se ide do kraja nesree, dakle do kraja tehnike. 5. NIHILIZAM? Neemo prihvatiti da rije tehnika moe znaiti bit naeg vremena, kao ni to da za misao moe postojati neki korisni odnos izmeu planetarne vladavine tehnike i nihilizma. O tehnici, iji je

odnos prema suvremenim zahtjevima filozofije prilino tanak, mogu ustvrditi da je ona jo uvijek osrednja i plaljiva. Vladavina kapitala zauzdava i pojednostavljuje tehnologiju ije su virtualne sposobnosti beskonane. Neprimjereno je predstavljati znanost kao da pripada istom redu stvari, s obzirom na misao s jedne strane i na tehniku s druge. Jedan veliki teorem matematike, rije je o mom polju, onaj koji dokazuje neovisnost pretpostavke o neprekinutoj veliini, Cohen'63, vidjeti emo usredotoenost misli, ljepotu domiljatosti, iznenaenje u poimanju, smionu rezu?, rijeju, neku duhovitu estetiku koju se po elji moe usporediti s najljepim pjesmama ovog stoljea, politiko vojnim pothvatom nekog revolucionarnog stratega, snanim osjeajem ljubavnog susreta, ali ne i mlincem za kavu ili televizorom. Znanost kao takva, shvaena na svom putu do istine, ostaje dubinski beskorisna, osim kad potvruje misao kao takvu, na bezuvjetan nain. Dogma o korisnosti uvijek slui kao isprika za ono to se ne eli, ono to se naziva htjenjem, nekorisnou za sve. Nihilizmu emo priznati da mu nae doba svjedoi u istoj mjeri u kojoj pod nihilizmom podrazumjevamo slom tradicionalne figure veze, razdvajanje kao nain bitka svega to hini? neku povezanost. Nijedno simboliko ukidanje veze nije kadro odoljeti apstraktnoj moi kapitala. Sve to je iznova spojeno, potvruje da je kao takvo razdvojeno, da je vladavina mnogih osnova bez osnove onoga to se beziznimno predoava, da je Jedno samo rezultat kratkotrajnih zahvata sve je to posljedica univerzalnog postavljanja granica naeg poloaja u krunom kolanju opeg novanog ekvivalenta. Sve to se predoava uvijek ima neku vremensku grau, a sve i da nam je vrijeme doslovce izbrojano, ne postoji nita to bi bilo dubinski povezano s neim drugim, jer se jedan i drugi kraj te pretpostavljene temeljne veze neovisno projiciraju na neutralnu povrinu rauna. Ako pod nihilizmom shvaamo desakralizaciju, kapital, ija planetarna vladavina nije sporna tehnika i kapital se mogu shvatiti kao par samo u povijesnom slijedu, a ne u pojmovnom jedina nihilistika snaga koje su ljudi uspjeli postati i izumitelji i rtve. Za Marxa, kao i za nas, desakralizacija nije nipoto nihilistika, ako nihilizam treba znaiti ono to iskazuje nemogunost pristupa i bitku i istini. Desakralizacija je nuni uvjet da bi se takav pristup otvorio misli. Ona pokazuje puku mnogostrukost kao osnovu predoavanja, razotkriva svekoliki uinak Jednoga kao pukog prolaznog uoblienja, ponitava simbolike predodbe u kojima je veza imala privid bitka. injenicu da se to uklanjanje odvija u najpotpunijem barbarstvu ne treba zakriliti njegovo ontoloko svojstvo. Da bi se mislilo s one strane kapitala i njegovih osrednjih propisa, openito raunanje vremena, valja kretati od onoga to je on razotkrio: bitak je bitno mnotven, posveeno Prisustvo je puki privid, a istina, ako uope postoji, nije otkrie, a jo manje blizina onoga to se povlai. Ona je upravljana procedura iji je rezultat dodatno mnotvo. Nae doba nije ni tehnoloko, budui je tehnologija osrednja, ni nihilistiko, jer je prvo razdoblje u kojem ukidanje posveenih veza vodi raanju istinitoga. Njegova vlastita zagonetka

