Nar. umjet. 43/2, 2006, str. 149-161, V. Endstrasser, Govor o ljubavi i braku u odabranim Prethodno priopenje Primljeno: 11.7.2006.

Prihvaeno: 17.9.2006. UDK 821.163.42.09"18"

VILKO ENDSTRASSER Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb

GOVOR O LJUBAVI I BRAKU U ODABRANIM DJELIMA HRVATSKOG PROTOREALIZMA I REALIZMA

U ovom su radu predo eni diskursi o temi spolnosti iz hrvatske proze devetnaestoga stoljea. Iz te je grae bilo mogue iitati kako su funkcionirale tradicijske drutvene forme i kako su se u procesu modernizacije poele uru avati. Kljune rijei: spolnost, subjekt, jezik, drutvo

Uvod: Udio zla

Bavei se tekstovima na raspolaganju imamo samo jedan medij jezik, iji se kontinuitet partikularizira u instancijama govornih inova. Subjekt koji govori usvaja itav inventar jezika prisvajanjem osobne zamjenice, tj. smjetajui ja u polje jezika uspostavlja se kao subjekt. Jezik pak, shvaen kao drutvena institucija, podrava strukturu drutva, pa se istraivanje komunikacijskih odnosa podudara s istraivanjem drutvenih odnosa jer se drutveni sustavi pojavljuju samo komunikacijom (usp. Luhmann 1996:15). To znai, u okviru uspostavljene dijalektike drutva i jezika, da su funkcije i uinci medija uvijek ve drutveno posredovani sporazumom o mogunostima i uvjetima komunikacije, tj. "svekolika represivna i reduktivna strategija sustava moi ve je sadrana u unutarnjoj logici znaka" (Baudrillard 2001a:25). Odnosi izmeu spolova, prisila da se podvrgnu drutvenom poretku i urede u sklopu funkcionalne strukture drutva u cjelini, predouju osnovne mehanizme kontrole i sustave moi na kojima poivaju ljudske zajednice. Komunalni ivotni odnosi u starijim, patrijarhalnim, tradicijskim drutvenim porecima pru ali su malo prostora za intimne odnose. Ponaanje pojedinca u

149

Nar. umjet. 43/2, 2006, str. 149-161, V. Endstrasser, Govor o ljubavi i braku u odabranim

velikoj je mjeri prilijegalo uz mehanizme drutvene kontrole, pa ono individualno nije ni postojalo u odgovarajuem opsegu. Na knjievnoj grai hrvatske proze devetnaestoga stoljea moemo pratiti diskurse o spolnosti i u njima iitati kako su funkcionirale tradicijske drutvene forme koje su regulirale odnose meu spolovima te kako i zato su se u procesu modernizacije poele uruavati. Namjera ovoga rada nije povijesno-socioloka analiza fenomena ljubavi i braka u razdoblju od tradicijskih drutvenih oblika do procesa modernizacije, ve jednostavno suoavanje s onim to se zatie u odabranim tekstovima, a tie se spomenute tematike. Naj ee su figure oitovanja ljubavnog koda figura iste, bezinteresne ljubavi mladia i djevojke, ije je ostvarenje ometano razliitim preprekama te figura odbijene ljubavi. Njihova kombinacija ini dramaturku okosnicu nekih djela (usp. Lasi 1965). Tradicijski oblici kojima se iskazivala ljubav i koji su omoguivali pristup drugom spolu odreeni su strogim pravilima poopavanja u vidu obiajnih praksa. Zavoenje kao igra osamostaljenog koda ljubavi gotovo da i ne postoji, ljubavni odonosi i fantazije podreeni su drutvenom udorednom sustavu. itljivost ljubavnog koda, tj. nain na koji se oituje zaljubljenost da bude razumljiva osobi kojoj je upuena, odreena je obrascima pona anja koji su se oblikovali u kontekstu narodnih obiaja. Kao primjer posluit e nam opis strogog, normativnog protokola iskazivanja ljubavi koji je Mato Vodopi iznio u romanu Marija Konavoka:
Pa koji kratki razgovor u susretu putem, pa na derneku u Gospe od Zaluga plati Mato kavu Mariji, a ona mu darova slast. Pa na derneku u svetog Antuna ponovi isto, a ona mu odvrati kruhom i jajima kuhanim (Fusnota: Na derneku (sajmu) u Konavlima mladii poauju obino djevojke kavom ili drugim kojim piem; ako je to samo za prijateljstvo ili poznanje, djevojka odvrati daruju i kakovu poslasticu onomu, koji je poasti; kada nije samo prijateljstvo nego ili potajni vjeridbeni ugovor medju mladiem i djevojkom, ili samo ufanje budue vjeridbe, tada djevojka odvraa kruhom tvrdim (to Konavljani zovu po tal. kanata), kuhanim jajima, sirom i drugim (Vodopi 1893:30).

Zanimljivo je kako Vodopi u anr romana uvodi etnografski diskurs, iju je znanstvenu utemeljenost naglasio fusnotom. Njegovu dramaturku okosnicu ini figura iste, nevine, bezinteresne ljubavi Mate i Marije te motiv obiaja otmice djevojke, povezan s figurom odbijene ljubavi. Marija je odbila ljubav hajduka jer voli mladia Matu, pa hajduk, slijedei legitimnost narodnog obiaja, priprema otmicu. Roman Augusta enoe Prosjak Luka takoer poiva na slino strukturiranoj dramatukoj okosnici: Mara i Andro osjeaju uzajamnu ljubav ije ostvarenje koje prijei sukob roditelja to pokuava iskoristiti nesretno zaljubljeni prosjak Luka kojega je Mara odbila.

