Naslov izvornika Predlo ak gr kog teksta p r e m a izdanju: Aristotelis ETHICA NICOMACHEA Recognivit brevique adnotatione critica instruxit I.

it I. Bywater MCMLXX

ARISTOTELOVA PRAKTINA FILOZOFIJA I ETIKA

1 PREDMET I METODA 1. Kao na tolikim drugim podru jima filozofije i znanosti Aristotel je kr io d putove filozofije ljudskim drvarima (Eth. Nic. X,10, 1181 b 15: & 1 ), i taj posao nazvao praktinom filozofijom obuhva aju i posebne discipline etiku, ekonomiku i politiku. Mi emo se zasad zaustaviti samo pri etici, njezinu mjestu u prakti noj filozofiji i polo aju ove posljed2 nje u Aristotelovu mi ljenju kao cjelini . Ako je svaka spoznaja ili prakti na ili poieti ka ili teoretska (Met. V, 1, 1025 b 25), onda prakti na filozofija tvori zasebnu i osebujnu sferu istra ivanja koja se ne mo e svesti ni na teoretsko ni na poleti ko podru je. Jer tu nije rije ni promatranju ni tvorenju, emu raspravljaju odgovaraju e grane filozofije i njihove posebne discipline, nego ovje jem djelovanju ili injenju, ini ma ili inidbama. Kad je tako, onda se ponajprije postavlja pitanje kako se i uop e po emu razlikuju tri glavna filozofska podru ja, a zatim se pita u emu je osebujnost podru ja prakse i prakti noga te ono zahtijeva specifi an pristup i njemu valja razviti posebnu filozofiju? Tek kada se s time makar u glavnim potezima upoznamo bit emo pripremljeni za razumijevanje Nikoma hove etike, pojedinosti njezine tematike te odnosa etike i politike kako ih vidi Aristotel u tom uvenom spisu koji zacijelo spada me u njegove najoriginalnije. Svi citati iz Nikomahove etike u daljnjem tekstu navode se ovdje prema prijevodu Tomislava Ladana. 2 Od op ih djela Aristotelu ovdje spominjemo: W. D. Ross, Aristotle, a complete exposition of his works and thought, New York 1960; Walter Brocker, Aristoteles, Frankfurt/Main 1974.
1

Filozofski fakultet Sarajevo

145 02

CIP Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveu ili na biblioteka, Z a g r e b U D K 17.01/. 02 ARISTOTELES Nikomahova etika / Aristotel ; prijevod s izvornika, bilje ke i rje nik nazivlja Tomislav La a ; predgovor i filozofijska redaktura Danilo Pejovi . Z a g r e b : G l o b u s , 1988. X X X I X . 269 str. ; 22 cm. (Biblioteka Episteme) Prijevod djela: ' E t n i k a Nikomaheia / Aristoteles. Novi otisak izd. iz 1982. u nakl. SNL. Aristotelova prakti na filozofija i etika; str. VXXXIX. Pogovor prevoditelja: str. 2 4 3 2 4 8 . Gr ko latinsko hrvatski rje nik temeljnih pojmova ili nazivaka: str. 25 1 269. Bibliografija i bilje ke uz tekst. Kazalo. ISBN 86 343 0376 4

Objavljivanje ove knjige sufinancirala je Samoupravna interesna zajednica znanosti SR Hrvatske

2. tome nam Aristotel pru a glavnu pouku u estoj knjizi Nikomahove etike u tekstu koji ima bitno zna enje za razumijevanje njegove dispozicije i artikulacije sredi njih filozofskih problema i njegova zahtjeva za specifinim pristupom svakome od njih. Prije svega rije je du i ovjejoj i analizi njezinih sastavnih dijelova, to se u potpunosti ne podudara s razmatranjem iste teme u spisu dui (De Anima). Ovdje se navodi da postoje dva dijela du e od kojih je jedan razuman () i drugi nerazuman () razuman se pak dio dalje dijeli na onaj kojim promatramo stvari kojima po ela ne mogu biti druk ija, i onaj kojim promatramo stvari koje se mogu mijenjati. Jednom dijelu razumne du e dakle odgovara nepromjenljivo ili nu no bi e, a drugome promjenljivo ili nepostojano {Eth. Nic. VI, I, 1139 a 4 sq; usp. i I, 13, 1102 a 2628), i ve prema samoj prirodi njima pripadaju srodni na ini spoznaje. Onaj dio razumne du e kojim promatramo nepromjenljivo bi e zove se znanstveni (), dok se drugi kojim promatramo sve promjenljivo naziva rasudbeni (), a iz dosada njeg je izlaganja ve jasno da ta dva na ina spoznaje znanstveni i rasudbeni ili pro mi ljajni, tako er na razli ite na ine posti u istinu. Naime u promatra kom ili teoretskom mi ljenju koje spoznaje na na in znanosti svrha se a to je istina posti e izrijekom i nijekom ( ), ali ostaje otvoreno pitanje kako s time stoji pri prakti nom ili inidbenom te poieti kom ili tvorbenom miljenju? 3. udoredno znanje pomo u kojega posti emo udoredni opstanak, krepost, i uop e znanje to vodi inidbu () i tvorbu () nije takve vrste u prvom redu zato to u njemu sudjeluje ne samo razumski nego i nerazumski dio du e: udnja ili te nja () u kojoj kao analogon izrijeku i nijeku nalazimo nastojanje i izbjegavanje to vo eno promi ljajem i izborom emu kasnije postaje djelatno miljenje i istina (1139 a 23). Prva je dakle zna ajka prakti noga znanja to u njemu sudjeluje i uvstvo, poriv, udnja, jer samo tako nastaje ono to mi danas nazivamo volja ili hotenje, i bez toga bi inidba ostala promatranje i ne bi nikada postala djelovanje. Prema tome, nerazumni se dio du e, usprkos otporu, dade voditi razumnim, i na taj se na in konstitu
VI

ira tema prakti ne filozofije, etike i politike, a udnja se navikom privikava na vodstvo razuma u inidbenoj djelatnosti, udorednu pona anju. Nadalje, rije je ovdje granicama teme, predmeta znanstvena ili teoretskoga znanja: to su stvari koje ne mogu biti druk ije. Bie pak koje ne mo e biti druk ije biva po nu nosti, ono je nepromjenljivo i vje no, nenasta lo i nepropadljivo, i uzor takve znanosti za Grke neko , a za neke i danas, jest i ostaje matematika. Sve ostale znanosti ukoliko su znanosti jesu to samo svojom ve om ili manjom blizinom tome uzoru. One po ivaju na onim logi kim postupcima koji se dadu u iti 1 mogu nau avati i detaljno su opisani u Drugoj analitici na koju se Aristotel i na ovom omjestu izrijekom poziva: zaklju ivanjem i dokazivanjem (1139 b 27 sq: , ). tj. bilo da se polazi od op enitosti, bilo da se dovo enjem ide prema njoj (). Znanje znanosti zato je op e i nu no, i moe se univerzalno primijeniti na svaki pojedini slu aj beziznimno. S obzirom dakle da je tema znanosti vje no, nepromjenljivo i nu no bi e te odgovaraju a po ela, ini se da je ono neprimjereno razumijevanju bi a koje mo e biti i ne biti, to pobli e zna i da je prolazno i promjenljivo, ili modernije re eno vremeno i povijesno, a upravo je takvo bi e tema prakti ne filozofije. Druga je prema tome zna ajka prakti noga znanja to je njegova tema promjenljivo bi e to bitkuje na na in mogunosti, a odatle slijedi i njegova trea zna ajka, naime to ono nastoji oko ne ega to jo nije ah mo e biti i utoliko se odnosi na ono budue. Sto se ve dogodilo ne moe se vie htjeti ni uzeti kao da se nije zbilo, promi lja se samo onome to se ima i mo e dogoditi (1139 b 5 sq.). No ako se u pro losti vie ni ta ne mo e mijenjati, nego samo u budu nosti, onda je inidba i odgovaraju e znanje ne to prospektivno i anticipativno. Bi e pak kojega je na in bitka u skladu s navedenim zna ajkama a uz to je ivo, razumno i dru tveno (politi ko), to je samo ovjek u svom udorednom bitku, pojedina nosti i zajedni tvu toma pi aktine filozofije. No Aristotel u istom kontekstu ubrzo dodaje kako ono sto mo e biti druk ije nastupa na dva na ina: kao inidba i kao tvorba (1140 a sq). Ima li se u vidu ono zajedniko me u njima, naime to se bave stvarima koje mogu
VII

biui i ne biti i bi em koje ne nastaje po sebi nego po drugome, bez obzira na strukturnu diferenciju na koju je upozoreno ve na po etku (1094 a 1 sq) izme u unutarnje i izvanjske svrhe te identitetu i razlici djelatnosti i djela, pitanje se sada postavlja o trije: u emu se jo sastoji pobli a razlika me u njima? 4. Ta je razlika u predmetu pa tema prakti ne filozofije nije ista kao i poieti ke (tvorbene, stvarala ke): inidba se odnosi na ljude, tvorba na stvari, praksa je odnos me u ljudima, proizvodnja je odnos prema stvarima. Ako je tako, onda jo preostaje da se utvrdi to razlikuje filozofsko znanje inidbe od znanja tvorbe? Jer ako se mjesto prakti noga znanja nalazi negdje izme u teoretskoga i tehni koga, pita se sada po emu se ono razlikuje od ovoga posljednjeg? Ponajprije, ini se, po tome to se naini spoznaje inidbe i tvorbe, razboritost () i umije e () nikako ne mogu zamijeniti, iako su svrhovito odre eni i uspostavljaju se odnosom svrha i izborom sredstava. Umije e se zacijelo dade reglementirati, obuhvatiti pravilima koja se mogu nau iti, uvijek se primijenjuju na isti na in, ali se s vremenom mogu i zaboraviti. Jer tu je rije ne emu poput pravila silogizma: op e se pravilo naprosto primijenjuje na pojedina an slu aj, npr. gradnja ku e, pravljenje cipela, i to svaki put iznova, ista se tehnika mo e bezbroj puta ponoviti. Naprotiv, razboritost se ne da nau iti ni iz knjige ni iz jednog postupka, pa ni odu iti, jer ako se ona zbiva kao promi ljeni izbor sredstava za postizanje svoje svrhe dobra, onda je to dobro ne samo za danas nego i za ivot u cijelosti (1139 a 25 sq.). Svrha dakle nije samo imanentna djelatnosti, nego je trajna i od va nosti za cijeli udoredni bitak ovjeka kao doti ne osobe. Nadalje, odnos op ega i pojedina nog, svrhe i sredstva, razboritost kao inidbena spoznaja sveudilj prelama kroz prizmu posebnosti konkretne situacije koja nikada nije potpuno ista u ivotu pojedinca i nikad se kao pojedina na ne ponavlja. Drugim rije ima, upotrijebimo li moderniji termin, nema apriornosti udorednog znanja, predvi anja konkretne situacije, razboritost se u i samo ine i ili djeluju i svaki put u novim okolnostima i tako izgra uje u ivotnom procesu bez apsolutne perfekaije i kona nog zavr etka. Zato ovjek moe i pogrijeiti u svojim postupcima, u djelovanju nema majstora kao u tvo VIII

renju. Izbor adekvatnih sredstava za postizanje_ svrhe svaki je put druk iji i slobodan od svake reglementacije I najposlije, inidba i razboritost to je vodi nikad nije uvstveno neanga irana, ona je dapa e svagda raspolo ena na stanovit na in koji utje e kako na izbor sredstava tako i na predo bu cilja, jer raspolo enje djelatnika djeluje dodu e ne na matemati ki sud, ali svakako na a nidbeni, pa i na samo po elo to se nalazi u svrsi (1140 b 14 sq.). Zacijelo ima i drugih posebnih odlika inidbene spoznaje, ali ovo dostaje da se ukratko ocrta tema prakti ne filozofije i poka e njezina nesvodljivost kako na teoriju ili znanost, tako i na proizvodnju ili tehniku. 5. Govore i tako iz razli itih aspekata predmetu ili temi prakti ne filozofije, mi smo na taj na in neizbje no ve ne to saznali i njezinoj metodi osebujnosti filozofskoga pristupa fenomenu prakse. No prije nego to je Aristotel u glavnim crtama prikazao zna enje froneze kao organa prakti ne filozofije, on je i ovdje morao podvr i kritioi intelektualizam etike Sokrata i Platona i apstraktnu op enitost njezine glavne teze da je krepost znanje, bez pobli eg odre enja modela toga znanja i stanovita kolebanja toga shva anja izme u krajnosti da se bit dobra mo e posti i pojmom znanosti ili ste i umije em. Kritioi platonske metafizike dobra posve eno je ve u po etnim poglavljima Nikomahove etike dosta mjesta, i svugdje se Aristotel obara protiv ideje dobra kao trans cendentnog principa po sebi i za sebe, koje u svom po sebitku i zasebitku tobo e bitkuje prije i nezavisno od svakog konkretnog ljudskog dobra dosti nog u djelovanju. Dobro po sebi ( ' ) i dobro uop e ( ) kako to tvrde prista e ideja, ima li toga u svijetu i moe li se ono susresti u ovjejem ivotu sada i ovdje? pita se Aristotel, i odgovara nije no! Pri tome je veoma obazriv i Platona kao svoga negda njeg u itelja ubraja u nama drage ljude koji su uveli ideje kao pralikove, iskonske oblike i uzore stvari, ali odmah dodaje kao mislilac: ako je rije istini treba odbaciti i ono to nam je blisko, jer iako nam je oboje drago, treba dati prednost istini (1096 a 4 sq.). Te i te Aristotelove filozofske argumentacije lei u njegovu modelu kategorijalnoga bitka, te bi dobro onda moIX

ralo imati toliko zna enja koliko je kategorija, a tada je nemogu e da bude jedno i op e, kakvo bi imalo biti kad bi dobro bila ideja. Nasuprot takvoj apstraktnoj op enitosti postoji samo ljudsko dobro za nas u konkretnom djelovanju, neposrednosti prakti ne situacije, pri emu se Aristotel na kraju poziva i na sli na izvo enja drugdje, napose u Metafizici, .mjesta koja svakako nisu malobrojna. Nisu rijetki autori danas koji upravo spomenuto mjesto u Nikomahovoj etici smatraju najzna ajnijim mjestom u cijeloj Aristotelovoj kritici Platona, a ujedno paradigma ti nim za kritiku svakog .stati kog platonizma. Da ga je tradicija otprilike tako razumjela pokazuje i poslovica to svoj postanak duguje ba ovom mjestu: Amicus Plato, sed imagis amica veritas! 6. Ako su predmet i metoda, kako istra ivanje naziva novovjekovno (miljenje, svagda komplementarni, onda smo sada ve mnogo blii tome to tra imo. Ponajprije, Aristotelov pristup prakti noj filozofiji nije metoda u novovjekovno dekartovskom smislu, ali ni u izvornom ari stotelovskom kao to slijedi iz onoga to nam je ve poznato biti teoretske ili znanstvene spoznaje. Naime phro nesis nije ni znanost ni umije e, a jedino je pri takvim dr anjima mogu naputak i reglementiranje, i ona je sama prakti na znanost spoznaja konkretnog i pojedina nog. Za razliku od znanstvenog i tehni kog znanja od kojih svako ima svojevrsnu apriornost te se njihov subjekt i objekt mogu odvojiti kao dva heterogena momenta, pri spoznaji ovjejeg djelovanja gdje su spoznaja i spoznato identi ni, to nije mogu e. Kao takva samo spo Zrtaja i samo znanje phronesis je partikularna i njezino se znanje ne moe odvojiti od djelovanja to ga ono vodi. tovi e, i neko znanje koje bi to prakti no znanje uzelo za svoj predmet, poput Hegelove Fenomenologije to svaku svijest ponovo pretvara u predmet svijesti, ne bi se kao razboritost moglo odvojiti od djelovanja. Upravo zato prakti na filozofija u iskonskom smislu nikada ne moe biti neka metafizika ili ontologija prakse ne to sebi samome protuslovno, pa niti metafizika udoredno sti kako je zami lja Kant shodno novovjekovnim pretpostavkama svoga mi ljenja istra uju i prakti ni um! Nasuprot tome, kada Aristotel govori praksi, etici i sredi njim problemima toga podru ja kao to su npr. bla enstvo, krepost, izbor itd., on uvijek nagla ava da je
X

njegovo izlaganje samo ocrt (), nacrt ili obris teme, a nikakvo sistematsko izvo enje, jer sam predmet ovdje to ne dopu ta, pa stoga ni sama etika nije, ne mo e i ne mora biti egzaktna znanost poput matematike, niti bi ona time to dobila, jer to, kako vidjesmo, protuslovi njezinoj biti, i zato njezino znanje nije lake no tee od znanja znanosti. Za ilustraciju navest emo nekoliko primjera gdje ta otvorenost problema izri ito dolazi do rije i. Kad na samu po etku Nikomahove etike nazna uje temu svojega prikaza Aristotel odmah napominje kako lijepe i pravedne stvari koje istra uje dr avni tvo () pokazuju mnogo razli itosti i nestalnosti (1094 b 14.15), a istu nestalnost imaju dobra . ... Imaju i dakle posla s takvim stvarima valja se zadovoljiti da se istina ozna i na grubo i u ocrtu, i govore i, dakle, stvarima to su ponajvi e takve te polaze i od takvih valja izvoditi d takve zaklju ke. Stoga na isti na in treba primiti i svaki od izrijeka: jer svojstvo je obrazovana ovjeka da u svakom rodu tra i onoliko to nosti koliko dopu ta nara\' doli ne stvari; jednako je naime od matematika primati puke vjerojatnosti kao i od govornika zahtijevati stroge dokaze (1194 b 1527). to je najvi e dobro kao cilj istra ivanja tako er e se odrediti barem u ocrtu (1094 a 24), nevoljama koje mogu utjecati na bla enstvo u ivotu pojedinca e mo da dosta jati op enit ocrt (1101 a 2628), kreposti op enito izloismo njihov rod u ocrtu (1114 b 26), kao to se i cijeli pou ak inidbi / k logos. mora izlo iti u ocrtu a ne u to nim pojedinostima (1104 a 13: ). Sli nih bi se mjesta na lo podosta i na drugim strani ama ovoga spisa gdje je pojam tvposa primijenjen na specifi an na in s obzirom na prakti ne probleme, ali se ta metoda u op enitijem vidu javlja i u drugim spisima, u teoretskoj filozofiji, ak i u Metafizici kada se ne to anticipira. Time se eli re i da je bit stvari op enito ve poznata, spoznaja pojedinosti doti ne stvari tako er ve uglavnom nazna ena i donekle, osigurana, samo to nije jo dovr ena nego je otvorena i upotpunjenje spoznaje tek predstoji. Iz dosad re enoga jasno je da takav na in spoznaje ne mo e zadovoljiti zahtjeve znanosti, za koju nam je iz
XI

Druge analitike poznato da se uz silogistiku slui samo sebi svojstvenom metodom apodeiktikom Kamo onda spada spoznaja u ocrtu, u koju to metodu, i javlja li se takav postupak istra ivanja mo da u samoga Aristotela kao alternativa apodeiktici? Zacijelo; to je Topika to se razvila iz dijalekti kih rasprava Platonove Akademije, ali ne samo kao naputak za dr anje govora i pomo retorici, kako mnogi povr no smatraju, nego kao svojevrsna alternativa apodiktiokoj metodi teoretskih disciplina, svojstvena, ini se, ponajve ma sadr ajnoj i strukturalnoj odre enosti prakti ne filozofije3: poznavanje s/tvari sebi samome (1142 a 1). Sudovi stvarima naime mogu biti apodikti ki, dijalekti ki i sofisti ki; poznato nam je iz logi kih spisa, i dok su ovi posljednji varljivi :i la ni, a apodikti ki strogi d nu ni, dijalekti ki sudovi u airistotelovskom smislu, saznajemo iz Topike, stoje negdje po sredini kao vjerojatni, te je zato i i mogu postupak prema kojem o svakom postavljenom problemu iz vjerojatnih stavova .moemo stvoriti zaklju k e . .. (Top. I, 100 a: ). Vjerojatne ili ugledne stavove susre emo u znanstvenim raspravama i prijeporima, ali i u svagda njem ivotu ukoliko ovjek ugledaju i se na ono to je ugledno, mudro i na dobru glasu razboritim pona anjem, tei svom dobru. Stoga prakti na filozofija nadovezuje na ono to se naj e e i obi no govori i ini, pa odatle onda odgovaraju im postupkom stvara i zaklju ke i ocrtava op e modele. 7. Time dolazimo do jo jedne bitne zna ajke istra ivanja prakti ne filozofije koja nam je ve i dosad mogla pasti u oi. Naime, kada god se u Nikomahovoj etici poinje izlagati neki problem Aristotel nikad ne propu ta makar kratko upozoriti na to to se tome op enito smatra, misli, dr i, govori, jer njegovo daljnje izlaganje sastoji se u prihva anju ili nadovezivanju (\\') na to io ljudi govore kao na vjerojatno mnijenje, naslu i vanje i pretpostavku, to e se u daljnjem prikazu i opravdati. Tako je prakti na filozofija hypoleptika u svo Na to su ve mnogi davno ukazali, me u prvima Vico i starija hermeneutika, zatim Gadamer, a u novije vrijeme i Otfried Hoffe: Ethik und Politik, Grundmodelle und probleme der praktischen Philosophie, Frankfurt/Main 1979, S.62 sq. I
3

joj metodi , polazi dakle od onoga to se zove sensus communis, a mi bismo rekli zdrava pamet, i tome se nakon odgovaraju eg razmatranja opet vra a. Tako kad ve u prvoj knjizi Nikomahove etike nabacuje pitanje najvi eg inidbenog dobra, Aristotel ne propu ta napomenuti: Sto se ti e same rije i sla u se gotovo svi, jer i svjetina i oni obrazovani ka u kako je to bla enstvo, pa poistovje uju 'dobro ivjeti' i 'dobro djelovati' s 'biti bla enim' (1095 a 1720). No i drugom prilikom, kad u petoj knjizi Nikomahove etike pristupa razmatranju pravednosti kao najve e klasi ne kreposti koja se gotovo izjedna uje sa samim bla enstvom, Aristotel opet nadovezuje na ono to se vidi i uje: Vidimo kako svi govore i pravednosti podrazumijevaju ono stanje koje ih pripravlja da ine pravedna djela... (1129 a 6 sq.), i potom zaklju uje: Stoga nek to i nama bude kao op e polazi te ( &). Ali isti na in ne vrijedi za stanja kao i za znanost i sposobnosti (Ibid.). I na ovom je mjestu posve jasna alternativnost prakse i teorije, hypolepti kog postupka spoznaje ocrta, i metode izvo enja i dokazivanja u znanosti. Ostaje me utim otvoreno pitanje: ako se ovako hypolepti ki polazi od ne ega poznatog to svi ve nekako razumiju, makar tek na najop enitiji i neo tar, vjerojatan na in, za to mu se onda kasnije iskustvom stvari ste ene bogatije i potpunije razumijevanje opet vra a? Kakav je to postupak kojim se istra uju sredi nja pitanja etike? Poi od nepotpuna razumijevanja stvari, njezina ocrta kojim se anticipira dalji tijek izlaganja, i opet mu se pou en iskustvom razumijevanja vratiti te tako polu iti tuma enje stvari, nije li to stari poznati put hermeneutike? Zacijelo. Dobar dio suvremenih interpretacija Aristotela, usprkos znatnijih me usobnih odstupanja sla e se ipak u tome da je Aristotelova prakti na filozofija, kako je prvenstveno izlo ena u Nikomahovoj etici, pravi obrazac hermeneutike. Naime u prakti noj filozofiji rije je samospoznaji ovjeka i njegovim odnosima prema sebi
4

Usp. Joachim Ritter, Metaphysik und Politik, Studien zu Aristoteles und Hegel; Frankfurt/Main 1977, S.6466. Ova knjiga ima zacijelo epohalno znaenje za suvremeni pristup Aristotelu, i razumijevanje odnosa Aristotela i Hegela ba s obzirom na prakti nu filozofiju.

XIII

i drugima, i najzad nrema cijeloj zajednici. Struktura je prakti ne spoznaje dakle kruna, ona te i u svom istra ivanju 'tame to ve nekako pretpostavlja kao polazi te, naime ivot kao dobar ivot (jHS ) u udorednoj i politi koj zajednici. Naziva li taj krug netko krugom prak5 6 ti ne filozofije , hermeneuti kom hypolepsis ili her meneuti kom metodom naprosto, u istinskom razumijevanju Aristotela i prakti ne filozofije ne igra vie bitnu ulogu, jer je vi e rije nijansama sli na suvremenog pristupa. Napokon, filozofska hermeneutika ne samo kao metoda duhovnih znanosti (moralnih, dru tvenih, humanih ili humanisti kih), nego uzeta ire kao jedna od vladaju oih suvremenih filozofskih orijentacija za koju je bitak ovjeka u povijesnom svijetu i njegovo razumijevanje ono posljednje odakle filozofsko mi ljenje polazi i kamo se vra a, u Aristotelu prepoznaje svoga najve eg u itelja, emu je po svoj prilici najvi e pridonio njezin eminentan 7 predstavnik Gadamer . 8. Ispostavlja se najzad da je phronesis dugo tra eni model prakti noga znanja koje se ne razlikuje od teoretskoga i njegove istine samo svojom vjerojatno u, nego shodno svom hermeneuti kom zna aju i svojim ishodi tem od konkretnog i pojedinanog u vremenu od sada njosti prema budu nosti i natrag preko pro losti ponovo u sada njost. Dakle kao neko kru no kretanje koje uvijek obuhva a i nas, jer smo mi sami sa svojim mogu nostima i ono to se zbiljski zbiva nerazdvojno povezani. Stoga je takvu znanju inidbe strana svaka dogmati nost, apo dikti nost i apstraktna univerzalnost, jer su ba konkretni uvjeti ti na koje se ima primijeniti op e pravilo. Gadamer zato s pravom podsje a na Vicovu borbu protiv .univerzalne pretenzije kartezijanskog matematiziranja cje Usp. Hoffe, op. cit. SJ1. Usp. Ritter, op. cit. S.64, 66. 7 Usp. Hans Georg Gadamer, Wahrheit und Methode. Tu bingen 31972, naro ito paragraf Hermeneutika aktualnost Aristotela; prijevod S. Novakova Istina i Metoda, Sarajevo 1978, str. 345 58. drugim aspektima hermeneutikog problema usp. njegovu raspravu Hermeneutik als praktische Phi losophie u zborniku: Rehabilitierung der praktischen Philoso phie, Band I, Herausgegeben von Manfred Riedel, Freiburg i Br. 1972, S.325344.
6 5

lokupnog znanja i njegova pozivanja na sensus commu nis na tragu humanisti ke tradicije (koji nije isto to i 8 consensuis gentium) . Mogli bismo mo da s na e strane dodati da model Aristotelove kritike Platonove ideje dobra koja praksu objektivno svodi na teoriju jo i danas aktualan i pou an u svjetlu diskusija i prijepora u filozofiji i znanosti na ega stolje a. Poznato novokantovsko razlikovanje nomoteti kih i ideografskih znanosti kao i Diltheyovo suprotstavljanje obja njenja i razumijevanja kao specifi nih metodika prirodnih i duhovnih znanosti kre e se u biti oko istog problema mogu nosti spoznaje onoga to se mijenja s ovje jim opstankom u svijetu i sitoga je povijesno. Heideg gerova hermeneutika tubitka kao analitika egzistencije u mila je epohalan prodor svojom hermeneuti kom diskusijom kartezijanske ontologije 'svijeta' 9 ukazav i na za palost novovjekovne metafizike u oko talu ontologiju stvari (Dingontologie) svode i cjelokupno bi e u svijetu na prirodnu stvarnosnost (Naturdinglichkeit), ali tek je njegovim nastavlja ima Gadameru i Ritteru po lo za rukom da poka u koliko suvremeno filozofsko mi ljenje duguje Aristotelu ba kao utemeljitelju prakti ne filozofije uop e, a napose etike i politike kao samostalnih disciplina. Odatle je vidljivo da status prakti ne filozofije danas jednako kao i ontolo ka fundiranost dru tvenih i humanisti kih znanosti mo e biti prijeporan i ostaje naizgled takav vjerojatno samo za filozofski naivne poziti viste. Naprotiv, filozofski relevantne rasprave biti prakse i prakti ne spoznaje, metodi istra ivanja, doma aju i va enju njezinih iskaza u prakti nim (moralnim, dru tvenim, duhovnim) znanostima pokazale su upravo protivno, otvorile niz novih pitanja i problema, ali se pri tom sveudilj potvr uje da su obrisi sto ernih rje enja anticipirani ve u Nikomahovoj etici. tome rje ito govore i Gadamer op. cit. S.1720; prijevod str. 4750. Martin Heidegger, Sein und Zeit, 71953, Tubingen, S.95 102, ali Descartesovo poimanje svijeta kao res extensa jo ne dokazuje da su tako mislili ve Parmenid i Aristotel, kako Heidegger u to doba svoje I faze vjeruje, predbacuju i ovom posljednjem da je glavni krivac za vulgarni pojam vremena u emu ga toboe nekritiki slijedi i Hegel! Usp. S.420 i d.
9 8

XV

XIV

novije diskusije na tu temu, naime odnosu teorije i prakse izme u istaknutih predstavnika hermeneutike na jednoj 10 i kritike ideologije na drugoj strani . Da ta diskusija nije bila bez odjeka i me u drugim pravcima suvremene filozofije pokazuje i novija literatura 1 1 , ali je p r i tom karakteristi na skoro potpuna odsutnost aksiologije ili filozofije vrijednosti: s dana nje filozofske scene kao da je i eznula!

II E T I K A I POLITIKA 1. Kada je rije Aristotelovoj prakti noj filozofiji koja se s obzirom na predmet postupno diferencira na etiku, ekonomiku i politiku, obi no se ove discipline poimaju razdvojeno i gubi se iz vida njihovo bitno jedinstvo to proizlazi iz prirode sama djelovanja, doma aja prakse i cilja inidbe. No jo se e e zaboravlja da ta cjelina, a prema tome i njezini dijelovi, bivaju razumljivi samo ako se promatraju u sklopu cjelokupnosti Aristotelova mi ljenja kao nu ne posljedice njegovih op ih po ela. Stvar je dakle u tome da se ponajprije uo i kako i za to ovje je djelovanje kao praksa ili inidba koja te i prema svom cilju odgovora temeljnim s t r u k t u r a m a Aristotelove ontologije, teoretske filozofije kako nara ona predle i u Aristotelovoj Fizici i Metafizici. No i itu postoje neke stare predrasude. Govora li se tako teleolokoj strukturi prakse i tehnike dopu ta se da te djelatnosti, pa ak i sve djelatnosti kao takve, doista te e nekoj svrsi i mogu se stoga razumjeti samo kao svrsishodne (svr ne), ih jo bolje, budu i da su ovje je ili promi ljene svrhe na djelu opravdano je shvate li se ove kao smi ljeni ciljevi, jer se svjesna svrsishodnost odre Hermeneutik und Ideologiekritik. Mit Beitrgen von Karl Otto Apel, Claus von Bormann, Rdiger Bubner, Hans Georg Gadamer, Hans Joachim Giegel, Jrgen Habermas, Frankfurt/Main 1971. 11 tome svjedoi ak i analitiki pristup problemu. Usp. G. H. von Wright, Explanation and Understanding, Ithaca 1971, i prijevod A. Pavkovia, Objanjenje i razumevanje, Beograd 1975.
10

uje i kao ciljnost. Dotle dok se govori ovjeku, smatraju tako neki, sve je jo nekako u redu, ah kad se te leolo ka struktura prenosi na ostalu prirodu izvan ovjeka, onda se postupa dogmatski i nekriti ki postulira svrsishodnost ondje gdje je ne mo e biti, jer je priroda toboe na elno kauzalno odre ena, a uzroci su ne to drugo 12 nego svrhe ! Ostavimo li pri tom po strani zbrku koja se na taj na in stvara uno enjem novovjekovnih shva anja u jasnu Aristotelovu nauku etiri uzroka kamo jednako spada causa efficiens i causa finalis, postavlja se pitanje kako s time stoji u samoga Aristotela, i nadalje, ima li njegova prakti na filozofija, napose etika, neku dublju metafizi ku pozadinu, vrst ontolo ki temelj, ili izme u ljudske i izvanljudske prirode zaista zjapi takav nepremostiv jaz, kako smatraju ti kriti ari? Istina je upravo obratna: ne samo to prakti na filozofija i etika po ivaju na solidnim ontolo kim temeljima, nego su tovi e sredi nji pojmovi prakti ne filozofije zami ljeni analogno strukturi prirode i bitka uop e. Budu i dakle da je sama priroda svrsishodna, nikakvo udo to tako stoji i s ovjekom: i on ima svoje poradi ega ( ) i svoju svrhu (), pa tako i svaka njegova djelatnost svoju posebnu svrhu, to napokon ima svoj posljednji razlog u samoj izgradnji bitka! Bitak je uop e naime izgra en dvodimenzionalno, kao mogunost (, potentia) i kao zbiljnost (, actus), a priroda u cjelini nije ni ta drugo nego neprekidan proces, neprestano raznovrsno i mnogostruko obra anje mogu nosti u zbiljnost koja je svrha, a to se obraanje () javlja kao kretanje (), to poblie istra uje Fizika, dok se Metafizika zadovoljava striktnim opisom dvojakog na ina bitka ili ontolo kog modaliteta 13 . Je li ba svako kretanje beziznimno entelehijski odre eno obra anjem mogu nosti u zbiljnost, ovdje nas se dalje ne ti e. Priroda (narav) shva ena je tako kao bitak u pokretu (kretanju) u skladu sa svojim iskonskim imenom (),
12 Tako otprilike novokantovci tumae i kritiziraju Aristotela, navlastito Natorp i Nicolai Hartmann. Usp. njegovu knjigu: Teleologisches Denken, Berlin 1951. 13 Met. IX. Usp. i nau knjigu Realni svijet; temelji ontologije Nicolaia Hartmanna, Beograd 1960, str. 99101.

NIKOMAHOVA ETIKA

XVI

XVII

jer ona se ra a, raste d razvija, pa tako i svako ivo bi e kao mogu nost tei svojoj svrsi, naime svr etku ili savr enstvu to potpunije zbiljnosti ili prisutnosti. ovjek je tako er ivo bi e pa i njegova priroda nosi u sebi op e zna ajke bitka, mogu nosti kao ivotne te nje to se tijekom cijela ivota kao svrhe ozbiljuju. ivot svega ivoga dakle, slijedi samo op e ustrojstvo prirode da postigne svr etak, to nipo to ne zna i prestanak ili konac ivota nego vlastito savr enstvo. Jer svrha cilj je, ikako Aristotel nebrojeno puta isti e, ono najbolje. Pitanje je sada: kako se ovjek kao bie mo e ozbiljiti, kako on ispunjava svrhu svoje prirode ili posti e ailj ivota, jer je to isto? Svaki je ivot djelatnost, i ako priroda samo u djelatnosti (ispunjava svoju svrhu, ozbiljuje svoje mogu nosti i sklonosti, onda se ini da i ovjek tako ispunjava svoj ivot. Specifi nost je pak ovjejeg ivota u tome to je njegova djelatnost ozbiljenje njegove ovjeje mogu nosti i sklonosti, ispunjenje njegova bitka u vlastitu cijelu, uop e injenju, postupanju, djelovanju, i to je ono to se poima kao praksa ili inidba. 2. No ako je praksa to to ovje ji ivot posebno odlikuje i ime se on razlikuje od drugih ivih bi a, onda se mo e trei da je ona ispunjenje njegove prirode ili biti. Koje su pak pobli e zna ajke ovjeka kao inidbenog bi a? Dvije su takve odredbe to se kao sto erne i bitne citiraju u filozofiji i znanosti otkada se misao evropskoga Zapada upoznala s Aristotelovom ba tinom. Prva odredba glasi: ovjek je po prirodi (naravi) politiko bie (Eth. Nic. I, 5. 1097 b 11: ; Pol. I, 2. 1253 a 2: ). Odredbu politiko zacijelo se ne smije shvatiti u novovjekovnom niti uop e dana njem smislu, jer ona je mnogo dublja, bogatija i svestranija. To da je ovjek po prirodi politi an zapravo zna i isto to i dru tven, zajedni an, te da ba na taj na in ozbiljuje svoju svrhu to se udruuje u zajednicu () koja u Gr koj toga doba predstavlja grad () i Siru okolinu, to je dakle grado dr ava mala po opsegu i pu anstvu, ne to poput na e Dubrova ke republike. Oznaka pak po prirodi govori nam tome da ovjek pojedinac samo u zajednici s drugima moe posti i svoju pravu pojedina nu prirodu, ispuniti svrhu svog ivota, XVIII

i to samo na onaj na in kojd mu je kao bi u svojstven inidbom. Jer pravo se djelovanje nio e o itovati samo u polisu kao zajednici, izvan toga ovjek prestaje biti ovjekom, ne mo e ispuniti svoju svrhu, dovesti do oz biljenja svoje sklonosti i mogu nosti. I ovdje se dakle potvr uje op a ontolo ka struktura prirode na specifi an na in kao bitak zajednice, M posve sigurno ndje nikakvo skloni te opora ili horde, niti puko zajedni tvo stanovanja, nego zaviaj slobodnih gra ana. Druga odredba glasi: ovjek je jedino ivo bie koje ima um i govor (Pol. I, 2. 1253 a 910 ' ), pri emu odmah vidimo da gr ku rije logos na suvremen jezik moramo prevesti s dvije na e: um i govor, jer logos na ovom mjestu zna i oboje. Kad bismo irekld samo: umno, dli namjesto toga samo: govorno bi e, ini nam se da bi se time izgubio puni smisao Aristotelove odredbe iz koje se ne smije ispustiti mi ono jedino. Naime, malo nie Aristotel spominje d druga iva bi a to ive dru evno i imaju i glas razaznaju bol i ugodu, ali se samo govorom drugome mo e priop iti korisno i kodljivo, a tako i pravedno i nepravedno! injenica da ovjek jedini ima logos ukazuje zacijelo na njegovu osebujnu prirodu koju karakterizira um to se o ituje u polisu, zajednici gdje se odjelovljuje pravednost i nepravednost, a da bi do toga do lo lanovi te zajednice koji ive u njoj moraju mo i me usobno djelovati to pak nije mogu e bez uzajamne komunikacije. Tako je logos kao govor glasno smisleno o itovanje um ske prirode ovjeka to se ostvaruje u zajednici i na taj na in zapravo rezultat njegove dru tvenosti ili zajedni kog bitka. Nipo to obratno, kao da bi ovjek kao samac ve posjedovao logos i onda se naknadno jo mogao udru ivati u zajednicu s drugima gdje bi uz put onda i progovorio! U tom smislu ima opravdanja re i da je logika narav ovjeka posljedak njegove politike naravi. Govornost je ovjeka zacijelo ono to kao komunikacija omogu uje zajedni tvo, ali samo ondje gdje postoji polis, u njemu se umska priroda ovjeka o ovje uje kao gra anstvo i posti e svoj cilj u ivotu s drugim pojedincima kao gra anima. Tek ovdje napokon mogu a je pravednost i sloboda u irokom sklopu politikih ustanova zajednice. Po tome se ljudska zajednica kao politika i razlikuje od svake horde, opora i dru evnosti p ela i
II*

XIX

mrava, kao i od svake azijatske despotije. I to je prava tema politike ili dr avni tva gdje je znanje neodvojivo od djelovanja, jer se unutarnja umska priroda ovjeka posredstvom dr ave kao ljudske zajednice i javno govorom potvr uje kao op a. 3. Odavno je zapa eno i ukazano na okolnost da uvodna i zavr na poglavlja Nikomahove etike zapravo raspravljaju politici (u ranije nazna enu smislu) kao dr avni tvu i gra anstvu, tovi e ak i nabacuju sto erne probleme njegove Politike. Za dana njeg ovjeka zacijelo iskrsava pitanje nije li na taj na in etika izigrana, utopljena u politiku i rtvovana ne emu to je njoj u biti tobo e strano, jer to se danas ini vie me usobno udaljeno i tu e no etika i politika! . . . U biti stvari, me utim, nije tako, jer bilizinu i jedinstvo etike i politike Aristotel je ve upoznao u svoga u itelja Platona, a i ivotno ga je iskustvo tome bogato pou ilo poznanstvo s gr kim politi kim ivotom njegova doba. Ako se dakle s pravom ukazuje na injenicu da je Aristotel osniva etike kao samostalne filozofske discipline, tome valja dodati: zacijelo, ali samo u jedinstvu s politikom, jer to je zapravo jedna stvar14 i samo se iz perspektive toga jedinstva uo ava i njihova razlika. Utoliko vie ne za u uje da je etika kao nauka dobru u isti mah i nauka najvi em dobru koje se posti e samo u dr avi, te je prema tome u tom smislu kao takva ve i politika. Zato politika ili dr avni tvo i jest najpo glavitija znanost to je zaista nadre ena ostalima (Eth. Nie. I. 1. 1094 a 26). Kao najvi a svrha ona dakako ukljuuje sve ostale svrhe . . . pa iako je po eljno i dobro samo za pojedinca, ljep e je i boanskoje posti i ga narodu i dr avama. Budu i da je takav cilj na ega istra ivanja, ono je stanovito dr avni tvo (1094 b 11: & . . . ). ini se po svemu da bi bilo gotovo neumjesno dokazivati kako takvo razumijevanje odnosa etike i politike nije ni najbla e procjenjivanje dr ave nego poimanje same stvari: kao to je za nas prije pojedinac u svagda njem ivotu, tako je po sebi prije zajednica no pojedinac kao njezin gra anin, i samo ona otvara adekvatan prostor za svako pojedina no djelovanje, susret s drugim pojedincem na svim razinama od obitelji do dr ave kao cjeline, i u
14

tom se prostoru me uljudskih odnosa konstituiraju pojedine politi ke ustanove ili institucije te najzad sama javnost kao opinstvo, ukratko sav eti ki i politi ki ivot zajednice. U tom smislu ispravno je re i da samo politian ovjek mo e biti i eti an, a ne obratno, a to se dvoje razdvaja i udaljuje samo onda kad se dr ava kvari i zastranjuje. Da je dobro zajednice temelj za dobro pojedinca morala je priznati ak i novovjekovna politi ka teorija, makar zaobilazno i protiv volje bur oaskog individualizma, o tro suprotstavljaju i privatnost morala javnosti politike, ime je definitivno izgubljeno njihovo bitno jedinstvo 15 . Ne gube i iz vida tu bitnu jedinstvenost prakti no filo zofskog horizonta etike i politike, Aristotel vi e puta izrijekom isti e da se tek na toj razini raspoznaje to je dobro i zlo kao takvo; jer to je tako er zada a dr avni tva: Prou avanje u itka i bola pripada filozofu dr avni tva, jer on je graditelj one svrhe s obzirom na koju svaku pojedinu stvar nazivamo zlom ili dobrom uop e (1152 b 14: d'vaSbv ). Ba se zato govore i i zakonima kao umjetninama dr avni tva (1181 b) i ogra uje od sofisti ke retorike koja poku ava da politiku pretvori u tehniku. Sofisti naime nikad nisu ni dospjeli do toga da spoznaju to je dr avni tvo, jer im nedostaje prakti no znanje to se posti e samo eti kim i politi kim iskustvom, a nikako samo poukom dr anju govora. No nerazdvojnost politike i etike pokazuje se i na drugi na in, te se ini da vai i obratno: ne samo to je politika u izvornom i opisanom smislu etika, nego je i etika ta koja obvezuje politiku. Kada se npr. u desetom poglavlju osme knjige Nikomahove etike razmatraju razli iti oblici vladavine i izlae poznata nauka tri vrste dr avnoga Tipine primjere takva poimanja pruaju Hobbes i Ma chiavelli. Hobbes polazi od naelne oprenosti ljudske prirode i dobra drave, moralnosti i politike, kako bi suverenu dao pravo da ih dravnom silom pomiri u interesu gra anskog mira. Machiavelli pak, slino Hobbesu, smatra da su za odranje drave doputena sva sredstva prihvaajui tako rascjep izme u morala i politike. Tek Hegel na Aristotelovu tragu ponovo uspostavlja njihovo jedinstvo, a razdvojenost ovjeka i gra anina u gra anskom drutvu pokuava nadmaiti u udorednosti drave. Usp. Osnovne crte filozofije prava, prijevod D. Grlia, Sarajevo 1964.
XXI
15

Usp. Ritter, op. cit., S.106132.

XX

poretka monarhija, aristokracija i demokraciji, te njihovoj zastrani (1160 a 31 sq.), onda se ne ini ni ta drugo nego se istra uje kako prijateljstvo prerasta u zajednitvo analogno dijelovima dr avna zajedni tva ( ) ostvaruju i stanovite stupnjeve pravednosti. Iz tako shva ena op eg jedinstva etike i politike u Aristotela slijedi da se udoredni bitak ovjeka moe potvrditi samo u odnosu prema drugima, ivoj komunikaciji i interakciji unutar dru tvenih ili politikih ustanova, a ne izvan njih u osami privacije, istoj unutra njosti neke moralnosti izvan tih odnosa kao puki osjeaj i glas savjesti, u nemo nu apeliranju na ne to to ba nije da jest ali tobo e treba da bude nema mjesta pti joj perspektivi! Ako je priroda ovjeka tako shva ena kao inidba to se ozbiljuje u zajednici polisa, onda i poznato sofistioko suprotstavljanje physisa i nomosa, prirode i zakona, gubi tlo pod nogama i nalazi svoje razrje enje u ethosu\ Dvodimenzionalnost prakti ne filozofije kao etike i politike time biva razumljiva kao bitna pretpostavka svake od njih uzete za sebe, a isto tako i u uzajamnoj obveznosti. Tu bi bilo pravo mjesto da se progovori i ekonomici, razlikovanju ekonomike i hrematistike itd., ali sve to na ovom mjestu zasad moramo ostaviti po strani.

I I I ETIKA I SLOBODA 1. Aristotelova etika, kako vidjesmo, dana njem ovjeku postaje pristupa na i razumljiva samo ukoliko se on prethodno upozna s pojmom prakti ne filozofije, te shvati nerazdvojno jedinstvo etike i politike. Me u Aristotelovim spisima posve enim prakti noj filozofiji Isti e se na prvom mjestu Nikomahova etika i dosad je bila rije njezinu op em filozofskom zna enju kao svojevrsnoj sintezi gr kog udore a i politi kog ivota to su koncentri no ogleda u filozofskom poimanju ovjeka, emu neposredno ni ta ne govori teoretska filozofija. No ta knjiga i kao filozofska etika u kojoj predle i izvanredan primjer utemeljivanja i razradbe te discipline ve vie od dva tisu ljea u evropskoj duhovnoj povijesti slui kao uzvi en obrazac i m u d r i uzor svake prave etike. Nijedna (kasnija XXII

eti ka teorija nije mogla mimoi i Aristotela, nego se naprotiv svojski morala raspravljati s Nikomahovom etikom, kako s postavljanjem sto ernih problema, tako i s njenim skladnim normativnim sadr ajem. Pri lektiri i studiju ove etike mora se na svakom koraku zadr ati na umu i slijede e. Sve to se tu govori etici Ima u istu mah kognitivnu i normativnu funkciju, svaka je definicija nekog eti kog pojma tematska i finalna ujedno, a pojmovi nisu odre eni supstancijalno s obzirom na neko dobro po sebi i za sebe, nego relacionalno u odnosu na dosti no djelovanje, ukoliko se naime idotini fe nomeni pokazuju i potvr uju samo inom u interakciji i (komunikaciji, i nemogu e ih je stoga otkriti bilo kakvim pukim motrenjem. 2. Nikomahova etika zapo inje konstatacijom op eg zna aja kako svako umije e, istra ivanje, znanost, djelovanje i pothvat tee nekom dobru (1094 a 1: ) i odmah podsje a na platonsku (misao da je dobro ono emu sve te i. Zatim se ukazuje na razli nost svrha ve prema tome je li svrha imanentna djelatnosti ili je to neko djelo izvan svrhe, po emu se i razlikuju dvije glavne djelatnosti, inidba i tvorba. Iz 'toga je konteksta tako er posve jasno da se pojam dobra gotovo izjednauje s pojmom svrhe, to je i razumljivo imaju li se u vidu ontolo ki temelji Aristotelova mi ljenja. Ovdje su pak posrijedi pojmovi pomo u ;kojih se odre uje tema prakti ne i poieti ke filozofije te najzad i same etike, jer ona je iznad svega nauka dobru kao svrsi ljudskih ina ili djela. No etika ne pita samo bilo kakvu dobru, jer to na svoj na in pita i ekonomika kao nauka korisnim dobrima za ljudske potrebe, niti samo uspore uje razli ita dobra u nekom redoslijedu jer bi je to odvelo u lo u beskona nost, nego se naprotiv odmah pita najviem dobru (1094 a 23: ) u ovome svijetu, emu sve te i i radi ega jest sve ostalo, za im ovjek najvi e udi radi dobra samoga. Nema sumnje da je taj pojam u Aristotela stvoren svojevrsnim okretanjem perspektive Platonove ideje dobra ti onostranosti u ovostranost, s neba na Zem lju i u skladu s time bogat zna enjima. to je ono estito i pravo, valjano i plemenito, lijepo i prikladno i skladno, pa se stoga u etici dobro i lijepo naj e e javljaju kao sinonimi. Kad je tako op enito odredio temu etike (makar se u ovom kontekstu vie spominje politika), Aristotel su XXIII

kladno perspektivi prakti ne filozofije upozoruje da neiskusni ljudi kao npr. mladi i nisu prikladni slu a i toga nauka (1095 a), jer im nedostaje ivotno iskustvo, i vi e puta isti e kako tu nije svrha znanje nego djelovanje (1095 a 5: ). Ukoliko se dakle uspostavlja eti ko znanje ono ne polazi od apstraktnih principa nego od eti kog iskustva djelovanja kao svoje podloge, a zatim mu se vra a kako bi ga vodilo i sveudilj se potvr ivalo u djelovanju, otkriva dakle poznatu nam ve strukturu hermeneuti koga kruga. 3. Najvi e dobro kao svrha i cilj ovjejeg djelovanja zacijelo tra i i pobli u odredbu, i Aristotel je nalazi na tragu javnoga mnijenja gdje se svi sla u oko rije i, ali ne i oko njezina zna enja. Svi naime smatraju da je to blaenstvo (1095 a 19: , to dolazi od rije i i dobar ili blag duh), i to se esto pogre no naziva sreom tj. onim to iznenada su sree, dok se bla enstvo u pravu smislu, kako e se vidjeti, posti e samo dugotrajnom vje bom i navadom: dobro ivjeti ili dobro djelovati cio ljudski vijek. Oko toga to je blaenstvo ljudi se razilaze, jer za jedne je to u itak, za druge bogatstvo, za tre e ast, itd. Polaze i od toga to se govori i uzimaju i to u obzir onoliko koliko treba Aristotel ne ostaje pri tome nego tra i prikladnu filozofsku odredbu pojma blaenstva. Pri tom ne silazi od na ela k stvari nego se uspinje k njemu uzimaju i na znanje to je nama poznato i tra i da onaj tko to kani razumjeti mora biti ne samo bistra glava nego i prikladno odgojena pona anja (1095 b 5), jer tu je po elo injenica prakti nog iskustva. Drugim rije ima, eti ko znanje ili teorija ve pretpostavlja eti ku praksu, i tko sam nije dobar ovjek_i prikladno se ne ponaa nikada nee moi nita razumjeti ni nauiti iz etike. Najprije on mora slobodno nakaniti da bude dobrim ovjekom, da bi djelatnim iskustvom bivao sve bolji. Lo u ovjeku stoga etika ne mo e zna iti ba ni ta do prazne igre rije ima, iz knjige se tako er ne moe naprosto nau iti da se bude dobrim, ali injenica da je netko lo ovjek nipo to nikome ne prije i da mo e npr. dobro nau iti matematiku ili fiziku, jer teoretsko je znanje li eno svake obveznosti prema drugim ljudima. Naprotiv ,kognitivno i normativno na podruju etike sainjava jednu nedjeljivu cjelinu,i to se ispostavlja odmah odredbom same teme istra ivanja. XXIV

4. Pojam bla enstva kao najvi eg dobra i samosvrhe tako er se distancira od nekih naizgled bliskih pojmova kao JO je u itak ili naslada (1095 b 16: ), te se ovdje ne propovijeda nikakav hedonizam. Pored spomenutih shva anja bla enstva kao u itka, bogatstva i asti kao ni ih spominju se zatim jo dva na ina ivota koji e se kasnije ispostaviti kao najvi i: politiki ( ) i misaoni ili promatra ki ( ; 1095 b 19). Prije no to e dati svoju odredbu bla enstva, Aristotel e se jednako tako distancirati od Platonove ideje dobra po sebi d za sebe negdje s onu stranu ovozemaljskog ivota, te nazna iti razliku u dobrima u razli itim djelatnostima kao to su npr. lije ni tvo, voj skovodstvo itd. Tako je kona no ra i en put za sklop nekoliko me usobno povezanih odredaba od kojih svaka isti e po jedan od bitnih aspekata bla enstva: a) Kao prakti no dobro bla enstvo je najvi e dobro, jer se njega uvijek bira radi njega samoga, a nikada radi drugog (1097 b). Ono je krajnja svrha. b) Bla enstvo je samodostatno (1097 b 7) i ono ivot ini po eljnim budu i da mu ni ta ne nedostaje. c) Bla enstvo je zadaa ovjeka kao ovjeka (1097 b 25), a budu i da je ovjek razumno bi e, ono je djelatnost due prema razumu. d) Kao najvi e ljudsko dobro bla enstvo je djelatnost du e prema kreposti (1097 b). Kad je dakle bjelodano kakva sve zna enja moe imati dobro i pokazano da ideja dobra u supstancijalnom smislu nije prikladna za etiku, preostaje da se dobro pojmi kao ovjeku dostina najvi a svrha djelatnosti. Tako shva eno dobro kao energeia du e zapravo je njezina postojana te nja prema svrsi, i na taj je na in taj pojam odre en relacionalno u skladu s op om strukturom ovjejeg bitka i bitka uop e kao kretanja od mogu nosti prema zbiljnosti. Kao glavni pojam etike dobro se u daljnjem poimanju odre uje kao krepost (), to izvorno zna i vrsno a, vrlina, izvrsnost, hrabrost, krasota, ast, plemenitost, jakost. Ona je zacijelo ljudska sposobnost, no Aristotel je ipak naziva i ne im boanskim (1099 b 11 sq.)! Kakva je to zapravo sposobnost uzeta pobli e, ako nije samo neka slu ajna i pomjenljiva kob nego djelatnost, ini se postojanija i od znanstvene spoznaje, i traje cijela XXV

 ivota uz prikladnu dastatnost vanjskih dobara ili nepotrebitost? Dosad je njoj bila rije samo u glavnim crtama. 5. Ako je bla enstvo djelatnost du e prema 'kreposti, a sama je du a sastavljena od razumskoga i nerazumskog dijela, u tom nerazumskom dijelu uz hranidbeno raslinski opet ima jedan dio koji se dodu e opire razumu i bori protiv njega, ali na neki na in i sudjeluje u njemu. To je onaj udni dio due ili nagon koji je najdjelotvorniji u snu (1102 b 5), a na javi poti e ovjeka na djelatnost tkao poriv i u kreposna je ovjeka podre en razumu da ga ovaj obuzdava i vodi. Dana njim jezikom re eno to je ono to zovemo voljom, a bez njezina poticaja kao pokretne snage nema djelatnosti! Shodno toj dvostrukoj naravi du e i kreposti se dijele te imogu biti razumske i udoredne (1103 a 5: . . . 9), pa su tako npr. mudrost razboritost razumske (ninske) krepostima plemenitost i umjerenost udoredne. Na taj se na in tako zami ljenim pojmom kreposti osigurava i uva jedinstvo due kao volje i razuma, integritet osobe i nerazdvojnost etike i znanosti, to se u novome vijeiku postepeno gubilo sve do romanti kog pro tivni tva du e i duha (L. Klages) i zaka njelog spa avanja izgubljene savjesti znanstvenika u na im danima . . . Pitanje je sada: kako se te kreposti mogu ste i kao stanja, jer se nitko ne ra a krepostan ni poro an nego to tek postaje djelatnim ivotom. Dok se razumske kreposti stje u i dobivaju poukom za to treba iskustva i vremena, udoredne se kreposti stje u navikom ili obi ajem u prilog emu Aristotel navodi i etimologiju rije i ^ udore e io se razvila iz rijei obi aj, navada (1103 a 17), pa se tako vje banjem stekla navada a narav ili ud ovjeka dobila svoj red, to i mi izra avamo na im rije ima: udore e, udorednost, djelorednost. U itelj u dorednosti nije prema tome naprosto vlastita ud nego udoredni poredak ljudske zajednice, obi aji su i navade postali pravila pona anja, ili modernije re eno, to su norme djelovanja. Kreposti se dakle ponajprije ne stje u ro enjem niti se u e poput teoretskoga znanja, jer kako to Aristotel opetuje etika se ne prou ava da bi se naprosto znalo to je krepost, nego zato da bismo postali dobri (1103 b 2). No kako i na koji na in to pobli e posti i, lima li mo da neko na elo kreposti? XXVI

U duhu tradicije gr koga na ina ivota i starih oa koje se valja ugledati Aristotel smatra da bi to mogla biti sredina kao jednakost izme u suvi ka i manjka, jer sve ono to je prikladno i skladno te razmjerno u naravi, to je lijepo i dobno u ljudskom ivotu. U svemu se naime o ituje sumjernost ili simetrija od likova biljaka i ivotinja do razmjera oblika ljudskoga tijela i proporcija umjetnina u djelima kiparstva i graditeljstva. No kad je rije inidbi kao ljudskoj djelatnosti, onda to ne e mo i biti naprosto matemati ki razmjer kao to je to slu aj npr. s aritmeti kom proporcijom ili sredinom same stvari (1106 a 36), nego e se tu morati uzeti u obzir i nas same te zadovoljiti uvjet da to bude sredina prema nama ili za nas, po mjeri ovjeka ! 6. Na temelju svega toga ini se da su napokon ste eni elementi za glavnu odredbu eti ke ili udoredne kreposti ilo nosi dinamiku me uljudskih odnosa: Dakle, krepost je stanje s izbornom ( ) zapravo srednost u odnosu prema nama ( ), a odre ena na elom, naime onim kojim bi je odredio razborit ovjek. Ona je srednost izme u obaju poroka ( ), onoga prema suvi ku i onoga prema manjku . . . Otuda, prema bivstvu () te odredbi koja govori to je ona u biti ( fjv ), krepost je srednost (), ali prema najboljem i pravednom, ona je krajnost (; 1106 b 36 1107 a 8). To je mo da najzna ajnija odredba Nikomahove etike, jer se u njoj plasti no poput reljefa nalazi zgusnuta cijela Aristotelova eti ka nauka. Poku ajmo ovdje svratiti na u pozornost samo na najva nije momente te uvene odredbe kreposti: a) Krepost je izborno stanje zna i da bez izbora koji je prema samom pojmu slobodan, nema udorednosti. Ona je svagda ponajprije alternativna mogunost da u ljudskim stvarima ne to bude ili ne bude, mo e se izabrati jedno ali isto tako i drugo, jer mogu nost bez alternative i nije nikakva mogu nost nego li enost mogu nosti. b) Krepost je srednost za nas ili prema nama zna i da je ona uvijek prikladna konkretnoj situaciji djelovanja i karakteristi na za svakog pojedinca, jer na podru ju prakti noga istina je pojedina nost. c) Krepost je srednost izme u obaju poroka, manjka i suvi ka, kao skladnost i potpunost analogno op oj sime XXVII

trlji u prirodi i umjetnosti zna i pravu mjeru, ne to emu se ni ta ne mo e dodati ni oduzeti a da se ono ne ugrozi u svom bitku. d) Krepost je prema bivstvu i biti, dakle u ontolo kom pogledu, srednost, ali u eti kom smislu vrhunac ili krajnost dobrote i pravednosti. Pri pobli em razmatranju me utim ispostavlja se da se taj model ne mo e primijeniti na svaku djelatnost i stanje, jer su neka od njih ve po svom pojmu poroci i nevaljal tine kao npr. kra a i umorstvo, ali to zacijelo ne mo e staviti u pitanje opravdanost temeljnog modela i pojma udoredne kreposti. To me u ostalim pokazuje i provizoran katalog najpoznatijih kreposti te odgovaraju ih poroka u sedmom poglavlju druge knjige gdje se kao prva navodi hrabrost () kao srednost izme u straha i drskosti, zatim spominje umjerenost ) kao srednost izme u krtosti i rasipnosti, dakle dvije kardinalne platqnske kreposti. Tome slijede dareljivost, velikodunost, blagoudnost, prijateljstvo itd., ali za udo izostaje pravednost kojoj je kasnije posve ena cijela peta knjiga. razumskim se krepostima raspravlja u estoj knjizi, dok su ostale posve ene analizama pojedinih udorednih kreposti, navlastito raznim oblicima prijateljstva. Filozofskoj o trini, minucioznosti opisa i analiti koj suptilnosti trezvene Aristotelove rasprave te ko se nalazi premca ti cijeloj filozofskoj literaturi, pa zato i nije udo da su se tim stranicama vjekovima nadahnjivala pokoljenja evropskih duhova od Cicerona do Goe thea. 7. Navedena glavna odredba kreposti na prvom mjestu isti e da je krepost nakana ili izbor 16 , a budu i sve djelatnosti mogu biti voljne i protuvoljne, izbor je ne to voljno to se ti e stvari u na oj moi (1112 a 30), a to su dobre i lo e stvari. Kao to do tih stvari ne mo emo doi naprosto znanjem niti ih polu iti pukom udnjom, tako je za pravi izbor karakteristi an moment promiljaju () ne svrhama nego sredstvima za postizanje tih svrha Usp. tome poblie znaajna razmatranja Helmuta Kuh na: Der Begriff der Proliairesis in der Nikomachischen Ethik u spomenici Die Gegenwart der Griechen im neueren Denken; Festschrift fr H. G. Gadamer zum 60. Geburtstag, Tbingen 1960, S.123141.
16

(1112 b 13), jer kao to ni lije nik ne promi lja tome da li e lije iti nego kako e i ime lije iti da bi postigao dobru svrhu zdravlje, tako ni ovjek kada djeluje. Odatle je jednom za svagda apsolutno jasno da dobro kao svrha promiljajem bira ne bilo kakva nego samo svrsishodna tj. dobra sredstva, svrha kao cilj odlu uje sredstvima i oni se nipo to nikada ne mogu odvajati, a upravo je to u novovjekovnu shva anju palo u zaborav, kako to egzemplarno pokazuje npr. Machiavelli 17 . No premda su promi ljaj i izbor me usobno veoma bliski, promi ljaj ipak prethodi izboru ili odluci, i im je ne to promi ljeno odmah je ve izabrano i slijedi kao inidba. Tako je izbor po elo inidbe kao promi ljena udnja koja ve raspola e sredstvima za postizanje svrhe. Dragocjena Aristotelova razmatranja izboru i promi ljaju kao komplementarnim momentima tj. jedinstvu cilja i sredstava prisutnom u onome to bismo mi danas nazvali voljnom odlukom, uvode nas u sredi nje zbivanje u dorednosti kao slobode. Pokazuje se da je sloboda odgovorna inidba u izboru ili izabrani in, d zapravo je isto ka emo 11 sloboda je izbor ili izbor je sloboda, jer pod prisilom nema udorodne slobode, ni izbora ni odgovornosti. Sve to ovjek u ini protuvoljno tj. ne prema vlastitu nego tu om izboru, tu oj a ne svojoj volji, ni im ga ne obvezuje i gubitak slobode ukida sam bitak udored nosti. Vlastita nakana ili odluka pojedinca ostaje posljednja instancija udoredne slobode, a promi ljaj, ili modernim rije ima, savjest, nezamjenjiva. Stoga pojedinac samo slobodnom odlukom mo e prenijeti svoju volju na drugoga ili zajednicu, i opet je, ako tako odlu i, oduzeti. U protivnom nestaje svako vrsto tlo etike i politike, i ovjek prestaje biti osoba i postaje stvar, a ini se kao da novovjekovno iskustvo to obilno i potvr uje . . . Rascjep izme u svrhe i sredstava tu je potpun, ime etika i politika spada na tehniku lukava vladanja, emu svjedoe i slijedei zapanjujui reci: I napokon, u djelima svih ljudi, a navlastito vladara, kod kojih nema priziva ni suda, gleda se na svrhu. Neka dakle vladar pazi na to da pobje uje i da odri dravu; sredstva e se uvijek smatrati kao asna i svatko e ih hvaliti, jer svjetina se zanosi prividom i uspjehom same stvari; a na svijetu nema doli svjetine. . . Usp. Niccolo Machiavelli, II Principe, 1513; prijevod Iva Frangea, Vladar, Zagreb 1952, str. 75, podcrtao D.P. XXIX
17

XXVIII

Samo je po .sebi razumljivo da (takav pojam udoredne slobode u Aristotela upravo kao izbor ima svoj filozofski prius i posterius, te nije dokraja razumljiv bez ontolokog pojma slobode na jednoj, i pojma politike slobode na drugoj strani. U Metafizici tako itamo: . .. Slobodnim . . . nazivamo ovjeka koji ivi radi sama sebe, a ne radi drugoga (982 b 26: ). Ukoliko je dakle ovjek samosvrha i podvrgnut je .samo svom vlastitom vodstvu, slu a samo sebe, on je u ontolo kom smislu slobodan, i zato udoredna sloboda ina tom temelju gradi svoju .mogunost izbora. Na drugoj pak strani i politi ka je sloboda .tako zami ljena da tek ona dokraja i u potpunosti ozbiljuje udorednu slobodu: Slobodi pak kao prvo pripada da se naizmjence vlada i biva vladan (Pol. VI, 2. 1317 b 1: . . . & ). Jer dobar se i kre postan ovjek kao gra anin jednako vlada kad je sam na vlasti i kad stoji pod njom zato to je u oba slu aja kao ovjek i kao gra anin slobodan! Tome se kao istini politike zacijelo ni danas ni ta ne mo e dodati, uz jednu bitnu napomenu: gr ki je ovjek kao gra anin polisa potpuno bio slobodan, ali je ta sloboda imala i svoje nali je u tome to je bila ome ena granicom grkoga svijeta, naime bila je sazdana na ropstvu, jer za robove i barbare nema polisa ni slobode, pa prema tome ni ovje tva ni gra anstva. Aristotelovo opravdanje ropstva u Politici zacijelo je i granica principa slobode u njegovu .miljenju i protuslovi samom tom principu, jer kako je ve i Hegel primijetio, princip slobode za svoje ostvarenje bezuvjetno tra i openitost, a provedba toga principa u svijetu ostat e povijesna zada a slijede e epohe 1 8 . Vorlesungen ber die Philosophie der Geschichte; Theo rie Werkausgabe Band 12, Frankfurt/Main 1978, S.31; Filozofija povijesti; prijevod V. Sonncnfelda Zagreb 1951, str. 3435: Tek je u Grcima sinula svijest slobodi, a zato su i bili slobodni, ali su oni kao i Rimljani, znali samo da su neki slobodni, ne ovjek kao takav. To nisu znali ak ni Platon ni Aristotel. Zato su Grci imali ne samo robova, uz to im je bio vezan ivot i bit njihove lijepe slobode, nego i sama njihova sloboda bila je dijelom samo sluajan, prolazan i ogranien cvijet, a dijelom ujedno tvrdo ropstvo onoga ovjenoga, humanog.
18

8. Veliku pozornosti posvetio je Aristotel i razmatranju pravednosti(),to je tako er ne to vi ezna no, ali se pomnom filozofskom analizom ipak dade ra laniti i pojmovno pobli e odrediti, pa e se pokazati da je ona ne to najvi e .me u krepostima. Kao najzna ajnija klasi na krepost ona je u opem smislu kao pravednost naprosto savrena krepost, jer okuplja sve ostale (1129 b 30). Pravednost u posebnom smislu javlja se na dva na ina: kao pravednost u razdiobama npr. asti, i kao pravednost koja ispravlja i izjedna uje npr. u nagodbi (1130 b 30 sq). Prva se zove diobena pravednost ( , iustitia distributiva) i ona se dr i na ela razdiobe prema zasluzi, dok se druga zove izjeduaujua pravednost ( , iustitia commutativa ili correotiva) nastupaju i u ugovorima i izjedna uju i strane ugovornice u pravima to odatle proistje u. U skladu s poznatom grkom sklono u za matemati ko kao uzor simetrije, pomo u matemati kog obrasca razja njava se i specifi nost obje vrste pravednosti. Ako je naime pravednost op enito razmjer, diobena se pravednost pokazuje kao geometrijska sredina, dok se izjedna uju a razumije kao aritmetika, dakle obje kao razli iti razmjeri. Pita li se danas razlikujemo li i mi takve dvije vrste pravednosti, odgovor e biti potvrdan, iako su izvorni termini zaboravljeni. Zar se i u na e doba ne isti e krilatica: Svakome prema zasluzi, premda ve ina ljudi pravednost uop e u prvi mah razumije u drugom obliku, naime kao jednakost. No istinska se pravednost uop e polu uje samo tako da jedan oblik dopunjuje drugi, te diobena pravednost svakome osigurava toliko koliko zaslu uje, a nipo to jednako koliko i ostalima, dakle nekome vie a dru Zanimljivo je kako Friedrich Engels nastavljajui tu Hege lovu misao sudi nunosti ropstva kao podloge razvitka grke i evropske povijesti, pa i kasnijeg napretka: Tek je ropstvo omoguilo diobu rada izme u ratarstva i industrije u veem razmjeru, a time i cvat staroga svijeta, helenstva. Bez ropstva ne bi bilo grke drave, grke umjetnosti i znanosti; bez ropstva ne bi bilo rimskoga carstva. A bez helenstva i rimskoga carstva kao temelja ni moderne Evrope. Ne treba nikad zaboraviti da cio na ekonomski, politiki i intelektualni razvitak ima za pretpostavku stanje u kojemu je ropstvo bilo jednako nuno kao i ope priznato. U tom smislu imamo pravo rei: bez antiknoga ropstva ne bi bilo ni modernog socijalizma:! Usp. Anti Dhring, Zagreb 1945, str. 187. XXXI

XXX

game manje. U protivnom, to bi ina e imala da zna i dana nja parola: Svakome prema radu? ako ne svakome razliito u razmjeru s njegovim zalaganjem. Druga pak vrsta pravednosti svagda jednako tretira sve pojedince pred zakonom, i ukoliko se ona primjenjuje na sudu, sudac je prepolovitelj (1132 a 31: ), jer svakoj strani daje jednako. Jednakost pred pravom samo je pak ishodi te za postizanje prve vrste pravednosti, naime diobene, jer jednakost pru a prigodu ili ansu svakome da svojim djelovanjem stekne i zasluge koje e ga odlikovati i davati mu neku prednost pred ostalima, vrsno u kojom se on razlikuje od ostalih, pa prema tome zaslu uje i razli it a ne jednak postupak. emu bi se ina e pojedinci javno isticali, slavili te primali odlikovanja i nagrade za svoje posebne zasluge?! Nadalje, ako je uzajamnost ono to je pravedno, onda je pravda tj. zakonska ili sudbena pravednost zadovoljena: svakom inu slijedi i uzvra aj prema razmjeru i tako uspostavlja jednakost. Ako dakle netko ne to po ini, toliko mora i pretrpjeti, jer tako se vr i pravda, i to je pravi izvor svakog kaznenog prava to ga izrie sudbeni pravorijek: prestupnik zasluuje kaznu! Izjedna uju a je pak pravednost kao kvantitativna tako er izvorom svake ekonomike, izvorom diobe rada meu gra anima u dr avi i uvjet da npr. graditelj i postolar mogu razmjenjivati plodove svoje tvorbe (rada), dakle temelj uzajamnosti razmjene nu nih dobara me u pojedincima, radi ega se oni postepeno me usobno i udruuju u zajednice u kojima obavljaju razli ite a ne iste poslove, te svatko prema svojim sposobnostima ini svoje, naime ono za to je sposoban i najbolje odgovara njegovoj prirodi. Da bi najzad moglo doi do takve op e razmjene dobara za podmirenje nu nih potreba prona lo se sredstvo koje sve izjednauje i zbog toga je uveden novac (1133 a 20). Kao neka sredina novac omogu uje da se razli iti u inci izjedna uju i bivaju sumjerljivi kao npr. nekoliko kreveta i ku a, jer nema nikakve razlike da li se pet kreveta razmjenjuje za ku u ili pak novac vrijedan pet kreveta (1133 b 28 sq) 19 . Kulturna uloga razmjene i ekonomike uop e
19 Kao veliki tovatelj Aristotela Marx rijetko propu ta odati priznanje njegovu geniju, pa i na ovom mjestu, naime zato

Aristotelu je dakle dobro poznata, jer bez sumjerljivosti ne bi moglo ni biti zajedni tva ni polisa, a kako se ti poslovi obavljaju s obzirom na udoredno dobro, ast i ljudsko dostojanstvo, tome vodi brigu etika. Kvantitativna jednakost stvari u razmjeni i ljudi u ekonomici dakako ne mo e nikada ukinuti njihovu kvalitativnu razli itost, oba se oblika pravednosti me usobno dopunjuju, a etika se ne mo e svesti na ekonomiku. 9. Iz dosada njih se izvo enja jasno mo e zaklju iti da se pravednost sastoji u inidbi, tovi e da se pravednost uop e ponajprije ozbiljuje u politikoj ili gra anskoj pravednosti me u slobodnim gra anima u polisu, jer gdje nema slobodnih pojedinaca ondje ne mo e biti ni slobodne zajednice (dakako uz ve spomenutu povijesnu ograni enost gr kog na ela politike). Me utim ni ta politi ka pravednost nije posve jednostavna, jer se i ona pojavljuje na dva na ina, naime kao prirodna () i kao zakonska (; 1134 b 18 sq), kao to se jo i danas razlikuje prirodno, i zakonsko ili pozitivno pravo. Ustanoviv i tu razliku gr ki su sofisti oboje me usobno o tro suprotstavljali, te i Aristotel prihva a to razlikovanje ali nipo to kao apsolutno. Razumije se po sebi da je ono to je po prirodnom pravu ja e i trajnije nego ono to je naprosto stvar konvencije ih do govora, kao to je to slu aj s pojedinim zakonskim propisima koji se od vremena do vremena mijenjaju npr. carinski ili prometni propisi u skladu s dnevnim potrebama zakonodavnog reguliranja ljudskih postupaka ili inidaba, te op im politi kim ili ustavnim poretkom. No ni prirodno pravo nije apsolutno, vjeno i nepromjenljivo za sva vremena i sve narode: sve je to promjenljivo, pa ipak je ne to po prirodi, a ne to nije po prirodi (1134 b 30). U emu je onda prava razlika prirodnog i zakonskog prava? ini se u tome to prvo slijedi iz same prirode stvari, dok drugo tek zakonski regulira samu stvar i mijenja svoja pravila prema potrebi i koristi. Npr. po prirodi stvari nepravedno je krasiti i nekoga umoriti, i nema toga zakonodavstva na svijetu koje bi ikada propisalo obratno, naime da je pravedno krasti i nekoga umoriti. to je otkrio odnos jednakosti u izrazu robnih vrijednosti. Kapital I, preveo M. Pijade, Zagreb 1947, str. 25.
I I I NIKOMAHOVA ETIKA

XXXII

XXXIII

Pozitivno zakonodavstvo u raznim dr avama i razli itim razdobljima veoma raznovrsno regulira takve nepravedne ine, prijestupe ili zlo ine, blago i o tro, od ka njavanja kra e odsijecanjem desne ruke do dana njeg ukidanja smrtne kazne u mnogim dr avama. No da sudac pravedno sudi i presudi potrebno je dvoje. Ponajprije to je sposobnost da op e pravilo ili zakon pri mjereno primijeni na pojedina an slu aj; i drugo, da pri tom bude nepristran, jer nepristranost {) je, ini se, ona krepost koja kao spona posreduje izme u prirode same stvari i pozitivnog zakona, dakle izme u prirodnoga i zakonskog prava (1137 a 31 sq). Pri svemu tome zacijelo ne treba nikad zaboraviti da u Aristotela ono to je pravo najve im dijelom uop e nije kodificirano, ali se ipak sigurno znade to je to, jer se ono ravna prema obi ajima i navikama polisa, bez obzira je li rije pravednoj razmjeni i posudbi bez lihve, naslje ivanju obiteljskog imetka, obvezama djece i roditelja, pokopu i posmrtnoj po asti mrtvima, itd. Sukob staroga prirodnog prava i novoga zakonskog ni u kom slu aju nije samo predmet jurisprudenoije nego, kao to vidimo, i Aristotelova tema etike, i tome se jo 20 i danas vode zna ajne filozofske diskusije . No za razliku od Aristotelova poimanja prirodnog prava to je tako er podlo no promjeni, novovjekovna prirodopravna tradicija ga za svoje potrebe smje ta u neki transcendentni prostor gdje ga tobo e ni sam Bog ne mo e promijeniti 2 1 . U povijesti gr koga svijeta pak, kojemu raspravlja Aristotel, do lo je do takva konflikta staroga i novoga udore a koji pru a i okvir za tragediju gdje sudbina njezine junake neminovno odvodi u smrt. Kao primjeri naj e e se navode Eshilove Eumenide, Sofoklova Antigona U tom je pogledu znaajan pokuaj Lea Straussa, Natural Right and History, Chicago 1953, i prijevod Prirodno pravo i istorija, Sarajevo 1971, te iva diskusija to ju je on izazvao; tome usp. Gadamer, Istina i metoda, str. 352354, 554556; zatim: Ritter, op. cit. S.133183. 21 Usp. Hugo Grotius, Ne iure belli et pacis, (1625), paragraf 10, 5. Slino i Spinoza. Da je potreba za prirodnim pravom u me unarodnim odnosima i danas veoma iva pokazuje i primjer Ujedinjenih naroda i njihova Opa deklaracija pravima ovjeka donesena zakljukom Generalne skuptine 1948. XXXIV
20

itd., dok je kominu stranu sukoba prikazao nenadma ivi Anistofan. Da zaklju imo tu zna ajnu diskusiju polo aju i zna enju prirodnoga prava, zadr imo na umu da ono za Aristotela u prvom redu ima kritiku funkciju naspram svakoga zakonodavstva i pravnog pozitivizma. 10. Napokon, jo ne to krepostima uop e, i napose razumskim krepostima, jer njihovu rasporedu i redoslijedu zavisi i najbolji na in ivota, posljednja svrha etike. Prema poznatoj ve razdiobi du e na razumnu i nerazumnu, izbor ili razumna udnja je pokretni uzrok djelatnosti, i nema dobre inidbe bez spoja mi ljenja i znaaja (1139 a 32 sq.). Imaju i na svakom koraku u vidu jedinstvo teorije i prakse, Aristotel smatra da ukupno ima pet na ina kojima du a posti e istinu . . . : umije e, znanost, razboritost, mudrost, umnost (1139 b 16), i to su zapravo te razumske kreposti. Budu i da nam je u oentu ve od ranije poznato to su umije e i znanost, potrebno je da ukratko upoznamo ostale tri razboritost, umnost i mudrost, kako bismo ispravno shvatih njihovu posebnu ulogu u spajanju mi ljenja i djelovanja. Razboritost je eti ki spoznajni organ, mo promi ljanja stvari probita nih za dobar ivot, inidbena sposobnost prema razumu u pogledu dobrih i lo ih stvari, ona je zapravo sama dobra inidba (1140 b 6: ). Um () je sposobnost spoznaje poela iz kojih znanost zaklju ivanjem sve izvodi, jer ona svoja najvi a poela ne posjeduje sama nego ih dobiva od vie, umske spoznaje, a ova ta po ela neposredno uvi a (1141 a 8). Mudrost () je najzad ona najvi a spoznaja to nad ma uje i umnost jer u sebi sjedinjuje umije e i znanost (1141 a 7 sq.), a kao najpotpunija tako er umnost i znanost, naime mo izvo enja i prva po ela ujedno, omogu uje njihov spoj, i zato se ti e najuzvi enijih stvari. Razboritost i mudrost na taj su na in dva na ina i stupnja spoznaje koji se me usobno znatno razlikuju. Budu i da se razboritost ti e ljudskih stvari a umnost najuzvi enijih, netko tko je razborit ne mora biti i mudrac, kao i obratno, te zato Tala i Anaksagoru mo emo nazvati mudrima, ali ne i razboritima (1141 b 5), jer oni nisu marili za ljudska nego samo za najuzvi enija dobra i mnogo bo anskije stvari no to je ovjek. Naprotiv se razboritost mo e shvatiti kao ne to poput ravnitva, premda im bit nije ista. Jer i dr avni tvo se III* XXXV

brine oko op ih i zajedni kih stvari, kao to se razboritost skrbi oko pojedina nih, bavi se naime ovjekom samim i pojedincem (1141 b 30), ali za jedno kao i drugo potrebno je iskustvo to obi no nedostaje mladim ljudima. Razboritost je tako er kadra povezati udoredne i razumske kreposti u djelovanju ovjeka, sjediniti njegov udoredni i umski bitak u jedinstvenu cjelinu. Ili drugim rije ima: samo pamet t j . razboritost dobra ovjeka moe u initi i mudrim. Dakako da je za to potrebna i stanovita domiljatost kao dio razboritosti, to nije puko lukavstvo. Jer prakti ni silogizam polazi od dobra kao svrhe, a to je po elo razumljivo samo onome tko ve jest dobar, a nevaljalost izopa uje inidbena po ela i udoredno rasuivanje te lo ovjek ne mo e stoga ni biti razborit (1144 a 3135). 11. Zavr na deseta knjiga ponovo nas vra a razmatranju bla enstva kao najvi ega dobra, ali sada oboga ena rezultatima diskusije sto ernih krepositi od kojih se i sastoji udoredni ivot. Utoliko je istra ivanje spremnije da odredi najzad koji je nain ivota najbolji, pa prema tome i to ini vrhunac bla enstva. U skladu s dosada njim izvo enjima bjelodano je da se razboritost i mudrost ne mogu izjedna iti, pa odatle zacijelo slijedi da se djelatan i misaon ivot teko mogu sjediniti u jednome ovjeku. Za veliku ve inu ljudi djelatan opstanak u zajednici, politi ki ivot, ostaje najbolji na in ivota, naime da budu dobri ljudi i gra ani. Za jednu malu nekolicinu pak mogu e se uzdi i jo i vie, i za njih e najvi i oblik djelatnosti biti mudrost, pa e prema tome misaoni ili promatra ki ivot za njih biti i vrhunac bla enstva, potpuno u skladu s mudro u kao najvi om krepo u to izrasta iz najboljeg dijela na e du e. Nevi enim zanosom Aristotel ocrtava najvi e ljudsko dobro kao mjesto susreta ovjeka s bo anstvom; kao ovjek on ostaje ovjek, ali makar i na tren biva sli an i blizak bo anskome bitku, jer ona djelatnost koja dovodi do toga susreta sa savr enim bla enstvom i sama mora biti najbo anskija: misaono promatranje (1177 a 18: i ). Nabrajaju i razloge za to mudrost kao misaono promatranje smatra najvi im dostignu em ovjeka, Aristotel isti e (1177 a 18 sq): a) Theoria misli ono najvie kao temu i zato je najvi a djelatnost; XXXVI

b) Theoria je najneprekidnija djelatnost, jer misaono se promatrati mo e vie nego ma to drugo initi; c) kao ljubav prema mudrosti () ona blaenstvu pru a najve i u itak; d) Theoria je najvie samodostatna; e) Theoria je djelatnost koja se vr i poradi nje same; f) Theoria je bla enstvo u istoj dokolici, dok dr avni tvo i ratni tvo to nisu. Ako je dakle mogu takav misaoni ivot ,bios theoretikos kos, onda je on izvrsniji od same ovjekove naravi; jer on ne e tako ivjeti ukoliko je ovjek, nego ukoliko je u njemu prisutno togod bo ansko . . . (1077 b 26 sq.). I ako je um ne to bo ansko u usporedbi s ovjekom, onda je i ivot u skladu s njim bo anski u usporedbi s ovjekovim ivotom, i tako se pribli iv i bo anstvu ovjek biva d sam besmrtan! U Metafizici bismo mogli na i niz paralelnih imjesta, ali dosta je da ovdje navedemo makar jedno: Promatranje je dakle najradosnije i najbolje {Met. 1072 b 24: ), i posve razumljivo, ono potje e iz dvanaeste knjige koja raspravlja bo anskom bitku. No nije nas Aristotel, taj nesmiljeni kriti ar Platona, zaobilaznim putem, dodu e nadahnuto, opet doveo natrag platonizmu?! Tako ga je uglavnom shvatio Plotin i prihvatio Proklo, ali na em vremenu, ini nam se, Aristotel ipak govori na drugi na in, naime kao mislilac ovoga svijeta kojemu je po lo za rukom da pomiri vrijeme i vjenost. Ako je dakle theoria kao postojana djelatnost svojstvena samo bogovima, a ljudima tek na as uspijeva da u njoj sudjeluju (1178 b 25) upravo zato to je tako uzvi ena i te ko dostupna, bios theoretikos nee moi ovjeku u njegovu prolaznom bitku vei dio opstanka nadomjestiti bios politikos, eti ko i politi ko djelovanje. Tome se po svoj prilici ima pripisati i okolnost to Aristotel u zavrnim poglavljima Nikomahove etike opet govori dr av ni tvu, ali bi bilo posve proma eno odatle zaklju iti da je tu posrijedi neki neprevladani dualizam teorije i prakse. Oboje tako ostaje otvoreno polje razli itih putova kojima ovjek ostvaruje svoju ovje nost. 12. Na kraju, nekoliko rije i recepciji Aristotela u povijesti evropske etike, od primjera produktivnog utjecaja do potpuna nerazumijevanja. XXXVII

a) Na prvom mjestu valja spomenuti golem utjecaj to ga je Aristotel izvr io ne samo na kr ansku metafiziku nego i etiku srednjega vijeka, to je vidljivo ve iz same razdiobe kreposti u Tome Akvinskoga na teolo ke i kardinalne. Na mjesto Aristotelovih dianoeti kih kreposti sada stupaju kr anske: fides, spes i Caritas, dok kardinalne obuhva aju nama poznate klasi ne kreposti: pru dentia, iustitia, fortitudo i temperantia22. b) Stanovit oblik nerazumijevanja Aristotelove etike vezan je za ime Immanuela Kanta i njegovu Kritiku praktinog uma to se o tro obara ha eudemomzam epikuro vaca d stoika te kulminira u antinomiji prakti noga uma, sukobu izme u kreposti i bla enstva, to on poku ava nadma iti svojim rigorizmom du nosti. No princip bla enstva kako ga shva a Kant: Ljubi samoga sebe iznad" svega, ali boga i svoga bli njega radi sebe samoga 23 , prava je karikatura i ne nalazi se ni u epikurovaca i stoika, a kamoli Aristotela. Jer eudaimonia izvorno zna i isto to i eupraxia, naime uspio ivot, dobar in, i nema nikakve veze s nekim osobnim probitkom. c) Jo vei stupanj nerazumijevanja Aristotela prisutan je u aksiologiji ili filozofiji vrijednosti (vrednota) od Her manna Lotzea koji je zapo eo taj smjer u pro lome stoljeu do Etike Nicolaia Hartmanna. Ponajprije on kratkim postupkom eudemonizam zajedno s utilitarizmom smje ta me u stramputice ili krive putove etike govore i dodu e, po uzoru na Kanta, epikurovcima i stoicima. Nerazumijovanje zapo inje kad on pi e posebnu raspravu vrijednosnoj dimenziji Nikomahove etike, a najve i nesporazum lei u samom temelju te vrijednosne etike, naime u pojmu vrijednosti za koje se tvrdi da su Platonove ideje24, da vrijednosti pripadaju carstvu idealnoga bitka kao zaseban kosmos noetos. I to bi kao imalo biti neka po ast Aristotelu?! Sli no Schelerovu poku aju vrijednosne etike, i Hart mannova etika esto donosi vie o troumnih analiza fenoS. th. 12 i 22. Kritika praktinog uma, prev. V. Sonnenfcld, Zagreb 1956 str. 97. 24 Nicolai Hartmann, Ethik, Berlin 21935, S.108. Usp. i nau kritiku toga pseudoplatonizma: Realni svijet, Temelji ontologije Nicolaia Hartmanna, Beograd 1960, str. 90.
23 --

mena, ali je njezin temelj ontolo ki i eti ki u biti proma en. Naime bijeg aksiologije od pozitivisti ki shva ene zbiljnosti kao iste fakti nosti u neko vrijednosno carstvo idealnoga bitka i njezino spa avanje eti kih norma kao ugroenih hirovito u subjektivna raspolo enja, samo je uzvi ena opsjena i negativno potvr ivanje pozitivisti ke puke fakti nosti li ene svakog ontolo kog temelja miljenja i djelovanja. toj je opsjeni ve Nietzsche rekao to je trebalo, ali se i ona tako er vraa kao potvrda nihilizma. d) Najvei stupanj (nerazumijevanja Aristotelove etike i etike uop e predle i u tzv. meta etici pozitivisti ke i analiti ke provenijencije to je slijede i shva anja spoznaji Carnapa i Ayera danas zastupaju npr. R. M. Hare i C. L. Stevenson. U duhu pozitivisti ke teze da stavovi normativne etike nemaju teoretski smisao jer nisu znanstveni stavovi, smjera se na to da se logiki razjasne rijei kao to su dobro, pravedno, duno, pravednost, izjedna uju a pravednost itd., kako bi se tobo njim i enjem jezika od svakojakih vi ezna no9ti i nesporazuma logiki ispravno govorilo, ali ne etici nego rijeima i stavovima kojima se ona slu i! Stevenson pri tom ide tako daleko da se ak poziva i na samu Nikomahovu 25 etiku ] Nema potrebe posebno dokazivati kako tu vi e nemamo posla ni s kakvom etikom nego s pozitivisti kom semantikom, kako sebe uostalom razumije i sama meta etika. Ostavljaju i zasad ovdje po strani Hegelovu recepciju Aristotela, ini se da i ovih nekoliko primjera djelovanja Nikomahove etike rje ito svjedo i nekim mogu nostima njezina razumijevanja i nerazumijevanja, i ni izdaleka ne iscrpljuje tu temu. Ako je, naposlijetku, istina da Minervina sova po inje svoj let tek u suton, kako veli Hegel, onda se to zaoijelo lijepo potvr uje i na primjeru Aristotelova mi ljenja i djela. I ono je nastalo na zalazu jedne velike epohe, u propasti polisa, raspada gr koga svijeta, zamiranja tradicije i autoriteta starih, kao neizbrisiv spomenik jedne univerzalne etike krize. Ali svaka kriza u povijesti ne mora C. L. Stevenson, Ethics and Language, New Haven, 1960, p. 220221. XXXIX
25

XXXVIII

ostaviti i velika svjedo anstva, pridonijela da je Nikomahova razdobljima jednako kao i u potvr ivala svoju teoretsku i

pa mo da je i ta okolnost etika u kasnijim kriznim poku ajima obnove uvijek prakti nu aktualnost. Danilo Pejovi

NIKOMAHOVA ETIKA

I.
I. 2 3 Svako umije e i svako istra ivanje, te sli no djelovanje i pothvat, te e, ini se, nekom dobru, Stoga je lijepo re eno da je dobro ono emu sve tei. (Postoji, me utim, razlika u svrhama: jedne su djelatnosti, druge djela od njih razli ita. Gdje postoje svrhe pored samih djelatnosti, u tima su ve po naravi djela bolja od djelatnosti). Budu i postoje mnoga djelovanja, umije a i znanosti, mnoge su i svrhe: lije ni tvu svrha je zdravlje, brodogradnji plovilo, vojskovodstvu 1 pobjeda, gospodarstvu bogatstvo. Ondje gdje se takvi po stupci podre uju jednoj sposobnosti kao izradba uzda i ostale konjske opreme konjani tvu, a ona i sve ostale vojni ke slu be vojskovodstvu, na taj na in i ostale jedne drugima kod svih njih treba svrhe nadre enih postupaka pretposta viti onim podre enim, jer se ovi obavljaju radi onih. I ni ta ne mijenja stvar da li su same djelatnosti svrhe doti nih ina ili togod drugo pored njih, kao u ve spomenutih znanosti. Ako, dakle, postoji nekakva svrha na ih djela koju elimo zbog nje same, i sve ostalo radi nje, i ne izabiremo sve zbog ega drugoga (jer to bi vodilo u beskona nost, tako te bi udnja bila isprazna i zaludna), jasno je da ona mora biti do bro, i to ono najvi e. Zar znanje tome ne e imati goleme va nosti po ivot, i poput strijelaca Izvorno , vojskovodstvo, vojvodstvo, znanost vo enju rata, za razliku od , bojne, vojne ili ratne slube, vojnitva (o. p.) 1
1

1094 a 5

10

15

II.