poiva u lokalnom odravanju posveenog koje je privlailo, inei mlitavi, univerzalni obrazac. Filozofija nije nipoto zavrena. Ali upornost preostatka kraljevstva Jednoga, navodi na pomisao da je filozofija dugo bila obustavljena. Kraljevstvo Jednoga predstavlja protu nihilistiki nihilizam jer onemoguava procedure istine i predstavlja povratnu prepreku suprotnu od ontologije odvraanja iji je historijski medij kapital. Filozofija nije znala milju popratiti injenicu da je ovjek postao, nepovratno, gospodar i vlasnik prirode, i da pri tom nije rije o gubitku niti o zaboravu, ve o njegovu najuzvienijem cilju. Filozofija obznanjuje ili hvali moderni nihilizam jedino zbog vlastite tekoe da obuhvati ili prenese sadanju pozitivnost, ona nije shvatila da smo naslijepo uli u novo poglavlje nauavanja istine koje je mnotvo bez Jednoga, ili ono doba fragmentiranih totaliteta, beskonanih i nerazaberivih. Nihilizam je oznaitelj zakrpa. Istinsko pitanje ostaje: to se dogodilo s filozofijom da tako groziavo odbija slobodu i mo koju joj obesveenost nudi? 6. AVOVI Ako je filozofija, kao to ja tvrdim, misaono uoblienje onoga emu su njezine etiri kategorije komposibilne u dogaajnom obliku koji propisuju istine vremena, do odgaanja filozofije moe doi zbog ogranienosti ili preprijeenosti slobodne igre, potrebne da bi mogla odrediti prolazni poredak ili duhovno kruenje meu procedurama istine koje ju uvjetuju. Filozofija prenosi svoje uloge na neki od svojih uvjeta, zato to ukupnost misli prebacuje na jednu generiku proceduru, umjesto da uspostavi prostor komposibilnosti preko kojeg se uozbiljuje neka misao vremena. Tu vrste situacije nazivam uavljivanjem. Filozofija je u stanju odgode svaki put kad se predstavlja kao avom priivena na jedan od svojih uvjeta, i samim si time zabranjuje slobodno uspostavljanje prostora sui generis?. U 19. st. od Hegela do Nitzschea, kada se inilo da filozofija doivljava pomrinu, glavni je bio pozitivistiki ili znanstveniki av, kojim se od znanosti oekivalo da sama uoblii dovreni sustav istina vremena. Njegovi najvidljiviji uinci se odnose na poloaj drugih uvjeta. Budui je rije o politikom uvjetu, oduzet mu je svekoliki dogaajni status i sveden na pragmatiku obranu liberalno parlamentarnog poretka. Skriveni i sredinji iskaz glasi da politika ni na koji nain ne proizlazi iz misli. Pjesniki je uvjet iskljuen, razvrstan u kulturni dodatak ili ponuen kao predmet jezinih analiza. Lubavni uvjet previa da osjeajnost i seks supostoje na raun ljubavi, Jean Luc Nancy bit SAD-a. Uavljivanje filozofije na njezin znanstveni uvjet svodi se na analitiko umovanje, a cijenu toga plaa jezik. Slobodni zamah je preputen nekoj vrsti neodreene religioznosti, koja slui kao melem za rane i udarce nanesene kapitalistikom okrutnou. Marksizam je i sam ponudio jedno uavljivanje, filozofije na njezin politiki uvjet. Politika je pri tom filozofijski odreena kao jedina sposobna praktiki uobliiti opi sustav znaenja, a filozofija je osuena na vlastito ukidanje. Krajnji oblik totalizacije iskustva, spontano ukida ostale uvjete i filozofiju koja je eljela ustanoviti komposibilnost s politikom. Socijalistiki puritanizam je prezirao