150

Nar. umjet. 43/2, 2006, str. 149-161, V. Endstrasser, Govor o ljubavi i braku u odabranim

Iako enoa u predgovoru romanu iznosi gotovo programatski zahtjev o potrebi prouavanja narodnih obiaja i njihova detaljnog i tonog opisivanja u sklopu hrvatske knjievnosti, taj je roman tur opisima obiaja. enou vie od toga zanimaju drutveni odnosi moi, pri ijem opisu moe doi do izraaja njegova sklonost moraliziranju i dociranju. Jedan od rijetkih opisa obiaja nalazi se u prizoru snubljenja djevojke:
A vi, Maro, nita? Bar u vaoj kui ima bojeg blagoslova. Djevojka pogleda u udu momka. Bilo je neta uvrijedilo, jako uvrijedilo. Poniknuv nikom, odvrati ivo: Ima ga, hvala bogu, al nije za mene sile. Doi e vrag po svoje, a? hahaknu lijepi mladi pogledav zadovoljno djevojku. ta to govorite? Fine su vas stvari soldati nauili? E, vidi je, kako je mudra. Ja pitam za luk, ona odgovara za enjak. Nije vam nitko ponudio jabuke? Jest, vjere, jesu dvojica. A vi? A ja! zavrti Mara glavom. aa ree: Neka ti je po volji, a ja rekoh: Neu (enoa 1964:40-41).

Na provokaciju Mara odgovara tonim opisivanjem ljubavnog koda utemeljenog na narodnom obiaju i njegovim tumaenjem:
Trea je godina, i vie dugo vrijeme bogu budi potueno da smo se nali. Znam jo, Boi je bio, davali ste mi bo inicu, ja sam se nekala, vi se mi je na silu turnuli u dep, ja je nijesam bacila nit vratila. A to je to, Andro? To je: moj si, tvoja sam, tako bar poteni ljudi misle ( enoa 1964:42-43).

U ideolokom smislu ovo naglaavanje nevinosti, istoe i naivnosti obiajne prakse pokuaj je pronalaenja izlaza iz procesa dezintegracije koji je zahvatio onodobno hrvatsko drutvo zbog negativnih uinaka modernizacije. Navedeni primjeri pokazuju kako nadzor nad spolnou, koji se oituje u drutveno prihvatljivim i strogo normiranim oblicima iskazivanja ljubavi, postaje drutveni aspekt libida. Na samom smo poetku govorni subjekt smjestili u polje jezika, implicirajui time njegovu utemeljenost u cogitu. Budui da su ljubavni impulsi smjeteni u tijelu, u nagonskoj i osjeanoj sferi iskustvo koje nam prua psihoanaliza za razumijevanje funkcije ja suprotstavljeno je iskustvu filozofije koja proizlazi neposredno iz cogita, jer i sama instancija ega ponekad postaje objektom libidinalnih pothvata, osobito ako mu smeta pri ostvarivanju zadovoljstva (usp. Lacan 1983:122). Ta tvrdnja implicira da se sredite ljudskog bia ne nalazi u jeziku kao izrazu instrumentalnog uma, tj. jeziku shvaenom kao tehnologija racioniranja u funkciji cogita. Psihoanaliza se bavi nesvjes-

151

Nar. umjet. 43/2, 2006, str. 149-161, V. Endstrasser, Govor o ljubavi i braku u odabranim

