2. DNEVNIK JONATHANA HARKERA (Zapisan stenografijom) 3. svibnja, Bistrica. Krenuo iz Munchena 1. svibnja u 20.

35, te stigao u Be vrlo rano sljedeeg jutra; trebali smo stii u 6.46, no vlak je kasnio sat vremena. ini se da je Budimpeta prekrasan grad, sudei po onim prizorima koje sam vidio iz vlaka te na osnovi kratke etnje njenim ulicama. Bojao sam se previe udaljiti od kolodvora jer smo stigli kasno i bio je predvien to toniji polazak po voznome redu. Stekao sam dojam da naputamo Zapad i zadiremo na Istok; preavi najzapadniji od krasnih mostova preko Dunava, koji je ovdje uznosite irine i dubine, nali smo se usred obiaja iz vladavine Turaka. Krenuli smo manje-vie na vrijeme te nakon sumraka stigli u Klausenburgh. Ovdje smo prenoili u hotelu Royale. Objedovao sam, zapravo veerao, piletinu pripremljenu s crvenom paprikom, koja je bila vrlo ukusna, ali ovjek od nje oedni. (Napomena, moram nabaviti recept za Minu.) Pitao sam konobara i on mi je rekao da se to zove "paprika", daje to nacionalno jelo te da u ga zato vjerojatno nalaziti cijelim putem du Karpata. Ustanovio sam da mi moje natucanje njemakoga ovdje uvelike koristi; tovie, ne znam kako bih se uope snaao bez njega. Budui da sam u Londonu imao neto vremena na raspolaganju, bio sam posjetio Britanski muzej te prouio u knjinici knjige i zemljovide vezane uz Transilvaniju; sinulo mije da bi neto predznanja o tim krajevima svakako moglo utjecati na sklapanje poslova s plemiem iz te zemlje. Otkrio sam da se okrug to g a je spomenuo nalazi na krajnjem istoku tog podruja, na samoj tromei triju drava -Transilvanije, Moldavije i Bukovine, usred Karpata; rije je o jednome od najsurovijih i najslabije poznatih dijelova Europe. Nisam uspio pronai ni zemljovid ni knjigu u kojima bi bio ubiljeen toan poloaj Drakulina dvorca jer jo ne postoje karte tog podruja koje bi odgovarale naim vojnikim zemljovidima; no ustanovio sam daje

Bistrica, zadnja pota na tome podruju, prilino poznato mjesto. Tu u pribiljeiti nekolik o stvari, kako bih uz njihovu pomo mogao osvjeiti pamenje kad budem s Minom priao o ovome putovanju. Stanovnitvo Transilvanije dijeli se na etiri tamonje narodnosti: na jugu ive Sasi, a s njima su pomijeani Vlasi, koji potjeu od Daana; na zapadu ive Maari, a na istoku i sjeveru ekeli. Ja idem meu ove potonje, koji tvrde da su potomci Atile i Huna. To bi zapravo moglo biti tono, jer kad su u jedanaestome stoljeu Maari osvojili ovu zemlju, zatekli su u njoj naseljene Hune. Proitao sam da je u karpatskoj potkovi skupljeno sve praznovjerje svijeta, kao da je to sredite nekog zamiljenog vrtloga; ako je to istina, moj bi boravak ondje mogao biti vrlo zanimljiv, (Napomena, moram pitati Grofa o tome.) Nisam dobro spavao, iako mi je krevet bio sasvim udoban, jer su me opsjedali razliiti udnovati snovi. Cijele mi je noi pod prozorom zavijao pas, to je moglo utjecati na takav nemiran san; ili je stvar u paprikau, jer popio sam svu vodu iz vra i ostao edan. Pred jutro sam Zaspao i probudilo me uporno kucanje na vrata, pa sam vjerojatno tada vrsto spavao. Za doruak sam pojeo jo malo paprikaa i nekakvu kau Od kukuruznog brana koju zovu "mamaliga", te patlidan nadjeven mljevenim mesom, izvrsno jelo to ga nazivaju "impletata". (Napomena, raspitati se i za taj recept.) Morao sam dorukovati na brzinu budui da Je vlak kretao neto prije osam, ili je barem tako bilo predvieno, jer poto sam u sedam i pol odjurio na kolodvor, sjedio sam u vagonu jo sat vremena prije nego to smo krenuli. Izgleda da vlakovi voze sve neredovitije to se dalje ide na istok. Kakvi li su tek u Kini? Cijeli smo dan takorei puzili kroz krajolik ispunjen razliitim ljepotama. Ponegdje bismo vidjeli gradie ili dvorce na vrhu strmih brjegova, poput ilustracija iz starih misnih knjiga; katkad bismo se vozili uz rijeke i potoke kod kojih je, sudei po irokim kamenitim rubovima s obje strane, esto postojala opasnost od poplava. Potrebna je velika koliina vode, i to vode koja brzo tee, kako bi se poistio vanjski rub rijeke. Na svakoj su se postaji nalazile skupine ljudi, katkad itave gomile, i to u svim moguim vrstama odjee. Neki su nalikovali seljacima kod kue ili onima koje sam ih viao prolazei Francuskom i Njemakom, u kratkim bluzama, s okruglim eirima i runo ivenim hlaama; no ostali su bili vrlo slikoviti. ene su lijepo

izgledale, osim kad bi im se ovjek pribliio, no nisu ba pazile na liniju. Sve su nosile koulje irokih bijelih rukava, a veina ih je imala velike pojaseve s mnotvom nekakvih vrpca koje su se vijorile poput baletnih haljina, ali ispod njih su, dakako, nosile podsuknje. Najneobinije su izgledali Slovaci, koji su djelovali primitivnije od ostalih, sa svojim velikim stoarskim eirima, irokim vreastim hlaama, bijelim lanenim kouljama, te golemim, tekim, konatim remenima koji su bili iroki tridesetak centimetara, gusto naikani mjedenim zakovicama. Imali su iroke izme, u koje su zataknuli hlae, te dugu crnu kosu i guste crne brkove. Vrlo su slikoviti, ali ne djeluju privlano. Na pozornici bi izgledali kao neka stara istonjaka banda. No, kako sam uo, vrlo su bezazleni i pomalo im nedostaje prirodnog samopouzdanja. Ve je bio zapao mrak kad smo stigli u Bistricu, koja je vrlo zanimljivo staro mjesto. Kako se nalazi praktiki na samoj granici, jer se iz nje u Bukovinu dolazi preko prijevoja Borgo, prolost joj je bila vrlo burna i tragovi toga su itekako vidljivi. Prije pedeset godina ovdje su harali veliki poari, to je pet puta prouzroilo strahovitu tetu. Na samome poetku sedamnaestog stoljea grad je tri tjedna bio pod opsadom i izgubio trinaest tisua ljudi, pri emu su ratne rtve bile znatno uveane glau i zarazom. Grof Drakula mi je preporuio da se smjestim u hotelu Zlatna kruna i na svoje sam veliko veselje ustanovio da je u potpunosti staromodan, jer htio sam, naravno, vidjeti to vie obiaja te zemlje. Bilo je oigledno da me oekuju, jer kad sam se pribliio vratima, suoio sam se s dobro raspoloenom postarijom enom, odjevenom u uobiajenu seljaku haljinu; rije je o bijeloj haljini s dvjema dugakim pregaama, prednjom i stranjom, nainjenima od nekakve obojene tkanine, a previe su pripijene da bi to bilo pristojno. Naklonila se kad sam se pribliio. - Herr Englez? - rekla je. - Da - rekoh. - Jonathan Harker. Nasmijeila se i rekla neto vremenome mukarcu u bijeloj koulji irokih rukava, koji je poao za njom do vrata. Uao je unutra, no odmah se vratio s pismom.

Prijatelju moj, dobro doli u Karpate. eljno Vas oekujem. Noas dobro spavajte. Sutra u tri sata krenut e za Bukovinu koija; jedno mjesto u njoj uva se za Vas. Kod prijevoja Borgo priekat e Vas moja koija i dovesti do mene. Nadam se da ste ugodno putovali od Londona te da ete uivati u boravku u mojoj prekrasnoj zemlji. Va prijatelj, DRAKULA 4. svibnja. Saznao sam da je moj krmar primio pismo od Grofa, koji mu je dao upute da mi sauva najbolje mjesto na koiji; ali kad sam pokuao doznati pojedinosti, djelovao je prilino suzdrano i pravio se da ne razumije moj njemaki. To nije moglo biti istina jer me do tog trenutka savreno razumio; u najmanju ruku, odgovarao je na moja pitanja ba kao da me razumije. On i njegova ena, starica koja me doekala, izmijenili su preplaene poglede. Promrmljao je daje u pismu poslat i novac, i to je bilo sve to je znao. Kad sam ga upitao poznaje li grofa Drakulu i zna li neto o njegovu dvorcu, i on i njegova ena su se prekriili izjavivi da ne znaju nita o svemu tome i jednostavno odbili daljnji razgovor o tome. Vrijeme za polazak ve se toliko primaklo da nisam imao vremena pitati nekoga drugoga o tome, jer sve mi je to bilo vrlo zagonetno, pa ak i neugodno. Prije mojega odlaska starica je dola gore u moju sobu i rekla vrlo histerinim glasom: - Zar ba morate ii tamo? O, mladi Herr, zar ba morate? Toliko se uzbudila da je, po svemu sudei, izgubila kontrolu i nad ono malo njemakoga kojim je raspolagala, te ga je sasvim pomijeala s nekim drugim jezikom koji uope nisam prepoznao. Uspio sam neto razabrati od svega toga samo na taj nain to sam joj postavio Mnoga pitanja. Kad sam joj rekao da moram odmah krenuti, te da putujem radi vanoga posla, ponovno je zapitala:

- Znate li vi koji je danas dan? Odgovorio sam da je etvrti svibnja. Odmahnula je glavom i jo jednom rekla: - Ma, da! Znam ja to! Znam ja to, ali znate li koji je danas dan? Kad sam rekao kako je ne razumijem, nastavila je: - Dan je uoi blagdana Sv. Jurja. Zar ne znate da e noas, kad sat odbije pono, svi zli stvorovi na svijetu biti u naponu snage? Znat li vi kuda idete i u to se uputate? Bilo je oigledno da se izuzetno uzrujala, pa sam je pokuao smiriti, ali bez ikakva uinka. Na posljetku se bacila na koljena i stala me preklinjali neka ne idem; neka barem priekam dan-dva prije nego to krenem. Sve je to bilo sasvim besmisleno, ali nisam se osjeao ba Ugodno. No, valja obaviti taj posao i ne smijem opustiti da ga ita omete. Zato sam je pokuao nagovoriti da ustane i rekao joj s najveom ozbiljnou da joj zahvaljujem, ali da mi dunost dolazi prije svega, te da moram krenuti. Nakon toga je ustala i obrisala oi, te skinula krunicu s vrata i ponudila mi je. Nisam znao to da uinim, jer su me kao pripadnika Anglikanske crkve nauili takve stvari smatrati idolo-poklonstvom, pa ipak, inilo mi se vrlo nepristojnim odbiti molbu te starice koja je bila sasvim dobronamjerna, a jo k tome u onakvu stanju. Vjerojatno je opazila kolebanje na mom licu, jer mi je stavila krunicu oko vrata, te rekla: - Uzmite, zbog vae majke. - Nakon toga izala je iz sobe. Ovo upisujem u dnevnik dok ekam koiju, koja dakako kasni; krunica mi je jo uvijek oko vrata. Ne znam da li zbog straha te starice, ili zbog mnogobrojnih predaja o duhovima koje su vezane uz ovo mjesto, ili zbog same krunice, no nisam ni priblino onako smiren kao obino. Stigne li ova biljenica do Mine prije mene, neka joj donese moje pozdrave. Evo i koije! 5. svibnja, dvorac. Jutarnje sivilo je prolo i sunce se nalazi visoko iznad udaljenoga obzorja, koje djeluje nazubljeno; ne znam ini li ga takvim drvee ili breuljci, jer nalazi se na takvoj daljini da se male stvari ne mogu razluiti od velikih. Nisam pospan, a kako me nitko nee zvati prije nego to se probudim, prirodno je da se posveujem pisanju sve dok me ne obuzme san. Dogodilo se mnogo toga neobinog to mor am zapisati. Kako ljudi koji e ovo itati ne bi pomislili da sam se prejeo prije odlaska iz Bistrice, tono u

opisati veeru. Blagovao sam neto to ovdje zovu "razbojniki odrezak"; rije je o komadima slanine, luka i govedine, koji se zaine crvenom paprikom, nabodu na tapie i peku na aru, poput jednostavnih londonskih ranjia! Vino koje sam pio, zlatni medija, na neobian nain grize za jezik, no to uope nije neugodno. Popio sam tek nekoliko aa ovog vina, i nita drugo. Kad sam uao u koiju, koija jo uvijek nije bio na svome mjestu i vidio sam ga kako razgovara s gazdaricom. Oigledno su priali o meni, jer bi me esto pogledavali, a neki ljudi koji su sjedili na klupi pred vratima - iji naziv u prijevodu znai "mjesto za razgovor" - pribliili su se i sluali to se pria, te me zatim gledali, veinom s izrazom saaljenja. uo sam mnoge rijei koje su se esto ponavljale, neobine rijei, jer u svjetini je bilo ljudi vie narodnosti. Stoga sam neupadljivo izvadio iz torbe svoj viejezini rjenik i pogledao to te rijei znae. Moram priznati da me njihovo znaenje nije osokolilo, jer spominjali su se Ordog - Sotona, pokol - pakao, stregoika - vjetica, te vrolok i vlkoslak; ove dvije zadnje rijei oznaavaju istu stvar, s time da je jedna slovaka, a druga srpska. Odnose se na vukodlaka ili pak vampira. (Napomena, moram pitati Grofa o tom praznovjerju.) Kad smo krenuli, ljudi u svjetini skupljenoj oko vrata krme, kojih je sada ve bilo vrlo mnogo, svi su se do jednoga prekriili i usmjerili prema meni dva prsta, kaiprst i mali. Uz neto potekoa naveo sam jednog svog suputnika da mi kae to su time mislili. Prvo mi nije to htio protumaiti, ali kad je uo da sam Englez, objasnio je da je to magini znak kojim se titi od uroka. Bilo mi je neugodno uti to na poetku puta na nepoznato mjesto gdje u se nai s nepoznatim ovjekom; no svi su djelovali dobronamjerno, te toliko rastueno i suosjeajno da me to jednostavno moralo dirnuti. Nikad neu zaboraviti zadnji pogled to sam ga bacio na dvorite krme te gomilu slikovitih ljudi u njemu kako se redom kriaju, dok su stajali oko iroka dvorinog ulaza, u ijoj su pozadini gusto rasli oleandri i naranina stabla u drvenim posudama nagomilanim nasred dvorita. Zatim je na voza, ije su iroke lanene gae prekrivale cijeli prednji dio sjedita (ovdje taj odjevni predmet zovu "goca"), pucnuo svojim velikim biem ponad etvero malenih konja, te su oni istovremeno potrali i nae je putovanje zapoelo.

Dok smo se vozili, zahvaljujui ljepoti krajolika, ubrzo sam zaboravio jezovite slutnje. No, da sam poznavao jezik ili, bolje reeno, jezike kojima su govorili moji suputnici, moda ih se ne bih tako lako rijeio. Pred nama se prostirala zelena breuljkasta zemlja, s pokojim strmim brdacem, okrunjena umarcima ili seljakim kuama, iji bi zabat bez vrata i prozora bio okrenut cesti. Posvuda se prostiralo mnotvo rascvjetalih voaka, jabuka, ljiva, kruaka i treanja. Dok smo se vozili pokraj njih, zapazio sam kako je zelena trava pod drveem bila proarana popadalim laticama. Cesta je zavijala medu breuljcima u ovome podruju koje nazivaju "Mittel Land", te se gubila oko travnatih zavoja, ili bi je ispresijecali razvueni ogranci borovih uma, koje su se esto sputale niz obronke breuljaka poput plamenih jeziaka. Cesta je bila krevita, no unato tome inilo se kao da hitamo njome grozniavom brzinom. Tada mi jo nije bilo jasno to znai ta urba, ali koija oigledno nije namjeravao izgubiti ni trenutka, elei to prije doi do Borgo Prunda. Rekli su mi da je ova cesta izvrsna ljeti, no da jo uvijek nije popravljena od zimskih snjegova. Po tome se ona razlikuje od veine cesta u Karpatima, jer stara predaja nalae da ceste ne smiju biti previe dobro odravane. Hospadari ih odavna nisu htjeli popravljati kako Turci ne bi pomislili da namjeravaju tim putem dovesti vojnike iz inozemstva i na taj nain zavriti rat u kojemu se ve odavna nije nasluivao pobjednik. S onu stranu zelenih tustih breuljaka Mittel Landa, prema uznositim obroncima samih Karpata, uspinjale su se goleme umske strmine. Uzdizale su nam se i slijeva i zdesna, dok ih je poslijepodnevno sunce obasjavalo punim sjajem i izmamljivalo sve raskone boje ovoga prekrasnog planinskog lanca, od tamnoplave i purpurne u zasjencima vrhunaca, do zelene i smee na mjestima gdje su se mijeali trava i kamen. Sve je to bilo dopunjeno beskrajnim krajobrazom krevita stijenja i uspravnih litica, to su i sami nestajali u daljini te ustupali mjesto velianstvenim snjenim vrhuncima. Ponegdje bi se ukazivale mone pukotine u planini, kroz koje bismo esto vidjeli, sada kad se sunce poelo sputati, bjeliasto ljeskanje slapova. Jedan od mojih suputnika dodirnuo me za ruku kad smo zaobili podnoje jednog brda i izbili na mjesto s kojeg se vidio

uzvieni, snijegom prekriveni planinski vrh koji je, kako smo vijugali po neravnoj cesti, izgledao kao da se nalazi tono ispred nas. - Gledajte, Isten szek! Boje prijestolje! - ree moj suputnik i pobono se prekrii. Dok smo tako vijugali u nedogled, a sunce je tonulo sve nie i nie iza nas, oko nas su se poele skupljati veernje sjenke. To je bilo jo i pojaano okolnou da se zalazee sunce jo uvijek odraavalo na snjenome planinskom vrhuncu, koji je sada naizgled svjetlucao u profinjenoj nijansi priguene ruiaste boje. Povremeno bismo se mimoili sa slikovito odjevenim esima i Slovacima, no zapazio sam da je guavost ovdje strahovito rasprostranjena. Uz cestu su se nalazili mnogobrojni krievi i kad bismo prolazili pokraj njih, moji bi se suputnici prekriili. Nerijetko bi neki seljak ili seljakinja kleali pred kapelicom. Nisu se ak ni okretali prema nama dok smo prolazili, ve su se s takvim arom predavali molitvi da su bili slijepi i gluhi za vanjski svijet. Mnoge stvari iz tog podruja nika d prije nisam vidio; plastove sijena medu drveem, primjerice, a povremeno bismo naili i na prekrasne guste umarke alosnih vrba, ije su bijele grane svjetlucale poput srebra kroz njeno zelenilo lia. Tu i tamo bismo se mimoili s ponekim jednostavnim seljakim kolima - s dugom, zmijolikom kraljenicom -to je bilo prilagoeno zahtjevima neravne ceste. Na takvim bi kolima redovito sjedila povelika skupina seljaka koji su se vraali kui, od eha u bijelim kousima do Slovaka u raznobojnima. Slovaci su poput koplja nosili sjekire, nasaene na dugake motke. Kako je padao mrak, poelo je bivati vrlo hladno i sve gui sumrak kao da je stopio u jednolinu tamnu maglu sjenke drvea, hrasta, bukve i bora, premda su se u dolinama koje su bile duboko usjeene meu strmim breuljcima, kako smo se uspinjali kroz prijevoj, mrane jele isticale na pozadini snijega zaostala jo od zime. Povremeno, dok bi cesta prolazila kroz borove ume koje su se u mraku naizgled sklapale oko nas, golema koliina sivila, kojim bi drvee bilo proarano, proizvodila je iznimno udnovat i svean dojam koji je rasplamsavao matu i izazivao tjeskobne misli, zaete neto ranije tog predveerja, kad je zalazee sunce naglasilo neobini reljef oblaka sablasna izgleda; izgleda da se u Karpatima takvi oblaci neprestano valjaju nad dolinama. Ponekad bi breuljci bili toliko

strmi da su konji, unato koijaevoj urbi, bili u stanju napredovati tek vrlo polako. Poelio sam sii i hodati im uz bok, kao to je obiaj u mojoj domovini, no koija nije htio ni uti za to. - Ne, ne - rekao je - ne smijete ovdje hodati; ima strano opasnih pasa. - Nakon toga, kao da se eli zlokobno naaliti, jer osvrnuo se kako bi provjerio jesu li se ostali putnici nasmijeili s odobravanjem, dodao je: - A mogli biste jo kojeta slino doivjeti prije spavanja. Zastao je na trenutak tek jednom prilikom, kako bi zapalio svjetiljke. Kad se smrailo, uinilo mi se da je putnike obuzelo neko uzbuenje i cijelo su mu se vrijeme obraali, jedan za drugim, kao da ga potiu da jo bre poveze. Nemilosrdno je bievao konje svojim dugakim korbaem te ih uz bjesomune usklike tjerao u to bri trk. Kroz mrak sam ugledao pred nama sivu svjetlost, kao da se tamo nalazi neki usjek kroz brda. Putnici su se jo jae uzbudili; mahnita se koija njihala na svojim snanim konatim odbojnicima i ljuljala se poput broda na nemirnome moru. Morao sam se pridravati. Cesta je postupno postala ravnijom i inilo se da letimo njome. Planine su nam se naizgled primaknule sa svake strane i mrko nas pogledale svisoka - ulazili smo u prijevoj Borgo. Nekoliko mi je putnika, jedan za drugim, ponudilo darove, koje su mi naturali toliko dobronamjerno da ih nisam mogao odbiti; ti su pokloni bili vrlo udnovati i raznovrsni, no svaki mi je bio darovan od srca, uz ljubaznu rije i blagoslov, te uz onu neobinu mjeavinu bojaljivih pokreta to sam ih vidio ispred hotela u Bistrici -znak kria te zatita od uroka. Dok smo tako hitali, koija se nagnuo prema naprijed, pa nad obje strane koije, sasvim preko njenog ruba, budno gledajui u tamu. Bilo je oigledno da se dogaa neto vrlo uzbudljivo ili da bi se svakog trenutka trebalo dogoditi, no iako sam svakog putnika posebice zapitao o emu se radi, nitko mi nije htio pruiti ni najmanje objanjenje. Ovakvo je uzduje potrajalo jo neko vrijeme; naposljetku smo pred sobom ugledali kako se prijevoj otvara prema istoku. Na nebu su se valjali mrani, gusti oblaci, a u zraku se osjeala teka, prijetea grmljavina. inilo se kao da planinski lanac razdvaja dva klimatska podruja, te da ulazimo u oluju. Sad sam se ve i sam ogledavao za prijevoznim sredstvom koje e me odvesti do Grofa. Svakog sam trenutka oekivao da e se u tmini ukazati bljetanje svjetiljki, no posvuda je

vladao mrak. Jedina je svjetlost dolazila od treptavih zraka naih svjetiljki i u njoj se para s naih gonjenih konja uzdizala poput bijela oblaka. Sad smo mogli vidjeti pjeskovitu cestu koja je bjeliasta leala pred nama, no na njoj nije bilo traga nikakvu vozilu. Putnici su se opustili uz uzdah olakanja, ime kao da su se narugali mome razoaranju. Ve sam razmiljao to je najpametnije uiniti, kad je koija pogledao na svoj sat i rekao ostalima neto to sam jedva uo jer je bilo izgovoreno tihim i priguenim glasom. Uinilo mi se da je rekao "Uranili smo sat vremena. Zatim se okrenuo prema meni, te rekao na njemakome gorim i od mojega: - Ovdje nema nikakve koije. Herr, ipak vas nitko nije doekao. Sad ete poi s nama u Bukovinu, pa se vratiti prekosutra, ili za tri dana. Bolje bi bilo za tri dana. Jo dok je govorio, konji su poeli njitati, frktati i divlje se propinjati, tako da ih je koija morao pridrati. Uz vrisak seljaka koji su se redom prekriili, s lea nam je dojurila laka koija s etiri konja, prestigla nas i zaustavila se pokraj putnike koije. Uz bljesak naih svjetiljki koje su osvijetlile konje vidio sam da su to krasne ivotinje, crne poput ugljena. Gonio ih je neki visoki mukarac dugake smee brade, s golemim crnim eirom, koji kao da je krio svoje lice od nas. Mogao sam vidjeti tek svjetlucanje njegovih iznimno blistavih oiju, koje su se doimale crvenima, dok se okretao prema nama. - Veeras ste uranili, prijatelju moj - rekao je koijau. - Herr Englez je u urbi - promuca ovjek, na to mu je neznanac odvratio: -I valjda ste ga zato htjeli navesti da produi za Bukovinu. Ne moete vi mene prevariti, prijatelju moj; previe ja toga znam, a konji su mi brzi. Govorei to, nasmijeio se i svjetlost je pala na njegova usta surova izgleda, vrlo crvenih usana, s o trim zubima, bijelim poput slonokosti. Jedan od mojih suputnika proaptao je drugome stih iz Burgerove "Lenore": Denn die Todten reiten schnell... (Jer brzo mrtvi putuju.)

Neznani je voza oigledno uo te rijei jer je uzdignuo pogled uz blistavi osmijeh. Putnik je pogledao na drugu stranu, ispruivi istovremeno dva prsta i prekriio se. - Dajte mi njegovu prtljagu - ree koija; potom su moje torbe s velikom okretnou smjetene u laku koiju. Siao sam preko ruba putnikih kola, dok im je laka koija stala uz bok. Koija mije pomogao uhvativi me za ruku elinim stiskom; oito je bio strahovito snaan. Bez rijei je zatresao uzdama, konji su se okrenuli i mi smo utonuli u tminu prijevoja. Pogledavi za sobom, vidio sam paru koju su pri svjetlu svjetiljki isputali konji, a na njoj su se ocrtavale prilike mojih donedavnih suputnika koji su se kriali. Koija je pucnuo biem i podviknuo konjima te su oni pojurili putom prema Bukovini. Dok su zamicali u tamu, osjetio sam neku udnovatu studen i obuzeo me samotni osjeaj; no preko ramena mi je prebaen ogrta, a preko koljena pokriva i voza je rekao na izvrnome njemakom: - No je hladna, mein Herr, a moj gospodar Grof zamolio me da se dobro pobrinem za vas. Pod sjedalom imate pljosku ovdanje ljivovice, bude li vam zatrebala. Nisam se posluio, no ipak je bilo utjeno znati da se rakija ondje nalazi. Osjeao sam se pomalo neobino i poprilino preplaeno. Da sam imao ikakvu drugu mogunost, mislim da bih posegnuo za njome, radije nego da se i dalje uputam u ovo nono putovanje. Koija je jurila velikom brzinom bez skretanja, a zatim smo zaokrenuli za puni krug i produili nekom drugom ravnom cestom. Uinilo mi se da neprestano idemo po istom dijelu ceste. Stoga sam potraio neku orijentacijsku toku i utvrdio da sam u pravu. Poelio sam zapitati koijaa to bi to trebalo znaiti, no zapravo sam se bojao tako postupiti jer pomislio sam kako u mom poloaju nikakav prosvjed ne bi bio koristan ako je ve namjeravao produiti putovanje. No, malo-pomalo poelo me zanimati kako vrijeme prolazi, te sam zapalio igicu i pri njezinoj svjetlosti pogledao na sat - bilo je nekoliko minuta prije ponoi. To me malo preplailo jer su, pretpostavljam, nedavni dogaaji uveali u meni operaireni praznovjerni strah od ponoi. ekao sam to e se dogoditi uz muan osjeaj neizvjesnosti.

Kod neke seljake kue daleko niz cestu poeo je zavijati pas. Bilo je to dugotrajno, muno tuljenje, kao da je prouzroeno strahom. To je prihvatio i neki drugi pas, pa jo jedan, i jo jedan, sve dok, noeno vjetrom koji je sada tiho strujao kroz prijevoj, nije nastalo divlje zavijanje koje kao daje dopiralo iz cijele zemlje, ili se barem stjecao takav dojam u mrkloj noi. Pri prvome urliku konji su se poeli otimati i propinjati, no koija im je rekao neto umirujue i oni su se smirili, no drhtali su i znojili se kao nakon trka prouzroena naglim strahom. Zatim je negdje u daljini, s planina na obje nae strane, poelo jo glasnije i otrije zavijanje - bili su to vukovi. To zavijanje proizvelo je podjednak dojam i na konje i na mene; spopala me elja da skoim s koije i pobjegnem, dok su se konji ponovno propeli i stali se bjesomuno otimati tako daje koija trebao upotrijebiti svu svoju silnu snagu kako bi ih zadrao. Pa ipak, za nekoliko minuta ui su mi se priviknule na taj zvuk, a konji su se dovoljno smirili tako da je koija mogao sii s koije i stati pred njih. Milovao ih je i tepao im te im aputao neto na uho, kao to sam uo da rade krotitelji konja, i to s izvanrednim uinkom jer su zbog njegova milovanja opet postali sasvim krotki, iako su i dalje drhtali. Koija se vratio na svoje mjesto, mahnuo uzdama i krenuo velikom brzinom. Ovaj put, nakon to smo doli do udaljena kraja prijevoja, iznenadno je skrenuo nekom uskom cestom koja se pod otrim kutem odvajala udesno. Uskoro smo bili okrueni drveem koje se povremeno nadvijalo nad samu cestu, pa smo se vozili kao kroz tunel; dok bi nas velike namrtene stijene odvano uvale s obje strane. Premda smo bili u zavjetrini, uli smo kako vjetar jaa, jer zavijao je i zvidao meu stijenjem, a grane drvea lupale su jedna o drugu kako smo prolazili. Postajalo je sve hladnije i hladnije i poeo je padati sitan, suh snijeg, tako da smo uskoro, zajedno sa svime oko nas, bili prekriveni bijelim prekrivaem. Otar vjetar i dalje je nosio zavijanje pasa, iako je ono sve vie slabilo kako smo napredovali. Tuljenje vukova doimalo se pak sve bliim i bliim, kao da se skupljaju oko nas sa svih strana. Strahovito sam se preplaio, a konji su dijelili moj strah. No, voza se nije ni najmanje uznemirio; i dalje je okretao glavu lijevo-desno, no ja nisam vidio nita u mraku.

Odjednom, u daljini s nae lijeve strane ugledao sam neki slabani, treperavi, plaviasti plamiak. Koija gaje opazio istodobno. Odmah je zaustavio konje, skoio na tlo i nestao u tami. Nisam znao to da uinim, pogotovo s obzirom na to da se zavijanje vukova jo vie pribliilo. No, dok sam se kolebao, koija se iznenada vratio i bez rijei sjeo na svoje mjesto, te smo nastavili putovanje. Zacijelo sam zaspao i neprestance sanjao taj isti dogaaj jer se on ponavljao u nedogled i kad sada razmiljam o tome, djeluje mi poput uasne more. Jednom se prilikom plamiak pojavio toliko blizu ceste da sam ak i u mraku koji nas je okruivao mogao vidjeti to radi koija. Brzo je otiao do mjesta gdje se uzdigao plamiak, koji mora da je bio vrlo slabaan jer uope nije osvjetljavao mjesto oko sebe. Zatim je skupio neto kamenja i sloio ga u odreeni oblik. U jednom trenutku dolo je do udnovate optike varke: kad je stao izmeu mene i plamika, nije ga zasjenio jer sam i dalje vidio sablasno treperenje. To me preplailo, ali kako je trajalo tek trenutak, pretpostavio sam da su me, zbog naprezanja u mraku, prevarile oi. Neko vr ijeme nije bilo tih plaviastih plamiaka i pojurili smo dalje kroz no uz urlikanje vukova oko nas, koji kao da su nas pratili u krugovima. Na posljetku je doao i trenutak kad je koija otiao dalje nego prije i za njegove odsutnosti konji su poeli drhtati jae nego ikad, te frktati i njitati od straha. Nisam mogao odrediti razlog jer zavijanje vukova bijae u potpunosti prestalo. No, upravo u tome trenu onkraj izlomljena vrhunca neke zgurene, borom obrasle gudure, ukazao se mjesec koji kao da je plovio kroz crne oblake i pri njegovoj sam svjetlosti ugledao oko nas obru vukova, bijelih zuba i isplaenih crvenih jezika, dugih, ilavih nogu i kudrave dlake. U ovoj jezovitoj tiini bili su jo stoput straniji nego kad su urlikali. Skamenio sam se od straha. Tek kad se ovjek suoi s takvim grozotama, postaje svjestan njihove stvarne snage. Svi su vukovi istodobno poeli zavijati, kao da mjeseina ima neki poseban utjecaj na njih. Konji su poskoili i propeli se, bespomono se ogledavajui oko sebe, tako silovito kolutajui oima da je to bilo bolno gledati. No, ivi obru uasa okruivao ih je sa svih strana i silom su morali ostati unutar njega. Doviknuo sam koijau neka se vrati jer mi se inilo da nam je jedina ansa pokuaj proboja kroz obru

vukova. Povikao sam i stao udarati po stranici koije, nadajui se da u tom bukom odagnati vukove s te strane, te mu pruiti priliku da doe do nas. Ne znam kako je stigao, ali uo sam kako mu se glas zapovjedniki uzdie. Pogledao sam prema mjestu odakle je dopirao taj zvuk i ugledao ga gdje stoji na cesti. Kad je zamahnuo svojim dugim rukama, kao da odgurava neku nezamjetnu prepreku, vukovi su ustuknuli i stali se udaljavati. Upravo u tom trenutku gusti je oblak preao preko mjeseeva lica, tako da smo se ponovno nali u mraku. Kad sam opet mogao vidjeti, voza se uspinjao u koiju, a vukovi bijahu nestali. Sve je to bilo toliko udnovato i jezovito da me obuzeo veliki strah, te sam se bojao ita rei ili se pak pomaknuti. Vrijeme kao da je stalo dok smo jurili dalje, sada u gotovo potpunoj tmini jer tmasti su oblaci zasjenili mjesec. Neprestance smo se penjali, tek povremeno nakratko silazei, no u pravilu smo se mahom uspinjali. Odjednom sam postao svjestan da koija uvodi konje u dvorite golema ruevnog dvorca, iz ijih visokih crnih prozora nije dopirao ni traak svjetlosti i ija se nepravilna crta izlomljenih bedema vidjela na pozadini neba obasjana mjeseinom. 15. DNEVNIK JONATHANA HARKERA (nastavak) 5. svibnja. Valjda sam zaspao tijekom vonje, jer da sam bio potpuno budan, zacijelo bih zapazio da se pribliavamo takvu iznimnom mjestu. U mraku je dvorite djelovalo vrlo prostrano, a kako je iz njega vodio put kroz vie tamnih prolaza, smjetenih ispod velikih lukova, vjerojatno se inio i veim nego to je doista bilo. Jo ga nisam imao prilike vidjeti pri danjem svjetlu. Kad se koija zaustavila, voza je iskoio na tlo te mi ispruio ruku kako bi mi pomogao da siem. I opet sam, htio-ne htio, zapazio njegovu iznimnu snagu. Ruka mu je doslovce bila poput elinog tijeska kojim bi mi mogao smrskati aku kad bi mu se to prohtjelo. Izvadio je moje stvari i smjestio ih na tlo pokraj mene,

dok sam ja stajao pokraj jednih velikih vrata, starih i naikanih velikim eljeznim avlima, ugraenih u postranini dovratak od masivna kamena. U priguenoj svjetlosti mogao sam vidjeti ak i to daje kamen izdano izrezbaren, no da su rezbarije u velikoj mjeri pohabane od starosti i klimatskih uvjeta. Dok sam stajao, voza je ponovno skoio na sjedalo i zatresao uzdama; konji su sunuli naprijed i itava je zaprega nestala u jednom od mranih otvora. Stajao sam u tiini tamo gdje sam se zatekao jer nisam znao to uiniti. Nije bilo ni traga nekakvu zvonu niti pak zvekiru; nije bilo vjerojatno da bi moj glas proao kroz one smrknute zidine i zamraene prozore. Vrijeme koje sam proveo u ekanju inilo se gotovo beskrajnim i poele su me opsjedati zle slutnje i bojazni. Na kakvo sam to mjesto doao i meu kakve ljude? U kakvu sam se zlosretnu pustolovinu upustio? Je li ovo bio uobiajen dogaaj iz ivota akvizitera nekretninama koji je poslat kako bi protumaio jednome strancu kupnju posjeda u Londonu? Akviziter nekretninama! Mini se to ne bi dopalo. Sad sam pravni zastupnik, jer sam ba prije puta dobio obavijest da sam s uspjehom poloio ispit; tako sam sada pravi-pravcati pravni zastupnik! Poeo sam si trljati oi i tipkati se kako bih utvrdio jesam li budan. Sve mi se to inilo poput neke strane none more i oekivao sam da u se iznenada probuditi i zatei se kod kue, dok zora nadire kroz prozore, kao to bih se ponekad osjeao nakon prenaporna dana. Ali moja je put reagirala na tipkanje, a ni oi mi se nisu dale zavarati. Bio sam sasvim budan, i to u Karpatima. Preostalo mi je jedino da budem strpljiv i priekam dolazak jutra. - Ba kad sam dolazio do tog zakljuka, uo sam teke korake koji su mi se pribliavali s one strane velikih vrata, te kroz pukotine ugledao mirkanje svjetlosti koja mi se pribliavala. Uslijedilo zveckanje lanaca te kripa masivna zasuna kojega je netko pomaknuo u stranu. Uz glasan tropot, koji je svjedoio o dugotrajnu vremenu tijekom kojeg se brava nije koristila, okrenuo se klju i velika su se vrata rastvorila. S njihove druge strane stajao je jedan visoki starac, glatko obrijan s iznimkom vrlo dugakih brkova, odjeven u crno od glave do pete, bez ijedne mrlje ikakve boje na sebi. U ruci je drao prastaru srebrnu svjetiljku u kojoj je plamen gorio bez ikakva odvoda za dim ili staklene kugle, te bacao dugake nemirne

sjenke dok je treperio na propuhu kraj otvorenih vrata. Starac mi je otmjenim pokretom desne ruke dao znak da uem te rekao na izvrnome engleskom, no s neobinim izgovorom: - Dobro doli u moju kuu! Uite svojom slobodnom voljom! Nije nainio ni korak da mi krene ususret, ve je ostao stajati poput kipa, kao da ga je izraz dobrodolice skamenio. No u trenutku kad sam prekoraio prag, ustro je krenuo prema naprijed, ispruio ruku i tako silovito se rukovao sa mnom da sam mirnuo od boli, a taj je uinak bio pojaan okolnou da mu je ruka bila hladna poput leda; slinija ruci mrtvaca nego ruci iva ovjeka. - Dobro doli u moju kuu! - ponovio je. - Uite slobodno. Otiite u miru i ostavite ovdje dio veselja to ga donosite! Stisak njegove ruke bio je toliko nalik onome to ga bijah zapazio kod koijaa, ije lice nisam ni vidio, da sam se na trenutak zapitao nije li to ista osoba. - Grof Drakula? - priupitao sam ga kako ne bih bio u zabludi. Uljudno se naklonio i odgovorio mi: - Ja sam Drakula i elim vam dobrodolicu u moju kuu, gospodine Harker. Uite, noni je zrak studen, a vi ste jamano ve eljni jela i poinka. Jo dok je to govorio, odloio je svjetiljku na izboinu na zidu te preao prag i uzeo moju prtljagu. Unio ju je prije nego to sam ga dospio sprijeiti. Prosvjedovao sam, no on se nije dao smesti. - Ne, gospodine, vi ste moj gost. Kasno je i moje sluge nisu na raspolaganju. Dopustite da se ja pobrinem za vau udobnost. Ustrajao je u tome da mi ponese stvari kroz hodnik, a zatim velikim zavojitim stubitem, te jo j ednim dugakim hodnikom na ijem su kamenom podu nai koraci teko odzvanjali. Na kraju hodnika rastvorio je teka vrata i ja sam se razveselio ugledavi dobro rasvijetljenu sobu u kojoj je bio jedan stol rasprostrt za veeru, dok je u golemu ognjitu ivahno plamsala velika vatra od svjee pridodanih cjepanica.

Grof je zastao, odloio moje torbe, zatvorio vrata, preao prostoriju i otvorio jo jedna vrata, koja su vodila u malenu osmerokutnu sobu osvijetljenu jednom jedinom svjetiljkom, te, koliko se moglo vidjeti, bez ijedna prozora. Proavi kroz tu sobu, otvorio je jo jedna vrata i pozvao me da uem. Ukazao se lijep prizor. To je bila dobro rasvijetljena spavaa soba, u kojoj je na ognjitu gorjela jo jedna vatra, u koju je takoer nedavno bilo dodano drvo, no prije vrlo malo vremena jer su cjepanice na vrhu bile jo svjee, to je izazivalo muklu grmljavinu u iroku dimnjaku. Sam mi je Grof unio prtljagu u sobu te se povukao. - Nakon vaeg putovanja - rekao mi je prije nego stoje zatvorio vrata - sigurno se elite osvjeiti i obaviti toaletu. Nadam se da ete pronai sve to vam treba. Kad budete spremni, doite u drugu sobu, gdje ete nai pripremljenu veeru. Svjetlost i toplina te Grofova uljudnost kao da su rasprile sve moje brige i strahove. Doavi k sebi, shvatio sam da sam ve napola skapao od gladi. Brzo sam se uredio te otiao u susjednu prostoriju. Veera mi je ve bila prostrta. Moj domain, koji je stajao s jedne strane velikog kamina, naslonivi se na njegovu kamenu stijenku, otmjeno je mahnuo rukom prema stolu. - Molim vas, sjednite i veerajte po volji - rekao je. - Nadam se da ete me ispriati to vam se neu pridruiti, ali ve sam objedovao, a nemam obiaj veerati. Uruio sam mu zapeaeno pismo koje mi je povjerio g. Hawkins. Otvorio gaje i proitao s ozbiljnim izrazom na licu, te mi ga je, uz armantan osmijeh, dao na itanje. Barem jedan ulomak tog pisma silno me razveselio: Vrlo mi je ao zbog toga to mi napad gihta, od kojeg neprestano bolujem, na neko vrijeme apsolutno zabranjuje bilo kakvo putovanje; no drago mije to mogu rei da Vam aljem dostojnu zamjenu, ovjeka u kojeg imam puno povjerenje. To je jedan mladi, pun energije i nadaren na svoj nain te vrlo pouzdan. Povjerljiv je i oprezan na jeziku, a u mojoj je slubi stasao u mukarca. On e Vam biti na raspolaganju cijelo vrijeme posjeta kod Vas i udovoljit e svim Vaim prohtjevima.

Grof je priao stolu i skinuo poklopac s jedne posude, a ja sam se odmah bacio na izvrsnu peenu piletinu. Uz to, za veeru je bio sir, salata i boca starog tokajca, kojeg sam popio dvije ae. Dok sam jeo, Grof mi je postavio mnogobrojna pitanja u svezi s mojim putovanjem i ja sam mu malo-pomalo ispriao sve to mi se dogodilo. Uz priu sam dovrio veeru te po elji svog domaina privukao stolicu vatri i zapalio cigaru koju mi je ponudio, ispriavi mi se to i sam ne pui. Sad sam ga imao prilike promotriti i zakljuio sam da je vrlo markantna izgleda. Po crtama lica u najveoj je mjeri podsjeao na orla; nos mu je bio tanak i kukast, a nozdrve neobino svinute; imao je visoko i zaobljeno elo, dok mu je kosa bila prorijeena na sljepoonicama, ali inae gusta. Obrve su mu bile osobito guste te su mu se gotovo spajale iznad nosa, a bile su tako upave da su se gotovo kovrale. Usta, koliko sam ih mogao vidjeti ispod njegovih gustih brkova, bila su nepokretna i pomalo okrutna izgleda, s udnovato otrim bijelim zubima koji su mu bili istureni preko usana. Iznimno crvenilo tih usana upuivalo je na zapanjujuu vitalnost ovako vremena ovjeka. Osim toga, ui su mu bile blijede i vrlo iljaste na vrcima, brada iroka i snana, a obrazi vrsti, koliko god mravi. Prevladavao je izgled neuobiajena bljedila. Ve sam i prije zapazio njegove ake, dok su mu poivale na koljenima pri svjetlosti vatre i inile su mi se vrlo bijele i fine. No sada, kad sam ih vidio izbliza, morao sam primijetiti da su prilino grube, iroke, sa zdepastim prstima. udnovata stvar, u sreditu dlanova rasle su mu dlake. Nokti su mu bili dugaki i njegovani, izbrueni u otri vrak. Kad se Grof nagnuo nad mene i dodirnuo me rukama, nisam mogao suspregnuti drhtaj. Moda je stvar bila u tome da mu je zaudaralo iz usta, jer obuzela me strahovita munina koju nisam mogao prikriti koliko god se trudio. Grof je to oigledno primijetio te je ustuknuo; zatim je ponovno sjeo sa svoje strane kamina, uz nekakav mraan smijeak kojim je najjae dosad razotkrio svoje dugake zube. Obojica smo utjeli neko vrijeme, a kad sam pogledao prema prozoru, ugledao sam prvi

prigueni traak nadolazee zore. inilo se daje sve obuzela neobina tiina, no kad sam bolje osluhnuo, uo sam iz smjera doline ispod nas zavijanje mnogobrojnih vukova. Grofu su zablistale oi. - Sluajte ih... djeca noi. Kakvu glazbu proizvode! - ree. Vjerojatno je zamijetio na mome licu neki izraz koji mu nije bio jasan jer je dodao: - Ah, gospodine, vi gradska eljad ne moete se uivjeti u osjeaje lovca. Ali sigurno ste ve umorni - dodao je ustavi. - Spavaonica vam je spremna i sutra spavajte do mile volje. Ja moram nekamo ii i vraam se tek poslijepodne. Dobro spavajte i lijepo sanjajte! Uz uglaen naklon, sam mi je otvorio vrata osmerokutne sobe i ja sam uao u svoju spavaonicu. Ne mogu se nauditi svemu ovome. U brizi sam; bojim se; pomiljam na udne stvari koje se ne usuujem priznati ni samome sebi. Neka me Bog uva, pa makar zbog mojih najdraih! 7. svibnja. Opet je rano jutro, no odmorio sam se i ugodno proveo zadnjih dvadeset etiri sata. Spavao sam dokasna i sam se probudio. Kad sam se odjenuo, otiao sam u prostoriju gdje smo veerali i pronaao prostrti hladan doruak, dok je kava bila odravana vruom, smjetena u posudi na ognjitu. Na stolu je bilo pismo u kojem je pisalo: Prisiljen sam izbivati neko vrijeme. Nemojte me ekati. D. Prihvatio sam se zajutarka i s uitkom se najeo. Kad sam dovrio, potraio sam zvonce tako da posluga zna da sam gotov, ali nisam ga pronaao. U ovoj kui nedostaju neke doista stvari s obzirom na to da su posvuda oko mene vidljivi oigledni dokazi golema bogatstva. Servis za jelo je zlatan, i to tako prekrasno izraen da mu je vrijednost zacijelo golema. Zastori i tapetarija na stolicama i sofama te dekor na mom krevetu od najskupljih su i najljepih materijala i vrijednost im je vjerojatno bila golema u vrijeme kad su izraeni, j er stoljeima su stari, premda izvrsno ouvani. Vidio sam neto slino u dvorcu Hampton, no ondje su takve tkanine bile izlizane i izjedene od moljaca. No, s druge strane, ni u jednoj prostoriji nema zrcala. Nema ak

ni toaletnog zrcala na mome stoliu, pa sam morao uzeti iz svoje torbe malo zrcalo za brijanje kako bih se mogao obrijati i poeljati. Jo nigdje nisam vidio ni jednoga slugu, niti pak uo u okolici dvorca ikakav zvuk osim zavijanja vukova. Poto sam se najeo - ne znam je li to bio doruak ili veera jer sam jeo izmeu pet i est sati - neko sam vrijeme traio neto za itanje, jer nisam se htio vrzmati dvorcem sve dok ne zamolim Grofa za doputenje. U sobi nije bilo apsolutno niega, ni knjiga, ni novina, ak ni pisaeg papira, pa sam otvorio jedna druga vrata u sobi i otkrio svojevrsnu knjinicu. Iskuao sam i vrata nasuprot mojima, no ona su bila zakljuana. U knjinici sam, na svoju veliku radost, pronaao mnotvo knjiga na engleskome, kojima su bile napuene itave police, te uvezane sveske asopisa i novina. Stol u sredini prostorije bio je krcat engleskim asopisima i novinama, premda nita nije bilo novijeg datuma. Bilo je knjiga svih vrsta: povijest, zemljopis, politika, politiko gospodarstvo, botanika, geologija, pravo... Sve su se odnosile na Englesku i ivot u Engleskoj sa njegovim obiajima i navikama. Bilo je ak i takvih prirunika kao to je vodi kroz London, s adresama raznih tvrtki, Whitakerov zbornik, spisak djelatnih vojnih asnika, te, to mi je posebno razgalilo srce, spisak pravnih zastupnika. Dok sam pregledavao knjige, otvorila su se vrata i uao je Grof. Srdano me pozdravio i izrazio nadu da sam se dobro odmorio. - Drago mi je to ste pronali ovo mjesto - nastavio je - jer sam siguran da ovdje ima mnogo stvari koje e vas zanimati. Ovi prijatelji- tu je poloio ruku na nekoliko knjiga - bili su mi dobro drutvo i u proteklih su mi nekoliko godina, sve otkako sam doao na zamisao da odem u London, pruili mnogo, mnogo sati zadovoljstva. Zahvaljujui njima upoznao sam vau veliku Englesku; a nju poznavati znai i voljeti je. eznem za time da proeem napuenim ulicama vaeg velianstvenog Londona, da se naem u ljudskoj vrevi, da sudjelujem u njezinu ivotu, njezinim promjenama, njezinoj smrti i u svemu stoje ini time to jest. Ali, jao! Zasad poznajem va jezik samo preko knjiga. Djelujem li vama, prijatelju moj, kao da se sluim njime?

- Ali Grofe - rekao sam - vi temeljito poznajete engleski i teno ga govorite! Naklonio mi se uz ozbiljan izraz. - Hvala vam, prijatelju, na toj vrlo laskavoj primjedbi, ali ipak se bojim da inim tek prve korake po cesti kojom bih rado putovao. Istina, poznajem gramatiku i rijei, ali ne znam ih izgovarati. - Dapae - rekoh - vi izvrsno govorite. - Nije tako - odgovori on. - Sasvim mi je jasno da bi me po govoru svatko odmah prepoznao kao stranca, kad bih se naao u Londonu. To mi nije drago. Ovdje sam plemi; boljar sam. Obini ljudi znaju za mene, a ja sam gospodar. Ali stranac u nepoznatoj zemlji nije nitko i nita; ljudi ga ne poznaju , a kad nekoga ne poznajete, nije vas ni briga za njega. Bit u zadovoljan kad budem poput svih ostalih, tako da nitko ne zastane kad me vidi, niti pak zastane u govoru kad uje kako ja govorim, te kae "Ha, ha! Stranac!" Ve sam toliko dugo gospodar da i dalje elim biti gospodarem; ili barem da nitko ne bude moj gospodar. Vi niste doli ovamo samo kao predstavnik mog prijatelja Petera Hawkinsa iz Exetera, da ugovorimo poslove glede mog novog posjeda u Londonu. Nadam se da ete neko vrijeme ostati ovdje, tako da kroz razgovor mogu nauiti engleski izgovor. elio bih da mi naglasite svaku pogreku, pa i najmanju, koju budem nainio u govoru. Zao mi je to sam danas trebao biti tako dugo odsutan, ali znam da ete oprostiti ovjeku koji obavlja tolike vane poslove. Naravno, ja sam mu rekao da u potpunosti moe raunati na mene te zapitao smijem li dolaziti u ovu sobu kad god poelim. - Da, svakako - odgovorio mi je, te dodao: - Smijete ii posvuda po dvorcu, osim tamo gdje su vrata zakljuana, a tamo, dakako, neete ni htjeti ii. Za sve to postoji razlog. Da ste vidjeli ono to sam ja vidio i kad biste znali ono to ja znam, vjerojatno biste to bolje razumjeli. Rekao sam da sam uvjeren u to i on je nastavio:

- Nalazimo se u Transilvaniji, a Transilvanija nije Engleska. Nai obiaji razlikuju se od vaih i mnoge stvari uinit e vam se udnima. Dapae, iz onoga to ste mi ispriali o svojim dosadanjim iskustvima i sami ve znate o kakvim bi se udnim stvarima moglo raditi. To je potaknulo dugotrajni razgovor. Bilo je oigledno da je raspoloen za prianje, pa sam mu, makar zbog same konverzacije, postavio mnogobrojna pitanja u svezi sa stvarima koje su mi se ve dogodile ili sam uo za njih. Izbjegavao je neke teme ili bi skrenuo razgovor na neto drugo, pravei se da ne razumije to ga pitam. No uglavnom je vrlo otvoreno odgovarao na sva moja pitanja. Kako se na razgovor odvijao, ja sam bio sve hrabriji pa sam ge zapitao za neke udnovate stvari od prethodne noi, primjerice, zato je koija odlazio na mjesta gdje je vidio plaviaste plamike. Objasnio mi je kako se vjeruje da se jedne odreene noi u godini, tonije, prethodne noi, kad svi zli duhovi imaju punu slobodu, na svakome mjestu gdje je skriveno blago pojavljuje plaviasti plamiak. - Nema nikakve sumnje - nastavio je - da je blago skrivano u podruju kroz koje ste sino prolazili jer su se za to tlo stoljeima tukli Vlasi, Sasi i Turci. tovie, teko da u cijelome ovom podurju postoji i stopa tla koja nije natopljena ljudskom krvlju, bilo domoljuba, bilo osvajaa. U stara vremena bilo je nemirnih razdoblja, kad su Austrijanci i Madari pristizali u hordama, a rodoljubi bi im krenuli ususret, i mukarci i ene, i starci i djeca, te ekali njihov dolazak na stijenama iznad klanaca kako bi ih satrli sv ojim umjetno izazvanim lavinama. Kad bi osvaja izvojevao pobjedu, malo je toga naao jer bi sve dragocjenosti bile skrivene u prijateljskome tlu. - Ali kako to - zapitao sam - daje toliko dugo ostalo neotkriveno kad postoji siguran pokazatelj, samo ako se ovjek potrudi potraiti? Grof se nasmijei i dok su mu se usnice razvukle preko desni, na neobian su se nain ukazali njegovi dugi, otri onjaci. - Zato to vam je seljak u dui kukavica i glupan! - odgovorio je. - Oni plamici pojavljuju se samo jedne noi u godini i te noi nijedan ovjek u ovoj zemlji nee ni proviriti izvan svoje kue, ne bude li ba morao.

Osim toga, dragi gospodine, ak i da izie, ne bi znao to mu je initi. Eto, ak i seljak za kojeg mi kaete daje obiljeavao mjesta gdje su se pojavljivali plamici ne bi znao po danjem svjetlu potraiti ta mjesta. Usudio bih se prisegnuti da ak ni vi ne biste mogli pronai ta mjesta. - Tu ste u pravu - rekoh. - Nemam ni najmanju predodbu ak ni o tome gdje bih iao traiti. - Hajde - rekao je naposljetku - priajte mi o Londonu i o kui koju ste mi nali. Ispriao sam se zbog svoje nemarnosti te otiao u svoju sobu i izvadio iz torbe spise. Dok sam ih slagao po redu, uo sam iz susjedne sobe zveckanje porculana i srebrnine i kad sam se vratio tamo, opazio sam da je stol raspremljen, a svjetiljka zapaljena, jer ve je bio mrkli mrak. Svjetiljke su bile zapaljene i u radnoj sobi, odnosno knjinici, i zatekao sam Grofa gdje lei na sofi i ita ni vie ni manje nego Bradshawov vodi kroz engleski jezik. Kad sam uao, maknuo je sa stola sve knjige i spise; potom smo se zajedno posvetili svim moguim planovima, dokumentima i proraunima. Sve gaje zanimalo i postavio mije bezbroj pitanja u svezi s posjedom i njegovom okolicom. Bilo je oigledno daje prethodno ve prouio sve to je naao vezano uz susjedstvo jer je na kraju ispalo da zna o tome mnogo vie nego ja. Kad sam mu to rekao, odvratio mi je: - Ali prijatelju, zar to nije bilo nuno s moje strane? Kad odem tamo, bit u sasvim sam, i moj prijatelj Harker Jonathan... No, ispriavam se, u mojoj je zemlji obiaj navoditi prezime prije imena... Moj prijatelj Jonathan Harker nee biti pokraj mene kako bi me ispravljao i pruio mi pomo. On e biti u Exeteru, miljama daleko, i vjerojatno e se baviti pravnim spisima s mojim drugim prijateljem, Peterom Hawkinsom. Da, da! Stali smo temeljito raspravljati o kupnji posjeda kod Purfleeta. Kad sam mu iznio sve injenice i dao mu da potpie sve potrebne papire te napisao uz njih pismo namijenjeno g. Hawkinsu, poeo me zapitkivati kako sam otkrio takvo prikladno mjesto. Proitao sam mu biljeke koje sam tom prilikom zapisao i koje ovdje navodim:

Kod Purfleeta, na jednoj sporednoj cesti, naiao sam ba na takvo mjesto kakvo se po svoj prilici trai i tamo je stajao troni natpis da je to mjesto na prodaju. Okrueno je prastarim visokim zidom, sazdanim od masivna kamenja, i nije odravano ve itavi niz godina. Zatvorena ogradna vrata nainjena su od teke stare hrastovine i eljeza i sva su izjedena od hre. Posjed se zove Carfax, to je nesumnjivo iskrivljena verzija starog naziva Quatre Face, jer kua ima etiri proelja, postavljena u skladu s etiri glavne strane na kompasu. Cjelokupni posjed ima kakvih dvadesetak jutara i u potpunosti je okruen vrstim zidom koji sam ve spomenuo. Na njemu raste mnogobrojno drvee, zbog ega na mjestima djeluje turobno, a ima ijedna duboka bara ili jezerce mrana izgleda, koje oigledno dopunjuje neki izvor Jer voda Je bistra i otjee u vidu poveeg potoka. Kua je vrlo velika s karakteristikama svih graditeljskih stilova od srednjega vijeka do danas. Jedno je krilo od silno debela kamenja, s tek nekoliko visoko postavljenih prozora; zatvoreno je tekim eljeznim zasunom. Izgleda poput dijela kakve utvrde i nalazi se nedaleko od neke kapelice ili crkve. Nisam mogao ui unutra jer nisam dobio klju vrata koja vode onamo iz kue, ali sam ga svojom fotografskom kamerom snimio iz vie kutova. Kua je dozidana tom zdanju, ali je vrlo razvedene strukture i mogu tek nagaati koliku povrinu zauzima, no zacijelo vrlo veliku. U blizini se nalazi tek nekoliko kua, a jedna od njih je i vrlo velika zgrada tek nedavno dograena u sklopu privatnog sanatorija za duevne bolesnike. No, ona nije vidljiva s posjeda. - Drago mi je to je stara i velika - ree kad sam dovrio. - Ja potjeem iz vrlo stare obitelji i ivot u novoj kui bi me dotukao. Kua se ne moe u jednom danu uiniti pogodnom za ivot, a u stoljee ulazi tako malo dana. Drago mi je i to to je tamo kapelica iz starih vremena. Nama plemiima iz Transilvanije ne svia se pomisao da bi nam kosti mogle poivati uz prosti puk. Ja ne traim ni veselje ni radost, niti pak vedru ulnost suneve svjetlosti i ubora vode, to su toliko po volji mladim i vedrim ljudima. Ja vie nisam mlad i moje srce, nakon svih tih turobnih godina oplakivanja mrtvih, nije sklono veselju. Nadalje, zidine mog

dvorca su naruene; sve je puno sjenki i vjetar die hladnim dahom kroz napukle bedeme i prozorska krila. Volim mrak i sjenke i najdrae mi je biti nasamo sa svojim mislima. Njegove rijei i izgled nekako se nisu poklapali, ili mu je pak zbog izgleda lica osmijeh djelovao zloudno i smrknuto. Na posljetku je uz ispriku napustio moje drutvo, zamolivi me da pokupim sve svoje spise. Izbivao je neko vrijeme i stao sam prouavati knjige na stolu. Jedna je bila atlas, koji se rasklopio na Engleskoj, kao daje esto koristio taj zemljovid. Pogledavi ga, otkrio sam da su neka mjesta bila obiljeena kruiima; zapazio sam da je jedno od tih mjesta u blizini Londona, s istone strane, otprilike tamo gdje je smjeten njegov novi posjed; druga dva bila su Exeter te Whitby na obali Yorkshirea. Prolo je dobrih sat vremena prije nego to se Grof vratio. - Oho! - rekao je. - Jo ste za knjigama? Dobro! Ali ne smijete neprestano raditi. Doite, javljeno mi je da vam je veera spremna. Uzeo me pod ruku i otili smo u susjednu sobu, gdje sam zatekao na stolu izvrsnu veeru. Grof se ponovno ispriao, rekavi daje ve jeo izvafi kue. No sjeo je kao i prethodne veeri i priao sa mnom dok sam jeo. Nakon veere sam zapiiio, kao i sino, a Grof je ostao sa mnom te smo satima priali, dok me on zapitkivao o svemu. Imao sam dojam da je ve vrlo kasno, no nita nisam rekao, jer sam osjeao svojom dunou udovoljiti svim prohtjevima mog domaina. Nisam bio pospan, jer me dugotrajni jueranji san okrijepio; no svejedno sam osjetio onu jezu koja spopada ovjeka u zoru, slinu prijelazu plime u oseku. Kau da ljudi na samrti obinu umiru u zoru ili pak kad plima prelazi u oseku. Svatko tko je - umoran, a vezan uz neku dunost - osjetio tu promjenu u ozraju, vrlo e lako povjerovati u to. Odjednom smo zauli kukurikanje pijetla, koje je s natprirodnom otrinom pristiglo kroz svjei jutarnji zrak. - Jao, evo nam opet jutra! - ree grof Drakula, skoivi na noge. - Kako li sam bezobziran tjerajui vas da tako dugo bdijete. Morale malo manje zanimljivo priati o mojoj dragoj novoj domovini Engleskoj, tako da ne smetnem s uma koliko nam brzo prolazi vrijeme.

Uz uljudni naklon, brzo me napustio. Ja sam otiao u svoju sobu i razmaknuo zavjese, no nije se vidjelo nita naroito; prozor mije gledao prema dvoritu te sam mogao vidjeti samo toplo sivilo neba koje se razdanjivalo. Stoga sam opet navukao zavjese i zapisao dananje dogaaje. 8. svibnja. Kad sam prije zapisivao u ovaj dnevnik, poeo sam se pribojavati da piem previe razvueno, no sad mi je drago to sam od samog poetka ulazio u pojedinosti jer ovo mjesto i sve u svezi s njime toliko je udnovato da me jednostavno obuzima nelagoda. Rado bih da sam negdje drugdje, na sigurnome, ili pak da nikada nisam ni doao. Moda sav taj udnovati noni ivot utjee na mene, ali bilo bi lijepo kad bi to bilo sve! Mogao bih to podnijeti kad bih ovdje mogao s nekim priati, ali nema nikoga. Mogu raz govarati jedino s Grofom, a to se njega tie, imam dojam da sam ja jedina iva dua na ovome mjestu. Drat u se injenica koliko god budem mogao; to e mi pomoi da ne klonem duhom. Ne smijem dopustiti da me uobrazilje izlude. U tom bih sluaju bio izgubljen. Otiao sam u krevet i spavao tek nekoliko sati. Osjetio sam da vie neu moi zaspati te sam ustao. Objesio sam svoje zrcalo pokraj prozora i upravo sam se poeo brijati kad sam iznenadno osjetio ruku na ramenu i Grofov glas rekao mi je "Dobro jutro!" Preplaio sam se jer me zapanjilo to to ga nisam vidio, a cijela se soba iza mene odraavala u zrcalu. Trgnuvi se, malo sam se porezao, ali nisam to odmah primijetio. Uzvrativi Grofu pozdrav, ponovno sam se okrenuo prema zrcalu da vidim kako sam to mogao pogrijeiti. Ovog puta nije bilo nikakve greke, jer ovjek mi je bio sasvim blizu i mogao sam ga vidjeti preko ramena. Ali u zrcalu se uope nije odraavao! Vidjela se itava soba iza mene, no nije bilo ni traga nekom ovjeku, osim mene. To me preplailo i nakon svih onih neobinih dogaaja jo mi pojaalo onu neodreenu nelagodu koju sam uvijek osjeao kad je Grof u blizini. No istog sam trenutka primijetio da mi porezotina malo krvari, te da mije krv potekla preko brade. Odloio sam britvu te odmah poeo traiti stipsu. Kad mi je Grof ugledao lice, oi su mu bljesnule demonskim bijesom i odjednom mije navalio na grlo. Ustuknuo sam i

njegova je ruka dodirnula krunicu. To je u njemu izazvalo trenutanu promjenu jer bijes ga je tako brzo proao da sam jedva mogao povjerovati da gaje uope i bilo. - Pripazite - ree - pripazite da se vie ne poreete. U ovoj je zemlji to opasnije nego to mislite. - Zatim je zgrabio zrcalo i nastavio: - A ovo je gadost zbog koje je dolo do nevolje. To je gnusna triarija koju je stvorila ljudska tatina. Rijeimo je se! Otvorio je teki prozor svojom strahovito snanom rukom i bacio van zrcalo, koje se razbilo u tisuu komadia na dvorinome kamenju daleko ispod nas. Zatim je otiao bez rijei. To me vrlo uzrujalo jer nisa m znao kako u se brijati, osim ako se budem gledao u poklopcu sata ili pak u dnu posude za brijanje, koja je, sreom, bila od metala. Kad sam otiao u blagovaonicu, zajutrakje bio prostrt; no nigdje nisam vidio Grofa. Stoga sam dorukovao sam. udno je kako jo nisam vidio da Grof neto jede ili pije. Zacijelo je veliki udak! Nakon doruka, malo sam istraio dvorac. Otiao sam niz stubite i pronaao jednu sobu koja je okrenuta na jug. Pogled iz nje bio je prekrasan i s mjesta na kojem sam stajao sve je bilo na vidiku. Dvorac se nalazi na samome rubu strahovite provalije. Kamen baen s prozora padao bi oko tristo metara prije nego to bi udario o tlo! Dokle see oko, prostire se tek more zelenih kronji, s povremenim dubokim usjekom gdje se nalazi kakav po nor. Tu i tamo proteu se srebrnaste niti, gdje rijeke zavijaju u dubokim klancima kroz ume. Ali nisam ba raspoloen za opisivanje krasota. Kad sam se nagledao tog prizora, krenuo sam se dalje u istraivanje; posvuda samo vrata, vrata, vrata, sva zakljuana i zasunjena. Nema nijednog dostupnog izlaza osim kroz prozore u zidinama dvorac. Dvorac je pravi pravcati zatvor, a ja sam zatvorenik! 3. DNEVNIK JONATHANA HARKERA (nastavak)

Kad sam zakljuio da sam svojevrsni zatvorenik, proeo me neki divlji strah. Stao sam juriti gore-dolje stubitima, pokuavajui otvoriti svaka vrata, zavirivi kroz svaki prozor na koji sam naiao. No, nakon nekog vremena uvjerenje o vlastitoj bespomonosti nadvladalo je sve druge osjeaje. Kad se sada, nakon nekoliko sati, prisjetim toga, pomiljam kako sam na trenutak zacijelo poludio jer sam se ponaao poput takora u stupici. No, kad sam se sasvim uvjerio u to da sam bespomoan, mirno sam sjeo, tako mirno da nikad u ivotu nita smirenije nisam uinio, i stao razmiljati to bi bilo najpametnije poduzeti. Jo uvijek razmiljam o tome i zasad nisam doao ni do kakvih konanih zakljuaka. Siguran sam samo u jednu stvar nee biti korisno dati Grofu do znanja to sam otkrio. On dobro zna da sam zatoen, a budui da me on sam i zatoio, za to nesumnjivo ima razloga, samo bi mi bacao pijesak u oi kad bih mu se u potpunosti povjerio sa svim injenicama. Koliko mogu zakljuiti, moj e jedini plan biti zadrati svoja saznanja i svoje strahove za sebe te dobro otvoriti oi. Pouzdano znadem ovo: ili me poput malog djeteta zavaravaju moji vlastiti strahovi, ili sam u oajniki tekome poloaju. Radi li se o ovome drugome, trebam i trebat u svu svoju pamet da se izvuem. Tek to sam doao do ovog zakljuka, zauo sam kako se dolje zatvaraju velika vrata i znao sam da se Grof vratio. Nije odmah doao u knjinicu, pa sam oprezno otiao u svoju sobu i zatekao ga gdje mi namjeta postelju. Bilo je to udno, ali samo je potvrdilo ono to sam cijelo vrijeme nasluivao - da u kui nema nikakve posluge. Kad sam ga kasnije vidio kroz pukotinu u vratima kako prostire stol u blagovaonici, sasvim sam se u to uvjerio. Ako sam obavlja sve te poslove, to je zacijelo dokaz da nema nikoga drugoga tko bi ih obavljao. To me preplailo, jer ako nema nikoga drugoga u dvorcu, sam je Grof vjerojatno bio onaj koija koji me doveo ovamo. To je uasna pomisao. Sto u tom sluaju znai injenica da moe upravljati vukovima, kao to je to uinio tek podigavi ruku u tiini? Kako to da su se svi ljudi u Bistrici i u koiji uasno bojali za mene? Koje je znaenje toga to su mi poklonili raspelo, enjak, divlju ruu i glogovu granu? Blaena bila ona dobra ena koja mi je stavila krunicu oko vrata! Ona mi ulijeva utjehu i snagu svaki put kad je dodirnem. udnovato je kako mi stvar koju sam zahvaljujui odgoju oduvijek smatrao

nepoudnim idolopoklonstvom prua pomo u vrijeme usamljenosti i nevolje! Zar je mogue da ima neega u sri samog tog predmeta ili je to tek posrednik, koji prua opipljivu pomo te priziva u misli sjeanja na suut i utjehu? Uzmognem li, moram jednom prouiti to i pokuati se nekako odrediti prema toj stvari. U meuvremenu moram saznati sve to mogu o grofu Drakuli, jer to bi moglo pomoi mom razumijevanju. Noas bi mogao priati o sebi okrenem li razgovor na tu temu. No, moram biti vrlo paljiv, kako ne bih pobudio sumnju. Pono. Nadugo sam razgovarao s Grofom. Postavio sam mu nekoliko pitanja iz povijesti Transilvanije i on se izvanredno zagrijao za tu temu. Priajui o dogaajima i ljudima, govorio je kao da je osobno svemu prisustvovao. To mije kasnije rastumaio tako to je rekao da svakome boljaru ponos kue i imena predstavlja i osobni ponos, da je njihova slava i njegova slava, te da je njihova sudbina i njegova sudbina. Kad god je govorio o svojoj kui, uvijek bi rekao "mi", i gotovo da je priao u mnoini, kao kad govori kralj. Htio bih da mogu zapisati tono sve to je rekao i kako je on rekao, jer mi je njegova pria djelovala vrlo upeatljivo. Kao da je u njoj bila sadrana cjelokupna povijest ove zemlje. Uzbudio se priajui te poeo hodati po sobi, suui svoje velike sijede brkove, steui sve predmete koje je uzeo u ruke kao da e ih zdrobiti svojom silnom snagom. Rekao je i jednu stvar koju u zabiljeiti to vjernije budem mogao jer tu je na stanovit nain ispriana povijest njegova roda: - Mi ekeli imamo razloga za ponos jer u naim ilama tee krv mnogobrojnih hrabrih loza koje su se lavovski borile za plemstvo. Ovamo, u vrtlog europskih naroda, ugarsko je pleme donijelo s Islanda borbeni duh koji su im podarili Tor i Odin, a njihovi su ga ratnici gorljivo iskazali na obalama Europe, pa i ire, u Aziji i Africi, sve dok brojni narodi nisu pomislili kako su doli sami vukodlaci. I ovdje, kad su doli, zatekli su Hune, iji se ratoborni gnjev pronio itavom zemljom poput iva plamena, sve dok narodi na samrti nisu pomislili kako u njihovim ilama tee krv onih starih vjetica koje su bile prognane iz Skitije te se sparile s vragovima u pustinji. Budale, kakve budale! Koji vrag, koja se vjetica moe mjeriti s veliinom Atile, ija krv tee u ovim ilama. -Podigao je svoje ruke. - Zar je udo to smo bili pobjedonosna loza, to smo bili

ponosni, to smo svaki put odbili Maare, Lombardince, Avare, Bugare i Turke, kad god bi tisue njihov ih ljudi navalile na nae granice? Zar udi to to su nas ovdje zatekli Arpad i njegove legije, poto su preli Maarsku i doli do nae granice; to to je ondje priveden kraju Honfoglalas? A kad je stihija Maara navrla prema istoku, ti su pobjednici prihvatili Sekele kao brau i povjerili nam viestoljetno uvanje granice prema Turskoj; pa i vie od toga, jer ta je graniarska dunost vjeita, i kao to Turci kau, "voda spava, ali neprijatelj bdije". Tko je u etiri Drave spremnije od nas prihvatio "krvavi ma" ili se na ratni zov bre postrojio ispod kraljeva stijega? Kad se iskupljivala ona velika sramota moje zemlje, sramota Kasove, gdje su vlaki i maarski stjegovi ustupili mjesto polumjesecu, tko je nego jedan iz moje loze kao vojvoda preao Dunav i potukao Turke na njihovu vlastitom tlu? Da, bio je to jedan iz obitelji Drakula! Kakve li nesree to je njegov vlastiti neasni brat, pretrpjevi poraz, prodao Turcima svoje ljude i pribavio im sramotu ropstva! I upravo je taj Drakula nadahnuo jednog svog potomka da kroz kasnije vjekove iznova i iznova vodi svoju vojsku preko velike rijeke u Tursku. Kad bi ga potisnuli natrag, opet bi navalio, i opet, i opet, pa makar bi se sam morao vratiti s okrvavljena polja gdje su pali njegovi vojnici, jer znao je da sam moe izvojevati konanu pobjedu. Govorili su da misli samo na sebe. Kojeta! Sto vrijede seljaci bez voe? Kakve su posljedice ratovanja bez mozga i srca? I kad smo nakon mohake bitke odbacili maarski jaram, opet smo mi iz Drakuline loze bili predvodnici, jer dua nam nije mogla podnositi neslobodu. Ah, mladi gospodine, ekeli, a obitelj Drakula predstavlja njihovo srce i duu, njihov mozak i njihove maeve, mogu se pohvaliti povijeu kakvu nikad ne mogu dosei napuhnute veliine poput Habsburgovaca i Romanovih. Ratniki su dani gotovi. Krv je previe dragocjena stvar u ovo vrijeme neasnog mira; a slava velikih loza okonana je pria. Jutro je ve bilo blizu i otili smo na spavanje. (Primjedba: ovaj dnevnik strahotivo nalikuje poetku Tisuu i jedne noi, ili pak duhu Hamletova oca, jer sve se prekida kad zakukuriu pijetlovi.)

12. svibnja. Zapoet u s injenicama, golim, neospornim injenicama, koje imaju pokrie u knjigama i brojkama i u koje se ne moe sumnjati. Ne smijem ih mijeati s dogaajima koji poivaju na mojim osobnim zapaanjima, niti pak na mojim sjeanjima. Kad je sino Grof doao iz sobe, poeo me ispitivati o nekim pravnim stvarima, te o izvravanju odreenih poslova. Proveo sam naporan dan u prouavanju knjiga, te sam, tek toliko da budem neime zaokupljen, ponovio neke pojedinosti koje su me ispitivali kad sam polagao ispit za pravnog zastupnika. U Grofovim je pitanjama bilo odreene sustavnosti, pa u ih pokuati zapisati istim redoslijedom; jednom bi mi to na neki nain moglo koristiti. Prvo me zapitao moe li ovjek u Engleskoj imati dva ili vie pravnih zastupnika. Rekao sam mu da ih moe imati i deset ako hoe, no da ne bi bilo pametno zaposliti vie od jednoga advokata pri jednome odreenom poslu, jer vie ih ne moe istodobno djelovati, pa mu sasvim sigurno ne bi ilo u prilog kad bi drukije postupio. Izgleda da je to shvatio u potpunosti te je nastavio pitanjem bi li u praksi bilo kakvih potekoa ako povjeri jednome ovjeku, recimo, svoje bankovne poslove, a drugome brig u nad dopremom svojih stvari, u sluaju da mu zatreba lokalna pomo negdje daleko od kue bankovnog strunjaka. Zamolio sam ga da mi to detaljnije objasni kako ga ne bih sluajno pogreno posavjetovao. - Dat u vam primjer - ree. - Va i moj prijatelj, g. Peter Hawkins, u sjeni vae prekrasne katedrale u Exeteru, koji je daleko od Londona, kupuje mi preko vas, dobri ovjee, posjed u Londonu. Dobro! A sad, ako se udite to sam zaposlio osobu toliko udaljenu od Londona, umjesto nekoga tko ondje ivi, rei u vam otvoreno kako me na to navela elja da se udovolji samo mojim prohtjevima, a ne nekim lokalnim interesima. Budui da bi se stanovnik Londona mogao povesti za kakvim osobnim probitkom, ili pak time pomoi svome prijatelju, potraio sam agenta izdaleka, tako da djeluje iskljuivo u mom interesu. Recimo sad da bih ja, koji sam vrlo zaposlen, poelio poslati svoje stvari do primjerice Newcastlea, ili Durhama, ili Harwicha, ili pak Dovera. Ne bi li to bilo lake obaviti ako povjerim posao nekom ovjeku koji ivi u kojoj od tih luka ?

Odgovorio sam mu da bi to svakako bilo vrlo jednostavno, no da mi pravni zastupnici vrlo dobro suraujemo te da se lokalni poslovi mogu obaviti po nalogu bilo kojega pravnog zastupnika, tako da se stranka jednostavno moe prepustiti skrbi jednog ovjeka, koji e izvriti sve njene naloge rijeivi je svih daljnjih briga. - Ali - ree on - ja bih slobodno mogao sam unajmiti nekoga, zar ne? - Naravno - odgovorio sam - i to esto rade poslovni ljudi koji ne vole da bilo koji pojedinac bude upuen u sve njihove poslove. - E, dobro! - rekao je, te nastavio zapitkivati o postupku prilikom poiljki robe, o obrascima koje treba ispuniti, te o svim potekoama koje bi mogle iskrsnuti, a koje bi se paljivom pripremom mogle izbjei. Objasnio sam mu sve te stvari koliko sam god umio, a on je ostavio na mene dojam da bi mogao biti izvrstan pravni zastupnik, jer nije bilo nijedne stvari koju nije predvidio. Za ovjeka koji nikada nije bio u toj zemlji i koji se oigledno nije mnogo bavio takvom vrstom posla, raspolagao je izvanrednim znanjem i domiljatou. Kad je saznao sve to ga je zanimalo, to sam mu ja protumaio koliko sam najbolje znao uz pomo dostupnih knjiga, naglo je ustao i zapitao: - Jeste li u meuvremenu od vaega prvog pisma pisali naem prijatelju, g. Hawkinsu, ili kome drugome? Uz poneto gorine u srcu odgovorio sam mu da jo nisam, te nisam imao ni prilike ikome slati pisma. - Piite onda sad, moj mladi prijatelju - ree, poloivi mi teku ruku na rame - piite naemu prijatelju i svima kome hoete, pa im javite, ako elite, da ete ostati sa mnom jo mjesec dana. - Zar elite da ostanem tako dugo? - zapitao sam jer mi se srce stegnulo na tu pomisao. - Veoma to elim; dapae, neu da mi se to odbije. Kad je va gospodar, poslodavac, zovite ga kako god hoete, poslao nekoga u svoje ime, bilo je dogovoreno da e ta osoba gledati jedino kako da ispuni moje elje. Ja sam bio iroke ruke to se tie novaca, zar ne?

to sam mogao uiniti nego pristati? Bilo je to u interesu g. Hawkinsa, ne mojemu, pa sam morao misliti na njega, a ne na sebe. Osim toga, kad je god grof Drakula govorio, u njegovu pogledu i dranju bilo je neega to me podsjetilo kako sam ja zatoenik te da ne bih imao izbora kad bih i htio. Grof je vidio svoju pobj edu u nainu na koji sam kimnuo glavom, a iz zabrinutog izraza na mom licu bilo mu je jasno da on vlada situacijom, jer je odmah to poeo iskoritavati, ali na svoj uglaeni nain, kojemu se nije moglo oduprijeti: - Molim vas, dobri moj mladi prijatelju, nemojte u svojim pismima spominjati nita drugo osim poslovnih stvari. Vae e prijatelje nesumnjivo obradovati kad uju da ste dobro, te da jedva ekate kako biste se vratili k njima. Nije li tako? Dok je govorio, pruio mi je tri lista pisaeg papira i tri omotnice. Bile su nainjene od najtanjeg inozemnog papira. Kad sam ih vidio, pogledao sam ga i primijetio njegov suzdrani osmijeh, dok su mu otri onjaci poivali na crvenoj donjoj usni. Shvatio sam isto tako dobro kao da mi je to sam rekao da moram pr ipaziti to piem jer e on pronai nain da to proita. Stoga sam odluio sada napisati tek formalna pisma, ali potajno napisati podrobni izvjetaj g. Hawkinsu i Mini, jer njoj mogu pisati stenografijom, koja e zbuniti Grofa bude li je vidio. Kad sam napisao dva pisma, i dalje sam mirno sjedio i poeo itati knjigu, dok je Grof napisao nekoliko dopisa, sluei se pritom nekim knjigama na svome stolu. Nakon toga uzeo je moja dva pisma i priloio ih svojima te ih odloio uz svoj pribor za pisanje. im su se za njim zatvorila vrata, nagnuo sam se preko stola i pogledao pisma, koja su licem nadolje leala na stolu. Nije me nimalo zapekla savjest jer sam imao osjeaj da se u takvim okolnostima moram zatiti kako god budem mogao. Jedno od tih pisama bilo je adresirano na Samuela F. Billingtoaa, Crescent 7, iz Whitbya; drugo pak na Herr Leutnera iz Vame; tree je bilo za tvrtku Coutts & Co. iz Londona, a etvrto za banku Klopstock & Billreuth iz Budimpete. Drugo i etvrto pismo bilo je nezapeaeno.. Upravo sam i h namjeravao pogledati kad sam ugledao kako se pomie kvaka. Imao sam samo toliko vremena da vratim pisma na njihovo

mjesto, nakon ega sam se zavalio u svoj stolac i opet zagledao u knjigu, prije nego to je Grof uao u sobu drei jo jedno pismo u ruci. Uzeo je pisma sa stola i paljivo nalijepio na njih marke. Zatim se okrenuo prema meni. - Vjerujem da ete mi oprostiti - ree - ali veeras imam mnogo osobnog posla. Nadam se da ete nai sve to vam zatreba. Pri vratima se okrenuo, zastao na trenutak te rekao: - Dat u vam jedan savjet, dragi moj mladi prijatelju, tovie, najozbiljnije vas upozoravam da, napustite li ove odaje, ne zaspite ni u kojemu drugom dijelu dvorca. To je staro zdanje i uva mnoge uspomene te donosi rune snove onima koji spavaju nerazborito. Neka vam to bude upozorenje! Ako vas veeras ili u bilo koje vrijeme obuzme san ili pospanost, pourite u svoju spavaonicu ili u ove odaje, pa e u tom sluaju va poinak biti siguran. Ali, ne budete li oprezni, onda... Okonao je svoj govor na jezovit nain jer je protrljao ruke kao da ih pere. U potpunosti sam shvatio; muila me jedino sumnja moe li ikakav san biti uasniji od ove neprirodne, zastraujue mree mraka i zagonetki koja kao da se zatvara oko mene. Kasnije. Mogu potkrijepiti posljednje rijei koje sam napisao, no sada vie nema nikakve sumnje. Neu se bojati zaspati na bilo kojem mjestu gdje nema njega. Stavio sam svoje raspelo iznad uzglavlja svojega kreveta. Vjerujem da e odagnati snove za vrijeme poinka, pa u ondje i ostaviti. Kad se udaljio, otiao sam u svoju sobu. Nakon nekog vremena, ne zauvi nikakva zvuka, izaao sam iz sobe i uspeo se kamenim stubitem do mjesta s kojega se prua pogled prema jugu. Koliko mi god to golemo prostranstvo bilo nedostupno, ulijevalo mi je nekakav osjeaj slobode, u usporedbi sa skuenom tminom dvorita. Pogledavi van, osjetio sam da sam doista u zatvoru i kao da mi je ponestalo svjeeg zraka iako je bila no. Poeo sam osjeati kako ovaj noni ivot utjee na mene. Razara mi ivce. Plaim se vlastite sjenke i u svojoj mati vidim razliite grozote. Sam Bog zna da na ovome ukletom mjesto postoje

osnove za moj uasni strah! Bacio sam pogled na to prekrasno prostranstvo, okupano mekom ukastom mjeseinom tako da je bilo svijetlo skoro kao i danju. Pri toj mekoj svjetlosti udaljeni su se bregovi pretapali jedan u drugoga, a sjenke u dolinama i klancima bile su barunasto crne. Kao da me sama ta ljepota razvedrila; u svakome dahu koji sam udahnuo bilo je smirenosti i utjehe. Kad sam se nagnuo s prozora, pogled mi je zapeo za neto to se micalo jedan kat ispod mene, malo na lijevu stranu. Po rasporedu soba zamiljao sam da se tamo nalazi prozor Drakuline sobe. Prozor uz koji sam stajao bio je visok i duboko uvuen u zid, okruen kamenim stupovima i premda gaje vrijeme naelo, jo je uvijek bio itav. No, bilo je oigledno da prozorski okvir tamo ne stoji ve dugo vremena. Zaklonio sam se iza istesana kamena i oprezno pogledao van. Ugledao sam Grofovu glavu kako izlazi kroz prozor. Nisam vidio lice, ali poznavao sam ga po iji i pokretima leda i ruku. U svakom sluaju, nisam mogao ne prepoznati njegove ake, koje sam imao prilike dobro prouiti. To me isprva zainteresiralo i pomalo zaudilo jer pravo je udo ka kve sitnice zanimaju i zaude ovjeka kad se nade zatoen. Ali moji su se osjeaji preobrazili u gnuanje i uas kad sam vidio kako je taj ovjek malo-pomalo sasvim izaao kroz prozor te poeo puziti niz zidinu dvorca iznad onoga strahovitog ponora, i to licem nadolje, dok mu se plat rairio oko njega poput velikih krila. Isprva nisam mogao povjerovati vlastitim oima. Pomislio sam da je to neka varka zbog mjeseine, neki udnovati privid sjenki. No, promatrajui dalje shvatio sam kako nije moglo biti nikakve zabune. Vidio sam kako mu prsti i vrci stopala prianjaju uz kamenje, s kojega je tijekom godina buka bila sasvim isprana. Na taj je nain, koristei svaku izboinu i nepravilnost, silazio prilinom brzinom, ba kao to se guter kree po zidu. Kakav je to ovjek ili stvor u obliju ovjeka? Osjeam kako me svladava jeza ovoga uasnog mjesta; bojim se, uasno se bojim, i nema mi izlaza; okruen sam strahotama na koje se ne usuujem ni pomiljati... 15. svibnja. Opet sam vidio Grofa kako izlazi poput gutera. Silazio je postrance, kakvih tridesetak metara prema dolje i prilino na lijevu stranu. Nestao je kroz nekakvu rupu ili prozor. Kad mu je glava ieznula,

nagnuo sam se i pokuao vidjeti neto vie, no bez ikakva uspjeha; bilo je to predaleko da bi se moglo dobro vidjeti. Znao sam da je sad napustio dvorac te sam namjeravao iskoristiti tu priliku kako bih istraio vie nego to sam se dotad usudio. Vratio sam se u svoju sobu, uzeo svjetiljku i iskuao sva vrata. Sva su bila zakljuana, ba kao to sam i oekivao, a brave na njima bile su razmjerno nove. Otiao sam kamenim stubitem do predvorja odakle sam prvobitno uao. Ustanovio sam da prilino lako mogu povui zasune i otvoriti teke lance; no vrata su bila zakljuana, a kljua nije bilo! Taj se klju zacijelo nalazi u Grofovoj sobi; moram uvrebati priliku da ga uzmem kad mu vrata budu otkljuana kuko bih mogao pobjei. Nastavio sam temeljito pretraivati razliite stubita i hodnike, te iskuavati vrata koja su se otvarala iz njih. Jednu ili dvije sobice blizu predvorja bile su prazne, ali se u njima nije moglo vidjeti nita osim starog pokustva, pranjava od starosti i izjedena moljcima. Na kraju sam ipak pronaao jedna vrata na vrhu stubita koja su, iako se inilo da su zakljuana, malo popustila pod pritiskom. Upro sam jae i ustanovio da nisu zapravo zakljuana, ve da otpor dolazi zbog toga to su im arke malo popustile, pa su teka vrata leala na podu. To je bila prilika kakvu moda vie neu doekati, pa sam dao sve od sebe i uz veliki ih napor gurnuo tako da sam mogao ui. Sad sam se naao u krilu dvorca desno od prostorija koje sam poznavao, i to jedan kat nie. S prozora sam mogao vidjeti da taj niz prostorija lei uzdu june strane dvorca, dok su prozori u zadnjoj sobi gledali i na jug i na zapad. I s jedne i s druge strane nalazio se golem ponor. Dvorac je bio sagraen na uglu ogromne klisure, tako daje s tri strane sasvim nedostupan, pa su veliki prozori bili smjeteni ovdje gdje ih ne moe dohvatiti ni strijela, ni zrno mukete, niti trozub na uetu. Stoga je ovdje bilo svjetlo i udobno, to ne bi bilo mogue na mjestu koje treba biti dobro uvano. Prema zapadu prostirala se velika dolina, a iza nje su se u daljini uzdizali golemi nazubljeni planinski lanci, u kojima se vrhunac nizao za vrhuncem, a goli je kamen bio naikan glogom i trnjem, ije je korijenje prianjalo uz pukotine, raspukline i upljine u kamenu. U davna vremena u ovome dijelu dvorca oigledno su ivjele dame jer je pokustvo djelovalo raskonije od onoga to sam dosad imao prilike vidjeti. Na prozorima nije bilo zavjesa pa su pri utoj mjeseini, koja je navirala kroz osmerokutna okna, bile vidljive ak i boje, dok je ta svjetlost

istodobno umekavala debeli sloj praine kojom je sve bilo prekriveno i koja je donekle prikrivala peat vremena i moljaca. Moja je svjetiljka naizgled bila slabo korisna pri toj jarkoj mjeseini, no bilo mi je drago to je imam sa sobom jer se na tom mjestu osjeala nekakva jezovita pusto od koje mi se stegnulo srce, a ivci su mi se napeli poput struna. Pa ipak, bilo je to bolje nego samovati u sobama koje sam zamrzio zbog Grofove nazonosti. Nakon to sam neko vrijeme pokuavao smiriti ivce, uvidio sam da me proela nekakva smirenost. I sad sam tu, sjedim za hrastovim stoliem na kojem je u stara vremena neka gospa, uz mnogo premiljanja i arenja obraza, vjerojatno pisala kakvo polupismeno ljubavno pismo. Zapisujem stenografijom u svoj dnevnik sve to se dogodilo otkako sam ga zadnji put sklopio. To je gotovo osvetniki in u stilu devetnaestog stoljea. Pa ipak, osim ako me varaju osjetila, protekli su vjekovi imali, i jo uvijek imaju, vlastite moi koje puki "modernizam" ne moe ubiti. Kasnije; ujutro 16. svibnja. Neka mi Bog sauva zdravi razum jer to je sve to mi je preostalo. Osobna sigurnost i vjera u nj stvar su prolosti. Dok ivim ovdje, mogu se nadati samo jednoj stvari - da ne poludim, ako ve i nisam poludio. Ako i jesam zdrava uma, izluuje me pomisao kako je od svih gnusnih stvari to vrebaju na ovome mrskom mjestu, Grof jo ponajmanje jezovit. Jedino se njemu mogu obratiti zbog svoje sigurnosti, pa makar samo tako dugo dok sam mu koristan. Dragi moj Boe, milostivi Boe! Daj mi smirenosti jer ovo je doista put prema ludilu. Poinjem na novi nain sagledavati u neke stvari k oje su me prije zbunjivale. Nikad prije nisam tono znao stoje Shakespeare mislio vezano uz Hamletove rijei: Gdje su mi tablice? Dobro je to zapisat, itd. Jer sada, koliko god osjeam da sam skrenuo umom ili da sam pretrpio takav ok da neu moi zadra ti zdravi razum, prihvaam se svog dnevnika poput kakva utoita. Navika da sve tono zabiljeim mora mi pomoi da se smirim.