20

3 4 5 6 7

to imaju svoju metu, zar ne bismo onda bolje postigli ono to je prikladno? Ako je tako, onda treba poku ati barem u ocrtu odrediti to je to, i kojim znanostima ili sposobnostima 1 ono pripa da. inilo bi se da pripada najpoglavitijoj znano sti to je zaista nadre ena ostalima. ini se da je takvo dr avni tvo, jer ono odre uje koje znanosti treba nau avati u dr avama i koje tko tre ba u iti i dokle; vidimo kako su njemu podre ene i najcjenjenije sposobnosti, kao vojskovodstvo, gospodarstvo, govorni tvo; i budu i se ono slui ostalim znanostima, te zakonom odre uje to treba initi a ega se treba kloniti, njegova bi svrha morala uklju ivati svrhe ostalih, pa i biti ovje je dobro. Jer iako je ono isto i pojedincu i dr avi, svakako je ne to vee i savr enije posti i i odr ati dobro dr ave; pa iako je po eljno i dobro samo za pojedinca, ljep e je i bo anskije posti i ga narodu i dr avama. Budu i je takav cilj na eg istra ivanja, ono je stanovito dr avni tvo. A izlagat e se primjereno razjasni li se prema predlo enom gradivu, jer ne mo e se ista to nost tra iti u svim raspravama, upravo kao to ne moe ni u svim obrtni kim proizvodima. Lijepe i pravedne stvari, koje istra uje znanost dr avi, pokazuju mnogo razli itosti i nestalnosti, te se ini da bivaju samo po obi aju, a ne po naravi 2 . Istu nestalnost imaju i dobra, jer su mnogi zbog njih pretrpjeli tete; ve su prije neki propali zbog bogatstva, a drugi zbog hrabrosti. Govore i takvim stvarima i polaze i od njih valja se zadovoljiti da se istina ozna i nagrubo i u ocrtu; i govore i, dakle, stvarima to su ponajvi e takve te polaze i od takvih valja izvoditi i takve za
1 Izvorno , rije koja znai mo, sila, jakost, vrsnoa, te vjetina, mogunost, moinost i sposobnost (kao to smisao zahtijeva da se prevede u gornjem sluaju; o. p.). 2 Izvorno su posrijedi izriaji /.< i , od kojih prvi znai po obiaju (more patrio) i u opreci je ili protimbi prema drugom, koje nije po dravnom zakonu, nego je prema naravnom naelu (o. p.).

25

klju ke. Stoga na isti na in treba primiti svaki od izrijeka: jer svojstvo je obrazovana ovjeka da u svakom rodu tra i onoliko to nosti koliko dopu ta narav doti ne stvari; jednako je, naime, od matematika primati puke vjerojatnosti kao i od govornika zahtijevati stroge dokaze. 5 Svatko prikladno prosu uje ono to zna, i u tome je dobar sudac. U emu je tkogod obrazovan u tome je takav, pa tako i onaj to je u svemu obrazovan. Stoga mladi nije prikladan slu atelj znanosti dr avi; neiskusan je u djelatnostima to se zbivaju u ivotu, a od kojih ona polai i kojima govori; i kako se, uz to, povodi za svojim strastima, slu at e uzalud i beskorisno, jer tu nije svrha znanje, nego djelovanje. I ni ta ne zna i da li je mlad po godi tu ili je mladac po zna aju; jer nedostatak nije u dobi, nego to prema uvstvu ivi i te i za svima stvarima. Takvima znanje biva nekorisno, kao i neuzdr nima; do im onima koji ele i djeluju prema na elu mo e biti od velike koristi znanje doti nim stvarima. To neka bude kao uvod, slu atelju, na inu pouke, te onome to postavljamo kao zada u. Nastavljaju i recimo, kad ve svako znanje i pothvat 1 te e nekom dobru, to ka emo da je cilj znanosti dr avi i koje je najvi e od svih inid benih dobara? to se ti e same rije i sla u se gotovo svi; jer i svjetina i oni obrazovani ka u kako je to bla enstvo, pa poistovje uju 'dobro ivjeti' i 'dobro djelovati' s biti bla enim. Ali oko toga to je bla enstvo oni se razilaze, i u tome se svjetina ne slae s mudracima. Prvima je to togod jasno i bjelodano, kao u itak, bogatstvo ili ast, samo to se razlikuju jedni od drugih, a esto su to i jednomu razli ite stvari: zdravlje u bolesti, bogatstvo u oskudici. A svjesni svojega neznanja, dive se onima koji govore kako je to Izvorno , veoma esta rije, koja znai i izbor i pothvat i nakana (o. p.).
3
1

25

1094 b

1095 a

6 7

10

10

III. 2

8 15 IV. 2 20 3

3 4

2 15

20

25

ne to iznad njihova poimanja. Neki 1 su opet mislili kako uz ta mnoga dobra postoji i neko drugo dobro po sebi, koje je svima tima uzrok da budu dobra. Istra ivati sva ta mnijenja bilo bi prili no isprazno; dosta je istra iti ona to su najuobi ajenija ili se ine potkrijepljena. Nemojmo previdjeti da se razlikuju dokazi koji polaze od samih na ela i oni koji vode do na ela. I Platon je to s pravom postavljao i pitao treba li postupak biti od na ela ili do na ela, kao to se na trkali tu mo e tr ati od sudaca do okreti ta ili obratno. Treba po injati od poznatih stvari, ali one su dvozna ne: jedno je 'poznate nama', drugo 'spoznatljive po sebi'. Mi vjerojatno trebamo po eti od onoga to je nama poznato. Stoga onaj tko eli slu ati lijepim i pravednim stvarima, i uop e znanosti dr avi, mora biti prikladno odgo Jena pona anja. Jer injenica 2 je po elo, i ako je to dostatno jasno, ne e biti potrebe znati i raz3 log ; takav ve zna na ela ili ih lako shva a. Onaj pak koji nema ni jedno od toga, nek uje to ka e Heziod: Onaj je najbolji ovjek to sam prosuditi znade; Vrijedan je jo i onaj to rije poslu a dobru. A tko ne misli ni sam niti u du u prima Ono to drugi zbore, taj je nevrijedan ovjek. 4 30

1095 b

6 7

10

V. 2

Nego nastavimo s mjesta s kojeg skrenusmo. Sude i po njihovim ivotima veina, i oni najpro stiji, ini se poistovje uju i to ne bez razloga dobro i bla enstvo s nasladom; stoga i vole ivot u itaka. Postoje, uglavnom, tri na ina ivota: upravo spomenuti, zatim dr avni 5 i tre e mi Misli se na Platona i njegove sljedbenike. Izvorno 8rt (doslovno da, zato to), ovdje: injenica. 3 Izvorno (zato); ovdje: razlog. 4 Heziod, Poslovi i dani, 2914 (prev. A. Bazala). 5 Gr. , to jest politiki (ivot).
2 1

saoni ivot1. Mno tvo je ve inom, ini se, posve ropsko izabrav i ivot stoke, ali se i takvi done kle opravdavaju zbog toga to mnogi koji su na 4 vlasti istih su uvstava kao i SardanapaP. Obrazo vanici i djelatnici poistovje uju dobro i ast, jer to gotovo da i jest svrha dr avnog ivota. Nu to se ini odve povr nim a da bi bilo ono to se tra i, jer je vie u onima koji aste negoli u a enomu, *> dok mi slutimo kako je doti no dobro ne to vlas tito i to se te ko oduzima. Uz to se ini da ljudi te e za a u kako bi se uvjerili da su dobri; tra e da ih aste oni koji su razboriti, i me u koji 6 ma su poznati, a zbog kreposti. O ito je, dakle, kako je takvima krepost bolja. I mo da je pret postaviti da je prije ona negoli ast svrha gra anskog ivota. Ali i to se ini pone to nepotpunim; jer ini se da onaj tko posjeduje krepost mo e spavati ili pak ne initi ni ta cijeloga ivota, pa i trpjeti najve e patnje i nevolje; a onome tko tako ivi nitko ne bi rekao da je bla en, ukoliko ne bi branio svoju tvrdnju po to-poto. Ali dosta 7 tome; jer se dostatno pretresalo i u op enitim raspravama 3 . Tre i je misaoni ivot, kojim emo 8 se pozabaviti u onome to slijedi.4 ivot poslovna ovjeka je prisilan; a bogatstvo bjelodano nije dobro koje tra imo; ono je, naime, korisno samo radi ne ega drugoga. Stoga bi ovjek radije kao svrhe prihvatio ranije spomenute stvari, jer se vole zbog njih samih. Ali je bjelodano da ni one to nisu, iako su navo eni mnogi razlozi njima u prilog. Zato se ostavimo toga. 3
1 Prema Pitagori, koji je tri vrste ljudi usporedio s tri vrste posjetilaca javnih priredaba: trgovci, natjecatelji i gledatelji (s ime je izvorno u vezi 6 doslovno 'promatra ki ivot'. Otuda i nauk tri vrste ivota). 2 Posljednji asirski kralj, glasovit po svojem raskoju i mekoputnosti. 5 Posrijedi su ili filozofovi popularniji sastavci ili javna predavanja (izvorno e). 4 To jest u X knjizi.

20

25

30

1096 a

10

VI.

Moda je bolje da istra imo Dobro uop e i raz vidimo to ono zna i, iako je takvo istra ivanje tegotno zbog toga to su nama dragi ljudi uveli oblike. 1 Pa ipak je naime bolje, a i potrebno, radi obrane istine, odbaciti i ono to nam je blisko, osobito kad smo ljubitelji mudrosti; jer iako nam je oboje drago, treba dati prednost istini. Oni koji uvedo e ovaj nauk nisu postavili pralikove () u kojima su priznali prva nje i potonje, zbog ega i nisu razvili jedan oblik za sve brojeve. Ali 'dobro' se ka e i za ' tostvo' 2 i za kakvo u i za odnos, do im ono sito je po sebi ili bivstvo 5 prema naravi je prvotnije od odnosa (jer je on kao prirastak i pripadak bi a), tako da za sve njih ne mo e biti jedan zajedni ki Oblik. Uz to, 'dobro' ima isto toliko zna enja koliko i bi e (kae se, naime, i za bivstvo, kao Bogu i umu; i za kakvo u, to jest krepostima; pa za koliko u, onome to je umjereno; za odnos, korisnome; za vrijeme, pravodobnome, te za mjesto, pogodnome i sli no), tako da bjelodano ne mo e biti togod zajedni ko, sveop e i jedno: tada se, naime, ne bi pridavalo svima tim kategorijama, nego sa mo jednoj. I zatim, kako stvarima to potpadaju pod jedan Oblik postoji i jedna znanost, postojala bi i jedna znanost svim tim dobrima. Postoje, me utim, mnoge znanosti ak i stvarima to idu u jednu kategoriju; kao na primjer pravodob nost, kojom se u ratu bavi vojni ka a u bolesti lije ni ka znanost; ili pak primjerenost, koja je pri ishrani briga lije ni ke znanosti a pri naporu tjelovje be. Mogao bi tkogod zapitati to li ho e re i kad ka u 'ne to samo po sebi', ako je ve i u ovjeku po sebi i u pojedinom ovjeku odredba ovjeka jedna te ista, jer kao ovjek oni se ne e Izvorno . Aristotelov prevodi se kao oblik (forma) jer je posrijedi kritika izvorne Platonove zamisli. 2 Gr. xl , ili bit, lat. quidditas, njem. Washeit (p.p.) 3 Gr. oluCa (lat. substantia), njem. Wesen, engl. substance, hrv. 'sutnost', sunost, bivstvo, sopstvo (p. p.)
1

6 7

15

ni u emu razlikovati. Ako je tako, onda se kao dobro ne e razlikovati ni dobro po sebi i pojedina na dobra. Isto tako, ono to ne e biti ni ta vi e jer je vjeno, budu i da ono to je dugovje no bijelo nije ni ta bjelje od onoga to je tako tek jednodnevno. ini se da su pitagorejci tome iz loili vjerojatniji nauk postaviv i Jedno na popis 1 2 dobara , a za njima se o ito poveo i Speusip. Ali tome raspravljajmo drugdje; 3 navedenim tvrdnjama moglo bi se prigovoriti zbog toga to platonici nisu govorili svakom dobru, i to je tako re eno prema jednom Obliku samo onim dobrima to su tra ena i voljena sama po sebi, dok ona to tek proizvode takva, odr avaju ih ili spre avaju njihove opreke, nazivaju se dobrima samo zbog njih i na druk iji na in. Jasno je onda kako treba govoriti dvije vrste dobara: jednima to su takva po sebi i drugima to su takva po njima. Dakle, razdvojiv i stvari koje su dobra po sebi od onih koje su samo korisne, po gledajmo da li su takve samo po jednoj Ideji. Koje bi stvari ovjek postavio kao dobre same po sebi? Da li one za kojima se tei i kad su izdvojene, kao razboritost, vid, stanoviti uici i asti? I zaista, ako mi te i tra imo radi ega drugog, ovjek bi ih ipak svrstao me u dobra po sebi. Ili pak ni ta drugo osim same Ideje dobra? Ali onda e cijeli Oblik biti isprazan. Ako su opet i sve spomenute stvari dobre po sebi, onda e se odredba dobra pokazati posve istovjetnom u svima njima, upravo kao i bjelo e u snijegu i olovnome bjelilu. Ali i asti i razboritosti i u itku odredbe su druk
1 Misli se na popis deset parova oprenih naela: konano beskonano, parno neparno, jedno mnogo, desno lijevo, muko ensko, mirovanje gibanje, pravo krivo, svjetlost tmina, dobro 2 zlo, ctverokutnik pravokutnik (prema H. R.). Speusip, Platonov neak i sljedbenik; njegov nasljednik na elu Akademije (o. p.). 3 Usp. Metafizika. 986 226, 1028 214, 1072 30 1073 3, 1091 293, 131092 17.

8 20

10

25

15

10 30

11

20

35 1096 b

ije i razli ite upravo to se ti e dobrote. Dakle, dobro nije ne to zajedni ko u odnosu prema jed noj Ideji. 12

25

13

14

15

16

Ali kako su onda te stvari dobre? Zacijelo nisu poput onih to su tek slu ajno istog imena. Ili sva dobra proizlaze iz jednog ili pak pridonose jednom, ili su prije jedno prema razmjeru? Naime, kao to je vid u tijelu, tako je um u du i, i togod drugo drugdje. Nu mo da je bolje time 30 se sada ne baviti; podrobno istra ivanje bilo bi primjerenije drugoj vrsti filozofije1. Isto je i to se ti e te Ideje. Ako ak i postoji jedno Dobro koje se op enito pridaje drugima te biva zasebito i posebito, jasno je da takvo ovjeku nije ni ostvarivo ni dosti no. A sada se tra i upravo takvo. Moglo bi se komu initi kako je bolje spoznati 35 takvo dobro radi dobara to su dosti na i ostva 197 a riva; jer imaju i takvo kao nekakav obrazac, bolje bismo znali stvari koje su nama dobre, a ako ih znamo, lak e emo ih posti i. U tome razlogu ima neke vjerojatno e, samo to se on ne sla e sa samim znanostima, jer iako sve one te e nekakvu dobru i nastoje naknaditi njegov manjak, 5 zapostavljaju znanje tome Dobru. Me utim, nije razlo no da svi znalci 2 ne bi poznavali tako gole mo pomagalo i ne bi ga ak ni tra ili. Te ko je, r isto tako, vidjeti to e u njego\ u umije u koristiti tkalcu ili tesaru znanje tome dobru po sebi, ili kako e postati boljim lije nikom ili vojskovo 10 om onaj tko je promatrao tu Ideju. A ini se da lije nik tako ne prou ava ni zdravlje, nego ono koje pripada ovjeku, zapravo ono odre enog bolesnika, jer lijei pojedinca. To nek je dosta tome. Vratimo se opet tra enomu dobru pitaju i to je ono. Ovo se ini razli itim u razli itim djelatnostima i umije ima; jedno je u lije ni koj zna Misli se na metafiziku. 2 Izvorno , rukotvorac, umjetnik, obrtnik ili uope: svaki vinik ili znalac (o. p.). 8
1

2 3

nosti, drugo u ratnoj vje tini te sli no u ostalima. to je onda dobro u svakoj od njih? Zacijelo ono radi ega se ini sve ostalo; to je zdravlje u lijeni koj znanosti, pobjeda u ratnoj vje tini, ku a u graditeljstvu u svakome podru ju drugo ali u svakoj djelatnosti i pothvatu to je svrha, jer radi nje svi ine sve. Stoga, ako postoji jedna svrha svih djelatnosti, bit e ona inidbeno do bro 1 , pa ako ih bude i vie, biti e isto. Tako je dokaz i druk ijim putem stigao do iste to ke, ali moramo poku ati da to jo vie projasnimo. Bu du i je bjelodano da postoji vie svrha, i od tih mi jedne biramo radi drugih kao bogatstvo, svirale i uop e oru a jasno je da sve one nisu krajnje, dok je najvi e dobro zacijelo ne to krajnje. Stoga, ako postoji samo jedna krajnja svrha, ta e biti ono to tra imo; a ako ih je vie, bit e to ona najkrajnjija 2 od njih. Ono to se tra i radi sebe samog nazivamo krajnjijim od onoga to se tra i radi ega drugog, i ono to se nikada ne tra i radi ega drugog od onih stvari to se ele po sebi i radi drugog, dok ono to se tra i samo radi sebe samog, a nikada radi ega drugog, nazivamo krajnjim u punome smislu. Smatra se da je bla enstvo takvo vie od bilo ega drugog; njega uvijek biramo radi njega sa mog, a nikada radi ega drugog; do im ast, uitak, um, i sve kreposti biramo zaista i radi njih samih (jer i kad od tih ne bi ni ta proiza lo, ipak bismo izabrali svaku od njih) ali i radi blaenstva, pretpostavljaju i kako emo s pomo u njih postati bla eni. Me utim, bla enstvo nitko ne bira radi tih stvari, a ni radi bilo ega drugog. ini se da isto proizlazi i prema samodostatno sti. Dri se, naime, da je krajnje dobro samodostatno. Samodostatnim ne nazivamo ono to dostaje nekomu za sebe, tko ivi osamljeni kim i

20

25

30

1097 b

VII.

10

Izvorno &o naime: ono dobro koje treba ostvariti inidbom. 2 Ili najsavrenija (to ).
9

v o t o m , nego i za roditelje, djecu, enu i u o p e za prijatelje i s u g r a a n e , j e r je ovjek po n a r a v i 1 d r u t v o v a n . Nu t o m e se m o r a postaviti neka gran i c a : j e r p r o t e g n e li se to na p r a d j e d o v e i prau n u k e te na prijatelje prijatelja, p r o d u i t e se u b e s k o n a n o s t . T i m e e m o se poslije pozabaviti. 2 Dakle, k a o s a m o d o s t a t n o o d r e u j e m o ono to i izdvojeno ini ivot po eljnim i bez ikakve osku di e; a d r i m o k a k o je b l a e n s t v o u p r a v o t a k v o . I s m a t r a m o ga j o najpo eljnijom od svih stvari, a ne k a o n e t o p r i b r o j a n o , j e r k a d bi o n o bilo t a k o p r i b r o j a n o m e u ostalo, b j e l o d a n o b i postajalo po eljnijim i po d o d a t k u n a j m a n j e g od dobara, b u d u i d a p r i d o d a t a k p o s t a j e p r e t i a k dobara, a uvijek je po eljnije o n o ve e od d o b a r a . Stoga je b l a e n s t v o n e t o k r a j n j e i s a m o d o s t a t n o , b u d u i s v r h o m n a i h ina. Ali i re i k a k o je b l a e n s t v o najvi e d o b r o ini se u o b i a j e n i m izjavkom, pa se tra i jasnije tum a e n j e to je o n o . Mo da se do toga mo e do i o d r e d i li se to je ovjekova zada a. J e r kao to je frula u, ikiparu i s v a k o m u m j e t n i k u a i svugdje gdje postoji n e k a z a d a a i djelatnost d o b r o i vrsno a, ini se, u d o t i n o j zada i, t a k o bi bilo i ovjeku, a k o postoji kakva njegova zada a. Z a r t e s a r i k o a r i m a j u nekakve zada e i d j e l a t n o s t i , a ovjek ih n e m a , nego je r o e n bez z a d a e ? Ili pak, k a o to oko, r u k a , noga i u o p e svaki od dijelova b j e l o d a n o i m a svoju zada u, i ovjek je i m a p o r e d svih t i h ? A to bi ona o n d a bila? S a m o ivljenje je, ini se, zajedni ko i biljk a m a , d o k mi t r a i m o o n o svojstveno s a m o ovj e k u ; stoga m o r a m o o d s t r a n i t i ivotnu h r a n i d b u i r a s t e n j e . Slijedio bi z a t i m osjetilni ivot, ali i on se ini z a j e d n i k i m i k o n j u i volu i svakoj ivotinji. P r e o s t a j e djelatni ivot r a z u m s k o g dijela. A Izvorno 6 &, doslovno: ovjek je ono to je 'zajedni no'; a u Politici (1253a 2) Aristotel dodaje u odredbi , pa je ovjek tako 'dru tvena' ili 'dr avna' ili 'gra anska' ili 'politi ka' ivotinja, (o. p.). 2 Poglavlja X i XI i u IX knjizi X poglavlje. 10
1

14 15

15 20 6 25 17

16

taj je o p e t dijelom poslu an, d o k d i j e l o m posjeduje d o t i n o na elo i proizvodi m i s a o . K a k o je i taj ivot dvozna an, m o r a m o p o s t a v i t i da je ivot d j e l a t n o s t i o n o na to mislimo, j e r je to i glavniji s m i s a o nazivka. Dakle, a k o je ovjekova zada a d j e l a t n o s t d u e p r e m a r a z u m u ili n e bez r a z u m a , i k a e m o li k a k o je zada a n e k o g p o j e d i n c a i vrsnog p o j e d i n c a ista u rodu, k a o u c i t a r a a i vrsnog c i t a r a a , i t a k o u o p e u svim slu ajevima, dodav i njegovoj zada i izvrsnost p r e m a vje tini j e r je p o s a o c i t a r a a c i t a r a t i , a o n o g a vrsnog da to v r s n o ini ; te a k o je t o m u t a k o (i a k o p o s t a v i m o da je zada a ovjeku n e k a k a v ivot, o n a k a v k o j i je djelatnost i i n i d b e d u e p r e m a razumu, a v r s n u m u u da t a k o djeluje valjano i p r i k l a d n o , i a k o je svako djelo valjano izvedeno u k o l i k o je u s k l a d u sa svojstvenom izvrsno u: a k o je tako) o n d a je ljudsko d o b r o d j e l a t n o s t du e p r e m a k r e p o s t i , a a k o je vi e k r e p o s t i , u skla du s n a j b o l j o m i n a j s a v r e n i j o m od njih. I valja jo d o d a t i : u p o t p u n u ivotu. J e r j e d n a lasta ne ini prolje e, a ni j e d a n d a n . I s t o t a k o , j e d a n dan ili m a l o v r e m e n a ne ine ni s r e t n i m ni b l a e n i m . N e k a to b u d e kao o c r t d o b r a ; isto t a k o p r v o t r e b a t e k n a r i s a t i , a z a t i m i naslikati. Ono to je d o b r o o c r t a n o ini se da je s v a k o m u lako nastaviti i dovr iti, te da je vrijeme t a k v i m a d o b a r otkriva i suradnik; otuda i nastadoe napreci u u m i j e i m a , j e r svatko je k a d a r p r i d o d a t i o n o to n e d o s t a j e . A t r e b a i m a t i na u m u i o n o to je prije re eno 1 , pa ne tra iti t o n o s t j e d n a k o u svemu, nego u svakoj stvari p r e m a p r e d l o e n o m gradivu i u o n o l i k o j m j e r i koliko je p r i m j e r e n o d a t o m istra ivanju. T a k o t e s a r i z e m l j o m j e r (geometar) razli ito t r a e pravi k u t : prvi tek o n o l i k o koliko mu je k o r i s n o za posao, drugi opet i to je i kakav je, j e r je p r o u a v a t e l j istine. T a k v i m na inom treba postupati i u ostalim stvarima, kako nuzgredice ne bi p r e t e g n u l e n a d glavnim zadatk o m . I s t o tako, ne t r e b a j e d n a k o t r a i t i u z r o k u

10

15

30

18

25

19 1098 a

30

20

JQ98 b

I I I . 14 11

21 22 23

svima stvarima; u n e k i m a je posve d o s t a t n o iznijeti injenicu, k a o kod po ela; injenica je n a i m e 1 i p r v o t n a i po elo . J e d n a po ela s h v a a m o induk ijom, d r u g a z a m j e d b o m , tre a n e k a k v i m privik n u e m , a n e k a o p e t druk ije. Nu svaka m o r a m o istra ivati u skladu s njihovom naravi, i m o r a m o se p o t r u d i t i o k o njihove to ne o d r e d b e , b u d u i da su od velike va nosti po ono to slijedi. ini se da je s a m p o e t a k vi e od polovice neke cjeline, i rasvjetljava m n o g e stvari koje istra ujemo. Stoga mi svoje po elo m o r a m o istra iti ne sa mo na temelju zaklju ka i na ih postavaka, nego i onoga to se n j e m u op enito govori. J e r a k o je postavak istinit, sve su injenice u skladu s njim; ako je la an, injenice su u b r z o u nesuglasju s njim. Dakle, d o b r a su podijeljena na troje 2 , pa su j e d n a nazvana izvanjskim, dok su druga ona du e i ona tijela; ona koja se ti u du e nazivamo najizvrsnijim i n a j p o t p u n i j i m d o b r i m a , i du evne ine i djelatnosti postavljamo kao d o b r a du e. Tako bi n a stav bio p r i k l a d a n b a r e m prema tome mnijenju koje je drevno i s kojim se sla u mislioci. A to no je i to se ka e da su svrha svrhoviti ini i djelatnosti; j e r tako ona p r i p a d a d o b r i m a du e, a ne onim izvanjskim. S tom se o d r e d b o m sla e i nazor da bla en ovjek i ivi bla eno i bla eno ini; j e r ve r e k o s m o da je bla enstvo d o b r o ivljenje i d o b r o injenje. Isto tako, ini se, na a o d r e d b a sadr ava sve tra ene sastojine bla enstva, j e r j e d n i m a je ono krepost, d r u g i m a razboritost, t r e i m a nekakva mudrost, n e k i m a sve one ili j e d n a od njih, s u i t k o m ili ne bez u itka, d o k neki opet k t o m e p r i d o d a j u i izvanjsko blagostanje. Neki od tih nazora pripadaju m n o t v u i s t a r i m a , a neki nekolicini izvr snika. Nije vjerojatno da su ijedni od njih po Posrijedi je vi ezna nost nazivka : po etak, po elo, na elo. 2 Prema Platonu (Eutidem, 279 AB, Filcb 48 Zakoni, 743 E.). 12
1

VIII.

8 10

15

3 4 5 6

20 9

25

grije ili u cijelosti, nego su prije u pravu u jedno me od toga ili u veini stvari. Na a odredba je u 30 skladu s onima koji ka u da je bla enstvo kre 9 post i neka posebna krepost, jer krepost sadr ava kreposnu djelatnost. Ali nije mala razlika postavi li se najvi e dobro u posjed ili u uporabu, u stanje uma ili u djelovanje. Stanje, naime, moe postojati bez ikakva dobra u inka kao kad 1099 a ovjek spava ili je kako druk ije nedjelatan , dok djelovanje ne mo e: takav e po nu nosti djelovati, i dobro djelovati. Kao to ni na olimpijskim priredbama ne stje u vijenac oni najkrasniji i najsna niji, nego oni to se natje u (jer od tih neki pobje uju), tako i oni koji djeluju s pravom 5 postaju dionicima krasota i dobrota u ivotu. A 10 njihov je ivot i sam po sebi ugodan. Jer ugoda je du evno iskustvo; svakomu je, naime, ugodno ono ega se ka e da je ljubitelj, pa je tako konj ugodan ljubitelju konja, prizor ljubitelju prizora, 10 i na isti na in pravedni ini ljubitelju pravednosti i op enito kreposna djela ljubitelju kreposti. 11 Ve ini ljudi ugode se sukobljavaju jedne s drugima, jer nisu takve po naravi, dok su ljubiteljima ljepote ugodne one stvari koje su ugodne po naravi; takva su i djela to su u skladu s krepo 12 u, pa su ona ugodna i takvima a i sama po sebi. Njihovu ivotu ne treba stoga nikakva ugoda kao 15 nekakav pri ivak, nego on posjeduje ugodu u sebi samome. Uz to to je re eno, nije ni dobar nitko tko ne u iva u lijepim djelima, jer nitko ne bi nazvao pravednim onoga tko ne uiva initi pravedna djela, niti slobodoumnim onoga tko ne uiva u slobodoumnim inima, te isto tako i u dru 20 13 gim slu ajevima. Ako je tomu tako, onda su djela u skladu s krepo u doista ugodna sama po sebi. A uz to su i dobra i lijepa, i to oboje u najvi oj mjeri, jer izvrsnik lijepo prosu uje njima, pro 14 su uje onako kako ve rekosmo. Dakle, blaenstvo je i najbolje i najljep e i najugodnije, i ta se svojstva ne razdvajaju kao prema delskome 25 natpisu: 8 13

Najljep e je ono najpravednije, zdravlje; 1 Najugodnije ste i ono to se udi.

najbolje

15

16

17

Jer sva ona pripadaju najboljim djelatnostima, a njih, ili jednu najbolju od njih, nazivamo bla enstvom. Jednako se ini da bla enstvu trebaju i izvanjska dobra, kao to rekosmo; nemogu e je, naime, ili nije lako initi lijepa djela posve neopskrbljen. Mnogo se toga ini s pomo u pri jatelj, bogatstva i dr avne mo i; a postoje i stvari kojih li enost pomu uje bla enstvo, kao dobro podrijetlo, dobro potomstvo, ljepota; te ko da bude bla en onaj tko je ru na lika, prosta podrijetla, samac i bezdjetan; a jo te e ako su mu djeca ili prijatelji posve loi, ili su pak bili dobri ali su umrli. I kao to ve rekosmo, ini se da bla enstvu treba i takvo blagostanje. Stoga neki izjedna uju bla enstvo s dobrom sre om, a drugi s krepo u. Otuda se i pita, da li je ono ne to to se mo e nau iti, ili ste i navikom ili kakvom drugom vje bom, ili pak po bo anskoj promisli ili slu ajem. Stoga, ako ima ikakva dara od bogova ljudima, razlo no je da bla enstvo bude bogodano, osobito jer je najbolje od svih ljudskih stvari. Nu to bi mo da bilo primjerenije drugoj vrsti istra ivanja. 2 Ali ako bla enstvo i nije od boga poslano, nego se stje e krepo u, nekakvim u enjem i vjeba njem, ipak je bjelodano od najbo anskijih stvari; jer ono to je nadarje i svrha kreposti ini se ne im najboljim, bo anskim i bla enim. Pa i po tome bit e ono zajedni ko mnogima, jer ga svi oni koji nisu zaprije eni prema kreposti mogu ste i nekakvim u enjem i marom. Nu ako je bo lje tako biti bla enim negoli slu ajem, onda je i razlo no da bude tako, jer stvari koje su prema Natpis na ulazu u hram posveen Titanki Leto na Delosu. Dotine rijei se nalaze i u Teognida i u Sofokla, poneto izmijenjene. 2 Misli se na prvu filozofiju, ili metafiziku.
14
1

30

1099 b

IX. 2 3

10 10

naravi naravno i bivaju najbolje, a sli no i one koje su prema umije u i bilo kojem uzroku 1 , te 2 najvi e one to su prema najboljem. Prepustiti 7 slu aju ono najvi e i najljep e bilo bi odve pro 25 ma eno. Predmet istra ivanja posve je jasan i po navedenoj odredbi, jer je ve re eno kako je bla enstvo nekakva djelatnost du e u skladu s kre po u. Do im od preostalih dobara jedna su nu no prisutna, dok druga po naravi poma u i ko 8 riste kao oru e. A to se sla e s onim to rekosmo u po etku 5 : postavili smo kao najbolju svrhu znanosti dr avi, koja se najvi e trudi oko toga da gra ani steknu stanovita svojstva, da postanu do 30 9 bri i sposobni initi lijepa djela. I stoga je naravno to ne nazivamo bla enim ni vola, ni konja, ni koju drugu od ivotinja, jer ni jedna od njih 10 ne mo e sudjelovati u takvoj djelatnosti. Zbog 1100 a istoga razloga ni dijete nije bla eno; naime, zbog svoje dobi ono nije sposobno za takve djelatnosti; i kad su djeca nazvana takvima, onda je to zbog nade u bla enstvo. Naime, kao to rekosmo, bla enstvo zahtijeva i potpunu krepost i potpun 11 ivot, jer u ivotu se doga aju mnoge mijene i 5 svakovrsne kobi, pa i onaj iz najve eg blagostanja mo e u starosti dopasti golemih nevolja, kao to se pri a Prijamu u trojanskim spjevovima. 4 A onoga to je pretrpio takvu kob i bijedno skon ao nitko ne naziva bla enim. 6 X. 2 Smije li se onda itko od ljudi nazvati bla enim dok je iv, i mora li se prema Solonu 5 vi djeti kraj? Ako se pak mora tako postaviti, zar je ovjek bla en tek po to umre? I nije li to po
1 2
3

15

11

4 5

20

To jest: prema tvornom uzroku. Naime prema umu.

1094 a 27.

To jest u spjevovima Trojanskom ratu, kao u Ilijadi (XXII, 3738, XXIV 160) i kasnije Prijamo voj smrti u Vergilija (Eneida, II 50658), to potjee iz izgubljenog djela Razorenje Troje. 5 Herodot, I, 32.

sve besmisleno, osobito nama koji ka emo kako je bla enstvo nekakva djelatnost? Ali, ako i ne nazovemo mrtvaca bla enim (te ako Solon to i ne eli re i, nego da se tek takav mo e pouzdano nazvati bla enim budu i je tada napokon izvan zala i nevolja) i to je donekle prijeporno; vjeruje se, naime, kako i za mrtvaca postoje i zlo i dobro, upravo kao i za ivoga, ali koji ih ne osjea, poput asti i ne asti te uspjeha i nesre a u djece i op enito u potomaka. Ali i to dovodi do te ko e. Ako je ovjek i ivio bla eno sve do starosti te tako i zavr io ivot, mnogih mijena sudbine mogu dopasti njegovi potomci, od kojih neki budu dobri i postignu ivot kakav zaslu uju, a drugi suprotno; ti, naravno, mogu biti svakovrsno udaljeni od svojih predaka. Bilo bi besmi sleno da s njima trpi mijene i mrtvac, te da biva jednom bla en, drugi put bijedan; a bilo bi isto tako besmisleno ako barem za neko vrijeme sudbina potomaka ne bi imala nikakva u inka na 1 pretke. Ali moramo se vratiti na prija nju te ko u; 2 mo da e se prema njoj razrije iti ovo to sada pretresamo. Ako treba vidjeti kraj i tek tada nazvati nekoga bla enim, ne zbog toga j e r jest blaen, nego zato to prije bija e svakako e biti besmisleno ako kad jest bla en, ta mu se inje nica ne mo e pripisati, jer ive ne elimo nazivati bla enim zbog mijena kobi, i jer pretpostavismo da je bla enstvo ne to postojano i nikako nije po dlo no mijeni, dok se kolo sre e esto okre e i istim ljudima. O ito je, ako bismo slijedili ovje kovu kob, da bismo esto istoga nazivali bla enim i opet bijednim, prikazuju i tako bla enika kao 3 kameleona, gradnju na pr ini. Ili nije uop e ispravno pratiti mijene kobi? Jer uspjeh ili proma aj nije u tima, nego kao to rekosmo Rije je popularnim vjerovanjima, a ne Aristotelovu stavu. 2 1100 a 10. 3 Navod iz djela nepoznata pjesnika.
16
1

ovjeji ivot i njih treba, dok su djelatnosti u skladu s krepo u ono to odre uje bla enstvo, a one opre ne njoj opre no. 15 10 Tako na u odredbu potkrepljuje to to smo pretresali. Naime, ni u kojim ljudskim inima nema toliko postojanosti kao u djelatnostima u skla enim s krepo u; dr i se kako su one postojanije i od znanstvenih spoznaja; a od tih opet one najcjenjenije su trajnije, jer bla enici najpot punije i najpostojanije ive u njima. To je, ini se, i razlog to ih ne zaboravljamo. Dakle, bla en 1 e ovjek imati to tra eno svojstvo, i bit e takav cijeloga ivota; naime, uvijek e ili radije od svega djelovati i umovati u skladu s krepo u, i podnosit e mijene kobi na najljep i na in i u svemu skladno, budu i istinski dobar te izvrstan 2 bez ikakva ukora. Ali mnoge se stvari doga aju slu ajem, a razlikuju se veli inom i malo om; male stvari dobre kobi, kao i njezine opreke, o ito je da nemaju prevage nad ivotom, nu krupni i mnogi doga aji to su na dobro u init e ivot bla enijim (jer oni po naravi tee ukrasiti ivot, a njihova upotreba mo e biti i lijepa i dostojna), do im ako su na zlo, takvi e doga aji pritijesniti i upropastiti blae nost, budu i da donose boli i prije e mnoge djelatnosti. Pa ipak i u takvim doga ajima zasvijetli ljepota, kad ovjek strpljivo podnosi mnoge i goleme nevolje, ne zbog be utnosti, nego jer je plemenita zna aja i veledu an. Ako su djelatnosti, kao to rekosmo, ono to upravlja ivotom, onda nitko od bla enika ne postaje bijednim, jer taj nikad ne e initi mrska i prosta djela. Mi, naime, smatramo, kako onaj to je istinski dobar i raz borit podnosi pristalo sve ivotne kobi i ini uvijek ono to je najljep e u danim okolnostima, kao to dobar vojskovo a na vojno najbolji na in

10

20 11 25

15

20

30

12

6 7

25

35 ] ]00 b 13 5

30

35 1101 a

To jest: trajnost blaenstva. Simonid (fr. 3). Isto mjesto navodi i Platon (Pro tagora, 339 B).
2

2 NIKOMAHOVA ETIKA

17

14

ravna vojskom kojoj zapovijeda i kao to postolar od dane ko e izra uje najbolju obu u, te istim na inom i svi ostali obrtnici. Ako je tomu tako, bla en ovjek nikad ne postaje bijedan, iako ne biva ni posve bla en dopadne li prijamovske kobi. Isto tako ne biva ni aren ni promjenljiv, niti ga lako izbacuju iz bla enosti uobi ajene nevolje, nego samo one goleme i mnoge, od kojih ne e za malo vremena ponovo ste i bla enstvo; pa ako ga uop e i stekne, onda tek nakon duga i potpuna vremena, po to je u njemu polu io krupne i lijepe stvari. Dakle, to prije i kazati kako je bla enik onaj tko djeluje prema potpunoj kreposti i prikladno je opskrbljen izvanjskim dobrima, ne na bilo koje vrijeme, nego cijeloga ivota? Ili pak treba dodati, koji ima tako ivjeti i u skladu s time umrijeti? Jer budu nost je nama nevidna, dok bla en stvo postavljamo kao svrhu i ne to u svemu kona no i potpuno. Ako je tako, bla enima emo nazvati one od ivuih koji posjeduju i koji e posjedovati re ena svojstva, ali tek bla enim ljudima. tima stvarima nek je dosta toliko. Pomisao da kobi potomaka i svih prijatelja uop e ne djeluju na ovjekovo bla enstvo ini se odve nemilom i u opreci s prihva enim naukom; nu budu i su doga aji koji se zbivaju mnogi i obiluju svakovrsnim razlikama, te su nam neki blii a neki dalji, razlagati svakome pojedi na no ini se preop irnim te i beskrajnim poslom; pa e mo da dostajati i op enit ocrt. Ako, dakle, kao to neke ovjekove vlastite nevolje imaju te inu i prevagu nad ivotom, dok se dru ge ine neznatnima, tako i sve one u prijatelja, (do im postoji razlika da li se patnje doga aju ivima ili mrtvima, mnogo vi e nego da li su se u tragedijama bezakonja i strahote ve dogodili ili se tek po injaju), mora se uzeti u obzir i ta razlika, ili pak mo da prije to to se dvoji: da li pokojnici uop e sudjeluju u kakvu dobru ili njegovim oprekama. ini se, naime, prema re eno me, ako do njih i dopire togod, bilo od dobra
18

10 XII. 2 15

bilo od njegove opreke, ono je ne to slaba no i neznatno, ili po sebi ili njima samima; ili opet, ako nije, onda je toliko i takvo da niti mo e u initi bla enima one koji to nisu, niti mo e oduzeti bla enost onima koji jesu. ini se, dakle, da na pokojnike donekle djeluju dobre ili zle kobi prijatelja, ali ne ni tako ni toliko da bla ene u ine nebla enima, niti pak togod drugo. Po to odgovorismo na ta pitanja, razmotrimo sada bla enstvo, da li je ono togod to se hvali ili ne to to se asti, jer bjelodano je kako ono ne pripada mogu nostima. 1 Naime, sve to se hvali pohvaljuje se zbog nekakvog svojstva i nekakva odnosa prema ne emu. Mi hvalimo pravi na i hrabra ovjeka, te uop e dobra ovjeka i krepost, zbog njihovih djelatnosti i djela, pa sna nog i hitronogog i svakog drugog jer posjeduje neko naravno svojstvo i odnosi se prema onome to je dobro i valjano. A to bjelodano pokazuju i hvale upu ene bogovima. ini se smije nim da se bogovi mjere na om mjerom, ali kao to rekosmo to je zbog toga to hvala sadr ava odno aj prema ne emu. Ako pohvala pripada sporne nutima, bjelodano je da najboljima nije primjerena pohvala, nego ne to ve e i bolje, kao to se i pokazuje, jer bogove i one od ljudi koji su naj bogolikiji nazivamo sretnim i bla enim. Isto tako i s dobrima; nitko, naime, bla enstvo ne pohva ljuje kao pravdu, nego to stanje naziva bla enim, kao ne to bo anstvenije i bolje. ini se da i Eudokso 2 bija e u pravu zagovaraju i prvenstvo u itka; mnio je, naime, da to to se on iako je dobro ne hvali, pokazuje kako je bolji od onih stvari to su hvaljene; a takvi su i Bog i Dobro, jer se prema njima odnose sve ostale stvari. Hvala se ti e kreposti, a prema njoj Jer nije ne to to slui nekoj drugoj svrsi; nije samo mogunost dobra, nego je zbiljsko dobro. 2 Eudokso iz Knida, Platonov uenik, glasovit matematik i zvjezdoznanac. 2* 19
1

12

15

15

16

3 20 4

20

XI. 2

25

25 5 30 6 35 1101 b

3 4 5

30

se ine lijepa djela; dok se hvalospjevi ti u po 1 stignu a, kako tjelesnih tako i du evnih. Ali podrobnija raspra tome svakako je primjerenija onima koji se posebni je pozabavi e hvalospjevima. Nama je jasno, na temelju onoga to je ve re eno, da je bla enstvo jedna od stvari koje su asne i savr ene. A ini se da je tako i zbog toga to je ono po elo; jer radi njega svi inimo sve ostalo, te dr imo da je po elo i uzrok dobara ne to asno i bo ansko. Budu i je bla enstvo djelatnost du e prema sa vr enoj kreposti, valja razvidjeti to je krepost; tako emo mo da bolje uvidjeti i to je blaen stvo. Vjeruje se kako je istinski dr avnik onaj tko se najvi e potrudio upravo oko toga; jer eli svoje sugra ane u initi dobrim i poslu nim pre ma zakonima. Primjer toga imamo u zakonodav cima Kre ana i Lakedemonaca 2 i sli nih koliko ih je bilo. Ako ovo razlaganje pripada znanosti dr avi, jasno je da e istra ivanje biti u skladu s na om nakanom sa samog po etka. A_bjelodano je kako je ljudska krepost ona koju treba razmotriti, jer dobro koje smo tra ili bilo je ljudsko dobro i bla enstvo ljudsko bla enstvo. Pod ljud skom krepo u ne podrazumijevamo onu tijela, nego onu du e, a i bla enstvo nazivamo djelatno u du e. Ako je tomu tako, o ito je kako dravnik treba znati togod du i kao to onaj tko lijei oi mora znati i cijelome tijelu, i to jo vi e zbog toga to je znanost dr avi i a enija i bolja od lije ni kog umije a, a i me u lijenici ma oni najobrazovaniji uveliko se trude oko znanja tijelu. Stoga dr avnik mora prou avati duu, prou avati je radi doti nog predmeta i onoliko koliko dostaje za pitanja to se istra uju. Jer istra ivati jo pomnije bilo bi vie negoli zahtije va na zadatak.
1 iroko uzeto, hvala (e; tie se ocjene kakvoe, i poticaj je da se ona odri i pobolja; dok se hvalospjevom (e) nagra uje ono to je ve ostvareno. 2 Aristotel, Politika (II, 6, 7).

9 35 1102 a 11 10

XIII. 2 3 4 5 6 7

13

12

10

13

15

14

Neke su stvari tome dostatno iznesene drugdje u raspravama, 1 i njima se treba poslu iti, naime da je du a dijelom razumna a dijelom nerazumna. Da li su ti dijelovi odijeljeni kao dijelovi tijela ili bilo to djeljivo, ili su samo odredbom razlu ivi na dvoje dok su po naravi neraz dvojivi (poput izdubljenja i ispup enja na obod nici kruga) ne ti e se sada njeg pitanja. Od nerazumne du e jedan je dio zajedni ki, to jest ra slinski, mislim uzrok hranidbe i rasta. Ta se mo du e mora pretpostaviti kod svih stvorova to se hrane i kod zametaka, a isto i u odraslih bi a. Razlo nije je tako negoli im pridati kakvu drugu mo . Tako je ta krepost ini se zajedni ka i ne pripada samo ovjeku; i ini se da je taj dio, ili mo , najdjelotvorniji u snu, dok se dobro i zlo u snu najmanje razaznaju (pa se otuda i ka e kako se polovicom svojega ivota bla enici ni ta ne razlikuju od bijednika). A to se doga a posve naravno, jer san je nedjelatnost onoga svojstva du e koje se naziva dobro ili lo e, osim ako moda u manjoj mjeri ne prodiru u du u stanoviti poticaji, 2 pa u tome smislu bivaju boljima snovi estitih ljudi negoli slu ajnika. Nego dosta tome, i ostavimo hranidbeno svojstvo, jer ono po svojoj naravi ne sudjeluje u ljudskoj kreposti. ini se da postoji i jedno drugo nerazumno na ravsko svojstvo du e, koje ipak sudjeluje u razumu. Mi i u uzdr anih i u neuzdr anih ljudi hvalimo razumno na elo, 3 dio njihove du e koji ga posjeduje, jer ih poti e ispravno i na najbolja djela. Ali u njima se pokazuje i drugo naravsko svojstvo uz ono razumno, koje se bori i opire protiv razuma. I upravo kao to uzeti dijelovi tijela kad ih kanimo pokrenuti udesno kre Nije jasno tie li se ovo Aristotelovih vlastitih popularnih predavanja ili pak stavova drugih filozofa. 2 Naime, preostaci dojmova od prijanjih doivljaja. 3 Izvorno o, to je ovdje u posebnijem znaenju: 'razumno naelo' ili 'naelo razuma' (o. p.).
21
1

30

1102 b

10

15 20

15

25

20

16

17

u se usuprot nalijevo, isto je tako i s du om; porivi neuzdr anika nagone ove u suprotnom smjeru. Ali dok u tijelima vidimo ono to odvla i usuprot, u du e toga ne vidimo. Pa ipak moramo vjerovati da i u du i postoji ne to uza sam razum, to mu se suprotstavlja i opire. Kakvo je to drugo, nimalo nas se ne ti e. I kao to ve rekosmo, ini se da i to sudjeluje u razumu; dakako, u uzdr ana ovjeka ono je poslu no razumu, a vjerojatno je jo poslu nije u razborita i hrabra ovjeka; tu je, naime, sve u skladu s razumom. Stoga se ini da je i to nerazumno dvostruko. Raslinski dio ini se da nema ni ta zajedni ko s razumom, dok onaj po udni i uop e nagonski ipak nekako sudjeluje u njemu, tako to mu je podre en i poslu an, kao to ka emo 'imati razuma' kad je rije ne ijem ocu ili prijateljima, ali ne onako kao u matematici. 1 Da to nerazumno nekako slu a razum, otkriva i opomena i svaki prijekor i pobuda. Ako se pak mora re i da i to ima razum, onda e biti dvostruko i ono to ima razum: jedan dio u pravom smislu i po sebi, a drugi onako kao to je netko poslu an svojem ocu. A i krepost se dijeli prema toj razlici; te jedne kreposti nazivamo umnima a druge udorednima; mudrost, rasudnost i razboritost umne su kreposti, a plemenitost i umjerenost udoredne. Kad, naime, govorimo ne ijem zna aju, ne ka emo kako je mudar ili rasudan, nego da je bla go udan ili umjeren. Ona hvalevrijedna od tih stanja nazivamo krepostima.

20

25

II.
K r e p o s t je, dakle, d v o s t r u k a : u m n a i udoredn a . U m n a k r e p o s t i m a u g l a v n o m i za etak i po r a s t po pouci, pa j o j stoga t r e b a iskustva i vrem e n a ; do im u d o r e d n a k r e p o s t nastaje po navi aju, od ega joj potje e i s a m o ime, n a s t a l o m a l o m izmjenom rije i obi aj. 1 P r e m a t o m e je b j e l o d a n o k a k o ni j e d n a od u d o r e d n i h k r e p o s t i ne nastaje u n a m a po naravi, j e r se ni j e d n a od stvari koje su po naravi ne mo e preina iti navad o m . Tako, na primjer, k a m e n , koji se po n a r a v i giba nadolje, ne m o e se n a v i k n u t i da se giba nagore, pa m a k a r ga t k o g o d na to privikavao bacaju i ga n a g o r e i deset tisu a p u t a ; niti se oganj mo e naviknuti da gori nadolje, niti se bilo koja od stvari to po n a r a v i imaju j e d a n n a i n m o g u priu iti na n e k i drugi. Dakle, k r e p o s t i ne n a s t a j u u n a m a ni po naravi ni protiv naravi, nego s m o mi po naravi na injeni t a k o da ih prim a m o , dok se one usavr avaju n a v a d o m . Od svih stvari koje i m a m o po naravi prvo stje e m o njihove m o g u n o s t i , a poslije p o k a z u j e m o djelatnosti (kao to je b j e l o d a n o po sjetilima, j e r sjetila ne stje emo t i m e t o esto g l e d a m o ili esto slu amo, nego s m o ih d a p a e imali prije nego s m o ih upotrijebili, a n i s m o ih zadobili uporab o m ) . Do im k r e p o s t i stje emo prvo ih odjelov Ijuju i, u p r a v o k a o i u ostalim umije ima. J e r to god t r e b a u e i initi to ine i u i m o , kao to Grke rijei fj&og (znaaj, udoredno svojstvo, ud) i P&og (obiaj, navada, naviaj) srodne su podrijetlom. 23
1

15

18

30

19

1103 a

20

3 5

25

4 10

30

Posrijedi je neprevediv izriaj s rijeju o, koja inae ima mnoga znaenja, dok je ovdje jo sklop , koji znai: i imati razuma, i imati razbora, i imati razloga, i uzeti u obzir, i biti odgovoran, i poloiti raun, i objasniti, i obrazloiti. 22

g r a d e i p o s t a j e m o graditelji i citaraju i c i t a r a i ; isto t a k o , ine i p r a v e d n a djela p o s t a j e m o pra vedni, ine i u m j e r e n a u m j e r e n i i ine i h r a b r a djela h r a b r i . t o m e svjedo i o n o t o se d o g a a u d r a v a m a . Zakonodavci navikavaju i ih ine g r a a n e d o b r i m a , i to je elja s v a k o m u zakonodavcu, te o n i koji toga ne p o l u e p r o m a e , i u t o m e s e razlikuje d o b a r u s t a v o d lo ega. I dalje, po i s t i m u z r o c i m a i po i s t i m sredstvima svaka k r e p o s t i n a s t a j e i p r o p a d a , a sli no i svako u m i j e e ; n a i m e , iz c i t a r a n j a p o s t a j u i d o b r i i lo i c i t a r a i . A p r i m j e r e n o t o m e i graditelji i svi ostali; p o d o b r o j gradnji p o s t a t e d o b r i gradite lji, a po lo oj lo i. Ako ne bi bilo tako, n i t k o ne bi t r e b a o u itelja, nego bi se svi r a a l i ili d o b r i ili lo i. T a k o je i s k r e p o s t i m a ; po svojim i n i m a u o d n o a j i m a s d r u g i m l j u d i m a p o s t a j e m o pra v e d n i ili n e p r a v e d n i , a po svojim i n i m a u pogibelji n a v i k n u t i s t r a h o v a t i ili u z d a t i se, b i v a m o h r a b r i ili stra ljivi. I s t o je t a k o i sa eljama i s r d b a m a : j e d n i ljudi p o s t a j u u m j e r e n i i blago u d n i , drugi n e o b u z d a n i i rasrdljivi, pona aju i se na j e d a n ili na drugi n a i n u tim o k o l n o s t i m a . J e d n o m rije ju: iz j e d n a k i h d j e l a t n o s t i n a s t a j u i j e d n a k a s t a n j a . Stoga djelatnosti m o r a j u i m a t i s t a n o v i t u k a k v o u ; j e r njihovim r a z l i k a m a odgov a r a j u s u s l j e d n a stanja. N a i m e , nije mala razlika da li je t k o g o d od m l a d o s t i n a v i k n u o na ovakve ili o n a k v e obi aje, nego je o n a velika, pa i cjelok u p n a razlika. B u d u i s a d a n j e istra ivanje nije r a d i znanstve ne spoznaje, k a o u d r u g i m g r a n a m a (jer ne prou a v a m o k a k o b i s m o spoznali to j e k r e p o s t , nego d a p o s t a n e m o dobri, ina e n a m ona n e b i n i t a koristila), n u n o je razvidjeti o n o to se ti e djelatnosti, n a i m e : k a k o ih t r e b a izvr iti, j e r k a o to r e k o s m o o n e o d r e u j u susljedna stanja. Z a t i m , da t r e b a djelovati p r e m a p r a v o m na elu z a j e d n i k a je zna ajka i m o r a se p r e t p o s t a v i t i e m u e se poslije govoriti: 1 i to je p r a v o na VI. 13.

3 1103 b

10

elo i k a k o se o d n o s i p r e m a o s t a l i m k r e p o s t i m a . Nu prije nek se p r i s t a n e na to da se cijeli pou ak inidbi m o r a izlo iti u o c r t u a ne u t o n i m p o j e d i n o s t i m a , k a o to r e k o s m o i u p o e t k u , 1 da takva izvje a t r e b a zahtijevati u s k l a d u s gradivom. U s t v a r i m a koje se ti u u d o r e d n i h i n a i p r o b i t a n o s t i n e m a ni ega vrstoga k a o ni u pita n j i m a zdravlja. B u d u i je t a k v o o p e n i t o izvje e, j o je m a n j e t o n o s t i u o n o m e p o j e d i n a n i m slu ajevima; k a k o oni n e p o t p a d a j u n i p o d k a k v o znanje n i s t r u k o v n u p r e d a j u , m o r a j u uvijek s a m i djelatelji uvidjeti t o j e p r i m j e r e n o prigodi, k a o u lije ni kom i k o r m i l a r s k o m u m i j e u . Ali i a k o j e n a e s a d a n j e izlaganje takvo, m o r a m o poku ati pomo i u t o m e . Prvo, dakle, t r e b a r a z m o t r i t i ovo: k a k o je narav tih stvari da ih u n i t a v a m a n j a k i vi ak, k a o to vidimo u slu aju snage i zdravlja (jer se k o d nevidljivih p r e d m e t a t r e b a poslu iti svjedo ans t v o m onih vidljivih); n a i m e , i p r e t j e r a n a i m a n j kava vje ba u n i t a v a snagu, j e d n a k o k a o to i suvi no i m a n j k a v o jelo i pilo u n i t a v a zdravlje, dok ga p r i m j e r e n a koli ina i s t v a r a i pove ava i odr ava. A t a k o je i s u m j e r e n o u , h r a b r o u i ostalim k r e p o s t i m a . Onaj t k o od svega bje i i boji se i n i e m u se ne o p i r e p o s t a j e pla ljivac; o n a j p a k tko se ni ega ne boji i srlja u sve p o s t a j e d r z a k ; isto t a k o onaj t k o se u p u t a u svaku nasladu i ne suste e se ni od kakve p o s t a j e neobuzd a n , d o k onaj t k o izbjegava sve u itke, p o p u t prip r o s t i h osoba, p o s t a j e neosjetljiv. Dakle, u m j e r e nost i h r a b r o s t u n i t a v a j u i vi ak i m a n j a k , dok ih s r e d n o s t odr ava. Ali ne bivaju od njih i zbog njih s a m o njihovi n a s t a n c i , p o r a s t i i p r e s t a n c i , nego e se i njihove djelatnosti odvijati u n j i m a ; t a k o je u svih vidljivijih p r i m j e r a , k a o u slu aju snage; o n a na staje o b i l n o m h r a n o m i m n o g i m n a p o r i m a , to e opet najbolje u z m o i s n a a n ovjek. T a k o je 1094 b 1127.

1104 a

10

6 15

15

20

20

25 2 8 39 9

25

II.

30

25

24

i s krepostima; postajemo umjereni uste u i se od u itaka, a postav i takvima najbolje se uzma emo ustezati od njih. Isto je i s hrabro u: na vilcavajui se prezirati strahote i oduprijeti im se, postajemo hrabri, a postav i takvi najbolje emo uzmo i oduprijeti se strahotama. U itak ili bol koji prati djela treba uzeti kao pokazatelj njihovih stanja. Onaj tko se uste e od tjelesnih naslada i u iva u samome tome taj je umjeren; onaj kojemu je takvo to tegotno taj je neobuzdan; onaj opet tko izdr ava strahote i uiva, ili mu barem nije mu no, taj je hrabar; kojega to boli taj je stra ljivac. Jer udoredna krepost se bavi u icima i bolima. Naime, zbog u itka inimo ru ne stvari, a zbog bola se uzdr avamo od lijepih. Stoga, kako Platon kae,1 trebali bismo se ve od djetinjstva odgajati tako da osje amo radost i bol kako treba, jer to je pravi odgoj. I zatim, ako se kreposti bave djelatnostima i uvstvima, a svako uvstvo i svaku djelatnost prate u itak i bol, onda e se zbog toga i krepost baviti u icima i bolovima. A to pokazuju i kazne koje se izvr avaju tima sredstvima; one su, naime, nekakav lijek, a lijekovi po svojoj naravi dje2 luju s pomo u opreka. I opet, kao to maloprije 3 rekosmo, svako stanje du e ima narav koja je suodnosna i zabavljena onim stvarima po kojima naravno postaje boljom ili gorom; ali ljudi postaju loi zbog u itaka i bolova, naime: te e i za njima i izbjegavaju i ih, bilo one koje ne treba ili kad ne treba ili kako ne treba, bilo kojim drugim na inom kojim se te stvari na elno raz

35 1104 b

lu uju. Stoga neki 1 i odre uju kreposti kao stanja neke be utnosti i smirenosti, iako ne postu paju i dobro, jer govore posve op enito, a ne 'kako treba' i 'kako ne treba' i 'kad treba ili ne treba' i ostalo to se pridaje. Stoga se pretpostavlja da je krepost ona djelatnost koja te i najboljemu to se ti e u itaka i bolova, dok je porok suprotno tome. I slijede e nam mo e pokazati kako se doti ne stvari bave istim. Budu i da postoji troje koje se bira i troje koje se izbjegava lijepo, korisno i ugodno, te njihove opreke: ru no, kodljivo i bolno , u odnosu prema tima dobar ovjek postupa ispravno, dok zao postupa pogrje no, a osobito to se ti e u itka; on je, naime, zajedni ki ivotinjama i prati sve predmete izbora; a i lijepo i korisno ine se ugodnim. To se usadilo u svima nama ve od prvog djetinjstva; stoga je te ko izbrisati to uvstvo toliko ukorijenjeno u ivotu. Zbog toga su nama, jednima manje drugima vi e, i mjerilo djelatnosti upravo u itak i bol. S toga razloga njima mora biti cijela rasprava, jer nije od malena u inka na na e postupke da li ispravno ili pogrje no utimo ugodu ili bol. Uz to, te e je boriti se protiv u itaka negoli protiv strasti, kao to ka e Heraklit, 2 ali onim to je te e uvijek se bave i umije e i krepost, jer i ono to je dobro bolje je ako je te e. Stoga je sav posao i kreposti i dr avni kog umije a baviti se u icima i bolima, jer onaj tko se tima dobro slui bit e dobar, a tko lo e lo . Vjerojatno se misli na Speusipa i njegove sljedbenike, iako se sloboda od strasti i uvstava (beutnost, O) kao ideal javlja tek u stoika. 2 Posrijedi je odlomak 85, koji glasi Protiv thu mos a boriti se teko je; ono to poeli, to i po cijenu due kupuje, gdje kljuna rije (O) znai duh, ivot, srce, a ovdje vjerojatno uzbu enost ili strast. 27
1

25

30

10

35 1105 a

15

10

20

Zakoni 653 A, Drava 401 E 402 A. Naime: contraria contrarias curantur, to je suprotno geslu similia similibus curantur, koje vrijedi za homeopatiju. Ovdje se misli na to kako se ognjica lijei hla enjem, a prehlada toplinom (o. p.). ! a27b3
2

26

N e k , dakle, b u d e k a k o j e r e e n o , d a s e k r e p o s t bavi u i c i m a i b o l i m a , te da od p o s t u p a k a od k o j i h n a s t a j e od t i h i r a s t e (a i p r o p a d a , a k o n i s u takvi) i da p o s t u p c i od kojih je n a s t a l a t v o r e i s a m u njezinu d j e l a t n o s t . M o g a o bi t k o g o d u p i t a t i k a k o m o e m o re i da m o r a m o p o s t a t i p r a v e d n i ine i p r a v e d n a djela, a u m j e r e n i ine i u m j e r e n a . N a i m e , a k o ljudi ine p r a v e d n a i u m j e r e n a djela, ve su p r a v e d n i i u m j e r e n i , u p r a v o k a o i a k o tuju slovni ka 1 i glazbena pravila, oni su slovni ari 2 i glazbenici. Ili p a k nije t a k o ni u u m i j e i m a ? Slovni ki se mo e togod n a i n i t i i slu ajno ili na t u i p o t i c a j . ovjek e, dakle, biti slovni ar tek o n d a k a d je n a i n i o t o g o d slovni ki i na slovni ki n a i n , n a i m e : k a d u i n i t o g o d p r e m a slovni kom zna nju u sebi s a m o m e . Uz to, nije sli no o n o t o se zbiva u u m i j e i m a s o n i m to se zbiva s krep o s t i m a ; t v o r e v i n e u m i j e a i m a j u svoje d o b r o u sebi; n j i m a d o s t a j e da n a s t a n u sa s t a n o v i t i m svojs t v o m ; ali a k o p o s t u p c i t o n a s t a j u u s k l a d u s k r e p o s t i m a i m a j u n e k a k v o svojstvo, zbog toga nisu u injeni ni p r a v e d n o ni u m j e r e n o , nego t e k k a d njihov izvr itelj i djeluje u s t a n o v i t u s t a n j u , n a i m e : prvo, a k o to ini znlice, d r u g o a k o izabire p o s t u p k e i a k o b i r a r a d i njih samih, i t r e e a k o to ini u p o s t o j a n u i n e p r o m j e n j i v u raspolo enju. A to izuzev z n a n j a ne u b r a j a se u uvjete p o t r e b n e za u m i j e a ; d o i m k a o uvjet za k r e p o s t i s a m o znanje n e m a nikakve te ine ili i m a m a l o , dok ostali zahtjevi n i s u od m a l e nego od p o s v e m a n j e va nosti, u k o l i k o n a i m e k r e p o s t i i n a s t a j u iz e s t a injenja p r a v e d n i h i u m j e r e n i h djela. Dakle, djela se nazivaju p r a v e d n i m i umje r e n i m k a d s u takva kakva b i po inio o n a j t k o j e p r a v e d a n ili u m j e r e n . A p r a v e d a n i u m j e r e n nije o n a j t k o ih tek po inja, nego t k o ih t a k o e r po

15

inja t a k o k a k o bi ih inili p r a v e d n i i u m j e r e n i ljudi. P r a v o se stoga ka e k a k o p r a v e d a n ovjek postaje ine i p r a v e d n a djela, a u m j e r e n ine i u m j e r e n a ; a k o takva s m n e po inja, n e m a n i n a j m a n j e vjerojatno e d a i k a d p o s t a n e d o b a r . Ali ve ina ne ini tako, n e g o t r a e u t o i t a u na elu i zami ljaju da ' m u d r o s l o v e ' i da e t a k o p o s t a t i u d o r e d n i , 1 p o n a a j u i se sli no bolesnicima koji p o z o r n o slu aju lije nike, ali ne ine ni ta od onoga to im se p r o p i s u j e , pa k a o t o ovima tijelo ovako ne e ozdraviti, n e e ni o n i m p r v i m a d u a od takva 'mudroslovlja'. N a k o n toga valja razvidjeti t o je k r e p o s t . Bu du i je ono t o se nalazi u d u i t r o s t r u k o uv stva, s p o s o b n o s t i , stanja k r e p o s t m o r a biti je d n o od toga. uvstvima n a z i v a m u d n j u , srd bu, s t r a h , d r s k o s t , zavist, r a d o s t , n a k l o n o s t , m r n j u , e nju, l j u b o m o r u , milost, u o p e osje aje koje p r a t i u itak ili bol. S p o s o b n o s t i m a n a z i v a m o n e stvari po k o j i m a bivamo uvstveni, k a o k a d uz m a e m o s r d i t i se, utjeti bol ili se smilovati. Stanjima nazivam o n o po e m u s m o d o b r o ili lo e u o d n o s u na uvstva, kao t o p r e m a s r d b i stojimo lo e a k o je u t i m o p r e j a k o ili p r e s l a b o , a dob r o a k o po s r e d i n i . I s t o je i s o s t a l i m uvstvima.

10

15

20

V. 25 2

4 20

25

30

3 1105 b

5 4

Nu ni k r e p o s t i ni p o r o c i n i s u uvstva, j e r n a s n e nazivaju n i v r s n i m a n i l o i m a p r e m a n a i m uvstvima, nego p r e m a n a i m k r e p o s t i m a i poro 30 cima, i j e r n a s niti hvale n i t i k u d e p r e m a n a i m uvstvima (ne pohvaljuje se n a i m e onaj t k o se boji ili srdi, niti se p a k k o r i onaj t k o se n a p r o s t o srdi, nego zbog n a i n a k a k o to ini); d o i m n a s hvale ili k u d e p r e m a n a i m k r e p o s t i m a i poroci l106 a ma. Uz to, mi se s r d i m o ili p l a i m o bez izbora, d o k su k r e p o s t i n e k a k v i izbori ili nisu b e z izbora. I dalje, t o se ti e uvstava ka e se da s m o pokre

1 2

Ili gramati ka (pravila). Ili gramati ari.

Izvorno : izvrsni ili valjani (o. p.). 29

28

n u t i , a k a d se ti e k r e p o s t i i p o r o k a , ne ka e se p o k r e n u t i , nego s m o u n e k a k v u s t a n j u . 5 Zbog toga o n e i n i s u s p o s o b n o s t i . N a i m e , n a s n e nazivaju n i d o b r i m a n i l o i m a n a p r o s t o zbog toga t o m o e m o uvstvovati, niti p a k n a s hvale ili k u d e ; mi s m o s p o s o b n i po naravi, ali ni d o b r i ni lo i ne b i v a m o po naravi, e m u s m o ve p r i j e govorili. 1 Dakle, a k o k r e p o s t i n i s u ni uvstva ni sposobnosti, p r e o s t a j e da su stanja. I t a k o je r e e n o to j e k r e p o s t p o s v o j e m r o d u . N u t r e b a re i n e s a m o t a k o d a j e k r e p o s t stanje, nego i k a k v o je. Valja stoga kazati, k a k o svaka k r e p o s t i ini d o b r o m s t v a r koje je k r e p o s t i j o o m o g u u j e da o n a d o b r o djeluje, k a o t o k r e p o s t 2 o k a ini v r s n i m i o k o i njegov u i n a k , pa po k r e p o s t i o k a d o b r o v i d i m o . Sli no t a k o i krepost k o n j a ini k o n j a v r s n i m i d o b r i m u t r a n j u , n o e n j u j a h a a i d o e k i v a n j u neprijatelja. Ako je stoga t a k o u s v e m u , o n d a e i ovjekova krep o s t biti s t a n j e po k o j e m ovjek biva d o b a r i po k o j e m e p r u i t i d o b a r u in. Ve s m o rekli, 3 k a k o e to biti, ali e se j o razjasniti r a z v i d i m o li i kakva je njezina n a r a v . U s v e m u to je n e p r e k i d n o i djeljivo m o e se uzeti ili vi e ili m a n j e ili j e d n a k o , i to bilo u s a m o j stvari, bilo u o d n o s u p r e m a n a m a . J e d n a k o je s r e d i n a i z m e u suvi ka i m a n j k a . U s a m o j stvari s r e d i n o m n a z i v a m o ono to j e j e d n a k o udaljeno od o b a kraja, to je j e d n o i isto svima ljud i m a ; a u o d n o s u p r e m a n a m a , o n o to nije ni suvi ak ni m a n j a k , koje o p e t nije ni j e d n o ni isto svima l j u d i m a . N a i m e , a k o j e deset m n o g o ,

5 7

10

a dva m a l o , o n d a je b r o j est s r e d i n a uzeto u sam o j stvari, j e r j e d n a k o p r e m a u j e i biva p r e m a en. To je s r e d i n a p r e m a b r o j n o m ( a r i t m e t i k o m ) r a z m j e r u ali u o d n o s u p r e m a n a m a n e e se u z e t i t a k o . Ako j e deset m i n a te ine n e k o m u m n o g o pojesti, a dvije m i n e m a l o , o n d a uvje bavatelj na rvali tu ne e n a r u i t i est m i n a , j e r je i to m o d a n e k o m u previ e ili p r e m a l o : p r e m a l o za Milona, 1 za p o e t n i k a u v j e b a m a previ e. I s t o je t a k o i s t r a n j e m i rvanjem. S t o g a svaki znalac izbjegava i suvi ak i m a n j a k , nego tra i i b i r a sredinu, ali n e s r e d i n u s a m e stvari, n e g o o n u u o d n o s u p r e m a nama. Ako je tako, da svaka z n a n o s t d o b r o izvr ava svoj r a d tra e i s r e d i n u i o d m j e r a v a j u i p r e m a njoj vlastite u i n k e (zbog ega se valjanim u i n c i m a obi ava re i, k a k o im se n i t a ne m o e ni o d u z e t i ni d o d a t i , b u d u i da suvi ak i m a n j a k kvari valjanost, d o k je s r e d n o s t 2 odr ava, i d o b r i o b r t n i c i k a k o k a e m o i ine imaju i to u vidu) i a k o je k r e p o s t to nija i bolja od svakog u m i j e a , k a o i s a m a n a r a v , o n d a je i svojstvo k r e p o s t i te iti sredini. P o d r a z u m i j e v a m udorednu k r e p o s t . Ta se, n a i m e , bavi u v s t v i m a i djelatn o s t i m a , u k o j i m a je i suvi ak i m a n j a k i s r e d i n a . J e r i b o j a t i se i biti h r a b a r i udjeti i srditi se i smilovati se, i u o p e u t j e t i u i t a k i bol, m o e se i previ e i p r e m a l o , a ni j e d n o nije d o b r o ; do im utjeti to o n d a k a d t r e b a , p r e m a e m u t r e b a , p r e m a k o j i m a t r e b a , zbog ega t r e b a i k a k o t r e b a i s r e d i n a je i o n o najbolje, k a o to i p r i p a d a k r e p o s t i . I s t o t a k o , t o se ti e d j e l a t n o s t i p o s t o j i suvi ak m a n j a k i s r e d i n a . A k r e p o s t se bavi uvs t v i m a i d j e l a t n o s t i m a , u k o j i m a je suvi ak pogrje ka, k a o i m a n j a k , d o k se s r e d i n a hvali i srna

35 1106 b 5

VI. 2

5 15

10

3 4

20 10

15

25 11 30 12

20

25

1103a 18b2. Izvorno , uz temeljno zna enje krepost, znai i valjanost, uinkovitost, savrenost i izvrsnost, kojoj je najbli i smisao u doti nom slu aju (o. p.). 3 1104a 1127.
2

udovi no sna ni rva iz Krotona u Junoj Italiji. Budu i da ovdje u Aristotela susre emo oblike i i i ' () te , prevoditelj je smatrao kako je radi to vjernijeg prijenosa izvornika potrebno donijeti (uz uobi ajene rije i srednji, srednje, sredina) i rje i oblik srednost
2

(za ).

30

31

13 14

t r a u s p j e h o m , to je oboje zna ajka k r e p o s t i . Stoga je i k r e p o s t n e k a k v a s r e d n o s t , b u d u i da te i o n o m u t o je po sredini. N a i m e , grije iti se m o e s v a k o v r s n o (jer zlo je n e o g r a n i e n o , k a k o pitago rejci p r e t p o s t a v l j a h u , dok je d o b r o ograni eno) a u s p j e t i s a m o j e d n o v r s n o (zbog ega i jest j e d n o lako a d r u g o t e k o lako je p r o m a i t i cilj, t e k o je pogoditi ga); dakle, i zbog toga suvi ak i m a n j a k z n a a j k a su p o r o k a , a s r e d n o s t k r e p o s t i . Ljudi su d o b r i j e d n i m n a i n o m , zli svakovr sno. 1 Dakle, k r e p o s t je stanje s i z b o r o m , zapra vo s r e d n o s t u o d n o s u p r e m a n a m a , a o d r e e n a n a e l o m , n a i m e o n i m kojim bi je o d r e d i o razbor i t ovjek. Ona je s r e d n o s t i z m e u obaju p o r o k a , onoga p r e m a suvi ku i onoga p r e m a m a n j k u ; a i zbog toga to p o r o c i ili ne dosti u ili p r e m a u j u p o t r e b n u m j e r u u uvstvima i d j e l a t n o s t i m a , d o k k r e p o s t i nalazi i izabire s r e d i n u . O t u d a , p r e m a bivstvu te o d r e d b i koja govori to je o n a u biti, k r e p o s t je s r e d n o s t , ali p r e m a najboljem i pravednom, ona je krajnost. Nu svaka d j e l a t n o s t i svako uvstvo ne d o p u t a tu s r e d n o s t ; n e k e od tih stvari ve po i m e n u sadr avaju nevaljalost, kao zluradost, b e s t i d n o s t , zavist, a m e u d j e l a t n o s t i m a : p r e l j u b , t a d b i n a , u m o r s t v o . Sve su te i takve stvari ve po i m e n u u sebi nevaljale, a ne njihovi suvi ci ili m a n j c i . Stoga se u o d n o s u p r e m a njima ne mo e n i k a d a biti prav, nego se uvijek grije i. J e r tu d o b r o ili lo e ne ovisi od toga po inja li se, n p r . p r e l j u b s onom osobom s kojom treba, kad treba i kako t r e b a , nego n a p r o s t o : po initi bilo t o od toga zna i grije iti. Moglo bi se j e d n a k o p r e t p o s t a v i t i kako u nepravinosti, kukavnosti i razuzdanosti p o s t o j i s r e d n o s t , suvi ak i m a n j a k ; ali t a d a bi bila i s r e d n o s t suvi ka i m a n j k a , i suvi ak suvi ka i m a n j a k m a n j k a . Nego, kao to u u m j e r e n o s t i i h r a b r o s t i n e m a suvi ka i m a n j k a , j e r o n o to je s r e d i n a na n e k i je na in k r a j n o s t , t a k o ni u do

t i n i m a n e m a ni srednosti ni suvi ka ni manjka, ve k a k o god se p o i n e , p o g r j e n e su. Op enito , n a i m e , niti p o s t o j i s r e d n o s t suvi ka i manjka , niti p a k suvi ak ili m a n j a k s r e d n o s t i . 30 Ali nije d o s t a t n o s a m o to op enito iznijeti , nego t r e b a i prilagoditi p o j e d i n a n i m slu ajevima. Pri r a s p r a v a m a p o s t u p c i m a , o p e n i t e izjave j e s u za jedni kije, ali su o n e p o j e d i n e istinitije. A budu i se p o s t u p c i ti u p o j e d i n i h slu ajeva, m o r a se 3 n j i m a uskladiti. U z m i m o ih, dakle, s n a e g popisa. 1 Na p o d r u j u s t r a h a i d r s k o s t i s r e d n o s t je h r a b r o s t ; od o n i h koji p r e t j e r u j u , onaj t k o je takav u n e u s t r a i v o s t i n e m a i m e n a (mnoga su stanja bezimena); onaj p a k t k o p r e t j e r u j e u drskosti, taj je drzovit; onaj o p e t t k o p r e t j e r u j e u strah u , d o k m u n e d o s t a j e d r s k o s t i , taj j e stra ljiv. t o se ti e u i t a k a i bolova ne svih, i m a n j e to se ti e bolova s r e d n o s t je u m j e r e n o s t , suvi ak r a z u z d a n o s t . Ne n a l a z e se e s t o oni to su m a n j kavi glede u itaka. Stoga takvi i ne dobi e nikakva imena, ali nek budu be utni . S t o se ti e davanja i u z i m a n j a novca, srednost je dare ljivost , a suvi ak i m a n j a k rasipnost i krtost. U tima ljudi na opre an na in pretjeruju i manjkaju; rasipnik pretjeruje u tro enju dok manjka u u z i m a n j u , a krtac pretjeruje u uzimanju i m a n j k a u t r o e n j u . S a d a g o v o r i m o samo u ocrtu i poglavito, k a k o n a m i dostaje, dok e se poslije o v o m e p o t a n j e raspravljati. 2 to se ti e novaca p o s t o j e i d r u g a raspolo enja, s r e d n o s t je izda nost (jer se izda an razlikuje od dare ljivog: jedan dijeli naveliko, d r u g i n a m a l o ) , suvi ak n e u k u s n o s t i p r o s t o a , a m a n j a k sitni avost. Te su stvari razli ite od k r a j n o s t i m e u k o j i m a je dare ljivost, a kako se razlikuju , iznijet e se poslije.' t o se ti e asti i ne asti, s r e d n o s t je velikodu nost, suvi ak se naziva nekakvom naduto u , a manjak

15

35 1107
0

16 17

18

15

19

20

20

1 2

Navod nepoznata autora.