nim podrujem ljudske psihe, a nesvjesno je struktura koja ne problematizira znaenje, nego moduse oitovanja i naine uporabe nagonskih poriva. Iz dijalektikog odnosa drutva, jezika i subjekta Lacan je izveo opu teoriju jastva: jezik je posrednik izmeu sustava percepcija-svijest (to jo nije ja) i realiteta (fenomenolokog svijeta predodbe). Jezikom subjekt izlazi iz sebe samog, tj. iz sebe kao sustava percepcija-svijest i oblikuje instanciju jastva. To znai da ja postaje drutvenom instancijom u trenutku kad mu jezik (language) u univerzalijama uspostavi funkciju subjekta (Lacan 1983:6). ovjek je drutvena ivotinja odgojena da obeava tj. da se podvrgava moralnoj instanciji drutva putem upisivanja u oznaiteljski lanac, da uvijek iznova na preuzima instanciju gramatikog ja i univerzalija posredovanih jezikom da bi izmakla nunosti udnje, koja se nikad ne zadovoljava nego vazda perpetuira. Tijelo, kemijski stroj za proizvodnju udnje, podvrgava se putem instancije jastva, koja usvaja jezik, zakonima drutva da bi se sprijeio mogui skandal. Zbog toga markiz de Sade smje ta zbivanja u kojima nesmetano i neogranieno vlada slijepa udnja daleko od oiju javnosti, od moralne instancije drutva iji je a priori treba da..., iza sedam brda i sedam dolina u zamak okru en vodama, gdje po principu istog zadovoljstva orgija puka elja osloboena svakog znaenja. Boanski markiz prekida s tradicionalnom dijalektikom svijesti o sebi, koja obuhvaa vrijeme od Sokrata do Hegela, i poinje s ironinom pretpostavkom da je sve to je racionalno realno, a zavrava znanstvenom tvrdnjom da sve to je realno jest racionalno (usp. Lacan 1983:76). On je svijest o sebi opisao kao apsolutnu udnju, tj. kao volju za apsolutnom moi udnje. udoredni poredak namee iluziju da smo se oslobodili nunosti rada udnje, no istodobno prikriva da smo u tom procesu upali u nunost moralne prinude. U tradicionalnom svijetu jo je postojala ujednaenost Dobra i Zla koja se odravala prema dijalektikom odnosu koji je pod svaku cijenu osiguravao napetosti i ravnoteu moralnog svijeta. Ujednaenost je prekinuta u trenutku totalne ekstrapolacije Dobra (hegemonija pozitivnog nad bilo kojim oblikom negativnog, iskljuivanje smrti, svake neprijateljske snane sile trijumf vrijednosti Dobra posvuda). Otad je ravnotea naruena i ini se kao da je Zlo postiglo nevidljivu autonomiju i da se sada razvija eksponencijalnom progresijom (Baudrillard 2001b:12). Markiz de Sade i Don Juan, eksponenti autonomije Zla, svoj beskompromisni bijes prema Dobru (kao skupu moralnih pravila) opravdavaju kao temeljni uvijet slobode: zlo se predouje kao suprotnost moralnoj prinudi (Bataille 1988:30). Motiv zla, skrovito ukorijenjen u drutvenim i obiteljskim odnosima, hrabro je razotkrio Ante Kovai. Sredinji motiv njegova romana U registraturi jest incestni ljubavni trokut izmeu Mecene, Laure i Ivice Kimanovia. Mecena je edo grijeha, plod bolesne ljubavi pokvarene providnikovice i strastvena slabia vlastelina. Laura je njegova nezakonita ki, zaeta u nasilnom spolnom odnosu Mecene i prekrasne seljanke Dorice. To

152

Nar. umjet. 43/2, 2006, str. 149-161, V. Endstrasser, Govor o ljubavi i braku u odabranim

zaee u neodgovornom nasilju odredit e njezinu daljnju sudbinu Laura e ubiti Mecenu, vlastita oca, to je logina posljedica situacije u kojoj ju je stari razvratnik primio na skrb, ali ne kao ker nego kao ljubavnicu. U tom se romanu u Laurinu diskursu eksplicitno tematizira slobodna ljubav i prikazuje kako kodu pasionirane ljubavi ne treba moralno utemeljenje, ne treba mu sidrite u trajnim granicama drutvenog poretka, jer i iskrena je ljubav nemo na kad presui vrelo plaisira. Ona u tom sluaju postaje dunou, a to proturjei kodu koji ljubav razluuje od braka (usp. Luhmann 1996:109-112). Laura je jedan od najsubverzivnijih likova hrvatske proze, buntovnica koja prezire brak kao drutvenu instituciju, pokuavajui izmai i svjetovnim i crkvenim sustavima moi jer je i sama bila rtvom njihove perverzije:
Nikada! Nikada! Nikada! kriknu Laura (...) Ja u ivjeti slobodno, slobodno u te ljubiti i oboavati. Ali u nikakvim, ni crkvenim, ni svjetovnim okovima, pa ovaj tren umrla naa ljubav! Nikada! Pamti! Nikada! (Kovai 1971:118).

U europskoj se knjievnosti seksualnost poinje pojaano tematizirati u drugoj polovici 18. st. U duhovnom obzoru prosvjetiteljstva razrauje se metafizika Razuma i Prirode pomo u koje se osporavaju svi vaei drutveni zakoni, ljubav se oslobaa okova drutva, a taj se proces legitimira i opravdava zakonitostima same Prirode. Mnoe se romani u kojima junaci prikazuju svoje pasije kao svoju prirodu i bune se u njezino ime protiv moralnih konvencija drutva. "Slobodna ljubav" prelazi u napad na drutvo. Pronalazi se u incestu najprije dobra, a sramotna istom u naknadnoj drutvenoj osudi. Odbacuje brak u interesu slobodne ljubavi jer on namee vrijeme i formu. Reducira se na potpun uitak u tjelesnosti jer jedino tako moe nastupati kao priroda (usp. Luhmann 1996:135). No drutveni ivot u starijim, lokalno zgusnutim drutvenim sustavima sa svojim sloenim mreama odnosa zapreuje iskljuivanje pojedinaca, "privatni ivot", pa i povlaenje u odnose udvoje. U okviru koji je svakomu pregledan, ovjek mora dijeliti svoj ivot s drugima, intimnost udvoje jedva je mogua jer se pokuava maksimalno ograniiti (usp. Luhmann 1996:32). Takva se drutvena praksa oituje u diskursu Iviine majke, koja komentira njegov i Laurin zajedniki ivot:
Ali... oglasi se ena ... ali takva ivota mi ne poznajemo u itavoj naoj urednoj upi a ni u nijednom naem skromnom selu... Evo, ta ljudi kau: takav divlji brak, nekakva Antikristova ljubav, prijateljstvo, ta li, ne bi smio ni puk, ni na gospodin upnik gledati dobrim okom izmeu dvoje mladih bia mu kog i enskog spola u naem kranskom kraju! (Kovai 1971:111).