Grofovo zagonetno upozorenje onom me prilikom preplailo. Kada sad razmiljam o njemu, plai me jo i vie jer e u budunosti on imati strahoviti utjecaj nada mnom. Bojat u se posumnjati u ono to e mi rei! Kad sam unio zadnji zapis u svoj dnevnik i sreom vratio biljenicu i pero u dep, poelo mi se spavati. Palo mi je na um Grofovo upozorenje, no pronaao sam zadovoljstvo u neposlunosti. Uz elju za snom javila mi se i svojevrsna svojeglavost koja mu esto prethodi.. Meka mjeseina djelovala je smirujue, a iroka prostranstva izvan dvorca ulijevala su osjeaj koji me preporodio. Odluio sam da se te noi vie ne vraam u one turobne odaje, ve da spavam ovdje, gdje su gospe u stara vremena sjedile, pjevale i ivjele gospodskim ivotom, dok su u dubini svojih profinjenih dua tugovale za mukarcima koji su bili u nemilosrdnim ratovima. Privukao sam veliki leaj u kutu sobe gdje sam leei mogao promatrati prekrasan vidik prema istoku i zapadu, te sam se, ne razmiljajui o praini i ne marei za nju, pripremio za poinak. Valjda sam zaspao. Nadam se daje bilo tako, ali bojim se, jer sve ono stoje uslijedilo bilo je uzemiravajue stvarno, toliko stvarno da i sada, kad sjedim ovdje pri jarkoj jutarnjoj svjetlosti sunca, nikako ne mogu povjerovati da je sve to bio san. Nisam bio sam. Soba je bila ista, ni na koji nain se nije promijenila otkako sam uao u nju. Na podu sam, pri blistavoj mjeseini, mogao vidjeti otiske vlastitih koraka na mjestima gdje sam poremetio dugo taloenu prainu. Pri svjetlosti mjeseca nasuprot meni nalazile su se tri mlade ene, gospodski odjevene i otmjena dranja. Kad sam ih ugledao, pomislio sam kako sanjam jer, iako im je mjeseina dolazila s leda, nisu bacale nikakvu sjenu na pod. Sasvim su mi se pribliile i neko me vrijeme promatrale, a zatim poele aptati. Dvije su bile crnomanjaste i imale su kukaste orlovske noseve, poput Grofa, te krupne, tamne, prodorne oi, koje su se doimale gotovo crvenima na mjeseini. Trea je bila plavua, prelijepa, s golemim valovitim kaskadama zlatne kose i oima poput blijedih safira. inilo mi se da odnekud poznajem njezino lice te da ga poznajem u svezi sa strahom iz nekog sna, ali u tom se trenutku nisam mogao prisjetiti o emu je tono rije. Sve su tri imale blistavo bijele zube koji su se sjajili poput bisera na rubinsko crvenoj pozadini njihovih razbludnih usana. Neto me u njihovoj pojavi uznemirilo; osjetio sam nekakvu enju pomijeanu sa

samrtnim strahom. U srcu sam osjetio neku izopaenu, vatrenu poudu, elju da me poljube tim crvenim usnama. Nije dobro to to zapisujem jer bi jednog dana to mogla proitati Mina, to bi joj nanijelo bol, no to je istina. Doaptavale su se, a zatim se nasmijale. Bio je to iznimno srebrnast, muzikalan smijeh, no toliko prodoran kao da ga meke ljudske usne nikada ne bi mogle proizvesti. Bio je nalik na neizdrivo, umilno brujanje glazbe koju vjeta ruka proizvodi na aama s vodom. Plavua je koketno protresla glavom, a druge dvije su je nagovarale. - Samo naprijed! - rekla je jedna. - Ti si prva, a mi emo za tobom; ti ima pravo poeti. - Mlad je i jak - rekla je druga. - Ima poljubaca za sve nas. Nepomino sam leao, gledajui kroz trepavice u agoniji sladostrasnog iekivanja. Plavua je stupila naprijed i nagnula se nad mene sve dok nisam osjetio na sebi strujanje njezina daha. S jedne je strane bio sladak poput meda i od njega me proao isti onakav srh kao i od njezina glasa, no u pozadini te slatkoe osjeala se nekakva gorina, neka odbojna gorina kakva se moe nanjuiti u krvi. Bojao sam se podii vjee, no sve sam savreno vidio kroz trepavice. Djevojka je kleknula i nagnula se nad mene, neko se vrijeme tek zlobno naslaujui. Bilo je u njoj neke namjerne razbludnosti koja je istovremeno bila i uzbuujua i odbojna, a kad je zabacila glavu, obliznula je usne poput ivotinje. Na mjeseini sam mogao vidjeti kako joj vlaga blista na grimiznim usnama i crvenu jeziku dok je njime prela preko bijelih otrih zuba. Glava joj se sputala sve nie i nie, a usne su joj sile ispod dosega mojih usta i brade, te kao da su se priljubile uz grlo. Zatim je zastala i zauo sam uzburkani zvuk njezina jezika kojim je oblizivala svoje zube i usne te osjetio njen vreli dah na svome vratu. Koa na grlu poela mije bridjeti, kako to ve biva kad vam se pribliava ruka koja e vas pokakljati, sve blie i blie. Osjetio sam meki, uzdrhtali dodir usana na prekomjerno osjetljivoj koi svog grla te vrsti pritisak dva otra zuba, koji su me tek dodirnuli i zastali u tom poloaju. Sklopio sam oi u eznutljivoj ekstazi i ekao, ekao dok mi je srce snano tuklo.

Ali u tom trenutku jo me jedan osjeaj proeo brzo poput munje. Postao sam svjestan Grof ove prisutnosti, te injenice da u njemu kao da buja oluja gnjeva. Protiv volje sam otvorio oi i ugledao ga kako je svojom snanom rukom zgrabio krhki vrat plavue i snagom diva je odmaknuo od mene. Plave su joj oi bile preobraene od bijesa, bijeli zubi razjareno zakrgutali, a blijedoputi obrazi zaarili su se od uzburkanih osjeaja. Ali Grof! Nikad nisam ni zamiljao da netko moe pokazati takav gnjev i srdbu, ak ni zlodusi iz pakla. Oi su mu doslovce gorjele. Crvena svjetlost u njima bila je zasljepljujua, kao da su iza njih plamsale paklenske vatre. Lice mu je bilo mrtvaki blijedo, a crte na njemu bile su otre poput napetih ica. Guste obrve koje su se spajale iznad nosa sada su izgledale poput nabrekle ipke bijelo usijana metala. Silovitim zamahom ruke odgurnuo je enu od sebe, a zatim mahnuo prema drugima, kao da ih odgurava. Bio je to isti onakav zapovjedniki pokret kakav je koristio s vukovima. Kad je progovorio, glas mu je bio snien skoro do apata, no kao da je rezao zrak, te stao odzvanjati prostorijom: - Kako ga se usuujete dirati, ikoja od vas? Kako se usuujete baciti na nj oko kad sam to zabranio? Natrag, kaem vam! Ovaj ovjek pripada meni! Pripazite na svoje ponaanje prema njemu jer ete inae imati posla sa mnom. Plavokosa djevojka nasmijala se raskalaeno i koketno te mu odgovorila: - A ti nikada nikoga nisi volio; ti nikad ne voli! Potom su joj se ostale ene pridruile i sobu je ispunio tako neveseli, tvrdi, bezduni smijeh da sam gotovo izgubio svijest zauvi ga. inilo se kao da se sami vragovi raduju. Zatim se Grof okrenuo, paljivo mi pogledao lice te rekao priguenim apatom: - Da, i ja mogu voljeti; to i same moete posvjedoiti iz prolosti. Nije li tako? No, obeajem vam da ete ga ljubiti do mile volje nakon to ja zavrim s njime. A sad idite! Idite! Moram ga probuditi jer imamo posla. - Zar veeras nita neemo dobiti? - ree jedna od njih grleno se nasmijavi i pokazavi prstom torbu koju je on prije bacio na pod, koja se micala kao daje u njoj neto ivo. U znak odgovora kimnuo je glavom. Jedna od tih ena skoila je naprijed i otvorila je. Ako me ui nisu prevarile, zaosjetilo se grcanje i tiho jecanje,

kao daje unutra napola ugueno dijete. ene su se skupile oko torbe, dok sam ja protrnuo od uasa. No dok sam gledao, one su nestale, a s njima i ona jeziva torba. Blizu njih nije bilo nikakvih vrata, a pokraj mene nisu mogle proi neprimijeene. Kao da su se jednostavno stopile sa zrakama mjeseine i izale kroz prozor, jer vani sam na trenutak vidio nejasne, sjenovite obrise, prije nego to su potpuno ieznuli. Zatim me spopao uas i izgubio sam svijest. 4. DNEVNIK JONATHANA HARKERA (nastavak) Probudio sam se u vlastitu krevetu. Ako uistinu nisam sanjao, zacijelo me Grof prenio ovamo. Pokuao sam to nekako ustanoviti, ali nisam doao ni do kakvih nedvojbenih zakljuaka. Istini za volju, postoje odreeni sitni dokazi, primjerice to to mi je odjea bila presavinuta i prostrta na nain koji nije u skladu s mojim navikama. Sat mi nije bio navinut, a imam vrstu naviku naviti ga neposredno prije odlaska u krevet. Postojale su jo mnogobrojne sline pojedinosti. Ali nita od toga nije predstavljalo dokaz, jer te su stvari mogle svjedoiti tek da nisam bio sasvim pri sebi, a sigurno je da sam se zbo g nekog razloga vrlo uzrujao. Drago mi je zbog jedne stvari; ako me Grof donio ovamo i razodjenuo, vjerojatno mu se pri tome vrlo urilo jer su mi depovi bili nedirnuti. Siguran sam da bi moj dnevnik predstavljao za njega neodgonetljivu zagonetku. Uzeo bi mi ga ili bi ga unitio. Kad sam se ogledao po sobi, unato strahu koji je ulijevala, sada mi je predstavljala utoite, jer nita ne moe biti strasnije od onih uasnih ena koje su mi htjele - koje mi jo uvijek ele - posisati krv. 18. svibnja. Otiao sam opet pogledati onu sobu pri danjem svjetlu, jer jednostavno moram doznati stoje istina. Kad sam doao do vrata pri vrhu stubita, zatekao sam ih zatvorenima. Toliko su silovito bila pritisnuta uz dovratnik da se drvo na njima mjestimice raskolilo. Vidio sam da zasun na bravi nije zatvoren,

ve su vrata bila zatvorena iznutra. Bojim se da ono nije bio nikakav san i moram djelovati u skladu s tom pretpostavkom. 19. svibnja. Uistinu samu kripcu. Sino me Grof najudvornijim glasom zamolio da napiem tri pisma, jedno u kojemu e stajati da je moj posao ovdje skoro zavren; drugo, da kreem sutradan ujutro u odnosu na datum u pismu; te tree, da sam napustio dvorac i stigao u Bistricu. Umalo sam se pobunio, ali sam imao osjeaj da bi u ovakvim okolnostima bila prava ludost otvoreno se suprotstaviti Grofu, dok sam jo uvijek sasvim u njegovoj moi. Odbiti bi znailo potaknuti njegove sumnje i izazvati u njega bijes. On je svjestan da ja previe toga znam te da ne smijem ostati na ivotu, jer u ga u suprotnom dovesti u opasnost. M oja jedina ansa lei u tome da si produim vrijeme u kojemu jo imam priliku da poduzmem neto. Moglo bi iskrsnuti neto to bi mi omoguilo bijeg. Vidio sam mu u oima neto od onoga gnjeva koji je iskazao kad je odgurnuo onu plavokosu enu od sebe. Protumaio mi je da je potanska sluba neredovita i nesigurna te da bih sigurno smirio svoje prijatelje napiem li im sada ta pisma. Poeo me svom silom uvjeravati kako e narediti da se druga dva pisma dovoljno dugo zadre u Bistrici za sluaj da situacija b ude zahtijevala moj ostanak. Da sam mu se suprotstavio, izazvao bih nove sumnje. Stoga sam se pravio da se slaem s njegovim nazorima te ga zapitao koje datume da stavim na pisma. Neko je vrijeme raunao u sebi te rekao: - Na prvome neka bude 12. lipnja, na drugome 19. lipnja, a na treemu 29. lipnja. Sad znam koliko mi je jo ostalo ivota. Neka mi Bog pomogne! 28. svibnja. Postoji mala ansa da pobjegnem, ili barem da se javim kui. U dvorac je pristigla skupina Cigana i sada logoruju u dvoritu. To su Romi i u svojoj knjizi imam biljeke o njima. Tipini su za ove krajeve, premda su u srodstvu s obinim Ciganima po cijelome svijetu. Ima ih na tisue u Maarskoj i Transilvaniji i skoro su s onu stranu zakona. U pravilu su privreni nekom velikom plemiu ili boljaru i

nazivaju se njegovim imenom. Neustraivi su i nisu religiozni, osim to se tie praznovjerja, i govore iskljuivo svojom varijantom romskoga jezika. Napisat u nekoliko pisama kui i pokuat u ih nagovoriti da ih za mene poalju potom. Ve sam im se javio kroz prozor, toliko da se upoznamo. Skinuli su eire i dali mi do znanja da su mi na raspolaganju, uz mnogobrojne pokrete koje, dodue, nisam shvatio nita bolje od njihova jezika... Napisao sam pisma. Pismo za Minu napisano je stenografijom, a g. Hawkinsa tek sam zamolio da stupi s njom u vezu. Njoj sam objasnio u kakvu sam poloaju, no nisam opisivao strahote koje mogu jedino nasluivati. Kad bih joj rekao istinu, to bije osupnulo i nasmrt preplailo. Ako pisma i ne budu poslata, Grof ipak nee saznati moju tajnu niti koliko znam... Predao sam pisma; bacio sam ih kroz reetke svog prozora zajedno s jednim zlatnikom i znakovima im objasnio, koliko sam ve mogao, neka ih daju na potu. ovjek koji ih je uzeo pritisnuo ih je na srce i naklonio se, a zatim ih stavio u svoju kapu. Nita vie od toga ne mogu poduzeti. Oduljao sam se natrag u radnu sobu i poeo itati. Budui da Grof nije doao, tu ve piem... Doao je Grof. Sjeo je pokraj mene, otvorio dva pisma i rekao svojim najuljudnijim glasom: - Ovo su mi dali Cigani. Ne znam odakle ta pisma dolaze, ali u se, dakako, pobrinuti za njih. Gle! jamano ih je ve prije proitao. -Jedno je od vas, upueno mom prijatelju Peteru Hawkinsu; ovo drugo... tu je otvorio omotnicu i opazio udnovate simbole, na to mu se lice smrailo i oi su mu zloudno zasjale ovo drugo je nekakva gadarija, uvreda za prijateljstvo i gostoljublje! Nije potpisano. No, dobro, onda nema nikakve veze s nama! Mirno je pismo i omotnicu prinio plamenu svjetiljke sve dok nisu izgorjeli.

- Ovo pismo za Hawkinsa - nastavio je - njega u, dakako, poslati jer je vae. Vaa su mi pisma sveta. Ispriavam se, prijatelju moj, to sam nehotice prelomio peat. Hoete li ga opet zapeatiti? Pruio mi je pismo i uz otmjeni naklon dao mi istu omotnicu. Jedino to mi je preostalo bilo je ponovno ispisati adresu, nakon ega sam mu ga pruio u tiini. Kad je izaao iz sobe, zauo sam kako se u bravi tiho okree klju. Trenutak kasnije otiao sam do vrata i probao ih otvoriti, no bila su zakljuana. Grof je tiho uao u moju sobu sat-dva kasnije; njegov me dolazak probudio jer sam bio zaspao na sofi. Bio je vrlo uljudan i vrlo dobro raspoloen, a videi da sam spavao, rekao je: - A tako, prijatelju moj, zar ste umorni? Idite u krevet. To vam je najsigurniji poinak. Noas moda neu imati zadovoljstvo priati s vama jer me oekuju brojni poslovi, ali nadam se da ete spavati. Otiao sam u svoju sobu i legao u krevet; koliko god to bilo udnovato, spavao sam bez snova. Oaj ima svojih mirnih trenutaka. 31. svibnja. Kad sam se jutros probudio, doao sam na zamisao da uzmem iz torbe neto pisaeg papira i omotnica te da ih stavim u dep kako bih mogao pisati u sluaju da mi se za to prui prilika. No jo jedno iznenaenje, jo jedan ok! Svaki komadi papira je nestao, a s njime i sve moje biljeke, svi moji podsjetnici vezani uz eljezniki red vonje, moje kreditno pismo, zapravo, sve to bi mi moglo biti korisno kad bih se naao izvan dvorca. Neko sam vrijeme sjedio i razmiljao, a zatim mi je neto palo na um. Pretraio sam svoj putni koveg i garderobni ormar u koji sam smjestio svoju odjeu. Odijelo u kojemu sam putovao nestalo je, a s njime i moj ogrta, i putni pokriva; nigdje niemu nema ni traga. Ovo mi se inilo kao neka nova zloinaka namjera... 17. lipnja. Jutros, dok sam sjedio na rubu kreveta i naprezao mozak iz petnih ila, zauo sam izvana, s kamenitog puta izvan dvorita, zvuk bieva te topot i struganje konjskih kopita. Radosno sam pourio k

prozoru i ugledao kako u dvorite ulaze dvoja ogromna teretna kola, od kojih je u svaka bilo zapregnuto osam snanih konja, a na elu svakog para nalazio se po jedan Slovak, sa irokim eirom, irokim remenom naikanim avlima, prljavim kouhom i visokim izmama. U rukama su imali i svoje dugake tapove . Potrao sam prema vratima s namjerom da siem i pokuam im se pridruiti kroz glavno predvorje, jer sam pomislio kako e im taj put biti otvoren. I ponovno ok: vrata su bila zakljuana izvana. Zatim sam potrao prema prozoru i poeo vikati. Pogledali su prema meni s glupavim izrazom na licu i pokazali na mene prstom, no upravo je tada ciganski starjeina izaao i, ugledavi ih kako upiru prstom prema mome prozoru, rekao im neto emu su se nasmijali. Nakon toga nikakav moj napor, nikakav alobni jauk ni grozniava molba, nisu ih mogli navesti da me makar pogledaju. Tvrdokorno su odvraali pogled. Teretna kola sadravala su velike etverokutne sanduke, s rukama od vrsta konopca; ti su sanduci oigledno bili prazni, .sudei po lakoi s kojom su Slovaci baratali njima te po njihovu zvuku dok su ih grubo premjetali. Kad su svi bili istovareni i sloeni u golemu gomilu u jednome uglu dvorita, Ciganin je dao Slovacima neto novaca; pljunuli su na novac za sreu i lijeno otili svaki do svog konja. Ubrzo nako n toga zauo sam kako pucketanje njihovih bieva zamire u daljini. 24. lipnja, pred jutro. Sino me Grof rano napustio i zakljuao se u svoju sobu. Cim sam smogao hrabrosti, potrao sam zavojitim stubitem i pogledao kroz prozor to gleda prema jugu. Odluio sam pripaziti na Grofa jer neto se dogaa. Cigani su smjeteni negdje u dvorcu i obavljaju nekakav posao. Siguran sam u to jer esto zaujem udaljeni, prigueni zvuk koji kao da potjee od trnokopa i lopate; to god to bilo, zacijelo je rije o svretku nekakve beutne podlosti. Bio sam kod prozora neto manje od pola sata kad sam ugledao kako neto izlazi kroz Grofov prozor. Povukao sam se i poeo oprezno promatrati te vidio kako izlazi cijela njegova prilika. Bio sam iznova okiran videi da nosi na sebi odijelo koje sam ja nosio kad sam putovao ovamo, a preko ramena mu je bila prebaena ona jezovita torba koju su preda mnom odnijele one ene. Nije bilo nikakve sumnje u kakav se

posao uputa, i to u mojoj odjei! To je, dakle, njegov novi zloudni plan: dopustit e drugima da me vide, barem e oni misliti da sam to ja, tako da jednim potezom ostavi dokaze da sam vien kako u gradovima ili selima predajem svoja pisma na potu, dok e svako njegovo zlodjelo koje poini tamonji ljudi pripisati meni. Pobjesnio sam na pomisao da se ovo moe i dalje odigravati, dok sam ja ovdje zatoen poput pravog robijaa, bez zatite zakona na koju ak i kriminalci imaju pravo i koja im daje utjehu. Palo mi je na pamet da priekam Grofov povratak te sam dugo vremena skreno sjedio pokraj prozora. Poeo sam zapaati da meu zrakama mjeseine lebde nekakve udnovate siune estice. Bile su nalik na najsitnija zrnca praine i vrtloile su se i skupljale u nejasnim oblicima. Dok sam ih promatrao, osjetio sam kako me umiruju i obuzeo me neki spokoj. Udobnije sam se zavalio u pukarnici, tako da mogu bolje uivati u ovome zrakovitom titranju. Neto me navelo da se trgnem, nekakvo potmulo, alobno zavijanje pasa odnekud duboko iz doline, koja je bila skrivena mome pogledu. Uinilo mi se da mi sve glasnije zvoni u uima, te da one lebdee estice praine tvore nove i nove oblike u skladu sa zvukom, dok su plesale na mjeseini. Osjetio sam kako se borim da se probudim na nekakav nagonski poticaj. Dapae, borila se i sama moja dua, a moj napola svjestan razum trudio se odgovoriti na taj poziv. Bivao sam hipnotiziran! Praina je plesala sve bre i bre; mjeseeve zrake kao da su podrhtavale dok su se probijale pokraj mene u gusti mrak iza mojih leda. Zgunjavale su se sve vie i vie, sve dok nisu poele zauzimati nejasne sablasne oblike. A zatim sam se trgnuo, potpuno budan i priseban, ovladavi svim svojim osjetilima, te uz vrisak potrao s tog mjesta. Sablasni oblici, koji su se postupno utjelovljavali iz mjeseine, pripadali su onim trima enama-prikazama na koje sam bio osuen. Pobjegao sam i osjetio se malo sigurnije u svojoj sobi, gdje nije bilo mjeseine i gdje je blistavo gorjela svjetiljka. Nakon to je prolo nekoliko sati, zauo sam kako se neto mie u Grofovoj sobi, neto poput otrog, naglo priguenog jecaja. Zatim je uslijedila tiina, duboka, uasna tiina, tiina koja me sledila. Uzdrhtala srca

isprobao sam vrata, no bio sam zakljuan u svojoj tamnici i nita nisam mogao poduzeti. Sjeo sam i jednostavno briznuo u pla. Dok sam sjedio, zauo sam neki zvuk iz vanjskog dvorita, krik neke ene, pun boli. Pojurio sam do prozora, rastvorio ga i zavirio izmeu reetaka. Doista, tamo je bila neka ena raupane kose te drala ruke sklopljene na srcu, poput osobe koju je iscrpilo tranje. Bila je naslonjena na rub prilaznih vrata. Kad je ugledala moje lice na prozoru, bacila se prema naprijed i povikala glasom koji je bio ispunjen prijetnjom: - Zvijeri, vrati mi dijete! Bacila se na koljena, podignula ruke i kriknula iste te rijei takvim glasom od kojega mi je klonulo srce. Zatim je poela upati kosu i udarati se u grudi te mahnitati uz silovite popratne kretnje koje izazivaju neobuzdane emocije. Napokon, bacila se na tlo i, premda je nisam mogao vidjeti, uo sam kako golim rukama udara o vrata. Negdje visoko iznad mene, vjerojatno na kuli, uo sam kako Grofov glas zaziva svojim otrim, metalnim apatom. Njegovu pozivu kao da se sa svih strana odazvalo zavijanje vukova. Nije prolo mnogo vremena, a opor vukova navro je, poput bujice kroz sruenu branu, kroz iroki ulaz u dvorite. ena nije ispustila ni krika i zavijanje vukova bilo je kratkotrajno. Nedugo nakon toga razili su se jedan po jedan, oblizujui usne. Nisam je mogao aliti jer sad sam znao to se dogodilo s njezinim djetetom - za nju je bilo najbolje da umre. to da inim? to uope mogu uiniti? Kako da pobjegnem od ovog uasnog robovanja noi, mraku i strahu? 25. lipnja, ujutro. Tek kad ovjek pretrpi strahote noi, moe biti svjestan koliko mu milo i drago srcu i dui moe biti jutro. Kad se jutros sunce uzdiglo toliko visoko daje zasjalo povrh velikih prilaznih vrata nasuprot mome prozoru, najvia toka koju je obasjalo uinila mi se kao daje tamo sletjela zavjetna golubica. Strah je spao s mene kao da se radilo o nekakvu maglenom ogrtau koji se rastvorio na toplini. Moram neto

poduzeti jo dok me proima danja hrabrost. Sino je jedno od pisama koje sam napisao otilo na potu; prvo iz onoga kobnog niza koji bi trebao izbrisati sve tragove mog postojanja s lica svijeta. Ne smijem razmiljati o tome. Na posao! Sve nasilje i prijetnje nada mnom, svu opasnost i strah, pretrpio sam nou. Jo nikad nisam vidio Grofa pri dnevnome svjetlu. Moe li biti da on spava kad drugi bdiju, tako da moe bdjeti kad oni spavaju? K ad bih barem mogao ui u njegovu sobu! Ali za to nema nikakvih mogunosti. Vrata su uvijek zakljuana, nema mi puta onamo. Ipak, postoji jedan put, samo kad bih se usudio poi njime. Zato ne bi i tue tijelo prelo onaj put to gaje sam preao? Svojim sam ga oima vidio kako gmie sa svog prozora. Zato ga i ja ne bih mogao oponaati, te ui kroz njegov prozor? anse su mi takve da bi se na to odvaio samo oajnik, ali ja sam doista ve doveden do ruba oaja. Riskirat u to. U najgorem sluaju, moe me zadesiti jedino smrt; a smrt ovjeka nije isto to i smrt teleta te se jo uvijek mogu nadati zagrobnu ivotu, kojega se uvijek pribojavamo. Neka mi Bog pomogne pri toj zadai! Ne uspijem li, zbogom Mina; zbogom moj vjerni prijatelju i drugi oe; zbogom svima, a osobito Mini! Kasnije istoga dana. Upustio sam se u onu zadau i s Bojom se pomou sretno vratio u ovu sobu. Moram zapisati sve po redu. Jo dok je u meni bilo hrabrosti, otiao sam do prozora s june strane i odmah izaao na uski kameni podvoj koji se protee s vanjske strane zgrade na ovoj strani. Kamenje je krupno i grubo istesano, a buka izmeu njega isprana je zbog klimatskih prilika. Skinuo sam izme i odvaio se na taj oajniki korak. Jednom sam pogledao dolje, tek toliko da se uvjerim kako me iznenadni pogled na strahovitu dubinu nee uplaiti, no nakon toga pazio sam da ne sputam pogled. Bio sam prilino dobro upoznat sa smjerom i udaljenou Grofove sobe i krenuo sam prema njoj kako sam ve mogao, iskoristivi pritom svaku pogodnost koja mi se ukazala. Nije mi se vrtjelo u glavi, valjda sam bio previe uzbuen za to, i za naizgled smijeno kratko vrijeme naao sam se gdje stojim na prozorskoj dasci i

pokuavam podii prozorsko krilo. No, kad sam se sagnuo i uskoio kroz prozor s nogama napr ijed, spopao me strah. Ogledao sam se za Grofom te sam iznenaeno i razdragano doao do jednog otkria. Soba je bila prazna! Bila je oskudno namjetena udnovatim pokustvom, koje kao da nikad nije bilo koriteno. Bilo je slinog stila kao i ono u junim sobama te prekriveno prainom. Pogledom sam potraio klju, ali nije se nalazio u bravi i nigdje ga nisam mogao nai. Pronaao sam tek veliku gomilu zlata u jednome kutu sobe; bilo je tu zlatnika svih vrsta, rimskih, britanskih, austrijskih, maarskih, grk ih i turskih, prekrivenih slojem praine, kao da su dugo leali na tlu. Nisu bili, koliko sam zamijetio, novijeg datuma, ve od otprije tristo godina. Bilo je tu i zlatnih lanaca i nakita, od kojega je jedan dio bio optoen draguljima, no sav je bio star i mutna izgleda. U jednome kutu sobe nalazila su se teka vrata. Iskuao sam ih. Budui da nisam mogao pronai klju od sobe niti od izlaznih vrata, to je bio glavni cilj moje potrage, bio sam prisiljen tragati dalje ili bi sav moj napor bio uzaludan. Vrata su bila otkljuana i vodila su kroz kameniti hodnik do zavojita stubita, koje se strmo sputalo. Stao sam silaziti, pazei na svaki korak, jer stube su bile u mraku, osvijetljene tek kroz pukotine u debelim kamenim zidinama. Na dnu stubita nalazio se mraan hodnik, nalik na tunel, kroz koji je dopirao neki muan, mrtvaki zadah, zadah svjee prekopane zemlje. Dok sam hodao hodnikom, zadah je postajao sve blii i jai. Naposljetku sam rastvorio teka vrata koja su bila odkrinuta i naao se u staroj, ruevnoj kapelici, koja se oigledno koristila kao mjesto za pokapanje. Krov je bio uruen, a na dva mjesta nalazila su se stubita koja su vodila u grobnice, no tlo je nedavno bilo prekopano, a zemlja smjetena u velike drvene sanduke, oito one koje su dovezli Slovaci. Nikoga nije bilo u blizini i ja sam potraio jo neki izlaz s tog mjesta, no nije ga bilo. Zatim sam pretraio svaki pedalj tla, tako da ne propustim ni jednu priliku. Siao sam ak i u grobnice, u kojima je svjetlost jedva tinjala, premda me od toga spopao uas u dui. Uao sam u dvije grobnice, no nisam vidio nita osim krhotina starih lijesova i gomilu praine. No u treoj sam naiao na neto.

Tamo je, u jednome od velikih sanduka, kojih je ukupno bilo pedeset, na gomili svjee iskopane zeml je leao Grof! Ili je bio mrtav ili je spavao, nisam mogao tono zakljuiti, jer su mu oi bile otvorene i nepomine, ali bez one staklastog pogleda koji donosi smrt, a u obrazima je unato njihovu silnom bljedilu bilo ivotne topline; usne su mu bile crvene kao i uvijek. Ali nije bilo ni traga kakvu pokretu, ni pulsa, ni daha, ni otkucaja srca. Nagnuo sam se nad njega i pokuao otkriti bilo kakav znak ivota, no uzalud. Zacijelo nije tamo leao dugo vremena jer bi se miris zemlje rasprio za nekoliko sati. Uz sanduk se nalazio i njegov poklopac, mjestimice izbuen rupama. Palo mi je na um da Grof uz sebe moda ima kljueve, ali kad sam ga krenuo pretraiti, ugledao sam one mrtve oi, a u njima, koliko god bile mrtve, pogled toliko ispunjen mrnjom, iako nije bio svjestan ni mene ni moje prisutnosti. Pobjegao sam s tog mjesta i ponovno se uspeo zidinom dvorca, te izaao kroz prozor Grofove sobe. Kad sam se naao u svojoj spavaonici, bacio sam se na krevet, sav zadihan, i pokuao neto smisliti... 29. lipnja. Danas je datum mog posljednjeg pisma i Grof se pobrinuo da ono bude pravodobno poslato jer sam ga ponovno vidio kako izlazi iz dvorca kroz onaj isti prozor, i to u mojoj odjei. Dok je poput gutera silazio niz zid, poelio sam da imam pitolj ili kakvo drugo smrtonosno oruje, kako bih ga unitio, ali bojim se da nikakvo oruje to ga je stvorila obina ljudska ruka ne bi djelovalo na njega. Nisam se usudio ekati da vidim njegov povratak jer sam se bojao da u vidjeti one udovine sestre. Vratio sam se u knjinicu i tamo itao sve dok nisam zaspao. Probudio me Grof, koji me pogledao na najsmrknutiji mogui nain. - Sutra se moramo oprostiti, prijatelju moj - ree. - Vi se vraate u svoju prekrasnu Englesku, a ja odlazim obaviti jedan posao koji moe imati takve posljedice da se moda nikad vie neemo sresti. Vae pismo kui otposlano je. Sutra me nee biti ovdje, ali sve e biti pripremljeno za va put. Ujutro dolaze Cigani, koji imaju ovdje nekog posla, a dolaze i Slovaci. Kad oni odu, moja e koija doi po vas i odvesti vas kroz

prijevoj Borgo gdje ete doekati putniku koiju iz Bukovine za Bistricu. Ali nadam se da u vas jo viati u dvorcu Drakula. To mi je bilo sumnjivo i odluio sam provjeriti koliko je iskren. Iskren! Prava je uvreda za tu rije napisati je u svezi s takvim udovitem, pa sam ga zato izravno zapitao: - Zato ne mogu ii veeras? - Zato, dragi moj gospodine, to su mi konji i koija odsutni zbog nekog posla. - Ali mogao bih sa zadovoljstvom pjeaiti. elio bih odmah otii. Nasmijeio se na tako podmukao, uglaen, zlokoban nain da sam znao kako se iza njegove uglaenosti krije neki trik. - A vaa prtljaga? - Nije me briga za nju. Mogu naknadno poslati nekoga po nju. Grof je ustao i progovorio s umilnom uljudnou koja je djelovala toliko stvarno da sam morao protrljati oi: - Vi Englezi imate izreku koja mi je vrlo draga, jer u njezinu je duhu neto vrlo tipino za nae boljare: "Gost je dobro doao i jo bolje otiao." Doite sa mnom, dragi moj mladi prijatelju. Ni sata vie neete ekati u mojoj kui protiv vlastite volje, iako me rastuuje to odlazite i to vas je tako naglo obuzela elja za odlaskom. Doite! Dostojanstveno i ozbiljno, sa svjetiljkom u ruci krenuo je preda mnom niz stubite te kroz predvorje. Odjednom je zastao. - Sluajte! Odnekud izbliza doprlo je zavijanje mnogobrojnih vukova. inilo se kao da se taj zvuk razlijegao na znak njegove ruke, ba kao to se inae ini da glazba velikog orkestra poskakuje pod dirigentskim tapiem.

Nakon kratkotrajne stanke na svoj je dostojanstveni nain krenuo dalje prema vratima, povukao u stranu silne zasune, otkopao teke lance i poeo ih otvarati. Na moje golemo zaprepatenje vidio sam da su otkljuana. Sumnjiavo sam se ogledao oko sebe, no nigdje nisam vidio nikakva kljua. Kad su se vrata stala otvarati, zavijanje vukova izvana postalo je glasnije i bjesnije; njihove crvene eljusti sa zveketavim zubima te njihove ape u skoku, otupjelih kandi, ukazale su se na otvorenim vratima. Postalo mi je jasno da e suprotstavljanje Grofu u tom trenutku biti bezuspjeno. Dok su mu ovakvi saveznici bili na usluzi, nita nisam mogao. Ali vrata su se nastavila polako otvarati i samo je Grofovo tijelo stajalo u otvoru. Odjednom mi sine da bi to mogao biti trenutak u kojem e se odluiti moja sudbina; da e me predati vukovima, i to na moj vlastiti poticaj. U toj je zamisli bilo neke avolje zlobe, sasvim dostojne Grofa. - Zatvorite vrata - povikao sam, uhvativi se za posljednju slamku - priekat u do jutra! Zatim sam prekrio lice rukama kako bih sakrio suze gorkog razoaranja. Jednim zamahom svoje snane ruke Grof je zalupio vrata, a veliki zasuni zazveketali su odjekujui predvorjem, vrativi se na svoja mjesta. U tiini sam se vratio u knjinicu i za trenutak-dva otiao u svoju sobu. Kad sam zadnji put pogledao Drakulu, dlanom mi je poslao poljubac, dok su mu se oi crveno sjajile u znak pobjede, uz smijeak na koji bi mogao biti ponosan i Juda u paklu. Kad sam se naao u svojoj sobi i spremao lei, uinilo mi se da ujem nekakvo apta nje uz svojih vrata. Tiho sam im priao i osluhnuo. Ako me ui nisu prevarile, zauo sam Grofov glas: - Natrag, natrag gdje vam je mjesto! Vae vrijeme jo nije nastupilo. ekajte! Budite strpljive. Noas on pripada meni. Sutradan naveer je va! Razlegnuo se prigueni, umilni smijeh i ja samu gnjevu otvorio vrata te ugledao s njihove druge strane one tri uasne ene kako se oblizuju. Kad sam se pojavio, sve su prasnule u grozan smijeh i pobjegle. Vratio sam se u svoju sobu i bacio se na koljena. Zar je svretak, dakle, toliko blizu? Sutra! Sutra! Gospode, pomozi mi, i onima koji me vole!

30. lipnja, ujutro. Moda su ovo posljednje rijei to ih zapisujem u dnevnik. Spavao sam sve do pred zoru, a kad sam se probudio, bacio sam se na koljena jer sam odluio da me smrt, pristigne li, zatekne spremnog. Naposljetku sam osjetio onu finu promjenu u atmosferi i znao daje nastupilo jutro. Uslijedilo je kukurikanje, koje me osokolilo, i osjetio sam da sam siguran. Laka sam srca otvorio vrata i potrao niz stubite do predvorja. Sino sam vidio da su vrata otkljuana i bijeg je sada bio mogu. Ruku uzdrhtalih od nestrpljivosti, otkopao sam lance i povukao masivne zasune. Ali vrata se nisu htjela ni pomaknuti. Obuzeo me oaj. Vukao sam i vukao vrata te tresao njima sve dok, onako masivna, nisu zazveketala u okviru. Vidio sam zatvoreni zasun brave. Grof je zakljuao vrata nakon to sam otiao. Zatim me obuzela bjesomuna elja da pod svaku cijenu doem do kljua i odluio sam da s tog mjesta jo jednom siem niz zid i doem do Grofove sobe. Mogao me ubiti, ali smrt mi se sad inila najmanjim od svih zala. Bez oklijevanja sam potrao do prozora prema istoku i spuznuo niz zid, kao i prije, do Grofove sobe. Bila je prazna, ali to sam i oekivao. Nigdje nisam vidio klju, ali hrpa zlata jo je bila ondje. Izaao sam kroz vrata u kutu te siao zavojitim stubitem, pa nadalje mranim hodnikom do stare kapelice. Sad sam ve dobro znao gdje u pronai udovite koje sam traio. Veliki je sanduk bio na istome mjestu, tik uza zid, ali na njega je bio postavljen poklopac, koji jo nije bio zakovan, no avli su ve bili probodeni kroz poklopac, spremni da ih se ekiem zabije u sanduk. Znao sam da moram doprijeti do njegova tijela kako bih uzeo klju, pa sam podignuo poklopac i nasloni o ga na zid. Tada sam ugledao neto to me ispunilo uasom. Unutra je leao Grof, no doimao se kao da mu se napola povratila mladost jer su mu sijeda kosa i brkovi poprimili tamnu, eljeznosivu boju; obrazi su bili puniji, a bijela koa djelovala je kao da je ispod rumena poput rubina. Usta su mu bila crvenija nego ikad jer su mu na usnama bili ugruci svjee krvi, koja mu je curila s kutova usana i silazila preko brade i vrata. ak i duboko usaene prodorne oi kao da su utonule u naduto meso, jer kapci i podonjaci bili su mu podbuli.

inilo se kao da je itavo to jezovito bie jednostavno prezasieno krvlju. Leao je poput ogavne pijavice, prederan do iznemoglosti. Uz drhtaj sam se sagnuo kako bih ga pretraio i sva osjetila u meni uzjogunila su se od tog dodira; no morao sam ga pretraiti jer sam inae izgubljen. U nadolazeoj bi noi i moje tijelo moglo posluiti za gozbu onim odurnim enama. Pretraio sam ga po itavu tijelu, no kljuu nije bilo ni traga. Zatim sam zastao i pogledao Grofa. Na podbulu licu nalazio se podrugljivi smijeak koji me umalo izludio. I tom sam biu pomagao da se preseli u London, gdje e moda tijekom sljedeih stoljea zadovoljavati svoju udnju za krvlju meu milijunima ljudi koji tamo ive, te stvoriti novi, sve vei i vei krug poludemona koji e se hraniti bespomonima. Sama me ta pomisao izluivala. Obuzela me strahovita elja da oslobodim svijet ovakva udovita. Pri ruci nije bilo nikakva smrtonosnog oruja, ali zgrabio sam jednu od lopata koje su koristili radnici kad su punili sanduke zemljom, visoko je podignuo i zamahnuo prema mrskome licu, otrice okrenute prema dolje. No, u istome trenutku glava se okrenula i prodorno me promotrio, dok su mu oi plamtjele tolikim uasom da se ledila krv u ilama. Taj prizor kao da me skamenio te mi se lopata okrenula u ruci i skrenula s lica, nainivi mu tek duboki rez iznad ela. Lopata mi je ispala iz ruku te pala preko sanduka i dok sam je uzimao, kut otrice zahvatio je rub poklopca, koji se ponovno sklopio i sakrio ono gnusno bie od mog pogleda. Posljednje to sam vidio bilo je naduto lice, umrljano krvlju i ukoeno u takvu zloudnom smijeku da mu je mjesto bilo u najdubljem krugu pakla. Razmiljao sam i razmiljao to da sljedee uinim, no mozak mije bio kao spaljen te sam stao iekivati, dok me sve jae obuzimao oaj. ekajui, zauo sam kako u daljini razdragani glasovi pjevaju cigansku pjesmu, sve blie i blie, a uz njihovu pjesmu osjetilo se i kotrljanje tekih kotaa i pucketanje bieva; to su dolazili Cigani i Slovaci o kojima je Grof priao. Bacivi zadnji pogled oko sebe te na sanduk u kojemu se nalazilo ono ogavno tijelo, potrao sam s tog mjesta i doao do Grofove sobe, odluivi nasrnuti istog trenutka kad se otvore vrata. Oslukivao sam nauljenih uiju te zauo kako na donjem katu u velikoj bravi strue klju i rastvaraju se teka vrata. Zacijelo su postojali i drugi ulazi ili je netko raspolagao kljuem nekih od zakljuanih vrata.

Zatim se, uz zveketavu jeku, zauo zvuk toptanja brojnih nogu, koji je ubrzo zamro u nekom hodniku. Okrenuo sam se da ponovno potrim dolje u grobnicu, gdje bih mogao pronai novi ulaz. Ali u tom trenutku odnekud je doao snani zapuh vjetra i vrata prema zavojitome stubitu zalupila su se uz takav tresak da je poletjela praina. Kad sam potrao da ih otvorim, shvatio sam da su bezizgledno zaglavljena. Ponovno sam postao zatoenik, a mrea sudbine sve se blie sklapa oko mene. Dok ovo piem, iz hodnika ispod uje se toptanje mnogobrojnih nogu i silovito sputanje tekih tereta, uz silan tresak. To se nesumnjivo radi p sanducima napunjenima zemljom. uje se i udaranje ekia; to zakivaju sanduk. Sad ujem teke korake kako ponovno topu du hodnika, dok za njima dokono idu brojni ljudi. Vrata se zatvaraju i lanci zvekeu; u bravi se uje struganje kljua; ujem kako se klju izvlai iz brave; sad se jo jedna vrata otvaraju i zatvaraju; ujem kripu brave i zasuna. Eto! U dvoritu te niz kameniti put uje se kotrljanje tekih kotaa, pucketanje bieva i zbor Cigana dok zamiu u daljinu. Sam sam u dvorcu s onim uasnim enama. Fuj! Mina je ena, a one nemaju nikakvih slinosti s njom. One su vragovi iz same paklenske jame! Neu ostati sam s njima; pokuat u prijei po zidini dvorca dalje nego to sam pokuao do sada. Uzet u sa sobom neto zlata, ustreba li mi kasnije. Moda pronaem izlaz iz ovog jezovitog mjesta. A onda bre-bolje kui; bre-bolje na najhitriji i najblii vlak; bre-bolje s ovoga ukletog mjesta, iz ove uklete zemlje, gdje vrag i njegova djeca jo uvijek hodaju zemljom! Barem je Boja milost bolja od milosti onih udovita, a klisura je strma i duboka. U njezinu podnoju ovjek bi mogao spavati, i to dostojno ovjeka. Zbogom svi! Mina!

5. Pismo gdice Mine Murray upueno gici Lucy Westenra 9. svibnja Najdraa moja Lucy, oprosti to ti ve dugo ne piem, ali bila sam doista prezauzeta. ivot novopeene uiteljice ponekad je prava muka. Od srca bih eljela biti s tobom, i to pokraj mora, gdje bismo mogle priati do mile volje i graditi kule u zraku. U zadnje vrijeme vrlo naporno radim jer elim stajati uz bok Jonathanu u njegovu radu, pa vrlo marljivo vjebam stenografiju. Kad se vjenamo, moi u biti od korisna Jonathanu, pa bude li mi stenografija dobro ila od ruke, na taj nain mogu zapisati sve to on kae i i kasnije to otipkati na stroju, to takoer marljivo vjebam. On i ja ponekad se dopisujemo koristei stenografiju, a on na taj nain vodi i svoj dnevnik s putovanja po inozemstvu. Kad budem s tobom, i ja u na isti nain voditi dnevnik. Nemam na umu onaj tip dnevnika gdje se tjedno upiu dvije stranice, a nedjelja se stisne negdje u kut, ve bih ga pisala kad god poelim. Sumnjam da e se u njemu nai ita zanimljivo drugim ljudima, no njima nije ni namijenjen. Jednog bih ga dana mogla pokazati Jonathanu, bude li u njemu iega vrijednog da se podijeli, no u biti to je vjebenica. Pokuat u slijediti ono to rade novinarke: voditi razgovore i opisivati ih, pokuavajui to bolje prisjetiti se tih razgovora. Kau da se ovjek uz poneto vjebe moe prisjetiti svega to se dogodilo, ili pak sve to uje tijekom dana. No, vidjet emo. Upoznat u te sa svojim skromnim planovima kad se sretnemo. Upravo sam primila nekoliko redaka to ih je Jonathan na brzinu napisao u Transilvaniji. Dobro je i vraa se za otprilike tjedan dana. Jedva ekam da ujem sve to je doivio. Mora da je krasno vidjeti strane zemlje. Pitam se hoemo li ih, tj. Jonathan i ja, ikad vidjeti zajedno. Upravo odbija deset sati. Do vienja. Voli te MINA.

Kad mi bude pisala, reci mi sve to ima novo. Ve mi dugo nita nisi rekla. ujem razliite glasine, a naroito glede nekog visokog, zgodnog mukarca kovrave kose??? Pismo Lucy Westenra upueno Mini Murray Chatham Street 17 Srijeda Najdraa moja Mina, moram ti rei da je vrlo nepoteno od tebe to me optuuje da rijetko piem. Pisala sam ti dvaput otkako smo se rastale, a tvoje zadnje pismo bilo je tek drugo to si mi poslala. Osim toga, nemam ti to pisati. Doista nema niega to bi te zanimalo. Grad je u ovo vrijeme vrlo ugodno mjesto i mnogo obilazimo galerije, te odlazimo na etnje i vonje u parku. Sto se tie onog visokog kovravog mukarca, zacijelo se radi o onome koji je bio sa mnom na zadnjoj priredbi. Oigledno netko iri glasine. Bio je to g. Holmwood. On nam esto dolazi u posjet i vrlo se dobro slae s mamom; imaju mnogo zajednikih tema za razgovor. Nedavno smo upoznale jednog ovjeka koji bi bio ba za tebe, da ve nisi zaruena s Jonathanom. Izvrsna je partija, zgodan, imuan i iz dobre obitelji. Lijenik je i doista je pametan. Zamisli samo! Tek mu je dvadeset sedam godina, a ve je na elu goleme ustanove za duevno oboljele. G. Holmwood me upoznao s njime; doao nas je ovamo posjetiti i sad esto dolazi. Mislim da je jedan od najodlunijih ljudi to sam ih ikad upoznala, a ujedno ijedan od najsmirenijih. Djeluje kao da ga nita ne moe izbaciti iz takta. Mogu zamisliti kakav izniman utjecaj ima na svoje pacijente. Ima neobinu naviku da gleda ovjeka ravno u lice, kao da mu eli proitati misli. To je esto pokuavao i sa mnom, ali ja se tjeim da sam tvrd orah. Znam to iz svog zrcala. Pokuava li ikad proitati svoje lice? Ja da, i mogu ti rei da se tu ima to prouavati, te daje to tee nego to si moe zamisliti ako to nikad nisi pokuala. Kae da sam mu ja predmet nesvakidanjeg

psiholokog prouavanja, a ja se skrueno s time i slaem. Kao to i sama zna, odijevanje me ne zanima dovoljno da bih ti opisivala najnoviju modu. Odjea je iva dosada. Opet se izraavam atrovaki, ali nema veze; Arthur to govori svakodnevno. No, eto, sad je sve jasno. Mina, jedna drugoj smo povjeravale sve tajne jo od malih nogu; zajedno smo spavale i zajedno jele, te se zajedno smijale i plakale; i sad, makar sam se ve izlanula, rado bih ti jo neto rekla. O, Mina, nisi li jo naslutila? Volim ga. Porumenjela sam napisavi to, jer iako mislim da i on voli mene, jo mi to nije izravno rekao. Ali Mina, jao, ja ga volim! Volim ga, volim ga! Eto, ovo mi je pomoglo. Da sam barem s tobom, duo, da sjedimo pokraj vatre dok se razodijevamo, kao to smo obiavale, pokuala bih ti objasniti kako se osjeam. Ne znam kako uspijevam napisati ovo ak i tebi. Bojim se prekinuti, jer bih inae poderala pismo, i ne elim prekinuti, jer doista ti elim sve ispriati. Javi mi se odmah i reci mi to misli o tome. Mina, sad moram prekinuti. Laku no. Prisjeti me se u molitvama, Mina, moli za moju sreu. LUCY P. S. Ne trebam ni spominjati da je ovo tajna. Jo jednom laku no. Pismo Lucy Westenra upueno Mini Murray 24. svibnja Najdraa moja Mina, hvala ti, i jo ti hvala, i jo jednom hvala na onome krasnom pismu. Bilo mi je jako drago to ti se mogu povjeriti i to mi daje podrku. Duo moja, ni srea ni nesrea ne dolaze same. Stare su izreke doista tone. Eto, u rujnu u imati dvadeset godina i do dana dananjeg me nitko nije zaprosio, ba doslovno zaprosio, a danas su me zaprosila tri mukarca. Zamisli to! TRI mukarca u jednome danu. Nije li to strano? Zao mi je, stvarno i iskreno ao, dvojice od tih jadniaka. Jao, Mina, toliko sam sretna da ne znam to bih sa sobom. Tri brane ponude! Ali,

za Boga miloga, nemoj to priati drugim djevojkama jer e im inae pasti na um kojekakve pretjerane zamisli, pa e se osjetiti zakinutima i uvrijeenima ako prvog dana kad se vrate kui ne dobiju barem est branih ponuda. Neke su djevojke ba umiljene! Ti i ja, draga moja Mina, koje smo zaruene i uskoro emo se usidriti u branoj luci kao stare udate ene, moemo prezirati tatinu. No, moram ti ispriati o toj trojici, ali svakako to uvaj u tajnosti osim, naravno, pred Jonathanom. Njemu e to rei, jer ja bih na tvom mjestu svakako ispriala tako neto Arthuru. ena bi svome muu trebala rei sve, ne slae li se duo, pa i ja moram biti iskrena. Mukarci vole da ene budu iskrene kao to su i sami, barem njihove supruge, a bojim se da ene nisu ba uvijek iskrene koliko bi trebale biti. No, duo moja, broj jedan pristigao je ba prije ruka. Ve sam ti ga spomenula, to je dr. John Seward, upravitelj ustanove za umobolne, s izraenom eljusti i lijepo oblikovanim elom. Izvana je djelovao vrlo oputeno, no svejedno je bio nervozan. Oigledno je unaprijed razradio kako e se ponaati, i drao se toga, no umalo je sjeo na svoj svileni eir, to mukarci vrlo rijetko ine kad su oputeni. Nakon toga, kad je htio djelovati smiren o, poigravao se skalpelom tako da sam umalo vrisnula. Obratio mi se vrlo izravno, Mina. Rekao mi je da sam mu jako draga, koliko god me kratko poznaje, te kako bi mu ivot bio ljepi da mu ja pomaem i uveseljavam ga. Upravo se spremao rei koliko bi bio nesretan nije li mi stalo do njega, no kad je vidio kako plaem, rekao je daje prava zvijer te da nee pridonositi mojim brigama. Zatim je odustao i zapitao hou li ga zavoljeti s vremenom, a kad sam zavrtjela glavom, zadrhtale su mu ruke te me pomalo oklij evajui zapitao nije li mi ve netko drugi drag. To je izveo na vrlo lijep nain, rekavi da ne eli silom upati od mene tajne, ve da bi samo htio znati kako stvari stoje, jer ako je srce neke ene slobodno, mukarac se moe nadati. I tu sam, Mina, osjetila svojom dunou da mu kaem kako netko postoji. Rekla sam mu samo to, nakon ega je ustao, djelujui energino i ozbiljno dok mi je stisnuo ruke, te rekao kako se nada da u biti sretna i da, poelim li prijatelja, uvijek moram u punoj mjeri raunati n a njega. Ah, Mina, duo moja, ne mogu a da se ne rasplaem; oprosti to je ovo pismo potpuno razmoeno. Jako je lijepo kad te netko zaprosi, i sve to k tome ide, ali uope nije veselo kad mora gledati nekog jadnika, koji te

sasvim sigurno iskreno voli, kako odlazi savladan, a ti zna da trajno izlazi iz njegova ivota, bez obzira na sve to oh kae. Duo, sad moram prekinuti jer se osjeam ba bijedno, ma koliko sam sretna. Naveer Arthur je upravo otiao, a ja se osjeam vedrije nego kad sam prekinula s pisanjem, pa ti mogu dalje pisati to se danas dogodilo. Dakle, draga moja, broj dva je pristigao nakon ruka. Jako je drag momak, Amerikanac iz Teksasa, i djeluje tako mladoliko i svjee da se ini gotovo nemoguim da je proao toliko svijeta i proivio tolike pustolovine. Potpuno razumijem jadnu Desdemonu koja se nasluala onolikih pria, ma i od strane jednog crnca. Valjda smo mi ene takve kukavice da si zamiljamo kako e nas mukarac spasiti od naih strahova, pa se udarno za njega. Sada znadem to bih uinila da sam ja muko te da elim navesti neku djevojku da me zavoli. Ma, ne, nije to istina, jer g. Morris nam je, eto, ispriao tolike prie, a Arthur nijedne, pa ipak... Draga moja, pomalo naglim. G. Quincey P. Morris zatekao me nasamo. Izgleda da mukarci uvijek zateknu djevojke nasamo. Zapravo ne, jer Arthur je dvaput pokuao izvesti to kao sluajno, pri emu sam mu i ja pomagala koliko god sam mogla; sad me to nije stid priznati. Moram te unaprijed upozoriti da g. Morris ne pria uvijek atrovaki, dapae, nikad ne razgovara na taj nain s neznancima niti pak pred njima, jer on je doista obrazovan i iznimno dobro odgojen, no ustanovio je da me zabavlja kad govori amerikom atrom; stoga, kad god sam bila prisutna, a u blizini nije bilo nikoga tko bi se okirao, priao mi je strano smijene stvari. Bojim se, duo moja, da on to sve izmilja, jer uvijek se uklapa u ono to inae eli rei. Ali takav je atrovaki govor; ne znam je li mu Arthur sklon, jer jo ga nikad nisam ula govoriti atrovaki. Dakle, g. Morris sjeo je pokraj mene, djelujui izuzetno sretno i veselo, no ipak sam vidjela daje vrlo nervozan. Uzeo me za ruku i rekao strano njenim glasom: - Gospoice Lucy, znam da nisam vrijedan ni da vam veem uzice na cipelicama, ali budete li ekali ovjeka koji vas je vrijedan, rek'o bi' da ete prije zavrit' u samostanu. to kaete na to da uskoite kraj mene, pa da zajedno krenemo onom dugom cestom, upregnuti u ista kola?

Dakle, djelovao je tako raspoloeno i veselo da ga nije bilo ni upola toliko teko odbiti kao jadnog doktora Sewarda. Stoga sam rekla, najbezbrinijim moguim glasom, da slabo skaem i da uope nisam izdresirana za vuu kola. Zatim je rekao da se nesmotreno izrazio, te da se nada kako u mu oprostiti ako se zaletio za vrijeme takvog ozbiljnog i sveanog trenutka u svome ivotu. Doista se doimao ozbiljnim kad je to govorio, te si nisam mogla pomoi nego da se i sama uozbiljim -znam, Mina, da e me smatrati groznom koketom iako nisam mogla odoljeti nekakvom pobjedonosnom osjeaju to mi je to ve drugi u jednome danu. A zatim, draga moja, prije nego to sam ita stigla rei, stao mi se udvarati itavom bujicom rijei, rasprostrijevi mi pod noge i srce i duu. Djelovao je pritom tako iskreno da vie nikada neu pomisliti kak o je neki mukarac uvijek neozbiljan, a nikad iskren, samo zato stoje ponekad sklon ali. Valjda mi je na licu zapazio neto od ega se pribrao, jer iznenada je zastao. - Lucy - rekao je s toliko muevne gorljivosti da bih ga mogla zavoljeti kad bih bila slobodna - znam da ste vi potena djevojka. Ne bih sad razgovarao s vama na ovakav nain kad vam ne bih vjerovao do daske, u dubinu due. Recite mi, kao jedno dobro ljudsko bie drugome, postoji li netko drugi do koga vam je ve stalo? Ako postoji, nikad vas vie neu uznemiriti ni za vlas, ve u vam biti, dopustite li mi to, vjeran prijatelj. Draga moja Mina, zato su mukarci toliko plemeniti kad smo ih mi ene tako malo vrijedne? Eto, gotovo da sam se izrugivala iz tog pravog gospodina zlatna srca. Briznula sam u pla - bojim se da ovo pismo nije samo razmoeno nego i ljigavo - i osjeala se uistinu jadno. Zato ne daju da se djevojka uda za tri mukarca, ili koliko je mukaraca eli, pa da si pritedi ovakve brige? No ovo je ve bogohuljenje i ne smijem to govoriti. Drago mi je to mogu rei da sam, unato tome to sam plakala, bila u stanju zagledati se u odvane oi g. Morrisa i rei mu otvoreno: - Da, postoji netko koga volim, premda on meni jo uope nije izjavio ljubav. Ispravno sam postupila to sam mu to rekla na tako otvoren nain, jer lice mu je upravo zasjalo, uhvatio me za obje ruke - mislim da sam mu ih sama pruila - i srdano rekao:

- Hrabra moja djevojko! Vie vrijedi to to sam prekasno doao u priliku da vas zadobijem negoli da sam na vrijeme doao u priliku da zadobijem bilo koju drugu djevojku na svijetu. Ne plaite, draga moja. Plaete li zbog mene, ja sam vam jako tvrd orah; ovo me nije oborilo s nogu. Ako onaj drugi tip nije svjestan svoje sree, neka to prije posegne za njome jer e inae sa mnom imati posla. Malena, svojom iskrenou i hrabrou stekli ste u meni prijatelja, a to je rjea stvar nego udvara; u svakome je sluaju nesebinije. Duo moja, etnja odavde do Kraljevstva Nebeskog bit e mi jako samotna. Neete li mi dati je dan poljubac? To bi mi povremeno odagnalo tamu. Znate, vi to smijete ako elite, jer onaj drugi dobar momak zacijelo je dobar i fin, duo moja, jer ga inae ne biste mogli zavoljeti - jo se nije izjasnio. To me sasvim osvojilo, Mina, jer bilo je to doista hrabro i ljupko od njega, pa ak i plemenito prema suparniku, zar ne, dok je bio onako tuan. Zato sam se nagnula i poljubila ga. Ustao je drei me za obje ruke i spustio pogled na moje lice. Bojim se da sam se uvelike zajapurila. - Malena moja - rekao je - drim vas za ruke, a vi ste me poljubili. Pa ako nas to ne sprijatelji, nita nikada nee. Hvala vam na onakvoj draesnoj iskrenosti prema meni, i dovienja. Stisnuo mije ruku, uzeo svoj eir i iz istih stopa izaao iz sobe, bez ijedne suze, drhtaja ili zastajkivanja. A ja plaem poput malog djeteta. Ma, zato taj ovjek mora biti tako nesretan kad na svijetu postoje tolike djevojke koje bi oboavale tlo po kojemu gazi? Znam da bih i ja tako razmiljala da sam slobodna... samo to ne elim biti slobodna. Draga moja, ovo me sasvim dotuklo i ne bih ti mogla sad odmah pisati o srei, poto sam ti ovo ispriala; i ne elim ti priati o broju tri sve dok ne budem sasvim vedra duha. Uvijek ti odana LUCY P. S. Da, to se tie broja tri, ne trebam ti priati o njemu, zar ne? Osim toga, sve se to zbilo tako da mi je teko to povezati; ini se kao da je u jednom trenutku uao u sobu, a u sljedeem me zagrlio objema rukama i ljubio me. Vrlo sam, vrlo sretna i ne znam ime sam to zasluila. Tek, ubudue se moram potruditi da

pokaem kako nisam nezahvalna Bogu za svu njegovu dobrotu to mi je poslao takvog udvaraa, takvog supruga i takvog prijatelja. Dovienja!

Dnevnik dr. Sewarda (snimljeno na fonografski cilindar) 25. svibnja. Danas sam izgubio tek. Ne mogu jesti, ne mogu spavati, pa umjesto toga vodim dnevnik. Otkako sam juer dobio "koaricu", osjeam nekakvu prazninu u sebi; nita na svijetu ne ini mi se dovoljno vanim da bih se time bavio... Kako sam znao daje rad jedini lijek za to, siao sam medu pac ijente. Odabrao sam jednoga koji mi je dao prilike za vrlo zanimljivo prouavanje. Tako je udnovat da sam odluio proniknuti u njega to god bolje mogu. Izgleda da sam danas doao do srca njegove tajne blie nego ikad prije. Ispitao sam ga opirnije nego ikad ranije, u namjeri da se detaljno upoznam s njegovim halucinacijama. Sad vidim da sam tom prilikom bio pomalo i okrutan. Kao da sam ga htio drati na graninoj toki njegova ludila, to inae izbjegavam kod pacijenata, kao to izbjegavam i vrata pakla. (Napomena: pod kojim uvjetima uope ne bih pokuao izbjei vrata pakla?) Omnia Romae venalia sunt. Pakao ima svoju cijenu! Mudrome je i rije dovoljna. Ako ima iega iza ovoga instinkta, bit e vrijedno da kasnije tono mogu poi po tragu unatrag, pa u sada i zapoeti s time. Dakle, R. M. Renfield, star 59 godina. Napraite udi, velike fizike snage, bolesno podloan uzbuenjima; ima faze depresije koje zavravaju nekom fiks-idejom koju ne mogu dokuiti. Pretpostavljam da je njegovo mentalno stanje posljedica same naprasitosti u sprezi s nekim uznemirujuim vanjskim utjecajem. Mogue je, ak vrlo vjerojatno, da je opasan ovjek, premda nesebian. U sebinih je ljudi oprez podjednako siguran

oklop za njihove neprijatelje, kao i za njih same. U ovome trenutku razmiljam na sljedei nain: kad je ovjek samome sebi teite, centripetalna sila uravnoteena je s centrifugalnom; kad mu je teite dunost, neki cilj itd., ova druga sila nadvladava i samo je sluaj ili pak niz sluajeva mogu uravnoteiti. Pismo Quinceya P. Morrisa upueno g. Arthuru Holmwoodu 25. svibnja Dragi moj Art, priali smo dogodovtine uz logorsku vatru u preriji; previjali smo jedan drugome rane nakon pokuaja pomorskog desanta kod Marquesasa i ispijali zdravice na obali jezera Titicaca. Ima jo pria vrijednih panje, drugih rana koje se trebaju zalijeiti i zdravica koje valja ispiti. Sto kae na to da se naemo uz moju logorsku vatru sutra naveer? Pozivam te bez ikakva oklijevanja, jer znam da je stanovita dama pozvana na stanovitu veeru, pa e biti slobodan. Bit e prisutan samo jo jedan ovjek, na stari drug iz Koreje, Jack Seward. I on dolazi, pa obojica elimo slono zajecati uz au vina i od sveg srca nazdraviti najsretnijem ovjeku na itavu svijetu, koji je osvojio najplemenitije srce to gaje Bog ikad stvorio, najvrjednije srce iju naklonost ovjek moe zadobiti. Obeajemo ti srdanu dobrodolicu, pozdrav pun ljubavi i zdravicu pouzdanu poput tvoje desnice. Obojica emo prisei da emo te ostaviti kod kue bude li malo preduboko zavirio u au zbog dva stanovita oka. Doi! Zauvijek ti odani, QUINCEY P. MORRIS

Brzojav Arthura Holmwooda upuen Quinceyu P. Morrisu 26. svibnja Raunaj na mene kad god poeli. Donosim vijesti zbog kojih ete nauliti ui. ART

6. DNEVNIK MINE MURRAY 24. srpnja. Whitby. Lucy me doekala na kolodvoru (izgleda ljepe i draesnije nego ikad) i odvezle smo se do kue u Crescentu gdje se iznajmljuju sobe. Ovo je krasno mjesto. Rjeica Esk protjee kroz duboku dolinu, koja se proiruje kako se pribliava luci. Preko nje protee se veliki vijadukt s visokim stupovima, pa kad ovjek gleda kroz njih, krajobraz se ini udaljenijim nego to u stvari jest. Dolina je predivno zelena i tako je duboko smjetena da se s bilo koje visoravni to je okruuju s obje strane pogled prua preko nje, osim ako je ovjek dovoljno blizu da pogleda prema dolje. Kue starog dijela grada, udaljenije od nas, redom imaju crvene krovove i djeluju kao da su nabacane jedna na drugu, kao to viamo na slikama Nurnberga. S druge strane grada nalazi se opatija Whitby koju su poharali Danci, a na tome se mjestu odigrao onaj prizor Marmiona u kojemu ivu djevojku uzidaju u zid. Rije je o golemoj, velianstvenoj ruevini, prepunoj divnih i romantinih detalja; postoji predaja da se na jednome od prozora ukazuje bijela gospoda. Izmeu tog zdanja i grada nalazi se jo jedna crkva, upna, oko koje se prostire veliko groblje prepuno nadgrobnih spomenika. Menije osobno to najljepe mjesto u Whitbyju, jer smjeteno je tono iznad grada i s njega se stere pun pogled na luku, te preko zaljeva sve do toke na kojoj se rt po imenu Kettleness sputa u more. Na jednome mjestu kameni spomenici prostiru se preko pjeana puta smjetena duboko ispod razine groblja. Po cijelome groblju ima puteljaka uz koje su postavljene klupe, te ljudi ondje cijelog

dana eu i sjede, uivajui u prekrasnome prizoru i blagom povjetarcu. I sama u esto dolaziti sjesti ovdje kako bih radila. tovie, i sada sjedim ovdje i piem, s knjigom na koljenima, te sluam ra zgovor trojice staraca koji sjede pokraj mene. Izgleda da itavog dana ne rade nita osim to ovdje sjede i priaju. Luka lei ispod mene; s njezine udaljenije strane nalazi se jedan dugaak granitni zid koji zadire u more. Na vanjskome kraju ima proirenje u ijemu je sreditu svjetionik. Uzdu njegove vanjske strane nalazi se masivni nasip, na ijemu je kraju takoer svjetionik. Izmeu dva doka nalazi se uski prolaz u luku, koja se zatim naglo proiruje. Izgleda lijepo za visoke plime; no kad nastupi oseka, voda se skroz povue i ostaje tek rjeica Esk, koja tee meu pjeanim naplavinama i ratrkanim stijenama. Izvan luke s ove strane uzdie se gotovo kilometar visoko golema litica, iji se otar rub protee iz smjera pozadine junog svjetionika. Na njegovu svretku nalazi se plutaa sa zvonom koje se njie po loem vremenu i alje niz vjetar aloban zvuk. Ovdje postoji predaja da se s puine uju zvona kad neki brod nestane. Moram pitati o tome starca koji dolazi ovamo... To je jedan udnovati starac. Zacijelo je strahovito star jer mu je lice potpuno izborano i vorugavo poput kore drveta. Kae mi da ima skoro sto godina te da je sluio kao mornar u grenlandskoj ribarskoj floti u bici kod Waterlooa. Bojim se daje vrlo skeptian, jer kad sam ga zapitala za zvona na moru i onu bijelu gospou u opatiji, rekao mi je vrlo osornim glasom: - Ne b' seja brinuo o tome, gospodina. Sve je to stvar prolosti. Paz'te, ne kaem ja da toga nikad ni' bilo, ali tvrdim da ni' bilo za mog ivota. Sve je to duu dalo za doljake i izletnike i njima sline, ali ne i za takvu finu mladu damu kakva ste vi. Oni pjeaci iz Yorka i Leedsa koji uvijek jedu suenoga slea, piju aj i samo gledaju kako da kupe jeftini crni jantar u sve bi povjerovali. Pitam se 'ko im ima volje lagat', eto ak su i novine pune budalatina. Pomislila sam kako bi se od njega moglo doznati zanimljivih stvari, pa sam ga zapitala bi li mi htio ispriati neto o kitolovu iz starih dana. Upravo se pripremio da zapone, kad je sat odbio est, na stoje s mukom ustao.

- Moram ja sad kui, gospodina - ree. - Moja unuka ne voli ekati kad pripremi aj, jer meni treba dosta vremena da odskakutam niz ove skaline. Ima ih puno; osim toga, u ovaj sat ve mi i eludac zapjeva. Odepesao je i mogla sam vidjeti kako uri, koliko je god mogao, niza stube. Stube su neto posebno na ovome mjestu. Vode iz grada prema gore, do crkve. Ima ih na stotine, ne znam tono koliko, i zavijaju u blagome luku. Nagib im je toliko blag da bi konj s lakoom mogao hodati njima gore -dolje. Mislim da zacijelo imaju nekakve veze s opatijom. Idem i ja kui. Lucy je izala u posjet sa svojom majkom, a kako se radilo samo o formalnom posjetu, ja nisam ila. Sigurno su se ve vratile. 2. kolovoza. Dola sam ovamo s Lucy prije sat vremena i vodile smo vrlo zanimljiv razgovor s mojim starim prijateljem i jo dvojicom koji uvijek dolaze i drue se s njime. On je oigledno bog i batina meu njima i rekla bih da je u svoje vrijeme bio pravi diktator. Nita ne eli priznati i svima proturjei. Ne moe li nekoga potui argumentima, slui se silom, te prihvaa tuu utnju kao znak slaganja s vlastitim miljenjem. Lucy je izgledala draesno u bijeloj haljini za etnju. Otkako je ovdje, ima prekrasnu boju. Primijetila sam da starac nije nimalo oklijevao da nam prie i sjedne pokraj nje nakon to smo mi sjele. Ona je zlatna prema starim ljudima; mislim da se svi istog asa zaljube u nju. ak joj je i moj starac podlegao i nije joj proturjeio, ali zato je meni uzvraao dvostrukom mjerom. Natjerala sam ga da pria o predajama, a on se odmah zapoeo s neim poput propovijedi. Moram se to tonije prisjetiti i zapisati je: - Sve su to, od poetka do kraja, iste budalatine. Eto to vam je to, i nita drugo. Svi ti duhovi, sablasti, coprnice, krampusi i njima slini mogu prepast' samo djecu i glupave ene. To vam je obino blebetanje. To i razne znakove, upozorenja i pretkazanja izmiljaju upnici, prevaranti i skitnice da prestrae djecu i elei natjerati ljude da uine neto to inae ne bi uinili. Spopa'ne me bijes kad ih se sjetim. Ma, takvima nije dosta da tiskaju lai na papiru i propovijedaju ih u crkvi, nego ih 'oe jo i urezivati na nadgrobnim spomenicima. Pogledajte ovdje u kojem god 'oete smjeru; sve ove ploe, koliko god diu glave uspravno iz istog ponosa, nagnute su; jednostavno se rue pod teretom lai koje piu na njima. Na svima pie "Ovdje

poiva tijelo" ili "U sveti spomen", a ispod skoro pola njih nema nikakva tijela. U spomen na njih ne bi stalo ni prstohvat burmuta, taman posla da je spomen jo i sveti. Sve su vam to lai, puste lai, ovakve ili onakve! Bogami, bit e silne strke na Sudnji dan, kad se svi ustre u svojoj mrtvakoj odori, svi stanu zajedno i pokuaju dovu' svoje nadgrobne kamenove kako bi dokazali koliko su bili dobri. Neki e se tako trest' i drhtat' rukama i bit e tako sluzavi od leanja u moru da ih nee mo' ni vrsto uhvatit. Iz samozadovoljna dranja tog starca i iz naina na koji se ogledavao da vidi kako mu druga dva starca povlauju, vidjela sam da se pravi vaan, pa sam umetnula koju rije kako bih ga jo malo potaknula: - Jao, g. Swales, ne mislite valjda ozbiljno. Ne lau valjda svi ovi nadgrobni kamenovi? - to god! Moda neki ne lau, njih vrlo malo, s iznimkom onih na kojima pie da su ljudi strano dobri; jer ima ljudi koji misle da je lavor vode velik kao more, samo ako je njihov. Sve su to same lai. Gledajte ovamo; vi doete ovdje kao stranac i vidite ovaj kirk-gart. Kimnula sam jer sam smatrala da e biti najbolje ako se sloim, iako nisam u potpunosti razumjela njegov dijalekt. Znala sam da ta rije ima nekakve veze s crkvom. -1 mislite da svi ti kamenovi govore o ljudima koji su udobno zakopani pod njima? - nastavio je. Ponovno mu dadoh za pravo. - E, i tu ste nasjeli lai. Jer, tu ima na desetine grobova koji su prazni kao duhankesa starog Duna u petak naveer. Lupnuo je laktom jednog od svojih drubenika, i svi su se nasmijali. - A bogami, kako bi i bilo drukije? Gledajte onaj tamo, onaj najdalje prema obali; proitajte ga! Prila sam i proitala: Edward Spencelagh, brodski asnik, ubijen od piratske ruke nedaleko od obale Andresa, travnja 1854., star 30 godina.

- Pitam se - nastavi g. Swales - tko ga je dopremio kui da ga ovdje pokopa? Ubijen nedaleko od obale Andresa! I vi mislite da mu tijelo tu lei! Ma, mog'o bih vam navest' jo deset njih to im kosti lee u grenlandskim morima i vie - pokazao je prema sjeveru - ili gdje ih je ve struja doplavila. Kamenovi su im oko vas. Vi moete svojim mladim oima odavde proitati lai napisane sitnim slovima. Ovaj Braithwaite Lowry, znao sam mu oca, nestao je na brodu Lively nedaleko od Grenlanda 1820.; ili Andrew Woodhouse, utopio se u istom moru 1777.; ili John Paxton, utopljen blizu rta Farewell godinu dana kasnije; ili stari John Rawlings, iji je djed plovio sa mnom, utopio se u Finskom zaljevu 1850. Mislite li da e svi ti ljudi morati pojuriti u Whitby kad se oglasi truba? Mogu se kladiti u to! Kaem vam, kad dou ovamo, nastat e takva strka i natezanje da e biti nalik na borbu na ledu u stara vremena, kad smo bili jedan na drugome od zore do mraka i pokuavali izjednaiti rezultat pri polarnoj svjetlosti. To je oigledno bila neka tamonja ala, jer starac je prasnuo u smijeh rekavi to, a njegovi su mu se drubenici s veseljem pridruili. - Ali, - rekoh - zacijelo niste sasvim u pravu, jer polazite od pretpostavke da e svi jadni ljudi, ili njihove due, morati ponijeti svoje nadgrobne kamenove sa sobom na Sudnji dan. Mislite li da e to doista biti potrebno? - A emu bi inae sluili ti kamenovi? To mi odgovorite, gospodina! - Da bi se ugodilo njihovim roacima, rekla bih. - Da bi se ugodilo njihovim roacima, rekli bi'! - rekao je to uz silan prezir. - Kako e to ugoditi njihovim roacima kad znaju da na njima piu lai i da svi iz mjesta znaju da su to lai? - pokazao je jedan vodoravno poloeni kamen podno naih nogu na kojega se naslanjala klupa, blizu ruba litice. - Proitajte lai na onome kamenu - ree. Slova su bila naopake okrenuta s mjesta na kojem sam se nalazila, no Lucy je bila s njihove druge strane te se nagnula i proitala: - "U sveti spomen na Georgea Canona, koji je umro u nadi u slavno uskrsnue 29. srpnja 1873., pavi s litice kod Kettlenessa. Ovaj grob podie njegova oaloena majka svome voljenom sinu. On bijae

sin jedinac svoje materi, a ona udovica." Doista, g. Swales, ne vidim u tome nita smijena! Izrekla je tu opasku vrlo ozbiljnim i poneto strogim glasom. - Ne vidite nita smijena! Ha, ha! Ali to je zato to ne znate da je oaloena majka bila prava otrokonda koja gaje mrzila jer je bio grbav, pravi-pravcati grbavac, a on je nju toliko mrzio da se ubio samo da ona ne dobije osiguraninu, jer mu je osigurala ivot. Prostrijelio sije vrh lubanje starom muketom koju su drali za plaenje vrana. Nije, dakle, bila za vrane, jer je njemu donijela obade i muhe. Tako je on pao s litice. A to se tie nade u slavno uskrsnue, esto mije znao re' da se nada kako e i' u pakao, jer majka mu je bila tako pobona da je bio siguran kako e ona i' u raj, a nije htio trunut' tamo gd je je ona. No, nije li barem ovaj kamen - lupnuo gaje tapom rekavi to - gomila lai? Al' e se Gabrijel smijati kad se Geordie sav zasoptan popne po skalinama, nosei nadgrobni kamen na grbi, pa zatrai da se to uzme kao dokaz! Nisam znala to da kaem, ali je Lucy promijenila temu razgovora ustavi. - Jao, - rekla je - zato ste nam to ispriali? To mi je najdraa klupa i nikako je ne mogu napustiti; a sad sam saznala da sjedim iznad groba samoubojice. - Nita vam nee bit' od toga, lijepa moja, a jadnome Geordieju moda je drago da mu takva krasna cura sjedi u krilu. Nita vam se nee dogodit'. Eto, ja sjedim ovdje svako malo ve dvadeset godina i nita mi se nije dogodilo. Ne brinite zbog onih koji lee ispod vas, a ni zbog onih to tu ne lee! Do' e vrijeme da se preplaite tek kad vidite kako su se razbjeali sa svojim spomenicima, a cijelo e mjesto ostat' prazno kao strnite. Eno, odbija puni sat i ja moram ii. Vama na usluzi, gospoice! I nakon toga je odepao. Lucy i ja ostale smo sjediti jo neko vrijeme, a prizor pred nama bio je toliko prekrasan da smo se uhvatile za ruke. Jo jednom mi je ispriala sve o Arthuru i svadbi koja je trebala biti uskoro. Od toga sam se pomalo snudila jer ve itavih mjesec dana nisam dobila vijesti od Jonathana. Istog dana. Sama sam dola ovamo gore jer sam vrlo tuna. Nije dolo nikakvo pismo za mene. Nadam se da se Jonathanu nita nije dogodilo. Sat je upravo odbio devet. Vidim svjetla po itavu gradu, ponegdje u

nizovima niz ulice, ponegdje pak pojedinano. Vode itavim putem uz Esk te zamiru iza zavoja doline. S lijeve strane pogled mi je zaprijeen crnim obrisom krova stare kue pokraj opatije. Daleko na poljima iza mene mekeu ovce i jaganjci, a s poploane ceste ispod uje se topot magareih kopita. Orkestar na doku svira neki brzi, odsjean valcer, a dalje niz dok, u nekoj sporednoj ulici, odrava se sastanak Armije spasa. Orkestri se meusobno ne uju, ali ja ovdje gore ujem i vidim oba. Pitam se gdje je Jonathan i misli li na mene! Da je barem ovdje. Dnevnik dr. Sewarda 5. lipnja. Sluaj Renfield postaje sve zanimljiviji to dublje proniem u tog ovjeka. Neke su njegove osobine vrlo razvijene -sebinost, tajnovitost i odlunost. Kad bih barem mogao dokuiti koji je cilj te odlunosti. Izgleda da ima neki razraeni plan, ali jo ne znam u emu se on sastoji. Iskupljuje ga ljubav prema ivotinjama, iako ima takvih ispada da mi pada na um kako je tek neprirodno okrutan. Ljubimci su mu udnovate vrste. Njegov je sadanji hobi hvatanje muha. Trenutno ih ima toliko da sam ga opomenuo. Na moje uenje, nije planuo, kao to sam oekivao, ve je to prihvatio s priprostom ozbiljnou. Na trenutak je promislio, te rekao: "Mogu li dobiti tri dana na raspolaganje? Raistit u ih." Dakako, rekao sam da e to biti u redu. Moram ga drati na oku. 18. lipnja. Sad se prebacio na pauke i u kutiji dri nekoliko vrlo krupnih primjeraka. Hrani ih muhama, iji se broj osjetno smanjuje, iako je iskoristio pola svoje hrane kako bi u svoju sobu privukao jo vie muha izvana. 1. srpnja. Njegovi pauci sad postaju podjednako velika smetnja kao i muhe, i danas sam mu rekao neka ih se otarasi. uvi to, djelovao je vrlo tuno, pa sam mu rekao da se u svakom sluaju mora rijeiti jednog dijela

pauka. Vedro se sloio s time i dao sam mu isto vremensko razdoblje da ih prorijedi kao i prije za muhe. Uvelike mi se ogadio dok smo bili zajedno jer kad je u sobu dozujala jedna odurna muha-mesarica, naduta od neke strvinarske hrane, on ju je uhvatio, nekoliko je trenutaka slavodobitno drao izmeu kaiprsta i palca te je, prije nego to sam dospio shvatiti to namjerava, stavio u usta i progutao. Prekorio sam ga zbog toga, no on me tihim glasom stao uvjeravati kako je bila vrlo dobra i vrlo zdrava; daje to ivot, snaan ivot, koji i njemu ulijeva ivot. To me navelo na jednu zamisao, barem u grubim crtama. Moram gledati kako se rjeava pauka. Oigledno ima na umu neki veliki problem jer ima jedan mali notes u koji neprestano neto biljei. itave stranice u njemu ispunjene su gomilama brojki, uglavnom jednoznamenkastih, koje su sakupljene u skupinama, da bi ukupni zbrojevi ponovno bili sabrani u grupama, kao da "sreuje" neki raun, kako kau revizori. 8. srpnja. U njegovu ludilu ima metode, a ona grubo ocrtana zamisao raste u meni. Uskoro e on a biti jasna, a zatim - o, podsvijesti! Morat e predati znanje svome svjesnom bratu. Nekoliko sam se dana drao podalje od svog prijatelja kako bih primijetio doe li do kakve promjene. Sve je onako kako je i bilo, osim to se rastao od nekih svojih mezimaca i nabavio nove. Uspio se doepati jednog vrapca i ve ga je djelomice pripitomio. Njegov nain pripitomljavanja je priprost jer su pauci su ve nestali. No, oni koji su preostali, dobro su uhranjeni jer i dalje pribavlja muhe mamei ih svojom hranom. 19. srpnja. Napredujemo. Moj prijatelj sad ima itavu koloniju vrabaca, a pauci i muhe gotovo su istrijebljeni. Kad sam uao, dotrao je do mene i rekao da me namjerava zamoliti za jednu veliku uslugu, vrlo veliku uslugu; pritom mi se ulagivao poput psa. Zapitao sam o emu je rije, a on je rekao, nekako ushiena glasa i dranja: "Mae, lijepo malo, drago, mazno mae s kojim se mogu igrati, poduavati ga i hraniti... i hraniti... i hraniti!" Nisam bio nepripremljen za tu molbu jer sam ve zapazio da su njegovi mezimci sve vei po stasu i

ivahnosti, no nije mi se dopala pomisao da njegova lijepa obitelj pripitomljenih vrabaca bude zbrisana poput muha i pauka. Stoga sam mu rekao da u razmisliti o tome i zapitao ne bi li radije imao odraslu maku nego mae. Njegova gaje gorljivost izdala kad je odgovorio: " O, da, htio bih maku! Zamolio sam za mae samo zato da me ne biste odbili. Mae mi nitko ne bi odbio, zar ne?" Zavrtio sam glavom i rekao da se bojim kako to trenutno nije mogue, ali u vidjeti to se moe poduzeti. Lice mu se snudilo i opazio sam na njemu nagovjetaj opasnosti jer mi je iznenada dobacio divlji pogled ispod oka, koji je znaio ubojstvo. ovjek je nerazvijeni homicidalni manijak. Testirat u njegovu sadanju elju da vidim kako e to ispasti. Tada u znati vie. 10 sati naveer. Ponovno sam ga posjetio i zatekao ga gdje sjedi u kutu, preputen mranim mislima. Kad sam uao, bacio se preda mnom na koljena i stao me preklinjati da mu dopustim drati maku, da njegov spas ovisi o tome. No, ja sam bio nepopustljiv i rekao mu daje ne moe dobiti, nakon ega je otiao bez rijei i sjeo, grizui prste, u kut, gdje ga i bijah zatekao. Posjetit u ga rano ujutro. 20. srpnja. Posjetio sam Renfielda vrlo rano, prije nego to ga je obiao uvar. Zatekao sam ga budna, kako neto pjevui. Razmjetao je po prozorskoj dasci eer koji je sauvao i oigledno je ponovno zapoinjao svoj muholov, i to vedra duha i u dobru raspoloenju. Ogledao sam se po sobi za njegovim pticama te ga, ne videi ih, zapitao gdje su. Odvratio mi je, ne okrenuvi se, da su sve odletjele. Po sobi je bilo neto perja, a na njegovu jastuku kap krvi. Nita nisam rekao, ve sam otiao i rekao uvaru neka me obavijesti dogodi li se s njime tijekom dana neto neobino. 11 sati prijepodne. uvar je upravo bio kod mene da mi kae kako je Renfielda obuzela snana munina, te je povratio gomilu perja. "Moje je miljenje, doktore," ree, "da je pojeo svoje ptice, i to tek tako, sirove."