Rije je pregledu najglavnijih vrlina i poroka. IV. I. 11 22a 209, b1018

33

32

3 NIKOMAHOVA ETIKA

je malodu nost. I kao to rekosmo da se izda nost odnosi prema dare ljivosti, jer je ova u malim izdacima, tako postoji i sli no stanje prema velikodu nosti, koja se ti e velike asti, dok se ono ti e male. Naime, za a u se mo e te iti i vi e nego to treba i manje; onaj tko u tim tenjama pretjeruje taj je astohlepan, a tko manjka ne astohlepan, dok je srednji bezimen. A bezimena su i raspolo enja, osim to se ono astohlep nikovo naziva astohleplje. Otuda oni u krajnostima zahtijevaju srednje podru je, pa i sami onog srednjeg nazivamo katkad astohlepnim a katkad ne astohlepnim, i jednom hvalimo astohlepnoga a drugi put ne astohlepnoga. S kojega razloga tako inimo govorit e se u onome to slijedi; 1 sada govorimo preostalima a prema postavljenom na inu. I u srd bi postoji suvi ak, manjak i srednost; iako su oni zapravo bezimeni, ipak nazivaju i srednju osobu blago udnom nazovimo srednost blago udno u; od krajnosti nek onaj to pretjeruje bude rasrdljiv, i porok rasrdljivost, onaj pak koji je manjkav nerasrdljiv, i manjak nerasrdlji vost. Postoje i druge tri srednosti, me u kojima ima nekakve sli nosti, ali se ipak me usobno razlikuju; sve se one ti u zajedni tva u rije ima i postupcima, ali se razlikuju u tome to se jedna bavi istinom na tome podru ju, ostale dvije ugodno u, od kojih jedna onom u zabavi, druga onom u svim ivotnim prigodama. Stoga se mora govoriti i tima, kako bismo to bolje uvidjeli, da je u svima stvarima srednost hvalevrijedna, dok krajnosti nisu ni hvalevrijedne ni ispravne, nego prijekorne. A i ta stanja ve inom su bezimena, pa ipak kao i u ostalih moramo poku ati izna i rije i radi jasno e i boljega pra enja. Sto se ti e istine srednji je onaj tko je istinit, i nek se srednost zove istinitost; pretvornost u kojoj se pre
1

13

tjeruje je hvastavost, i hvastavac je onaj tko je posjeduje; ona u kojoj se umanjuje ta je pod rugljivost, a onaj tko je posjeduje podruglji vac. Sto se ti e ugodnosti, one u zabavi, srednji je onaj tko je dosjetijiv, a samo je raspolo enje dosjetljivost; suvi ak je lakrdija tvo i onaj tko ga posjeduje lakrdija ; onaj komu toga manjka taj je nekakav prostak, a samo stanje je prosto a. Sto se ti e preostale ugodnosti, one u ivotu uop e, onaj tko je ugodan onako kako treba taj je prijateljski i srednost je prijateljstvo; onaj tko u tome pretjeruje, a bez ikakve svrhe, taj je pu zav; koji pak radi svoje koristi, taj je laskavac; onaj kojemu toga manjka i u svim je stvarima neugodan taj je svadljiv i zlovoljan. Postoje srednosti i me u uvstveninama i uv stvima. Tako stidljivost nije krepost, pa ipak se pohvaljuje stidljiv ovjek. A i u tome se jedan naziva srednjim, a jedan pretjeranim, kao to je smeten onaj tko se svega stidi; do im onaj kojemu toga manjka ili toga uop e nema taj je bestidan, a onaj srednji je stidljiv. Pra vedna zlovolja je srednost izme u zavisti i zlu radosti; to su stanja to se ti u bola i u itka zbog onoga to se dogodilo na im bli njima. Onaj tko je pravedno zlovoljan osje a bol zbog ne ijeg nezaslu ena blagostanja; zavidnik pretjeruje u tome pa osje a bol zbog svake dobre kobi, dok zluradici toliko manjka da o uti bol 1 , te se dapa e raduje. Nu o tome e biti prigode da se raspravi drugdje .O pravednosti, budu i da nije jednozna na, razlu it emo opisav i ostalo dvije njezine vrste i razjasniti kako je svaka od niih srednost. 3 (A isto tako i razumskim krepostima) 4 .
Podrazumijeva se zbog njihove zle kobi. 1115 a4. 3 Vidi 1129a 26b 1. 4 Vidi VI knj. Me utim, neki komentatori dr e da ta re enica nije Aristotelova, nego je ne iji pozniji dometak (H. R.).
2

25

14

30

15

35 1108 b

16

10

b 1126, 1125 b 1418.

34

3*

35

VIII. 2

'

Postoje tako tri raspolo enja, dva poroka (onaj prema suvi ku i onaj prema manjku), a jedno kreposti, naime srednosti, koja su na neki na in sva me usobno suprotstavljena. Krajnosti su opre ne srednjem stanju i jedna prema drugoj, a srednje stanje krajnostima; jer kao to je jednako ve e prema manjem, a manje prema ve em, tako i srednja stanja prema uju prema manjcima, dok manjkaju prema suvi cima, i u uvstvima i u postupcima. Tako se hrabar ovjek ini drznikom prema stra ljivcu, a stra ljivac prema drzniku; isto tako i umjeren ovjek ini se razuzdanim prema be utnom, a be utan prema razuzdanom; dareljiv ovjek prema krcu rasipnik, a prema rasipniku krtac. Otuda ljudi u krajnostima guraju srednjega ovjeka jedan drugomu, pa stra ljivac naziva hrabra ovjeka drznikom, a drznik stra ljivcem, i sli no u ostalim slu ajevima. Nu iako su sva ta stanja tako me usobno opre na, naj vea je opreka izme u samih krajnosti, vie negoli prema sredini; one su, naime, udaljenije jedna od druge nego od sredine, kao to je veliko od maloga i malo od velikoga negoli oboje od is toga. Uz to, ini se kako sredina ima stanovite sli nosti s nekim krajnostima, kao to je u drskosti prema hrabrosti i u rasipnosti prema dare ljivosti; do im me u krajnostima postoji najve a nesli nost; naime, opreke se i odre uju kao stvari najvi e udaljene jedne od drugih, tako te su opre nije one to su udaljenije. A sredini je jednom opre niji manjak, drugi put opet suvi ak, pa tako hrabrosti nije opre nija drskost, koja je suvi ak, nego stra ljivost, koja je manjak; dok umjerenosti nije opre nija be utnost, koja je manjak, nego razuzdanost koja je suvi ak. To se doga a zbog dva uzroka; jedan potje e od same stvari; kad je jedna krajnost bli a i slinija sredini, onda mi radije sredini ne suprotstavljamo tu, nego drugu. Na primjer, budu i je drskost sli nija i bli a hrabrosti, dok je stra ljivost nesli nija, suprotstavljamo radije ovu. Naime, stvari udaljenije od sredine ine se njoj 36

8 15

opre nijima. To je, dakle, jedan uzrok, to potje e od same stvari; drugi uzrok potje e od nas samih; one stvari kojima naravnije te imo, te se ine opre nije sredini. Tako, budu i naravnije te zimo u icima, skloniji smo razuzdanosti negoli pristojnosti. I tako nazivamo opre nijima one stvari prema kojima imamo ve u te nju; stoga je razuzdanost, koja je suvi ak, opre nija umjerenosti. Dakle, dostatno je re eno da je udoredna kre post srednost, i kojim na inom, te da je srednost izme u dva poroka, onoga to je u suvi ku i onoga to je u manjku, a da je takva jer tei po goditi sredinu, i u uvstvima i u djelatnostima. Stoga je naporno biti valjan. Te ko je, naime, prona i sredinu u svemu, kao to sredinu kruga ne mo e na i svatko, nego samo znalac; tako se i srditi mo e svatko i lako, a isto i davati i tro iti novac, ali u initi to pravoj osobi, u pravoj mjeri, u pravo vrijeme, s pravim razlogom i na inom, niti mo e svatko niti je lako; zbog toga je dobro i rijetko i hvaljeno i lijepo. Zbog toga onaj tko cilja na sredinu prvo se mora odmaknuti od onoga to je opre nije, kao to i Kalipsa savjetuje: La u okreni dalje od valova i dima onog,1 jer od krajnosti jedna je uvijek pogre nija, a dru ga je manje takva; i budu i je dakle krajnje teko pogoditi sredinu, kao to ka u, drugi je najbolji na in plovidbe 2 izabrati ono manje od zala; a to e najbolje biti onako kako opisujemo. A treba razvidjeti i prema emu smo sami skloniji; jer po naravi jedni te imo jednima a drugi drugim stvarima, to e se razaznati po u itku i Odiseja (XII, 219; prijevod T. Mareti). Me utim te rijei nije rekla Kalipsa, nego Odisej navodei Kir kin savjet da plovi blie Scili negoli Haribdi, kako bi izbjegao vee zlo. 2 Posrijedi je poslovian izraz sa znaenjem 'prionuti uz vesla kad nastupi bezvjetarje' (prema H. R.). 37
1

15

20

IX.

25

25 3 30

30

33 35 1109 b

35 1109 a

10

bolu koje o utimo. Sami se moramo otrgnuti prema opre noj krajnosti; to se vie odmaknemo od pogrje ke, sti i emo u sredinu, kao to ine oni 1 koji ispravljaju iskrivljeno drvo. U svemu se najvi e valja uvati ugode i u itka, jer u itak ne prosu ujemo nepodmi eni; kako ono pu ke starje ine osje ahu prema Heleni, tako moramo i mi osje ati prema u itku, i u svima zgodama ponavljati njihovu dzreku/jer rije imo li se u itka tako, manje e biti prilike da pogrije imo. inei tako da ka emo poglavito najbolje emo uzmo i pogoditi sredinu. Samo, i to je te ko, a najvi e u pojedinim slu ajevima, jer nije lako odrediti kako, na koga, zbog ega i na koje vrijeme se treba srditi. Naime, i sami katkada hvalimo one koji u tome uz manjkaju i nazivamo ih blago udnima, dok katkad opet hvalimo rasr ene nazivaju i ih muev nima. Onaj tko malo odstupi od dobra taj se ne kudi, bilo da to ini prema suvi ku bilo prema manjku, nego onaj koji tako ini vie, jer se takav zamje uje. Nu dokle i koliko ovjek mora skrenuti da bude poku en nije lako u pravilu odrediti; kao ni bilo to drugo koje pripada sjetilima; te stvari ovise pojedinim slu ajevima, a sama je prosudba u zamjedbi. Dakle, toliko je jasno: srednje je stanje hvalevrijedno u svemu, s time to se jednom valja prikloniti suvi ku a jednom manjku; tako emo najlak e pogoditi i sre dinu i ono to je pravo.

10

III.
Budu i se krepost bavi uvstvima i djelatno stima, od kojih se oni voljni hvale i kude, dok se protuvoljni opra taju pa i ale, nu no je razlu iti voljno i protuvoljno onima koji prou avaju kre post, a korisno je zakonodavcima pri dodjeli bilo po asti bilo kazne. Stvari se smatraju protuvoljnima ako nastaju nasilu ili u neznanju. Nasilno je ono emu je po elo izvana, kao to je ono kojemu ni ta ne pridonosi sama osoba to djeluje ili trpi, kao kad koga vjetar kamo odnese ili ljudi kojima je u vlasti, t o se pak ti e stvari koje se po injaju zbog straha od veih zala ili zbog kakve ljepote kao ako samosilnik naredi da se u ini togod sramotno, dr e i u vlasti ovjekove roditelje i djecu, pa izvri li nare eno, spasio bi ih, a ako ne, oni bi poginuli dvojbeno je da li su takvi ini voljni ili protuvoljni. Sli no se zbiva i kod izbacivanja tovara s brodova za nevremena. Op enito, nitko hotimice ne baca svoju imovinu; do im, kako bi izbavili sebe i sve ostale, ine to svi razboriti ljudi. Dakle, takvi su postupci mije ani, ali se vi e ine voljnim; naime, bira se dok se izvr avaju, a sama svrha djelatnosti odre uje se prema zgodi. Pa stoga treba govoriti 'voljno' i 'protuvoljno' prema asu djelovanja. Doti ni ovjek djeluje voljno; jer se po elo gibanja oru nih dijelova pri tim djelatnostima nalazi u njemu samome, a od ega je u njemu po elo to mu je u mo i da ini ili ne ini. Dakle, te su stvari voljne, ali uzete uop e isto i protuvoljne, jer nitko ne bi
39

30

15

2 3

35 1110 a

20

25

10

Misli se na to kako tesari ispravljaju iskrivljenu ili izvijenu drvenu gra u. 2 Naime, starci su priznali Heleninu ljepotu, ali su zahtijevali da se Helena vrati u Grku, bojei se da ne bude kobna po Troju (Ilijada, IV, 15660.).
38

15

u inio ni ta takvoga po sebi. Pri takvim inima ljude katkada hvale, kad podnesu kakvu sramo tu ili muku radi ega velikog i lijepog; ako pak togod opre no, kude ih, jer samo onaj tko je lo podnosi najve u sramotu bez ikakva lijepa ili doli na cilja. U nekim opet zgodama izostaje pohvala, ali se podaruje oprost, kad tkogod po ini ono to ne treba pod prisilom to nadma uje ljudsku narav i nitko je ne bi izdr ao. Pa ipak, mo da se na neke ine ne mo e prisiliti, nego prije treba umrijeti pretrpjev i i najve e grozote; jer one stvari koje su Euripidova Alkmeona primorale da ubije vlastitu mater ine se besmislenim. 1 Katkada je pak te ko prosuditi to treba izabrati i po kakvu cijenu i to treba pretrpjeti i radi ega, a jo je te e ostati pri donesenim odlukama; jer uglavnom stvari koje se o ekuju bolne su, a na to se primorava sramotno je, pa otuda biva da se pohvaljuju ili poku uju oni to su popustili prisili ili nisu. Koje, dakle, ine treba nazvati prisilnim? Uop e re eno, onda kad je uzrok u izvanjskim okolnostima, i kad sam po initelj tomu ni ta ne pridonosi; nu stvari koje su po sebi protuvoljne, ali ih valja izabrati u danom asu i radi ne ega, i kojima je po elo u po initelju, po sebi su protuvoljne, a voljne u danom asu i radi ne ega. Te su vi e nalik na voljne ine; jer djelatnosti pripadaju pojedinostima, a ovdje su pojedinosti voljne. Koje stvari radi kojih valja izabrati nije lako utvrditi; jer postoje mnoge razlike u pojedinostima. Ako bi tkogod rekao kako su ugodne i lijepe stvari prisilne (budu i da primoravaju izvana), njemu bi sve bile prisilne, jer radi tih stvari svi ine sve. Onima koji djeluju pod prisilom i pro Po grkome mitu (a i u izgubljenom Euripidovu komadu) podmiena ogrlicom, Erifila je svojega mua Amfijaraja, kralja Argosa, nagovorila poi u pohod sedmorice protiv Tebe. Znajui da e poginuti, obvezao je kletvom sinove da ga osvete (inae e ih kazniti glad i nee imati potomaka). Njegov sin Alk meon je, izvrivi osvetu, ubio Erifilu. 40
1

20

12 25 13

tuvoljno njima je bolno, oni pak koji radi ugode i ljepote tima je ugodno; i besmisleno je okrivljavati izvanjske imbenike, a ne samog sebe to im lako postaje plijenom, pa lijepe ine pripisivati sebi, a one sramotne ugodama. Dakle, prisilno je ono emu je po elo izvana, dok sam prisilje nik ne pridonosi ni ta. Ono to je po injeno u neznanju to je mimo voljno; 1 dok je protuvoljno samo ono to izaziva bol i pokajanje; onaj tko po ini togod u nezna nju i po injeno mu ni ta ne zasmeta, voljno nije po inio, jer nije znao to ini, ali nije ni protuvoljno, jer nije o utio bola. Stoga, onaj tko po ini ne to u neznanju a pokaje se, ini se pro tuvoljnim; onaj pak tko se ne kaje, kako je drukiji, nek je mimovoljan; budu i se, naime, razlikuje, bolje da ima vlastito ime. Jedno je ini se djelovati s neznanja a drugo po initi togod u neznanju; onaj tko je pijan ili rasir en ne ini se da djeluje s neznanja, nego zbog jedne od spomenutih stvari, i to ne znlice, ve u neznanju. Naime, nijedan nevaljao ovjek ne zna to treba initi a ega se treba uzdr avati, i zbog te pogrje ke ljudi i postaju nepravedni i uop e lo i; nu 'protuvoljno' jie svjetuje se re i ako tkogod ne poznaje stvari koje su korisne; jer nije neznanje u izboru uzrok protuvoljna ina, nego uzrok nevaljalosti; niti pak neznanje openitoga na ela (jer zbog toga se ljudi poku uju), nego neznanje pojedina nosti, okolnosti i predmeta djelatnosti; u tima su, naime, i smilovanje i oprost, jer onaj tko ne poznaje koje od toga dje luje protuvoljno. Stoga mo da nije zgorega odrediti kakve i kolike su te pojedina nosti: tko je, to ini, radi ega ili na komu djeluje, katkada i ime (kojim
1 Izvorno v ( voluntarium) ' m i m o voljno', za razliku od (voluntarium) 'voljno' i (involuntarium) 'protuvoljno', to su specifi ni Aristotelovi nazivci (o. p.).

15 2 20

30

14 \\

25

15 5

30

10 16

1111 a

41

17

18

o r u e m ) , i r a d i ega (kao t o je spas), te k a k o (kao t o je p o l a g a n o i silovito). Dakle, u k o l i k o nij e s u m a n u t , n i t k o n e b i m o g a o n e z n a t i sve t e stvari, a i s t o t a k o b j e l o d a n o i s a m o g djelatelja. K a k o n e b i z n a o sebe s a m o g ? N u , ovjek m o e n e z n a t i o n o t o ini, k a o to ljudi k a u ' k a k o im se u govoru o m a k n u l o ' , ili p a k ' k a k o n i s u znali da posrijedi b i j a h u t a j n e ' (kao t o E s h i l k a z a sveto t a j s t v e n i m o b r e d i m a ) 1 , ili 'da ga je o t p u s t i o h o t e i s a m o p o k a z a t i k a k o radi', k a o o n a j s b o j n i m hita lom. Ili o p e t m o e t k o g o d p o m i s l i t i k a k o je vlastiti sin n e p r i j a t e l j , k a o o n o M e r o p a 2 , ili k a k o j e o t r o v r h o koplje s kuglicom, ili da je k a m e n plo vu ac, ili o p e t h o t e i spasiti u b i t i k o g a ljekarijom, ili p a k h t j e t i koga u h v a t i t i k a o u o n i h koji se r u k a m a rvaju pa ga ozlijediti. N e z n a n j e se m o e t i c a t i svih t i h o k o l n o s t i djelovanja; i o n a j t k o ne p o z n a j e bilo koju od njih ini se da je pos t u p i o p r o t u v o l j n o , i p o s e b i c e u o n i m a najva nij i m ; a najva nijima se ine o n e o k o l n o s t i s a m e d j e l a t n o s t i i svrhe. Uz to, da bi se n e k a djelatn o s t , zbog toga neznanja, nazvala p r o t u v o l j n o m , ona mora biti s bolom i u pokajanju. B u d u i je p r o t u v o l j n o o n o t o se zbiva p o d pri silom i zbog neznanja, voljnim bi se inilo o n o e m u je p o e l o u s a m o m e po initelju, koji zna sve p o j e d i n o s t i svoje d j e l a t n o s t i . I s t o t a k o nije umjesn o re i d a s u p r o t u v o l j n i ini u z r o k o v a n i s r d b o m ili u d n j o m . 3 T a k o p a k , p r v o , ni j e d n o od d r u g i h ivih bi a ne bd djelovalo voljno, a ne bi ni djeca; i d r u g o : z a r n i t a voljno ne i n i m o k a d s m o u s r d b i ili sa u d n j o m ? Ili m o d a lijepe s t v a r i i n i m o voljno, a r u n e p r o t u v o l j n o ? Ili je to smije no, j e r im je u z r o k j e d a n ? Jednako je besmisleno nazvati protuvoljnim o n e stvari koje t r e b a udjeti; ima, n a i m e , s t v a r i
1 Bio je optu en da razotkriva Eleuzinske misterije, ali ga je Areopag oslobodio krivnje. 2 Lik u izgubljenom Euripidovu komadu (Cresphon tes). 3 Vidi Platon, Zakoni, 863 B.

5 25 26 27 10

na k o j e se t r e b a s r d i t i a i o n i h k o j e t r e b a udjeti, k a o t o su zdravlje i z n a n j e . Uz t o , stvari koje su p r o t u v o l j n e ini se da su b o l n e , dok su o n e s k l a d n e sa u d n j o m u g o d n e . I kakva je, to se ti e p r o t u v o l j n o s t i , r a z l i k a izmeu sraunatih pogrjeaka i onih poinjenih u srd bi? Izbjegavati t r e b a i j e d n e i d r u g e , ali se ini da n e r a z u m n a uvstva nisu n i t a m a n j e ljudska, pa isto t a k o ni ovjekovi p o s t u p c i n a s t a l i u srd bi i udnji. S t o g a bi bilo b e s m i s l e n o prikazati ih kao p r o t u v o l j n e . Po to je r a z l u e n o o n o to je voljno i o n o t o je protuvoljno, valja n a m z a t i m p r e t r e s a t i iz b o r u , j e r se ini p r i p a d n i j i m k r e p o s t i i za pros u d b u zna aja p r i m j e r e n i j i o d s a m i h p o s t u p a k a . I z b o r se ini n e i m voljnim, ali nije isto t o i to, j e r je 'voljno' o n o ire; n a i m e , voljno je zaj e d n i k o djeci i o s t a l i m ivotinjama, a izbor nije; mi asovite p o s t u p k e n a z i v a m o voljnima, ali ne i izabranim. Oni t o ka u k a k o je izbor u d n j a ili srd ba ili elja ili k a k v o mnijenje ne ini se da p r a v o kazuju. J e r izbor nije zajedni ki i n e r a z u m n i m stvorovima, ali j e s u udnja i s r d b a . Neuz dr an ovjek djeluje ude i, ali ne i biraju i, d o k uzdr an o p e t djeluje p r e m a izboru, a ne p r e m a udnji. Zatim, u d n j a je o p r e n a izboru, ali nije udnja udnji. u d n j a se ti e ugode i bola; izbor opet ni ugode ni bola. A izbor je j o m a n j e srd ba; j e r p o s t u p c i u s r d b i n a j m a n j e su p r e m a izb o r u . I s t o t a k o nije ni elja, iako joj se ini bli zim; n a i m e , izbor se ne ti e n e m o g u n o s t i , pa a k o bi tkogod r e k a o da ih izabire, inio bi se sulud i m ; do im p o s t o j i elja za n e m o g u i m s t v a r i m a , k a o za b e s m r t n o u . Uz to, elja se ti e i s t v a r i koje n i k a k o s a m elitelj n e po inja, k a o d a pobijedi kakav g l u m a c ili n a t j e c a t e l j ; a n i t k o ne b i r a takve stvari, nego o n e k o j i m a misli da m o g u biti po n j e m u s a m o m e . I dalje, elja se vi e ti e svrhe, a izbor s r e d s t a v a koja slu e svrsi, k a o t o je k a d elimo biti zdravi, a i z a b i r e m o o n o po e m u e m o biti zdravi, i elimo biti bla eni i k a e m o da j e s m o , ali je n e p r i k l a d n o re i ' k a k o i z a b i r e m o da b u d e m o takvi'; u o p e se ini da se izbor ti e

30

1111 b

II.

4 5

15

19 20 21 22 23 24

3 20 3 4 5 25 6 7

10

15

20

25

42

43

10

11

12 13

14 15

16 17

onih stvari koje su u na oj mo i. Isto tako, izbor nije ni mnijenje, jer se ono ti e svih stvari, ni ta manje onih vje nih i nemogu ih kao i onih to su u na oj mo i. Ono se razlu uje po istini i lai, a ne po lo em i dobrom, do im izbor vie upravo prema tima. Nitko i ne ka e da je izbor istovjetan s mnijenjem uop e; ali nije ni s pojedinim mnijenjem; jer izabiru i dobre ili lo e stvari mi smo stanovita zna aja, a ne po svojim mnijenji ma. Izabiremo prihvatiti ili izbjei koju od doti nih stvari, dok mnijemo to je koja stvar, komu je prikladna i kako; i zaista ne mnijemo da li togod prihva amo ili izbjegavamo. Izbor se po hvaljuje prije zbog onoga to treba u initi nego zbog toga to je ispravan po sebi; a mnijenje zbog sklada s istinom. Izabiremo one stvari kojima najbolje znamo da su dobre, a mnijemo stva rima koje zacijelo ne znamo; i ini se kako nisu isti ljudi to izabiru najbolje i mniju njima naj bolje, nego neki i bolje mniju, ali zbog poroka izabiru ono to ne treba. I nije va no ako mnijenje prethodi izboru ili ga prati; naime, to i ne razmatramo, nego je li izbor isto to i kakvo mni jenje. Dakle, to je izbor i kakva je stvar, budu i da nije ni jedna od onih navedenih? ini se ne im voljnim, ali sve to je voljno nije i izabirano. Da li je ono to je unaprijed promi ljeno? Jer izbor biva po razboru i razumu. I samo ime ini se nazna uje 'ono to treba izabrati prije drugih stvari.' 1 Promi lja li se svemu i mo e li se svemu promi ljati, ili pak nekim stvarima nema promi ljanja? Isto tako, predmetom promi ljanja ne treba nazvati ono to bi smislio tkogod sumanut ili pomaman, nego ono emu bi promislio onaj tko ima pameti. vje nim stvarima nitko ne pro Sama grka rije znai i nakana i odluka i svrha i volja, a najee izbor (kako se ovdje redovito i prevodi), dok je korijensko znaenje 'biranje neega prije ili radije nego ega drugog', to istie i sam Aristotel (o. p.). 44
1

30 4

1112 b

5 6

10

15

9 10

III. 2 3

5 20 11

misija, kao samom svemiru ili kako su nesu mjerni prijekutnica (dijagonala) i stranica etve rokuta, ali isto tako ni stvarima to su u gibanju, i uvijek na isti na in, bilo po nu nosti bilo po naravi bilo zbog kojega drugog uzroka, poput suncostaja i Sun evih ishoda; a ni onima to se doga aju sad ovako sad onako, poput su a ili ki a; ni onome to se dogodi slu ajem, kakav je nalazak blaga. Nu ne promi lja se ni svim ljudskim stvarima, kao to nitko od Lakedemonaca ne promi lja tome kako bi Skiti najbolje upravljali dr avom; jer ni jedna od tih stvari ne biva po nama samima. Promi ljamo onim stva rima koje su nama u mo i i koje su ostvarive; a te i jesu koje su ostale. Narav, nu nost i slu ajnost ini se da su uzroci, te jo um, i sve to je po ovjeku. Svi ljudi promi ljaju onim stva rima koje sami mogu po initi. A nema promi ljanja ni to nim i neodvisnim znanostima, kao slovima (jer ne dvoumimo kako ih treba pisati), nego promi ljamo onim stvarima koje bivaju po nama, i ne uvijek istim na inom, kao zdravstvenim i nov anim poslovima i vie kormilar skoj nego tjelovje benoj vje tini, ukoliko je manje razra ena, te jednako i ostalima, i vie to se ti e umije a nego znanosti, jer prvima vie dvoumimo. Dakle, promi ljanje se ti e stvari koje se tako uop e doga aju, a nejasno je kakve e ispasti, i gdje su stvari neodre ene. Stoga, kad je posrijedi togod krupno, pozivamo druge da nas svjetuju 1 , ne vjeruju i da bismo sami uzmogli primjereno odlu iti. Mi ne promi ljamo svrhama, nego sredstvima radi tih svrha. Jer niti lije nik promi lja da li e lije iti, niti govornik da li e uvjeravati, niti Izvorno uzimamo druge kao svjetnike, gdje gr. , znai savjetnik, upravo kao to i (koje ovdje prevodimo kao promiljam) znai svjetlijem, vijeam, smiljam, promiljam, i u oba sluaja prema sebi samome i prema drugima susree se stapanje i prelijevanje znaenja svjetovati se i promiljati, uz odluivati (o. p.). 45
1

25

30

1112 b

10

12

13

14 15

16

dr avnik ho e li uspostaviti zakonitost, niti bilo tko drugi samoj svrsi. Nego, postaviv i svrhu razmatraju kako i ime da je postignu. Ako se ini da se mo e posti i s pomo u vi e sredstava, razmatraju kojim od njih najlak e i najbolje; ako se pak posti e samo jednim, razmatraju kako e se ona njime posti i, a zatim kojim drugim ovo sredstvo, sve dok ne stignu do prvog uzroka, koji je posljednji u samom iznala enju. ini se da pro mi ljatelj istra uje i razlu uje na re eni na in kao da je posrijedi geometri ki lik1 (a svako istra ivanje i nije promi ljanje kao u matematici ali svako promi ljanje jest istra ivanje), i ono to je posljednje u razlud bi (analizi) prvo je u posta janju. Ako, zatim, nai u na nemogu e, odustaju kao kad treba novaca a ne mogu se nabaviti ; nu ako se ini mogu e, poku avaju djelovati. Mogu e su one stvari to se mogu posti i po nama samima, a i one to su po na im prijateljima nekako su po nama, jer je samo po elo u nama. I pokatkad se istra uju oru a, pokatkada njihova poraba, a sli no i u preostalima: katkada kojim sredstvom, katkada kako ili s pomo u koga. Dakle, kao to je re eno, ini se da je ovjek po elo djelatnosti; i dok promi ljanje biva stvarima koje ima u initi, djelatnosti su radi ne ega dru gog. Dakle, ne promi lja se svrsi, nego sredstvima radi svrhe. Isto tako ono se ne ti e pojedinosti, kao je li to kruh i da li je pe en kako treba, jer to pripada sjetilnom opa anju. Bude li se naime uvijek promi ljalo, oti i e se u beskona no. Promi lja se onome istom to se i izabire, osim to je izabrano ve odre eno; naime, izabrano je prosudbom promi ljanja. Jer svatko pre staje istra ivati kako e djelovati, im je vratio

15

18 19

20

20

po elo u sebe sama, u d i o ' koji n j i m e upravlja, a koji je onaj to izabire. Vidi se to i u s t a r i m d r a v n i m na elima, koja p r e d o i H o m e r : kraljevi s u objavljivali p u k u o n o t o ve b i j a h u izabrali. B u d u i je b i r a n o a po n a m a s a m i m a o n o to promisliv i udimo, i i z b o r e b i t i p r o m i l j e n a u d n j a za s t v a r i m a koje su u n a o j m o i . J e r sude i p o t o s m o promislili, u d i m o u s k l a d u s pro mi ljanjem. Neka to u o c r t u b u d e izbor, te kojih se stvari ti e i da je s r e d s t v i m a r a d i svrhe. Ve je re eno 2 , k a k o je elja r a d i n e k e svrhe; n u d o k s e j e d n i m a ini d a j e r a d i d o b r a , drugim a j e r a d i p r i v i d n a d o b r a . O n i m a koji ka u k a k o je d o b r o o n o to se eli d o g a a se, a k o t k o g o d ne izabere pravo, da o n o t o eli nije eljeno (jer a k o e biti eljeno, m o r a b i t i i d o b r o , d o k bija e lo e, a k o se t a k o zbilo), a o n i m a t o ka u k a k o j e eljeno p r i v i d n o d o b r o n i t a nije p o n a r a v i eljeno, nego s a m o k a k o se s v a k o m u ini, pa je tak o razli ito razli itim l j u d i m a , te, a k o s e t a k o zadesi, i o n o o p r e n o . Ako se te s t v a r i ne dopadaju, m o d a valja re i da o p e n i t o i p r e m a istini o n o eljeno je i d o b r o , ali s v a k o m u pojedince o n o p r i v i d n o ; pa je v a l j a n u ovjeku eljeno pre ma istini, a l o e m u p r e m a slu aju, k a o to je i s tijelima: stvari koje su p r e m a istini z d r a v e takve s u o n i m a d o b r a zdravlja, d o k s u t o b o l e s n i c i m a n e k e d r u g e ; a sli no je i s g o r k i m i slatkim, toplim i t e k i m i sa svime d r u g i m ; j e r valjan ovj e k p r o s u u j e i s p r a v n o sve stvari, i i s t i n a mu se p o k a z u j e u svakoj p o j e d i n o j . J e r svako s t a n j e i m a vlastite lijepe i u g o d n e stvari, i valjda se valjan ovjek najvi e i razlikuje po t o m e to vidi i s t i n u u svakoj od p o j e d i n i h stvari, b u d u i njihov i m p r a v i l o m i m j e r i l o m . U ve ine o b m a n a ini se n a s t a j e zbog ugode, j e r i a k o to nije, ini se d o b r o m . I stoga izabiru o n o u g o d n o k a o d o b r o , a bol izbjegavaju k a o zlo.

10

IV. 2 3

25

20

30

25

1113 a 5

30

17

5 6

u 13 b

1 Rije je rje avanju geometrijskog zadatka. Prvo se pretpostavi stanoviti geometri ki lik, a zatim se istra uje to mu odgovara, sve dok se ne do e do lika koji se mo e izraditi, pri emu je posljednji korak u analizi prvi u procesu rje avanja.

1 2

To jest: razumni dio du e. 1111 b 26. 47

46

V. 2

3 4 5 6

Dakle, budu i je svrha ono eljeno, a sredstva svrhe ono emu se promi lja i to se izabire, djelatnosti koje se toga ti u bit e prema izboru i voljne. Provedbe kreposti ti u se sredstava. Stoga je krepost u na oj mo i, upravo kao i porok. Jer u kojim stvarima od nas ovisi djelovati u tima od nas ovisi i ne djelovati, i gdje mo emo odustati tu mo emo i pristati; pa tako, ako je u na oj mo i initi ono to je lijepo, u na oj e mo i biti i ne initi ono to je ru no, te ako je u na oj mo i ne u initi ono to je lijepo, isto e tako biti u na oj mo i u initi ono to je ru no. Dakle, ako od nas ovisi initi lijepe i ru ne stvari, a isto tako i ne initi ih i rekosmo da to zna i biti dobar ili lo onda je u na oj mo i da bu derao estiti ili nevaljali. Izreka kako 'nitko nije hotimice opak, niti je nehotice bla en' 1 ini se dijelom la na a dijelom istinita; jer nitko nije ne hotice bla en, ali nevaljalost je voljna. Ina e se mora oprovr i upravo re eno, te pore i da je ov jek po elo ili roditelj svojih ina kao i svoje djece. Nu ako su te stvari bjelodane i ne mo emo ine, kojima su po ela u nama, svoditi ni na kakva druga po ela, onda su doti ni u na oj mo i i voljni. tima ini se svjedo e i posebnici u vlastitim postupcima i sami zakonodavci: oni vr e kaznu i odmazdu nad po initeljima opa ina (osim onih u injenih pod prisilom ili u neznanju, gdje sami nisu krivi), dok aste one koji po injaju lijepa djela, kao da ho e jedne potaknuti a druge sprije iti. Do im nitko ne pobu uje da se po injaju stvari koje ne ovise nama i koje nisu voljne, jer ni ta ne koristi nagovarati da komu ne bude toplo, da ga ne boli, da ne gladuje ili bilo to drugo sli no, jer emo te osje ati unato tome. Zapravo, ovjeka ka njavaju zbog njegova nezna nja, ako se ini da je kriv za to neznanje, kao to 2 se pijancima kazna udvostru uje , jer je po elo
1 2

7 5 9

u samome ovjeku; naime: mogao je ne opiti se, i pijanstvo je uzrok neznanja. Isto tako kanjavaju one koji ne znaju togod u zakonima, koje treba znati i koje nije te ko, a isto tako i u osta lim stvarima, gdje se ini da ne znaju iz nehata, i u njihovoj je mo i da ne budu neupu eni, jer su sposobni potruditi se. Ali ovjek je mo da takav da se ne trudi. Pa ipak, ljudi postaju takvima svojom krivicom ivei raspu teno, te postaju nepravedni i razuzdani provode i se u varanju ili pijan enju i sli nome; naime, takvima ih ine njihovi pojedina ni postupci. To se vidi po onima to se vje baju za kakvo natjecanje ili pothvat; ti se neprestance tru de. Stoga ne znati kako po djelovanju u pojedinim stvarima nastaju udoredna stanja zna ajka je tupa ovjeka. A besmisleno je postaviti da nepravedan ovjek ne eli biti nepravedan ili razuzda nik razuzdan. I ako tkogod ne neznalice ini ono po emu e biti nepravedan, onda on biva ho timice nepravedan, ali ne zna i da e ushtjedne li prestati da bude nepravedan i postati pra vedan, upravo kao ni bolesnik zdrav; ak ako se dogodilo i da hotimice boluje, ivei neuzdr ljivo i ne slu aju i lije nike. Dakle, neko je mogao ne biti bolestan, ali kad je to jednom propu teno, vie ne, kao to se ne mo e natrag vratiti ve baen kamen, iako u ovjekovoj mo i bija e i podi i ga i baciti, jer po elo (ina) bilo je u njemu. Tako isto, nepravednu i razuzdanu ovjeku u po etku bija e mogu e da ne postanu takvi, i stoga su hotimi no takvi; a postav i takvima nije mogu e da ne budu takvi. I nisu samo nedostaci du e voljni, nego u nekih i oni tjelesni, zbog kojih ih i korimo. Jer nitko ne kori one koji su ru ni po naravi, nego one to su takvi zbog nevje banja i nemara. Isto tako i kad je netko slab i bogalj. Nitko ne bi korio onoga to je slijep od naravi, od bolesti ili od udarca, nego bi ga prije alio, dok bi svatko pokudio onoga to je oslijepio od opijanja vinom ili sli ne razuzdanosti. Dakle, to se ti e tjelesnih nedosta
4 NIKOMAHOVA ETIKA

1114 a

10 10 li 12 15 13

10

20

14

15

25

20

15 30

Izreka je vjerojatno Solonova. Prema Pitakovu zakonu.

16

48

49

17

18

19

20

taka, k o r e n a s zbog o n i h koji su u n a o j mo i, a ne zbog o n i h koji nisu. Ako je t o m u t a k o , i t o se ti e o s t a l i h n e d o s t a t a k a k o r i t e n a s zbog o n i h koji su u n a o j mo i. Nu, m o e t k o g o d re i k a k o svi ljudi te e p r i v i d n o m u d o b r u , s a m o t o n e m a j u vlasti n a d t i m prividom 1 , n e g o k a k a v j e t k o takva m u s e s v r h a pri inja. Stoga, a k o j e s v a t k o n e k a k o o d g o v o r a n za svoje ( u d o r e d n o ) stanje, o n d a e n e k a k o biti o d g o v o r a n i za privid; a k o p a k nije, o n d a n i t k o nije kriv za svoje zlodjelo, nego to ini zbog n e p o z n a v a n j a svrhe, m n i j u i k a k o e tima p o s t u p c i m a posti i o n o t o mu je najbolje, a te nja svrsi ne biva po v l a s t i t o m e izboru, nego se t r e b a r o d i t i k a o s n e k i m v i d o m k o j i m se isp r a v n o p r o s u u j e i izabire d o b r o p r e m a istini, i po n a r a v i je s p o s o b a n t k o je t i m e lijepo nadar e n . To je ipak i najve e i najljep e, n e t o t o se od drugoga ne mo e ni d o b i t i ni n a u i t i , nego k a k o se t k o s t i m e r o d i o t a k o e i i m a t i ; i biti d o b r o i lijepo t a k o d a r o v i t b i t e s a v r e n a i istinska n a r a v n a s p o s o b n o s t . Ako je to istinito, k a k o e k r e p o s t biti vi e voljna negoli p o r o k ? J e r jedn a k o obojici, i d o b r o m u i lo emu, s v r h a se pokazuje i postavlja po naravi, ili bilo k o j i m d r u g i m n a i n o m , i bilo to inili, ljudi ine povezuju i to s n j o m . Dakle, bilo da se svrha, pa kakva god da je, ne p o k a z u j e p o j e d i n c u po naravi, nego togod i od njega ovisi, bilo da s v r h a j e s t n a r a v n a , budu i da valjan ovjek ostale stvari ini voljno, k r e p o s t je voljna, te e i p o r o k biti n i t a m a n j e voljan. N a i m e , i u lo a ovjeka ima isto toliko onoga t o je do njega u njegovim d j e l a t n o s t i m a , a k o i ne u s a m o j svrsi. Stoga, k a o t o je r e e n o , a k o s u k r e p o s t i voljne (pa a k o s m o s a m i n e k a k o s u o d g o v o r n i za svoja stanja, i p r e m a t o m e kakvi ve j e s m o t a k v u s v r h u i p o s t a v l j a m o ) , i p o r o c i e biti voljni, j e r je p o s r i j e d i isto. Dakle, t o se ti e k r e p o s t i o p e n i t o izlo ismo njihov r o d u o c r t u : da su s r e d n o s t i i da su sta

30

22

1114 b

nja, d a o n i m d j e l a t n o s t i m a k o j i m a s u n a s t a l e t i m a se i p r o m i u po sebi s a m i m a , da su u n a o j m o i i voljne, i to t a k o k a k o nala e i s p r a v n o na elo. Ali d j e l a t n o s t i n i s u j e d n a k o voljne k a o i sta nja; djelatnosti su u n a o j m o i od p o e t k a sve do kraja, j e r z n a m o p o j e d i n o s t i ; a od s t a n j a samo po etak, j e r n a s t a v a k u p o j e d i n o s t i m a nije poznat, kao ni u bolesti, ali b u d u i da bija e u n a o j mo i p o s l u i t i se n j i m a o v a k o ili o n a k o , zbog toga su i s t a n j a voljna. Nego, v r a a j u i se o p e t p o j e d i n i m k r e p o s t i m a , r e c i m o koje su, ega se t i u i k a k o . O d m a h e biti j a s n o i k o l i k o ih i m a . I to p r v o h r a b r o s t i . Ve j e p o k a z a n o 1 k a k o j e o n a s r e d n o s t i z m e u s t r a h a i d r s k o s t i . B j e l o d a n o je da se s t r a i m o s t r a h o t a , a o n e su, o p e n i t o r e e n o , zla; zbog toga se s t r a h i o d r e u j e Icao i ekivanje zla. Mi se, n a i m e , b o j i m o svih zala, k a o t o su s r a m o t a , sirom a t v o , bolest, n e i m a n j e prijatelja, s m r t , ali se ini k a k o se h r a b r a ovjeka ne ti e sve t o ; n e k i h od tih stvari i t r e b a se b o j a t i i lijepo je, d o k je r u n o ne b o j a t i dh se, k a o n p r . s r a m o t e ; o n a j t k o je se boji s m j e r a n je i p r i s t o j a n , o n a j t k o je se ne boji taj je b e s r a m a n . Nu i takvoga neki, u p r e n e s e n o m zna enju, nazivaju h r a b r i m , j e r i m a n e t o sli no h r a b r o m u , j e r je i h r a b a r ovjek ne bojazan. I s t o se t a k o ne t r e b a b o j a t i ni siroma tva ni bolesti, n i t i u o p e o n o g a to nije od opa ine i nije po s a m o m e ovjeku. Ali i onaj t k o je n e b o j a z a n u t i m a nije h r a b a r . Pa i p a k i takvom e k a e m o d a j e h r a b a r p r e m a sli nosti; j e r n e k i koji su pla ljivi u r a t n i m pogibeljima dare ljivi su i bez s t r a h a p o d n o s e g u b i t a k novca. I s t o t a k o nije stra ljivac o n a j t k o se boji nasilja p r e m a djeci i eni ili zavisti ili ega sli nog; niti je o p e t h r a b a r ako se ne pla i bi evanja koje o e k u j e . Po k o j i m a je o n d a s t r a h o t a m a h r a b a r ? Da li po o n i m n a j v e i m a ? J e r od njega nije n i t k o izdr lji viji p r e d g r o z o t a m a . A s m r t je n a j s t r a n i j a od

30 1115 a

23

9 5

10

VI. 2 3

10

15

15

20

20

25 8

21

25

1 Izvorno dod ba.

(itnaginatio), privid, ma ta, pre^

1107a 33b4 51

50

7 8 9 10

11 12

svega; ona je kraj, i ini se kako mrtvomu vi e nema ni dobra ni zla. Ali ini se da se ni smrt ne ti e hrabra ovjeka u svakoj prilici, kao na moru ili u bolesti. U kojima onda okolnostima? Da li u onim najkrasnijim? A takve su smrti u boju. Dakle, u najve oj i najkrasnijoj pogibelji. S time se sla u po asti prema palima i u drava ma i u samovladar.' U pravome smislu, dakle, re i e se da je hrabar onaj tko je neustra iv pred krasnom smr u, i bli im prijetnjama koje smrt donose, a takve su okolnosti najvie u ratu. Ali i na moru i u bolesti hrabar je ovjek neustra iv, samo ne onako kako pomorci; jer jedni su 2 izgubili nadu u spas i mrska im je takva smrt , dok su drugi puni nade zbog svojeg iskustva. Isto tako hrabrost se pokazuje ondje gdje se mo e braniti ili gdje je krasno poginuti; ali takvoga ni ega nema u ovakvim propastima. Strahota nije ista svima ljudima; ali ima strahota koje nadilaze ovjeka. Takvo ne to je stra hotno svakomu tko ima pameti. One strahote koje ovjek mo e podnijeti razlikuju se veli inom i stupnjem, kao i stvari koje ulijevaju smjelost. Onaj tko je hrabar neustra iv je kao ovjek. Dakle, on e se pla iti takvih stvari, ali e ih podnijeti kako treba i kako na elo nala e, a radi ono ga to je krasno, koje je i svrha kreposti. Zatim, tih se mo e pla iti vie ili manje, i bojati se kao strahota onih stvari koje to nisu. A od tih pogrje aka jedne nastaju kad se boji onoga ega ne treba, druge kako ne treba, tre e kad ne treba i sli no; a isto je tako i sa stvarima koje ulijevaju smjelost. Dakle, ovjek koji se boji onoga ega treba i zbog ega treba, i to izdr ava, te onako kako treba i kad treba, taj je hrabar; jer onaj tko je hrabar i osje a i djeluje po zasluzi i kako na elo nala e. A svrha je svake djelatnosti sklad s odgovaraju im stanjem. Hrabromu je hrabrost ono lijepo, a takva je i svrha. I svaka se stvar od
1 2

re uje svojom svrhom. Stoga zbog onoga to je lijepo hrabar izdr ava i po inja ono to je u skladu s hrabro u. 30 7 Od onih to pretjeruju onaj tko je takav u neu 1 stra ivosti nema imena (ve smo prije rekli ka ko su mnoga stanja bezimena); me utim, bio bi ili pomamnik ili be utnik onaj tko se ni ega ne 2 pla i, 'ni potresa ni valova' kakvi ka u da su Kelti; onaj tko pretjeruje u smjelosti drzak je prema strahotama. Ali ini se da je drznik i hvas tavac i prijetvoran prema hrabrosti; jer kakav hrabar ovjek jest prema strahotama, drzak eli da se poka e; pa u emu mo e u tome ga i opo na a. Stoga i jesu mnogi od njih drskopla ljivi, jer poka u drskost u takvim zgodama, ali ne izdr e strahote. Onaj tko pretjeruje u strahu taj je stra ljivac; on se boji i onoga ega ne treba i kako ne treba, i prate ga sve ostale sli ne zna ajke. Njemu, uz to, manjka smjelosti, ali je uo ljiviji po pretjerivanju u slu ajevima bola. Stra ljivac je, dakle, nekakav beznadnik, jer se svega stra i. Do im hrabar je opreka tome. Naime, smje lost je puna dobre nade. Dakle, stra ljivac, drznik i hrabar ovjek ti u se istih stvari, ali se raz li ito odnose prema njima; dok ona dvojica pretjeruju i manjkaju, tre i posjeduje sredinu, kao to i treba; drznici su prenagli, i ustri su prije pogibelji dok u njima odstupaju, a hrabri su na samome djelu hitri, a prije toga smireni. I tako, kao to je re eno, hrabrost je srednost u odnosu prema stvarima to ulijevaju smjelost i strah, a u iznesenim okolnostima; 3 i ona izabire i izdr ava jer je lijepo u initi tako, ili jer je ru 25

8 35 1115 b 9 10

30

VII.

10

U 12

35 1116 a

2 3 4

10

15

13

11

20

To jest: u republikama i monarhijama. To jest: smrt u brodolomu.

Vjerojatno navod nekog stiha. Inae u Aristotela se nalazi (Eud. etika, 1229 b 28): Kao to se Kelti laaju oruja i stupaju protiv valovlja. Moda je odjek toga i Shakespearov izriaj: suprotstavit se orujem moru nevolja (prema H. R.). 3 Naime, u ratu. 53

1107 b. 2.

52

no ne u initi. Do im umrijeti, kako bi se izbjeglo 1 siroma tvo ili ljubav ili togod bolno, nije svojstvo hrabra ovjeka, nego prije stra ljivca, jer slabost je bje ati od nevolja, i takav se ubija ne zato to je to lijepo, nego da izbjegne zlo. VIII. Dakle, hrabrost je ne to takvo, ali se tim imenom naziva i pet ostalih vrsta. Prva je gra anska hrabrost, koja je i najvi e nalik zbiljskoj hrabro2 sti. Gra ani ini se podnose pogibelji i zbog zakonskih kazni i zbog grdila i zbog po asti; stoga se najhrabrijima ine oni narodi me u kojima su stra ljivci ne asni a hrabri mu evi a eni. Takve i Homer pokazuje, kao ono Diomeda i Hektora: Prvi e na me ruglo Polidamas odmah oborit. 3 Dok Diomed ka e: Jerbo e Hektor rije med Trojcima kazati jedno : 'Tidejev sin je bje e i od mene .. .'4 A to je najsli nije hrabrosti koju smo ranije izloili5, jer nastaje zbog kreposti; zbog srama i u udnji za onim to je lijepo (naime: za a u) te u iz bjegavanju pogrde, koja je ru na. Mogao bi tkogod svrstati tu i one koje na to primoravaju njihovi za povjednici; ali ti su gori, jer ne postupaju tako zbog srama nego zbog straha, i ne izbjegavaju ono to je sramotno, nego ono to je bolno; te, naime, prisiljavaju njihovi gospodari, kao to ini Hektor: Koga li opazim to dr i se dalje od boja. Taj e jedva uma i psima. 6

15 g

Isto tako ine i om to postavljaju vojnike ispred sebe, te ih udaraju ako uzmi u', ili ih svrstavaj'u ispred rovova i sli nog; svi ih, naime, primoravaju. A hrabar treba biti ne zbog prisile, nego jer je to lijepo. ini se i da je iskustvo stanovitih pojedinosti hrabrost; otuda je Sokrat mislio da je hrabrost znanje. 2 To svojstvo razli iti ljudi pokazuju u raz li itim pogibeljima, a ratnici pla enici u onim ratnima. ini se, naime, da u ratu postoje i mnoge la ne pogibelji, koje ti najbolje uvi aju, te se oni ine hrabrima, budu i da ostali ne znaju to je posrijedi. Zbog iskustva su sposobni najvi e nauditi a sami ne trpjeti gubitka, jer su kadri slu iti se oru jem, a i imaju takvo koje e biti najdjelotvornije i za napadaj i za obranu; stoga se bore kao naoru anici s nenaoru anima i kao uvje bani natjecatelji s nevje ama, jer i na takvim natjecanjima ne bore se najbolje oni najhrabriji, nego koji su najsna niji i imaju najbolja ti jela. Ali vojnici pla enici postaju stra ljivci kad pogibelj postane pregolema te kad su nadma eni mno tvom i bojnom opremom; oni prvi bje e, dok vojnici gra ani ostaju i umiru, kao to se i dogodilo kod Hermesova hrama. 3 Ovima je sramotno bje ati i radije izabiru i smrt negoli takav spas; oni su se prvi od po etka izlagali pogibelji vjeruju i da su ja i, a kad spoznaju pravo stanje, bje e boje i se smrti vi e negoli sramote. Doim hrabar ovjek nije takav. daleko od drugih ho e/Kod la a uzvitijeh da ostane, ne e mu biti/Prilike, od ptica Ije ni od pasa ne e ute i negoli Hektorovim (Ilijada, XV, 34&51): Koga od la a ja daleko spazim na s t r a n i / . . . ne e na loma i spalit.. ./Ve e ga mrtva psi razderati pred gradom na im. (Prijevod T. Mareti ). 1 Vidi Herodot (VII, 223). 2 Platon Lahet (195, 199), Protagora (350, 360). 3 Rije je bitki kod Koroneje (u svetome ratu 353 pr. Kr.) kad su se gra ani doti noga grada, po to su ih napustili njihovi saveznici i pla enici, borili sve do smrti. 55

1116 b

20

10

25

3 4

9 39

15

20

35

10

Posrijedi je vjerojatno neusliana ili neuspjela ljubav. 2 To jest: gra ani kao vojnici. 3 Ilijada, XXII. 100 (Prijevod T. Mareti ). Hektor opisuje to e se dogoditi odbije li Ahilov izazov. 4 Ilijada, VIII. 148, 149 (Prijevod T. Mareti ). 5 U poglavljima 6, 7. 4 Aristotelov navod iz Ilijade (koji se ovdje doslovno prevodi) neto an je, i sli niji je Agamemnonovim rijeima (Ilijada, II 3913) A kog opazim ja, da 54

12

I gnjev se svrstava kao hrabrost. Dri se da su hrabri oni to djeluju zbog gnjeva, poput zvijeri to jure na one koji ih rani e, jer su i hrabri ljudi razgnjevljeni. Gnjev je, naime, najrevniji smuti u pogibelj, pa je otuda i u Homera 'i snagu gnjevu pridoda', 'te srd bu i gnjev probudi', 'i ljutu srd bu na nosnice potjera' i 'uzavre mu krv.' 1 Svi ti izrijeci ini se ozna uju bu enje i navalu gnje va. Me utim, hrabri ljudi djeluju zbog onoga to je lijepo, a gnjev im poma e; zvijeri opet zbog bola; tako ine jer su ili ranjene ili prepla ene, jer ako su u umi (ili pak u mo vari), one i ne prilaze. Stoga nije hrabrost puko srljanje u pogibelj, izazvano bolom i gnjevom, ne predvi aju i opasnosti, jer onda bi bili hrabri i izgladnjeli magarci, kad ni pod udarcima ne ostavljaju krmivo. A i preljubnici zbog po ude po injaju mnoge drskosti. (Dakle, nisu hrabri oni koje bol ili gnjev nagoni na pogibelji). I jo najnaravnijom ini se ona koja je zbog gnjeva, te se uzima kao hrabrost ako ima izbor i cilj. I ljudi kad se srde ute bol, a kad se svete ugodu. Koji se tako bore borbeni su, ali nisu hrabri; oni toga ne ine radi ljepote, niti kako na elo nala e, nego zbog strasti; pa ipak imaju ne to blizo hrabrosti. Ali ni oni samopouzdani nisu hrabri; budu i su esto i mnogo pobje ivali, oni se osmjeljuju u pogibeljima; takvi su nalik na hrabre, jer su i jedni i drugi smioni; nu hrabri su smioni zbog onoga to je ve prije re eno 2 , a ovi zbog toga to mniju kako su najja i i ne mogu ni ta pre trpjeti. Tako se isto pona aju i pijanci, jer postaju samopouzdani. A kad im se ne dogodi tako, onda bje e; dok zna ajka hrabroga bija e izdrati stvari koje ovjeku jesu i ine se strahotama, i to je lijepo u initi, a sramotno ne u initi. Stoga

25

15

se ini svojstvom hrabrijeg ovjeka biti neustraiv i neuznemiren vi e u nenadanim uzbunama negoli u onim predvi enim; takav in vie proizlazi iz udorednog stanja, jer je manje po pripravi. Naime, predvi ane stvari mogu se birati prema prora unu i pravilu, a one iznenadne pre ma stanju zna aja. Hrabrima se ine i oni koji su takvi neznalice i nisu daleko od onih samopouzdanih, ali su od njih utoliko gori to nemaju dostojanstva, koje ti imaju. Stoga samopouzdani izdr avaju neko vrijeme; do im ovi prevareni kad spoznaju ka ko je druk ije negoli predmnijevahu daju se u bijeg, kao to se dogodilo Argivcima kad se ono dohvati e s Lakedemoncima misle i da su Sikio njani. 1 Tako je, dakle, re eno i onima koji jesu hrabri i onima koji se ine hrabrima. Iako se hrabrost bavi smjelo u i strahom, ne ti e se obojega podjednako, nego vie strahota; jer onaj tko je pri takvima neuznemiren i pona a se prema njima onako kako treba taj je vie hrabar od onoga to je takav prema stvarima koje ulijevaju smjelost. Naime, kao to je re eno, 2 zbog toga to podnose stvari koje su bolne i nazivaju se hrabrima. Stoga hrabrost uklju uje bol, i s pravom se pohvaljuje; jer te e je podnijeti stvari koje su bolne negoli odustati od ugoda. Pa ipak bi se moglo initi kako je svrha hrabrosti ugodna, ali je prikrivena popratnim okolnostima, kao to biva i u natjecateljskim borbama; jer aka ima je svrha ugodna, vijenac i po asti; dok je bolno primati udarce budu i su ljudi od mesa, i to vrije a, uza sav napor. I kako su takve stvari mno ge, sam cilj, jer je malen, ini se da nema u sebi ni ega ugodnog. Ako je tako i sa hrabro u, smrt Rije je bitki na Dugome Zidu kod Korinta, 392 pr. Kr. (Ksenofon, Hellenica, IV, 4.10.).
2

20

30

16

25

35 1117 a 17 5 IX.

12 30

13

10

3 15

35 1117 b

Posrijedi su netoni navodi iz Homerova djela (vidi Ilijada, XIV, 151; XVI 529 i Odiseja XXIV 318), osim posljednjeg izriaja, koji se i ne nalazi u Homera, nego u Teokrita (XX, 15). 2 1115 b 1124.
56

1115b 713.

57

5 6

i rane hrabromu e biti bolne unato vlastite volje, ali on e ih podnijeti jer je lijepo u initi tako, a ru no ne u initi. I to vie posjeduje potpunu krepost te to je bla eniji, vi e e ga boljeti zbog smrti; jer takvomu je najdragocjenije ivjeti, i on znlice gubi najve e od dobara, to nanosi bol. Nu on nije ni ta manje hrabar, dapa e je i jo vie, jer izabire ono to je lijepo u ratu naprama svemu tome. Dakle, pri svima krepostima djelo vanje ne pru a ugodu, osim ukoliko se njime ne dosegne svrha. Me utim, ni ta ne prije i da najbolji vojnici i ne budu takvi, nego oni to su slabije hrabri, te nemaju nikakva drugog dobra, jer oni su pripravni na pogibelji i prodaju vlastiti ivot za malen dobitak. Nek je toliko dosta hrabrosti. Iz re enoga nije te ko, u ocrtu, do ku iti to je ona. Nakon hrabrosti govorimo umjerenosti; jer te se ine krepostima nerazumskih dijelova du e. Rekli smo, 1 da je umjerenost srednost u odnosu prema u icima, jer se manje i na drugi na in bavi bolovima; a me u tima se pojavljuje i razuzda nost. Odredimo sada kojih se u itaka one ti u. Valja razlu iti one du evne od tjelesnih. Tako astoljublje i ljubav za znanjem; pri obojem ovjek u iva u onome to ljubi, a koje se ni ta ne doimlje tijela, nego prije uma; one koji se bave takvim u icima ne nazivaju ni umjerenim ni razuzdanim. A isto tako ni ostali koji se bave uicima to nisu tjelesni; one koji ljube pri e ili su sami radi govorljivci, te provode dane raspredaju i doga ajima, nazivamo pri ljivcima ali ne razuzdanicima, kao ni one to ale zbog gubitka novaca ili prijatelja. Dakle, umjerenost se ti e tjelesnih u itaka, ali ne ni svih tih. Oni to uivaju u vi evinama, kao to su boje, risarije i sli karije, ne nazivaju se ni umjerenim ni razuzdanim, ini se, me utim, mogu im da se i u tima uiva i onako kako treba i previ e i premalo. Isto je tako i sa stvarima koje se ti u slu anja; one

5 10

6 15

to p r e t j e r a n o u ivaju u glazbi ili u g l u m i ne nazivamo r a z u z d a n i m , k a o n i u m j e r e n i m o n e koji to ine k a k o t r e b a . A sli no je i s o n i m a to se 1 ti u m i r i s a , o s i m p r i p a d n o . One t o u ivaju u vonjevima j a b u k a , r u a ili kadiva ne n a z i v a m o raz u z d a n i m , n e g o prije o n e to u ivaju u m i r i s u p o m a s t i ili s l a s n a zalogaja; r a z u z d a n i c i u ivaju u t i m a j e r ih p o d s j e a j u na u e n e stvari. Mo e se vidjeti k a k o i ostali, k a d su gladni, u ivaju u mir i s i m a j e s t v i n a . Nu u ivati u t i m a svojstvo je r a z u z d a n a ovjeka; n j e m u s u o n e u e v i n e . A u d r u g i h ivotinja n e m a t a k v a u i t k a s pom o u sjetila, o s i m p r i p a d n o . Psi ne u ivaju u vonjevima ze eva, nego u j e d e n j u , d o k je vonj s a m o obavijestio sjetila; isto t a k o ni lav u m u k u vola, nego u j e d e n j u ; o n j e p o m u k a n j u o u t i o d a j e vol blizu, pa se ini da u iva u s a m o m e glasu; isto t a k o ni zbog toga t o vidi ili k a d a n o divlju 2 kozu il j e l e n a r o g a t o g na e, nego t o e mu to biti jestivo. Dakle, u m j e r e n o s t i r a z u z d a n o s t ti u se o n i h u i t a k a koji su zajedni ki i o s t a l i m ivo t i n j a m a , te se o t u d a i n e r o p s k i m i zvjerskim. Takvi su o p i p i o k u s . Nu o k u s se tu, ini se, koristi m a l o ili n i k a k o ; p o s a o j e o k u s a p r o s u d b a o k u s n i n a , k a o t o i n e ku a i vin i za initeljd jela; ali j e d v a da u ivaju u t o m e , ili b a r e m ne razuzdanici, nego u slasti, k o j a sva n a s t a j e po o p i p u , i p r i j e l u i p r i pilu i u o n o m e t o se zove spolna naslada. Stoga i jest nekakav sladokusac5 po elio d a m u v r a t p o s t a n e dulji o d dralova, t o zna i da je u ivao u s a m o m e o p i p u . Stoga je sje tilo uz koje je v e z a n a r a z u z d a n o s t o n o to je najvi e z a j e d n i k o ; a ini se da je s p r a v o m u k o r n o , j e r n a m p r i p a d a n e k a o ljudima, nego k a o ivoti n j a m a . U ivati u t i m s t v a r i m a i najvi e ih ljubiti ivotinjski j e . Tu se izuzimaju n e k i najprista liji u ici o p i p o m , p o p u t o n i h t o n a s t a j u u vje

10

15

20

20

X.

13 25

25

30 10

30

jj

35 1118 a

11

5 Naime, po asocijaciji, iako je izvorno (per accidens). 2 Ilijada, I I I , 24. (Prijevod . Mareti ). 3 Filoksen; Atenej (XII, 8).
1

1107 b 46. 58

59

baonicama trljanjem i grijanjem, jer se opip razuzdana ovjeka ne ti e cijelog tijela, nego samo nekih dijelova. XI. Od elja jedne se ine zajedni kim, a druge za sebni kim i prido lim; tako je elja za hranom naravna: svatko komu nedostaje eli je, bilo kao jelo bilo kao pilo, a katkada i oboje, te puteni sulog, kako Homer re e, 1 kad je ovjek mlad i u punoj snazi. Nu svatko ne eli takvu hranu ili ljubav, niti uvijek isto. Otuda se takva udnja ini na om vlastitom. Samo postoji u tome i ne to naravno; jer razli itim ljudima jesu ugodne razli ite stvari, a neke su svima ugodnije od onih nasumi nih. U naravnim eljama malo ljudi gri jesi, i samo u jednome, po suvi ku; jer jesti i piti ega god se ovjek do epa, sve dok se ne pretrpa, zna i prema iti koli inu koja je naravna; naime, naravna elja je t e k dopuna manjka. Zbog toga se takvi i nazivaju pro drljivcima, jer pune t r b u h vi e nego je potrebno. Takvi postaju oni to su odve ropski. A to se ti e zasebni kih 2 u itaka, tu mnogi mnogovrsno grije e. Jer, dok se ljudi nazivaju ljubiteljima takvih i onakvih stvari bilo zbog u itka u onome to ne treba, bilo to to ine vi e od ve ine, bilo onako kako ne treba, ra zuzdanici pretjeruju u svemu tome: i u ivaju u onim stvarima u kojima ne treba (budu i su mrske), a ako u kojima i treba u ivati, oni u ivaju i vi e negoli treba i vi e nego to ve ina ini. Dakle, o ito je da je pretjeranost u u icima razuzdanost i zaslu uje ukor. t o se pak ti e bolova, ne ka e se, kao pri hrabrosti, da je umjeren onaj tko izdr i a razuzdan onaj tko to ne u ini, nego se ovjek naziva razuzdanikom zbog toga to ga boli vi e negoli treba kad ne postigne u itke (pa mu u itak nanosi i bol) dok se ovjek

naziva u m j e r e n i m j e r m u n e p r i i n j a v a bol n i izostanak ugode ni uzdrnost p r e m a njoj. 6 Dakle, r a z u z d a n i k eli sve u i t k e ili o n e naju godnije, i eljom je gonjen da ih i z a b e r e prije svega ostalog; stoga uti bol i k a d ne dolazi do njih i d o k ih eli, j e r elju p r a t i b o l ; a ini se b e s m i s l e n i m utjeti bol zbog u i t k a . Malo i m a ljudi koji su m a n j k a v i t o se ti e u i t a k a i koji u ivaju m a n j e nego t r e b a ; n a i m e , t a k v a be utn o s t nije l j u d s k a . J e r i o s t a l e ivotinje r a z l i k u j u jestvine, pa u j e d n i m a u ivaju, a u d r u g i m a n e ; i a k o i m a koga k o m u n i t a nije u g o d n o i j e d n o m u s e n i i m n e razlikuje o d d r u g o g a , taj m o r a b i t i d a l e k o od ljudskog; t a k a v i nije s t e k a o i m e n a , j e r j e d v a da p o s t o j i . U m j e r e n je ovjek po sredini m e u t i m a ; niti on u iva u o n i m a u k o j i m a r a z u z d a n i k najvi e u iva, nego s u m u prije t a k v e s t v a r i m r s k e , niti u o p e u o n o m e u e m u ne treba, n i t i p a k e s t o k o u bilo e m u , n i t i o p e t u t i bol i udi k a d ih n e m a ; ili to ini u m j e r e n o : n i t i vi e nego t r e b a niti o n d a k a d ne t r e b a , i t a k o dalje s a svime t i m ; d o i m o n e u g o d n o s t i k o j e p r i d o n o s e zdravlju ili d o b r o m e s t a n j u eljet e u m j e r e n o i k a k o t r e b a , a isto t a k o i o s t a l e u g o d e k o j e t i m a n e s m e t a j u ili n i s u o p r e n e o n o m e t o je lijepo ili n i s u previ e za njegov i m u t a k . Onaj t k o t o z a n e m a r u j e ljubi t e u i t k e vi e nego t o vrijede; d o i m u m j e r e n ovjek nije takav, nego k a k o nala e i s p r a v n o n a e l o . R a z u z d a n o s t se vi e ini v o l j n o m negoli stra ljivost. J e d n a biva zbog u itka, d r u g a zbog bola, te j e d n a bira, a d r u g a izbjegava. N a i m e , bol izvr e i r a z a r a n a r a v o n o m u u koga je, d o k u i t a k ne ini n i t a takvoga. Stoga je r a z u z d a n o s t voljnija. O t u d a je i vi e za p o g r d u ; j e r se je lak e i navik n u t i na te stvari; n a i m e , u ivotu i m a m n o g o u g o d n i n a i p r i v i k n u a na njih su nepogibeljna, d o k je posve o p r e n o sa s t r a h o t a m a . Nu inilo bi se k a k o stra ljivost nije j e d n a k o voljna k a o njezini p o j e d i n a n i slu ajevi; o n a s a m a j e b e z b o l n a , d o k oni toliko b o l o m s m u u j u ljude, t e t i odbac u j u o r u j e i s r a m o t e se d r u g i m n a i n i m a ; stoga 61 1119 a

10

15

10

20

15

^5

20 15

XII. 2 30 3

25

1 Ilijada, XXIV, 130: . . . Dobro bi bilo obljubiti kakovu enu (prijevod T. Mareti ). 2 Ili: pojedina nih, nekima svojstvenih (u itaka).

30

60

se i ine prisilnima. Nasuprot tome, u razuzdani ka su pojedina ni ini voljni (jer pri tome on i eli i udi), ali u cijelosti je manje tako; jer nitko ne eli biti razuzdan. Samu rije razuzdanost primjenjujemo i na dje je pogrje ke, jer me u njima ima neke slinosti. Koje se po kojemu zove, nije va no po ovo emu je sada rije , iako je bjelodano da je po tonje prema prva njem. Zna enje, ini se, i nije lo e preneseno; jer treba obuzdavati sve to te i za ru nim i pokazuje velik porast, a takvi su najvie sama elja2 i dijete; jer djeca i ive prema elji, i u njih je najve a te nja prema onomu to je ugodno. Ako ne bude poslu na i podvrgnuta vlasti na ela, ona e se razrasti; jer u nerazumnu stvoru te nja za ugodom je nezasitna i navire odasvuda, i djelatnost same elje pove ava ono to je priro eno, te ako su udnje sna ne i estoke, one osuje uju razbor. Stoga trebaju biti umjere ne i malobrojne i nipo to se ne smiju suprotstav ljati razumu i to je ono to nazivamo poslu nim i obuzdanim , pa kao to dijete treba ivjeti prema naputku odgojitelja, tako i eljni dio u nama prema na elu razuma. Stoga se u umje renu ovjeku eljni dio treba uskladiti s na elom razuma; naime, i jednomu i drugomu cilj je ono to je lijepo, te umjeren ovjek i eli ono to treba, kako treba i kad treba, a tako i na elo nalae. Nek nam je toliko dosta umjerenosti.
1

1119 b

IV.
5 Govorimo zatim dare ljivosti. Ona se ini sredno u u odnosu prema novcu; naime, dare ljivac se ne pohvaljuje u bojnim stvarima, niti u onima u kojima se pohvaljuje umjeren ovjek, niti u sudskim odlukama, nego to se ti e davanja i uzimanja novaca, a osobito davanja. Novci ma pak nazivamo sve one stvari kojima se vrijed nost odmjerava kovanim novcem. A rasipnost i nedare ljivost 1 predstavljaju suvi ke i manjke u odnosu prema novcima. Nedare ljivost uvijek pripisujemo onima koji oko novaca brinu vie nego treba, do im rasipnost primjenjujemo katkada obuhvatnije, naime, rasipnicima nazivamo one ko ji su neuzdr ni i rastro ni do razuzdanosti. Stoga se ti i ine najnevaljaliji; takvi ujedno imaju vie poroka. Samo se tako primjereno ne nazivaju; rasipnik zna i onaj tko ima jedan porok, taj da rasta e imutak; naime, rasipnik je onaj tko pro2 pada zbog sebe samog, jer se propast imutka smatra vlastitom propa u, ukoliko je imutak sredstvo ivota. Tako, dakle, razumijevamo rasip nost. Sve to je iskoristijivo, mo e se koristiti dobro i lo e; i bogatstvo je jedna od korisnina; sva
1 Ista rije (avaXtv&tQla) zna i i krtost, a nedare ljiv (&) i krt, ali kako bi se zadr ala korijenska povezanost grozda rije i (&, ' dare ljivost, dare ljiv) prevodi se neda re ljivost, nedare ljiv, pri emu se podrazumijeva i uklju ena krto a (o. p.) 2 Izvorno &5 zna i 'koji se ne mo e spasiti', 'koji je propao.'

10

2 3

25

g 9

15 * 5

'0

JQ

1120 a

Izvorno znai 'nekanjenost' prema glagolu 'koriti', 'kanjavati', to se vjerojatno prvo odnosilo na djecu pa zatim i na odrasle. 2 Ili udnja uope (e&), dok sam nazivak znai i potuda, eznue, prohtjev, nagon (o. p.).
1

62

63

9 10 11

kom se stvari najbolje koristi onaj tko posjeduje krepost prema njoj. Tako e se i bogatstvom najbolje koristiti onaj tko posjeduje krepost prema novcu. A takav je dare ljiv ovjek. Kori enje novca ini se da je tro enje i davanje, a uzimanje i uvanje njegovo stjecanje. Stoga je vi e zna ajka dare ljiva ovjeka davati onima kojima treba negoli uzimati odakle treba i ne uzimati odakle ne treba. Naime, po krepost je zna ajnije dobro u initi negoli da nam se dobro u ini, i vie initi lijepa djela negoli ne initi ru na; jasno je kako davanje prate dobri ini i lijepa djela, dok primanje zna i da nam je u injeno dobro ili barem ne injenje ru noga. I zahvalnost se upu uje onomu tko daje, ne onomu tko ne prima; a isto tako vie i pohvala. I lak e je ne primiti negoli dati; jer manje je obi no davati vlastito negoli ne uzi mati tu e. Davatelji se nazivaju dare ljivim; oni pak koji ne primaju ne pohvaljuju se zbog dareljivosti, nego prije zbog pravednosti; do im one koji primaju uop e ne hvale. Od svih kreposnih ljudi najvi e vole dare ljivce, jer su na korist zbog svojega davanja. Djelatnosti u skladu s krepo u Lijepe su i po duzimaju se radi Lijepoga. Dakle, i dare ljivac e davati radi lijepoga, i ispravno: onima kojima treba, koliko i kada treba, te sve ostalo to prati ispravno davanje; i to s ugodom ili bez bola, jer to god je u skladu sa krepo u ugodno je i bez bolno, a jo je najmanje bolno. Onaj pak tko daje onima kojima ne treba, ili ne radi lijepoga nego zbog nekog drugog uzroka, ne e se nazvati dare ljivim nego nekako druk ije. Isto i onaj tko to ini s bolom; tomu je vi e do novca negoli do lijepa djela, to nije zna ajka dare ljiva ovjeka. Dareljiv ne e ni uzeti odakle ne treba, jer takvo uzimanje nije svojstveno onomu tko ina e ne ci jeni novce. Ali ne e ni iskati, jer nije zna ajka dobro initelja da olako i sam prima dobro instva. On e uzeti odakle treba, kao od vlastitog imutka, i ne kao ne to lijepo, nego kao nu no, da bi imao to dati. A ne e zanemarivati ni svoje vlastito, elei tim imutkom pripomo i drugima. Isto tako, 64

18

19 10 20 15 21 20

22

12

2 25

23

13 14

ne e davati ni bilo kojima, k a k o bi i m a o to d a t i o n i m a kojima treba, k a d t r e b a i gdje je to lijepo. Zna ajka je dare ljivca da veoma p r e t j e r u j e u davanju, tako te m a l o ostavlja za sebe samoga; j e r svojstvo je dare ljiva ovjeka ne obzirati se na sebe. Naime, dare ljivost se naziva p r e m a imutku; j e r dare ljivost nije u mno ini darova, nego u stanju samog davatelja, po k o j e m daje p r e m a svojem i m u t k u . Stoga n i t a ne prije i da b u d e dare ljiviji onaj tko m a n j e daje, a k o i od manje ga daje. ini se kako su dare ljiviji oni to n i s u s a m i stjecali, nego su ba tinili imutak, j e r nisu iskusili oskudice i j e r svi vi e vole vlastita djela, k a o roditelji i pjesnici. Bogatiti se nije lako dare ljivu ovjeku, j e r nije k a d a r p r i m a t i ni uvati, nego samo tro iti, i j e r n o v a c ne cijeni zbog njega samoga, nego radi davanja. Stoga se i o p t u u j e sre a, j e r oni koji su najdostojniji da se o b o g a t e i m a j u najmanje. Nu t a k o se ne zbiva bezrazlo no, j e r kao i u svemu o s t a l o m e novaca ne mo e i m a t i onaj tko se o k o njih ne t r u d i . I p a k dare ljivac ne e davati o n i m a k o j i m a ne treba, ni kada ne treba, i tako dalje; tada, naime, ne bi djelovao u skladu s dare ljivo u, i potro iv i na takve ne bi imao to tro iti na o n e na koje t r e b a . K a o to je ve re eno, dare ljiv je onaj tko tro i p r e m a svojem i m u t k u i na o n e na koje t r e b a ; t k o u t o m e pretjeruje taj je rasipnik. Stoga samovla d a r e ne nazivamo r a s i p n i c i m a ; ini se k a k o se obilje njihova bogatstva lako ne p r e m a u j e da vanjem i tro enjem. B u d u i je dare ljivost sred n o s t izme u davanja i u z i m a n j a novaca, dare ljivac e i davati i tro iti na o n e na koje t r e b a i koliko treba, j e d n a k o u sitnim kao i u k r u p n i m stvar i m a , i to s u itkom, dok e u z i m a t i o d a k l e t r e b a i onoliko koliko treba. A b u d u i je k r e p o s t sred nost izme u obojega, oboje e initi o n a k o k a k o t r e b a ; naime, p r i k l a d n o davanje p r a t i isto takvo uzimanje, a ono to nije takvo u opreci je s t i m e ; dakle, o n o to slijedi j e d n o za d r u g i m nalaze se zajedno u istom ovjeku, a ono to je n j i m a o p r e n o , bjelodano ne. Dogodi li se te p o t r o i o p r e n o o n o m u to t r e b a i to je lijepo, utjet e bol; ali u m j e r e n o i o n a k o k a k o treba, j e r zna
65

10

15

20

25

24 30

15 16 17

1120 b 25

1121 a

5 NIKOMAHOVA ETIKA

26 27

aj ka je k r e p o s t i u t j e t i i u g o d u i bol zbog onoga t o t r e b a i o n a k o k a k o t r e b a . Uz t o , s dare ljiv c e m je l a k o poslovati k a d su p o s r i j e d i novci; njega m o g u o b m a n u t i , j e r on ne cijeni novce, i vi e m u s m e t a a k o nije p o t r o i o o n o t o t r e b a nego t o g a boli a k o j e p o t r o i o n e t o to n e t r e b a , i ne sla e se s o n o m S i m o n i d o v o m izrekom.1 M e u t i m , r a s i p n i k grije i i u t i m s t v a r i m a ; niti u iva u o n i m a u k o j i m a t r e b a , n i t i k a k o treba, a n i t i u t i bol, t o e o p e t biti j a s n i j e k a k o bu d e m o i li dalje. Ve r e k o s m o , 2 k a k o su r a s i p n o s t i nedare ljivost suvi ci i m a n j c i , i to u dvjema s t v a r i m a : u d a v a n j u i u z i m a n j u ; n a i m e , tro enje p o d r a z u m i j e v a m o p o d d a v a n j e m . Dakle, r a s i p n o s t pretjeruje u davanju i neuzimanju, dok manjka u u z i m a n j u ; nedare ljivost o p e t m a n j k a u davanju, a p r e t j e r u j e u u z i m a n j u , o s i m u s i t n i c a m a . Svojstva k o j a p r i p a d a j u r a s i p n o s t i ne nalaze se e s t o s p o j e n a ; nije l a k o da s v i m a d a j e o n a j koji n i o t k u d a n e u z i m a ; z a s e b n i c i koji d a j u u b r z o i s c r p e svoj i m u t a k , a takvi se i p o k a z u j u da su rasipnici. Pa ipak, t a k a v bi se, ne u m a l o m e , inio b o l j i m od nedare ljivoga. L a k o je izlje iv i zre lim d o b o m i n e i m a t i n o m , i m o e sti i do sredine. N a i m e , on i m a z n a a j k e dare ljivca: i daje i n e uzima, i a k o n i j e d n o n e ini n i k a k o t r e b a n i d o b r o . Stoga, k a d bi se k a k o n a v i k n u o ili n e k a k o d r u k i j e izmijenio, b i o bi dare ljiv; t a d e davati o n i m a k o j i m a t r e b a i n e e u z i m a t i o d a k l e n e treb a . Zbog toga se i ne ini da je lo a zna aja; j e r nije svojstvo ni nevaljalca ni p r o s t a k a pretjerivati u d a v a n j u i n e u z i m a n j u , nego t e k l u c k a s t a ovjeka. Onaj t k o j e t a k v i m n a i n o m r a s i p n i k

5 33 34 3 10 35

ini se da je m n o g o bolji od nedare ljivca i zbog ve re enoga i j e r prvi k o r i s t i m n o g i m a , a d r u g i n i k o m u , t e n i sebi s a m o m u . Ali ve ina r a s i p n i k a , k a k o je ve r e e n o , i uzi m a j u o d a k l e ne t r e b a , i p r e m a t o m e su nevaljali. P o s t a j u p o h l e p n i zbog t o g a t o ele t r o i t i a l a k o t o u initi n e m o g u , j e r i m s e i m e t a k b r z o r a s t o i . P r i m o r a n i su, dakle, n a m a k n u t i s r e d s t v a o d dru gud. K a k o se u j e d n o n i t a ne o b z i r u na o n o t o je lijepo, u z i m a j u b e z o b z i r c e i o d s v a k u d a . Oni ude davati, a n i m a l o se ne obziru ni na ' k a k o ' ni na 'otkud'. S t o g a njihova davanja i n i s u dare ljiva; j e r n i s u ( u d o r e d n o ) lijepa, niti j e s u zbog toga, niti o n a k o k a k o t r e b a ; nego k a t k a d a oboga uju o n e koji bi t r e b a l i biti s i r o m a n i , d o k Iju d i m a s m j e r n a zna aja n i t a ne daju, a m n o g o daju l a s k a v c i m a ili o n i m a t o im pribavljaju kakvu n a s l a d u . Z a t o m n o g i od njih i j e s u razuzda nici; lako t r o e i r a s i p n i su u svojim r a z u z d a n o s t i m a , i b u d u i ne ive u s k l a d u s o n i m t o je lijepo, o d a j u se u i c i m a . Dakle, r a s i p n i k e se i z m e t n u t i u to, b u d e li bez stege i p o u k e ; a posveti li mu se p o z o r n o s t , sti i e do s r e d n j e g i p o t r e b n o g s t a n j a . D o i m nedare ljivost je neizlje iva (jer se ini da s t a r o s t i svaka n e m o ine ljude nedare ljivima), a uz to je ovjeku p r i r o e n i j a od r a s i p n o s t i ; ljudi su ve i n o m l a k o m i j i na n o v a c negoli t o su p o d a n i . Ona se i p r o t e e na ire p o d r u j e , i m n o g o l i k a j e ; ini se, n a i m e , d a p o s t o j e m n o g e v r s t e nedare lji vosti. B u d u i je o n a dvoguba, k a o m a n j a k u d a v a n j u i kao vi ak u u z i m a n j u , ne s u s r e e se cjelovita u svima l j u d i m a , nego se k a t k a d a dijeli, pa j e d n i p r e t j e r u j u u u z i m a n j u , d o k je u d r u g i h m a n j a k u davanju. Oni to se nazivaju i m e n i m a k a o k r t i , tvrdi, s k u p i svi p o d b a c u j u u davanju, ali za t u i m n e u d e n i t i ele u z i m a t i ; j e d n i s u takvi zbog s t a n o v i t e p r i s t o j n o s t i i o p r e z n o s t i p r e m a o n o m e to je s r a m o t n o (jer neki se ine, ili bar e m govore, k a k o i m u t a k uvaju zbog toga da 5* 67 30

2 2"

1121 b

15

30 31

36 20 37

10

38

15

25

20

Vjerojatno je posrijedi Simonidu pripisivana izreka, prema kojoj je na pitanje da li je bolje biti bogat ili mudar, Simonid odgovorio kako je bolje biti bogat, jer vidi kako se mudri motaju oko pragova bogata a. (Vidi Retorika, 1391a 8). 2 1119 b 27. 66

39

25

40

41 42

43

j e d n o m n e b i bili p r i m o r a n i u i n i t i togod s r a m 1 n o ; t i m a p r i p a d a c j e p i d l a k a i s v a t k o t k o je takav; a s a m naziv dolazi o t u d a t o p r e t j e r u j e ne daju i n i k o m u n i t a ) ; d r u g i s e o p e t zbog s t r a h a uzdr avaju od t u e g a , k a k o nije lako u z i m a t i tue a da drugi i tvoje ne u z m u ; stoga se n j i m a svi a da ne u z i m a j u i da ne daju. Oni o p e t t o p r e t j e r u j u u u z i m a n j u ti u z i m a j u o d s v a k u d a i sve, p o p u t o n i h t o s e bave n e d o l i n i m o b r t i m a : svodnici i svi takvi, te lihvari s m a l i m p o s u d b a ma uz velik d o b i t a k . Dakle, svi ti u z i m a j u o d a k l e ne t r e b a i o n o l i k o koliko ne t r e b a . T i m a je bje l o d a n o zajedni ka g n u s o b n a p o h l e p a za d o b i t k o m . Svi o n i p r i h v a a j u s r a m o t u r a d i d o b i t k a , i to jo n e z n a t n a . One p a k t o s t j e u velike d o b i t k e odakle ne t r e b a i k a k o ne t r e b a k a o s a m o s i l n i k e t o plijene gradove i p l j a k a j u h r a m o v e , n e n a z i v a m o n e d o l i n i m nego r a d i j e o p a k i m , bezbo 2 n i m i n e p r a v e d n i m . I p a k , k o c k a r , r u h o k r a d i c a ili r a z b o j n i k p r i p a d a j u n e d o l i n i m a zbog svoje gnu s o b n e p o h l e p e za d o b i t k o m . I j e d a n i drugi r a d i d o b i t k a djeluju i p r i h v a a j u s r a m o t u , te se j e d a n r a d i dobiti izla e i najve im pogibeljima, d o k se drugi okori uje na p r i j a t e l j i m a , k o j i m a bi treb a o davati. Dakle, b u d u i se i j e d n i i drugi h o e o k o r i s t i t i o d a k l e n e t r e b a , g n u s o b n i s u pohlepni ci za d o b i t k o m . I stoga su sva takva u z i m a n j a nedolina. S p r a v o m se nedare ljivost s u p r o t s t a v l j a dare ljivosti; o n a je ve e zlo od r a s i p n o s t i ; i ljudi vi e grije e u o d n o s u p r e m a njoj negoli p r e m a opi sanoj r a s i p n o s t i . Stoga n e k je toliko d o s t a dare ljivosti i njojzi o p r e n i m p o r o c i m a . S a d a bi se inilo p r i m j e r e n i m r a s p r a v l j a t i izda nosti. N a i m e , i o n a je ini se k r e p o s t koja Izvorno , zna i onaj tko sije e i ku minovo zrno, emu najvi e odgovara na e cjepidlaka, to zna i i veoma krt ovjek, koji daje kao da dlaku cijepa (o. p.). 2 Izvorno , onaj tko krade odje u dok se ljudi kupaju. 68
1

30

2 3

1122 a 4 5

se ti e n o v a c a ; s a m o t o se, za r a z l i k u od dare lji vosti, n e p r o t e e n a sve d j e l a t n o s t i o k o novca, nego s a m o na o n e koje se ti u t r o e n j a ; a u t o m e svojom v e l i i n o m p r e m a u j e dare ljivost. Jer, k a o t o n a z n a u j e i s a m o ime, 1 o n a je t r o e n j e koje dolikuje po veli ini. Nu veli ina je uvijek p r e m a n e e m u ; nije isti i z d a t a k o p r e m i t i t r o v e s l a r k u i p r e d v o d i t i s v e t o p o s l a n i t v o . Doli nost je uvijek p r e m a vr itelju, p r i g o d i i stvari. Onaj t k o u malim i u m j e r e n i m s t v a r i m a t r o i p r e m a p o t r e b i ne naziva se i z d a n i m , k a o ni o n a j t o kaza po2 esto s k i t n i c u darivah, nego s a m o o n a j t k o j e t a k a v u velikim s t v a r i m a . J e r i z d a a n ovjek je dare ljiv, a dare ljiv nije n u n o i izda an. M a n j a k u d o t i n o m e s t a n j u naziva se sitni avost, suvi ak p r o s t a t v o i n e u k u s n o s t i sli no, a ne p r e t j e r u j e se veli inom u o n o m e t o t r e b a , nego se r a z m e e u e m u ne t r e b a i k a k o ne t r e b a . Ali t o m e e m o poslije govoriti. 3 I z d a n i k je n a l i k na vi nika. On u z m a e uvidjeti d o l i n o s t te i velike svote p o t r o i t i p r i k l a d n o . 4 K a o t o u p o e t k u r e k o s m o , d o t i n o stanje se o d r e u j e d j e l a t n o s t i m a i svojim p r e d m e t o m . Ra shodi u i z d a n a ovjeka su i veliki i doli ni. A takvi su i u i n c i ; t a k o e irashodak biti velik i dolikovati u i n k u ; n a i m e , d a u i n a k b u d e vrijed a n r a s h o t k a , a r a s h o d a k u i n k a , ili da ga i pre m a i . Dakle, i z d a n i k e t r o i t i te svote r a d i onoga t o je lijepo, koje je z a j e d n i k a z n a a j k a kre p o s t i m a ; a i r a d o i i r o k e r u k e , j e r je p o t a n k o r a u n a n j e sitni avo. I vi e e se o b z i r a t i na to k a k o d a m u u i n a k b u d e t o ljep i i doli niji nego n a t o k o l i k o stoji i d a b u d e p o t o m a n j o j cijeni. Stoga je n u n o da izda nik b u d e i dare ljiv. I dare ljivac e t r o i t i t o t r e b a i k a k o treba; d o i m u t i m a s t v a r i m a , k o j i m a se bavi i da
1 Izvorno doslovno 'ono to dolikuje veliku ili plemenitu mu u'. 2 Rije i Odiseja preru enog u prosjaka (Odiseja, XVII, 420). 3 1123a 1933. 4 1103b 2123.