Laura slijedi zapovijed ekscesa, prelaenje granica to ih u ponaanju ponajprije postavlja obitelj. Eksces diferencira ljubav i u odnosu na prinude dru-

153

Nar. umjet. 43/2, 2006, str. 149-161, V. Endstrasser, Govor o ljubavi i braku u odabranim

tvenih konvencija, a odmak od kodeksa prava i du nosti oznaava razlikovanje ljubavi od pravno ureena braka:
Pa ta nas briga za puk i njegove glupe predrasude i bajke? trpko e Laura, okresavi svijeu. Mi se ljubimo i volimo kao sunce i svjetlo, opskrbljeni smo i svega je u obilju... Zar nam je puk i njegovo zanovijetanje vie negoli smo mi sami sebi? Sada joj Ivica ispripovijeda sve nasitno i tanko kako o njima grmi svijet i kako mu je oca pozvao upnik na raun i to je duhovni pastir govorio... Uravnaj raune sa upnikom... sa svojim duhovnim pastorom! Uravnaj raune s ludom svjetinom i njezinim bajkama i predrasudama! Do svih ti je vie stalo, svi oni su ti prvi i jae prirasli na srce i silnije privezani o duu nego ja sirota! (Kovai 1971:116).

Semantika ljubavi
Namjera je dosadanjeg izlaganja bila skicirati kako su likovi u literaturi zastupali dominantne diskurzne prakse koje su oblikovale ljubavni ivot pojedinaca i zajednice i kako su se stvarale strategije otpora. U tom je procesu vanu ulogu odigrala instancija jastva kao posrednik izmeu drutvenih i tjelesnih funkcija. Nijedan komunikacijski sustav ne moe apstrahirati sudjelovanje tijela tako da funkcionalna specijalizacija semantike nekog medija iziskuje da se simbolizira i taj tjelesni odnos. Simbole koji ispunjavaju tu funkciju Luhmann naziva simbiotikim simbolima ili simbiotikim mehanizmima "mehanizmima" stoga to opisuju oekivane organske procese. Organski su procesi opaanje (ukljuujui i opaanje opaanja), seksualnost, zadovoljavanje (najprije elementarnih) potreba i fizi kih sila, a njima odgovaraju odreeni komunikacijski mediji. To znai, zakljuuje Luhmann, da podruje ljubavi mora biti uvedeno u jezik kao komunikacijski medij koji osamostaljuje naroite forme prikladne komunikacije (Luhmann 1996:25-41). U tom smislu sam medij ljubavi nije osjeaj nego komunikacijski kod prema ijim pravilima osjeaje moemo izraavati, oblikovati, simulirati, pripisivati drugima ili nijekati. Ta misao odgovara tvrdnji La Rochefoucaultove maksime koja kae da ima ljudi koji se nikad ne bi zaljubili da nisu uli kako se govori o ljubavi (Luhmann 1996:17). Ljubav se moe tumaiti kao simptom rada nesvjesnog koji nam se u jeziku pokazuje kao metafora organskog procesa. Pomou igre oznaitelja instancija jastva prenosi fizioloki proces na razinu oznaenoga te se znaenje pokazuje kao funkcija odnosa na jezinoj strukturi koja istodobno posreduje drutvenu strukturu i biva njome posredovana. U knjizi Ljubav kao pasija: o kodiranju intimnosti Niklas Luhmann razrauje novovjeku evoluciju semantike ljubavi, pratei osamostaljenje intimnih odnosa od srednjega vijeka do modernoga doba, najprije vie nasuprot

154

Nar. umjet. 43/2, 2006, str. 149-161, V. Endstrasser, Govor o ljubavi i braku u odabranim

braku kao drutvenoj funkciji, a zatim u pogledu na brak kao utemeljenju samih ljubavnika. Za ljubavnu srednjovjekovnu dvorsku liriku karakteristian je zahtjev da ne smije nastupati vulgarno. Zbog toga je dolo do marginalizacije tjelesnosti te do idealizacije i sublimacije. Cilj je bio da se ovjek, u tijeku sve snanijeg aristokratiziranja srednjovjekovne hijerarhijske strukture, distancira od vulgarna, uobiajena, izravna zadovoljenja tjelesnih potreba. Kod za pasioniranu ljubav (amour passion), od antike pa do 17. st. u Francuskoj, rabi jednostavno sredstvo idealiziranja. Taj kod fiksira ideale. Ljubav nalazi vlastito obrazloenje u savrenosti predmeta koji je privlai. Ljubav je prema tome ideja perfekcije koja se izvodi iz perfekcije samog predmeta, njime se gotovo iznuuje, i utoliko jest "pasija". Visoka ljubav predstavlja svoj predmet tako da ukljuuje religiozne sadraje, jer za veliku srednjovjekovnu semantiku ljubavi je i za Boju ljubav i za eninu ljubav obeano mistino jedinstvo (Luhmann 1996:42-50). Utjecaj takvog tipa ljubavnog koda, koji idealizira predmet ljubavi do nebeskih visina, prisutan je u sljedeim odlomcima romana Podgorka Vjenceslava Novaka:
Oh tu enu zvati svojom, ta to je gotovo samo san, samo smjela pomisao o vrhuncu ljudske sree!... Kako bi takovu enu i doveo u grijeni i blatni ivot slu benog kasara ne, ne! Ona ne moe da se mijea s tim svagdanjim enama, koje su na puki poziv smetnule ast i stupile u grijean ivot s njegovim drugovima... Kako mu ovo nije prije dolo na pamet! On bi morao kleknuti preda nju i skrueno ju moliti: Oprosti da sam ikada ovako pomislio! ... Ondje u krasnom njegovom zaseocu, daleko od grijeha, zavisti, mr nje i mnoge neovjene dunosti slubenih ljudi ondje je gnijezdo njihove tihe, ali velianstvene sree, to bi se razlijevala iz njihovih dua kao ovo more! (Novak 1932:132). A koliko je ta jaka volja bijedne djevojke tek rasplamsala njegovu ljubavnu vatru, to je sada tihim, ali arkim plamenom gorjela u njegovom srcu ia i svetija, jer se sada nad provalu svake strasti dizalo visoko tovanje, te nije o njoj ni pomiljao drugaije, nego kao o kakvoj svetici... (Novak 1932:137).