11 sati naveer. Veeras sam dao Renfieldu snaan sedativ, u dovoljnoj koliini da uspava ak i njega, te uzeo njegov notes da ga pogledam. Zamisao koja me u zadnje vrijeme opsjedala sad je bila potpuno razraena, a teorija dokazana. Moj homicidalni manijak udnovata je kova. Morat u za njega izmisliti novu klasifikaciju i nazvati ga manijakom-zoofagom (koji se hrani ivotom). On udi za time da unese u sebe to je god vie ivota mogue i odluio je to provesti u djelo, korak po korak. Dao je mnogo muha jednome pauku i mnogo pauka jednoj ptici. Tada je htio maku koja bi pojela mnogo ptica. Koji bi bili njegovi kasniji koraci? Gotovo da bi se isplatilo izvesti taj pokus do kraja. To bi se moglo izvesti samo kad bi postojao dostatan razlog-. Ljudi su se rugali seciranju, a gledajte kakve rezultate danas daje! Zato ne bismo unaprijedili znanost u njezinu najsloenijem i najvitalnijem aspektu poznavanju mozga? Kad bih proniknuo u tajnu samo jednog ovakvog uma, da posjedujem klju mate samo jednog luaka, mogao bih unaprijediti svoju granu znanosti do vrhunca u usporedbi s kojim bi fiziologija Burdon-Sandersona i Ferrierovo poznavanje mozga bili nitavni. Kad bi samo postojao dostatan razlog! Ne smijem previe razmiljati o tome jer bih mogao doi u iskuenje. Dobar razlog mogao bi pretegnuti na mojoj vagi, je r ne posjedujem li ja priroeno izniman mozak? Kako li je taj ovjek razborito rasuivao; luaci to uvijek rade unutar svojih granica. Pitam se na koliko ivota procjenjuje ovjeka, da li na samo jedan. S velikom je tonou zavrio svoj zapisnik i danas okree novi list. Koliko nas okree novi list svakim danom svoga ivota? Meni se ini da se tek juer moj cijeli ivot okonao novom nadom te da uistinu okreem novi list. I tako e biti sve dok Veliki Zapisniar ne zatvori moj raun, s dobiti ili gubitkom. O, Lucy, Lucy, ne mogu se ljutiti na tebe niti se pak mogu ljutiti na svog prijatelja ija je srea i tvoja,ali preostaje mi tek beznadno ekanje i rad. Rad, da, rad!

Kad bih samo imao dovoljno jaku motivaciju kao onaj moj jadni ludi prijatelj, dobru, nes ebinu motivaciju koja bi me natjerala na posao. To bi uistinu bila srea.

Dnevnik Mine Murray 26. srpnja. Napeta sam i voenje dnevnika me umiruje; to je kao da ovjek apue samome sebi i istodobno se slua. A u stenografskim simbolima ima neega to ini stenografiju drukijom od pisanja. Tuna sam zbog Lucy i zbog Jonathana. Od Jonathana ve dugo nisam dobila nikakvih vijesti i bila sam vrlo zabrinuta, no juer mi je dragi g. Hawkins, koji je uvijek tako ljubezan, poslao njegovo pismo. Bila sam mu pisala kako bih ga pitala je li primio togod od Jonathana i on je rekao da mu je priloeno pismo upravo pristiglo. To je tek jedan redak upuen iz Drakulina dvorca, u kojemu kae da upravo kree na put kui. To ne nalikuje Jonathanu; ne razumijem to i usplahirena sam. A i Lucy, premda je vrlo dobra zdravlja, ponovno se vratila svojoj staroj navici da hoda u snu. Njezina mi je majka priala o tome i odluile smo da svake veeri zakljuam vrata nae sobe. Ga Westenra si je utuvila u glavu da hodai u snu uvijek odlaze na krovove kua i rubove ponora te da se naglo probude i padnu uz oajniki krik koji odjekuje po cijelome kraju. Jadna draga ena, prirodno je da je zabrinuta zbog Lucy. Kae mi daje njezin suprug, Lucyn otac, imao istu naviku - budio se nou, odjenuo i iziao, ako ga nitko ne bi u tome sprijeio. Lucy bi se trebala udati najesen i ve planira kakvu e haljinu imati i kako e urediti kuu. Potpuno je razumijem jer i ja to inim, samo to emo Jonathan i ja krenuti u ivot na vrlo skroman nain i morat emo se truditi spajati kraj s krajem. G. Holmwood, tonije, plemeniti Arthur Holmwood, jedini sin lorda Godalminga, uskoro stie ovamo, im uzmogne otii iz grada, jer otac mu nije dobro, pa mislim da Lucy broji trenutke do njegova dolaska. eli ga odvesti na onu klupu na litici groblja i pokazati mu ljepote Whitbyja. Vjerujem da je uznemirena zbog iekivanja; bit e dobro kada on stigne.

27. srpnja. Nikakvih vijesti od Jonathana. Ve sam se sasvim zabrinula zbog njega, premda ni sama ne znam zato; ali doista bih eljela da mi pie, pa makar i jedan jedini redak. Lucy nou ee vie nego ikad i svake noi me probudi njezino kretanje po sobi. Sreom, takve su vruine da se ne moe prehladiti; no zabrinutost i to to se neprestano budim ipak se ve poinje odraavati na meni, pa i sama postajem nervozna i loe spavam. Hvala Bogu, Lucy je i dalje dobra zdravlja. G. Holmwood naglo je pozvan u Ring u posjet svome ocu, koji se ozbiljno razbolio. Lucy se grize zbog toga to je susret s njime odgoen, no to joj ne naruava izgled; malice je punija, a obrazi su joj krasne ruiaste boje. Izgubila je onaj anemini izgled to ga je prije imala. Molim se da sve to potraje. 3. kolovoza. Jo jedan tjedan je proao i nikakvih vijesti od Jonathana, ak ni za g. Hawkinsa, koji mi se javio. O, nadam se da nije bolestan. Sigurno bi mi pisao. Gledam ono njegovo zadnje pismo, no nekako nisam zadovoljna njime. Ne'Iii na njegov stil, pa ipak je to njegov rukopis. U to nema sumnje. Prolog tjedna Lucy nije previe hodala u snu, ali nekako je udnovato koncentrirana, to ne mogu dokuiti; kao da me promatra ak i u snu. Pokuava otvoriti vrata, nalazi ih zakljuanima, te luta sobom traei klju. 6. kolovoza. Jo tri dana i nikakih vijesti. Ova neizvjesnost postaje uasna. Kad bih samo znala kome da piem ili kuda da idem, bilo bi mi lake; ali nitko nije uo ni rijei od Jonathana od onoga zadnjeg pisma. Samo se moram moliti Bogu za strpljivost. Lucy je razdraljivija nego ikad, no inae je dobro. Prole noi vrijeme je bilo vrlo prijetee i ribari kau da se sprema oluja. Moram je promatrati i pokuati zapaziti znakove za predvianje vremena. Danas je oblaan dan i dok piem, sunce je skriveno iza gustih oblaka, visoko iznad Kettlenessa. Sve je sivo, osim zelene trave, koja se usred tog sivila ini poput smaragda; siva stijena; sivi oblaci, obojeni rumenilom na udaljenom kraju, iznad sivoga mora u koje pjeani sprudovi zadiru poput sivih prstiju. More se uz tutnjavu valja preko pliaka i pjeanih alova, a tutnjava je priguena

u morskoj izmaglici koja nadire prema kopnu. Obzorje je izgubljeno u sivoj magli. Sve je golemo; oblaci su kao naslagane divovske stijene, a nad morem se uje grmljavina koja zvui poput proricanja sudbine. Na plai su tu i tamo mrani likovi, ponegdje napola zaogrnuti u maglu, poput hodajueg drvea. Ribarske lae jure kui, te se uzdiu i padaju na valovima dok hitaju u luku, naginjui se u bokovima. Evo staroga g. Swalesa. Ide ravno prema meni i ve prema nainu na koji podie eir vidim da eli razgovarati... Silno me dirnula promjena u jadnome starcu. Kad je sjeo pokraj mene, rekao je vrlo blagim glasom: - Htio bih vam neto re', gospodina. Opazila sam daje uznemiren, pa sam uzela njegovu sirotu staru smeuranu aku u svoju i rekla mu neka se ne ustruava. - Bojim se, draga moja - rekao jeostavivi svoju aku u mojoj -da sam vas sigurno okirao svim onim zloestim priama o mrtvima i slino, to sam ih priao zadnjih tjedana;ali nisam ja to ozbiljno mislio i hou da se toga sjetite kad me ne bude. Mi aavi starci, s jednom nogom u grobu, ne volimo ba mislit' o teme i ne volimo se toga bojat'; zato sam se ja rugao tome, da malo razveselim samoga sebe. Ali, imena mi Bojeg, gospodina, ne bojim se ja umrijet', ba nimalo. Samo ne bi' htio umrijet' ako ba ne moram. Sad mi je valjda ve dolo vrijeme, jer star sam, a sto godina vie je nego to se bilo koji ovjek smije nadat'; a ja sam ve tako blizu da starica Smrt ve brusi kosu. Vidite, ne mogu ja bez navike da brbljam o tome bez reda; ne moe ovjek nego kako je nauen. Uskoro e mi aneo Smrti zasvirati u trubu. Ali nemojte vi cmizdrit', draga moja! - ree opazivi da plaem. - Ako doe i ove noi, neu odbit' njegov poziv. Jer ivot je, na kraju krajeva, samo ekanje da se dogodi neto drugo od onoga to radimo, a smrt je ono na to se moemo osloniti. Ali ja sam zadovoljan jer dolazi k meni, draga moja, i to brzo. Moe do' dok mi gledamo i udimo se. Moda je u onom vjetru to nosi sa sobom kr i lom, i teku tugu i veliki jad. Gle! Gle! -uskliknuo je iznenada. - U onom vjetru i iza njega ima neega to ima i zvuk, i izgled, i okus, i miris smrti. To je u zraku; osjeam kako stie. Boe, neka radosno odgovorim kad doe poziv za mene!

Pobono je uzdigao ruke i podigao eir. Usta su mu se po maknula kao da moli. Nakon nekoliko trenutaka tiine, ustao je, rukovao se sa mnom i blagoslovio me, oprostio se od mene i odepesao. Sve me to uveliko dirnulo i uznemirilo. Bilo mi je drago kad je naiao obalni uvar, s dalekozorom ispod ruke. Zastao je da popria sa mnom, kao to uvijek obiava, no cijelo je vrijeme promatrao jedan strani brod. - Nije mi jasan - rekao je. - Ruski je, sudei po izgledu, ali plovi tako nepravilno da je to pravo udo. Kao da uope ne zna to mu je initi; kao da vidi kako nailazi oluja, no ne moe se odluiti da li pojuriti na sjever, na otvoreno more, ili pak da se skloniti ovamo. Gle, opet! Kormilarenje je strano udno, kao da se ne osjea ruka na kormilu. Mijenja smjer na svaki udar vjetra. Do sutra u ovo vrijeme ut emo jo svatu o tom brodu. 7. NOVINSKI IZREZAK IZ DAILYGRAPHA, 8. SVIBNJA (Zalijepljen u dnevnik Mine Murray) Od dopisnika Whitby Ovdje smo upravo iskusili jednu od najjaih dosad zabiljeenih oluja, koja je dola iznenaujue naglo, a ije su posljedice neobine i jedinstvene. Vrijeme je bilo poneto sparno, no nimalo neuobiajeno za mjesec kolovoz. Subotnje vee bilo je lijepo kako se samo moe zamisliti i mnotvo izletnika se juer zaputilo na izlete u Mulgravske ume, zaljev Robina Hooda, Rig Mill, Runswick, Staithes, te na razliita mjesta u okolici Whitbyja. Parobrodi Emma i Scarborough plovili su gore-dolje uz obalu, a iznimno mnogo izletnika kretalo se i u Whitby i iz njega. Danje bio neobino lijep, sve do poslijepodneva, kad je nekoliko dokonih

staraca, koji pohaaju groblje na istonoj litici te s tog istaknutog poloaja promatraju morsku puinu prema sjeveru i istoku, skrenulo pozornost na iznenadnu pojavu "kobiljih repova" visoko na nebu prema sjeverozapadu. U tom je trenutku puhao blagi jugozapadnjak ija se snaga u barometarskome jeziku oznaava kao "br. 2: lagani povjetarac". Obalni uvar na dunosti odmah je izvijestio o tome, a jedan stari ribar, koji ve vie od pedeset godina s istone litice prati znakove za prognozu vremena, s vrstim je uvjerenjem pretkazao dolazak iznenadne oluje. Suton je bio tako prekrasan, tako velianstven, uz svu silu predivno obojenih oblaka, da se na etalitu uz liticu na starome groblju skupila svjetina kako bi uivala u toj ljepoti. Prije nego to je sunce potonulo iza crne gromade Kettlenessa, koja je odvano stajala nasuprot neba prema zapadu, njegov je silazak bio obiljeen nebrojenim oblacima svih boja sutona plamenocrvenim, purpurnim, ruiastim, zelenim, ljubiastim, te oblacima svih nijansi zlata. Pone gdje bi se zgusnuli i neveliki, no naizgled potpuno crni oblaci, svih moguih oblika, ocrtavali su se na nebu poput divovskih silueta. Slikari nisu propustili tu priliku i bez sumnje e sljedeeg svibnja zidove Kraljevske akademije uresiti i pokoja skica "Preludija velike oluje". Vie je brodskih kapetana u to vrijeme donijelo odluku da do svretka oluje zadre u luci svoju "kantu" ili svoju "mazgu", kako nazivaju razliite vrste brodova. Vjetar je tijekom veeri sasvim utihnuo i u sumrak je nastupila potpuna bonaca, sparna vruina, te onaj intenzivni osjeaj koji se javlja kod osjetljivijih osoba prije poetka grmljavine. Na moru je bilo vidljivo tek nekoliko svjetala, jer ak i priobalni parobrodi, koji obino plove tik uz obalu, drali su se podalje na moru. Na vidiku je bilo tek nekoliko ribarskih brodica. Jedino jedro koje se moglo zapaziti pripadalo je jednoj stranoj kuni; na njoj su bila razapeta sva jedra i naizgled je plovila prema zapadu. Nairoko se raspredalo o ludoj odvanosti ili pak neznanju asnika tog broda dok je bio vidljiv, te im se pokualo dojaviti da skupe dio jedara zbog opasnosti s kojom su suoeni. Prije nego stoje potpuno pala no, vidjelo se kako na brodu beskorisno lamataju jedra, dok se njeno valjao na blago uzbibanu moru, "Dokon k'o naslikani brod na moru od papira."

Negdje oko deset sati nenazonost vjetra poela je tititi, a tiina je postala toliko izrazita da se jasno osjetilo svaki put kad bi iz unutranjosti zablejala ovca ili pak iz grada zalajao pas, a orkestar na dok u, koji je svirao ivahne francuske arije, kao da je remetio veliku harmoniju tiine u prirodi. Neto poslije ponoi iz smjera puine zauo se udnovati zvuk, a zrak je na velikoj visini poeo prenositi neobino, slabano, muklo tutnjanje. Zatim je bez ikakva upozorenja udarila oluja, tako brzo da se u onome trenutku to uinilo nevjerojatnim, a ak je i poslije bilo teko dokuivo. Cjelokupna se priroda uskomeala u jednome trenutku. Valovi su se uzdigli u sve silnijem bijesu, svaki nadvisujui svog prethodnika, sve dok u samo nekoliko minuta donedavno staklasto more nije bilo poput udovita koje urla i guta sve pred sobom. Valovi s bijelim krijestama ludo su udarili na poravnati pijesak, te zapljusnuli po okolnom grebenju. Drugi se stadoe prelamati na dokovima, te su zasuli svojom pjenom svjetiljke na svjetionicima koji se uzdiu na krajevima oba doka u luci Whitbyja. Vjetar je zaurlao poput groma te zapuhao takvom silinom da su se i snani ljudi jedva zadrali na nogama ili su se oajniki uhvatili za eljezne potpornje. Bilo je nuno ukloniti sve promatrae s oba doka jer bi inae te noi bilo mnogostruko vie poginulih. Da potekoe i opasnosti budu jo vee, prema kopnu je stala navirati velika magla s moru, poput bijelih, vlanih oblaka to su sablasno jurili, a bili su tako neugodno vlani i hladni da se uz tek malo mate moglo zamisliti kako duhovi utopljenika dodiruju svoju ivu brau ljigavim, mrtvakim rukama i mnogi su ljudi zadrhtali dok su pramenovi morske magle prolazili pokraj njih. Povremeno bi se magla raistila i more je do odreene udaljenosti bilo vidljivo pod bljeskovima munja, koje su se suda brzo nizale jedna za drugom.'popraene takvim praskovima groma da se inilo kako se cijelo nebo trese zbog tretanja koraka oluje. Neki su prizori bili neopisivo velianstveni i izazivali su veliku pozornost - more, koje se komealo u valovima velikim poput planine, sa svakim je valom bacalo prema nebu goleme koliine bijele pjene, koju je oluja grabila i u vrtlozima odnosila u nitavilo. Tu i tamo ukazala bi se pokoja ribarska brodica sa siunim

jedrom, koja je mahnito jurila u sklonite prije opasnosti; svako malo vidjela bi se bijela krila morskih ptica, noena olujom. Na vrhuncu istone litice novi je reflektor bio spreman za uporabu, no jo nij e bio isproban. asnici koji su baratali njime pripremili su ga za rad te u stankama izmeu dva naleta magle pretraivali njime povrinu mora. U nekoliko je navrata bio koristan, kad bi poneka ribarska brodica, ograde potopljene pod vodom, pojurila u luku, te uspjela, vodena zatitnikim svjetlom, izbjei opasnost od sudara s dokovima. Svaki put kad bi se neki brod domogao sigurnosti pristanita, svjetina na obali povikala bi od radosti i inilo bi se da taj povik na trenutak rascjepljuje oluju, da bi ga ona potom otpuhnula u svome naletu. Nedugo nakon toga reflektor je na odreenoj udaljenosti otkrio kunu sa svim razapetim jedrima, oigledno onaj isti brod koji je bio primijeen ranije te veeri. Vjetar se sad okrenuo prema istoku, a promatrai na litici su zadrhtali shvativi u kakvoj se strahovitoj opasnosti brod naao. Izmeu njega i luke prostirao se veliki i iroki greben na kojega bi se s vremena na vrijeme nasukali mnogobrojni dobri brodovi, a s obzirom na smjer iz kojega je sada puhao vjetar, bilo je sasvim nemogue da se brod dokopa ulaza u luku. Sad je ve skoro bilo vrijeme najjae plime, no valovi su bili tako veliki da su izmeu dva vala bili vidljivi pliaci uz obalu, a kuna, sa svim jedrima razapetim, jurila je takvom brzinom daje, po rijeima jednoga iskusnog mornara, "morala negdje zavriti, pa makar u samome paklu." Zatim je doao jo jedan nalet morske magle, najjai do tada, itava sila vlane magle, koja kao daje sve obavila poput sivog pokrova, te ostavila ljudima na raspolaganju samo osjetilo sluha jer rikanje bure, praskanje gromova i tutnjava silnih valova nadolazili su iz vlane pustoi jo glasnije nego prije. Snop svjetlosti iz reflektora bio je prikovan za ulaz u luku kod istonog doka, gdje se oekivao sudar, i ljudi su ekali bez daha. Vjetar se odjednom promijenio u sjeveroistoni i ostaci magle rasprili su se u tome udaru; a zatim, mirabile dictu, strana je kuna pojurila pred naletom vjetra, poskakujui s vala na val dok se brzo kretala ravno naprijed, sa svim jedrima razapet im, te pristigla u sigurnost luke. Reflektor ju je pratio i svi koji su je ugledali zadrhtali su jer je za krmu bio privezan le pognute glave jezovito se njiui naprijed-natrag sa svakim pokretom broda. Nijedna druga prilika nije bila vidljiva na palubi. Svi su ostali u veliku udu kad su shvatili daje brod, kao nekim udom,

pronaao luku, voen tek rukom mrtva ovjeka! No, sve se to zbilo mnogo bre nego to traje zapis. kuna nije zastala, ve je projurila preko luke i zarinula se u nanos pijeska i ljunka, nastao u brojnim plimama i olujama na jugoistonome kutu doka koji se izboio pod istonom liticom, a ovdje je bio poznat pod imenom Tate Hill. Brod se, dakako, silno protresao kad se zabio u pjeani nanos. Svaka drvena greda, ue i uporai zategnuli su se, a nekoliko jarbolskih koara sruilo se uz tresak. No, najudnovatije od svega bilo je to stoje, istog trenutka kad je brod dodirnuo obalu, iz potpalublja iskoio golem pas, kao da gaje izbacio potres, te potrao i skoio s krme na pijesak. Pojurio je ravno prema strmoj litici, gdje se groblje tako strmo nadvija iznad puta prema istonoj litici da neki plosnati nadgrobni kamenovi doslovce stre u prazno na mjestima gdje se pod njima odronio dio litice koji ih je pridravao. Pas je potom nestao u tami, koja se doimala jo guom tik iza dohvata svjetlosti reflektora. Sluaj je htio da u tom trenutku ne bude ba nikoga na doku Tate Hill, budui da su svi ljudi koji ive u neposrednoj blizini bili u krevetu ili pak su se nalazili vani, na okolnim visovima. Tako je obalni uvar na dunosti na istonoj strani luke, koji je odmah potrao na neveliki dok, bio prvi ovjek koji se popeo na palubu. Ljudi koji su upravljali reflektorom, nakon to su pretraili ulaz u luku ne vidjevi nita, okrenuli su svjetlost na olupinu i zadrali je na njoj. Obalni je uvar potrao prema krmi i, kad je zaobiao kormilo, sagnuo se da ga pregleda, te odmah ustuknuo kao da gaje obuzela neka snana emocija. To kao da je izazvalo opu radoznalost i nemali je broj ljudi potrao. Put od zapadne litice preko Drawbridgea do doka Tate Hill poprilian je, no va je dopisnik razmjerno dobar trka, pa sam stigao znatno prije ostale svjetine. No, kad sam stigao, ve sam na doku zatekao mnotvo ljudi, kojima obalni uvar i policija nisu dopu tali pristup na brod. Ljubaznou glavnog laara doputeno mi je, kao vaem dopisniku, da se popnem na palubu i bio sam jedan od lanova nevelike skupine koja je vidjela mrtvog mornara jo dok je doslovce bio privezan za kormilo.-

Nije bilo nimalo udno to se obalni uvar zaudio, ili ak zaprepastio, jer takav prizor ne vida se esto. ovjek je na jednostavan nain bio privren za kormilo svojim rukama, koje su bile svezane jedna preko druge. Izmeu ruke koju je drao blie sebi i drveta nalazila se krunica, omotana oko oba zglavka i uvrena konopcima kojima su bile vezane ruke. Mora daje taj jadnik neko vrijeme sjedio, no lepranje i udaranje jedara prenosilo se na kormilo i vuklo ga s jedne strane na drugu, tako da su mu konopci kojima je bio svezan prerezali meso do kosti. Nainjen je detuljan zapisnik tonog stanja stvari, a jedan je lijenik kirurg J.M.Caffyn. koji ivi na adresi East Elliot Place 33 - koji je doao odmah nakon mene, izjavio poslije pregleda da je ovjek zacijelo bio mrtav ve puna dva dana. U depu mu se nalazila paljivo zaepljena boca, prazna s iznimkom malena smotka papira koji je, kako se pokazalo, predstavljao dodatak brodskome dnevniku. Obalni uvar je rekao daje ovjek po svemu sudei sam sebi svezao ruke, zategnuvi vor ove zubima. Okolnost to je uvar prvi doao na brod mogla bi pritedjeti neke kasnije komplikacije na sudu admiraliteta; jer obalni uvari nemaju pravo zadravati spaenu robu, koja inae pripada prvome ovjeku koji stupi na nasukani brod. No, pravni jezici ipak su ve uvelike zaposleni, a jedan mladi student prava glasno tvrdi kako su vlasnikova prava ve u potpunosti izgubljena, budui da je njegova imovina u suprotnosti sa statutima nepovredivosti, s obzirom na to da je rudo kormila, koje je simbolino za status dotine imovine, pridravala mrtva ruka. Nepotrebno je spominjati da je mrtvi kormilar s dunim potovanjem uklonjen s mjesta na kojem je drao svoju asnu strau sve do smrti, postojano i plemenito poput mladoga Casabiance, te smjeten u mrtvanicu gdje e ostati do istrage. Iznenadna oluja ve prolazi i njezina estina poputa; svjetina odlazi svojim kuama, a nebo poinje rudjeti ponad jorkirskih pustopoljina. Za va sljedei broj prikupit u dodatne pojedinosti o nasukanu brodu koji je tako udesno pronaao put u luku za vrijeme oluje. Whitby

9. kolovoza. Nastavak neobinog sinonjeg dolaska nasukana broda u oluji gotovo je jo udniji od samog tog dogaaja. Ustanovljeno je da je ta kuna ruska, iz Varne, a zove se Demeter. Gotovo sav teret n a brodu sastoji se od srebrna pijeska, s vrlo malo brodskog tereta; rije je o velikim drvenim sanducima napunjenima zemljom. Taj je teret upuen pravnom zastupniku iz Whitby, gospodinu S. F. Billingtonu, koji ivi na adresi Crescent 7, i on se jutros popeo na palubu te slubeno preuzeo vlasnitvo nad robom koja mu je upuena. I ruski je konzul, u svojstvu zastupnika brodovlasnike tvrtke, slubeno preuzeo brod te platio sve pristanine pristojbe. Danas se ne pria ni o emu osim o tom udnovatom dogaaju; dunosnici Ministarstva trgovine vrlo su pozorno nadgledali da se svaka pojedinost obavi u skladu s propisima. Budui daje rije o "udu od tri dana", oigledno je da su odluni u namjeri da kasnije ne bude nikakvih razloga za albu. Veliko je zanimanje izazvao pas koji je skoio na tlo kad se brod nasukao i vie lanova Drutva za zatitu ivotinja, iji je ogranak u Whitbyju vrlo jak, pokualo se sprijateljiti s tom ivotinjom. No, na ope razoaranje, nisu mogli pronai psa; ini se daje sasvim nestao iz grada. Vjerojatno se prestraio i pobjegao prema pustopoljinama, gdje se jo uvijek skriva u strahu. Neki se ljudi pribojavaju takve mogunosti jer oigledno se radi o vrlo otrome psu. Rano jutros jedan je veliki pas, krianac buldoga iji je vlasnik trg ovac ugljenom nedaleko od doka Tate Hill, pronaen mrtav u ulici nasuprot dvoritu svog gospodara. Bio je u borbi i oito je imao divljeg protivnika, jer grlo mu je razderano, a trbuh rasporen, kao nekom silnom kandom. Kasnije. Ljubaznou jednog isljednika iz Ministarstva trgovine doputeno mi je da pregledam brodski dnevnik Demetra, koji je uredno voen sve do prije tri dana, ali nije sadravao nita zanimljivo glede nestalih ljudi. No veu je pozornost izazvao papir pronaen u boci, koji je danas priloen u istrazi. U ivotu nisam naiao na udnovatiju pripovijest od one koja se moe povezati iz ta dva spisa. Kako nema razloga za tajnost, doputeno mi je da ih upotrijebim, te vam u skladu s time aljem prijepis iz kojega su izuzete tek tehnike pojedinosti o plovidbi i teretu. Cini se da je kapetan bio obuzet nekakvom manijom jo prije nego to je brod doao na puinu, te se ona uporno razvijala tijekom cijelog putovanja. Dakako, moj se iskaz ne

smije uzeti previe doslovno, budui da mi gaje izdiktirao jedan inovnik ruskoga konzula, koji mi ga je, u nedostatku vremena, Ijubezno preveo. Brodski dnevnik Demetra Od Varne do Whitbyja Biljeka od 18. srpnja; dogaaju se tako udnovate stvari da u sve pomno biljeiti dok ne pristanemo. 6. srpnja zavrili smo s utovarivanjem tereta, srebrnog pijeska i sanduka sa zemljom. U podne razapeli jedra. Pue svjei istonjak. Posada, pet mornara,... dva asnika, kuhar i ja (kapetan). 11. srpnja u zoru uli u Bospor. Primili na brod turske carinike. Platili pristojbe. Sve u redu. Krenuli dalje u 4 poslijepodne. 12. srpnja kroz Dardanele. Opet carinici i brodi s carinskom gardom. Pdhovno pristojbe. Carinici temeljiti, ali brzi. ele da brzo krenemo dalje. U sumrak smo doli do arhipelaga. 13. srpnja proli rt Matapan. Posada nezadovoljna zbog neega. Djeluju prestraeno, no ne ele govoriti o tome. 14. srpnja; bio sam malo zabrinut zbog posade. Sve su to sami postojani momci, koji su ve plovili sa mnom. Prvi asnik nije mogao dokuiti to ne valja; rekli su mu samo da ima neega, te se prekriili. asnik se tog dana razbjesnio na jednoga od njih i udario ga. Oekivao sam ljutu svau, ali sve je bilo mirno.

15. srpnja ujutro asnik prijavio da je jedan od mornara, Petrovski, nestao. Bilo je to sasvim neobjanjivo. Sino je etiri sata straario na lijevoj strani broda; smijenio gaje Abramov, no nije' siao u potpalublje. Ljudi snudeniji nego ikad prije. Rekli su da su i oekivali tako neto, no nisu htjeli rei nita vie nego da na brodu ima neega. Prvi asnik vrlo se razljutio na njih; pobojao sam se da nam predstoji kakva nevolja. 17. srpnja, juer, jedan iz posade, Olgaren, doao je u moju kabinu i osupnutim mi glasom rekao kako smatra da se na brodu nalazi neki neznanac. Rekao je da se za sinonje strae zaklonio iza kuice na palubi budui daje bio pljusak, kad je ugledao nekog visokog mravog mukarca, koji nije nalikovao nikome iz posade, kako se uspinje stubitem iz potpalublja, nakon ega je dalje otiao palubom i nestao. Oprezno je krenuo za njim, no kad je doao do krme, nije bilo nikoga, a sva su grotla bila zatvorena. Bio je obuzet paninim praznovjernim strahom i bojim se da bi ta panika mogla uzeti maha. Kako bih je uklonio, danas u pretraiti cijeli brod, od pramca do krme. Kasnije istog dana skupio sam cijelu posadu i rekao im kako emo pretraiti brod od pramca do krme jer oigledno misle kako nekoga ima na njemu. Prvi asnik ljut; rekao je kako je to glupost, te da e poputanje pred takvim budalastim zamislima demoralizirati ljude; rekao je kako e se potruditi da ih batinom sauva izvan dohvata nevolje. Prepustio sam mu kormilo, dok su ostali poeli pomno pretraivati, drei se jedan uz drugoga, sluei se svjetiljkama; ni jedan kut nismo ostavili nepretraenim. Budui da su tamo bili samo veliki drveni sanduci, nije bilo zakutaka gdje bi se mogao sakriti neki ovjek. Kad smo zavrili s pretraivanjem, ljudima je bilo mnogo lake, te su se vedro vratili na svoj posao. Prvi asnik se mrgodio, no nita nije rekao. 22. srpnja. Zadnja tri dana imamo loe vrijeme i cijela je posada zauzeta jedrima; nema vremena za preplaenost. Ljudi kao da su zaboravili na svoj strah. Prvi asnik ponovno dobre volje i svi su u dobrim

odnosima. Pohvalio sam ljude zbog rada pri loem vremenu. Proli smo Gibraltar i pro vukli se kroz tjesnac. Sve je u redu. 24. srpnja. Kao da se neka kletva nadvila nad brod. Jednog smo mornara ve prije izgubili, ulazimo u Biskajski zaljev s pravim nevremenom ispred nas, a sino je jo jedan ovjek izgubljen, nestao. Poput prvoga, bio je smijenjen sa strae i nitko ga vie nije vidio. Svi su ljudi u paninome strahu; zatraili su da straare udvoje, jer se boje biti sami. asnik je ljut. Bojim se da e ponovno biti nevolje, da e ili on ili posada posegnuti za nasiljem. 28. srpnja. etiri paklenska dana. Bacakali smo se kao da smo u kakvu vira, a vjetar je bio orkanski. Nitko nije spavao. Svi su ljudi izmueni. Ne znam kako da rasporedim strau, jer nitko nije u stanju za to. Drugi asnik dobrovoljno se prijavio da kormilari i straari, kako bi omoguio ljudima da odspavaju koji sat. Vjetar jenjava; more jo uvijek snano uzburkano, ali ipak mirnije, te je brod postojaniji. 29. srpnja. Jo jedna tragedija. Sino se straarilo pojedinano, jer posada je bila odvie umorna za dvostruku strau. Kad je ujutro straar doao na smjenu, na palubi je zatekao tek kormilara. Podignuta je uzbuna i svi su doli na palubu. Temeljito smo sve pretraili, no ne naosmo nikoga. Sad sam bez drugog asnika, a posadu mi je zahvatila panika. Prvi asnik i ja dogovorili smo se da se odsada nadalje kreemo naoruani, te da dobro gledamo to je tome uzrok. 30. srpnja. Posljednja no. Nastalo je veselje zbog toga to smo doli nadomak Engleske. Vrijeme je lijepo, sva su jedra razapeta. Otiao sam na spavanje sav iscrpljen; vrsto sam zaspao; probudio me asnik i rekao mi da su nestala oba straara i kormilar. Ostali smo samo ja i asnik, uz dva mornara da upravljaju brodom.

1. kolovoza. Dva dana magle i ni jedra na vidiku. Nadao sam se da u, kad se naemo u La Ma ncheu, biti u stanju dozvati sirenom pomo ili pak pristati negdje. Nemamo dovoljno snage za rukovanje jedrima, pa moramo juriti noeni vjetrom. Ne usuujem ih se spustiti, jer ih moda vie neu moi razapeti. Kao da nas k sebi privlai neki strahoviti usud. asniku je sad pao moral jae nego mornarima. Njegova snana narav kao da gaje okrenula protiv sebe. Mornari su ve proli toku na kojoj se osjea strah; rade ravnoduno i strpljivo, spremni na najgore. Oni su Rusi, on pak Rumunj. 2. kolovoza, pono. Poto sam odspavao tek nekoliko minuta, iz sna me trgnuo neki krik, naizgled odmah izvan moje sobe. Nita se nije vidjelo u magli. Pojurio sam na palubu te naletio na asnika. Kae da je uo krik i potrao, no od ovjeka na strai ni traga ni glasa. Jo jedan nestali. Boe, pomozi nam! asnik kae da smo ve zacijelo proli kroz Doverski tjesnac, jer je u jednom trenutku kad se podigla magla ugledao North Foreland, ba kad je zauo onaj krik. U tom sluaju, sad smo ve uplovili u Sjeverno more, i samo nas Bog moe voditi u magli, koja kao da se kree zajedno s nama; a izgleda da nas je Bog napustio. 3. kolovoza. U pono sam otiao smijeniti kormilara i kad sam doao onamo, nikoga nisam zatekao. Vjetar je bio postojan i kako nas je tjerao ravno, nije bilo nikakva zastranjenja. Nisam se usudio napustiti kormilo, pa sam doviknuo asniku. Nakon nekoliko trenutaka dojurio je na palubu u donjem rublju. Izgledao je unezvjereno i oronulo, te se bojim da je poludio. Sasvim mi se pribliio i promuklo proaptao, prislonivi mi usta na uho, kao da se boji da bi i zrak to mogao uti: "To bie je ovdje; sad to znam. Sino sam Ga vidio za vrijeme strae, izgleda poput ovjeka, visok je i mrav, te jezivo blijed. Bio je u potpalublju, te gledao van. Dopuzao sam Mu s lea i navalio na Njega noem, no no je proao kroza Nj, kao kroz zrak." Izrekavi to, uzeo je no i divljaki zamahnuo njime u prazninu. Zatim je nastavio: "Ali On je ovdje i ja u Ga nai. Nalazi se u spremitu za teret, moda u jednome od onih sanduka. Skinut u vijke s njih, s jednog po jednog, te pogledati. Vi se drite kormila." Potom je, uz upozoravajui pogled i s prstom na usnama, siao pod

palubu. Propuhivao je nestalan vjetar i nisam mogao ostaviti kormilo. Vidio sam ga kako je ponovno iziao na palubu, sa sanduiem za alat i svjetiljkom, te siao niz prednje grotlo. Lud je, do krajnosti lud, i ne bi bilo korisno da ga pokuam zaustaviti. Ne moe nauditi onim velikim sanducima; fakturirani su kao "glina", i bude li ih navlaio naokolo, bit e to najbezazlenija stvar stoje moe uiniti. Zato u ostati ovdje, paziti na krmu, te zapisivati ove biljeke. Jedino se mogu uzdati u Boga i ekati da se magla raisti. Zatim, budem li uspio dovesti brod u neku luku uz vjetar kakav ve bude, spustit u jedra i zau staviti brod, te uputiti poziv u pomo... Sad je ve sve umalo svreno. Upravo kad sam se poeo nadati da e asnik izai mirniji, jer uo sam kako u potpalublju lupa po neemu, a rad mu ini dobro, iz grotla je dopro iznenadni, preplaeni vrisak od kojega mi se sledila krv u ilama i on je dotrao gore na palubu kao da gaje netko ispalio iz topa. Bio je to pravi pobjenjeli luak, kolutao je oima, a lice mu je bilo iskrivljeno od straha. "Spasite me! Spasite me!", povikao je, a zatim se ogledao po maglenome pokrivau. Njegov se uas preobrazio u oaj i rekao je postojanim glasom: "Bolje e vam biti da i vi doete, kapetane, prije nego to bude prekasno. On je tamo. Sad znam tajnu. More e me spasiti od Njega, i to mi je jedino preostalo!" Prije nego to sa m stigao izustiti i rije, ili pak nainiti korak da ga epam, skoio je na palubnu ogradu i namjerno se bacio u more. Vjerujem da sad i ja znam tajnu. Taj je luak pobio sve one ljude, jednog po jednog, a sad je i sam poao za njima. Neka mi Bog pomogne! Kako u objasniti sve te uase kad doem do luke? Kad doem do luke! Hoe li to ikada biti? 4. kolovoza. I dalje magla kroz koju suneve zrake zore ne mogu prodrijeti. Znam da je zora samo zato to sam mornar, ni po emu drugome. Nisam se usudio sii u potpalublje, nisam se usudio napustiti kormilo; tako sam ostao ovdje itave noi i u tami noi ugledao sam Njega... Njega! Neka mi Bog pomogne, ali asnik je bio u pravu stoje skoio preko palube. Bilo mu je bolje umrijeti dostojno ovjeka; nijedan ovjek ne moe prigovoriti smrti mornara u plavoj vodi. Ali ja sam kapetan i ne smijem napustiti svoj brod. Ali

osujetit u tog zloduha, ili to udovite, jer kad mi snaga pone opadati, svezat u si ruke za kormilo, a s njima u svezati i neto to se On, to Bie, ne usuuje dodirnuti. Zatim u, bio vjetar dobar ili lo, spasiti svoju duu te svoju kapetansku ast. Sve sam slabiji, a no nadolazi. Pogleda li me ponovno u lice, moda neu imati vremena za djelovanje... Nasukam li se, moda netko pronae ovu bocu, te e moda shvatiti. Ne shvati li... no, onda e svi ljudi znati da sam ispunio ukazano mi povjerenje. Neka Bog, Blaena Djevica i svi sveci pomognu jadnoj neukoj dui koja pokuava obaviti svoju dunost... Dakako, tumaenje tog sluaja otvoreno je. Nikakvi se dokazi ne mogu priloiti i nitko sada ne moe rei je li sam taj ovjek poinio ona umorstva. Ovdanji ljudi gotovo svi do jednoga smatraju da je kapetan pravi junak i bit e mu prireen javni sprovod. Ve je ureeno da ga povorka brodova poveze uz ri jeku Esk, te ga zatim vrati do doka Tate Hill, gdje e potom biti sproveden uz stubite opatije jer e biti sahranjen na groblju povrh litice. Vlasnici preko stotinu brodica ve su se upisali, elei ga otpratiti do groba. Nije pronaen nikakav trag velikog psa, zbog ega vlada veliko aljenje, jer uz ovakvo stanje javnog mnijenja, vjerujem da bi ga grad usvojio. Sutra e biti sprovod i tako e zavriti jo jedna "zagonetka mora". Dnevnik Mine Murray 8. kolovoza. Lucy je bila vrlo nemirna cijelu no, a ni ja nisam mogla savati. Oluja je bila zastraujua i dok je glasno tutnjala medu kapama na dimnjacima, upravo sam drhtala. Kad bi uslijedio neki otar zapuh, inio bi se poput udaljena topa. Pravo je udo da se Lucy nije probudila; no dvaput je ustala i odjenula se. Sreom, oba sam se puta probudila na vrijeme, te je uspjela razodjenuti ne probudivi je i vratiti je u postelju. udnovata je stvar to hodanje u snu, jer im se njezin naum fiziki sprijei, sve njezine namjere, ima li ih uope, raspruju se, i ona se u potpunosti preputa svakodnevnoj rutini. Rano ujutro obje smo ustale i sile u luku da vidimo je li se nou togod dogodilo. Tamo je bilo vrlo malo ljudi i premda je sunce jarko sjalo, a zrak bio ist i svje, veliki, mrki valovi, koji su se ini li tamnima jer je

pjena povrh njih bila snjeno bijela, silom su navirali kroz uska usta luke - poput nekog nasilnika koji se probija kroz svjetinu. Nekako mi je bilo drago to Jonathan sino nije bio na moru, ve na kopnu. Ali, zaboga, je li doista na kopnu ili pak na moru? Gdje li je i kako mu je? Strano brinem zbog njega. Kad bih barem znala to da uinim i kad bih mogla neto poduzeti! 10. kolovoza. Dananji sprovod sirotog kapetana bio je vrlo dirljiv. Izgleda da su se tamo nale sve brodice iz luke, a lijes su nosili kapetani, itavim putem od doka Tate Hill do groblja. Lucy je pola sa mnom i rano smo otile na nae staro mjesto, dok je povorka brodica plovila uzvodno rijekom do vijadukta i vratila se natrag. Siroti je ovjek poloen na poinak sasvim blizu naeg mjesta, tako da smo stajale na klupici kad je dolo vrijeme za to i sve smo vidjele. Jadna Lucy djelovala je vrlo snudeno. Cijelo je vrijeme bila uznemirena i usplahirena. Preostaje mi tek pomisao kako se njezini noni snovi odraavaju na n ju. Vrlo je svojeglava po jednome pitanju - nikako mi nee priznati da postoji neki razlog za uznemirenost; odnosno, ako on postoji, ni sama ga ne moe dokuiti. Dodatni je razlog to je jadni stari g. Swales jutros pronaen mrtav na naoj klupici, slomljene ije. Lijenik je rekao daje oigledno pao s klupe preplaen neime jer mu na licu bijae takav izraz straha i jeze da su ljudi rekli kako su zadrhtali vidjevi ga. Ubogi dragi starac! Moda je svojim umiruim oima vidio Smrt! Lucy je tako draga i tankoutna da sve osjea mnogo intenzivnije nego drugi ljudi. Upravo se sada uvelike uzrujala zbog jedne sitnice na koju nisam osobito obratila pozornost, iako i sama vrlo volim ivotinje. Jedan ovjek koji esto dolazi ovamo gledati brodove, doao je sa svojim psom. Pas je uvijek s njime. Oboje su blage udi i nikad nisam vidjela da bi se ovjek razljutio ili pas zalajao. Za vrijeme slube pas nije htio prii svom gospodaru, koji je bio s nama na klupi, ve se drao nekoliko metara podalje, te lajao i tulio. Gospodar mu je isprva govorio blagim glasom, zatim oporim, te naposljetku ljutitim; no pas nije htio ni doi ni prestati dizati buku. Kao da gaje obuzeo neki bijes; divlje je gledao, a dlaka mu se nakostrijeila poput dlake na majem repu kad se maka krene na ratne staze. Na posljetku se i ovjek razljutio, skoio s klupe i ritnuo psa, te ga uhvatio za kou na iji i napola ga

odvukao, a napola bacio na nadgrobni kamen na kojem stoji klupa. Istog trenutka kad je dodirnulo kamen, jadno se stvorenje umirilo i poelo drhtati. Pas nije pokuavao pobjei, ve se uurio, drhturei sav zguren, i nalazio se u takvome aljenja vrijednom stanju uasa da sam ga, dodue bezuspjeno, pokuala utjeiti. I Lucy je bila puna aljenja, no nije pokuavala dodirnuti psa, ve ga je pogledala kao u agoniji. Bojim se da je preosjetljive udi, a da bi mogla proi u ivotu bez neprilika. Sigurna sam da e noas sanjati o tome. Sve te stvari povezane zajedno - brod koji je doplovio u luku voen rukom mrtva ovjeka; njegov poloaj, privezan za kormilo krunicom; dirljivi sprovod; pas, na tren bijesan, a odmah kasnije prestravljen - sve e to posluiti kao materijal za njezine snove. Mislim da e joj biti najbolje da ode u krevet tjelesno premorena, pa u je povesti na dugu etnju uz l itice do zaljeva Robina Hooda i natrag. Nakon toga ne bi trebala biti previe sklona mjesearenju. 8. DNEVNIK MINE MURRAY Istog dana, 11 sati naveer. Kako li sam umorna! Da mi dnevnik nije postao vrstom navikom, danas ga ne bih ni otvorila. Veeras smo otile u ugodnu etnju. Nakon nekog vremena Lucy se oraspoloila, to je, po mom miljenju, zasluga nekoliko dragih krava koje su nas dole onjuiti na polju nedaleko od svjetionika i tako nas preplaile da smo bile izvan sebe od straha. Mislim da smo u tom trenu zaboravile sve osim, dakako, straha koji nas je obuzeo izbrisavi nam sve iz uma tako da smo poele iznova. Popile smo vrhunski aj u zaljevu Robina Hooda, u jednoj draesnoj starinskoj krmici, s isturenim okruglim prozorom kroz koji se pruao pogled na grebenje uz nasip prekriveno morskim algama. Mislim da bismo zaprepastile takozvane "moderne ene" svojim apetitom. Hvala Bogu, mukarci su tolerantniji! Zatim smo odetale kui, zastavi povremeno ili, bolje reeno, svaki as, kako bismo se odmorile, neprestance se u dubini due bojei divljih bikova. Lucy je bila doista premorena i odluile smo se uvui u krevet stoje prije mogue. No u posjet nam

je doao mlai kapelan i ga Westenra ga je pozvala da ostane na veeri. Lucy i ja nasmrt smo se borile da ostanemo budnima; znam da je u mom sluaju to bila teka borba, a inae sam dobar borac. Mislim da bi se jednog dana trebali skupiti biskupi i razmotriti kako da se stvori novi kov kapelana, koji uope ne veeraju, ma koliko ih se na to prisiljavalo, i koji e primijetiti da su djevojke umorne. Lucy sad spava i smireno die. Obrazi su joj rumeniji nego inae i izgleda upravo draesne Ako se g. Holmwood zaljubio u nju vidjevi je tek u salonu, pitam se to bi rekao da je sada vidi. Neke spisateljice iz "novog enskog 43fl.kre,ta."4ednog e dana doi na zamisao da bi mukarci i ene trebali vidjeti svog budueg suprunika kako spava prije nego to predloe brak ili ga pak prihvate. Ali emancipirana ena u budunosti nee pristajati na to da prihvaa branu ponudu; ona e sama nuditi brak. I to e biti ba neki krasan posao! To malo tjei ovjeka. Veeras sam uistinu sretna jer izgleda daje dragoj Lucy bolje. Doista vjerujem daje s njom krenulo nabolje, te da su za nas gotove njezine nevolje sa snovima. Bila bih potpuno sretna, samo kad bih znala da Jonathan... Neka ga Bog uva i blagoslovi. 11. kolovoza, tri sata ujutro. Ponovno dnevnik. Gotovo je zasad sa snom, pa u radije pisati. Previe sam uzbuena da bih zaspala. Proivjeli smo takvu pustolovinu, takvo muno iskustvo. Zaspala sam im sam sklopila svoj dnevnik... Odjednom sam se potpuno razbudila i sjela u postelji obuzeta nekim jezovitim strahom, osjetivi neku prazninu oko sebe. Soba je bila u mraku, pa nisam mogla vidjeti Lucyn krevet. Prikrala sam se preko sobe i pokuala je dodirnuti. Krevet je bio prazan. Upalila sam igicu te ustanovila da je nema u sobi. Vrata, su bila zatvorena, ali ne i zakljuana, kakvim sam ih ostavila. Bojala sam se probuditi njezinu majku, koja je u zadnje vrijeme bolesnija nego inae, pa sam se na brzinu odjenula i krenula je traiti. Dok sam izlazila iz sobe, sinulo mi je da bih po odjei koju je odjenula mogla dokuiti to namjerava dola u snu. Kuni haljetak oznaavao bi kuu; haljina pak vanjski prostor. I kuni halj etak i haljina bili su na svome mjestu. "Hvala Bogu," rekla sam samoj sebi, "ne moe biti daleko jer je samo u spavaici." Potrala sam niz stubite i pogledala u dnevni boravak. Tamo je nije bilo! Zatim sam pogledala u sve druge

otvorene prostorije u kui, dok mi je sve jai strah ledio srce. Naposljetku sam dola do vrata u predvorju i zatekla ih otvorenima. Nisu bila irom otvorena, no zasun brave nije bio povuen. Ukuani paze na to da ga povuku svake veeri, pa sam se pobojala daje Lucy zacijelo izila u stanju u kakvom je ve bila. Nije bilo vremena za razmiljanje o tome to se moglo dogoditi. Neodreeni strah, koji me potpuno obuzeo, potisnuo je sve pojedinosti. Uzela sam veliku, debelu maramu i potrala van. Sat je odbio jedan dok sam bila u Crescentu i nije bilo ni ive due na vidiku. Potrala sam du sjeverne terase, no nisam vidjela ni traga od bijele prilike koju sam oekivala. Uz rub zapadne litice ponad doka pogledala sam preko luke prema istonoj litici, obuzeta nekom nadom ili pak strahom, ni sama ne znam ime, da u vidjeti Lucy na naoj omiljenoj klupi. Svijetlio je blistav, pun mjesec, a na nebu su bili teki crni oblaci koji su polako plovili i pretvarali itav prizor u nemirnu igru svjetlosti i sjene. Trenutak-dva nita nisam vidjela jer je sjena jednog oblaka padala na crkvu Sv. Marije i oko nje. Kad je oblak proao, ugledala sam kako se ukazuju ruevine opatije i dok je onuda promicao rub uskog traka svjetlosti, otar poput maa, postupno su postali vidljivi crkva i groblje. Sto god sam oekivala, nisam se razoarala jer tamo je, na naoj najdraoj klupi, srebrnasta mjeseeva svjetlost osvjetljavala napola naslonjenu snjenobijelu priliku. Drugi je oblak doao prebrzo da bih vidjela neto vie. Sjenka je gotovo odmah zaklonila svjetlost, no uinilo mi se kao da iza klupe na kojoj je blistala bijela prilika stoji neto crno i naginje se nad nju. Nisam mogla vidjeti stoje to, ovjek ili zvijer. Ne ekajui da uhvatim jo jedan pogled, pojurila sam strmim stubitem prema doku, te dalje pokraj riblje trnice do mosta, stoje bio jedini put da se doe do istone litice. Grad kao daje bio mrtav bez i jedne ive due. Bilo mi je drago zbog togu jer nisam htjela da netko bude svjedokom u kakvu je stanju jadna Lucy. Vrijeme i udaljenost kao da su se protezali unedogled, a koljena su mi drhtala i sve sam tee disala dok sam s mukom hitala beskrajnim stubitem prema opatiji. Zacijelo sam ila brzo, pa ipak mi se inilo da su mi noge teke kao olovo, te da mi je zahrao svaki zglob u tijelu. Kad sam dola gotovo do vrha, ugledala sam klupu i bijelu priliku jer sam sada bila dovoljno blizu da vidim ak i izmeu varavih naleta sjene. Neto dugako i crno nesumnjivo se naginjalo nad napola naslonjenom prilikom. "Lucy! Lucy!", povikala sam u

strahu i neto je podiglo glavu, a s mjesta na kojem sam stajala ugledala sam bijelo lice i crvene, uarene oi. Lucy nije odgovorila i potrala sam do ulaza u groblje. Kad sam ula, crkva se nalazila izmeu mene i klupe, te sam na nekoliko trenutaka izgubila Lucy iz vida. Kad sam je ponovno mogla vidjeti, mjeseina je tako blistavo zasjala da sam je ugledala napola naslonjenu, dok joj je glava poivala na naslonu klupe. Bila je sasvim sama i nije bilo ni traga nekom ivom biu. Kad sam se nagnula nad nju, vidjela sam da jo uvijek spava. Usne su joj bile razdvojene i disala je drukije nego inae, u dugakim i tekim uzdisajima, kao da se napinje da svakim dahom napuni plua. Kad sam joj se pribliila, podigla je ruku u snu i povukla ovratnik svoje spavaice tik uz vrat. Dok je to radila, proeo ju je mali drhtaj, kao daje osjetila hladnou. Obavila sam oko nje toplu maramu i rvsto joj zataknula rubove oko vrata, bojei se da e se nasmrt prehladiti od nonoga zraka, ovako razodjevena. Bojala sam je se odmah probuditi pa sam, elei si osloboditi ruke kako bih joj mogla pomagati, privrstila al na njezinu gralu velikom sigurnosnom pribadaom. No, zacijelo sam u svojoj zabrinutosti bila nespretna te je njome utinula ili pak ubola, jer je nakon nekog vremena, kad joj je disanje postalo mirnije, prinijela ruku grlu i zastenjala. Ogrnuvi je je paljivo, obula sam joj svoje cipele te je poela vrlo njeno buditi. Isprva nije reagirala, no postupno je postajala sve nemirnija u snu, povremeno stenjui i uzdiui. Naposljetku, ka ko je vrijeme brzo prolazilo, a zbog mnogih drugih sam je razloga odmah htjela odvesti kui, snanije sam je protresla, sve dok konano nije otvorila oi i probudila se. Nije djelovala iznenaeno to me vidi, niti je, dakako, odmah shvatila gdje se nalazi. Lucy se uvijek budi na lijep nain, pa ak i u takvom trenutku, kad joj je tijelo jamano bilo promrzlo od hladnoe, a misli unezvjerene zbog toga to se probudila razodjevena na groblju nou. Nije izgubila svoju draest. Malo je zadrhtala i stisnula se uz mene. Kad sam joj rekla neka odmah poe sa mnom kui, digla se bez rijei, posluna poput malog djeteta. Dok smo hodale, ljunak mi se bolno zabadao u noge i Lucy je zamijetila kako mirkam od boli. Zastala je i ustrajala u tome da uzmem svoje cipele, no nisam pristala. Kad smo dole do puteljka s vanjske strane groblja, gdje je jo od oluje ostala

lokva vode, zaprljala sam si stopala blatom, maui jednim stopalom drugo, tako da pri povratku kui, za sluaj da nekoga sretnemo, nitko ne primijeti moje bose noge. Srea nas je posluila te smo dole kui ne susrevi ni ive due. Jednom smo prilikom ugledale nekog ovjeka, koji se nije doimao sasvim trijezno, kako prolazi ulicom ispred nas, no sakrile smo se u jednome dovratku sve dok nije nestao u jednome otvoru kakvih ovdje ima (strme slijepe uliice koje u kotskoj nazivaju "wynds"). Srce mi je cijelo vrijeme tuklo tako glasno da sam nekoliko puta pomislila kako u se onesvijestiti. Silno sam brinula zbog Lucy, ne samo za njezino zdravlje, da se ne razboli zbog hladnoe, ve i za njezin ugled u sluaju da se pria proiri. Kad smo ule u kuu i oprale noge, te se zajedno pomolile u znak zahvalnosti, spremila sam je u krevet. Prije nego to je zaspala zamolila me, ak i preklinjala, da nikome, ni njenoj majci, ne kaem ni rijei o toj mjesearskoj pustolovini. Isprva sam oklijevala, no kad sam se sjetila kakvo je zdravstveno stanje njezine majke, te kako bi je ta pria uzrujala, pomislivi kako bi se ta pria nesumnjivo iskrivila u sluaju da procuri, zakljuila sam daje najpametnije posluati Nadam se da sam ispravno postupila. Zakljuala sam vrata i klju privezala uz zglavak, tako da vjerojatno vie neu biti uznemirena. Lucy vrsto spava. Visoko i daleko nad morem vidi se nagovjetaj zore... Istog dana, u podne. Sve je u redu. Lucy je spavala sve dok je nisam probudila i ini mi se da uope nije promijenila poloaj u snu. Noanja pustolovina kao da joj nije nakodila; ba naprotiv, ini joj dobro, jer jutros izgleda bolje nego zadnjih nekoliko tjedana. Bilo mi je ao primijetiti da se ozlijedila nespretno baratajui sigurnosnom pribadaom. tovie, to je moglo biti i ozbiljnije jer joj je koa na grlu joj je probuena. Zacijelo sam iglom zahvatila komadi oputene koe i probola je jer postoje dvije male c rvene tokice, poput dva uboda iglom, a na vrpci njezine spavaice bila je kap krvi. Kad sam joj se ispriala i zabrinula zbog toga, ona se nasmijala i stala me tetoiti te rekla da to uope nije ni osjetila. Sreom, ne moe joj ostati oiljak jer su ubodi sasvim siuni.

Istog dana, naveer. Provele smo bezbrian dan. Zrak je bio ist, sunce jarko i puhao je svje povjetarac. Ruak smo uzeli sa sobom u Mulgravske ume; ga Westenra se vozila cestom, dok smo Lucy i ja etule puteljkom uz litice, te smo se nale kod dvorine ograde. Osjeala sam se pomalo tuno, jer da je Jonathan bio sa mnom, osjeala bih se apsolutno sretnom. Ali to se moe! Moram jednostavno biti strpljiva. Nuveer smo doSetale do kasina Terrace, gdje smo neko vrijeme sluale dobru glazbu Spohru i Mackenziea, te rano pole u krevet. Lucy djeluje odmorenije nego inae i odmah je zaspala. Zakljuala sam vrata i spremila klju na isti nain kao i prije, iako veeras ne oekujem nikakvih nevolja. 12. kolovoza. Moja oekivanja nisu se pokazala tonima jer me Lucy nou dvaput probudila pokuavajui izai. Kao daje ak i u snu bila pomalo nestrpljiva zatekavi vrata zatvorenima, te se vratila u krevet na neki nain prosvjedujui. Ja sam se probudila u zoru te ula cvrkut ptica izvana. I Lucy se probudila te mi je bilo drago vidjeti da izgleda jo bolje nego prethodnog jutra. Izgleda da joj se vratila sva njezina veselost te se uvukla u krevet pokraj mene i ispriala mi sve o Arthuru. Rekla sam joj koliko sam zabrinuta zbog Jonathana, a ona me potom pokuala utjeiti. U tome je donekle i uspjela, jer iako suut ne moe promijeniti injenice, barem pomae da one budu podnoljivije. 13. kolovoza. Jo jedan miran dan, a u krevet odlazim s kljuem na zglavku, kao i prije. Ponovno sam se probudila nou i zatekla Lucy kako sjedi u krevetu, jo uvijek uspavana, te pokazuje rukom prema prozoru. Tiho sam ustala, povukla zavjesu u stranu i pogledala van. Mjeseina je bila blistava i mekana svjetlost na moru i nebu, koji su se stopili zajedno u jednu veliku, tihu zagonetku, bila je tako prekrasna da se to rijeima ne moe opisati. Izmeu mene i mjeseine leprao je veliki imi, koji se pribliavao i udaljavao u velikim, koncentrinim krugovima. Jedanput-dvaput doao je sasvim blizu, no valjda me se prestraio, te je odleprao preko luke, prema opatiji. Kad sam se vratila od prozora, Lucy je ponovno leala i mirno spavala. Cijele se noi nijednom vie nije uznemirila.

14. kolovoza. itavog dana itam i piem na istonoj litici. Izgleda da se Lucy zaljubila u to mjesto kao i ja, te ju je teko maknuti odavde kad je vrijeme za odlazak kui na ruak, uinu ili veeru. Danas je u predveerje nainila jednu udnovatu napomenu. Odlazile smo kui na veeru, te smo dole navrh stubita koje vodi iz smjera zapadnog doka. Zastale smo kako bismo malo uivale u pogledu, to redovito radimo. Zalazee sunce, koje je ve bilo nisko na nebu, upravo je zapadalo iza Kettlenessa; crvena svjetlost pruala se preko istone litice i stare opatije te sve okupala svojim prekrasnim ruiastim sjajem. Neko smo vrijeme utjele, a zatim je Lucy odjednom promrmljala, kao da pria sama sebi: - Opet njegove oi! Potpuno su iste. Bila je to tako neobina izjava, s obzirom da niime nije bila izazvana, da sam se upravo prepala. Malo sam nakrivila glavu, tako da dobro pogledam Lucy, a da ne izgleda kao da buljim u nju, te sam vidjeli da se nalazi u nekakvu polusnu, s udnovatim izrazom na licu koji nisam mogla dokuiti. Nita nisam rekla, samo sam slijedila njezin pogled. Po svemu sudei, gledala je prema naoj klupi, na kojoj je sam sjedio neki mraan lik. I sama sam se malice prepala, jer na tren mi se uinilo da neznanac ima velike oi koje kao da su gorjele poput plamena. No sljedei je pogled rasprio tu opsjenu. Crvene suneve zrake blistal e su na prozorima crkve Sv. Marije iza nae klupe i kako je sunce jo malo potonulo, nagib njegova odsjaja promijenio se taman toliko da se inilo kako se svjetlost pomaknula. Upozorila sam Lucy na taj udnovati efekt i ona je uz trzaj dola k sebi, no ipak je izgledala tuno. Moda je razmiljala o onoj uasnoj noi tamo gore. Nikad ne spominjemo taj dogaaj, stoga nisam nita rekla i pole smo kui na veeru. Lucy je imala glavobolju i rano je pola u krevet. Bila sam s njome dok nije zaspala, a zatim sam izila na malu etnju. etala sam meu liticama u smjeru zapada ispunjena nekom slatkom tugom, jer razmiljala sam o Jonathanu. Kad sam se vraala kui, blistala je mjeseina tako jako da se moglo vidjeti sve u prednjemu dijelu s nae strane Crescenta, iako je bio u sjeni. Bacila sam pogled na na prozor i ugledala kako se Lucyna glava naginje van. Pomislila sam da moda pogledom trai mene, pa sam rastvorila svoju maramicu i

mahnula. Uope me nije primijetila, niti nainila ikakav pokret. Ba u tom trenutku mjeseina je dopuzala oko ugla zgrade i svjetlost je pala na prozor. Jasno se vidjelo da se tamo nalazi Lucy, ija je glava poivala na prozorskoj dasci, sklopljenih oiju. vrsto je spavala, a pokraj nje je na prozorskoj dasci sjedilo neto stoje izgledalo poput krupne ptice. Bojala sam se da e se Lucy prehladiti, pa sam potrala uz stubite, no kad sam ula u sobu, ona se vraala u krevet, i dalje u duboku snu, teko diui. Pridravala je grlo rukom, kao da ga eli zatititi od hladnoe. Nisam je probudila, ve sam je toplo umotala. Pobrinula sam se da vrata budu zakljuana, a prozor vrsto zatvoren. Djeluje vrlo ljupko dok spava, no bljea je nego inae i ima tako izraene, oronule podonjake da mi se to nimalo ne svia. Bojim se da se u sebi grize zbog neega. Kad bih barem znala o emu se radi. 15. kolovoza. Ustala sam kasnije nego inae. Lucy je bila klonula i umorna te je ostala spavati i nakon to smo bile pozvane. Za dorukom smo bile ugodno iznenaene. Arthurovu je ocu bolje i eli da se brak ubrzo sklopi. Lucy je prepuna pritajene radosti, a njezinoj je majci istodobno i drugo i ao. Kasnije mije rekla razlog. Oaloena je to e ostati sama, bez, Lucy, ali presretna je to e uskoro imati nekoga drugoga da je titi. Ta jadna, draga gospoa! Povjerila mi se da je dala sastaviti svoju oporuku. Nije to rekla Lucy i natjerala me da obeam kako u to zadrati u tajnosti. Lijenik joj je rekao da e zacijelo umrijeti najkasnije za nekoliko mjeseci, jer srce joj je sve slabije. Neki iznenadni ok mo gao bi je gotovo sigurno usmrtiti. Ah, bile smo mudre to smo od nje sauvale u tajnosti onu jezovitu no kad je Lucy hodala u snu. 17. kolovoza. Puna dva dana nisam vodila dnevnik. Nisam imala srca pisati. Kao da se nad nau sreu nadvila neka zlokobna sjenka. Nema nikakvih vijesti od Jonathana, a Lucy na oigled postaje sve slabija, dok se sati ivota njezine majke primiu kraju. Ne razumijem zbog ega Lucy tako kopni. Dobro jede i dobro spava, te uiva u svjeem zraku; no rue u obrazima neprestance joj venu i svakim je danom sve

slabija i tromija. Povremeno ujem kako sope, kao da joj treba zraka. Nou uvijek drim klju naih vrata privezan za svoj zglavak, ali ona ustaje i eta sobom, te sjedi uz otvoren prozor. Kad sam se sino probudila, zatekla sam je kako se naginje van i kad sam je htjela probuditi, nisam mogla; bila je onesvijetena. Kad sam je uspjela prizvati k svijesti, bila je slaba poput vode i tiho je plakala, izmeu dugih, bolnih pokuaja da doe do daha. Na pitanje kako se nala pokraj prozora, odmahnula je glavom i okrenula se. Nadam se da to to se loe osjea nije posljedica onog nesretnog uboda sigurnosnom pribadaom. Upravo sada, kad je leala u snu, pogledala sam joj grlo i ranice kao da nisu zacijeljele. Jo su uvijek otvorene, pa ak moda i vee nego prije, a rubovi su im bjeliasti. Izgledaju poput malih bijelih toaka s crvenim sreditima. Ne zacijele li za dan-dva, inzistirat u na tome da ih pregleda lijenik. Pismo tvrtke Samuel F. Billington & sin iz Whitbyja, upueno tvrtki Carter, Paterson & Co. iz Londona 17. kolovoza Draga gospodo, izvolite ovim putem primiti fakturu robe poslate Velikom sjevernom eljeznicom. Ista se ima dostaviti u Carfax, blizu Purfleeta, odmah po preuzeu na teretnoj postaji King's Cross. Kua je trenutno prazna, ali izvoljet ete pronai priloene kljueve, od kojih su svi oznaeni etiketom. Molimo da deponirate sanduke, njih ukupno pedeset, od kojih se sastoji poiljka, u djelomice sruenom zdanju u sklopu kue, oznaenom slovom "A" na priloenome grubom nacrtu. Va e agent lako prepoznati to mjesto, jer rije je o staroj kapeli te zgrade. Roba odlazi vlakom veeras u 9:30 i trebala bi stii u King's Cross sutra poslijepodne u 4:30. Kako je elja nae stranke da isporuka bude to je god mogue bra, uinili biste nam uslugu kad bi vaa ekipa ve bila spremna kod King's Crossa u navedeno vrijeme, nakon ega ete

odmah isporuiti robu na dotino mjesto. Kato bismo sprijeili bilo kakva zakanjenja za vrijeme rutinskih poslova glede isplate vaoj tvrtki, ovdje prilaemo ek od deset funti ( 10), za to bismo molili priznanicu. Bude li cijena prijevoza manja od ove svote, moete povratiti razliku; bude li vea, im nam se javite, odmah emo vam poslati ek da pokrijemo razliku. Kad budete odlazili, ostavite kljueve u glavnome predvorju kue, gdje ih pazikua moe pronai kad ude u kuu posluivi se duplikatom kljua. Molimo da nam se ne zamjeri zbog pretjerivanja ako zatraimo od vas da u svakom pogledu budete to uinkovitiji. Odano Vai, SAMUEL F. BILLINGTON & SIN Pismo tvrtke Carter, Paterson & Co. iz Londona, upueno tvrtki Billington & sin, Whitby 21. kolovoza Draga gospodo, na poetku potvrujemo primitak 10 funti i vraamo ek na iznos od jedne funte, 17 ilinga i 9 penija, na ime razlike u plaanju, to je vidljivo iz priloenog rauna. Roba je dostavljena tono u skladu s uputama, a kljuevi su ostavljeni u omotu u glavnom predvorju, kako su i glasile upute. Uz potovanje, Vai CARTER, PATERSON & CO.

Dnevnik Mine Murray 18. kolovoza. Danas sam sretna i piem sjedei na klupi na groblju. Lucy se osjea mnogo, mnogo bolje. itave je prole noi bila dobro i nijednom me nije uznemirila. Izgleda da joj se rue ve vraaju u obraze, iako je jo uvijek alosno blijeda i izmuena. Mogla bih to shvatili da je slabokrvna, ali nije. Dobro je

raspoloena, prepuna ivota i veselja. Kao da ju je napustila sva ona morbidna utljivost i upravo me suda podsjetila, kao da me uope trebalo podsjeati, na onu no, te da sam je upravo ovdje, na ovoj klupi, pronala kako spava. Dok mi je to priala, raspoloeno je tapkala petom izme po kamenoj ploi i rekla: - Moja jadna stopala nisu onda proizvodila osobito mnogo buke! Usudila bih se ustvrditi da bi mi siroti stari g. Swales rekao kako je to zbog toga to nisam htjela probuditi Geordija. Budui da je bila ovako drutvena, zapitala sam je nije li te noi neto sanjala. Prije nego to mi je odgovorila, elo joj se naboralo na onaj draestan, njoj svojstven nain to ga Arthur tako voli (nazivam ga "Arthur" kao i ona); i ne udim se to ga voli. Zatim je napola sneno nastavila, kao da se i sama trudi toga prisjetiti: - Nisam dokraja sanjala, ve se sve doimalo stvarnim. Samo sam eljela biti ovdje, na ovome mjestu, ni sama ne znam zato, jer bojala sam se neega, ne znam ega. Sjeam se, iako sam valjda spavala, kako sam prolazila ulicama i preko mosta. Kad sam prelazila most, skoila je riba i ja sam se nagnula daje pogledam. Dok sam se uspinjala stubama, ula sam kako zavija mnotvo pasa; inilo se kao da je itav grad prepun pasa koji zavijaju svi u jedan glas. Zatim sam se ovla prisjetila neega dugakog i mranog s crvenim oima, ba poput onoga to smo vidjele u suton, a okruivalo me neto slatko i gorko u jedan mah. Nakon toga kao da sam potonula u duboku zelenu vodu, a u uima mi je odjekivao nekakav pjev, kao to navodno uju utopljenici. Zatim me sve naizgled poelo naputati; inilo mi se da mi dua izlazi iz tijela i lebdi u zraku. ini mi se da se sjeam kako je u jednom trenutku zapadni svjetionik bio tono ispod mene, a zatim me spopala nekakva agonija, kao da se nalazim na mjestu potresa, te sam se vratila i zatekla te kako me trese. Vidjela sam te prije nego to sam to osjetila. Zatim se poela smijati. To mi se uinilo pomalo jezovito i sluala sam je bez daha. Nije mi se to osobito svidjelo i zakljuila sam da e biti najbolje promijenti temu, pa smo poele priati o drugim stvarima, a Lucy je ponovno bila nalik sebi. Kad smo dole kui, prohladan povjetarac ju je osvjeio i njezini blijedi obrazi doista su se zarumenili. Majka joj je bila presretna kad ju je ugledala i provele smo vrlo sretno vee.

19. kolovoza. Radost, radost, radost! Dodue, ne posvemanja radost. Napokon su stigle vijesti od Jonathana. Dragi je mladi bio bolestan, zato nije pisao. Sad kada to znam, vie se ne bojim razmiljati o tome niti to spominjati. G. Hawkins mije poslao pismo koje je primio te mi i sam vrlo ljubazno pisao. Sutra ujutro odlazim na put k Jonathanu, da mu pomognem u njezi te da ga dovedem kui. G. Hawkins kae da ne bi bilo loe kad bismo se tamo vjenali. Plakala sam nad pismom dobre sestre sve dok nisam osjetila kako mi je mokro na grudima, gdje mi poiva. U njemu se radi o Jonathanu, i mora mi biti uz srce, jer ori se nalazi u mom srcu. Moje je putovanje do kraja isplanirano i prtljaga je spremna. Nosim samo jednu presvlaku; Lucy e odnijeti moj koveg u London i uvati ga tamo sve dok ne poaljem po njega, jer moglo bi se dogoditi da... Ne smijem vie pisati o tome; zadrat u to za sebe sve dok ne kaem Jonathanu, svome suprugu. Pismo koje je on vidio i dodirnuo mora me tjeiti do naeg susreta. Pismo sestre Agathe iz bolnice Sv. Josipa i Marije, Budimpeta, upueno gici Wilhelmini Murray 12. kolovoza Draga gospodo, piem Vam po elji g. Jonathana Harkera, koji osobno nije dovoljno snaan da bi Vam pisao, iako dobro napreduje, hvala Bogu, svetom Josipu i svetoj Mariji. Nalazi se pod naom njegom ve gotovo est tjedana, zbog jake upale mozga. eli da Vam prenesem njegovu ljubav te poruim da u njegovo ime piem na adresu g. Petera Hawkinsa iz Exetera. eli poruiti, uz duno potovanje, da mu je ao zbog kanjenja te da je sav njegov posao dovren. Trebat e mu jo nekoliko tjedana za oporavak u naem ljeilitu u brdima, no nakon toga e se vratiti. eli da poruim kako nema sa sobom dovoljno novaca, a elio bi platiti za svoj boravak ovdje kako drugima, kojima je to potrebno, ne bi bila uskraena pomo.

Vjerujte mi, Vaa, uz suut i blagoslov, SESTRA AGATHA P. S. Moj je pacijent sada zaspao, pa otvaram pismo da Vam jo neto kaem. Ispriao mi je sve o Vama, te da ete uskoro postati njegovom suprugom. Budite oboje blagoslovljeni! On je proivio nekakav uasan ok, tako kae na lijenik, i strahovito je mahnitao kad se nalazio u deliriju; o vukovima, otrovu i krvi, o duhovima i zlodusima, i bojim se rei o emu jo. Ubudue stalno budite na oprezu da ga niim slinim ne uzrujate; tragovi bolesti kao stoje njegova ne odumiru lako. Trebali smo Vam ve davno pisati, no nismo znali nita o njegovim prijateljima, a nije imao uz sebe nita na temelju ega bismo to odgonetnuli. Pristigao je vlakom iz Klausenburga, a otpravnik vlakova rekao je uvaru kako je dojurio na eljezniku postaju viui da eli kartu kui. Razabravi iz njegova mahnitanja daje rije o Englezu, dali su mu kartu do najudaljenije postaje u tom smjeru do koje je vlak iao. Budite uvjereni da je dobro zbrinut. Svojom simpatinom i blagom udi osvojio je sva srca. Doista se dobro oporavlja i ne sumnjam da e za nekoliko tjedana ponovno biti nalik sebi. Ali pripazite na njega, za svaki sluaj. Molim se Bogu, svetom Josipu i svetoj Mariji da za oboje poivite jo mnogo, mnogo sretnih godina.

Dnevnik dr. Sewarda 19. kolovoza. Sino je dolo do neobine i nagle promjene u Renfieldu. Oko osam sati se uzbudio i poeo njukati poput psa kad se namjeta. Posluitelju se njegovo ponaanje uinilo udnim, te ga je, upoznat s mojim interesom za tog pacijenta, naveo na razgovor. Obino je uljudan prema posluitelju, katkada ak i

servilan; no sino je, kako mi taj ovjek kae, bio sasvim ohol. Uope nije pristajao na razgovor. Govorio je samo jedno: - Ne elim razgovarati s vama; niste vie vani. Gospodar je blizu. Posluitelj smatra da ga je obuzeo iznenadni vjerski zanos. U tom sluaju, moramo bit i pripravni na napadaje s njegove strane, jer snaan ovjek obuzet istovremeno ubilakim nagonima i vjerskim zanosom moe biti opasan. Taj je spoj strahovit. U devet sati sam ga i ja posjetio. Prema meni se drao jednako kao i prema posluitelju; u njegovoj tankoutnoj obuzetosti samim sobom razlika izmeu mene i posluitelja inila mu se nitavnom. Sve to ukazuje na vjerski zanos i uskoro e se smatrati Bogom. Te beznaajne razlike izmeu ovjeka i ovjeka previe su banalne za svemogue bie. Kako li se ti luaci odaju! Pravi Bog pazi da se ni vrapcu nita loe ne dogodi, no Bog stvoren iz ljudske tatine ne vidi nikakve razlike izmeu orla i vrapca. Ah, kad bi ljudi samo znali! Renfield je punih pola sata bivao sve uzbueniji i uzbueniji. Pravio sam se da ga ne promatram, no ipak sam netremice pazio. Odjednom mu je u oima bljesnuo onaj prepredeni pogled to ga uvijek viamo kada luaka spopadne nekakva zamisao, a s njime i prepredeni pokret glave i lea koji su tako dobro upoznali posluitelji u umobolnicama. Sasvim se umirio te je rezignirano otiao sjesti na rub svog kreveta i zamagljenim se oima zagledao pred sebe. Odluio sam provjeriti je li njegova bezvoljnost stvarna ili pak hinjena, te ga pokuao nagovoriti na razgovor o njegovim ljubimcima. Ta mu je tema uvijek uspijevala pobuditi pozornost. Isprva nije nita odgovorio, no nakon nekog vremena mrzovoljno je rekao: - Neka ih vrag nosi! Ba me briga za njih! - to? - rekoh. - Ne elite mi valjda rei da vam nije stalo do pauka? (Pauci su mu trenutno hobi i biljenica se puni stupcima malenih brojki.)

- Djeverue su ugodan pogled oima koje oekuju dolazak nevjeste - odgovorio mi je zatim zagonetno - no kad se pojavi nevjesta, djeverue vie nisu zanimljive. Nije to htio objasniti, ve je za cijelo vrijeme mog boravka s njime ostao tvrdokorno sjediti na krevetu Veeras sam umoran i bezvoljan. Ne'mogu a da ne razmiljam 0 Lucy, te o tome kako je sve moglo biti drukije. Ne zaspim li odmah, posegnut u za klpralom, tim modem im morfijem - C2HC1301 H2OI Moram pripaziti da mi to ne prijee u naviku. Ne, veeras ga neu uzeti! Razmiljao sam o Lucy i neu je obeastiti time da misli o njoj pomijeam s kloralom. Bude li trebalo, provest u besanu no... Kasnije. Drago mi je to sam donio onu odluku; jo mi je drae to sam postupio u skladu s njom. Leao sam, prevrui se u krevetu, i uo kako je sat odbio svega dvaput, kad je k meni doao noni uvar, kojeg su poslali iz odjela da mi kae kako je Renfield pobjegao. Odmah sam nabacio na sebe odjeu i potrao dolje; moj je pacijent odvie opasna osoba da bi slobodno etala. One njegove zamisli mogle bi se pokazati opasnima po nepoznate ljude. Posluitelj me ekao. Rekao je da ga je vidio prije nepunih desetak minuta, kad je pogledao kroz otvor za promatranje u vratima, gdje naizgled spava u krevetu. Panju mu je privukao zvuk prozora koji je bio nasilu otvoren prema van. Potrao je natrag i ugledao kako mu noge nestaju kroz prozor, te je odmah poslao po mene. Bio je odjeven tek u pidamu i nije mogao daleko odmai. Posluitelj je smatrao da e biti pametnije bude li gledao kuda Renfield ide nego da poe za njime, jer ga mogao izgubiti iz vidika dok bi kroz vrata izlazio iz zgrade. On je krupan ovjek, pa nije mogao izai kroz prozor. Ja sam mrav, pa sam uz njegovu pomo izaao, no stopalima prema naprijed. Kako smo se nalazili tek oko metar iznad zemlje, doskoio sam na zemlju nepovrijeen. Posluitelj mi je rekao da je pacijent otiao nalijevo, i to u ravnoj liniji, pa sam potrao to sam god bre mogao. Probivi se kroz pojas drvea, ugledao sam bijelu priliku kuko se penje preko visokog zida koji odvaja nae zemljite od zemljita naputene kue. Odmah sam potrao natrag, rekao nonome uvaru neka odmah prikupi tri -etiri snana ovjeka i poe za mnom na teren Carfaxa, za sluaj da na prijatelj postane opasan. Sam sam uzeo ljestve, preao zid

i skoio na drugu stranu. Ugledao sam kako Renfieldov lik upravo zamie izu uglu kue, pa sam potrao za njim. Naao sam ga s druge strane kue, vrsto pritisnuta uz stara, eljezom okovana hrastova vrata kapelice. inilo se da razgovara s nekime, no bojao sam mu se pribliiti toliko da ujem Sto govori, kako ga ne bih preplaio. Potjera za rojem pela nije nita prema potjeri za luakom kojeg je obuzela elja za bijegom! No, nakon nekoliko minuta mogao sam vidjeti da ne zapaa nita oko sebe, pa sam mu se usudio prii blie, tim vie to su moji ljudi sada preli zid i opkoljavali ga. uo sam ga kako govori: - Ovdje sam da vam udovoljim, gospodaru. Va sam rob i vi ete me nagraditi, jer bit u vjeran. Oboavao sam vas dugo i izdaleka. Sad kad ste blizu, oekujem vaa nareenja, a vi me neete zaobii, zar ne, dragi gospodaru, kad budete dijelili dobre stvari? Doista je pravi sebini prosjak. Na umu su mu hljebovi i ribice ak i kad vjeruje daje u prisutnosti Boga. Njegove manije zastraujue su izmijeane. Kad smo ga opkolili, borio se poput tigra. Strahovito je snaan i bio je vie nalik na divlju zvijer nego na ovjeka. Nikad prije nisam vidio nekog slaboumnika u takvu izljevu bijesa; nadam se da nikad vie i neu. Prava je srea to smo na vrijeme procijenili njegovu snagu i opasnost. Uz takvu snagu i odlunost mogao je poiniti strahote prije nego to smo ga sputali. U svakom sluaju, sad je na sigurnome. Ni Jack Sheppard ne bi se mogao osloboditi iz luake koulje koja ga sputava. Lancima je privezan uza zid u sobi obloenoj jastucima. Njegovi su krici povremeno uasni, ali tiina koja nastupa nakon njih jo je vie prijetea, jer on svakom milju i pokretom smjera ubojs tvo. Upravo je sada prvi put rekao neto suvislo: - Bit u strpljiv, gospodaru. To dolazi... dolazi... dolazi... Poao sam u svoju sobu. Bio sam previe uzbuen za san, ali me ovaj me dnevnik umirio i osjeam da u noas jo uhvatiti neto sna.

9. Pismo Mine Marker, upueno Lucy Westenra Budimpeta, 24 kolovoza Najdraa moja Lucy, znam da jedva eka da uje sve to se dogodilo otkako smo se rastale na eljeznikom kolodvoru u Whitbyju. Dakle, draga moja, dobro sam doputovala u Huli, te uhvatila brod za Homburg, a odatle sam ila vlakom. Jedva da se prisjeam iega od tog putovanja, osim to sam znala da idem k Jonathanu te da je najpametnije to vie spavati, znajui da ga moram njegovati... Zatekla sam svog dragoga, ah, tako mravog, blijedog i iscrpljenog. Sva je odlunost nestala iz njegovih milih oiju, a s lica mu je ieznula i ona pritajena dostojanstvenost o kojoj sam ti priala. On je olupina samoga sebe i ne sjea se niega to mu se dogodilo tijekom dugog vremenskog razdoblja. U najmanju ruku eli da ja to vjerujem, i neu ga nikad pitati. Proivio je neki strahoviti ok i bojim se da bi se jadniak mogao silno uzrujati kad bi se pokuao prisjetiti toga. Sestra Agatha, koja je milo bie i roena bolniarka, kae mi daje buncao o jezovitim stvarima dok nije bio pri sebi. Htjela sam da mi kae o emu je rije, no samo se prekriila i rekla da nikad nee rei; da su buncanja bolesnih Boja tajna, te da bolniarka koja ih uje u svome poslu mora potovati ukazano joj povjerenje. Ona je draga, dobra dua i sljedeeg dana, kad je vidjela da sam zabrinuta, ponovno je naela tu temu i nakon to je rekla da nikad ne smije spomenuti o emu je buncao moj jadni dragi, dodala je: "Mogu ti rei samo ovo, draga moja: nije rije ni o emu loem to bi sam uinio, pa vi, kao njegova budua ena, nemate nikakva razloga za zabrinutost. Nije vas zaboravio, niti pak je zaboravio to vam duguje. Njegov se strah odnosio na velike i uasne stvari, kojima se ne moe baviti nijedan smrtnik." Valjda je ta draga ena pomislila kako sam moda ljubomorna da se moj jadni dragi zaljubio u neku drugu djevojku. Kakve li zamisli, da sam ja ljubomorna na Jonathana! Pa ipak, duo moja, priapnut u ti daje kroz mene proao srh radosti kad sam doznala da nijedna druga ena nije bila u zrokom nevolje. Sad sjedim uz njegovu postelju i mogu vidjeti njegovo lice dok spava. Budi se!...