20

25

30

5 10 6

35 1122 b

7 15 8 9 10 4

44 45

10

II.

69

11

12 13

14 15

16

17

re ljivost, izda nik p o k a z u j e svoju veli inu, pa e s istim r a s h o t k o m posti i izda niji u i n a k . J e r nije ista k r e p o s t p o s j e d a i u i n k a . N a j v r e d n i j i je onaj posjed koji se najvi e cijeni, k a o zlato, a u i n a k onaj koji je velik i lijep (i njegovo p r o m a t r a n j e je divno, k a o to je i izda nost divna); k r e p o s t u inka, izda nost, u njegovoj je veli ini. Od r a s h o d a k a p o s t o j e o n i koje n a z i v a m o a s n i m , k a o oni koji se ti u bogova, zavjetnine, g r a e v i n e i rtve, i sve t o se o d n o s i na b o a n s t v o , a i svi p o s t u p c i iz po eljnog astoljublja na z a j e d n i k u korist, k a o k a d ljudi k a n e sjajno o p r e m i t i z b o r ili t r o v e s l a r k u ili p r i r e d i t i gozbu s v o j e m g r a d u . Nu, k a k o je r e e n o , 1 u s v e m u t o m e valja se oba zrijeti i na initelja: t k o je on i kakvoga je imut ka; t r o a k t r e b a biti d o s t o j a n toga, i t r e b a dolikovati ne s a m o u i n k u , nego i tvoritelju. O t u d a s i r o m a h n e m o e biti i z d a a n . O n n e m a o d ega doli no tro iti velike svote; o n a j t k o to p o k u a v a lud je, j e r t r o i vi e nego je i s p r a v n o i p o t r e b n o , d o k je u s k l a d u s k r e p o u s a m o o n o t o je ispravno. T a k a v t r o a k dolikuje o n i m a koji i m a j u s ime po eti, bilo da su i m u n i s a m i po sebi, bilo po p r e c i m a ili po vezama, te p l e m e n i t i m a i u g l e d n i m a i sli nima; j e r u svima je t i m a i veli ina i ast. Dakle, i z d a n i k je najvi e takav, i izda nost je u takvim r a s h o t c i m a , k a k o je ve 2 re eno, j e r su i najve i i naj asniji. A od zaseb ni kih r a s h o d a k a takvi su oni to se doga aju u j e d a n p u t , k a o svadba ili togod sli no, ili o n o to se ti e cijeloga g r a d a ili ljudi koji su u asti, ili ugo ivanje i o t p r a v l j a n j e t u i n a c a , te darovi i uzdarja. N a i m e , izda nik ne t r o i na sebe samog, nego na zajedni ke stvari, a u d a r o v i m a i m a n e t o nalik na zavjetnine. I z d a n i k e i vlastiti d o m o p r e m i t i k a k o dolikuje njegovu b o g a t s t v u (jer i d o m je n e k a k a v u r e s ) i vi e e p o t r o i t i na ona djela to su d u g o t r a j n i j a (budu i da su ta i najljep a) i u svima s t v a r i m a o n a k o k a k o je do li no. N a i m e , nisu iste stvari p r i m j e r e n e b o z i m a

15

18

5 20

19

i ljudima, niti u h r a m u niti u grobnici. I b u d u i je svaki od r a s h o d a k a velik u svojem r o d u , a s v a k a k o je najizda niji o n a j koji je velik u veli k o m e , n a i m e : svota to je velika u d a n i m slu ajevima, i da se razlikuje o n o veliko u u i n k u od o n o g a to je veliko u r a s h o n k u j e r najljep a l o p t a ili staklenica izda na je k a o dje ji dar, dok je cijena t o m u malena i n e z n a t n a , zbog toga je zna ajka izda nika da u i n i i z d a n o to god u bilo k o j e m r o d u u ini ( to je u i n a k koji se l a k o ne premauje) te da to bude dostojno rashotka. Dakle, takav je i z d a a n ovjek; o n a j p a k t k o p r e t j e r u j e i p r o s t je, k a k o je re eno, 1 p r e t j e r u j e tro e i vi e nego je p o t r e b n o . T a k a v tro i m n o g o na sitnice i n e s k l a d n o se r a z m e e , k a o k a d prijateljski o b j e d 2 p r i r e d i k a o svadbu, ili o p r e m a j u i zbor za k o m e d i j u izvede ga p r i n a s t u p u u gri mizu, k a o to ine Megarani. 3 Sve e on initi ne r a d i onoga to je lijepo, nego r a z m e u i se svoj i m b o g a t s t v o m i misle i k a k o mu se zbog toga dive, i o n d j e gdje t r e b a p o t r o i t i m n o g o t r o i malo, a gdje t r e b a m a l o m n o g o . Do im sitni avac pokazuje m a n j a k u svemu, te potro iv i i najve e svote zbog sitnice p o k v a r i o n o to je lij e p o , i to god ini oklijeva i gleda k a k o da to m a n j e p o t r o i , a i to ali i j o misli k a k o sve ini u ve oj mjeri negoli t r e b a . Dakle, t a k v a stanja j e s u poroci, ali n e n a n o s e s r a m o t u , j e r niti su t e t n a bli njemu, niti su odve n e p o d o b n a . Ve i p r e m a s a m o m i m e n u se ini k a k o se velikodu nost 4 bavi velikim s t v a r i m a ; i p r v o e 1122 a 3133. Izvorno je posrijedi rije , to zna i sudionik u privatnoj gozbi, ili u onoj to je kao uzajamna potpora, koja je mogla biti i kao pomo siromasima, te u strana ke i dr avne svrhe. 3 Takva bi odje a pristajala za kraj, u triumfalnoj povorci, a ne za po etak komada; ina e su komedije u Megari bile glasovite po grubom lakrdija enju. 4 Izvorno , plemenitost du e ili velikodu nost.
2 1

10

15

20 25

6 20

25

30

21

35 1123 b

22

30

III. 5

1 2

1122 a 24. 1122 b 19.

70

71

2 3

4 5 6 7

8 9

mo razvidjeti kojima. Tu nije va no osvr emo li se na samo stanje ili onoga koji je u takvu stanju. Dakle, ini se da je velikodu an onaj tko misli kako je dostojan velikih stvari, a zbiljski je takav; tko se opet bez zasluga smatra takvim lud je, a nitko od onih koji su kreposni nije ni lud ni nerazborit. Dakle, kako rekosmo, takav je velikodu an ovjek. Onaj tko je dostojan malih stvari i sam sebe smatra takvim taj je umjeren, a nije velikodu an; jer velikodu nost je u veliini, kao to je ljepota u stasitosti, pa sitni ljudi mogu biti ugodni i skladni, ali ne i lijepi. Onaj pak tko sebe smatra dostojnim velikih stvari, a nije ih vrijedan, taj je ohol; nu nije ohol svatko tko sebe smatra dostojnim ve ih stvari nego to jest. Onaj tko sebe smatra dostojnim tmanjih stvari nego to jest taj je malodu an, 1 bilo da su te velike ili umjerene, bilo da su one zaista malene, ali ih on smatra jo manjim. A jo najvi e bi takvim bio onaj tko jest vrijedan velikih stvari, jer to bi onda tek u inio da nije dostojan takvih? Dakle, velikodu an ovjek je krajnost po veli ini, ali je po ispravnosti sredina; on sebe smatra dostojnim prema zasluzi, dok ostali u to me ili pretjeruju ili podbacuju. Ako dakle on, budu i vrijedan, smatra sebe vrijednim i to ponajvi e najve ih stvari, osobito se mora baviti jednom. Vrijedno u se nazivaju izvanjska dobra, a najve e od tih rekli bismo da je ono koje prinosimo bogovima, emu najvi e te e izvrsnici i to je nagrada za najljep a djela. Takva je ast; ona je najve e od izvanjskih dobara. Stoga je velikodu an ovjek onakav kakav treba biti prema stvarima koje su asne i ne asne. A i bez dokazivanja bjelodano je da se velikodu ni ljudi bave a u, jer sebe najvi e i smatraju dostojnima asti, u skladu sa svojim zaslugama. Do im malodu nik je u manjku i prema vlastitim zaslugama i prema zahtjevima veli
1 Izvorno ovjek sitne ili proste due; malodunik.

35 1123 b

13

jo

15

10

20

11

kodu nika. Ohol ovjek pretjeruje u odnosu pre 25 ma sebi, ali ne prema uje zahtjev velikodu na 14 ovjeka. I tako, velikodu an ovjek, budu i je vrijedan najve ih stvari, m o r a biti i najbolji; uvijek je bolji dostojan veeg, a najbolji najve eg. Stoga istinski velikoduniik mora biti dobar. I ini se da je zna ajka velikodu na ovjeka: veli 30 15 ina u svakoj kreposti. Stoga nikako ne bi pristajalo velikodu niku bje ati s popri ta miaui rukama ili pak nanositi nepravdu; jer radi ega da po ini sramotu onaj kojemu ni ta nije veliko? Razmotriv i pojedince, posve bi nam se smijenim pokazao onaj velikodu an ovjek ikoji nije i dobar. Naime, budu i lo , ne bi bio ni dostojan asti, jer ast je nagrada kreposti, i podjeljuje se 35 16 dobrima. Dakle, velikodu nost se ini kao neka 1124 a kav ures krepostima; ini ih ve ima, a ne nastaje bez njih. Stoga je te ko biti u istinu velikodu an; 1 17 toga nema bez udoredne estitosti. Dakle, veli kodu nik se poglavito bavi stvarima koje su a 5 sne i ne asne. Njemu e umjereno goditi asti koje su velike i podjeljuju ih valjani ljudi, ili kao ono to mu i pripada ili kao ono manje od toga, jer nema asti to je dostojna savr ene kreposti, pa ipak on e ih primiti, budu i da ti nemaju ni ta ve e da mu podijele. Do im posve e pre 10 zreti ast od prostih ljudi i zbog sitnica, jer nije ono ega je on dostojan; isto tako i ono to je ne asno, jer se takvo to njemu i ne mo e isprav 2 18 no pridati. I tako, kako je re eno, velikodu niku je najvi e do asti, ali on e se umjereno ponijeti i prema bogatstvu i vlasti te kakva god ga sre a ili nesre a dopadne, pa niti e se odvi e veseliti 15 zbog dobre niti e ga previ e boljeti zbog zle kobi. Jer on se ni prema asti ne pona a kao da je ona ne to najve e. Naime, i vlast i bogatstvo su po eljni radi asti ili barem oni koji ih posjeduju ele da ih aste zbog njih dok nje Izvorno , klasian sklad ljepote i dobrote, tjelesne i udoredne izvrsnosti, plemenitosti i estitosti znaaja (o. p.).
2

12

1123 b 1522.

72

73

mu k o j e m u je i ast n e t o znalo, i o s t a l e su s t v a r i 1 takve. Stoga se takvi ljudi ine prezirateljima. 19 ini se da i s r e t n e o k o l n o s t i p r i d o n o s e veliko d u n o s t i . N a i m e , ljudi p l e m e n i t a p o d r i j e t l a , koji su na vlasti ili u b o g a t s t v u s m a t r a j u se d o s t o j n i m a s t i ; ti su u p r e m o i , a t o god je p r e m o n o u k a k v u d o b r u to je i d o s t o j n i j e asti. Stoga i te stvari ine ljude velikodu nijim, j e r ih a s t e u p r a v o zbog njih; ali p r e m a istini s a m o d o b r a ovjeka t r e b a astiti. O n a j p a k koji je u obo j e m p r e m o a n , s m a t r a t e se i d o s t o j n i j i m a s t i . N u o n i koji p o s j e d u j u t a k v a d o b r a bez k r e p o s t i n i t i s p r a v o m sebe s m a t r a j u d o s t o j n i m velikih stvari, niti se i s p r a v n o nazivaju v e l i k o d u n i m a , j e r toga n e m a bez p o t p u n e k r e p o s t i . Ali oni koji p o s j e d u j u takva d o b r a p o s t a j u i preziratelji i obi jesnici. J e r bez k r e p o s t i nije lako p o d n o s i t i sklad n o s r e t n e o k o l n o s t i ivota; i ne uzmogav i pod nositi ih, a m n i j u i k a k o n a d m a u j u ostale, t a k v i d r u g e ljude p r e z i r u i s a m i ine t o god im se svidi. Oni o p o n a a j u v e l i k o d u n i k a , a nisu ni nalik na n j , i p o n a a j u se t a k o gdje god u z m o g n u . Stoga ne djeluju u s k l a d u s k r e p o u , a p r e z i r u os tale ljude. J e r v e l i k o d u n i k p r a v i n o p r e z i r e (bu du i da i p r o c j e n j u j e istinski), dok ve ina to ini n a s u m c e . On se ne izla e s i t n i m pogiblima, n i t i je u o p e ljubitelj pogibelji, zbog toga t o m a l o stvari cijeni; ali i ne u s t u k n e p r e d velikom opasno u, i kad se z a t e k n e u pogibelji, ne obzire se na vlastiti ivot, ne s m a t r a j u i da je vrijedno iv j e t i pod bilo koju cijenu. S a m je s k l o n d o b r o initi, ali se s r a m i p r i m a t i d o b r o i n s t v a , j e r p r v o je zna ajka n a d m o n i k a , a d r u g o p o d l o n i k a . I sklon je u z v r a t i t i ve im d o b r o i n s t v o m , t a k o e n j e m u dugovati i p o s t a t i p r i m a t e l j e m onaj t o mu je izvorno p o m a g a o . ini se da se takvi sje aju svakog d o b r a koje su u inili, ali ne i onog koje su primili (jer je onaj t k o p r i m a d o b r o ni i od onoga koji ga daje, a v e l i k o d u n i k eli nadvisivati), pa p r v o r a d o slu aju, a d r u g o n e r a d o , zbog
1 Izvorno , oholica, obijesnik, preziratelj (o. p.).

26

20

25

27

21

30 1124 b

28

29 5 30 31

22 23

24

10

32 33

25

ega Tetida nije s p o m e n u l a vlastite d o b r e usluge Zeusu, n i t i L a k e d e m o n c i svoje Atenjanima, ne 2 go o n e koje od n j i h primi e. I s t o je t a k o zna ajka v e l i k o d u n i k a da ni od koga ili r i j e t k o kad a tra i togod, d o k r a d o p o m a e d r u g i m a , u z t o je u z n o s i t p r e m a o n i m a t o su na vlasti ili u bogatstvu, d o k j e u m j e r e n p r e m a l j u d i m a srednjeg stanja; nadvisivati p r v e i te ko je i uzvi eno, a dru ge lako, i u z n o s i t i se n a d p r v i m a nije n e p l e m e n i t o , d o k j e p r o s t a k i p o n a a t i s e t a k o p r e m a poniznim a , u p r a v o k a o r a z m e t a t i s e s n a g o m n a d nejaki m a . I s t o t a k o , on se ne povodi za o p i m astohlepljem, ili za o n i m u e m u ostali p r e d n j a e ; nego je n e r a d i n i oklijeva, o s i m o n d j e gdje je p o s r i j e d i velika ast ili djelo, i ovjek je od m a l o djela, ali od o n i h velikih i glasovitih. I n u n o je takav o t v o r e n u m r n j i i o t v o r e n u ljubavi (jer skrivanje je z n a a j k a stra ljivca, kao i m a r i t i m a n j e za i s t i n u negoli za j a v n o mnijenje), te o t v o r e n o i govori i djeluje (i u govoru je s l o b o d a n j e r je pre ziratelj, te govori istinu, o s i m k a d se podrugljivo p r e t v a r a p r e d s v j e t i n o m ) ; uz to, u o d n o s u p r e m a d r u g o m e ne m o e ivjeti d r u k i j e nego k a o prija telj, j e r d r u g o je r o p s k o , zbog toga su svi laskavci podlo nici i p o n i z n i c i laskavci. Nije ni divitelj; n j e m u n i t a nije veliko. Nije ni z l o p a m ti l o ; dugo p a m t i t i nije z n a a j k a velikodu nika, o s o b i t o zla djela, nego je vi e sklon ne obzirati se na njih. N e r a d je govoriti ovjeku; ne e govoriti ni sebi ni d r u g o m e ; niti mu je stalo da njega hvale, niti p a k da se d r u g i k u d e ; a nije ni hvalitelj; zbog toga nije ni k u d i t e l j , ni p r e m a neprijatelji ma, o s i m k a d k a n i uvrijediti. to se ti e neminovnih stvari ili s i t n i c a on je jo n a j m a n j e onaj t k o se j a d a ili t r a i k a k v u p o m o ; o k o toga se trsi s a m o o n a j k o m u jest do toga. On je o n a j t o e r a d i j e p o s j e d o v a t i lijepe i n e k o r i s n e stvari ne

20

25

30 1125 a

10

15

Vidi Ilijada (I, 503). Posrijedi je Kalistenovo izvje e molbi za pomo protiv Tebanaca (369 pr. n. e.) ali se tu Aristotelove rije i ne sla u sa Ksenofonovim (Hellenica, Vi. V 33).
2

74

75

34

goli one korisne i uporabljive, jer je to vi e zna ajka samodostatna ovjeka. ini se da je svojstvo velikodu na ovjeka sporo kretanje, dubok glas i smiren govor, jer nije urljiv onaj tko se trsi oko male stvari, niti je razdra ljiv tko ni ta ne smatra velikim, dok krije tav glas i urljive kretnje nastaju upravo zbog toga. Dakle, takav je velikodu nik; tko je u manjku prema njemu taj je malodu nik, dok je onaj u suvi ku oholica. Nu ni takvi se ne smatraju loima (jer oni ne ine zla), nego su zabludjeli. Jer malodu nik iako je dostojan dobara, li ava se toga ega je vrijedan, a ini se kako ima ne to lo e u sebi zbog toga to se ne smatra dostojnim dobara i ne poznaje sebe samog; ina e bi te io za stvarima kojih je dostojan, budu i da su one dobre. Takvi se ljudi i ne ine luckastim, nego vi e neusudljivim. Ali takvo mnijenje ini se da ih ini gorim; pojedini ljudi te e onim stvarima kojih su vrijedni, dok ovi odustaju od lijepih djela i postupaka, a isto tako i od izvanjskih dobara, smatraju i sebe nedostojnima. Do im, oni oholi su ludi i ne poznaju sebe same, to je bjelodano; jer iako nisu vrijedni, takvi se upu taju u asne pothvate, a zatim se sramotno razotkrivaju; ti se gizdaju odje om i vanjskim dr anjem i sli nim i ele objelodaniti svoju dobru sre u te govore njoj kao da e zbog nje biti a eni. Me utim, vie od oholosti velikodu nosti je op re nija malodu nost, jer je i e a i gora. Dakle, kako je re eno, velikodu nost se bavi a u na veliko. ini se kako i to se ti e asti, kao to je re eno u po etku, 1 ima nekakva krepost, koja je u istom odnosu prema velikodu nosti kao dare ljivost prema izda nosti. Naime, ni jedna se ne bavi onim to je veliko, nego nas obje upu uju kako treba u odnosu prema umjerenim i malim stvari ma; i kao to u uzimanju i davanju novaca posto
1

15

3 4

35

20 5

25 6

36

30 V.

ji i srednost i suvi ak i manjak, tako i u elje za a u: ili vi e nego treba ili manje, i odakle tre ba i onako kako treba. Korimo astohlepnika to tei za a u vi e nego treba i odakle ne treba, a ne astohlepnika jer ne eli da ga aste ni zbog lijepih stvari. Katkada opet astohlepnika hvalimo kao mu evna i ljubitelja ljepote, a ne astohlepnika kao uzdr ana i umjerena, kao to re1 kosmo pri prvoj raspravi. Budu i je vi ezna no ka e li se kako je tkogod ljubitelj ne ega, bjelodano je da se astohleplje ne ti e uvijek iste stvari, nego hvale i koga podrazumijevamo kako je tomu do asti vie negoli ve ini, a kore i ga kako je ljubi vie negoli treba. A kako je tu srednost bezimena, ini se krajnosti je svojataju kao da je prazna; ali gdje je suvi ak i manjak tu je i sredina; naime, asti se tei i vi e nego treba i manje, pa postoji dakle i ono kako treba; stoga se pohvaljuje samo stanje, jer je bezimena srednost u odnosu prema asti. Prema astohleplju ona se ini ne astohlepljem, a prema ne astohleplju kao astohleplje; do im prema jednom i drugom, ini se nekako kao oboje. A ini se da je tako i to se ti e ostalih kreposti. Samo to ovdje kao da su krajnosti opreke zbog toga to se sredina ne imenuje. Blago udnost je srednost u odnosu prema srd bi; budu i je sredina bezimena, a gotovo su takve i krajnosti, smje tamo blago udnost u sredinu, iako ona vie naginje manjku, koji je bezimen. Suvi ak bi se mogao nazvati rasrdljivost. Samo uvstvo je srd ba, a izazivaju je mnoge i razli ite stvari. Pohvaljuje se onaj tko se srdi na ono to treba, na one koje treba, kako treba, kad treba i koliko vremena treba; takav e biti blagou dan, jer se blago udnost pohvaljuje. Blago udan ovjek tei biti neuznemiren i ne povodi se za uvstvom, nego se srdi samo onako kako na elo nala e, naime na takav na in, na takve stvari i na takvo vrijeme; i ini se da vi e grije i prema
1

10

15

20

25 11

37 38

35 2 3 1125 10

30

IV.

35 1126

Ib. 2427.

1107 b 33

76

77

manjku. Jer ovjek blage udi nije sklon osveti, nego je prije sklon oprostiti. Me utim, manjak se kudi, bio on nekakva rasrdljivost ili pak togod drugo. Naime, oni to se ne srde na one stvari na koje se treba srditi smatraju se ludima, kao i oni koji toga ne ine onako kako treba, kad treba i na ljude na koje treba. ini se da takav niti i ta osje a niti pak uti bol, i kako se ne rasr uje, nije kadar ni obraniti se, a otrpjeti uvredu nama nanesenu i prezir prema na incima nedvojbeno je ropski. Suvi ak se zapravo javlja u svima tima (srditi se, naime, mo e na one na koje ne treba, zbog ega ne treba, vie nego treba, prebrzo ili odvi e dugo vremena), samo to se sve to ne javlja u istoj osobi. Zapravo ne bi ni moglo biti; jer zlo razara i sebe samo, i bude li potpuno, postaje ne podno ljivo. Dakle, rasrdljivci se brzo rasrde i na one na koje ne treba i zbog ega ne treba i vie nego treba, ali se brzo i prestaju srditi, to je njihova najbolja zna ajka. To im se doga a jer ne zadr avaju svoju srd bu, nego zbog svoje na gle udi odmah uzvra aju, a zatim se prestanu srditi. Po suvi ku su i goropadnici nagle udi i 1 srde se na sve i u svakoj prigodi; otuda im i ime. Ogor enici su neprimirljivi, i srde se dugo vremena, jer potiskuju svoj gnjev. Nakon odmazde gnjev prestaje; s kaznom nestaje srd be, te mje sto bola nastaje u itak. Ne do e li do toga, teret im ostaje, i kako se ne pokazuje, nitko ih od toga i ne odgovara, a treba vremena da se srd ba u sebi probavi. Takvi su ljudi najve a smetnja i se bi samima i svojim najmilijima. Mu nima nazi vamo one koji se srde na one stvari na koje ne treba, vie nego treba i du e vremena, i ne smiruju se bez odmazde ili kazne. Do im blago udnosti vie suprotstavljamo suviak; e e je, a i ljudskije, tra iti odmazdu, ali je s mu nim ljudima gore zajedni ki ivjeti. Izvorno oni koji se lako este, razdraljive!, prgavci, goropadnici (o. p.).
78
1

13

14 10 15

Ono to smo prije rekli' jasno je i iz ovoga to sad govorimo: naime, nije lako odrediti kako, na koga, zbog ega i koliko vremena se treba srditi, i dokle tkogod ini pravo ili grije i. Onaj tko na ini manji prijestup, bilo prema vi e bilo prema manje, taj se ne poku uje; jer katkad hvalimo one manjkave i nazivamo ih blago udnima, katkad opet one rasr ene nazivamo mu evnima, bu du i su uzmo ni vladati. Stoga nije lako pravilom odrediti koliko i kako treba prestupiti da bi se tkogod pokudio; tu prosudba ovisi pojedinom slu aju i poimanju. Ali jasno je barem to da je srednje stanje hvalevrijedno, kad se srdimo na one na koje treba, na ono zbog ega treba, kako treba i tako dalje, dok su suvi ci i manjci pokud ni, pomalo ako su u maloj mjeri, vi e ako su u pove oj, a veoma mnogo ako su u velikoj. Bjelo dano je dakle da se treba dr ati srednjeg stanja. Nek je toliko dostatno to se ti e stanja koja su u odnosu prema srd bi. U dru enjima, su ivotu i uzajamnoj izmjeni ri je i i djela jedni se ljudi ine ugodljivim: kako bi bili na ugodu, takvi sve hvale, nikad se ne suprotstavljaju, nego mniju kako im je du nost ne nanositi bol onima koje susre u; do im oni koji su opre ni tima (svemu se suprotstavljaju i ni malo se ne obziru ho e li koga povrijediti) nazi vaju se zlovoljnim i svadljivim. Jasno je da su navedena stanja pokudna i da je pohvalna sredina izme u njih, koja e ovjeka osposobiti za ono to treba i kako treba, a isto tako i to da ne podnosi. Tomu nije nadjenuto nikakvo ime, ali najvi e je nalik na prijateljstvo. Jer onaj tko je u skladu sa srednjim stanjem uvelike je poput onoga na kojeg mislimo kad ka emo prijatelj, podrazumijevaju i i naklonost. Nu to se stanje razlikuje od prijateljstva utoliko to je doti nik bez uvstva i naklonosti prema onima s kojima se dru i; jer takav ne prima svaku pojedinu stvar kako treba ni iz ljubavi ni iz mr nje, nego jer je
1

35

1126 b

10 12

15

VI.

9 10

2 20 3

15

25

11

20

5 30

12

1109 b 1426 79

6 7

stanovita zna aja. Jednako e se pona ati prema neznancima i znancima, te pouzdanicima i tu in cima, osim to e u svakom pojedinom slu aju biti onakav kako je prikladno; jer ne dolikuje jednako se brinuti za svojake i za tu ina, niti je jednako pravo nanositi im bol. Dakle, op enito je re eno da e se on dru iti onako kako treba, i u odnosu prema onome to je lijepo i korisno na stojat e ne nanositi bol ili e pri injati ugodu. ini se, naime, da je zaokupljen u icima i bolovima koji nastaju u dru tvovnom ivotu; i gdje god mu nije lijepo ili je tetno pru iti u itak, on e odbiti i radije e izabrati da nanese bol; pa ako bi njegov pristanak po initelju nanio sramotu, i to ne malu, ili tetu, a prigovor tek malo bola, on ne e pristati, nego e se suprotstaviti. Razli ito e se dru iti s odli nicima i s prosje nicima, pa s onima to su vie ili manje znanci, te isto tako prema svim ostalim razlikama, podjeljuju i svakom pojedinom onako kako prili i, izabrav i radi sebe samog da pru i u itak a paze i se da drugima ne pri ini bol, ali e se voditi posljecima, kad su oni vaniji, naime onim to je lijepo i korisno. Isto tako, radi velikog budu eg u itka na nijet e i malo bola. Dakle, takav je ovjek sredine, ali nema imena; od ljudi koji pri injaju ugodu onaj to samo tei biti ugodan, bez ikakva drugog cilja, taj je ugod ljiv; onaj opet tko je takav radi kakve koristi u smislu novca ili onoga do ega se dolazi novcem, taj je laskavac; onaj pak tko se svemu suprotstavlja ve je re eno 1 da je zlovoljan i svadljiv. A krajnosti se ine uzajamno opre ne zbog toga to je sredina bezimena. Gotovo je isto i sa sredno u izme u hvasta vosti (i podrugljivosti); i ona je bezimena. Ne e biti zgorega pozabaviti se i tima. Bolje emo spoz nati ono to se ti e samog zna aja, budemo li raz lagali pojedince, d uvjerit emo se kako su kre
1

25

2 30 3 4

5 35 6 1127 a

p o s t i srednosti, u v i d i m o li da je t a k o u svim slu ajevima. Gore s m o govorili o n i m a koji u dru t v o v n o m ivotu dru e i se s d r u g i m a pri injavaju u itak i bol; sad g o v o r i m o o n i m a koji pokazuju i s t i n u i la j e d n a k o u rije ima i djelatnostima te u p r e t v a r a n j u . Misli se k a k o je hvastavac onaj t k o s e p r e t v a r a d a p o s j e d u j e tovana svojstva, kojih ili u o p e n e m a ili p a k k a o da ih posjeduje vi e nego t o ih ima, d o k podrugljivac o p e t ili nije e ona svojstva koja i m a ili ih u m a n j u j e , a ovjek sredine, koji je iskren, dr i se istine i u ivotu i u rije i te priznaje o n o to ima, pa niti uve ava niti u m a n j u j e . I svaki od njih, dalje, mo e djelovati r a d i kakvog ( p r e d m e t a ) ili bez njega. Ali svaki od njih o n a k o govori, djeluje i ivi kakav s a m jest, u k o l i k o ne djeluje r a d i ega dru gog. Ali la je s a m a po sebi lo a i p o k u d n a , d o k je i s t i n a lijepa i hvalevrijedna. T a k o je onaj t k o je istinit k a o ovjek s r e d i n e hvalevrijedan, d o k su oba la ljivca p o k u d n i , a osobito hvastavac. Govorimo, dakle, s v a k o m e od njih, a prvo i s t i n i t o m e . Ne govorimo o n o m e t k o je istinit u svojim ugovorima, niti u s t v a r i m a to se prote u na n e p r a v e d n o s t i p r a v e d n o s t (jer to bi p r i p a d a l o d r u g o j kreposti), nego o n o m e t k o i ondje gdje n i t a nije u p i t a n j u istinit je i u rije i i u ivotu, j e r mu je takvo stanje zna aja. I taj bi bio estit. J e r t k o je istinoljubiv, te je istinit i o n d j e gdje ni ta nije u p i t a n j u , j o e vi e biti istinit o n d j e gdje togod j e s t u p i t a n j u . Izbjegavat e la k a o o n o to je ru no, b u d u i da je izbjegava ve zbog nje s a m e . Stoga je t a k a v hvalevrijedan. Ako u njega i m a ikakva o t k l o n a , vi e je sklon umanjivanju istine, j e r mu se to ini prikladnijim, zbog toga t o su pretjerivanja d o s a d n a . O n a j t k o se p r e t v a r a da p o s j e d u j e vi e nego t o ima, ne r a d i ega posebnog, ini se lo im (ina e ne bi u ivao u la i), ali je i p a k vi e i s p r a z a n ne goli o p a k ; a k o je takav r a d i ne ega, radi slave ili asti, ne t r e b a ga (kao hvastavca) odvi e k u d i t i ; t k o to p a k ini r a d i novca, ili onoga to je za no ne vac, taj je ve s r a m o t n i j i (jer postaje se hv as
6 NIKOMAHOVA ETIKA

20

25

30

7 5

1127 b

10

VII.

13 15

10 11 12

10

1125 b 1416.

80

81

13

tavac po sposobnosti, nego po izboru; po stanju zna aja i po tome to je takav ovjek biva hvas tavac); kao to je netko la ljivac jer uiva u sa moj lai, a drugi jer eli slave ili dobitka. Oni to se hvastaju radi slave pretvaraju se u onim svojstvima kojima se stje e slava ili estitanje; koji to ine radi dobitka pretvaraju se u onim svojstvima to su na korist njihovim bli njima, a lako se ne otkrivaju da su nepostoje a, kao mo proro tva, mudrost, lije ni ko umije e. Zbog toga se ve ina ljudi pretvara i hvasta kako ima doti na svojstva; naime, u njima se nalazi ono to je ve re eno. Podrugljivci, koji umanjuju stvari, ini se da su ugodnijeg zna aja. Naime, smatra se da oni ne govore tako radi dobitka, nego kako bi izbjegli razmetanje; ti jo najvi e nije u ona svojstva ko ja su u javnoj asti, kao to je inio Sokrat 1 . Oni koji (prijetvorno) nije u sitna i bjelodana svojstva nazivaju se opsjenarima i jo vie zaslu uju prezir; katkad se to ini hvastavo u, poput lakonske odje e 2 ; jer hvastavo je pretjerivanje kao i preveliko umanjivanje. Oni pak koji se umjereno slu e podrugljivo u, i izruguju se onim stvarima to nisu odve obi ne i bjelodane, doi maju se ugodno. Dakle ini se da je hvastavac opre an istinitu ovjeku, jer on je onaj gori (od podrugljivca). Budu i da u ivotu postoji i odmor, te u nje mu dokolica radi zabave, ini se da i tu ima drugovanja koje je prikladno, te stvari koje treba re i i kako ih re i, a isto i u slu anju. I nas e se ticati kakvi su ti s kojima govorimo ili koje slu samo. A bjelodano je kako i tu postoji suvi ak i manjak naprama sredini. Dakle, oni to pretje Nijeui vlastitu mudrost; vidi Platon Obrana So kratova (20 D23 D). 2 Ili Aristotel smatra afektiranom jednostavnu spartansku nonju u Ateni, ili pak cilja na one koji su afektirali oponaajui 'lakonske' obiaje u Ateni. 82
1

15

20

14

ruju u ali ini se da su lakrdija i i prostaci, koji nastoje biti smije ni pod svaku cijenu, i vie se trse oko toga da izazovu smijeh negoli da ka u togod umjesno i ne povrijede onoga s kojim se ale; dok oni to niti sami umiju izre i togod aljivo, niti pak podnijeti to od drugih, smatraju se neotesanim i neugodnim. Oni koji se umjesno ale nazivaju se dosjetljivim, naime okretnim 1 ; jer te se dosjetke smatraju gibanjima njihova znaaja, pa kao to se tijela prosu uju po kretnjama tako i zna ajevi. Budu i se ono to je smije no nalazi na samome povr ju i kako ve ina uiva u zabavi i ali i vie negoli treba, ak se i lakrdija i nazivaju dosjetljivima, jer su zabavlja i, ali da se ti razlikuju, i to ne malo, jasno je iz onoga to je re eno. Srednjem stanju pripada tanko utnost. Zna aj ka je tanko utna ovjeka govoriti i slu ati one stvari to dolikuju uljudnu i plemenitu ovjeku; postoje stvari to takvomu pristaje govoriti i slu ati u ah; i ala plemenita ovjeka razlikuje se od onoga tko je ropske naravi, upravo kao i ala obrazovana od one neobrazovana ovjeka. To se mo e vidjeti i u staroj i novoj komediji; piscima prve smije no je bila sama besramnost u govoru, onima druge vie tek natuknu e. A to je ne mala razlika to se ti e uljudnosti. Bismo li onda onoga tko se umjesno ali odredili kao ovjeka koji govori ono to nije nedoli no plemenitoj osobi, ili to ne nanosi bola slu atelju, nego ga ak i zabavlja? Ili je pak takvo to neodredivo, jer su jednima jedne a drugima druge stvari ili mrske ili ugodne? Naime, iste takve ale on e i slu ati; jer kakve podnosi slu ati, takve ini se i sam zbija. Sve ale on ne e zbijati; jer aljenje je i nekakvo pogr ivanje, te neke pogrde zakonodavci zabranjuju; pa je tako mo da trebalo zabraniti i neke ale. Onaj tko je uljudan i plemenit bit e dakle opisanoga raspolo enja, postupaju i kao da je za Dok rije znai duhovnu gipkost, znai tjelesnu snalaljivost, otuda: 'dosjetljiv i okretan'.
6*
1

10

15

25

15

20

16 17

6 30 7

25

VIII.

14 11 8 9

2 3

10

30

83

11 12

kon sam sebi. Takav je ovjek sredine, pa nazvao se tanko utnim ili dosjetljivim. Do im lakrdija ne moe odoljeti onome to je smije no, pa niti tedi sebe ni ikoga drugog ako e nasmijati, go vore i one stvari koje uljudan ovjek ne bi ni rekao, a neke od njih ni slu ao. Neotesanac je opet posve nekoristan u takvim dru enjima; sam ne pridonosi ni ta, a sve mu je mrsko. Pa ipak se ini kako su odmor i zabava nu ni u ivotu. Dakle, postoje tri opisane srednosti u ivotu, a sve tri se ti u stanovita dioni tva u rije ima i pos tupcima. Razlikuju se u tome to se jedna ti e istine, a druge dvije ugode. Od tih koje se bave ugodom jedna je u alama, dok je druga u dru enjima to pripadaju ostalom ivotu. Nije primjereno govoriti stidljivosti kao kreposti; ona je vi e uvstvo negoli stanje zna aja. Barem se odre uje kao nekakav strah od be a a, i izaziva u inak nalik na onaj od bojazni pred strahotama: oni koji se srame poru mene, a oni to se prepanu smrti problijede. Oboje se ini nekakvim tjelesninama, to je vie svoj stveno uvstvu negoli stanju zna aja. A to uv stvo ne prili i svakoj dobi, nego samo mladosti. Mislimo kako mlade treba biti stidljiva, jer ivei u vlasti uvstava mnogo grijei, dok je stid ljivost obuzdava; pa me u mladima pohvaljujemo one koji su stidljivi, dok nitko ne bi pohvalio koga starijeg zbog toga to je zasti en, jer mislimo kako taj ne bi smio ni ta ni initi zbog ega se zasti uje. Zasti enost i nije zna ajka estita ovjeka, budu i da nastaje zbog lo ih postupaka (a takvo se to ne smije initi; i nema nikakve raz like da li su te stvari sramotne prema istini ili prema javnom mnijenju, jer ne smije se initi ni jedno od toga, kako se ovjek ne bi stidio); ona je svojstvo loa ovjeka, koji je kadar i po initi togod sramotno. A besmisleno je pomisliti kako, zbog toga to je tkogod takav te se zasti uje uini li ne to sramotno, samim tim biva estit ovjek, jer stidljivost se uti zbog voljnih ina, dok estit ovjek nikad ne e hotimice u initi ono 84

7 35 1128 b 8

to je lo e. Stidljivost je ne to estito samo uz uvjet: 'ako bi u inio togod takvo, stidio bi se.' A to ne vrijedi za kreposti. Iako je besramnost, i kad se tkogod ne zasti uje to po inja sramotna djela, ne to lo e, ne proizlazi iz toga kako je ne to estito stidjeti se po injene sramote; isto tako ni uzdr nost nije krepost, nego nekakva mje avina, ali tome e se raspravljati poslije. 1 A sada govorimo pnavednostii.

30

35

IX 2

15

15

4 5 6

20

25

Vidi VII knj.

Edited by Foxit Reader Copyright(C) by Foxit Software Company,2005-2007 For Evaluation Only.

amer

.
t o se ti e pravednosti i nepravednosti valja razvidjeti: kakvim se djelatnostima one bave, te koja je srednost pravednost, i kojim je krajnostima po sredini ono to je pravedno. Na e e se is tra ivanje odvijati istim na inom kao i u porethod n i m raspravama. Vidimo kako svi govore i pravednosti podrazumijevaju ono stanje koje ih pripravlja da ine pravedna djela, da se pona aju pravedno i ele stvari koje su pravedne; a na isti na in i nepravednosti; kako je ono stanje u kojem ine nepravedna djela i ele stvari koje su nepravedne. Stoga nek to i nama bude kao op e polazi te. Ali isti na in ne vrijedi za stanja kao i za znanosti i sposobnosti. Ista sposobnost ili znanost ini se da se bavi oprekama, ali stanje, koje je jedna opreka, ne proizvodi opreke, pa tako od zdravlja ne proizlazi ono to mu je opreka, nego samo ono to je zdravo, i ka emo kako tkogod zdravo hoda kad hoda kako bi hodao zdrav ovjek. esto se jedno opre no stanje poznaje po svojoj opreci, i stanja se esto poznaju po svojim podmecima'; ako je bjelodan dobar tjelesni ustroj, postaje bjelodan i lo tjelesni ustroj, i prema tijelima to su dobro ustrojena upoznaje se dobar ustroj, a prema njemu opet ona sama. Izvorno , lat. subjectum ili substru tum, naime: podmet, podloga, osnov (o. p.).
87
1

1129 a

2 3

10

15

20

Ako je d o b a r u s t r o j u v r s t i n i m e s a , n u n o je da lo u s t r o j b u d e u m l o h a v o s t i m e s a a o n o to je zdravo m o r a s t v a r a t i v r s t i n u u m e s u . I u ve ini slijedi, a k o s e j e d n a o d o p r e k a govori vi ezna no, o n d a se i d r u g a govori vi ezna no, n a i m e : a k o je takvo ' p r a v e d n o ' , o n d a je t a k v o i ' n e p r a v e d n o ' . ini se k a k o se i p r a v e d n o s t i n e p r a v e d n o s t go vore v i e z n a n o , n u b u d u i d a s u o n e s r o d n e , njihova se i s t o i m e n o s t skriva i nije o n a k o j a s n a k a o o n d j e gdje su zna enja u d a l j e n i j a (jer t a d a je razlika p r e m a v a n j s k o m o b l i k u golema), k a o k a d s e i s t o i m e n o k a e ' k l j u " i za k o s t ispod ije u ivotinja i za o n o i m e se z a t v a r a j u v r a t a . Pogle d a j m o k o l i k o s t r u k o s e ka e d a j e t k o g o d nepra vedan. ini se da je n e p r a v e d a n i o n a j t k o je pro2 t u z a k o n i t i t k o je p o h l e p a n i t k o je ' n e j e d n a k ' te je oito da e pravedan biti onaj tko je zakonit i ' j e d n a k ' . T a k o je p r a v e d n o o n o t o je z a k o n i t o i jednako, a nepravedno o n o to je protuzakonito i nejednako. B u d u i je p o h l e p n i k n e p r a v e d a n , t r s i t e se o k o d o b a r a , n e o k o svih, nego o k o o n i h to p r i p a d a j u d o b r o j ili lo oj sre i, koja su u o p e uvijek d o b r a , ali n i s u uvijek takva i p o j e d i n c u . Ta d o b r a ljudi ude i h r l e za njima, a ne bi toga smjeli initi, neg o b i t r e b a l i udjeti d a d o b r a t o s u u o p e takva b u d u d o b r a i njima, te i z a b r a t i o n a t o su n j i m a s a m i m a d o b r a . N e p r a v e d a n ovjek ne izabire uvijek vi e, n e g o i m a n j e , a od s t v a r i k o j e su u o p e lo e, ali k a k o se m a n j e zlo ini n e k a k v i m d o b r o m , a p o h l e p a ide za d o b r o m , zbog toga se i s m a t r a p o h l e p n i m . On je i n e p r a v i a n ; j e r to ovo obuhva a i z a j e d n i k o im je.

12

25 2

13

14

30

B u d u i se p r o t u z a k o n i t ovjek p o k a z a o nepra vednim a zakonit pravednim, bjelodano je k a k o su sve z a k o n i t e s t v a r i n e k a k o i p r a v e d n e , j e r sve s t v a r i koje s u p o s t a v l j e n e z a k o n o d a v s t v o m , t e s u i zakonite, te kaemo da je svaka pojedina od njih i p r a v e d n a . Z a k o n i p r o p i s u j u svim s t v a r i m a , te e i z a j e d n i k o m p r o b i t k u , ili za sve ili za o n e najbolje ili za m o n i k e ( p r e m a kreposti) ili tog o d sli no; t a k o d a n a j e d a n n a i n p r a v e d n i m nazivamo sve s t v a r i k o j e t v o r e i uvaju b l a e n s t v o i njegove sastavine u d r a v n o m zajedni tvu. Uz to n a m zakon n a l a e i n i t i djela odva na m u a n a i m e : n e n a p u t a t i b o j n i polo aj, n e bje ati i n e o d b a ci v a ti o r u j e , t e o n a u m j e r e n a ovjeka n a i m e : ne p o i n i t i p r e l j u b a i ne p o d a v a t i se poh o t i , p a o n a b l a g o u d n a ovjeka n a i m e : n e t u i koga, niti klevetati, a sli no i t o se ti e ostalih k r e p o s t i i u d o r e d n i h nevaljalosti, n a r e u j u i j e d n e stvari a z a b r a n j u j u i druge, i to i s p r a v n o o n a j z a k o n koji j e i s p r a v n o u t e m e l j e n , d o i m m a n j e t a k o a k o j e z a k o n sastavljen n a b r z u r u k u . Dakle, t a k v a je p r a v e d n o s t s a v r e n a k r e p o s t , ali ne uop e, nego u o d n o s u p r e m a n e k o m u drug o m . Zbog toga se p r a v e d n o s t esto i ini najve o m k r e p o s t i , te ni V e e r n i c a ni Danica nije tako divna 1 i p o s l o v i n o k a e m o u p r a v e d n o s t i su s k u p l j e n e sve kreposti. 2 I ova je u p o t p u n o s t i s a v r e n a k r e p o s t , j e r j e p o r a b a savr ene k r e p o s t i S a v r e n a j e j e r o n a j t k o j e i m a mo e s e t o m kre p o u poslu iti u o d n o s u p r e m a d r u g o m e ; n a i m e , m n o g i se m o g u poslu iti k r e p o u u v l a s t i t i m s t v a r i m a , ali ne m o g u u o d n o a j i m a p r e m a dru g o m u . Zbog toga se s m a t r a valjanom o n a Bijan 3 tova vladavina m u a e pokazati; j e r o n a j t k o vlada ve je u o d n o a j u p r e m a d r u g o m u i u zaj e d n i t v u . Zbog toga se p r a v e d n o s t i j e d i n a od

15

20

1129 b

15

25

30

10

11

10

16 17

1130 a

1 Gr ki , lat. clavicula, hrv. klju ica ili kljuna kost, j e r u gr kom ista rije zna i i doti nu kost i klju za vrata. 2 Izvorno nejednak, ali i 'neravnopravan', 'nepravi an' i 'pristran', a 'jednak', ravnopravan, pravi an, nepristran. Zadr ava se prijevod nejednak jednak, da se o uva etimologijska povezanost (o. p.).

Preostatak iz lanippe (fr. 490). 2 Ta se izreka 3 Vidi Sofoklo, dan od glasovite

izgubljenog Euripidova komada Me pripisuje i Teognidu i Fokilidu. Antigona (175). Bijant je ina e jeSedmorice mudraca. 89

88

18

19 20

k r e p o s t i ini d a j e d o b r o drugoga 1 , j e r s e usmje ruje p r e m a d r u g o m u ; o n a djeluje n a k o r i s t dru gomu, bilo v l a d a r u bilo s u d i o n i k u . Najgori je o n a j t k o se slu i o p a i n o m i p r e m a sebi s a m o m e i prem a prijateljima, d o k najbolji nije o n a j t k o primjenjuje k r e p o s t p r e m a sebi, nego p r e m a drugo m e , j e r to je te ak p o s a o . S t o g a p r a v e d n o s t nije dio k r e p o s t i , nego je cijela k r e p o s t , d o k o p r e n a n e p r a v e d n o s t nije dio p o r o k a , n e g o je cijeli p o r o k . Iz toga to je r e e n o j a s n o je u e m u se razlikuju k r e p o s t i p r a v e d n o s t : o n e su isto, ali njihova b i t nije ista; nego o n o to je p r a v e d n o s t u o d n o a j u p r e m a d r u g o m u t o j e k r e p o s t n a p r o s t o k a o nekakvo stanje. N u m i ovdje i s t r a u j e m o p r a v e d n o s t k a o dio k r e p o s t i . N a i m e , postoji i takva, k a o t o k a e m o . A isto je i s n e p r a v e d n o u k a o dijelom.

6 5

voj nevaljalosti, n e g o n e p r a v e d n o s t i . S t o g a je bjel o d a n o k a k o u z a sveop u n e p r a v e d n o s t p o s t o j i i n e k a koja je to dijelom, i s t o i m e n a s n j o m , j e r joj je o d r e d b a u i s t o m r o d u ; o b j e m a je m o g u n o s t u o d n o a j u p r e m a d r u g o m ovjeku, ali j e d n a se ba vi a u ili n o v c e m ili s i g u r n o u ili o n i m t o o b u h v a a sve to ( k a d a b i s m o i m a l i j e d n o ime) a r a d i u i t k a zbog d o b i t k a , d o k s e d r u g a bavi svim o n i m s t v a r i m a k o j i m a i v r s t a n ovjek. B j e l o d a n o je d a k l e da p o s t o j i vi e p r a v e d n o s t i , i d a p o s t o j i j e d n a razli ita o d c j e l o k u p n e k r e p o s t i . I valja istra iti k o j a je i k a k v a j e . O n o t o je nep r a v e d n o r a z l u e n o je na p r o t u z a k o n i t o i nejedn a k o , a o n o t o je p r a v e d n o na z a k o n i t o i jedn a k o . P r e m a p r o t u z a k o n i t o m e j e ve p r i j e opisa ni s m i s a o n e p r a v e d n o s t i . B u d u i da n e j e d n a k o i p r o t u z a k o n i t o n i s u j e d n o t e isto, n e g o s e razlik u j u k a o dio od cjeline (jer sve t o je n e j e d n a k o jest i p r o t u z a k o n i t o , ali sve t o je p r o t u z a k o n i t o nije i n e j e d n a k o ) , o n o t o je n e p r a v e d n o i nepravednost nisu u t o m e s m i s l u isto, nego su razli iti o d p r e a n j e g , o d n o s e i s e p r e m a n j i m a k a o dijelovi p r e m a c j e l i n a m a ; j e r d o t i n a j e n e p r a v e d n o s t dio sveop e n e p r a v e d n o s t i , a i s t o t a k o i praved n o s t sveop e p r a v e d n o s t i . T a k o t e s e m o r a govoriti i p r a v e d n o s t i k a o dijelu i n e p r a v e d n o s t i k a o dijelu, a isto t a k o i o n o m e t o je p r a v e d n o i o n o m e to je n e p r a v e d n o . Dakle, sad na s t r a n u s o n o m p r a v e d n o u to je u s k l a d u s c j e l o k u p n o m k r e p o u i s t a k v o m n e p r a v e d n o u , b u d u i d a j e j e d n a o d njih po r a b a c j e l o k u p n e k r e p o s t i p r e m a d r u g o m u , a druga takvog p o r o k a . I j a s n o je k a k o t r e b a razlu iti o n o to je p r a v e d n o i o n o to je n e p r a v e d n o u o d n o a j u p r e m a n j i m a ; j e r gotovo ve ina stvari postavljenih z a k o n o m n a l a u s e p r e m a cjelokupnoj k r e p o s t i ; n a i m e , z a k o n n a r e u j e ivjeti p r e m a svakoj k r e p o s t i a z a b r a n j u j e ivjeti p r e m a bilo kojoj nevaljalosti. inovi s u k l a d n i s c j e l o k u p n o m k r e p o u istovjetni su s o d r e d b a m a k o j e se zakon o m postavljaju a r a d i o d g o j a na k o r i s t zajedni tva. S t o se p a k ti e o d g o j a svakog p o j e d i n c a . 91

1130 b

5 5

10

7 8

II.

4 15

10

T o m u je d o k a z ovo: o n a j t k o djeluju i p o i n j a ostala u d o r e d n a nevaljalstva ini n e p r a v e d n o , ali ne hlepi ni za ikakvim d o b i t k o m k a o onaj t o o d b a c u j e tit zbog stra ljivosti ili r u n o govori zbog o s o r n o s t i ili ne p o m a e n o v c i m a zbog krtosti; a k a d hlepi za d o b i t k o m , e s t o ne p o k a z u j e ni j e d a n od t i h p o r o k a , i j o m a n j e sve njih, ali 3 ipak n e k a k v u o p a i n u (jer ga k u d i m o ) i nepravednost. Postoji, dakle, n e k a d r u g a n e p r a v e d n o s t koja je dio o n e sveop e, i o n o n e p r a v e d n o koje je dio sveop e n e p r a v e d n o g , t o zna i p r o t u z a k o n i 4 tog. Ako tkogod po inja p r e l j u b r a d i d o b i t k a i time z a r a u j e , a d r u g i t r o i na to i t e t u j e zbog po ude, ovaj bi vi e bio r a z u z d a n negoli pohlepan, a prvi n e p r a v e d a n , ali ne r a z u z d a n , i bjelodano je k a k o je takav zbog p o i n j e n o g a r a d i do 5 bitka. Uz to, dok se svi ostali n e p r a v e d n i ini pripisuju uvijek nekoj u d o r e d n o j nevaljalosti npr.: a k o je tkogod po inio p r e l j u b , o n d a raz uzdanosti, a k o je n a p u s t i o 'subojnika', stra ljivosti, a k o je koga u d a r i o , r a s r e n o s t i ; ali a k o se svojim i n o m okoristio, ne p r i p i s u j e se to nikak
1

20

15

10 25

20

30 11

25

Platon, Drava (343 C).

90

po kojem postaje naprosto dobar ovjek, valja poslije odrediti da li je to stvar dr avni tva ili ega drugog, jer nije ba isto biti dobar ovjek i dobar gra anin u bilo kojoj dr avi 1 . 12 Od pravednosti koja je u dijelu, te od onoga to je isto tako pravedno, jedna je vrsta ono to je 2 u razdiobama asti ili novaca ili ostalih stvari to su razdjeljive me u dionicima dr avnog zajedni tva (jer u tima jedan prema drugomu mo e biti nejednak ili jednak), a druga je vrsta ono to ispravlja u uzajamnim ugovorima. To opet ima dva dijela, jer od ugovora jedni su voljni a drugi protuvoljni; voljni su poput prodaje, kupnje, zajma uz kamate, jam evine, beskamatne posudbe, pologa i najmovine (koji se nazivaju voljnima, jer je zapo etak takvih ugovora voljan); oni protu voljni opet ili su potajni, kao tadbina, preljub, trovanje, svodni tvo, primarna robova, ubojstvo iz potaje, krivo svjedo anstvo, ili su nasilni, kao tvorni napadaj, prisilno uhi enje, ubojstvo, grabe , unaka enje, sramo enje, zlostava. Budu i je nepravedan ovjek nejednak i nepra vedan in nejednak, bjelodano je kako postoji i neka sredina nejednakoga. A to je ono jednako, jer u kojoj god djelatnosti postoji vi e i manje, postoji i ovo jednako. Dakle, ako je nepravedno nejednako, ono pravedno je jednako, kao to se svima ini da jest, ak i bez dokaza. A budu i da je jednako sredina, d ono e pravedno biti sredina. Ono to je jednako podrazumijeva najmanje dvoje. Stoga je nu no da pravedno bude i sred nje i jednako i prema ne emu i nekima; a kao tome raspravlja Politika (III). Naime, u stanovitu obliku vladavine udoredno ispravan ovjek ne mora biti dobar dravljanin, jer je posrijedi izopaena vlast. 2 Ili 'diobena pravednost' (iustitia distributiva), za razliku od 'onoga to je pravedno(st) prema ugovorima' (iustitia commutativa), ili poravnavajua, naime: razdjeljujua i izjednaujua (p. p).
92
1

5 30 6

7 1131 a

13

5 8

sredina mora to biti od nekih stvari (koje su vie i manje), kao jednako uklju uje dvoje, kao pra vedno ti e se nekih ljudi. Dakle, ono to je pravedno nu no je barem etvero: dvije su osobe kojima je ono pravedno i dvije su stvari u koji ma se o ituje. I ista e jednakost biti u jednima i u drugima; kako se odnose jedne stvari u jednima tako i druge u drugima; ne budu li jednaki, ne e imati jednake dijelove, a otuda nastaju sukobi i albe kad imaju i dijele nejednake dije love jednaki ili nejednaki jednake dijelove. To je jasno i po na elu.dodjele prema zasluzi. Svi se, naime, sla u kako ono to je pravedno pri razdiobama treba biti prema zasluzi, samo to u tome svi ne podrazumijevaju istu vrstu zasluge, nego je ona demokratima slobodnja tvo, oligarhicima bogatstvo ili pak plemenito podrijetlo, a aristokratima izvrsnost. Dakle, ono to je pravedno nekakav je razmjer. 1 A razmjer nije svojstven samo broju sastavljenu od jedinica nego i broju uop e. Jer razmjernost je jednakost omjera, i sadr i najmanje etiri la na. Jasno je da se odijeljeni razmjer sastoji od etiri lana, ali isto tako i neprekidni razmjer, 2 jer se slu i jednim lanom kao da su dva i navodi ga dvaput, na primjer: kao to je A naprama tako je naprama C; dakle, tu se navodi dva put, pa ako se postavi dvaput, bit e etiri lana razmjera; a i ono to je pravedno sadr i najmanje etiri lana, i omjer je isti izme u prvog i drugog para, jer postoji sli na dioba izme u osoba i stvari. I kao to se A odnosi prema tako e se C odnositi prema D, te izmjenice, kao to se A odnosi prema C, tako e se odnositi prema D. Stoga je cjelina u istome odnosu prema Izvorno (lat. proportionalis), razmjeran, podudaran, nalian u brojidbenom i pojmovnom smislu. 2 Odijeljeni (diskretni) razmjer sadri nepovezane lanove, jer su razliiti, a neprekidni (kontinuirani) sadri jedan zajedniki lan.
93
1

20

25

30

III. 2 3

1131 b

10 11

15

12

13 14

cjelini; tako se razdiobom udvojuje, i kad se tako pridaju, onda se udvaja pravedno. Stoga je spa 7 janje lana A i C te i D ono to je pravedno 10 u razdiobi, 2 i to je tu pravedno to je sredina, dok je nepravedno ono to remeti razmjer; razmjerno je sredina, i ono to je pravedno jest ra zmjerno. Matematici takav razmjer nazivaju geometrijskim, jer se u geometrijskom razmjeru cjelina odnosi prema cjelini kao bilo koji dio pre ma odgovaraju em dijelu. Ali taj razmjer nije ne 15 prekidan, jer nam pojedini lan ne mo e pred3 stavljati i osobu i stvar. Dakle, ono to je pravedno to je razmjerno, dok ono to je nepravedno remeti razmjer. I otuda jedan lan biva prevelik, drugi premalen, to se u djelima i doga a; tko ini nepravdu ima odvi e dobra, a onaj komu se ini nepravda premalo dobra, t o se ti e zla posve je suprotno; manje zlo naprama ve em zlu smatra se kao dobro, i jer je bolje izabrati manje zlo negoli ve e, ono to valja izabrati je dobro, a ono to je vi e takvo, jo je ve e dobro. Dakle, takva je jedna vrsta onoga to je pravedno. Preostalo pravedno je ono to ispravlja,4 a koje se javlja i u voljnim i u protuvoljnim ugovorima. Ta vrsta pravednog druk ijeg je oblika od onog prethodnog. Djelidbeno pravedno a pri razdiobi zajedni kog imutka uvijek je u skladu s Osoba A i stvar C prema osobi i stvari D. Distributivna (diobena) pravednost se sastoji u diobi razdjeljive asti ili nagrade na dijelove koji se me usobno odnose kao zasluge osoba koje imaju sudjelovati. Ako A (prva osoba) : (druga osoba: : C (prvi dio) : D (drugi dio), onda (alternando) A : C : : : D, i stoga (componendo) A + C : B + D : : A : B Sto znai da uspostavljeni poloaj odgovara odnosnim zaslugama stranaka (prema D. R.). 3 Izvorno xai (i osoba i dio). 4 Izvorno & , naime: 'ispravljaka ili poravnavajua pravednost' (iustitia correctiva seu commutativa), p. p.
2 1

15 16 17 IV. 2

20

5 6

25

opisanim razmjerom; jer i kad do e do diobe zajedni kog posjeda, ona e biti u omjeru prema uzajamnim ulozima; a nepravedno, koje je opreka tomu pravednom, ono je to remeti razmjer. Ono to je pravedno u tim ugovorima ne to je jednako, a ono nepravedno nejednako, ali ne prema doti nom razmjeru, nego prema aritmeti kom. 1 I tu uop e nije va no da li je dobar ovjek uskratio lo em ili pak lo dobromu, ni da li je preljub po inio dobar ili lo, nego se zakon osvr e samo na razliku u teti, i postupa s doti nicima kao s jednakima, ako je jedan nanio nepravdu a drugomu je nanesena, i ako je jedan pri inio tetu a drugomu je pri injena. A budu i da je to nepravedno i ono nejednako, sudac nastoji izjedna iti. Ako je jedan ranjen a drugi je ranio, ili je jedan ubio a drugi je ubijen, onda su trpljenje i djelovanje nejednako razdijeljeni, pa sudac nastoji kaznom izjedna iti, oduzimaju i od dobitka. Tako se op enito ka e u tim sluaje vima, ak ako samo ime i nije prikladno, kao re i 'dobitak' za onoga koji ranjava a 'gubitak' ranjenomu; ali kad se odmjerava pretrpljeno, ka e se za jedno gubitak a za drugo dobitak. Stoga je ono jednako sredina izme u vie i manje, dok su dobitak i gubitak vi e ili manje na suprotan na in; vie dobra a manje zla je dobitak, dok je opreka tomu gubitak; a sredina izme u njih je Ono 'pravedno koje ispravlja' (ili takva izjed naujua ili poravnavajua pravednost) ne tie se same kazne, nego je ispravljanje onoga to je krivo uinjeno, obino nadoknadom tete; stoga je takva pravednost stvar gra anskih, a ne kaznenih sudova. Sud dotine stranke uzima kao jednake (jer pravni sud nije udoredni sud), i uzima se kao da je nepravedan in donio isti dobitak poinitelju kao i gubitak oteenomu; to dovodi A u poloaj A + C, a u poloaj C. Sudac ima zadau pronai aritmeti ku sredinu izme u tih, a to postie prenosei C od A na B. Tako (jer se A uzima kao = B) dobivamo aritmetiki razmjer: (A + C) (A + C C) = (A + C O (B C) (A + C) (B C + C) = (B C + C) (B C) (prema D. R.).
95
1

30

1132 a

10

15

94

10

11

ono jednako, kojem je kazano 1 da je pravedno; tako te e ono pravedno koje ispravlja biti sredina izme u gubitka i dobitka. Stoga kad se lju di spore, pribjegavaju sucu; ii sucu zna i ii onomu to je pravedno, jer svojstvo je suca da bude iva pravednost; te tra e suca kao sredinu, pa se 2 suci negdje i zovu posredovatelji, uvjereni da ako dobiju sredinu, dobit e ono to je pravedno. Da kle, ono to je pravedno neka je sredina, ako je naime i sudac takav. Sudac izjedna uje; kao da je neka crta nejednako podijeljena, pa je on uzeo vei odsje ak to prelazi polovicu i dodao ga manjem odsje ku. Kad je cjelina podijeljena na dvije polovice, tad ka u kako imaju svoje kad dobiju jednako. A ono to je jednako sredina je izme u veega i manjega prema aritmeti kom razmjeru. Zbog toga se i naziva pravedno (), jer je prepolovljeno ( i ), kao da bi ga tkogod nazvao ; a sudac () zapra3 vo je prepolovitelj (). Jer kad se jednom 4 od dva jednaka dijela oduzme ne to i doda drugomu, onda ovaj prema uje prvog dvaput toliko; jer kad bi se oduzelo, ali ne bi dodalo, ovaj bi prema ivao samo jednom toliko. Stoga prema u je i sredinu za jednom toliko, a sredina za jednom toliko onaj dio kojemu je toliko oduzeto. Tako emo znati to treba oduzeti od onoga koji ima vi e i to moramo dodati onome koji ima manje; ono ime ga sredina prema uje treba dodati onome koji ima manje, dok od najve eg treba oduzeti ono ime prema uje sredinu. Neka su

12

20 13 25 14

30

V. 1132 2 3

du ine AA' BB' CC' jednake; nek se od AA' oduzme odsje ak AE, a nek se du ini CC doda odsje ak CD, tako da cijela du ina DCC' prema uje EA' odsje kom CD i CF; stoga prema uje du inu BB' odsje kom CD.1 (To se primjenjuje i na ostala umije a; ona bi prestala postojati kad ne bi i onaj to je pretrpio primio, i onoliko i onako, upravo kao i onaj to je po inio). 2 Ta imena, i gubitak i dobitak, potekla su s podru ja voljne razmjene; naime, imati tu vi e od svojega vlastitog naziva se dobivati, a imati manje od svojeg izvornog dijela naziva se gubiti, kako ve jest pri kupnji i prodaji te ostalim poslovima koje je za kon dopustio; ali kad ne dobiju ni vie ni manje nego ono to im samima pripada, ka u kako imaju svoje vlastito, pa niti su na gubitku niti na dobitku. Dakle, u protuvoljnim poslovima, 3 ono pravedno je sredina izme u nekakvog dobitka i nekakvog gubitka, to jest: posjedovati isto i prije i poslije. Nekima se ini kako je uzajamnost naprosto ono 4 to je pravedno, kao to reko e pitagorejci, jer su pravedno odredili naprosto kao uzvra anje ono ga to je tko u inio;' ali takva se uzajamnost ne sla e ni s diobenom ni s ispravlja kom pravedno u iako bi ljudi htjeli da upravo to zna i i Radamantovo pravedno: Taj Aristotelov dijagram izgleda (prema D. Ros su) ovako:
A D
2 1

10

15

20 8

25

V
B'

C'

Umetak je sumnjiv i nije u cijelosti jasan (a javlja se i malo dalje: 1133 a 1316), ali vjerojatno znai da svaka strana mora dati i primiti isto. Uz mogunost da je posrijedi proizvoditelj i troitelj (prema H. R.). 3 To jest to se tie gubitnika. 4 Sto je bilo u skladu s njihovim okvirnim matemati kim svjetonazorom. 5 Posrijedi je odmazda, jer ono to je tko uinio to e mu se i vratiti, puko naelo milo za drago; lat. Lex talionis (. .).
96
7 NIKOMAHOVA ETIKA

97

5 6

Pretrpi li ovjek ono to po ini, pravda je izvrena,1 jer se to na mnogo mjesta ne sla e. Udari li koga onaj to ima vlast, udarac mu se ne smije uzvratiti; a udari li tkogod onoga to ima vlast, ne samo to e mu se vratiti udarac nego e jo biti i ka njen. Uz to se uvelike razli kuje ono to je voljno od onoga to je protu voljno. Ali u zajedni tvima na temelju razmjene povezuje upravo takva pravednost, to jest: uzajamnost prema razmjeru, a ne prema pukoj jednakosti. Jer razmjeran uzvra aj odr ava zajedni tvo dr ave. Ljudi tra e uzvratiti zlo zlim, pa ako to ne mogu, ini im se da su u ropstvu; ili pak dobro dobrim, te ako to ne mogu, nema ni kakva uzvra aja, a uzvra anje je ono to ih dr i na okupu. Zbog toga i podi u na istaknutu mje2 stu hram Haritama radi promaknu a uzvra aja, jer je on zna ajka zahvalnosti, budu i da dobro initelju treba uzvratiti uslugu i drugi put je sam prvi u initi. Uzvra aj prema razmjeru posti e se unakrsnim 3 spajanjem. Nek je A graditelj, postolar, C ku a, D cipela. Graditelj mora dobiti od postolara Heziod, fr. 174 Rzach (fr. 286 Merkelbach i West). Gr ki (lat. Gratiae), bo ice dru tvovne miline, milosti i zahvalnosti. 3 Ta vrsta uzajamnosti naziva se i 'dijagonalnom spregom', a oprimjeruje se na slijede i na in. A i su razli iti obrtnici i razli itih su stupnjeva vrijedno sti. I njihovi e proizvodi biti nejednake vrijednosti, naime: ako A = nB, C (ono to na ini A za jedan sat) bit e vrijedno puta toliko koliko D ( to na ini za sat). Do ispravne razmjene e do i ako A dobije nD a dobije 1C, to jest ako A dadne ono to mu treba sat da na ini u razmjenu za ono za to treba sati da na ini. Ili, ako jedna ku a vrijedi cipela, onda dobivamo
2 1

30

1133 a

10

11

12

ne to njegova u inka, i mora mu za uzvrat dati ne to od svojega. Ako prvo postoji jednakost pre ma razmjeru, a zatim nastupi uzajamnost, do i e do opisanog. Ako pak ne, nema jednakosti u inka, i ne nastaje razmjena; naime, ni ta ne prije i da u inak jednoga bude bolji od drugoga; stoga se oni moraju izjedna iti. (To se primjenjuje i na ostala umije a; ona bi prestala postojati kad ne bi i onaj to je pretrpio primio, i onoliko i onako, upravo kao i onaj to je po inio). 1 Radi takve razmjene ne udru uju se dva lije nika, nego lije nik i seljak, i op enito razli iti ljudi a ne isti, ali te treba izjedna iti. Stoga sve stvari trebaju biti nekako uporedive da bi do lo do razmjene. Zbog toga je i uveden novac, koji je postao ne kakvom sredinom; 2 naime, on sve mjeri, pa i su vi ak i manjak, te tako i koliko je cipela jednako ku i ili hrani. Kao to se graditelj odnosi prema postolaru, tako se moraju cipele odnositi prema doti noj ku i ili stanovitoj koli ini hrane. 3 Jer, ne bude li tako, ne e biti ni razmjene ni zajedni tva. Naime, do toga ne e do i ako nekako ne budu ujedna eni. Dakle, kako je re eno 4 , sve stva ri treba izmjeriti prema jednom. A to jedno u istinu je potrebnost, koja sve povezuje; jer kad ne bi ljudi trebali ni ta jedni od drugih, ili ne bi trebali jednako, onda ili ne bi bilo nikakve razmjene ili ne iste; a po sporazumu novac je postao zamjena potrebnosti; i otuda mu ime novac, jer nije po naravi nego je po obiaju,5 i u na oj je mo i da mu mijenjamo vrijednost, ili ga u inimo bezvrijednim. Dakle, do uzajamnosti e do i kad se tako izjedna e da kao to je seljak naprama Ova je reenica, koja se ve javila i ranije (1132 b 911) vjerojatno umetak nekog ranijeg izdavaa Aristotelova teksta, pokuaj da smjesti izdvojenu primjedbu. 2 To jest: sredstvo razmjene. 3 Posrijedi je omjer i razmjer uzajamnih potreba, ali iz navedenog nije jasno kako se izraunava. 4 1. 19. 5 Grka rije za novac () istog je korijena kao i rije 'obiaj' ili 'zakon' (). 7* 99
1

10

15

20

25

30

unakrsni spoj, s rezultatima A + nD, + C, koji su u aritmeti kom razmjeru, naime: razlika me u parovima ostaje ista; i graditelj i postolar su nakon razmjene bogatiji za jednak iznos nego prije pothvata (prema D. R. i H. R.). 98

13

14

15

postolaru, i u inak postolarev je naprama selja kovu. Ali se ne smiju svoditi na obrazac razmje ra izvr i vi razmjenu (jer u ine li druk ije, jedna e krajnost imati obje pretjeranosti),' nego dok jo svatko ima svoje. U takvu su stanju jednaki i udru ljivi, jer se ta jednakost mo e na njih primijeniti. Nek je seljak A, hrana C, postolar B, a D njegov u inak kad je izjedna en. Kad ne bi bilo takve uzajamnosti, ne bi bilo nikakva zaje dni tva. Da je potrebnost ono jedno koje sve povezuje bjelodano je po tome to kad ljudi ne trebaju jedni druge bilo obje strane bilo samo jedna onda ne vr e razmjenu (kao kad tkogod treba ono to sam ima, kao kad se dopu ta izvoz ita u razmjenu za vino).2 Dakle, to se mora izjedna iti. to se pak ti e budu e razmjene ako nam sada ne to ne treba, a to emo ipak imati kad nam ustreba novac nam je kao nekakav jamac; naime, onaj tko donese novac mora to dobiti. I s novcem se doga a isto; ne mo e uvijek biti jednake vrijednosti, ali tei biti postojanijim. Zbog toga sve mora imati odre enu ije nu, jer e tako dolaziti uvijek do razmjene, a s njome i do zajedni tva. Stoga novac, kao mjerilo, ini stvari sumjernim i tako ih izjedna uje; jer da nema razmjene, ne bi bilo zajedni tva, i niti bi bilo razmjene da nema jednakosti, niti pak jednakosti da nema sumjernosti. U samoj istini nemogu e je da toliko razli ite stvari budu su mjerne, ali u odnosu prema potrebnosti postaju dostatno takvima. Dakle, mora postojati togod jedno, i to na temelju dogovora (a zbog toga se i naziva novcem)/ i to je ono to sve stvari ini sumjernim, jer sve se stvari odmjeravaju nov4 cem. Nek je A ku a, deset mina, C krevet. A

1133 b 16

je polovica B, ako je ku a vrijedna pet mina ili jednako tome; krevet C je jedna desetina B; onda je jasno koliko je kreveta jednako ku i, to jest: pet. Bjelodano je da se razmjena tako odvijala prije postanka novca, jer nema nikakve razlike da li se pet kreveta razmjenjuje za ku u ili pak novac vrijedan pet kreveta. Sad je re eno, to je ono nepravedno i to je ono pravedno. Budu i je to dvoje razlu eno, ja sno je da je pravedna inidba sredina izme u nano enja nepravde i podno enja nepravde, jer jedno je imati previ e a drugo je imati premalo. Pravednost jest stanovita srednost, ali ne onim na inom kojim su ostale kreposti, nego zbog toga to se odnosi prema sredini, dok se nepravednost odnosi prema krajnostima. I pravednost je ono prema emu se pravednome ka e da po izboru ini ono to je pravedno i dijeli, bilo izme u sebe i drugoga bilo izme u drugih, ne tako da od po eljnoga daje sebi vie a bli njemu manje i obrnuto s onim to je kodljivo , nego svakomu jednako prema razmjeru, te isto tako pri diobi izme u drugih. Do im nepravednost se ta ko odnosi prema nepravednome; a ono je suvi ak i manjak onoga to je korisno ili kodljivo, u opreci prema razmjeru. Zbog toga je nepravednost suvi ak i manjak, tako to dovodi do suvi ka i manjka, u vlastitom slu aju do suvi ka onoga to je op enito korisno a do manjka onoga to je kodljivo, dok to se ti e drugih to je u ije losti isto, ali je opre no razmjeru, pa bilo u kojem smjeru. Pri nepravednoj inidbi imati manje zna i podnositi nepravdu, a imati vie nanositi je. Nek je toliko dosta naravi pravednosti i nepravednosti, a isto tako i op enito onome to je pravedno i onome to je nepravedno. Budu i je mogu e initi nepravdu a sam ne biti nepravednim, ine i koje nepravde ovjek biva nepravedan prema svakoj pojedinoj nepravednosti, na primjer: tat, preljubnik ili razbojnik? Ili
101

25

17

9 30

10

1134 a

15 18

20

10

19
Naime, jedna e od stranaka uzeti previ e a dati premalo. 2 Nejasno mjesto, koje je mo da pozniji umetak. Prema H. Rackhamu, uop e nije posrijedi inozemna trgovina, dok H. Tredennick dopu ta i tu mogu nost. 3 Vidi a 30. 4 Kao nov ana jedinica 1 mina 100 drahmi.
1

15 10

VI.

100

se tako ne e ni ta razlikovati? Moe se tkogod puteno zdruiti s nekom enom znajui tko je ona, ali da uzrok ina ne bude u njegovu izboru nego u uvstvu. Dakle, on ini nepravedno, a nije nepravedan, odnosno: nije netko tat iako je ukrao, i nije preljubnik iako je po inio preljub; 1 sli no i u ostalim slu ajevima. Ve je prije re eno kako se uzajamnost odnosi prema onome to je pravedno; nu ne smije se zaboraviti kako je ono to tra imo: i ono to je uop e pravedno i ono to je gra anima pravedno. 2 A to se posti e ondje gdje ljudi koji su slobodni i jednaki (bilo prema razmjeru bilo prema broju) zajedni ki ive radi samodostatno sti. Stoga, ondje gdje nije tako, me u ljudima 3 nema onoga to je gra anski pravedno, ali postoji nekakva pravednost i prema sli nosti. Ono to je pravedno postoji ondje gdje je zakon me u ljudima. A zakon je ondje gdje je i nepravda meu ljudima, jer pravda je prosudba pravednog i nepravednog. I me u kojima je nepravda me u tima je i nepravedna inidba (ali me u kojima jest nepravedna inidba nije me u svima i sama nepravda), a ona je kad ovjek sebi uzima previe onih stvari koje su op enito dobre, a prema lo onih koje su op enito lo e. Zbog toga ne dopu tamo da vlada ovjek, nego naelo," jer on to ini poradi sebe i postaje samosilnik. Naime, onaj tko vlada uvar je onoga to je pravedno, a ako onoga to je pravedno, onda i onoga to je jednako. I kako se ini da nema vie nego mu pripada, ako je pravedan (jer sam sebi ne podjeljuje vie Cijelome tome odlomku nije tu mjesto; dotinome se raspravlja u VIII pogl. 2 Posrijedi je izvorno , to se prije svega odnosi na grad, ali i na dr avu, pa i na svako zajedni tvo, koje u ovome slu aju predstavlja zajednica punopravnih gra ana. 3 Izvorno: politi ki pravedno ( ) 4 U izvorniku stoji , ali bi po smislu bolje odgovaralo da je , to hrvatska rije naelo donekle i sadr ava. 102
1

20

od onoga to je op enito dobro, ukoliko mu to nije prema zasluzi, i stoga se trudi radi drugih, pa zato kao to je prije re eno ljudi i ka u da je pravednost 'dobro drugoga'),' dakle: njemu treba dati nekakvu nagradu, to jest ast i dostojanstvo; oni kojima nisu dosta takve nagrade postaju samosilnici. Ono to je pravedno u gospodara i u oca nije istovjetno s time, iako je nalik na nj, jer nema nepravde naprosto prema onome to je vlastito, nego pokretna imovina 2 i dijete, dok ne dosegne punoljetnost i ne osamostali se, kao da su dio samog ovjeka, a nitko ne izabire nauditi samomu sebi, te stoga i nema nepravde prema sebi samome. Zato tu nema ni nepravednog ni pravednog u gra anskom 5 smislu. J e r takvo to kako vidjesmo biva prema zakonu, i me u onima koji se po naravi podvrgavaju zakonu, te me u kojima postoji jednakost da vladaju i da se njima vlada. Stoga vi e postoji ono to je pravedno pre ma vlastitoj eni negoli prema djeci i robovima; to je, naime, ono pravedno u ku anstvu, ali i ono je razli ito od onoga to je pravedno u smislu gra anstva. Od onoga to je gra anski pravedno jedno je prirodno, 4 drugo je zakonsko'; prirodno je ono to svugdje ima istu mo , a ne da se nekomu ini ovako a drugomu onako; zakonsko je ono pri kojem u po etku nije bilo va no je li ovako ili onako, ali kad je jednom postavljeno, onda je 1130a 3. Izvorno, , to je ovdje i 'rob' kao 'pokretna svojina'. 3 Gr ki zna i sve ono to se ti e graanskog, zajedni kog, dr avnog i dru tvovnog. Zadr ati taj grecizam u prijevodu zna ilo bi mo da ucijepiti u Aristotelov tekst dana nje zna enje koje on nema (o. p.). 4 Ili: naravno (gr . ). 5 Ili: pozitivno (*& ,).
2 1

3 4

8 25 9

10

30

15

35 1134 b

VII.