Ovdje je izloena ideja velike ljubavi koja vrijedi samo za jednu enu, iju naklonost valja zavrijediti, ali ne izboriti ili iznuditi. Erotika je usmjerena na neto to se mo e dobiti samo od odreene ene, a ne vie-manje od svake. I u Kozarevu romanu Mrtvi Kapitali prisutan je slian stav prema eni samo ne tako nagla en, u metafori kojim prirodu ena oslikava prirodom knjievnog anra:
Anka je bila ona seoska, jezgrovita i istinita novela, spram velegradskih upljih, sa svim moguim zgodama i nezgodama prepletenih romana s neobinim naslovima i pozlaenim uvezom (Kozarac 1989:36-37).

155

Nar. umjet. 43/2, 2006, str. 149-161, V. Endstrasser, Govor o ljubavi i braku u odabranim

Sada emo se pozabaviti problemom braka i branim odnosima u romanima, smjeajui ih u kontekst europskih drutvenih procesa. Nastojanja oko reforme odnosa meu spolovima u Engleskoj zapoinju potkraj restauracijske epizode oko godine 1685., potom prelaze u Njemaku i ire se kontinentom, a pokreu se pomou polemike o udoreu. U sredite takve knjievnosti dospijeva problem braka. "Mutual love" vrijedi kao jedini solidan temelj braka i u psiholokom i u moralnom smislu. Naglaava se brana ljubav. ena krhka, njena, slaba uvijek blizu bespomonosti i bez vlastite seksualne svijesti istom u braku nalazi svoju ljudsku ulogu i svoje moralno ispunjenje. Temelj je braka uzajamno razumijevanje, potivanje, podravanje interesa drugog, prijateljstvo. U toj se ideji odnosa spolova istie prijateljstvo kao osnova intimnosti i kao osnova osobitih zadaa u obitelji i drutvu (Luhmann 1996:121-122). Odjek toga drutvenog procesa, koji se iz Engleske proirio Europom, moemo uti u dijalogu zaljubljenih iz enoina romana Prosjak Luka:
Sad sam, hvala bogu, caru dao to je carevo, sad sam svoj. Nego me ujte. Ja sam doista gazio tuu zemlju, vidio vie neg jednu crkvu, ja sam svjetski ovjek. Kod nas je navada da se ljudi ene po raunu i po drugoj volji, makar se prije i vidjeli nijesu; kod nas se mlada mjeri po kravama i vaganima, pak se ne pita za srce i ud, ne pita se nije li ta izma za ovu nogu pretijesna, samo kad je mami i tati pravo. Stara je to istinabog navada, ali nije dobra. Jer znate, kad se vee jedno uz drugo, vraji su to rauni, i ovjeka je negdje isto strah, kad ide pred popa na dobru ili zlu sreu. Koliko se ljudi poslije kaju kad mu amo, ena tamo tjera, kad se ne zna jesu li jae gae ili pregaa. Pogledajte samo po selu koliko ima tu kara i batina, koliko pokore, al kasno je popodne na misu. Ja neu tako (enoa 1964:60).

Kozarac, u romanu Mrtvi Kapitali, jasno razluuje gra ansku instituciju braka zasnovanu na ekonomskom interesu od ljubavi:
Ja, draga tetko, nijesam ni mislila na to, ve na neto posve drugo; za me nema miraz ni velika plaa kakove vrijednosti... Pa dobro, on ne trai miraza, on te ljubi, a s vremenom e i ti njega zavoljeti, pa to hoe vie!... Uostalom, danas se nitko i ne uzimlje iz ljubavi, ve jedni radi miraza, drugi radi protekcije, trei radi asti... (Kozarac 1989:60).

Kozarac idealizira istinsku ljubav koja svoje ispunjenje nalazi u branoj zajednici, no brak sam po sebi ne donosi sreu:
Kad bi takav umoran doao kui, onda bi mu ona pripovijedala tisu u raznih zgoda sa ulice i iz poznatih obitelji kojih on isprvice nije mogao sluati jer su bile preve djetinjske i enske no kasnije se on navikao tomu, dok naposlijetku takove sitne vijesti i ogovaranja nijesu postale cijelom duevnom hranom i njoj i njemu (Kozarac 1989:116).