Kad se probudio, zatraio je da mu dadem kaput, jer je htio izvaditi neto iz depa. Zamolila sam sestru Agathu i ona je donijela sve njegove stvari. Meu njima sam ugledala i njegovu biljenicu. Namjeravala sam gu zamoliti da mi je pokae - jer tad sam znala da bih u njoj mogla nai neki klju njegovih nedaa - no on mi je zacijelo proitao tu elju u oima, jer poslao me k prozoru, rekavi da na trenutak eli biti potpuno sam. Zatim me pozvao natrag i kad sam dola, drao je ruku preko biljenice te mi rekao vrlo dostojanstvenim glasom: - Wilhelmina - tad sam znala da je potpuno ozbiljan, jer nije me nazvao tim imenom jo otkako me zaprosio - ti zna, draga, to ja mislim o uzajamnom povjerenju izmeu mua i ene: ne bi smjelo biti nikakve tajne, nikakvih skrivanja. Proivio sam veliki ok i kad pokuavam razmiljati o tome to se dogodilo, vrti mi se u glavi te ne znam je li sve to bilo stvarno ili je tek fantazija maloumnika. Zna da sam imao upalu mozga, a to znai ludilo. Tajna se nalazi ovdje i ne elim je znati. elim zapoeti svoj ivot ovdje, naim brakom. - Jer, duo moja, odluili smo se vjenati im se obave formalnosti. - eli li ti, Wilhelmina, podijeliti to moje neznanje? Evo ti knjige. Uzmi je i uvaj je, proitaj je ako hoe, ali mi nikad nemoj odati to je u njoj; osim, dakako, ako neka uzviena dunost bude od mene traila da se vratim gorkim satima koji su ovdje zabiljeeni, pa bili oni san ili java, zdrav razum ili ludilo. Pao je iscrpljen u krevet, a ja sam mu stavila knjigu ispod jastuka i poljubila ga. Zamolila sam sestru Agathu da nagovori nadstojnicu neka nam dozvoli da se vjenamo danas poslijepodne i sad ekam njezin odgovor... Dola je i rekla mi da su poslali po kapelana Anglikanske crkve. Vjenat emo se otprilike za sat vremena, ili im se Jonathan probudi... Lucy, doao je i proao taj trenutak. Osjeam se vrlo sveano, ali i vrlo, vrlo sretno. Jonathan se probudio nakon neto vie od sata i sve je bilo spremno; sjeo je u krevetu, podloen jastucima. Izrekao je svoje "da" vrstim i snanim glasom. Ja sam jedva progovorila; srce mi je bilo tako ispunjeno da me ak i ta rije umalo uguila. Drage su sestre bile vrlo ljubezne. Molim te, Boe, da nikad, nikad ne zaboravim ni njih ni ozbiljnu i slatku odgovornost koju sam preuzela na sebe. Moram ti spomenuti svoj svadbeni dar. Kad su me

kapelan i sestre ostavile nasamo s mojim muem - jao, Lucy, ovo je prvi put to sam napisala te rijei, "moj mu" - kad su me, dakle, ostavile nasamo s mojim muem, uzela sam onu knjigu ispod'njegova jastuka i umotala je u bijeli papir te je svezala komadiem blijedoplave vrpce koju sam imala oko vrata, zapeatila vor, a kao peatnjak sam upotrijebila svoju prsten. Zatim sam je poljubila i pokazala je svom muu te mu rekla da u je ovako uvati i da e nam to do kraja ivota biti opipljivi, vidljivi znak da moemo imati povjerenja jedno u drugo; da nikad neu otvoriti taj omot, osim kad bi to bilo za njegov o vlastito dobro, ili pak u korist neke ozbiljne dunosti. Zatim me uhvatio za ruku i, jao, Lucy, bilo je to prvi put to je uhvatio ruku svoje supruge, i rekao mi da mu je to najdraa stvar na cijelome svijetu te da bi ponovno proivio svu svoju prolost da je zadobije, kad bi to bilo potrebno. Taj je dragi jadniak zacijelo elio rei "dio prolosti", ali jo uvijek nema predodbu o vremenu i ne bih se zaudila kad bi u prvo vrijeme pobrkao ne samo mjesec, nego i godinu. Dakle, duo moja, to sam mogla rei? Mogla sam mu jedino rei da sam najsretnija ena na itavome svijetu, damu nemam to pruiti osim sebe same, svog ivota i svog povjerenja te da uz sve to ide i moja ljubav i dunost do kraja mog ivota. I, zna, kad me poljubio i privukao k sebi svoji m oslabjelim rukama, bilo je to poput nekog sveanog zavjeta medu nama... Lucy, duo, zna li zato ti sve to priam? Nije to samo zato to je sve to meni tako drago, ve zato to si mi oduvijek bila, i jo si mi uvijek, vrlo draga. Imala sam tu povlasticu da ti budem prijateljica i vodi kad si izala iz kolskih klupa kako bi se pripremila za ivot. elim da sad vidi, i to oima vrlo sretne ene, kamo me dovela dunost; tako da u svome braku i ti uzmogne biti sretna koliko sam i ja. Draga moja, ugaaj Svevinjemu i ivot ti moe biti upravo onakav kakav ti se najavljuje - dug, osunan dan, bez otra vjetra, lien zaboravljenih dunosti, lien nepovjerenja. Ne smijem ti poeljeti da bude lien boli, jer to nikad ne moe biti; ali nadam se da e uvijek biti sretna kao to sam ja sada. Dovienja, draga moja. Odmah u ti poslati ovo pismo i moda ti vrlo brzo ponovno pisati. Sad moram prestati jer Jonathan se budi; moram biti na usluzi svome muu!

Voli te zauvijek MINA HARKER Pismo Lucy Westenra, upueno Mini Harker Whitby, 30 kolovoza Najdraa moja Mina! aljem ti oceane ljubavi i milijune poljubaca i elim ti da uskoro bude u svome domu sa svojim muem. Kad bi barem uskoro mogla doi kui, da budete ovdje s nama. Snani zrak brzo bi oporavio Jonathana; mene je sasvim oporavio. Jedem poput lava, puna sam ivota i dobro spavam. Bit e ti drago uti da sam u potpunosti prestala hodati u snu. Mislim da se ve tjedan dana nisam ni pomaknula iz kreveta, to jest kud naveer legnem u njega. Arthur kae da se debljam. Usput reeno, zaboravila sam ti rei da je Arthur ovdje. Zajedno odlazimo u prekrasne etnje i vonje, jaemo, veslamo, igramo tenis i pecamo; a ja ga volim vie no ikad. On mi govori da me voli vie, ali sumnjam u to, jer na poetku mi je rekao da me ne moe voljeti vie nego to me onda volio. Ali ovo su gluposti. Eno ga, doziva me. Zato bi ovo bilo sve zasad od tvoje LUCY P. S. Pozdravlja te moja majka. Djeluje bolje, jadna mila ena. P. P. S. Trebamo se vjenati 28. rujna.

Dnevnik dr. Sewarda 20. kolovoza. Sluaj Renfield postaje sve zanimljiviji. Sad se ve toliko umirio da mu se'povremeno stiavaju strasti. Prvog tjedna nakon napadaja bio je neprekidno agresivan. Zatim se jedne noi, ba kad se

podigao mjesec, smirio i stao mrmljati sam za sebe: "Sad mogu ekati; sad mogu ekati." Posluitelj mi je to doao rei, pa sam odmah otrao dolje kako bih ga pogledao. Jo je uvijek bio u luakoj koulji u sobi obloenoj jastucima, no zaareni izgled nestao mu je s lica, a u oima mu se nalazilo neto od one stare moleive, pa ak bih gotovo mogao rei i "gmizajue" blagosti. Bio sam zadovoljan njegovim tadanjim stanjem te sam naloio da ga oslobode. Posluitelji su oklijevali, no naposljetku su bez prosvjeda izvrli moje elje. Bilo je sasvim neobino to je pacijent imao dovoljno smisla za humor da zamijeti njihovo nepovjerenje, jer sasvim mi se pribliio i rekao aptom, neprestance ih kradomice pogledavajui: - Misle da bih vas mogao povrijediti! Zamislite to, ja da vas povrijedim! Budale! Na neki mi je nain umirilo osjeaje to me makar i ovaj jadni slaboumnik odvojio od ostalih; no ipak nisam slijedio njegove misli. Trebam li shvatiti da imam neto zajedniko s njime, tako da mi na neki nain stojimo zajedno; ili pak treba izvui od mene neto toliko zapanjujue da mu je potrebna moja dobrobit? Kasnije to moram ustanoviti. Veeras ne eli govoriti. ak ni ponuda maeta, pa ak ni odrasle make, ne dovodi ga u napast. Govori samo, "Make me uope ne zanimaju. Sad imam vie ciljeve i mogu ekati; mogu ekati." Nakon nekog sam ga vremena napustio. Posluitelj mi kae da je bio miran sve do zore. Tada je poeo bivati uznemiren, pa je nakon nekog vremena postao i agresivan, sve dok ga na kraju nije obuzela provala bijesa koja gaje tako iscrpila daje klonuo u svojevrsnu komu. ...Tri noi zaredom dogaa se ista stvar - agresivan je cijelog dana, miran od izlaska mjeseca do izlaska sunca. Kad bih barem mogao dokuiti razlog. ini se da postoji neki utjecaj koji dolazi i prolazi. Sretne li pomisli! Veeras emo sukobiti na zdrav razum njegovu poremeenom. Prije je pobjegao bez nae pomoi; veeras e pobjei uz nau pomo. Dat emo mu priliku, a lude li potrebno, nekoliko ljudi bit e spremno poi za njim... 23. kolovoza. "Neoekivano se uvijek obistinjava." Kako li je Disraeli dobro poznavao ivot! Kad je naa ptiica zatekla otvoreni kavez, nije htjela odleprati, tako da su sve nae promiljene pripreme bile uzaludne.

U svakom sluaju, dokazali smo jednu stvar - napadaji mirnog raspoloenja traju dosta dugo. Ubudue emo svakodnevno moi na nekoliko sati popustiti njegove spone. Monome uvaru sam dao tek nalog da ga zatvori u obloenu sobu, i to kad se smiri, pa sve do sat vremena prije zore. Tijelo te uboge spodobe uivat e u olakanju, ak i ako mu um ne bude mogao sudjelovati u tome. Sluaj! Opet se dogodilo ono neoekivano! Zovu me; pacijent je jo jednom pobjegao. Kasnije. Jo jedna nona pustolovina. Renfield je pritajeno ekao sve dok posluitelj nije uao u sobu kako bi je pregledao. Zatim je jurnuo pokraj njega i poletio niz hodnik. Javio sam posluiteljima da pou za njim. Ponovno je otiao na teren naputene kue. Zatekli smo ga na istome mjestu, pritisnuta uz vrata stare kapelice. Kad me ugledao, razbjesnio se. Da ga posluitelji nisu na vrijeme zgrabili, pokuao bi me ubiti. Dok smo ga drali, dogodilo se neto neobino. Odjednom je udvostruio svoje napore i zatim se podjednako naglo smirio. Nagonski sam se ogledao oko sebe, no nita nisam vidio. Uhvatio sam pogled svog pacijenta i slijedio ga, no dok je zurio u nebo osvijetljeno mjeseinom, nisam mogao zapaziti nita osim velikog imia, koji je tiho i sablasno odleprao prema zapadu. imii obino lete u krug i jurcaju amo-tamo, no ovaj kao da je iao potpuno ravno, kao da zna kamo se zaputio, ili pak ima neki svoj vlastiti naum. Pacijent se umirivao iz sekunde u sekundu. - Ne trebate me vezati - rekao je naposljetku. - Ii u mimo! Vratili smo se u kuu bez potekoa. Osjeam da ima neto zlokobno u njegovoj smirenosti i neu zaboraviti ovu no...

Dnevnik Lucy Westenra Hillingham, 24. kolovoza. Moram, kao i Mina, zapisivati dogaaje. Onda moemo dugo razgovarati kad se konano sretnemo. Pitam se kad e to biti. Da je barem ponovno sa mnom, jer osjeam se vrlo nesretnom.

Izgleda da sam prole noi sanjala jednako kao u Whitbyju. Moda je stvar u promjeni zraka ili u tome to sam ponovno kod kue. Ti su mi snovi mrani i grozni jer se niega ne mogu prisjetiti; ali prepuna sam nekog nejasnog straha i osjeam se toliko slabom i iscrpljenom. Kad je Arthur doao na ruak, izgledao je sasvim rastueno vidjevi me, a ja nisam imala snage za veselje. Pitam se da li bih noas mogla spavati u majinoj sobi. Ispriat u se i pokuati je zamoliti. 25. kolovoza. Jo jedna loa no. Izgleda da se majci nije svidio moj prijedlog. I sama ne djeluje ba previe dobro te se nesumnjivo boji da e me zabrinuti. Pokuala sam ostati budna i neko sam vrijeme uspjela u tome; no kad je sat odbio dvanaest, to me razbudilo, pa mora da sam bila utonula u san. Na prozoru se osjetilo nekakvo grebanje ili lepetanje, ali to mi nije smetalo i budui da se niega vie ne sjeam, zacijelo sam tada zaspala. Ponovno runi snovi. Kad bih ih se barem mogla prisjetiti. Jutros sam strano slaba. Lice mi je jezovito blijedo i boli me grlo. Sigurno mi neto nije u redu s pluima, jer kao da nikad ne mogu uzeti dovoljno zraka. Pokuat u se razvedriti kad doe Arthur, jer znam da e inae biti alostan kad me vidi u ovakvu stanju. Pismo Arthura Holmwooda, upueno dr. Sewardu Hotel Albemarle, 31. kolovoza Dragi moj Jack, htio bih da mi uini uslugu. Lucy je bolesna; zapravo, nema neku odreenu bolest, ali grozno izgleda i svakim joj je danom sve gore. Zapitao sam je postoji li kakav razlog. Ne usuujem se pitati njezinu majku jer bi u njezinom sadanjem zdravstvenom stanju bilo kobno uznemiriti je glede njezine keri. Ga. Westenra povjerila mi se da joj je sudbina zapeaena (bolest srca), iako jadna Lucy to jo uvijek ne zna.

Siguran sam da neke zle misli opsjedaju moju dragu djevojku. Uznemirim se kad pomislim na nju; kad je pogledam, neto me probode. Rekao sam joj da u te zamoliti da je pregleda i premda se isprva bunila znam zato, stari moj - naposljetku je pristala. Znam da e za tebe to biti bolan zadatak, stari prijatelju, ali to je za njezino dobro, i ne smijem oklijevati da te to zamolim, niti pak ti smije oklijevati. Doi sutra u dva sata na ruak u Hillingham, tako da ne pobudimo sumnje u ge Westenra, a nakon ruka Lucy e pronai priliku da se nasamo nade s tobom. Ja u svratiti na aj i zajedno moemo otii. Obuzet sam brigama i htio bih se posavjetovati s tobom nasamo im uzmognem, nakon stoje pregleda. Nemoj nas iznevjeriti! ARTHUR Brzojav Arthura Holmwooda, upuen dr. Sewardu 1. rujna Pozvan sam da vidim svog oca, kojem je gore. Pisat u. Pii mi opirno veernjom potom za Ring. Brzojavi ako treba. Pismo dr. Sewarda, upueno Arthuru Holmwoodu 2. rujna Stari moj, glede zdravlja gice Westenra, odmah ti elim rei da po mom miljenju nema nikakva organskog poremeaja, niti pak bilo koje bolesti za koju znam. Istodobno, nikako nisam zadovoljan njezinim izgledom; drukija je nego to je bila kad sam je posljednji put vidio. Dakako, mora imati na umu da nisam imao sve uvjete za pregled koje bih poelio. I samo nae prijateljstvo uzrokuje male potekoe koje ne moe

premostiti ak ni medicinska znanost ni uobiajeni postupci. Bit e najbolje da ti ispriam to se tono dogodilo, pa tebi preputam da izvede vlastite zakljuke. Rei u ti to sam poduzeo i to jo predlaem. Zatekao sam gicu Westenra u naizgled vedrom raspoloenju. Njezina je majka bila prisutna i za nekoliko sam trenutaka zakljuio da ona radi sve to moe kako bi zavarala majku i sprijeila je da brine. Uope ne sumnjam da ona nasluuje, ak i ako ne zna, koliko je potreban oprez. Ruali smo sami i dok smo se svi trudili biti vedri, u znak nagrade za na trud doista smo izazvali neto vedrine. Zatim je ga Westenra otila prilei, a Lucy je ostala sa mnom. Otili smo u njezin budoar i ona je zadrala veselost sve dok nismo stigli tamo, jer susretali smo se s poslugom. No im su se vrata zatvorila, krinka joj je spala s lica i ona je uz duboki uzdah utonula u stolicu i rukom sakrila oi. Kad sam vidio da je izgubila dobro raspoloenje, odmah sam iskoristio njezinu reakciju kako bih postavio dijagnozu. - Ne mogu vam rei koliko mi se gadi govoriti o sebi - rekla je veoma ljupko. Podsjetio sam je daje lijenika tajnost sveta, no da si ti bolno zabrinut zbog nje. Odmah je shvatila to elim rei, te jedn om rijeju rijeila tu stvar. - Recite Arthuru to god elite. Nije mi stalo do sebe, ve samo do njega! Dakle, sasvim sam slobodan. Lako sam mogao vidjeti da je pomalo slabokrvna, no nisam vidio uobiajene znakove anemije. Sluajno sam moga provjeriti njezinu krv, jer kad je otvarala jedan prozor koji je zapinjao, popustio je jedan okov i ona si je na razbijenom staklu malice porezala ruku. Bila je to sama po sebi prava sitnica, ali time mi se ukazala oigledna prilika i skupio sam nekoliko kapi krvi te ih analizirao. Analiza pokazuje na sasvim normalno stanje i, kako bih trebao zakljuiti, krepko zdravlje. I po drugim tjelesnim pitanjima uvjerio sam se da nema razloga za zabrinutost; ali kako negdje mora postojati nekakav razlog, doao sam do zakljuka da je zacijelo rije o neemu psihikom. ali se da povremeno ima potekoa s disanjem, te da ima teak, letargian san, popraen snovima koji je zastrauju, ali kojih se uope ne moe prisjetiti. Kae da je kao dijete obiavala hodati u snu te da joj se za boravka u Whitbyju ta navika vratila. Jednom je izala nou i otila na istonu liticu gdje ju je pronala gica Murray; no uvjerava me da joj se u zadnje vrijeme ta navika

nije vraala. U nedoumici sam, pa sam uinio najbolju moguu stvar za koju znam - pisao sam svom starom prijatelju i uitelju, profesoru Van Helsingu iz Amsterdama, koji zna vie o udnovatim bolestima nego itko na svijetu. Zamolio sam ga da doe ovamo. Budui da si mi rekao kako sve mora biti pod tvojim nadzorom, spomenuo sam mu tko si ti i u kakvoj si vezi s gicom Westenra. To je, dragi moj prijatelju, u skladu s tvojim eljama, jer bit u ponosan i sretan mogu li uiniti ita za nju. Znam da bi Van Helsing uinio sve za mene, iz jednog osobnog razloga. Zbog toga, s kakvim god pristupom doe, moramo prihvatiti njegove elje. Naizgled je hirovit ovjek, no to je zato to zna o emu govori, i to bolje od ikoga drugog. Filozof je i metafiziar, te jedan od najprogresivnijih znanstvenika naeg doba, i po mom uvjerenju apsolutno je irokih pogleda. Uz sve to idu i eljezni ivci, ud ledenog potoka, nepokolebljiva odlunost, pribranost i tolerancija, oplemenjeni krepostima, te najiskrenije i najljubaznije srce koje kuca; sve to, dakle, tvori njegovu opremu za plemeniti posao koji obavlja za ovjeanstvo 1 teoretski i praktian rad, jer njegovi su nazori iroki, kao i njegova sveobuhvatna naklonost ljudima. Navodim ti te injenice kako bih ti objasnio zato imam takvo povjerenje u njega. Zamolio sam ga da odmah doe. Sutra ujutro ponovno u vidjeti gicu Westenra. Dogovoreno je da se naemo u Trgovakoj ulici, tako da ne uzrujam njezinu majku brzo ponovljenim posjetom. Uvijek tvoj, JOHN SEWARD Pismo Abrahama van Helsinga, lijenika ope prakse, doktora filozofije, doktora knjievnosti itd., upueno dr. Sewardu 2. rujna Dobri moj prijatelju,

im sam primio Vae pismo, krenuo sam na put k Vama. Srea mi je sklona te odmah mogu krenuti, ne nanijevi tete nikome od ljudi koji imaju povjerenja u mene. Da mi srea nije bila sklona, to bi bilo lo e po one koji imaju povjerenja, jer ja dolazim na poziv svog prijatelja da pomognem onima koji su mu dragi. Recite svome prijatelju, kojem je potrebna moja pomo i u ije ime zovete, da ste mu vie pomogli onom prilikom kad ste iz moje rane onako brzo isisali otrov gangrene sa skalpela to ga je u pretjeranoj nervozi ispustio nadrugi prijatelj, nego bi bilo od koristi cijelo njegovo bogatstvo. Ali postoji i dodatno zadovoljstvo uz uslugu koju inim; dolazim k Vana. Rezervirajte mi, dakle, sobu u Great Eastern Hotelu, tako da budempri ruci, i molim Vas da uredite stvari tako da moemo vidjeti mladu damu sutra, i to ne prekasno, jer mogue jedau semorati vratiti ovamo sutra naveer. Ali bude li trebalo, doi u opet za tri dana i ostati dulje ako moram. Dovienja dotad, prijatelju moj Johne. VAN HELSING Pismo dr. Sewarda, upueno plem. Arthuru Holmvtoodu 3. rujna Dragi moj Art, Van Helsing je doao i otiao. Doao je sa mnom u Hillingham gdje smo ustanovili da je, Lucynim umijeem, njezina majka ruala izvan kue, tako da smo bili nasamo s njom. Van Helsing je vrlo pomno pregledao pacijenticu. Poslat e mi izvjetaj i ja u te posavjetovati, jer ja, dakako, nisam bio prisutan pregledu. Bojim se da se uveliko zabrinuo, ali kae da mora razmisliti. Kad sam mu spomenuo nae prijateljstvo te kako ima povjerenja u mene, rekao je: - Morate mu rei sve to mislite. Recite mu i to ja mislim, moete li to naslutiti, ako elite. Ne, ne alim se. Ovo nije nikakva ala, ve pitanje ivota i smrti, moda i vie od toga. Pitao sam ga to time misli rei, jer bio je vrlo ozbiljan. To je bilo kad smo se vratili u grad i on je ispijao alicu aja prije svog povratka u Amsterdam. Nije mi htio dati vie nikakav klju. Ne smije se ljutiti na mene, Art, jer njegova je suzdranost znak da mu mozak radi za njezino dobro. Budi siguran da e se sasvim jasno izraziti kad za to doe vrijeme. Zato sam mu rekao da u jednostavno napisati izvjetaj o naem

posjetu, kao da piem slikoviti dopis za Daily Telegraph. On kao da to nije ni uo, ve je napomenuo kako u Londonu vie nema toliko code u zraku kao u vrijeme njegova studiranja. Sutra bih trebao dobiti njegov izvjetaj, bude li ga ikako mogao napisati. U svakom sluaju, trebao bi mi napisati pismo. No, sad neto o posjetu. Lucy je bila vedrija nego onog dana kad sam je prvi put posjetio, i u svakom je sluaju izgledala bolje. Bila je vrlo druga prema profesoru (kakva je, uostalom, i uvijek), te ga je pokuavala navesti da se opusti, iako sam mogao vidjeti da jadna djevojka ima pritom velikih potekoa. Vjerujem da je i Van Helsing to opazio, jer vidio sam mu pod upavim obrvama brzi pogled koji mi je odavna poznat. Zatim je poeo avrljati o svim moguim stvarima osim o nama i bolestima, i to tako vjeto da sam vidio kako u sirote Lucy himba veselosti prelazi u stvarnost. Zatim je, bez ikakve primjetne promjene teme, vjeto naveo razgovor na svoj posjet, te rekao blagim glasom: - Draga moja mlada gospoice, imam ovo veliko zadovoljstvo zato to ste vrlo voljeni. Velika je to ljubav, draga moja, ak i ako postoji neto to ja ne vidim. Kau mi da ste klonuli duhom i da ste blijedi poput krpe. Takvima kaem: "togod!" - Tu je pucnuo prstima u mom smjeru, te nastavio: - Ali vi i ja emo im pokazati kako su u krivu. Kako moe ovaj tu - pokazao me prstom uz isti pogled i gestu kao kad me jednom pokazao svojoj grupi studenata tijekom, ili bolje reeno nakon jedne posebne prilike na koju me nikad ne zaboravi podsjetiti - znati neto o mladim damama? On ima svoje gospoe s kojima se igra, te ih vraa u sreu, ljudima koji ih vole. Velik je to posao, a nosi sa sobom i nagrade to moemo podariti takvu sreu. Ali mlade dame! On nema ni supruge ni keri, a mladi se ne povjeravaju mladima, ve starima, kao to sam ja, koji su upoznali silne tuge i njihove razloge. Zato emo ga, draga moja, poslati neka popui cigaretu u vrtu, dok vi i ja popriamo nasamo. - Shvatio sam poruku i otiao u etnju, da bi se nakon nekog vremena profesor ukazao na prozoru i pozvao me unutra. Djelovao je ozbiljno i rekao: - Paljivo sam je pregledao, ali nema nikakva organskog uzroka. Slaem se s vama daje izgubljeno mnogo krvi; krvi je bilo, ali sad je nema. Ali ona ni u kom sluaju nije anemina. Zamolio sam je da mi poalje svoju sluavku kako bih joj postavio pokoje pitanje, tako da ni sluajno nita ne propustim. Dobro znam to e rei. A ipak postoji uzrok; uvijek

za sve postoji neki uzrok. Moram se vratiti kui i razmisliti. Morate mi svakog dana poslati brzojav; pokae li se razlog za to, doi u opet. Ta bolest, jer kad sve nije u redu, to je onda bolest, zanima me, a ta draesna mlada djevojka, i ona me zanima. Ona me oarava, pa ne doem li zbog vas ili bolesti, doi u zbog nje. Kao to sam ti rekao, nije htio rei ni rijei vie od toga, ak ni kad smo bili sami. I tak o sada, Art, zna sve to i ja. Budno u motriti. Nadam se da se tvoj jadni otac oporavlja. Zacijelo ti je strahovito teko, dragi moj stari prijatelju, to si u ovakvu poloaju, izmeu dvoje ljudi koji su ti toliko dragi. Znam koliku dunost osjea prema svome ocu i u pravu si to se dri toga. No, zatreba li, javit u ti da odmah doe k Lucy; zato ne brini previe osim ako ti togod javim. Dnevnik dr. Sewarda 4. rujna. Moj pacijent-zoofag i dalje pobuuje nae zanimanje. Imao je samo jedan napadaj, i to juer u neuobiajeno vrijeme. Ba prije nego to je odbilo podne, poeo je postajati nemiran. Posluitelj je poznavao te simptome te je odmah pozvao pomo. Sreom, ljudi su do li trkom, i stigli smo upravo na vrijeme, jer kad je odbio zadnji udarac, postao je toliko agresivan da smo trebali uloiti svu snagu kako bismo ga svladali. No, za oko pet minuta poeo se sve vie smirivati, te je naposljetku zapao u nekakvu melankoliju, a u takvom je stanju ostao sve do sada. Posluitelj mi kae da su njegovi krikovi dok je bio obuzet doista bili jezoviti. Kad sam pristigao, imao sam pune ruke posla da smirim neke drage pacijente koji su ga se preplaili. Uistinu mogu shvatiti taj uinak, jer zvukovi su uznemirili ak i mene, iako sam bio neto dalje. Sad je ve proao ruak, a moj pacijent zasad sjedi u kutu i turobno razmilja, s tupim, snudenim, ojaenim izrazom na licu, koji vie upuuje na neto negoli to izravno pokazuje. Ne mogu to sasvim shvatiti. Kasnije. Jo jedna promjena u mog pacijenta. Obiao sam ga u pet sati i zatekao naizgled sretna i zadovoljna, kao to je i prije bio. Lovio je muhe i jeo ih, te vodio zapisnik o svome lovu noktom urezujui zareze na rubu vrata, izmeu rubova jastuka kojima je soba obloena. Kad me ugledao, priao mi je i

ispriao se zbog svog slabog ponaanja, te me vrlo ponizno i ulizivaki zamolio da ga ponovno odvedem u njegovu sobu i vratim mu biljenicu. Pomislio sam kako e biti dobro da mu udovoljim, te se opet nalazi u svojoj sobi, kraj otvorena prozora. eer za svoj aj rasprostro je na prozorsku dasku, te anje poveliku etvu muha. Sad ih ne jede, ve ih sprema u kutiju, kao nekad, i ve pretrauje kutove svoje sobe ne bi li pronaao pauka. Pokuao sam ga navesti na razgovor o zadnjih nekoliko dana, jer bilo kakav klju za njegove misli bio bi mi od goleme koristi; no nije se dao namamiti. Trenutak-dva djelovao je vrlo tuno, a zatim je progovorio odsutnim glasom, kao da vie govori za sebe nego meni: - Sve je svreno! Sve je svreno! Napustio me. Sad vie nema nade za mene osim ako to sam uinim! Zatim se iznenadno i odluno okrenuo prema meni te rekao: - Doktore, hoete li biti toliko ljubezni prema meni da mi dadete malo vie eera? Mislim da bi mi dobro inio. - A muhe? - rekoh. - Da! I muhe ga vole, a ja volim muhe; dakle, i ja ga volim. I jo ima tako neukih ljudi da smatraju kako slaboumnici ne znaju raspravljati. Pribavio sam mu dvostruku koliinu eera i kad sam ga naputao. bio je, po mom miljenju, najsretniji ovjek na svijetu. Kud bih barem mogao shvatiti njegov um. Pono. Jo jedna promjena u njega. Poao sam posjetiti gicu Westenra, koju sam zatekao u mnogo boljem stanju, i ba sam se vraao te zastao kod naih ulaznih vrata i zagledao se u suton, kad sam ga ponovno zauo kako vie. Budui da mu se soba nalazi s ove strane zgrade, uo sam ga bolje nego ujutro. Bio je pravi ok za mene kad sam skrenuo misli s prekrasnog, sumagliastog prizora zalaska sunca nad Londonom, prepunog jarkih svjetala i sjenki, te svih onih arobnih nijansi koje prekrivaju ak i rune oblake i neistu vodu, pa kad sam spoznao koliko je moja hladna kamena zgrada mrana i turobna, prepuna ive bijede te koliko mi je pusto srce koje sve to mora trpjeti. Stigao sam do njega upravo kad je sunce zalazilo te ugledao kroz njegov prozor kako crveni krug tone. Kako je sunce silazilo, njega je sve vie i vie naputala

mahnitost. U trenutku kad je sasvim zalo, on je skliznuo iz ruku koje su ga pridravale i poput nepokretne mase stropotao se na pod. No, udesno je kakvu intelektualnu mo op oravka imaju slaboumnici, jer za nekoliko je minuta sasvim mimo ustao i ogledao se oko sebe. Dao sam posluiteljima znak neka ga puste, jer htio sam vidjeti to e uiniti. Uputio se ravno prema prozoru i rakom otro eerne mrvice; zatim je uzeo svoju kutiju u kojoj uva muhe i ispraznio je kroz prozor te je odbacio od sebe. Potom je zatvorio prozor, proao sobom i sjeo na svoj krevet. Sve me to iznenadilo. - Neete li vie drati muhe? - zapitao sam ga. - Neu - ree. -Ve mi je zlo od tog smea! Doista je iznimno zanimljiv predmet prouavanja. Kad bih barem mogao baciti pogled u njegov um, ili pak nazrijeti razlog njegovih iznenadnih strasti. No, dosta; ipak bi mogao postojati klju za to, kad bismo ustanovili zato su mu danas napadaji doli tono u podne i za vrijeme zalaska sunca. Moe li biti da sunce u odreena razdoblja ima zloudan utjecaj na neke odreene osobe, kao to ih ponekad na neke drage ljude ima mjesec? Vidjet emo. Brzojav Sewarda iz Londona, upuen Van Helsingu u Amsterdam 4. rujna. Pacijentici danas jo bolje. Brzojav Sewarda iz Londona, upuen Van Helsingu u Amsterdam 5. rujna. Pacijentica se uvelike oporavila. Dobar apetit; spokojno spava; dobro raspoloena; vraa joj se boja. Brzojav Sewarda iz Londona, upuen Van Helsingu u Amsterdam 6. rujna. Uasna promjena nagore. Odmah doite; ne gubite ni sata. Holmwoodu ne aljem brzojav prije nego to se susretnem s vama.

10. Pismo dr. Sewarda, upueno Aithuru Hdmwoodu 6. rujna Dragi moj Art, moje dananje vijesti nisu ba dobre. Lucy se ovog jutra prilino pogoralo stanje. No, ima od toga barem jedna korist; ga Westenra prirodno se zabrinula oko Lucy, te je zatraila moj struni savjetu svezi s njom. Iskoristio sam tu priliku i rekao da mi moj stari uitelj, Van Helsing, veliki strunjak, dolazi u posjet,te da emo on i ja zajedniki brinuti o Lucy. Tako sad moemo dolaziti i odlaziti ne uzremiravajui je bez potrebe; jer ok bi za nju znaio sigurnu smrt, a to bi pak moglo biti pogubno za Lucy, s obzirom na to u kakvu je stanju. Svi smo zatrpani potekoama, jadni moj stari prijatelju, ali s Bojom emo pomoi sretno proi kroz njih. Bude li potrebe, pisat u ti, pa ako ti se ne javim, znat e zasigurno da ekam novosti. I to nestrpljivo. Uvijek Tvoj, JOHN SEWARD Dnevnik dr. Sewarda 7. rujna. Kad smo se Van Helsing i ja sastali u Liverpool Streetu, prvo me zapitao: - Jeste li ita rekli naem mladom prijatelju, njezinom draganu? - Nisam - rekoh. - ekao sam da se prvo sastanem s vama, kao to sam i napomenuo u brzojavu. Napisao sam mu pismo u kojemu spominjem tek da dolazite jer gici Westenra nije ba dobro, te da u mu se javiti bude li potrebe.

- Ispravno, prijatelju moj - ree - sasvim ispravno! Bolje da jo ne zna; moda nikad nee ni saznati. Molim se za to. No, bude li potrebe, sve e doznati. I da vas upozorim, dobri moj prijatelju Johne. Vi imate posla s luacima. Svi su ljudi ludi na neki nain i koliko god se diskretno bavite svojim luacima, budite isto tako diskretni kad imate posla s Bojim luacima, s ostatkom svijeta. Vi ne priate svojim luacima to radite ni zato to radite; ne govorite im o emu razmiljate. Zato ete sve svoje znanje uvati u tajnosti, gdje moe poivati, gdje moe prikupljali istovrsno znanje i mnoiti se. Vi i ja uvat emo ono to znamo ovdje i ovdje. - Tu mi je dodirnuo srce i elo, a zatim se i sam dotaknuo na isti nain. - Zasad imam neto na umu. Kasnije u vam to rei. - A zato ne sad? - zapitah. - To bi moglo biti korisno; mogli bismo doi do nekakva zakljuka. Zaustavio se i pogledao me. - John, prijatelju moj - ree - kad kukuruz izraste, jo i prije nego to sazri, dok je mlijeko majke zemlje ve u njemu, a sunce ga jo nije obojilo svojim zlatom, vlastelin e uzeti jedan klas i otpuhnuti zelenu pljevu, pa e vam rei: "Gledaj! Dobar je kukuruz; bit e od njega dobra etva kad bude vrijeme za to." - Nisam to mogao ni sa ime povezati, pa sam mu to i rekao. U znak odgovora uhvatio me za uho i raspoloeno ga povukao, kao to je neko davno obiavao na svojim predavanjima, te rekao: - Dobar e vam vlastelin to rei onda kad bude siguran, ali ne prije toga. Ali neete zatei tog dobrog vlastelina kako iskapa svoj zasaeni kukuruz da bi vidio raste li; to je za djecu koja se igraju vlastelinstva, a ne za one kojima je to ivotni posao. Shvaate li sada, prijatelju John? Ja sam posijao svoj kukuruz i sada priroda radi na njemu kako bi niknuo; bude li uope niknuo, ima neke anse, a ja ekam da mu se pone debljati klas. Prekinuo je, jer bilo je oigledno da razumijem. - Vi ste uvijek bili paljivi student - nastavio je vrlo ozbiljnim glasom - i vae su biljeke uvijek bile potpunije od ostalih. U to ste vrijeme bili tek student; sad ste strunjak, i ja se nadam da vas ta dobra navika nije ostavila. Zapamtite, moj prijatelju, da je znanje jae od pamenja, te da ne smijemo imati povjerenja u ono stoje slabije. ak i ako niste zadrali tu dobru naviku, rei u vam da bi ovaj sluaj nae drage

gospoice mogao biti - pazite, kaem mogao biti - od takvog interesa za nas i druge, da mu sve drugo nee biti ni do koljena, kao to ljudi kau. Zato sve paljivo biljeite. Nita nije nebitno. Savjetujem vam da stavite na papir ak i svoje sumnje i pretpostavke. Poslije e vam biti zanimljivo usporediti koliko ste tono nagaali. Uite iz greaka, ne iz uspjeha! Kad sam mu opisao Lucyne simptome - iste kao i prije, no beskrajno izraenije - vrlo se uozbiljio, no nita nije rekao. Uzeo je sa sobom torbu u kojoj su se nalazili brojni instrumenti i lijekovi, "jezoviti alat naeg dobrotvornog obrta," kao to je jednom prilikom, najednom svom predavanju, nazvao lijeniku opremu. Kad smo uvedeni u kuu, doekala nas ga Westenra. Bila je zabrinuta, no ni priblino onoliko kao to sam oekivao. Priroda je u jednome od svojih blagonaklonih raspoloenja naloila da ak i smr t mora imati neki protulijek za svoje strahote. Ovdje, u sluaju kad bi se svaki ok pokazao smrtonosnim, sve je ureeno tako da, iz ovog ili onog razloga, stvari koje nisu izravno vezane uz nju, pa ak i takva strahovita promjena u njezinoj keri kojoj je toliko privrena, kao da ne dopiru do nje. To je donekle nalik na onaj sluaj kad Majka Priroda stvara oko stranog tijela omota od nekog neosjetljivog tkiva koje titi od tetnih utjecaja ono to bi inae stradalo putem dodira. Ako je to uroena sebinost, onda moramo razmisliti prije nego to osudimo nekoga zbog grijeha egoizma, jer za njegove bi uzroke mogli postojati dublji korijeni nego stoje to nama poznato. Ja sam iskoristio svoje poznavanje ove faze duevne patologije te joj naloio da ne bude u drutvu s Lucy i da ne razmilja o njezinoj bolesti vie nego stoje apsolutno nuno. Spremno je pristala na to, tako spremno da sam ponovno vidio u tome ruku Prirode koja se bori za njezin ivot. Van Helsing i ja uvedeni smo u Lucyru sobu. Ako sam bio okiran vidjevi je juer, danas sam bio uasnut. Bila je sablasno blijeda, poput krede; crvenilo kao da joj je ieznulo ak i s usana i desni, a kosti lica izraeno su se isticale; disanje joj je bilo bolno za gledati i sluati. Lice Van Helsinga ukoilo se poput mramora, a obrve su mu se stale pribliavati jedna drugoj sve dok se umalo nisu dodirnuh iznad njegova nosa. Lucy je nepomino leala i kao da nije imala snage ak ni progovoriti, tako da smo neko vrijeme svi ostali u tiini. Zatim me Van

Helsing pozvao prstom i potiho smo izali iz sobe. im smo zatvorili vrata, brzo je preao hodnikom do sljedeih vrata, koja su bila otvorena. Zatim me brzo povukao unutra sa sobom zatvorivi vrata. - Boe moj! - ree. - Ovo je uasno. Nema vremena za gubljenje. Umrijet e jednostavno od toga to nema dovoljno krvi da bi joj srce normalno radilo. Odmah joj treba dati transfuziju krvi. Hoete li vi ili ja? - Ja sam mlai i jai, profesore. To moram biti ja. - Onda se odmah spremite. Donijet u svoju torbu. Spreman sam. Siao sam s njime u prizemlje. Dok smo hodali, netko je pokucao na ulazna vrata i Arthur je hitro uao. Pojurio je prema meni. - Jack - proaptao mi je uzbueno - toliko sam se zabrinuo. Proitao sam tvoje pismo izmeu redaka i pao u pravu agoniju. Tati je bolje, pa sam dojurio ovamo da sam vidim. Nije li ovaj gospodin dr. Van Helsing? Vrlo sam vam zahvalan, gospodine, to ste doli. Kad ga je profesor po prvi put oinuo pogledom, razljutio se zbog toga to nas prekida u ovakvo vrijeme; no zatim, kad je odmjerio njegovu miiavu pojavu i zapazio snanu mladu muevnost koja kao da je strujala iz njega, oi su mu zablistale. - Gospodine, stigli ste na vrijeme - rekao mu je ozbiljnim glasom, bez oklijevanja, ispruivi mu ruku. - Vi ste odabranik nae drage gospoice. Njoj je loe, vrlo, vrlo loe. Ne, dijete moje, nemojte tako. -Jer Arthur je iznenadno problijedio i sjeo u stolicu, gotovo se onesvijestivi. - Morate joj pomoi. Vi moete uiniti za nju vie nego bilo koji drugi ivi ovjek, a vaa e hrabrost biti najbolja pomo. - to mogu uiniti? - promuklo zapita Arthur. - Recite mi, i ja u to uiniti. Moj ivot pripada njoj i dao bih za nju posljednju kap krvi iz svog tijela. Profesor je imao izrazit smisao za humor i ja sam, poznavajui ga, prepoznao neto od tog humora u njegovu odgovoru: - Mladi moj gospodine, ne traim ja toliko mnogo, ne treba nam ba do posljednje kapi. - to da radim?

Oi su mu plamtjele, a rairene nozdrve podrhtavale od odlunosti. Van Helsing ga pljesne po ramenu. - Doite! - ree. - Vi ste mukarac, a upravo nam mukarac i treba. Bolji ste od mene, bolji i od mog prijatelja Johna. - Arthur je djelovao smeteno, a profesor nastavi, ljubazno mu objanjavajui: - Vaoj je gospoici loe, vrlo loe. Treba joj krv i ne dobije li krv, umrijet e. Moj prijatelj John i ja smo se posavjetovali; upravo smo se spremili obaviti transfuziju krvi, prebaciti krv iz punih ila jedne Osobe u prazne ile koje vape za krvlju. John je trebao dati svoju krv jer mlai je i jai nego to sam ja... - na tom je mjestu Arthur prihvatio moju ruku i stegnuo je u tiini - ...ali kad ste ve ovdje, bit ete od vee koristi nego to smo mi, bili mladi ili stari, koji previe boravimo u misaonome svijetu. ivci nam nisu tako postojani, niti nam je krv tako krepka kao vaa! Arthur se okrene prema njemu. - Kad biste samo znali - ree - koliko bih rado umro za nju, razumjeli biste... Zastao je, dok mu je glas zapeo u grlu. - Dobri mladiu! - ree Van Helsing. - U bliskoj budunosti bit ete sretni to ste uinili za onu koju volite sve to ste mogli. Sad doite i budite tihi. Poljubit ete je jednom prije nego to to bude gotovo, ali zatim morate ii, i to na moj znak. Nemojte rei gospodi ni rijei; znate kako s njome stoje stvari! Ne smijemo joj nanijeti ok; a sazna li ita o ovome, to bije okiralo. Idemo! Svi smo poli gore u Lucynu sobu. Arthur je po uputi ostao vani. Lucy je okrenula glavu i pogledala nas, no nita nije rekla. Nije spavala, no bila je previe slaba za takav napor. Govorile su nam njezine oi; to je bilo sve. Van Helsing je uzeo iz svoje torbe nekoliko stvari i poloio ih na stoli izvan dohvata pogleda. Izmijeao je narkotik i rekao vedrim glasom, priavi njezinu krevetu: - A sad, mala gospoice, evo vam lijeka. Popijte ga, kao dobro dijete. Eto, ja u vas podii tako da ga lako progutate. Tako. S uspjehom je nainila taj napor.

Zaprepastilo me koliko je dugo trajalo da droga pone djelovati. To je zapravo pokazivalo u kojoj je mjeri iscrpljena. inilo mi se da je prola itava vjenost prije nego to je sneno poela treptati kapcima. No, naposljetku je narkotik pokazao svoju pravu snagu i zapala je u dubok san. Kad je profesor bio zadovoljan, pozvao je Arthura u sobu i naloio mu neka svue kaput. Zatim je dodao: - Moete joj dati onaj jedan mali poljubac dok ja prinesem stol Prijatelju John, pomozi mi! Na taj nain nijedan od nas nije gledao dok se on nagnuo nad nju. - Toliko je mlad i jak - ree Van Helsing, okrenuvi se prema meni - a krv mu je toliko ista daje ne trebamo proiavati. Zatim je Van Helsing brzo, no s besprijekornom metodinou, izvrio operaciju. Kako je transfuzija protjecala, neto nalik na ivot kao da se vratilo u obraze sirote Lucy i Arthuru je, kroz sve jae bljedilo, na licu zablistala radost. Nakon nekog vremena poeo sa m se brinuti jer je gubitak krvi postajao primjetan na Arthuru, koliko god bio snaan ovjek. Iz toga sam shvatio kakvu je naporu bio izloen Lucyn organizam kad ju je tek djelomice oporavilo ono to je iscrpilo Arthura. Ali profesorovo lice bilo je okamen jeno i stajao je sa satom u ruci, bacajui pogled as na pacijenticu, as na Arthura. Mogao sam uti otkucaje vlastita srca. - Ne miite se jo jedan tren - rekao je naposljetku blagim glasom. - Dostaje. Vi se pobrinite za njega; ja u zbrinuti nju. Kad je sve bilo gotovo, vidio sam koliko je Arthur iscrpljen. Povezao sam mu ranu i uhvatio ga za ruku da ga odvedem, kad je Van Helsing progovorio ne osvrui se; taj ovjek kao da ima oi na potiljku. - Mislim da hrabri zaljubljenik zasluuje jo jedan poljubac, koji e uskoro dobiti. Kako je sad priveo operaciju kraju, namjestio je pacijentici jastuk. Dok je to radio, uska crna barunska vrpca koju je Lucy, kako se inilo, uvijek nosila oko grla, prikopanu starom dijamantskom kopom koju joj je poklonio zarunik, pomaknula se malo navie, na to se ukazao crveni biljeg na njezinu grlu. Arthur ga nije zamijetio, ali ja sam uo duboko itanje uvuena daha, to je jedan od naina na koje Van Helsing iskazuje osjeaje. U tom trenutku nita nije rekao, ve se okrenuo prema meni.

- A sad izvedite naeg hrabrog zaljubljenika, dajte mu da pije porto i neka malo prilegne. Onda mora ii kui i odmoriti se, mnogo spavali i mnogo jesti, kako bi ponovno prikupio ono stoje dao svojoj dragoj. Ne smije ostati ovdje. Samo trenutak! Vjerujem, gospodine, da vas vrlo zanima kakav je rezultat. Znajte onda da je operacija uspjela u svakome pogledu. Ovog ste joj puta spasili ivot, pa moete ii kui i odmorili se laka srca, jer uinjeno je sve to se moglo. Sve u joj ispriati kad joj bude dobro; jo e vas vie voljeti zbog onoga to ste uinili. Nakon to je Arthur otiao, vratio sam se u sobu. Lucy je mimo spavala, no disanje joj bijae snanije; vidio sam kako se pokriva mie dok su joj se uzdizale grudi. Kraj uzglavlja je sjedio Van Helsing i netremice je promatrao. Barunska vrpca ponovno je prekrivala crveni biljeg. - to kaete na onaj biljeg na njezinu grlu? - zapitao sam profesora apatom. - to vi kaete na nj? - Jo ga nisam pregledao - odgovorio sam, te smjesta stao labaviti vrpcu. Tono iznad ile kucavice nalazila su se dva uboda, nevelika, no nezdrava izgleda. Nije bilo nikakva traga nekoj bolesti, no rubovi su bili bjeliasti i iskrzani, kao da ih je netko silovito trljao. Odmah mi je palo na um da bi ta rana, ili t ogod to bilo, mogla predstavljati nain na koji je izgubila svu onu silnu krv. Izbacio sam tu zamisao odmah iz uma jer tako neto ne bi bilo mogue. Cijeli bi krevet bio zarumenjen od krvi koju je djevojka zacijelo izgubila, sudei po tome koliko je bila blijeda prije transfuzije. - Dakle? - zapita Van Helsing. - Dakle - rekoh - nita ja ne mogu rei na to. Profesor ustade. - Veeras moram poi u Amsterdam - ree. - Trebam neke knjige i stvari odatle. Vi morate ostati ovdje itave noi i ne smijete skrenuti pogled s nje. - Da pozovem bolniarku da bude sa mnom? - zapitao sam.

- Mi smo najbolje bolniarke, vi i ja. Budite budni cijele noi. Neka se dobro najede i neka je nita ne uznemiri. Cijele noi ne smijete zaspati. Kasnije moemo spavati, i vi i ja. Vratit u se im budem mogao. A onda moemo poeti. - Moemo poeti? - rekoh. - to za ime svijeta mislite time rei? - Vidjet emo! - odgovorio mije pourivi van. Vratio se trenutak kasnije i provirio glavu kroz vrata te mi rekao, priprijetivi mi prstom: - Zapamtite, vi odgovarate za nju. Ostavite lije nasamo i dogodi se neko zlo, poslije vie neete imati lak poinak! Dnevnik dr. Sewarda, nastavak 8. rujna. Cijelu sam no prosjedio uz Lucy. Uinak narkoze prestao u sumrak i mogla je hodati s lakoom. Izgledala je poput sasvim druge osobe od one prije operacije. Bila je dobro raspoloena, no vidio sam tragove iscrpljena stanja u kojemu se nalazila. Kad sam rekao gi Westenra da mi je dr. Van Helsing naloio da ostanem deurati pokraj nje, gotovo je posprdno odbacila tu zamisao, ukazujui na obnovljenu snagu i izvrsno raspoloenje svoje keri. No ja se nisam dao pokolebati te sam se pripremio za svoje dugako bdjenje. Nakon to ju je sluavka pripremila za poinak, uao sam u sobu, veeravi u meuvremenu, i sjeo uz njezinu postelju. Uope nije prigovorila, ve me zahvalno pogledala kad god bih joj uhvatio pogled. Nakon dugog vremena kao da je poela tonuti u san, ali je inila svjesni napor kako bi se pribrala i razbudila. To se ponovilo nekoliko puta, svaki put uz sve vei napor i krae stanke kako je vrijeme prolazilo. Bilo je oigledno da. ne eli zaspati, pa sam ja odmah naeo tu temu: - Zar ne elite zaspati? - Ne; bojim se.

- Bojite se zaspati! Ma zato? To je blagodat kojoj svi teimo. - Ah, ne biste da ste kao ja... da je san za vas predznak uasa! - Predznak uasa! to za ime svijeta mislite time rei? - Ne znam; ah, ne znam. I ba je to tako uasno. Ta iscrpljenost dolazi mi u snu; tako da se uasavam i same pomisli na nj. - Ali, draga moja djevojko, noas moete spavati. Ja sam tu da pripazim na vas i obeajem vam da se nita nee dogoditi. - O, vama mogu vjerovati! Iskoristio sam priliku te rekao: - Obeajem vam da u vas odmah probuditi im vidim bilo koji znak da runo sanjate. - Hoete li? O, zar doista? Kako ste mi dobri! Onda u spavati! im je to izustila, oteo joj se duboki uzdah olakanja i utonula je u postelju, usnuvi. Cijele sam noi bdio uz nju. Nije se ni pomakla, ve je samo spavala i spavala, obuzeta dubokim, umirujuim, krepkim, zdravim snom. Usne su joj bile malice razdvojene, a grudi su joj se podizale i sputale s pravilnou njihala. Na licu joj bijae smijeak i bilo je oigledno da joj nikakvi snovi nisu dolazili poremetiti spokoj. Rano ujutro dola je njezina sluavka i ostavio sam je u njezinim rukama te otiao kui jer su me brinule mnoge stvari. Poslao sam kratke brzojave Van Helsingu i Arthuru, javljajui im za izvrstan rezultat ope racije. Trebao mi je itav dan da rijeim svoje poslove, s kojima sam bio u velikom zaostatku. Ve je bio mrak kad sam se stigao raspitati za svog pacijenta zoofaga. Izvjetaj je bio dobar; proteklog dana i noi bio je sasvim miran. Dok sam bio na veeri, stigao je brzojav od Van Helsinga iz Amsterdama, u kojemu mi je dao do znanja da bih veeras trebao biti u Hillinghumu, da bi moglo biti dobro da budem pri ruci, te mi poruio da dolazi nonim vlakom i da e mi se pridruiti rano ujutro.

9. rujna. Bio sam prilino umoran i iscrpljen kad sam doao u Hillingham. Ve dvije noi jedva da sam i oka sklopio i poeo sam osjeati onu misaonu tupost koja je znak duevne premorenosti. Lucy je bila budna i vedra duha. Kad se rukovala sa mnom, prodorno mi se zagledala u lice i rekla. - Veeras neete bdjeti uz mene. Premoreni ste. Doista se opet veoma dobro osjeam, sasvim dobro i ako netko treba bdjeti, onda u ja bdjeti uz vas. Nisam htio raspravljati o tome, ve sam otiao na veeru. Lucy je pola sa mnom pa sam, razdragan njezinom armantnom prisutnou, izvrsno objedovao te popio nekoliko aa izvrsnog porta. Zatim me Lucy odvela na kat i pokazala mi sobu uz svoju, u kojoj je bila naloena ugodna vatra. - A sad - rekla je - morate ostati ovdje. Ostavit u vrata otvorena, a isto tako i vrata svoje sobe. Moete lei na sofu jer znam da vas lijenike nita ne moe navesti da legnete u krevet dok je na vidiku neki pacijent. Budem li neto htjela, doviknut u vam i vi moete odmah doi do mene. Nisam imao drugog izbora nego pristati jer sam bio umoran poput psa i nisam mogao bdjeti da sam i htio. Stoga, nakon to mi je ponovno obeala da e me zvati bude li to htjela, legao sam na sofu i zaboravio na sve. Dnevnik Lucy Westenra 9. rujna. Veeras se osjeam tako sretnom. Bila sam tako jadno iscrpljena da mi je to to ponovno mogu misliti i kretati se kao sunce nakon dugotrajna istonjaka koji pue pod elinim nebom. Nekako mi se ini kao da mi je Arthur vrlo, vrlo blizu. Kao da osjeam njegovu toplu prisutnost oko sebe. Valjda je stvar u tome to su bolest i slabost sebina stanja te nam okreu misli i suut na same sebe, dok zdravlje i snaga preputaju vlast Ljubavi, tako da milju i osjeajima moe lutati po volji. Znam gdje su moje misli. Kad bi samo Arthur znao! Dragi moj, dragi moj, zacijelo ti ui bride u snu, kao to meni bride najavi. O, blaeni sinonji poinak! Kako li sam spavala, pod nadzorom onog dragog, dobrog dr. Sewarda. A noas se neu

bojati spavati jer on je nadomak mene i mog poziva. Neka je hvala svima to su mi bili tako dobri! Hvala Bogu! Laku no, Arthure. Dnevnik dr. Sewarda. 10. rujna. Postao sam svjestan profesorovo ruke na svojoj te se razbudio u sekundi. U svakom sluaju, to je jedna od stvari koje nauimo u umobolnici. - A kako je naa pacijentica? - Dobro, kad sam je napustio, odnosno kad je ona napustili mene - odgovorio sam. - Doite, da vidimo - rekao je. Zajedno smo otili u njezinu sobu. Kapak prozora bio je sputen i ja sam ga otiao tiho podii, dok je Van Helsing uao unutra svojim mekim, majim korakom, te priao krevetu. Kad sam podignuo kapak, jutarnja suneva svjetlost preplavila je sobu, te sam zauo profesorov prigueni uzdah kroz zube, u znak otkria, i kako sam znao koliko je on rijedak, srce mi je obuzeo samrtni strah. Dok sam mu prilazio, on je ustuknuo i njegov usklik jeze, "Gott im Himmell", nije bio silom izvuen iz njegova osupnuta lica. Podigao je ruku i pokazao prema krevetu, a njegovo je eljezno lice bilo izdueno i pepeljasto blijedo. Osjetio sam kako mi poinju klecati koljena. Tamo je na krevetu, naizgled u nesvjestici, leala jadna Lucy, jo stravinije bijela i izmuenija nego ikad. ak su joj i usne bile bijele, a desni su joj se naizgled povukle sa zuba, kao to ponekad viamo kod leeva nakon dugotrajne bolesti. Van Helsing je podignuo stopalo kako bi gnjevno udario o pod, no njegov ivotni nagon i sve duge godine prakse obuzdali su ga, te je polako spustio nogu. - Brzo! - ree. - Donesite brendi. Pojurio sam u blagovaonicu te se vratio s kristalnom bocom. Navlaio je brendijem jadne bijele usne i zajedno smo istrljali dlanove, zglavke i srce. Opipao joj je srce i nakon nekoliko trenutaka mune napetosti rekao:

- Jo nije prekasno. Srce kuca, premda vrlo slabo. Sav je na posao upropaten; moramo poeti iznova. Tu sad nema mladog Arthura; ovaj put moram se osloniti na vas, John. Dok je to govorio, posezao je u svoju torbu i vadio iz nje sprave z,u transfuziju; skinuo sam svoj kaput i zasukao rukav. Uz ovakvo stanje stvari nije bilo mogunosti za narkozu, pa ak ni potrebe; tako smo, ne oklijevajui ni trenutka, zapoeli operaciju. Nakon nekog vremena, koje se nije inilo osobito kratkim, jer uasan je osjeaj kad vam istjee krv, bez obzira na to koliko je rado dajete, Van Helsing je podigao prst u znak upozorenja. - Ne miite se - ree. - Bojim se da bi se mogla probuditi sad kud joj nc vraa snaga, a to bi bilo opasno, da, vrlo opasno. Ali poduzet u mjere predostronosti. Dat u joj injekciju morfija. Potom je brzo i okretno izvrio svoj naum. Uinak nije bio lo jer se nesvjestica polako stopila s narkotikim snom. Uz osjeaj osobnog ponosa mogao sam vidjeti kako joj se u blijede obraze i usne vraa slabana boja. Onaj tko to nije iskusio ne zna kakav je osjeaj kad vam vlastita krv odlazi u ile ene koju volite. Profesor me kritiki promatrao. - Bit e dosta - ree. - Zar ve? - prigovorio sam. - Od Arta ste uzeli mnogo vie. Na to se tuno nasmijeio. - On je njezin dragi - odgovorio je - njezin zarunik. Vi imate posla, mnogo posla, s njom i s drugima; ovo e zasad biti dovoljno. Kad smo prekinuli operaciju, pobrinuo se za Lucy, dok sam ja ekao da zavri kako bi mogao zbrinuti i mene, jer osjeao sam iscrpljenost i malu muninu. Nakon nekog vremena previo mije ranu te me poslao dolje da popijem au vina. Kad sam izlazio iz sobe, poao je za mnom te napola proaptao: - Pazite, o ovome ni rijei. Ako se na mladi zaljubljenik neoekivano pojavi, kao prije, nemojte mu rei ni rijei. To bi ga istodobno preplailo i nainilo ljubomornim. Nijedno od toga ne smije se dogoditi. Eto! Kad sam se vratio, oprezno me promotrio te rekao:

- Ne izgledate osobito loije. Idite u sobu i legnite na svoju sofu te se neko vrijeme odmorite; zatim obilno dorukujte i doite ovamo k meni. Uinio sam prema njegovim uputama znajui koliko su pravilne i mudre. Svoje sam obavio i sad mi je dunost bila obnoviti snagu. Osjeao sam se vrlo iscrpljeno i u toj me iscrpljenosti pomalo napustilo uenje vezano uz ono to se dogodilo. No, ipak sam zaspao na sofi pitajui se i pitajui kako je Lucy tako nazadovala i kako je mogla izgubiti toliko krvi bez ijednog znaka koji bi posvjedoio o tome. Mislim da sam se nastavio uditi i u snovima, jer i u snu i na javi misli su mi se neprestano vraale na one male ubode na njezinu grlu, te na nadraeni, izmueni izgled njihovih mbova, koliko god bili maleni. Lucy je spavala dokasna tog dana. Kad se probudila, osjeala se poprilino dobro i snano, premda ni izdaleka onako kao prethodnog dana. Kad ju je Van Helsing vidio, otiao je na etnju, prepustivi mi brigu o njoj, uz stroge upute daje ne smijem ostaviti ni na trenutak. uo sam njegov glas u predvorju - raspitivao se gdje se nalazi najblii potanski ured. Lucy je bez ustmavanja avrljala sa mnom i kao da uope nije bila svjesna da se neto dogodilo. Pokuao sam je zabaviti i zaokupiti joj pozornost. Kad je njezina majka dola gore kako bi je pogledala, ini se da uope nije primijetila nikakvu promjenu, ve mi se zahvalno obratila: - Toliko vam dugujem, doktore Seward,za sve to ste uradili, ali sad doista morate pripaziti na to da se ne preforsirate. I sami izgledale blijedi. Treba vam supruga da vas njeguje i malo pazi na vas; eto to vam treba! Dok je to govorila, Lucy je pocrvenjela poput maka, premda tek na trenutak, jer njezine jadne iscrpljene ile nisu mogle zadugo izdrati takav neuobiajeni odljev krvi ti glavu. Uslijedila je reakcija u obliku izraenog bljedila, dok je okrenula prema meni svoj moleivi pogled. Nasmijeio sam se i kimnuo, stavivi prst na usne; uz uzdah je klonula natrag na svoje jastuke. Van Helsing se vratio za nekoliko sati.

- A sad vi idite kui - rekao mi je nakon nekog vremena. - Dobro se najedite i napijte. Ojaajte malo. Ja u noas ostati ovdje i sam u bdjeti uz malenu gospoicu. Vi i ja moramo nadzirati taj sluaj i ne smijemo dopustiti da itko drugi to sazna. Imam ozbiljne razloge za to. Ne, nemojte pitati koji su to razlozi; mislite to god hoete. Nemojte se ustruavati pomiljati ak ni na ono najnevjerojatnije. Laku no. U predvorju su mi prile dvije sluavke i zapitale moe li koja od njih bdjeti uz gicu Lucy. Preklinjale su me da im to dozvolim i kad sam rekao kako je elja dra. Van Helsingada bdijemo ili on ili ja, zamolile su me ganutljivo da posredujem kod "stranog gospodina". Njihova me ljubaznost uvelike dirnula. Moda je to zato to sam trenutno iscrpljen, a moda zbog Lucy, to je njihova privrenost tako oigledna; jer mnogo sam puta vidio sline primjere enske ljubaznosti. Vratio sam se ovamo na vrijeme za kasnu veeru te obiao bolesnike; sve je u redu. Ovo sam zapisao oekujui san. On dolazi. U. rujna. Poslijepodne sam otiao u Hillingham. Zatekao sam Van Helsinga u izvrsnom raspoloenju, dok je Lucy mnogo bolje. Nedugo nakon mog dolaska iz inozemstva je pristigao veliki paket za profesora. Otvorio ga je uz mnogo pompe, naravno, samo hinjene, te pokazao veliki buket bijelog cvijea. - Ovo je za vas, gospoice Lucy - ree. - Za mene? O, doktore Van Helsing! - Da, draga moja, ali to nije za igru. Ovo je cvijee lijek. - Na tom je mjestu Lucy nainila grimasu. - Ma ne, to se ne uzima kao tekuinu, ni u nekom drugom obliku, pa se ne morate tako mrtiti, ili u ukazati svojem prijatelju Arthuru na to kakve e muke morati podnositi kud vidi kako se iskrivljuje ova ljepota koju tako voli. Aha, lijepa moja gospoice, ovo je opet izravnalo taj krasan nos. Ovo je ljekovito, ali ne znate na koji nain. Stavit u to cvijee u va prozor, nainit u od njega lijepi vjeni i objesiti vam ga oko vrata, da moete dobro spavati. O, da, od njega ete, ba kao i od lotosova cvijeta, zaboraviti svoje nevolje. Mirie ba kao voda Lete te onaj izvor mladosti koji su konkvistadori traili po Floridi i prekasno ga nali. Dok je govorio, Lucy je pregledavala cvijee i mirisala ga. Potom ga je odbacila, rekavi napola uz smijeh, a napola zgaeno:

- Jao, profesore, zacijelo se alite sa mnom. Pa toje cvijee tek obian enjak. Na moje iznenaenje, Van Helsing je ustao i rekao ozbiljno, isturene eljezne vilice i skupljenih upavih obrva: - Ne poigravajte se sa mnom! Ja se nikad ne alim! Za sve to radim postoji neki mraan razlog i upozoravam vas da me ne uzimate olako. Pripazite, ako ne radi sebe, onda radi drugih. - Zatim je ugledao kako se Lucy preplaila, to nije ni udno, te nastavio njenijim glasom: - Ah, mala gospoice, draga moja, nemojte se mene bojati. Ja samo radim za vae dobro; ali ovo priprosto cvijee donijet e vam mnogo snage. Gledajte, sam u vam ga odnijeti u sobu. Sam u nainiti vjeni koji ete nositi. Ali tiho! Nemojte to priati drugima koji postavljaju radoznala pitanja. Moramo biti posluni, a tiina je dio poslunosti. Poslunost slui tome da vas snanu i zdravu uputimo u voljene ruke koje vas oekuju. Sad malo budite mirni dok sjedite. Doite sa mnom, prijatelju John, i pomozite mi da razmjestim po sobi enjak, koji je stigao ak iz Haarlema, gdje moj prijatelj Vanderpool itave godine uzgaja bilje u svojim staklenicima. Juer sam morao brzojaviti, inae danas cvijee ne bi pristiglo. Otili smo u sobu, uzevi sa sobom cvijee. Profesorovi su postupci u svakom sluaju bili udnovati i ne bi ih se moglo pronai ni u jednome medicinskom priruniku za kojega sam ikad uo. Prvo je zatvorio prozore i vrsto povukao zasune; zatim je uzeo pregrt cvjetova i protrljao njima vanjske daice prozora, kao da eli biti siguran da e svako strujanje zraka to doe izvana biti zasieno mirisom enjaka. Zatim je snopiem natrljao cijeli obrub vrata - gore, dolje i sa svake strane - te na isti nain i oko kamina. Sve mi se to inilo grotesknim te sam nakon nekog vremena rekao: - Dakle, profesore, znam da ste uvijek imali razloga za ono to inite, no ovo me svakako zauuje. Dobro je to ovdje nismo imali nikoga skeptinog jer bi inae rekao da bacate nekakve ini kako biste zadrali vani nekog zloduha. - Moda je to i istina! - odgovorio je mirno, poinjui izraivati vjeni koji je Lucy trebala nositi oko vrata.

Priekali smo dok Lucy nije obavila veernju toaletu, pa kad se nala u krevetu, priao joj je i sam joj privrstio vjeni enjaka oko vrata. - Pazite da ga ne poremetite - glasile su zadnje rijei to joj ih je rekao. - ak i ako vam u sobi bude zaguljivo, nemojte otvarati prozor ni vrata. - Obeajem - ree Lucy - i hvala vam obojici tisuu puta za svu vau ljubaznost! Ah, ime sam zasluila takve prijatelje? Dok smo naputali kuu u mojoj koiji,koja nas je oekivala, Van Helsing ree: - Noas mogu spavati 11 miru, a san mi je i potreban; dvije noi na putu, mnogo itanja za dana. izmeu njih, te mnogo brige sljedeeg dana i jedna no bdjenja, kad nisam ni oka sklopio. Sutra me rano ujutro pozovite te emo zajedno poi pogledati nau lijepu gospoicu, jo jau od "ini" koje sam bacio. Ho, ho! Djelovao je tako samouvjereno da sam ja, prisjetivi se svoje samouvjerenosti prije dvije noi te zlokobnih rezultata, osjetio blagu jezu. Zacijelo sam zbog svoje iscrpljenosti oklijevao da to kaem svojem prijatelju, no ipak sam je osjeao, poput neprolivenih suza. 11. Dnevnik Lucy Westenra 12. rujna. Kako li su svi dobri prema meni! Jako sam zavoljela onoga dragog doktora Van Helsinga. Pitam se zato je toliko zapeo za ono cvijee. Doista me preplaio, kako se razljutio. Pa ipak, zacijelo je bio u pravu, jer ve osjeam koliko mi je to cvijee pomoglo. Veeras se nekako ne bojim biti sama i mogu zaspati bez straha. Nee mi smetati nikakvo lepetanje krila s vanjske strane prozora. Ah, ta strana borba koju sam u zadnje vrijeme tako esto vodila protiv sna; bol uzrokovana nesanicom ili strahom od sna koji mi donosi sve one neshvatljive strahote! Kako su sretni ljudi u ijim ivotima nema strahova, nema strepnji; kojima je san blagoslov to dolazi svake noi i ne donosi im niega osim slatkih snova. No, veeras se i ja

nadam snu te leim kao Ofelija u drami, kad su joj "djevianski vijenac dali, i drago cvijee." Nikad prije nisam voljela enjak, ali veeras je upravo zamaman! U njegovu mirisu ima smirenosti; ve osjeam kako me hvata san. Laku no svima. Dnevnik dr. Sewarda 13. rujna. Navratio sam u Berkeley i zatekao Van Helsinga koji je, po obiaju, stigao na vrijeme. Koija naruena iz hotela ve je ekala. Profesor je uzeo svoju torbu, koju sada uvijek nosi sa sobom. Htio bih sve tono zabiljeiti. Van Helsing i ja stigli smo u Hillingham u osam sati. Jutro je bilo prekrasno; blistavo sunce i sva ona svjeina rane jeseni kao da su upotpunjavali godinji posao prirode. Lie se probraavalo u sve mogue prekrasne boje, no jo nije poelo opadati s drvea. Uavi, zatekli smo gdu Westenra kako izlazi iz sobe za zajutrak. Ona je vjeiti ranoranilac. Toplo nas je pozdravila i rekla: - Bit e vam drago kad ujete da se Lucy osjea bolje. Drago dijete jo uvijek spava. Zavirila sam u njezinu sobu daje pogledam, ali nisam ulazila kako je ne bih uznemirila. Profesor se nasmijeio i djelovao je slavodobitno. Protrljao je ruke. - Aha! - ree. - Bio sam uvjeren da sam postavio ispravnu dijagnozu. Moja terapija djeluje. - Ne smijete pripisati sve zasluge sebi, doktore - uzvratila je. -Lucyno jutranje stanje djelomice je moja zasluga. - Kako to mislite, gospodo? - zapita profesor. - Pa, nou sam se zabrinula zbog dragog djeteta i otila sam u njezinu sobu. vrsto je spavala, tako vrsto daje ak ni moj dolazak nije probudio. Ali u sobi je bilo strano zaguljivo. Posvuda je bilo tog groznog, smrdljivog cvijea, a jedan joj je vjeni bio doslovce oko vrata. Pobojala sam se da e taj teak miris biti nepodnoljiv dragome djetetu koje je ovako iscrpljeno, pa sam uklonila sve to cvijee i odkrinula prozore da pustim malo svjeeg zraka. Sigurna sam da ete biti zadovoljni njome.

Krenula je prema svome budoaru, u kojemu je obino rano dorukovala. Jo dok je govorila, pogledao sam profesorovo lice te vidio kako je posivjelo poput pepela. Bio je u stanju sauvati samokontrolu a prisutnosti uboge gospode jer je znao u kakvu se stanju nalazi te koliko bi joj ok nanio zla. ak joj se i nasmijeio otvorivi joj vrata kako bi ula u svoju sobu. No, istog trenutka kad je nestala nenadano i silovito me uvukao u blagovaonicu te zatvorio vrata. Tada sam, po prvi put u ivotu, vidio kako Van Helsing podlijee oaju. Podigao je ruke iznad glave u znak nijemog oaja te bespomono stao lupati dlanovima. Napokon se svalio u stolicu, stavio ruke na lice i stao plakati glasnim, suhim jecajima koji kao da su mu dolazili iz rane u srcu. Zatim je ponovno podigao ruke, kao da se eli potuiti cijelome svemiru. - Boe, Boe, Boe! - uskliknuo je. - to smo to skrivili, to je ova jadna ena skrivila, da nam se dogaaju ovakve strahote? Djeluje li na nas jo uvijek kakav usud, poslat jo iz starih poganskih vremena, da se moraju dogaati ovakve stvari, i to na takav nain? Ta jadna majka, ne slutei zla, vjerujui da ini samo dobro, uradila je tako neto, upropastila i tijelo i duu svoje keri; a mi joj ne smijemo to rei, ne smijemo je ak ni upozoriti, jer e inae umrijeti, a onda e obje umrijeti. Jao, kakve nam se strahote dogaaju! Kako li su se snage svih vragova urotile protiv nas! - Odjednom je skoio na noge. - Doite - ree - doite, moramo vidjeti kako stvari stoje i potom djelovati. Vragovi ili nevragovi, ili pak svi vragovi zajedno, to nema nikakve veze; ipak emo se boriti s njima. Otiao je u predvorje po svoju torbu i zajedno smo krenuli u Lucynu sobu. Ponovno sam podigao kapak, dok je Van Helsing krenuo prema krevetu. Ovaj se put nije trgnuo pogledav i jadno lice na kojemu se nalazilo isto ono grozno, votano bljedilo kao i prije. Na licu mu bijae pogled pun smrknute tuge i beskrajne suuti. - Kao to sam i oekivao - promrmljao je, uz onaj svoj otkroviteljski uzdah kroz zube koji je toliko toga kazivao. Bez rijei je otiaoo zakljuati vrata, a zatim je na stoli stao postavljati instrumente za jo jednu

operaciju transfuzije krvi. Ja sam ve i prije shvatio da je to neophodno te sam stao skidati kaput, no sprijeio me podignuvi ruku u znak upozorenja. - Ne! ree. - Danas vi morate operirati. Ja u dati krv. Vi ste ve iscrpljeni. Izrekavi to, skinuo je kaput i zasukao rukav koulje. I opet operacija; i opet narkoza; i opet isti povratak boje u pepeljaste obraze te pravilno disanje u znak zdrava sna. Ovog sam puta ja pazio, dok se Van Helsing iao pri brati i odmoriti. Kasnije je rekao gi Westenra da ne smije ukloniti ni jednu stvar iz Lucyne sobe prije nego to se posavjetuje s njime; da ono cvijee ima ljekovita svojstva te daje udisanje njihova mirisa dio terapije. Zatim je sam na sebe preuzeo taj sluaj, rekavi da e noas i sljedee noi on bdjeti te da e mi javiti kad da doem. Nakon to je proao jo jedan sat, Lucy se probudila iz svog sna, svjea i krepka, i inilo se da joj nije mnogo gore nakon ove zadnje muke. to sve ovo znai? Poinjem se pitati ne utjee li moj dugotrajni ivot meu maloumnicima i na moj zdrav razum? Dnevnik Lucy Westenra 17. rujna. etiri dana i noi spokoja. Ponovno sam tako ojaala da se jedva prepoznajem. Kao da sam prola kroz nekakvu dugotrajnu moru i upravo se probudila kako bih ugledala prekrasnu sunevu svjetlost te osjetila oko sebe svjei jutarnji zrak. Nejasno se prisjeam dugog, munog vremena ekanja i strahovanja; tmine u kojoj nije bilo ni bolne nade da bi mi tadanja nevolja mogla postati jo ljuom. Zatim bi nastupila dugotrajna razdoblja zaborava te povratak u ivot, kao to se ronilac vraa na povrinu kroz duboku vodu. No, otkako je dr. Van Helsing sa mnom, kao da su svi ti runi snovi nestali; zvukovi koji su me izluivali od straha - lepetanje krila s vanjske strane prozora, udaljeni glasovi koji su mi se inili sasvim bliski, osorni

zvukovi za koje ni sama ne znam odakle su dolazili te mi nareivali da uradim ni sama ne znam to - sve je to prestalo. Sad odlazim u krevet nimalo se ne pribojavajui sna. ak se ni ne trudim ostati budnom. Sasvim sam zavoljela miris enjaka i svakodnevno kutija dolazi iz Haarlema. Veeras dr. Van Helsing odlazi jer na jedan dan mora boraviti u Amsterdamu. Ali vie ne treba bdjeti nad mnom; sad mi je ve dovoljno dob ro da mogu biti sama. Hvala Bogu, zbog moje majke i zbog Arthura, i zbog svih naih prijatelja koji su bili tako ljubazni! Uope neu ni osjetiti promjenu jer prole je noi dr. Van Helsing dugo vremena spavao u svojoj stolici. Dvaput kad sam se probudila zatekla sam ga kako spava; no nisam se bojala ponovno zaspati, iako je neto,grane ili imii, gotovo Ijutito lepetalo po prozorskim oknima. "The Pall Mall Gazette, " 18. rujna POBJEGLI VUK OPASNA PUSTOLOVINA NAEG IZVJESTITELJA Intervju s uvarom zoolokog vrta Nakon to sam se dugo raspitivao, pri emu su me gotovo isto tako dugo odbijali, te neprestance koristio rijei Fall Mall Gazette poput arobne lozinke, uspio sam pronai uvara onog dijela zoolokog vrta u kojemu se nalazi kavez s vukovima. Thomas Bilder ivi u jednoj od baraka u ograenom podruju iza slonovske nastambe i ba se spremao na uinu kad sam ga pronaao. Thomas i njegova supruga gostoljubivi su ljudi, postariji i bez djece, te ako gostoprimstvo u kojemu sam uivao spada u prosjek, ivot im je zacijelo vrlo ugodan. uvar se nije htio baciti na "posao", kako je on to zvao, sve dok veera nije zavrila, i svi smo se zasitili. Kad je stol bio poien, a on zapalio lulu, rekao je:

- E, sad, gospodine, mo'te me pitat' togod 'oete. Ne'te mi zamjerit' to ne priam o poslovnim stvar'ma prije no to s' najedem. I ja dajem vukov'ma, akal'ma i hijenama uinu prije nego im idem postavljat' pitanja. - Kako to mislite, postavljati pitanja? - priupitao sam, elei ga navesti na razgovor. - Jedan je nain da ih lupim po glavi tapom; drugi kad ih eem iza uva, kad se fina gospoda oe malo prducirat' pred svojim curama. Ono prvo mi i ni' tako teko, ono kad ih lupam po glavi tapom prije nego im bacim veeru; ali dobro priekam da zavre s vinom i kavom, to bi rek'o, prije nego ih pokuam ekat iza uva. Paz'te - dodao je filozofski - i mi i one tamo ivotinje imamo dosta toga zajednikog. Eto, vi doete i poinjete me zapitkivat' o mom poslu, a ja sam takav da bi' radije da puknete nego da vam odgovorim, samo da mi niste ponudili pola funte. ak ni ka' ste me 'nako ciniki pitali jel' bi ja 'tio ii pitat' direktora dal' mi moete postavljat' pitanja. Bez uvrede, jesam vam rek'o nek idete k vragu? - Jeste. - A kad ste rekli da ete me prijavit' zbog prostaenja, to je bilo k'o da ste me lupili po glavi; ali s oni' pol' funte sve ste ispravili. Nisam se ju Mio tu', pa sam priek'o hranu i postupio ba k'o moji vukovi, lavovi i tigrovi. Ali, Bog vam dao zdravlje, sad kad je stara ubacila u mene koji kolai i saprala me sa onim svojim vrajim starim ajnikom, pa sam se malo podmirio, mo'te me ekat' iza uva koliko god volite, neu ak ni zareat'. Samo navalite s pitanjima. Znam na to ciljate, na onoga vuka stoje pobjeg'o. - Upravo tako. Htio bih da mi vi iznesete svoje miljenje o tome. Samo mi ispriajte kako se to dogodilo. Kad budem znao injenice, nagovorit u vas da mi kaete stoje po vaem miljenju bio razlog te to mislite kako e sve to zavriti. - Nema problema, efe. Evo vam cijele prie. Taj vam je vuk to smo ga zvali Bersicker bio jedan od tri siva vuka to su doli iz Norveke u Jamrachove ruke, a mi smo ga kupili od njega prije etir' godine. Bio je to fin, kulturan vuk, nikad problema s njime. Vie me udi to je on 'tio iza', nego bilo koja druga ivina ovdi. Ali, eto, ne mo'te vjerovat vukov'ma vie nego enama.

- Nemojte obraat' panju na njega, gospo'n! - ukljuila se ga Tom, raspoloeno se nasmijavi. - Taj uva ivotinje ve tako dugo da je ve i sam k'o stari vuk! Ali taj nije opasan. - No, gospo'n, juer sam prvi put uo neku guvu oko dva sata nakon to sam ih nahranio. Slag'o sam u majmunarniku leaj za jednu mladu pumu stoje obolila, ali kad sam uo tektanje i zavijanje, odma' sam oti'o tamo. Bersicker je navaljiv'o na reetke k'o lud, k'o da je 'tio i' van. Taj dan tu ni' bilo puno ljudi, a u blizini je bio samo jedan ovjek, neki visoki, mravi tip, s grbavim nosom i piastom bradom, s par sijedih vlasi u njoj. Im'o je neki otar, 'ladan pogled i crvene oi, pa mi se nekako nije ba dop'o, jer mi se uinilo da su se ivotinje razdraile na njega. Im'o je bijele jaree rukavice na rukama i pokaz'o mi je ivotinje i rek'o: "uvaru, ti vukovi su bijesni zbog neega." - "Moda zbog vas," rek'o, jer nije mi se dopalo kako se dri. Nije se razljutio, k'o to sam se nad'o da 'oe, nego se nekako uvredljivo nasmij'o, a usta su mu bila puna otrih, bijelih zuba. "A, ne, mene nikako ne bi voljeli," rek'o je. - "A, da, ba bi," rek'o sam ja, oponaaju' ga. "Oni uvijek za veeru vole oglodat' pokoju kost, a u vama ih ima za dobar rukohvat." - udna stvar, ali kad su ivotinje vidile da priamo, legle su, i kad sam pri'o Bersickem dao mi je dao ga ekam iza uva k'o i uvijek. Pri'o je i taj ovjek i, sunca mi, gurn'o je i on ruku kroz reetke i poek'o starog vuka iza uva! - "Pazite," rek'o, "Bersicker je brz." - "Nije vano," kae on. "Naviknut sam na njih." - "Jeste li i vi u biznisu?" kaem ja, skinuvi kapu, jer ovjek koji trguje vukovima i slinim, dobar je prijatelj uvarima. - "Ne," kae on, "nisam ba u biznisu, ali im'o sam nekoliko vukova za ljubimce." Na to je podign'osvoj eit, k'o neki grof, i o'o. Stari Bersicker gled'o je za njim sve dok se nije makn'o iz vidika, a onda je oti'o u kut, leg'o, i nije 'tio iza' cijelo vee. Dakle, prole noi, im se dig'o mjesec, svi su vukovi ovdi poeli

zavijat. A nisu imali na to zavijat'. Nikoga nije bilo blizu, osim nekoga to je oito doziv'o psa negdi vani u parku. Par puts sam i'o van da vidim jel' sve u redu, i bilo je, a onda je zavijanje prestalo. Ba negdi prije dvanaes' i'o sam u obilazak prije spavanja, i nek sam proklet, ali kad sam doo pred kavez starog Bersickera, vidio sam da su reetke slomljene i svinute, a kavez prazan. I to je sve to zasigurno znam. - Je li netko drugi vidio bilo to? - Jedan od nai' vrtlara negdi je u to vrijeme i'o kui sa zbora, kad je vidio kako kroz vrtnu ivicu ide neki veliki sivi pas. Barem tako kae, ali ja ne bi' puno vjerov'o u to, jer ako je to istina, nije to govorio svojoj eni kad je stig'o kui i ispri'oje to tek kad se objavilo daje pobjeg'o vuk, a mi smo cijelu no lovili Bersickera po parku, tek se onda to sjetio. Ja bi' rek'o da mu je zbor udario u glavu. - Recite, g. Bilder, moete li ikako protumaiti bijeg tog vuka. - ujte, gospo'n - rekao je, uz nekakvu sumnjiavu skromnost - mislim da bi mog'o; ali ne znam kako bi se vama dopala ta teorija. - Zacijelo e mi se dopasti. Ako se ovjek kao to ste vi, koji poznaje ivotinje iz iskustva, ne moe odvaiti na neku pretpostavku, tko e se onda? - E pa onda, gospo'n, ja to ovako gledam; meni se ini daje taj vuk pobjeg'o samo zato to je 'tio i' van. Thomas i njegova ena tako su se od srca nasmijali toj ali daje bilo oigledno kako je ve bila upotrijebljena te daje cijelo to tumaenje tek dobra umotvorina koju je elio prodati. Nisam se mogao mjeriti s dobrim Thomasom po duhovitosti, ali naslutio sam sigurniji put do njegova srca, pa sam rekao: - Sluajte, g. Bilder, smatrajmo da je onih prvih pola funte ve potroeno, a isto toliko vas eka kao na grada nakon to mi kaete to se po vaem miljenju dogodilo. - Imate pravo, gospo'n - rekao je ustro. - Znam da ete mi oprostit' to vas zavitlavam, ali ova mi je stara ena namignula, a to vam je isto k'o da mi je otvoreno rekla neka to kaem. - Ma, nisam! - ree vremena dama.

- Moje je miljenje ovakvo: taj se na vuk negdje skriva. Onaj zuboravni vrtlar reko je daje odgalopir'o prema sjeveru bre nego bi mog'o konj, ali ja mu ne vjerujem, jer gledajte gospodine, vukovi ne galopiraju, ba k'o ni psi, jer nisu tako graeni. Vukovi su krasni u priama i usudio bi' se re' kad se zgomilaju u opore i krenu u lov na neto straljivije od sebe, onda mogu di' vraju galamu i razderati to god lovili. Ali, Bog nek vam je na pomoi, u stvarnome ivotu vuk je primitivan stvor, ni napola pametan ni hrabar k'o dobar pas; a ni etvrtinu toliko borben. Ovaj na nije vian borbi, ne zna si ni hranu na', i bit e da se nalazi negdje oko parka, skriva se i trese od straha, i ako mu je ita na pameti, onda se pita gdje da nade to za doruak; ili pak je moda odlut'o u neki podrum za ugljen. Oka mi moga, neka e se kuharica krasno prepasti kad mu spazi zelene oi kako sjaje iz tame! Ako ne moe na' hranu, onda e je valjda potrait' i moglo bi se dogodit' da za neko vrijeme naleti na neku mesnicu. Ako je ne nae, a neka dadilja ode u etnju s kakvim vojnikom, pa ostavi bebu u kolicima, e, onda se ne bi' udio da na popisu stanovnika ostanemo krai za jedno dijete. To vam je sve. Upravo sam mu davao pola funte, kad je neto zalupalo po prozoru, a lice g. Bildera od iznenaenja se podvostruilo po duini. - Bog mi pomog'o! - rekao je. - Pa to se stari Bersicker vratio sam od sebe! Priao je vratima i otvorio ih, to mi se uinilo sasvim nepotrebnim. Oduvijek sam bio milj enja da divlja zvijer izgleda ponajbolje kad se izmeu nje i mene nalazi kakva vrsta prepreka. Osobno me iskustvo vie nagnalo da se priklonim tom miljenju negoli da zdvojim oko njega. Na kraju se ipak pokazalo da je sve stvar navike jer ni Bilder ni njegova ena nisu se prestraili vuka nita vie nego bih se ja prestraio psa. Sama je ivotinja bila miroljubiva i dobroudna kao otac svih izmiljenih vukova - Crvenkapiin bivi prijatelj, u trenutku dok preruen pridobiva njezino povjerenje. Cijeli je taj prizor bio neizreciva mjeavina komedije i patetike. Zloesti vuk koji je pola dana paralizirao London i nagnao svu djecu u gradu da drhte od straha bio je pokajniki raspoloen, te prihvaen je i pomilovan kao neki vuji razmetni sin. Stari gaje Bilder itavoga vrlo njeno pregledao.