20

103

6 7

vano, kao: ho e li se ratni zarobljenik otkupljivati za jednu minu, i ho e li se kao rtva prinositi jedna koza a ne dvije ovce, te zakonske odredbe za brojne pojedinosti, npr. rtva u po ast Braside, 1 i razli ite pu ke odluke. Nekima se ini kako su sve odredbe takve, jer ono to je po naravi nepromjenljivo je i svugdje ima istu mo , kao to oganj jednako gori i ovdje i u Perziji, dok vide kako su promjenljive stvari koje su prave dne. To u tome smislu nije tako, ali u stanovitome i jest; ili mo da u bogova nije nikako tako, dok u nas ne to jest takvo i po naravi, ali sve je to promjenljivo, pa ipak ne to je po naravi, a ne to nije po naravi. A jasno je koja je po naravi od stvari, to mogu biti druk ije, i koja opet nije, nego je zakonska i dogovorna, ako su obje jednako promjenljive. Ista e razlika odgovarati i svim drugim slu ajevima. Po naravi, desnica je sna nija, pa ipak je mogu e da svi postanu u obje ruke vje ti kao u desnici. Stvari koje su pravedne prema dogovoru i prema koristi nalik su na mje re; naime: nisu svugdje iste vinske i itne mjere, nego su u veleprodaji vee, a u maloprodaji manje. Isto tako nisu posvuda iste one stvari koje su pravedne ne po naravi, nego po ljudima, jer nisu isti ni dr avni ustavi, ali ipak svugdje postoji samo jedan koji je najbolji prema naravi. Od stvari koje su pravedne i zakonske svaka se odnosi kao op enitost prema posebnosti, jer izvr eni ini su mnogi, a svaki od njih je jedno, budu i da je op enitost. I razlikuje se nepravedan in i ono to je nepravedno te pravedan in i ono to je pravedno; naime, ne to je nepravedno ili po naravi ili po odredbi; a samo to, kad se po ini, nepravedan je in, dok prije nego se po ini, jo nije to, nego je nepravedno. Isto je i s pravednim inom (); iako se op enito radije ka e pravedan postupak (), i pravedan in za ispravak nepravde.
1 Rije je Brasidi, spasitelju grada Amfipolisa (prema Tukididu, V, XI).

Kasnije ce se razvidjeti 1 svakom pojedinom od tih, kakva im je narav i koliko ih je vrsta te ime se bave. VIII 25 Budu i su pravedne i nepravedne stvari kak vini ih opisasmo, ovjek ini ono to je nepravedno ili ono to je pravedno kad god hotimice po ini takvo to; ako pak po ini nehotice, niti ini ono to je nepravedno niti ono to je pravedno osim prema pripatku; 2 jer po inja stvari s kojima se slu ajno dogodilo da budu pravedne ili nepra vedne. Dakle, nepravedan i pravedan in odre uje se voljno u i protuvoljno u, jer kad je volj no, osu uje se, te je istodobno i nepravedan in; tako da e biti i onoga to jest nepravedno, ali nije i nepravedan in, ukoliko nije prisutna i voljnost. Voljno u nazivam, kao to je i prije re eno 3 , kad tkogod po ini neku od stvari koje su mu u moi i to znlice a ne neznalice (bilo to se tie koga, bilo ega, bilo koje svrhe), kao kad koga udari, ime i radi ega, i to ne ni jedno od toga ni prema pripatku, ni na silu (na primjer: kad tkogod uzme ne iju ruku i njome udari drugoga, onda onaj kojega je ruka ne djeluje voljno, jer in nije u njegovoj mo i). Udareni mo e biti udara ev otac, i udarac mo e znati kako je posrijedi ovjek ili tkogod od nazo nika, ali i ne znati da mu je doti nik vlastiti otac; sli no se mo e razlikovati i to se ti e svrhe i cjelokupnog postupka. Dakle, ono to se po inja neznalice, ili iako ne neznalice ali ne ni u vlastitoj mo i, ili pak pod prisilom to je protuvoljno. Naime, mnoge od stvari to se zbivaju po naravi i inimo i trpimo znlice, pa ipak ni jednu od njih ni voljno ni protuvoljno; kakvi su na primjer starenje i umi U ovome djelu toga nema, ali je moda rije ili zamiljenom ili izgubljenom djelu zakonima (prema D. R.). 2 Gr. (lat. per accidens) znai i 'ono to je pridolo', 'prigodice', 'usputno' i 'sluajno', kako se u nas uobiajilo (p. p.). 3 1111 a 20.
105
1

15

2 30 3 35 1135 a

20

25

30

10

1135 b

104

ranje. Isto tako to se ti e nepravednih i pravednih postupaka postoje i oni prema pripatku. Vrati li tako tkogod povjereni mu zalog protuvoljno i zbog straha, tome se ne mo e re i nd da ini pravedno niti pak nepravedno, nego samo prema pripatku. Sli no i onome tko pod prisilom i protuvoljno ne vrati povjereni zalog, mora se re i kako samo prema pripatku po inja nepravdu 5 i ono to je nepravedno. Od voljnih ina jedne izvr avamo po izboru, a druge ne po izboru; po izboru inimo ono emu smo promislili, a bez 6 izbora ono emu nismo promi ljali. U uzajamnu dru enju postoje tri vrste tete; one pri injene u neznanju su pogrje ke: kad su i osoba i in i sredstvo i cilj druk iji negoli je po initelj pretpostavljao; naime, kad je po initelj mislio ili da ne udara nikoga, ili ne time, ili ne toga, ili ne radi te svrhe, nego je ishod druk iji od onoga kakvo je zami ljao; kao to je kad nije kanio raniti, nego tek bocnuti, ili su pak osoba i sredstvo 7 druk iji nego je pretpostavljao. Kad teta (ili po vreda) nastaje suprotno o ekivanju, posrijedi je nesretan sluaj. Ukoliko pak nije neo ekivan, ali je bez zle nakane, onda je posrijedi pogrjeka (jer on grije i kad je uzrok krivnje u njemu, do im kad je uzrok izvan njega, nesretan je slu aj). 8 Kad ovjek djeluje znlice, ali ne i promi ljeno, posrijedi je nepravedan in, kao kad po inja togod zbog srd be i ostalih strasti, koje se nu no ili naravno doga aju ljudima. Oni koji tako kode i grije e postupaju nepravedno i njihovi su postupci nepravedna djela, ali ne zna i da su sami po tome ni nepravedni, ni opaki, jer tu teta ne nastaje zbog zlonamjernosti. Nu kad tako biva 9 po izboru, ovjek je i nepravedan i zlonamjeran. S pravom se stoga ini izvr eni u srd bi ne prosu uju kao oni s promi ljajem, jer uzrok nije u onome to djeluje iz srd be, nego u onome koji 10 ga je rasrdio. Uz to, ne spori se oko toga da li se doti no dogodilo ili nije, nego oko onoga to je pravedno; naime, bjelodana nepravda izaziva srd bu. Jer tu se ne spori oko onoga to se dogodilo, kao pri ugovorima, gdje je jedna od stra
106

na nu no zlonamjerna, ukoliko ne ine tako zbog 1 zaboravnosti ; nego sla u i se oko samog ana, spore se oko toga na ijoj je strani ono pravedno (dok onaj tko je naumice na kodio nije u neznanju) tako te jedan mnije kako mu je nanesena nepravda, dok se drugi ne slae. 11 Ako pak tkogod na kodi po izboru, po inja ne pravdu; i ve prema takvoj inidbi nepravde nepravedan je taj koji ini nepravedno, ukoliko naru ava razmjer ili jednakost. Isto tako po inja pravedno djelo, samo ako hotimice djeluje. Od protuvoljnih ina jedni su oprostivi, a drugi nisu oprostivi. Kad ljudi pogrije e ne samo ne znaju i nego i zbog neznanja, pogrje ke su opro stive; one pak koje se ne po injaju zbog neznanja, nego iako ne znaju i ipak zbog strasti, to nije ni naravna ni ovje na, te nisu oprostive. Mogao bi tkogod dvojiti (ako je primjereno od re eno podno enje i nano enje nepravde) stoji li doista ono to Euripid re e, govore i neobi no: Majku svoju ubih, ukratko re eno. 'Hotice nju voljnu, dl nevoljnu i sam nehotice?' 2

30

1136 a

10

12

15

IX.

11

20

2 25

Da li je istinski mogu e hotimice podnositi ne pravdu, ili je naprotiv svako podno enje nepravde protuvoljno, upravo kao to je svako nano enje nepravde voljno? I je li svako podno enje nepravde ili jedno ili drugo (kao to je svako nano enje nepravde voljno), ili je pak jednom voljno, a drugi put protuvoljno? A sli no i kad se

15

Tu itelj ako la no optu uje, a okrivljenik ako pori e istinitu optu bu (D. R.). 2 Stih iz izgubljenog Euripidova komada Alkmeon. Erifila, Alkmeonova majka (kriva za s m r t njegova oca Amfijaraja) mogla je zbog gri nje savjesti i sma po eljeti da bude ka njena smr u, to je sin osve uju i oca i u inio.

107

s nekim postupa pravedno; naime, svaka je pra 20 vedna inidba voljna; tako te je razlo no postaviti istu opreku u obojem, to jest: da je i nepravedno i pravedno postupanje ili voljno ili protu voljno. Ali inilo bi se besmislenim ak i pri pravednu postupanju, da ono uvijek bude voljno, 3 jer s nekima se postupa pravedno i protiv njihove volje. Isto tako mogao bi tkogod dvojiti: da li se sa svakim to je pretrpio ono nepravedno i postupa nepravedno, ili pak isto onako kako je s nano enjem tako je i s podno enjem onoga to je nepravedno. Naime, mogu e je prema pripatku 25 dioni tvo onoga to je pravedno u oba slu aja, a jasno je da je sli no i s onim to je nepravedno; jer nije isto po initi ono to je nepravedno i postupati nepravedno, niti je pak pretrpjeti ono to je nepravedno isto s nepravednim postupkom, a sli no je i u slu aju pravedne inidbe i pravedna postupka; jer nemogu e je podnijeti nepravdu a da tkogod ne po ini nepravdu ili pak isku 30 siti pravdu a da tkogod ne po ini ono to je pra 4 vedno. Ako po initi nepravdu naprosto zna i koditi nekomu hotimice, pri emu hotimi ni poinitelj zna i 'osobu i sredstvo i na in', i ako neuz dr anik hotimice kodi sebi samomu, onda bi on i hotimice podnosio nepravdu i mogu e bi samomu sebi nanosio nepravdu. A i to je ono to je u dvojbi: mo e li ovjek sam sebi nanositi neprav 5 du. Zbog vlastite neuzdr nosti ovjeku mo e ho 1136 b timice biti nau eno od drugoga koji postupa hotimice, tako te bi bilo mogu e da se hotimice postupa s ovjekom nepravedno. Ili mu pak sama odredba nije ispravna, nego onomu koditi znaju i i osobu i sredstvo i na in treba dodati jo 6 i protiv volje doti noga? Dakle, ovjeku se ho 5 timice kodi i on trpi nepravdu, ali nitko se hotimice ne izlae nepravednu postupku; naime, nitko toga ne eli, ne ak ni neuzdr anik, nego on djeluje nasuprot elji; jer nitko ne eli ono to ne smatra da je valjano, dok neuzdr anik ini one stvari ko 7 je i sam smatra da ne bi trebao initi. Onaj pak tko daje svoje vlastito, kao to Homer ka e kako 10 Glauko dade Diomedu oru je zlatno za mjedeno, 108

stotinu volova vrijedno za ono od devet volova s njime se ne postupa nepravedno, jer u njegovoj je mo i darivati, dok nije u njegovoj moi da se s njime nepravedno postupa; za to je potreban onaj tko nanosi nepravdu. Stoga, to se ti e podno enja onoga to je nepravedno jasno je da ono nije voljno. Od onoga to poduzesmo istra iti preostaje jo dvoje: ini li ono to je nepravedno onaj tko podjeljuje vi e negoli je pripadno ili onaj tko to posjeduje, i da li mo e ovjek sam sebi nanijeti nepravdu. Ako je od re enog mogu e prvo, i nepravdu po inja onaj tko podjeljuje a ne onaj to posjeduje preveliki dio, onda ako tkogod podijeli drugomu vi e nego sebi znalice i hotimice taj postupa nepravedno sam sa sobom, kao to ini se i ine skromnici, jer estit je ovjek uvijek sklon uzeti manje nego mu pripada. Ili pak ni to nije tako jednostavno? Jer takav mo da dobiva vei dio kakva drugog dobra, kao glasovitosti ili naprosto udoredne ljepote. I to se razrje uje prema odredbi nepravedne inidbe, jer taj ne trpi ni ta protiv svoje volje, tako te se tu s njime i ne postupa nepravedno, pa ako ve trpi, onda samo tetu. Jasno je dakle kako nepravdu po inja onaj koji podjeljuje, a ne uvijek onaj tko ima prevelik dio; jer ne po inja ono to je nepravedno onaj kojemu pripada ono to jest nepravedno, nego onaj tko takvo to po inja hotimice, naime onaj u kojemu je samo po elo inidbe, a ono je u podjelitelju, ne u primatelju. Uz to, budu i se initi govori mnogovrsno, tako te i neive stva ri, ruka i rob uku anin mogu ubiti po nalogu, i onaj tko ini to je nepravedno ne mora i po injali nepravdu.
Homer, Ilijada (VI, 23536), doslovan prijevod. Glaukovo pona anje tu je predstavljeno kao nenormalno.
1

12

20

10

25

11

30

109

12

13

Ako je doti nik odlu io neznalice, on ne poi nja nepravdu prema onome to je zakonski pravedno, i tu ni njegova odluka nije nepravedna, ali jest nepravedna u drugom smislu; jedno je, naime, zakonska pravednost, a drugo prvotna pravednost; ako je pak znlice odlu io nepravedno, onda sam hlepi za ve im dijelom bilo zahvalnosti bilo odmazde. Onaj tko je zbog toga nepravedno odlu io, ima vi e negoli mu pripada, upravo kao da ima udjela u nepravednoj inidbi; jer ako i nepravedno podijeli zemlju, ne dobije za uzvrat zemlju, nego novac. Ljudi mniju kako je u njihovoj mo i initi ono to je nepravedno, te stoga misle kako je lako biti pravedan. Nu nije tako. Puteno se zdru iti sa susjedom, raniti blinjega, tutnuti novac radi mita komu u ruku i jest lako i ovisi od nas, ali u initi to u stanovitu stanju zna aja niti je lako niti je u na oj mo i. Isto tako se misli kako nije nikakva golema mudrost poznavati pravednine i nepravednine, jer nije te ko shva ati stvari ko jima govore zakoni (samo to te stvari nisu i pravedne, osim prema pripatku); ali kako treba pravednine provoditi i kako podjeljivati, te i je posao spoznati negoli znati to je dobro po zdravlje; samo, iako je i tu lako znati to su med, vino, kihavac2, te eenje i sije enje tkiva, znati kako, komu i kada sve to porazdijeliti poradi zdravlja, posao je za koji treba biti lije nik. Zbog toga se misli kako je pravedan ovjek kadar isto tako initi i ono to je nepravedno, te da bi ni ta manje, nego dapa e vie mogao po initi svako od nepravednih djela: d puteno se zdru iti sa enom i raniti koga, dok bi hrabar mu mogao odbaciti tit i

1137 a

skrenuv i ute i na bilo koju stranu. 1 Ali postupiti pla ijiva ki i initi ono to je nepravedno ne sastoji se samo u takvim inima (osim prema pri patku), nego u njihovoj inidbi zbog stanovita stanja zna aja, upravo kao to ni lije enje ni ozdravljenje nije u rezanju ili nerezanju tkiva, ili u davanju i nedavanju lijekova, nego u porabi na svojstven na in. 17 Pravednine se zbivaju me u onima to sudjeluju u dobrima uop e, te ih imaju ili previ e ili premalo. Nekim bi ima, kakva su bogovi, ne mo e biti suvi ka u dobrima, do im drugima onima to su neizljeivo opaki ni jedan djeli nije od koristi, nego su im sva na tetu, a ostalim su donekle korisna; stoga ono to je pravedno ne to je ljudsko. Sada nam valja re i koju nepristranosti i onome to je nepristrano, te kako se nepristranost odnosi prema pravednosti i ono to je nepristrano prema onome to je pravedno. Po to te pojmove razgledamo, pokazuje se da niti su posve istovjetni niti su po rodu razli iti; te katkada hvalimo ono to je nepristrano i takvoga mu a, tako da hvale i prenosimo taj pojam na druge stvari mjesto onoga to je 'dobro' hote i re i kako ono to je nepristranije to je i bolje; a katkad opet dr e i se razloga ini nam se neprikladnim da se ono to je nepristrano pohvaljuje, ako je razli ito od onoga to je pravedno; naime, ako su razli iti, onda ili ono to je pravedno nije valjano ili ono to je nepristrano nije pravedno; a ako je oboje valjano, onda su isto.
2

25

14

13 5

30 14

15

X. 10

35 1137 b

16

15

20 Naime: prema lijevom ili desnom boku bojnog reda, jer bi bijeg u pozadinu bio odve zamjetljiv (. .). 2 I jo je jedna grka vieznanica, jer uz znaenje nepristranost (za koje smo se iz praktinih razloga odluili) znai jo : pristojnost, estitost, dolinost, pravinost, blagost, ovjenost. Sluei se tim pojmom Aristotel podrazumijeva i ta znaenja (o. p.).
111
1

U izvorniku je vi ezna nica , s temeljnim zna enjima: odluiti, odijeliti, prosuditi, presuditi; ovdje je odlu iti u smislu sudske dodjele, dosude, osude (o. p.). 2 Gr . , lat. veratrum album, biljni lijek koji su drevni lije nici upotrebljivali protiv slabo umnosti, za i enje i bljuvanje.

110

3 4

Stoga pri tim raspravama onome to je nepri strano nastaje gotovo dvoumlje, iako su sve one na stanovit na in ispravne i me u njima nema nikakve opreke, jer ono to je nepristrano, iako je bolje od jedne vrste onoga to je pravedno, ipak je i pravedno, te nije bolje od onoga to je pravedno kao zbog toga to je nekog drugog roda. Dakle, isto su ono to je pravedno i ono to je nepristrano, pa iako je oboje valjano, ipak je bolje ono to je nepristrano. Nu do dvoumlja dovodi to to ono koje je nepristrano jest pravedno, ali ne prema zakonu, nego je popravak onoga to je zakonski pravedno. Uzrok je tomu to je svaki zakon op enit, a nekim se stvarima ne mo e ispravno izre i ni ta op enito. Stoga u onim slu ajevima gdje je nu no govoriti op enito, a gdje se to ne mo e ispravno, zakon uzima u obzir ve inu sluajeva, znaju i pri tome kako se izlae pogrje kama. Pa ipak u tome nije ni ta manje ispravan; jer pogrje ka nije ni u zakonu ni u za konodavcu, nego u naravi samog predmeta. Takva je, naime, sama tvar ljudskih postupaka. Da kle, kada zakon govori op enito, a iskrsne sluaj koji se ne slae s op enito u, onda je ispravno (ondje gdje je zakonodavac na inio propust te pogrije io govore i upro eno) ispraviti taj propust, dodaju i ono to bi rekao i sm zakonodavac da je prisutan i to bi i sm, da je znao, bio unio u taj zakon. Zbog toga ono to je nepristrano jest pravedno, i bolje je od jedne vrste onoga to je pravedno, ali ne i od onoga to je uop e pravedno, nego samo od one pogrje ke nastale zbog uop enosti. A to je i narav onoga to je nepristrano: popravak zakona ondje gdje je togod propustio zbog svoje op enitosti. I to je i razlog za to se sve ne odre uje zakonom, jer je nekim stvarima nemogu e postaviti zakon, pa je potreb na posebna odluka. Naime, stvar koja je neodreena ima i neodre eno mjerilo, kao to je ono olovno mjerilo u lezbijskom graditeljstvu 1 ; to se
Pretpostavlja se da je kamen na Lezbosu bio te e obradiv, pa se mekano olovno mjerilo lak e prilago ivalo potrebnom obliku.
1

tesarsko mjerilo prilago uje obliku samog kamena i nije kruto, a tako se i posebna odluka prilagouje samim postupcima. 8 Dakle, jasno je to je nepristrano, te da je pravedno i bolje od jedne vrste pravednoga. A iz toga je jasno i tko je nepristran ovjek; onaj tko izabire i po injava takva djela i koji ne nastoji neo pravdano oko vlastitih prava, nego je sklon uzeti manje negoli mu pripada, iako je zakon na njegovoj strani, takav je nepristran, a takvo stanje je nepristranost, koje je neka vrsta pravednosti, a ne neko posve druk ije stanje. Moe li ovjek samomu sebi u initi ono to je nepravedno ili ne mo e, bjelodano je prema onome to je re eno. Naime, od pravednina jedne su one koje sam zakon nala e prema bilo kojoj kreposti, pa tako zakon ne dopu ta ovjeku ubiti samog sebe, a ono to ne dopu ta to zabranjuje. Kad tkogod protiv zakona i hotimice nanosi tetu (i ne u odmazdi), ini ono to je nepravedno; hotimice po inja nedjelo onaj koji zna i koga i ime; onaj tko u gnjevu hotimice sebi prereze grkljan, ini to usuprot ispravnom na elu, to zakon ne dopu ta, te stoga ini ono to je nepravedno. Ali prema komu? Svakako ne prema sebi, ve prema dr avi. On to hotimice trpi, a nikomu se hotimice (naime: po vlastitoj volji) ne nanosi nepravda. Zbog toga dr ava i ka njava, te onaj tko samog sebe uni tava dopada stanovite uskrate gra anskih prava 1 , kao onaj tko nanosi tetu dravi. U slu aju kad onaj tko po inja nepravdu samo ini ono to je nepravedno, ali nije u cijelosti ne valjao, ne mo e u initi samomu sebi ono to je nepravedno (naime: ovo je razli ito od onog pre a njeg; postoji smisao po kojem je nepravednik
Samoubojici se odsijecala desna ruka i pokapala odvojeno od trupla, a u nekim slu ajevima i njegovi su potomci gubili gra anska prava.
8 NIKOMAHOVA ETIKA
1

10

35 1138 a

15 XI. 15 5

20

10

25 4

15

30

112

113

onako zao kako i pla ijivac, a ne kao da posjeduje potpunu zlou, te ni kao da ini nepravdu u skladu s tom zlo om); ina e bi se ista stvar istomu istodobno i oduzimala i dodavala, a to je nemogu e, jer ono to je pravedno i ono to je ne pravedno nu no uvijek uklju uju vie od jedne osobe. Uz to, nepravedna inidba je voljna, po izboru je i isprvi na; stoga onaj tko je togod sam pretrpio pa to isto uzvrati, ne ini se da po inja ono to je nepravedno; nu kad ovjek kodi sebi samomu, istodobno istu stvar i trpi i ini. Tako bi bilo mogu e da se ovjeku po njegovoj vlastitoj volji nanosi nepravda. Uz to, nitko ne po inja nepravdu bez pojedinih nepravednih ina; te tako nitko ne po inja preljuba s vlastitom enom, niti provaljuje vlastiti ku ni zid, niti krade vlastitu svojinu. Uop e, pitanje mo e li ovjek sam sebi u initi ono to je nepravedno razrje uje se prema odredbi onome mo e li se s ovjekom po njegovoj 1 volji postupati nepravedno.

20

25

10

Uzeto preneseno i prema sli nosti, ne postoji ono to je pravedno izme u ovjeka i njega samog, nego me u dijelovima njega samoga, i to ne ono svakovrsno pravedno, ve ono kakvo je izme u gospodara i roba te u ku anstvu. U raspravama tome predmetu onaj dio du e koji ima razumsko na elo suprotstavlja se nerazumskom dijelu; onima koji se na to obziru ini se kako postoji nepravedna inidba i prema sebi samomu, budu i da ti dijelovi mogu trpjeti togod op re no svojim stanovitim udnjama, tako te tu postoji uzajamno i ono nekakvo pravedno kao izme u onoga koji vlada i onoga kojim se vlada. Nek je toliko dosta samoj pravednosti i ostalim udorednim krepostima.

10

Jasno je kako je to oboje nevaljalo: i podno enje nepravde i nano enje nepravde (jer jedno zna i imati manje a drugo vi e od sredine, to je isto kao zdravlje u lije ni tvu i dobar ustroj u tjelovje bi), ali ipak je gore nano enje nepravde; nepravedna inidba biva prema poroku i stoga se osu uje, a porok je ili potpun ili sveop i ili gotovo takav (jer svaka voljna inidba nepravde nije i prema nepravednosti), dok podno enje ne pravde biva bez poroka i bez nepravednosti. Sto ga je samo po sebi podno enje nepravde manje nevaljalo, ali ni ta ne prije i da ono po pripatku bude i ve e zlo. Nu ovo se umije e na to ne osvr e; ono probade smatra ve om bole u od uga nu a noge, iako ovo drugo prema pripatku mo e biti te e, dogodi li se da ovjek zbog uga nu a padne te dopadne zarobljeni tva ili smrti od neprijatelja.

30

35 1138 b

1136 b214.
8*

114

115

VI .
Budu i smo ve prije rekli kako treba izabrati 1 sredinu, a ne ni suvi ak ni manjak , i da je sredina ono to nala e ispravno na elo, pretresimo sada upravo to. U svima spomenutim stanjima, kao i u svima ostalim, postoji nekakva meta u koju cilja onaj tko posjeduje na elo i prema tome na2 te e i popu ta tetivu , a postoji i nekakva granica srednosti, kojima ka emo kako su izme u su vi ka i manjka, budu i da su u skladu s isprav nim na elom. Nu iako je takav izjavak istinit, ni je i posve jasan; naime, i u svim ostalim poslovima koji su predmet znanosti istinito je trei da se ne smije ni naprezati ni opu tati ni previ e ni premalo, nego do sredina i kako nala e ispravno na elo; ali tko bi znao samo to ne bi znao ni ta vie, kao to ne bismo znali kad bi nam tkogod rekao kako za tijelo treba primijeniti 'ono to propisuje lije ni ko umije e i onaj tko ga posje duje'. Stoga i kad su posrijedi stanja du e, treba ne samo da izrijek bude istinit nego i da se odredi to je ispravno na elo i to mu je granica. Podijeliv i kreposti du e rekosmo kako su jedne udoredne 1 , a druge razumne 4 . I ve smo raspra 1106a 26. Upotrijebljena prispodoba je slo ena, jer se podrazumijeva i tetiva na luku i struna na glazbalu. 3 1103 a 3. 4 Izvorno # (lat. mos, consuetudo), zna aj, obi aj, udore e, narav. A doti no mjesto jedni prevode kao ' udoredna krepost', drugi (kao D. Ross) i 'krepost zna aja'.
2 1

20

25

30

2 1139 a

117

vili o u d o r e d n i m k r e p o s t i m a , pa s a d g o v o r i m o o n i m p r e o s t a l i m a , k a z u j u i p r v o koju d u i . Ve prije r e k o s m o 1 k a k o p o s t o j e dva dijela d u e , j e d a n koji je r a z u m a n i d r u g i koji je n e r a z u m a n . S a d na isti n a i n valja razlu iti i u dijelu k o j i j e r a z u m a n . N e k s e p r e t p o s t a v i d a i m a dva dijela u t o m e koji je r a z u m a n j e d a n k o j i m p r o m a t r a m o ona od bia kojima poela ne mogu biti d r u k i j a , i d r u g i za o n a k o j a se m o g u m i j e n j a t i . N a p r a m a s t v a r i m a t o s u r o d o m razli ite, odgovar a j u i dijelovi d u e r o d o m razli iti ve po s a m o j n a r a v i , j e r im je po n e k a k v o j sli nosti i s r o d n o sti i p r i s u t n a spoznaja. N e k se j e d a n od tih dijelova zove z n a n s t v e n i , a d r u g i r a s u d b e n i . N a i m e , p r o m i l j a t i i r a s u i v a t i je isto, ali n i t k o ne p r o mi lja o n i m s t v a r i m a k o j e n e m o g u b i t i d r u k ije. S t o g a je r a s u d b e n o j e d a n dio o n o g dijela ko ji je r a z u m a n . T r e b a i s t r a i t i k o j e je najbolje sta nje svakoga od njih, j e r o n o je i k r e p o s t s v a k o m u . K r e p o s t n e k e s t v a r i o d n o s n a j e p r e m a svojstven o m dijelu. U d u i p o s t o j i t r o j e koje g o s p o d a r i d j e l a t n o u i i s t i n o m : sjetilo, u m , u d n j a . Od tih sjetilo nije po elo n i k a k v e d j e l a t n o s t i , to je bjel o d a n o u zvijeri, k o j e p o s j e d u j u sjetilo, ali nemaju dionitva u djelatnosti. O n o to su izrijek i ni j e k u mi ljenju to su u udnji n a s t o j a n j e i izbjegavanje. I b u d u i je u d o r e d n a k r e p o s t i z b o r n o s t a n j e , a izbor je p r o mi ljena udnja, zbog toga r a z u m t r e b a biti istin i t a u d n j a i s p r a v n a , k a k o bi izbor valjao, i dru go m o r a n a s t o j a t i o k o o n o g a to p r v o izri e. To mi ljenje i ta i s t i n a su d j e l a t n i ; u o n o m e mi ljenju koje je n a p r o s t o p r o m a t r a k o , a ne ni inid b e n o ni t v o r b e n o , d o b r o i lo e su o n o to je istin i t o i o n o t o je la no (to, n a i m e , i j e s t p o s a o svakog mi ljenja), d o k u dijelu t o je djelatan i mi saon, d o b r o je u istini to se sla e s i s p r a v n o m udnjom.

4 5 5

10

6 15

Dakle, po elo djelatnosti je izbor odakle njegov tvorni, ali ne i svr ni uzrok a izbora je udnja i razum, ali radi ne ega. Zbog toga nema izbora bez u m a i mi ljenja, niti bez udorednoga stanja; jer dobra inidba i njezina opreka u djelatnosti ne postoje bez spoja mi ljenja i zna aja. Samo mi ljenje ne pokre e ni ta, nego ono koje je radi ne ega i djelatno je; to, naime, upravlja i tvorbenim mi ljenjem, jer tko god togod tvori taj tvori radi ne ega, i tvorba biva ne radi svrhe uop e (nego samo prema ne emu ili nekomu odreenom), ali samo djelo biva; jer dobra inidba je svrha, i udnja njoj te i. Stoga je izbor ili poudni um ili razumska udnja, a takvo po elo je ov jek. Uz to, ne izabire se ni ta od onoga to se ve dogodilo, pa tako nitko ne izabire da je opusto io Troju; jer nitko ne promi lja onome to se dogodilo, nego onome to je budu e i koje je mogu e; dok ono to se ve dogodilo, ne mo e da se nije dogodilo; ispravno stoga ka e Agaton: Jer samo ovo ne mo e ni bog: U initi nenastalim ono to je postalo. 1 Dakle, istina je posao oba razumska dijela. A ona njihova stanja pri kojima najbolje sti u do istine same su kreposti obaju tih dijelova.

35 1139 b

II. 2

10

20 III.

25 2

Porazgovorimo, stoga, ponovno njima, zahva tiv i od po etka. Nek bude pet na ina kojima du a posti e istinu s pomo u izrijeka ili nijeka, a ti su: umije e, znanost, razboritost, mudrost, um nost. Tu se ispu taju pretpostavka i mnijenje, jer nas mogu obmanuti. to je znanost ako emo to no govoriti i ne povoditi se za pukim sli nostima jasno je iz ovoga to slijedi. Naime, svi pretpostavljamo da ono to znamo ne mo e biti druk ije; stvarima koje mogu biti druk ije kad se na u izvan naeg zora skriveno nam je da li jesu ili nisu. Stoga predmet spoznaje biva po nu nosti. I zbog

3 15

20

30

1102a 268.

Fr. 5. Nauck. 119

118

toga je vje an, jer stvari koje su uop e po nunosti sve su vje ne; a vje ne stvari su i nenastale i nepropadljive. Uz to se ini da se svaka znanost mo e nau avati, a to je spoznatljivo da je i nau ljivo. Svaka nastava po inje od onoga to se ve zna, kao to smo tvrdili i u Analitici;1 jednom biva navo enjem, drugi put biva zaklju ivanjem 2 . Navo enje je po elo i za spoznaju op enitosti, dok zaklju ivanje polazi od op enitosti. Postoje po ela od kojih zapo inje zaklju ivanje, a do kojih se ne dolazi zaklju ivanjem, ali se sti e navo enjem. Znanost je dakle dokazna mo , s ostalim zna ajkama koje izlo ismo u Analitici3, j e r kad tkogod na stanovit na in vjeruje i kad su mu poznata po ela, on znanstveno spoznaje; ako mu nije poznato ni ta vie od samog zaklju ka, pos jedovat e znanost samo prema pripatku. Nek toliko bude dosta samoj znanosti.

25 5

30

biti, i kojima je po elo u tvorcu, a ne u tvorevini. Jer umije e se ne bavi onim stvarima koje jesu ili nastaju po nu nosti, niti pak onima to su takve po naravi; tima je po elo u njima samima. I budu i su, dakle, tvorba i inidba razli ite, nu no je da umije e bude tvorba, a ne inidba. A na neki na in i slu aj i umije e bave se istim stvarima, 1 kao to Agaton ka e: Umijee zavoli slu aj, a slu aj umijee. Dakle, kao to je re eno, umije e je tvorbena sposobnost koja je istinski prema razumu, dok je neumije e naprotiv tvorbena sposobnost koja je la na prema razumu, a i jedno i drugo onome to mo e biti druk ije. Sto je pak razboritost spoznat emo razmotri mo li tko su oni koje nazivamo razboritima. ini se da je razborit onaj tko uzma e lijepo promi ljati stvarima koje su mu dobre i probita ne, i to ne dijelom, kao to je korisno radi zdravlja ili pak radi snage, nego koje stvari pridonose dobru ivotu u cijelosti. Znak je toga to ljude nazivamo razboritim kad su dobro prora unali to se ti e neke valjane svrhe, koja nije od onih kojima se bavi umije e. Tako te bi u cijelosti razborit bio onaj koji promi lja. A nitko ne promi lja stvarima koje ne mogu biti druk ije, niti pak onima koje mu je nemogu e u initi. I budu i da znanost biva prema dokazivanju, a nema dokazivanja stvarima kojima po ela mogu biti i druk ija (jer sve takve stvari mogu biti i druk ije), a nema ni promi ljanja stvarima koje jesu po nu nosti, razboritost ne mo e biti ni znanost ni umije e: ne znanost, jer ono to se ini mo e biti drukije, i ne umije e, jer je jednog roda inidba, a drugog tvorba. Preostaje da je ona istinski inid bena sposobnost prema razumu, a to se ti e stvari koje su ovjeku dobre ili lo e. Jer tvorba ima svrhu razli itu od sebe same, dok je inidba nema; naime: dobra inidba je sama sebi svrhom. Stoga mislimo kako su razboriti Periklo i oni poput njega, jer uzma u uvidjeti stvari koje su dob
1

15

20

35

V.

5 25

IV. 2

Od onoga to mo e biti druk ije jedno je ono to se tvori a drugo je ono to se ini. Jer jedno je tvorba a drugo inidba (pri emu se oslanjamo i na zasade u izvanjskim raspravama)', tako da je inidbena sposobnost prema razumu razli ita od tvorbene sposobnosti prema razumu. Zbog toga jedno ne sadr ava drugo: niti je inidba tvor ba, niti je tvorba inidba. A budu i je graditelj stvo neko umije e i tvorbena sposobnost prema razumu (i kako nema nikakva umije a koje nije tvorbena sposobnost prema razumu, niti pak takve sposobnosti koje nije umije e) umije e je isto to i tvorbena sposobnost koja je istinski prema razumu. Svako se umije e bavi nastankom, nai me: iznala enjem i razmi ljanjem kako da postane togod od onih stvari koje mogu i biti i ne
An. Post. 71a I. To jest: ili s pomo u indukcije, ili s pomo u silogizma. 3 An. Post. 71b 20. 4 Mo da su posrijedi stavovi Akademije; ina e izvorno: 'egzoteri ke rasprave'.
2 1

1140 a 4

3 5

30

35 1140 b

10 4

Fr. 6. Nauck
121

120

re njima samima i ostalim ljudima; takvi mnijemo da su oni koji su sposobni za gospodarstvo i dr avni tvo. Zbog toga umjerenost zovemo imenom , kao da ona uva razboritost ( ). Ona i uva takvu pretpostavku (ili sud). Jer ugoda i bol ne kvare i ne iskrivljuju svaki sud; ne naime onaj da li trokut ima ili nema kutove jednake dvama prvim kutovima, nego samo one sudove koji se ti u i nidbe. Naime, po ela stvari koje se ine nalaze se u svrsi radi koje se ine; do im ovjeku pokvarenu u itkom ili bolom upravo se i ne pokazuje po elo niti da radi toga i zbog toga i treba sve izabirati i initi; jer porok kvari samo po elo. Ta ko te razboritost po nu nosti mora biti sposobnost inidbe ljudskih dobara, istinski i prema razumu. Samo, u umije u postoji izvrsnost 1 , u razboritosti nje nema; onaj to u umije u hotimice grije i vie se cijeni, dok je u razboritosti obrnuto, kao i u ostalim krepostima. Jasno je stoga kako je razboritost krepost, a ne umije e. Kako postoje dva dijela du e koji posjeduju razum, ona mora biti krepost jednoga od njih, to jest onoga koji mnije; jer mnijenje se ti e onoga to mo e biti druk ije, a isto tako i razboritost. Nu nije ona ni samo razumska sposobnost; a znak je toga to se takvo stanje mo e zaboraviti, dok se razboritost ne mo e. Budu i je znanost poimanje bi a koja su sve op a i po nu nosti, te postoje po ela dokaznin i cjelokupne znanosti (jer znanost biva prema razumu), znanstvena spoznaja samog po ela ne pripada ni znanosti, ni umije u, ni razboritosti. Jer ono to se znanstveno spoznaje to se i dokazuje, dok se umije e i razboritost bave stvarima koje mogu biti druk ije. Nije to stvar ni mudrosti, jer mudrac mora posjedovati dokazivanje nekim
1 To jest , ovdje u posebnijem znaenju (izvrsnost, izvrtina), o. p.

10

15 VII. 20 2

stvarima. Ako su one sposobnosti po kojima posti emo istinu i nikada se ne varamo (ni stvarima to ne mogu biti druk ije, ni onima to mogu biti druk ije): znanost, razboritost, mudrost i um nost; i ako doti no ne mo e biti ni jedna od te tri (a te su tri: razboritost, znanost, mudrost) pre ostaje da je umnost (ili um) ono to obuhva a sama po ela. Mudrost 1 u umije ima (ili umjetnostima) prida jemo njihovim najistaknutijim vi nicima, kao kad nazovemo 'mudrim' klesara Fidiju i kipotvorca Polikleta, i pri tome mudro u ne ozna ujemo ni ta drugo nego vrsno u u umije u; nu mislimo kako postoje neki koji su mudri uop e ne djelomice, niti samo 'mudri za ne to', kao to Homer kae u Margit u: Ne na ini e bozi njega ni kopa em ni ora em, Niti pak i u emu mudrim, 2

7 10

15 16

25

30 4 6

VI.

tako te je bjelodano kako mudrost mora biti naj potpunija od svih spoznaja. A mudrac mora znati ne samo ono to proizlazi iz po ela nego i istinu samim tim po elima. Stoga mudrost mora biti i umnost i znanost, kao znanost 'koja ima glavu", a ti e se najuzvi enijih stvari. Jer bilo bi besmi sleno pomisliti kako su dr avni ko umije e ili razboritost najizvrsniji, ukoliko ovjek nije ono najbolje od svih stvari u svijetu. Ako je ono to je zdravo i dobro razli ito ljudima i ribama, dok ono to je bijelo i pravo uvijek je isto, svima bi ono to je mudro bilo isto, a ono to je razborito Uobi ajena rije zna i i vje tinu u posebnom umije u ili obrtu, i mudrost op enito (D. R.). 2 Stih iz glasovitog podrugljivog spjeva (Budala), od kojeg je sa uvano tek nekoliko odlomaka, i koji se pripisivao Homeru. Gornji se navod donosi u doslovnu prijevodu (o. p.). 3 U zna enju da ne bude obezglavljena odvajanjem od prvih po ela, to je metafora koja se javlja i u Platona (Gorgia, 505 D). 123
1

20

35 1141 a

122

druk ije; jer svaka vrsta naziva razboritim ono ga tko dobro razmatra ono to se ti e nje same, i tomu e se povjeriti; stoga se ka e i kako su neke od zvijeri razborite, naime one koje pokazuju mo predvi anja to se ti e vlastitog ivota. I bjelodano je kako nisu isto mudrost i dr avni ko umije e; jer ako bi se mudro u nazvala spozna ja onome to je probita no nama samima, onda bi postojale mnoge mudrosti. Ne postoji jedna mudrost dobru svih ivotinja, nego razli ita za svaku pojedinu vrstu, kao to ne postoji ni jedno lije ni ko umije e za sva bi a. Ako se primijeti da je ovjek najbolji od svih ostalih ivih bi a, time se ni ta ne mijenja; jer postoje druga bi a to su po naravi mnogo bo anskija od ovjeka, od kojih su najbjelodanija tjelesa od kojih je sastavljen svemir. 1 Iz onoga to je re eno jasno je kako je mudrost i znanost i umnost stvarima to su po naravi najuzvi enije. Stoga se Anaksagori, Talesu i sli nima ka e da su mudri, ali da nisu razboriti, kad se vidi kako ne znaju stvari koje su njima samima na korist, a govori se da znaju stvari koje su izvanredne, divne, te ke i bo anske, ali nekorisne, jer oni ne tra e nikakva ljudska dobra. Doim razboritost se bavi onim stvarima koje su ljudske i kojima se mo e promi ljati; i ka emo kako je posao razborita ovjeka prije sve ga da dobro promi lja, a nitko ne promi lja stvarima koje ne mogu biti druk ije, ili onima to nemaju neku svrhu, a ona je inidbeno dobro. Onaj tko uop e dobro promi lja taj je ovjek to je prema razboru vje t pogoditi ono to je po ovjeka najbolje od stvari koje se mogu u initi. Uz to, razboritost ne istra uje smo sveope stvari nego se treba baviti i onima pojedinim, jer i nidba se i tie pojedinosti. Stoga neki koji ih ne znaju veeg su u inka od onih koji znaju, naime: osobito oni koji su iskusni; ako bi tako tkogod

25

30 VIII 2

znao kako je lagano meso probavljivo i zdravo, a ne bi znao koje su vrste mesa lagane, takav ne bi postigao zdravlje, dok bi ga prije postigao onaj tko zna kako je meso peradi lagano. Dakle, razboritost je inidbena, tako te treba posjedovati oba njezina oblika, i vie onaj drugi. Nu i tu treba biti upravlja ko umije e. Dr avni ko umije e i razboritost ista su spo sobnost, ali bit dm ipak nije ista. Od razboritosti to se ti u dr ave jedna, koja je upravlja ka, ta je zakonodavna, dok druga, koja se prema ovoj odnosi kao pojedinosti, ima zajedni ko ime dravni kog umije a; ta se bavi i inidbom i promi ljanjem, jer pu ka odluka je ono to se ima initi kao krajnje u promi ljanju. Stoga se ka e da samo ti sudjeluju u dr avnim poslovima, jer samo oni i ine neka djela upravo kao rukotvorci. Uz to se ini kako je razboritost najvi e ona koja se bavi ovjekom samim i pojedincem; ta se i naziva zajedni kim imenom razboritosti; od drugih vrsta jedna je gospodarstvo, druga zakonodavstvo, tre a dr avni tvo, kojeg je jedan dio pro mi ljajni, a drugi sudbeni. Znati to je dobro ne komu samomu bit e neko znanje, ali uvelike raz li ito; onaj tko poznaje stvari sebi samome i njima se bavi smatra se razboritim, dok su oni to se bave dr avnim poslovima 'mnogo inci' 1 . Stoga Euripid ka e: Kako bih bio razborit, Kad mogao sam biti dokon, Ubrojan u mno tvu vojske, Dijelei istu kob? . . . Dok astohlepni, to odvi e ine . . .2

20

25

1141 b 3 5 4 8 10

30

9 1142 a

15

Takvi tra e dobro sebi samima, i misle kako tako treba initi. Iz toga je mnijenja i poteklo da su Izvorno , zabadala ili oni koji se u sve paaju (o. p.). 2 Dva nepotpuna navoda iz proslova izgubljenog komada Filoktet; doslovan prijevod (o. p.). 125
1

To jest nebeska tijela poput zvije a.

124

takvi razboriti. Pa ipak vlastitog d o b r a m o d a ne m o e biti bez g o s p o d a r s t v a i bez dr avni tva. Uz to, k a k o se t r e b a baviti vlastitim s t v a r i m a nije j a s n o i valja istra iti. 5 A dokaz je re enoga i to to mladi i m o g u biti vje ti zemljomjerstvu (ili geometriji) i s v a k o v r s n u r a u n s t v u (ili m a t e m a t i c i ) , te m u d r i u sli nim stvarima, ali se ne ini da je m l a d i i r a z b o r i t . Uzrok je t o m u to se razboritost bavi i pojedinostima, koje se u p o z n a j u iz iskustva, d o k m l a d i nije iskusan. N a i m e , m n o g o vrijeme tvori iskustvo. Stoga bi se moglo pitati, za to dje ak m o e p o s t a t i vi nik u r a u n s t v u , ali ne ni m u d r a c ni prirodoslovac. Da li m o d a zbog toga to p r v e stvari n a s t a j u odbidbom, 2 dok po ela ovih d r u g i h nastaju iz iskustva; pa mladi i u ove zapravo i ne vjeruju, nego ih s a m o rije ima ponavljaju, d o k im od p r v i h nije nejasna ni s a m a bit? Uz t o , pogrje ka u p r o m i l j a n j u mo e biti ili u n e e m u uop e ili p a k p o j e d i n a n o ; misle i, na primjer, k a k o su sve t e k e vode lo e, ili k a k o je ova p o j e d i n a 3 voda te ka. J a s n o je dakle k a k o razboritost nije z n a n o s t ; k a o to je re eno 4 , o n a je ono krajnje u p r o m i ljanju, j e r je takvo o n o to se ima initi. O n a je o p r e n a i u m n o s t i ; j e r u m n o s t se ti e granica 5 , k o j i m a n e m a dokaza, a r a z b o r i t o s t onog posljednjeg, ime se ne bavi znanost, nego sjetilno opa anje, i to ne o n o svojstveno pojedinim sjetilima, nego o n o k o j i m s h v a a m o k a k o je krajnji lik tro4 k u t ; j e r tu e se stati. Ali to je vi e sjetilnost nego r a z b o r i t o s t , iako sjetilnost d r u g e vrste. Misli se na VII, 7. Gr . zna i jo i oduzimanje i apstrakcija (u logici). 3 Rije je ustajaloj i ukaljanoj vodi. 4 1141b 1422. 5 Ili 'grani nih odredaba ( ). 6 Dokazivanje prestaje na pojedinostima, upravo kao i kad u drugom smjeru dosegne sama po ela.
2 1 1

10

IX

15 3

20

8 9

25

Razlikuju se istra ivanje i promi ljanje; jer pro 10 mi ljanje je neka vrsta istra ivanja. Valja otkriti i to je dobro promi ljanje: da li je ono znanost, mnijenje, vje to poga anje ili koji drugi rod. Da kle, ono nije znanost; jer ljudi ne istra uju onim stvarima koje znaju, dok je dobro promi 1142 b ljanje ipak nekakvo promi ljanje, a onaj tko promi lja taj istra uje i prosu uje. A nije ni vje to poga anje, jer ovo je ne to koje biva bez prosuivanja i brzimice, a promi lja se dugo vremena, te ka u kako treba brzimice izvr iti ono to je promi ljeno, ali da se sporo promi lja. A i do 5 mi ljatost je druk ija od dobra promi ljanja, jer domi ljatost je stanovito vje to poga anje. Isto tako dobro promi ljanje nije nikakvo mnijenje. Nu budu i da onaj tko lo e promi lja grije i, a onaj tko dobro promi lja ini to ispravno, jasno je kako je dobro promi ljanje nekakva ispravnost, ali ne ni znanosti ni mnijenja, jer ne postoji ispravnost znanosti (kako nema ni njezine pogrje ke), dok je ispravnost mnijenja istina; i sve ono 10 emu postoji mnijenje ve je odre eno. Isto tako, dobra promi ljanja nema bez prosu ivanja. Preostaje, dakle, da je ispravnost razumije a, jer ono jo nije izrijek; naime: iako ni mnijenje nije istra ivanje, nego je nekakav izrijek, onaj tko promi lja pa promi ljao on dobro ili lo e 15 istra uje i prosu uje. Ali dobro promi ljanje je nekakva ispravnost promi ljanja. Stoga valja prvo istra iti to je promi ljanje i emu je. A budu i je ispravnost vi ezna na, bjelodano je da ono nije svaka ispravnost; i neuzdr an i nevaljao ovjek znat e sebi prema razboru pripraviti to si postavi, i bit e kao da je ispravno promislio, dok e polu iti golemo zlo. ini se da je nekakvo dobro to dobro promi ljanje; jer dobro promi ljanje je ta ispravnost promi ljanja, kojom se posti e ono to je dobro. Ali do toga se mo e do i i la nim zaklju ivanjem, te posti i ono to treba initi, s pomo u onoga ime ne treba, budu i da je srednji ter 127

4 30

20

126

min 1 la an; tako te ni to jo nije dobro promi ljanje, pri emu se posti e ono to treba, ali ne s pomo u onoga ime treba. Uz to, jedan to postie pomi ljaju i dugo vremena, drugi brzimice. Stoga to u prvom slu aju jo nije dobro promiljanje, nego je ono ispravnost naspram onoga to je korisno, to se ti e i svrhe i na ina i vremena. Zatim se mo e dobro promi ljati i uop e i prema pojedinoj svrsi. Ono promi ljanje koje je uop e izvrava se prema svrsi koja je uop e, a ono koje je pojedina no prema svrsi koja je pojedina na. Ako je zna ajka razboritih ljudi da dobro promi ljaju, onda bi dobro promi ljanje bilo ispravnost prema onome to je probita no po svrhu, kojoj je razboritost istinska pretpostavka. Postoje i rasudnost i bistroumnost, prema ko jima ka emo kako su ljudi rasudni i bistroumni, to u cijelosti nije isto ni sa znano u ni s mnijenjem (jer svi bi onda bili rasudni), niti su pak neke od pojedina nih znanosti, poput lije ni tva, koje se bavi zdravstveninama, ili poput zemljomjerstva, koje se bavi prostornim olinama. Jer rasudnost se ne bavi stvarima koje vje no postoje i koje su nepromjenljive, niti pak svima onima koje nastaju, nego onima kojima tko god mo e dvoumiti i promi ljati. Stoga se ona bavi istim stvarima kojima i razboritost, samo to rasudnost i razboritost nisu isto. Jer razboritost je zapovijedna; naime: njezina je svrha ono to treba ili to ne treba initi, dok je rasudnost tek prosudbena. A isto je rasudnost i bistroum nost, te rasudni i bistroumni ljudi. Rasudnost nije ni posjedovanje ni stjecanje razboritosti, nego kao to se u enje naziva poimanjem, kad se primjenjuje znanost, tako se rasudnost primje Izvorno (lat. terminus) znai doslovno i granica i ograniavalo i me nik srednjak. Posrijedi je to to je 'srednji termin' pogrjeno izabran, pa su tako premise u zakljuivanju lane, iako sam za kljuak ispravno postavlja pojedinani in radi traene svrhe (. .).
128
1

25 4

njuje pri porabi mnijenja; da se prosudi ono to tkogod drugi ka e onim stvarima kojima se bavi razboritost, te da prosudi 'lijepo'; jer dobro () i lijepo ( ;) jedno su te isto. Pa je otuda i potekao nazivak rasudnost, prema kojem se ka e kako su bistroumni po primjeni rije i na u enje, jer u enje esto nazivamo poimanjem. 1 Ono to se zove dovidnost, 2 prema kojoj ka emo kako su ljudi blagonakloni pri su enju i da su do vidni, pravilna je prosudba onoga to je estito. Znak je toga to onome tko je estit naj e e ka emo kako je blagonaklon pri sudu, te da je estitost posjedovati dovidnost nekim stvarima. A blagonaklona dovidnost ispravna je prosudba onoga to je estito; ispravna je pak ona prosudba to dovodi do istine. Razlo no je re i kako se sva ta stanja te e stopiti u isto; ka emo dovidnost, rasudnost, razboritost i umnost prenose i ih na iste ljude, rekavi da ve posjeduju dovidnost i umnost i da su razboriti i rasudni. Sve se te sposobnosti ti u krajnjih stvari ili pojedina nosti; i uzmo i prosu ivati stvarima kojima se bavi razborit ovjek zna i biti rasudan, dobrohotan ili blagonaklon pri sudu. Jer estite stvari su zajedni ke svima dobrim ljudima u njihovim me usobnim odno ajima. Sve stvari koje treba initi pripadaju i pojedinostima i onim krajnjima; i razborit ih ovjek treba spoznati; i rasudnost i dovidnost ti u se stvari koje treba initi, a te su one krajnje. Doim umnost se ti e krajnjih stvari u oba smje ra, jer i prvi i posljednji termini pripadaju um nosti (ili umu), a ne razumu: i um koji se ti e dokazivanja bavi se nepromjenljivim i prvim od Posrijedi su grke rije i' (rasudnost), (bistroumnost) i (poimanje), kojih se fini splet srodnosti i suznaenja ne moe hrvatski tono prenijeti (o. p.). 2 Izvorno , to je i spoznatost, i razboritost, i odluka i naklonost pri su enju, ali i uvid u istinu, uz ostala znaenja (o. p.).
O NIKOMAHOVA ETIKA
1

15

30

XI.

20

11 11

12

30

10

35 H43 b

129

redbama, dok um koji se ti e inidbemh izvoda zahvata krajnju i promjenljivu injenicu, i drugi stavak. 1 Naime, to su po ela za postignu e svrhe, jer op enitosti dolaze od pojedinosti, i tima mora postojati zornost, a ona je um (ili umnost). Zbog toga se ta stanja smatraju naravninama; jer iako nitko nije m u d r a c po naravi, dr i se kako ovjek po naravi posjeduje i dovidnost i ra sudnost i umnost. Znak je toga to mislimo kako ta svojstva ovise od ivotnog doba, te da stanovito ovjekovo doba posjeduje umnost i dovidnost, kao da im je narav uzrokom. (Stoga je umnost i po elo i svrha, jer dokazivanja bivaju od tih i tima). Tako te, ni ta manje nego samim dokazima, mora se obratiti pozornost i nedokazanim izrijecima i mnijenjima iskusnijih i starijih ili razboritih ljudi, jer ti su iskustvom stekli oko kojim ispravno vide. Re eno je dakle to su razboritost i mudrost te ime se bavi svaka od njih, i kako je svaka od njih krepost drugog dijela du e. Nu mogao bi tkogod dvojiti oko toga emu su korisna ta svojstva. Jer mudrost ne e razmatrati ni jednu od stvari po kojima ovjek biva bla en (budu i da se ne bavi ni im to postaje), dok razboritost ima tu zna ajku, ali radi ega nam je ona potrebna? Razboritost se bavi stvarima koje su ovjeku pravedne, lijepe i dobre, ali to su one stvari koje je initi i zna ajka dobra ovjeka, i time to znamo njima ne postajemo ni ta sposobniji da ih i inimo, ako su kreposti stanja zna aja, kao ni u slu aju stvari koje se ti u zdravlja ili snage, govore i njima ne kao onome to Rije je prvom stavku (premisa rnaior) i drugom stavku (premisa minor) koji su pojedina ne postavke to se intuitivno smatraju istinitim. Naime, unutar prakti kog silogizma ( inidbeni izvod) intuicija odre uje pojedinu stvar koja se mora u initi radi postignu a sredstava za tra enu svrhu. (H. Rackham/H. Tredennick). 130
1

10

ih ini, nego to proistje e iz njih; naime, ne postajemo ni ta sposobniji da ih inimo time to posjedujemo umije e lije ni tva ili tjelovje be. Ako se pak ka e kako ovjek ne treba biti razborit radi tih stvari, nego da postane dobar, onda razboritost ne bi bila ni od kakve koristi onima koji su ve valjani, kao ni onima koji nemaju te kreposti; jer ne e se ni ta razlikovati bilo da sami posjeduju razboritost bilo da slu aju druge koji je imaju, i posve bi nam dostajalo initi kao u slu aju zdravlja; jer iako elimo biti zdravi, ipak zbog toga ne u imo lije ni ko umije e. Uz to, moglo bi se initi neobi nim, ako e razboritost iako je ni a od mudrosti gospodariti nad njom, jer umije e koje tvori vlada i zapovijeda samom tom stvari. Dakle, tima stvarima treba raspravljati, jer za sada smo ih samo iznijeli. Stoga, prvo, ka imo kako se ta stanja nu no moraju izabrati po sebi samima, budu i da su kreposti (i to svaka po jednog dijela du e), ak iako ni jedno od njih ne tvori ni ta. I, zatim, kako ona i tvore ne to, ali ne kao lije ni ko umije e zdravlje, nego kao zdravlje samo zdravlje 1 , a tako i mudrost bla enstvo; naime, budu i dijelom cijele kreposti, ona posjedovanjem i provedbom ini ovjeka bla enim. Uz to, ovjekova zada a izvr ava se i prema razboritosti i prema udorednoj kreposti; kreposit nam tvori ispravan cilj; a razboritost sredstva potrebna za nj. etvrti dio du e (hranidbeni) 2 nema takve kreposti, jer od njega samog ne ovisi ni ta ni initi ni ne initi. To e re i: kao oblikovni uzrok (causa formalis), a ne kao tvorni uzrok (causa efficiens), poput lijenikova znanja lije ni tvu. Ili pak: zdravlje kao unutarnje stanje proizvodi ono to mi poznajemo kao sastavine samog zdravlja. 2 To jest gr . , dok su ostala tri: znanstveni ( ), rasudbeni ( ) i po udni ( ). 9* 131
1

30

4 15 13 20 5 6

35 1144 a

XII.

10

25

10

to se pak ti e toga da zbog razboritosti ne postajemo ni ta sposobniji initi stvari koje su lijepe i pravedne, vratimo se pone to unatrag,' oslanjaju i se na ovo po elo. Kao to ka emo, kako neki koji ine pravedne stvari ipak sami nisu pravedni poput onih to ine stvari na lo ene zakonom, bilo nehotice bilo iz neznanja bilo zbog ega drugog, a ne zbog samih tih stvari (iako ti ine stvari koje treba i one koje treba initi valjan ovjek) isto tako, ini se, postoji i stanje u kojem ovjek mo e izvr avati pojedine ine da bi bio dobar, naime: mora te ine izvr siti prema izboru i radi njih samih. Dakle, kre post tvori ispravan izbor, ali onim stvarima koje po naravi radi izbora valja u initi ne bavi se krepost, nego jedna druga sposobnost. Na tome se treba vi e zadr ati, i te stvari jasnije izloiti. Postoji sposobnost koja se zove domi ljatost; to je ona koja omogu uje da se u ine stvari to vode postavljenom cilju te da se ori pogodi. Ako je cilj udoredno lijep, ona je pohvalna; ako je cilj nevaljao, ona je tek lukavost. Zbog toga i razborite ljude nazivamo domi ljatim ili lukavim. Razboritost dodu e nije ta sposobnost, ali je nema bez te sposobnosti. Uz to, ko du e ne posti e 1 toga stanja bez kreposti, kao to je re eno i kako je bjelodano; naime ona zaklju ivanja koja se ti u inidbe posjeduju po elo, kao 'budu i je svrha, ono najbolje, takvo i takvo' pa kakvo god bilo (i neka radi dokaza i bude bilo to), a takvo to nije bjelodano osim onomu tko je dobar; jer ne valjalost izopa uje i obmanjuje to se ti e inidbe nih po ela. Tako te je jasno kako je nemogu e biti razborit ako ovjek nije dobar. Valja jo jednom razvidjeti i samu krepost, jer se i krepost prili no isto odnosi; kao razboritost prema domi ljatosti, ne istovjetno, ali slino tako i naravna krepost prema poglavitoj kreposti. Svima se ini kako svaki pojedini od zna ajeva
1 2

15

2 20

25

4 30

5 35 1144 b 6

XIII.

pripada ljudima nekako po naravi; jer ve od 5 samog ro enja mi smo pravedni ili skloni umjerenosti ili hrabri i sli no, pa ipak tra imo ne to drugo kao poglavito dobro i takva svojstva prisutna na neki drugi na in. Jer i u djeci i u zvijerima po naravi su prisutne takve sposobnosti, samo to su one bez u m a o igledno tetne. Ali, kako se ini barem se ovo vidi: kao to se ovje 10 ku sna na tijela a bez vida mo e, dok se giba, dogoditi da padne te silno nastrada jer je li en vida, isto tako i tu; pa ipak, ako ovjek stekne um, onda se razlikuje u djelovanju; i stanje koje je tek nalikovalo na krepost sad e biti poglavito krepost. I kao to u rasudnome dijelu 1 postoje dvije vrste, domi ljatost i razboritost, tako postoje dvije vrste i u udorednom dijelu, naravna 15 krepost i poglavita krepost, a od njih ova druga ne biva bez razboritosti. Zbog toga neki ka u kako su sve kreposti neke razboritosti, pa je i Sokrat dijelom ispravno a dijelom pogre no istra ivao: pogrije io je mniju i kako su sve kreposti 20 razboritosti, ali je ispravno smatrao da ih ne ma bez razboritosti. Znak je toga to ak i danas svi, kad odre uju krepost, po to su naveli samu sposobnost i njezine stvari, pridodaju kako je stanje u skladu s ispravnim na elom. A ispravno je ono na elo koje je u skladu s razborito u. I ini se da svi nekako naga aju kako je krepost takvo stanje, naime ono koje je u skladu s razbo rito u. Ali treba po i i malo dalje. Jer nije samo 25 stanje koje je u skladu s ispravnim na elom nego je krepost stanje po ispravnom na elu. A razboritost je ispravno na elo u tim stvarima. Sokrat je dakle mislio kako su kreposti po ela 2 (jer je mnio da su sve one oblici znanosti), dok mi mislimo da su po po elu. Stoga je prema re enome jasno da se ne mo e biti poglavito dobar bez razboritosti, niti pak raz
1 To jest: u onome dijelu nas ( ) u kojem se oblikuju mnijenja. 2 Izvorno (lat. principium), ovdje u posebnom znaenju: poelo ili naelo (o. p.).

30

11. 626. Usporedi 1139 b 14.

132

133

borit bez udoredne kreposti. Time bi se mogao razrije iti i dokaz kojim bi tkogod prigovorio da se kreposti razdvajaju jedne od drugih, jer isti ovjek nije od naravi nadaren za sve kreposti, tako te je jednu ve stekao dok druge jo nema. Takvo je to mogu e to se ti e naravnih krepo sti, ali nije mogu e to se ti e onih prema kojima se ovjek naziva dobrim uop e. Jer s prisutnom jednom, razborito u, bit e prisutne i sve ostale. Jasno je, dakle, sve i kad razboritost ne bi bila ainidbena, trebala bi nam zbog toga to je krepost 1 njezina dijela, i to ne e biti ispravna izbora bez razboritosti kao ni bez kreposti, jer jedna tvori samu svrhu, dok druga nagoni na stvari koje treba initi radi svrhe. Ali razboritost nema ovlasti nad mudro u, niti nad boljim dijelom du e, kao to ni lije ni tvo nije iznad zdravlja: jer ona se ne slui mudro u, nego se trsi oko njezina nastanka; dakle, ona nare uje radi nje, ali ne i njoj. Uz to, sli no bi bilo kad bi tkogod rekao kako dr avni ko umije e vlada bogovima, jer ono nala e svim stvarima u dr avi.

35 H45

VII.
Nakon toga, zapo ev i iznova, treba re i kako postoje tri vrste udorednih stanja koje valja izbjegavati: porok, neuzdr nost, zvjerstvo. Opreke prvim dvjema bjelodane su; jednu nazivamo kre po u, drugu uzdr no u. Do im zvjerstvu bi najvie pristajalo suprotstaviti nad ovje nu krepost, nekakvu polubo ansku ili bo ansku, kao to je ono Homer predo io gdje Prijam govori Hek toru koji bija e odve dobar: i nije se ni inio djetetom smrtna mu a, nego bo anskim. 1 I zato ako kao to ka u od smrtnika nastaju bozi po suvi ku kreposti, bjelodano je kako bi od te vrste moralo biti i stanje opre no zvjerstvu; te kao to u zvijeri nema ni poroka ni kreposti, nema je ni u boga; nego je njegovo svojstvo dostojnije od kreposti, dok je u zvijeri druk ijeg roda negoli je porok. A budu i je rijetko da je ovjek bo anski kao to obi avaju govoriti Lakonci, koji kad im se tkogod veoma svi a ka u po anski mu,2 isto je tako rijetko zvjerstvo me u ljudima; ono se naj e e susre e me u barbarskim pucima, a ima slu ajeva i u nas, to zbog bolesti to zbog unaka enosti; uz to, tim imenom pogr ujemo one od ljudi koji pretjeruju u poroku. Nu na to ra Homer, Ilijada, (XXIV, 258; dosl. prijevod). Kako je Aristotelov navod u dorskom narjeju, prijevod to pokuava ugrubo prenijeti (o. p.).
2 1

15

10 2

20

25

30

To jest: rasudnog dijela du e.

134

135

spolo enje jo emo se i poslije osvrnuti, dok se poroku ve prije govorilo; 2 sada pak valja go voriti neuzdr nosti, mekoputnosti i razma enosti, te uzdr nosti i ustrajnosti; a ni jedno od tih ne smijemo shvatiti ni kao stanja istovjetna s krepo u ili porokom, niti pak kao drugi rod. Kao i u slu aju ostaloga, treba iznijeti bjeloda nosti a zatim prvo pretresti ono to je dvojbeno te tako nastaviti dokazivati koliko je mogu e sva uobi ajena mnijenja tim uvstvima; a ako nije mogu e, onda barem ona kojih je najvi e i koja su najglavnija. Jer ako se razrije e sve te ko e i ostave netaknuta uobi ajena mnijenja, sama stvar e se dostatno dokazati. Dakle, smatra se da su uzdr nost i ustrajnost valjana i pohvalna svojstva, a neuzdr nost i me koputnost lo a i pokudna; i uzdr an je onaj o vjek to ostaje pri svojoj prosudbi, dok je neuz dr an onaj tko tei napustiti vlastitu prosudbu. Neuzdr an ovjek, znaju i kako su loe stvari koje ini, ipak ih ini zbog uvstva, dok uzdr an ovjek, znaju i kako su elje loe, ne slijedi ih upravo zbog svoje prosudbe. Umjeren ovjek se smatra i uzdr anim i ustrajnim, dok uzdr an ovjek jednima je uvijek umjeren, a drugima nije; i nekima je neobuzdan ovjek neuzdr an i neuzdr an neobuzdan onako smije ano, dok su dru gima druk iji. razboritu ovjeku jednom ka u kako ne mo e biti neuzdr an, a jednom opet kako i oni to su razboriti i domi ljati bivaju neuzdr ani. Uz to se ka e kako ljudi bivaju neuzdr ani u srd bi, asti i dobitku. To su, dakle, stvari koje su re ene. Moe tkogod dvojiti, kako se mo e ispravno shva ati, a ipak biti neuzdr an. Dakle, neki ka u da onaj tko zna ne mo e biti takav, jer bilo bi udnovato kako je mislio Sokrat ako bi ovjekom kad je znanje u njemu zagospodarilo
1

35 2

1145 b

2 10

5 15

20 3

togod drugo i potezalo ga okolo poput roba. 1 Jer 25 Sokrat se u cijelosti protivio takvu nauku, dre i da i ne postoji neuzdr nost; jer nitko tko prosu uje ne djeluje protiv onoga to je najbolje, nego samo iz neznanja. Nu takav se nazor jasno protivi onome to je bjelodano, te valja istra iti to se ti e toga uvstva; naime, ako takav djeluje iz neznanja, koji je na in toga neznanja. Bjelodano je da neuzdr anik ne misli kako je tako pra 30 vo prije nego se ne na e u doti nome uvstvu. Ima ljudi koji se s nekim dijelovima toga nauka sla u, a s nekima ne; prihva aju da ni ta nije sna nije od znanja, ali ne prihva aju da nitko ne ini ni ta protiv onoga to mnije da je bolje, te stoga ka u kako neuzdr anik nema znanja, kad 35 njime vladaju u ici, nego ima mnijenje. Nu ako je posrijedi mnijenje a ne znanje i ne vrsta 1146 a pretpostavka to se opire, nego slaba na, kakva je u onih koji dvoume slijedi oprost onima to ne ostaju pri svojem mnijenju pred sna nim udnjama, ali nema oprosta udorednoj nevaljalosti, kao ni jednom drugom pokudnom stanju. A da li kad se sama razboritost opire? Jer ona je ono 5 najja e stanje. Ali to je besmisleno; onda e, naime, isti ovjek istodobno biti i razborit i neuzdr an, do im nitko ne bi rekao kako je s\'ojstvo razborita ovjeka hotimice initi najve e nevaljal tine. Uz to je ve prije pokazano kako je razborit ovjek onaj koji djeluje 1 (jer se bavi krajnjim pojedina nostima) 3 i koji posjeduje ostale kreposti." I dalje, ako je tkogod uzdr anik po tome to ima sna ne i nevaljale udnje, onda umjeren ov jek ne e biti uzdr an niti pak uzdr an umjeren; jer umjeren ovjek nema ni pretjeranih ni nevaljalih udnji. Ali uzdr anik ih mora imati; ako su
1

10

II.

Vidi knjige IIV.

1149 a 1.

3 4

Usp. 1140b 1141b 1144b

Platon, Protagora, 352 B. 46. 16. 30.

136

137

 udnje valjane, onda je nevaljalo ono stanje koje prije i da ih slijedimo, tako te svaka uzdr nost ne bi bila valjana; ako su pak udnje slaba ne a ne nevaljale, onda nema ni eg dostojnog u protimbi prema njima; ako su opet i nevaljale i sla basne, nema ni ta veliko u takvoj oporbi. 7 Uz to, ako uzdr nost ini da se ovjek dr i svakog mnijenja, onda je nevaljala, kao kad se dr i tako i la na mnijenja; i ako ovjek u neuz dr nosti lako napu ta svako mnijenje, postojat e onda i valjana neuzdr nost, kao ona Neoptolemo va u Sofoklovu Filoktetu; 1 dostojan je hvale jer nije ostao pri onome na to ga je nagovarao Odisej, zbog toga to ga je boljelo lagati. Uz to, te ko u sadr i i sofisti ki dokaz (koji je la an). Sofisti ele navesti ljude na besmislene tvrdnje, kako bi im se divili kad uspiju; zaklju ak to slijedi vodi do dvoumlja, jer um je posve sputan kad ne eli mirovati, budu i da zaklju i vanje ne zadovoljava, a ne mo e nastaviti dalje, jer ne mo e razrije iti dokaz. Naime, postoji dokaz po kojem je nerazboritost zajedno s neuzdr no u zapravo krepost. Zbog neuzdr nosti ovjek ini opre no onome to pretpostavlja; pretpostavlja da su dobre stvari zle i da ih ne treba initi, tako e initi one stvari koje su dobre, i ne one zle. Uz to, onaj tko iz osvjedo enja i po izboru tra i i isku ava u itke inio bi se boljim od onoga tko tako ini ne prema razboru, nego zbog neuzdr nosti; taj je izljeiviji jer se mo e odgovoriti od toga. Ali na neuzdr ana ovjeka mo e se primijeniti poslovica: Kad i voda zagu i, to onda treba popiti? Da bija e osvjedo en glede onoga to ini, prestao bi po to je odgovoren od toga; ali sad on ipak tako postupa unato druk ijem osvjedo enju.
1

U 15 12 III.

Uz to, ako se neuzdr nost i uzdr nost ti u svega, tko je onda neuzdr an uop e? Naime, nitko nema sve vrste uzdr nosti, pa ipak ka emo kako su neki takvi uop e. Takva su dakle dvoumlja to se tu javljaju; neke od to aka moraju se odbaciti, a druge ostaviti; jer razrje enje te ko e sastoji se u izna a u onoga to je istinito. Stoga prvo valja razvidjeti djeluju li neuzdr ani ljudi znlice ili ne i kako znlice, zatim to treba pretpostaviti da je ono po emu je tkogod neuzdr an ili uzdr an ka em: da li u odnosu na svaki u itak i bol ili pak na neke ograni ene vrste; te jesu li isto uzdr an i ustrajan ovjek ili su togod razli ito; i sli no s ostalim stvarima to su srodne s ovim istra i vanjem. Po etak razmatranja je pitanje da li je razlika 1 izme u uzdr anika i neuzdr anika po onome prema emu se odnose ili po njihovim stavovima, ka em: je li neuzdr anik neuzdr an samo po stanovitoj stvari, ili pak samo po stavu, ili opet ne ni tako, nego po obojem; zatim: ti u li se neuzdr nost i uzdr nost svih stvari ili ne; jer onaj tko je neuzdr anik uop e ne bavi se svima stvarima, nego samo onim kojima i neobuzdanik, i nije takav naprosto po odnosu prema tima (budu i bi tada njegovo stanje bilo istovjetno neobuzdanosti), nego po na inu odno aja. Jedan je voen vlastitim izborom, smatraju i da uvijek treba loviti u itak koji je nazo an; drugi ne misli tako, ali se odaje istom. to se ti e toga da je istinsko mnijenje (a ne znanje) ono protiv ega je tkogod neuzdr an, nije va no za ovo dokazivanje; jer neki od onih koji mniju ne dvoume, nego misle kako to no znaju. Ako zbog svojega slaba nog osvjedo enja oni koji mniju vie ine protivno vlastitoj pretpostavci negoli oni koji znaju, onda se znanje ne e ni ta razlikovati od mnijenja, jer jedni su ni ta manje Razlika (differentia) ne izme u njih dvojice, nego izme u njih dvojice ujedno i slinih znaajeva.
139
1

5 4

20

10

15

25

20

30

10

5 25

35 1146 b

Vidi I I . 895916.

138

osvjedo eni u ono to mniju negoli drugi u ono 1 to znaju, kako pokazuje i Heraklit. Nu budu i dvostruko ka emo 'znati' (naime: ka e se kako 'zna' i onaj tko ima znanje, ali se njime ne slui, i onaj tko se slui njime), razlikovat e se, kad ini ono to ne treba, onaj tko ima znanje ali ga ne primjenjuje, od onoga tko ga ima i primjenjuje ga; jer ovo drugo se ini neobi nim, ali ne i prvo ako postupa ne primjenjuju i svoje znanje. Budu i postoje dvije vrste stavaka, ni ta ne prije i onoga tko ih ima oba da ipak ini protiv svojega znanja, ako se slu i onim stavkom koji je sveop i, a ne onim to je poseban; jer pojedinosti su stvari koje treba initi. A postoji razlika i u sveop em stavku; jedno se ti e samog initelja, i drugo stvari, kao 'svakomu ovjeku koriste suhe jestvine', i 'ovaj je ovjek' ili 'ova je jestvina suha', ali da li je 'upravo ova takva', tome doti nik ili nema znanja ili ga ne primjenjuje. Tako e se ti na ini znanja neizmjerno razlikovati, te se ne ini neobi nim znati na jedan na in, dok je na drugi na in udnovato. Uz to, ljudima se doga a i da posjeduju znanje na na in to je druk iji od upravo izre enog; naime, u posjedovanju ali nekori enju znanja vidimo razliku u stanju, kao da ga oni nekako i imaju i nemaju, na priliku u slu aju usnula, poludjela ili pijana ovjeka. A upravo tako su raspolo eni oni koji su obuzeti uvstvima; jer napa daji srd be, spolne udnje i sli ni porivi bjelodano izmjenjuju i samo tijelo, te u nekih izazivaju i pojave ludila. Stoga je jasno kako treba re i da su neuzdr anici nalik upravo takvima. Pri tome ni ta ne zna i to govore rije i koje potje u Aluzija na dogmati ki stil Heraklitova nauka. 2 Prvi stavak (Premisa maior) prakti kog silogizma je sveop i, naime op e pravilo; drugi stavak (premisa minor) je posebi an, pojedina an, kao primjena doti nog pravila na dani slu aj. ,40
1 2

30

od znanja; jer i oni koji su obuzeti tim uvstvima govore dokaze 1 i navode iz Empedokla, 2 te i oni to tek u e ni u rije i jedne za drugim, ali jo ne znaju; jer moraju se s time srasti, a za to treba vremena; stoga treba pretpostaviti kako neuzdr anici govore upravo kao i glumci. 3 9 Uz to, sam se uzrok mo e promatrati i prema naravi; sveopi stavak je mnijenje, dok se drugi stavak ti e pojedinosti, nad kojima vlada zornost; kad od toga dvoga nastane jedno, du a nu no u jednom slu aju potvr uje zaklju ak, dok pri tvorbenim mnijenjima mora odmah i initi; na primjer: ako imamo sve slatko mora se ku ati i ovo je slatko, kao jedno od pojedinosti, onda nu no onaj tko mo e i tko nije sprije en mora to odmah i u initi. Kada je, dakle, prisutan jedan sveop i stavak koji prije i ku ati, i drugi sve slatko je ugodno te ovo je slatko ( to je mnijenje koje se provodi), i kad je prisutna elja, onda iako nam prvi nala e izbjegavanje, elja nas navodi na to, a ona mo e pokrenuti svaki od dijelova tijela; tako se doga a da se ovjek pona a neuzdr ano nekako po na elu i mnijenju, i to ne opre nu u sebi samom, nego po pripatku jer elja jest opreka, ali ne i mnijenje prema ispravnom na elu. Otuda i proizlazi da zvijeri nisu neuzdr ane, jer one nemaju sveop e pretpostavke, nego samo predod bu i pam enje pojedi nosti. to se pak ti e toga kako se razrje uje neznanje, te >kako neuzdr anik ponovno zadobiva znanje, obja njenje je isto kao i za pijana ili usnula ovjeka, i nije svojstveno samo ovom stanju; Jer se ini da znaju to govore. Vjerojatno moralne izreke, bilo iz Empedoklova djela, bilo prema kakvom komediografu u kojega je junak citirao Empedoklove udoredne krilatice. 3 Koji glume i na pozornici ne izrazuju vlastita uvstva i stavove.
1 2

20

25

35 1147 a

10

30

35 1147 b

10

11

15

12

141

tome treba poslu ati naravoslovce. 1 Budu i je zavr ni stavak 2 mnijenje osjetnome i vlada na im postupcima, doti nik nalaze i se u tome uvstvu ili nema znanja ili ga pak tako ima kao da imati ga nije znati, nego samo govoriti, kao ono pijanac navode iz Empedokla; a budu i da posljednji stavak nije sveop i, niti je pak jednako predmet znanstvene spoznaje kao onaj sveop i, ini se da je upravo onako kako je Sokrat nasto3 jao odrediti. Jer znanje koje je prisutno kad do e do uvstva nije ono poglavito znanje; i to nije ono 'koje se povla i okolo' zbog uvstva, nego je posrijedi osjetilno znanje. 4 Nek je toliko dosta to se ti e inidbe sa znanjem ili bez njega, i s kakvim se znanjem mo e biti neuzdr an. Sad valja zasebice re i da li je itko neuzdr an uop e ili su pak svi ljudi takvi posebi no, i ako itko jest, s obzirom na to. A ve je bjelodano, kako se i uzdr ani i ustrajni te neuzdr ani i me koputni odnose prema ugodama i bolovima. Od stvari koje tvore ugodu jedne su nu ne, a druge one koje treba izabrati po njima samima, ali koje dopu taju suvi ak. Nu ne su ugode one tjelesne (pri emu podrazumijevam ono to se tie hrane i potrebe spolne naslade, naime one tjelesnine prema kojima odredismo da se odnose i neobuzdanost i umjerenost); druge nisu nu ne,

10

15

3 6

4 25

30

ali ih treba izabrati po njima samima (kao to su pobjeda, ast, bogatstvo te sli ne stvari od dobara i ugoda). Stoga one koji pretjeruju u tim ugodama, a usuprot ispravnu na elu, koje je u njima samima, ne nazivamo neuzdr anima uop e, nego pridajemo kako su neuzdr ani u novcu, dobitku, asti ili srd bi a ne uop e, zbog toga to su druk iji od tih i nazivaju se tako samo po sli nosti, upravo kao onaj ovjek1 pobjednik na olimpljsKom natjecanju; u njegovu slu aju zajedni ka odredba se malo razlikova e od one njemu svojstvene, pa ipak je bila druk ija. Znak je toga to se neuzdrznost, bilo uop e ili pak pojedina no, ne poku uje samo kao pogrje ka nego i kao neitakav porok, dok se nitko od spomeiiutm ne osu uje tako. U slu aju ljudi koji se odaju tjelesnim u icima a kojima ka emo kako se bave i umjeren i neobuzdan ovjek onaj tko ide za suviscima u ugodama dok izbjegava stvari koje su bolne, poput gladi, e i, vru ine i hladno e te ostann stvari koje se ti u opipa i okusa i to ne prema izooru, nego protiv izbora i razuma, naziva se neuzdr anim, bez ikakva dodatka 'pre ma tome ih ovome', nego samo uop e. Dokaz je toga to se ka e kako su ljudi mekoputni s obzirom na te u itke, ah ne ni na koje druge. Zbog toga i svrstavamo zajedno neuzdr anika i neobu zdanika te uzdr ana i umjerena ovjeka, ali ne nikoga od onih drugih, budu i da se doti ni nekako bave istim ugodama i bolovima; ti se dodu e bave tim istim stvarima, ali ne i istim nai nom, nego jedni pri tome izabiru, dok drugi ne izabiru. Stoga bismo prije nazvali neobuzdanim Rije je aka u koji se zvao "& (ovjek) a bio je pobjednik 456. pr. Kr. Njegovo se ime u peripateti koj koli navodilo kao primjer analo ke porabe rije i. Prema D. Rossu, njegova primjerena odredba ne bi bila razumna ivotinja, nego razumna ivotinja koja je pobijedila u aka kom natjecanju u Olimpiji 456. god. pr. Kr. Doti no izvorno itanje ne potvr uje samo Aleksandar, nego i pronaeni popis olimpijskih pobjednika (Oxyrhynchus papirus). 143
1

35 1148 a

jg

15

Gr. znai istraitelj naravi, naravnih tijela, znanstvenih znaajki sveukupne tjelesne naravi, pa taj pojam u ovome kontekstu posve primjereno izrazuje arhaizam 'naravoslovac' (o. p.). 2 To jest: premisa minor. 3 1145b 2224. 4 ak i prije negoli uvstvo (ili strast) pomuti manji stavak praktikog silogizma, neuzdran ovjek ne posjeduje poglavito znanstveno znanje, jer mu manji stavak nije sveopi, nego mu je predmet osjetilna pojedinost (npr. 'ova aa vina'). 142

onoga koji ne ude i ili tek ude i se suvi cima ugoda, dok izbjegava love, negoli onoga koji tako ini udnje; jer to bi tek takav u inio udnju i u o tru bolu to je li en naslada? 5

pomalo odaje umjerene bozbog estoke uz mlada ku svojih nu nih

20

Od udnji i od ugoda jedne su po svojem rodu lijepe d valjane stvari (jer neke od ugoda ve su po naravi dostojne izbora), druge su njima opre ne, dok su opet neke po sredini, kao to smo i prije podijelili, 1 poput novca, dobitka, pobjede, asti; a u odnosu prema svima tima, i prvima i onima po sredini, ljudi se ne poku uju zbog toga to im se odaju, te ih ude i ljube, nego zbog svo jeg na ina i pretjerivanja. (Zbog toga svi oni koji se usuprot na elu podvrgavaju ili odaju nekoj od stvari to su po naravi lijepe i dobre, kao oni to se trse vi e negoli treba oko asti, djece, ili roditelja, (takvi nisu zli) jer i te su stvari dobra, pa se pohvaljuju oni koji oko njih nastoje; a ipak postoji nekakav suvi ak i u takvima, ako bi se tkogod poput Niobe 2 borio i protiv bogova, ili kao onaj Satir, 3 s nadimkom Ocoljub, koji je bio toliko privr en ocu, pa je oko toga odvi e ludovao). Stoga, a zbog onoga to je re eno, nema u tima nikakve opa ine, jer je svaka od tih stvari ve po naravi dostojna izbora sama u sebi, do im njihovi suvi ci jesu nevaljali i treba ih izbje gavati. Isto tako nema ni neuzdr nosti, jer neuz dr nost nije samo ono to treba izbjegavati nego i ono to se poku uje; ali zbog sli nosti uvstva ljudi to nazivaju neuzdr no u, pridaju i u svakom pojedinom slu aju i po emu je tako, kao
1

25

to nazivaju lo im lije nikom ili lo im glumcem onoga kojem ne bismo kazali da je lo uop e. I kao to, dakle, u tom slu aju ne ka emo da su tako loi, zbog toga to svako pojedino od tih stanja nije opa ina, nego je po sli nosti poput nje, isto je tako bjelodano kako u drugom slu aju valja pretpostaviti da je neuzdr nost i uzdr nost samo ono stanje koje se ti e istih stvari kao i umjerenost i neobuzdanost, ali srd bi ka emo tako a prema sli nosti, pa zbog toga i dodajemo 'neuzdr an u srd bi' kao to ka emo i 'ne uzdr an u asti ili dobitku'. Neke su stvari ugodne po naravi, i neke su od njih takve uop e, dok su druge takve prema rodovima ivotinja ili ljudi; neke pak nisu takve po naravi, nego postaju takve zbog unaka enosti, ili po navikama, ili po izopa enim naravima. Stoga i prema svakoj od tih mogu se zamijetiti prili no sli na stanja zna aja. Mislim na stanja zvjerstva, kakvo je u one ovje ice 1 to obi ava rasporiti trudnice te derati dje icu, ili ona podivljala plemena na Crnome moru, od kojih kako pri aju jedna u ivaju u sirovu ili u ljudskome mesu, dok druga naizmjence uzajmljuju djecu da ih pojedu na gozbi, ili opet ono to se govori Falarisu. 2 To su stanja zvjerstva, ali neka nastaju i zbog bolesti (ili u nekih zbog ludila, kao u onoga to je vlastitu majku rtvovao i po derao, ili pak u onoga to je pojeo jetra svojem surobu), druga su opet bolesne pojave nastale zbog obi aja, kao navika upanja vlasi ili gri enja nokata, te deranje ugljena ili zemlje, pridodav i tima jo i spolnu nasladu izme u mu karaca; u jednih se te pojave doga aju po naravi, a u drugih zbog navike, kao u onih koji su prisiljavani na pohotu ve od djetinjstva.