psihoanalizu , koja je po mom miljenju jedini istinski, moderni pokuaj utemeljenja koncepta ljubavi. Sa znanstvenim uvjetom su stvari sloenije jer su Marx i njegovi sljedbenici, ovisni o prevladavajuem pozitivistikom avu, uvijek teili uzdii revolucionarnu politiku na razinu znanosti. Njima valja zahvaliti pomutnju izmeu znanosti povijesti historijski materijalizam i pokreta kojim nas Povijest titi od stranputica politike. Suprotstavljali su svoj znanstveni socijalizam razliitim utopijskim socijalizmima. Zato se moe rei da se marksizam pripojio na dva ava, politike i znanosti. Budui da e prema materijalistikom shvaanju znanost svodi na svoje tehnoloko historijske uvjete, dvostruki se av artikulira preko preko prevladavanja politike koja jedina moe totalizirati i znanost, to je bilo oito kada je Staljin propisivao zakonitosti genetike, lingvistike ili fizike relativnosti u ime proleterijata i njegove Partije. Teza koju zagovaram jest: ako se filozofija zaplela u svoju neizvjesnost, moda jo od Hegela, razlog je u injenici da se uhvatila u mreu avova svojih uvjeta, koji su onemoguili uobliiti njihovu openitu komposibilnost. Zato je tono da joj je neto od vremena, naeg vremena, izmaknulo i da je o sebi stvorila izoblienu i ogranienu sliku. Ako sistematinost shvaamo kao sredstvo potpunog uoblienja etiriju generikih uvjeta filozofije, to ne zahtjeva da rezultati budu predoeni ili spomenuti, pri emu izlaganje izlae i pravila svog izlaganja, tada je za filozofiju bitno da bude sistematina, u to nije sumnjao niti jedan filozof od Platona do Hegela. To je priznanje da ona nije nemogua, nego je sputana povijesnom mreom avova. Postoje bar dva univerzalna propisa u nedostatku kojih vie nema razloga govoriti o filozofiji. 1. Ona mora raspolagati dogaajnim imenovanjima svojih uvjeta i omoguiti naporednu, pojmovno jedinstvenu misao matema, poema, politike invencije i Dvoje u ljubavi. 2. Paradigma prijelaza koja uspostavlja prijelaz misli u kojemu generike procedure nalaze svoj zaklon i prihvat, treba iznutra biti proeta tim zaklanjanjem i prihvaanjem. To znai da se filozofija moe odaviti jedino ako je sistematina na svoju ruku. U suprotnom, filozofija obznanjuje nemogunost sistema, to znai da je uavljena, da misao izruuje samo jednom uvjetu. Tvrdim da je danas mogue i potrebno raskinuti sve te ugovore. Potez koji ja predlaem jest puko i naprosto onaj filozofije, raskidanja avova. Ispada da je osnovni ulog, najvea tekoa, odaviti filozofiju od njezina pjesnikog uvjeta. Ono to je podarilo snagu pjesnikom uavljivanju, Heideggeru, daleko je od toga da bude raskinuto zato jer nije ak bilo ni propitano.