- Eto - rekao je, zavrivi sa svojim pokajnikom. - Znao sam da e jadnik upast' u nekakvu nevolju; nisam li to cijelo vrijeme govorio? Eto, glava mu je sva izrezana i puna razbijenog stakla. Taj se pentr'o preko nekakvog vrajeg zida, ili neeg slinog. Sramota je da ljudi smiju uzidavat' razbijene boce navrh svojih zidova. Eto vam to dolazi od toga. Doi amo, Bersicker. Odveo je vuka i zakljuao ga u kavez, s komadom mesa koji je, barem to se veliine tie, odgovarao ugojenom teletu, te otiao nainiti izvjetaj. I ja sam otiao objaviti jedinu ekskluzivnu informaciju koja je danas na raspolaganju glede udnovat) bijega iz zoolokog vrta. Dnevnik dr. Sewarda 17. rujna. Nakon veere u svojoj sam se radnoj sobi pozabavio sreivanjem svojih knjiga, koje sam zbog drugih poslova i brojnih posjeta Lucy tuno zanemario. Odjednom su se vrata silovito rastvorila i u sobu je uletio moj pacijent, lica iskrivljena zbog emocija. Bio sam kao oinut gromom jer gotovo da nije zabiljeen sluaj da pacijent svojevoljno ulazi u ravnateljevu radnu sobu. Ne oklijevajui ni trenutka, navalio je na mene. U ruci je imao no iz pribora za jelo. Kako sam vidio daje opasan, pokuao sam odrati stol izmeu nas. No, bio je prebrz i previe snaan za mene, jer prije nego to sam se stigao snai, udario me noem i prilino mi duboko zarezao zglavak na lijevoj ruci. No, prije nego to je mogao udariti jo jednom, dohvatio sam ga desnicom i on se rasprostro na leima na podu. Iz zglavka mi je obilno krvarilo i na tepih je iscurila itava mala lokva. Vidio sam da se moj prijatelj ne namjerava dalje truditi, pa sam se pozabavio time da si previjem zglavak, cijelo vrijeme s oprezom pogledavajui polegnutu priliku. Kad su posluitelji dojurili u prostoriju te smo obratili pozornost na njega, ono to je radio upravo mi se zgadilo. Leao je potrbuke na podu i poput psa lizao krv koja se prolila iz mog ranjenog zglavka. Bilo ga je prilino lako svladati i, na

moje iznenaenje, sasvim je mirno otiao s posluiteljima, tek ponavljajui bez prestanka: "Krv je ivot! Krv je ivot!" U ovome si trenutku ne mogu priutiti gubitak krvi; nedavno sam je izgubio toliko da me to tjelesno unazadilo, a uz to na mene utjee i ta dugotrajna, naporna Lucyna bolest, te njezine zastraujue faze. Razdraen sam i umoran, te mi treba poinka, poinka, poinka. Sreom, Van Helsing me nije pozvao, pa se ne trebam liiti sna; noas ne bih mogao izdrati bez njega. Brzojav Van Helsinga iz Antwerpa, upuen Sewardu, Carfax (Budui da nije navedena grofovija, brzojav je odaslat u Carfax u Sussexu, te je zakasnio dvadeset dva sata.) 17. rujna. Noas obvezatno budite u Hillinghamu. Ako i ne budete bdjeli cijelo vrijeme, esto obilazite pacijenticu i pobrinite se da cvijee bude namjeteno kako treba. Ovo je vrlo vano; nemojte zakazati. Nai emo se to je prije mogue po mom dolasku. Dnevnik dr. Sewarda 18. rujna. Upravo kreem na vlak za London. Dolazak Van Helsingova brzojava ispunio me oajem. Izgubljena je itava no, a iz gorka iskustva poznato mije to se moe dogoditi za jednu no. Dakako, mogue je da sve bude dobro, ali to li se moglo dogoditi? Jamano se nad nas nadvio neki strahovit usud kad nas svaki mogui sluaj unazauje pri svemu to pokuamo poduzeti. Uzet u sa sobom ovaj cil indar, pa mogu nastaviti s dnevnikom na Lucynom fonografu. Poruka koju je ostavila Lucy Westenra 17. rujna, no. Piem ovo i ostavljam da bude proitano kako nitko drugi ne bi ni sluajno doao u opasnost zbog mene. Ovo je toan izvjetaj onoga to se noas dogodilo. Osjeam kako umirem od iscrpljenosti i jedva da imam snage za pisanje, ali moram to uiniti, pa makar i umrla u tom pokuaju.

Otila sam u krevet u uobiajeno vrijeme, pobrinuvi se da cvijee bude namjeteno kao to je naloio dr. Van Helsing, i uskoro sam zaspala. Probudilo me lepetanje po prozoru, to je zapoelo jo nakon onog hodanja u snu kod litice u Whitbyju, kad me spasila Mina, koje sada tako dobro poznajem. Nisam se bojala, ali ipak sam poeljela daje dr. Seward u susjednoj sobi, kao to je dr. Van Helsing rekao da e biti, tako da ga mogu pozvati u sluaju potrebe. Pokuala sam zaspati, ali nisam mogla. Zatim me spopao stari strah od spavanja i odluila sam ostati budnom. Naopako, san me poeo obuzimati onda kad ga vie nisam htjela. Kako sam se bojala biti sama, otvorila sam vrata i zapitala: "Ima li koga?" Nije bilo nikakva odgovora. Bojala sam se probuditi majku, pa sam ponovno zatvorila vrata. Zatim sam izvana, iz grmlja, zaula nekakvo zavijanje, slino pseem, no ee i dublje. Prila sam prozom i pogledala van, no nita nisam vidjela osim velikog imia koji je oigledno lupkao krilima po prozom. Potom sam se vratila u krevet, no odluila sam da vie ne zaspim. Nakon nekog vremena otvorila su se vrata i provirila je majka, koja je iz mog kretanja razabrala da ne spavam; ula je i sjela pokraj mene. Obratila mi se jo ljubaznijim i blaim glasom nego to joj je obiaj: - Strepila sam zbog tebe, draga, pa sam dola pogledati je li s tobom sve u redu. Bojala sam se da e se prehladiti sjedei tamo, te je zamolila da legne u krevet i spava sa mnom. Nije skinula kunu haljinu jer je rekla da e ostati samo malo, a zatim se vratiti u svoj krevet. Dok smo tako leale jedna dragoj u naruju, ponovno se zaulo lepetanje i tapkanje po prozoru. Trgnula se i pomalo se preplaila. - to je to? - uskliknula je. Pokuala sam je smiriti, te na posljetku i uspjela u tome. Mirno je legla, ali ula sam kako joj drago staro srce i dalje strahovito lupa. Nakon nekog vremena ponovno se oglasilo ono prigueno zavijanje ii grmlja, a nedugo nakon toga zauo se tresak na prozoru i gomila razbijeni stakla pala je na pod. Prozorski se kapak, rastvorio zbog vjetra, koji je navro u sobu, a u otvoru razbijena okna ukazala se glava velikog, mravoj sivog vuka. Majka je prestravljeno ustuknula i s mukom se uspravila u sjedei poloaj, te se mahnito uhvatila ni sama ne marei za to. Izmeu ostaloga, zgrabila je vjeni cvijea za kojeg je dr. Van Helsing ustrajao da

ga nosim oko vrata, te ga strgnula s mene. Sjedjela je tako trenutak-dva, pokazujui prema vuku, a zatim joj se iz grla zauo neobino i zastraujue grgljanje. Potom se sruila, kao daju je grom oborio, te me udarila glavom o elo i na nekoliko me trenutaka oamutila. inilo mi se da se oko mene uzvrtj ela soba i sve u njoj. Pogled mi je bio prikovan uz prozor, no vuk je povukao glavu, a itavo mnotvo siunih iskrica poelo je ulaziti kroz razbijeni prozor, te su se vrtloile poput stupa praine to ga opisuju putnici kad nastane pustinjska pijavica. Pokuala sam se pomaknuti, no kao da sam bila zaarana, a pritiskalo me i tijelo moje drage majke, koje se ve poelo hladiti, jer milo joj je srce prestalo kucati. Na neko sam vrijeme izgubila svijest. Vrijeme koje je proteklo dok mi se svijest nije povratila nije se doimalo dugakim, no bilo je vrlo, vrlo strano. Negdje je u blizini zvonilo zvonce; zavijali su psi u itavu susjedstvu; a u naemu grmlju, reklo bi se odmah kraj prozora, pjevao je slavuj. Bila sam oamuena i otupjela od boli, uasa i iscrpl jenosti, no zvuk slavuja inio mi se poput glasa moje mrtve majke koja se vratila kako bi me utjeila. Izgleda da su svi ti zvukovi probudili i sluavke, jer zaula sam kako im bosa stopala tapkaju s vanjske strane mojih vrata. Dozvala sam ih i one su ule i kad su ugledale to se dogodilo, te to lei preko mene na krevetu, vrisnule su. Kroz razbijeni je prozor navro vjetar i zalupila su se vrata. Podigle su s mene tijelo moje drage majke te ga poloile na krevet i prekrile plahtom, nakon to sam ja ustala. Sve su bile tako preplaene i nervozne da sam im naloila neka idu u blagovaonicu i natoe si po au vina. Vrata su se na tren otvorila i ponovno zatvorila. Sluavke su zavritale, te zatim sve zajedno pole u blagovaonicu, dok sam ja sve preostalo cvijee stavila na majine grudi. Nakon to su otile, prisjetila sam se to mi je rekao dr. Van Helsing, no nisam eljela micati cvijee, a osim toga, sad sam mogla rei nekome od posluge da bdije pokraj mene. Zaudila sam se to se sluavke ne vraaju. Pozvala sam ih, no nije bilo nikakva odgovora, pa sam otila u blagovaonicu da ih potraim. Srce mi je klonulo kad sam ugledala to se dogodilo. Sve etiri bespomono su leale na podu i teko disale. Kristalna boca serija nalazila se napola puna na stolu, no osjeao se udnovat, otar miris. Obuzele su me

sumnje i pregledala sam bocu. Zaudarala je na laudanum, a kad sam pogledala prema vitrini, vidjela sam daje boca koju za majku koristi njezin lijenik, ah, koju je koristio, ispranjena. to da radim? to da radim? Vratila sam se u sobu gdje je bila majka. Ne mogu je ostaviti, a sama sam, s izuzetkom uspavanih sluavki, koje je netko drogirao. Sama s mrtvim tijelom! Ne usuujem se izai, jer kroz razbijeni prozor ujem prigueno zavijanje vuka. Zrak kao daje prepun iskrica, koje lebde i vrtloe se u propuhu s prozora, a svjetla gore plaviastim i priguenim plamenom. to da radim? Neka me noas Bog zatiti od zla! Sakrit u ovaj list u njedra, gdje e ga pronai kad me budu polagali na odar. Moja draga majka je umrla! Vrijeme je da i ja poem. Zbogom, dragi Arthure, ne preivim li ovu no. Neka te Bog uva, dragi, a meni neka pomogne! 12. DNEVNIK DR. SIWARDA 18. rujna Odmah sam se odvezao u Hillingham i rano stigao onamo. Ostavivi koiju uz ogradna vrata, poao sam prilaznim puteni do kue. Obzirno sam pokucao i pozvonio to je god bilo mogue tie, jer bojao sam se uznemiriti Lucy ili pak njezinu majku i nadao sam se da u dozvati samo nekoga od posluge. Nakon nekog vremena, kako nije bilo nikakva odgovora, ponovno sam pokucao i pozvonio; i dalje nikakva odgovora. Prokleo sam lijenost posluge, to lee u krevetu ovako kasno, jer bilo je ve deset sati, te jo jednom pozvonio i pokucao, ali nestrpljivije, no i dalje bez odgovora. Dotad sam smatrao samoposlugu krivom, no sad me poeo obuzimati uasan strah. Je li ova pusto jo jedna karika u lancu sudbine koji kao da se vrsto obavijao oko nas? Jesam li doista doao, prekasno, u kuu smrti? Znao sam da bi minute, pa ak i sekunde oklijevanja mogle znaiti sate opasnosti za Lucy, u sluaju da ponovno doe do onakvog zastraujueg pogoranja. Obiao sam kuu da vidim ne bih li sluajno mogao pronai neki ulaz.

Nisam mogao pronai nikakav nain da uem u kuu. Svaki prozor i svaka vrata bili su zakraunati, te sam se poraen vratio na trijem. U tom trenutku zauo sam brzo toptanje silovito gonjena konja. Zastalo je uz dvorina vrata i nekoliko sekundi kasnije sreo sam Van Helsinga koji je trao prilaznim putem. - To ste dakle bili vi - izustio je ugledavi me. - Dakle, tek ste stigli? Kako je ona? Jesmo li stigli prekasno? Zar niste dobili moj brzojav? Odgovorio sam mu to sam god mogao bre i povezanije da sam brzojav primio tek rano ujutro, da nisam izgubio ni trenutka da doem ovamo, te da mi se nitko iz kue ne javlja. Malo je zautio te podigao eir. - Onda se bojim da smo stigli prekasno - rekao je dostojanstvenim glasom. - Neka bude volja Boja! - Potom je nastavio, dok mu se energija vratila brzo kao i obino: - Doite. Ako nema otvorenog puta kojim bismo uli, onda ga moramo nainiti. Vrijeme nam je sad najdragocjenija stvar. Otili smo iza kue, gdje se nalazio kuhinjski prozor. Profesor je iz svog kovega izvadio malu kirurku pilu, pruio mi je te mi pokazao eljezne reetke koje su titile prozor. Odmah sam navalio na njih i vrlo brzo prerezao sam ih tri. Zatim smo dugakim, tankim noem odgurnuli zasun prozora i otvorili ga. Pomogao sam profesoru da ue, te poao za njim. U kuhinji i oblinjim prostorijama za poslugu nije bilo nikoga. Pogledali smo u prolazu sve prostorije, a u blagovaonici, nejasno osvijetljenoj zrakama svjetlosti to su dopirale kroz aluzinu, zatekli smo etiri sluavke koje su leale na podu. Nije bilo potrebe smatrati ih mrtvima, jer njihovo teko disanje i otar miris laudanuma u sobi jasno su ukazivali na njihovo stanje. Van Helsing i ja smo se pogledali. - Moemo ih kasnije pogledati - rekao je, te smo krenuli dalje. Zatim smo se popeli u Lucynu sobu. Na trenutak-dva zastali smo kod vrata kako bismo oslunuli, no nije bilo nikakva ujnog zvuka. Blijedi u licu i drhtavih ruku, tiho smo otvorili vrata i uli u sobu. Kako da opiem ono to smo ugledali? Na krevetu su leale dvije ene, Lucy i njezina majka. Majka je bila udaljenija od vrata i prekrivena bijelom plahtom, iji je rub bio otpuhnut zbog propuha to je dolazio kroz razbijeni prozor, te se moglo vidjeti upalo, bijelo lice na kojemu je bio utisnut uasnuti izraz. Pokraj nje je

leala Lucy, ije je lice bilo bijelo i jo jae upalo. Cvijee koje joj se bijae nalazilo oko vrata zatekli smo na grudima njezine majke, a grlo joj je bilo golo, te su se vidjele one dvije ranice koje smo ve prije zapazili, no sad su izgledale grozovito bijele i izmrcvarene. Profesor se bez rijei nagnuo nad krevet, dok mu je glava umalo dodirivala grudi uboge Lucy; zatim je naglo trgnuo glavom, kao ovjek koji neto oslukuje, poskoio na noge i doviknuo mi: - Jo nije prekasno! Brzo! Brzo! Donesite brendi! Pojurio sam niz stubite i vratio se s brendijem, oprezno ga prije onjuivi i iskuavi, da i on ne bio bio drogiran kao boca serija to smo je zatekli na stolu. Djevojke su jo uvijek disale, no sad ve nemirnije, i uinilo mi se da djelovanje narkotika prolazi. Nisam ostao kako bih se uvjerio u to, ve sam se vratio k Van Helsingu. Kao i prethodnom prilikom, utrljao joj je brendi u usne i desni, te na zglavke i dlanove. - To je sve to se zasad moe uraditi, pa mogu sam - ree mi. - Vi razbudite one djevojke. Ispljuskajte im lice vlanim runikom, i to snano. Neka zapale vatru da bude toplo, i neka pripreme vruu kupelj. Ova jadna dua gotovo je isto toliko hladna kao i ona pokraj nje. Trebat e je zagrijati prije nego to uzmognemo bilo to drugo uraditi. Odmah sam otiao i s lakoom probudio tri ene. etvrta je bila jo vrlo mlada djevojka i drog a je na nju oigledno izvrila jai utjecaj, pa sam je podigao na sofu i pustio je neka spava. Ostale su isprva bile oamuene, ali kako im se vraalo pamenje, histerino su zaplakale i zajecale. Noja sam bio strog prema njima i nisam im dopustio da razgovaraju. Rekao sam im daje dovoljno strano izgubiti jedan ivot, te da e, ne krenu li odmah na posao, rtvovati gicu Lucy. Tako su, uz pla i jecanje, krenule na posao, napola odjevene kakve su ve bile, te pripremile vatru i vodu. Sreom,u kuhinjskom ognjitu i ispod kotla za vodu jo je tinjala vatra i bilo je vrue vode u izobilju. Pripremili smo kupelj te prenijeli Lucy u onakvu stanju u kakvom se nalazila i smjestili je u kadu. Dok smo se uurbali oko toga da joj protrljamo udove, netko je zakucao na vrata predvorja. Jedna od sluavki je otrala, na brzinu nabacivi na sebe jo neto odjee, te otvorila vrata. Zatim se vratila i proaptala nam da je tamo neki gospodin koji je doao s porukom od g.

Holmwooda. Rekao sam joj da mu porui neka prieka jer trenutno nikoga ne moemo primiti. Otila je sa svojom porukom i ja sam, zadubljen u na posao, sasvim zaboravio na njega. U ivotu nisam vidio da profesor radi neto s takvom smrtnom ozbiljnou. Znao sam, kao to je i on znao, da je to izravna borba sa smru, te sam mu za vrijeme jedne stanka to i rekao. Odgovorio mi je tako da ga nisam razumio, no pritom je na licu imao izrazito smrknut pogled: - Kad bi to bilo sve, prekinuo bih tu gdje smo sad i pustio je da utone u mir, jer u njezinu ivotu ne vidim nikakve svjetlosti. Nastavio je sa svojim poslom s obnovljenom, pa ak i veom energijom, ako je to uope mogue. Nakon nekog smo vremena obojica postali svjesni da toplina poinje biti korisna. Lucyno srce zakucalo je malice ujnije pod stetoskopom, a plua su joj se primjetno pomicala. Lice Van Helsinga umalo je zasjalo i kad smo je podignuli iz kade te umotali u vruu plahtu kako bismo je osuili, rekao mi je: - Prva bitka je dobivena! Zadali smo ah kralju! Prenijeli smo Lucy u drugu sobu, koja je pripremljena u meuvremenu, te je polegnuli u krevet i silom joj ulili u grlo nekoliko kapi brendija. Zapazio sam da joj je Van Helsing svezao oko grla mekanu svilenu maramicu. I dalje je bila bez svijesti, te u podjednako loem stanju, ako ne i gorem nego prij e. Van Helsing je pozvao u sobu jednu od sluavki te joj rekao neka ostane s njom i neka ne makne ni pogleda s nje dok se ne vratimo, a zatim me prstom pozvao van iz sobe. - Moramo se posavjetovati to da uradimo - rekao je dok smo silazili stubitem. U predvorju je otvorio vrata blagovaonice i uli smo unutra, nakon ega je paljivo zatvorio vrata za sobom. aluzine su bile otvorene, no kapci su ve bili sputeni, kao znak smrti u kui. Tog se obiaja Britanke nieg stalea strogo pridravaju. Soba se zbog toga nalazila u polumraku. No, bilo je dovoljno svjetlosti za nae potrebe. Van Helsingova smrknutost bila je donekle umekana zbunjenim izgledom. Bilo je oigledno da je u sebi na mukama zbog neega, pa sum priekao neko vrijeme.

- to da sad radimo? - progovorio je. - Gdje da potraimo pomo? Moramo izvriti jo jednu transfuziju krvi, i to brzo, jer inae ivot te jadne djevojke nee trajati ni sata. Vi ste ve iscrpljeni; i ja sam iscrpljen. Bojim se pokloniti povjerenje onim enama, ak i kad bi imale dovoljno hrabrosti da pristanu. Sto emo poduzeti da nabavimo nekoga tko e otvoriti za nju svoje ile? - A to je, bogati, sa mnom? Glas je doao sa sofe s druge strane prostorije, te mi donio olakanje i radost, jer pripadao je Quinceyu Morrisu. Van Helsing se ljutito trgnuo na prvi zvuk, no kad sam uskliknuo "Quincey Morris!" i pritrao mu ispruenih ruku, lice mu se ublailo, a oi ispunile razdraganou. - to te dovelo ovamo? - uskliknuo sam kad smo se porukovali. - Valjda je Art razlog. Pruio mi je brzojav: Seward mi se ne javlja ve tri dana i uasno sam zabrinut. Ne mogu doi. Otac i dalje u istom stanju. Javite mi kako je Lucy. Ne oklijevajte. HOLMWOOD. - Izgleda da sam stigao u zadnji as. Morate mi samo rei to da uradim. Van Helsing je stupio naprijed i pruio mu ruku, gledajui ga ravno u oi. - Krv hrabrog mukarca najbolja je stvar na svijetu kad je neka ena u opasnosti - ree. - Vi ste mukarac, i tu nema dvojbe. Dakle, neka vrag poduzme protiv nas sve to moe, no kad nam zatreba ovje k, Bog nam ga poalje. Jo jednom smo izvrili tu jezovitu operaciju. Nemam srca jo jednom prolaziti kroz sve te pojedinosti. Lucy je proivjela neki strahoviti ok, i to se na njoj vidjelo jae nego prije, jer iako joj je u ile otilo mnogo krvi, tijelo joj nije reagiralo na taj postupak onako dobro kao ranije. Njezina je borba da se povrati u ivot bila pomalo zastraujua za vidjeti i uti. No, poboljao se rad i srca i plua, a Van Helsing joj je dao injekciju

morfija, kao i prije, i to s dobrim uinkom. Njezina se nesvjestica preobrazila u duboki san. Profesor je pazio na nju dok sam ja otiao u prizemlje s Quinceyem Morrisom, te poslao jednu od sluavki da isplati koijae koji su ekali. Pustio sam Quinceya da legne, nakon to je popio au vina, te naloio kuharici da pripremi obilan doruak. Zatim mi je neto palo na um i vratio sam se u sobu u kojoj se sad nalazila Lucy. Kad sam tiho uao, zatekao sam Van Helsinga s par listova pisaeg papira u ruci. Oigledno je proitao to na njima pie, te razmiljao o tome dok je sjedio podlaktici elo rikom. Na licu mu se nalazio izraz mranog zadovoljstva, kao u ovjeka koji je raistio s nekom dvojbom. Pruio mi je papir, rekavi: - To je ispalo iz Lucynih njedara tad smo je nosili u kadu. Kad sam to proitao, zastao sam gledajui profesora te ga zapitao nakon stanke: - to ovo znai, ta ime Boga? Jeli ona luda, ili je bila luda; ili ako nije, kakva je ovo uasna opasnost? Bio sam toliko smeten da nisam znao to da jo kaem. Van Helsing je ispruio ruku i prihvatio papir. - Ne muite se sada time - rekao je. - Zaboravite to zasad. Pravodobno ete sve saznati i shvatiti, ali tek kasnije. Nego, to ste mi doli rei? Tome spustilo na zemlja i opet sam se pribrao. - Doao sam porazgovarati s vama o smrtovnici. Ne budemo li djelovali valjano i mudro, moglo bi doi do istrage, pa e trebati izdati taj dokument. Nadam se da nee biti potrebe za istragom jer to bi, ako nita drugo, jamano ubilo jadnu Lucy. Ja znam, kao i vi, a i onaj drugi lijenik koji ju je lijeio, da je gaWestenra imala bolesno srce i moemo potvrditi da je od toga i umrla. Sastavimo odmah smrtovnicu, pa u je odnijeti u pri javni ured i pogrebniku. - Dobro je, prijatelju moj Johne! Dobro ste to smislili! Koliko god tuge nanosili Lucy njezini neprijatelji, toliko joj sree donose prijatelji koji je vole. Prvi, drugi, trei - svi su otvorili svoje ile za nju, a uz njih i starac. Ah da, znam, prijatelju John; nisam ja slijep! Sve vas jo i vie volim zbog toga. A sad poite!

U predvorju sam sreo Quinceya Morrisa, s brzojavom za Arthura u kojem je pisalo daje ga Westenra umrla; daje i Lucy bila bolesna, no da se sad oporavlja; te da smo Van Helsing i ja s njom. Rekao sam mu kuda idem i on me pourivao, no kad sam bio na odlasku, rekao je: - Kad se vrati, Jack, moemo li nasamo malo popriati? Kimnuo sam u znak odgovora i izaao. Nisam imao nikakvih problema sa smrtovnicom, te sam uredio s tamonjim pogrebnikom da naveer doe uzeti mjere za lijes i da se sve ugovori. Kad sam se vratio, Quincey me ekao. Rekao sam mu da emo priati im vidim kako je Lucy, te otiao gore u njezinu sobu. Jo je uvijek spavala, a profesor se naizgled nije ni pomaknuo sa svog stolca pokraj njezinu kreveta. Po tome kako je stavio prst pred usne, shvatio sam da oekuje kako e se uskoro probuditi, te se bojao da ne preduhitrimo prirodu. Stoga sam otiao dolje do Quinceya i odveo ga u sobu za zajutrak, gdje dva kapka nisu bila sputena, te je djelovala malo vedrije ili, bolje reeno, malo manje turobno nego ostale sobe. - Jack Seward! - rekao mi je kad smo ostali sami. - Ne elim se gurati tamo gdje mi nije mjesto, ali ovo nije obian sluaj. Zna da sam volio tu djevojku i htio je oeniti; ali iako je sve to prolo, ipak ne mogu, a da ne brinem zbog nje. to to ne valja s njome? Onaj Nizozemac, a vidim daje to divan stari momak, rekao je, kad ste obojica uli u sobu, da mora primiti jo jednu transfuziju krvi, te da ste i ti i on iscrpljeni. Znam ja da vi medicinari razgovarate strunim jezikom te da obian ovjek ne moe oekivati da e shvatiti sve o emu oni privatno priaju. Ali ovo nije svakodnevna stvar i to god to bilo, i ja sam sudjelovao u tome. Nije li tako? - Tako je - rekoh, a on je nastavio: - Koliko sam shvatio, i ti i Van Helsing ste ve uradili ono to sam danas ja uradio. Nije li tako? - Tako je.

- A vjerujem da je i Arthur sudjelovao. Kad sam ga prije etiri dana vidio u njegovoj kui, udno je izgledao. Nisam vidio da neto tako brzo splasne jo otkako sam bio u Pampama, gdje mi je jedna kobila koju sam jako volio oslabila za jednu no. Jedan od onih velikih vampirskih imia navalio je nou na nju i dijelom to se on napio, a dijelom to je ila ostala otvorena, uglavnom, nije joj ostalo dovoljno krvi da bi mogla stajati i morao sam joj prosvirati glavu metkom tamo gdje je leala. Jack, ako mi moe to rei, a da ne oda nikakvu tajnu, Arthur je bio prvi, nije li tako? Dok je govorio, jadni je momak djelovao strahovito zabrinut. Bio je na mukama zbog ene koju je volio, a njegova potpuna neupuenost u uasnu zagonetku koja ju je okruivala samo mu je uveavala bol. Kao da mu je samo srce krvarilo i trebala mu je sva mukost - a posjedovao je kraljevsku koliinu - da ne brine u pla. Zastao sam prije nego to sam mu odgovorio jer sam osjeao da ne smijem odati nita to je profesor htio zadrati tajnom, no ve je toliko znao, a isto toliko nasluivao, da nije bilo razloga da mu ne odgovorim, pa sam mu odgovorio istom frazom: - Tako je. -1 koliko to ve traje? - Oko deset dana. - Deset dana! Onda se ini, Jack Seward, daje ta jadna ljepotica koju svi volimo za to vrijeme strpala u svoje ile krv etvorice snanih ljudi. ovjee Boji, itavo njezino tijelo ne bi to moglo primiti u sebe. - Zatim mi se pribliio te progovorio otrim poluapatom: - to je izvadilo tu krv? Zavrtio sam glavom. - U tome i jest nevolja - rekoh. - Van Helsing je izvan sebe zbog toga, a i ja sam ve iscrpio svu svoju pamet. Dolo je do itavog niza malih okolnosti koje su nas sprijeile da Lucy bude pod nadzorom. Ali to se vie nee dogoditi. Ostat emo ovdje dok sve ne bude dobro... ili jo gore. -Quincey je ispruio ruku. Raunajte na mene - ree. -Ti i Nizozemac recite to da radim i ja u to uraditi.

Kad se Lucy probudi la kasno poslijepodne, prvi joj je pokret bio da opipa svoja njedra i, na moje uenje, izvukla je papir koji mi je Van Helsing dao proitati. Obzirni ga je profesor vratio tamo gdje ga je pronaao kako se nakon buenja ne bi uzrujala. Tada joj je pogled pao na Van Helsinga i na mene, nakon ega se obradovala. Ogledavi se po sobi, zadrhtala je vidjevi gdje se nalazi. Glasno je zajeala i prekrila lice svojim mravim akama. Obojica smo shvatili to to znai - shvatila je da joj je majka mrtva. Pokuali smo je utjeiti, koliko smo god mogli. Naa ju je suut nesumnjivo pomalo umirila, no bila je vrle potitena te je dugo i slabano jecala. Rekli smo joj da emo sada cijelo vrijeme biti uz nju, ili jedan od nas, ili obojica, i to ju je ini se utjeilo. Pred sumrak je utonula u drijeme. Tad se dogodila vrlo udnovata stvar. Dok je jo spavala, izvadila je iz njedra one papire i poderala ih nadvoje. Van Helsing joj je priao i uzeo joj komade papira iz ruku. No ona ih je svejedno i dalje nastavila trgati, kao da su joj jo uvijek u rukama. Na posljetku je podignula ake i otvorila ih, kao da prosipa komadie papira. Van Helsing je djelovao zaueno i obrve su mu se skupile kao da razmilja, no nita nije rekao. 19. rujna. Cijele je prole noi spavala na mahove, neprestance se bojei zaspati, a kad se probudila, bila je jo slabija. Profesor i ja bdjeli smo na smjene, ni na trenutak je ne ostavljajui samu. Quincey Morris nije spominjao svoju nakanu, ali znao sam da itave noi obilazi kuu. Kad je nastupio dan, svjetlost je pokazala koliko je Lucyna snaga naruena. Jedva je mogla okrenuti glavu, a ono malo jela to je mogla uzeti kao da joj uope nije koristilo. Povremeno je spavala, te smo Van Helsing i ja primijetili razliku izmeu nje kad je usnula i kad je budna. Dok je spavala, djelovala je snanije, iako mravije, a disanje joj je bilo mirnije. Kroz otvorena usta vidjele su joj se blijede desni, povuene sa zuba koji su zbog toga izgledali dui i otriji nego inae. Kad bi se probudila, blagost njezinih oiju oigledno bi se promijenila jer je ponovno liila samoj sebi, iako je djelovala kao na samrti. Poslijepodne je zapitala za Arthura, te smo mu brzojavili da doe. Quincey ga je otiao doekati na kolodvoru.

Kad je stigao, bilo je gotovo est sati i sunce je zapadalo, okruglo i toplo, a crvena se svjetlost nadirala kroz prozor dajui boju blijedim obrazima. Kad ju je Arthur vidio, guio se od emocija i nitko od nas nije mogao progovoriti. Tijekom prethodnih sati napadaji sna, ili komatozna stanja poput sna, postali su esti, pa su stanke u kojima je bio mogu razgovor bile sve krae. No Arthurova prisutnost kao daju je potaknula; malice se oporavila te razgovarala s njime vedrije nego za itavo vrijeme otkako smo doli. I on se pribrao, te razgovarao stoje god vedrije mogao, tako daje sve prolo u najboljem redu. Sad je ve gotovo jedan sat, a on i Van Helsing sjede uz nju. Ja ih trebam smijeniti, a ovo snimam na Lucynom fonografu. Oni bi se trebali odmoriti do est sati. Bojim se da e sutra biti kraj naem bdjenju, jer ok je bio prevelik; jadno se dijete ne moe oporaviti. Neka nam svima Bog pomogne. Pismo Mine Harker, upueno Lucy Westenra (neotvoreno od strane Lucy) 17. rujna Najdraa moja Lucy, ini mi se kao da je prola itava vjenost otkako si mi se javila, pa ak i otkako sam ja tebi pisala. Znam da e mi oprostiti sve moje mane kad proita kakve ti vijesti aljem. Dakle, dovela sam svog mua natrag bez problema. Kad smo stigli u Exeter, tamo nas je ekala koija, a u njoj se usprkos napadu kostobolje nalazio g. Hawkins. Poveo nas je u svoju kuu, gdje su za nas pripremljene lijepe i udobne prostorije, te smo zajedno veerali. - Dragi moji - rekao je g. Hawkins nakon veere - htio bih da popijemo za vae dobro zdravlje i uspjeh u ivotu; neka vas oboje prati svaka srea. Oboje vas znam jo od vaeg dje tinjstva i s ljubavlju i ponosom gledao sam kako odrastate. Sad bih htio da se udomite ovdje sa mnom. Ja vie nemam ni pileta ni djeteta, sve sam izgubio, i u svojoj sam vam oporuci ostavio sve to imam. Plakala sam, draga Lucy, dok su Jonathan i starac stegnuli ake. To smo vee bili vrlo, vrlo sretni.

I tako, evo nas ovdje, smjestili smo se u ovoj prekrasnoj staroj kui, a iz svoje spavae sobi i salona mogu vidjeti goleme brijestove oko katedrale; velika crna stabla istiu im se na podlozi od utog kamen a katedrale i cijelog se dana uje kako vrane nad nama graku i graku, brbljaju i ogovaraju, kao to to vrane ve obiavaju, a isto tako i ljudi. Ne trebam ti ni spominjati da sam vrlo zaposlena razmjetanjem stvari i voenjem kuanstva. Jonathan i g. Hawkins zaposleni su itav dan jer sad kad je Jonathan suvlasnik tvrtke, g. Hawkins ga eli uvesti u poslove svih stranaka. Kako je tvoja draga majka? Kad bih barem mogla potrati gore u grad na dan-dva da vas pogledam, duo, ali jo se ne usuujem otii, dok mi je toliko toga na pleima;a Jonathana jo uvijek treba njegovati. Opet je nabacio malo mesa na kosti, ali ona ga je dugotrajna bolest strahovito iscrpila. Jo se uvijek ponekad naglo budi iz sna,te sav drhti sve dok ga ne navedem da se ponovno smiri. No, hvala Bogu, kako protjee vrijeme, to postaje sve rjee, a s vremenom e sasvim nestati, nadam se. A sad kad sam ti napisala sve to kod mene ima novo, to ima kod tebe? Kad se udaje, gdje e i tko obaviti vjenanje, to e odjenuti, hoe li vjenanje biti javno ili privatno? Pii mi sve o tome, duo; pii mi o svemu to se dogaa jer sve to zanima tebe bit e drago i meni. Jonathan me zamolio da ti prenesem njegovu "dunu panju", ali ne vjerujem da je to dovoljno dobro za mlaeg partnera znaajne tvrtke Hawkins & Harker. I tako, budui da me ti voli, a i on me voli, a ja vas oboje volim u svim padeima i glagolskim oblicima, umjesto toga u ti od njega poslati poljubac. Dovienja, najdraa moja Lucy, i neka ti je sa sreom. Tvoja, MINA HARKER Izvjetaj Patricka Hennesseya, lijenika ope prakse, kirurga, itd., upuen Johnu Sewardu, lijeniku ope prakse 20. rujna Cijenjeni gospodine,

u skladu s Vaim eljama, prilaem izvjetaj o svemu to mi je povjereno. to se tie pacijenta Renfielda, moe se jo neto dodati. Imao je jo jedan napadaj, koji je mogao kobno zavriti, no kojega, na sreu, nisu popratile nikakve neeljene posljedice. Danas su poslijepodne dva radnika dola s teretnim kolima u praznu kuu u naem susjedstvu, kuu u koju je, kako ete se prisjetiti, pacijent dvaput pobjegao. Ljudi su zastali kod naeg ulaza da zapitaju portira za put, jer nisu bili odavde. Upravo sam i sam gledao kroz prozor radne sobe, nakon puenja poslije veere, te sam opazio kako jedan od njih prilazi kui. Kad je prolazio pokraj prozora Renfieldove sobe, pacijent ga je poeo vrijeati i nakitio ga je svim pogrdnim imenima to su mu dola na jezik. ovjek je djelovao sasvim pristojno i zadovoljio se time to mu je rekao neka "zaepi poganu gubicu", na to ga je na ovjek optuio da ga je opljakao, da ga eli i ubiti, no da e ga on sprijeiti u tome, pa makar zbog toga morao i visjeti. Otvorio sam prozor i dao ovjeku znak neka se ne obazire, pa se on zadovoljio time to se ogledao oko sebe i oigledno je shvatio im kakvo je mjesto doao, jer rekao je: "Bog vam pomog'o, gospo'n, ne bi' se valjda obazir'o na ono to mi govore u vrajoj ludnici. Zao mi je i vas i efa to morate ivjet' u istoj kui s ovakvom divljom zvijeri." Zatim je sasvim kulturno zapitao za put i rekao sam mu gdje se nalaze dvorina vrata naputene kue. Otiao je, popraen prijetnjama, psovkama i divljanjem naeg tienika. Siao sam da vidim mogu li pronai kakav razlog njegovoj ljutnji, jer obino je vrlo pristojan, i s iznimkom njegovih silovitih napadaja nikad se nije dogodilo nita slino. Na svoje zaprepatenje, zatekao sam ga sasvim pribranog i krajnje pristojnog. Pokuao sam ga navesti da kae neto o onome incidentu, no on me ravnoduno zapitao na to mislim i natjerao me da mu povjeruje m kako je potpuno zaboravio taj dogaaj. ao mi je to moram rei da mu je to bila jedina lukavost, jer za pola sata opet sam uo za njega. Ovaj put je na silu izaao kroz prozor svoje sobe i zatrao se uz prilazni put. Doviknuo sam posluiteljima neka pou za mnom jer sam se pobojao da smjera nekakvo zlo. Moj se strah pokazao opravdanim kad sam ugledao ista kola koja su prije prola cestom, a na njima su se nalazili veliki drveni sanduci. Ljudi su otirali znoj s ela i bili su zajapureni u licu, kao da su neto teko radili. Prije nego to sam sustigao pacijenta, on je navalio na njih, povukao jednoga s kola te mu poeo udarati glavom o tlo.

Da ga nisam zgrabio u zadnji as, vjerojatno bi ga na mjestu ubio. Drugi je momak skoio s kola i udario ga po glavi drkom tekoga bia. Udarac je bio strahovit, no kao da ga nije ni osjetio, ve je zgrabio i njega, te se stao boriti s nama trojicom, nateui nas ovamo-onamo kao da smo maii. Znate da ja nisam ba male teine, a i druga su dvojica bila krupna stasa. Isprva se borio u tiini; no kako smo ga poeli svladavati, a posluitelji su stali navlaiti na njega luaku koulju, poeo je vikati: "Osujetit u ih! Nee me opljakati! Nee me ubiti malo-pomalo! Borit u se za svog Boga i Gospodara!", te jo svu silu slinih besmislica. Tek su ga uz velike potekoe vratili u kuu i strpali u obloenu sobu. Jedan od posluitelja, Hardy, zaradio je slomljeni prst. No, ja sam mu ga namjestio i dobro se oporavlja. Dvojica nosaa isprva su glasno prijetili da e nas dati na sud i traiti odtetu, te obeali da e na nas sruiti sve zakonske kazne. No njihove su prijetnje bile izmijeane s neizravnim isprikama zbog toga stoje njih dvojicu porazio jedan nejaki luak. Rekli su da bi brzo svrili s njime, samo da nisu bili premo reni od noenja i podizanja tekih sanduka na kola. Kao dodatni razlog za svoj poraz naveli su to to su strahovito isueni, zbog pranjave prirode svog posla, te aljenja vrijedne udaljenosti od poprita njihova rada do najblie gostionice. Shvatio sam na to ciljaju i nakon povelike ae groga, zapravo jo i vee koliine, te-s po funtom u ruci, ublaili su miljenje o napadu, prisegnuvi da bi svakog dana rado sreli i goreg luaka, samo kad bi imali zadovoljstvo upoznati takvog Vraje finog momka"kao to je va korespodent. Zapisao sam njihova imena i adrese, u sluaju da nam zatrebaju To su: Jack Smollet, Dudding's Rents,King Gorge's Road, Great Walworth, te Thomas Snellirg, Peter Farley's Row,Guide Court, BethnalGreen, Obojica su zaposleni kod Harrin & sinom, tvrtke za selidbu i prijevoz, Orange Mister's Yard, Soho. Izvijestit u vas bude li se ovdje dogodilo bilo to zanimljivo, a dogodi li se neto vano, odmah u vam poslati brzojav. Odano Va, plemeniti gospodine, PATRICK HENNESSEY

Pismo Mine Harter, upueno Lucy Westenra (neotvoreno od strane Lucy) 18. rujna Najdraa moja Lucy, zadesio nas je teak udarac. G. Hawkins je iznenada umro. Neki moda misle da za nas to i nije osobito tuno, ali oboje smo ga tako zavoljeli da nam se doista ini kao da smo izgubili oca. Ja nikad nisam poznavala ni oca ni majku, tako da mi je stareva smrt pravi udarac. Jonathan je veoma jadan. Nije stvar samo u tome to osjea tugu, duboku tugu, za tog dragog, dobrog ovjeka koji mu je bio prijatelj itavog ivota, te ga na svretku primio kao vlastitog sina i ostavio mu imetak koji za ljude skromnog podrijetla kao to smo mi predstavlja nezamislivo bogatstvo, ve Jonathana mui jo neto. Kae da ga sva ova odgovornost to mu je sad pala na plea ini nervoznim. Poinje sumnjati u sebe. Ja ga pokuavam razvedriti i moje povjerenje u njega pomae mu da stekne povjerenje u samoga sebe. Ali upravo se tu najjae oituje velik ok to ga je proivio. Ah, strano je teko to je takav drag, jednostavan, plemenit, jak ovjek kao stoje on, ovjek koji se uz pomo naeg dragog, dobrog prijatelja za nekoliko godina uspio uzdii od inovnika do vlasnika tvrtke, tako povrijeen da mu je sva snaga nestala. Oprosti mi, duo, ako te optereujem svojim brigama usred tvoje sree; ali draga Lucy, moram to nekome ispriati jer se ve jedva nosim s napornim zadatkom da pred Jonathanom zadrim hrabar i veseo izgled, a ovdje nemam nikoga kome bih se mogla povjeriti. Uasavam se odlaska u London, koji nas oekuje prekosutra, jer jadni je g. Hawkins u svojoj oporuci napisao da mora biti pokopan u zajedniki grob sa svojim ocem. Kako uope nema drugih roaka, Jonathan e biti prvi oaloeni. Pokuat u dojuriti do tebe da te vidim, najdraa, pa makar na samo nekoliko minuta. Oprosti to ti stvaram brige. Uz puno sree, voli te tvoja MINA HARKER

Dnevnik dr. Sewarda 18. rujna. Samo me odlunost i mo navike mogu navesti da veeras vodim dnevnik. Previe sam jadan, previe potiten, previe zgaen ovim svijetom i svim stvarima u njemu, ukljuujui i sam ivot, tako da me nije briga zaujem li ovog trenutka ak i lepet krila anela smrti. A on je u zadnje vrijeme smjerno lepetao tim sumornim krilima: Lucyna majka i Arthurov otac, a sad... No, da nastavim s radom. Na vrijeme sam smijenio Van Helsinga u bdjenju nad Lucy. eljeli smo da se i Arthur odmori, no on je prvo odbio. Tek kad sam mu rekao da emo trebati njegovu pomo za vrijeme dana, te da se ne smije sruiti od umora, jer bi od toga trpjela Lucy, pristao je otii. Van Helsing je bio vrlo ljubezan prema njemu. - Doite, dijete moje - rekao je. - Doite sa mnom. Bolesni ste i slabi, pretrpjeli ste mnogo tuge i duevne boli, kao i onaj gubitak snage za koji znamo. Ne smijete biti sami, jer kad je ovjek sam, prepun je strahova i strepnji. Doite u salon, gdje je zapaljena velika vatra, a tamo se nalaze i dvije sofe. Vi ete lei na jednu, ja na drugu, i naa e nam suut biti meusobnom utjehom, ak i ako ne budemo razgovarali, pa ak i ako zaspimo. Arthur je otiao s njime, bacivi eznutljiv pogled na Lucyno lice, koje je poivalo na njezinu jastuku, gotovo bjelje od lana. Leala je sasvim nepomino i ja sam se ogledao po sobi da vidim je li sve kako treba. Mogao sam zapaziti da je profesor i u ovu sobu, kao i u onu drugu, uveo obiaj da se koristi enjak. Njegovog je zadaha bilo po prozorskim rubovima, a oko Lucyna vrata, preko svilene maramice koju joj je namjestio Van Helsing, nalazio se grubi vjeni od istog cvijea jaka mirisa. Lucy je pomalo teko disala, a lice joj je bilo u najgoroj fazi, jer kroz otvorena su se usta vidjele blijede desni. Njezini su zubi, pri nejasnom, priguenom svjetlu, djelovali dulji i otriji nego to su bili ujutro. Uslijed nekakve varke svjetlosti, onjaci su joj djelovali naroito dulji i otriji od ostalih zuba. Sjeo sam pokraj nje i nakon nekog vremena pomaknula se s nelagodom. Istog trenutka s prozora se zaulo nekakvo prigueno lupkanje ili lepetanje. Tiho sam mu priao, te provirio preko ruba prozorskog kapka. Pri svjetlosti punog mjeseca vidio sam da te zvukove proizvodi veliki imi, koji se vrtio u krug, nesumnjivo privuen svjetlou, pa makar i

ovako priguenom; svako malo bi udario o prozor svojim krilima. Kad sam se vratio na svoje mjesto, otkrio sam da se Lucy malo pomaknula, te da je strgnula s grla cvjetove enjaka. Vratio sam ih na mjesto kako sam ve umio, te sjeo i promatrao je. Nakon nekog se vremena probudila i dao sam joj jesti, kao to je propisao Van Helsing. Pojela je vrlo malo, a i to na silu. Sad kao da u njoj vie nije bilo nesvjesne borbe za ivot i snaga koja je dotad obiljeavala njezini bolest. Uinilo mi se udnovatim to je istog trenutka kad se probudila pritisnula cvjetove enjaka blie k sebi. Svakako je bilo neobino to je svaki put kad bi zapala u ono letargino stanje, obiljeeno tekim disanjem, odmicala cvijee od sebe; no kad je bila budna, stezala bi ga k sebi. Tu nije bilo nikakve mogunosti da se radi o zabuni, jer za dugih sati koji su uslijedili mnogo puta je zapadala u san i budila se, te je esto ponavljala, i jedno i drugo. U est sati doao me smijeniti Van Helsing. Arthur je bio vrsto zaspao i on ga je milostivo pustio neka i dalje spava. Kad je ugledao Lucyno lice, zauo sam kako uvlai dali medu zubima i otro mi je proaptao: - Povucite gore kapak; elim svjetla! Zatim se sagnuo, gotovo dodirnuvi licem Lucy, te je paljivo pregledao. Uklonio je cvijee i podignuo joj s grla svilenu maramicu. U istom se trenutku trgnuo i uo sam kako mu je u grlu zamro usklik "Mein Gott!" I ja sam se sagnuo i pogledao. Kad sam primijetio u emu je stvar, obuzela me neka strana studen. Rane na njezinu grlu sasvim su nestale. Van Helsing ju je promatrao punih pet minuta, dok mu je lice bilo krajnje smrknuto. Zatim se okrenuo prema meni. - Ona umire - rekao je smireno. - Nee jo dugo. Pazite to vam kaem, uope nije svejedno hoe li umrijeti dok je budna ili pak u snu. Probudite onog jadnog mladia, pa neka je zadnji put doe vidjeti. On nam vjeruje, a mi smo mu to obeali. Otiao sam u blagovaonicu i probudio ga. Na trenutak je bio oamuen, no kad je vidio kako uz rubove aluzina ulazi suneva svjetlost, pomislio je kako je prespavao, te jasno pokazao svoj strah. Uvjerio sam ga

da Lucy jo uvijek spava, ali rekao sam mu najobzirnijim moguim glasom kako se i Van Helsing i ja pribojavamo daje svretak blizu. Prekrio je lice rukama, te pao na koljena pokraj sofe, gdje je i ostao, moda jednu minutu, prignute glave u molitvi, dok su mu se ramena tresla od boli. - Doi - rekao sam - dragi moj stari prijatelju, prikupi sve svoje snage; to e biti najbolje i najlake za nju. Kad smo uli u Lucynu sobu, vidio sam da ju je Van Helsing, oprezan kao i obino, uredio, tako da je sve izgledalo ugodno koliko god moe biti. ak je oeljao i Lucynu kosu, tako da je poivala na jastuku u svojim uobiajenim sunanim uvojcima. Kad smo uli u sobu, otvorila je oi. - Arthure! O, ljubavi moja! - proaptala je tiho kad ga je ugledala. - Tako mi je drago to si doao! Sagnuo se kako bi je poljubio, no Van Helsing mu je rukom dao znak da odstupi: - Ne - proaptao je - jo ne! Uhvatite je za ruku; to e je jae utjeiti. I tako ju je Arthur uhvatio za ruku i kleknuo pokraj nje, a ona je izgledala najljepe to je mogla. Sve blage crte lica poklapale su joj se s aneoskim sjajem njezinih oiju. Zatim su joj se malo-pomalo sklopile oi i utonula je u san. Grudi su joj se neko vrijeme blago uzdizale, a dah joj je dolazio na mahove, kao u umorna djeteta. A zatim je neosjetno nastupila ona udnovata promjena koju sam zapazio nou. Disanje joj je postalo teko, usta se otvorila, a zbog blijedih desni zubi su joj se doimali dui i otriji nego ikad prije. Kao da bdije kroz san, neodreeno i neprisebno je otvorila oi te rekla tihim, putenim glasom, kakav nikad nisam uo s njezinih usana: - Arthure! O, ljubavi moja, tako mi je drago to si doao! Poljubi me! Arthur se spremno sagnuo da je poljubi, no istog trenutka Van Helsing, kojega je taj glas zapanjio ba kao i mene, bacio se na njega, uhvatio ga za vrat objema rukama, povukao ga natrag takvom silovitom snagom za koju nikad ne bih pretpostavio da je posjeduje, te ga doslovce odbacio preko cijele sobe. - Ni za ivu glavu! - rekao je. - Ni za vau duu, ni za njezinu! Ostao je stajati izmeu njih kao lav spreman na skok. Arthur je bio toliko zapanjen da na trenutak nije znao to da

uradi ili kae; no prije nego to ga je mogao spopasti nagon da uini neto nasilno, sinulo mu je na kakvu se mjestu i u kakvoj prilici nalazi, te je ostao ekati u tiini. Prikovao sam pogled uz Lucy, kao i Van Helsing, i vidjeli smo kako joj je licem poput sjenke preletio bijesan gr; zubi su joj jarosno zakrgutali. Zatim su joj se oi sklopile i stala je teko disati. Odmah nakon toga otvorila je oi u svoj njihovoj blagosti, ispruila svoju sirotu, blijedu, mravu ruku, te uhvatila krupnu Van Helsingovu aku; privukavi je k sebi, poljubila ju je. - Moj iskreni prijatelju! - rekla je slabanim glasom, ali s neizrecivim emocijama. - Moj iskreni prijatelju, i njegov! O, uvajte ga i dajte mi poinka! - Priseem u to! - rekao je dostojanstveno, kleknuvi pokraj nje i podigavi ruku, kao da potvruje zakletvu. Zatim se okrenuo prema Arthuru i rekao mu: - Doite, dijete moje, uzmite je za ruku i poljubite je u elo, ali samo jednom. Umjesto usana susrele su im se oi; i tako su se oprostili. Lucyne oi su se sklopile, a Van Helsing, koji je paljivo promatra, uzeo je Arthtura pod ruku i povukao ga u stranu. Zatim je Lucyino disanje opet postalo teko i odmah prestalo. -Gotovo je - ree Van Helsing.- Mrtva je! Uzeo san Arthura pod ruku i odveo ga a salon, gdje je sjeo i prekrio lice rukama tako se rasplakavi da sam umalo i ja briznuo u pla. "Vratio sam se u sobu i zatekao Van Helsinga kako promatra jadnu Lucy, dok mu je lice bilo smrknutije nego ikad. Njezino je tijelo obuzela nekakva promjena. Smrt joj je povratila dio ljepote, jer elo i obrazi nanovo su zadobili neke stare umilne crte; ak su i usnice izgubile ono mrtvako bljedilo. Kao da joj je krv, sad nepotrebna za rad srca, otila u lice da bi svojim rumenilom tovie ublaila turobnost smrti. Kad spavala je miljamo da umire, Umrijevi, djelovala je ko da spava. Stao sam pokraj Van Helsinga i rekao:

- Ah, eto, jo ima mira za tu jadnu djevojku. Ovo je svretak! Okrenuo se prema meni. - Nije tako - rekao je. - Na alost, nije tako. Ovo je tek poetak! Kad sam ga zapitao to eli time rei, tek je odmahnuo glavom i odvratio: - Zasada nita ne moemo poduzeti. Priekajmo pa emo vidjeti. 13. DNEVNIK DR. SEWARDA (nastavak) Ureeno je da sprovod bude sljedeeg dana, tako da Lucy i njezina majka mogu biti zajedno pokopane. Ja sam obavio sve mune formalnosti, a gradski je pogrebnik dokazao da mu ljudi boluju, ili pak da su blagoslovljeni, od iste servilne ljubaznosti kojom se i sam odlikovao. ak i ena koja je obavila zadnje poslove na mrtvima povjerila mi se, kao profesionalac profesionalcu, kad je izala iz sobe smrti: - Ona je vrlo lijep le, gospodine. Prava je povlastica urediti je. Nije pretjerano rei da e sluiti na ast naem poduzeu! Zapazio sam da se Van Helsing nikad nije previe udaljavao. To je bilo izvedivo zbog poremeena stanja u kuanstvu. U blizini nije bilo nikakvih roaka; a kako se Arthur morao vratiti sutradan na pogreb svog oca, nismo bili u stanju obavijestiti nikoga koga je trebalo pozvati. Pod tim uvjetima Van Helsing i ja preuzeli smo na sebe da pregledamo sve spise. Ustrajao je na tome da osobno pregleda Lucyne spise. Zapitao sam ga zato, jer sam se bojao da on kao stranac nije moda sasvim upoznat s engleskim pravnim propisima, pa bi mogao izazvati nepotrebne nevolje. - Znam, znam - odvratio mi je. - Zaboravljate da sam ja i pravnik, a ne samo lijenik. Ali ovo nije samo pravni sluaj. To ste i sami znali kad ste izbjegli mrtvozornika. Ja moram izbjei vie od toga. Moglo bi se pronai jo... ovakvih spisa. Izrekavi to, izvadio je iz lisnice poruku koja se nalazila u Lucynim njedrima, koju je poderala u snu.

- Kad ustanovite koji je pravni zastupnik vodio poslove ge Westenra, zapeatite sve njezine spise i veeras mu napiite pismo. Sto se mene tie, ja u cijelu no bdjeti u ovoj sobi, te u staroj sobi gice Lucy, i sam u potraiti to se jo moe nai. Ne bi bilo dobro da njezine misli zavre u rukama stranaca. Nastavio sam sa svojim dijelom posla i u sljedeih pola sata pronaao ime i adresu pravnog zastupnika ge Westenra, te mu napisao pismo. Svi spisi jadne gospoe bili su u redu; navedene su izriite upute glede mjesta ukopa. Tek to sam zapeatio pismo, kad je na moje iznenaenje Van Helsing uao u sobu te rekao: - Mogu li vam pomoi, prijatelju John? Slobodan sam, pa ako mogu, stojim vam na usluzi. - Jeste li pronali ono to ste traili? - zapitao sam. - Nisam traio nita odreeno - odvratio je. - Samo sam se nadao da u nai,i naao sam sve ega je bilo. Samo neka pisma i nekoliko poruka i nedavno zapoeti dnevnik. Ali njih imam kod sebe i zasad ih neemo spominjati. Sutra u naveer vidjeti onog ubogog mladia i s njegovom dozvolom iskoristit u neto od toga. Kad smo priveli te poslove kraju, rekao mi je: - A sad, prijatelju John,mislim da moemo u krevet. Ivama i meni potrebni su san i odmor kako bismo se oporavili. Sutra emo imati mnogo posla, ali veeras vie nismo potrebni. ali Boe! Prije odlaska ra spavanje otili smo pogledati sirotu Lucy. Pogrebnik je doista dobro obavio svoj posao jer soba je preureena u malenu kapelicu. Bila je tamo mnogo prekrasnoga bijelog cvijea i odbojnost smrti svedena je na najmanju moguu mjeru. Rub pokrova bio je poloen preko lica. Kad se profesor sagnuo i obzirno ga povukao nanie, oboje smo ^e trgnuli ugledavi ljepotu pred nama, dok su visoke votanice davale dovoljno svjetlosti da bismo sve dobro promotrili. Sva Lucyna ljupkost vratila joj se u smrti i sati koji su uslijedili, umjesto da ostave na njoj tragove "razornih prstiju trulei," tek su joj vratili ljepotu iz ivota, te nisam mogao povjerovati vlastitim oima da promatram le. Profesor je djelovao smrtno ozbiljan. On je nije volio onoliko koliko ja i nije bilo potrebe za suze u njegovim oima.

- Ostanite ovdje - rekao mi je te napustio prostoriju. Vratio se s rukohvatom divljeg enjaka iz kutije koja je ekala u predvorju, koja dotad nije bila otvorena, te pomijeao cvijee s ostalim na krevetu i oko njega. Zatim je skinuo sa svog vrata, s unutranje strane ovratnika, maleno zlatno raspelo i postavio joj ga preko usta. Vratio je pokrov na njegovo mjesto i otili smo. Upravo sam se razodijevao u svojoj sobi kad je uao, najavivi mi ulazak kucnuvi na vrata, te odmah progovorio: - elim da mi sutra prije noi donesete komplet noeva za obdukciju. - Zar je moramo izvriti? - zapitao sam. -1 da i ne. elim izvriti operaciju, ali ne onakvu na kakvu ste pomislili. Sad u vam rei o emu je stvar, no o tome nikome drugome ni rijei. elim joj odrezati glavu i izvaditi srce. Ah, kirurg ste, a tako ste okirani! Vi, kojeg nisam vidio da bi mu zadrhtala ni ruka ni srce dok ste obavljali operacije u kojima se odluivalo izmeu ivota i smrti, gdje bi svi drugi zadrhtali. No, ne smijem zaboraviti, dragi moj prijatelju Johne, da ste je vi voljeli; nisam to zaboravio, jer upravo u ja operirati, u vi morate sumo pomoi. Rado bih to obavio noas, ali ne smijem zbog Arthura; on e biti slobodan sutra nakon sprovoda svog oca i eljet e je pogledati... eljet e pogledati to. Zatim, kad bude spremna u lijesu za sljedei dan, vi i ja emo doi kad svi budu spavali. Skinut emo vijke na poklopcu lijesa i izvriti nau operaciju; zatim emo sve vratiti kako je i bilo, tako da nitko osim nas ne sazna to se dogodilo. - Ali zato da to uope radimo? Djevojka je mrtva. Zato da bez potrebe mrcvarimo njezino jadno tijelo? Ako nema potrebe za obdukcijom ni ikakve koristi od nje, ako se time nee postii nikakvo dobro za nju, za nas, za znanost, za ljudsko znanje, pa zato da to onda radimo? Bez potrebe e to biti udovino. U znak odgovora poloio mi je ruku na rame te beskrajno njeno rekao: - ao mi je to vam srce krvari; i utoliko vas vie i volim. Kad bih samo mogao, preuzeo bih na sebe sav teret to ga nosite. Ali postoje stvari koje ne znate, ali koje ete upoznati, i zahvalit ete mi to ete ih

upoznati, iako to nije nita ugodno. Johne, dijete moje, prijatelj ste mi ve mnogo godina, i jeste li ikad doivjeli da neto uradim bez valjana razloga? Mogu pogrijeiti, i ja sam tek ovjek; ali vjerujem u sve to radim. Niste li me upravo zato i pozvali kad je poela ova velika nesrea? Jeste! Zar se niste zaprepastili, pa ak i uasnuli, kad nisam dozvolio Arthuru da poljubi svoju dragu, premda je bila na samrti, ve sam ga otrgnuo od nje svom svojom snagom? Jeste! A ipak ste vidjeli kako mi je zahvalila, onim svojim prekrasnim umiruim oima, te me blagoslovila? Jeste! I zar me niste uli kako sam joj prisegnuo, da moe sa zahvalnou sklopiti oi? Jeste! - Vidite, sad imam opravdanih razloga da uradim sve ono to namjeravam. Vi ste mi vjerovali mnogo godina; vjerovali ste mi i proteklih tjedana, kad su se dogaale tako udnovate stvari da ste lako mogli posumnjati. Vjerujte mi jo malo, prijatelju John. Ako mi ne vjerujete, onda moram rei ono to mislim; a to moda ne bi bilo dobro. Ja moram obaviti ovaj posao s vaim povjerenjem ili bez njega, a ako ga obavim bez povjerenja svog prijatelja, radit u teka srca i osjeat u se strahovito usamljeno kad mi bude potrebna sva pomo i hrabrost to je mogu dobiti! - Zastao je na trenutak, te nastavio dostojanstvenim glasom: Prijatelju John, pred nama su neobini i strahoviti dani. Nemojmo biti podijeljeni, ve udrueni, tako da uspjeno obavimo posao. Zar mi neete pokloniti povjerenje? Prihvatio sam njegovu ispruenu ruku i obeao mu da hou. Kad je otiao, ostavio sam svoja vrata otvorenima i promatrao ga dok je odlazio u svoju sobu te zatvorio vrata. Dok sam tako nepomino stajao, vidio sam kako je hodnikom tiho prola jedna sluavka - bila mi je okrenuta leima, te me nije vidjela - i otila u sobu gdje je poivala Lucy. Taj me prizor dirnuo. Privrenost je tako rijetka i mi smo doista zahvalni onima koji je iskazuju prema ljudima koje volimo, a da to ne zatraimo od njih Eto, ta je uboga djevojka nadvladala sve strahove koje prirodno izaziva smrt, te sam otila bdjeti uz odar svoje gospodarice koju je voljela, tako da taj jadni prah ne bude sam do odlaska na vjeiti poinak...

Zacijelo sam dugo i vrsto spavao jer ve je bio bijeli dan kad me Van Helsing probudio uavi u moju sobu. Priao je mom krevetu. - Ne trebate se truditi oko onih noeva - rekao mi je. - Neemo to raditi. - Zato ne?- zapitao sam jer je njegovo sinonje dostojanstveno dranje ostavilo na mene jak dojam. - Zato - rekao je mrko - to je prekasno... ili pak prerano. Gledajte! - predoio mi je maleno zlatno raspelo. Ovo je nou ukradeno. - Kako je ukradeno - zapitao samu udu - kad ga sada imate? - Zato to sam ga oduzeo nitavnoj bijednici koja ga je ukrala, eni koja je pokrala i mrtve i ive. Njezina e kazna zacijelo uslijediti, ali ne od moje rule; ni sama ne zna to je tono uradila i u tom je neznanju ukrala raspelo. Sad moramo ekati. Potom je otiao, ostavivi me da razmiljam o novoj zagonetki, da razbijam glavu novom tajnom. Prijepodne je bilo vrlo muno, no u podne je doao pravni zastupnik, g. Marquand, iz zastupnike tvrtke Wholeman, sinovi, Marquand & Lidderdale. Bio je vrlo uinkovit i cijenio je posao to smo ga mi obavili, te nam je skinuo s leda brigu oko svih pojedinosti. Za vrijeme ruka rekao nam je kako je ga Westenra ve neko vrijeme oekivala iznenadnu smrt zbog bolesti srca, te je dokraja uredila sve svoje poslove; obavijestio nas je da je odreeni posjed Lucynog oca izravno otiao u ruke jednog udaljenog obiteljskog ogranka, te da je, izuzev toga, cjelokupno imanje ostavljeno Arthuru Holmwoodu. Rekavi to, nastavio je: - Iskreno govorei, mi smo uradili sve to je bilo u naoj moi da sprijeimo takvu oporuku, te ukazali na odreene pojedinosti koje bi mogle dovesti do toga da joj ker ostane bez prebijene pare, ili pak da ima manju slobodu od one koja joj pripada po majinoj liniji. Dapae, toliko smo ustrajali na tome da smo se skoro sukobili s njom, jer zapitala nas je hoemo li mi postupiti po njezinim eljama ili neemo. Dakako, nakon toga nismo imali drugog izbora nego pristati.U naelu smo bili u pravu i u devedeset devet posto sluajeva bismo prema razvoju dogaaja mogli dokazati daje naa prosudba bila pravilna. No, da budem

iskren, moram priznati da bi u ovome sluaju oporuka sastavljena na bilo koji drugi nain onemoguila da se provedu njezine elje. Time stoje umrla prije svoje keri, potonja bi postala vlasnicom imanja. Makar bi nadivjela svoju majku za samo pet minuta, u sluaju da nema oporuke - a u ovakvu bi sluaju oporuka bila praktino neizvediva - imanje bi nakon njezine smrti bilo smatrano intestatnim. U tom sluaju lord Godalming, koliko god im bio drag prijatelj, ne bi imao ni najmanje anse polagati pravo na to imanje; a daleka rodbina zacijelo se ne bi tek tako odrekla svojih prava jednostavno iz sentimentalnih razloga, prema potpunome neznancu. Uvjeravam vas, draga moja gospodo, da sam oduevljen ovakvim rezultatom, upravo oduevljen. Bio je to dobar ovjek, no njegovo oduevljenje glede takve sitnice, za koju je bio poslovno zainteresiran, u takvoj velikoj tragediji moglo je posluiti kao primjer ogranienosti glede suuti i razumijevanja. Nije ostao dugo, ve je rekao da e navratiti kasnije istog dana da vidi lorda Godalminga. No njegov nam je dolazak pruio odreenu utjehu jer nas je uvjerio da se ne trebamo pribojavati nedobronamjerne kritike s tue strane, to god da poduzmemo. Arthurov dolazak oekivao se u pet sati, pa smo neto prije tog vremena posjetili sobu smrti. Bila je to u punom smislu rijei, jer sada su i majka i ker leale u njoj. Pogrebnik je, vjeran svom zanatu, izloio svoju opremu to je bolje umio, i mjesto je toliko liilo na mrtvanicu da smo odmah klonuli duhom. Van Helsing je naredio da se sve uredi onako kako je bilo prije, protumaivi da e vrlo brzo doi lord Godalming, te da e mu nanijeti manju bol bude li vidio posmrtne ost atke svoje zarunice nasamo. Pogrebnik je bio okiran vlastitom glupou te je dao sve od sebe kako bi sve izgledalo kao prethodne veeri. Kad je Arthur doao, bilo je poduzeto sve to se moglo kako bismo ga potedjeli nepotrebne boli. Jadni ovjek! Djelovao je oajniki tuno i slomljeno; ak je i njegova krepka muevnost naizgled nestala pod pritiskom prejakih emocija. Znao sam da je bio iskreno privren svome ocu te da je za njega bio jak udarac to ga je izgubio, i to u ovakvo vrijeme. Sa mnom je bio prisan kao i uvijek, a prema Van Helsingu se drao vrlo uljudno; no nisam mogao ne primijetiti kako neto uva u sebi. I profesor je to primijetio te mi

dao znak neka ga odvedem na kat. Tako sam i uinio, ostavivi ga na vratima sobe, jer osjeao sam da eli biti sasvim sam s njom. No on me uhvatio za ruku i uveo me unutra. -1 ti si je volio, stari moj - rekao je promuklim glasom. - Rekla mi je to, i u srcu nije imala blieg prijatelja od tebe. Ne znam kako da ti zahvalim za sve to si uradio za nju. Ne mogu pomisliti... Odjednom je izgubio vlast nad sobom, zagrlio me oko ramena i poloio mi glavu na grudi. - Jao, Jack, Jack! - zaplakao je. - Sto da radim? Kao da me sav ivot napustio u jednom trenutku i na cijelome svijetu nema niega za to bi vrijedilo ivjeti. Utjeio sam ga kako sam znao i umio. U takvim situacijama mukarci ne moraju troiti mnogo rijei. Stisak ake, ruka oko ramena, jednoglasni jecaj -to su izrazi suuti dragi mukom srcu. Stajao sam mirno i u tiini sve dok mu jecaji nisu utihnuli, a zatim sam mu tiho rekao: - Doi i pogledaj je. Zajedno smo se pribliili krevetu i podigao sam s lica pokrov. Boe, kako je bila lijepa! Kao da joj je svaki sat uveavao ljupkost. To me pomalo preplailo i zbunilo. to se tie Arthura, stao je drhtati i na kraju ga je isto toliko potresla sumnja kao i bol. Naposljetku, nakon duge stanke, slabano mi je proaptao: - Jack, je li ona doista mrtva? Tuno sam ga uvjerio da jest i budui da sam imao osjeaj da ga takva uasna sumnja ne bi smjela muiti ni trenutka dulje budem li mu ja mogao u tome pomoi, napomenuo sam mu kako se esto dogaa da se nakon smrti lica proljepaju, pa ak i povrate svoju mladenaku ljepotu; daje to osobito sluaj kad je smrti prethodila neka dugotrajna ili pak intenzivna patnja. To je po svoj prilici sasvim odagnalo sve njegove sumnje. Stoga je neko vrijeme ostao kleati uz leaj, dugo je gledajui s ljubavlju, te je odvratio pogled. Rekao sam mu da to mora biti oprotaj, jer trebalo je pripremiti lijes, pa se vratio i poljubio njezinu mrtvu ruku. Zatim se sagnuo i poljubio je u elo. Na odlasku ju je u hodu njeno gledao preko ramena.

Ostavio sam ga u salonu i rekao Van Helsingu da se oprostio s Lucy. Profesor je otiao u kuhinju i naloio pogrebnikovim radnicima da nastave s pripremama i vijcima privrste poklopac lijesa. Kad se vratio, prenio sam mu Arthurovo pitanje. - Ne udim se - odgovorio je. - Na trenutak sam i ja posumnjao! Svi smo veerali zajedno i vidio sam da se jadni Art trudi drati to bolje moe. Van Helsing je utio za cijelo vrijeme veere, no kad smo zapalili cigare, rekao je: - Lorde... - no Arthur ga je prekinuo. - Ne, ne, nemojte tako, za ime Boje, barem ne jo! Oprostite mi, gospodine, nisam vas namjeravao uvrijediti; planuo sam samo zato to mi je rana jo tako svjea. Profesor je odgovorio na vrlo ugodan nain: - Upotrijebio sam tu titulu zato to sam bio u nedoumici. Ne smijem vas zvati "gospodine", a zavolio sa m vas, da, dragi moj mladiu, zavolio sam vas kao - Arthura. Arthur je ispruio ruku i toplo stisnuo starevu aku. - Zovite me kako god hoete - ree. - Nadam se da u uvijek biti va prijatelj. I dopustite da dodam kako ne znam to bih rekao u znak zahvalnosti zbog vae dobrote prema mojoj jadnoj zarunici. -Zastao je na trenutak te nastavio: - Znam da je ona shvaala vau dobrotu jo bolje nego ja; pa ako sam se ponio grubo ili na bilo koji nain nedolino onom prilikom kad ste se ponijeli onako... sjeate se... -profesor kimne ...morate mi oprostiti. Van Helsing je odgovorio ozbiljno i ljubazno: - Znam da vam je onda bilo teko imati u mene povjerenja, jer potrebno je razumijevanje da bi se imalo povjerenja u neto toliko nasilniko. Vjerujem da jo uvijek nemate povjerenja u mene, da ne moete imati povjerenja jer jo uvijek ne razumijete. A moglo bi doi do jo koje prilike kad u trebati vae povjerenje, a vi me jo neete moi, pa ni smjeti, razumjeti. Ali doi e i vrijeme kad e vae povjerenje u mene biti

vrsto i potpuno i kad ete me razumjeti kao da je sunce probilo oblake. Onda ete me bez re zerve blagosloviti radi sebe, i radi drugih, pa i radi vae drage, kojoj sam dao zakletvu da u je zatititi. - Doista, gospodine, doista - prisno ree Arthur - uvijek u u svemu imati povjerenje u vas. Znam i vjerujem da imate vrlo plemenito srce, i Jackov ste prijatelj, a bili ste i njezin. Radite to god elite. Profesor je nekoliko puta proistio grlo, kao da eli neto rei, te je naposljetku progovorio: - Mogu li sad neto zamoliti? - Svakako. - Vi znate da vam je ga Westenra ostavila sve to je imala? - Ne, uboga ena; nikad nisam ni pomislio na to. -1 budui daje sve to sad vae, imate pravo raspolagati time po elji. Htio bih vau dozvolu da proitam sve spise i pisma gice Lucy. Vjerujte mi, to nije iz puke znatielje. Imam razlog koji bi, vjerujte, ona odobrila. Svi su ti spisi ovdje. Uzeo sam ih prije nego to smo znali da e pripasti vama, kako ih ne bi taknula ruka nekog neznanca, kako ni jedno strano oko ne zagledalo u njenu u duu kroz rijei. Zadrat u ih, ako smijem; zasad ih ak ni vi ne smijete vidjeti, ali drat u ih na sigurnom. Nijedna rije nee biti izgubljena, a u pravo vrijeme u vam ih vratiti. Ovo je teak zahtjev, ali vi ete to odobriti, zar ne, zbog Lucy? Arthur je srdano progovorio, ponovno nalik sebi: - Doktore Van Helsing, moete uraditi to god hoete. Imam osjeaj da na taj nain radim ono to bi odobrila moja voljena. Neu vas gnjaviti pitanjima prije nego to nastupi vrijeme za to. Stari je profesor ustao. -1 u pravu ste - rekao je dostojanstvenim glasom. - Svima nam predstoji bol, ali ne predstoji nam samo bol, niti e nam ta bol biti zadnja u ivotu. I mi i vi, a osobito vi, dragi moj mladiu, morat emo pretrpjeti jo mnogo mraka prije nego to nam se ukae sunce. Ali moramo biti odvana srca i nesebini te obaviti svoju dunost, i sve e biti dobro!

Te sam noti spavao u Aithurovoj sobi. Van Helsing uope nije otiao u krevet. etkao je amo-tamo, kao da dri strau u kui, i nikad nije odlazio izvan dohvata pogleda sobe u kojoj je Lucy leala u svome lijesu, posipana cvijeem divljeg enjaka. koji je kroz mirise ljiljana i rue odailjao u no jak nadah koji je sve proimao. Dnevnik Mine Hotter 22. rujna. U vlaku sam za Exeter. Jonathan spava. ini mi se kao da sam juer zadnji put pisala dnevnik, a koliko se toga dogodilo u meuvremenu. Bila sam u Whitbyju, cijeli je svijet bio preda ranom, nije bilo ni Jonathana ni vijesti o njemu. A sad sam se udala Jonathana, Jonathan je postao pravni zastupnik, suvlasnik tvrtke, obogatio se, postao je vlasnikom tvrtke, g. Hawkins je umro i sahranjen, a Jonathan je dobio jo jedan napadaj koji bi mu mogao nanijeti zla. Jednog bi ne dana mogao pitati o svemu tome. Zato sve zapisujem. Pomalo sam izgubila vjetinu u stenografiji (eto to nam donosi neoekivano blagostanje), pa bi bilo dobro da ponovno malo vjebam... Sprovod je bio vrlo jednostavan i vrlo dostojanstven. Prisustvovali smo mu samo mi i posluga, nekoliko njegovih starih prijatelja iz Exetera, njegov londonski agent, te gospodin koji je zastupao sir Johna Paxtona, predsjednika Udruenja pravnika. Jonathan i ja stajali smo drei se pod ruku i osjeali smo kako nas je napustio na najbolji i najdrai prijatelj... Mimo smo se vratili u grad te uzeli autobus do Hyde Parka. Jonathan je smatrao da e mi kratak boravak u crkvi biti zanimljiv, pa smo sjeli. No tamo je bilo vrlo malo ljudi, te je bilo tuno i pusto vidjeti one prazne stolice. To nas je podsjetilo na praznu stolicu kod kue, pa smo odetali do Piccadillyja. Jonathan me drao za ruku, kao to je obiavao nekad davno, prije nego to sam krenula u kolu. To mi se inilo vrlo neprilinim, jer nakon to sam nekoliko godina poduavala druge djevojke bontonu, pravila lijepog ponaanja i u meni su pustila korijenje. No bio je to Jonathan, moj mu, i nismo poznavali ljude koji su nas vidjeli, pa smo samo nastavili etati. Upravo sam promatrala jednu vrlo lijepu djevojku, sa eirom golema

oboda, koja je sjedila u otmjenoj koiji ispred Giulianove trgovine, kad sam osjetila kako me Jonathan tako snano zgrabio za ruku da me to upravo zaboljelo. - Boe moj! - rekao je ispod glasa. Uvijek sam zabrinuta za Jonathana jer se bojim da bi neki od napadaja ivaca ponovno mogao poremetiti njegovu ravnoteu. Stoga sam se brzo okrenula prema njemu i zapitala to gaje uznemirilo. Bio je vrlo blijed, a oi su mu se izbuljile dok se, napola uasnuto, a napola u udu, zagledao u visokog, mravog ovjeka s grbavim nosom i crnim brkovima te iljastom bradom, koji je takoer promatrao onu lijepu djevojku. Tako ju je prodorno promatrao da nije vidio ni Jonathana ni mene, te sam ga mogla dobro pogledati. Lice mu nije bilo dobroudno; bilo je oporo, okrutno i ulno, a njegovi veliki bijeli zubi, koji su djelovali jo bjelji jer su mu usnice bile iznimno crvene, bili su iljasti poput zuba neke ivotinje. Jonathan je nastavio zuriti u njega, sve dok se nisam uplaila da e ovjek to primijetiti. Usplahirila sam se da e zamjeriti, jer djelovao je vrlo agresivno i prgavo. Zapitala sam Jonathana zato se uznemirio i on mi je odgovorio, oigledno mislei da ja o tome znam isto toliko koliko i on: - Jesi li vidjela tko je to? - Nisam, duo - rekla sam. - Ne poznajem ga; tko je to? Njegov me odgovor okirao i osupnuo, jer bilo je tuno vidjeti kako nije svjestan da se obraa meni, Mini: - To je upravo onaj ovjek! Jadniak se oigledno prestravio zbog neega, i to silno prestravio. Da nisam bila uz njega i pridrala ga, a on se uhvatio za mene, vjerujem da bi se sruio. I dalje je zurio; neki je ovjek izaao iz trgovine s paketiem i dao ga onoj dami, koja se potom odvezla. Pogled crnomanjastog ovjeka bio je prikovan za nju, pa kad je koija krenula Piccadillyjem, poao je u istome smjeru i unajmio koiju. Jonathan je i dalje gledao za njim.

- Uvjeren sam da je to Grof - rekao je kao da govori za sebe - ali pomladio se. Boe moj, ako je to istina! O, Boe moj, Boe moj! Da sam samo znao, da sam samo znao! Toliko se uzrujao da sam se bojala pitanjima zadravati njegove misli na tome, pa sam utjeti. Mimo sam ga odvukla dalje, a on je spremno krenuo, pridravajui mi se za ruku. Jo smo malo etali, a zatim skrenuli u Green Park i sjeli tamo. Dan je bio topao za jesen, a tamo je u sjeni bila udobna klupa. Nakon stoje nekoliko minuta zurio u prazno, Jonathan je sklopio oi i mimo zaspao, naslonivi mi glavu na ra me. Smatrala sam to najboljim za njega, pa ga nisam uznemiravala. Probudio se za dvadesetak minuta i sasvim mi vedro rekao: - Mina, pa ja sam zaspao! Jao, oprosti mi to sam ispao tako nepristojan. Doi, idemo negdje popiti alicu aja. Bilo je oigledno da je potpuno zaboravio mranog neznanca, kao to je u svojoj bolesti zaboravio sve na to ga je podsjetio ovaj dogaaj. Ne svia mi se taj zaborav; to bi moglo izazvati ili pak odrati neko oteenje mozga. Ne smijem ga pitati nita o tome jer se bojim da bi to vie tetilo nego koristilo. Ali moram nekako doznati injenice o njegovu putovanja po inozemstvu. Pribojavam se da je dolo vrijeme kad moram otvoriti onu biljenica i doznali to ondje pie. O, Jonathane, znam da e mi oprostiti ako te time povrijedim, ali to je za tvoje dobro, dragi. Kasnije. Tuan povratak kui u svakom pogledu; kua je prazna bez one drage due koja nam je bila tako dobra. Jonathan je jo uvijek blijed i vrti mu se u glavi zbog iznenadnog povratka bolesti; a sad je stigao i brzojav od nekoj Van Helsinga, tko god to bio. U tuzi javljamo da je ga Westenra umrla prije pet dam, te da je Lucy umrla prekjuer. Obje si danas sahranjene. O, koliko tuge u tek nekoliko rijei! Jadna ga Westenra., jadna Lucy! Nestale su, nestale, i nikad nam se vie nee vratiti! A i jadni, jadni Arthur, koji je izgubio takvu dragost u ivotu! Neka nam Bog svima pomogne da lake podnesemo nae brige.

Dnevnik dr. Sewarda 22. rujna. Sve je svreno. Arthur se vratio u Ring, te poveo sa sobom Quinceya Morrisa. Kako li je Quincey sjajan momak! Duboko u srcu vjerujem daje zbog Lucyne smrti propatio isto to i svi mi; no drao se poput kakvog silnog vikinga. Nastavi li Amerika odgajati ovakve ljude, doista e postati svjetska sila. Van Helsing je prilegao kako bi se odmorio za svoje putovanje. Veeras putuje u Amsterdam, no kae da se vraa sutra naveer. Samo eli srediti neke poslove koje mora osobno obaviti. Onda e odsjesti kod mene, bude li mogao. Kae da ima nekog posla u Londonu koji bi mu mogao oduzeti dos ta vremena. Ubogi starac! Bojim se da su prolotjedni napori naruili ak i njegovu eljeznu snagu. Za vrijeme sprovoda jasno sam mogao vidjeti da se svom silom obuzdava u neemu. Nakon stoje sve bilo gotovo, stajali smo pokraj Arthura koji je, jadnik, priao o svome udjelu u operaciji kad je njegova krv transuzijom bila prebaena u Lucyne ile. Vidio sam kako lice Van Helsinga naizmjence blijedi i rumeni. Arthur je rekao kako je od tog trenutka osjeao kao da su doista vjenani, te da je pred Bogom Lucy njegova ena. Mi ostali nismo rekli ni rijei o ostalim transfuzijama, i nikad neemo. Arthur i Quincey zajedno su otili na kolodvor, a Van Helsing i ja krenuli smo ovamo. Istog trenutka kad smo se nali nasamo u vagonu, spopao gaje pravi napadaj histerije. On mi kasnije nije htio priznati da je to bila histerija i ustrajao je u tome daje to njegov smisao za humor traio oduka u vrlo tekim okolnostima. Smijao se dok se nije rasplakao i morao sam spustiti kapke na vratima kupea kako nas netko ne bi vidio i pogreno shvatio. Zatim je plakao sve dok se ponovno nije poeo smijati; te se smijao i plakao u isto vrijeme, ba kao kakva ena. Pokuao sam biti strog prema njemu, kao to se u slinim okolnostima mora biti strog prema eni, no bez ikakva uinka. Mukarci i ene sasvim se razlikuju po iskazivanju snage i slabosti ivaca! Kad mu se lice opet uozbiljilo i smrknulo, zapitao sam ga emu to veselje, te zato ba u takvo vrijeme. Njegov je odgovor bio tipian za njega, jer bio je logian, dojmljiv i zagonetan. - Ah, vi ne shvaate, prijatelju moj Johne - rekao je. - Nemojte misliti da nisam alostan, iako se smijem. Vidite, plakao sam ak i kad sam se guio od smijeha. Ali nemojte misliti ni da sam potpuno alostan kad

plaem, jer ipak mi je nadolazio i smijeh. Zapamtite zauvijek da smijeh koji kuca na vaa vrata i pita "Smijem li ui?" nije pravi smijeh. Ne, smijeh je kralj i on dolazi kad eli i u kom obliku eli. On nikoga ne pita za dozvolu, ne bira pogodno vrijeme. Naprosto kae "Evo me." Eto vam primjera, srce mi se kida od alosti za onakvom draesnom mladom djevojkom; dao sam joj svoju krv, iako sam star i iscrpljen; rtvovao sam svoje vrijeme, svoju vjetinu, svoj san; pustio sam druge da trpe samo da bi ona imala sve. Pa ipak sam se mogao nasmijati ak i na njezinu grobu; mogao sam se nasmijati kad je zemlja s grobarove lopate pala na njezin lijes i kao da mi je zalupala po srcu, sve dok mi sva krv nije istekla iz lica. Srce mije krvarilo za onim jadnim mladiem... onim dragim mladiem, koji je star koliko bi bio i moj djeak, samo da sam bio te sree daje poivio, iste kose i istih oiju. Eto, sad znate zato ga toliko volim. Pa ipak, kad govori stvari koje me diraju kao ovjeka i nagone me da oinski eznem za njime, vie nego za bilo kojim drugim ovje kom - pa ak ni za vama, prijatelju John, jer mi smo blii po iskustvu nego otac i sin - eto, ak i u takvom trenutku k meni dolazi kralj Smijeh te mi urla u uho "Evo me, evo me!", sve dok mi krv ponovno ne prokola i vrati mi u obraze neto sunca to ga uvijek nosi u sebi. O, prijatelju John, udan je ovo svijet, tuan svijet, svijet pun patnje, nedaa i briga; pa ipak, kad dolazi kralj Smijeh, sve ih natjera da zapleu onako kako on svira. Srca koja krvare, suhe kosti s groblja te suze koje gore dok padaju - sve to zajedno plee na glazbu koju on pravi svojim nenasmijanim ustima. I vjerujte mi, prijatelju John, daje dobar i ljubazan svaki put kad doe. Ah, mi mukarci i ene nalik smo na napete konopce s teretima koji nas vuku na razliite strane. Onda dola ze suze; i poput kie na konopcima, one nas ojaaju, sve dok teret jednom ne postane prevelik i mi puknemo. Ali kralj Smijeh dolazi poput sunca, te nanovo olakava teret; potom moemo dalje na na posao, kakav god bio. Nisam ga elio povrijediti pravei se da ne shvaam to eli rei, no kalo jo ni sam shvaao razlog njegova smijeha, zapitao sam ga. Dok mije odgovarao. Lice mu se smrailo i rekao je sasvim drukijim glasom: - Ali, u tome i lei mrana ironija svega toga. Ta prekrasna dama okiena cvijeem izgledala je tako lijepo kao da je iva, sve dok se jedan po jedan nismo zapitali je li doista mrtva. Leala je u onoj pristaloj

mramornoj kui u samotnome groblju, gdje poivaju njezini broj ni roaci, leala je ondje s majkom koja ju je voljela ikoju je ona voljela. Pa ono sveto zvonce koje je onako tuno i polako zvonilo; oni sveti ljudi, u bijelim aneoskim odorama, koji sa se pravili da itaju iz knjiga, no ni u jednom trenutku oi im nisu bile sputene na stranicu; pa svi mi, pognutih glava. I emu sve to? Ona je mrtva! Nije li? - Dakle, profesore, tako mi ivota- rekao sam - u svemu tome ne vidim nita emu bi se moglo smijati. Zaboga, nakon vaeg tumaenja ovo mi je jo vea zagonetka nego prije. Ali ak i ako je sprovod bio komian, to je s jadnim Artom i njegovim brigama? Pa, srce samo to mu nije prepuklo. - Upravo tako. Nije li rekao daje transfuzija krvi u njezine ile uistinu nainila od nje njegovu nevjestu. - Jest, i to je za njega bila lijepa i utjena pomisao. - Dapae. Ali tu postoji ijedna potekoa, prijatelju John. Sto je u tom sluaju s ostalima? Ha, ha! Onda naa draesna djevojka ima vie mueva, a ja, kome je voljena ena umrla, no za crkvu je ostala iva, premda je vie uope nema; ak i ja, koji sam vjeran mu toj eni koje vie nema, ja sam se odao bigamiji. - Ni u ovome ne vidim nita osobito duhovito! - rekao sam, i nije mi se osobito svidjelo to govori takve stvari. Uhvatio me za nadlakticu. - Prijatelju John rekao je - oprostite mi ako vam nanosim bol. Nisam pokazao svoje osjeaje pred drugima, kojima bi to nanijelo bol, ve samo pred vama, svojim starim prijateljom, u kojega mogu imati povjerenja. Da ste mi samo mogli zagledati u srce onda kad sam se elio nasmijati; da ste mi mogli zagledati u srce kad sam se poeo smijati; kad biste to sada mogli, kad je kralj Smijeh pospremio svoju krunu i sav svoj ostali pribor, jer sad je otiao daleko, predaleko od mene, i to na dugo, dugo vrijeme, onda biste me moda alili vie od svih. Dirnula me njenost u njegovu glasu te sam ga zapitao zato. -Zato to ja znam! I sad smo se svi ratrkali; i jo e mnogo dana usamljenost sjediti na naim krovovima, ovjeenih krila. Lucy lei u obiteljskoj grobnici, gospodskoj kui smrti u samotnome groblju, daleko od bunog Londona; tamo gdje je zrak svje, a sunce se uzdie iznad Hampstead Hilla i gdje divlje cvijee raste samo od sebe.