30

] 148 b

Nioba je imala 14 ero djece, te se htjela izjednaivati s Latonom (koja je imala samo dvoje: Apolona i Artemidu). Za kaznu je ovo dvoje strelicama poubijalo svu njezinu djecu. 3 Taj je Satir inae nepoznat, dok je Ocoljub () moda naslov nekog izgubljenog djela. Burnet pretpostavlja kako je moda rije kralju Bospora, koji je vlastitog oca proglasio bogom (D. R.). 144

1147b 2331.

skih rtava u mjedenome biku.

10 NIKOMAHOVA ETIKA

Mo da aluzija na Lamiju iz folklora. Vjerojatno je rije Falarisovu spaljivanju ljud-

145

Dakle, one kojima je narav uzrok (takvog stanja nitko ne bi nazvao neuzdr nima, kao to ne bi ni ene zbog toga to pri sno aju same ne povalju ju, nego bivaju povaljene; a isto je i s onima koji su u bolesnu stanju zbog navike. Stoga, imati bilo koje od tih svojstava posve je izvan me a poroka, upravo kao i zvjerstvo; a onaj tko ih ima svladavati ili ga ona svladavaju nije stvar neuz dr nosti naprosto, nego neuzdr nosti po sli nosti, upravo kao to i onoga itko je u takvu stanju zbog srd be treba nazvati neuzdr nim prema doti nom uvstvu, a ne naprosto neuzdr nim. Sve pretjeranosti bilo nerazboritosti, bilo plaljivostii, bilo neobuzdanosti, bilo osornosti ili su zvjerske ili su bolesne; onaj tko je po naravi takav te se pla i svega, ak i mi jeg cijuka, pla ljiv je zvjerskom pla ljivo u, dok onaj to 1 se prepao kune pona ao se tako zbog bolesti; od onih koji su nerazboriti jedni su po naravi nerazumni i, ivei samo po sjetilima, takvi su zvjer ski, poput nekih plemena dalekih barbara; drugi su pak takvi zbog bolesti, kakva je padavica ili ludilo, pa su bolesni. Od tih je svojstava mogue imati neka samo zgodimice i ne biti od njih svladan, ka em kako bi tako Falaris suspregao po udu da po dere djete ce ili pak za protunarav nom spolnom nasladom; ali mogu e je ne samo imati takve zna ajke, nego i da one vladaju. I tako, kao to se opa ina u ovjeka naziva opa inom uop e, dok se onoj drugoj govori s dodatkom da je zvjerska ili bolesna, a ne uop e, istim je na inom jasno kako je i neka neuzdr nost ili zvjerska ili bolesna, dok je takva uop e samo ona koja odgovara ljudskoj neobuzdanosti. Jasno je, dakle, kako se neuzdr nost i uzdr nost ti u samo onih istih stvari kojih i neobuz Kune (ili lasice) stari su drali u kui kao mio lovce. Aristotel oigledno aludira na neki zbiljski doga aj (. .). Inae ista gr. rije znai i kuna i lasica i maka.
146
1

danost i umjerenost, i kako je ona to se bavi drugim tvarima druga vrsta neuzdr nosti, nazvana tako u prenesenu smislu, a ne uop e. 1149 a VI. Sada emo razmotriti kako je manje sramotna neuzdr nost u srd bi negoli ona u po udama. i ni se da srd ba donekle uje razlog, ali ga nekako pre uje, poput urljivih slugu, koji otr e prije negoli uju sve to im se nala e, te krivo izvr e nalog, ili pak poput pasa koji zalaju im za uju um prije nego pogledaju da li je posrijedi prijatelj; tako i srd ba, zbog ara i urbe svoje naravi, slu a ali ne doslu a nalog, i hita na osvetu. Jer razlog ili ma ta obavijesti kako je posrijedi uvreda ili zazor, a srd ba kao da zaklju uje kako se protiv toga treba boriti odmah uskipi; do im udnja, samo ako razlog ili sjetilnost ka e kako je stvar ugodna, umah hita na u itak. Tako te srd ba donekle slijedi razlog, a udnja ne. Sto ga je ova sramnija; onaj tko je neuzdr an u srd bi nekako je svladan razlogom, dok drugi biva svladan udnjom, a ne razlogom. Uz to, lak e se i oprost podaruje onima koji slijede naravne porive, jer je to i lak e s onim udnjama koje su zajedni ke svima, i ukoliko su zajedni ke; a srd ba i osornost naravniji su od udnji za suvi kom i stvarima koje nisu nu ne; kao, na primjer, onaj koji se branio zbog toga to bija e udario vlastitog oca govore i: I ovaj je udarao svojeg, a ovaj opet svojeg te pokazav i svojeg dje a i a i ovaj e mene re e kad postane ovjek; nama je to priro eno; ili opet poput onoga kojega sin bija e vukao i koji je naredio da prestane kod vrata, jer i sam bija e izbacuju i ga vlastitog oca vukao samo dotle. Uz to, to su ljudi lukaviji to su i nepravedniji. Onaj tko je rasrdljiv taj nije lukav, a ni sama srd ba nije takva, nego je otvorena. Ali udnja je takva, kakva ka u da je i Afrodita, zlokovarno
10* 147

25

30

10

35 1149 b

2 15

10

20 7

15

 edo Cipra, pojasu re e:

dok Homer njezinu izvezenom 7

. . . u kom su sve u ivene njezine ini; U tom je pasu udnja i ljubav, razgovor tu je I prela tenje, to pamet i ljudma zamamljuje mudrim. 2 Stoga, ako je ta neuzdr nost nepravednija i sramotnija od one to je u srd bi, ona je onda nekako i neuzdr nost uop e i porok. 4 Nitko po injaju i obijest ne uti bol, a bol uti svatko koji po inja togod u srd bi, dok obije snik djeluje iz u itka. Ako su dakle oni ini zbog kojih je najpravednije srditi se time i nepravedniji, onda je takva i neuzdr nost iz po ude. Nai me, u srd bi nema obijesti. 3 Stoga je bjelodano kako je sramotnija neuzdr nost u udnji negoli neuzdr nost u srd bi, i da se uzdr nost i neuzdr nost ti u tjelesnih udnji i u itaka. Sad se moraju shvatiti razlike me u njima. Kao to je re eno u po etku, 4 od tih su udnji neke ljudske i naravne i rodom i veliinom, druge su zvjerske, a neke su nastale zbog unaka enosti i bolesti. Umjerenost i neobuzdanost ti u se samo prvih. Zbog toga zvijeri ne nazivamo ni umjerenim ni neobuzdanim, osim u prenesenu smislu, i ako se kakav rod ivotinja u cijelosti razlikuje od drugog, po obijesti, tetnosti i sve Samo podrijetlo toga pjesnikog izriaja nije tono poznato. Wilamowitz taj stih pripisuje Sapfi, a same su rijei dio opisa Afroditine slukinje Peitho (lat. Suada, Nagovor). 2 Homer, Ilijada (XIV, 215217; prijevod T. Ma reti). 3 Gr. je vieznanica, koja znai prijestup, nasilje, rug, oholost, uvreda, skvrna, obijest. Aristotel tu posebno podrazumijeva znaenje uitak u tuem ponienju. 4 1148b 1531.
148
1

20 VII.

dernosti; takve nemaju izbora, niti pak razbora, nego su 'skretaji' naravi, kao to su to lu aci me u ljudima. Zvjerstvo je manje zlo od opa ine, iako je strahotnije; naime, tu se nije iskvarilo ono to je bolje (kao u ovjeka), nego ga uop e nema. Sli no je to usporedbi ne ivoga sa ivim, pitaju i koje je gre; jer uvijek je ne kodljiva nevaljalost onoga to ne posjeduje po elo, a um je po elo. Prili no je ista i usporedba izme u nepravedno sti i nepravedna ovjeka; svako je u nekom smislu gore od drugog; jer opak ovjek mo e poiniti deset tisu a puta vi e opa ine negoli mo e zvijeri1. to se ti e u itaka i bolova te udnji i odboj nosti do kojih dolazi preko opipa i okusa, prema kojima su ve prije odre eni 2 neobuzdanost i umjerenost, mogu e je ponijeti se tako da nas svladavaju one napasti kojima gospodari ve ina ljudi, ali i svladavati one koje gospodare ve inom ljudi; one od njih koje se ti u u itaka pripadaju neuzdr nosti i uzdr nosti, a koje se ti u bolova mekoputnosti i ustrajnosti. Stanje ve ine ljudi nalazi se po sredini, iako su skloniji gorim stanjima. Budu i su neki od u itaka nu ni, a neki nisu, i nu ni su donekle, dok to njihovi suvi ci nisu, kao to nisu ni manjci, a sli no je i sa udnjama
1 Usporedba izme u opakosti neke zvijeri i opaka ovjeka oprimjeruje se prvo usporedbom neivog i ivog; opakije je ono to je ivo, jer u dui je poelo gibanja ( ), ega nema u neivome; ovjek je pogubniji od zvijeri jer ima um {), a u njemu poelo gibanja, ega zvijer nema. A pri usporedbi nepravednosti i nepravednika, pogibeljnija je nepravednost, jer je ona ono to nepravednika ini nepravednim, ali je istodobno i manje opaka, jer moe djelovati samo ostvarena u nepravednu ovjeku. Sama pak zvijer jest strasnija, ali je manje pogibeljna od opaka ovjeka, jer nema uma. (D. R.). 2 III. 10.

35 1150 a

8 10

25

30 2

15

149

i bolovima, onaj tko se odaje suvi cima uitaka ili pretjerano tra i u itke koji su nu ni, i ini to prema izboru (radi njih samih, a ne ni zbog kakva drugog u inka) takav je neobuzdan; i takav se nu no ne mo e pokajati, pa je stoga neizlje iv; jer tko se ne mo e pokajati ne mo e se ni izlije iti. Opre nik njemu je onaj tko je manjkav u odnosu prema u icima, dok se umjeren ovjek nalazi u sredini. Sli no postoji i ovjek koji izbjegava tjelesne bolove, ne jer je svla dan, nego po izboru. Od onih koji ne izabiru jedan se odaje zbog u itka, a drugi jer izbjegava bol to potje e od udnje, tako te se me usobno razlikuju. I svakomu bi se u inio gorim ako bi tkogod po inio togod sramotno i ne elei ili pak uz slaba nu elju, nego ako bi postupio tako u estokoj udnji; ili pak ako bi udario koga i ne srde i se, nego ako bi to u inio u srd bi; jer to li bi tek po inio da bija e obuzet stra u? Zbog toga je neobuzdanik gori od neuzdr anika. Od spomenutih stanja jedno je vi e vrsta meko putnosti, dok je drugo neobuzdanost. Neuzdr a nu ovjeku opreka je uzdr an, a mekoputniku ustrajnik; jer ustrajnost se sastoji u opiranju, a uzdr nost u svladavanju; i opiranje i svladavanje su razli iti kao to je razli ito ne biti pora en i pobijediti. Zbog toga je uzdr nost dostojnija izbora od ustrajnosti. Onaj tko je manjkav u od nosu na one stvari kojima se ve ina ljudi opire i uzma e oprijeti taj je mekoputan i mlitav; jer i mlitavost je nekakva mekoputnost; takav ovjek povla i pla t po tlu, kako se ne bi utrudio od napora da ga podigne, i dok opona a nevoljnika ne misli kako je sam jadan, iako je nalik na jadnika. Sli no je i s uzdr no u i neuzdr no u. Jer svladaju li koga sna ni i pretjerani u ici ili bolovi, nikakvo udo; nego mu se lako pra ta ako se 1 opirao, kao to ini Teodektov Fdloktet kad ga
1

20

25 7

ugrize ljutica ili Karkinov' Kerkion u Alopi, ili kao to oni koji poku avaju obuzdati smijeh pro3 vale u prasku, kako se dogodilo Ksenofantu. Ali ako koga svladaju uici i bolovi kojima se ve ina ljudi uzma e oprijeti, dok dm taj ne mo e odoljeti, onda je to udno, kad to nije ni zbog naravi roda, ni zbog bolesti, kao to je zbog sama njihovog roda mekoputnost me u skitskim kraljevima, ili ona po emu se enka razlikuje od mu zjaka. ini se kako je i zabavlja neobuzdan, ali je zapravo mekoputan. Jer zabava je stanovito od lanu e, budu i da je odmor; a zabavlja je jedan od onih koji pretjeruju upravo u tome. Sama je neuzdr nost ili naglo a ili slabo a. Jedni ljudi koji promi ljaju ne ostaju pri onome to promisli e zbog svoje strasti; druge opet, zbog toga to ne promisli e, zavodi njihovo uvstvo. Jer neki ljudi (kao to oni koji koga prvi kakljaju sami se ne kakljaju) ako unaprijed togod o ute, opaze i probude sebe same i svoj razbor ne bivaju svladani stra u, pa bila ona ugodna ili bolna. A najvi e su uri javi i uljdvi ljudi ne uzdr ni od nagle neuzdr nosti; jer jedni od njih zbog svoje u urbanosti, a drugi zbog svoje estine, i ne ekaju na razlog, budu i da se povode za svojom uobraziljom. Dakle, ikao to je re eno," onaj tko je neobuz dan nije sklon pokajanju. Taj ostaje pri svojem izboru. Do im je svaki neuzdr anik sklon pokajanju. Stoga stvari i ne stoje onako kako smo bili Karkin Mla i, atenski pjesnik iz IV stoljea. Karkion je bio skrhan od jada zbog zavo enja njegove keri Alope. 3 Aleksandrov dvorski glazbenik, kojega je Aristotel moda osobno poznavao. 4 1150a 21.
2 1

10

15

30

20

35 1150 b

25

VIII.

9 30

Govornik i dramatik iz IV st.

151

postavili,' nego je jedan izljeiv, a drugi neizljeiv. Jer opa ina je nalik bolestima kakve su vodena boljetica ili su ica, dok je neuzdr nost poput padavice; pa je prva stalna, a druga povremena zlo a. I u cijelosti, jednog je roda neuz dr nost, a drugog porok. Jer porok je sam sebi skriven, dok neuzdr nost nije sama sebi skrivena. 2 Od samih neuzdr nika bolji su 'izvansebnici' od onih koji imaju razlog, ali ne ostaju pri njemu; jer ove svladava i slabije uvstvo, i ne bez prethodna promi ljanja poput ostalih; naime, neuz dr an je ovjek nalik na one to se brzo opijaju i od malo vina, to jest: od manje negoli ve ina ljudi. Bjelodano je dakle kako neuzdr nost nije po rok (osim mo da u stanovitu smislu), jer prvo je usuprot izboru, dok je drugo u skladu s izborom, pa ipak ona je nalik na porok prema postupcima, kao to Demodok kaza Mile anima: Bez razbora Mile ani nisu, ali postupaju kao da 3 jesu, a tako ni neuzdr ni ljudi nisu nepravedni, ali postupaju nepravedno. Dakle, budu i je neuz dr anik takav te se odaje ne iz osvjedo enja suvi ku tjelesnih ugoda i usuprot ispravnom na elu, dok je neobuzdanik osvjedo en, jer je takav da se odaje takvim ugodama, prvi se dade lako nagovoriti na promjenu, drugi pak ne. Jer krepost i porok uvaju odnosno razaraju po elo, a pri inima svr ni uzrok je po elo, kao to su to u matematici pretpostavke. 4 A ni tu ni ovdje sam dokaz ne pou ava po elima, nego krepost bilo naravna ili obi ajna nau ava ispravno mnijenje samom po elu. Takav ovjek stoga je umjeren, a opreka mu je onaj koji je neobuzdan.

35 1151 a

Postoji i ovjek koji je zbog strasti 'izvanseb nik' i usuprot ispravnom na elu, onaj kojim uvstvo tako vlada te ne mo e djelovati u skladu s ispravnim na elom, ali ne vlada njime toliko da ga nagovori na to kako se treba odavati tima u icima bez ikakva pridr aja; takav je neuzdr an ovjek, koji je bolji od neobuzdanika, i nije ne valjao uop e. Jer u njemu se uva ono najbolje, naime: po elo. Njemu je opre an drugi ovjek, onaj to ostaje pri svojem i nije 'izvansebnik', barem ne zbog uvstva. Iz toga je bjelodano kako je jedno valjano stanje, dok je drugo nevaljalo. Da li je, dakle, uzdr anik onaj tko ostaje pri bilo kojem na elu i pri bilo kojem izboru, ili sa mo pri onome ispravnom; dok je neuzdr anik onaj tko ne ostaje ni pri kojem na elu i ni pri kojem izboru, ili koji ne ostaje pri na elu koje nije la no i pri ispravnu izboru; kao to prije postavismo? 1 Ili pak prema pripatku pri bilo kojem, ali po sebi 2 pri istinitu na elu i ispravnu izboru: jedan ostaje, a drugi ne ostaje? Ako tko god izabire ili provodi ovo radi onoga, onda po sebi izabire i provodi drugo, a prema pripatku ono prvo. Kad ka emo uop e 3 , mislimo po sebi. Tako te donekle pri bilo kojem mnijenju jedan ostaje, a drugi ne ostaje; do im uop e: pri istinitu mnijenju. Postoje i ljudi koji se dr e svojega mnijenja, koje nazivaju 'tvrdoumniraa',' koji se te ko na govaraju na to te isto tako te ko odgovaraju od ega; takvi imaju ne to sli no uzdr anim ljudima, kao to ima i rasipnik naprama dare ljivcu te drznik naprama smioniku, ali su u mnogome razli iti. Jer uzdr an ovjek ne e se izmijeniti zbog uvstva ili udnje, dok e se zgodimice dati
1

20

25

IQ 30

10

35 11

15

Izvorno oC , ushienici, koji lako zapadaju u stanje 'izvan sebe', ili se posve smetu (o. p.). 3 Odlomak 1 (prema Diehlu; slobodan prijevod) 4 Izvorno al &, prve pretpostavke opstojnosti prvotnih matemati kih predmeta, poput prave crte ili jedinice (D. R). 152

1146a 312.

Id est: per se ( '). 3 Izvorno , to znai i apsolutno, bez ikakve kvalifikacije, uope (o. p.).
4

1146a 1631.

Gr.

153

n a g o v o r i t i ; d o i m ovi drugi ne p o p u t a j u p r e d r a z l o g o m , b u d u i se p r e p u t a j u u d n j a m a , i m n o gi se od njih p o v o d e za u icima. T v r d o u m n i ljudi su i 'vlastoumni',' n e u k i i p r o s t a c i ; o n i vlasto umnii takvi su zbog u itka i bola, li u ivaju pobijediv i t o se ne daju nagovoriti na p r o m j e n u m n i j e n j a , dok ih boli a k o im se o d l u k e o b e s k r i j e p e p o p u t p u k i h o d r e d a b a . T a k o te su vi e nalik na n e u z d r a n a negoli na u z d r a n a ovjeka. I m a iih i koji ne o s t a j u p r i svojim m n i j e n j i m a , ali ne zbog neuzdr raosti, k a o N e o p t o l e m u So 2 foklovu Filoktetu; iako on nije o s t a o p r i svojem zbog u itka, taj u itak bija e lijep; kazati i s t i n u n j e m u bija e lijepo, d o k ga je Odisej n a g o v a r a o na la . J e r nije s v a t k o koji u ini togod zbog u itka ni n e o b u z d a n , ni nevaljao, ni n e u z d r a n , nego o n a j t k o to ini zbog s r a m o t n a u itka.

10 7

u s u p r o t na elu, d o k prvi osje a u itak, ali se ne povodi za njim. A sli ni su i n e u z d r a n i neobuz d a n ovjek; iako su razli iti, obojica se o d a j u tjelesnim u icima, ali drugi misle i k a k o i t r e b a initi t a k o , dok prvi t a k o ne misli. I s t o j e t a k o ovjeku n e m o g u e i s t o d o b n o biti i r a z b o r i t i n e u z d r a n . Ve je p o k a z a n o k a k o je ovjek u j e d n o r a z b o r i t i valjana zna aja. Uz to, ovjek nije r a z b o r i t s a m o po t o m e t o zna, nego i t o mo e initi; d o i m n e u z d r a n ovjek nije s p o s o b a n initi, iako n i t a ne prije i domi lja ta ovjeka da b u d e n e u z d r a n ; zbog toga se katk a d a i ine neki n e u z d r n i ljudi r a z b o r i t i m a , naim e : zbog toga to se d o m i l j a t o s t i r a z b o r i t o s t razlikuju na n a i n koji o p i s a s m o u p r v i m raspra vama, 1 i p r e m a razlogu su blizu, ali se razlikuju p r e m a izboru, a uz to, n e u z d r a n ovjek nije k a o onaj t k o zna i razmi lja, nego k a o o n a j t k o je zaspao ili je pijan. On h o t i m i c e djeluje (jer nek a k o poznaje n a i n i o n o g a to ini i r a d i ega ini), te nije zao; n a i m e : izbor mu je estit; tako te je poluzao. I nije n e p r a v e d a n , j e r nije lukav; od te dvojice j e d a n nije sklon o s t a t i p r i o n o m e to je promislio, dok u ljivac n i k a k o d ne p r o m i lja. I t a k o n e u z d r a n ovjek nalikuje na dr avu k o j a donosi sve p o t r e b n e o d l u k e te i m a valjane zakone, s a m o se n j i m a ne slu i, k a o to se o n o Anaksandrid rugao: z a k o n ne 2 haje. Do im zao ovjek je p o p u t dr ave k o j a se slu i z a k o n i m a , ali o n i m a koji su zli. N e u z d r n o s t i u z d r n o s t ti u se suvi ka onoga stanja koje je svojstveno ve ini; j e r u z d r a n ovjek ostaje vi e, a n e u z d r a n m a n j e negoli p r i t o m e mo e ve ina ljudi. Od razli itih neuzdr no 1144a 2324. Fr. 67 Kock. (Doslovan prijevod). Anaksandrid je ina e bio komi ki pjesnik, Aristotelov suvremenik.
2 1

15

X. 2

10

20 3

B u d u i postoji i ovjek koji m a n j e nego t o 11 t r e b a u iva u t j e l e s n i n a m a , i ne ostaje p r i na elu, onaj t k o je s r e d i n a i z m e u toga i neuzdr ani ka taj je u z d r a n . J e r n e u z d r a n i k ne ostaje p r i 25 n a e l u zbog suvi ka u tima, a doti nik zbog m a n j ka. Do im u z d r a n ovjek ostaje p r i n a e l u i ne mijenja se ni na koju s t r a n u . Ako je u z d r n o s t valjana, o n d a o b a ta o p r e n a stanja m o r a j u biti nevaljala, kakvim se zaista i ine; nu b u d u i se 30 to d r u g o stanje pojavljuje rijetko i m e u rijetk i m a , u p r a v o kao t o s e u m j e r e n o s t s m a t r a oprek o m s a m o n e o b u z d a n o s t i , t a k o i u z d r n o s t ne uzdrnosti. A b u d u i se m n o g e stvari nazivaju po sli nosti, t a k o je do lo do toga da se po sli nosti govori i u z d r n o s t i u m j e r e n a ovjeka. N a i m e , uzdr an je ovjek onaj koji ne ini n i t a u s u p r o t na elu a radi tjelesnih u itaka, u p r a v o k a o i umje ren ovjek, s a m o t o j e d a n ima dok drugi n e m a nevaljalih udnji, i drugi je takav da ne u iva 4 35 1152

15

20

To

ushtjede

dr ava,

to

ni

za koji

25

Gr.

1146a 19.

154

155

sti lak e se lijei ona koju pokazuju u ljivi ljudi negoli u onih to promi ljaju, ali ne ostaju pri promi ljenom; dok oni to su neuzdr ni po navici lak e se lijee od onih koji su takvi po naravi; naime, lak e je izmijeniti naviku negoli narav; a zbog toga je takvo to te ko i s navikom, jer je ona poput naravi, kao to Euen ka e: Velim ti to je dugotrajan, dru e, trud, to na koncu ljudima narav postane. 1 5 Sad je re eno to je uzdr nost, a to neuzdr nost, to je ustrajnost, a to mekoputnost, te kako se me usobno odnose ta stanja. Prou avanje u itka i bola pripada misliocu dr avni kog umije a, jer on je graditelj one svrhe s obzirom na koju svaku pojedinu stvar nazivamo zlom ili dobrom uop e. Uz to je i na a nu na zada a da ih razmotrimo. Naime, ne samo to smo postavili kako se udoredna krepost i porok 2 ti u bolova i u itaka, nego i ve ina ljudi tvrdi da bla enstvo sadr ava u itak, te otuda bla enu 3 ovjeku i ime potje e od rije i u ivati. Zatim, nekim se ljudima ini kako ni jedan u itak nije dobro, ni po sebi, ni po pripatku; jer dobro i u itak nisu isto; drugi misle kako neki uici jesu dobro, ali da su ve inom nevaljali. A postoji i tre i nazor: ak ako su i svi u ici dobro, ipak ono to je najbolje ne mo e biti u itak. Da kle, u itak nije dobro uop e, jer svaki je u itak sjetilno postajanje (ili prijelaz) u neku narav, a ni jedno postajanje nije istorodno svojoj svrsi, kao to ni jedna domogradnja nije istorodna sa samim domom. Uz to, razborit ovjek izbjegava uit ke. Jer razborit ovjek ide za onim to je bezbol
Fr. 9 Diehl (Doslovan prijevod). A Euen s Parosa bio je pjesnik i filozof, Sokratov prijatelj.
2
3

30

35 1152 b 12 5

no, a ne za onim to je ugodnost. Osim toga, u ici su smetnja razboritu mi ljenju, i to vie to se vie uiva, kao to je slu aj pri spolnoj nasladi; jer zaokupljen njome nitko ne mo e razmi ljati. Zatim, ne postoji nikakvo umije e u itka; do im svako dobro je djelo umije a. I dalje, neja ad i zvjerad odaju se u icima. A svi uici nisu valjani, jer postoje i oni koji su sramotni i zazorni, a i oni kodljivi, budu i da su neki od u itaka i tetni po zdravlje. I opet, u itak nije ono to je najbolje, jer nije svrha, nego postajanje. Te su stvari gotovo sve to je tome re eno. A da ne proizlazi kako zbog tih razloga u itak nije dobro, niti ono najbolje, bjelodano je prema slijede em. Prvo, budu i je dobro dvostruko (ono koje je uope i ono koje je nekomu posebno), slijedit e da su takvi i naravi i stanja, kao i gibanja i postajanja; a od onih koji se ine nevaljalima, neki koji su uope nevaljali nisu takvi i posebice, nego su vrijedni izbora, dok neki to nisu vrijedni izbora ni pojedinoj osobi bivaju takvi zgodimice i na malo vremena, ali ne uop e; neke opet od tih stvari i nisu u ici, nego se samo ine takvim, kao one koje prati bol i koje su radi lijeenja, poput postupaka s bolesnicima. Budu i je, zatim, jedno dobro djelatnost, drugo stanje, oni uici koji nas vra aju u naravno stanje samo su po pripatku ugodni; a ona djelatnost koja je u udnjama pripada preostalom stanju i naravi, 1 jer postoje u ici i bez bola i bez udnje, poput djelatnosti misaonog promatranja, pri emu narav nije manjkava. Znak je toga to ljudi ne uivaju u istoj ugodi dok im se narav ispunjava i kad je potreba ispunjena; nego kad je ispu
1 Ili: onome dijelu nas koji je ostao u naravnom stanju (prema Burnetu) ili onolikome stanju i naravi koliko je ostalo neoteeno (prema Rossu i Thomsonu). Samom prevodiocu se uinilo da je i ovdje najuputnijc prenijeti doslovno Aristotelove rijei (o. p.).

XI. 2

10

15

koja je, naravno, bez znanstvene potkrepe.

11046 1105a 13. P o s r i j e d i je e t i m o l o g i j a

od

156

157

njena, u ivaju u u g o d a m a uop e, a d o k se ispunjava i u s a m i m o p r e k a m a : t a d a u ivaju i u kiselim i g o r k i m s t v a r i m a , koje nisu u g o d n e ni po na ravi ni u o p e . T a k o te ne m o g u ni biti u ici. J e r k a o t o se u g o d n i n e m e u s o b n o razlikuju, t a k o i u ici to proizlaze od njih. 3 Uz to, nije n u n o da togod b u d e bolje od u itka, k a o t o n e k i ka u k a k o je s v r h a bolja od po stajanja, j e r u ici n i s u postajanja, niti su p a k svi po p o s t a j a n j u , nego su djelatnosti i svrhe; oni ne n a s t a j u k a d se togod postaje, nego k a d se n e i m slu i; i nije u svih u itaka svrha togod d r u k i j e od njih samih, t a k o je s a m o u o n i h to p r i d o n o s e u s a v r e n o s t i na e naravi. Stoga nije p r i k l a d n o re i k a k o j e u itak sjetilno postajanje, nego ga p r i j e valja nazvati d j e l a t n o u s t a n j a p r e m a n a r a v i , a m j e s t o 'sjetilno' re i 'nezaprije eno'. ini se k a k o je on n e k i m a p o s t a j a n j e , j e r misle da je u i t a k poglavito d o b r o ; oni, n a i m e , misle k a k o je d j e l a t n o s t postajanje, a o n a je ne to posve d r u g o . A kazati k a k o su u ici nevaljali, j e r su n e k e u g o d n i n e kodljive po zdravlje i s t o je to i kazati da su n e k e zdrave stvari nevaljale po boga enje; o b o j e je t a k o nevaljalo, ali nisu nevaljali po sebi, j e r k a t k a d i s a m o z n a n s t v e n o p r o m a t r a nje kodi zdravlju. N a i m e , ni r a z b o r i t o s t i , ni bilo k o j e m stanju, ne prije i n i t a u i t a k to proizlazi iz njih, n e g o dm prije e i n o r o d n i u ici, j e r u ici od razmi ljanja i u e n j a u i n i t e da jo vi e r a z m i l j a m o i u i m o . To da u i t a k nije djelo n i k a k v a u m i j e a proizlazi posve razlo no; j e r n e m a umije a ni od kakve d r u g e djelatnosti, nego s a m o od m o g u n o sti; i a k o se z a p r a v o p o m a s t a r s k o u m i j e e kao i zainarsko umijee smatraju umijeima uitka. Do im t v r d n j e k a k o u m j e r e n ovjek izbjegava u itke, a r a z b o r i t ovjek te i za b e z b o l n i m ivot o m , d o k se zvjerad i n e j a a d o d a j u u icima, raz 158

10

rje uju s e i s t i m o d g o v o r o m . Ve j e r e e n o 1 k a k o su n e k i u ici d o b r i u o p e i k a k o svi nisu d o b r i , a za t i m a i d u i zvjerad i n e j a a d (dok razborit ovjek te i b e z b o l n o s t i u p r a v o zbog (njihova odsu a) n a i m e : za o n i m a to su povezani sa u d n j a m a i b o l o m , za o n i m tjelesnim u i a i m a (jer ovi su takvi) t e n j i h o v i m suvi cima, p r e m a k o j i m a j e n e o b u z d a n i k n e o b u z d a n . Zbog toga u m j e r e n ovjek izbjegava takve u itke, j e r p o s t o j e i u ici u m j e r e n a ovjeka. Postoji, zatim, slaganje o k o toga k a k o je bol zlo i k a k o je valja izbjegavati: bilo zato to je zlo u o p e bilo zato to n a m j e n e k a k v a z a p r e k a . A o p r e k a tomu to t r e b a izbjegavati, k a o o n o m u t o t r e b a izbjegavati i t o je zlo, j e s t d o b r o . Stoga je n u n o da u itak b u d e n e t o d o b r o . J e r onako k a k o je Speusip 2 rije io s a m o mu rje enje ne stoji; n a i m e : da je u i t a k o p r e k a i b o l u i d o b r u k a o o n o t o je ve e i m a n j e m u i j e d n a k o m u , budu i da ne bi h t i o re i k a k o je u i t a k n e k o zlo. 3 Uz to, n i t a ne prije i da n e k a k a v u itak b u d e i o n o najbolje, iako su n e k i u ici nevaljali, u p r a v o k a o to to m o e biti i n e k a k v o znanje, iako su n e k a z n a n j a nevaljala. Ali je m o d a j e d n a k o i nu no, a k o svako stanje ima n e z a p r i j e e n e djelat nosti, da bla enstvo b u d e ili d j e l a t n o s t ako je n e z a p r i j e e n a svih njih ili p a k j e d n e od njih, te da b u d e n a j d o s t o j n i j e izbora; a takva djelatn o s t je u itak. T a k o bi o n o najbolje bilo neki u itak, iako su mnogi u ici nevaljali, a mo da i

30

35 1153 b 14

15

10

20

25

1152b 26. ini se da je Speusipu dobro ili neutralno ili ne trpno stanje. Nu samo mjesto nije posve jasno, pa tako u Thomsona stoji da je dobro opreka i u itku i bolu, dok Rackham prevodi: kao to je ve a opreka jednakom i manjem tako je i u itak opreka neutralnom stanju uvstva kao i bola. Sm sm se pak trsio prenijeti doslovce Aristotelove rije i (o. p.). 3 Aristotel se tim stavkom bavi i u X knjizi ovog djela (II 5).
2

159

3 4

u o p e . I zbog toga svi misle da je bla en ivot u g o d a n , te u p l i u u g o d u u bla enstvo, i posve razlo no; n a i m e : n i j e d n a zaprije ena d j e l a t n o s t nije savr ena, a b l a e n s t v o je j e d n o od savr enstava. Zbog toga b l a e n u ovjeku t r e b a tjelesnih d o b a r a te o n i h izvanjskih i koja p r i p a d a j u sre i, k a k o ne bi t i m a bio zaprije en. Stoga o n i koji tvrde, k a k o je ovjek r a z a p e t na m u i l a ili o n a j to j e d o p a o g o l e m i h nevolja, zapravo bla en, a k o je d o b a r , h o t i c e ili n e h o t i c e govore besmislice. A zbog toga to s r e a j e s t p o t r e b n a , n e k i m a se ini k a k o je d o b r a sre a istovjetna s bla enstvom, to o n a nije, j e r i o n a u suvi ku postaje z a p r e k o m , i m o d a se vi e p r a v o i ne mo e zvati d o b r o m sre o m ; n a i m e : njezina s e granica o d r e u j e n a p r a m a bla enstvu. A to to za u i t k o m sve te i, i zvijeri i ljudi, z n a k je da je on n e k a k o o n o najbolje: Nijedna glasina posve ne p r o p a d a , k o j u m n o g i p u c i p r o n o s e . . .'

15

ovjeka nije onda ni ta ugodniji, ako takve nisu i njegove djelatnosti. Sto se pak ti e tjelesnih u itaka, neki ka u kako t r e b a uvelike izabirati jedne u itke, to jest one lijepe, ali ne i one tjelesne, kojima se bavi neo b u z d a n i k ; ti onda m o r a j u razvidjeti: za to su o p r e n i bolovi nevaljali. Jer o n o m u t o je zlo o p r e k a je dobro. Ili su nu ni u ici tako dobri k a k o je dobro i o n o t o nije zlo? Ili su tek donekle d o b r i ? Od onih s t a n j a i gibanja u kojih n e m a suvi ka onoga to je bolje, n e m a ni od u itka; a gdje ima, i m a i od u i t k a . Do im postoji suvi ak tjelesnih d o b a r a , i nevaljao je onaj ovjek koji se odaje t o m e suvi ku, a ne n u n i m u icima. Svi, n a i m e , u ivaju n e k a k o i u za injen i m j e l i m a i v i n i m a i s p o l n i m n a s l a d a m a , ali ne i k a k o t r e b a . A o p r e n o je s b o l o m . ovjek ne izbjegava njegov suvi ak, nego bol u cijelosti; jer suvi ku u itka nije o p r e k a bol, o s i m o n o m u tko se odaje t a k v o m suvi ku. N a i m e , ne t r e b a s a m o re i istinu nego t r e b a iznijeti i u z r o k la i, j e r to p r i d o n o s i osvjedo enju; p o t o se razlo no poka e zbog ega se togod koje nije istinito ini istinitim, posti e se da se vi e vjeruje s a m o j istini; t a k o te zbog toga valja razjasniti za to se tjelesni u ici i n e dostoj nijim izbora. Dakle, prvo zbog toga to suzbijaju bol; zbog suvi aka bola ljudi tra e suvi ak u i t k a i u o p e tjelesni u itak, k a o lijek bolu. Ti ljekoviti u ici bivaju sna ni, zbog ega im se ljudi i o d a j u : zbog toga to se ine s u p r o t n i m svojoj opreci. A zapravo, u itak se ne ini valjanim zbog dvojega, k a o to je ve r e e n o ; 1 j e r su j e d n i u ici djelatn o s t i nevaljale naravi (ili po r o e n j u , k a o u zvijeri, ili zbog navike, k a o u nevaljalih ljudi); drugi su ljekoviti po m a n j k a v o stanje; a bolje je ve posjedovati stanje 2 negoli ga t e k stjecati. Ti u ici n a s t a j u dok se p o s t a j e savr enim; stoga su va
1 2

20

10

15

25

20 15

Nu b u d u i ni j e d n a narav, ni j e d n o stanje, niti jest n i t i se ini n a j b o l j i m za sve, ne te e svi ni za i s t i m u i t k o m , pa ipak svi idu za u i t k o m . I m o d a i tete, ne k a o to sami misle ili k a k o bi rekli, ali ipak za i s t i m u i t k o m ; n a i m e : sve stvari po n a r a v i i m a j u n e t o b o a n s k e 2 Ali k a k o su tjelesni u ici privlastili sebi b a t i n s t v o toga imena, zbog toga to se n a j e e z a p a d a u njih i to svi s u d j e l u j u u njima, te zbog toga to su im j e d i n o oni poznati, ljudi misle da s a m o takvi i postoje. I s t o je t a k o b j e l o d a n o , a k o u itak ili djelatnost nije d o b r o , da o n d a bla en ovjek ne e u g o d n o ivjeti, j e r r a d i ega bi mu t r e b a o u itak, a k o nije d o b r o , nego bi m o g a o ivjeti i bolno? N a i m e : ni bol nije ni zlo ni d o b r o a k o to nije ni u itak; te z a t o bi se o n d a izbjegavao? I ivot valjana

30

25

35 1154 a

30

1154 b

Heziod, Poslovi i dani (763; doslovan prijevod). Aluzija na nastavak gornjeg navoda iz Hezioda, koji glasi: I sama je bo anstvo.
2

1152b 2633. Misli se na normalno, zdravo stanje.

161

160

11 NIKOMAHOVA ETIKA

ljani tek prema pripatku. Uz to, zbog njihove estine tjelesnim se u icima odaju oni koji ne mogu u ivati u druk ijima, te tako neki sami sebi izazivaju umjetne e i. Kad su takvi u ici ne kodljivi, nezazorni su; ako su kodljivi, onda je to nevaljalo. Jer doti nici i nemaju togod drugo u emu bi u ivali, a nijednostrano stanje mnogima je bolno zbog vlastite naravi. Jer ivi stvor se uvijek mu i, kao to svjedo e naravo slovci, govore i kako je i gledanje i slu anje bolno, samo to srao se mi na to ve naviknuli, kako ka u. Sli no, u mladosti su ljudi zbog rastenja u onom stanju u kojem i vinom opijeni, i mladost je slatka; do im u ljivcima je narav takva te im uvijek treba lijeka; i tijelo, nagrizano zbog mje avine, 1 stalno im je uzbu eno, pa su uvijek u estokoj udnji. A bol im izgoni u itak, ili onaj opre ni, ili pak i bilo koji, ako je sna an. I zbog toga postaju neobuzdani i nevaljali. U onim pak u icima koji su bez bolova u tima nema suvi ka; ti su od ugodnina koje su takve po naravi, a ne prema pripatku. Ugodninama prema pripatku nazivam one koje su ljekovite; jer izlje uje se djelovanjem onog dijela to je preostao zdrav, te se zbog toga izljeenje ini ugodnim; a ugodninama po naravi one koje tvore 2 djelatnost doti ne na ravi. Ali nije uvijek ugodna ista stvar, zbog toga to na a narav nije jednostavna, nego je u njoj prisutno i ne to drugo, ma koliko smo propad ljivi, tako te ako jedan dio togod u ini, onda je to drugoj naravi protiv naravi; a kad se oni izjedna e, samo se po injeno ne ini ni bolnim ni ugodnim. Jer kad bi komu narav bila jednostavna, uvijek bi mu ista inidba bila najugodnija. Zbog toga bog uvijek uiva u jednoj i jednostav noj ugodi; jer ne postoji samo djelatnost gibanja, nego i ona negibanja, i vi e ima u itka u mirovanju negoli u gibanju. Ali Mijena je slatka u

svemu, 1 p r e m a pjesniku , zbog nekakve zlo e; jer k a o to je zao ovjek koji se lako mijenja, takva je i n a r a v kojoj treba mijene , budu i da nije ni j e d n o s t a v n a ni estita. 5 9 Re eno je dakle i uzdr nosti i neuzdr nosti , te u itku i bolu , i to je svako pojedince, i k a k o su neke od tih stvari dobre a druge lo e. S a d p r e o s t a j e govoriti prijateljstvu.

30

10

15

20

25

Posrijedi su tjelesni, ivotni sokovi, kojih mje avina tvori odgovaraju u ud ili zna aj. 2 Ili koje poti u djelatnost datog stanja, kao to glazba poti e glazbenu narav ( , .). 162
n

Euripid, Orest (234), dosl. prijevod. 163

VIII.
Nakon tih stvari slijedilo bi raspravljati pri 1 jateljstvu. Jer ono je nekakva krepost ili sadr ava krepost, a uz to je najnu nije za ivot. Naime, nitko ne bi izabrao ivjeti bez prijatelja, pa ak kad bi imao i sva ostala dobra. I oni koji su bogati, i koji su na visoku polo aju i koji vladaju, tima ini se jo najvi e treba prijatelja; jer kakva je korist od takva blagostanja li ena dobro instva, koje se najvi e primjenjuje i najpohvalnije je prema prijateljima? Ili kako da se blagostanje za titi i u uva bez prijatelja? Jer to je ono vi e to je i nepostojanije. A u oskudici i ostalim nevoljama misli se kako su prijatelji jedino uto i te. Prijateljstvo poma e mladima, da ne pogrije e, i starima pru aju i im dvorbu i obavljaju i za njih posao koji sami zbog slabo e ne uzma u; do im onima u najve em cvatu poma e posti i lijepa djela; kad dva zajedno idu,2 uzmo niji su i u zamisli i na djelu. Ono je, ini se, po naravi ucijepljeno roditelju prema potomstvu i potomstvu prema roditelju, i ne samo meu ljudima nego i me u pticama i me u glavninom ivotinja; isto je tako i u istonarodnika prema svojima, a najvi e je me u ljudima, te otuda i hvalimo one koji su ovjekoljubni. ovjek mo e 1155 a 5

10

15

20

1 Gr . , uz to to zna i 'prijateljstvo', zna i i ljubav, naklonost, pa i strastvenu pohotu, iako naj e e zna i bilo koje ljubazno uvstvo izme u ljudi, od prijateljske ljubavi do poslovne naklonosti. 2 Homer, Ilijada (X, 224); prijevod T. Mareti .

165

vidjeti na putovanjima kako je svaki ovjek ovjeku i svoj i mio. ini se da prijateljstvo odrava dr ave, te se i zakonodavci vie trse oko njega negoli oko pravednosti; naime, ini se kako je slo nost ne to nalik na prijateljstvo, a ona je ono emu najvi e te e, dok izgone neslo nost, ko ja je najve i neprijatelj. Kad su ljudi prijatelji, ne treba im pravednosti; do im kad su pravedni, treba im prijateljstva. I od pravednih stvari ini se da je najvi e tako ono to je prijateljstvo. 1 I ne samo to je prijateljstvo nu no nego je i lijepo. Pohvaljujemo one koji vole svoje prija telje, i mno tvo prijateljstava smatra se ne im lijepim; uz to se misli kako su dobri ljudi i prijatelji istovjetni. Ima ne malo prijepora i oko prijateljstva. Jed ni prijateljstvo odre uju kao nekakvu sli nost, te su im sli ni prijatelji, pa otuda 'sli an sli nomu', 2 ' avka avki' i sli no; drugi pak, nasuprot, ka u kako su sli ni jedni drugima lon ari. 3 Neki opet tra e u tim stvarima dublje razloge iz same naravi, pa Euripid ka e Isu ena zemlja ljubi ki u, dok uzvi eno nebo puno ki e ljubi na zemlju pasti,4 dok Heraklitu to je opre no to je i pro bita no, od razlika nastaje najljep i sklad i sve nastaje borbom.' Drugi pak tvrde suprotno, poput Empedokla, kojemu slino tei sli nomu.'

25

Sad na stranu s naravnim razlozima tih prijepora (jer nisu ni primjereni sada njem istraivanju), nego razvidimo one koji su ljudski, te se ti u zna aja i uvstava, poput pitanja mo e li biti prijateljstva me u bilo kojima, ili pak nevaljali ljudi ne mogu biti prijatelji, i postoji li samo jedna vrsta prijateljstva ili ih je vie. Oni koji misle kako postoji jedna vrsta, jer dopu ta vie i manje, 1 pouzdali su se u nedostatan dokaz, budu i da i stvari razli ite vrste mogu imati vie i manje. Nu o tome se ve prije govorilo. 2 A mo da nam tima stvarima bude jasno spozna li se to je ono to se voli. Naime, ini se da se sve ne voli, nego samo ono to je dostojno voljeti, a to je ono to je ili dobro ili ugodno ili korisno; inilo bi se kako je korisno ono po emu postaje kakvo dobro ili ugoda, tako te bi dobro i ugodno bili dostojni voljenja kao svrhe. Vole li onda ljudi Dobro, ili ono to je njima dobro? To se pokatkada ne slae. A isto je i s onim to je ugodno. ini se kako svatko voli ono to je njemu dobro, te da je dobro uop e ono to je dostojno voljeti, i nekomu pojedinomu ono to je njemu samomu takvo; ali svatko ne voli ono to jest dobro njemu samomu, nego to mu se ini takvim. To, me utim, ne e biti nikakva razlika. I 'dostojno voljeti' bit e ono to se ini takvim. Iako postoji troje zbog ega ljudi vole, voljenje neivih bi a ne naziva se prijateljstvom, jer tu nema uzajamne naklonosti, niti pak elje za dobrom tomu drugom (bilo bi naime smije no eljeti dobro vinu; pa ako se i poeli, onda tek da se u uva, kako bi ga doti nik imao za se). Meutim, prijatelju, kau, treba eljeti dobro radi njega samoga. One koji tako ele dobro nazivaju dobrohotnima, ako im se isto ne uzvra a s druge strane, jer dobrohotnost biva prijateljstvo samo u uzajamnosti. Ili treba jo pridodati i da ne bu de skrivena. Naime, mnogi su dobrohotni i prema
1 2

10

15

30

II.

2 2 35 1155 b

20

25

5 3

Ili Misli se da oni koji su pravedni posjeduju prijateljstvo u svojem najvi em obliku (H. R.). 2 Podrijetlo izreke nije poznato, ali odgovara poznatoj 'Vrana vrani . . .' 3 Aluzija na Hezioda (Djela i dani), 25; to mjesto u doslovnu prijevodu glasi: I lon ar lon ara mrzi, i tesar se s tesarom spori. 4 Doslovan prijevod odlomka 898 iz nepoznata Euri pidovog djela. 5 Heraklit, Frag. 8 (Diels). 6 Empedoklo, Frag. 22.5 (Diels). 166

30

Naime: doputa razliite stupnjeve. Nije poznato na kojem mjestu. 167

onima koje nikad nisu vidjeli, ali pretpostavljaju kako su ti estiti ili korisni; a tkogod od tih mo e i uzvratiti doti no uvstvo. Ti se, dakle, ine dobrohotnim jedni prema drugima. Ali kako bi ih tkogod nazvao prijateljima kad skrivaju ono to ute jedni prema drugima? Stoga, prijatelji moraju biti uzajamno dobrohotni, eljeti dobro jedan drugomu, i to ne skriveno, a zbog jednoga od navedenih razloga. 1 III. A ti se opet me usobno razlikuju po vrsti. I kakva su voljenja takva su i prijateljstva. Postoje tri vrste prijateljstva, brojem jednaka onim stvarima koje su dostojne voljenja. Prema svakom pojedinom postoji neskrivena uzajamna naklonost, i oni koji se vole ele jedan drugomu dobro onako kako vole jedan drugoga. Tako oni koji se vole zbog koristi, ne vole drugoga radi njega samoga, nego zbog nekakva dobra to dobivaju jedno od drugoga. Isto je i u onih koji vole radi u itka; tako ljudi ne vole dosjetljivce zbog toga to ti jesu takvi, nego zbog toga to su im ugodni. I tako, oni koji vole zbog koristi ljube radi onoga to je njima samima dobro; oni koji to ine zbog u itka radi onoga to je njima samima ugodno, i ne jer je doti nik voljena osoba, nego ukoliko je koristan ili ugodan. Stoga su takva prijateljstva samo prema pripatku 2 , jer se voljena osoba ne voli zbog toga to jest kakva jest, nego jer pru a jednom dobro, drugi put u itak. Takva se prijateljstva lako razvrgavaju ako njihovi dionici ne ostanu isti; ako jedan od doti nih nije vie ugo dan ili koristan, drugi prestaje voljeti. Korist nije postojana, nego se mijenja prema prigodi. Prestane li razlog zbog kojega su bili prijatelji, raz vrgava se i prijateljstvo, koje je i opstojalo kao takvo samo radi doti nih stvari. Takvo prijateljstvo, ini se, najvi e se javlja me u starim ljudi ma (jer u toj dobi ljudi ne te e za ugodnim, nego za korisnim), a i me u onima to su u cvatu i
1 2

35 1156

5 5 3

10

mladi, ali idu za probitkom. Takvi i ne ive mnogo zajedno jedni s drugima, a pokatkad nisu ak ni ugodni jedni drugima; i ne treba im takva drugovanja, ukoliko nije na uzajamnu korist; i toliko su ugodni me usobno ukoliko pru aju nadu u kakvo dobro. Me u takva prijateljstva svr 1 stavaju ljudi i gostoljublje prema tu incima. A prijateljstvo mladih ljudi ini se da je poradi uitka. Budu i mladi ive prema uvstvu, ponajvi e te e za onim to im je ugodno i izravno prisutno. Nu kako im se dob mijenja, tako im i u ici postaju druk iji. Zbog toga brzo postaju prijatelji, ali i prestaju biti; zajedno s ugodom mijenja im se i prijateljstvo, a takva je ugoda brze mijene. Mladi su, uz to, zaljubljivi. Ve ina je njihove za ljubljenosti na osnovi uvstva a poradi u itka; zbog toga zavole i brzo prestanu voljeti, mijenjaju i se esto i u jednom jedinom danu. Ali oni ele zajedno provoditi dane i zajedno ivjeti; tako, naime, ostvaruju ono to im je prijateljstvo. Savr eno je, me utim, prijateljstvo dobrih i sli nih prema kreposti; jer ti sli no ele dobro jedan drugomu kao dobri, a i jesu dobri sami po sebi. Oni koji ele prijateljima dobro poradi njih samih ti su najvi e prijatelji. Dakle, tako ine zbog njih samih, a ne prema pripatku. Stoga prijateljstvo takvih traje sve dok bivaju dobri, jer je krepost postojana. A svaki je od njih dobar i uop e i prema prijatelju. Naime: dobri su i dobri uop e i korisni jedan drugomu. Isto su tako i ugodni; jer dobri su ugodni i uop e i jedan prema drugomu; naime: svakomu su na u itak i vla titi postupci i oni poput njih, a postupci dobrih su ili isti ili sli ni. Takvo je prijateljstvo postojano, kako je i posve razlo no. U njemu se sjedinjuju sva svojstva koja prijatelji trebaju imati. Jer svako je prijateljstvo zbog nekog dobra ili u itka, ili uop e ili prema onomu tko ga osje a, a po nekakvoj sli nosti. U tome su prijateljstvu

30

35 1156 b

5 4

6 15

10

20 7 25

15

20

1155b 19. To jest: zasnovana su na nebitnu razlogu (. .).

Koje je esto poivalo i na poslovnim me uodno ajima (. .).

169

168

prisutna sva spomenuta svojstva pripadna njima samima; isto tako sli no i ostala svojstva,1 i ono to je uop e dobro uop e je i ugodno, to su svojstva najvi e dostojna voljenja. Stoga je i voljenje i prijateljstvo me u takvima i najvi e i najbolje. 8 Takva su prijateljstva, dakako, rijetka, jer i takvih je ljudi malo. Takvo prijateljstvo treba i vremena i navade. Naime, prema poslovici, ljudi se ne mogu uzajamno upoznati prije nego pojedu zajedno onu stanovitu sol2; a ne mogu ni prihvatiti jedan drugoga niti postati prijatelji prije nego se uzajamno poka u dostojnim voljenja i po uzdanja. Oni koji brzimice pokazuju prema drugima prijateljske naklonosti, ele biti prijatelji, ali nisu, ako nisu i dostojni voljenja i ako tome ne znaju. elja za prijateljstvom nastaje brzo, ali ne i prijateljstvo. Dakle, takvo je prijateljstvo savr eno i prema vremenu i prema ostalome, i to se ti e svega, u njemu svatko dobiva od drugoga ili isto ili sli no kao to i daje, kako i treba biti me u prijatelji ma. Prijateljstvo poradi ugode donekle je nalik na ovo; jer i dobri su ugodni jedan drugomu. A isto je tako i ono poradi koristi; jer dobri su uzajamno i takvi. A i u takvim vezama prijateljstva najvie traju kad uzajamno dobivaju isto, kao to je u itak, i ne samo to nego i iz istog izvora, kao to je izme u dosjetljivaca, ali ne kako je i izme u osobe koja ljubi i one koja je ljubljena; jer ovi ne uivaju u istim stvarima, nego jedna u gledanju druge, a druga u panji koju iskazuje osoba koja ljubi. Tu kad jednom mine doba drai, mine pokatkad i prijateljstvo (jer jednomu od
1

25

njih vie nije ugodan prizor drugoga, dok se drugomu ne iskazuje pa nja); pa ipak mnogi ustra javaju, ako u zajedni kom dru enju zavole i zna aj jedno drugomu, budu i su sli na zna aja. Oni koji u svojim ljubavima ne razmjenjuju u itak nego korist manje su prijatelji i manje postojani. Oni koji su prijatelji poradi koristi razilaze se im nestane probitka, jer i nisu bili ljubitelji jedan drugoga, nego onoga to je probita no. Dakle, radi u itka i radi koristi mogu biti izmeu sebe prijatelji i nevaljali ljudi, te estiti s nevaljalima, kao i onaj tko nije ni jedno od toga s bilo kakvim osobama, dok je bjelodano kako zbog samih ljudi mogu prijateljevati samo dobri. Naime, loi ljudi ne u ivaju jedni u drugima, uko liko nije posrijedi kakav dobitak. I jedino je pri jateljstvo dobrih sigurno od klevete, jer nije lako povjerovati bilo ijoj rije i protiv onoga kojega je ovjek sam proku avao dugo vremena; me u tima je i uzajamno pouzdanje i ono taj mi ne bi nikad u inio ono to je nepravedno, te sve ostalo to pripada istinskome prijateljstvu. Do im u druk ijim prijateljstvima ni ta ne prije i da se dogode upravo te stvari. Nu budu i da ljudi nazivaju prijateljima ak i one koji su to poradi koristi, kao na primjer drave (jer do saveza me u dr avama dolazi ini se radi probitka) ili pak one to se ljube radi uitka, kao djeca: mo da i mi trebamo takve nazvati prijateljima, dodaju i kako je vie vrsta prijatelj . stva, a prvo je i poglavito ono dobrih kao dobrih, dok su prema sli nosti i ostala. Jer po ne emu dobrom i sli nom tome i drugi su prijatelji. Naime, ljubiteljima rasko i u itak je dobro. Ali takva se prijateljstva esto ne sjedinjuju, te isti ljudi ne postaju prijatelji poradi koristi i poradi u itka. esto se, naime, ne zdru uju stvari koje su prema pripatku. Po to se, dakle, prijateljstvo razdijelilo u te vrste, nevaljali e ljudi biti prijatelji radi u itka ili radi koristi, budu i u tome jedni nalik na dru
171

10

15

30 3

20

IV.

5 35 1157 a 4 5

25

30

To jest: takvi su prijatelji sli ni, te i sebice i dobri i ugodni, u sebi samima, pripatku (ili slu ajno). 2 Podrazumijeva se odre ena mjera, jest medimnos, to je mjera za ito, i uop e. (Vidi Eth. Eud. 1238a 2).
170

uop e i poa ne prema

koli ina, to sipke tvari

35 1157 b 6

ge, dok e to dobri biti poradi njih samih, kao dobri. Ovi su tako prijatelji naprosto, dok su oni prema pripatku i po sli nosti s ovima. V. I kao to se pri krepostima jedni nazivaju dob rima prema sposobnosti a drugi prema djelatnosti, tako i u prijateljstvu. Oni koji zajedno ive u ivaju jedno u drugom i ine dobra, dok oni koji spavaju ili su na razdvojenim mjestima ti ne provode, nego su nakani provoditi prijateljstvo. Jer mjesna razdvojenosti ne ukida prijateljstvo uop e, nego samo njegovu djelatnost (ili provedbu). Ako odsu e potraje dulje vremena, ini se da se i prijateljstvo zaboravlja. Otuda se i ka e: Mnoga je prijateljstva razvrgla duga utnja. 1 2 ini se kako ni oni postariji ni mrgodni ljudi nisu skloni prijateljstvu. Jer u njima je malo ugodnoga, a nitko ne mo e provoditi dane s onim tko zadaje bol, ili nije ugodan. Jer i sama narav ini se najvi e izbjegava ono to zadaje bol, i tei ugodi. Oni pako koji prihva aju jedno drugo, ali ne ive zajedno, ini se vie su dobrohotni negoli prijatelji. Jer ni ta tako ne pristaje prijateljima kao zajedni ko ivljenje (oni to su u oskudici ude za pomo i; ak i sretni ljudi ele zajedno provoditi dane i takvima jo najmanje dolikuje samotnost). Ali oni ne mogu zajedno bivati ako nisu uzajamno ugodni i ne u ivaju u istim stvarima, kao to je, ini se, u drugovanju. 2 Navod prema nepoznatu djelu. Samoj je izreci po smislu srodna ona poznata: 'Daleko od oka, daleko od srca' (o. p.). 2 Izvorno: (ili ); u po etku to bijahu (u Ateni) dru be ljudi iste dobi i dru tvovnog stale a. U V st. takve su dru be imale politi ki zna aj, a kao politi ki savez ili stranka bili su oligarhijskog smjera. Do im u Aristotelovo doba te su tek dru tveni klubovi, u kojima su lanovi bili povezani osobnim vezama, i zajedni ki su sudjelovali u imetku (prema H. R.). 172
1

10

Dakle, kako je ve esto re eno 1 , prijateljstvo je najvi e me u dobrima. Jer ono to je uop e dobro ili ugodno ini se dostojno voljenja i izbora, i svakomu ono to je njemu takvo. A dobar je dobro mu takav zbog toga oboga. Voljenje se ini kao uvstvo, dok je prijateljstvo sposobnost. Jer voljenje mo e ni ta manje biti i prema ne ivim stvarima, a uzajamna naklonost biva prema iz boru; izbor je opet ovisan od sposobnosti. elei dobra onima koje vole, a poradi njih samih, ne ine toga prema uvstvu, nego prema stanju. I vole i prijatelja ljudi vole ono to je dobro njima samima. Jer dobar ovjek, postav i prijateljem, postaje dobro svojem prijatelju. Dakle, sva ki pojedini voli ono to je dobro njemu samomu, te uzvra aju jednako i u elji i u ugodi. Jer ka e se 'prijateljstvo je jednakost', to se najvi e nalazi u prijateljstvu dobrih. Me u mrgodnicima i postarijim ljudima to se manje sklapa prijateljstvo to su zlovoljniji te manje u ivaju u drugovanju, jer se upravo ta svojstva ine glavnim odlikama prijateljske naklonosti i najvi e pridonose prijateljstvu. Zbog toga mladi ljudi brzimice postaju prijatelji, do im stari ne. Jer ljudi ne postaju prijatelji s oni ma u kojima ne u ivaju; pa sli no ne postaju brzimice prijateljima ni mrgodnici. Me utim, takvi jesu dobrohotni jedni prema drugima; oni ele dobra i poma u kad iskrsne potreba, ali te ko da su prijatelji zbog toga to niti zajedno provode dane, niti u ivaju jedan u drugom, to su ini se najvi e zna ajke prijateljske naklonosti. Ne mo e se u smislu savr ena prijateljstva biti prijateljem mnogima, kao to se istodobno ne mogu ni ljubiti mnogi (jer ljubav se ini 'vrhuncem' 2 i po naravi je uvstvo koje se osje a samo prema jednoj osobi), a jedva da je istoj osobi lako mnogima istodobno ugoditi, te isto tako i da njoj budu 1156b 7; 1157a 30. Izvorno (viak, suviak, pretjerivanje), vrhunsko stanje (o. p.).
2 1

30

35

15

VI.

1158 a

20

10

173

dobri. Mora se, naime, ste i iskustvo i zbli iti se navadom, to je tu veoma tegotno. Nu to se ti e koristi i u itka mnogima je mogu e ugoditi. Nai me, mnogi su takvi, i takve usluge uzimaju malo vremena. Od tih vrsta na prijateljstvo je vi e nalik ona koja je zbog u itka, kad obje strane dobivaju uzajamno isto i u ivaju jedna u drugoj ili u istim stvarima, kakva su prijateljstva mladih; jer u ti ma se vie susre e dare ljivost, dok je prijateljstvo zbog koristi svojstvo onih poslovna zna aja. I onima koji su veoma sretni, ne trebaju dodu e oni koji su korisni, ali trebaju oni koji su ugodni; naime: ti ele ivjeti zajedni ki s nekima, pa ono to je bolno mogu podnijeti na malo vremena, ali neprestance ne bi to nitko izdr ao, ne ak ni samo Dobro, ako bi mu bilo bolno. Zbog toga tra e prijatelje koji su ugodni. Samo to bi ti trebali biti i dobri, pa i njima samima; tada bi tek posjedovali zna ajke potrebne prijateljima. ini se da i ljudima koji imaju mo trebaju razli iti prijatelji; jedni su im korisni, drugi su im ugodni, a rijetko su im isti i jedno i drugo. Jer niti tra e one koji su ugodni prema kreposti, niti pak one to su korisni naprama lijepim stvarima, nego elei ugodu tra e dosjetljivce, te one koji su vi ni u initi to im nalo e, to su zna ajke ko je se rijetko nalaze u iste osobe. Ve je re eno kako je valjan ovjek istodobno i ugodan i koristan; 1 ali takav ne postaje prijatelj onomu tko ga nadma uje u mo i ukoliko ga doti nik ne nad ma uje i u kreposti; ako nije tako, onda nadma eni ne mo e stvari razmjerno izjedna iti. 2 Ali se takvi mo nici rijetko obi avaju na i. Dakle, spomenuta prijateljstva se sastoje u jed nakosti. Ti prijatelji dobivaju iste stvari jedan od drugog i uzajamno ele, ili pak razmjenjuju jednu
1 2

15

20

stvar za drugu, kao u itak za korist; a ve je re1 eno kako su ta prijateljstva i slabija i kratko trajnija. Ali ona se ine da jesu ili nisu prijatelj stva po sli nosti ili nesli nosti prema jednoj te istoj stvari. Po sli nosti s prijateljstvom prema kreposti, ine se prijateljstvima (jer jedno ima u itak, a drugo korist, kako je prisutno i u tome prijateljstvu); nu budu i je prvo sigurno od klevete i postojano, dok se ova druga brzo mijenjaju a razlikuju se i u mnogo emu drugome ne ine se prijateljstvima, naime: po nesli nosti s do ti nim prijateljstvom. VII. Ali postoji i druga vrsta prijateljstva, ono po premo i, kakvo je o evo prema sinu i uop e ono starijega prema mla emu, mu a prema eni te onoga tko vlada prema onomu kojim se vlada. A ta se prijateljstva i me usobno razlikuju. Jer nije isto u roditelja prema djeci i u vladatelja prema vladanima, niti pak ono u oca prema sinu i sina prema ocu, niti u mu a prema eni i ene prema mu u. Jer u svakome od tih druk ija je krepost i uloga, a druk iji su i razlozi zbog kojih vole; stoga su druk ija i voljenja i prijateljstva. Zbog toga ti niti dobivaju isto jedno od drugoga, niti to trebaju tra iti; i kada roditeljima djeca podjeljuju ono to treba onima koji ih rodi e, a roditelji (sinovima) to treba svojoj djeci, onda e prijateljstvo takvih biti i postojano i estito. Slino, u svim takvim prijateljstvima po premo i, i samo voljenje treba biti takvo, naime da onaj bo lji bude vie voljen nego to voli, a isto tako i onaj korisniji, te isto i u svakom ostalom slu aju; jer kad voljenje biva po zasluzi, onda dolazi nekako i do jednakosti, koja se dr i zna ajkom prijateljstva. Nu ini se kako 'ono to je jednako' nije isto u pravedninama i u prijateljstvu; jer u pravednina ma jednako je prvotno prema zasluzi, dok je dru gotno prema koli ini, do im u prijateljstvu prvot
1

10

25

15

30

20

35

25

1158 b 8

9 30

1156b 1315. Usp. 1158b 23.

1156a 1624, 175

174

"

no je prema koli ini, a drugotno prema zasluzi. To je bjelodano nastane li golem me utak 1 u kreposti, u poroku, ili obilju ili pak emu drugome; naime: tada vie ne bivaju prijatelji, niti to smatraju dostojnim. A to je jo najbjelodanije u bo gova; jer oni nas najvi e nadma uju u svima dobrima. Jasno je to i u kraljeva; jer ni njima se ne smatraju dostojni biti prijateljima oni to su mnogo neznatniji, kao ni posve bezvrijedni ljudi najboljima i najmudrijima. Dakle, u takvih ne postoji to na odredba, dokle su doti nioi prijatelji; jer i kad se mnogo toga oduzme, ostaje (prijateljstvo), do im kad je razmak prevelik, kao u slu aju boga, nema nikakva prijateljstva. Otuda se i pita: ele li doista prijatelji prijateljima najve a dobra, kao to je da budu bozima. Jer tad im vi e ne e biti prijatelji, te stoga ni dobra, budu i da su prijatelji dobra. Ako je valjano to se reklo, kako prijatelj prijatelju eli dobra radi njega samoga, doti nik bi morao ostati onakvim kakav jest. Dakle, njemu kao ovjeku eljet e najve a dobra. Samo mo da ne sva. Jer svatko eli najvi e dobra samomu sebi.2 ini se kako ve ina, zbog astohleplja, vie ele da budu voljeni negoli da sami vole. Stoga ve ina i voli laskavce; jer laskavac je prijatelj ni eg poloaja, ili se pretvara kako je takav i vi e voli negoli je voljen, a biti voljen ini se da je blizu onome 'biti a en', to je cilj kojemu ve ina te i. Samo to se ini kako ti ne izabiru ast radi nje same, nego prema pripatku. Jer ve ina ljudi uiva da bude a ena od onih to su na vlasti zbog nade (misle kako e od tih dobiti togod im ustreba, pa u toj asti u ivaju kao u znaku pogodnosti koja e uslijediti); do im oni koji ude za a u od estitih ljudi i onih koji (ih) znaju, te e potvrdi vlastitog mnijenja sebi samima. Ti u i-

35 1159 a 3

vaju u t o m e t o su d o b r i , pouzdavaju i se u p r o s u d b u o n i h koji govore n j i m a . U t o m e p a k t o su voljeni ljudi u ivaju r a d i toga samoga; stoga bi se to inilo boljim od o n o g a 'biti a en', te d a j e prijateljstvo d o s t o j n o izbora s a m o p o sebi. I ini se k a k o je o n o vi e u t o m e da se voli negoli da se b u d e voljen. Z n a k su toga m a j k e k o j e u ivaju u voljenju djece; n e k e daju svoju d j e c u da ih drugi odgajaju, te iako ih vole i znaju, ne t r a e da ih o n a vole za u z v r a t , a k o oboje nije mo gu e, nego im je ini se d o s t a t n o ako vide k a k o je djeci d o b r o , pa m a j k e vole djecu iako o n a iz n e z n a n j a ne u z v r a a j u o n o t o se m a j c i duguje. Dakle, b u d u i je prijateljstvo vi e u voljenju, te se pohvaljuju oni koji vole svoje prijatelje, ini se da je voljenje k r e p o s t prijatelja, t a k o da u koj i h o n o biva p r e m a zasluzi ti su p o s t o j a n i prijatelji i m e u t a k v i m a je t r a j n o prijateljstvo. T a k o i oni n e j e d n a k i najvi e bivaju prijatelji, j e r se m o g u izjedna iti. J e d n a k o s t i sli nost su prijateljstvo, a o s o b i t o sli nost o n i h koji su to p r e m a k r e p o s t i . K a k o s u p o s t o j a n i p o sebi, o s t a j u takvi i p r e m a d r u g i m a , pa niti t r e b a j u niti t r a e nevaljalih usluga, nego ih mo e se re i j o i spre avaju. J e r z n a a j k a je d o b r i h da niti s a m i grije e, niti to d o p u t a j u svojim prijateljima. Do im nevaljalci n e m a j u p o s t o j a n o s t i , te ak ne ostaju sli ni ni sebi s a m i m a . I p o s t a j u prijatelji na k r a t k o vrijeme, u ivaju i u u z a j a m n u nevaljal stvu. Prijateljstva iz k o r i s t i te iz u g o d e t r a j u du e; to jest: sve d o k j e d a n d r u g o m u p r u a j u u g o d e ili koristi. Prijateljstvo iz k o r i s t i ini se da najvi e biva i z m e u o p r e k a , k a o i z m e u s i r o m a h a i bogata a, n e u k a i u e n a ovjeka; j e r svatko te i ste i ono to mu m a n j k a , te za u z v r a t daje togod d r u g o . Tu bi tkogod m o g a o svrstati i onoga t k o ljubi i ljubljenu osobu, te lijepe i r u n e . Stoga se ljubavnici p o k a t k a d a ine smije ni, tra e i da b u d u voljeni o n a k o k a k o vole; ako s u j e d n a k o d o s t o j n i voljenja, zahtjev bi m o d a bio razlo an; ali ako n e m a j u n i t a takvo, o n d a je smije an. Sa m o , mo da j e d n u o p r e k u ne privla i d r u g a s a m a po sebi, nego p r e m a p r i p a t k u , dok je u d n j a za
12 NIKOMAHOVA ETIKA

25

30

10

35 1159 b

10

VIII.

15 6 20

10

15

1 Izvorno , razmak, rastoj, ili stanka (vremenski ili prostorno), o. p. 2 Posrijedi je nauk ljubavi prema sebi samome. Usp. 1168a 28.

20

176

177

onim to je sredina; jer to je ono to je dobro, kao to suhome nije te nja postati mokro, nego posti i sredinu, a isto je i s onim to je toplo te sa svime ostalim. Me utim, toga se mo omo kaniti, jer su te stvari tu e na em istra ivanju. Kako je u po etku re eno 1 , ini se da se prija teljstvo i ono to je pravedno ti u istih stvari i sre u me u istim osobama. Jer ini se u svakom zajedni tvu postoji ne to pravedno a i prijateljstvo; ili barem ljudi oslovljavaju kao prijatelje one s kojima zajedno plove ili suvojnike, te isto i one u ostalim zajedni tvima. I onoliko koliko se nalaze u doti nome zajedni tvu toliko im je i prijateljstvo, a isto tako i ono to je pravedno. Stoga je posve ispravna izreka Sve su stvari zajedni ke prijateljima, jer prijateljstvo je u zajedni tvu. Bra i i drugovima 2 sve su stvari zajedni ke, dok su ostalima ograni ene jednima vi e, drugima manje, kao to su i prijateljstva neka sna nija a neka slabija. Isto se tako razlikuju i pravednine. I nisu ti odno aji isti u roditelja pre ma djeci, niti me u bra om, a ni u drugova i sugra ana, te sli no i u ostalim prijateljstvima. Razlikuju se stoga i 'nepravednine' (ili nepravedni postupci) prema svakomu pojedincu od doti ni ka; naime: to su vei to se po injaju prema potpunijim prijateljima, kao to je strasnije ugrabiti novac sudrugu negoli sugra aninu, te ne pomo i bratu negoli tu incu, i udariti oca negoli bilo koga drugog. I naravno je to zajedno s prijateljstvom raste i ono to je pravedno, budu i da su s istim osobama i dose u isto. Sva su zajedni tva nalik na dijelove dr avnog zajedni tva. Tako ljudi putuju zajedno radi kakve koristi, da si pribave togod potrebno za i vot; a ini se kako je i dr avno zajedni tvo od po etka nastalo i dalje opstoji radi koristi; a tomu i zakonodavci te e te ka u da je pravedno
1 2

11

30

1160 a 35

ono to je na zajedni ku korist. Me utim, ostala zajedni tva te e koristi posebi no, kao brodari za bro enja radi zaslu be novaca ili ega sli nog, suvojnici radi onoga to dolazi od ratovanja, bio to novac, pobjeda ili zauze e grada, a sli no po1 2 stupaju i lanovi fila i dema , [ini se kako neka od zajedni tava nastaju radi u itka, kao ona rtvenih ophoda i dru tvenih gozbi; ona su, naime, radi rtvenih svetkovina i zajedni kog blagova nja. A sva su ona ini se unutar dr avne zajednice, jer ona ne te i trenuta noj koristi, nego onoj za oio ivot] 3 koji prinose rtve i prire uju zborove, iskazuju i tako ast bogovima, a pribavljaju i sebi odmor uz u itak. Jer drevne rtvene svetkovine i zborovi odr avani su ini se nakon unosa plodova, kao nekakve prvine. U to su doba ljudi imali najvi e vremena. Dakle, sva se zajedni tva ine dijelovima dr avnog zajedni tva; i takva e opisana prijateljstva odgovarati pojedinim zajedni tvima. Postoje tri vrste dr avnog poretka, te isto toliko zastrana, to jest njihovih izopa enosti. Dr avni poreci su kraljevstvo 4 , vladavina najboljih', i tre i koji se temelji na procjembi imetka 6 , a koji se ini prikladno nazvati 'imovinskom vladavinom' 7 , ali ga ve ina obi no naziva ustavnom vladavinom." Od tih je najbolje kraljevstvo, a najgora 'imovin Gr . (pleme, rod). U Heladi je pu anstvo bilo podijeljeno na fite. Njihov broj se mijenjao. U Sparti je bilo 3, a u Ateni 4, pa 10 i napokon 12. Pripadnik takvog plemena (file) zvao se filet (). 2 Gr . (puk, pu anstvo, pokrajina); ovdje je dem jedna od 174 atenske op ine ili upe, koje su bile dijelovi pojedinih fila. Pripadnik dema zvao se demot ('). 3 Bit e posrijedi umetak iz druge verzije teksta istom predmetu. 4 Gr . . 5 Gr . (aristokracija). 6 Gr . . 7 Gr . (timokracija). 8 Gr . . 12* 179
1

15

20

25

30 12

X.

35

10

1155a 2228. Vidi biljeku V, 3.

178

ska vladavina'. Zastrana kraljevstva je samosilni tvo', i jedno i drugo je jednovlada 2 , ali se uveliko razlikuju. Samosilnik 3 gleda samo na vlastitu korist, a kralj na korist svojih podanika. Jer kralj ne mo e biti ako nije samodostatan i ako ne nad ma uje ostale u svima dobrima. Takvu vie ni ta ne treba, pa stoga ne e gledati na vlastitu korist, nego na onu svojih podanika. Onaj tko nije takav, bio bi tek drijebom izabrani kralj'. A samo silni tvo je opreka tome, jer takav vladar tei za vlastitim dobrom. U slu aju samosilni tva jasnije 5 je kako je ono najgora zastrana . Najgore je ono to je opreka najboljem. Kraljevstvo mo e prije i u samosilni tvo, jer samosilni tvo je nevaljala jednovlada, i nevaljao kralj postaje samosilnik. Vladavina najboljih prelazi u vladavinu malobroj6 nih po opa ini onih koji vladaju, koji usuprot pravi nosti raspodjeljuju ono to pripada dr avi, sve ili ve inu dobara sebi, a polo aje na vlasti uvijek istim osobama, obziru i se pri tome najvi e na bogatstvo. Tako vladaju malobrojni i opaki mjesto onih to su naj estitiji. 'Imovinska vlada7 vina' prelazi u pu ku vladavinu , jer su one srodne. Naime, i 'imovinska vladavina' eli biti vlast mno tva, i tu su svi jednaki unutar procjembe imutka. A pu ka vladavina jo je najmanje nevaljala; u njoj tek malo zastranjuje sam oblik us tavnog poretka. Tako se dakle naj e e mijenjaju dr avni poreci; time se mijenjaju i najmanje i najlak e. Gr. ' (tiranija). 2 Gr. (monarhija). 3 Gr. (tiran). 4 Misli se na obiaj izbora arhonta u Ateni, koji je bio jednogodinji vladar sa stanovitim vjerskim dunostima, ali bez vlasti i povlastica. 5 Naime: gore je i od same 'imovinske vladavine' (timokracije) koja je inae najgora me u uobiajenim dravnim porecima (prema . .). 6 Gr. (oligarhija), sustav po kojem dravom vlada malo osoba ili obitelji, kao za vladavine tridesetorice u Ateni 404. pr. Kr. 7 Gr. (demokracija).
180
1

116(

10

15

"

20

Tima se mogu na i sli nosti pa i obrasci u ku anstvima. Zajedni tvo oca sa sinovima ima oblik kraljevstva, jer se on brine djeci; otuda i Homer Zeusa naziva ocem. Kraljevstvo eli biti o inska vlast. Ali me u Perzijancima vladavina oca je samosilni ka; tu se sinovima slu e kao robovima. A samosilni ka je i vlast gospodara nad robovima, jer se provodi u djelo samo ono to je na korist gospodaru. Vladavina oca ini se isprav nam, ali je ona u Perzijanaca pogrje na, jer me u razli itima i vladavine su razli ite. Zajedni tvo mu a i ene nalikuje na vladavinu najboljih. Mu vlada prema zasluzi, i to se ti e onoga u emu on treba vladati; one pak stvari koje eni pristaju te joj i prepu ta. Zagospodari li mu svime, od nos se izopa uje u vladavinu malobrojnih, jer ne ini to prema zasluzi, i ne kao onaj tko je bolji. Katkada opet vladaju ene, budu i su ba tinice. Ali vlast tu ne biva prema kreposti, nego zbog bogatstva i mo i, kao u vladavinama malobrojnih. Zajedni tvo bra e nalik je opet na 'imovinsku vladavinu'; oni su jednaki, osim to se razlikuju po ivotnoj dobi; stoga ako se mnogo razlikuju po ivotnoj dobi, njihovo prijateljstvo vie nije bratsko. Pu ka je vladavina najvi e u ku anstvima koja su bez gospodara (jer tu su svi u jednakosti) i u onima gdje je glava doma nemo nik, te svatko ima vlast. Prema svakom pojedinom od tih dr avnih po redaka pojavljuje se i prijateljstvo, onoliko koliko i ono to je pravedno. Ono izme u kralja i onih nad kojima kraljuje ovisi od premo i u dobro instvu. On ini dobro onima nad kojima kraljuje, ako se budu i dobar brine njima, da im bilo dobro, upravo kao pastir svojim ovcama. Otuda i Homer naziva Agamemnona 'pasti 1 rom puka'. Takvo je i o insko prijateljstvo, ali se razlikuje veli inom dobro instava; jer otac je
1

25

30

35

1161 a

XI.

13

15

Izvorno (Homer, Ilijada, II. 243). 181

3 4

(djeci) uzro nik opstanka, to se smatra najve im, te hranidbe i odgoja. Te se stvari pridaju i precima. Jer po naravi je da otac vlada sinovima, preci potomcima i kralj onima nad kojima kralj uje. Takva su prijateljstva po premo i, te se stoga roditeljima iskazuje ast. I ono to je pravedno u njima nije isto, nego je prema zasluzi; a tako je i s prijateljstvom. Prijateljstvo izme u mu a i ene isto je kao u vladavini najboljih. U skladu je s krepo u da boljemu pripadne vie dobra, i svakomu kako mu pristaje. A isto je i s onim to je pravedno. Prijateljstvo bra e nalikuje na ono izme u drugova. Isti su i jednake ivotne dobi, te su takvi ponajvi e istih uvstava i zna aja. Tomu je nalik i prijateljstvo u 'imovinskoj vladavini'. I tu gra ani ele biti jednaki i estiti; stoga se vlada naizmjenice, i u jednakosti; a takvo im je i prijateljstvo. Do im u zastranama, kao to je veoma malo onoga to je pravedno tako i prijateljstva, a jo najmanje u najgorem; naime: u samosilni tvu je ili malo ili nimalo prijateljstva. Ondje gdje nema ni ega zajedni kog izme u onoga koji vlada i onoga kojim se vlada nema ni prijateljstva, jer nema ni onoga to je pravedno; tako je izme u obrtnika i oru a, izme u du e i tijela, izme u gospodara i roba. Svima su tima od koristi oni koji se njima slue, ali nema ni prijateljstva ni onoga to je pravedno prema ne ivim stvarima; i nema toga ni prema konju ili volu, niti pak prema robu kao robu. Tu nema ni ega zajedni kog. Jer rob je ivo oru e, a oru e je neivi rob. Dakle, prema njemu kao robu nema prijateljstva, ali ima kao prema ovjeku. Jer ini se da postoji ono to je pravedno u svakom ovjeku naprama bilo komu tko moe sudjelovati u zakonu i sporazumu; a isto tako i prijateljstvo, onoliko koliko je doti nik ovjek. Dakle, dok su u samosilni tvima veoma rijetki i prijateljstvo i ono to je pravedno, u pu kim vladavinama susre u se najvi e, jer onima koji su jednaki mnoge su stvari zajedni ke.
182

XII.
20

Kao to je re eno , svako je prijateljstvo u za jedni tvu. Moglo bi se pri tom kao posebno izlu iti ono me u srodnicima i drugovima. Prijateljstva sugra ana, suplemenika te suputnika na kakvoj plovidbi vie su nalik na ona sklona zajedni tvu, jer se ine da su prema nekakvoj pogodbi. Me u njih se mo e svrstati i prijateljstvo pre ma tu incima. 2 Rodbinsko prijateljstvo ini se da je mnogovr sno, ali u cijelosti proizlazi iz o inskog prijateljstva; jer roditelji ljube svoju djecu kao dio sebe samih, a djeca roditelje kao one od kojih potje u. Me utim, roditelji bolje znaju svoje odvjetke negoli to djeca znaju da potje u od njih, i vie osje aju pripadnost svojem potomstvu negoli ono prema onomu tko ga je rodio; jer od ega togod potje e tomu i pripada, kao zub ili kosa svojemu vlasniku, ali sam izvor ne pripada tome, ili pak pripada manje. A isto je i prema du ini vremena; roditelji zavole svoju djecu im su ro ena, a dje ca roditelje tek po to pro e vremena, i ona ste knu rasudnost ili sjetilno opa anje. Zbog toga je jasno za to i majke vie vole djecu. Dakle, roditelji vole svoju djecu kao sebe same (jer su njihovi potomci, odijeljeni od njih, kao drugi oni sami), a djeca roditelje kao one od kojih su potekli; bra a vole jedni druge jer su istog podri jetla, te po istovjetnosti prema njemu i sami su uzajamno istovjetni. Otuda se ka e 'ista krv', 'isti korijen' i sli no. Oni su nekako isto u odijelje nim tijelima. Prijateljstvu uveliko pridonose zajedni ki odgoj i isto ivotno doba, 'vr njak tra i vr njaka', i ljudi istih obi aja postaju drugovi. Zbog toga je bratsko prijateljstvo nalik na dru garstvo. Ne aci i ostali srodnici pripadaju uza jamno po vezi s bra om; potje u, naime, od istog pretka. Oni su me usobno blii ili dalji po bliskosti ili udaljenosti od izvornog praroditelja.