7. DOBA PJESNIKA Neposredno nakon Hegela, pjesnitvo i pjesnici o kojima govorimo nikako ne predstavljaju sve pjesnike ni svo pjesnitvo. Rije je o onima ije se djelo neposredno prepoznaje kao misaono djelo, za koje je poem upravo na mjestu na kojem zakazuje filozofija, mjesto jezika na kojemu

se iznosi neko miljenje o bitku i o vremenu. Ti pjesnici nisu odluili zamjeniti filoofe, oni nisu svjesno pisali o toj zamjeni. Suparnitvo filozofa i pjesnika je stara pria. Svi zavide pjesnicima. U vrijeme uavljene razvlaenosti filozofa, nastupilo je doba pjesnika. Neko je vrijeme, izmeu Hoelderlina i Paula Celana, poem obuhvatio i saeo treperavo znaenje onoga to je bilo samo to vrijeme, najotovoreniji pristup pitanju bitka, prostor komposibilnosti koje su zahvatila okrutna uavljanja, ponudio najmjerodavniju formulaciju iskustva modernog ovjeka. Cijelo se jedno razdoblje predstavilo takvim kratkim filozofijama kao sustavno i usmjereno razdoblje. Pjesnitvo je u usmjerene predodbe Povijesti ucrtalo dezorijentirajuu dijagonalu. Koliko je do mene, priznajem sedam kljunih pjesnika, za koje ne kaem da su najbolji, Hoelderlin, Mallarme, Rimbaud, Trakl, Pessoa, Mandeljtam i Celan. Nemogue je upriliiti natjecanje meu njima, oni su vremenski utanaili, obojili doba pjesnika i svi su pripadali vremenu nakon Parike komune koja je oznaila poetak dezorijentacije prikazane kao orijentalno usmjerenje. Iznosim, ipak, nekoliko primjedaba: 1. temeljna linija koju prate nai pjesnici, koja im omoguuje da izbjegnu posljedice filozofijskih uavljivanja, linija je svrgnua kategorije objekta. Tonije, kategorije objekta i objektivnosti kao nunih oblika predoivanja. Poezija je bitno deobjektivizirajua to nikako ne znai da je znaenje preputeno subjektu ili subjektivnome. Pjesnitvo ima strogu svijest o vezi to su je avovi ustrojili izmeu objekta ili objektivnosti i subjekta. Pristup bitku na kojem stoji pjesnitvo ne pripada redu spoznaje. On je dijagonalan suprotnosti subjekt / objekt. Pod time razumiju daa istina pjesme proizlazi iz injenice da njezin iskaz ne proizlazi ni iz objektivnosti, ni iz subjektivnosti. Bitak je nestalan i nedosljedan. Na nestalnosti oslonjen Celan. Pjesniku dezorjentiranost valja zahvaliti injenici da u sklopu vladavine zakona istine koja podriva i ponitava svekoliku spoznaju, postoji iskustvo koje je naporedno lieno i objektivnosti i subjektivnosti. 2. snaga Hedeggerove misli je u tome to je preklopio strogo filozofsku kritiku objektivnosti s njezinim pjesnikim ukidanjem. Shvatio je da ono to je fundamentalnu ontologiju odvajalo od nauavanja o spoznaji, bilo odravanje kategorije objekta, to je bila nit vodilja i apsolutna granica kantovske kritike. Proglasio je dekonstrukciju teme subjekta koja se smatrala posljednjim avatarom metafizike, prisiljavajui korelat objektivnosti. Strogo se pridravao temeljnog razlikovanja znanja i istine, ili spoznaje i misli, razlikovanja koje je latentni temelj pjesnikog pothvata. Dospio je do toke na kojoj je mogue filozofiju izruiti poeziji. Taj se av daje kao jamstvo snage, jer je istina da je postojalo doba pjesnika. Postojanje pjesnika podarilo je Heideggerovoj misli podlogu historinosti, djelotvornosti, uinilo je kadrom nositi se budui da se privid politike historinosti konkretizirao i rainio u uasu nacizma sa svojom jedinom opstojnou. Zbog toga bi se temeljna kritika Heideggera odnosila jedino na sljedee: doba pjesnika je dovrenom