156

Nar. umjet. 43/2, 2006, str. 149-161, V. Endstrasser, Govor o ljubavi i braku u odabranim

Brak iz interesa, brak shvaen iskljuivo kao ekonomska zajednica, dovodi do ispraznosti drutvenih odnosa, pa se oni svode na isprazna naklapanja. Teme i anrove razgovora izmeu roaka okupljenih oko stola Kozarac samo spominje, a ne navodi ih kao cjelovite iskaze likova u takvoj situaciji:
Sutradan ujutro bila je cijela rodbina sretna i zadovoljna; pripovijedanju o zgodama i o raznim malicama koje mogu samo ene spaziti i pamtiti nije bilo ni kraja ni konca; sve su oprave ocijenjene, svaka kretnja izmjerena, svaka rije odvagnuta (Kozarac 1989:39).

Lasi je primijetio da romani enoina doba najmanje analiziraju tip brane ljubavi. Brak je gotovo uvijek prikazan izvan sfere ljubavi, u prostoru svakidanje rutine ili meusobnog neslaganja i mrnje. Brana idila, ljubav u braku prikazana je gotovo uvijek kao fantazija zaljubljena ili usamljena lika. U enoinu romanu Prosjak Luka predouje se slika branoga ivota kao arhetipa sklada i idile u anru Mikiinih fantazija o Lukinoj branoj srei, koje u njemu izazivaju ljubomoru:
Kad je u svojoj komorici sam leao, vrtjelo mu se kojeta po glavi. Napol bdiju i, napol drijemajui, vidio je kojekakvih udnih slika. Vidio je Luku kao potena seljaka. Prosjak sjedio je pred svojom kuom mirno puei. Bijae posve isto odjeven, poeljan, obrijan i umiven. Lice mu puno, zadovoljno. Kua Lukina lijepa, bijela, dvorite puno peradi, kurunjak pun gustih utih klipova, sijena je previe za sjenik, u pivnici vina za sto pijanih grla, a iz staje ozivlju se krave. Sad izie iz kue Lukina ena Mara, a Luka je zagrli. Sve bijae toli isto i fino, sve toli puno i zdravo. Ta da, Luka bijae poten, imuan seljak. Mikicu ujede zmija za srce (enoa 1964:73).

Nasuprot tomu Kovai se smjelo izruguje instituciji braka i odnosu mukarca i ene kao odnosu krvnika i rtve. Tu se izruguje ideal uzajamne ljubavi, dovodi se u pitanje sam temelj braka koji poiva na uzajamnu razumijevanju, potivanju i podravanju interesa drugog. Kovai to ini knjievnim postupkom koji se moe nazvati dvoglasnim diskursom. Dva su glasa u dijalokom odnosu: enski diskurs izraen frazama tepanja i pogrdama prelama se u monologu kumordinara ora, stvaraju i uinak ironije i humora. To je vrsta unutarnjeg dijalogiziranog govora u kojemu se predouje inverzija tradicionalnog, mukog dominantnog poloaja na status rtve, prepuna mizoginih osjeaja:
... Svaka ena ti je poput puna bureta. Bez glave i pameti potoi se niz strminu. Leti, leti, da se nigdje ne obustavi dok ne popucaju obrui, ne prasnu dna, i vino stane tei i lijevo i desno, i svatko ga grabi! I to ti je njezina ljubav i ljepota njezina tijela. Ista krastaa aba omoi u njem svoje odurne okrae, a prileti i krmaa, ubode zamrljano rilo te se naloe da poslije pobjesni ... Takve su ti ene Laurina kroja. Pamet u glavu, mome! prignu se k Ivici roak kumordinar apu i bojaljivo. Vidi i uje moju svakoga dneva. Hej, reci, ta vele tvoje knjige, bi li

157

Nar. umjet. 43/2, 2006, str. 149-161, V. Endstrasser, Govor o ljubavi i braku u odabranim

ti se htjelo u takvome ratnome uzduhu ivariti da svaki as vrcaju njezine stisnute pesti ispod nosa. Kihnuo bi, ali se ne da! Pljunuo bi, ali e doi i gore, mo da jo i krvari nos! O, i moja bijae dokle nas ne sveza popovska kola mile-lale, imirove grane mili kumordinare, slatki orica, moj jedini i nezaboravni, koko moja, golube moj, pile moje! A danas? Kuljava, budalasta lola! Ispiuturo, izjedipogao, prazna mjeina, istroeni konju, gospodska vucimetlo, smrdljivi martine! (Kovai 1971:135).