14

15

25

20

30

25

3
35 11 61 b

30

35 1162 a

1159b 26
183

Prijateljstvo (ili ljubav) djece prema roditeljima i ljudi prema bogovima odnosi se kao prema ne em dobrom i premo nom; oni su im podarili najve a dobro instva; uzro nici su njihova op stanka i hranidbe, te odgoja od samog ro enja; u tome je prijateljstvu vie ugode i koristi negoli u onome s tu incima, budu i da im je i sam ivot vie zajedni ki. Prijateljstvo me u bra om poput je onoga me u drugovima, osobito ako su ti estiti, i uop e me u sli nicima, ukoliko su me usobno privr eniji i vole se ve od ro enja, i ukoliko su djeca istih roditelja, zajedno odrasla i sli no odgajana, sli nija i u samome zna aju. A i provjera prema vremenu u njih je i najpotpunija i naj vr a. Prijateljske naklonosti me u ostalim srodnicima susre u se u odgovaraju em razmjeru. Prijateljstvo izme u mu a i ene prisutno je ini se prema naravi; naime, po svojoj je naravi ovjek skloniji da bude udvoje jo vie negoli u dr avi 1 , kao to je sam dom prvotniji i nu niji od dr ave, a ra anje djece je zna ajka koja je ovjeku vi e zajedni ka sa ivotinjama. Ali u ostalih ivotinja zajedni tvo dose e samo dotle, dok ljudi ne ive zajedno samo radi ra anja djece, nego i radi ostalih ivotnih potrep tina. Jer uloge (zadae) im se ve od po etka dijele, i jedne pripadaju mu u a druge eni. Pripoma u, dakle, jedno drugomu i ula u u zajednicu svatko svoje sposobnosti. Zbog toga se, ini se, u tome prijateljstvu nalaze i korist i u itak. Ali ono se mo e temeljiti i na kre posti, ako su oboje estiti; svako od njih, naime, posjeduje krepost, i mogu u ivati u tome. Djeca su ini se ono to ih vee; zbog toga se lak e razvrgavaju veze bez djece; jer djeca su oboma zajedni ko dobro, a ono to je zajedni ko to i povezuje.

A pitanje kako valja ivjeti mu u sa enom, i uop e prijatelju s prijateljem, ini se kako nije ni ta drugo nego i tra iti to im je pravedno. Naime, ne ini se da je to isto prijatelju prema prijatelju, ili prema tu incu, prema drugu ili su u eniku. Kao to je u po etku re eno 1 , postoje tri vrste prijateljstva, i prema svakoj od njih jedni su pri jatelji u jednakosti a drugi po premo i (jer prijatelji mogu postajati jednako dobri ljudi te bolji ovjek s gorim, a sli no i oni koji su to zbog u itka ili koristi izjedna uju se ili razlikuju ve prema uzajamnu dobitku). Oni koji su jednaki moraju se prema toj jednakosti izjedna iti i u voljenju i u ostalome, dok nejednaki moraju svojim premo nicima uzvra ati kako je prema razmjeru. 2 U prijateljstvu koje je poradi koristi dolazi je dino ili naj e e do tu ba i prijekora, a i s razlogom. Jer oni koji su prijatelji zbog kreposti voljni su uzajamno initi dobro ( to je i zna ajka kreposti i prijateljstva), a me u onima to se u tome natje u nema ni tu ba ni prepiraka, nitko se naime ne srdi na onoga tko ga voli i ini mu dobro, nego ako je uljudan ovjek, on uzvra a ine i i sam dobro. A onaj tko prema uje, postiui ono emu te i, ne e se tu iti na svojeg pri jatelja. Jer svatko udi za onim to je dobro. I nema toga (tu ba i prijekora) mnogo ni u prijateljstvima radi u itka; jer oboje istodobno dobivaju ono za im ude, ako uivaju da su zajedno; i inilo bi se smije nim kad bi se tkogod tu io da mu drugi nije ugodan, jer on ne mora svakodnev no drugovati s doti nim. Ali prijateljstvo poradi koristi obiluje pritu bama. Kako se slue jedan drugim radi vlastitog probitka, treba im uvijek 1156a 7. To jest: dotinici moraju u naklonosti nadoknaditi svoj nedostatak u dobroti, korisnosti ili ugodnosti (prema . .).
2 1

30

10

XIII.

15 35 1162 b

15

20

10

25

15

1 Ta je vana izjava u izvorniku i saetija i rjeitija (. i\ .6), sa znaenjem da je nagon za parenjem openitiji od nagona za okupljanjem, koji ima svoj najvii izraz u dravi.

184

185

sve vi e i misle da i m a j u m a n j e nego im pripada, i p r i g o v a r a j u k a k o ne dobivaju o n o l i k o k o l i k o bi trebali, iako zaslu uju, pa oni koji ine d o b r o n e m o g u n a s m a g a t i toliko k o l i k o zahtijevaju o n i k o j i m a se to d o b r o ini. 5 Dakle, i s t o t a k o k a o t o je d v o s t r u k o ono k o j e je p r a v e d n o (jedno je n a i m e n e p i s a n o , a d r u g o je p r e m a zakonu) t a k o je i prijateljstvo p o r a d i k o r i s t i j e d n o u d o r e d n o , d r u g o z a k o n s k o . A do t u b a najvi e dolazi o n d a k a d s e o d n o a j n e razr j e u j e u i s t o m e p r i j a t e l j s t v u u k o j e m je i ugo voren. O n o koje je z a k o n s k o temelji se na o d r e e n i m uvjetima, k a o posve p o s l o v a n o d n o a j iz r u k e u ruku 1 , ili k a o o n a j slobodniji na r o k , p r e m a pogodbi to se ti e n a p l a t e 2 . J a s n o je da u t a k v o m slu aju s a m d u g nije p r i j e p o r a n , ali je prijateljski zbog s a m e o d g o d e u n a p l a t i . Zbog toga u n e k i m d r a v a m a i n e m a u t a k v i m slu ajevima p r a v o s u d n i h p a r b a , n e g o s e misli k a k o o n i koji su sklopili p o g o d b u p r e m a povjerenju mo r a j u s a m i snositi posljedice. M e u t i m , o d n o a j koji j e u d o r e d a n n e 'temelji s e n a o d r e e n i m uvjetima, nego se tu d a r u j e , ili ini togod d r u g o , k a o prijatelju; ali se za u z v r a t o e k u j e ili isto ili vi e, k a o da nije posrijedi d a r nego p o s u d b a . Pa a k o ovjeku n e b u d e isto p r i razrje enju sporaz u m a kao i p r i s k l a p a n j u , on e se tu iti. To se d o g a a zbog toga t o i a k o svi ljudi ili ve ina ele o n o t o j e lijepo, i z a b i r u o n o t o j e p r o b i t a n o . J e r Mjepo je initi d o b r o , ne r a d i uzvra aja; d o k je probitano primiti dobro za uzvrat. Stoga, a k o ' o v j e k m o e , t r e b a u z v r a t i t i o n o l i k o koliko je p r i m i o , i svojevoljno (jer ne t r e b a od ovjeka initi prijatelja p r o t i v njegove volje; treba se ponijeti tako k a o da s m o u p o e t k u pogrije ili i p r i m i l i d o b r o i n s t v o od o n o g a od koga ne t r e b a j e r nije bilo od prijatelja, ni od o n o g a tko to ini radi s a m o g ina i t r e b a to razrije

20

siti k a o d a p o s r i j e d i b i j a e d o b r o i n s t v o p o d o d r e e n i m u v j e t i m a ) . I ovjek bi p r i s t a o da uzv r a t i u injeno, a k o b i m o g a o , j e r o d o n o g a t k o n e b i m o g a o , n i s a m d a r i v a t e l j t o n e b i o e k i v a o . Stoga, a k o j e m o g u e , d o b r o i n s t v o t r e b a u z v r a t i t i . Ali u p o e t k u valja razvidjeti t k o n a m ini d o b r o i p o d k o j i m u v j e t o m , k a k o b i s m o to p r i h v a t i l i ili ne. 20 Postoje r a s p r e o k o toga t r e b a li u s l u g u o d m j e ravati p r e m a korisnosti o n o m u tko je prima, pa p r e m a tame i u z v r a a t i , ili p a k p r e m a dobro instvu davatelja. J e r p r i m a t e l j i o b i a v a j u re i k a k o o n o to p r i m i e o d d o b r o i n i t e l j a .tima j e bilo togod n e z n a t n o a .mogli su to dobiti i od k o g a drugog, u m a n j u j u i t a k o u s l u g u ; davatelji, n a p r o tiv, govore k a k o su dali najvi e to su i m a l i i t o se nije moglo dobiti od d r u g i h te da je to u i n j e n o u pogibelji ili sli noj n u n o s t i . Ako je dakle posrijedi p r i j a t e l j s t v o r a d i k o r i s t i , o n d a j e vjerojatno mjerilo d o b i t a k p r i m a t e l j a . O n j e taj k o j e m u t r e b a usluga, d o k m u drugi p o m a e o ekuju i z a u z v r a t isto; dakle, p o m o j e bila u p r a v o tolika koliko je d o t i n i k dobio, i on m o r a v r a t i t i o n o l i k o koliko je p r i m i o , ili a k i vi e, to je j o ljep e. U p r i j a t e l j s t v i m a u t e m e l j e n i m na k r e p o s t i n e m a tu ba; t u j e m j e r i l o s a m i z b o r (ili n a k a n a ) davatelja; j e r u i z b o r u je poglavita z n a a j k a i k r e p o s t i i s a m o g zna aja. Razmirice nastaju i u o n i m prijateljstvima koja se temelje na p r e m o i ; tu s v a t k o o e k u j e da do bije vi e nego drugi, i k a d se to dogodi, razvrgava se prijateljstvo. N a i m e , o n a j bolji misli k a k o treb a dobiti vi e, j e r d o b r o m u ovjeku t r e b a p r i d a t i vi e, a isto t a k o i o n a j t k o je korisniji. Oni k a u d a o n a j t k o j e n e k o r i s t a n n e t r e b a i m a t i isto, j e r to o n d a p o s t a j e j a v n a usluga 1 , a ne prijateljstvo, a k o o n o to se dobije od prijateljstva nije p r e m a vrijednosti o n o g a to je ulo eno. Ti m i s l e k a k o 10

25

11 30

15

20

35 XIV. 1163 a

16 25

30

1 2

Misli se na izravno pla anje: plati pa nosi. Naime: quid pro quo (prema D. R.).

Gr . , naime slu ba na korist zajednice (op ine, grada, dr ave). 187

186

u prijateljstvu treba biti kao i u poslovnom zajedni tvu, da oni koji vie ula u vi e i dobivaju. Me utim, opre na je nazora onaj kojemu treba ili tko je u slabijem polo aju: kako je odlika dobra ovjeka da poma e onima koji su potrebiti. Kau, koja je korist biti prijateljem estitu ili mo nu ovjeku, ako se od toga ne mo e ni ta dobiti? ini se da je svaki od tih zahtjeva ispra van, te da svatko od prijateljstva treba dobiti vie negoli drugi, ali ne vi e od istog, nego onaj tko je premo an vie asti, a onaj tko je potrebit vie koristi. Jer ast je nagrada kreposti i dobro instva, dok je dobitak pomo u oskudnosti. A ini se da je tako i u dr avnim stvarima (ili u javnom ivotu). Ne asti se onaj tko ne pru a nikakvo dobro zajednici. Jer ono to je zajedni ko daje se onomu tko je dobro initelj toga zajedni tva, a ast je ono to je zajedni ko, ovjek ne mo e istodobno od zajednice stjecati bogatstvo i biti a en. Jer nitko ne pristaje na ono to je 1 manje u svima stvarima . Zbog toga ovjeku koji gubi na bogatstvu podjeljuju po asti, dok pod mitljivcu daju novce. Jer nagrada prema zasluzi izjedna uje i odr ava prijateljstvo, kako je re eno. 2 A tako se trebaju dru iti i oni nejednaki; i onaj kojemu je u injeno dobro bilo u novcu ili u kreposti mora uzvratiti a u, uzvra aju i onako kako je mogu e. Jer prijateljstvo zahtijeva ono to se mo e, a ne ono to je posve prema zasluzi; jer to se u svemu i ne mo e u initi, kao u slu aju asti koja se iskazuje bogovima ili roditeljima, jer njima nitko nikad ne bi mogao uzvratiti kako je prema zasluzi, ali onaj koji ih tuje najbolje to mo e smatra se estitim ovjekom. Zbog toga ini se sin se ne mo e odre i oca, ali se mo e otac odre i sina; onaj tko je du nik tre

35 1163 b

ba otplatiti dug, ali to god sin u inio, ne e primjereno uzvratiti ono to je primio, tako te ocu uvijek duguje. Me utim, vjerovnici posjeduju mo da oproste dug; a mo e to i otac. Istodobno ini se nitko ne bi odbacio svojeg sina, ako ovaj ne bi pretjerao u opa ini. Jer, uz naravno prijateljstvo me u njima ljudski je ne odbijati pomo od sina. Ako je pak sin nevaljao, izbjegavat e ili se ne e truditi da pomogne ocu, jer ve ina eli primati dobro instva, ali izbjegavaju da ih ine, kao ne to neprobita no. tim stvarima nek je toliko dosta.

25

10

15

20

To jest: drava nee jo podijeliti i poasti onomu tko se njome novano okoristio (prema . .).
2

1162a 344; 1158b 27.

188

IX.
U svima nesli nim 1 prijateljstvima razmjer je ono to izjedna uje i uva prijateljstvo, kao to je re eno 2 ; tako u odno ajima me u gra anima: postolar za cipele dobiva uzvrat prema vrijedno sti, a isto tako i tkalac i ostali. U tim je sluaje vima dakle izna eno zajedni ko mjerilo u obliku novca, i prema njemu se sve odnosi i njime mjeri. U ljubavni kom prijateljstvu ljubavnik se katkad ali kako prekomjerno voli ali mu se isto ne uzvra a iako je to mo da zbog toga to se u njem vie nema to voljeti , dok se ljubljena osoba ali kako onaj tko prije obe ava e sve sad ni ta ne ispunjava. Takve se stvari doga aju kad ljubavnik voli ljubljenu osobu poradi u itka, ona opet ljubavnika poradi koristi, a sad toga vie nema ni u jednome od njih. I budu i se prijateljstvo temeljilo na tim stvarima, ono se prekida im vie nema onoga zbog ega su zavoljeli. Oni, naime, i nisu ljubili jedno drugo, nego stanovita svojstva, koja nisu postojana; zbog toga su nepostojana i takva prijateljstva. Me utim, prijateljstvo koje se temelji na zna aju, budu i je samo po sebi, ono traje, kao to je i re eno. 3 Razlike nastaju kad je ono to dobivaju druk ije i nije

35 1164 a

10

1 Ili 'inorodnim', to jest prijateljstvima izme u razli itih ljudi, od kojih je jedna osoba ugodna, a druga korisna, pa su i dobra koja ine jedno drugomu razli ita. 2 1133a 5. 3 1156 912.

191

ono za im ude, jer isto je kao da se ni ta nije dobilo ako se ne postigne ono za im se te i. To je poput one ovjeku to je obe ao nagradu aitara u, to ve u to bude bolje svirkom ugodio; a kad je svira u zoru zatra io obe ano, ovjek mu je odgovorio da mu je za u itak uzvratio u itkom 1 . Ako je, dakle, svaki to i htio, tako bi bilo dostatno. Nu ako jedan htjede zabavu a drugi dobit, te jedan svoje postigne a drugi ne, onda ishod prema zajedni tvu ne bi bio lijep; jer ovjek se trsi posti i ono ega je potrebit, i radi toga daje ono to ima. Ali tko je vlastan odrediti vrijednost (usluge), primatelj ili davatelj? ini se kako to davatelj prepu ta ovomu drugomu. 2 Tako je, ka u, postupao i Protagora 3 : po to bi koga pou io emu, pozvao bi u enika nek sam procijeni nau eno, te bi to primao kao nagradu. Nu u takvim zgodama nekima vie godi na elo nek je pla a prema mu u. 4 Oni opet koji unaprijed uzimaju novac, a zatim ne u ine ni ta od onoga to reko e, zbog svojih pretjeranih obe anja, posve pravi no izazivaju tu be protiv sebe; jer ne ispuni e to ugovori e. Sofisti su vjerojatno pri siljeni u initi tako 5 , jer im nitko ne bi dao novac za ono to znaju. Takvi, dakle, po to ne ispune ono za to su primili pla u, posve naravno izazivaju optu be. Ondje pak gdje nema nikakva spo razumka usluzi, oni koji daju poradi samih prijatelja ti su kako je re eno besprijekorni Naime: citara je imao uitak to je oekivao veliku nagradu, to bijae dostatna plaa za uitak koji je bio pruio. Ta se zgoda priala Dioniziju I iz Sirakuze (Plutarh, De Alex, fortuna, II, 1); prema . . 2 Misli se na sluaj u kojem ne postoji tona prethodna pogodba. 3 Protagora (iz V st. pr. n. e.), glasovit sofist; prema predaji, i prvi koji je naplaivao svoje uiteljske usluge. 4 Prema Heziodu (Poslovi i dani, 370); cijeli stih, prema prijevodu A Bazale, glasi: Prijanu ponudi plau da mu dostatna bude. 5 To jest: uzimati novac unaprijed.
192
1

15

(jer takvo je prijateljstvo utemeljeno na krepo sti) i uzvra aj valja u initi prema izboru 1 (jer on je zna ajka i prijatelja i kreposti). A tako je ini se primjereno i za one to se udru i e radi pouke 2 u 'mudroslovlju' , budu i da se vrijednost tomu ne mjeri novcem, a ne uzvra a se ni istovrijednom a u, nego je mo da dostatno da se kao i prema bozima i roditeljima u ini ono to se mo e. 8 Ali ako davanje nije takvo, nego se o ekivala naknadba, onda je bez ikakve dvojbe najbolje da povra aj bude onakav kakav se ini pravi nim objema stranama. Nu ako do toga ne do e, inilo bi se ne samo nu no nego i pravedno da primatelj odredi vrijednost. Jer ako davatelj primi za uzvrat onoliko koliko je koristi primatelj dobio, ili koliko bi ovaj dao za u itak, primit e od njega koliko mu i pripada. To je bjelodano pri prodaji sajamske robe; te gdjegdje postoje zakoni koji prije e sudbene postupke pri prekr aju voljnih ugovora, zbog toga to s onim ovjekom kojemu se povjerovalo valja samu pogodbu razrije iti onako kako je i zapo eta; jer se misli kako je pravednije da vrijednost odredi onaj kojemu se povjerovalo negoli tko je povjerovao. Naime, ve inu stvari ne procjenjuju jednako oni koji ih imaju i oni koji ih ele uzeti; jer svima se one stvari koje posjeduju i koje daruju ine veoma vrijednim; pa ipak uzvra aj se vr i prema onoj vrijednosti koju odre uju primatelji. Samo je nedvojbeno i to da primatelj ne smije odre ivati vrijednosti kako mu se ini po to ve posjeduje doti nu stvar, nego kako je cijenio prije nego ju je dobio. A te ko a se javlja i u ovim slu ajevima: treba li u svemu pretpostaviti svojeg oca i poslu ati ga, ili se pak u bolesti povjeriti lije niku; te kad Gr. inae znai izbor, ali ovdje i nakana, namisao, namjera, namjena (lat. intentio); o. p. 2 Tu se pretpostavlja blaga autorova poruga.
13 NIKOMAHOVA ETIKA
1

35 1164 b

20 25

10

9 30

15

20

193

t r e b a p r u a j em ruke izglasati glavnog zapovjednika, da li glasati za onoga s boji nim iskustvom? I s t o tako, treba li prije pomo i prijatelju ili kakvom izvrsniku, ili pak uzvratiti uslugu dobro initelju ili darivati svojeg druga; ako se ne mo e oboje? 2 3 Nije, d a k l e , lako sva ta pitanja to no razlu iti, j e r me u n j i m a su mnoge i svakojake razlike i po veli ini i po malenkosti i po ljepoti i po nu no sti. J e d n o i p a k nije nejasno, kako se sve ne smije dati j e d n o j te istoj osobi, i da ponajvi e treba prije u z v r a t i t i dobro instva negoli ugoditi prijateljima, a isto tako i vratiti ono to se duguje negoli dati drugu. Pa ipak mo da ni to nije uvijek tako, kao u slu aju otkupljenika od razbojnika: treba li t a j za uzvrat izbaviti otkupninom samog izbavitelja, pa tko god on bio, ili mu ak i neza robljenu povratiti novac, ili pak otkupiti vlasti tog oca, je r bi se mislilo kako mora izbaviti oca ak i prije sebe samoga. Dakle, kao to je re eno 1 , uop e dug treba vratiti; ako pak bilo po ljepoti 2 bilo po nu nosti prete e samo darivanje, njemu se walja prikloniti. Pokatkada pak nije ni pravo u z v r a a t i prije u injeno dobro instvo, kad je jedan u i n i o dobro instvo znav i kako je drugi valjan, doki drugi ima uzvratiti onomu koga smat r a nevaljalim. Zbog toga ovjek katkad ne treba posu ivati onome tko mu je posudio, jer jedan je posudio estitu ovjeku, o ekuju i uzvra aj, dok se d r u g i ne nada uzvra aju od onoga tko je nevaljao. S~toga, ako je po istini tako, onda tra ba nije p o t e n a ; ako i nije tako, ali doti nik misli da jest, ne bi se inilo besmislenim to tako i ini. Kao s t o se, dakle, esto reklo 3 rasprave uvstvima i inidbama imaju isto toliko odre enosti k o l i k o i stvari kojima se bave.

25 7

30

35 1165 a

5 10

Stoga nije n e j a s n o k a k o svima n e t r e b a uzvra a t i isto, i ne t r e b a sve d a v a t i ni ocu, k a o ni sve Z e u s u rtvovati; i b u d u i su razli iti zahtjevi prema roditeljima, b r a i , d r u g o v i m a i d o b r o i n i t e ljima, s v a k o m u p o j e d i n c e valja u initi o n a k v u u s l u g u kakva je svojstvena i p r i k l a d n a . A ini se da ljudi t a k o i ine. Na s v a d b e pozivaju s r o d n i k e , j e r t i m a je zajedni ki r o d i ini vezani s n j i m ; a iz istog razloga misle k a k o i na p o g r e b i m a srod nici m o r a j u biti p r i s u t n i p r i j e svih ostalih. I t o s e ti e h r a n e s m a t r a l o b i s e d a r o d i t e l j i m a t r e b a najvi e p o m o i , j e r im se to duguje, i ljep e je u t o m e p o m o i u z r o n i c i m a na eg o p s t a n k a negoli sebi s a m i m a . R o d i t e l j i m a p r i p a d a i ast, k a o i bozima, ali ne s v a k o v r s n a ; j e r ne duguje se i s t a a s t ni ocu ni majci, k a o ni m u d r a c u i g l a v n o m zapovjedniku, nego k a k o je p r i m j e r e n o o c u i ka ko je p r i m j e r e n o majci. I s v a k o m u se s t a r i j e m duguje ast p r e m a ivotnoj dobi, u s t a j a n j e m p r e d n j i m a i p r e p u t a n j e m m j e s t a za s t o l o m te sli n i m , dok se d r u g o v i m a i b r a i d o p u t a s l o b o d a u govoru i sve im je zajedni ko. A i s r o d n i c i m a i s u p l e m e n i c i m a i s u g r a a n i m a te svima o s t a l i m a , t r e b a uvijek p o k u a v a t i d a s e pridijeli o n o to j e p r i p a d n o , i u s p o r e d i t i svojstva p o j e d i n i m a p r e m a s r o d s t v e n o s t i , k r e p o s t i ili korisnosti. T a k v a je usporedba, naravno, laka m e u istorodnima, a tegotnija m e u razli itima. Ali zbog toga se ne smije o d u s t a t i , nego valja razlu ivati k a k o se najbolje mo e. Postoji n e d o u m i c a i o k o toga t r e b a li ili ne t r e b a razvrgavati prijateljstva s o n i m a koji ne o s t a j u isti. Ili pak, to se ti e o n i h koji su pri jateljevali p o r a d i k o r i s t i ili u itka, n e m a n i t a n e o b i n o u r a s k i d u prijateljstva k a d vi e n e m a j u d o t i n i h svojstava; j e r ljudi su bili prijatelji t i h svojstava, te k a d o n a n e s t a n u , posve je r a z l o n o ne voljeti vi e. Ali t k o g o d bi se m o g a o p o t u i t i a k o ga je onaj drugi ljubio p o r a d i koristi ili u itka p r e t v a r a j u i se p r i t o m e k a k o to ini r a d i njegova zna aja. N a i m e , k a o to u p o e t k u r e k o s m o , 1
1

15

20

25

30

35 3 1165

10

III.

1164b 311165a 2. Podrazumijeva se udoredna ljepota, ono to nala e u d o r e e (o. p.). 5 1094b 1127, 1098a 2629, 1103b 341104a 5.
2

194

1162b 2325. 195

13*

ve ina razmirica me u prijateljima nastaje kad im prijateljstvo nije onakvo kakvo misle da jest. Stoga, kad se tkogod prevari i pretpostavi kako je voljen zbog svojeg zna aja, iako druga osoba ne ini ni ta takvo, taj mora optu ivati sebe samoga; ali kad je obmanut licemjerjem drugoga, pravedno je da tu i obmanitelja, i to vi e negoli krivotvoritelje novca, kako je posrijedi opa ina prema ne emu vrednijem. Ako pak tkogod primi nekoga kao dobrog, ali taj postane nevaljao i poka e se takvim, treba li ga ipak voljeti? Ili je to nemogu e, jer sve nije dostojno voljenja, nego samo ono to je dobro? Jer ono to je zlo niti je dostojno voljenja, niti se smije voljeti. Ne treba biti ljubitelj zla, niti se jedna iti s nevaljalim; a ve je re eno 1 , kako je sli an sli nomu prijatelj. Mora li se, stoga, odmah raskinuti? Ili pak ne sa svima, nego samo s onima koji su neizljeivi u svojoj opa ini? Ako se mogu popraviti, vi e treba pomo i njihovu zna aju negoli imetku, utoliko to je tako bolje i primjerenije prijateljstvu. Onaj pak tko razvrgne takvu vezu ne bi u inio ni ta neobi no; jer on nije bio prijatelj takvom ovjeku; budu i se taj izmijenio, a on ga ne mo e izbaviti, zbog toga ga i napu ta. Ako opet jedan ostaje kakav jest, dok drugi postaje estitiji i uveliko ga nadma uje krepo u, treba li ovaj onoga i dalje smatrati prijateljem? Ili to ipak ne mo e? To je jo najjasnije ondje gdje je velika razdaljina, kao u dje a kim prijateljstvima; ako jedan ostane umom dje ak, dok drugi u tome postane veoma mo an mu , kako bi mogli biti prijatelji, kad niti odobravaju iste stvari, niti pak u ivaju u istim stvarima, niti ih boli zbog istih stvari? Oni vi e ne e ni osje ati isto jedan za drugoga, a bez toga ne mogu biti prijatelji, i jer ne mogu ivjeti zajedno. Ali tome se ve govorilo 2 .
1 2

10

Treba li se onda odnositi prema njemu ni ta druk ije nego kao da mu nikad i ne bija e prijateljem? Ili pak treba zadr ati uspomenu na prija nje dru enje, i kao to mislimo kako vie treba uga ati prijateljima negoli tu incima, tako i svojim negda njim prijateljima treba pridati togod zbog prija njeg prijateljstva, onda kad do razvrgnu a nije do lo zbog pretjeranosti u opa ini. Prijateljske naklonosti prema bli njima, te zna ajke kojima se odre uju prijateljstva, ini se da su proiza le iz ovjekovih uvstava prema sebi samomu. Ljudi postavljaju da je prijatelj onaj koji eli i ini ono to je dobro, ili to je prividno dobro, a poradi drugoga ili tko svojem prijatelju eli da opstoji i ivi radi njega samoga, kao to se majke odnose prema svojoj djeci, i prijatelji koji su u zavadi.1 Drugi ga pak odre uju kao onoga koji provodi vrijeme zajedno s drugim i izabire iste stvari, ili zajedno s prijateljem boluje i raduje se, to se tako er najvi e doga a s majkama. Nekima od tih zna ajki odre uje se i prijateljstvo. A svaka pojedina od njih prisutna je i u odno aju estita ovjeka prema sebi samomu (a i ostalih, ukoliko misle da su takvi; ini se, kao to je re eno 2 , da su u svima stvari ma mjerilo krepost i valjan ovjek). Jer takav je istomislen prema samomu sebi i udi za istim stvarima cijelom svojom du om; i stoga eli sebi dobra, i ona to su prividno takva, pa tako i djeluje (jer zna ajka je dobra ovjeka da se trsi oko dobra) i poradi sebe samog (a radi umnoga dijela sebe, koji se ini zbiljskim pojedincem). On, uz to, eli ivjeti i o uvati sebe, a najvi e onaj dio kojim misli. Jer valjanu ovjeku opstanak je dobro, i svatko sebi eli dobra, i nitko ne bi izabrao da bude netko drugi, ak i ako stekne sve na To jest: oni se zbog nekih razmirica trenutno ne sastaju, ali jo osjeaju uzajamnu naklonost (prema H. R.).
2

35

IV. 15

1166 a 4

20 2

10

3 25

15

4 30

20

1156b 1921. 1157b 1724, 1158b 3335.

1113a 2333.

196

197

svijetu postav i taj drugi (jer i sad Bog posjeduje Dobro)', nego samo kao on sam, pa kakav god bio. I inilo bi se da je um sam pojedinac ili vie od svega ostalog. Takav eli provoditi vrijeme sam sa sobom, jer ini to s u itkom; naime: uspomene na u injeno njemu su mile, dok su mu nade za budu nost dobre, pa stoga i ugodne. Njegov razum obiluje mi ljevinama. 2 On uti bol i radost najvi e sa sobom samim, jer njemu je uvijek isto ili bolno ili ugodno, a ne as ovo as ono. On se, takore i, nema zbog ega kajati. Budu i su dakle u estitu ovjeku prisutna sva ta pojedina uvstva prema sebi samomu, i on se prema prijatelju odnosi kao prema sebi (jer prijatelj je njegovo drugo 'ja'), ini se da je i prijateljstvo jedno od njih, te da su prijatelji oni u kojima su ona prisutna. Pitanje postoji li prija teljstvo prema sebi samomu ili pak ne postoji, nek je za sad po strani. inilo bi se da postoji prijateljstvo ukoliko je doti nik dvoje ili njih vi e, a prema onome to je re eno, i zbog toga to krajnje prijateljstvo nalikuje na ljubav prema se bi samomu. ini se dakle kako spomenute zna ajke pripadaju i ve ini ljudi, iako su nevaljali. Ho e li stoga oni, ako su zadovoljni sami sobom i misle kako su estiti, biti i dionici doti nih svojstava? Jer ona ne pripadaju nikomu od onih to su po sve nevaljali i bezbo ni, ak ne ni prividno. A jedva i onima koji su lo i. Ti su, naime, u sukobu sami sa sobom, jer ude za jednim stvarima a ho e druge, kao i oni neuzdr ani. Mjesto stvari Smisao je: samo Bog posjeduje najvie dobro; stoga, eljeti sveukupno dobro, uz izmjenu osobnosti, znailo bi da ovjek eli biti Bog to nije ni ta razboritije od elje da ovjekov prijatelj bude Bog (1159a 5), prema . . 2 Izvorno d , (miljevine) to znai i misaona istraivanja i znanstveni uvidi i predmeti kontemplacije, a na temelju spekulativne moi due (o. p.).
198
1

25 9

30 10

35 1166 b

koje sami smatraju dobrima izabiru one koje su ugodne ali kodljive; drugi pak, zbog straljivo sti i lijenosti, odustaju od provedbe onih stvari koje sami dr e za najbolje. A oni koji po ini e mnoge strahote, i koje mrze zbog njihove opaine, ti bje e od samog ivota i utje u se samouboj stvu. Nevaljali ljudi tra e one s kojima e svakodnevno drugovati i izbjegavaju sebe same; jer kad su sami sa sobom, sje aju se mnogih mrskih stvari te o ekuju i druge takve, dok ih zaborav ljaju u dru tvu s drugima. Budu i ne posjeduju ni ta dostojno voljenja, ne osje aju nikakve naklonosti ni prema sebi samima. Stoga takvi ne ute radosti ni bola prema sebi samima; vlastita im je du a u pobuni, i dijelom po svojoj opa ini osje a bol zbog odsu a nekih stvari a dijelom se raduje, pa ih jedno vu e na jednu a drugo na drugu stranu, kao da e ih raskidati. Ako se ne mo e istodobno utjeti bol i radovati, nego takav ubrzo po ali, to se radovao, onda bi doti nik poelio da takve radosti nije nikad ni o utio. Jer nevaljalci su puni pokajanja. ini se, dakle, da nevaljalac nije prijateljski raspolo en ni prema sebi zbog toga to ne posjeduje ni ta dostojno voljenja. Stoga, ako je takvo stanje odve mu no, treba svim silama izbjegavati opa inu i trsiti se da ovjek bude estit. Tako bi ovjek bio prijateljski prema sebi i postao bi prijatelj drugomu. Dobrohotnost je nalik na prijateljsku naklo nost, ali nije prijateljstvo. Ona se mo e utjeti i prema nepoznatima i onima koji tome ne znaju, dok prijateljstvo ne mo e. tome se ve prije govorilo. 1 Isto tako, dobrohotnost nije ni voljenje, jer je bez napona i udnje, koji prate voljenje. Uz to, voljenje je u dru enju, dok dobrohotnost izbija i posve iznenadno, kao kad se javi prema natjecateljima; jer gledatelji su dobrohotni pre ma njima i zajedno pri eljkuju, ali ne bi ni ta zajedno s njima poduzeli; naime, kao to rekosmo, oni iznenadno postaju dobrohotni i ljube
1

10

15

20

25

V.

35 1167

Vidi VIII, II, 3

199

povr no. ini se da je dobrohotnost po elo prijateljstva kao to je to u ljubavi u itak zbog gledanja. Ako se prvo ne raduje ijoj pojavi, nitko se ne zaljubljuje; ali tko se samo raduje pojavi koje osobe nije jo zaljubljen, nego kad udi za odsutnom osobom i eli njezino prisu e. Tako ljudi ne mogu biti prijatelji ako ne postanu dobrohotni, ali time to su dobrohotni ni ta vi e ne vole; jer samo ele dobra onima kojima su dobrohotni, ali ne bi ni ta zajedno s njima poduzeli, niti se potrudili radi njih. Stoga, govore i preneseno, mogao bi tkogod re i kako je dobrohotnost nedjelatno prijateljstvo, koje kad potraje i prije e u dru enje, postaje prijateljstvo, ali ne ono poradi koristi ili u itka, jer na tima dobrohotnost i ne nastaje. Tko je primio kakvo dobro instvo uzvra a dobrohotno u za ono to mu je u injeno, ine i tako ono to je pravedno; onaj pak tko eli komu dobar napredak, nadaju i se nekakvu imetku preko njega, ini se kako nije dobrohotan prema doti niku, nego prije prema sebi, kao to nije ni prijatelj ako je prema nekomu uslu an zbog kakve koristi. U cijelosti, do brohotnost nastaje zbog kreposti i nekakve estitosti, kad se netko pokazuje komu kao lijep ili mu evan ili togod sli no, kako rekosmo da je u natjecatelja. I slo nost se ini kao prijateljska naklonost. Zbog toga ona nije jednako mnijenje; jer ono mo e biti prisutno i me u onima koji se ne poznaju. Isto se tako ne ka e da su jednodu ni oni to su istomisleni bilo emu, kao to se ti e nebeskih tjelesa (jer isto misliti tima nije pri jateljska naklonost), nego se dr avama ka e kako su u njima jednodu ni kad su ljudi istomisleni prema onome to im je probita no, te iste stvari izabiru, i provode u djelo ono to su zaje dni ki odlu ili. Oni su, dakle, jednodu ni to se ti e inidbe, te stvari koje imaju stanovitu veli1 inu i koje je mogu e posti i objema strankama Gdje su posrijedi samo dvije: demokratska i oligarhijska. 200
1

10

15

20

VI.

ili pak svima, kao kad svi u dr avi odlu e da se 30 upravni polo aji trebaju birati, ili u i u saveznitvo s Lakedemoncima, ili da im Pitak 1 bude vladar, kad je to i sam htio. Ali kad od dvojice svaki 2 eli vlast kao u Feniankama , dolazi do razdora. Jer nije jednodu nost kad svaka od stranaka misli isto, to god to bilo, nego kad misle na isto u jednom, kao kad i puk i odli nici mniju kako 35 trebaju vladati oni najbolji; samo tako svi dobivaju ono za im te e. Dakle, kao to se i govori, 1167 b jednodu nost se pokazuje kao gra ansko prijateljstvo, jer se odnosi na stvari koje su zajedni 3 ki probita ne i ti e se samog ivota. Takva se jednodu nost nalazi me u onima koji su estiti, jer takvi su jednodu ni i sami sa sobom i s dru 5 gima, budu i da takore i ostaju pri sebi i svojem (i takvima su i elje postojane a nisu kao plima i oseka u morskom tjesnacu)', i ele stvari koje su pravedne i probita ne, te za njima za 4 jedni ki te e. Nevaljalci, me utim, ne mogu biti jednodu ni, osim na malo, kako mogu biti i pri 10 jatelji, jer u onome to je korisno te e za to veim izobiljem, dok izbjegavaju napore i javne du nosti; i kako svaki pojedini eli takve stvari za sebe, pomnjivo istra uje bli njega i prije i mu; jer ako ne paze na to, zajedni tvo se raspada. Stoga im se doga a da su u razdoru, prisiljavaju i jedan drugoga, dok sami ne ele ono to je pravedno. 15

25

1 Pitak je poetkom VI st. pr. Kr. bio izabran za vladara Mitilene. Vladao je etrnaest godina, a zatim se odrekao vlasti. Svi su gra ani htjeli da on ostane na vlasti, ali jednodu nost nije bila potpuna, jer je postojao jedan glas protiv, onaj samog Pitaka (prema H. R.). 2 Rije je Eteoklu i Poliniku; vidi Euripid Fenianke, 588). 3 Misli se na Eurip (Golf di Negroponte), tjesnac izme u Eubeje i kopna, koji je bio ozloglaen zbog silovite struje i neuredne plime i oseke (prema Gr ko hrvatskom rjeniku F. Petraia iz 1875); o. p.

201

VII.

Smatra se da dobro initelji vie vole one koji su primili dobro instvo negoli to oni kojima je dobro u injeno vole one koji im to u ini e, i ovo se istra uje kao da je togod proturazlo no. Ve ini se ini kako je to zbog toga to su jedni du nici a drugi vjerovnici. I tako, kao to kod zajmova, du nici ele da ne bude vjerovnika, do im se zajmodavci brinu samoj sigurnosti svojih du nika, tako i dobro initelji ele da opstoje oni kojima u ini e dobro kako bi do ekali zahvalnost, dok ovim drugima nije do toga da uz1 vrate u injeno. Epiharm bi mo da rekao kako tako govore jer gledaju s lo e strane 2 , ali to je posve ljudski; naime, ljudi su ve inom zaboravljivi, i vi e vole da im se dobro u ini negoli da ga sami ine. Nu moglo bi se smatrati da je uzrok dublje u naravi, i da to i nije sli no slu aju sa zajmodavcima. Jer u tih nema nikakvog uvstva voljenja prema du nicima, nego samo elje da se ovi u uvaju radi naknadbe duga, do im dobro initelji vole i ljube one koji primi e uslugu, ak i ako im nisu ni od kakve koristi niti e ikada biti. Isto se doga a i s umjetnicima. Svaki od njih vie ljubi vlastito djelo nego to bi to djelo ljubilo njega kad bi steklo du u. A ovo je jo najvi e slu aj s pjesnicima. Ti odvi e ljube vlastite pjesmotvore, vole i ih kao svoju djecu. ini se da je tako i s dobro initeljima. Onaj kojemu su u inili dobro njihovo je djelo, i njega oni ljube vie negoli djelo svojeg tvorca. Uzrok je tomu to je opstanak svima ono koje treba izabrati i voljeti, i mi opstojimo djelatno u (naime: ivei i ine i) te na neki na in i tvorac djela opstoji svojom djelatno u. Stoga on ljubi svoje djelo jer ljubi opstanak. A to je i naravno, jer to je on u mogu nosti to djelo pokazuje u djelatnosti.

20

25

Istodobno dobro initelju postoji ne to lijepo u inidbi, tako te u iva u onome komu to ini, dok samom primatelju nema ni ta lijepo u davatelju, nego u najboljem tek togod probita no, to je i manje ugodno i manje dostojno voljenja. Ugodna je djelatnost sada njeg, nada budu eg i uspomena pro log, ali je najugodnije ono to prati djelatnost, koje je isto tako i najdostojnije voljenja. Onomu, dakle, tko je u inio togod njegovo dje k) ostaje (jer ono to je lijepo jest i dugovje no), dok prijatelju korist prolazi. Ugodna je uspomena na djela koja su lijepa, dok na ona to su korisna i nije ba takva ili je barem mnogo manje; me utim, s i ekivanjem ini se da je obratno. Uz to, voljenje je nalik na injenje, a biti voljen nalik je na trpljenje; onima koji nadma uju u inidbi pripadaju voljenje i prijateljske naklo nosti. I zatim, svi vie ljube one stvari koje su stekli trudom, kao to i novac vie ljube oni koji ga zaradi e negoli koji ga ba tini e; a ini se da je bez napora primati dobro instvo, dok je tego tno pru ati dobro instvo. Zbog toga i majke vie vole djecu negoli oevi, jer ra anje biva s mukom, i majke bolje znaju da su djeca njihova, inilo bi se da je to zna ajka i dobri initelja. Dvoji se i oko toga: treba li najvi e voljeti sebe ili koga drugog. Ljudi kore one to najvi e ljube sebe i pogrdno ih nazivaju sebeljubima; i ini se kako nevaljalac sve ini poradi sebe, i to tim vie to je opakiji, pa mu predbacuju kako ni ta ne ini sam od sebe , dok estit ovjek djeluje radi onoga to je lijepo, i to tim vie to je sam bolji, i poradi svojeg prijatelja, a zanemaruje svoje vlastito. Ali sama se djela ne sla u s tim rijeima, to i nije bezrazlo no. Ka e se kako najvi e treba voljeti najboljeg prijatelja, a najbolji je prijatelj onaj tko komu eli dobra poradi njega samog, ak i ako nitko ne e znati tome; a te su zna ajke najvi e prisutne u ovjekovu stavu prema 203

10

15

30 7 35 1168 a

20

25

VIII.

8 30

Epiharm (V st.), grki pisac komedija te filozofskih i medicinskih djela. 2 Sam citat je inae nepoznat; ini se da je doslovno znaenje gledati s loeg mjesta u kazalitu (prema . .). 202

35 1168 b

sebi, kao i sve ostale kojima se odre uje prijatelj. 1 Ve je re eno , kako od odno aja prema sebi samomu potje u i sve prijateljske naklonosti prema drugima. S time su istomislene i sve izreke, 2 kao jedna du a , prijateljima je sve zajedni ko, prijateljstvo je jednakost i koljeno je bli3 e od golijeni, i sve se one mogu na i u ovjekovu stavu prema sebi, jer je najvi e prijatelj sebi samomu, i sebe treba najvi e voljeti. S pra vom se stoga dvoji za kojim se od tih nazora treba povesti, jer oba posjeduju vjerojatnost. 3 4 Stoga mo da treba razlu iti takve tvrdnje i odrediti koliko i kako je svaka od njih istinita. Ako doku imo kako jedni i drugi poimaju rije sebe Ijub', predmet se mo e objasniti. Dakle, oni koji tome pridaju pogrdno zna enje nazivaju sebelju bima one koji sebi dodjeljuju vei dio u novcu, po astima i tjelesnim u icima, jer za tima udi ve ina ljudi i trse se oko njih kao da su one najbolje od svih stvari, pa se zbog toga radi njih i nadme u. Oni koji hlepe za ve im dijelom u tima uga aju svojim eljama i uop e uvstvima te ne razumnom dijelu du e; a takva je ve ina pa je i sam nazivak postao takvim, jer je ova ljubav u ve ine nevaljala; i stoga se s pravom predbacuje onima koji su tako sebeljubni. Dakle, nije nejasno kako upravo one koji sebi dodjeljuju takve stvari ve ina obi ava nazivati sebeljubima; ako bi se pak tkogod trudio da sam vie od svega ini pravedne stvari ili umjerene ili bilo koje druge prema krepostima, i u cijelosti si uvijek pribavljao ono to je lijepo, toga nitko ne e nazvati sebeljubom niti ga ukoriti.

10

15 7

20

Pa ipak bi se takav inio vi e sebeljubom; naime, on sebi dodjeljuje i najljep e i najbolje stvari, i uga a poglavitom dijelu sebe i u svemu ga slu a; i kao to se dr ava i svaka druga sustavna cjelina poistovje uje sa svojim pogiavitim dijelom, tako isto i ovjek. Stoga onaj tko to ljubi i tome uga a najvi e je sebeljub. I ovjek se naziva uzdr anim ili neuzdr anim prema tome da li u njega um vlada ili ne, budu i da je taj dio sam pojedinac. Isto tako djela po injena prema razumnom na elu smatraju se najvi e i na im i voljnim. Nije, dakle, nejasno da je svaki pojedinac najvi e to, ili barem prete no, te da estit ovjek upravo to najvi e ljubi. Stoga bi takav bio najvi e sebeljuban, ali druk ije vrste od onoga kojemu se predbacuje, i razlikuju i se od toga kao ivljenje prema razumnom na elu od ivljenja prema uvstvu, i elja za onim to je lijepo od elje za onim to se ini probita no. Zbog toga one koji se izuzetno trse oko lijepih djela svi prihva aju i hvale. Kad bi se svi natjecali u onome to je lijepo i svim silama nastojali initi stvari koje su najljep e, zajedni tvo bi imalo sve to je potrebno i svaki pojedinac ona dobra koja su najvea, jer je krepost upravo takva. Stoga dobar ovjek treba biti sebeljuban (jer ine i lijepa djela koristit e sebi a bit e na korist i drugima), do im nevaljalac ne smije biti takav, jer e na koditi i sebi i bli njima, povode i se za opakim strastima. U nevaljala ovjeka ne sla e se ono to treba initi s onim to ini, dok estit ovjek ono to treba initi to i ini; jer svaki um izabire ono to je najbolje, a estit ov jek slu a um. Istinito je valjanu ovjeku da ini mnoge stvari radi prijatelja i domovine, te ako ustreba, i umire za njih. Odbacit e i novac i po asti i sva dobra oko kojih se ljudi nadme u, kako bi si stekao ono to je lijepo; jer radije bi izabrao sna no u ivati kratko vrijeme negoli pomalo a zadugo, i da lijepo pro ivi jednu godinu negoli mnoge tek bilo kako, te da po ini jedno lijepo i veliko djelo negoli mnoga a neznatna. Onima koji umru za te stvari to se i doga a. Ti sebi 205

30

35 1169 a

10

25 8

15

9 1166a 1. To jest: dva prijatelja jedna dua (Euripid, Orest, 1046). 3 Usp. Teokrit, XVI, 18. 4 Gr. znai samoiv ili sebian, ali se ovdje ini primjerenijim doslovan prijevod sloenice, kako bi se prenijelo togod od korijenskog smisla (o. p.).
2 1

20

25

204

10

11

izabiru ono to je veliko i lijepo. Takav e i novac razbacivati ako e ga time vi e ste i njegovi prijatelji; jer prijatelj dobiva novac, dok on sebi stje e ono to je lijepo. I tako sebi dodjeljuje ve e dobro. A isto je i s po astima i polo ajima u vlasti. Sve e on to ustupiti prijatelju, jer njemu je to lijepo i pohvalno. Stoga se s pravom smatra estitim, budu i da prije svih stvari izabire ono to je lijepo. Mogu e je i da prijatelju prepusti same postupke, te da bude ljep e to je uzrok prijateljeve inidbe negoli da je to sam u inio. Tako se vidi kako u svim pohvalnim stvarima estit ovjek sebi dodjeljuje vei dio onoga to je lijepo. I stoga, kako se reklo, tako treba biti sebeljuban, do im ne treba onako kao ve ina. I to se ti e bla ena ovjeka, raspravlja se tome ho e U mu trebati prijatelja ili ne. Tvrdi se naime kako prijatelji ne trebaju ni sretnima ni samodostatnima, jer imaju dobra. Budu i su da kle samodostatni, nitko im vie ne treba, dok prijatelj (kao drugo 'ja') daje ovjeku ono to si sam ne mo e pribaviti. Otuda ono Kad sudbina dob ro daje, emu treba prijatelja? 1 Nu ini se besmisleno da bla enu ovjeku pridaju sva dobra, a ne daju mu prijatelje, koji se smatraju najve im od izvanjskih dobara. Ako je, uz to, vie zna ajka prijatelja pru ati dobro instvo negoli ga primati, te je svojstvo dobra ovjeka i kreposti initi dobro drugima, i ako je ljep e initi dobro prijateljima nego tu incima, estitu e ovjeku trebati oni kojima se ine dobra. Zbog toga se dalje istra uje trebaju li prijatelji vie u dobroj sre i ili u zloj sre i, budu i da nesretniku trebaju oni koji e mu initi dobro, a sretnicima oni kojima e initi dobro. Isto je tako besmisleno initi samotnika od bla ena ovjeka. Jer nitko ne bi izabrao da ima sam za sebe sva dobra svijeta. Naime: ovjek je dru tvovno bi e i po naravi je stvoren za zajedni ki
1

30

ivot. Stoga i to pripada bla enu ovjeku, jer ima sve one stvari koje su po naravi dobre; a jasno je kako je bolje provoditi dane s prijateljima i estitim ljudima negoli s tu incima i pukim namjernicima. Dakle, bla enu ovjeku trebaju i prijatelji. 4 Sto onda ka u oni prvi , i u emu govore istinu? Ili je tako samo zbog toga to ve ina misli kako su prijatelji oni koji su korisni? Stoga bla enu ovjeku ne e trebati takvih, jer on ve posjeduje svoja dobra. A ne e mu trebati ni pri jatelji radi u itka, ili tek na kratko (budu i mu je ivot ugodan, ne treba mu nikakav dodatni u itak). I kako mu ne treba takvih prijatelja, smatra se da mu ne trebaju nikakvi prijatelji. Ali to mo da i nije istina. U po etku je re eno 2 , da je bla enstvo nekakva djelatnost, a djelatnost je bjelodano ono to postaje, a ne to se posjeduje kao kakva svojina. Ako je bla enstvo u iv ljenju i djelovanju, te ako je djelatnost dobra ovjeka valjana i ugodna po sebi, kao to je u po etku re eno 3 , i ako se u iva u onome to je svojstveno (ili pripadno), i ako mo emo bolje promatrati svoje bli nje negoli sebe same i njihove ine bolje negoli svoje vlastite, i ako su ini valjanih ljudi koji su prijatelji ugodni dobrim ljudima (jer oboje je po naravi ugodno), on da e sretan ovjek trebati takvih prijatelja, jer radije izabire promatrati ine koji su estiti i njemu svojstveni, a takvi su i u dobra ovjeka koji mu je prijatelj. Smatra se, uz to, da bla en ovjek treba ugodno ivjeti. A ivot samotnika je te ak, jer nije lako neprekidno djelovati sam samcat, dok je lak e s drugima i u odno aju prema ostalima. Stoga e djelatnost, koja je ugodna sama po sebi, To jest oni koji nauavaju da blaen ovjek ne treba prijatelja.
2

20

35 1169 b 9 5 5

25

*X

30

10

35 1170 a

15 ^

Euripid, Orest, 667. (Dosl. prijevod).

1098a 7,16.

206

1099a 14.

207

biti neprekidni ja, kakva i treba biti ona sretna ovjeka; jer valjan ovjek, kao valjan, u iva u inima to su u skladu s krepo u, dok su mu mrski oni to potje u od opa ine, upravo kao to se glazbenik nasla uje lijepim napjevima dok ga 10 7 vrije aju oni nevaljali. Stanovito vje banje u kreposti nastaje zbog zajedni kog ivljenja s onima koji su dobri, kako ka e i Teognid 1 . Razvidi li se znanstvenije, ini se da valjan ovjek treba po naravi izabrati valjana prijatelja. Jer, kao to 15 je re eno 2 , ono to je po naravi dobro valjanu je ovjeku dobro i ugodno samo po sebi. ivot se ivotinjama odre uje mogu no u sjetilnog opa anja, a ljudima mogu no u sjetilnog opa anja ili mi ljenja. Mogu nost prelazi u djelatnost, i ono to je poglavito nalazi se u djelatnosti. Stoga se ini da je ivljenje poglavito opa anje i mi ljenje. ivljenje je jedna od stvari koje su po sebi dobre i ugodne, jer ono je odreeno, a ono to je odre eno pripada naravi do 20 bra. Ono pak to je po naravi dobro takvo je i estitu ovjeku, pa se zbog toga ini ugodno 8 svima; samo se to ne smije primijeniti na opak i izopa en ivot, te na onaj u bolima, budu i da je takav neodre en, kao i njegova svojstva. to se ti e samog bola to e biti jasnije u onome to 9 slijedi. 3 Ako je ivljenje po sebi dobro i ugodno 25 ( to se ini i po tome to svi ude za njim, a jo najvi e oni estiti i veoma sretni, jer tima je ivot najvredniji izbora, i samo im je ivljenje najsretnije); i ako onaj tko gleda zamje uje kako gleda i onaj tko slu a kako slu a te onaj tko hoda kako hoda, pa ako sli no i u svemu osta 30 lom postoji ono to zamje uje da djelujemo, tako da ako zamje ujemo, onda zamje ujemo da zamje ujemo i ako mislimo da mislimo; i ako je zamje ivati da zamje ujemo ili mislimo, zapravo zamje ivati da jesmo (jer je opstanak ve odreen kao opa anje ili mi ljenje); i ako je zamjei 1170 b
1 2 3

10

vati da se ivi jedna od ugodnina po sebi (jer ivot je po naravi dobar, a ugodno je zamijetiti da je u ovjeku prisutno ono to je dobro); i ako je ivljenje dostojno izbora a jo ponajvi e dobrim ljudima, jer je njima opstanak ne to dobro i ugodno (budu i da u ivaju u tome to su svjesni u sebi onoga to je dobro samo po sebi); i ako je estit ovjek onakav prema prijatelju kakav je i prema sebi (jer mu je prijatelj drugo 'ja') onda, kao to je svakomu vrijedno izbora vlastito bi e isto je tako i ono prijateljevo, ili gotovo isto. Re eno je, dakle, Icako je njegov opstanak vrijedan izbora zbog zamje ivanja da je sam dobar, a takva je zamjedba ugodna sama po sebi. Ali on treba biti svjestan i da prijatelj postoji, to e biti u zajedni kom ivljenju te u zajednitvu rije i i misli, jer to bi bilo ono to zajedni ko ivljenje zna i me u ljudima, a ne kao me u stokom u istoj ispa i. Ako je dakle veoma sretnu ovjeku opstanak vrijedan izbora sam po sebi, budu i je po naravi i dobar i ugodan, a prili no je isti takav i onaj njegova prijatelja, onda je i prijatelj jedna od stvari vrijednih izbora. A ono to treba izabrati to i mora imati, ina e e u tome biti nedostatan. Stoga e ovjeku koji ima biti bla en trebati valjanih prijatelja.

10

15

X.

Zatim, treba li imati prijatelja to je mogu e vie ili pak, kao to je prikladno kazano go stoljublju: ne budi ni odve gostoljubiv, a ni 1 negostoljubiv, odgovarat e i prijateljstvu, naime: da ovjek ne bi trebao biti ni bez prijatelja, niti pak s odvi e mnogo njih? Onima koji su prijatelji poradi koristi posve bi pristajalo re eno, jer uzvra ati mnogima usluge stoji truda, i sam je ivot prekratak da se to u ini. Stoga oni kojih je vie negoli je dostatno za vlastiti ivot i suvi ni su i na smetnju lijepu
1

10

25

Dotina izreka se navodi poslije (1172a 13). 1099a 7. Knjiga X. 15.

Heziod, Djela i dani (715); dosl. prijevod.

209

208

14 NIKOMAHOVA ETIKA

ivljenju; stoga ti i nisu potrebni. A i onih to su poradi u itka dostaje malen broj upravo kao i za imbe u jestvini. Sto se pak ti e valjanih prijatelja, treba li ih biti brojem to vi e, ili postoji neka mjera 30 mno ini prijatelja, kao stanovni tvu grada? Jer niti desetero ljudi tvore grad, niti je vie grad sa stotinu tisu a itelja. Tu tra eni broj vjerojatno nije neki odre eni, nego bilo koji izme u odre enih me a. Postoji dakle ograni ena mno ina prijatelja, i vjerojatno bi to bio najve i broj 1171 a s kojim tkogod mo e zajedni ki ivjeti (jer se to 4 pokazalo glavnom zna ajkom prijateljstva); a posve je bjelodano, da ovjek ne mo e zajedni ki ivjeti s mnogima i dijeliti sebe s njima. Uz to i ti trebaju biti me usobno prijatelji, ako e svi 5 5 provoditi dane jedni s drugima. A takvo to te gotno biva s mnogima. I te ko je zajedni ki se radovati i utjeti boli s mnogim osobama, jer se lako dogodi da se ovjek treba istodobno radovati s jednim a tugovati s drugim prijateljem. Stoga je vjerojatno dobro ne te iti da se ima to je mogu e vie prijatelja, nego onoliko koliko je dostatno za zajedni ko ivljenje. I inilo bi se 10 zapravo nemogu im da ovjek bude sasvim prijatelj s mnogima; zbog istoga se ne mo e biti ni u ljubavi s vi e osoba; jer ljubav eli biti stanovito vrhunsko prijateljstvo, koje se osje a samo prema jednoj osobi; stoga i sna no prijateljstvo 6 biva samo s nekolicinom. A ini se da je tako i u zbiljskim odno ajima. Jer ne bivaju mnogi prijatelji ondje gdje je posrijedi drugarsko prijateljstvo, pa se u onim opjevanim slu ajevima uvijek govori dvojici. 1 Oni pak koji imaju mno 15 ge prijatelje i srda no se ophode sa svima nisu ini se nikomu prijatelji, osim u gra anskom Vidi Plutarh, Moralia, 93 c. Misli se na odnoaje Ahila i Patrokla, Oresta i Pilada, Tezeja i Piritoja, iako prema H. Rackhamu nije jasno navode li se dotinici kao primjeri drugarstva ili prijateljstva uope. 210
1

smislu, a takve i nazivaju ugodljivcima. Zapravo, u gra anskom se smislu mo e biti prijatelj mnogima i ne biti pri tome ugodijiv, nego kao istinski estit ovjek, ali se mnogi ne mogu voljeti zbog kreposti i zbog njih samih, te treba biti zadovoljan na e li se i malo takvih. XI

20

Treba li prijatelja vi e u sre i ili u nesre i? 11 Jer oni se tra e i u jednom i u drugom slu aju. Oni koji su nesretni trebaju pomo i, onima koji su sretni trebaju sudruzi prema kojima e pokazivati dobro instvo, budu i da ele initi dobro. Prijatelj je nu niji u nesre i, i zbog toga tu treba korisnih prijatelja, ali je ljep e imati ih u sre i, te zbog toga tu tra e estite ljude, jer je dostojnije izbora initi dobro takvima i s njima drugo vati. Jer i sama prisutnost prijatelja ugodna je i u sre i i u nesre i. Naime, onima koji tuguju olakne kad prijatelji s njima podijele bol. I mogao bi tkogod zapitati da li oni doista sudjeluju u samom teretu doga aja, ili naprosto njihova prisutnost, budu i je ugodna, i predod ba kako dijele bol olak ava jad. Samo, olak ava U njima polo aj to ili togod drugo, nek je za sad po strani; ali u svakom slu aju se ini da se dogaa kako je i re eno. ini se, me utim, da je ugoda zbog njihova prisu a nekako mje ovita. I samo gledanje prija telj je ugodno, osobito nesretnu ovjeku, i znat no pripoma e da se ne podlegne bolu (jer prijatelj, ako je tanko utan, umije tje iti i pogledom i govorom, budu i da nam poznaje ud te u e mu u ivamo i to nas vrije a). Ali je s druge strane bolno promatrati kako prijatelj pati zbog na e nevolje, jer svatko izbjegava biti uzrokom bola svojim prijateljima. Zbog toga oni koji su mu evni po naravi brinu se da im prijatelji ne ute bola zbog njihovih nevolja; i ako takav sam nije pretjerano be utan, ne mo e podnijeti bola koji im je pri inio, i uop e ne e im dopustiti da jadikuju s njim zbog toga to ni sam nije sklon jadikovanju. enskinje pak i njemu sli no mu kinje u ivaju u skupnom uzdisanju, i ljube ta
14* 211

1171 b

10

kve kao prijatelje i su utnike. A jasno je kako u svim stvarima treba opona ati bolji primjer. 5 Me utim, prisu e prijatelja u sre i ini ugodnom dokolicu, kao i pomisao da prijatelji uivaju u ovjekovim dobrima. Zbog toga se ini kako u sre i treba eljno pozivati prijatelje (jer lijepo je pokazivati dobro instvo), dok u nesre i treba to initi oklijevaju i; jer stvari koje su zle treba s drugima podijeliti to je mogu e manje, otuda i izreka Dosta to sm sam u nesre i. 1 ovjek prijatelje treba najvi e pozivati onda kad e mu oni, uz malo truda, biti od velike koristi. I obratno, mo da je prikladno da i nepozvani rado po emo onima koji su u nesre i (jer dunost je prijatelja initi dobro, a ponajvi e onima kojima treba, a sami ne tra e; jer tako je i ljep e i ugodnije objema stranama), do im onima koji su u sre i, iako im treba rado pomagati (jer i za to trebaju prijatelji), valja odlaziti s oklijevanjem kad je posrijedi primanje dobro instva od njih, jer nije lijepo udjeti da ovjek primi ka kvo dobro. Ali se mo da treba pripaziti da odbijaju i ih od sebe ovjek ne izazove dojam nepri jaznosti, budu i da se i to katkad doga a. ini se dakle kako je prisu e prijatelja ono to treba izabrati u svim stvarima. Kao to oni koji ljube najvi e vole gledati Iju bijenu osobu, i od svih ostalih najradije izabiru upravo to sjetilo (vida), kao glavno izvori te i stani te ljubavi, zar dakle isto tako i prijateljima nije najvrednije izbora zajedni ko ivljenje? Jer prijateljstvo i jest zajedni tvo, i kao to se odnosi prema sebi tako se ovjek odnosi i prema svojem prijatelju; i kao to je sama za mjedba (ili zor) 2 tome da ovjek jest ne to vrijedno izbora (ili po eljno) tako je i to se ti e Ta je poslovica inae nepoznata podrijetla. Izvorno &, vieznanica, koja izme u o stalog znai i 'sjetilnost' i 'svijest' (o. p.).
2 1

15

20

25

prijatelja. Ali do njezine provedbe dolazi u za 35 jedni kom ivljenju, tako te s pravom i te e za 2 njim. I od kakvog god se poziva pojedinim Iju 1172 a dima sastojao opstanak, ili po emu im je ivljenje po eljno, svatko to eli dijeliti sa svojim prijateljima. Zbog toga jedni zajedno piju, drugi se zajedno igraju kocke, neki se zajedno bave tjelovje bom ili lovom ili pak zajedno prou avaju 'mudroslovlje', provode i svaki zajedno s drugi 5 ma vrijeme u onome to najvi e ljubi od svih stvari u ivotu; jer elei ivjeti zajedni ki s prijateljima, ine i zajedno dijele one stvari koje 3 smatraju da i tvore zajedni ko ivljenje. Stoga prijateljstvo me u nevaljalim ljudima postaje opako (jer oni, nepostojani kakvi jesu, zajedni ki dijele nevaljal tine, te postaju izopa eni time to nalikuju jedan na drugog), do im je ono me u 10 estitim i samo estito, i u tome raste zbog njihova drugovanja. ak se ini da postaju bolji, djeluju i i ispravljaju i se uzajamno, jer poprimaju jedan od drugoga ona svojstva koja im se dopadaju, te otuda i ono: Od plemenitih potje 4 e plemenito. 1 Nek je toliko dosta prijateljstvima. A sad bi slijedila rasprava u itku.

XII.

12 30

Prema Teognidu (35); usp. 1170 a 12. 213

212

.
Nakon tih stvari nedvojbeno slijedi raspravljanje u itku. ini se, naime, kako on najvi e pripada na em rodu, te zbog toga mlade i odgajaju ravnaju i u itkom i bolom. Isto se tako smatra kako je i za krepost zna aja od najve e va nosti u kojim stvarima treba u ivati a koje pak treba mrziti. Jer te se stvari prote u cijelim ivotom, te imaju prevagu i mo u samoj kreposti i u bla enu ivotu, budu i da ljudi izabiru ono to je ugodno, a izbjegavaju ono to je bolno. Stoga se takvi imbenici ne bi smjeli nikako zanemariti, osobito jer postoji i mnogo raspre oko njih. Jedni 1 govore da je u itak dobro, drugi 2 naprotiv da je ne to sasvim nevaljalo, a od ovih opet jedni tvrde tako zbog toga to su vjerojatno i osvjedo eni da jest tako, dok drugi mniju kako je poradi na eg ivota bolje prikazivati u itak kao togod nevaljalo, ak i ako nije; jer ve ina ljudi naginje u itku i robuju ugodni nama, stoga ih treba povesti u suprotnom smje ru; jer tako bi stigli do sredine. Ali taj stav mo da i nije prikladan. Jer tvrdnje stvarima koje se ti u uvstava i postupaka manje su pouzdane od samih djela. Stoga kad se one ne sla u s podacima sjetila, izazivaju prezir, te oduzimaju valjanost i onomu to im je istinito. Jer bude li onaj tko prezire u itak ikad vi en gdje i sam
1 2

20

25

30

35 1172 b

Sljedbenici Eudoksa. Sljedbenici Speusipa.

215

za njim te i, smatra se kao da taj priklon zna i kako mu je svaki u itak takav, jer to no razli kovanje nije svojstvo ve ine ljudi. Dakle, istinske tvrdnje ine se najkorisnijim, ne samo radi spoznaje nego i poradi samog ivota; budu i su u skladu s djelima, u njih se pouzdaje, te pobuuju one koji ih razumiju i da ive prema njima. Ali nek je dosta tome. Prihvatimo se onoga to je re eno u itku. Eudokso 1 je mislio da je u itak Dobro, jer je opazio kako svi stvorovi te e za njim, i oni ra u mni i oni nerazumni, te da je u svima stvarima estito ono to je vrijedno izbora, i to je najvi e tako da je i naj estiti je. A to to svi istome te e pokazuje kako je to svima i najbolje (jer svaki pojedinac pronalazi sebi dobro kao to si pronalazi i hranu); ono pak to je svima dobro, i za ime svi te e, to je Dobro. Ali njegove su tvrdnje prihva ene vi e zbog kreposti njegova zna aja negoli same po sebi, jer on bija e smatran izuzetno umjerenim ovjekom; te su mislili kako to nije nau avao kao prijatelj u itka, nego to je tako u skladu s istinom. A mislio je kako to nije ni ta manje bjelodano ni iz opreke; jer, prema njemu, bol je ono to svi izbjegavaju, pa stoga isto tako treba izabrati njegovu opreku. I najvi e je opet vrijedno izbora ono to ne izabiremo ni zbog ni poradi ega drugog, a upravo je u itak takav prema uobi ajenom mnijenju. Jer nitko ne pita ovjeka poradi ega u iva, budu i da je u itak vrijedan izbora sam po sebi. Uz to, pridoda li se u itak bilo kojem od dobara, ono postaje jo vrednije izbora, kao pri pravednu ili umjerenu postupanju; nai 2 me, ono to je dobro uzmna a se samo po sebi. ini se, me utim, da ta tvrdnja pokazuje samo kako je u itak jedno od dobara, i to ni ta vi e nego bilo koje drugo; jer svako je dobro vred
1

II.

2 10

nije izbora kad je s kojim drugim nego kad je 1 smo. Istom se tvrdnjom slu i i Platon da doka e kako u itak nije Dobro; jer dostojniji je izbora ugodan ivot s razborito u negoli bez nje; ako je takva mje avina bolja, onda u itak nije Dobro; jer nikakav pridodatak ne ini Dobro vrednijim izbora. I jasno je da ni ta drugo i ne mo e biti Dobro, to postaje vrednije izbora doda li mu se koje od dobara po sebi. Koje li je to onda dobro, u kojem i mi sudjelujemo? Jer takvo to treba istra iti. Oni opet koji pobijaju da nije dobro ono za ime svi te e, i ne govore ni ta. Jer ono to se svima ini mi ka emo da to i jest; a onaj tko razara takvu vjeru te ko e nam izloiti togod uvjerljivije. Kad bi samo nerazboriti stvorovi teili za u itkom, u re enome bi bilo togod; ali ako za tim ude i razboriti stvorovi; kako da i ta izri e? A mo da i u ni im stvorovima postoji nekakvo naravno dobro, bolje negoli su oni sami, koje te i za dobrom to im je svojstveno.

30

35 1173 a

15

20

25 III.

Uz to se ini kako ni dokaz iz opreke 2 nije prikladno izre en. Jer ka u, ako je bol zlo, ne slijedi da je u itak dobro, naime: i zlo se suprotstavlja zlu, i oboje (i bol i u itak) ne emu to nije ni dobro ni zlo to samo za sebe nije neprikladno, ali ne odgovara onome to je u pitanju. Jer ako je i jedno i drugo zlo, onda ih treba izbjegavati i jedno i drugo; ako pak nisu ni jedno ni drugo, ne treba ih izbjegavati ni jedno ni drugo, ili treba jednako; do im sad se bjelodano pokazuje da ljudi jedno izbjegavaju kao zlo, a drugo izabiru kao dobro. Te su tako i u opreci jedno prema drugom. Uz to, ak ako u itak zbog toga ne slijedi da jer ni djelatnosti koje kakvo e kao to nije ni
1
2

10

i nije jedna od kakvo a, nije i jedno od dobara; pripadaju kreposti nisu bla enstvo.

To jest: pridodatkom onoga to je dobro.

Vidi 1101 b 27.

Fileb 60 D.

Vidi 1172 b 18.

217

216

Oni 1 ka u da se Dobro odre uje, dok je u itak neodre en, jer dopu ta vi e i manje. 2 Ako tako prosu uju na temelju uivanja, isto e se primijeniti i na pravednost i ostale kreposti, prema kojima se bjelodano ka e kako ih ljudi posjeduju vi e ili manje te djeluju u skladu s pripadnim krepostima; jer jedni su pravedniji i hrabriji ne goli drugi, te postupaju pravedno ili umjereno vie ili manje. Ako tako prosu uju po u icima, onda ne iznose pravi uzrok, ukoliko su jedni uici nemije ani a drugi mje oviti. 3 A to prije i da poput zdravlja, koje je odre eno a ipak doputa vie i manje, i sam u itak ne bude takav? Jer 4 zdravlje nije isto razmjerje u svima, niti je uvi jek isto u istoj osobi, nego i kad prestaje jo preostaje donekle, te se razlikuje prema vi e i manje. A tako mo e biti i u odnosu na uitak. Postavljaju i da je Dobro ne to savr eno, dok su kretanja i postajanja nesavr eni, nastoje po kazati kako je u itak kretanje i postajanje. Nu ini se da ne dokazuju prikladno i da u itak nije kretanje. Jer ini se da svako kretanje ima svoju brzost i sporost, i ako ne prema sebi samom, 5 kakvo je kretanje svemira , onda prema drugome. Ali u itku ne pripada ni jedno od toga. Jer mo e ovjeku brzo postati ugodno kao to se mo e i rasrditi, ali ne mo e bivati ugodno brzo, niti
1 Podrazumijevaju se Platonovi nazori (Fileb, 24 E, 31 B), Prema . .). 2 To jest: dopu ta razlike u stupnjevima. 3 Naime: kad uitku pridaju 'neodre enost', onda zapravo misle samo na 'mijeane' uitke; takvo to ne pripada 'nemijeanim' (istim) uicima, u kojima nema primjese bola; dok je sama takva razlika izme u dvije vrste uitaka zapravo Platonova (Fileb, 53 C54 D), prema H. R.). 4 Misli se na sastojine toplo i hladno (Platon, Fileb, 25 E), prema . . 5 Tonije: nebo koje nosi zvijezde stajaice, koje krui stalnom brzinom (De caelo, I. V, II. IV, a brzo ili sporo samo u usporedbi s drugim kretanjima (prema . .).

15

20

25

30

pak br e (ili sporije), prema komu drugom, kao to se mo e hodati, rasti ili togod sli no. Stoga se mo e prije i u u itak brzo ili sporo, ali se ne mo e brzo djelovati u stanju u itka, naime: ne mo e se tako u ivati. A kako bi u itak bio postajanje? Smatra se da bilo to ne postaje iz bilo ega, ve iz ega togod postaje u to se i razlu uje. I emu je u itak postajanje, tomu je bol propadanje. Isto tako ka u da je bol stanje oskudice prema naravi, dok je u itak njezino ispunjenje. Ali to su tjelesna uvstva. Ako je u itak ispunjenje stanja prema naravi, ono u emu se zbiva ispunjenje to bi i u ivalo, a ovdje bi to bilo tijelo. Samo to se ne ini da je tako. Dakle, u itak nije ispunjenje, iako dok se ono zbiva, mo e ovjek utjeti ugodu, kao to bi utio bol da ga sijeku.1 ini se kako je takvo mnijenje nastalo na temelju bolova i u itaka vezanih uz hranidbu; budu i da o utimo oskudicu i bol, uivamo nakon toga u ispunjenju. Ali to se ne doga a sa svima u icima. Tako bol ne prethodi u icima u znanju, a nema ga ni u nekim sjetil nim u icima, kao u onima mirisa, i u mnogim slu ninama i vi evinama, te uspomenama i nadama. Od ega e, dakle, oni biti postajanja? Jer tu nije nastala oskudica niega, emu bi trebalo ispunjenje. Protiv onih koji iznose primjere sramotnih u itaka, mo e tkogod re i kako ti u ici i nisu ugodni (jer ako i jesu ugodni opako raspolo enim ljudima, zbog toga ne treba misliti da su zbiljski ugodni, osim upravo tima; kao to ni stvari bolesnicima zdrave, slatke ili gorke nisu i uop e takve, i kao to nisu bijele one koje se takve ine onima bolesnih o iju). Ili bi tkogod mogao re i, da uici jesu vrijedni izbora, ali ne na stanovite na ine; takvo je na primjer bogatstvo (ali ne uz izdaju) i zdravlje (ali ne uza deranje bilo ega).2 Postoji i mogunost da dotini izriaj bude ako je u tome oskudan ili prikraen (o. p.). 2 Moda je posrijedi ljudoderstvo, u sluaju potpune nestaice hrane (prema . .).
219
1

218

11

12

Ili se pak u ici razlikuju po vrsti, pa su jedni oni od lijepih postupaka, a drugi oni od sramotnih; i ne mo e se o utjeti u itak pravednika ako ovjek nije sam pravedan, niti u itak glazbenika ako ovjek nije sam glazben, i sli no u ostalim slu ajevima. I to to je prijatelj jedno a laskavac drugo, ini se da pokazuje kako u itak nije dobro ili da se u ici razlikuju po vrsti; ini se, naime, da se prvi dru i poradi dobra, a drugi poradi u itka, te kako drugoga poku uju, prvoga pohvaljuju, jer se dru i radi druk ijih stvari. I nitko ne bi izabrao ivjeti cijelog ivota s dje jim umom, ak i u ivaju i u onim stvarima u kojima djeca najvi e u ivaju; niti bi izabrao uivati ine i togod veoma sramotno, ak i ako zbog toga ne bi nikad trpio bola. Uz to, potrudili bismo se oko mnogih stvari, ak i ako ne bi pruile nikakva u itka, kao to su gledanje, sje anje, znanje, te kreposti. A ni ta se ne razlikuje zbog toga to takve stvari nu no prate uici, jer izabrali bismo ih ak i kad nam ne bi pru ale nikakva u itka. ini se dakle bjelodano da u itak nije Dobro i da svaki u itak nije dostojan izbora; i da ima u itaka vrijednih izbora samih po sebi, koji se razlikuju po vrsti ili po tome od ega su. Toliko nek je dostatno re eno to se ti e nazora u itku i bolu. to je u itak i kakav je postat e o itije vratimo li se opet na sam po etak. ini se da je gledanje savr eno u svakom vremenu svojeg trajanja; ono ne treba ni ta to bi se poslije dogodilo i usavr ilo njegov oblik 1 . Takav je ini se i u itak. Jer on je nekakva cjelina, i ni u kojem asu ne mo e tkogod uhvatiti neki u itak kojemu bi se nakon du eg vremena usavr io svojstveni oblik. Zbog toga u itak i nije gibanje; jer svako Po tome se ono razlikuje od kretanja, pri kojem mogue postaje djelatno, a nesavreno savreno (prema . .). 220
1

30

1174

13

10

IV.

3 15

je gibanje u vremenu i radi neke svrhe, kao ku egradnja, koja je savr ena kad se na ini ono emu se te ilo. I tako je ono savr eno ili u cjelini vremena ili u asu zavr etka; do im u dijelovima vremena pojedina gibanja su nesavr ena, i po vrsti se razlikuju od cjeline kao i izme u sebe. Tako pri gradnji hrama, slaganje kamena druk ije je od lijebljenja potpornih stupova, dok se to oboje razlikuje od tvorbe cijelog hrama. I tvorba hrama je savr ena (jer ne treba vie ni ta drugo za postavljeni zadatak), dok su izgradnja osnove i izradba troreske 1 nesavr eni, jer je svaka samo dio. Oni se dakle razlikuju po vrsti, i ni u jednom se asu ne mo e uhvatiti posebice savr eno kretanje, nego ako ga uop 3 e ima ono je u cjelini vremena. Sli no je i s hodanjem i ostalim. Jer ako je svako kretanje pomicanje s jednog mjesta na drugo, onda i u tome postoje razlike po vrsti, kao letenje, hodanje, skakanje i sli no; i ne samo tako, nego i u samome hodanju (jer ni 'otkud' ni 'kamo' nije isto na cijelom trkali tu i na jednom dijelu, niti je u jednome dijelu kao to je u drugom; niti je isto prelaziti ovu crtu 2 ili onu; jer trka ne prelazi samo doti nu crtu, nego onu na nekom mjestu; a ova je opet na mjestu to je razli ito od one druge). Mi smo pomnjivo kretanju raspravljali drugdje. 3 ini se, me utim, da kretanje nije savr eno u svakom vremenu, nego je vie kretanja nesavr eno i razlikuju se po vrsti, budu i da 'otkud' i 'kamo' tvore svojstveni oblik. 4 Nasuprot tome, u bilo kojem vremenu svojstvo' je u itka da je savr en. Rije je triglifu, dijelu friza. Trkali te (stadion) obi no je bilo podijeljeno na 6 dijelova (od po 100 gr . stopa), a staze su bile ozna ene stupi ima. Spomenute crte su dijelile stazu, osobito prva na po etku i posljednja na kraju staze (prema . .). 3 Aristotel, Fizika (VIVIII). 4 Izvorno (oblik) ili pak: specifi na razlika, specifi na kakvo a, svojstvo (o. p.).
2 1

20

25

30

1174 b

221

Jasno je, dakle, da su u itak i kretanje razli iti, te da je u itak jedna od cjelina i savr enosti. A isto se mo e izvesti i iz toga to kretanje nije mogu e osim u vremenu, dok je u ivanje mogu e, jer je ono ne to cijelo u svakom asu sada1 njosti. Prema tim rije ima je bjelodano kako nije prikladno re i da je u itak kretanje ili postajanje. To se ne mo e re i svim stvarima, nego samo onima to su razdijeljene i nisu cjeline. Jer postajanje nije ni gledanje2, ni to ka', ni jedinica 4 ; ni jedno od tih nije ni kretanje ni postajanje. Stoga to nije ni u itak, jer je nekakva cjelina. 5 Budu i je svako sjetilo djelatno u odnosu na osjetno, i djeluje savr eno kad je u dobrom sta nju i usmjereno prema najljep oj od stvari pri padnih sjetilnosti (jer se ini da je takvo to najvie savr ena djelatnost; pri emu nema nikakve razlike ka e li se da djeluje samo sjetilo ili pak dio u kojemu se ono nalazi), u svakom je pojedinom najbolja djelatnost kad je sjetilo u najboljem stanju usmjereno prema najboljoj od osjetnina. Takva bi djelatnost bila najsavr enija i najugodnija; jer postoji u itak prema svakom sjetilu, kao i prema razumije u i misaonom promatranju, i djelatnost je najugodnija kad je najsavr enija, a najsavr enija je kad je sjetilo u dobrom stanju i usmjereno prema najizvrsnijoj od osjetnina. Tako u itak usavr uje djelatnost. Ali je ne usavr uje na isti na in kao to je usavr uju osjetno i osjetilnost onda kad su izvrsni; Izvorno , oznauje toku koja odvaja prolost i budunost. Ono to nije u jednom asu, a jest u slijedeem mora biti cjelina bez razluivih dijelo va; samo cjelina sastavljena od dijelova postaje procesom, 'malo po malo' (prema . .). 2 To jest: in gledanja. 3 Geometrijska toka. 4 Aritmetika jedinica.
1

upravo kao to ni zdravlje i lije nik nisu jedna1 ko uzroci ozdravljenja. 7 Bjelodano je da svako od sjetila ima svoj uitak (jer ka emo kako su i vi evine i slu nine ugodne); isto je tako bjelodano da je u itak najvii kad je sjetilnost najsna nija i djeluje prema onome to je najbolje; i kad su takvi i osjetno 2 i osjetilo 3 , uvijek e biti u itka, dok je prisutno i ono to ga tvori i ono to ga prima. Ali u itak ne usavr uje djelatnost kao to to ini ve prisutno svojstvo 4 , nego kao nekakvo prido lo savr enstvo, kao ivotni cvat onima koji su mladi. Dakle, sve dotle dok ono mi ljeno ili osjetno, i ono to prosu uje ili misaono posmatra, bivaju kako treba, bit e i u itka u djelatnosti; naime: ako su i trpna i tvorna strana iste i u istom uzajamnom odno aju, onda po naravi proizlazi isto. Kako to onda da nitko ne u iva neprestance? Ili se mo da ovjek umori? Jer ni jedna ljudska sposobnost ne mo e neprekidno trajati; pa stoga ni u itak nije takav, jer on slijedi samu djelatnost. U nekim se stvarima u iva dok su nove, ali poslije vie ne, zbog istog razloga. Jer um je prvo pobu en i sna no djeluje na stvar, upravo kao to se ljudi napeto usredoto uju pri gledanju, ali nakon toga pozornost vi e nije takva, djelatnost slabi, pa zbog toga opada i u itak. Moglo bi se smatrati da svi ude za u itkom, budu i da svi ljudi ude za ivljenjem. ivljenje je nekakva djelatnost, i svaki pojedinac usmje Zdravlje je tu svrni uzrok, a lijenik tvorni uzrok (prema . .). 2 Ili 'objekt'. ' Ili 'organ'. 4 Izvorno * (stanje) zapravo je potpuno razvijena sposobnost ili svojstvo (za razliku od monosti , ili puke mogunosti), na primjer vida, te je bitan imbenik u njegovu ostvarenju, dok je uitak kao izvanjski dodatak (prema . .). 223
1

10 8

30

4 15

1175 a

20

10 25

10

222

11

ruje svoju djelatnost prema onim stvarima i s pomo u onih koje najvi e ljubi, kao to se glazbenik uz pomo sluha bavi napjevima, a ljubitelj znanja uz pomo svojeg razuma misaonim zasadama, te isto tako i svaki od ostalih. U itak usavr uje djelatnost, pa tako i ivljenje, za ko 15 jim svi te e. Stoga je razborito to se te i za uitkom, jer on svakomu usavr uje ivljenje, koje je i dostojno izbora. A izabiremo li ivljenje poradi 5 u itka ili pak u itak poradi ivljenja, takvo pitanje nek je za sad po strani; ini se, naime, da su te stvari tijesno spojene, i ne mogu se razdvajati, jer u itka ne biva bez djelatnosti, i ui 20 tak usavr ava svaku djelatnost. Otuda se smatra da se u ici razlikuju po vrsti; mislimo, naime, kako se stvari razli ite po vrsti usavr avaju stvarima koje su razli ite po vrsti (jer ini se da je tako i s naravninama i s umjetninama, kao sa ivotinjama i drve em, te sa slikom, kipom, ku om ili s kakvim poku stvom). Pa se sli no i djelatnosti razli ite po vrsti usavr avaju onima to su razli ite po vrsti. A djelatnosti uma razlikuju se od djelatnosti sjetila po vrsti, te jedne od drugih, pa stoga i u ici koji ih usavr avaju. To se mo e vidjeti i po povezanosti svakog pojedinog u itka i djelatnosti koju usavr uje. Jer djelatnost uzmna a u itak koji joj je svojstven. Naime, oni koji djeluju s u itkom bolje prosu uju i to nije postupaju u pojedinim stvarima, kao to oni koji u ivaju u zemljomjerstvu postaju 1 vi ni zemljomjernici , i bolje uvi aju pojedine zasade, a sli no je i s ljubiteljima glazbe ili gradnje i svega sli nog; svi oni pridodaju vlastitom djelu u ivaju i u njemu. Tako uici uzmna aju djelatnosti, a one stvari koje uzmna aju togod te su mu i svojstvene; stvarima koje su razli ite po vrsti i svojstvenosti su razli ite po vrsti.
Rije je, naravno, 'geometriji' i 'geometricima' u anti kom, a ne modernom smislu (o. p.).
1

V.