potrebno je odaviti i filozofiju od njezina pjesnikog uvjeta. Dezobjektivizacija i dezorijentacija se danas vie ne trebaju izraavati pjesnikom metaforom. Dezorijentacija je pojmovno obuhvatljiva. 3. poem e pokazati, izloiti modernu znanost kategoriji objektivacije svijeta i subjekta kao ponitavajue volje. Heidegger montira antinomiju matema i poema na nain da se ona preklapa sa suprotnou izmeu znanja i istine, ili para subjekt / objekt i Bitka. Izvorni odnos pjesnika prema matematici se nadaje kao iskrivljeni odnos suparnitva, heterogeno zajednitvo na istoj toci. Na mjestu na kojem se odigrava zavjera sluaja i beskonanosti, pjesnitvo otkriva matem. Jer to je u osnovi matematika ako ne odluka da se misli o slovima? Poezija je posve svjesna dijeljenja misli s matemom, jer je naslijepo shvatila da matem, u svojoj pukoj literarnosti, u svome avu postavlja pitanje i ukida prevagu objektivnosti. Pjesnici su znali i bolje od samih matematiara da ne postoji objekt matematike. Heidegger je nadiao polje pjesnike mjerodavnosti koja ne ozakonjuje takvo poistovjeivanje i pristupa odjelito matemu ali i politici i ljubavi sasvim drugaijom obilaznicom. Poemu je priao, kao i ja, filozofijski apsolutizirajui politiku unutar marksistikog ava, uvelike iznad onoga to je stvarna politika bila kadra iznijeti o samoj sebi. Pozitivistiki su se filozofi odrekli znanosti u upadanju kojoj je, kakva god bila, obeanje bilo posve strano. 4. sredinji zahvat od kojega je mogue prihvatiti i misliti o nekom pjesniku, jest njegova metoda dezobjektivizacije, procedura, najee vrlo sloena, kojom se slui da bi proizveo istine na raun znanja. Upravo te procedure razlikuju pjesnike i vremenski odreuju doba pjesnika. Proizlaze iz stanja manjka i stanja vika. Objekt je ili poniten, povuen iz Prisustva vlastitim samounitenjem, ili je istjeran iz polja svog pojavljivanja, rainjen svojim samotnim izdvajanjem, postajui time zamjenjiv svakim drugim. Subjekt je sveden bilo odsustvom, bilo zbiljskim umnaanjem. 5. djelo Celana navjeuje na konanom rubu i u nutrini pjesnitva kraj doba pjesnitva. Celan dovrava Hoelderlina. 8. DOGAAJI Danas je mogue, nuno, razaviti filozofiju i obznaniti njezino ponovno roenje. Postaje imperativom uobliiti etiri uvjeta polazei od u cjelosti iznova nauavanja o istini. Iznova sastaviti nit modernog razbora, uiniti jo jedan korak u slijedu kartezijanske meditacije sve bi to bio tek proizvoljni voluntarizam, kada ono to mu je utemeljivalo znaenje ne bi steklo status kljunih, iznenadno dogoenih dogaaja. Upravo nam dogaaji matema, poema, misli o ljubavi i politike invencije propisuju povratak filozofije u mogunosti raspolaganja nekim duhovnim mjestom zaklona i prihvaanja za ono to je u tim dogaajima od sada imenljivo. Paul Cohen utemeljuje paradoks teorije o mnotvu i prvi ga put artikulira na posve demonstrativan nain u razaberivu pojmu onoga to je nerazaberiva mnotvenost. Ako uzmemo u obzir postojanje bilo kakvih generikih mnotvenosti koje ne ograniava nikakvo svojstvo jezika, ima izgleda da se pribliimo istini bitka nekog danog