Institucija braka, sam obred vjen anja i ljudski porivi koji dovode do njega ismijani su u prii kumordinara ora. Ta je pri a podulja, nabijena enomrzakim osjeajima koji se izraavaju pogrdama iz standardnog repertoara kranske demonologije:
Eh, tako! zamiri kumordinar na oba oka i same ramenima. Ja sam ti se pod stare dane o enio. Toga mi jo trebalo nakon kobne smrti milostivoga. ta! pljucnu or ogorena pogleda kano da mu je netko nablizu togod skrivio. ta! ensko eljade je avo! Dok je ne povue k rtveniku, on te milosno i zahvalno mazi i uzdiui gleda kao svoga spasitelja, kao anela uvara, a ti pone griskati i griskati udicu, dok je nijesi i progutnuo jadan! Vrag si ga neka! Tada pako jao i pomagaj, ve je nitko ne izvu e iz tvoje utrobe, dok i sam ne pogine. Neto utedih tolike godine slubovanja; neim me i obdarilo poslije kobne smrti naeg milostivoga, a u slu bu mi se nije dalo. Gdje da naem opet drugoga lustriimua? Samo jedan postojae na ovome svijetu! A poznavao sam enski stvor ve vie godinica no, tada bijae lijepo i ugodno, kano u raju... A sada e se ona omotati oko tebe poput zmije u enskome liku: ore moj, to e ovako samotovati i kuburiti? Imetka je u tebe i vie negoli ga izdaje! Pa i pravo da uti o njemu! Ali ja znadem sve... U mene su dvije zdrave i jake ruke, za desetak godina sam od tebe mlaa, zub mi jo ni jedan ne pocrni, a obrazi? Na, kano prvi put to si me zagrlio, tako i danas! Okrugli i sjajni kano da sam ih prala mlijekom i glatkala snijegom i eerom... A jaka sam ti i bujna; gle, nai mi premicu, a ja joj smjesta naputam svoj stolac! Dakle, ne ima li svega to ti srce eli? emu da se jo kini i mui po slubama, obijajui tue pragove i teglei, dok ne izlipe pod ijim god plotom poput izrabljena kljuseta; dok te gola kano od majke roena ne bace na uboko groblje tamo u umi pri koncu grada, gdje nedaleko i ivoder kopa jame za gospodske pse i paradne konje. Povjenajmo se mi lijepo pred bojim rtvenikom, a onda iznajmimo malen posao... kr mariju ili takvo neto, pa e, ore, ivjeti kano bubreg u loju i moe u lulu sjesti, zapjevati Aleluju te kroz kami pruiti noge! Vrag si ga neka! (...) Naherila ona i bijeli vjeni oko glave kano da je sestra svetome Alojziji... Pozovi sve prve kumordinare, jinue i koijae u svatove, a njihove ljubovce u posnaice, pa ajde u crkvu s kiticom rumarina, da ti pop vrstom pozlaenom na okrajcima i rubovima tolom zauvijek svee ruke s njezinima... Vozili se, brate, da je divota! Koijai, jinui, kumordinari utvarahu sebi toga dneva da su oni grofovi i baruni... A njhove ljubovce istom! Huj, huj na

158

Nar. umjet. 43/2, 2006, str. 149-161, V. Endstrasser, Govor o ljubavi i braku u odabranim

oko! (...) A ime se usreila moja kad se voasmo u najmljenu krmu poslije vjen anja? Vrag si ga neka! (...) Nikad neu zaboraviti toga! Hvala bogu da je onaj stari tvoj bear izgorio u plamenu svojih kesa... Da ga je avo odnio barem tri godine prije, ve bih ja onda bila postala tvojom gospojom! Bijae i skrajnje vrijeme da se ve jedamput ozbiljno poalio avo s tvojim pokojnim gospodarom! Samo da ti je, hulja crna i rogata, dobacio iz vatre gdje je pekao tvoga Mecenu, nekoliko punih i tustih kesa ha-ha-ha! cerekae se moja nova gospoa poslije vjenanja. S njezina lica sijevae zloba, poruga i obijest kano da te u crnom mraku iz nedohitne daljina mami i zavarava krvava zublja vjetice. Ja se snudim kano crni petak, pa kad mi ve to ludo eretanje i grdobna bruka babljeg jezika prisjela i dogustila, grunem svoju novu gospou ne ba njeno u rebra da joj malone isplazi jeziina preko brade. uti, mrcino bablja! krinem zubima i zagrmim ve prvoga dana biranim rijeima branoga jezika, kano da me je ve ujeo na leima ljuti teret buduega ivota. Kako li se usuuje, egrtaljko jedna, ovako smradno pljunuti na uspomenu moga blagopokojnoga Mecene? Da ti se ve nikada nije tako zapoganila jeziina jer e inae po svim kostima osjetiti to i kako misli tvoj gospodar! Kakav gospodar! Tko je moj gospodar? zatuli ona, cvijet ljubavi i njenosti, uhvativi se ljevicom ispod rebara, a desnicom opalivi me tako silno da mi se zaljuljalo do trista svjeica pred oima i krv curkom briznula iz nosa. Uhvati se za nosurinu sada, uhvati! Ti lipsajui stari konju! Misli da zato za tebe prisegoh pred popom i bojim licem da se dobavim tvoje okrutnosti i tvoga nasilnoga gospodstva! Ej, trista ti gromova, ti, gospodsko mazalo i lizalo, da mi nije do ovih iza nas, frnuo bi ti ovaj as iz kola kano gnjila kruka! Pamti to! Pokuajmo tko je jai? Takni me se jo jedared ovako, udavit u te kano okrljavjelo pile! svri ona (Kovai 1971:130-133).