I tako mogu privesti svoj dnevnik kraju; sam Bog zna hou li ikad zapoeti drugi. Zaponem li ga, ili ako ikad ponovno otvorim ovaj, bit e to da bih se bavio drugim ljudima i drugim temama; jer ovdje na kraju, kad je ispriana romantina pria mog ivota, tuno i beznadno kaem SVRETAK. "The Westminster Gazette," 25. rujna MISTERIJ U HAMPSTEADU Okolica Hampsteada uzrujala se zbog niza dogaaja koji su, ini se, povezani s dogaajima to su ih novinari spomenuli u naslovima kao to su "Jeza u Kensingtonu", ili "ena-kolja", ili pak "ena u crnome". Tijekom zadnja dva-tri dana nekoliko se puta dogodilo da malena djeca odlutaju od kue ili se ne vrate na vrijeme s igre u Heathu. U svim tim sluajevima djeca su bila previe mlada da bi pruila iole razumljivi iskaz o tome to im se dogodilo, no svi se slau u svojim isprikama da su bili s nekom "zgodnom tetom". Uvijek bi nestali kasno naveer, a u dva sluaja djeca nisu pronaena sve do rano sljedeeg jutra. U susjedstvu se openito smatra, s obzirom da je prvo nestalo dijete dalo kao razlog svog izbivanja to to gaje "zgodna teta" pozvala u etnju, da su i ostala djeca pokupila taj izraz i posluila se njime prema potrebi. To je tim vjerojatnije to se u zadnje vrijeme najdraa djeja igra sastoji u tome da lukavstvima namame jedan drugoga daleko od kue. Jedan nam dopisnik pie kako je upravo smijeno da bi se neko sitno dijete ilo preruavati u "zgodnu tetu". Kae da bi netko od naih karikaturista mogao odrati ironinu lekciju prikazavi grotesknu razliku izmeu stvarnosti i te predodbe. Tek, u skladu je s opim naelima ljudske naravi da se "zgodna teta" usvoji kao standardna uloga u tim preruavanjima. Na dopisnik naivno kae da

ak ni Ellen Terry nije mogla biti tako neodoljivo privlana kakvom bi je htjela prikazati, ili ak vjeruju da jesu, ta zamusana djeca. No, u cijelom tom sluaju postoji i ozbiljna strana jer su neka djeca, dapae sva koja su izbivala cijelu no, malo ozlijeena ili ranjena pri grlu. Rane djeluju kao da ih je nainio takor ili maleni pas. Iako same po sebi nisu od prevelikog znaenja, pokazuju da ivotinja koja ih uzrokuje ima neku svoju uobiajenu metodu. Podruna policija posavjetovana je da dobro pripazi na zalutalu djecu, naroito vrlo rane dobi, u Hampstead Heathu i oko njega,te da obrate pozornost na sve zalutale pse koji bi se ondje mogli zatei " The Westminster Gazette," 25, rujna Posebno izdanje JEZA U HAMPSTEADU Jo jedno dijete ozlijeeno. "Zgodna teta " Upravo srao primili obavijest da je jo jedno dijete, koje je sino nestalo, pronaeno tek kasno ujutro pod grmom ukovine kod Hampstead Heatha prema Shooter's Hillu, gdje je vjerojatno manje prometno. Malian ima istu siunu ranicu na grlu, koja je zapaena i u drugim sluajevima. Bio je strahovito iscrpljen i djelovao je kao da je sasvim omravio. I on je, nakon to se djelomice oporavio, ispriao uobiajenu priu o tome kako ga je namamila "zgodna teta."

14. DNEVNIK MINE HARKER 23. rujna. Jonathan se osjea bolje nakon vrlo teke noi. Ba mi je drago to ima mnogo posla jer mu to tjera strane misli. Presretna sam to mu odgovornosti novog poloaja ne predstavljaju vie teret. Znala sam da e biti dosljedan samome sebi i sad sam doista ponosna to se moj Jonathan pokazao u punome sjaju nakon promaknua, te u svakom pogledu dri korak sa svojim dunostima. Izbivat e itav dan, sve do veeri, jer rekao je da nee ruati kod kue. Moji su kuni poslovi obavljeni, pa u uzeti njegov dnevnik to ga je vodio u inozemstvu, zakljuati se u svoju sobu i proitati ga... 24. rujna. Sino nisam imala srca pisati; onaj strani Jonathanov dnevnik vrlo me potresao. Jadni moj! Kako li je morao patiti, pa bilo sve to istina ili tek fantazija. Pitam se ima li u svemu tome ita istine. Je li prvo dobio upalu mozga te onda zapisao sve te strane stvari ili je imao neki povod za to? Vjerojatno nikad neu doznati, jer ne usuujem mu se to ni spomenuti... Pa ipak, onaj ovjek to smo ga juer vidjeli! Kao da je bio sasvim siguran da je to on... Jadnik! Vjerojatno ga je potresao sprovod, te mu vratio misli u prolost... On vjeruje u sve to. Sjeam se kako je rekao na dan naeg vjenanja: "Osim, dakako, ako neka uzviena dunost bude od mene iziskivala da se vratim gorkim satima koji su ovdje zabiljeeni, pa bili oni san ili java, zdrav razum ili ludilo." Izgleda da sve to povezuje neka zajednika nit... Onaj zastraujui Grof dolazio je u London... Ako je to istina i ako je doao u London, meu one silne milijune ljudi... Moglo bi doi do potrebe za uzvienom dunou, a ako doe, ne smijemo ustuknuti od nje... Ja u biti spremna. S ovog mjesta odlazim po svoj pisai stroj i poet u deifrirati ovu stenografiju i pretipkavati. Onda emo biti spremni da to, u sluaju potrebe, proita i netko drugi. Dakako, samo bude li to poeljno. Budem li spremna, jadni se Jonathan moda nee uznemiriti, jer ja mogu govoriti u njegovo ime, tako da on nikad ne bude imao s time

ikakvih briga. Ako Jonathan ikad nadvlada ovu nervozu, moda e mi poeljeti sam sve to ispriati, a ja u mu moi postavljati pitanja i doznati razne stvari te vidjeti kako ga mogu utjeiti. Pismo Van Helsinga, upueno gi Harker (povjerljivo) 24. rujna Draga gospoo, molim Vas da mi oprostite zbog toga to Vam piem, budui da sam ja onaj daleki prijatelj koji Vam je poslao vijest o smrti gice Lucy Westenra. Ljubaznou lorda Godalminga doputeno mi je da proitam njezina pisma i spise, jer duboko sam zabrinut zbog nekih stvari od ivotne vanosti. Medu njima pronaao sam i neka Vaa pisma, iz kojih se razabire da ste bile velike prijateljice, te da ste je vrlo voljeli. Gospoo Mina, tom Vas ljubavlju preklinjem da ni pomognete. Traim to za dobro drugih, da se nae lijek velikome zlu, te da se uklone brojne i uasne nevolje koje bi mogle biti vee nego to si moete zamisliti. Da li bih Vas mogao vidjeti?Moete imati povjerenja u mene. Prijatelj sam dra. Johna Sevvardi i lorda Godalminga (kako sada glasi titula Lacynog Arthura). Zasad to moram uvati kao tajnu pred svima. Odmah bih Vas doao obii u Exeter, samo kad biste mi javili da smijem doi, te- gdje i kada. Preklinjem Vas da mi oprostite, gospo. Proitao sam Vaa pisma upuena jadnoj Lucy i znam koliko ste doori, te kako trpi Va mu. Zato Vas molim da ga po mogunosti ne obavjetavate o tome, kao ne bi bilo zla. Jo jednom se ispriavam i oprostite mi. VAN HELSING

Brzojav gde Harker, upuen Van Helsingu 25. rujna. Doite danas vlakom od deset i petnaest, ako ga uhvatite. Moete me posjetiti u koje god vrijeme elite. WILHELMINA HARKER DNEVNIK MINE HARKER 25. rujna. Htjela te ili ne, osjeam se strahovito uzbuenom sad kad se pribliava vrijeme Van Helsingova posjeta, jer nekako oekujem da e to baciti neto svjetlosti na tuno Jonathanovo iskustvo, a budui da je on njegovao jadnu dragu Lucy za vrijeme zadnjih dana njezine bolesti, moe mi ispriati i sve o njoj. To je razlog njegova dolaska; to je povezano s Lucy i njezinim hodanjem u snu, a ne s Jonathanom. Dakle, nikad neu doznati cijelu istinu! Kako li sam aava! Onaj grozni dnevnik utjee na moju matu, te je sve pomalo obojio svojom bojom. Naravno, rije je o Lucy. Jadnoj se djevojci vratila navika hodanja u snu, a one strane noi na litici zacijelo se razboljela. U svojoj sam prezaposlenosti umalo zaboravila kako je nakon toga bila bolesna. Jamano mu je ispriala svoju pustolovinu kako je u snu otila do litice, te da sam i ja znala za to. Sad on eli da mu ispriam sve to znam, kako bi bolje razumio o emu je rije. Nadam se da sam ispravno postupila kad nita nisam rekla o tome gi Westenra. Nikad si ne bih oprostila da je neki moj postupak nanio zlo jadnoj dragoj Lucy, pa makar se radilo tek o suzdravanju od nekog postupka. Nadam se takoer da me dr. Van Helsing nee okrivljavati za to. U zadnje vrijeme pretrpjela sam toliko briga i nevolja da ih u ovom trenutku jednostavno ne bih vie podnijela. Vjerujem da nam plakanje povremeno svima ini dobro; proiava zrak poput kie. Moda sam uzrujana zbog toga to sam juer proitala onaj dnevnik, a jutros je Jonathan otiao od kue na itav dan i no i to je prvi put to smo tako dugo razdvojeni otkako smo se vjenali. Od srca se nadam da e se pripaziti te da mu se nee dogoditi nita to bi ga uzrujalo. Sad su dva sata i doktor e uskoro biti ovdje. Neu mu rei nita o

Jonathanovu dnevniku, osim ako me sam ne bude zapitao za nj. Drago mi je to sam otipkala i svoj dnevnik, tako da mu ga mogu dati bude li pitao za Lucy. To e utedjeti mnoga pitanja. Bio je ovdje i otiao je. O, kakva li neobina susreta i kako mi se od svega toga uzvrtjelo u glavi! Osjeam se kao da sanjam. Moe li sve to biti mogue, pa makar i dio toga? Da nisam prvo proitala Jonathanov dnevnik, nikad to ne bih prihvatila ak ni kao mogunost. Jadni, jadni, dragi Jonathan! Kako lije zacijelo trpio. Molim se dragome Bogu da ga sve ovo nikad vie ne uznemiri. Pokuat u ga spasiti od toga, no moda e mu predstavljati utjehu i pomo spoznaja da ga oi, ui i mozak nisu prevarili, daje sve to istina, koliko god to samo po sebi bilo zastraujue. Moda ga mui upravo sumnja. Kad sumnja bude uklonjena i pokae se daje tona bilo koja od dvije mogunosti, daje to bio san ili java, bit e zadovoljniji i spremniji da podnese taj ok. Budui da je dr. Van Helsing prijatelj Arthura i dr. Sewarda i da su ga doveli ovamo ak iz Nizozemske, zacijelo je isto tako dobar ovjek koliko je i pametan. Vidjevi ga, imam osjeaj da i jest dobar, ljubazan i plemenit u dui. Kad doe, pitat u ga za Jonathana; a onda, molim te Boe, neka sva ta tuga i jad dovedu do sretna svretka. Nekad sam smatrala da bih rado radila intervjue; Jonathanov prijatelj koji radi u listu Exeter News rekao mu je da je u tome poslu najvanije pamenje, da ovjek mora biti u stanju zapisati gotovo svaku rije koja se izgovorila, pa makar se poslije moralo neto i izgladiti. Nisu esti razgovori kao ovaj dananji; pokuat u ga zapisati po sjeanju. Kad je zakucao na vrata, bilo je dva i pol. Skupila sam svu svoju hrabrost i priekala. Za nekoliko trenutaka Mary je otvorila vrata i najavila dra. Van Helsinga. Ustala sam i naklonila mu se, a on mi je priao; ovjek je srednje teine, snane grae, s ramenima koja mu nadvisuju iroki, snani grudni ko, te dobro uravnoteene glave i vrata. Dranje gl ave ukazivalo je na misaonosti snane linosti; glava mu je plemenita izgleda, krupna iroka, te poveeg zatiljka Na glatko izbrijanu licu izraena je vrsta, etvrtasta brada; krupna, odluna, pokretna usta; prilian nos, ravan, no s ustreptalim, utilnim nozdrvama, koje kao da su mu se irile kad bi mu se velike, upave obrve skupile, a usta stisnula. elo ma je iroko i plemenito, isprva se uzdie u gotovo ravnoj crti, da bi se zatim nakosilo

unazad preko dvije iroko postavljene kvrge. Crvenkasta mu kosa nikako nije mogla padati preko takva ela, ve je na prirodan nain padala otraga i sa strane. Krupne tamnoplave oi iroko su mu postavljene, te su hitre i njene, ili pak mrke, ovisno o tome kako je raspoloen. - Gospoda Harker, pretpostavljam? - rekao mi je. Kimmila sam u znak potvrde. - Djevojaki Mina Murray? Ponovno sam potvrdila. - Doao sam u posjet upravo Mini Murray, koja je bila prijateljica onog jadnog dragog djeteta, Lucy Westenra. Gospoo Mina, dolazim po preporuci jedne mrtve osobe, - Gospodine - rekoh - ne biste mogli doi s boljom preporukom nego da ste bili prijatelj i pomaga Lucy Westenra. Na to sam ispmila ruku. Prihvatio ju je i rekao njenim glasom: - 0, gospoo Mina, znao sam da prijateljica onog ubogog ljiljana od djevojke mora bi ti dobra, ali nisam se ni nadao... Zavrio je reenicu uljudno se naklonivi. Zapitala sam ga u svezi s ime me doao posjetiti, te je odmah zapoeo: - Proitao sam vaa pisma upuena gici Lucy. Oprostite mi, ali morao sam se negdje poeti raspitivati, a nisam imao koga pitati. Znam da se bili s njom u Whitbyju. Povremeno je vodila dnevnik. Ne trebate djelovati iznenaeno, gospoo Mina, zapoela gaje voditi nakon to ste vi otili, i to ugledavi se na vas. U tom dnevniku logikom prosudbom dovodi odreene dogaaje u vezu s hodanjem u snu iz kojega ste je, kako je napisala, vi izbavili. Doao sam dakle k vama, uvelike zbunjen, i uzdam se u vau veliku ljubaznost da ete mi ispriati sve ega se sjeate. - Mislim, doktore Van Helsing, da vam mogu ispriati ba sve o tome. - Ah, onda zacijelo dobro pamtite injenice i pojedinosti? To nije uvijek sluaj s mladim damama. - Nije, doktore, ali jo sam onda sve to zapisala. Mogu vam pokazati ako hoete. - O, gospodo Mina, bit u vam zahvalan; time biste mi uinili veliku uslugu.

Nisam mogla odoljeti iskuenju da ga malo zbunim (valjda je nama enama jo uvijek ostalo u ustima malo okusa one prvobitne jabuke), pa sam mu dala dnevnik zapisan stenografijom. Uzeo ga je, zahvalno se naklonivi, te rekao: - Mogu li ga proitati? - Ako elite - odgovorila sam, to sam god smjernije mogla. Otvorio gaje i na trenutak lice mu se snudilo. Zatim je ustao i prignuo glavu. - O, vi pametna eno! - rekao je. - Odavna sam znao da g. Jonathan ima na emu biti zahvalan. Gle, ena mu ima sve dobre odlike. Hoete li mi onda uiniti takvu ast da mi to proitate? ali Boe, ja ne znam stenografiju. Time je moja mala ala bila privedena kraju i gotovo da sam se posramila. Stoga sam iz koarice za runi rad izvadila otipkani primjerak i pruila mu ga. - Oprostite mi - rekla sam. - Nisam mogla odoljeti. Mislila sam da me elite pitati za dragu Lucy, pa da ne morate ekati - ne zbog mene, ve zato to znam da vam je vrijeme zacijelo dragocjeno - otipkala sam vam to na stroju. Prihvatio je rukopis i oi su mu zablistale. - Tako ste dobri - rekao je. - Mogu li sad proitati? Nakon to proitam, moda u vam zaeljeti postaviti nekoliko pitanja. - Svakako - rekla sam - proitajte dok ja naruim ruak. Zatim me moete pitati to god hoete dok bude mo jeli. Naklonio je glavu i smjestio se u stolicu, leima okrenut svjetlu, te se zadubio u spise dok sam ja otila srediti stvari oko ruka, prije svega zato da ga ne uznemiravam. Kad sam se vratila, zatekla sam ga kako uurbano etkara sobom, dok mu je lice bilo zajapureno od uzbuenja. Pojurio je prema meni i uhvatio me s obje ruke.

- O, gospoo Mina! - rekao je. - Kkako da vam kaem koliko sam vam duan? Ovaj je rukopis kao sunce. Otvara mi vrata. Oamuen sam, jedva gledam od tolike svjetlosti; pa ipak svaki put se iza svjetlosti valjaju oblaci. Ali vi to ne shvaate, ne moete to shvatiti. O, kako sam vam zahvalan, vi pametna, pametna eno. Gospoo - rekao je vrlo dostojanstvenim glasom - ako Abraham van Helsing ikad vama ili vaima uzmogne uiniti kakvu uslugu, uzdam se u to da ete mi se javiti. Bit e mi radost i zadovoljstvo budem li vam mogao posluiti kao prijatelj. Sve to sam ikad nauio, sve to ikad mogu uiniti, kao prijatelj u darovati vama i vaim dragima. U ivotu ima i mraka i svjetla; a vi ste svjetlost. Proivjet ete sretan i ugodan ivot, a va e mu biti blaen pokraj vas. - Ali doktore, previe me hvalite, a jo me ak i ne poznajete. - Da vas ne poznajem, ja, koji sam star i koji cijeloga ivota prouavam mukarce i ene; ja, kojemu je mozak i sve srodno struka! A proitao sam i va dnevnik koji ste mi tako ljubazno prepisali, iz ijega svakog retka izbija istina. Ja, koji sam proitao ono vae draesno pismo jadnoj Lucy, o svome braku i svojoj obvezi, pa da vas ne poznajem! Ah, gospodo Mina, dobre ene svakoga dana,svakoga sata i svake minute govore takve stvari da bi ih aneli mogli sluati, a mi mukarci koji ih elimo biti svjesni imamo oi sline aneoskima. Va je mu plemenit ovjek, a i vi ste plemeniti, jer imate povjerenja,a prizeman ovjek nema ni u loga povjerenja. A va mu... priajte mi o njemu. Je li se sasvim oporavio? Je li ona njegova groznica prola pa je sada snaan i vedar? Tu sam ugledala priliku da ga zapitam za Jonathana, pa sam rekla: - Gotovo da se oporavio, ali smrt g. Hawkinsa vrlo ga je raalostila. - Ah, da - prekinuo me - znam, znam. Proitao sam vaa zadnja dva pisma. - Vjerojatno ga je to rastrojilo - nastavila sam - jer kad smo prolog etvrtka bili u gradu, doivio je nekakav ok. - ok, i to tako brzo nakon upale mozga! To nije dobro. O kakvu je oku rije?

- Uinilo mu se da je vidio nekoga tko ga je podsjetio na neto uasno, neto to je dovelo do njegove upale mozga. I sve me to obuzelo u djeliu sekunde. Tuga zbog Jonathana, uas koji je proiv io, cijela strahovita zagonetka njegova dnevnika, te strah koji me obuzimao cijelo vrijeme otkako sam ga proitala - sve je to silovito izalo iz mene. Vjerojatno me obuzela histerija, jer bacila sam se na koljena i sklopila ruke pred njim, te ga stala preklinjati da izlijei mog mua. Uhvatio me za ruke i podigao me, te me natjerao da sjednem na sofu i sam sjeo pokraj mene. Pridrao je moju ruku u svojoj i rekao mi upravo neizmjerno ljubazno: - Moj je ivot jalov i samotan, te toliko ispunjen poslovima da nikad nisam imao previe vremena za prijateljstvo, ali otkako me ovamo pozvao moj prijatelj John Seward, upoznao sam tolike dobre ljude i vidio toliko plemenitosti da vie nego ikad osjeam kako sam usamljen u ivotu, a sve sam usamljeniji u godinama starosti. Vjerujte mi da sam doao ovamo pun potovanja prema vama, a vi ste mi ulili nadu, dobra eno, niiclii koja se ne odnosi na ono emu teim, ve nadu u to da jo postoje dobre ene da ine ivot veselijim, dobre ene iji ivot i ija naelu mogu posluiti kao dobar primjer buduim naratajima. Drago mi je, vrlo drago, to vam mogu ovdje biti od neke koristi. Ako va mu puti, njegove su patnje u podruju mog obrazovanja i iskustva. Obeavam vam da u rado uiniti za njega sve to mogu; uinit u sve da mu uinim ivot snanim i muevnim, a va ivot sretnim. Sad morate pojesti neto. Premoreni ste, a moda i previe nervozni. Vaem suprugu Jonathanu ne bi se dopadalo da vas vidi ovako blijedu, a ne bi mu inilo dobro da mu se ne dopadne ono to voli. Zato zbog njega morate jesti i razvedriti se. Ispriali ste mi sve o Lucy, pa vie neemo govoriti o tome, da nas to ne raalosti. Noas u ostati u Exeteru jer htio bih dobro razmisliti o onome to ste mi rekli. Kad smislim neto, postavit u vam nekoliko pi tanja, padnu li mi na pamet. A onda ete i vi meni ispriati neto o problemima vaeg mua Jonathana, koliko ve znate, ali jo ne. Sad morate jesti; kasnije ete mi sve ispriati. Nakon ruka, kad smo se vratili u salon, rekao mi je:

- A sad mi ispriajte sve o njemu. Kad sam trebala progovoriti pred tim velikim, uenim ovjekom, pobojala sam da e me smatrati slabiem i glupaom, a Jonathana luakom, jer onaj je dnevnik tako neobian, pa sam oklijevala nastaviti. On je bio vrlo uljudan i drag, te mi je obeao pomo, i ja sam mu povjerovala, pa sam rekla: - Doktore Van Helsing, ono to vam imam za rei tako je udnovato da se ne smijete rugati ni meni ni mom muu. Od juer me opsjedaju grozniave sumnje. Morate biti ljubazni prema meni i ne smijete me smatr ati glupom zato to sam uope i napola povjerovala u neke vrlo neobine stvari. Bodrio me i svojim dranjem i svojim rijeima: - Ah, draga moja - rekao je - kad biste samo znali kako su udnovati dogaaji zbog kojih sam ovdje, vi biste se meni smijali. Nauio sam da ne smijem podcjenjivati niija uvjerenja, koliko god bila udnovata. Uvijek sam se trudio biti irokih svjetonazora i ne mogu ih suziti obine stvari u ivotu, ve samo udnovate stvari, iznimne stvari, stvari koje navedu ovjeka da posumnja u svoje duevno zdravlje. - Hvala vam, tisuu vam puta hvala! Skinuli ste mi veliki teret sa srca. Ako mi dopustite, dat u vam da proitate jedan rukopis. Dugaak je, ali ja sam ga otipkala. U njemu ete nai sve o mojim i Jonathanovim brigama. To je prijepis njegova dnevnika s puta po inozemstvu i u njemu pie sve to se dogodilo. Ne usuujem se rei nita o tome; sami ete proitati i prosuditi. A onda kad se naemo, moda ete biti toliko ljubazni da mi kaete to mislite. - Obeajem - rekao je kad sam mu pruila rukopis. - Ujutro, im budem mogao, doi u posjetiti vas i vaeg mua, samo ako smijem. - Jonathan e biti ovdje u jedanaest i pol, a vi morate doi ruati s nama, pa ete ga onda susresti. Moete uhvatiti brzi vlak od 15.34, koji e vas dovesti u Paddington prije osam. Zaudio se to tako dobro poznajem eljezniki red vonje, ali on ne zna da sam popisala sve vlakove koji putuju u Exetera i u Exeter, tako da mogu pomoi Jonathanu bude li u urbi. Uzeo sa sobom rukopis i otiao, a ja sjedim ovdje i razmiljam, ni sama ne znajui o emu.

Pismo (rukom ispisano) Van Helsinga, upueno gi Harker 25. rujna, 18 sati Draga gospoo Mina, proitao sam onaj udesni dnevnik Vaeg maza. Moete spavati bez dvojbe. Koliko god bio udan i uasan, on je istinit! Spreman sam to jamiti ivotom. Dnevnik moe donijeti bojazni drugima; ali za njega i za Vas nema straha. On je plemenit ovjek. Dopustite da Vam kaem, budui da h iskustva poznajem ljude, da ovjek koji je siao niz onaj zid, u onu sobu, i to ak dvaput, ne moe zadobiti trajne posljedice od oka. Njegov mozak i njegovo srce bez greke su; u ovo priseem jo i prije nego to sam ga vidio, pa moete biti mirni. Morat u ga ispitati mnogo toga o drugim stvarima. Sva srea da Vam danas ponovno dolazim u posjet jer u kratko sam vrijeme saznao toliko toga da mi se zavrtjelo u glavi, i to jae nego ikad, pa moram razmiljati. Va odani ABRAHAM VAN HELSING Pismo ge Harker, upueno Van Helsingu 25. rujna, 18.30 Dragi moj doktore Van Helsing, tisuu Vam puta hvala na onome ljubaznom pismu, koje mi je skinulo veliki teret sa srca. No, usprkos tome, ako je to istina, kakve li strahote postoje na svijetu i kako li je uasno ako se taj ovjek, to udovite, doista nalazi u Londonu! Bojim se i pomisliti. Upravo ovog trenutka, dok sam Vam pisala, dobila sam brzojav od Jonathana u kojemu kae da veeras vlakom u 18.25 kree iz Launcestona, te da e biti ovdje u 22.18, tako da veeras neu imati straha. Hoete li stoga, molim Vas, umjesto da doete kod nas na ruak, doi na zajutrak u osam sati, ako Vam to nije prerano? Ako ste u urbi, moete krenuti vlakom od 10.30, kojim ete

stii u Paddington u 14.35. Nemojte mi odgovoriti jer ne dobijem li poruku od Vas, smatrat u da dolazite na zajutrak. Vaa doista vjerna i zahvalna prijateljica, MINA HARKER Dnevnik Jonathana Harkera 26. rujna. Mislio sam da vie nikad neu nita zapisati u ovaj dnevnik, no dolo je vrijeme i za to. Kad sam se veeras vratio kui, Mina je imala spremnu veeru. Kad smo objedovali, rekla mi je za po sjet Van Helsinga, te kako mu je dala prijepise naa dva dnevnika i kako se brinula za mene. Pokazala mi je doktorovo pismo u kojemu stoji kako je sve to sam zapisao istina. To me preporodilo. Zapravo me ubijala sumnja u to jesu li svi oni dogaaji bili stvarni. Osjeam se nemono, izgubljeno, nepovjerljivo. Ali sada kad znam, vie se ne bojim, ak ni Grofa. Dakle, ipak je na kraju uspio doi u London i vidio sam ba njega. Pomladio se, a kako? Van Helsing je pravi ovjek koji e ga raskrinkati i doi mu glave, ako je iole onakav kakvim ga Mina opisuje. Sjedili smo do kasno uveer i porazgovarali o svemu. Mina se oblai, a ja u za nekoliko minuta otii do hotela i dovesti ga ovamo... Mislim da se iznenadio kad me vidio. Kad sam uao u njegovu sobu i predstavio mu se, uhvatio me za rame, okrenuo mi lice prema svjetlu i, nakon to me pomno pregledao, rekao: - Ali gospoa Mina mi je rekla da ste bolesni, da ste pretrpjeli ok. Bilo mi je upravo smijeno uti kako ovaj ljubezan starac izraenih crta lica naziva moju enu "gospoa Mina". Nasmijeio sam se te rekao: - Bio sam bolestan i pretrpio sam ok, ali vi ste me ve izlijeili. - A kako?

- Vaim sinonjim pismom Mini. Bio sam obuzet sumnjama i zbog toga mi je sve izgledalo nestvarno, pa nisam znao u to da vjerujem, ak ni u ono to su mi javljala moja ula. Ne znajui u to da vjerujem, nisam znao ni to da radim. Tako sam se jednostavno morao drati svog posla, koji mi je dosad bio glavna ivotna preokupacija. Ta mi preokupacija nije vie bila korisna, pa sam izgubio vjeru u samoga sebe. Doktore, vi ne znate kako je to kad sumnjate u sve, pa i u sebe. Ne, vi to ne znate; to ne bi bilo mogue uz ovakve vae obrve. To kao da mu se svidjelo, pa se nasmijao. - A, tako! rekao je. - Vi se bavite fizionomijama. Ovdje svakog sata poneto nauim. S velikim zadovoljstvom dolazim k vama na zajutrak. I, gospodine, oprostit ete to vas starac hvali, ali vrlo ste sretni to imate onakvu enu. Bio bih ga u stanju sluati kako hvali Minu cijeli dan, pa sam tek kimnuo i ostao u tiini. - Ona je Bogom dana, kao da ju je sam Bog stvorio vlastitom rukom da pokae nama mukarcima i drugim enama kako postoji raj u koji moemo ui, te da se njegova svjetlost moe nai i ovdje na zemlji. Tako je iskrena, draesna plemenita, tako je liena egoizma, a to je, da znate, veliki stvara ovim skeptinim i sebinim vremenima. A i vi, gospodine, proitao sam sva pisma upuena jadnoj gici Lucy, a neka od njih govore i o vama, pa vas odnedavno znam po prianju drujih; no sino sam vas vidio onakvoga kakvi uistinu jeste. Dajte mi svoju ruku, moe li? Budimo prijatelji do kraja ivota Rukovali smo se, a on je bio toliko iskreni ljubazan da su mi zastale rijei u grlu - A sad rekao je - mogu li vas zamoliti da mi jo malo pomognete. Preda mnom je velik zadatak, a da bih mogao zapoeti, moram znati neke stvari. Tu mi vi moete pomoi. Moete li mi rei to se zbilo prije vaeg odlaska u Transilvaniju? Kasnije bih mogao zatraiti veu pomo od vas, i to drukiju, no ovo e zasad biti dovoljno. - Gledajte, gospodine - rekoh - ima li ono to morate uiniti veze s Grofom? - Ima - rekao je dostojanstvenim glasom.

- Onda sam uz vas srcem i duom. Budui da odlazite vlakom od 10.30, neete ih imati vremena proitati, no spremit u vam itavu hrpu spisa. Moete ih uzeti sa sobom i proitati ih u vlaku. Nakon doruka otpratio sam ga do kolodvora. Kad smo se opratali, rekao je: - Moda ete rado doi u grad ako vas pozovem, te povesti i gospodu Minu sa sobom. - Oboje emo doi kad god zaelite - rekoh. Kupio sam mu jutarnje novine te sinonje londonske novine i on ih je prelistavao dok smo razgovarali uz prozor vagona, ekajui da vlak krene. Odjednom mu je oko zapelo za neto u jednim od tih novina, The Westminster Gazette (poznajem te novine po boji), te je sasvim problijedio. Paljivo je proitao neto, te zastenjao sam za sebe: "Mein Gott! Mein Gott! Zar ve, zar ve!" Sumnjam daje u tom trenutku bio svjestan moje prisutnosti. Upravo se tada oglasila zvidaljka i vlak je krenuo. Ovo ga je pribralo i nag nuo se kroz prozor te mahnuo rukom, doviknuvi: - Pozdravite gospodu Minu; pisat u im uzmognem. Dnevnik dr. Sewarda 26. rujna. Doista nita nema svretak. Nema ni tjedan dana otkako sum napisao "svretak", a eto opet poinjem iznova, odnosno nastavljam s biljekama o istom sluaju. Sve do danas poslijepodne nisam imao povoda razmiljati o onome stoje uinjeno. Renfield je u svakom pogledu postao priseban koliko god moe biti. Ponovno se uhodao sa svojim muhama, a upravo je preao i na pauke, tako da s njim nije bilo nikakvih potekoa. Primio sam pismo od Arthura, napisano u nedjelju, i iz njega razabirem da se izvanredno dri. S njim je Quincey Morris, a to je velika pomo, jer on je pravi vrutak dobrog raspoloenja. I Quincey mi je napisao nekoliko redaka, pa od njega saznajem da se Arthuru pomalo poela vraati ona stara poletnost; tako da zbog njih ne brinem. Sto se mene tie, bacio sam se na svoj posao sa starom zanesenou, tako da mogu iskreno rei da je rana koju je uboga Lucy ostavila na meni poela zacjeljivati. No sad se sve to ponovno otvorilo i sam Bog zna kako e to svriti. Nekako mi se ini da

i Van Helsing misli da to zna, ali on svaki put oda tek toliko da samo jo potakne znatielju. Juer je otiao u Exeter i ostao ondje preko noi. Danas se vratio i gotovo mi uletio u sobu oko pet i pol sati, te mi gurnuo sinonji primjerak novina Westminster Gazette. - Sto kaete na to? - zapitao me, nainivi korak unatrag i prekriivi ruke. Stao sam pregledavati novine, jer doista nisam znao na to misli, no on mi ih je uzeo te mi pokazao jedan lanak o tome kako netko mami i odvlai djecu u Hampsteadu. Nisam iz toga mnogo razabrao, sve dok nisam doao do mjesta na kojemu su bile opisane malene ubodne rane na njihovim grlima. Neto mi je palo na um i podigao sam pogled. - Dakle? - rekao je. - Isto kao i kod jadne Lucy. -1 to kaete na to? - Da postoji neki zajedniki uzrok. to je god povrijedilo nju, povrijedilo je i njih. Nisam sasvim shvatio njegov odgovor: - To je neizravno istina, ali izravno nije. - Kako to mislite, profesore? - zapitao sam. Nekako ga nisam namjeravao shvatiti ozbiljno jer, napokon, etiri dana odmora i slobode od one zabrinutosti koja me palila i kidala, pomogla su mi da malo povratim duh, no kad sam ugledao njegovo lice, to me otrijeznilo. Nikad, ak ni usred najveeg naeg oaja glede Lucy, nije izgledao ozbiljnije. - Recite mi! - rekoh. - Ne mogu se odvaiti ni na kakvu pretpostavku. Ne znam to da mislim i nemam nikakvih podataka na osnovi kojih bih mogao stvoriti zakljuak. - elite li mi rei, prijatelju John, da nemate ba nikakve predodbe o tome od ega je umrla jadna Lucy; ak ni nakon svega to se dogodilo i to sam vam natuknuo? - Umrla je od ivane malaksalosti zbog velikog gubitka krvi. - A kako je dolo do gubitka krvi? Odmahnuo sam glavom. Priao mi je i sjeo pokraj mene.

- Vi ste pametan ovjek, prijatelju John - nastavio je. - Pravilno zakljuujete i odvana ste duha, ali previe ste skloni predrasudama. Ne doputate svojim oima da vide i uima da uju, te ne marite za stvari koje se odvijaju izvan vaega svakodnevnog ivota. Ne mislite li da postoje stvari koje ne moete shvatiti, ali koje ipak postoje; da neki ljudi vide stvari koje drugi ne mogu vidjeti? Ali postoje i stare i nove stvari koje ljudsko oko ne moe dokuiti, jer ovjek zna, ili misli da zna, neke stvari koje su inu ispriali drugi ljudi. Ah, upravo je to mana nae znanosti, to sve eli protumaiti. Ako neto ne moe protumaiti, onda kae da i ne postoji nita to bi se tumailo, Ali ipak oko sebe svakodnevno vidimo kako se raaju nova uvjerenja, barem se misli da su nova; no koja sa ve vrlo stara, a izdaju se za mlada, poput finih gospoda u operi. Ne vjerujete u prijenos tijela? Ne? Ni u materijalizaciju? Ni? Ni u astralna tijela?Ne? Ni i itanje misli? Ne? Ni u hipnozu? - To da - rekoh. - Charcot je to sasvim uvjerljivo dokazao. Nasmijeio se te nastavio: - Onda u to vjerujete. Da? I vi, dakako, razumijete kako hipnoza funkcionira, te moete slijediti um velikoga Charcota, kojega naalost vie nema, u samu duu pacijenta kojega je hipnotizirao. Ne moete? Onda, prijatelju John, jednostavno prihvaate tu injenicu i zadovoljavate se time da povjerujete u neto bez objanjenja? Ne? Onda mi recite, jer ja prouavam mozak, kako to da prihvaate hipnozu, a odbijate itanje misli? Kaem vam, prijatelju moj, da se dan-danas u elektrinoj znanost, rade stvari koje bi proglasili bogohulnima upravo ljudi koji su otkrili elektricitet, koji bi i sami jo nedavno bili spaljeni kao arobnjaci. U ivotu uvijek postoje zagonetke. Zato je Metuzalem ivio devetsto godina, a "Stari Pair" sto ezdeset i devet, a ova pak jadna Lucy, s krvlju etvorice mukaraca u svojim ilama, nije mogla preivjeti ak ni jedan dan? Jer da je preivjela samo jo jedan dan, mogli smo je spasiti. Poznajete li vi sve tajne ivota i smrti? Jeste li do kraja upoznati s komparativnom anatomijom i moete li rei zato neki ljudi imaju zvjerske osobine, a drugi nemaju? Moete li mi rei, s obzirom na to da pauci ive kratko i umiru maleni, kako to da je jedan pauk ivio stoljeima u kuli stare panjolske crkve, te rastao i rastao, sve dok nije mogao popiti ulje iz svih svjetiljki u crkvi? Moete li mi rei zato u Pampama, pa i drugdje, postoje imii koji

dolaze nou i otvaraju ile stoci i konjima, te im popiju svu krv; kako na nekim otocima u zapadnim morima postoje imii koji cijelog dana vise na drveu, te ih oni koji su ih vidjeli opisuju kao velike orahe ili ahure, a kad mornari zbog vruine spavaju na palubi, ti imii sunu na njih i onda ih... i onda ih ujutro pronau mrtve, bijele kao to je bila gica Lucy? - Blagi Boe, profesore! - rekao sam trgnuvi se. - Mislite li mi rei da je Lucy ugrizao takav imi te da takvo neto postoji ovdje u Londonu, u devetnaestom stoljeu? Mahnuo je rukom da ga ne prekidam, te nastavio: - Moete li mi rei zato kornjaa ivi dulje nego generacije ljudi; zato slon ivi i ivi sve dok ne nadivi itave dinastije; zato papagaj ne umire osim kad ga ugrizne maka ili pas, ili od neke boljetice? Moete li mi rei zato ljudi svih doba i iz svih krajeva svijeta vjeruju da postoje osobe koje vjeito ive, samo ako im se dopusti; da postoje mukarci i ene koji nikad ne umiru? Mi svi znamo, jer znanost nam je to potvrdila, da su neke abe bile zatvorene u kamenju tisuama godina, zatvorene u sasvim malenoj rupici u kojoj su boravile jo otkako je svijet bio mlad. Moete li mi rei kako indijski fakir postie da umre i bude zakopan, grob mu se zapeati i na njemu posije kukuruz, pa se kukuruz poanje i odree i nanovo posije na tom mjestu, te ponovno poanje, odree i posije, i jo jednom se poanje i odree, te zatim dou ljudi i skinu neoteeni peat i ondje lei indijski fakir, ne mrtav, nego ustane i hoda meu njima kao i prije? Na tom sam ga mjestu prekinuo. Ve mi se zavrtjelo u glavi; toliko mi je opteretio misli popisom ekscentrinosti u prirodi i moguih nemogunosti da mi se uspalila mata. Imao sam nejasnu predodbu da mi daje nekakvu lekciju, kao nekad davno dok je poduavao u Amsterdamu. No tada mi je obiavao rei o emu se radi, tako da mi predmet pouke cijelo vrijeme bude u mislima. Ali sad sam se naao bez njegove pomoi, no ipak sam ga elio pratiti, pa sam rekao: - Profesore, dopustite da vam opet budem najdrai student. Recite mi koja je teza tako da mogu primijeniti vae izlaganje. Ovako mi misli skau s jedne toke na drugu, kao to razmilja ovjek pomraena, a ne bistra

uma. Osjeam se poput poetnika koji tumara kroz movaru u magli, te skae s busena na busen u pukome slijepom naporu da nastavi put, a ne zna ni kuda ide. - Ovo je dobra prispodoba - ree. - No, rei u vam. Moja je teza sljedea - elim da povjerujete. - U to da povjerujem? - Da povjerujete u stvari u koje ne moete. Da vam to ilustriram. Jednom sam uo kako je n eki Amerikanac ovako definirao vjeru: "To je sposobnost koja nam omoguava da povjerujemo u stvari za koje znamo da su neistinite." Na neki nain slaem se s tim ovjekom. On je elio rei da moramo imati otvoreni um, a ne da neka mala istina sprijei nalet velike istine, kao to maleni kamen zaustavlja eljezniki vagon. Prvo nam na raspolaganje dolazi mala istina. Boe moj! Mi je uvamo i drimo vrijednom; no ipak je ne smijemo smatrati jedinom istinom u svemiru. - Dakle, ne elite da neko moje prijanje uvjerenje osujeti otvorenost mog duha glede neke udnovate pojave. Jesam li dobro shvatio vau lekciju? - Ali, jo ste uvijek noj najdrai uenik. Vrijedno vas je poduavati. Sad kad ste voljni to shvatiti, nainili ste prvi korak prema razumijevanju. Vi dakle, mislite da je one male ranice na djejim grlima nainila ista stvar koja je nainila ranu kod gice Lucy? - Valjda. Ustao je i rekao dostojanstvenim glasom: - Onda ste u krivu. O, da je barem tako, ali na alost nije! Gore je, mnogo, mnogo gore. - Za ime Boje, profesore Van Helsing, to time mislite rei? Oajnikim se pokretom bacio na stolicu i nalaktio se na stol, prekrivi lice rakama dok je progovorio: - Njih je nainila gica Lucy!

15. DNEVNIK DR. SEWARDA (nastavak) Na neko me vrijeme obuzeo isti bijes; bilo mi je kao da je udario Lucy u lice za njezina ivota. Snano sam tresnuo po stolu i digao se. - Doktore Van Helsing, jeste li ludi? - rekao sam. On je podigao glavu i pogledao me, a njenost njegova lica nekako me odmah smirila. - Da sam barem! - rekao je. - U usporedbi s ovakvom istinom lako bi bilo podnijeti ludilo. O, prijatelju moj, to mislite zato sam otiao toliko daleko zaobilaznim putem, zato sam tako dugo ekao prije nego to sam vam rekao ovu jednostavu istinu? Je li to bilo zato to vas mrzim i to sam vas mrzio itavog ivota? Je li to bilo zato to sam vam htio nanijeti bol? Je li to bilo zato to sam vam se, s ovolikim zakanjenjem, htio osvetiti zbog toga to ste mi onomad spasili ivot, i to od strahovite smrti? Ah, ne! - Oprostite mi - rekoh. - Prijatelju moj - nastavio je - bilo je to zato to sam vam to htio rei to obzirnije, jer znam da ste voljeli onu ljupku gospoicu. Ali ak ni ja zasad ne oekujem od vas da povjerujete. Teko da odmah prihvatiti neku apstraktnu istinu, prihvatiti njezinu mogunost, ak i ako smo itavog ivota vjerovali kako je to sasvim nemogue. Jo je tee prihvatiti tako tunu konkretnu istinu, i to na primjeru takve osobe kao to je gica Lucy. Veeras u vam dokazati. Usuujete li se poi sa mnom? Ovo me oamutilo. ovjek ne voli dokazivati takvu istinu; jedina je iznimka Byron, glede ljubomore. "Dokazao je tonim najvei svoj strah." - Ovaj put se radi o vrlo jednostavnoj logici - rekao je vidjevi da oklijevam. - Nije to logika luaka koji skakue s busena na busen u maglovitoj movari. Pokae li se to neistinitim, dokaz e nam donijeti olakanje; u najgorem nam sluaju nee nanijeti zla. Kad bi barem bilo tako! Ah, ima i razloga za strah; no upravo bi taj strah trebao posluiti kao pomo, jer u njemu ima neke potrebe za vjerom. Doite, rei u vam

to predlaem. Prvo, da sada odemo pogledati ono dijete u bolnici. U novinama pie da se nalazi u Sjevernoj bolnici; dr. Vincent koji tamo radi moj je prijatelj, a mislim daje i va prijatelj, jer bili ste u istoj klasi u Amsterdamu. Ne dopusti li nam kao prijatelji pogledati povjereni mu sluaj, dozvolit e nam kao znanstvenicima. Neemo mu rei nita osim da bismo htjeli nauiti neto izloga. A onda... - A onda? Iz svog je depi izvadio klju i podignuo ga. - A onda emo vi i ja provesti no na groblju gdje lei Lucy Ovo je klju od grobnice. Dao mi ga je uvar groblja, da ga dam Arthuru, Srce mi je klonulo, jer osjetio san da nas eka neki zastraujui, teki zadatak. No nita nisam mogao uiniti, pa sam skupio svu svoju hrabrost i rekao mu kalo je najbolje da pourimo, jer poslijepodne je prolazilo.. Zatekli smo djeaka budnoga. Naspavao se i pojeo neto te se, sve u svemu, oporavljao. Dr. Vincent mu je skinuo zavoj s grla te nam pokazao ubode. Nje bilo nikakve greke glede slinosti s ranicama na Lucynom grlu. Ove su bile manje i rubovi su im djelovali svjeije; to je bila jedina razlika. Zapitali smo Vincerita emu ih pripisuje i ori je odvratio da se zacijelo radi o ugrizu neke ivotinje, moda takora; no daje osobno sklon pomisliti kako je rije o jednome od imia, koji su vrlo brojni na sjevernim visovima Londona. - Meu tolikim bezazlenim vrstama - rekao je - mogao bi postojati i pokoji divlji primjerak neke zloudnije vrste s juga. Neki ga je mornar mogao donijeti kui i ivotinja je uspjela pobjei; ili se neki mladi mogao osloboditi iz zoolokog vrta, ili pak je vampirski imi tamo dobio okot. Takve se stvari dogaaju, znate. Prije samo desetak dana pobjegao im je vuk i ini mi se da se bio zaputio u ovome smjeru. Tjedan dana nakon toga djeca su se na Heathu i po svim uliicama igrala samo Crvenkapice, sve dok nije nastala ta panika oko "zgodne tete", i otad im je to glavna predstava. ak i ovaj ubogi crvi, kad se danas probudio, zapitao je sestru moe li otii. Kad ga je zapitala zato eli otii, rekao je da se eli igrati sa "zgodnom tetom."

- Nadam se - ree Van Helsing - da ete, kad budete poslali dijete kui, upozoriti njegove roditelje da ga dobro dre na oku. Te elje za lutanjem vrlo su opasne i ako dijete ostane vani jo jednu no, to bi najvjerojatnije bilo kobno. Ali u svakom sluaju vjerujem da ga neete pustiti jo nekoliko dana? - Naravno da neu, barem jo tjedan dana; i dulje ako mu rane ne budu zacijelile. Na je posjet bolnici trajao dulje nego to smo predvidjeli i sunce je zalo jo prije nego to smo izali iz nje. Kad je Van Helsing vidio kako se smrailo, rekao je: - Nema potrebe za urbom. Kasnije je nego to sam mislio. Doite, potraimo neko mjesto gdje se moe mo najesti, pa emo onda krenuti dalje. Veerali smo u "Zamku Jacka Strawa" s omanjom svjetinom biciklista i drugih, iznimno bunih ljudi. Napustili smo krmu oko deset sati naveer. Tada je ve bilo vrlo mrano, a ratrkane svjetiljke kao da su jo vie uveavale tamu kad bismo se nali izvan dosega svake od njih. Profesor je oigledno prepoznao cestu kojom smo trebali poi, jer krenuo je bez oklijevanja. No, to se mene tie, nisam imao pojma gdje se nalazimo. Kako smo ili dalje, susretali smo sve manje i manje ljudi, sve dok se na kraju nismo pomalo iznenadili naiavi na policijsku konjiku patrolu koja je po obiaju obilazila prigradske ceste. Na posljetku smo doli do zida groblja te se popeli preko njega. Uz male potekoe, jer bilo je vrlo mrano i cijelo nam se to mjesto doimalo nepoznato, pronali smo grobnicu obitelji Westenra. Profesor je uzeo klju, otvorio kriputava vrata, stao korak natrag te mi uljudno, no sasvim nesvjesno, prepustio da prvi uem. U toj je ponudi bilo neke fine ironije, u toj uljudnosti to mi je dao prednost u takvoj jezovitoj situaciji. Moj je suradnik brzo uao za mnom te oprezno zatvorio vrata, nakon to je paljivo provjerio je li brava na rezu, a ne opruna, jer bismo se u tom sluaju nali u grdnoj nevolji. Zatim je poeo prekapati po svojoj torbi te, izvadivi kutiju ibica i komad svijee, zapalio svjetlo. Grobnica je pri dnevnoj svjetlosti i okiena svjeim cvijeem izgledala sasvim mrano i sablasno; no sada, nekoliko dana kasnije, kad je cvijee uvenulo i klonulo, a bijele latice zahrale i zelene stapke posmeile, kad su pauci i ohari ponovno uspostavili svoju uobiajenu vladavinu; kad se svijea slabano odraavala u kamenu izbjeljenome od vremena, na buci

prekrivenoj prainom, te zahralom, vlanom eljezu, potamnjeloj mjedi i zamuenu srebru, uinak je bio tuniji i bjedniji nego to se moglo zamisliti. To je neodoljivo navodilo na zakljuak da ivot nije jedina stvar koja prolazi. Van Helsing se sustavno bacio na svoj posao. Uhvatio je svijeu tako daje mogao itati natpise na lijesovima, pri emu je vosak kapao u bijelim mrljama koje su se skratile dotaknuvi metal, te pronaao Lucyn lijes. Uslijedilo je jo jedno pretraivanje po torbi i izvadio je odvija. - to namjeravate? - zapitao sam. - Otvoriti lijes. Uvjerit ete se. Odmah je poeo skidati vijke, te naposljetku skinuo poklopac, ispod kojega se ukazala olovna navlaka. Taj je prizor bio previe za mene. inilo mi se kao da je to uvreda za mrtvu Lucy, kao to bi bilo kad bismo s nje ive u snu strgnuli odjeu. Doslovce sam ga uhvatio za ruku da ga sprijeim. Rekaoje samo "Vidjet ete." i ponovno proeprkao po svojoj torbi, te izvadio malenu pilu za rezbarenje. Brzim je udarcem odvijaa prema dolje, od ega sam mirnuo, napravio malenu rupu u olovu, no kroz nju jo uvijek nije mogao proi vrak pile. Oekivao sam da e nas zapuhnuti plin lea starog tjedan dana. Mi lijenici, koji smo morali prouiti opasnosti koje nam prijete, nauili smo se na takve stvari i ustuknuo sam prema vratima. No profesor nije zastao ni za trenutak.; prepilio je oko metar navlake s jedne strane lijesa, zatim poprijeko,te niz drugu strani. Uhvativi rub slobodnog kraja, svinuo ga je prema podnoju lijesa,prinio svijeu otvoru te me pozvao da pogledam. Pribliio sam se i pogledao. Lijes je bio prazar. To je za mene svakako predstavljalo iznenaenje i u znatnoj me mjeri okiralo, no Van Helsing nije ni trepnuo. Sad je bio sigurniji u sebe nego ikad, potaknut time da nastavi svoj posao. - Jeste li sada uvjereni, prijatelju John? - zapitao je. Osjetio sam lako se u meni probudila sva moja tvrdoglava svadljivost. - Uvjeren sam da Lucyno tijelo nije u tom lijesu - odgovorio sam. - No to dokazuje samo jednu stvar.

- A koju to, prijatelju John? - Da ga ovdje nema. - To je dobar primjer logikog rasuivanja - ree - samo po sebi. Ali kako tumaite, kako moete protumaiti da ga nema ovdje? - Moda kradljivci leeva? - pretpostavio sam. - Mogli su ga ukrasti pogrebnikovi ljudi. Osjetio sam da govorim budalatine, pa ipak je to bilo jedino objanjenje koje sam mogao pruiti. - Ah, dobro - uzdahne profesor. - Moramo skupiti vie dokaza. Doite sa mnom. Vratio je poklopac lijesa na njegovo mjesto, prikupio sve svoje stvari i vratio ih u torbu, puhnuo u svijeu te stavio i nju u torbu. Otvorili smo vrata i izali. Kad smo bili vani, zatvorio je vrata i zakljuao ih. Pruio mi je klju. - Hoete li ga vi uvati? - zapitao je. - Bolje da budete sigurni. Nasmijao sam se, ne ba osobito veselo moram priznati, te mu mahnuo neka ga zadri. - Klju nita ne znai - rekoh. - Mogu postojati duplikati; a osim toga, nije teko obiti ovakvu bravu. Nita nije odvratio, ve je spremio klju u dep. Zatim mi je rekao neka pripazim na jednome kraju groblja, dok e on pripaziti na drugom. Zauzeo sam mjesto iza jednog stable tise, te vidio kako se njegova mrana prilika kree sve dok ga nadgrobni kamenovi i drvee nisu sakrili od mog pogleda. Bilo je to samotno bdjenje. Neposredno nakon to sam zauzeo svoj poloaj, uo sam kako sat u daljini odbija pono, a kasnije jedan i dva satu. Bio sam promrzao i nervozan, ljut na profesora to me doveo na ovakav zadatak te na sebe to sam doao. Bilo mi je previe hladno i previe sam bio pospan da bih mogao dobro zapaati, a opet ne toliko pospan da bih izdao ukazano mi povjerenje; tako sam se, sve u svemu, jadno proveo. Odjednom, kad sam se okrenuo, uinilo mi se da vidim kako se neto slino bijeloj crti mie izmeu dvije tise, sa strane groblja udaljenije od grobnice. Istodobno, mrana se prilika pokrenula s profesorova mjesta te

urno krenula prema tome. Zatim sam i ja krenuo; no morao sam zaobilaziti nadgrobne kamenove i ograene grobnice, pa sam se spoticao preko grobova. Nebo je bilo oblano, a negdje u daljini oglasio se rani pijetao. Nedaleko od mene, iza niza ratrkanih empresa koji su oznaavali put do crkve, bijela, nejasna prilika micala se u smjeru grobnice. Sama je grobnica bila skrivena drveem i nisam mogao vidjeti gdje je ta prilika nestala. Zauo sam kako je neto zautalo na mjestu gdje sam prvobitno ugledao bije lu priliku. Otiao tamo i zatekao profesora koji je u rukama drao maleno dijete. Kad me ugledao, pruio mi ga je i rekao: - Jeste li sada uvjereni? - Nisam - rekoh upravo ratobornim glasom. - Zar ne vidite ovo dijete? - Da, to je dijete, ali tko ga je doveo ovamo? I je li ranjeno? -zapitao sam. - Vidjet emo - ree profesor i mi smo slono napustili groblje dok je on nosio usnulo dijete. Kad smo preli odreenu udaljenost, zamaknuli smo u maleni umarak i zapalili ibicu, te pregledali grlo djeteta. Bilo je bez ikakve ogrebotine ili rane. - Jesam li bio u pravu? - zapitao sam pobjedonosno. - Doli smo ba na vrijeme - zahvalno ree profesor. Sad smo morali odluiti to da uradimo s djetetom te samo se posavjetovali glede toga. Kad bismo ga odnijeli na policiju, morali bismo objasniti gdje smo se nou kretali; u najmanju ruku, morali smo barem izjaviti na koji smo nain pronali to dijete. Tako smo na kraju odluili odnijeti ga na Heath i kad budemo zauli kako se pribliava pozornik, ostavit emo ga na mjestu gdje e ga svakako ugledati. Zatim emo otii kui, to bre moemo. Sve je dobro ispalo. Na rubu Hampstead Heatha zauli smo pozornikov teki korak, spustili dijete na stazu, te priekali dok nismo ugledali kako je lijevo-desno posvijetlio svojim fenjerom. Zauli smo njegov usklik iznenaenja, a zatim je otiao u tiini. Imali smo sree te smo kod "panjolaca" unajmili koiju i odvezli se u grad.

Ne mogu spavati, pa dopunjujem dnevnik. Ali moram pokuati odspavati nekoliko sati, jer Van Helsing e navratiti do mene u podne. Ustraje u tome da poem s njim na jo jednu ekspediciju. 27 rujna Ve su bila dva sata prije nego to nam se ukazala prikladna prilika za na pokuaj. Sprovod odran u podne bio je zavren i zadnji zaostali oaloeni lijeno su odlazili, kad smo, paljivo pogledavi iza zaklona od johinih stabala, vidjeli kako grobar zakljuava za sobom vrata groblja. Tada smo znali da neometano moemo ostati do jutra, poelimo li to. No, profesor mi je rekao da emo ostati najvie sat vremena. Opet me obuzeo onaj jezovit osjeaj da je sve ovo stvarno i svaki trud da to smatram matom inio se nedolinim, a jasno sam shvatio kakvim smo opasnostima izloeni od strane zakona, koji smo krili svojim neposveenim poslom. Osim toga, sve mi se to inilo beskorisnim. Koliko god mi se inilo skandaloznim otvoriti olovom zatvoreni lijes, samo da vidimo kako je ena koja je ve tjedan dana mrtva doista mrtva, sad mi se uinilo vrhuncem ludosti ponovno otvarati grob kad smo dobro znali, vidjevi to vlastitim oima, daje lijes prazan. No, slegnuo sam ramenima i mirovao u tiini, jer Van Helsing je imao naina da provede svoje zamisli u djelo, bez obzira na to tko se protivi. Uzeo je klju, otvorio grobnicu, te mi jo jednom uljudno ponudio da prvi uem. Mjesto nije bilo onako sablasno kao sino, ali kako li je samo bilo runo kad je navrla suneva svjetlost. Van Helsing je priao Lucynom lijesu, a ja sam poao za njime. Sagnuo se i jo jednom odmaknuo olovnu navlaku; a zatim me proeo ok zaprepatenja i oaja. Ondje je leala Lucy, naizgled ista onakva kakva je bila kad smo je vidjeli nou uoi sprovoda. Bila je, ako je to uope mogue, jo blistavije lijepa nego ikad; nisam mogao povjerovati daje mrtva. Usnice su joj bile crvene, dapae, jo crvenije nego prije; a obrazi joj bijahu profinjeno zarumenjeni. - Je li ovo neki trik? - zapitao sam. - Jeste li se sad uvjerili? - odvrati mi profesor i dok je to govorio, ispruio je ruku i povukao u stranu mrtve usnice, tako da sam zadrhtao, te razotkrio bijele zube. - Gledajte - nastavio je - gledajte, jo su otriji nego

prije. Ovime i ovime... - tu je dodirnuo jedan od onjaka i zub ispod njega - ...mogu se ugristi mala djeca. Vjerujete li sad, prijatelju John? I opet se u meni probudila elja za prepirkom. Nisam mogao prihvatiti takvu nevjerojatnu zamisao koju je on spomenuo; i zato, uz elju du se prepirem s njime, koje sam se postidio ak i onda, rekao suru: - Netko ju je mogao noas staviti ovamo. - Je li? To je istina, ali tko? - Nc znam. Netko je to uinio. - A ipak, mrtva je ve tjedan dana. Veina ljudi za to vrijeme ne bi vie ovako izgledala. Na to nisam imao odgovora, pa sam utio. Van Helsing kao da nije primijetio moju utnju; u svakom sluaju, nije djelovao ni ozlovoljeno ni pobjedonosno. Pozorno je promatrao lice mrtve ene, podignuo joj one kapke i pogledao oi, te jo jednom rastvorio usnice i pregledao zube. Zatim se okrenuo prema meni. - Gledajte - rekao je - ovo se razlikuje od svega to je dosad zapisano; ovdje je dvojni ivot koji se razlikuje od obinoga. Ugrizao ju je vampir kad je bila u transu, kad je hodala u snu... O, trgnuli ste se; vi to ne znate, prijatelju John, ali sve ete kasnije saznati. I tako, dok je bila u transu, bilo mu je najlake doi po jo krvi. Umrla je u transu, a u transu je i kad postaje ivi mrtvac. Po tome se razlikuje od svih ostalih. Obino kad ivi mrtvac spava kod kue... - rekavi to, pokazao je irokim pokretom ruke stoje za vampira "kua" - ...na licu im se vidi to su, ali ova djevojka, koja je bila tako draga prije nego je postala ivi mrtvac, ona se vraa u nitavilo obinih mrtvaca. Tu nema zloe, gledajte, pa mi je zato tee to je moram ubiti u snu. Od ovoga mi se sledila krv i sinulo mi je da ve prihvaam Van Helsingove teorije. No ako je doista bila mrtva, zato me onda uasavala zamisao da je ubijemo? Pogledao me i oigledno je vidio promjenu u mom licu jer je gotovo radosno rekao: - Ah, sad mi vjerujete? - Nemojte me previe pritisnuti najednom - odgovorio sam. -Spreman sam prihvatiti. Kako ete obaviti taj krvavi posao?

- Odrezat u joj glavu, napuniti usta enjakom i probosti joj tijelo kolcem. Zadrhtao sam zamislivi kako se tijelo ene koju sam neko volio mrcvari na takav nain. Pa ipak, taj osjeaj nije bio tako snaan kao to sam oekivao. Zapravo, poeo sam drhtati u prisutnosti tog bia, ivog mrtvaca, kako gaje nazivao Van Helsing, i poeo sam se gnuati. Zar je mogue da je ljubav iskljuivo subjektivna, ili pak iskljuivo objektivna? Prilino sam dugo ekao da Van Helsing zapone. On je stajao obuzet mislima. Naposljetku je uz prasak zatvorio kopu svoje torbe i rekao: - Malo sam razmiljao te odluio to e biti najbolje. Kad bih postupio iskljuivo onako kako bih htio, odmah bih sada, u ovome trenutku, uinio ono to se mora. No, uslijedit e i druge stvari, i to stvari tisuu puta sloenije zato to ih ne poznajemo. Ovo je jednostavno. Ona jo nije uzela nijedan ivot, premda je i to blizu; i kad bismo sada djelovali, zauvijek bismo je nainili bezopasnom. Ali onda bismo mogli zatrebati Arthura, a kako da ma to ispriamo? Ako vi, koji ste vidjeli rane na Lucynom grlu i sline rane na djetetu u bolnici; ako vi, koji ste sino vidjeli prazan lijes, a danas je u njemu leala ena koja se tjedan dana nakon svoje smrti promijenila samo u tom smislu to je jo rumeniji i jo ljepa, dakle, ako vi znate sve to i znate za bijelu priliku koja je sino donijela dijete na groblje, i jo uvijek ne vjerujete svojim ulima, kako bih onda mogao oekivati da mi povjeruje Arthur, koji nema niti od toga? Eto je nepovjerljiv prema meni kad sam ga maknuo od njezina poljupca dok je bila na samrti. Znam da nije oprostio jer misli da sam nekom svojom zabludom sprijeio da se oprosti od nje na dolian nain; a moe pomisliti da je zbog neke jo vee zablude ta ena iva zakopana, te da smo je zbog ponajvee zablude ubili. Onda e tvrditi da smo mi bili u krivu, da smo je ubili naim zamislima, i tako e zauvijek biti vrlo nesretan. No nikad nee biti siguran, i to je najgore od svega. A ponekad e razmiljati kako je njegova voljena iva zakopana, i to e obojiti njegove snove uasima koje je zacijelo pretrpjela. S druge strane, mislit e kako smo moda bili u pravu, te da je njegova voljena ipak bila ivi mrtvac. Ne! Jednom sam mu rekao, a u meuvremenu sam mnogo toga nauio. Sad, budui da znam da je sve to istina, stotinu tisua puta bolje znam da on mora proi

kroz veliki mrak kako bi doao do svjetlosti. Taj jadni ovjek mora proivjeti jedan sat u kojemu e mu se initi da se za njega smrailo i lice raja; onda moemo svi zajedno djelovati u dobroj namjeri i donijeti mu spokoj. Odluio sam se. Poimo. Vi se preko noi vratite kui u svoju umobolnicu i potrudite se da sve bude u redu. to se mene tie, provest u no ovdje na groblju, na svoj nain. Sutra naveer u deset sati doite na sastanak sa mnom u hotel Berkeley. Javit u Arthuru da i on doe, a isto tako i onome krasnom mladiu iz Amerike koji je dao svoju krv. Kasnije emo svi imati posla. Ja u poi s vama do Piccadillyja i tamo veerati, jer moram se vratiti ovamo prije nego to zae sunce. Potom smo zakljuali grobnicu i otili i izali preko zida groblja, to nije bilo osobito teko, te se odvezli natrag u Piccadilly. Poruka koju je Van Helsing ostavio u svome kovegu, u hotelu Berkeley, upuena dr. Johnu Sewardu (neisporuena) 27. rujna Prijatelju John, piem ovo u sluaju da se neto dogodi. Veeras sa^n odlazim bdjeti nn ono groblje. Drago mi je to ivi mrtvac, gica Lucy, noas nee izlaziti. U tom u smislu uzeti neke stvari to ih ona ne voli enjak i raspelo - te njima zapeatiti vrata grobnice. Ona je mlada kao ivi mrtvac, pa e to djelovati na nju. Nadalje, to slui samo zato da je sprijei izai. Moda je ne bi sprijeilo da ue, jer onda je ivi mrtvac oajan i mora pronai najmanju liniju otpora, to god to bilo. Ja u biti u blizini cijelu no, od sumraka do zore, a ako se bude moglo bilo to saznati, saznat u to. Ne bojim za gicu Lucy, niti pak nje; ali onaj drugi koji zna daje ona ivi mrtvac sada ima mo da pronae njezinu grobnicu i potrai u njoj utoite. On je lukav, to znam preko g. Jonathana i po tome kako nas je itavo vrijeme zavarav ao dok se kockao s nama za ivot gice Lucy. Mi smo izgubili; po mnogoemu ivi mrtvac je snaan. Uvijek u ruci ima snagu dvadesetorice ljudi; ak i nas etvorica koji smo dali svoju snagu gici Lucy, uveali smo time i njegovu.

Osim toga, on moe pozvati svog vuka i tko zna to sve ne. Stoga, ako se dogodi da on noas doe ovamo, zatei e me; no nitko drugi nee... sve dok ne bude prekasno. Ali mogue je da se nee okuati na ovome mjestu. Nema za to razloga; u njegovu lovitu ima vie plijena nego na groblju gdje spava ena -ivi mrtvac, a jedan starac bdije. Dakle, piem Vam ovo za sluaj... Uzmite spise koju su ovdje priloeni, dnevnike Harkerovih i s ve ostalo, te ih proitajte, a zatim pronaite tog silnog ivog mrtvaca i odreite mu glavu i spalite mu srce, ili zabijte kolac u njega, tako da se svijet moe od njega oporaviti. Ako se to dogodi, zbogom. VAN HELSING Dnevnik dr. Sewarda 28. rujna. udesno je kako cijela no vrstog sna moe oporaviti ovjeka. Juer sam umalo bio spreman prihvatiti udovine Van Helsingove zamisli; ali sada mi se ine sablasnima i potpuno suprotne zdravim razumom. Uope ne sumnjam da on u sve to vjeruje. Pitam se nije li malo skrenuo umom. Zacijelo mora postojati barem neko razlono objanjenje za sve one zagonetne pojave. Je li mogue da je profesor sve to sam uinio? Toliko je natprirodno inteligentan da, kad bi doao na kakvu ludost, izveo bi je na besprijekoran nain. Upravo mi se gadi razmiljati o tome i teorija da je Van Helsing poludio gotovo je isto toliko nevjerojatna kao i ona druga; no ipak u dobro pripaziti na njega. Mogao bih dobiti neki uvid u ovaj misterij. 29. rujna, ujutro... Sino, neto prije deset sati, Arthur i Quincey doli su u Van Helsingovu sobu; ispriao nam je to eli da uradimo, no osobito se obraao Arthuru, kao da sve nae volje imaju sredite u njegovoj. Zapoeo je rekavi kako se nada da emo svi poi s njime jer, kako je rekao, "ondje treba obaviti jednu ozbiljnu dunost. Zacijelo vas je moje pismo iznenadilo?" Ovo je pitanje bilo izravno upueno lordu Godalmirgu.

- Jest. Pomalo me uzrujalo. I1 posljednje vrijeme p u mojoj kui bilo toliko briga da mi ih je i bez ovoga sasvim dovoljno. Osim toga, pitao sam se to time elite rei. Quincey i ja popriali smo o tome; no to smo vie priali, bili smo sve zbunjeniji, te na kraju mogu rei tek da mi vie nita nije jasno. - Ni meni - lakonski ree Quireey Morris. - Ah, onda ste obojica blie poetku nego ovdje prisutni prijatelj John - ree profesor - koji mora nainiti velik put unatrag prije nego to uope doe do poetka. Bilo je oigledno daje primijetio moj povratak staroj sumnjiavosti, iako nisam rekao ni rijei. Zatim, okrenuvi se drugoj dvojici, rekao je s velikom ozbiljnou: - Traim vau dozvolu da noas uradim ono to smatram ispravnim. Znam da traim mnogo, a kad saznate o emu je rije, tek onda ete znati koliko mnogo. Mogu li vas stoga zamoliti da mi to obeate naslijepo, koliko god se neko vrijeme ljutili na mene. Ne smijem prikriti mogunost da bi moglo doi do toga. Barem ni za to neete okrivljavati sebe. - U svakom sluaju ste iskreni - upadne Quincey. - Ja u odgovoriti profesoru. Ne vidim ba na to cilja, ali kunem se daje poten; a meni je to dovoljno. - Zahvaljujem vam, gospodine - ponosno ree Van Helsing. -Uinio sam sebi tu ast da vas ubrojim meu prijatelje od povjerenja i ovakva mi je podrka draga. Zatim je progovorio Arthur. - Doktore Van Helsing, ja ba ne volim kupovati maku u vrei, kako ljudi kau, i ako je rije o neemu to bi dovelo u pitanje moju ast dentlmena, ili pak moju kransku vjeru, ne mogu vam dati takvo obeanje. Ako me uvjerite da ono to namjeravate uraditi nee naruiti ni jedno ni drugo, odmah vam dajem svoj pristanak; iako ni za ivu glavu ne mogu shvatiti na to ciljate. - Prihvaam vae uvjete - ree Van Helsing - i sve to traim od vas jest sljedee: u sluaju da budete prisiljeni osuditi bilo koji moj postupak, prvo ga dobro prosudite i uvjerite se da ne naruava vae uvjete.

- Dogovoreno! - ree Arthur. - Tako je poteno. A sad, kad su preliminarni razgovori okonani, mogu li zapitati to emo to uraditi? - elim da poete sa mnom, i to u tajnosti, na groblje u Kingsteadu. Arthurovo lice se snudilo dok je rekao osupnuto: - Tamo gdje je sahranjena jadna Lucy? - Profesor kimne i Arthur nastavi: - A kad doemo tamo? - Ui emo u grobnicu! Arthur ustade. - Profesore, mislite li vi ozbiljno ili je to neka strana ala? Oprostite mi, jer vidim da mislite ozbiljno. Ponovno je sjeo, no vidio sam daje sjeo vrsto i ponosno, kao ovjek kojemu je narueno dostojanstvo. Nastala je tiina, sve dok ponovno nije zapitao: - A kad budemo u grobnici? - Otvorit emo lijes. - Ovo je previe! - rekao je ljutito, ponovno ustavi. - Spreman sam biti strpljiv kod svih razumnih stvari, ali ovo... oskvrnue groba... osobe koja... Zagrcnuo se uslijed ogorenosti. Profesor ga suutno pogleda. - Kad bih vam mogao pritedjeti i najmanju bol, jadni moj prijatelju - ree - Bog mi je svjedok da i bih. Ali noas naa stopala moraju gaziti po trnovitim stazama ili e kasnije, i to zauvijek, stopala koja volite morati hodati plamenim stazama! Arthur uzdigne pogled, napeta, blijeda lica. - Pripazite, gospodine, pripazite! - Ne bi li bilo pametno sasluati to imam za rei? - zapita Van Helsing. - Onda ete barem znati do kuda see moj plan. Da nastavim? - Poteno - upadne Morris. Nakon kratke stanke, Van Helsing je nastavio, oigledno s naporom: - Gica Lucy je mrtva; nije li tako? Jest! Onda je niime ne moemo povrijediti. Ali ako nije mrtva...

Arthur skoi na noge. - Blagi Boe! - uskliknuo je.- Kako to mislite? Je li dolo do kakve greke; je li iva sahranjena? Zajeao je u takvoj boli koju nije mogla ublaiti ak ni nada. - Nisam rekao daje iva, dijete moje; nisam to ni mislio. Rei u tek da bi ona mogla biti ivi mrtvac. - ivi mrtvac! A nije iva! Kako to mislite? Zar je sve ovo neka mora, ili to je? - Postoje zagonetke koje ovjek moe samo nasluivati, pa ih tijekom vjekova samo djelomice moe odgonetnuti. Vjerujte mi, sad smo na pragu jedne od njih. Ali jo nisam gotov. Mogu li odrezati glavu mrtve gospoice Lucy? - Kraljevstva mi nebeskog, ne moete! - usklikne Arthur, obuzet silnim gnjevom. - Ni za itav svijet ne bih pristao na mrcvarenje njezina mrtvog tijela. Doktore Van Helsing, previe me iskuavate. io sam vam skrivio da me ovako muite? to je skrivila ta jadna djevojka da joj na ovakav nain elite obeastiti grob! Jeste li ludi to govorite ovakve stvari, ili sam ja lud to vas sluam? I ne usuujte se vie ni pomiljati na oskvrnue; neu vam dati pristanak ni za to. Moja je dunost da joj zatitim grob od vandalizma i, tako mi Boga, izvrit u tu dunost! Van Helsing je ustao s mjetana kojemu je cijelo vrijeme dotad sjedio te rekao ozbiljnim i strogim glasom: - Moj lorde Godalrning, i ja imam dunost koju moram obaviti, dunost prema drugima, dunost prema vama, dunost prema mrtvoj i, tako ni Boga, ja u izvriti tu dunost! Sada traim od vas samo da poete sa mnom, da gledate i sluate i ako kasnije, kad sam jo jednom uputio taj zahtjev, ne budete jo spremniji za njegovo izvrenje nego ja, onda... onda u izvriti svoju dunost, kakva god bila. A. zatim, da bih postupio u skladu sa eljama vaeg gospodstva, bit u vam na raspolaganju da poravnamo raune, kada i gdje hoete. Glas mu je malo zadrhtao, nastavio je glasom punim suuti: - Ali, preklinjem vas, nemojte pretjerivati u svome gnjevu prema meni. Za duga ivota prepunog zadataka, koji esto nisu bilo osobito ugodni i od kojih mi je nekad htjelo prepui srce, nikad nisam imao tei zadatak od ovoga. Vjerujte mi, ako doe vrijeme kad ete se predomisliti glede mene, jedan pogled iz vaeg oka izbrisat e ovaj tako tuan sat, jer uradio bih sve

to mogu samo da vas izbavim iz tuge. Promislite samo. Jer, zato bih sebi zadavao toliko posla i toliko tuge? Doao sam ovamo iz svoje zemlje kako bih uradio to mogu u dobroj namjeri. Najprije zato da ugodim svom prijatelju Johnu, a zatim da pomognem jednoj dragoj, mladoj dami, koju sam takoer zavolio. Za nju sam - stid me to rei, ali govorim to u dobroj namjeri - dao ono to ste i vi dali, krv iz svojih ila. Ja sam je dao, ja, koji nisam bio njen dragi kao vi, ve samo njezin lijenik i prijatelj. Dao sam joj svoje noi i dane, i prije smrti i nakon smrti; i ako joj moja smrt moe pomoi ak i sad, kad je ona ivi mrtvac, dobit e je. To je rekao s ozbiljnim, draesnim ponosom i za Arthura je to izazvalo jak dojam. Uhvatio je starca za ruku i rekao slomljenim glasom: - Ah, teko mi je i pomisliti na to, i ja to ne razumijem; ali barem u poi s vama i priekati. 16. DNEVNIK DR. SEWARDA (nastavak) Bilo je upravo petnaest minuta do ponoi kad smo uli na groblje preko niskog zida. No je bila mrana, s povremenim odbljescima mjeseine meu pukotinama tmastih oblaka to su klizili preko neba. Svi smo se drali nekako zbijeni jedan uz drugoga, dok je Van Helsing iao prvi, neto ispred nas. Kad smo doli blizu grobnice, dobro sam promotrio Arthura jer sam se bojao da e ga blizina mjesta koje je optereeno tako tunim uspomenama uznemiriti, no dobro se drao. Zakljuio sam da zagonetka ovog naeg posla na neki nain djeluje kao protumjera za njegovu bol. Profesor je otkljuao vrata te videi kako smo prirodn o stali oklijevati, iz razliitih razloga, razrijeio potekou na taj nain to je sam prvi uao. Mi smo krenuli za njim i zatvorio je vrata. Upalio fenjer i usmjerio ga prema lijesu. Arthur je oklijevajui stupio korak naprijed. Van Helsing se obratio meni: - Juer ste bili ovdje sa mnom. Da li se tijelo gice Westenra nalazilo u lijesu? - Nalazilo se.

Profesor se okrenuo prema ostalima te rekao: - uli ste; pa ipak, nema nikoga tko mi ne bi vjerovao. Uzeo je odvija te ponovno skinuo poklopac lijesa. Arthur je paljivo gledao, vrlo blijed, no ne govorei nita. Kad je poklopac skinut, stupio je korak naprijed. Oigledno nije znao da postoji i olovni lijes ili se barem toga nije sjetio. Kad je vidio silom nainjeni otvor u olovu, na trenutak mu je krv poju rila u lice, no podjednako se brzo povukla, tako daje ostao jezovito blijed. I dalje je utio. Van Helsing silom je povukao olovnu navlaku i svi smo pogledali unutra te ustuknuli. Lijes je bio prazan! Nekoliko trenutaka nitko nije progovorio ni rijei. Tiinu je prekinuo Quincey Morris: - Profesore, ja sam vam odgovorio. Vaa je rije sve to traim. U normalnim okolnostima ne bih pitao tako neto; ne bih vam nanio takvu uvredu da posumnjam u vas; ali ovo je misterij koja prelazi pitanje asti. Je li ovo vae djelo? - Priseem vam svime to mi je sveto da je nisam uklonio niti pak dodirnuo. Evo to se dogodilo: prije dvije noi moj prijatelj Seward i ja doli smo ovamo, s dobrim razlogom, vjerujte mi. Otvorio sam taj lijes, koji je onda bio zapeaen, i zatekli smo ga, kao i sad, prazna. Onda smo ekali i ugledali kako se neto bijelo pribliava kroz drvee. Sljedeeg smo dana doli ovamo pri dnevnoj svjetlosti i ona je leala ovdje. Nije li, prijatelja John? -Jest. -One snio noi doli upravo na vrijeme. Jo je jedio malo dijete nestalo i mi smo ga pronali, hvala Bogu neozlijeeno meu grobovima. Juer sam doao ovamo prije zalaska sunca, jer kad zae sunce, ivi se mrtvaci mogu kretati. ekao sam ovdje cijele noi sve dok nije izalo sunce, ali nita nisam vidio. Najvjerojatnije zato ito sam na spone onih vrati postavio enjak, kojega ivi mrtvaci ne mogu podnijeti, te jo neke stvari koje ih odbijaju. Prole noi nije bilo nikakva kretanja, pa sam veeras prije zalaska sunca skinuo svoj enjak i ostale stvari. I zato smo zatekli ovaj lijes praznim. Ali strpite se sa mnom. Zasad se

dogodilo mnogo toga udnovatog. ekajte sa mnom vani, pritajen i tako da vas se ne vidi i ne uje, i dogodit e se jo mnogo udnovatije stvari. Evo... - tu je poklopcem zamraio svjetlost fenjera - ...sad idemo van. Otvorio je vrata i mi smo izali jedan po jedan, a on je izaao zadnji i zakljuao za sobom vrata. Kako li je noni zrak djelovao svjee i isto nakon uasa one kosturnice! Kako li je sladak bio prizor oblaka koji su jurili nebom, a dok su pretjecali jedan drugoga i sudarali se, povremeno bi zablistao traak mjeseine - kao radost i tuga u ivotu ovjeka! Kako li je bilo slatko udahnuti svjei zrak, koji nije imao zadah smrti i trulei! Kako je ljudski bilo vidjeti crvenkasto svjetlo neba iza breuljka, te uti u daljim priguenu buku koja oznaava ivot u velikom gradu! Svi smo se na svoj nain osjeali sveano i zaneseno. Arthur je utio i, koliko sam mogao vidjeti, trudio se dokuiti svrhu i unutranje znaenje ove zagonetke. Osobno sam bio razmjerno strpljiv i bio sam napola spreman ponovno odbaciti sumnje i prihvatiti Van Helsingove zakljuke. Quincey Morris je bio ravnoduan, kao ovjek koji sve prihvaa, i to u duhu hladnokrvne odvanosti, svjestan rizika koji je prihvatio. Kako nije smio puiti, odrezao si je poveliku kvrgu duhana i poeo je vakati. Sto se tie Van Helsinga, on se bacio na sasvim odreeni posao. Prvo je iz svoje torbe izvadio itavu gomilu neega stoje izgledalo poput tankog biskvita, nalik na vafle, paljivo umotano u bijeli ubrus. Zatim je izvadio dvije pregrti nekakve bjeliaste tvari, poput tijesta ili staklarskog kita. Izmrvio je vafle na siune komadie i umijeao ih u masu svojim rukama. Potom je to izvukao u malene vrpce, te ih poeo polagati u pukotine izmeu vrata i dovratka grobnice. To me pomalo zbunilo, pa budui da sam bio pokraj njega, zapitao sam ga to to radi. Arthur i Quincey takoer su se pribliili jer su i oni bili radoznali. - Zatvaram grobnicu - odgovorio je - tako da ivi mrtvac ne moe ui. - Zar e vam ova pasta pomoi u tome? - zapita Quincey. - Blagi Boe! Je li to neka igra? - Jest. - to to koristite? Ovog puta pitanje je postavio Arthur. Van Helsing je pobono skinuo eir kad mu je odgovorio:

- Hostija. Donio sam je iz Amsterdama. Imam oprost od grijeha. Taj je odgovor zapanjio i najnepovjerljivije meu nama i svi smo redom osjetili da u prisutnosti takve iskrene odlunosti kakva je resila profesora, odlunosti da na taj nain upotrijebi ono to mu je najsvetije, nije mogue sumnjati u njega. U tiini punoj potovanja zauzeli smo poloaje koji su nam dodijeljeni oko grobnice, skriveni od bilo koga tko bi naiao. alio sam ostale, naroito Arthura. Ja sam se ve za ranijeg posjeta bio prviknuo na to uasno bd ijenje; a ak sam i ja, koji sam jo prije sat vremena nijekao dokaze, osjetio sam kako mi se ledi srce. Nikad mi grobovi nisu izgledali tako sablasno bijeli; nikad mi empresi, tise i juni perusi nisu toliko djelovali kao otjelovljene pogrebne tmine; nikad se drvee nije njihalo, niti je trava ukala onako zlokobno; nikad grane nisu kripale onako zagonetno; i nikad udaljeno zavijanje pasa nije slalo takve zle slutnje kroz no. Nastala je dugotrajna tiina, veliko bolno nitavilo, a zatim je profesor otro prosiktao, "Ps-s-s-st!" Pokazao je prstom i daleko dolje niz drvored tisa ugledali smo kako se primie bijela prilika, nejasna bijela prilika, koja je na grudima pridravala neto tamno. Prilika je zastala i u tom trenutku trak mjeseine pao je na gomilu uskomealih oblaka, te zastraujue jasno pokazao tamnokosu enu, odjevenu u grobnu odjeu. Nismo mogli vidjeti lice jer bila je nagnuta prema, kako smo sada vidjeli, plavokosom djetetu. Uslijedila je stanka, a zatim sitan, otar jecaj, kao to se djeca glasaju u snu, ili kakav ponekad isputa pas kad lei ispred vatre i sniva. Krenuli smo naprijed, ali profesorova ruka podignuta u znak upozorenja, koju smo vidjeli dok je stajao iza stabla tise, zadrala nas je otraga. Kad smo pogledali, bijela je prilika ponovno krenula naprijed. Sad je bila dovoljno blizu da je jasno vidimo, a mjeseina je jo uvijek trajala. Srce mi se sledilo i zauo sam kako se Arthur zagrcnuo kad smo prepoznali crte lica Lucy Westenra. Lucy Westenra, ali kako lije bila promijenjena. Draest se preobrazila u tvrdu, beutnu okrutnost, a ednost u razbludnu neobuzdanost. Van Helsing je izaao van, a i mi, ne obazirui se na njegov znak, svi smo krenuli naprijed. Pri koncentriranoj svjetlosti koja je pala na Lucyno lice mogli smo vidjeti da su joj usnice grimizne od svjee krvi, te da joj je mlaz curio preko brade i umrljao istou njezine mrtvake halje.