mnotva. Ako istina nije prisutna u znanju, ako nema znanja o istini, nego postoji jedino proizvodnja istina, znai da je istina miljena matematiki u svom bitku dakle, kao ista mnotvenost generika, liena svakog jasnog odreenja, ostatak u odnosu na ono to je ona kadra razabrati. Nemogue je misliti kvantitativni odnos izmeu broja elemenata nekog beskonanog mnotva i broja njegovih djelova. Taj odnos ima samo oblik postojeeg vika: dijelovi su brojniji od elemenata, ali nikakva se mjera tog vie ne moe utvrditi. U toj se stvarnoj toci postojei viak u beskonanoj kvantitativnosti uspostavljaju velika usmjerenja misli. Nominalistika misao odbija taj rezultat i priznaje jedino postojanje imenljivih mnotvenosti. Ona prethodi dogaaju matema pa je stoga konzervativna misao. Generika misao doivljava nerazaberivo kao vrstu bitka svekolike istine, a opstojnost vika doivljava kao stvarnost bitka, kao bitak bia. Proizlazi da je svaka istina beskonani proizvod koji ovisi o dogaaju, nesvodiv na uspostavljena znanja, i jedino odreen aktivnou zagovornika tog dogaaja. Moe se rei da je generika misao, u najirem smislu, borbena misao. Valja se osmjeliti dati ime nekom dogaaju matema kojega smo mi filozofijski suvremenici. Sloit emo se ako kaemo kako je taj dogaaj nerazaberive ili generike mnotvenosti kao istinski bitak istog mnotva. U poretku ljubavi moramo ulaziti u dodatno pitanje o poloaju psihoanalize. Golemi doprinos bio bi da su filozofi odrali i iznova utemeljili kategoriju subjekta, u vremenu u kojem je filozofija, na razliite naine uavljenja, od njega odustala. Misao Freuda i Lacana pratila je proces desubjektivizacije doba pjesnika. Lako je mogue da ljubav nije bila sredinji pojam eksplicitnog Lacanova djela. Obilaznim unoenjem novina u misao koja se misli, njegov pothvat predstavlja dogaaj i uvjet za ponovno roenje filozofije. Nijedno nauavanje o ljubavi koje bi bilo tako duboko poput njegovog od onog Platonova u Gozbi s kojom Lacan neumorno dijalogizira. U susretu s bitkom kao takvim, na djelu je ljubav. Lacan. Ljubav je ono od ega se poinje misliti Dvoje, kalajui po duini vladavinu Jednoga. Ljubav je djelovanje paradoksalnog Dvoga, koje po sebi pripada ne odnosu, onom ne odvezanom. Ona je prilaenje Dvomu kao takvome. Zaeta u dogaaju jednog susreta, ljubav zacrtava beskonano ili nedovrivo iskustvo ime se Dvoje ve nepopravno ogreuje o zakon Jednoga. Svojim bih jezikom kazao da ljubav promie kao mnotvenost bez imena, ili generiku istinu o razlici spolova, istinu koja izmie znanju, posebno znanju onih koji se ljube. Ljubav je proizvoenje, u odanost spram dogaaja susreta, istine o Dvome. Na polju politike dogaaj je usredotoen na povijesni slijed priblino od 1965. do 1980. i svjedoio nejasnim dogaajnostima, Sylvestre Lazarus, nejasnima sa stajalita politike. Maj '68.i ono to je nakon njega uslijedilo, Kineska kulturna revolucija, iranska revolucija, radniki i nacionalni pokret Poljske, Solidarnost. U neizvjesnosti smo kako ih politiki imenovati. Maj '68. i Kulturna revolucija zajedno se referiraju na marksizam lenjinizam, ije se ruenje kao sistema politikog predstavljanja pokazalo kao upisano u samu prirodu dogaaja. Ono to se dogaalo, nije vie u njemu mislivo. Iranska revolucija uklopila se u esto arhaino islamsko propovjedanje, dok su jezgro narodnog