I Vjenceslav Novak u romanu Podgorka tematizira slobodnu ljubav, tj. divlji brak. No on nije slobodan izbor zaljubljenih, nego je uvjetovan novanim razlozima birokratizirane drave. U Novakovu romanu opisuje se tip iste ljubavi izmeu mladia i djevojke na ijem je putu zakon koji dravnim slubenicima zabranjuje slubeno ovjeren brak prije nego to ispune deset godina slube:
Bio je tek koji mjesec u slubi, kad se zagledao u djevojku Klenovanku. Djevojka mu vraae ljubav i njihovoj srei bio je na putu samo nesmiljeni zakon, da se carinski straar ne smije vjenati, dok nema barem deset godina slubovanja. ... Al i taj nesmiljeni zakon umije zamiriti jedim okom... Slobodno ti je u ivati tvoju ljubav, ali u divljem braku; ako si zle sree, pa te smrt zgrabi upravo onda, kad si branio dr avno dobro drava pere ruke, jer tvoj brak nije bio zakonito sklopljen... (Novak 1932:43).

159

Nar. umjet. 43/2, 2006, str. 149-161, V. Endstrasser, Govor o ljubavi i braku u odabranim

Velim ti, nijesi loe birao; al hoe li htjeti djevojka u divlji brak, to je drugo pitanje; a kad bi i ona, ali djed! To ti je ovjek iz starih vremena! Spomeni mu to, pa ja kriv, to ti se nee zakleti: Radije ju vidjeti mrtvu! (Novak 1932:65).

Autorove se intencije poklapaju s tradicijskim kranskim svjetonazorom o svetosti braka kao drutvene institucije dominira moralna osuda "divljih" brakova koji su nastajali zbog takva zakona:
I Pa to veli, gospodine, ima li tomu pomoi? Dokle to dr ava trpi i njekako titi nema. Ali dala bi se koja ta dua odvratiti, jer bi se u narodu moralo podrati uvjerenje, da je taki ivot sramota i grijeh. Jest propast due, gospodine! Bolje bez glave nego bez potenja. upnik je s oltara govorio proti divljemu braku i pisao njekoliko puta oblastima, a to hasni, kad ga nije umio ni htio nitko podupirati. Ljudi se pae protivili tomu: Barem su djevojke opskrbljene! A da opinska oblast slono s njime digne glas, uinilo bi se njeta. Jer, strie, zlo se rodi maleno, pa raste i iri se kao svaki korov. (...) ovjek prima zlo lake nego dobro (Novak 1932:95).

Namjera mi je bila pokazati kako su se razliiti ljubavni kodovi oitovali u proznim tekstovima hrvatske knjievnosti enoina doba i poslije. Vidimo da se u cjelini uklapaju, s osjetnim zakanjenjem i nekako stidljivo i nepotpuno u ope tendencije razvoja europskih drutava i knjievnosti, kreui od rane idealizacije do kasnijeg paradoksiranja u kojem ideal postaje floskulom. S romantizmom, iji su stilski postupci prisutni i u analiziranim romanima, dolazi do posveivanja veze izmeu seksualnosti i ljubavi, a 19. st. dovrava zamisao da ljubav nije nita drugo doli idealno vienje i usustavljivanje spolnog nagona (usp. Luhmann 1996:45).

NAVEDENA LITERATURA
Battaille, Georges. 1988. O Nietzscheu. Novi Sad: Knjievna zajednica Novog Sada. Baudrillard, Jean. 2001a. Simulacija i zbilja. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk Hrvatsko socioloko drutvo. Baudrillard, Jean. 2001b. "Duh terorizma". Libra libera 9:7-20. Lacan, Jacques. 1983. Spisi (izbor). Beograd: Prosveta. Lasi, Stanko. 1965. "Roman enoina doba (1863-1881)". Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 341:163-230. Luhmann, Niklas. 1996. Ljubav kao pasija: o kodiranju intimnosti. Zagreb: Naklada MD.

160

Nar. umjet. 43/2, 2006, str. 149-161, V. Endstrasser, Govor o ljubavi i braku u odabranim

Kovai, Ante. 1971. U registraturi. Zagreb: kolska knjiga. Kozarac, Josip. 1989. Mrtvi kapitali. Vinkovci: Biblioteka Batina. Novak, Vjenceslav. 1932. Podgorka . Zagreb: Minerva nakladna knjiara d.d. enoa, August. 1964. "Prosjak Luka". Zagreb: Matica hrvatska - Zora. [Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knj. 42] Vodopi, Mato. 1893. Marija Konavoka (Po istinskom dogaaju iz vremena prije austrijske zapremine Bosne i Hercegovine). Zagreb: Naklada "Matice hrvatske".

SPEAKING OF LOVE AND MARRIAGE IN SELECTED WORKS FROM THE ERA OF CROATIAN PROTO-REALISM AND REALISM SUMMARY
Discourses on the theme of sexuality in Croatian 19th century prose are presented in this paper. That material made possible a reading off of how traditional social forms functioned and of how they started to implode with the process of modernisation. In analysis of the material, I applied the fundamental guidelines of psychoanalysis and the survey of the development of the semantics of love that was elaborated by Niklas Luhmann. The codes of love expressed in the prose texts analysed dovetail into the overall developmental trends in European society and literature, although with considerable delay and still somewhat tentatively and in an incomplete manner. Key words: sexuality, subject, language, society

161