Zadrhtali smo od uasa. Pri drhtavom sam svjetlu vidio da su popustili ak i elini "Van Helsingovi ivci. Arthur se nalazio odmah pokraj mene i da ga nisam zgrabio za ruku i pridrao ga, bio bi pao. Kad nas je Lucy ugledala (to stvorenje to se nalazilo pred nama nazivam "Lucy" samo zato to je imalo njezino oblije), ustuknula je ljutito zareavi, kao to ini maka kad je netko iznenadi. Zatim joj je pogled preletio preko nas. Oi su bile Lucyne po boji i obliku; ali ukaljane i prepune paklenske vatre, umjesto ednih, milih oiju koje smo poznavali. U tom trenutku ostatak moje ljubavi preobrazio se u mrnju i gnuanje; da ju je onda trebalo ubiti, bio bih to u stanju uiniti s divljakim zadovoljstvom. Dok je gledala,oi su joj plamtjele bezbonim sjajem, a lice joj je uresio puteni osmijeh. O, Boe, kako sam zadrhtao videi ga! Nehajnim pokretom, bezobzirna kao neki vrag,bacila je na tlo dijete koje je dotad silovito pritiskala uz grudi, reei za njim kao to pas rei za komadom kosti. Dijete je prodorno zajealo i ostalo tamo leati plaui. U tom je inu bilo beutnosti koja je iz Arthura izmamila jecaj. Kad je krenula prema njemu ispruenih ruku i s rasputenim j osmijehom, ustuknuo je i prekrio lice rukama. No ona mu se i dalje pribliavala. - Doi k meni, Arthure - rekla je s eznutljivom, razbludnom gracioznou. - Pusti ove druge i doi k meni. Ruke mi gladuju za tobom. Doi i poivat emo zajedno. Doi, muu moj, doi! Bilo je neega demonski umilnog u njezinu glasu, poput zvonjave udarena stakla, to je odzvanjalo ak i u mozgovima nas koji smo uli te rijei upuene drugome. to se tie Arthura, bio je kao zaaran. Maknuo je ake s lica i irom rastvorio ruke. Spremila mu se baciti u zagrljaj, kad je Van Helsing skoio naprijed i postavio medu njih svoje maleno zlatno raspelo. Ustuknula je te, iznenadno izobliena 1 lica, prepuna bijesa, jurnula kao da eli ui u grobnicu. No kad se nala na korak-dva od vrata, zastala je kao da ju je zaustavila neka neodoljiva sila. Zatim se okrenula te joj se lice ukazalo u jasnome traku mjeseine i pod svjetlou fenjera koji vie nije podrhtavao

pod nadzorom eljeznih ivaca Van Helsinga. Nikad na nekom licu nisam vidio takvu smetenu zlobu; a uzdam se u to da smrtne oi nikad vie i nee vidjeti nita slino. Prekrasna boja postala je mrtvaki blijeda, iz oiju kao da su joj prtale iskre paklenskog ognja, elo joj se nabralo tako da su joj nabori nalikovali klupcima Meduzinih zmija, a lijepa, krvlju umrljana usta izduila su se u otvoreni etverokut, kao na japanskim i grkim kazalinim maskama. Ako se ikad s nekog lica oitovala smrt, kad bi pogledi mogli ubijati, onda smo mi tome prisustvovali u onome trenutku. I tako je dobrih pola minute, to se inilo kao itava vjenost, strujala izmeu podignutog raspela i hostije koja joj je zatvarala ulaz. Van Helsing je prekinuo tiinu. - Odgovori mi, prijatelju moj! - obratio se Arthuru. - Da li da nastavim sa svojim poslom? Arthur se bacio na koljena, te rukama sakrio lice. - Radite to hoete, prijatelju - odgovorio je. - Radite to hoete. Vie nikad ne smije postojati ovakav uas. Potom je bolno zajeao. Quincey i ja istodobno smo krenuli prema njemu te ga uhvatili ispod ruke. Zauli smo kako je fenjer kljocnuo kad je Van Helsing zatvorio na njemu zaslon; pribliivi se grobnici, poeo je iz pukotina vaditi dio hostije koju je ondje postavio. Ustuknuli smo i s uasnutom se zapanjenou zagle dali kako je ena, koja je trenutak prije imala podjednako opipljivo tijelo kao i mi, prola kroz otvor u koji bi jedva ula otrica noa. Osjetili smo olakanje kad smo ugledali kako profesor smireno vraa komadie kita u obrub vrata. Kad je to bilo gotovo, podignuo je dijete. - Doite sad, prijatelji moji - rekao je. - Noas vie nita ne moemo uraditi. U podne e se ovdje odrati sprovod, pa emo svi doi nedugo nakon toga. Svi prijatelji preminulog otii e do dva sata i kad grobar zakljua vrata, mi emo ostati. Onda emo se opet trebati uhvatiti posla, ali ne ovakva kao noas. to se tie djeteta, nije osobito povrijeeno i do sutra naveer bit e mu dobro. Ostavit emo ga ondje gdje e ga zatei policija, kao i no prije; a onda kui. - Zatim se pribliio Arthuru i rekao mu: - Arthure, prijatelju moj,

mnogo ste propatili, ali kad se kasnije prisjetite toga, vidjet ete koliko je to bilo neophodno. Sad ste u mraku, dijete moje. Ali u ovo vrijeme sutra, uz Boju pomo, ve ete biti izvan mraka i nagled ati se svjetlosti; stoga ne tugujte previe. Dotad neu traiti va oprotaj. Arthur i Quincey poli su kui sa mnom i putem smo se meusobno pokuali razvedriti. Ostavili smo dijete na sigurnome i bili smo umorni; stoga smo svi pozaspali manje-vie vrstim snom. 29. rujna, nou. Neto prije dvanaest sati nas trojica, Arthur, Quincey Morris i ja, pojavili smo se kod profesora. Bilo je neobino zapaziti da smo u skladu s dogovorom svi odjenuli crnu odjeu. Naravno da je Arthur nosio crninu, jer bio je u koroti, no mi ostali nosili smo je nagonski. Doli smo na groblje u jedan i pol te stali etati naokolo, drei se podalje od oka zaposlenih, tako da smo kasnije, kad su grobari zavrili svoj posao, a uvar groblja zakljuao vrata, uvjeren da su svi otili, sami ostali ondje. Van Helsing je umjesto svoje male crne torbice imao dugu konatu torbu, nalik na torbu za kriketsku opremu. Oigledno je bila prilino teka. Kad smo ostali sami te uli kako i zadnji koraci zamiru na cesti, tiho smo, kao po zapovijedi, poli za profesorom do grobnice. On je otkljuao vrata i uli smo, zatvorivi ih za sobom. Zatim je iz svoje torbe izvalio fenjer i zapalio ga, a s njime i dvije votarice, koje je, zapalivi ili, zalijepio na lijesove sa strane, rastopivi im donji kraj, tako da bude dovoljno svjetlosti za rad. Kad je ponovno podigao poklopac Lucynog lijesa, svi smo pogledali, pri emu je Arthur drhturio poput ibe, i vidjeli da tijelo lei tamo u svoj svojoj samrtnoj ljepoti. No u mom srcu nije bilo ljubavi, tek gnuanje prema ogavnome biu koje je uzelo Lucyno oblije bez njezine due. Vidio sam da je ak i Arthuru otvrdnulo lice dok je promatrao. Nakon nekog vremena zapitao je Van Helsinga: - Je li ovo doista njezino tijelo ili tek zloduh u njezinu obliju? -To i jest njezino tijelo i nije. No priekajte malo te ete je vidjeti onakvu kakva je bila, ikakva je jo uvijek.

Dok je leala ondje, djelovala je kao iz runog sna; iljasti zubi, okrvavljena, razbludna usta koja bi ovjeka navela da zadrhti, itava ta putena pojava liena produhovljenosti, poput nekog avoljeg izrugivanja iz Lucyne draesne ednosti. Van Helsing je svojom uobiajenom metodinou poeo vaditi razliite stvari iz svoje torbe, te ih polagati kako bi bile spremne za upotrebu. Prvo je izvadio lemilicu i neto olovnog lema, a zatim malenu uljanu svjetiljku iz koje je, kad ju je zapalio u kutu grobnice, poeo izlaziti plin koji je gorio plaviastim plamenom uz silnu toplinu; zatim su uslijedili noevi za operiranje, koje je odloio nadomak ruke; te naposljetku obli drveni kolac, debeo oko est-sedam centimetara i dugaak oko metar. Jedan mu je kraj bio stvrdnut arenjem u vatri te izotren do finoga iljka. Uz taj je kolac dolazio i teki malj, kakav se u kuanstvima koristi u podrumu za razbijanje velikih gromada ugljena. Na mene pripreme lijenika za bilo kakav posao djeluju ohrabrujue i poticajno, no u Arthura i Quinceya te su stvari izazvale zabrinutost. No, obojica su zadrala hrabrost te su ostali tihi i mirni. - Prije nego bilo to poduzmemo - rekao je Van Helsing kad je sve bilo spremno - da vam kaem ovo; taj je postupak u skladu s obiajima i iskustvom naih starih, te svih koji su prouavali moi ivih mrtvaca. Kad postanu ovakvi, s promjenom nastupa i kletva besmrtnosti; ne mogu umrijeti, ve silom prilika ive generaciju za generacijom, pridodajui nove rtve i umnaajui zlo na svijetu; jer svi koji umru nakon to su postali plijenom ivog mrtvaca i sami postaju ivi mrtvaci, te svoju vrstu uzimaju za plijen. I tako se krug neprestance proiruje, poput valia koji nastaju kad se u vodu baci kamen. Prijatelju Arthure, da si primio onaj poljubac kojeg se sjea, prije nego to je jadna Lucy umrla; ili pak sino kad si joj rairio ruke, i ti bi za neko vrijeme, kad bi umro, postao nosferatu, kako ga zovu u istonoj Europi, i cijelo bi vrijeme proizvodio sve vie ivih mrtvaca koji nas tako ispunjavaju uasom. Karijera ove nesretne drage dame tek je zapoela. Onoj djeci iju je krv sisala nije zbog toga nita gore; no daje nastavila ivjeti, gubili bi sve vie i vie krvi, i dolazili bi k njoj privueni njezinim moima. Tako bi im isisala krv ovim opakim ustima. Ali ako zaista umre, onda sve to prestaje. Malene rane na grlima e nestati i oni e se vratiti svojim igrama nikad ne saznavi to se zbilo. Ali najljepe je od svega to to, kad ovaj ivi mrtvac bude uistinu upokojen, onda e

dua jadne dame koju svi volimo ponovno biti slobodna. Umjesto da nou ini zlo, a danju se sve vie srozava zbog toga, ona e zauzeti svoje mjesto pokraj drugih anela. I tako e, prijatelju moj, blaena biti ruka koja e joj zadati oslobaajui udarac. Ja sam to spreman uiniti, ali nema li meu nama nekoga tko ima vie prava na to? Zar u budunosti nee predstavljati radost kad u tiini besane noi bude pomislio: "Moja ju je ruka poslala k zvijezdama; ruka onoga koji ju je najvie volio; ruka koju bi ona i sama odabrala, da joj je mogue birati?" Recite mi, ima li takvoga meu nama? Svi smo pogledali Arthura. I on je vidio sve ono to i mi, beskrajnu ljubaznost koja je g ovorila da bi nam njegova ruka trebala vratiti Lucy u svetoj, a ne u oskvrnutoj uspomeni; stupio je korak naprijed rekavi odvanim glasom, iako mu je ruka drhtala, a lice mu problijedjelo poput snijega: - Iskreni moj prijatelju, zahvaljujem vam iz dna svog slomljenog srca. Recite mi to moram uiniti i ja neu iznevjeriti. - Hrabar ste momak! - ree Van Helsing, poloivi mu ruku na rame. - Trenutak hrabrosti i sve je svreno. To e biti strahovito muno, tu nema zavaravanja, ali potrajat e vrlo kratko, a nakon toga radost e vam biti vea od boli. Iz ove sumorne grobnice izai ete kao hodate po zraku. Ali ne smijete iznevjeriti nakon to jednom zaponete. Samo pomislite kako smo oko vas mi, vai iskreni prijatelji, te da cijelo vrijeme molimo za vas. - Nastavite - promuklo ree Arthur. - Recite mi to da uinim. - Uzmite ovaj kolac u svoju lijevu ruku, tako da stavite iljak iznad srca, a malj u svoju desnu ruku. Kad zaponemo svoju molitvu za mrtve - ja u je itati, imam ovdje molitvenik, a svi e me ostali pratiti - udrite u Boje ime, tako da sve bude dobro s mrtvom enom koju volimo, te da nestane ivi mrtvac. Arthur je uzeo kolac i malj i nakon to se jednom odluio djelovati, ruke mu nisu nimalo zadrhtale. Van Helsing je otvorio svoju misnu knjigu i poeo itati, a Quincey i ja slijedili smo ga kako smo ve mogli. Arthur je poloio iljak iznad srca i mogao sam vidjeti kako se utisnuo u bijelu put. Zatim je udario svom silinom.

Bie u lijesu se previnulo, a iz otvorenih crvenih usana izletio je ogavni krik od kojega se ledila krv u ilama. Tijelo se stalo tresti, drhtati i uvijati obuzeto divljim grevima; otri bijeli zubi stali su zveketati sve dok nisu izgrizli usnice, a ista su se umrljala grimiznom pjenom. Ali Arthur nije uzmaknuo. Djelovao je poput Tora dok ma se postojana raka uzdizala i padala, gurajui kolac koji je donosio milost sve dublje i dublje, dok se krv iz probodena srca nadimala i ikljala oko kolca. Lice mu je bilo kao okamenjeno i kao da je iz njega isijavala via dunost. Taj nam je prizor ulio hrabrosti,tako da su i nai glasovi stali odzvanjati malenom kosturnicom. A zatim je uvijanje i drhturenje tijela postalo slabije, kao i zveketanje zuba i grenje lica. Napokon je ostalo nepomino leati. Uasan je zadatak bio okonan. Malj je ispao iz Arthurove ruke. Zanjihao se i bio bi se sruio da ga nismo uhvatili. Krupne kapi znoja pale su mu s ela, a dah mu je izlazio u vidu isprekidana soptanja. To je za njega doista bio strahoviti napor i da ga nadljudski razlozi nisu prisiljavali da obavi tu zadau, nikad je ne bi mogao dovriti. Nekoliko trenutaka smo se posvetili pa nismo ni pogledali prema lijesu. No kad smo se naposljetku okrenuli, jedan za drugim stali smo mrmljati, zateeni i iznenaeni. Tako smo se zagledali da je i Arthur ustao, jer bio je sjeo na pod, te i on doao pogledati. Lice mu je obasjala udnovata, razdragana svjetlost, koja je sasvim rasprila uasni mrak koji je poivao na njemu. Ondje, u lijesu, nije vie lealo gnusno bie kojega smo se onako uasavali i zamrzili ga toliko da je njegovo unitenje preputeno kao povlastica onome koji je imao najvie prava na to, ve Lucy kakvu smo viali za ivota, neusporedivo draesnog i ednog lica. Istina, bili su ondje i tragovi brige, boli i bolesti to smo ih viali za ivota; no oni su nam bili dragi jer su oznaavali njezinu istinu s kojom smo bili upoznati. Svi smo do jednoga osjetili sveti spokoj koji je poput suneve svjetlosti leao iznad mravog lica, a tjelesni oblik bio je samo zemaljski dokaz i simbol smirenosti koja e je vjeito pratiti. Van Helsing je priao Arthuru i poloio mu ruku na rame, te mu rekao:

- A sad, Arthure, prijatelju moj, mladiu moj, nije li mi oproteno? Uslijedila je reakcija nakon onog strahovitog napora, pa je prihvatio starevu ruku, prinio je usnama i poljubio je. - Oproteno! - rekao je. - Neka vas Bog blagoslovi to ste mojoj dragoj vratili njezinu duu, a meni mir. Stavio je ruke na profesorovo rame, naslonio mu glavu na grudi, te neko vrijeme tiho plakao, dok smo mi nepomino stajali. Kad je podignuo glavu, Van Helsing mu ree: - A sad, dijete moje, moete je poljubiti. Poljubite njezine mrtve usne ako to elite, jer ona bi to htjela od vas, kad bi imala izbora. Jer sad vie nije iscereni vrag, niti e ikad vie biti onaj ogavni stvor. Nije vie avolov ivi mrtvac. Sada je mrtva u Gospodinu i njezina je dua kod njega! Arthur se sagnuo i poljubio je, a zatim smo njega i Quinceya poslali van iz grobnice. Profesor i ja otpilili smo vrh kolca, ostavivi iljak u tijelu. Zatim smo odrezali glavu i napunili usta enjakom. Zavarili smo olovnu navlaku, vijcima privrstili poklopac lijesa, pokupili svoje stvari i izali. Kad je profesor zakljuao vrata, dao je klju Arthuru. Vani je zrak bio sladak, blistalo je sunce i pjevale su ptice, i inilo se kao daje priroda drukija. Posvuda je bilo razdraganosti, veselja i mira, jer i sami smo bili umireni, te osjeali radost, koliko god teko do nje stigli. -A sad, prijatelji moji - rekao je Van Helsing prije nego to smo se udaljili - jedan dio naeg posla je obavljen, i to onaj koji je bio najbolniji za nas. Ali preostaje nam jo vei zadatak, i tei, a uz to je opasan i bolan. Hoete li mi pomoi? Svi smo nauili vjerovati, nije li tako? I u tom sluaju, ne vidimo li svoju dunost? Vidimo! I neemo li obeati da emo nastaviti posao do samoga svretka, koliko god teak bio? Svi smo mu redom stisnuli ruku i dali obeanje. Kad smo bili na odlasku, profesor je rekao: - Prekosutra naveer nai ete se sa mnom i u sedam sati emo veerati s prijateljem Johnom. Pozvat u jo dvoje ljudi, koje zasad jo ne poznajete; i bit u spreman obznaniti sav na rad i razotkriti sve nae planove. Prijatelju John, vi doite sa mnom kui, jer moram se posavjetovati o mnogoemu, a vi mi moete pomoi.

Veeras putujem za Amsterdam, ali vratit u se sutra naveer. A onda poinje na veliki zadatak. Ali prije toga tota vam moram rei, tako da znate to treba uraditi i ega se treba bojati. Onda emo jedni drugima nanovo dati obeanje; jer oekuje nas strahoviti zadatak i jednom kad se bacimo na njega, nema vie uzmaka. 17. DNEVNIK DR. SEWARDA (nastavak) Kad smo pristigli u hotel Berkeley, Van Helsinga je ekao brzojav: Dolazim vlakom. Jonathan u Whitbyju. Vane vijesti. MINA HARKER Profesor je bio oduevljen. - Ah, ta divna gospoa Mina - rekao je - dragulj meu enama! Ona dolazi, ali ja ne mogu ostati. Ona mora ii u vau kuu, prijatelju John. Morate je doekati na kolodvoru. Brzojavite joj usput, tako da bude pripremljena. Nakon to smo odaslali brzojav, popio je alicu aja. Usput mi je spomenuo dnevnik to gaje Jonathan Harker vodio po inozemstvu, te mi dao otipkani primjerak, kao i primjerak dnevnika to ga je ga Harker vodila u Whitbyju. - Uzmite ovo - rekao je - i dobro to prouite. Kad se vratim, ovladat ete svim injenicama i tada moemo bolje nastaviti na nau istragu. uvajte ove spise na sigurnome mjestu, jer u njima je itavo bogatstvo. Trebat e vam sva vjera kojom raspolaete, ak i vama koji ste danas proivjeli onakvo iskustvo. Ono to je

ovdje ispriano - tu je ozbiljno i teko poloio ruku na papire - moglo bi predstavljati poetak kraja za vas, mene i jo mnoge ljude; ili pak bi moglo predstavljati smrtno zvono za ive mrtvace koji hodaju zemljom. Molim vas da sve ovo proitate otvorena duha; pa ako na bilo koji nain uzmognete pridodati neto ovdje isprianoj prii, ne ustruavajte se, jer to je od najvee vanosti. I vi ste vodili dnevnik o svim onim neobinim pojavama, zar ne? Da! Onda emo zajedniki proi kroz sve to kad se naemo. Zatim se spremio za svoj odlazak i ubrzo se nakon toga odvezao u Liverpool Street. Ja sam se zaputio u Paddington, gdje sam stigao kakvih petnaestak minuta prije dolaska vlaka. Guva se rasprila, nakon strke uobiajene na peronima po dolasku vlaka, i poeo sam strepiti da n e propustim svoju gou, kad mi je prila jedna draesna djevojka milog lica, na brzinu me pogledala te rekla: - Dr. Seward, ako se ne varam? - A vi ste ga Harker! - odvratio sam odmah, nakon ega mi je ispruila ruku. - Prepoznala sam vas po opisu jadne drage Lucy; ali... Odjednom je zastala i lice joj je brzo oblilo rumenilo. Bilo nam je nekako lake nakon to sam i sam porumenio, jer bio je to utljivi odgovor s moje strane. Uzeo sam njezinu prtljagu, u koju je spadao i pisai stroj, te smo se podzemnom eljeznicom odvezli u Fenchurch Street, nakon to sam brzojavio svojoj kuepaziteljici da odmah pripremi dnevnu i spavau sobu za gu Harker. Stigli smo na vrijeme. Ona je, dakako, znala da je to mjesto umobolnica, ali vidio sam kako nije mogla suspregnuti drhtaj kad smo ulazili. Rekla mi je da e uskoro doi u moju radnu sobu, ako smije, te da mi ima mnogo toga za ispriati. I tako, dok je oekujem, dovravam svoj dananji prilog za svoj fonografski dnevnik. Zasad jo nisam uspio pregledati spise koje mi je ostavio Van Helsing, iako lee otvoreni preda mnom. Moram je zaokupiti neime, tako da ih mogu proitati. Ona jo i ne zna koliko je dragocjeno vrijeme, niti pak kakav nas zadatak oekuje. Moram pripaziti da je ne preplaim. Evo je!

DNEVNIK MINE MURRAY 29. rujna. Nakon to sam se uredila, sila sam u radnu sobu dr. Sewarda. Pred vratima sam zastala na trenutak, jer uinilo mi se da s nekim pria. No, kako mi je napomenuo neka pourim, pokucala sam na vrata te ula na njegov poziv. Na moje veliko iznenaenje, nikoga nije bilo s njime. Bio je sasvim sam, a na stolu ispred njega nalazio se predmet kojega sam po opisu odmah prepoznala kao fonograf: Nikad ga prije nisam vidjela, pa me vrlo zainteresirao. - Nadam se da me niste morali ekati - rekla sam - ali priekala sam ispred vrata budui da sam vas ula kako priate, te sam pomislila da ste u drutvu s nekim. - Ah - odvratio mi je uz osmijeh - samo sam vodio svoj dnevnik. - Va dnevnik? - zapitala sam ga iznenaeno. - Da - odgovorio je. - Vodim ga pomou ovoga. Rekavi to, stavio je ruku na fonograf. To me sasvim zanijelo, jer sam izlanula: - Zaboga, pa ovo je bolje i od stenografije. Mogu li uti neto s njega? - Naravno - odvratio je ivahno, te ustao kako bi ga pustio u pogon. Zatim je zastao i licem mu je preletio zabrinuti pogled. - Zapravo... - zapoeo je s nelagodom-ja vodim preko fonografa samo svoj dnevnik, a u njemu je rije iskljuivo... gotovo iskljuivo, o mojim sluajevima Moda ne bi bilo zgodno... hou rei... Zastao je i ja sam mu htjela pomoi da se izvue iz neugodna poloaja: - Vi ste pomagali jadnoj Lucy pred kraj ivota. Da ujem kako je umrla; koliko je poznajem, bila bih vam vrlo zahvalna. Ona mije bila vrlo, vrlo draga. Na moje iznenaenje, odgovorio mi je s uasnutim izrazom na licu: - Da vam ispriam o njezinoj smrti? Ni za ivu glavu!

- Zato ne? - zapitala sam jer poeo me obuzimati reki smrtno ozbiljan, jezovit osjeaj. Jo jednom je zastao i vidjela sam da pokuava smisliti neku ispriku. - Vidite - promucao je naposljetku - ja ne znam. pronai neki odreeni dio dnevnika. - Jo dok je to govorio, sinula mu je neka zamisao i promijenjenim je glasom rekao s nesvjesnom priprostou i djejom naivnou: - To je iva istina, tako mi svega. asna rije! - Mogla sam se tek nasmijeiti, na stoje nainio grimasu. Onda sam se izdao! -rekao je. - Ali znate li vi da vodim ovaj dnevnik ve mjesecima i jo mi nijednom nije palo na pamet kako u pronai neku pojedinost o nekom sluaju, poelim li to? Sad mi je ve sinulo da je u dnevniku lijenika koji je njegovao , Lucy bilo neega to bi moglo uveati ukupnu koliinu naeg znanja o onome stranome stvoru, te sam odvano rekla: - Onda, doktore Seward, dajte mi da vam ga pretipkam na svojem stroju. - Ne, ne, ne! - rekao je, problijedivi poput mrtvaca. - Ne bih dozvolio da saznate onu groznu priu ni za cijeli svijet. Bila je, dakle, grozna; moja je intuicija bila u pravu! Na trenutak sam se zamislila i dok sam pogledom preletjela po sobi, nesvjesno traei neto to bi mi moglo pomoi, zapazila sam veliku hrpu otipkanog papira na stolu. Vidio je da neto gledam, te je bez razmiljanja i sam pogledao u istom smjeru. Kad je ugledao one spise, shvatio je to mi je na umu. - Vi me ne poznajete - rekla sam. - Nakon to proitate ove spise, moj dnevnik i dnevnik mog mua, to sam otipkala, bolje ete me upoznati. Nisam oklijevala kad je trebalo za ovaj cilj dati i zadnju moju skrivenu misao, ali vi me zasad jo ne poznajete i ne smijem ni oekivati da ve sad steknete povjerenje u mene. On je svakako plemenit ovjek. Uboga draga Lucy bila je u pravu. Ustao je i otvorio veliku ladicu, u kojoj je po redu bio sloen vei broj metalnih cilindara prevuenih tamnim voskom. - Sasvim ste u pravu - rekao je. - Nisam imao povjerenja u vas zato to vas nisam poznavao. Ali sad vas poznajem i dozvolite mi da vam kaem kako sam vas ve davno trebao upoznati. Znam da vam je Lucy

priala o meni, i meni je priala o vama. Mogu li vam izraziti svoje kajanje na jedini nain koji je u mojoj moi? Uzmite ove cilindre i presluajte ih; prvih pet-est sasvim je osobne prirode i nee vas uasnuti. Nakon toga ete me bolje upoznati. Dotad e biti pripremljena veera. U meuvremenu, ja u proitati jedan dio ovih spisa, te u bolje shvatiti neke stvari. Sam mi je prenio fonograf u dnevnu sobu i namjestio ga za upotrebu. Sad u zacijelo saznati neto ugodno. Upoznat u se s drugom stranom istinite ljubavne zgode ije jednu stranu ve poznajem... Dnevnik dr. Sewarda 29. rujna. Onaj udesni dnevnik Jonathana Harkera i dnevnik njegove ene toliko su me zaokupili da nisam ni primijetio kako je proletjelo vrijeme. Ga Harker nije bila dolje kad je sluavka dola najaviti vereu te sam rekao: - Vjerojatno je umorna; neka veera prieka jo jedan sat. Potom sam nastavio sa svojim poslom. Upr avo sam dovrio s dnevnikom ge Harker, kad je ona ula. Djelovala je draesno i lijepo, no vrlo tuno, a oi su joj bile crvene od plaa. To me uvelike dirnulo. U zadnje sam vrijeme imao mnogo razloga za suze, Bog mi je tome svjedok, ali njihova mi je utjeha bila zanijekana. Kad sam vidio te draesne oi, blistave od svjeih suza, stegnulo mi se srce. - Strano se bojim da sam vas uzrujao - rekao sam stoga. - O, ne, niste me uzrujali - odvratila je - ali vaa me bol neizrecivo dirnula. Ovo je divan stroj, ali okrutno je iskren. inilo mi se kao da jedna dua plae pred svemoguim Bogom. Nitko vie nikad ne smije uti te rijei naglas! Gledajte, pokuala sam biti od koristi. Otipkala sam va dnevnik na svom pisaem stroju i sad vie nitko ne treba uti kako vam srce kuca, kao to sam ja ula. - Nitko to ne mora ni znati, pa i nee saznati - rekao sam priguenim glasom. Stavila je svoju ruku na moju i rekla vrlo ozbiljnim glasom:

- Ali drugi to moraju saznati! - Moraju li? Ali zato? - zapitao sam. - Zato to je i to dio ove uasne prie, dio smrti jadne drage Lucy i svega to je dovelo do nje; zato to moramo iskoristiti cijelo raspoloivo znanje i svu pomo u borbi koja nam predstoji da oslobodimo svijet od ovog uasnog udovita. Mislim da na cilindrima koje ste mi dali ima vie toga nego to ste htjeli da saznam; ali ve vidim da u vaem dnevniku postoje mnoga svjetla to obasjavaju ovaj mrani misterij. Dopustit ete mi da budem od pomoi, zar ne? Donekle sam upoznata si svime i iako sam dola tek do 7. rujna u vaem dnevniku, ve vidim kako je jadna Lucy bik stisnuta u kripac, te kako je dolo do njezina uasnog usuda. Jonathan i ja radili smo danju i nou otkako je profesor Van Helsing bio kod nas. On je otiao u Withtby da prikupi vie podataka i sutra naveer bit e ovdje da nam pomogne. Me trebamo jedni pred drugima imati tajni; budemo li radili zajedniki i s potpunim povjerenjem, zacijelo emo biti jai nego ako neki od nas budu u mraku. Pogledala me toliko moleivo i istodobno u svome stavu pokazala takvu hrabrost i odlunost da sam odmah popustio pred njezinim eljama. - Postupit ete - rekoh - kako god elite. Neka mi Bog pomogne ako sam u krivu! Postoje strahovite stvari koje ete tek saznati;ali ako ste ve prevalili toliki put po cesti Lucyne smrti, znam da neete biti zadovoljni ostanete li u mraku. tovie, svretak, sam svretak, mogao bi vam donijeti i traak mira. Doite, veera je spremna. Moramo ostati snani za ono to nas eka; imamo okrutan i jezovit zadatak. Nakon to se najedete, saznat ete i sve ostalo, a ja u vam odgovoriti na sva pitanja koja mi poelite postaviti, nade li se neto to ne razumijete, premda je sve bilo jasno nama koji smo prisustvovali tome. DNEVNIK MINE HARKER 29. rujna. Nakon veere pola sam s dr. Sewardom u njegovu radnu sobu. Prenio je fonograf natrag iz moje sobe, te uzeo moj pisai stroj. Smjestio me u udobnu stolicu i stavio fonograf na takvo mjesto da mi bude

nadohvat ruke bez potrebe da ustajem, te mi pokazao kako da ga zaustavim kad budem poeljela nain iti stanku. Zatim je vrlo promiljeno sjeo, okrenuvi mi lea, tako da se osjeam sasvim slobodno, te zapoeo itati. Ja sam prinijela metalne ralje uhu i stala sluati. Nakon stoje zavrila strana pria o Lucynoj smrti te o svemu to je uslijedilo, bespomono sam klonula u stolici. Sreom, nisam sklona nesvjesticama. Kad me dr. Seward ugledao, skoio je uz uasnuti usklik, izvadio iz ormaria optoenu bocu i dao mi malo brendija, koji me za nekoliko minuta poneto oporavio. Misli su mi se potpuno uskomeale i da se kroz to mnotvo strahota nije probijala sveta zraka svjetlosti, spoznaja da je moja draga, draga Lucy nala mir, mislim da to ne bih mogla podnijeti bez scene. Sve je to toliko neobuzdano, zagonetno i udnovatno da uope ne bih povjerovala da nisam bila upoznata s Jonathanovim iskustvom iz Transilvanije. Ovako, nisam znala u to da povjerujem, te sam se izbavila iz potekoa drugim poslom. Skinula sam poklopac sa svog pisaeg stroja te rekla dr. Sewardu: - Dopustite mi da sad to otipkam. Moramo biti spremni za dr. Van Helsinga kad stigne. Ve sam poslala brzojav Jonathanu da doe ovamo kad stigne u London iz Whitbyja. U ovom su sluaju datumi najvaniji i mislim da emo mnogo toga postii budemo li pripremili nae materijale i sloili ih kronolo kim redom. Kaete da stiu i lord Godalming te g. Morris. Budimo spremni da im sve to prenesemo kad dou. On je stoga postavio fonograf na manji broj okretaja i ja sam poela tipkati od poetka sedmog cilindra. Koristila sam indigo te sam tako dobila tri primjerka dnevnika, ba kao i u sluaju ostalih rukopisa. Ve je bilo kasno kad sam zavrila, no dr. Seward se bavio svojim poslom i obilazio pacijente. Kad je bio gotov, vratio se i sjeo pokraj mene te je itao, tako da nisam bila previe usamljena dok sam radila. Kako li je dobar i promiljen; svijet kao da je pun dobrih mukaraca, ak ako u njemu i postoje udovita. Prije nego to sam ga napustila, prisjetila sam se stoje Jonathan zapisao u dnevnik o tome kako se profesor uzrujao proitavi neto u nekim veernjim novina na kolodvoru u Exeteru. Stoga, kako sam zapazila da dr. Seward uva stare primjerke novina, posudila sam si komplete The Westminster Gazette i The Pall Mall Gazette, te ih odnijela u svoju sobu. Sjetila sam se koliko su nam The Dailygraph i The Whitby Gazette pomogli da bolje

razumijemo strane dogaaje u Whitbyju kad je grof Drakula pristao, pa u pregledati veernje novine kasnijeg datuma i moda u naii na neki novi trag. Nisam pospana i rad e mi pomoi da se smirim. Dnevnik dr. Sewarda 30. rujna. G. Harker je pristigao u devet sati. Primio je brzojav svoje ene upravo prije nego stoje krenuo. Iznimno je pametan, moe li mu se to prosuditi s lica, te prepun energije. Ako je njegov dnevnik istinit, a sudei po vlastitim zapanjujuim iskustvima zacijelo jest, on je takoer i ovjek vrlo jakih ivaca. Onaj drugi silazak u grobnicu bio je pozornosti vrijedan primjer smjelosti. Proitavi njegov izvjetaj o tome, bio sam spreman susresti muevna ovjeka, ali ne ovako tihog gospodina poslovna izgleda koji je danas doao. Kasnije. Nakon ruka Harker i njegova ena vratili su se u svoju sobu i kad sam malo prije prolazio onuda, uo sam kuckanje pisaeg stroja. Svojski su se bacili na posao. Ga Harker kae da kronolokim redom spajaju zajedno sve, pa i najmanje injenice kojima raspolau. Harker je pribavio pisma koja su izmijenili konsignator sanduka u Whitbyju te nosai iz Londona koji su ih preuzeli. Sad ita prijepis svog dnevnika to ga je otipkala njegova ena. Pitam se to su zakljuili. Evo ga.;;. . udnovato je kako mi nikad nije sinulo da bi upravo susjedna kua mogla biti Grofovo skrovite! Sam Bog zna da smo imali dovoljno pokazatelja s obzirom na ponaanje pacijenta Renfielda! Zaveljaj pisama koja se odnose na kupnju kue nalazio se zajedno s prijepisom dnevnika. 0, da smo ih barem prije imali, mogli smo spasiti jadnu Lucy! No, dosta, taj put vodi u ludilo! Harker se vratio i ponovno usporeuje svoj materijal. Kae da e do veere biti u stanju povezati cijelu pripovijest. Smatra da bih u meuvremenu trebao pogledati Renfielda jer je on dosad bio svojevrstan indeks glede Grofovih dolazaka i odlazaka, to jedva da sam primijetio, ali kad prikupim sve datume, vjerojatno u i sam to uvidjeti. Kako lije dobro to je ga Harker pretipkala moje cilindre! U suprotnome, nikad ne bismo mogli odrediti datume... Zatekao sam Renfielda kako mirno sjedi u svojoj sobi, prekrienih ruku, i dobroudno se smjeka. U tom je trenutku djelovao poput najrazboritijeg ovjeka kojega sam ikada sreo. Sjeo sam i zapodjednuo s njime

razgovor o mnogoemu, i on je o svemu imao normalan stav. Zatim je svojevoljno poeo priati o odlasku kui, a koliko ja znam, za svog boravka ovdje nikad nije naeo tu temu. Zapravo, sasvim je uvjereno govorio kako treba odmah dobiti otpusnicu. Da nisam prije porazgovarao s Harkerom, te proitao pisma i datume kad je imao napadaje, vjerujem da bih mu nakon kratkotrajnog promatranja i potpisao otpusnicu. Ovako, mue me mrane sumnje. Svi oni napadaji su na neki nain bili povezani s Grof ovom blizinom. Sto onda znai ovo posvemanje zadovoljstvo? Moe li biti daje nagonski uvjeren u trijumf? No, polako; on je i sam zoofag, i za svojih divljanja ispred vrata kapelice naputene kue uvijek je spominjao "gospodara". To sve kao da potvruje nau zamisao. No, nakon nekog sam vremena otiao. Moj prijatelj je zasad malo previe zdrava uma da bih ga previe iskuavao pitanjima. Mogao bi zapoeti razmiljati, a onda...! Zato sam otiao. Nemam povjerenja u ova njegova smirena raspoloenja; zato sam naloio posluitelju da dobro pripazi na njega te da ima pri ruci luaku koulju, za sluaj potrebe. Dnevnik Jonathana Harkera 29. rujna, u vlaku za London. Kad sam primio uljudnu poruku g. Billingtona da e mi pruiti sve podatke kojima raspolae, uinilo mi se najpametnijim da odem u Whitby i na licu mjesta se raspitam o onome to me zanima. Moj je trenutni cilj ustanoviti na kojem je mjestu u Londonu smjeten onaj jezoviti Grofov teret. Kasnije bismo se mogli pozabaviti njime. Mlai Billington, simpatian momak, doekao me na kolodvoru i odveo u kuu svog oca, gdje su odluili da moram prenoiti kod njih. Odlikuju se pravom yorkshirskom gostoljubivou: daj gostu sve to ima i prepusti mu da radi to hoe. Svi su znali da sam u urbi te daje moj boravak kratak, pa je g. Billington u svome uredu ve imao spremne sve papire u kojima je rije o konsignaciji onih sanduka. Gotovo sam se prepao kad sam ponovno ugledao jedno od pisama koje sam ih vidio na Grofovu stolu prije nego to sam saznao za njegove paklenske planove. Sve je bilo paljivo smiljeno, te sustavno i precizno izvedeno. Kao da je pripremljen za sve zapreke koje bi igrom sluaja mogle izniknuti prilikom izvravanja njegovih uputa. Nita nije preputao sluaju i apsolutna tonost s

kojom su njegove upute izvrene bila je naprosto logina posljedica njegove brige. Vidio sam fakturu i pribiljeio to na njoj pie: "Pedeset sanduka obine zemlje, za upotrebu u eksperimentalne svrhe." Bila je tu i kopija pisma upuena arteru Patersonu, te odgovor te tvrtke; dobio sam oba ta prijepisa. Bili su to svi podaci kojima je g. Billington raspolagao, pa sam otiao u luku i stupio u dodir s obalnim uvarima, carinicima i upraviteljem luke. Svi su imali poneto za rei o udnovatom dolasku broda, to ve polako ulazi u tamonju predaju, ali nitko nije imao nita za dodati jednostavnome opisu: "Pedeset sanduka obine zemlje." Zatim sam otiao do otpravnika vlakova, koji me ljubazno povezao s ljudima koji su osobno primili sanduke. Njihova je uknjiba tono odgovarala spisku i nisu imali nita za dodati, osim da su sanduci bili "tako teki da krepa od muke", te da su oednjeli kad su ih pretovarivali. Jedan je dodao kako je prava teta to vie nema takve gospode "kakvi ste vi, gazda," da na taj nain pokae kako bi bilo lijepo da tekuim pitanjima pokaem koliko cijenim njihove napore. Drugi je napomenuo da su tom prilikom toliko oednjeli da vrijeme jo nije u potpunosti uklonilo tu e. Nepotrebno je dodavati da sam prije odlaska, zauvijek i primjereno udovoljio takvim prijekorima. 30. rujna. Otpravnik vlakova bio je toliko ljubazan da me povezao sa svojim starim prijateljem koji je otpravnik vlakova u King's Crossu, pa kad sam stigao onamo ujutro, mogao sam ga zapitati za prispijee onih sanduka. I on me odmah povezao s odgovarajuim slubenicima te sam vidio da se i njihova uknjiba poklapa s originalnom fakturom. Ovdje su prilike za stjecanje abnormalne ei bile poneto ograniene; no do umjerene ei ipak je dolo i bio sam prisiljen naknadno rijeiti taj problem. Odatle sam otiao u sredinji ured artera Patersona, gdje su me krajnje uljudno doekali. Potraili su biljeke o tom poslu u svome dnevnom zapisniku i arhivi, te odmah telefonirali u svoj ures na Cing's Crossu, kako bi dobili dodatne pojedinosti. Sreom,ljudi koji su prevezli sanduke upravo su ondje ekali posao i slubenik ih je odmah poslao k nama, poslavi po njima i raun prijevozi te sve dokumente u svezi s isporukom sanduka u Carfax. Tu sam jo jednom pronaao da se uknjiba u potpunosti poklapa s fakturom; radnici su dopunili turost pisane rijei s nekoliko pojedinosti. Uskoro sam ustanovio da se radi iskljuivo o

tome da je posao bio vrlo pranjav, te da su njegovi izvoai u skladu s time oednjeli. Kad su mi pruili mogunost da, uz pomo slubene valute, naknadno uklonim to korisno zlo, jedan je od njih primijetio: - Ona tamo kua, efe, najgadnija je kua u kojoj sam ikad bio. Nek' me vrag nosi ako ju je itko pipnuo zadnjih sto godina. Na mjestima je praina bila tako debela da bi se moglo spavati na njoj, a da si ne nauljate kosti. Mjesto je bilo tako zaputeno da je u njemu mirisalo k'o u starom Jeruzalemu. Ali ona stara kapelica, ona je zasluila krunu! Ja i moj kolega mislili smo da nikad neemo iza' van iz nje. Bogami, ne bi' ja u njoj ost'o poslije mraka za manje od funtu. Kako sam i ja bio u kui, lako sam mu mogao povjerovati; no daje on znao ono to ja znam, mislim da bi povisio cijenu. Sad sam uvjeren u jednu stvar - svi su sanduci koji su iz Varne doli u Whitby brodom Demeter sigurno poloeni u staroj kapelici Carfaxa. Ondje bi ih trebalo biti pedeset, osim ako su neki u meu vremenu uklonjeni, ega se i pribojavam, sudei po dnevniku dr. Sewarda. Pokuat u pronai koijae koji su odvezli sanduke iz Carfaxa kad ih je Renfield napao. Slijedei tu nit, mogli bismo mnogo toga saznati. Kasnije. Mina i ja radili smo itav dan i sredili sve spise. Dnevnik Mine Harker 30. rujna. Tako sam dobre volje da ni sama ne znam kako da se obuzdam. To je vjerojatno reakcija na onaj muni strah koji me progonio: da e ovaj uasni sluaj te ponovno otvaranje njegove stare rane pogubno djelovati na Jonathana. Otpratila sam ga do vlaka za Whitby s najhrabrijim izrazom lica koji sam mogla namjestiti, ah bilo mi je gotovo muno od strepnji. Nikad nije bio ovako odluan, ovako snaan, ovako prepun vulkanske energije kao to je sad. Ba je onako kako je rekao onaj dragi, dobri profesor Van Helsing: uistinu je otporan i oporavlja se pod naporima koji bi ubili nekoga slabijeg. Vratio se pun ivota, nade i odlunosti; sve smo sredili za veeras. Sasvim sam obuzeta uzbuenjem. Vjerojatno bi trebalo aliti bilo koje stvorenje na koje se sprema ovakav lov kao na Grofa. U tome i jest stvar: ovo stvorenje nije ovjek, nije

ak ni zvijer. Dovoljno je da netko proita izvjetaj dr. Sewarda o smrti jadne Lucy te o onome to je uslijedilo, pa da sasvim nestane saaljenja u srcu. Kasnije. Lord Godalming i g. Morris stigli su ranije nego to smo oekivali. Dr. Seward je izbivao poslom i poveo Jonathana sa sobom, tako da sam ih ja morala primiti. Za mene je to bio bolan susret jer me podsjetio na sve nade jadne drage Lucy od prije tek nekoliko mjeseci. Naravno da me Lucy spominjala pred njima, a izgleda da je i dr. Van Helsing u zadnje vrijeme "dolijevao vodu na moj mlin," kako se izrazio g. Morris. Jadnici, nijedan od njih nije svjestan da ja znam sve o tome kako su zaprosili Lucynu ruku. Nisu bili sasvim naisto o tome to da mi kau ili kako da se ponaaju, jer nisu znali koliko toga znam; zato su se drali neutralnih tema. No, ja sam promislila o tome i dola do zakljuka da e najpametnija stvar s moje strane biti da ih upoznam s najnovijim razvojem dogaaja. Znala sam iz dnevnika dr. Sewarda da su prisustvovali Lucynoj smrti, njenoj pravoj smrti, te da se ne moram pribojavati da u prijevremeno odati neku tajnu. Zato sam im ispriala, kako sam najbolje mogla, da sam proitala sve spise i dnevnike, te da smo ih moj mu i ja otipkali i sredili, s ime smo upravo zavrili. Dala sam im po jedan primjerak da proitaju u knjinici. Kad je lord Godalming dobio svoj primjerak i prelistao ga (sad je to ve poprilina hrpa), zapitao me: - Jeste li vi sve ovo napisali, go Harker? Kimnula sam. - Ne znam o emu se ovdje tono radi, ali vi ste ljudi tako dobri i ljubazni i tako ste predano i energino radili da mi preostaje jedino naslijepo prihvatiti vae ideje i pokuati vam pomoi. Ve mije odrana jedna takva lekcija o prihvaanju injenica da bi me trebala uiniti poniznim do kraja ivota. Osim toga, znam da ste voljeli moju jadnu Lucy... Tu se okrenuo ustranu i prekrio lice rukama. ula sam suze u njegovu glasu. G. Morris s nagonskom je taktinou tek poloio na trenutak ruku na njegovo rame, a zatim polako iziao iz sobe. Vjerojatno u enskoj prirodi postoji neto to omoguava mukarcu da pred njom zaplae i iskae svoje njene osjeaje, a da ne osjeti kako je to umanjilo njegovu mukost; jer kad je lord Godalming ostao sam sa mnom, sjeo je na sofu i otvoreno briznuo u pla. Ja sam sjela pokraj njega i uhvatila ga za ruku. Nad am se da to nije smatrao

drskim s moje strane te da nee to pomisliti ni kad se kasnije bude toga prisjeao. inim mi nepravdu; znam da to nikad nee pomisliti, prevelik je dentlmen za to. Vidjela sam da mu se srce kida te sam rekla: - Ja sam voljela dragu Lucy i znam koliko vam je ona znaila, te koliko ste vi njoj znaili. Ona i ja bile smo kao sestre; a sad kad nje vie nema, hoete li mi dopustiti da i vama u vaoj nevolji budem kao sestra? Znam kakvu ste tugu preivjeli, iako ne mogu izmjeriti njezinu dubinu. Ako vam suut i aljenje mogu pomoi u vaoj boli, hoete li mi dopustit da vani u tome malo pomognem, radi Lucy? Za trenutak je taj jadni, dragi ovjek bio obuzet bolom. inilo mi se kao daje odjednom provalilo sve ono to je u zadnje vrijeme trpio u tiini. Obuzela ga je prava histerija, te je uzdigao dlanove i stao udarati njima u znak bolne agonije. Ustao je te ponovno sjeo, a suze su mu tekle niz obraze. Osjetila sam beskrajnu suut za njega, te bez razmiljanja rastvorila ruke. On ni je uz jecaj poloio glavu na rame, te plakao poput izmuenog djeteta, podrhtavajui od emocija. Mi ene imamo u sebi neke majinske osobine koje nas visoko uzdiu kad je rije o majinskome duhu. Osjetila sam kako na meni poiva glava ovog krupnog, oaloenog ovjeka, poput glave nekog djeteta koje bi mi jednog dana moglo leati na grudima, te sam ga pomilovala po kosi, ba kao da je moje dijete. U tom trenutku nisam ni pomislila koliko je sve to neuobiajeno. Nakon nekog vremena jecaji su mu zamrli i ustao je uz ispriku, iako nije prikrivao svoje osjeaje. Rekao mi je da za proteklih dana i noi, zamornih dana i besanih noi, nije bio u stanju ni s kime razgovarati, kao to ovjek mora razgovarati kad je obuzet tugom. Nije bilo ni jedne ene koja bi mu iskazala suut, niti pak bi, s obzirom na stravine okolnosti koje su okruivale njegovu tugu, mogao otvoreno govoriti. - Sad znam koliko sam patio - rekao je obrisavi oi - ali jo ne znam, i nitko drugi nikad nee doznati, koliko mi je danas znaila vaa suut. Kasnije u to bolje shvatiti; i vjerujte mi, premda ni sad nisam nezahvalan, da e moja zahvalnost rasti usporedno s mojim razumijevanjem. Dopustit ete mi da vam budem poput brata, zar ne, i to itavog ivota, zbog drage Lucy? - Zbog drage Lucy - rekla sam dok smo stisnuli ake.

- Da, a i zbog vas same - dodao je - jer ako su potovanje i zahvalnost jednog mukarca vrijedni osvajanja, vi ste ih danas osvojili u mene. Ako ikad u vaoj budunosti nastupi vrijeme u kojemu ete trebati neiju pomo, vjerujte mi, neete me uzalud zvati. Ne daj Boe da vam takvo vrijeme ikad pomuti sreu u ivotu, ali doe li do toga, obeajte mi da ete mi javiti. Bio je toliko iskren, a njegova tuga jo toliko svjea, da sam imala osjeaj kako e ga to utjeiti te sam rekla: - Obeajem. Kad sam prolazila hodnikom, vidjela sam kako g. Morris promatra kroz prozor. Okrenuo se kad je uo moje korake. - Kako je Art? - zapitao je. Zatim je, primijetivi moje pocrvenjele oi, nastavio: - Ah, vidim da ste ga tjeili. Jadni momak, ba mu je to potrebno. Samo ena moe pomoi mukarcu kad tuguje u srcu, a on nije imao nikoga tko bi ga utjeio. Tako je hrabro podnosio vlastitu tugu da mi se srce stegnulo zbog njega. Ugledala sam rukopis u njegovoj ruci i znala sam da e, nakon to ga proita, saznati koliko ga dobro poznajem. Stoga sam mu rekla: - Kad bih barem mogla utjeiti sve ljude koji tuguju u srcu. Dopustite mi da vam budem prijateljica i doite k meni da vas utjeim ako vam to zatreba. Kasnije ete saznati zato sam to rekla. Vidio je da ozbiljno mislim te se sagnuo, uzeo moju ruku, prinio je usnama i poljubio. To mi se uinilo slabom utjehom za takvu odvanu i nesebinu duu te sam se nagonski nagnula prema njemu i poljubila ga. Suze su mu navrle na oi i na trenutak mu je zapelo u grlu. - Malena - rekao je sasvim pribranim glasom - nikad, dok ste god ivi, neete zaaliti zbog ove iskrene ljubaznosti. Zatim je otiao u radnu sobu k svome prijatelju. "Malena!" Upravo je tako oslovljavao i Lucy, te se uistinu pokazao pravim prijateljem!

18. DNEVNIK DR. SEWARDA 30.rujna. Doao sam kui u pet sati i ustanovio ne samo da su Godalming i Morris stigli, nego da su se ve bacili na prouavanje prijepisa raznih dnevnika i pisama to su ih pretipkali i sredili Harker i njegova ena. Harker se jo nije bio vratio s posjeta prijevoznicima o kojima mi je pisao dr. Hennessey. Ga Harker ponudila nas je alicom aja i iskreno moga rei da ova stara kua po prvi put otkako ivim u njoj djeluje poput doma. - Doktore Seward rekla je ga Harker kad smo zavrili. - Mogu li vas zamoliti jednu uslugu? Htjela bili vidjeti vaeg pacijenta, g. Renfielda. Dopustite mi da ga vidim. Ono to ste rekli o njemu u svom dnevniku vrlo me zainteresiralo. Izgledala je tako molee i lijepo da joj to nisam mogao odbiti, a nije zato bilo ni razloga. Stoga sam je poveo sa sobom. Kad sam uao u sobu, rekao sam mu da bi ga htjela vidjeti jedna gospoda. Na to je odvratio: - Zato? - Ona obilazi kuu i htjela bi vidjeti svakoga u njoj odgovorio sam. - No, dobro - rekao je. - Neka svakako doe; ali priekajte samo trenutak dok poistim sobu. Imao je udnovati nain ienja: jednostavno je progutao sve muhe i pauke iz svojih kutija prije nego to sam ga mogao sprijeiti. Bilo je sasvim oigledno da se boji neke smetnje sa strane, ili je ljubomoran. - Neka gospoa ue - rekao je vedrim glasom nakon to je dovrio svoj ogavni posao, te sjeo na rub kreveta, pognute glave, no podignutih kapaka tako daju je mogao vidjeti dok je ulazila. Na trenutak sam pomislio da bi ga mogao obuzeti jo jedan ubilaki napadaj. Prisjetio sam se kako je bio miran neposredno prije nego to me napao u mojoj radnoj sobi, te sam obzirni stao na mjesto s kojega sam ga mogao odmah zgrabiti pokua li skoiti na nju. Ula je u sobu sa spontanom draesnou, s kojom bih odmah zadobila potovanje bilo kojeg umobolnika, jer spontanost je jedna od osobina to ih ludi ljudi najvie potuju. Prila mu je uz ljubazan osmijeh i ispruila ruku.

- Dobro vee, g. Renfield - rekla je. - Vidite, ja vas poznajem, jer doktor Seward mi je priao o vama. Neko vrijeme nita nije odgovorio, ve ju je samo itavu pregledavao, silno se namrtivi. Zatim je taj izraz ustupio mjesto uenja, koje se mijealo sa sumnjiavou. Tada je, na moje veliko zaprepatenje, rekao: - Vi niste ona djevojka kojom se doktor htio oeniti, zar ne? Znate, vi ne moete biti ona, jer ona je mrtva. Ga Harker se draesno nasmijeila odgovorivi mu: - A, ne! Ja imam svog mua, za kojega sam se udala prije nego to sam uope i upoznala doktora Sewarda, ili pak on mene. Ja sam ga Harker. - Pa to onda radite ovdje? - Moj mu i ja doli smo u posjet doktoru Sewardu. - Onda nemojte ostati. - Ali zato ne? Uinilo mi se da bi ovakav razgovor mogao biti neugodan za gu Harker, kao to je bio meni, pa sam se i ja umijeao: - Kako ste znali da sam se ja s bilo kime htio oeniti? Njegov je odgovor bio prezriv i dao mi ga je za kratke stanke dok je svratio pogled s ge Harker na mene, da bi ga ponovno vratio na nju: - Kakvog li blesavog pitanja! - Ja se uope ne bih sloila s time, g. Renfield - rekla je ga Harker, odmah me time osvojivi. On joj je odgovorio s isto onoliko uljudnosti i potovanja koliko je prema meni pokazao prezira: - Vi, dakako, razumijete, gospodo Harker, da kad je neki ovjek toliko voljen i potovan kao to je na domain, sve vezanu uz njega zanimljivo je u naoj maloj zajednici. Doktora Sewarda vole ne samo ukuani i njegovi prijatelji, ve ak i njegovi pacijenti, koji su skloni razliitim ispadima, budui da su neki duevno

vrlo neuravnoteeni. Kako sam i ja ve neko vrijeme tienik umobolnice, ne mogu ne primijetiti kako duevne tenje nekih drugih tienika naginju prema grekama tipa non causa i ignoratio elenehi. Doslovce sam iskolaio oi zateen ovim novim razvojem. Moj najdrai luak, najtipiniji primjer svoje vrste to sam ga ikad sreo, baratao je osnovama filozofije, i to poput kakva uglaena gospodina. Pitam se nije li prisutnost ge Harker dirnula neku icu u njegovu pamenju. Ako je ta nova faza bila spontana ili na bilo koji nain povezana s njezinim nesvjesnim utjecajem, ona zacijelo posjeduje neku rijetku darovitost ili mo. Neko smo vrijeme nastavili priati; vidjevi da je djelovao sasvim razumno, odvaila se, uputivi mi pritom upitni pogled, navesti ga na njemu najdrau temu. Ponovno sam bio zapanjen jer se prema tome postavio s nepristranou koja je tipina za potpuno zdrav um; kad je spomenuo neke stvari, ak je uzeo samoga sebe za primjer. - Eto, i ja sam primjer ovjeka obuzeta udnim uvjerenjem. Doista, nije bilo nikakvo udo to su se moji prijatelji uznemirili te ustrajali u tome dame se smjesti pod nadzor. Neko sam si zamiljao da je ivot pozitivna i trajna pojava, te da konzumiranjem mnotva ivih stvorova, bez obzira na to koliko su nisko na ljestvici po stanka, ovjek moe u nedogled produavati ivot. Ponekad bih se tako vrsto drao tog uvjerenja da sam ak pokuao uzeti i ljudski ivot. Doktor koji je ovdje prisutan posvjedoit e da sam ga jednom prilikom, pokuao ubiti kako bih ojaao svoje ivotne moi time to bih u svoje tijelo unio njegov ivot kroz medij krvi, oslanjajui se, dakako, na izreku iz Svetog pisma "Jer krv je ivot." Iako se mora priznati da je prodava odreenog nadrilijeka vulgarizirao tu istinu do te mjere daje postala vrijedna prezira. Nije li to istina, doktore? Kimnuo sam u znak potvrde jer sam bio toliko zapanjen da nisam bio sasvim naisto s time to da kaem ili uradim. Bilo je teko zamisliti da sam ga prije samo pet minuta vidio kako jede pauke i muhe. Pogledavi na sat, vidio sam da je vrijeme da odem na eljezniki kolodvor kako bih doekao Van Helsinga, pa sam rekao gi Harker da je vrijeme za polazak. Odmah je pola, nakon stoje ljubazno rekla g. Renfieldu:

- Dovienja, i nadam se da u vas jo mnogo puta sresti, i to pod ugodnijim okolnostima nego to su ove. - Zbogom, draga moja. Ne daj Boe da ikad vie ugledam vae milo lice. Neka vas Bog blagoslovi i uva! odgovorio je, na moje zaprepatenje. Kad sam otiao na kolodvor doekati Van Helsinga, ostavio sam mladie u kui. Jadni Art djelovao je vedrije nego to je bio jo otkako se Lucy po prvi put razboljela, a i Quincey je sliniji samome sebi to se veselosti tie. Van Helsing je izaao iz vagona s upravo djeakom ustrinom. Odmah me ugledao te pojurio prema meni. - Ah, prijatelju John - rekao je - kako ide? Dobro? Ba fino! Ja sam imao mnogo posla i ako treba, ovdje sada mogu ostati. Obavio sam sve svoje poslove i imam mnogo toga za ispriati. Gospoda Mina je kod vas? Da. A onaj njen dini mu? A Arthur i moj prijatelj Quincey, i oni su kod vas? Ba dobro! Dok smo se vozili prema kui, ispriao sam mu sve to se dogodilo, te kako je i moj dnevnik ispao koristan, na prijedlog ge Harker; na to me profesor prekinuo: - Ah, ta divna gospoa Mina! Ona ima pamet mukarca, pamet koju bi trebao imati vrlo nadaren mukarac, a srce ene. Dobri ju je Bog stvorio s nekim ciljem, vjerujte mi, kad je nainio tako dobru kombinaciju. Prijatelju John, sve dosad ta nam je ena na svu sreu bila korisna. Nakon ove noi vie ne smije sudjelovati u ovome uasnom poslu. Nije dobro da toliko riskira. Mi mukarci odluni smo u namjeri, ak smo se i zakleli, da emo unititi ono udovite, ali to nije posao za enu. ak i da ni na koji nain ne strada u tome, toliki uasi mogli bi joj nakoditi srcu, a poslije bi mogla trpjeti i budna, od ivaca, a i dok spava, od runih snova. Osim toga, ona je mlada ena, tek se udala. Moda e poslije trebati razmisliti o nekim stvarima, ako ne ve i sad. Kaete da je sve prepisala; onda mora biti prisutna kad se bud emo savjetovali, ali sutra e se pozdraviti s ovim poslom i dalje idemo sami. Srdano sam se sloio s njime te mu rekao to smo otkrili za njegova izbivanja: da se kua koju je Drakula kupio nalazi odmah pokraj moje. Bio je osupnut i vrlo se zabrinuo.

- O, da smo to prije znali! - rekao je. - Jer onda bismo ga mogli zgrabiti na vrijeme da spasimo jadnu Lucy. No, kako kau, ne vrijedi plakati nad prolivenim mlijekom. Neemo razmiljati o tome, ve idemo dalje po naem poslu, sve do kraja. Zatim je utonuo u utnju koja potrajala sve dok nismo uli na moj posjed. Prije nego to smo se otili pripremiti za veeru, obratio se gi Harker: - Kae mi moj prijatelj John, gospoo Mina, da ste vi i va mu sredili sve to se dogodilo do ovog trenutka. - Ne do ovog trenutka, profesore - rekla je naglo - ve do jutros. - Ali zato ne do sada? Ve vidjeli kako su korisne bile sve male pojedinosti. Ispriali smo nae tajne i to nije nakodilo nikome tko se povjerio. Ga Harker poela je rumenjeti, te je izvadila list papira iz svog depa i rekla: - Doktore Van Helsing, hoete li ovo proitati te mi recite mora li i ovo ui. To su moji dananji zapisi. I ja sam uvidjela potrebu da se sve zapisuje, koliko god djelovalo beznaajno; ali ovdje ima malo toga, osim sasvim osobnih stvari. Mora li to ui? Profesor je ozbiljno proitao taj list te ga vratio. - Ovo ne treba ui u zapise ako vi to ne elite - ree - ali volio bih kad bi ulo. Va bi vas mu nakon toga jo vie zavolio, a svi mi, vai prijatelji, jo bismo vas vie cijenili, a isto tako i voljeli. Uzela je papir natrag, jo jednom porumenjevi, uz vedar osmijeh. I tako, svi spisi kojima raspolaemo do ovoga sata upotpunjeni su i sreeni. Profesor je uzeo jedan prijepis da ga proui nakon veere, prije naeg sastanka, koji je zakazan za devet sati. Mi ostali ve smo sve proitali. Tako emo, kad se sastanemo u radnoj sobi, svi biti upoznati s injenicama te moemo razraditi plan kako da se bormo s ovim uasnim i zagonetnim neprijateljem. Dnevnik Mine Harker

30. rujna. Kad smo se sastali u radnoj sobi dr. Sewarda, dva sata nakon veere koja je bila postavljena u est sati, nesvjesno smo formirali svojevrsni odbor. Profesor Van Helsing sjeo je za elo stola, gdje ga je uputio dr. Seward kad je uao u sobu. Mene je posjeo sebi z desna i zamolio me da obavljam dunosti tajnice; Jonathan je sjeo pokraj mene. Suelice nama nalazili su se lord Godalming, dr. Seward i g. Morris, pri emu je lord Godalmirig sjedio pokraj profesora, a dr. Seward u sredini. - Vjerujem - rekao je profesor - kako se mogu osloniti na to da smo svi upoznati s injenicama koje se nalaze u ovim spisima. Svi smo to potvrdili i on je nastavio: - Onda mislim da bi bilo dobro da vani ispriam neto o neprijatelju s kojim se trebamo obraunati, kao vrsti. Ispriat u vam neto o povijesti tog ovjeka, to sam ustanovio sa sigurnou. Raspravit emo to poduzeti i za kojim sredstvima posegnuti. - Ta bia, vampiri, postoje; neki od nas osobno mogu potvrditi da postoje. ak i kad ne bismo imali dokaza o naemu nesretnom iskustvu, uenja i zapisi iz prolosti pruaju dovoljno dokaza razboritim ljudima. Priznajem da sam isprva bio skeptian. Da se tijekom brojnih godina nisam uvjebao da mi um bude otvoren, ne bih povjerovao sve dok mi ta injenica ne bi zagrmjela na ui: "Gledaj! Gledaj! To je dokaz! To je dokaz!" Tuge li i nevolje! Da sam odmah saznao ono to sada znam, da sam to makar i naslutio, jedan dragocjeni ivot bio bi spaen za mnoge od nas koji su je voljeli. Ali to je svrena stvar i mi moramo raditi, tako da ne preminu druge jadne due, koje jo moemo spasiti. Nosferatu ne umire poput pele, nakon to jednom ubode. On time jo ojaa, a time to ojaa zadobije jo vie snage da ini zlo. Ovaj vampir koji je protiv nas fiziki je snaan poput dvadesetorice ljud i; natprirodno je lukav jer je njegova lukavost rasla stoljeima. Pomae se nekro-mantijom, a to je, kao to samo ime kazuje, proricanje pomou mrtvih i svi mrtvi kojih se moe dokopati pod njegovom su komandom. On je zvijer, pa i vie od zvijeri; tvrda je srca poput samog vraga i nema samilosti. Uz odreena ogranienja, moe se pojaviti gdje i kad hoe te u bilo kojem obliju koje mu je podareno. U svome dometu moe upravljati

prirodnim pojavama, olujom, maglom i gromom; moe zapovijedati niim biima - takom, sovi i imiu, nonome leptiru, lisici i vuku; moe porasti i smanjiti se; a povremeno moe nestati i doi neprimijeen. Kako onda zapoeti nau borbu da ga unitimo? Kako pronai njegovo utoite, pa ga nakon toga unititi? Prijatelji moji, ovo nije lako; mi smo se prihvatili strahovita zadatka i posljedice bi mogle biti takve da od njih i hrabri ljudi zadrhte. Jer, ne uspijemo li u ovoj naoj borbi, on e zacijelo pobijediti, a to e onda biti s nama? ivot ne predstavlja nita, nije mi stalo do njega. Ali ne uspijemo li ovdje, u pitanju je vie od ivota i smrti. U pitanju je to da emo postati poput njega; da emo poslije i mi postati odvratni stvorovi noi kao stoje i on, bez srca i savjesti, uzimajui za plijen tijela i due onih koje najvie v olimo. Onda su nam zauvijek zatvorena vrata raja; jer tko e nam ih vie ikad otvoriti? itavu vjenost svi e nas se groziti; bit emo mrlja na licu Bojeg sunca; koplje u boku onoga koji je umro kao ovjek. Ali sueljeni smo s dunou i moramo li nakon svega ovoga ustuknuti? to se mene tie, ja kaem ne; ali ja sam star i ivot, sa svim svojim suncem, lijepim mjestima, pjesmom ptica, glazbom i ljubavlju, daleko je iza mene. Vi ste mladi. Neki su od vas upoznali tugu; ali jo ima lijepih dana ispred vas. to kaete? Dok je to govorio, Jonathan me uhvatio za ruku. Kad sam vidjela kako mu prua ruku, pobojala sam se, tako sam se pobojala da ga jezovita priroda naeg posla svladava, ali kad sam osjetila njezin dodir, on mi je ulio ivot, toliko je bio snaan, samouvjeren i odluan. Ruka hrabra ovjeka moe govoriti sama za sebe; nije potrebna ak ni ljubav ene da bi ula njezinu glazbu. Kad je profesor zavrio s govorom, moj me mu pogledao u oi, a ja njega; meu nama nije bilo potrebe za rijeima. - Ja odgovaram u ime Mine i sebe - ree. - Raunajte na mene, profesore - rekao je g. Quincey Morris, lakonski kao i obino. - S vama sam - ree lord Godalming - ako ni zbog ega drugoga, onda zbog Lucy. Dr. Seward je jednostavno kimnuo. Profesor je ustao, stavio svoje zlatno raspelo na stol, te ispruio obje ruke. Ja sam uzela njegovu desnu raku, a lord Godalming lijevu; Jonathan me svojom ljevicom uhvatio za

desnu ruku, te pruio drugu g. Morrisu. Tako smo se svi uhvatili za ruke i stvorili na dostojanstveni sporazum. Osjetila sam kako mi se srce stegnulo, ali nije mi palo na pamet, da se povuem. Vratili smo se na svoja mjesta i dr. Van Helsing je nastavio s nekakvom vedrinom kojom je pokazao daje zapoeo ozbiljan posao. Trebalo gaje ozbiljno i shvatiti, i to doslovce kao posao, kao bilo koji drugi ivotni pothvat. - Dakle, vi znate protiv ega se borimo, ali ni mi nismo bez snage. Na naoj je strani mo udruivanja, mo kojom vampiri ne raspolau Dostupni su nam znanstveni postupci; slobodni smo da djelujemo i razmiljamo; a podjednako raspolaemo i dnevnim i nonim satima. Zapravo, nae se moi proteu toliko da nemaju granici i ini ih moemo slobodno koristiti. Predali smo se jednome uzvienom cilju i ono to elimo postii nije sebino. Sveto mnogo vrijedi. - A. sad da vidimo na loji su nain moi zdruene protiv nas ograniene, a svaka za sebe nemona. Drugim rijeima, razmotrimo opa ogranienja vampiri, a osobito ovog vampira. - Trebamo se drati jedino predaja i praznovjerja. Na prvi pogled to se ne doima neim naroitim, kad su u pitanju ivot i smrt, dapae, i vie nego ivot i smrt. No to nas ipak mora zadovoljiti. Kao prvo zato jer nemamo drugog izbora., ne raspolaemo niime drugime, a kao drugo zato to se na kraju krajeva sve sastoji od tih stvari, predaja i praznovjerja. Nije li vjerovanje u vampire izumrlo u drugih ljudi, premda, na alost, ne i u nas?Tko bi od nas prije godinu dana prihvatio to kao mogunost, usred naeg znanstvenog, nepovjerljivog, injenicama sklonog devet-devetnaestog stoljea? ak smo se i mi rugali tom vjerovanju, a vidjeli smo ga vlastitim oima. Prihvatimo onda da vampir i vjerovanje u njegova ogranienja i mogunost istrebljenja poivaju na istoj osnovi. Jer, da vam kaem, on je poznat na svim mjestima gdje je bio i ovjek. U staroj Grkoj, u starome Rimu; cvao je po itavoj Njemakoj, u Francuskoj, u Indiji, ak i na Traanskome poluotoku; ima ga i u Kini, koja je toliko udaljena od nas, i ljudi gase pribojavaju sve do dana dananjeg. Slijedio je trag ratobornoga Islanana, Huna kojega je sam vrag stvorio, Slavena, Sasa, Maara. Zasad, dakle, imamo sve na osnovi ega moemo djelovati; velik dio tih vjerovanja potvren je onime to smo vidjeli u naemu traginom iskustvu. Vampir ivi bez kraja i ne moe umrijeti uslijed pukog p rolaska

vremena; on cvate sve dok se moe gojiti na krvi ivih. tovie, sami smo vidjeli da se moe i pomladiti; da njegove ivotne funkcije jaaju te se ini da se osvjeavaju kad njegove odreene hrane ima u izobilju. Ali ne moe cvasti bez te hrane; on ne jede kao drugi. ak i na prijatelj Jonathan, koji je tjednima ivio s njime, nikad ga nije vidio kako jede, nikad! On ne baca sjenu; u zrcalu se ne odraava, stoje takoer zapazio Jonathan. U ruci ima mnogostruku snagu, to jo jednom moe posvjedoiti Jonathan, kad je ovaj zatvorio vrata pred vukovima te kad mu je pomogao da sie s koije. Moe se preobraziti u vuka, to razabiremo iz dolaska broda u Whitby, kad je razderao psa; moe biti poput imia, kao to je gospoa Mina vidjela na prozoru u Whitbyju, a i na prijatelj John kae da ga je vidio kako leti iz svoje kue koja se nalazi tu u blizini. I moj prijatelj Quincey vidio ga je na prozoru gospoice Lucy. Moe doi u magli koju sam stvara, to dokazuje onaj plemeniti kapetan broda. Ali, koliko nam je poznato, udaljenost do koje moe proizvesti tu maglu ograniena je i moe je stvoriti samo oko sebe. Dolazi na zrakama mjeseine u obliju praiskonske praine, to je takoer vidio Jonathan na primjeru onih sestara u Drakulinu zamku. Moe se smanjiti; sami smo vidjeli gospoicu Lucy prije nego to je dobila spokoj, kako se provukla kroz otvor na vratima grobnice irok poput vlasi. Kad jednom nade nain, moe ui u bilo to i izai iz bilo ega, bez obzira na to koliko je vrsto zatvoreno ili ak zavareno. Moe vidjeti u mraku, a to nije mala mo u svijetu koji je napola izvan dohvata svjetlosti. Ah, ali sasluajte me do kraja. On sve to moe, ali nije slobodan. Dapae, jo je vei zarobljenik nego rob u galiji, nego luak u svojoj eliji. On ne moe ii gdje bi volio; on koji nije od ove prirode, ipak se mora pokoravati nekim prirodnim zakonima, ni sami ne znamo zato. Nikamo ne smije prvi ui, osim ako ga netko iz kuanstva pozove unutra; makar kasnije smije dolaziti po volji. Njegova snaga, kao i snaga svih zlih stvorova, slabi s dolaskom dana. Samo u odreena vremena moe imati ogranienu slobodu. Ako se ne nalazi na mjestu uz koje je vezan, moe se preobraziti iskljuivo u podne ili pak tono u zoru ili sumrak. Tako nam kau, a u ovim naim zapisima imamo dovoljno dokaza za to. Dakle, kad se nalazi u svome okruju, kad je u svom podzemnom domu, u svom lijesu, u svome paklenskom domu, nesvetom mjestu, moe raditi po volji, kao to smo vidjeli kad je

odlazio u grob onoga samoubojice u Whitbyju. No u drugo vrijeme moe se preobraziti samo kad za to nastupi vrijeme. Kau takoer da moe prijei tekuu vodu samo na izmaku plime. Nadalje, postoje stvari koje mu smetaju, poput enjaka koji nam je ve poznat; a to se tie posveenih stvari, kao to je ovaj simbol, raspelo, to se nalazi meu nama cijelo vrijeme dok raspravljamo. On je nitavan prema njima i u njihovoj prisutnosti staje na to veu udaljenost i zauti uz potovanje. Postoje i drugi, za koje u vam kasnije rei, ako nam zatrebaju u naoj potrazi. Grana divlje rue na njegovu lijesu onemoguit e mu izlazak; posveeni metak ispaljen u lijes ubit e ga zasigurno; a to se tie zabijanja kolca u njega, ve znamo kakav mir donosi. Poinak donosi i odrubljivanje glave. To smo vidjeli vlastitim oima. - Na taj nain, kad pronaemo prebivalite njega koji je bio ovjek, moemo ga prikovati uz njegov lijes i unititi ga, budemo li se drali onoga to znamo. Ali on je lukav. Zamolio sam svog prijatelja Arminiusa, s petanskog sveuilita, da mi sastavi njegovu povijest. Na osnovi onoga to se moe prikupiti, rekao mi je kakav je to ovjek bio. To je jamano bio onaj vojvoda Drakula koji je stekao ime u borbi protiv Turaka, preko velike rijeke na samoj granici Turske. U tom sluaju, on nije bio obian ovjek jer u to vrijeme, i jo stoljeima poslije, govorilo se o njemu kao o najspretnijem i najlukavijem, a ujedno i najhrabrijem sina "zemlje s druge strane ume". Taj silni mozak i njegova eljezna odlunost otili sa s njime u grob i sad su se udruili protiv nas. Drakulina obitelj, kae Arminius, bila je velika i plemenitaka, premda bi tu i tamo imala izdanaka za koje su njihovi suvremenici tvrdili da surauju s vragom. Nauili su svoje tajne u Skolomaasi, u planinama iznad jezera Hermanstadt, gdje vrag trai svakog desetog uenika kao plau. Ostale su zapisane rijei kao to su "stregoika" - vjetica, "Ordog" i "pokol" -sotona i pakao; i u jednome rukopisu upravo se ovaj Drakula spominje kao "wampyr", to svi itekako dobro razumijemo. Medu njegovim su potomcima i veliki ljudi te dobre ene, i njihovi grobovi posveuju zemlju u kojoj njegova gnusoba jedino moe boraviti. Jer meu njegove strahote, i to ne najmanje, spada i to daje taj zao stror ukorijenjen duboko u dobroti; ne moe poivati u zemlji lienoj svetih uspomena.

Dok je trajao razgovor, g. Morris netremice je promatrao prozor i tad je tiho ustao te izaao iz sobe. Uslijedila je kratka stanka, a zatim je profesor nastavio: - A sad moramo odluiti to emo poduzeti. Ovdje imamo mnogo podataka i moramo poeti planirati nau bitku. Iz Jonathanove istrage znamo daje iz zamka u Whitby stiglo pedeset sanduka zemlje i svi su upueni u Carfax. Takoer znamo da je jedan dio tih sanduka zacijelo uklonjen. ini mi se da bi na prvi korak trebao biti da utvrdimo nalaze li se svi preostali sanduci jo uvijek u onoj kui iza zida koju smo danas vidjeli ili ih je jo jedan broj uklonjen. U potonjem sluaju moramo ustanoviti... Ovdje smo bili prekinuti na vrlo naprasan nain. Izvan kue zauo se zvuk pitoljskog hica. Metak je razbio prozorsko staklo, odbio se od ruba prozorske nie i zabio u suprotni zid sobe. Bojim se da sam u srcu kukavica jer sam vrisnula. Svi su mukarci skoili na noge; lord Godalming pojurio je prema prozoru i otvorio krilo. U istom trenutku izvana smo zauli glas g. Morrisa: - Oprostite! Bojim se da sam vas prestraio. Ui u i ispriati vam to se dogodilo. - Uao je trenutak kasnije te rekao: - Bio je to idiotski postupak s moje strane i najiskrenije vas molim da mi oprostite, gospoo Harker; bojim se da sam vas strahovito preplaio. Ali stvar je u tome da je, dok je profesor priao, neki veliki imi sjeo na prozorsku dasku. Nakon nedavnih dogaaja te me proklete zvijeri tako uasavaju da ih ne mogu podnijeti i otiao sam van kako bih ga ustrijelio, to u zadnje vrijeme radim kad god vidim imia. Neki dan rugao si mi se zbog toga, Art. - Jeste li ga pogodili? - zapita dr. Van Helsing. - Ne znam; vjerojatno nisam jer je odletio u umu. Zautio je i sjeo, a profesor je nastavio sa svojim izlaganjem: - Moramo ustanoviti gdje se nalazi svaki od tih sanduka. Kad budemo spremni, moramo ili zarobiti ili ubiti to udovite u njegovoj jazbini; ili moramo sterilizirati zemlju tako da vie ne moe potraiti sigurnost u njoj. Tako emo ga naposljetku moi pronai samo u ljudskome obliku izmeu podneva i sumraka te se pozabaviti njime kad bude najslabiji.

- A za vas, gospoo Mina, od ove noi pa do svretka ovaj posao prestaje. Previe ste nam dragocjeni da bismo vas izloili ovakvome riziku. Sve emo vam pravodobno ispriati. Mi smo mukarci i moemo trpjeti; ali vi morate biti naa zvijezda i naa nada, te emo djelovati utoliko slobodnije kad vi ne budete izloeni ovakvim opasnostima kakvima emo mi biti. Svim mukarcima, ak i Jonathanu, kao daje laknulo. No meni se nije inilo dobrim da se junae suoeni s opasnostima, te da moda umanjuju svoju sigurnost, a u snazi im lei najvea sigurnost, na taj nain to e brinuti za mene. No oni su se ve odluili i premda sam to s mukom prihvatila, nisam mogla rei nita drugo ve da prihvaam njihovu viteku brigu za mene. G. Morris je nastavio s diskusijom: - Budui da nemamo vremena za gubljenje, predlaem da odmah odemo u onu kuu. Vrijeme je njemu najvanije i brzo djelovanje s nae strane moglo bi spasiti jo jednu rtvu. Priznajem da mi se poelo stezati srce kad se vrijeme za akciju pribliilo, ali nita nisam rekla jer sam se bojala da bi me sasvim uklonili iz svojih vijeanja kad bih se pokazala kao smetnja ili zadrka njihovu poslu. Sad su svi otili u Carfax, s priborom pomou kojega e ui u kuu. Kao pravi mukarci, rekli su mi neka odem na spavanje. Kao da ena moe spavati kad su ljudi koje voli u opasnosti! Lei u i pretvarati se da spavam kako se Jonathan bez potrebe ne bi brinuo zbog mene kad se vrati. Dnevnik dr. Sewarda 1. listopada, 4. sata ujutro. Upravo kad smo se spremali napustiti kuu, dobio sam hitnu poruku od Renfielda, u kojoj me moli da ga odmah primim jer mi je htio rei neto vrlo vano. Poruio sam mu da u udovoljiti njegovim eljama ujutro; u tom trenutku nisam imao vremena. - Vrlo je uporan, gospodine - dodao je posluitelj. - Jo ga nikad nisam vidio ovako uzbuena. Koliko se ja u to razumijem, ako ga odmah ne pogledate, opet e dobiti agresivni napadaj.

- No, dobro, ii u sad - rekao sam, znajui da ovjek ne bi to rekao bez razloga. Zamolio sam ostale da me priekaju nekoliko minuti jer moram pogledati svog pacijenta. - Povedite i mene si sobom, prijatelji John -ree profesor. -Njegov sluaju vaem dnevniku vrlo me zainteresirao, a tu i tamo bio je povezan i s naim sluajem. Vrlo bih ga volio vidjeti, naroito kad je uznemiren. - Mogu li i ja doi? - zapita lord Godalming. -1 ja? - ree Quincey Morris, Kimnuo sam i svi smo zajedno krenuli hodnikom. Zatekli smoga u vrlo uzbuenom stanju, no mnogo pribranijeg to se tie govora i ponaanja nego to sam ga ikad vidio. Na neobian je nain razumio samoga sebe, to nikad prije nisam vidio u nekoga umobolnika. Uzeo je zdravo za gotovo da e njegovi argumenti prevagnuti nad argumentima potpuno zdravih ljudi. Svi etvero uli smo u sobu, ali nitko drugi ispoetka nita nije rekao. Njegova je molba glasila da ga odmah otpustim iz bolnice i poaljem ga kui. To je potkrijepio argumentima glede svog potpunog oporavka, tekao dokaz priloio svoju trenutnu razboritost. - Obraam se i vaim prijateljima - rekao je. - Moda e pristati da zajedno donesu presudu u mom sluaju. Usput reeno, niste me upoznali s njima. Bio sam toliko zaprepaten da mi se u tom trenutku uope nije uinilo udnim upoznati nekoga sa zatoenim umobolnikom. Osim toga, u njegovu je dranju bilo nekakvog dostojanstva, te je djelovao toliko ravan drugima da sam ga odmah upoznao s njima: - Lord Godalming; profesor Van Helsing; g. Quincey Morris iz Texasa; g. Renfield. Rukovao se sa svakim od njih, uz rijei: - Lorde Godalming, imao sam ast sekundirati vaem ocu u Windhamu; ao mi je to po vaoj tituli razabirem da njega vie nema. Bio je ovjek kojega su svi poznanici voljeli i cijenili; a kako sam uo, u mladosti je izmislio flambirani rum pun koji je postao vrlo popularan za veeri u Derbyju. G. Morris, trebali biste se ponositi svojom velikom zemljom. Njezin ulazak u Uniju bio je presedan koji bi mogao imati

dalekosene posljedice, kad bi i polarni i tropski krajevi mogli iskazati odanost amerikoj zastavi. Kad Monroeva doktrina zauzme svoje pravo mjesto u politici, moglo bi se pokazati daje snaga tog meunarodnog ugovora snano sredstvo za ekspanziju. Kako da ovjek iskae svoje zadovoljstvo to moe upoznati Van Helsinga? Gospodine, ne ispriavam se zbog toga to sam odbacio sve slubene titule. ovjeku, koji je revolucionarizirao terapeutiku svojim otkriem kontinuirane evolucije Na tvari ne pristaju nikakve konvencionalne titule, jer one bi vas samo ograniavale. Gospodo, vi ste po svojoj narodnosti, po svojoj batini i raspolaganjem prirodnih darovitosti,sposobni da zauzmete svaki svoje mjesto u ovome svijetu koji se mijenja, te vas uzimam kao svjedoke da sam duevno zdrav, barem koliko i veina ljudi koji u punoj mjeri uivaju slobodu. A siguran sam da ete i vi, doktore Seward, koji ste humanist i medicinski jurist, a ne samo znanstvenik, smatrati svojom moralnom obvezom da odmah rijeite moj sluaj, zbog iznimnih okolnosti koje su nastupile. Ovu zadnju molbu uputio je uz uljudan, samouvjereni stav, koji nije bio sasvim lien odreenog arma. Mislim da smo svi bili zaprepateni. to se mene tie, usprkos svemu to sam znao o karakteru i povijesti tog ovjeka, bio sam skoro uvjeren da mu se vratio razum i osjetio sam snaan nagon da mu kaem kako sam se uvjerio u njegovo duevno zdravlje, te da emo ujutro obaviti sve nune formalnosti za njegov otpust. No smatrao sam da je bolje priekati prije nego to izjavim neto toliko ozbiljno jer iz iskustva sam znao da je ovaj odreeni pacijent podloan naglim promjenama. Zato sam se zadovoljio openitom primjedbom da mi se ini kako se vrlo brzo oporavlja; da u ujutro due popriati s njime, te da u onda vidjeti to se moe uiniti glede ispunjavanja njegovih elja. To ga uope nije zadovoljilo. - Ali bojim se, doktore Seward - rekao je brzo - da vi niste shvatili moju elju. Ja bih elio izai odmah, ovdje, sada, ovog istog sata, istog trenutka ako je to mogue. Vrijeme brzo protjee i ono je poput ugovora u zamiljenom dogovoru sa starim koscem. Siguran sam daje dovoljno da takvome cijenjenom lijeniku kao to dr. Seward uputim takvu jednostavnu, no silno vanu elju te da e se ona ispuniti.