uvjerenja i njegova simbolizacija sa svih strana, nadilazili to propovjedanje. Nita nije jasnije potvrdilo da je neki dogaaj prekobrojan, od tog neslaganja izmeu neproninosti intervencije i uzaludne prozirnosti predodaba. Posljedica tog neslaganja jest da dogaaji o kojima je rije jo nisu imenovani, ili rad na njihovu imenovanju ni izdaleka nije dovren. Politika je danas, sposobnost vjerne i dugorone utanaenosti tog imenovanja. Filozofija svedena na uvjet politike omoguuje da se njezin pojmovni prostor potvrdi u jedinstvu s tom stabilizacijom iji je navlastiti proces strogo politiki. Ti dogaaji, Maj '68 i Poljska, sudjeluju u razavljivanju filozofije, tu svakako nije na djelu, kad je rije o politici, prijelaz na filozofiju. Pretjerana dimenzija dogaaja i zadatak to ga ta pretjeranost propisuje politici, uvjetuju filozofiju, jer je njena zadaa uspostaviti da politiki izmiljena imenovanja dogaaja budu komposibilna s onim to simultano prodire u poredak poema, matema, politike invencije i ljubavi. U poretku poema, u pjesmama iz doba pjesnika iitavam, poetski iskazano, priznanje da pjesnitvo vie nije nije dostatno samo sebi, da trai biti osloboeno ava, da se nada filozofiji osloboenoj od zaguljive vladavine poema. Prema mom miljenju, nije rije o prekidu nego o pjesnitvu kojemu se filozofija izruila. Zapovjed koju nam razdaje pjesnitvo, dogaaj za koji nas upuuje da mu drugdje iznaemo ime, pjesniki je zov na preradu zbirke koja e biti misaoni izraz naeg vremena. Doba pjesnika unijelo je u pjesnitvo njihov nemir i samotnost, a tu je samotnost filozofija jo poveala nadovezavi se avom. Najdublji smisao Celanova pjesnikog djela sastoji se u tome to nas je oslobodio filozofskog fetiizma poema, to je oslobodilo poem njegovih spekulativnih nametnika, vratio ga je bratstvu njegova vremena gdje e na dalje susjedovati s matemom, ljubavlju, politikom invencijom. Valja proizvesti pojmove i pravila misli, moda i prije svakog eksplicitnog spominjanja imena i postupaka. Moda sasvim blizu njih, ali oni moraju biti takvi da se preko tih pojmova i pravila, nae vrijeme moe predoiti kao vrijeme u kojemu se milju dogodilo ono to se nikad nije dogodilo i to nadalje svi mogu dijeliti, ak i ako je ne poznaju, jer je jedna filozofija za sve uspostavila zajedniki zaslon toga dogodilo se. 9.PITANJA Prvo meu tim pitanjima je pitanje ljubavi, ono koje zagovara svekoliku analitinost ljubavi. Posve je jasno da je ono u srcu politike novine, u vidu mjesta koje nadalje u njoj treba zauzeti sukob. Klasini je marksizam bio snani dualizam, proleterijat protiv buroazije. On je od antagonizma napravio klju svakog predoivanja politike. Politika je jedino bila misliva kao pokret Povijesti koji je ustrojio neko bitno Dvoe, utemeljeno u zbiljskome ekonomije i eksploatacije. Danas se trai misao politike kojoj to Dvoje ipak nije objektivna bit, ili radije, objektivistikom nauavanju o Dvome. Trebali bismo obrnuti pitanje o Dvome: nakon to je bilo sam primjer pojma sagledanog u objektivnosti, ono e postati to na to se nadostavlja nasumina proizvodnja povezana s nekim dogaajem. Mi emo radije misliti da nita nije tee od dvoga, nita nije spontano podlonije sluaju i upornome radu. Najvia zadaa ovjeka jest da proizvodi istodobno Dvoje i misao o dvome, uvjebavanje

Dvoga. Drugo pitanje je ono objekta i objektivnosti. Objekt lako moe postati kategorija znanja, on postavlja prepreku post dogaajnoj proizvodnji istina. Svekolika istina je bez objekta. Povlai li ukidanje kategorije objekta za sobom ukidanje kategorije subjekta? Bez svake sumnje, taj je uinak vidljiv u veini pjesama iz doba pjesnika. Kao uzrok elje jest odreenje subjekta u njegovu bitku. Subjekt koji vjeruje da moe nadii sam sebe, nije nita drugo dloi taj isti objekt, Lacan.