25

30 6

A to se mo e jo jasnije vidjeti iz toga to jedne djelatnosti smetaju u ici koji su od drugih djelatnosti. Tako ljubitelji svirale ne uzma u sudjelovati u raspravi ako za uju svirku svirale, jer vie u ivaju u umjetnosti svirale negoli u prisutnoj djelatnosti; i stoga u itak u umjetnosti svirale kvari djelatnost doti ne rasprave. A sli no se doga a i u ostalim slu ajevima gdje su istodobno dvije djelatnosti. Ona djelatnost koja je ugodnija suzbija drugu, tim vie to se vie razlikuju prema u itku, tako te druga posve prestaje. I stoga, ako silno u ivamo u bilo emu, ne mo emo zapravo initi ni ta drugo; i ako nam se ne to slabo svi a, prelazimo na togod drugo, kao to u kazali tu oni koji grickaju slastice naj vie to ine kad su glumci lo i. A budu i svojstven u itak izo truje djelatnosti te ih produ uje i pobolj ava, dok ih inovrsni u ici upropa uju, bjelodano je kako se uveliko razlikuju. Jer inovrsni uici djeluju gotovo kao svojstveni (vlastiti) bolovi, budu i da svojstveni bolovi uni tavaju djelatnosti, kao ako je komu pisanje ili ra unanje neugodno ili mu no; i tako jedan ne pi e ili drugi ne ra una, jer mu je ta djelatnost mu na. Tako na djelatnost imaju opre an u inak svojstveni uici i bolovi. A svojstveni su oni to pripadaju djelatnosti prema njoj samoj. Me utim, inovrsni uici, kako je re eno, ine ne to to je veoma nalik na bol, jer uni tavaju, iako ne u istoj mjeri. Budu i se djelatnosti razlikuju valjalo u i ne valjalo u, i jedne valja izabrati a druge treba izbjegavati, dok su neke neodre ene, isto je i s u icima; jer prema svakoj djelatnosti postoji svojstven u itak. U itak svojstven estitoj djelatnosti i sam je valjan; onaj to je svojstven nevaljaloj djelatnosti i sam je opak. Jer se i elje za lijepim stvarima pohvaljuju, a one za sramotnim poku uju. A djelatnostima su svojstveniji uici koji su u njima od samih poriva, jer ti su razlu eni od djelatnosti i po vremenu i po naravi, dok su u ici sasvim blizu djelatnostima, i toliko su nerazlu ivi da se mo e raspravljati nisu li
15 NIKOMAHOVA ETIKA

1175 b

10

15

20

25

35

30

224

225

djelatnost i u itak jedno te isto. Me utim, smije se u itak smatrati ni promi ljanjem ni dinim opa anjem (jer bi bilo nesmisleno); zbog toga to se ne mogu razdvojiti, nekima ine kao isto.

ne sjeali se

35

Dakle, kao to su razli ite djelatnosti, tako su i u ici. Vid nadma uje opip u isto i, a sluh i miris okus. A sli no i u ici uma nadma uju sjetilne u itke, dok se i jedni i drugi razlikuju me usobno. I ini se da svaka ivotinja ima i svojstven u itak, kao i svojstvenu ulogu, naime: u itak prema doti noj djelatnosti. To e se jasno pokazati, razmotre li se pojedine ivotinje; jer u itak je razli it konju ili psu ili ovjeku, te kao to He raklit 1 ka e magarac bi radije izabrao pljevu negoli zlato, jer magarcima krmivo pru a vei uitak negoli zlato. Dakle, stvorovi razli iti po vrsti imaju i u itke razli ite po vrsti, a bilo bi razlo no da u onih iste vrste i u ici budu nerazli ni. Ali, barem me u ljudima oni su razli ni, i to ne 9 malo. Jer iste stvari jednima gode, a druge vrije daju, i one to su nekima bolne i mrske drugima su ugodne i mile. Isto vrijedi i za slatke stvari; one nisu istog okusa onomu u ognjici i onomu tko je zdrav; niti je opet togod jednako toplo nemo niku i onome krepka tjelesnog ustroja. A sli no je tako i u drugim slu ajevima. 10 I u svim tim slu ajevima smatra se da jest ono kako se ini estitu ovjeku. Ako se tako prikladno ka e, kao to se ini da jest, i ako je krepost mjerilo svega ili dobar ovjek kao takav, onda bi i u ici bili oni koji su njemu takvi i ugodne one stvari u kojima on uiva. Ako su pak stvari to su njemu neugodne komu drugomu ugodne, nije nikakvo udo, jer su ljudi skloni mnogim pokvarenostima i izopa enostima, a te stvari zapravo i nisu ugodne, nego samo takvima i onima koji su tako raspolo eni. Dakle, to se
1

1176 a

ti e u itaka koji su prema uobi ajenom mnijenju sramotni, jasno je kako ne treba ni kazati da su to uici, osim onima koji su izopa eni; ali od onih u itaka to se smatraju estitim: koji ili kakav treba nazvati ljudskim u itkom? Ili je to bjelodano iz samih djelatnosti? Jer njih prate u ici. Stoga, postojala jedna ili vie djelatnosti u savr ena i sretna mu a, oni uici koji te usavr avaju morali bi se poglavito proglasiti ljudskim u icima, a ostali samo drugotno i tek neznatno, kao i djelatnosti. VI. Po to smo, dakle, raspravili krepostima, pri jateljstvima i u icima, preostaje izloiti u ocrtu i bla enstvu, budu i da ga smatramo svrhom ljudskih postupaka. Ponovi li se ranije re eno, samo e izlaganje biti sa etije. Rekli smo , da bla enstvo nije svojstvo, ina e bi moglo pripadati i onomu tko spava cijelog ivota, ivei ivotom raslina, kao i onomu tko je u najve im nevoljama. Ako pak to ne zadovo ljava, nego radije treba postaviti bla enstvo u 2 kakvu djelatnost, kako je prije kazano ; i ako su od djelatnosti jedne nu ne i valja ih birati radi ega drugog, dok druge valja izabrati zbog njih samih, bjelodano je da se bla enstvo mora uvrstiti me u one djelatnosti koje treba birati poradi njih samih, a ne me u one to su radi ega drugog. Jer bla enstvu ne treba ni ta, nego je ono samodostatno. Djelatnosti koje treba izabrati poradi njih samih one su od kojih se ne tra i ni ta osim same djelatnosti. A smatra se da su takvi ini koji su u skladu s krepo u; jer initi stvari koje su lijepe i estite ono je to treba izabrati samo po sebi. Ali se smatra da tu pripadaju i ugodne zabave, jer se one ne izabiru radi ega drugog, dok one zapravo vie kode nego to koriste, budu i da
1 2

25

10

35 1176 b

15

20

10

11

Fr. 5 (Diels Krantz).

1098 b 31; 1095 b 31. 1098 a 5.

226

15*

227

zbog njih ljudi zapu taju i vlastita tijela i imutak. Nu ve ina onih koje dr e za bla ene pribjegavaju takvim razonodama; stoga su kod mo nika u asti ljudi dosjetljivi u takvim razbibriga ma. Kako pru aju ono to se tu tra i, postaju ugodni svojim pokroviteljima, te kao takvi i po trebni. Smatra se tako da te razonode pridonose bla enstvu zbog toga to im mo ni velika i po sve uju svoju dokolicu. Pa ipak, takvi vjerojatno nisu nikakav dokaz. Jer ne ovise od mo ni ke vlasti ni krepost ni um, od kojih potje u estite djelatnosti; pa ako takvi, i ne okusiv i nikad ni ista ni plemenita u itka, pribjegavaju tjelesnim nasladama, zbog toga ne treba misliti da su takve dostojnije izbora. I djeca misle kako su one stvari koje ona najvi e cijene i najbolje. Stoga je razlo no, da kao to se djeci i mu evima razli ite stvari ine vrijedne, tako bi trebalo biti i neva ljalim i valjanim ljudima. Zbog toga, kao to je esto re eno, stvari koje su vrijedne i ugodne estitu ovjeku zaista su takve. Ali svakomu je pojedincu najvrednija izbora ona djelatnost koja je prema svojstvenoj sposobnosti, te onomu tko je estit ona to je prema kreposti. Prema tome, bla enstvo nije u zabavi. Jer bilo bi besmisleno da nam svrha bude zabava; i da smo se trudili i zlopatili cijelog ivota samo poradi razonode. Mi naime, takore i, biramo sve poradi ega dru gog, osim bla enstva, jer nam je ono svrha. A revno se baviti i mu iti samo radi zabave ini se suludim i odve djetinjastim, ali se isto tako ini 1 ispravna ona Anaharsidova izreka Treba se igrati da bismo se ozbiljno bavili, jer se ini kako je zabava stanovit odmor; i kako se ljudi ne mogu neprestance truditi, treba im i odmora, te stoga odmor nije svrha, jer biva poradi djelat nosti. A ini se da je bla en ivot onaj koji je u skladu s krepo u; i takav uklju uje ozbiljnost, a ne sastoji se od zabave. Ka emo, uz to, da su ozbiljne stvari bolje od onih to su samo smije ne Anaharsid (Anaharsis), skitski mudrac iz VI st; boravio u Heladi; pripisivane su mu mnoge mudre izreke. 228
1

8 15

i zabavne, a djelatnost ovjeka ili njegova djela uvijek je to ozbiljnija to je bolja. Pa je stoga djelatnost boljeg dijela valjanija i time vi e pridonosi bla enstvu: Tjelesnim u icima mo e se odavati bilo tko, pa i rob ni ta, manje od onoga tko je najbolji, ali nitko robu ne pridaje bla enstvo, ako mu ne podjeljuje vlastiti ivot.1 Zbog toga bla enstvo i nije u takvim razonodama, nego u djelatnostima prema kreposti, kao to je ve prije re eno. Ako je bla enstvo djelatnost u skladu s kre po u, razlo no je da bude ona u skladu s najvi om krepo u, a to e biti ona najboljeg dijela nas samih. Pa bio to um ili pak bilo to drugo, koje se ini da prema naravi vlada i upravlja na ma te ima spoznaju lijepim i bo anskim stvarima i bilo da je i to samo togod bo ansko bilo opet da je najbo anskiji dio u nama , njegova djelatnost prema svojstvenoj kreposti bit e savr eno bla enstvo. A ve je re eno 2 da je to misaono promatranje. To bi bilo u skladu i s onim to je prije re eno i s istinom. Jer takva je djelatnost i najvi a (budu i da je i um ono najvi e u nama, a takve su i spoznatnine kojima se um bavi), a i najnepre kidnija. Naime, mo emo neprekidno misliti (ili misaono promatrati) vie nego li initi bilo to drugo. I mnijemo kako bla enstvu treba primije ati u itak. A od svih djelatnosti to su prema kreposti priznano je najugodnija ona to je u skladu s mudro u. I doista ljubav prema mudro A upravo to nije slu aj, jer kako Aristotel ka e u drugom djelu (Politika, III, 9, 1280 a 32): Robovi i ostale ivotinje nisu lanovi dr ave, zbog toga to ne sudjeluju u bla enstvu niti u ivljenju prema izboru (Dosl. prijevod). 2 To nije re eno izravno, nego je (VI knjiga, V, 3, XIII, 8) izneseno da je mudrost, krepost najvi eg dijela uma, ujedno i najvi a od svih kreposti (prema H, R.). 229
1

10 7

20

VII.

15

25

2 30 3 35 1177 a

20

25

sti (ili filozofija) posjeduje udesne u itke i po isto i i po postojanosti, te je posve razlo no to oni koji ve znaju ugodnije provode svoje vri jeme od onih to tek tragaju za znanjem. A i ono to se naziva samodostatnost najvi e pripada misaonoj djelatnosti. Naime, stvari koje su nu ne za ivot trebaju i mudru i pravednu ovjeku, kao i ostalima; ali, primjereno opskrbljen tima, pra vedan ovjek treba i one (ljude) prema kojima e pravedno postupati i s kojima e biti, a isto tako i umjeren i hrabar i svaki pojedini od ostalih, do im mudar ovjek mo e razmi ljati i sam sa sobom, i to je mudriji to vie. On to nedvojbeno ini bolje ako ima suradnike, ali je unato tome najsamodostatniji od svih. Uz to bi misaono pro matranje bila jedina djelatnost koju vole poradi nje same, jer od nje se ne dobiva ni ta drugo osim istog mi ljenja, dok od inidbenih djelatnosti polu ujemo togod vie ili manje od same djelatnosti. Tako er se ini da je bla enstvo u dokolici; naime: li avamo se dokolice kako bismo stekli dokolicu kao to i rat vodimo da bismo imali mir. Provedba inidbenih kreposti odvija se u dravnim i ratnim poslovima; ali djelatnosti tih zanimanja ini se da su bez dokolice to u cijelosti vrijedi za ratni ke djelatnosti (jer nitko ne izabire ratovati da bi ratovao, niti radi toga pripravlja rat; i smatrao bi se posvema njim krvnikom onaj tko bi od prijatelja na inio neprijatelje, kako bi bilo bojeva i pokolja). A i dr avni ka je djelatnost bez dokolice, jer uza same dr avne poslove tei za polo ajima mo i, te za astima, ili za bla enstvom samome sebi ili sugra anima, za bla enstvom to se razlikuje od dr avni kog umije a, i koje bjelodano i istra ujemo kao ne to raz li ito. Ako se me u inidbama to su u skladu s krepostima dr avni tvo i ratni tvo isti u i ljepotom i veli inom, ali su bez dokolice, i tee nekoj drugoj svrsi a nisu vrijedni izbora sami po sebi, dok se smatra da se djelatnost uma odlikuje ozbilj 230

30

no u, jer se sastoji od misaonog promatranja, i ne tei ni za kakvom drugom svrhom osim se be same, i posjeduje sebi svojstven u itak (koji uzmna a samu djelatnost); te ako se s njom sla u samodostatnost, dokolica i neumornost mogu a ovjeku zajedno s ostalim zna ajkama to se pridaju veoma sretnu ovjeku , onda bi upravo ta djelatnost predstavljala ovjeku savr eno bla enstvo uz potpun ivotni vijek, jer u bla enstvu nema ni ta nepotpuno. 8 Nu takav bi ivot bio izvrsniji od same ovjekove naravi; jer on ne e tako ivjeti ukoliko je ovjek, nego ukoliko je u njemu prisutno togod bo ansko, i koliko to nadma uje na u sloevinu1 toliko i njegova djelatnost onu prema drugoj kreposti. I ako je um ne to bo ansko u usporedbi s ovjekom, onda je i ivot u skladu s njim bo anski u usporedbi s ovjekovim ivotom. Stoga se ne treba povoditi za onima koji nagovaraju da kao ljudi moramo misliti ljudskim stvarima 2 i kao smrtnici smrtnima , nego koliko god je to mogu e moramo se obesmrtiti i sve uiniti kako bismo ivjeli u skladu s onim to je najizvrsnije u nama. Pa iako je to olinom male no, ono svojom mo i i asno u uvelike nadraa uje sve ostalo. Isto tako to bi bilo i svaki pojedinac, jer je ono poglavito i bolje u njemu. I bilo bi besmisleno ako bi ovjek izabrao ne vlastiti ivot, nego onaj koga drugoga. Pa tako ono to je prije re eno 3 pristajat e i sada: ono to je emu svojstveno to je po naravi svakomu i najbolje i najugodnije. A ovjeku je takav ivot u skladu s umom, jer um je najvi e sam ovjek. Zbog toga je takav ivot i najbla eniji.
Izvorno & (compositum), ozna uje sloevi nu na e du e i tijela, ali ovdje mo da zna i i slo enu du u (prema . .). 2 Pindar (Isth. V. 20); Sofoklo (Tereus, fr. 531); Antifan (fr. 289). Naime, te se izreke sre u u vi e autora. 3 1169 b 33, 1176 b 26.
1

20

25

1177 b

30

5 9 10

H78 a

15

231

VIII.

2 3

Me utim, drugotno je bla en ivot u skladu s druk ijom krepo u; jer djelatnosti u skladu s njom tek su ljudske 1 . Pravedne i hrabre postupke, te ostale stvari koje su prema krepostima, inimo uzajamno jedni drugima po ugovorima, uslugama i svakovrsnim djelatnostima i u svojim uvstvima, paze i pomno na ono to je pristojno u odnosu prema svakome; a sve su to bjelodano ljudske stvari. Neke od njih ini se potje u ak od samog tijela, i krepost zna aja u mnogome je spojena s uvstvima. A i razboritost je spojena s krepo u zna aja, kao i ova s razborito u, jer po ela razboritosti daju udoredne kreposti, dok ono to je ispravno u udore u postavlja razboritost. I budu i su te stvari povezane s uvstvima, pripadale bi sloevini bi a. A kreposti sloe vine zapravo su ljudske. Stoga su isti takvi i ivot prema doti nim krepostima i samo bla enstvo, do im je ono koje pripada umu izdvojeno. (Nu nek je o tome toliko. Podrobnija rasprava prema ila bi svrhu sada njeg istra ivanja. 2 ) ini se, uz to, da tomu treba manje i izvanjskih potrep tina ili barem manje negoli udorednoj kreposti. to se ti e samih nu nosti, nek je obojem potreba, u jednakoj mjeri, iako se dr avnik vi e trsi oko tijela i sli noga, jer u tome bi se malo razlikovali, ali e se uvelike razlikovati to se ti e djelatnosti. Dare ljivu e ovjeku trebati novaca da ini plemenita djela, kao i pravednom poradi uzvrata (jer puke nakane se ne vide, budu i da i oni koji nisu pravedni hine kako kane postupiti pravedno), hrabromu opet mo i, da bi polu io i ta u skladu s krepo u, a umjerenomu prigode3 za krepost. Jer kako bi se ina e uzmogao pokazati bilo doti nik bilo tko drugi od takvih?
1 Nasuprot ve spomenutoj misaonoj djelatnosti, koja je boanska. 2 naravi uma ili razuma raspravlja se u Aristotelovu djelu dui (De crnima, III, IIIIV). 3 Izvorno , to je inae mo, sloboda, doputenje ili gizda, dok je ovdje posrijedi ne to posebni je znaenje: mogue prigode da se umjeren uzmogne oduprijeti neumjerenosti (o. p.).

15

A raspravlja se i tome da li je za krepost po glavitiji izbor (nakana) ili djelatnosti, kako kre post sadr i oboje. Naime, jasno je da bi njezino savr enstvo bilo u obojem, jer za same postupke trebaju mnoge stvari, i to su oni vei i ljep i to ih treba vi e; do im onomu koji misaono promatra ne treba za njegovu djelatnost ni jedna od tih stvari, nego su one takore i i smetnja misaonom promatranju; ali ukoliko je on ovjek i ivi u zajednici s mnogima, izabire initi djela u skladu s krepo u, i zbog toga e mu trebati takva izvanjska dobra, da bi mogao ovjekovati. A da je savr eno bla enstvo misaono promatranje, koje je stanovita djelatnost, mo e se vidjeti i iz slijede eg. Pretpostavljamo naime da su bogovi najsretniji i najbla eniji. A koje im djelatnosti treba pridati? Da li mo da one pravedne? Ne e li se oni initi smije nima budu li ugovarali, vra ali nov ane pologe i tome sli no? Ili mo da smione pothvate, da podnose strahote i izlau se pogiblima zbog toga to je to lijepo? Ili pak ine dare ljivosti? A komu e darivati? Jer bit e besmisleno budu li imali novce ili togod takvo. I kakvi bi bili njihovi umjereni postupci? Nije li takva hvala prosta ka, budu i da oni nemaju nevaljalih elja? Stoga, pregledamo li cijeli taj niz, pokazalo bi se kako su sve te djelatnosti odve neznatne i nedostojne bogova. Pa ipak, svi pretpostavljaju da bozi ive, te zbog toga i dje luju; naime, ne snivaju poput Endimiona. 1 A oduzme li se ivom bi u imba, te zatim tvorba, to mu drugo ostaje osim misaonog promatranja? Stoga bi djelatnost Boga, koja se odlikuje najviom sre om, morala biti misaono promatra ka. Dakle, i od ljudskih djelatnosti ona koja je toj najbli a mora biti najbla enija. A znak je toga i to to ostale ivotinje ne sudjeluju u bla enstvu, budu i savr eno li ene takve
Prema helenskom mitu, u Endimiona bija e zaljubljena bo ica Mieseca (Artemida ili Dijana), te mu je podarila besmrtnost, ali da ostane u vje nom snu.
1

35 1178 b

7 20

10

25

15

30

20

232

233

djelatnosti. Jer bozima je cijeli ivot posvema sre tan, a ljudima ukoliko je u njima prisutna kakva nalika te djelatnosti, dok od ostalih ivih bi a vi e ni jedno ne biva bla eno, budu i da ni jedno ne sudjeluje u misaonom promatranju. Dakle, dokle se prote e promatranje dotle i bla enstvo, i u kojih je vi e prisutno takvo promatranje vi e je i bla enosti, i to ne prema pripatku, nego zbog sa mog promatranja, jer ono je samo po sebi vrijednost. Tako bi bla enstvo bilo stanovito promatranje. 1 9 Nu budu i je svaki od nas i ovjek, trebat e mu i izvanjske sretnosti, jer na a narav nije samodostatna za misaono promatranje, nego je po trebno i da nam je tijelo zdravo, te da ima hrane i ostale podvorbe. Pa ipak ne smije se misliti kako onomu tko e biti bla en trebaju mnoge i velike stvari, zbog toga to se ne mo e biti veoma sretan bez izvanjskih dobara; jer ni samodostat nost ni inidba ne sastoje se u suvi ku, pa je lijepa djela mogu e initi i onomu tko ne vlada kopnom i morem; dapa e, i u umjerenim uvjeti ma ovjek mo e djelovati prema kreposti (to se, naime, mo e bjelodano vidjeti; jer ini se kako sukromnici ni ta manje od odli nika ne ine estita djela, nego dapa e i vi e). I dostatno je imati i toliko, jer onomu tko djeluje u skladu s kre po u ivot e biti bla en. I mo da je Solon 2 prikladno prikazao bla ene ljude kao one to su umjereno opskrbljeni izvanjskim potrep tinama, ipak (kako je on mislio) po inili najljep a djela, ivjevi umjereno; jer mo e ovjek i uz umjeren ' Izvorno / jedna od temeljnih vieznanica grkog jezika, koja izvorno znai misaono promatranje, te otuda i lat. contemplatio (razmiljanje), te istraivanje, znanstveno spoznavanje, 'znanstveni zorovi' ili 'isto miljenje'. Bjelodano je da dotini na zivak obuhvaa i promatranje i znanstveno spoznavanje, to je sadr ano i u rijei razmiljanje ili miljenje, koja je oznaka sloene misaone djelatnosti kakva i jest posrijedi (o. p.). 2 Herodot (I, 3032).

25

12 30

9 35 1179 a 13

imutak initi ono to treba u initi. ini se da ni Anaksagora nije zamislio bla ena ovjeka kao 1 bogata a ili velika a, rekav i kako se ne bi za udio ako bi se takav u inio svima neobi an; jer ti prosu uju po vanj tini, budu i je to i jedino to zamje uju. I tako ini se da se mnijenja mudraca sla u s na im dokazima. Nu iako ona sadr avaju stanovito osvjedo enje, u inidbenim stvarima istina se prosu uje po djelima i samome ivotu; jer u tima je ono poglavito. Valja sto ga razvidjeti ono to je ve re eno, te to omje riti s djelima i ivotom, pa ako je u skladu s doti nim djelima, mora se prihvatiti, ako je pak u sukobu, mora se pretpostaviti da je puko mnijenje. Dakle, onaj tko djeluje u skladu s umom, te ga njeguje, ini se i da je u najboljem stanju uma i da je bozima najmiliji. Jer ako bozi vode ikakvu brigu ljudskim stvarima, kao to se misli da ine, onda bi bilo razlo no i da oni uivaju u onome to je najbolje i njima najsrodnije (a to bi bio um) te ljudima koji to najvi e ljube i aste da za uzvrat dobro ine, kao onima to se trse oko stvari koje su i bozima mile postupaju i ispravno i lijepo. A bjelodano je kako sve to najvie pripada mudracu. On je stoga bozima naj miliji. A takav je vjerojatno i najbla eniji. Te bi i po tome mudrac bio onaj itko je najvi e bla en. Ako se dostatno u ocrtu reklo i tim stvarima i krepostima te prijateljstvima i u itku, treba li misliti kako smo na kraju svoje nakane? IM pak, kako je re eno 2 , gdje je posrijedi inidba tu nije svrha promatrati i spoznati svaku pojedino st, nego prije u initi doti ne stvari? Jer to se ti e same kreposti nije dosta znati, nego valja poku ati ste i je i upotrijebiti, ili nastojati bilo kako druk ije da postanemo dobri. Ako bi dakle sami govori (ili dokazi) dostajali da u ine Iju
1 2

15

20

25

10

30

11

10 IX.

10 35 1179 b

2 3

Diels, Vorsokratiker, 46 A 30. Ili: Kako se kae. 235

de estitima, onda bi oni s pravom (kao to 1 kaza Teognid zaslu ili' i mnoge d goleme nagrade', i njima bi se trebalo opskrbiti. Ali, iako se pokazuje kako oni imaju snage pobuditi i potaknuti mlade plemenita nagnu a, te posti i da znaaj ro enjem plemenit i istinski ljubitelj onoga to je lijepo prione uz krepost, oni ne uzma u pobuditi mno tvo na ljepotu i dobrotu 2 . Jer ono po svojoj naravi ne slu a stidljivosti, nego se pokorava samo strahu; i ne odstupa od nevaljalti na zbog onoga to je sramotno, ve zbog straha od kazne. ivei po uvstvu, ono se odaje vlastitim nasladama i traga za sredstvom kojim e ih ste i, dok izbjegava opre ne bolove, te nema ni predod be lijepome i onome to je istinski ugodno, jer nisu toga nikad ni okusili. I koji bi to dokaz takve preobratio? Jer nije mjgu e nikako, ili nije lako, dokazom izmijeniti ono to je odavno ukorijenjeno u zna ajeve. I mo da se treba zadovoljili, ak kad su prisutne i sve one stvari s pomo u kojih ini se postajemo estiti, ako i djelimice steknemo krepost. Jedni misle kako postajemo dobri po naravi, drugi po navadi, a tre i po pouci. Ono to je od naravi bjelodano nije u na oj vlasti, nego je zbog nekakvih bo anskih uzroka nazo no u onima to su istinski sretnici; do im dokaz i pouka nemaju snage u svih ljudi, nego du u slu atelja treba navadom prethodno obraditi za prikladan u itak i prikladnu mr nju, poput zemlje to e hraniti sjeme. Jer onaj tko ivi prema uvstvu ne e slu ati dokaza koji ga odvra a, niti e ga shvatiti. I kako onda nagovoriti onoga tko je u takvom stanju? A op enito, ini se, uvstvo ne popu ta pred dokazom, nego pred silom. Stoga treba ve prije postojati zna aj nekako svojstven kreposti, koji ljubi ono to je lijepo i mrzi ono to je sramotno.
1

10

15

10

20

Ali je te ko ve od mladosti ste i ispravan odgoj prema kreposti, ako se ne odrasta i pod takvim zakonima. Jer ivjeti umjereno i u vrstoj stezi veini nije ugodno, a osobito mladima. Stoga zakonima treba odrediti i odgoj i zanimanja, jer postav i navikom ne e im biti bolni. Nu vjero jatno i nije dostatno da ljudi samo dok su mladi primaju odgoj i ispravnu naobrazbu, nego i kad postanu mu evi, trebaju se oko tih stvari trsiti i navikavati se na njih; pa bi nam zbog toga trebali zakoni, op enito cijelog ivota. Jer ve ina se vie pokorava nu nosti negoli dokazu, i prije kazni negoli onome to je lijepo. Zbog toga neki mniju kako zakonodavci trebaju poticati na krepost i pobu ivati na ono to je lijepo, kako bi po slu ali oni koji su ve doli no uznapredovali u navikama, dok neposlu ne te manjkave treba podvrgnuti ukorima i kaznama, a one neizljeive treba u cijelosti prognati. (Oni naime misle) kako e estit ovjek, ivei poradi onoga to je lijepo, poslu ati dokaz (ili razlog), do im nevaljalac koji eli nasladu obuzdava se bolom poput uja rmljena ivin eta. Stoga i vele kako ti bolovi trebaju biti oni to su najopre niji nasladama koje doti ni ci ljube. Dakle, ako kao to je re eno 1 onoga koji e bili dobar treba lijepo odgajati i navikavati, te taj zatim mora ivjeti u estitim zanimanji ma i ne initi nikakvih nevaljal tina bilo hotimice bilo nehotice, to e se polu iti ako se ivi u skladu s kakvim umom i ispravnim poretkom, ko ji ima mo . Me utim, o inska zapovijed nema te sile ni prisile, kao ni uop e nalog jednog mu a, ukoliko nije kralj ili tkogod sli an; do im zakon ima mo prisile, budu i je i na elo 2 to potje e od neke razboritosti i uma. I dok se mrze ljudi koji 1179 b 31. Izvorno gr. , moe ovdje znaiti i dokaz i pravilo pa i izrijek; zbog ega, npr. H. Tredennick nije naisto to je tu posrijedi; ini mi se da je najblie znaenje, u datom kontekstu, ipak naelo (o. p.).
2 1

35 1180 a

io

11

15

25

12
30

20

Teognid (432434). 2 Izvorno , glasovita Platonova sloeni ca, koja znai i estitost, i savrenost kao udoredni spoj ljepote i dobrote ljudskog znaaja (o. p.).
236

237

se suprotstavljaju ne ijim porivima, ak i kad im se ispravno opiru, sam zakon nije mrzak nalau i ono to je estito. 13 ini se kako je samo, ili gotovo samo', u dravi Lakedemonaca zakonodavac posvetio pozorno st odgoju i zanimanjima. U glavnini dr ava te su stvari zanemarene, i svatko ivi kako ga je volja i 2 poput Oklopa, 'dijele i pravo i eni i djeci'. Naj shodnije bi dakle bilo da postoji zajedni ka i ispravna briga tim stvarima. Nu ako ih je zajedni ca zanemarila, inilo bi se da dolikuje svakom pojedincu pomo i svojoj djeci i prijateljima do kreposti, te da ima snage za to ili bairem da to izabire 3 Prema onome to je re eno, on bi to jo najbolje uzmogao postupaju i kao zakonodavac. Jer zajedni ki nadzori se bjelodano provode s pomo u zakona, i to estiti nadzori s pomo u valjanih zakona, i inilo bi se da nema nikakve razlike da li su oni pisani ili nepisani, kao ni da li e se njima odgajati pojedinac ili mno tvo, kako je i u glazbi, tjelovje bi i ostalim zanimanjima. Jer kao to u dr avama zakoni i obi aji imaju snagu tako i u ku anstvima o inski naputci i navade, pa i vie zbog sre enosti i dobro instava; budu i da se tu ve po naravi prije po inje i voljeti i slu sati. Uz to se zasebni ki odgoji razlikuju od onih zajedni kih, kao pri postupku lije enja; jer openito je ovjeku u ognjici na korist po inak i post, ali nekomu mo da i nije; isto tako ni a ka ne preporu uje svim svojim u enicima isti na in borbe, inilo bi se stoga da se svaki pojedini slu aj to nije istra uje ako je briga zase bni ka; jer tako svatko dobiva vie onoga to mu je probita no.
1 Ostali su primjeri Kreta i Kartaga (Politika, 1272 b 24). 2 Homer, Odiseja (IX, 114; dosl. prijevod). 3 Ovo ina e nejasno mjesto prevedeno je dijelom prema Bywateru, dijelom prema Thomsonu (vidi Pogovor prevoditelja); o. p.

25

16

14

30

Ali najbolje e se pojedinosti pobrinuti i lije nik i nastavnik tjelovje be, te svaki drugi, koji i op enito zna sto je potrebno i svima ili doti nima (jer se i ka e da se znanosti bave onim to je zajedni ko 1 i da su takve); to opet ni ta ne prije i da se tkogod prikladno pobrine kakvoj pojedinosti ak i ako je bez znanja 2 , ukoliko je taj pomno promotrio prema iskustvu doga aje na pojedincu, kao to su neki ljudi, ini se, sami sebi najbolji lijenici, iako ne bi mogli pomo i nikomu drugome. Pa ipak bismo se sloili oko toga kako onaj tko eli postati vi nik i znanstvenik u 3 emu mora prou avati ono to je op e i upoznati to to mo e bolje. Jer ve je re eno kako se time i bave znanosti. Stoga mo da onaj tko eli s pomo u brige uiniti ljude boljima, bilo ve inu bilo manjinu, mora poku ati da postane zakonodavac, ako mi doista s pomo u zakona postajemo dobri. A dove sti bilo koga, ili pak odre enu osobu, u prikladno raspolo enje nije ba zada a za slu ajnika, ve ako to itko mo e, onda samo onaj tko zna, kao i u lije ni kom umije u, te u ostalim poslovima u kojima treba pa nje i razboritosti. Ne treba li dakle nakon toga razvidjeti otkud i kako bi tkogod postao zakonodavac? Da li se to, kao i u ostalim slu ajevima, u i od dravnika? Jer to se i smatralo 4 dijelom dr avni tva. Ili se ini kako to nije isto u dr avni kom umije u i ostalim znanostima i sposobnostima? Jer u svim se ostalim pokazuje kako isti predaju doti ne sposobnosti drugima i sami ih provode, kao lije nici i slikari; ali iako sofisti izjavljuju kako pou avaju u dr avni tvu, ni jedan od njih ne djeluje u tome, nego se time bave dr avnici, koji
1 I z v o r n o t o je i sveope ili univerzalno (o. p.). 2 To j e s t : koji ne p o s j e d u j e z n a n o s t . 3 I z v o r n o &, t o z n a i i sveope, univerzaln o (o. p.). 4 1141 b 24.

15

20

17 35 1180 b

25

5 18

15

10

30

35 1181 a

238

239

19

ini se djeluju t a k o vi e po nekakvoj sposobn o s t i t e i s k u s t v u negoli p o r a z u m i j e u ; jer, k a k o se p o k a z u j e , oni t o m e niti pi u n i t i govore (iako bi takvo to m o d a bilo ljep e od sastavljanja s u d b e n i h govora i p u k i h besjeda); a n i t i na ini e d r a v n i k e bilo od svojih sinova bilo od koga meu svojim p r i j a t e l j i m a to bi i bilo razlo no, k a d bi oni to uzmogli; j e r ovi svojim d r a v a m a ne bi mogli ostaviti n i t a ljep e od takve s p o s o b n o s t i , niti bi od toga mogli radije izabrati to sebi sam i m a , te n i t i svojim najmilijima. Uz to, ini se k a k o t u p o p r i l i n o p r i d o n o s i i iskustvo, j e r i n a e ljudi ne bi p o s t a j a l i dr avnici s a m i m bavljenjem d r a v n i m s t v a r i m a ; stoga se ini da o n i m a koji te e z n a t i d r a v n i k o m u m i j e u t r e b a i s a m o g iskustva. M e u t i m oni sofisti koji izjavljuju k a k o pou avaju u t o m e ini se da su daleko od toga. J e r uop e ne znaju ni t o je dr avni tvo ni ime se bavi, i n a e ga ne bi izjedna ivali s g o v o r n i t v o m 1 ili a k stavljali ispod njega, niti bi p a k mislili k a k o j e lako p o s t a v l j a t i z a k o n e p r i k u p l j a j u i o n e z a k o n e koji s u n a d o b r u glasu, j e r s m a t r a j u d a se m o g u p r o b r a t i oni koji su najbolji, k a o da s a m izbor ne tra i r a s u d n o s t i i kao da ovdje i s p r a v n a p r o s u d b a nije n a j k r u p n i j a stvar, u p r a v o k a o i u glazbi. J e r i s k u s n i c i u s v a k o m p o j e d i n o m p o d r u ju i s p r a v n o p r o s u u j u djela, i znaju ime i k a k o se o n a usavr avaju, te to je s ime u s k l a d u ; d o i m se n e i s k u s n i c i m o r a j u zadovoljiti i t i m e a k o im nije i z m a k n u l o da li je d o t i n o djelo dobro ili lo e n a i n j e n o , k a o kakva slika. A z a k o n i s e i n e u m j e t n i n a m a dr avni kog umije a. K a k o d a o n d a p r e m a n j i m a 2 p o s t a n e tkogod zakonoda vac ili p r o s u u j e koji su z a k o n i najbolji? J e r ini s e k a k o n i lije nici n e p o s t a j u s a m o p o p r i r u n i cima. I a k o neki pisci p o k u a v a j u iznijeti ne samo z d r a v s t v e n e n a s t o j b e nego i k a k o p o j e d i n c e t r e b a lije iti i njegovati, razvrstavaju i p o j e d i n a

s t a n j a ; i takve su stvari ini se k o r i s n e iskus n i c i m a , d o k s u nevje ama p o s v e n e k o r i s n e . I s t o t a k o , d a k l e , i zbornici z a k o n a i u s t a v a m o g u biti od k o r i s t i o n i m a koji ih u m i j u p r o u a v a t i i prosui v a t i t o je p r i k l a d n o ili n e p r i k l a d n o i koji se stavak s k o j i m sla e; oni p a k koji se pozabave t i m a bez p r i p r a v e 1 n e b i uzmogli p r i k l a d n o p r o s u i v a t i , u k o l i k o ne s a m o od sebe, i a k o bi u t o m e m o d a postigli bolje p o i m a n j e .

5,

10

10

22

23

20

15

B u d u i su d a k l e prva nji mislioci 2 ostavili neist r a e n i m o n o t o s e ti e z a k o n o d a v s t v a , m o d a je bolje da te stvari s a m i p r o m o t r i m o , i o p e n i t o d r a v n o m p o r e t k u , k a k o b i s m o koliko je mogu e u p o t p u n i l i z n a n s t v e n o istra ivanje' ljudskim s t v a r i m a . Stoga, a k o su i t a p r e m a p o j e d i n o m dijelu p r i k l a d n o izrekli n a i p r e t h o d n i c i , poku a j m o to razvidjeti, a z a t i m iz p r i k u p l j e n i h ustava p o j e d i n i h dr ava 4 p o k u a j m o p r o u i t i koje s t v a r i o d r a v a j u a koje r a z a r a j u dr ave, i koje su o n e u o d n o a j u na p o j e d i n e ustave, te zbog kojih se u z r o k a j e d n i m a d r a v a m a u p r a v l j a s k l a d n o a d r u g i m a o b r n u t o . P o t o se te stvari p r o u e , mo

15

20

20

1181 b

21

Vidi: Izokrat (Antidosis, 80). To jest: tek prema kakvoj zbirci zakona (o. p.).

Izvorno (stanje) i komentatorima nije jasno da li je posrijedi udoredno ili intelektualno stanje, ali se ini da je rije stanju stru ne priprave, spreme, uvje bane sposobnosti ili uobli ene umne navike ( . .). 2 Postoji dvojba oko toga tko je napisao ovaj zavr ni odlomak, koji bjelodano povezuje Etiku i Politiku. Prema jednima Aristotel to nije mogao napisati, jer se u Politici po esto poziva na Platona, dok iz doti nog proizlazi kao da Platon nije rekao ni ta va no odgoju s pomo u zakonodavstva ili pak vrstama dr avnih poredaka. Mo da je posrijedi dodatak kakvog poznijeg pisca. Samo to pitanje jo nije razrije eno (prema . .). 3 Izvorno , to ovdje zna i 'op e nastojanje umije u ili znanju' ili 'znanstveno razlaganje, istra ivanje' (o. p.). 4 Prema predaji Aristotel je napisao i zbirku od 158 razli itih dr avnih ustava, od ega je sa uvano samo djelo Atenski ustav.
16 NIKOMAHOVA ETIKA

240

da emo bolje uvidjeti i koji je dr avni poredak najbolji te kako se svaki mora ustanoviti i kojim se zakonima i obi ajima mora poslu iti. Zapo ni mo, dakle, svoju raspravu.

POGOVOR PREVODITELJA

Svaki prijevod (na veliku alost prevoditelja, a na poprili nu radost njihovih prosuditelja) i kad je najbolji, ipak je samo priblian. Ne treba mnogo razlagati i raspredati za to je tako. Ali je svakako jo najvi e tako u slu aju prijenosa filozofskih djela iz jednog jezika u drugi. Te ko e koje se pri tome javljaju te ko je izbje i i kad su posrijedi suvremenici; one su, naravno, jo ve e kad se prevode djela iz drevne klasi ne ba tine; a moglo bi se re i kako su gotovo nepremostive kad je rije Aristotelu. Jer tu se zaista ne zna to je te e: sklop re enica i raspored dijelova u njima ili pak nosivi stru ni nazivci. Njegova su djela za razliku od Platonovih pisana vie znanstvenim negoli umjetnikim jezikom, iako je dobar dio nazivlja koje Aristotel uvodi, ili se njime slu i, umjetan ve u odnosu prema onda njoj svakodnevnoj porabi i rije i i izri aja i re eni nog sloga. Uz to, ne samo to je u njegovu jeziku sadr ana vrhunska apstrakcija nego je Aristotelov cjelokupni corpus vi estruko posredovan. Srednjovjekovlje ga je primilo i njime se sluilo posredstvom latinskog i arapskog, a novovjekovlje (sna no oslonjeno na skola sti ku predaju) dodalo je svoje, prihva aju i ili ga odbijaju i, kroz sito i re eto modernih romanskih, germanskih i slavenskih jezika. Prema toj cijeloj nakupnini i sloevini (posebice u jezi nom i smisaonom pogledu) dana nji prevoditelji primjenjuju razli ite pristupe, u skladu s naravi jezika u koji je prenose te uvjetovani vlastitom prijevodnom predajom. Suo eni s obiljem jezi nih zapreka i zamki, nemaju na izbor vei broj mogu nosti. Naime, te ko da im pre ostaje vie od dva izlaza. To jest: ili to vi e sebi pribli iti dati predlo ak, ili mu se sam pribli iti. Dakle, temeljna se te ko a mo e razrije iti (i naj e e se razrje uje) tako
16*

243

da se doti ni anti ki tekst posuvremeni. Mi se dodu e pona amo kao da to no znamo to to zna i, ali zapravo znamo tek ovo: takvim se na inom prijevod po esto odmi e od predlo enog izvornika. Istina, takvo posuvremenjivanje mo e pru iti onu lako u i glatko u ispod kojih se ne vide mnoge hrapavosti i uzlovi tosti slo enog filozofskog izriaja, ali se pri tome mo e izgubiti i ona bitna, iskonska nakana i poruka djela. Drugi slu aj (kad se prevoditelj trsi pribli iti svoju obradbu datome djelu) zapravo je poku aj to vjernijeg prijenosa iz jezika izvornika u jezik prijevoda. Samo je po sebi jasno, kako bi uzoran prijevod bio nekakav sretan spoj i jednog i drugog: novi tekst to je isto toliko osuvremenjen koliko je i vjeran izvorniku. Me utim, takvo je to samo vrhunska po eljnina; j e r na razini puke jezi ne primjene prevoditelj mora krenuti: ili vie u jednom ili vie u drugom smjeru, osobito u slu aju ovakvog temeljnog filozofskog i uljudbenog djela kakvo je Nikomahova etika, knjiga koja je uza svu svoju vrhunsku umnost ipak pisana znanstvenim i apstraktnim, a ne konkretnim umjetni kim jezikom. Naravno, i nakon takve prevoditeljske odluke ostaje polazna i okvirna priblinost prijenosa, ali nadamo se i priblieniji smisao (pa i oblik) naprama onome to sadr ava i kako uobli uje sam izvornik. Dakle, pone to ponovljeno, ali i sa etije re eno: odlu ili smo te iti to ve oj vjernosti, pa i doslovnosti prijenosa, trse i se da to ne bude na tetu skladnosti i glatkosti re enice, ali pripravni i rtvovati takva cijenjena svojstva u korist temeljne misaone to nosti. A iako potpune doslovnosti i to nosti nema nigdje, pa tako ni ovdje, prevoditelju se inilo kako e manje pogrije iti bude li i robovao Aristotelovu tekstu nego bude li se od njega toliko udaljivao da iznevjeri i bjelodani smisao ovog mislila kog temeljca poradi uvjetne itkosti svojeg prijevoda. Me utim, unato svim tim ogradbama oko same mogu nosti prijevoda Aristotelova teksta, ostaje injenica da je on ipak prevodiv, to pokazuju uz ostale europske prijevode i brojniji prijevodi njegovih djela u Srba i manje brojni, ali primjerni, prijevodi u Hrvata. Naime, podosta se toga mo e dostatno vjerno prenijeti iz gr koga jezika u hrvatski, jer su im zajedni ke mnoge zna ajke i u tvorbi rije i i u pade nom sustavu, te u rasporedu jezi 244

ndh jedinica. Kako je ve op e poznato, na je jezik od samih po etaka slavenske pismenosti preuzeo mnogo toga, ili pak uobli io i skovao, upravo prema gr kom jezinom prauzoru. Stoga izme u ostalog i nema neke potrebe (kao to se mo da mora, ili je barem takav obi aj, u engleskom i francuskom jeziku) da se pojedini grki nazivoi pre esto zamjenjuju nekolikim rije ima, a ni da se re enice redovito preokre u i prepri avaju, ime se remeti prvotni sklad i razvodnjava izvorni smisao. Dakle, na razini izravne primjene, prevoditelj je nastojao zadr ati Aristotelov oblik re enice, raspored njezinih dijelova te polo aj i smislenu nosivost samih rije i ili usko stru nih natuknica. Kre u i se unutar takvih zahtjeva, morao je uvesti i stanovit broj rje ih, novih ili ne uobi ajenijih nazivaka. Ali kako bi se ti projasnili i pribli ili pri tome se navodio i izvorni oblik (uz latinski i doti nu pribli nu hrvatsku zamjenu). Tako e se, posve nu no i prirodno, kao primjeri takva nazivlja u na em prijevodu susresti i novotvorine i arhaizmi. Zbiljski ili samo prividni arhaizmi upotrebljavaju se uglavnom poradi toga da se ne bi krenulo (i skrenulo) u smjeru suvremene, dana nje porabe stru nog filozofijskog nazivlja, ime bi se vjerojatno proma io iskonski smisao teksta koji je ipak uobli en s njemu svojstvenim pojmov Ijem, od kojega smo mi, dana njici, udaljeni preko dva tisu lje a. Stoga je bilo potrebno, uz mogu i minimum arhaiziranja prijevodnog izri aja, pru iti opet barem priblinu predod bu vremenskom odmaknu u i povijesnoj uvjetovanosti polaznih nazivaka. Primijeniv i takva radna na ela, prevoditelj se trsio onoliko koliko je kadar i koliko mo e podnijeti sam jezik, koji ipak uvijek mo e vie podnijeti (te i izraziti) negoli svi njegovi pojedini upotrebitelji, pa i prevoditelji. Gdje je prevoditelj proma io, sam je kriv; gdje se togod posre ilo, te je prijenos uspio, nije toliko do njega koliko je do kovkosti i nosivosti samog na eg jezika. Samo se po sebi razumije kako bi mnogo lak e bilo zadr ati u prijevodu op epoznate europeizme, bilo one helenskog podrijetla (kao politika, teorija, demokracija, monarhija) bilo one latinskog (kao akt, entitet, supstancija, esencija) i oni su na stanovit na in i zadr ani , ali je zbog svih navedenih razloga bilo potrebno potra iti pri 245

mjerene slavenske, hrvatske zamjene, ili jedno lane ili vi e lane, oslanjaju i se na mogu u podudarnost ili korijena ili smisla ili oblika ili ustroja ili sklopa izme u dva ipak srodna jezika. ivimo u doba sveop e poplave tu ica (od kojih su neke nedvojbeno potrebne), ali i u slu aju onih najobi nijih, kakve su na primjer akcija ili energija, posti e se veoma esto ve a prozirnost i dostupnost pojmovnog sadr aja kad se upotrijebi prikladna slavenska zamjena, osobito u slu aju datog filozofskog teksta, a k i obrazovanu i upu enu ovjeku po esto se skriva, zamagljuje ili izmi e izvorno zna enje u olakoj porabi tu ica. Na primjer, gr ka rije to & koja zna i i patnja i trpnja i strast i uvstvo u latinskom je prijenosu passio, ali i affectus, jer zna i jo i svojstvo i mijena, pa Englezi stoga doti ni stru ni nazivak prevode kao affection ili modification, a Nijemci kao Eigenschaft, te napokon Rusi kao strast, peremena, svojstvo, priznak, sostojanie. U takvom slu aju ne bi bilo uputno upotrijebiti olako bilo koju tu icu, nego je primjerenije u svakom pojedinom kontekstu potruditi se oko mogu e ili prihvatljive hrvatske zamjembenice ili barem nadomjestka. Naime, internacionalizmi, osobito oni latinizirani (kao otrcan sitni i novinarstva i svakodnevnog propovjedni tva) po esto su odve razlivena ili zamu ena zna enja. Jasno, pri takvome se prijevodu ne mogu izbje i ni neobinosti. Samo, svaka neobi nost nije jo i neprikladnost. Na primjer, glasoviti Aristotelov izri ai xb xl fjv moe se prevesti i kao bit i kao bivstvo (lat. essentia i sub stantia), pa se tako esto i ini. Me utim, budu i je essentia to an prijevod gr ke rije i (kojoj i korijenski odgovara hrvat, sunost), dok je substantia do slovak prema gr . (za to u hrv. postoji ne to rje a zamjena podstavnik), i kako u skolastika susre emo i quid quod erat esse (doslovce prema gr kom: 'ono to bija e biti') i quidditas (engl, quiditty, njem. Washeit), onda je ipak i doslovan i to an prijevod tostvo, prema onome to je stvar, kako predla e ve J. Stadler (Opa metafisika, Sarajevo 1907, str. 35). Takvi primjeri pokazuju kako esto to blii prijevod omogu uje to to niji prijenos izvornog smisla, dakle: to ve u pribliienost ne samo u sadr aju nego i u obliku. Naravno, toga se na ela treba dr ati samo ukoliko ne dovodi u pitanje temeljnu jasno u i dostupnost teksta.
246

Svaki prijevod, pa i onaj na najsrodniji jezik, predstavlja nu no stanovit stupanj odmaknu a od izvornika. Tako usporedba latinskih prijevoda s gr kog pokazuje neminovne i znatne razlike i kad su posrijedi veoma srodni jezi ni sustavi, pa ak i ciceronski vrsni prijevodi. Prijevodi Aristotela na ostale europske jezike (romanske, germanske i slavenske) pokazuju sve ve e stupnjeve odmaknu a, ve prema naravi, ustroju, gipkosti i kovkosti pojedinog prijevodnog idioma. I stoga, osloni li se prevoditelj na bilo koji od takvih posredni kih jezika, izla e se nedvojbenu odmaknu u i prema polaznom smislu i obliku. Neosporna je me utim injenica da svaki valjan prijevod na druge jezike .moe koristiti i pomo i. itatelj imalo upu en u izvornik lako e uvidjeti, kako je gr ki tekst (a prema Bywaterovu izdanju) ovdje prevoen redak za redak, re enica za re enicu, izri aj za izri aj i rije za rije (gdje god je to bilo mogu e). Ali i na i najbolji helenisti znali su manje ili vi e zavirivati u dostupne europske prijevode. Mi opet (koji smo, to se ti e znanja u odnosu prema njima, jo jednom oni poslovi ni patuljci koji su se sljedbeni ki uzverali na ramena divova) inimo to s mnogo vi e prava i potrebe. Dakle, kao to je naravno i pretpostaviti, i sm sm se pomagao nekolikim prijevodima na svjetske jezike, isko ristiv i ih kao stanovit pons asinorum, kad god su posrijedi bili tei sluajevi, nejasniji sklopovi ili vi ezna ni nosivi izrijeci. Tako sam i ja zagledao u latinske, njema ke i engleske prijevode 1 . Latinskim sam se poslu io jer je i u slu aju prijenosa Aristotelova teksta najbli i gr kom; njema kim zbog veoma smione i gipke tvorbe stru nog nazivlja; engleskim, budu i da kao svojevrsna slo evina germanskih i romanskih sastojaka, donosi ve inom prijevode nosivih rije i romanskoga korijena, u emu je gotovo istovjetan francuskom i talijanskom. Same prijevodne napomene i bilje ke (ukoliko nisu vlastita prevodila ka obja
1 Latinski: Aristotelis opera omnia, graece et latine... Pa risiis, 1878; vol. 2 Ethica Nicomachea; njemaki: Aristoteles Niko'machische Ethik, bersetzt von Eug. Rolfes, Leipzig, 1921; engleski: Aristotle, Nicomachean Ethics, by W. D. Ross, revi sed by J. O. Urmson, Oxford, 1973; Aristotle, Nicomachean Ethics, translated by H. Rackham (Loeb Classical Library, 1975); The Ethics of Aristotle, translated by J. . . Thomson, revised with notes and appendices by Hugh Tredennick.

247

njenja i dodaci) preuzimane su i od najnovijih prevoditelja i prou avatelja kojih su mi knjige bile pri ruoi (H. Tredennick, D. Ross, H. Rackham). Last but not least, posebnu zahvalnost dugujem stru nom redaktoru sveu ili nom profesoru Danilu Pejovi u zbog dragocjenih stru nih savjeta osobito to se ti e temeljnih filozofijskih nazivaka u ovome Aristotelovu djelu. Tomislav Ladan

KAZALO

IMENA

Afrodita 147 Agamemnon 54, 181 Agaton 119, 121 Ahil 54, 210 Aleksandar 143 Alkmeon 40, 107 Alopa 151 Amfijaraj 40, 107 Anaharsid 228 Anaksagora 124, 235 Anaksandrid 155 Antifan 231 Apolon 134 Argivci 57 Artemida 144, 233 Atenej 59 Atenjani 75

Epiharm 202 Erifila 40, 107 Eshil 42 Eteoklo 201 Eudokso 19, 215, 216 Euen 156 Euripid 40, 42, 89, 107, 125, 163, 166, 201, 204, 206

Falaris 145, 146 Feni anke 201 Fidija 123 Filoksen 59 Filoktet 125, 138, 150, 154 Fokilid 89 Glauko 108, 109

Bijant 89 Brasida 104

Ciklop 238

Delos 13, 14 Demodok 152 Diomed 54, 108 Empedoklo 141, 142, 166 Endimion 233

Harite 98 Hektor 54, 55, 135 Helena 38 Heraklit 27, 140, 166, 226 Hermes 55 Herodot 15, 55, 234 Heziod 4 98, 160, 166, 192, 209 Homer 47, 54, 56, 108, 109, 123, 135, 148, 165, 181, 238

Izokrat 240 249

K a l i p s a 37 K a l i s t e n 75 K a r k i n 151 K e l t i 53 K e r k i o n 151 K i r k a 37 K r e a n i 20 K s e n o f a n t 151 K s e n o f o n 57, 75

P l a t o n 4, 6, 7, 12, 17, 19, 26, 42, 55, 82, 90, 123, 137, 217, 218, 236 P o l i d a m a s 54 Poliklet 123 P l u t a r h 192, 210 Polinik 201 P r i j a m 15, 135 P r o t a g o r a 17, 137, 192

GR KO LATINSKO HRVATSKI R J E N I K T E M E L J N I H POJMOVA ILI NAZIVAKA

L a k e d e m o n c i 20, 45, 57 201, 238 L a m i j a 145 L a t o n a 144 L e t o 14

75

R a d a m a n t 97 & & S a p f a 148 Sardanapal 5 S a t i r 144 S i k i o n j a n i 57 S i m o n i d 17, 66 S k i d 45 Sofoklo 14, 89, 138, 154, 231 S o k r a t 55, 82, 136, 137, 142, 156 S o l o n 15, 16, 48, 234 S p e u s i p 7, 27, 159, 215
&

bonus dobar bonum dobro immoderatum, nimis pretjerano, previ e, o d v i e ignobis, abjectus n e p l e m e n i t , p r o s t a k ignorare ne z n a t i , ne p o z n a v a t i ignorantia, inscientia n e z n a n j e , n e p o z n a vanje rusticus selja ki, p r o s t a k i rusticitas p r o s t a t v o institutio o d g o j , s t e g a indifferens n e r a z l i a n injuria n e p r a v d a , n a n o s i t i n e p r a v d u injuriam p a t i p o d n o s i t i n e p r a v d u injuria, i n j u s t e f a c t u m n e p r a v e d a n in injuria, injustitia nepravda, nepravednost injustus n e p r a v e d a n injustum n e p r a v e d n o , n e p r a v e d n i n a infamia b e a e , s r a m o t a impotentia, debilitas nemonost, nemogunost, n e m o impossibilia, impotentia n e m o n o s t i , nemogunosti acerbitas n e p r i j a z n o s t , n e u g o d n o s t immortalitas b e s m r t n o s t mortalitatis conditioni eximi obesmrtiti miser b i j e d a n , m u a n , j a d a n aeternus v j e a n pudor stidljivost, s k r o m n o s t clectio i z b o r sentire, sensio z a m j e i v a t i , z a m j e d b a id quod sentit o n o k o j e osje a, zamje uje

bona dobra

& & && &

M a r g i t 123 M e g a r a n i 71 M e r o p a 42 M i l e a n i 152 M i l o n 31

N e o p t o l e m 138, 154 N i o b a 144 Tales 124 T e o d e k t 150 Teognid 14, 89, 208, 213, 236 T e o k r i t 56, 204 T e t i d a 75 Tezej 210 Tidejevi 54 T r o j a n c i 54 T u k i d i d 104

O d i s e j 37, 69, 138, 154 O r e s t 163, 204, 206, 210

P a t r o k l o 210 P e i t h o 148 P e r i k l o 121 P e r z i j a n c i 181 P i l a d 210 P i n d a r 231 P i r i t o j 210 Pitagora 5 P i t a k 48, 201

Vergilije 15

Zeus 75, 181, 195

250

251

& & / & & , . & , .

252

sensus, perceptio opa aj, sjetilo, sjetil nost, zornost, sjetilno opa anje sensitivum, anima sentiens sjetilni, osje tilni (dio) sensibile osjetno turpilucrium gnusobna pohlepa za dobitkom causa uzrok, razlog reus, causam esse alicujus rei uzro nik, kriv, uzrokuju i motus privatio nepokretnost, nepokretljivost immobilis nepokretan, nepokrenut, nepromjenljiv intemperantia razuzdanost, neobuzadnost intemperans razuzdan, neobuzdan invitum, involuntarium protuvoljno Incontinentia neuzdr nost, neuzdr lji vost incontinens neuzdr an, neuzdr ljiv subtilitas to nost subtilis, limatus to an extremus krajnji extremitas krajnost invitus nehotice jactantia, arrogantia hvastavost jactabundus, arrogans hvastavac veritas istinitost, istina verus istinit permutatio razmjena alienus tu , stran, inovrstan absurdum besmisleno, nerazumno irrationalis nerazuman, nerazumski, bezrazlo an anima ratione carens nerazumni dio (dijelovi) du e indoctus neuk, neobrazovan error pogrje ka, grijeh necessarium nu no, potrebno necessitas nu nost, neminovnost insensibilitas, Stupor be utnost, neosjetljivost insensibilis, stolidus be utan, grub impudentia besramnost, bestidnost proportio nalika proportio, quod proportionale est razmjer fortitudo hrabrost, mu evnost fortis hrabar, mu evan

& & & &

)) u & '

illiberalitas nedare ljivost illiberalis nedare ljiv humanus ovje ji quod in humana conditio est ljudski homo ovjek inaequalis nejednak, nepravi an remuneratio povra aj, u odvratak antidosis razmjena, promjena dignitas dostojanstvo lentitudo nerasdrljivost impassibilitas netrpnost ineiegantia neukusnost immensus, infinttus neome en, neograni en, bezbrojan simpliciter naprosto, uop e demonstratio dokaz, dokazivanje ditticultas, haesitatio, dubitatio te ko a, dvojba, dvoumlje absentia neprisutnost, odsu e, nenazo nost negatio nijek, nijekanje cessatio neradinost, uskrata, odmor desidiosus, ignavus bez posla, nedjelatan blandus, placendi Studiosus puzav, ugod ljiv blanditia, placendi Studium puzavost, do dvorijivost, ugodljivost virtus krepost, vrsno a, vrlina optimum, bonum summum najbolje, najvi e dobro aristocratia vladavina najboljih rapina grabe principium, initium po elo, na elo, po etak, zapo etak impius bezbo an, opak exercitatio vje banje prodigalitas rasipnost prodigus rasipan, rasipnik inertia neumije e dedecus, ignominia uskrata, gra anskih prava, obe a enost autarchia samodostatnost, samostalnost sufficiens ibi samodostatan ipse homo ovjek po sebi, ista ideja ovjeka ipsum quidque ne to samo po sebi casus slu aj, posebak, posebica

253

abstractio, ablatio, detractio oduzee, apstrakcija, odbidba, odmiljaj absentia amicorum neimanje prijatelja honoris contemptus neastohleplje timoris vacuitas neustra ivost concubitus spolne naslade imprudentia, amentia nerazboritost inanitnatus, inanimis neiv, beivotan

<

cognitio spoznaja genitor roditelj litera, linea slovo, crta grammaticus slovniki, jezikoslovan, gramati ki scribere pisati gymnastica tjelovjeba femina ena, supruga sumptus tro ak, troenje sumptus rashodak sumptuosus rastro an ignavia straljivost, plaljivost ignavus straljiv, plaljiv oportere trebati, morati, valjati quod oportet ono to je potrebno, to se mora uiniti sollers sposoban, domiljat, vrstan atrocia strahote, grozote sollertia, peritia sposobnost, domiljatost dominus, gospodar, zapovjednik democratia vladavina puka, naroda populus puk, narod ludus, vita liberalis dokolica, provo enje vremena dispositio, conditio raspoloenje, sklonost, raspore ivanje, izlaganje dividere dijeliti, podijeliti divisibile djeljivo dissolutio razrjeenje, razvrgnue, raz ludba distribuere dijeliti, dioba distributivus dioben anima cogitativa razumska, umna dua cogitabundum pars animae razumski, um ski dio due intellectus, ingenium, mens um, razumi jee, promiljanje distributio dioba, razdioba distantia, dimensio razdaljina, izmjera, prote nost intervallum me utak, razmak differentia razlika, razmirica juste agere pravedno initi, postupati justum facinus pravedan in justa actio pravedna inidba justus pravedan

operaria insolentia prosto a regnum, regium Imperium kraljevstvo rex kralj firmus vrst, stalan, postojan confirmatio vrstina, postojanost, pouzdanost potius ono bolje optimum ono najbolje violens nasilan violentia nasilno, nasilje noxius, periculosus tetan, pogibeljan & damnum teta, koda adjumentum pomo , lijek deliberatio, consultatio, Studium elja consultator, deliberativus eljni, savjeto davni consuhutio promi ljanje, savjetovanje voluntas elja, volja deliberatio, arbitratus volja, promi lja nje, nakana scurrilitas lakrdija enje scurra lakrdija , ulizica generatio, ortus nastanak, postanak po stajanje, ra anje generans ra aju i, roditelj genitum ro eno, potomstvo & genitura, genitum ro aj, ro eno, potomstvo genus rod dignitas, decus dostojanstvo geometra zemljomjer, geometar geometria zemljomjerstvo, mjerni tvo, geometrija & quod generentur, fieri ono to nastaje, nastajanje cognoscere, cognitio spoznati, spoznaja sententia spoznatost, mnijenje, n a k a n a nobilis, illustris (vir) poznat, glasovit

254

255

 & & , ' ' ' 256

jus ono to je pravedno, pravednina justitia pravednost justum facinus pravedan in judex sudac justitia, Judicium sud, pravosudna p a r b a correctivum ono koje ispravlja, isprav lja ko distinguere razlu iti, razlud ba distinctio odredba, razlika causa uzrok caedes dalo facta ubojstvo iz potaje opinio, existimatio, gloria mnijenje, ra sudnost, slava, dika opinans animae pars rasudni dio du e actus dandi davanje servitus ropstvo servus rob facultas, potentia sposobnost, mo nost, mogu nost, vjerojatnost dynastia, potentia, principatus vlast, mo , gospodstvo dynasta, princeps vladar, mo nik possibilia mo nosti, mogu nosti potens, possibile mo no, mogu e morositas zlovoljnost morosus zlovoljan, mrgodan, te ak gravis, horrendus mu an, mrzak rnunus poklon donutn dar

continentia uzdr nost continens uzdr an, uzdr anik assuefacere priviknuti, nau iti consuetudine questus uobi ajen, navik nuo consuetudo navada scire, novisse znati, spoznaja idea, figura, species vid (korijenski), lik, oblik, vrsta species, formae, ideae vidovi, oblici, obrasci esse biti, bivati esse, existentia bitak, bit, opstanak essentia, quidditas, quod quid erat esse bit, tostvo, ono emu bija e biti, ono emu je bivati dissimulatio podrugljivost singulare pojedina no, zasebi no

quisque svaki, svaki pojedini voluntarium, spontaneum voljno non voluntarium mimovoljno extra vani, izvana, izvan externa (bona) izvanjska (dobra) sponte hotimice misericordia milosr e, sa aljenje libertas sloboda, slobodnja tvo li beraus dare ljiv, plemenit liberalitas dare ljivost, plemenitost defectus nedostatak spes nada, i ekivanje, ufanje experientia iskustvo impedimentum inferens koji je na smetnju contrarius protivan, suprotan contrarietas protimba, suprotnost contrarietas protiv tina, opre nost egenus manjkav, nedostatan defectus, egestas, indigentia nedostatak, oskudica, potrebo a contingentia mo ebitnost, nenu nost, slu ajnost contingens mo ebitno, ono koje je mogu e cujus gratia, causa finalis poradi ega, cilj, svr ni uzrok actio, actus in, u inak, provedba, zbilj' nost, djelatnost operari djelovanje, odjeloviti (se) notio pomisao, predod ba, spoznaja habitus stanje, imanje, mo , dr anje, vrsno a potestas mo , vlast inductio navo enje, dokazivanje navodom laudabilis, laudatus hvaljen, pohvalan emendatio popravak correctorium (jus) popravlja ko (pravo) amplificatio dodatak, porast aequitas pristojnost, estitost, valjanost aequus estit, pristojan & concupiscens pars animae eljni dio du e, po eljnina, u ena stvar & cupido elja curatio briga, mar, nadzor, posao, trud scire znati, znanje, razumije e & scientia znanost, znanje ro & & &
17 NIKOMAHOVA ETIKA

257

& &

gaudium propter aliena mala zluradost amare ljubiti, ljubav amasius ljubljen, voljen amator ljubavnik opus in, u inak, u in, radnja, djelo amor ljubav ad amores proclivis pripravan za ljubav, zaljubljiv extremum, ultimum posljednje, krajnja stvar sodalis drug, prijatelj perfectio vrsno a, dobro consilii promptitudo dobro promi ljanje bene rem gerere biti bla en, bla enost beatitudo bla enstvo, bla enost beatus onaj koji pridonosi bla enstvu beatus bla en beneficentia dobro instvo beneficium dobro instvo benefactor dobro initelj lectus jugalis puteni sulog benevolentia dobrohotnost actio bona dobra inidba sagacitas, acumen ingenii bistroumnost, o troumnost facetiae, urbanitas dosjetljivost urbanus dosjetljiv prosperitas, fortuna secunda dobra srea, sre a inimicitiae neprijateljstvo, mr nja damnositas, dainnum teta, koda, kazna vivere ivjeti, ivot inquisitio, questio istra ivanje, ispitivanje vita ivot animal ivi stvor, ivotinja gaudium u itak, ugoda jucundum ugodnost jucundus ugodan condimentum za in mos obi aj, udore e, zna aj moralis udoredan/na quies mir, spokoj

&' &' ^ / / Zo<?a 17*

mors smrt confi ens smjel, smion confidentiam facienda, animum augentia stvari koje ulijevaju smjelost fiducia smjelost, drskost admirabilis udan, izvanredan spectaculum predmet gledanja, igrokaz spectare, intueri, contemplari promatrati, motriti, razmi ljati spectator promatra , motritelj, gledatelj divinus bo anski deus bog cultus, cura njega, dvorba, usluga colere, curare njegovati, tovati, biti uslu an curationum genera briga, njega, zdravstvena nastojba contemplari, conspectus znanstveno promatranje, promatrati considerationes znanstveni zorovi, misaone zasade, mi ljevine contemplativus razgledaju i, promatraju i, misaon, znanstvenik contemplatio, speculatio motrenje, misaono promatranje, razmi ljanje bestia, fera zvijer bestialitas, feritas zvjerstvo ferus zvjerski, okrutan, divlji audax drzak, smion temeritas drskost nutritiva pars animae, anima altrici facul tate praedita, anima vegetativa hranidbeni dio du e animus, animi impetus gnjev, srd ba immanis, iracundus srdit, gnjevan sanabilis izljeiv curatio lje idba, lije enje medicinalis lije ni ki, lje idbeni medicina lije ni tvo medicus lije nik idea, forma pojava, lik, pralik, predod ba aequare izjedna iti aequale jednako aequalitas jednakost vis snaga, mo 259

258

 &

universale op enito, uop e universale op e, sveop e, op enitost opportunitas, occasio prigoda, zgoda maledicentia ogovaranje, kleveta improbitas porok, opa ina in malis verti zlopatiti se malum in se admittere (facere) initi zlo improbus lo , poro an malum zlo, porok, zlo a maleficium sramo enje, opa ina pulchritudo ljepota, krasota ingenuitas, bona honesta ljepota i dobrota pulchrum, bonum, honestas lijepo, dobro, valjano tolerantia izdr ljivost, ustrajnost affirmatio potvr ivanje, izrijek lucrum dobit, korist motus gibanje, kretanje mobilis gibljiv, pokretljiv communis zajedni ki quae communia sunt zajedni ke stvari, zajedni ki postavci communio ono zajedni ko, zajedni tvo communitas zajednica, zajedni tvo societas, communio, communitas zajednica, zajedni tvo, dru tvo civis, socius drug, sudionik adulator laskatelj, udvorica supplicium ka njavanje, kazna mundus, omne pulchrum ures, red, sustav, svijet superior ja i, bolji judicare prosu ivati, suditi judicatio, Judicium prosudba judex prosuditelj, suditelj, sudac discernendi peritus prosudben possesa res te evina, svojina possesio pribava, stjecanje, posjed praecipuus poglavit, glavni principium, praecipue poglavito, pogla vita ili glavna zna ajka munus publicum javna slu ba, javna milostinja ratio razbor, promi ljanje usluga,

anima

ratione praedita, anima opinans rasudbeni (dio du e) argumentatio, definitio, explanatio, oratio, ratio, sententia, sermo dokaz, odredba, obja njenje, razlog, zbor, razbor, mnijenje, govor, na elo, razum, prosudba, nauk, izrijek molestia bol, muka solutio razlud ba, rje idba mathematicus vje t matematici, ra un stvu mathematicae res matemati ke stvari discendi actus, doctrina, disciplina naobrazba, u enje, nauk beatus bla en, sretan beatitudo najvi a sre a (bla enstvo) mollitia mekoputnost mollis mekoputan docere, discere u iti, razumjeti furor bjesno a, mahnitost magnijicentia izda nost magnificus izda an magnanimitas velikodu nost magnanimus velikodu an magnus velik magnitudo veli ina melancholicus uljiv pars dio medius srednji medius habitus sredina, srednje (stanje) medium (seu terminus medius) srednje, srednjak mediocritas srednost, sredina transmutatio, mutatio preobrazba, promjena, izmjena poenitentia kajanje, pokajanje mediocris umjerenik, skromnik mensura mjerilo, mjera parvificus, illiberalis sitni av illiberalitas, parvificentia sitni avost pusillanimitas, humilitas, animus demissus malodu nost, malodu je pusillanimis, humilis animo malodu an Stipendium pla a, najam conductio najamnina memoria pam enje, sje anje, pamet adulterium preljub
261

&

& / & & ' () &

260

adulterium facere po initi preljub adulter preljubnik monarchia samovlada, jednovlada, monarhija sedentarius postojan, trajan solitarius osamljenik partes dijelovi pars dio musicus glazben, muzi ki, u en improbitas, malitia udoredna nevalja lost, zlonamjernost distribuere dijeliti indignatio justa, ulciscendi Studium pravedna zlovolja, elja za osvetom ulciscendi cupidus, vindiciae cupidus osvetljiv distributivus (seu quod in distributione ver satur) dioben intelligere misliti, spoznati, opa ati intellectio, notio mi ljenje intelligendi potentia indutus obdaren sposobno u razumije a, mi ljenstva . intelligibile, intellectuale, cogitabile umno, razumno, mi ljevina, razumnina legale, legitimum zakonito, zakonsko legitimus zakonit nummus novac (obi aj) legumlatio zakonodavstvo legumlator zakonodavac legum ferendarum ars zakonodavstvo lex, usus obi aj, zakon morbus bolest mens um, u m n o s t nunc sada, sada njost hospitalitas gostoljublje

' 262

accommodatus prikladan, svojstven, primjeren, svojak proprium svojstveno, svojstvenost necessitudo pouzdanost (prijateljstvo) aedes, aedificium, familia, dornus ku a, ku anstvo, dom aedificatio ku egradnja

aedificatoria ars umije e ku egradnje, graditeljstvo aedificator graditelj administratio, domestica scientia gospodarstvo, ku anstvo domestica potestas (ratio) sposobnost, umije e gospodarstva oligarchia vladavina nekolicine discriminis parvi neglectus, negligentia zazor, zanemarivanje congressus zajedni tvo, drugovanje similitudo sli nost similitudo nalika confessio, pactum priznanje, izjava, pogodba testans et comprobans sukladan, usklaen concordia slo nost, jednodu nost aequivocatio istoimenost aequivoca istoimene (stvari) ignominia sramota quae percipiuntur visu vi evine videre vidjeti, gledati videre, visio vidjeti, vi enje adspectus gledanje Instrumentalis koji se ti e oru a, sprave instrumentum oru e, sprava ira gnjev, srd ba is qui irritavit onaj tko je koga rasrdio iracundia rasrdljivost appetitivus nagonski, po udni appetitivum, anima appetitiva porivno, po udno appetibile udljivo appetitus, appetitio udnja, elja, nagon, poriv terminare ome iti, ograni iti terminans ograni uju i, ograni en, odreen definitum odre eno definitio odredba definitio, terminus, fini odredba, granica, me nik, ograni avalo factum, ipsum quod ono to jest, injenica essentia, substantia su nost, su anstvo, sutnost, bitnost, bit, bivstvo 263

 & & & 5 "wta " & Moutv

debitum d u g , k r i v n j a viden i sensus sjetilo

vida,

vid

&

patibilis t r p a n passivum o n o k o j e t r p i , t r p i l o passio, affectio t r p n o s t , s t r a s t , p r o m j e na, uvstvo, svojstvo disciplina, educatio, eruditio o d g o j , stega, o b r a z o v a n o s t jocus, ludus z a b a v a puerile d j e t i n j e , d j e t i n j a s t o puer d j e t e c e , e d o puer d j e a k versutia l u k a v o s t is qui contra legem agit p r o t u z a k o n i t digressio z a s t r a n a , p r i j e s t u p praesentia p r i s u t n o s t , p r i s u e , n a z o n o s t paupertas s i r o m a t v o , o s k u d i c a terminus, finis g r a n i c a , m e a , k r a j n j e mutilatio o s a k a e n j e , u n a k a e n j e acerbitas, amaritudo g o r i n a , ogor enost convictio, fides, probatio v j e r a , osvjedo enje, v j e r o j a t n o s t (valens) ad persuadendum uvjerljiv, pouzdan copia, magnitudo m n o t v o , m n o g o a dives b o g a t divitiae b o g a t s t v o facere, agere, actio t v o r i t i , initi, t v o r b a faciens, agens t v o r e e , o n o k o j e t v o r i quod fit o n o t o je t v o r e n o , t v o r e v i n a poemata t v o r e v i n e , t v o r b e effectio t v o r b a , t v o r e n j e , i z g r a d b a , proizvodnja factivus, effectivus, efficax t v o r b e n , tvo ran, proizvodan efficiendum t v o r b a qule k a k v o qualitas k a k v o a , s v o j s t v o bellum r a t civitas g r a d , d r a v a , g r a d o d r a v a politia, res publica d r a v a , d r a v n i p o redak, ustavna vladavina, dravni ustav rempublicam administrare upravljati d r a v o m , s u d j e l o v a t i u d r a v n i m poslovima

& & & ' ' ' '

civis gra anin, dr avljanin civilis gra anski, dr avni, dr avni ki, dru tvovni civilis (ars) gra ansko, dr avno, dru tveno umije e politica gra anske, dr avne, dru tvovne stvari multae amicitiae mno tvo prijateljstava improbitas opa ina quantum, quantitas koliko, koliko a quantitas koliko a negotium, actus stvar, posao, u inak disciplina, doctrina radnja, nastojanje, rasprava activus inidben, djelatan (pars animae) ad agendum Valens inidben, djelatan agibilia injene stvari agendum, agibile, quod agitur inidba, djelovanje, djelatnost actio, operatio inidba, in, djelovanje, postupak lenis, clemens, mansuetus blago udan Icnitas, dementia, mansuetudo blago u dnost agere, agendo initi, djelovati, djelovanje agens djelatelj, initelj decentia dolikovati, doli nost decens koji pristoji, dolikuje eligere birati, izabirati electio, consilium, arbitrium izbor, odluka, nakana, pothvat corsulto agens izborni, biraju i consulto quae fiunt to je prema izboru, izborno additio, adjectio, appositio dodatak, nastavak sibi tribuere pridavati (sebi) simulatio pretvaranje simulatio pretvaranje, licemjerje s ibi sumens laudem prijetvoran, hvastav prius prije, ranije, prvotno primum prvo, prvo na elo, prvotnina oratorius govorni ki facultas, ars oratoria orator govornik

govorni tvo

264

265

'

momentum, impetus udar, prevaga, pri klon

perspicuus jasan, razgovijetan esculenta jela, jestvine scopos svrha, namjera, cilj sapientia mudrost sophisticus sofisti ki sapiens m u d a r probus, honestus valjan, izvrstnik Studium revnost, trud, nastojanje ad exercitum ducendum aptus biti vojskovo a imperatoria ars umije e vojnog zapovjedni tva dux glavni zapovjednik exercitus vojska cognatus istorodan, srodan indulgentia oprost indulgens opra taju i, sklon oprostiti indulgens dopu taju i, opra taju i, suglasan conjugatio spajanje convictio, convictus zajedni ko ivljenje Syllogismus zaklju ivanje, izvo enje accidens pripadak, prigodak ut (per) secundum accidens prema pripat ku, prigotku, pripadno, slu ajno commensurabilitas sumjernost commensurabilis sumjeran utile korisno utile korist utilia stvari koje su korisne, probita nosti pactum pogodba, ugovor, me uodno aj intelligentia, prudentia rasudnost intelligens rasudan, razuman continuum neprekidno & consuetudo navada, dru enje & consuetudo, consuetum navada, obi aj & pactum sporazum, nagodba commercium, conventus dru enje, zdru enost, op enje, zajedni ko blagovanje vehemens estok vehementia, acrimonia estina, naglo a figura raspored, izgled, obrazac 266

quies et otium dokolica corpus tijelo corporea tjelesnine Salus spas, izbavljenje temperanter vivere ivjeti umjereno temperantia, modestia umjerenost temperans, modestus umjeren perfectus savr en, potpun perficiens usavr avaju i (se) perfectio savr enost, usavr enost fini svrha, kraj fini savr enstvo, svrha delectare zabavljati (se) oblectatio zabava ars umije e, obrt, umjetnost artifex vi nik artifex obrtnik, vi nik, umjetnik pretium, honor ast census procjemba imovine honore dignus onaj koga treba astiti honor ast politia vulgo sic dicta imovinska vladavina ultio osveta, odmazda, kazna alimentum, pabulum odgoj tyrannicus samosilni ki tyrannis samosilni tvo tyrannus samosilnik fortuna sre a, slu aj

vitium afferre skvrnaviti, podavati se pohoti contutnelia, insolentia uvreda, obijest, skvrna sanitate esse incorrupta biti zdrav, ozdravljenje sanitas zdraviji; salubre, satnim zdravo, zdravstvenina, stvar dobra po zdravlje samis zdrav tnateria, materies gra a, gradivo, tvar hyparxis zbilja, prisutnost, bit esse, existens aliquid prisutno, svojstveno quae (ei) insunt zna ajke, svojstva, pri sutnine 267

 & * & & & 268

hyperbole, excessus, exsuperantia suvi ak, n a d m a a j excessus s u v i a k , p r e m o histrio g l u m a c , k o m e d i j a conceptus, existimatio, suspicio pretpostavka, poimanje, shvaanje posterius poslije, k a s n i j e , p o t o n j e

naturalis, qui disserit de natura nara voslovac, prirodoslovac naturales res naravnine, prirodnine naturale naravnina, prirodnina natura narav, priroda quod stirpibus convenit raslinski (dio du e) plantae biljke, bilje, rastinje asperitas zlovolja, strogost elegans uljudan gratificari uga ati gratia zahvalnost vanitas ispraznost, oholost indigentia potrebnost, potra nja opes imetak, bogatstvo utile korisno, korisnina utilitas, usus tempus vrijeme separari rastaviti, odvojiti separatum razdvojeno, razdvajanje separabile, abstractum izdvojina, izdvojeno (odmi ljeno) vituperandus prijekoran falsa dicere lagati, govoriti neistinu falsus la an falsum la no, neistinito, la nost mendax la ljivac, la ljiv anima du a anima rnovens, animae vegetativae conjunctus - - du evni, koji pripada du i

apparere p o j a v i t i se, i n i t i se apparens p r i v i d , p o j a v a Ma quae apparent, apparentia b j e l o d a nosti, pojavnosti, pojavnine, pomoli visilis, visibilis vidljiv, bjelodan imaginatio predodba, pojava, privid, utvara pravus n e v a l j a o , lo , o p a k pravitas n e v a l j a l o s t invidia z a v i s t corruptio, interitus p r o p a d a n j e , r a s p a d , nestanak pronus ad amicitiam erga se ipsum, Studium sui s e b e l j u b studium sui s e b e l j u b l j e a m a r i ljubiti, voljeti amatio v o l j e n j e pronus ad amandum s k l o n l j u b a v i qui ametur dignusque d o s t o j a n l j u b a v i amabile o n o t o je p r i k l a d n o voljeti amor, amicitia p r i j a t e l j s t v o , l j u b a v ad amicitiam pertinens s k l o n ili p r i p a dan prijateljstvu Studiosus honestatis ljubitelj i t j e l e s n e i d u h o v n e ljepote amicus p r i j a t e l j philosophari l j u b i t i m u d r o s t , filozofirati philosophia, naturalis scientia ljubav prema mudrosti, mudrost, znanost philosophus ljubitelj m u d r o s t i , filozof ambitio, gloriae studium, honoris studium astohleplje ambitiosus a s t o h l e p a n terribile s t r a n o , s t r a h o t n o terribilia s t r a h o t e metus, timor u z b u n a , s t r a h sapere m i s l i t i , m i l j e n j e , r a z b o r i t o s t prudentia r a z b o r i t o s t , p r o m i l j e n o s t prudens r a z b o r i t nasci r a a t i , n a s t a j a t i , r a s t i

&

&

'

. utilitas dobitak, korisnost commodum ono to je korisno emolunienta koristi, probici

269

S A D R A J

Aristotelova praktina

filozofija i e t i k a

V V XVI XXII 1 243 249 251

I Predmet i metoda II E t i k a i p o l i t i k a III Etika i sloboda Nikomahova etika (IX) Pogovor Kazalo prevoditelja imena

Grko latinsko hrvatski rjenik temeljnih p o j m o v a ili n a z i v a k a