Paljivo se zagledao u mene te ugledao nijeni odgovor na mome licu, pa se okrenuo prema drugima te i njih paljivo promotrio. - Je li mogue da sam pogrijeio u svojoj pretpostavci? - zapitao je, ne naiavi na eljenu reakciju. - Pogrijeili ste - rekao sam otvoreno, no istodobno mi se taj odgovor uinio i brutalnim. Uslijedila je podua stanka, a zatim je nastavio: ' - Onda vjerujem da jednostavno moram promijeniti svoju molbu. Dopustite da vas zamolim za ovaj ustupak, ili blagodat, povlasticu, kako god hoete. Prisiljen sam u ovakvu sluaju moliti ne radi sebe, ve radi drugih. Nisam slobodan pruiti vam sve svoje razloge; ali uvjeravam vas da su ti razlozi valjani, ispravni i nesebini, te izviru iz najvieg Oljeaja dunosti. Kad biste mi mogli zagledati u srce, gospodine, u potpunosti biste odobrili osjeaje koji me proimaju. tovie, ubrojili biste me meu svoje najbolje i najiskrenije prijatelje. Ponovno nas je sve napeto promotrio. Sve sam vie bio uvjeren da je ova iznenadna promjena u njegovu cjelokupnom intelektualnom ponaanju tek jo jedan oblik ili faza njegova ludila, pa sam odluio da ga jo malo pustim, znajui iz iskustva da e se, kao i svi luaci, na kraju odati. Van Helsing gaje promatrao s krajnjom pozornou, dok su mu se upave obrve gotovo sastale zbog postojane koncentracije njegova pogleda. Obratio se Renfieldu glasom koji me nije zaudio u tom trenutku, ve tek kad sam kasnije razmiljao o njemu, jer zvuao je kao da se obraa sebi ravnome: - Zar ne moete otvoreno rei koji je va razlog da noas budete slobodni? Ja u se potruditi za to da vam, uvjerite li makar i mene, neznanca bez predrasuda, koji je po navici otvorena uma, dr. Seward na vlastiti rizik i vlastitu odgovornost da povlasticu koju traite. Tuio je odmahnuo glavom, i to s izgledom silnog aljenja na licu. - Hajde, gospodine, razmislite malo - nastavio je profesor. - Vi traite povlasticu da vas smatramo u najveoj mjeri razumnim jer nas elite impresionirati svojom potpunom razumnou. I to vi, u iji zdrav razum imamo razloga sumnjati, jer jo uvijek niste osloboeni medicinskog lijeenja, i to upravo na duevnoj

osnovi. Ako nam ne pomognete u naim naporima da donesemo najmudriju odluku, kako onda moemo obaviti dunost koju ste postavili pred nas? Budite mudri i pomozite nam; pa uzmognemo li, pomoi emo vam da ostvarite svoju elju. On je ponovno odmahnuo glavom. - Doktore Van Helsing - rekao je - nemam vam to rei. Vi ste rekli sve sa svoje strane, a da je meni omogueno da govorim, ne bih oklijevao ni trenutka, ali ja nisam gospodar samoga sebe po tom pitanju. Mogu vas zamoliti jedino da mi povjerujete. Odbijete li mi to, ja neu biti odgovoran. Zakljuio sam kako je vrijeme da okonam tu scenu, koja je postajala komino ozbiljna, pa sam krenuo prema vratima. - Doite, prijatelji - rekao sam - imamo posla. Laku no. No, kad sam doao do vrata, pacijenta je obuzela nova promjena. Krenuo je prema meni tako brzo da sam na trenutak pomislio kako se sprema na jo jedan ubilaki napad. No moji su strahovi bili neosnovani, jer podigao je obje ruke u znak preklinjanja, te dirljivo ponovio svoju molbu. Kad je vidio da upravo neobuzdanost njegovih emocija radi protiv njega, te nas vraa na stare odnose, postao je jo uporniji. Bacio sam pogled na Van Helsinga i vidio da se moj zakljuak odraava i u njegovim oima; stoga sam postao jo malo nepopustljiviji, ako ne i stroi, te odmahnuo rukom da mu dam do znanja da mu nikakav trud nee uroditi plodom. Ve sam i prije vidio neto od tog uzbuenja koje je neprekidno raslo, kad bi me zamolio neto to bi mu u to vrijeme mnogo znailo, kao na primjer kad je htio maku, i bio sam spreman vidjeti kako e se i ovaj put naglo i mrzovoljno pomiriti s time. Moja se oekivanja nisu ostvarila jer kad je ustanovio da njegova molba nee biti plodonosna, sasvim je pomahnitao. Bacio se na koljena i podigao ruke, lomei ih tugaljivo i molei, te sasuo itavu bujicu molbi, dok su mu suze tekle niz obraze, a itavo lice i dranje odavali su najdublje osjeaje. - Kako da vas nagovorim, doktore Seward, o, kako da vas zamolim da me odmah pustite iz ove kue? Poaljite me kako god hoete i kamo god hoete; poaljite sa mnom uvare s bievima i lancima; neka me

odvedu u luakoj koulji, u lancima i okovima, makar i u zatvor; ali pustite da izaem. Govorim iz dubine svog srca, iz same dubine svoje due. Vi ne znate kome ete nanijeti zlo i na koji nain, a ja ne smijem rei. Jao meni, ne smijem rei! Ali tako vam svega to vam je sveto, tako vam svega to vam je drago, tako vam vae izgubljene ljubavi i vae nade koja jo uvijek ivi, tako vam Svevinjega, izvedite me van odavde i izbavite mi duu od krivice! Zar me ne ujete, ovjee? Zar me ne razumijete? Zar nikad neete shvatiti? Zar ne znate da sam sad pri sebi i da ozbiljno mislim; da nisam luak koji je dobio napadaj, ve priseban ovjek koji se bori za svoju duu? O, ujte me, ujte me! Pustite me van! Pustite me van! Pustite me van! Zakljuio sam da e sve vie mahnitati to dulje ovo bude trajalo, pa e imati novi napadaj. Stoga sam ga uhvatio za ruku i pomogao mu da ustane. - Hajde - rekao sam strogo - dosta toga; ve nam je dosta. Idite u krevet i pokuajte se ponaati manje upadljivo. Odjednom je stao i na nekoliko trenutaka prodorno me promotrio. Zatim je bez rijei ustao, otiao do kreveta i sjeo na njegov rub. Kao to sam i oekivao, dolo je do predaje, ba kao i za rani jih prilika. Kad sam izlazio iz sobe, kao zadnji iz naeg drutva, rekao mi je mirnim, dobro odgojenim glasom: - Vjerujem, doktore Seward, da ete kasnije biti toliko pravedni da priznate kako sam veeras uinio sve to sam mogao da vas uvjerim. 19. DNEVNIK JONATHANA HARKERA 1. listopada,5 ujutro, Laka srca otiao sam u potragu s drutvom jer mislim da nikad nisam vidio Minu ovako potpuno snanu i zdravu. Drago mi je to je pristala da se suzdri i prepusti sav posao nama mukarcima. Nekako me plailo to je uope sudjelovala u ovome jezovitom poslu, ali sad, kad je njezin posao obavljen,i samo njezinoj energiji, pameti i dalekovidnosti moemo zahvaliti to je cijela pria sastavljena tako da svaki dio ukazuje na neki dragi, ona se moe osjeati zadovoljnom to je njezin udio

zavren, te to ubudue sve moe prepustiti nama. Mislim da nas je onaj prizor s g. Renfieldom malo snudio. Kad smo se udaljili od njegove sobe, utjeli smo sve dok se nismo vratili u radnu sobu. Zatim se g. Morris obratio dr. Sewardu: - Sluaj, Jack, ako ovaj ovjek nije pokuao blefirati, onda je to najrazboritiji luak kojeg sam ga ikad vidio. Nisam siguran, ali vjerujem da je imao neku ozbiljnu namjeru i ako je to sluaj, bila je poprilina grubost prema njemu to nije dobio priliku. Lord Godalming i ja nita nismo rekli, ali dr. Van Helsing je dodao: - Prijatelju John, vi znate vie o umobolnicima nego ja, i to mi je drago, jer bojim se da bih ga oslobodio prije onog zadnjeg histerinog napadaja, da sam ja morao donijeti odluku. Ali uimo dok smo ivi i u naemu sadanjem zadatku ne smijemo nita riskirati, kao to bi rekao moj prijatelj Quincey. Ovako e biti najbolje. Dr. Seward im je obojici odgovorio na naizgled nekakav sneni nain: - Ne znam da li se slaem s vama. Daje taj ovjek bio obian luak, odvaio bih se na to da mu poklonim povjerenje, ali na neki neodreeni nain on mi se ini toliko povezan s Grofom da se bojim kako u poiniti nekakvu greku budem li udovoljavao njegovim muicama. Ne mogu zaboraviti kako je gotovo is to tako vatreno molio da mu dadem maku, a zatim mi pokuao razderati grlo zubima. Osim toga, on je nazvao Grofa svojim "bogom i gospodarom" i moda bi mu htio pomoi na neki zloudan nain. Onome stravinom biu ve pomau vukovi, takori i pripadnici njegove vrste, pa vjerujem da se ne bi ustruavao posluiti i jednim potovanja vrijednim luakom. No, doista je djelovao iskreno. Samo se nadam da smo ispravno postupili. Te stvari, uz strani posao kojim se bavimo, lako mogu rastrojiti ovjeka. Profesor mu je priao, poloio mu ruku na rame, te rekao na svoj ozbiljan, ljubazan nain: - Prijatelju John, nemajte straha. Mi pokuavamo obaviti svoju dunost u jednome vrlo tunom i stranom sluaju; moemo raditi samo ono to smatramo najboljim. emu se inae mo emo nadati, osim samilosti dragoga Boga?

Lord Godalming se bio udaljio na nekoliko minuta, no sad se vratio. Podigao je malenu srebrnu zvidaljku. - Ono staro mjesto moglo bi biti puno takora - rekao je - i u tom sluaju imat u uz sebe neto protiv njih. Preli smo preko zida te se zaputili prema kui, pazei da se drimo u sjeni drvea dok smo ili preko travnjaka, gdje nas je obasjavala mjeseina. Kad smo stigli do trijema, profesor je otvorio svoju torbu i izvadio iz nje mnogo stvari koje je poredao na stubu, slaui ih u etiri malene skupine, oigledno po jednu za svakoga od nas. - Prijatelji moji - progovorio je zatim - mi se odajemo strahovitoj opasnosti i treba nam raznovrsno oruje. Na neprijatelj nije samo duh. Prisjetite se da raspolae snagom dvadesetorice ljudi, da su nae ije i dunici obini, dakle, podloni lomljenju ili pak upanju, no njegovi organi nisu osjetljivi na obinu snagu. Neki jai ovjek, ili skupina ljudi koji su svi zajedno jai od njega, mogli bi ga u odreeno vrijeme zadr ati, ali ne mogu ga povrijediti na onaj nain na koji on moe povrijediti nas. Zato se moramo zatititi od njegova dodira. uvajte ovo pokraj svog srca... - izrekavi to, podignuo je maleno srebrno raspelo i pruio mi ga, budui da sam mu bio najblii - ...stavite ovo cvijee oko vrata... - tu mi je dodao vjeni uvelih cvjetova enjaka - ...a za nae ovozemaljske neprijatelje evo vam revolver i no. Uz sve to pomoi e nam i ove malene elektrine svjetiljke, koje moete privrstiti na grudi i za sve nas, ponad svega, ovo to ne smijemo oskvrnuti bez potrebe. - Bila je to sveta hostija, koju je stavio u omotnicu i predao mi je. Na slian je nain opremio i sve ostale. - A sad - ree - prijatelju John, gdje su otpirai za brave? Ako otvorimo vrata, ne trebamo ulaziti kroz prozor, kao prije kod gospoice Lucy. Dr. Seward je isprobao nekoliko otpiraa, vjeto se sluei svojom kirurkom okretnou. Napokon je naao jedan koji je odgovarao; nakon kratkog poigravanja naprijed-natrag, brava je popustila i otvorila se uz zahrali tropot. Pritisnuli smo vrata, zahrale arke zakripale su i vrata su se polako otvorila. Prizor je bio jezovito slian onome koji je dr. Seward opisao u svome dnevniku nakon to su otvorili grobnicu gdice Westenra. Mislim da su i ostali doli na istu zamisao je sur svi ustuknuli kao jedan. Profesor je prvi krenuo naprijed, te proao kroz otvorena vrata.

- In manus tuas, Domine! - rekao je, prekriivi se dok je prelazio preko praga. Zatvorili smo za sobom vrata da sluajno ne privuemo na sebe pozornost s ceste kad ukljuimo svoje svjetiljke, Profesor je paljivo isprobao bravu kako se ne bi dogodilo da je ne moemo otvoriti iznutra budemo li trebali i nai u urbi. Ukljuili smo svjetiljke i poeli traiti. Svjetlost iz malenih svjetiljki padala je na kojekakve udnovate oblike dok su se zrake kriale jedna s dragom, ili su naa neprozirna tijela bacala velike sjenke. Ni zazivu glavu nisam se mogao osloboditi dojma da je jo netko medu nama. Valjda je to bilo prisjeanje na ono strahovito iskustvo u Transilvaniji, to mi gaje ova turobna sredina tako mono prizvala u sjeanje. Mislim da smo svi podijelili taj osjeaj, jer zapazio sam da drugi pogledavaju preko svog ramena na svaki zvuk i svaku nov sjenku, ba kao to sam i ja radio. Cijelo je mjesto bilo prekriveno debelim slojem praine. Na podu praina kao daje bila centimetrima debela, osim tamo gdje su se nalazili svjei tragovi stopala. Kad sam okrenuo svjetiljku prema dolje, vidio sam na mjestima gdje je praina bila odgrnuta tragove avala kojima su cipele bile potkovane. Zidovi su bili pahuljiasti i obloeni prainom, a u kutovima su se nalazile itave mase pauine na kojoj se nalovila praina. Zbog teine bile su napola pokidane, te su izgledale poput nekih starih, otrcanih dronjaka . Na stolu u predvorju nalazio se veliki sveanj kljueva, a na svakome se nalazila etiketa poutjela od starosti. Kljuevi su bili nekoliko puta koriteni, jer na stolu je u pranjavu pokrivau bilo vie pukotina, slinih onima koje su se pokazale kad ih je profesor podignuo. Okrenuo se prema meni i rekao: - Vi poznajete ovo mjesto, Jonathane. Precrtavali ste njegove nacrte i u najmanju ga ruku poznajete bolje nego mi. Kojim se putem dolazi do kapelice? Imao sam neku predodbu o tome u kojem se smjeru nalazi, iako za svog prethodnog posjeta nisam uspio ui u nju. Stoga sam krenuo naprijed i nakon nekoliko pogrenih zaokreta naao sam se pred niskim hrastovim vratima, optoenim eljeznim prekama. - To je traeno mjesto - rekao je profesor okrenuvi svjetiljku prema malenom nacrtu kue, to ga je precrtao iz fascikla u kojemu se nalazila moja originalna prepiska vezana uz prodaju kue. Uz manje potekoe

pronali smo klju na svenju i otvorili vrata. Bili smo spremni na neke neugodnosti. Kad smo otvarali vra ta, kroz upljine kao da je prostrujao nekakav zaguljiv, smrdljiv zrak, no nitko nije oekivao smrad koji smo zatekli kad smo uli. Nitko osim mene nije izbliza sreo Grofa, a u trenucima kad sam gaja sretao, gladovao je u svojim odajama ili se, prederan svjee krvi, nalazio u ruevnu zdanju kroz koje je strujao zrak. No ovo je mjesto bilo maleno i zatvoreno, a zbog dugog nekoritenja zrak je postao ustajao i smrdljiv. Osjeao se zadah zemlje, poput nekog suhog kunog taloga, koji je dolazio kroz jo smrdljiviji zrak. Kako da opiem taj miris? Nije bila stvar samo u tome to se sastojao od svih smrtnih bolesti i otrog, jetkog zadaha krvi, ve se inilo daje i sama trule istrulila. Fuj, pozli mi kad uope i mislim o tome! Svaki dah to gaje to udovite izdahnulo kao da se uhvatio za to mjesto i pojaao njegovu ogavnost. U uobiajenim okolnostima takav bi smrad priveo na zadatak kraju, no ovo nije bio uobiajen sluaj te nam je uzvieni i strani cilj pred nama ulijevao snagu koja se uzdizala iznad pukih fizikih pojava. Nakon to smo nenamjerno ustuknuli udahnuvi prvi muni dah, svi smo se kao jedan nastavili na posao kao da je ono ogavno mjesto ruinjak. Pomno smo pregledali mjesto, nakon to je profesor rekao: - Prvo treba vidjeti koliko je sanduka ostalo. Zatim moramo pregledati svaku rupu, kut i pukotinu kako bismo na neki nain naslutili to se dogodilo s ostalima. Jedan je pogled bio dovoljan da otkrijemo preostale sanduke jer su velike krinje sa zemljom bile krupne i nije moglo doi do zabune. Ostalo ih je samo dvadeset devet od pedeset! U jednom trenutku sam se preplaio jer sam, videi da se lord Godalming naglo okrenuo i pogledao kroz vrata u mrani hodnik iza njih, i ja sam pogledao, te mi je na trenutak zastalo srce. Uinilo mi se da vidim kako negdje iz sjene promatra Grofovo zloudno lice; kao da sam vidio njegove najizrazitije detalje - greben nosa, crvene oi, crvene usne, jezovito bljedilo. To je potrajalo tek jedan trenutak, nakon ega je lord Godalming rekao:

- Uinilo mi se da vidim neko lice, no bile su to tek sjenke. Potom je nastavio s pretraivanjem. Okrenuo sam svoju svjetiljku u onom smjeru i kroio u hodnik. Nije bilo ni traga nikome; a kako tamo nije bilo nikakvih zakutaka, vrata, ni bilo kakvog otvora, ve samo vrsti zidovi hodnika, nije moglo biti skrovita ak ni za njega. Zakljuio sam da je strah potaknuo matu i nita nisam rekao. Nekoliko minuta kasnije vidio sam kako je Morris naglo ustuknuo u kutu koji je pregledavao. Svi smo pogledom pratili njegove pokrete jer nije bilo sumnje da nas obuzima nekakva nervoza. Ugledali smo mnotvo fosfornih tokica koje su treptale poput zvijezda. Svi smo naglo ustuknuli. itavo mjesto se poelo ispunjavati takorima. Nekoliko trenutaka stajali smo kao skamenjeni, svi osim lord Godalminga koji se, po svemu sudei, pripremio za takvu vrstu nedae. Pojurio je do velikih, eljezom okovanih hrastovih vrata, koja je dr. Seward opisao izvana i koja sam i ja vidio, te je okrenuo klju u bravi, povukao goleme zasune i rastvorio vrata. Zatim je iz depa izvadio svoju malenu srebrnu zvidaljku i puhnuvi u nju proizveo nizak, prodoran zviduk. U znak odgovora, s onu stranu kue dr. Sewarda zauli su se glasovi nakon otprilike minutu tri su terijera dojurila oko ugla kue. Svi smo se nesvijesno pomaknuli prema vratima. Dok smo se pomicali, primijetio sam da je praina ovdje bila vrlo poremeena;sanduci koji su bili uklonjeni izneseni su ovim putem. No ak i za tu minutu koja je prola, broj takora silno se uveao. Kao da su u jednome trenutku zauzeli itavo mjesto, sve dok svjetlost svjetiljki, koja je sjala na njihovim pokretnim tamnim tijelima te blistavim, zloudnim oima, nije stvorila dojam da mjesto izgleda poput lijehe zemlje naikane krijesnicama. Psi su pojurili, no na pragu su iznenada zastali i zareali, a zatim istodobno podigli noseve i zapoeli alosno zavijati. takori su se mnoili u tisuama i mi smo izali van. Lord Godalming je podignuo jednog psa te ga unio unutra i stavio na pod. im su mu ape dotakle tlo, izgleda da mu se vratila hrabrost i pojurio je na svoje prirodne neprijatelje. Tako su brzo potrali pred njim da je zajedno s dragim psima, koji su unijeti na isti nain, uspio dohvatiti tek maleni plijen prije nego tosu nestali.

inilo se kao da je s njihovim odlaskom nestao i nekakav osjeaj zla, jer psi su stali poskakivati i veselo lajati dok su se naglo zalijetali na svoje ispruene neprijatelje, te ih preokretali i bacali u zrak naglim trzajima. Svima kao da nam je porastao moral. Ni sam ne znam je li to bilo zbog toga to se zrak proistio nakon to su otvorena vrata kapelice ili zbog olakanja koje smo osjetili naavi se na otvorenom. Ali sasvim je sigurno da je sjenka straha spala s nas poput ogrtaa i na je dolazak na to mjesto izgubio neto mranosti, iako nismo izgubili ni mrvicu odlunosti. Zatvorili smo vanjska vrata, povukli zasun i zakljuali ih, te stali pretraivati kuu, povevi pse sa sobom. U cijeloj kui nismo pronali nita osim praine, i to u golemim koliinama, a sva je bila nedirnuta s iznimkom mojih tragova koje sam ostavio kad sam prvi put bio ondje. Psi nijednom nisu pokazali neki znak nelagode, pa su ak i kad smo se vratili u kapelicu skakutali amo -tamo kao da love zeeve ljeti u umi. Jutro se ve budilo na istoku kad smo izali iz kue kroz prednja vrata. Dr. Van Helsing skinuo je kljueve od predvorja sa svenja, te na uobiajeni nain zakljuao vrata i nakon toga stavio klju u svoj dep. - Zasad - rekao je - naa je no bila izvanredno uspjena. Nije nas zadesilo nikakvo zlo kakvoga sam se pribojavao, a ipak smo utvrdili koliko sanduka nedostaje. Najvie me od svega raduje to to je ovaj na prvi, a moda i najtei i najopasniji korak obavljen, a da naa draga gospoda Mina nije sudjelovala u njemu, niti smo pak poremetili njezine budne ili usnule misli prizorima i zvukovima, te stravinim mirisima koje moda nikad ne bi zaboravila. Nauili smo jo jednu stvar, ako se o njoj moe govoriti kao o zasebnoj pojavi. ivotinje kojima Grof zapovijeda same nisu na razini njegove duhovne snage jer gledajte, ovi takori to su doli na njegov poziv, ba kao to je s vrha svog zamka pozvao vukove kad ste vi odlazili i kad je plakala ona jadna majka, iako su se odazvali njegovu pozivu, razbjeali su se glavom bez obzira pred ova tri psia mog prijatelja Arthura. Pred nama su drugi poslovi, druge opasnosti, drugi strahovi; a ono udovite... on veeras nije upotrijebio svoje moi nad ivotinjskim svijetom ni prvi ni zadnji put. I tako je otiao nekamo drugamo. To je dobro! To nam je pruilo priliku da nekoliko puta zadamo ah u ovoj ahovskoj igri, u kojoj su ulog ljudske due. A sad poimo kui. Zora je ve blizu i imamo razloga za zadovoljstvo nakon nae prve

noi posla. Moglo bi se dogoditi da uslijede jo mnoge noi i dani, i to puni opasnosti; ali moramo i i dalje i neemo ustuknuti ni od kakve opasnosti. Kad smo se vratili, kua je bila u tiini, s iznimkom nekog jadnog stvora koji je vritao u jednome odjelu u daljini, te priguenog jaukanja koje je dopiralo iz Renfieldove sobe. Ubogi se ovjek oigledno muio nepotrebnim pomislima na bol, kao stoje uobiajeno kod poremeenih umom. Vratio sam se u nau sobu na vrcima prstiju i zatekao Minu kako spava; tako je tiho disala da sam morao spustiti uho kako bih joj uo dah. Djeluje bljee nego inae. Nadam se da je na veeranji sastanak nije uznemirio. Doista sam zahvalan to e ona biti iskljuena iz naeg budueg posla, pa ak i iz naih kovanja planova. To je preveliki teret da bi ga podnijela neka ena. Isprva nisam tako mislio, no sad sam shvatio da je tako. Stoga mi je drago da je to rijeeno. Mogla bi se prestraiti i kad uje neke stvari; a bilo bi ih tee sakriti od nje negoli joj ih ispriati, samo kad bi doznala da neto skrivamo. Od sada e na posao za nju biti zatvorena knjiga, sve do trenutka kad emo joj moi rei kako je sve svreno, te daje svijet osloboen od udovita iz podzemnog svijeta. Vjerujem da e biti teko uvati tajne uz ovakvo povjerenje koje vlada meu nama, ali moram biti odluan i sutra u joj preutjeti noanje dogaaje te joj neu ispriati nita o onome to se noas dogodilo. Legao sam na sofu tako daje ne uznemirim. 1. listopada, kasnije. Vjerujem daje prirodno to smo svi spavali dokasna jer smo imali naporan dan, a no nam uope nije donijela poinka. ak je i Mina zacijelo osjetila napor tog dana jer iako sam spavao sve dok se sunce nije visoko diglo, probudio sam se prije nje, te sam je morao dvaput ili triput dozvati prije nego to se probudila. tovie, toliko je vrsto spavala da me nekoliko sekundi nije prepoznala, ve me pogledala s nekakvim bezizraajnim uasom, kao to pogleda ovjek koji se probudio iz runa sna. Malo se alila daje umorna i pustio sam je da se odmata dokasna. Sad znam da je uklonjen dvadeset jedan sanduk i ako ih je po nekoliko odvezao svaki put kad su bili uklanjani, mogli bismo ih sve pronai, To e, dakako, dosta pojednostaviti na trud i im prije to bude rijeeno, tim bolje. Danas u obii Thomasa Snellinja.

Dnevnik dr. Sewarda 1. listopada. Ve se pribliavalo podne kad me profesor probudio uavi i moju sobu. Bio je veseliji i raspoloeniji nego inae i oigledno je da maje sinonji posao pomogao skinuti dio turobnog tereta s due. Nakon to je jo jednom prepriao sinonju pustolovinu, odjednom je rekao: - Va me pacijent vrlo zainteresirao. Mogu li ga jutros posjetiti s vama? Ili ako ste vi previe zaposleni, mogu otii sam ako je to mogue. Za mene je neto sasvim novo pronai luaka koji pria o filozofiji i tako pravilno rasuuje. Ja sam imao nekog neodloivog posla, pa sam mu rekao da bi mi bilo drago kad bi poao sam, jer na taj me nain ne bi morao ekati. Stoga sam pozvao posluitelja i dao nam nune upute. Prije nego to je profesor izaao iz sobe, upozorio sam ga neka ne podlijegne nikakvim lanim dojmovima od strane mog pacijenta. - Ali - odgovorio je - htio bih da mi pria o sebi i o svojoj fantaziji vezani uz konzumiranje ivih bia. Kako vidim u vaem dnevniku od juer, rekao je gospoi Mini da je neko ivio u takvu uvjerenju. Zato se smijeite, prijatelju John? - Oprostite mi - rekoh - ali odgovor se nalazi ovdje. - Stavio sam ruku na otipkane materijale. - Kad je na bistroumni i ueni luak izjavio kako je neko obiavao konzumirati ivot, u ustima mu je jo uvijek bilo muno od'muha i pauka koje je pojeo neposredno prije nego to je gospoa Harker ula u sobu. Van Helsing se nasmijei u znak odgovora. - Dobro je! - ree. - Vae je pamenje tono, prijatelju John. Trebao sam se prisjetiti toga. Pa ipak, upravo ta nestalnost pamenja i misli ini duevne bolesti ovako fascinantnim predmetom prouavanja. Moda u vie nauiti iz ludosti ovoga umobolnika negoli iz poduavanja najmudrijih. Tko zna? Ja sam nastavio sa svojim poslom i vrlo brzo obavio sam sve to mi je bilo pri ruci. Izgleda daje doista prolo tek kratko vrijeme, no Van Helsing se ve vratio u radnu sobu. - Smetam li? - zapitao je uljudno, zastavi na vratima.

- Ni govora - odvratio sam. - Uite. Zavrio sam s poslom i sad sam slobodan. Ako elite, mogu sad poi s vama. - Nije potrebno; ve sam ga vidio. - Dakle? - Bojim se da me ne cijeni ba osobito. Na je razgovor bio kratak. Kad sam uao u sobu, on je sjedio na stolcu u sredini prostorije, nalaktivi se na koljena, a lice mu je bilo slika i prilika mrzovoljna nezadovoljstva. Obratio sam mu se to* sam god mogao vedrije i s najveom dozom potovanja to sam mogao prikupiti. Ba mi nita nije odgovorio. "Zar me ne prepoznajete?" zapitao sam. Njegov odgovor nije bio utjean: "Dobro vas ja poznajem; vi ste ona stara budala Van Helsing. Volio bih da zajedno sa svojim idiotskim teorijama o mozgu odete nekamo drugamo. Prokleti bili svi tupavi Nizozemci!" Nije htio rei vie ni rijei, ve je ostao sjediti s nepomirljivom mrzovoljnou, toliko ravnoduan prema meni kao da uope nisam bio u sobi. Tako je zasad propala prilika da neto nauim od ovoga toliko pametnog luaka; zato u, ako smijem, otii da se malo razveselim razgovarajui s onom draesnom duom, gospoom Minom. Prijatelju John, doista me neizrecivo raduje to ona vie ne mora trpjeti bol, te to ne mora vie brinuti zbog ovih naih uasnih poslova. Iako e nam njezin rad uvelike nedostajati, ipak je bolje ovako. - Svim se srcem slaem s vama - odgovorio sam iskreno, jer nisam htio da se predomisli. - Najbolje je da gospoa Harker ostane izvan toga. Stvari prilino loe stoje i za nas, koji smo redom svjetski ljudi, i koji smo se u svoje vrijeme nali na mnogobrojnim nezgodnim mjestima; ali to nije nikakvo mjesto za jednu enu. Ako ostane u dodiru s tim poslom, to bi za neko vrijeme jamano ostavilo posljedice na nju. I tako je Van Helsing otiao popriati s gom Harker i njezinim muem; Quincey i Art otili su u potragu za tragovima sanduka sa zemljom. Ja u dovriti svoje poslove i veeras emo se sastati. Dnevnik Mine Harker

1. listopada. udan mi je osjeaj to sam ovako neupuena u stanje stvari; nakon to mi se Jonathan tolike godine povjeravao do zadnje pojedinosti, sad izriito izbjegava odreene teme, i to one najvanije. Jutros sam dugo spavala nakon jueranjih napora, pa se Jonathan, iako je spavao dokasna, prvi probudio. Porazgovarao je sa mnom prije nego to je izaao, i to najprisnije i najnjenije, ali nijednom rijeju nije spomenuo to se dogodilo za posjeta Grofovoj kui. A zacijelo zna koliko sam se strahovito brinula. Jadni moj dragi! Vjerojatno gaje to izbacilo iz takta, jo i vie nego mene. Svi su se sloili da e biti najbolje da mene vie ne uvlae u ovaj grozan posao i ja sam pristala na to. Ali kad pomislim da on taji neto od mene! I sad plaem poput kakve glupae, kad znam da je to samo zbog toga to me moj mu vrlo voli, te zbog toga to mi i oni drugi snani ljudi ele samo najbolje... Nikakve utjehe od toga. No, jednog dana Jonathan e mi sve ispriati i ako se ikad bude dogodilo da on pomisli kako skrivam bilo to od njega, nastavit u voditi svoj dnevnik po obiaju. Onda u mu ga, ako ikad posumnja u moju iskrenost, pokazati i u njemu e biti sve misli mog srca zapisane kako bi ih proitale njegove drage oi. Danas se osjeam udnovato tuna i potitena. Vjerojatno je to reakcija na on a strahovita uzbuenja Sino sam otila u krevet nakon to su mukarci otili zato to su mi rekli neka tako postupim. Nisam bila pospana, ve sam se, naprotiv, grizla od zabrinutosti. Neprestano sam razmiljala o svemu to se dogodilo otkako me Jonathan doao psjetiti u Londonu i sve mi se to ini poput uasne tragedije u kojoj sudbina nemilosrdno pritie do unaprijed odreenog svretka. to god tko uinio, bez obzira na to koliko je to ispravno, dovodi uprava do one stvari koju svi najmanje ele. Da nisam otila u Whitby, moda bi jadna draga Lucy sad bila s nama. Nije poela posjeivati groblje sve dok ja nisam dola, a da nije ila onamo za dana sa mnom, ne bi odetala onamo ni u snu. Da nije otila tamo nou i u snu, ono udovite ne bi je unitilo na onakav nain. Ah, zato sam uope ila u Whitby? Eto, opet plaem! Pitam se to me danas spopalo. Moram to sakriti od Jonathana jer ako sazna da sam se rasplakala dvaput u jednome jutru, i to ja, koja nikad ne plaem ni zbog ega i kojoj on nikad nije dao povoda da prolije nijednu suzu, zacijelo bi mu

srce prepuklo. Namjestit u vedro lice i ako mi se bude plakalo, on to nikad nee vidjeti. Vjerojatno je to jedna od onih stvari koje moramo nauiti mi, jadne ene... Ne sjeam se tono kako sam sino zaspala. Sjeam se kako sam odjednom zaula lave pasa i jo mnotvo udnovatih zvukova iz sobe g. Renfielda, koja se nalazi negdje ispod moje, kao da se gromoglasno moli. A zatim je sve prekrila tiina, tako temeljita tiina da sam se trgnula, te sam ustala i pogledala kroz prozor. Sve je bilo u mraku i tiini, a crne sjenke to ih je bacala mjeseina same su se po sebi inile kao da su pune nekog tihog misterija. Kao da se ba nita nije micalo, ve je sve bilo mrko i ukoeno poput smrti ili sudbine. Tanka pruga bijele magle, koja se s gotovo neprimjetnom sporou kretala preko travnjaka prema kui, kao da je imala vlastite osjeaje i vlastiti ivot. Mislim da mi je koristilo to su mi misli skrenule na drugu temu jer kad sam se vratila u krevet, osjetila sam kako me proima letargija. Neko sam vrijeme leala, no nisam mogla zaspati, pa sam ustala i jo jednom pogledala kroz prozor. Magla se irila i sad je bila sasvim blizu kue, tako da sam je mogla vidjeti kako se gusto skupila uz jedan zid, kao da se prikrada g ore, prema prozorima. Onaj je jadnik bio glasniji nego ikada. Iako nisam mogla razumjeti nijednu rije koju je govorio, na neki sam nain mogla iz njegova glasa razabrati da neto preklinje od sveg srca. Zatim se zauo zvuk otimanja i znala sam da ga posluitelji obuzdavaju. Toliko sam se preplaila da sam se oduljala u krevet, navukla posteljinu preko glave i prstima zaepila ui. U tom trenutku nisam bila ni najmanje pospana ili mi se barem tako inilo, no zacijelo sam zaspala jer se, osim snova, ne sjeam niega sve do jutra, kad me Jonathan probudio. Mislim da mije trebao odreeni napor i neko vrijeme da shvatim gdje se nalazim i da se to Jonathan naginje nad mene. Moj je san bio vrlo udnovat i gotovo tipian za nain na koji se budne misli mijeaju sa snovima, ili prelaze u njih. Uinilo mi se da spavam i ekam da se Jonathan vrati. Bila sam vrlo zabrinuta za njega i sasvim nemona da ita uinim. Moja stopala, ruke i mozak bili su kao oteani, tako da se nita nije moglo odvijati uobiajenom brzinom. I tako sam nemirno spavala i razmiljala. Zatim sam poela opaati kako je zrak teak, vlaan i hladan. Maknula sam posteljinu s lica i ustanovila, na moje iznenaenje, daje oko mene sve nejasno. Plinsko

svjetlo koje sam ostavila da gori za Jonathana, no vrlo prigueno, dopiralo je poput siune crvene iskrice kroz maglu, koja se oigledno zgusnula i navrla u sobu. Zatim mi je sinulo kako sam zatvorila prozor prije nego to sam legla u krevet. Poeljela sam ustati kako bih to provjerila, no neko olovno mrtv ilo kao da mi je prikovalo udove, pa ak i moju volju. Leala sam nepokretno i trpjela; to je bilo sve. Zatvorila sam oi, no i dalje sam mogla gledati kroz one kapke. (udesno je kakve trikove snovi izvode s nama, te kako prikladno moemo matati.) Magla je postajala sve gua i gua i sad sam mogla vidjeti na koji je nain ula jer vidjela sam je poput dima, ili poput bijele energije uzavrele vode, kako navire ne kroz prozor, ve kroz prorez uz vrata. Sve se vie i vie zgunjavala, sve dok mi se nije uinilo da se zgusnula u nekakav magleni stup unutar sobe, kroz iji sam vrh mogla vidjeti plinsko svjetlo koje je svjetlucalo poput kakva crvenog oka. Sve mi se poelo vrtjeti u mislima, ba kao to se magleni stup vrtloio u sobi, a kroz sve to nadole su mi rijei iz Svetog pisma, "stup oblaka danju, stup ognja nou." Je li mi doista u snu doao neki takav duhovni vodi? Ali stup se sastojao i od dnevnog i nonog vodia, jer vatra se nalazila u crvenome oku, koje me nakon te pomisli nadalje zapanjilo; jer, dok sam gledala, vatra se podvojila i uinilo mi se da me promatra kroz maglu poput dva crvena oka, kakva mi je Spomenula Lucy kad su joj se na trenutak izgubile misli, dok je na litici zalazee sunce obasjalo prozore crkve Sv. Marije. Odjednom sam uasnuto shvatila da je Jonathan upravo na taj nain vidio kako one ogavne ene postaju stvarne, kroz vrtlonu maglu na mjeseini, i usnu sam se zacijelo onesvijestili jer je sve prekrila crna tmina. Posljednja stvar koju sam vidjela u mati bilo je mrtvaki blijedo lice koje se nagnuto nad mene iz magle. Moram pripaziti na takve snove jer kad bi postali esti, mogli bi mi utjecati na zdrav razum. Zamolila bih dr. Van Helsinga. ili dr. Sewarda da mi pripiu neto za spavanje, samo se bojim da bih ih time uznemirila. Takav san u ovakvo vrijeme uveao bi njihove strahove za mene. Noas u se vrsto potruditi da prirodno zaspim. Ne budem li mogla, sutra naveer u ih zamoliti da mi daju dozu klorala. Ne moe mi nakoditi ako ga jednom uzmem, a od njega u dobro spavati cijelu no. Prola me no vie izmuila nego da uope nisam spavala.

2. listopada, 10 sati ujutro. Prole sam noi spavala, no nita nisam sanjala. Zacijelo sam vrsto zaspala jer se nisam probudila kad je Jonathan doao u krevet. No san me nije oporavio, jer se danas osjeam strahovito slaba i potitena. Provela sam itav jueranji danu pokuaju da neto proitam, ili sam leala i drijemala. Poslijepodne je g. Renfield upitao moe li me vidjeti. Jadnik, bio je vrlo obziran i kad sam odlazila, poljubio mi je ruku te rekao neka me Bog uva. To je na neki nain jako utjecalo na mene i rasplaem se kad pomislim na njega. Ovo je nova slabost, na koju moram pripaziti. Jonathan bi se jadno osjeao kad bi znao da sam plakala. On i ostali izbivali su sve do veere i svi su se vratili umorni. Uinila sam sve stoje bilo u mojoj moi da ih razvedrim i vjerojatno mi je taj napor pomoga jer sam zaboravila na vlastiti umor. Nakon veere poslali su me u krevet i svi su izali da zajedno zapale, kako su rekli, ali znala sam da ele ispriati jedan drugome to im se dogodilo tijekom dana. Vidjela sam iz Jonathanova dranja da im ima neto vano za rei. Nisam bila tako pospana kao to sam trebala biti, pa sam, prije nego to su otili, zamolila dr. Sewarda za malo nekog sredstva za spavanje jer prole noi nisam dobro spavala. Vrlo ljubazno mi je nainio napitak za spavanje te mi ga dao rekavi da mi nee nakoditi jer je vrlo blag... Popila sam ga i sad oekujem san, koji nikako ne dolazi. Nadam se da nisam pogreno postupila jer kako san poinje oijukati sa mnom, obuzima me novi strah. Nisam li moda lakomisleno postupila to sam se na taj nain liila moi buenja? Moda e mi ona zatrebati. Eto, dolazi san. Laku no. 272. DNEVNIK JONATHANA HARKERA 1. listopada, naveer. Zatekao sam Thomasa Snellinga u njegovoj kui u Bethnal Greenu, no na alost nije se mogao niega sjetiti. Oekivao je moj dolazak, pa su izgledi da e to uroditi pivom bili preveliko iskuenje za njega, te se prerano bacio na oekivano pijanevanje. No, od njegove ene, koja djeluje poput pristojne, uboge due, saznao sam da je on tek Smolletov pomaga te da je od dvojice prijatelja Smollet odgovoran za sve. Stoga sam se odvezao u Walworth i zatekao g. Josepha Smolleta kod kue, kako oputeno

odjeven pije aj sluei se tanjuriem. Rije je o pristojnom, inteligentnom ovjeku, iznimno dobrom i pouzdanom radniku, koji ima mozga u glavi. Sjeao se svega o dogaaju sa sanducima i posluio se svojom udesnom biljenicom prepunom magareih uiju, koju je izvadio iz zagonetnog depa to se nalazio negdje oko sjedala na njegovim hlaama, u kojoj su bile napola izbrisane, hijeroglifske biljeke nainjene debelom olovkom, te mi naveo na koje su mjesto odvezeni sanduci. Rekao mi je da ih je bilo est u jednim kolima to ih je odvezao iz Carfaxa i ostavio u Chicksand Streetu 197, Mile End Town, i jo est koje je ostavio u Jamaica Laneu, Bermondsey. Dakle, ako je Grof namjeravao posijati ta svoja jezivita utoita po cijelome Londonu, ova su mjesta odabrana kao ishodita, tako da ih kasnije moe temeljitije raspaavati. Sustavnost kojom je to uinjeno navela me na pomisao da se on moda ne namjerava ograniiti samo na dva podruja Londona. Sad je bio udomljen na dalekom istoku sjeverne obale, na istoku june ob ale, te na jugu. Zacijelo nikada nije namjeravao izostaviti sjever i zapad iz svog paklenskog plana, a kamoli grad London i samo srce tog pomodnog grada na njegovu jugozapadnom i zapadnom kraju. Zamolio sam Smoletta da kae je li odvezao jo koji sanduk iz Carfaxa. - Pa, efe - odgovorio je - bili ste fer prema meni... - dao sam mu pola funte - ...i re' u vam sve to znam. Naveer prije etir' dana uo sam u krmi "Zec i psi", u Pincher's Alleyju, kako neki ovjek po imenu Bloxam pria kako su on i njegov kolega obavili neki strano pranjavi pos'o u nekoj staroj kui u Purfectu. Tu vam nema puno takvih poslova, pa mislim da bi vam Sam Bloxam mog'o neto re'. Zapitao sam ga bi li mi mogao rei kako da ga pronaem. Rekao sam mu da bi mu njegova adresa doni jela jo pola funte. Stoga je strusio ostatak svog aja i ustao, rekavi mi da iz ovih stopa kree u potragu. Zastao je na vratima. - Gledajte, efe - rekao je - nema smisla da vas ovdje drim. Moda u brzo prona' Sama, a moda i neu; ali teko da e veeras biti u stanju da vam kae Bogznato. Malo je takvih k'o to je Sam kad se uhvate pia. Dajte mi kuvertu s kartom i napiite na nju svoju adresu, a ja u ustanovit' gdje se moe pronai Sama i naveer u vam to poslat'. Ali bilo bi vam najbolje da krenete k

njemu odma' sutra ujutro, jer ga inae neete mo' ufatit'; jer Sam vam rano kree, bez obzira koliko se prethodne noi napio. Ovo je bila praktina zamisao, pa je jedno od njegove djece otilo s penijem kupiti omotnicu i list papira. Kad se dijete vratilo, ispisao sam na omotnici adresu i nalijepio marku, pa kad je Smoliet jo jednom dao rije da e mi poslati adresu ini je pronae, otiao sam kui. U svakom sluaju, na tragu smo. Veeras sam umoran i eljan sna. Mina vrsto spava i djeluje malo previe blijeda; oi joj izgledaju kao da je plakala. Sirotica, ne sumnjam da je mui to je drimo u neznanju i zbog toga dvostruko brine za mene i za druge. Ali ovako e biti najbolje. Bolje je da sad bude ovako razoarana i zabrinuta, nego da doivi slom ivaca. Lijenici su bili sasvim u pravu kad su ustrajali u tome da nju izostavimo iz ovoga stranog posla. Moram biti odluan jer osobito na meni mora leati teret utnje. Ni pod kojim okolnostima neu s njome ak ni zapodjenuti razgovor o toj temi. No, moda to ipak nee biti tako teak zadatak jer je i sama postala utljiva. Otkako smo joj rekli to smo odluili, nijednom nije spomenula ni Grofa ni njegova djela. 2. listopada, naveer. Dugaak, zamoran i uzbudljiv dan. Prvom jutarnjom potom dobio sam svoju adresiranu omotnicu u kojoj je bio priloen prljavi komadi papira, a na njemu je pisalo razvuenim rukopisom u tesarskoj olovci: Sam Bloxam, Korkrans 4, Poters Cort, Bartel Street, Walworth. Traste pastelja. Primio sam to pismo u krevetu i ustao ne probudivi Minu. Izgledala je kao da vrsto spava i bila je blijeda, kao da joj uope nije dobro. Odluio sam da je ne probudim, ve da je po svom povratku s ove nove potrage poaljem u Exeter. Mislim da bi bila sretnija u vlastitom domu, gdje bi se mogla zaokupiti svakodnevnim poslovima, nego stoje ovdje meu nama, u neznanju. Vidio sam dr. Sewarda tek na trenutak i rekao mu kamo sam se uputio, obeavi mu da u se vratiti i rei ostalima im budem neto otkrio. Odvezao sam se u Walworth i uz male potekoe pronaao Potter's Court. Greka u pisanju g. Smolleta navela me na pogrean trag jer sam traio Poter's Court, umjesto Potter's Court. No, kad sam pronaao tu ulicu, bez ikakvih sam

potekoa otkrio gdje se nalazi Corcoranov pansion. Kad sam ovjeka koji je otvorio vrata zamolio da pozove "pastelja", odmahnuo je glavom. - Ne poznam ga - rekao je. - Nema vam tu takvoga, u itavom vrajem ivotu nisam ni uo za nekog pastelja. Nemojte vjerovat' da vam u ovom kvartu ivi neki takav. Izvadio sam Smolletovo pismo i kad sam ga proitao, palo mi je na pamet da mogao izvui pouku iz pogreno napisanog imena ulice. - A to ste vi? - zapitao sam. - Ja sam kuepazitelj - odgovorio je. Odmah sam shvatio da sam na dobrome tragu; pogreno ispisana rije jo me jednom navela na krivi trag. Kuepazitelj mi je nakon napojnice od pola krune rekao sve stoje znao i saznao sam daje g. Bloxam, koji je kod Corcorana prespavao uinak piva to gaje popio naveer, otiao na posao u Poplar u pet sati ujutro. Nije mi znao rei gdje se tono nalazi njegovo radno mjesto, ali nekako mu se inilo da se radi o nekom "skladitu u izgradnji" i s tim sam nejasnim uputama morao krenuti u Poplar. Tek sam oko dvanaest sati dobio koliko-toliko zadovoljavajuu informaciju o takvome zdanju, i to u jednoj kavani, gdje su neki radnici ruali. Jedan od njih natuknuo je da se u Cross Angel Streetu gradi nova hladnjaa; a kako je to odgovaralo opisu "skladita u izgradnji", odmah sam se tamo odvezao. Nakon kratkog razgovora s mrzovoljnim vratarom i jo mrzovoljnijim predradnikom, a obojicu je trebalo udobrovoljiti s neto gotovine, upuen sam na Bloxamov trag; poslali su po njega nakon to sam predloio da u njegovu predradniku platiti za cijeli dan rada u zamjenu za povlasticu da mu postavim nekoliko povjerljivih pitanja. Bio je to prilino pametan ovjek, premda neuglaena govora i pojave. Kad sam mu obeao da u mu platiti za ono to mi bude rekao, te mu to i potkrijepio dokazima, rekao mi je da je obavio dva putovanja izmeu Carfaxa i jedne kue u Piccadillyju, te da je u tu drugu kuu prenio devet velikih sanduka, "strano tekih", pomou kola i konja koje je unajmio u tu svrhu. Zapitao sam ga moe li mi rei broj one kue u Piccadillyju, na stoje odvratio:

- ujte, efe, zaboravio sam broj, ali mislim daje to bilo samo par ulaza od velike bijele crkve ili tako neeg', to je nedavno sagraeno. Kua je bila velika i pranjava, makar se ne da usporeivat' po pranjavosti s onom kuom iz koje smo uzeli vraje sanduke. - Kako ste uli u te kue, ako su obje bile prazne? - Jedan stari tip to me unajmio doek'o me u kui u Purfleetu. Pomog' o mi je da podignem sanduke i stavim ih u kola. Nek' sam proklet ako nije bio najjai ovjek to sam ga u ivotu vidio, i to jo takav starac, sa sijedim brkovima, i tako mrav da sam im'o osjeaj da ni sjenku ne baca. Kako li sam se najeio na ovaj opis! - Ti bokca, uz'o je svoj kraj sanduka k'o da je paketi aja, a ja sam daht'o i stenj'o jo i prije nego to sam mog'o vrsto ufatit' svoj kraj, a nisam ni ja ba pile. - Kako ste uli u kua u Piccadillyju? zapitao sam - On je bio i tamo. Valjda je kren'o ranije i stig'oprije mene, jer kad sam pozvonio, on je do'o i sam ni otvorio vrata, pa mi pomog'o da istovarimo sanduke u predvorju. - Svih devet? - zapitao sam. - Pa da; bilo ih je pet u prvoj turi i etiri u drugoj. Jako sam oednio od tog posla i ba se ne sjeam kako sam stig'okui. Prekinuo sam ga: - Jesu li sanduci ostali u predvorju? - Pa da; bilo je veliko i niega drugoga nije bilo unutra. Nainio sam jo jedan pokuaj da neto doznam: - Zar niste imali nikakav klju? - Nisam koristio ni klju ni nita drugo. Stari gospon mi je sam otvorio vrata i zatvorio ih za mnom kad sam oo. Ne sjeam se stoje bilo na kraju, aF to je od piva. -1 ne sjeate se broja kue?

- Ne, gospon. Ali to vam 'ope nije teko. To je ona visoka kua s kamenim proeljem i lukom na vrhu i ima visoke stube pred ulaznim vratima. Sjeam se dobro tih stuba. Mor'o sam nositi sanduke po njima s jo tri dangube to se smucaju okolo da zarade koju crkavicu. Stari gospon im je svima dao po iling, pa kad su vidjeli da su dobili tako puno, htjeli su jo vie; ali on je zgrabio jednoga za rame i skoro ga bacio niz stubite, sve dok svi nisu o'li uz psovke. Zakljuio sam da bih po tom opisu trebao biti u stanju pronai tu kuu, pa sam platio svom prijatelju za obavijest i krenuo prema Piccadillyju. Doivio sam jo jedan udarac; Grof je oigledno mogao sam baratati sanducima. U tom sluaju, nije bilo vremena za gubljenje jer sad kad je raspaao odreenu koliinu sanduka, s&m bi mogao, kad mu se god prohtije, neopaen dovriti taj zadatak. Kod Piccadilly Circusa isplatio sam koijaa i pjeice krenuo prema sjeveru; iza Ustavnog suda naiao sam na kuu koju je odgovarala opisu i bio sam uvjeren da je to sljedea jazbina koju je Drakula pripremio. Kua je izgledala kao da ve dugo nitko ne stanuje u njoj. Na prozorima je bio debeli sloj praine, a kapci podignuti. Sva vanjska drvena grada bila je crna od starosti, a sa eljeza se boja veinom oljutila. Bilo je oigledno da je donedavna ispred balkona stajala velika oglasna ploa, no bila je grubo stegnuta, tako da je gornji rub, za koji je bila privrena, ostao zabijen. Iza balkonskih preki vidio sam nekoliko dasaka iji su otrgnuti rubovi bili bijele boje. Dao bih mnogo toga da sam mogao vidjeti oglasnu plou u prvobitnom stanju jer ona bi upuivala na vlasnika kue. Prisjetio sam se svog iskustva kad sam pregledao i kupio Carfax, te se nisam mogao otresti osjeaja da bih mogao otkriti neki nain kako se ulazi u kuu, samo kad bih uspio pronai prethodnog vlasnika. Sa strane Piccadillyja nisam mogao saznati nita vie i nita nisam mogao poduzeti; pa sam otiao sa stranje strane kako bih vidio moe li se togod doznati tamo. U konjunicama je bilo ivahno je r su u kuma u Piccadillyju veinom ljudi. Zapitao sam nekoliko konjuara i njihovih pomagaa koje sam ondje zatekao mogu li mi rei togod o onoj praznoj kui. Jedan od njih rekao mi je kako je uo da se nedavno netko doselio, ali nije znao tko. No rekao mi je daje sasvim donedavna ondje bila ploa "Na prodaju", te da bi mi moda u agenciji za kupoprodaju kua, Mitchell, sinovi & Candy, mogli neto rei jer se sjea da se

ime te tvrtke nalazilo na ploi. Nisam se htio izgledati previe radoznalo, niti sam htio da moj sugovornik previe dozna ili nasluti, pa sam mu zahvalio na uobiajeni nain i odetao dalje. Sad je ve poeo padati mrak i stala se zgunjavati jesenja no, pa nisam gubio vrijeme. Doznavi iz adresara u Berkeleyu na kojoj se adresi nalazi tvrtka Mitchell, sinovi & Candy, uskoro sam se naao u njihovu uredu u Sackville Streetu. Gospodin koji me primio bio je izrazito uljudan, no bio je podjednako nekomunikativan. Nakon to mi je jednom rekao kako je kua u Piccadillyju, koju je za cijelo vrijeme naeg razgovora nazivao "vilom", prodana, zavrio je razgovor sa mnom na nain koji u opisati. Kad sam ga zapitao tko je kupio kuu, malo je razrogaio oi, te priekao nekoliko sekundi prije nego to mi je odgovorio: - Ona je prodana, gospodine. - Oprostite mi - rekao sam mu, podjednako uljudno - ali imam osobit razlog zbog kojeg bih htio znati kome je prodana. Nainio je jo dulju stanku te jo vie podigao obrve. - Ona je prodana, gospodine - glasio je njegov turi odgovor. - Ali zacijelo - rekao sam - nee vam smetati da mi kaete samo taj podatak. - Ali smetat e mi - odvratio je. - Poslovi stranaka u rukama tvrtke Mitchell, sinovi & Candy apsolutno su povjerljivi. Bilo je oigledno da se radi o cjepidlai bez premca i raspravljanje s njime nije bilo ni od kakve koristi. Zakljuio sam daje najbolje sukobiti se s njim na njegovu tlu, pa sam rekao: - Vae stranke, gospodine, sretne su to imaju ovako nepokolebljivog uvara svojih povjerljivih poslova. I sam sam pravnik po struci. - Pruio sam mu svoju posjetnicu. - U ovom sluaju nisam ponukan radoznalou; djelujem u ime lorda Godalminga, koji bi htio doznati neto o tom posjedu, za kojega je uo daje u zadnje vrijeme bio na prodaju. Te su rijei izmijenile stanje stvari.

- Rado bih vam pomogao ako mogu, g. Harkei - rekao je - a osobito bih rado ugodio njegovoj visosti. Jednom, jo prije smrti njegova oca, obavili smo za njega jedan manji posao glede unajmljivanja nekog stana. Ako mi ostavite adresu njegove visosti, konzultirat u se s upravom po tom pitanju i u svakom sluaju javit u se njegovoj visosti jo veernjom potom. Bit e nam zadovoljstvo ako moemo nainiti takvu iznimku od naih pravila kako bismo pruili njegovoj visosti traenu informaciju. Htio sara stei u njemu prijatelja, a ne nainiti neprijatelja, pa sam mu se zahvalio, dao mu adresu dr. Sewardate otiao. Sad je ve bio mrak, a ja sam bio umoran i gladan. Popio sam alica aja u ABC restoranu i vratio se u Purfleet sljedeim vlakom. Zatekao sam sve ostale kod kue. Mina je izgledala umorno i blijedo, ali nainila je galantni pokuaj da djeluje vedro i veselo. Kidalo mi se srce pri pomisli kako moram tajiti neke stvari od nje te je time uznemirujem. Hvala Bogu, ovo e biti zadnje vee to izdaleka promatra nae konferencije i osjea a lac zbog toga to joj se ne povjeravamo. Trebala ini je sva moja hrabrost da ostanem pri mudroj odluci da je ne uvlaim u na mrani zadatak. Kao da se ve nekako pomirila s time; ili pak joj je ta tema postala odbojna, jer kad netko i sluajno naini kakvu opasku o tome, ona doslovno zadrhti. Drago mije to smo donijeli onu odluku na vrijeme, jer dok se ovako osjea, nae sve vee znanje predstavljalo bi za nju pravo muenje. Nisam mogao ispriati ostalima to sam danas otkrio sve dok se nismo nali sami; stoga sam nakon veere, nakon to smo malo sluali glazbu, da se makar i medu nama stekne dojam kako je sve u redu, odveo Minu u njezinu sobu i ostavio je da legne. Draga mi je djevojka privrenija nego ikad i drala se uz mene kao da me eli zadrati; no imao sam mnogo toga za ispriati pa sam poao. Hvala Bogu, to to joj ,se vie ne povjeravam nita nije promijenilo u naem odnosu. Kad sam se vratio dolje, zatekao sam sve ostale kako su se skupili oko vatre u radnoj sobi. U vlaku sam u dnevnik upisao dogaaje do tog trenutka i proitao sam im taj zapis, uzevi to kao najbolji nain da im prenesem informacije koje sam skupio. Kad sam zavrio, Van Helsing je rekao:

- Danas ste obavili velik posao, prijatelju Jonathan. Nema sumnje da smo na tragu sanduka koji nedostaju. Ako ih sve pronaemo u toj kui, onda je na posao blizu kraja. Ali ako neki nedostaju, moramo ih traiti sve dok ih ne pronaemo. Onda emo zadati konani udarac, te krenuti u lov za onim bijednikom do njegove stvarne smrti. Svi smo neko vrijeme ostali sjediti u tiini, a zatim je naglo progovorio g. Morris: - Sluajte, a kako emo ui u onu kuu? - Uli smo u onu drugu - brzo odgovori lord Godalming. - Ali Art, ovo je drukije. Provalili smo u kuu u Carfaxu, ali smo to uinili pod okriljem noi i parka opasana zidom. Bit e sasvim neto drugo poduzeti provalu u Piccadillyju, bilo danju, bilo nou. Priznajem da ne znam kako emo to izvesti, osim ako nam onaj ovjek iz agencije ne pribavi nekakav klju; moda emo togod saznati kad ujutro dobije njegovo pismo. Obrve lorda Godalminga su se skupile, te je ustao i stao etati sobom. Nakon nekog vremena zastao je i rekao, okreui se od jednoga do drugoga: - Quincey dobro rasuuje. To s provalama postaje ozbiljno; jednom smo se izvukli bez problema, ali sad nam predstoji znatno tei posao... Osim kad bismo mogli pronai gdje Grof ostavlja kljueve. Budui da se nita nije moglo poduzeti prije jutra, te da bi u najmanju ruku bilo preporuljivo priekati da lord Godalming dobije dopis od Mitchellove tvrtke, odluili smo da ne poduzimamo nikakav aktivni korak prije doruka. Dosta smo dugo sjedili i puili, te raspravljali o toj stvari i svim njezinim okolnostima i perspektivama; iskoristio sam tu priliku da dopunim dnevnik sve do ovog trenutka. Vrlo sam pospan i idem lei... Samo jedan redak. Mina vrsto spava i disanje joj je pravilno. elo joj se namrekalo u male borie, kao da razmilja ak i u snu. Jo je uvijek vrlo blijeda, ali ne izgleda onako izmueno kao jutros. Nadam se da e sutra biti izlijeena od svega; kod kue u Exeteru ponovno e biti nalik sebi. O, strano sam pospan!

Dnevnik dr. Sewarda 1. listopada. Nanovo sam zbunjen glede Renfielda. Raspoloenje mu se mijenja tako brzo da jedva stignem registrirati svaku fazu, a kako svaka promjena raspoloenja za njega znai neto drugo, a ne ono to bi mu koristilo, vrlo gaje zanimljivo prouavati. Kad sam ga jutros otiao pogledati, nakon to se drao odbojno prema Van Helsingu, ponaanje mu je bilo kao u gospodara sudbine. On je zapravo i gospo dario sudbinom, no samo subjektivno. Uope nije mario ni za to od ovoga svijeta; bio je sav u oblacima i svisoka je gledao na sve slabosti i potrebe nas, ubogih smrtnika. Odluio sam iskoristiti tu priliku i saznati neto, pa sam ga pitao: - A to je ovaj put s muhama? Nasmijeio mi se sasvim nadmono, osmijehom koji bi pristajao Malvoliju. - Muha, dragi moj gospodine - odgovorio mi je -ima jednu izrazitu osobinu; njezina su krila tipina za moi psihikih sposobnosti. Nai su stari ispravno postupili kad su uzeli leptira kao simbol za duu! Odluio san logiki slijediti njegovu prispodobu do samoga kraja. - Oho - rekao sam brzo - sad ste se okomili na duu, je li ? Njegovo mu je ludilo pomrailo razum i zbunjeni izraz preao mu je licem dok mi je odgovorio, odmahujui glavom s takvom odlunou kakvu sam vrlo rijetko vidio u njega: - O, ne, nikako! Ne elim ja nikakve due. Hou samo ivot. -Tu se razvedrio. - Trenutno sam prilino ravnoduan prema njemu. ivot mi je dostatan, imam ga koliko elim. Morate si nabaviti drugog pacijenta, doktore, elite li prouavati zoofagiju! Ovo me malo zbunilo. - Dakle, vi upravljate ivotom - potaknuo sam ga. - Vi ste onda nekakav bog? Nasmijeio se s beskrajno dobroudnom nadmonou.

- A, ne! Daleko od toga da bih si pripisivao svojstva boanskog bia. ak me i ne zanimaju njegovi postupci, osobito oni duhovni. Ako mogu konstatirati svoj intelektualni poloaj, to se tie iskljuivo ovozemaljskih stvari, u neku ruku zauzimam poloaj koji je duhovno zauzimao Henok! Razbijao sam si glavu time jer se u tom trenutku nisam mogao prisjetiti na koji se nain Henok uklapa u to, pa sam mu bio prisiljen postaviti jednostavno pitanje, iako sam imao osjeaj da time gubimo u oima jednoga maloumnika: - A zato Henok? - Zato to je on hodao s Bogom. Nisam vidio nikakve analogije, ali nisam to htio priznati. Zato sam se vratio na ono stoje zanijekao: - Dakle, nije vas briga za ivot i ne elite due. A zato ne? Brzo i poneto strogo sam mu postavio to pitanje, kako bih ga izbacio iz ravnotee. Uspio sam u tome; na trenutak je i nesvjesno zauzeo svoje staro servilno dranje, duboko se sagnuo preda mnom i upravo se ponizno zgrbio. - Doista ne elim niije due - odgovorio mi je - doista! Ne elim ih! Da ih imam, nita ne bih mogao postii s njima; ne bi mi bile ni od kakve koristi. Ne bih ih mogao ni pojesti ni... Odjednom je zastao i licem mu se rairio onaj stari lukavi izgled, poput vjetra na povrini vode. - A i ivot, doktore, to je to uope? Kad imate sve to vam treba i znate da nikad neete oskudijevati, to je onda sve. Ja imam prijatelje, dobre prijatelje, kao to ste vi, doktore Seward - ovo je izrekao s neizrecivo lukavim cerekom - znam da mi nikad nee nedostajati sredstava za ivot! Mislim daje kroz sumaglicu svog ludila u meni ugledao neku vrstu protivnika, jer odjednom je ustuknuo i zapao u posljednje sklonite sebi slinih - u pseu tiinu. Nakon kratkog vremena shvatio sam daje do daljnjega uzaludno razgovarati s njime. Spopala gaje mrzovolja pa sam otiao. Kasnije u tijeku dana pozvao me k sebi. Pod normalnim okolnostima ne bih se odazvao bez posebna razloga, ali trenutno sam se toliko zainteresirao za njega da sam rado otiao. Osim toga, drago mije da imam ime

ubiti vrijeme. Harker je vani, slijedi tragove, a isto tako i lord Godalming i Quincey. Van Helsing sjedi u mojoj radnoj sobi zadubljen u spise to su ih pripremili Harkerovi. Izgleda da misli kako e uz precizno poznavanje svih pojedinosti ustanoviti jo neto novo. Ne eli da ga se bez razloga ometa u radu. Poveo b ih ga sa sobom da pogleda pacijenta, ali sam zakljuio da nakon onog zadnjeg ispada ne bi vie ni volio ii. Postojao je i dodatni razlog - pred nekim treim Renfield moda ne bi govorio onako slobodno kao kad smo on i ja sami. Zatekao sam ga kako sjedi na svom stolcu nasred poda, a taj je stav obino tipian za faze kad neto smilja. Istog trenutka kad sam uao postavio je pitanje koje kao da je ekalo na njegovim ustima: - to je s duama? Bilo je oigledno da je moja pretpostavka bila ispravna. Nesvjesno razmiljanje davalo je plodove, ak i kod maloumnika. Odluio sam raistiti s time. - A to bi bilo s duama? - zapitao sam. Na trenutak mi nije odgovorio, ve se ogledao oko sebe, te gore i dolje, kao da oekuje da e pronai neko nadahnue za odgovor. - Ne elim ja nikakve due! - rekao je slabano i kao da se ispriava. Izgleda da ga je to pitanje opsjedalo, pa sam to odluio iskoristiti da budem pomalo okrutan, te sam rekao: - Vi volite ivot i elite ivot? - O, da! Ali to je u redu; ne trebate brinuti oko toga! - Ali - zapitao sam - kako moemo uzeti ivot, a da ne uzmemo i duu? Ovo gaje naizgled zbunilo, pa sam nastavio: - Krasno ete se jednom provesti kad budete letjeli tamo gore, a oko vas e biti due tisua muha, pauka, ptica i maaka, te e zujati, cvrkutati i mijaukati svuda oko vas. Vi ste uzeli njihove ivote, znate, pa morate prihvatiti i njihove due!

Izgleda da mu je neto razbuivalo matu jer je prinio prste uima i zatvorio oi, vrsto ih stisnuvi, kao to rade maleni djeaci kad im sapunaju lice. U tome je bilo neega toliko patetinog da sam bio dirnut. To me takoer i poduilo neemu, jer inilo mi se da se preda mnom nalazi dijete, najobinije dijete, iako je imao izbrazdano lice, a strnjika na bradi bila mu je bijela, Bilo je oigledno da prolazi kroz neki uznemirujui duhovni prces, a budui da sam znao kako je za ranijih udnih raspoloenja tumaio stvari koje su mu bile nepoznate, odluio sam ui u njegov um zajedno s njime, koliko mi to bude polo za rukom. Prvi je korak bio da nanovo steknem njegovo povjerenje, pa sam ga zapitao, govorei vilo glasno, tako da. me uje kroz zatvorene ui: - elite li eera da ponovno moete skupljati svoje muhe? Kao da se odmah probudio, te odmahnuo glavom. Odgovorio je uz smijeh: - Ne ba; nakraju krajeva, muhe su bijedna bia! - Nakon stanke je dodao: - Ali ipak ne elim da njihove due zuje oko mene. - A pauci? - Pauci nek' idu k vragu! Kakva korist od pauka? Na njima nema niega to bi se moglo pojesti ili... Odjednom je zastao, kao da se prisjetio neke zabranjene teme. 'Tako, tako!" pomislio samu sebi. "Ovo je drugi put to je naglo zastao kod rijei 'piti'; to li to znai?" Renfield kao da je i sam bio svjestan da se zaletio jer je brzo nastavio, kao da mi eli skrenuti pozornost na drugu stranu: - Ne dajem ni prebijene pare za sve to. "takori i mievi, i slini mali stvorovi", kao to Shakespeare kae. Moglo bi ih se nazvati "otpacima iz smonice". Prerastao sam sve takve gluposti. Isto biste tako mogli zatraiti od nekoga da kineskim tapiima jede molekule kad me pokuavate zainteresirati za sitne mesodere, jer ja dobro znam to je preda mnom. - A tako - rekoh. - Vi hoete zagristi u krupne stvari. Kako bi vam se za doruak dopao slon? - Kakve li apsurdne besmislice govorite!

Ve se gotovo sasvim razbudio, pa sam odluio da ga jo jae pritisnem. - Pitam se - rekao sam zamiljeno - kako izgleda slonova dua! Postigao sam eljeni uinak jer je odmah spustio nos i ponovno postao djetinjast. - Ne elim slonovu duu, niti pak bilo kakvu dragu duu! - rekao je. Na trenutak je ostao sjediti sav oajan. Odjednom je skoio na noge, usplamtjelih oiju i uz sve znakove intenzivne duevne uzbuenosti: -Idite k vragu i vi i vae due! - povikao je. - Zato me gnjavite s duama? Zar ve nemam dovoljno briga, boli i muke, nego jo moram razmiljati i o duama! Djelovao je toliko agresivno da sam pomislio kako e ga spopasti jo jedan ubilaki napadaj, pa sampuhnuo u svoju zvidaljku. No, istog tog trenutka se smirio te rekao pokajniki: - Oprostite mi, doktore; zaboravio sam se. Ne treba vam niija pomo. Toliko sam zabrinut da se lako raestim. Kad biste samo znali s kakvim sam problemom suoen i kojega trebam rijeiti, alili biste me i oprostili mi, te mi ne biste zamjerili. Molim vas, nemojte me stavljati u luaku koulju. elim razmiljati, a ne mogu razmiljati kad mi je tijelo sputano. Siguran sam da ete razumjeti! Oigledno je raspolagao samokontrolom. Kad su doli posluitelji, rekao sam im da se nita nije dogodilo i oni su otili. Renfield ih je promatrao kako odlaze; kad su se vrata zatvorila, rekao je vrlo dostojanstveno i draesno: - Doktore Seward, bili ste vrlo obzirni prema meni. Vjerujte mi da sam vam vrlo, vrlo zahvalan! Zakljuio sam da e biti najbolje ostaviti ga u ovakvu raspoloenju te sam otiao. Stanje ovog ovjeka prua mnogo materijala za razmiljanje. Nekoliko toaka kao da tvori ono to ameriki novinari nazivaju "priom", samo kad bi ih se poredalo pravim redoslijedom. Ne eli spomenuti rije "piti". Boji se pomisli da e biti optereen bilo ijom duom. Nema bojazni pred time da u budunosti eli "ivot".

U potpunosti prezire nie vrste ivota, iako se boji da bi ga mogle proganjati njihove due. Sve ove stvari logiki pokazuju u jednome smjeru! Netko gaje na neki nain uvjerio da e stei neki vii ivot. Boji se posljedica -tereta due. Dakle, ima na umu ljudski ivot! A tko ga je uvjerio? Blagi Boe! Grof je bio kod njega i sprema se neki novi paklenski plan! Kasnije. Nakon to sam obiao pacijente, otiao sam do Van Helsinga i upoznao ga sa svojim sumnjama. Vrlo se uozbiljio i nakon razmiljanja o tome, zamolio me da ga odvedem do Renfielda. Odveo sam ga. Kad smo se pribliili vratima, zauli smo kako s druge strane luak veselo pjeva, kao stoje obiavao neko, sad mi se ve ini da vrlo davno. Kad smo uli, zapanjeno smo ugledali kako je rasprostro svoj eer kao nekad; muhe, koje je obuzelo jesenje mrtvilo, poele su zujati po sobi. Pokuali smo ga navesti da nam kae neto o tome, no nije na nas obraao pozornost. Nastavio je s pjevanjem ba kao da nismo ni prisutni Nabavio je list papira i sad gaje presavijao u biljenicu. Kad smo odlazili, nismo znali nita vie nego kad smo uli. On je doista udnovati sluaj; noas ga. moramo drati na oku. Pismo iz tvrtke Mitchell, sinovi i Canfy, upueno lordu Godalmingu 1. listopada Cijenjeni lorde Godalming, uvijek smo presretni da izaemo ususret Vaim eljama. Htjeli bismo, u skladu sa eljama Vae visosti, to nam ih je u Vae ime prenio g. Harker, da Vam pruimo sljedeu informaciju glede kupoprodaje kue na adresi Piccadilly 347. Prvobitni prodavai su izvritelji oporuke pokojnog g. Archibalda Winter-Suffielda. Kupac je jedan strani plemenita, grof de Ville, koji je osobno obavio kupovinu, plativi "u keu", neka nam Vaa visost oprosti zbog upotrebe tako vulgarnog izraza. Osim tog podatka, ba nita ne znamo o njemu. Ponizni smo sluge Vae visosti, MITCHELL, SINOVI & CANDY

Dnevnik dr. Sewarda 2. listopada. Sino sam postavio u hodnik jednog ovjeka i rekao mu da paljivo zabiljei svaki zvuk to ga zauje iz Renfieldove sobe, te mu dao upute da me pozove uje li togod udno. Nakon veere svi smo se skupili oko vatre u radnoj sobi, nakon to je ga Harker otila u krevet, te raspravili o pokuajima i otkriima toga dana. Harker je jedini imao nekog uspjeha i nadamo se da je na pravome tragu. Prije nego to sam otiao u krevet, svratio sam do pacijentove sobe i pogledao unutra kroz otvor za promatranje. vrsto je spavao, a grudi su mu se uzdizale i padale kako je pravilno d isao. Jutros mi je ovjek na dunosti izvijestio da je neto nakon ponoi postao nemiran, te daje dosta glasno poeo moliti. Zapitao sam ga je li to sve. Odvratio je da je to sve to je uo. Neto u njegovu ponaanju bilo mi je tako sumnjivo da sam ga zapitao je li zaspao. Zanijekao je da je spavao, ali priznao je da je na neko vrijeme "zadrijemao". Prava je teta da se ljudima ne moe vjerovati osim ako ih se ba ne nadzire. Danas je Harker izaao za svojim tragom, a Art i Quincey brinu se o konjima. Godalming smatra da bi bilo dobro uvijek imati spremne konje jer kad dobijemo informaciju za kojom tragamo, neemo imati vremena za gubljenje. Moramo sterilizirati svu uvezenu-zemlju izmeu zore i sumraka; tako emo uhvatiti Grofa kad bude najslabiji i bez utoita u koje bi mogao utei. Van Helsing je otiao u Britanski muzej te provjerava to neki autoriteti kau o drevnoj medicini. Stari su lijenici uzimali u obzir stvari koje njihovi sljedbe nici ne prihvaaju i profesor trai lijekove protiv vjetica i demona koji bi nam kasnije mogli biti korisni. Ponekad pomiljam kako smo svi zacijelo poludjeli, te da emo doi k sebi u luakim kouljama. Kasnije. Ponovno smo se sastali. Izgleda da smo napokon na pravome tragu i na bi sutranji posao mogao biti poetak kraja. Pitam se ima li Renfieldovo mirovanje ikakve veze s time. Njegove promjene raspoloenja toliko su se podudarale s Grofovim postupcima da bi predstojee unitenje tog udovita na neki suptilan nain moglo djelovati na njega. Kad bismo samo mogli naslutiti to se zbivalo u njegovu umu, od moje prepirke s njime pa do njegove odluke da ponovno zapone loviti muhe, mogli bismo doi do nekog

vrijednog zakljuka. Sad je naizgled miran kao daje zaaran... Je li doista? Ovaj divljaki krik kao daje dopro iz njegove sobe... Posluitelj je upao u moju sobu i rekao mi da je Renfield doivio nekakvu nesreu. Zauo je njegov krik, a kad je uao, zatekao ga je kako lei licem prema podu, sav obliven krvlju. Moram odmah krenuti... 21. DNEVNIK DR. SEWARDA 3 listopada. Moram tono zabiljeiti, to se god bolje mogu prisjetiti, sve to se dogodilo od mog zadnjeg dnevnikog zapisa Nijedna pojedinost koje se mogu prisjetiti ne smije biti zaboravljena; moram se toga prihvatiti s najveom smirenou. Kad sam uao u Renfiddovu sobu, zatekao sam ga kako lei na podu na lijevome boka, u blistavoj lokvi krvi. Kad sam ga pokuao pomaknuti, odmah mije postalo jasno daje pretrpio strahovite tjelesne povrede. Nije se moglo zapaziti ono jedinstvo meu dijelovima tijela koje je tipino ak i za letarginu svijest. Kako mu je lice bilo vidljivo, zapazio sam da je grozno natueno, kao da je netko udarao njime po podu. tovie, lokve krvi na podu potjecale su upravo iz rana na licu. - Mislim gospodine, da mu je slomljena kraljenica - rekao mi je posluitelj koji je kleao pokraj tijela. Gledajte, i desna ruka i noga, te itava strana lica paralizirani su. Posluitelj nikako nije mogao shvatiti kako se tako neto moglo dogoditi. Izgledao je sasvim smeteno, a obrve su mu se skupile kad je rekao: - Ne razumijem dvije stvari. Mogao si je ovako unakaziti lice tako da je lupao glavom po podu. Jednom sam u sanatoriju Eversfield vidio kako je to uinila jedna mlada ena prije nego to ju je itko uspio zgrabiti. A ja pretpostavljam daje mogao slomiti iju na taj nain stoje ispao iz kreveta, ako je nezgodno pao. Ali ni za ivu glavu ne mogu zamisliti kako se dogodilo i jedno i drugo. Ako mu je slomljena kraljenica, nije mogao udarati glavom, a ako mu je lice bio ovakvo prije nego to je ispao iz kreveta, na njemu bi bilo tragova.

- Idite po Van Helsinga - rekao sam mu - i ljubazno ga zamolite da odmah doe ovamo. Neodloivo ga trebam. ovjek je otrao i za nekoliko minuta pojavio se profesor, u spavaici i papuama. Kad je ugledao Renfielda na podu, na trenutak ga je pomno pogledao, a zatim se okrenuo prema meni. Mislim da mi je proitao misli iz oiju jer je rekao vrlo tihim glasom, to je oigledno bilo namijenjeno uima posluitelja: - Ah, tune li nezgode! Trebat e mu vrlo paljivi nadzor i mnogo brige. Osobno u ostati s vama, ali prvo u se odjenuti. Ako ostanete ovdje, pridruit u vam se za nekoliko minuta. Pacijent je sada teko disao i bilo je lako vidljivo daje pretrpio neku strahovitu povredu. Van Helsing se brzo vratio te donio sa sobom kirurki kovei. U meuvremenu je oigledno razmiljao i donio nekakvu odluku jer mi je, jo prije nego to je pregledao pacijenta, apnuo: - Recite posluitelju neka ode. Moramo biti sami s njime kad doe k svijesti nakon operacije. - Mislim da sad moete biti slobodni, Simmons - rekao sam stoga. - Obiite prostorije kao obino, a dr. Van Helsing e operirati. Odmah mi javite ako se negdje dogodi neto neobino. ovjek se povukao i mi smo sustavno pregledali pacijenta. Rane na licu bile su povrne; prava je povreda bila ulegnuta fraktura lubanje, koja se protezala sve do motorinog podruja. Profesor je razmislio na trenutak te rekao: - Moramo smanjiti pritisak i vratiti ga u normalne uvjete, koliko god to bilo mogue; brzina izljeva krvi upuuje na stranu povredu. Izgleda daje zahvaeno itavo motorino podruje. Izljev krvi u mozak bit e sve jai, pa je moramo odmah punktirati jer e inae biti prekasno. Dok je to govorio, netko je tiho pokucao na vrata. Priao sam im i otvorio ih, te u hodniku zatekao Arthura i Quinceya u pidami i papuama. - uo sam kako je va ovjek pozvao doktora Van Helsinga -rekao je Arthur - te mu javio za nesreu. Stoga sam probudio Quinceya, ili bolje reeno pokupio ga, budui da nije spavao. U ova vremena stvari se odvijaju prebrzo i na previe udnovat nain da bi itko od nas vrsto spavao. Razmiljao sam kako sljedee

noi stvari vie nee biti postavljene onako kako su bile. Morat emo se osvrnuti iza sebe, a i zagledati se u budunost jo jae nego to smo dosad. Smijemo li ui? Kimnuo sam i pridrao vrata otvorenima sve dok nisu uli. Zatim sam ih ponovno zatvorio. Kad je Quincey ugledao u kakvu se poloaju i stanju nalazi pacijent, te zapazio onu stranu lokvu na podu, rekao je tihim glasom: - Boe moj! Sto mu se dogodilo? Jadni, jadni ovjek! Ukratko sam mu ispriao te dodao kako oekujemo da e mu se nakon operacije vratiti prisebnost, u svakom sluaju barem nakratko. Odmah je otiao sjesti na rub kreveta, a Godalming pokraj njega; svi smo strpljivo promatrali. - Priekat emo - rekao je Van Helsing - tako dugo dok ne naemo najbolju toku za punktiranje, tako da najbre i najuinkovitije uklonimo krvni ugruak. Oigledno je da se izljev krvi sve vie pojaava. Dok smo ekali, minute su prolazile zastraujue sporo. Strahovito me steglo oko srca, a iz Van Helsingova sam lica razabrao da osjea neki strah ili pak strepnju od onoga to predstoji. Uasavao sam se rijei to bi ih Renfield mogao izrei. Doslovce sam se bojao ak i razmiljati, no sve su me jae obuzimale s lutnje glede onoga to e se dogoditi itao sam da takav osjeaj obuzima ljude koji uju kuckanje crvotoine. Jadni je ovjek disao nepostojano ina mahove. Svakog je trenutka djelovao kao da e sad otvoriti oi i progovoriti; no onda bi uslijedilo otegnuto, teko disanje i on bi ponovno utonuo u dublju nesvjesticu. Koliko god sam bio naviknut na bolesnike postelje i smrt, ovaj put me napetost sve jae i jae obuzimala. Gotovo da sam mogao uti udaranje vlastita srca, a krv koja ini je strujala kroz sljepoonice zvuala je poput udaranja ekia. Tiina je naposljetku postala nepodnoljiva. Pogledao sam svoje drutvo, od jednoga do drugoga,te vidio po njihovim zajapurenim licima i vlanim elima da trpe podjednake muke. Sve nas je obuzela neka nervozna napetost, kao da e neko strano zvono iznad nas mono udariti u trenutku kad ga ponajmanje budemo oekivali.

Napokon je uslijedio trenutak; kad je postalo oigledno da pacijent brzo tone sve dublje, te da bi mogao umrijeti u bilo kojem trenutku. Uzdigao sam pogled prema profesoru i zamijetio da me netremice promatra. Lice mu je bilo smrknuto. - Ne smijemo izgubiti ni trenutka - rekao je. - Njegove bi rijei mogle vrijediti mnogobrojnih ivota; upravo sam o tome razmiljao. Moda je neija dua u opasnosti! Operirat emo tik iznad uha. Izvrili smo operaciju bez ijedne rijeci. Nekoliko trenutaka disanje je i dalje bilo teko. Zatim je uslijedio jedan toliko dugaak dah da se inilo kako e mu rasporiti grudni ko. Odjednom su mu se otvorile oi i ukoile se u unezvjerenome, bespomonom pogledu. To je potrajalo nekoliko trenutaka; zatim mu se pogled umirio, postao obradovano iznenaen, a s usana mu je dopro uzdah olakanja. Grevito se pomaknuo te rekao: - Bit u miran, doktore. Recite im neka mi skinu luaku koulju. Usnio sam uasan san i od njega sam toliko slab da se ne mogu ni pomaknuti. to mi se dogodilo s licem? Kao da mi je nateeno i strano me boli. Pokuao je okrenuti glavu, no ak i uz taj napor oi su mu opet postale staklaste, te sam mu njeno vratio glavu u prvobitan poloaj. Zatim je Van Helsing progovorio tihim, ozbiljnim glasom: - Ispriajte nam svoj san, g. Renfield. Kad je Renfield zauo taj glas, lice mu se razvedrilo unato mukama te je rekao: - To je doktor Van Helsing. Kako je lijepo od vas to ste ovdje. Dajte mi malo vode, osuile su mi se usnice; onda u vam pokuati ispriati. Sanjao sam... - zastao je i djelovao je kao da e se onesvijestiti. Tiho sam se obratio Quinceyu: - Dajte brendi, u mojoj je radnoj sobi, pourite! Pourio je i vratio se s aom, kristalnom bocom brendija i staklenkom vode. Navlaili smo mu isuene usne i pacijent se brzo oporavio. No, stjecao se dojam daje njegov povrijeeni mozak radio u meuvremenu, jer

kad je sasvim doao k sebi, uputio mi je prodoran pogled pun bolne zbunjenosti koju nikad neu zaboraviti te rekao: - Ne smijem se zavaravati; nije to bio nikakav san, ve mrana stvarnost. - Zatim mu je pogled stao lutati po sobi. Kad je ugledao dvije prilike koje su strpljivo sjedile na rubu postelje, nastavio je: - Da i nisam bio siguran, pogled na njih bi me uvjerio. - Na trenutak oi su mu se sklopile, ne bolno niti zbog potrebe za snom, ve dobrovoljno, kao da prikuplja svu svoju snagu kako bi to mogao podnijeti. Kad je otvorio oi, rekao je ubrzano i s vie energije nego stoje dotad pokazao: - Brzo, doktore, brzo. Ja umirem! Osjeam da mi je preostalo jo samo nekoliko minuta, a onda se moram vratiti u smrt... ili neto jo gore od smrti! Jo jednom mi navlaite usne brendijem. Moram vam neto ispriati prije nego to umrem, ili prije nego to mi zamre ovaj zgnjeeni mozak. Hvala vam! Bilo je to one noi nakon to ste me ostavili, kad sam vas preklinjao da me pustite neka odem. Onda vam nisam mogao nita rei, jer jezik mi je bio sputan; no bio sam isto toliko priseban umom kao to sam i sada. Jo dugo nakon to ste me ostavili bio sam obuzet nepodnoljivim oajem; inilo mi se da su protekli sati. Zatim me naglo obuzeo mir. Misli su mi se ponovno umirile i shvatio sam gdje se nalazim. uo sam kako iza nae kue laju psi, ali ne na onome mjestu gdje se nalazio On! Dok je govorio, Van Helsing nije ni trepnuo okom, no ruka mu je posegnula za mojom i vrsto je stisnula. No nije se izdao; ovla je kimnuo i priguenim glasom rekao: Samo naprijed. - Doao je do prozora u magli - nastavi Renfield - kao to sam ga ve esto prije viao; ali ovog je puta bio vrst, a ne kao duh, a oi su mu bile jarosne kao u ljutita ovjeka. Smijao se svojim crvenim ustima; otri bijeli zubi blistali su na mjeseini kad se osvrnuo i bacio pogled iza sebe, prema drvoredu iza kojega su lajali psi. Isprva ga nisam htio pustiti da ue, iako sam znao daje to htio... kao stoje to htio od samoga poetka. Zatim mi je poeo kojeta obeavati, i to ne rijeima, ve djelima. - Kako? - prekinuo ga je profesor.

- Tako to je postigao da se te stvari dogaaju; ba kao to mi je obiavao slati muhe kad je blistalo sunce. Velike, debele muhe s elikom i safirima na krilima; a nou mi je slao velike none leptire, s lubanjom i prekrienim kostima na leima. Van Helsing mu kimne, proaptavi mi nesvjesno: - Sfingina Acherontia Aitetropos, mislim da vi to nazivate "leptir mrtvake glave". Pacijent je nastavio bez zaustavljanja. - Onda je poeo aptati: takori, takori, takori! Stotine, tisue, milijuni takora, a u svakome je ivot; i psi koji ih jedu, a i make. Sami ivoti! Sama crvena krv, s godinama ivota u sebi, a ne obine zujave muhe!" Nasmijao sam mu se jer sam htio vidjeti to moe uiniti. Zatim su zatulili psi, tamo iza mranog drvea u njegovoj kui. Pozvao me k prozoru. Ustao sam i pogledao van, a on je podigao ruke i kao da je nekoga pozvao, bez ijedne rije. Nekakva se mrana masa rairila po travi, nadodavi u oblika vatrenog plamena; a zatim je on razmaknuo maglu ulijevo i udesno, i vidio sam da su ondje na tisue takora kojima su oi crvenkasto plamtjele, kao njegove, samo manje. Ispruio je prema njima ruku i svi su zastali; a meni se uinilo da je rekao: "Dat u ti sve ove ivote,pa jo i mnogobrojnije i vee, tijekom bezbrojnih stoljea, samo ako padne niice i pokloni mi se!" A zatim kao da mi se pred oima sklopio crveni oblak, boje krvi, i prije nego to sam shvatio to to radim, zatekao sam se kako mu otvaram prozor i govorim: "Uite, Boe moj i Gospodaru!" Svi su takori nestali, ali on se provukao u sobu kroz odkrinuti prozor, iako je bio rastvoren svega nekoliko centimetara, ba kao to je esto sam mjesec uao kroz najmanje pukotine, te se uspravio preda mnom u punoj veliini i ljepoti. Glas mu je oslabio, pa sam mu ponovno navlaio usne brendijem i on je nastavio; no inilo se kao da su mu za vrijeme stanke misli nastavile raditi, jer pria je dobrano odmaknula kad je nastavio. Htio sam ga vratiti na ono mjesto, no Van Helsing mi je proaptao: - Pustite ga da pria. Nemojte ga prekidati; on se ne moe vratiti, a moda uope nee moi nastaviti ako jednom izgubi nit vodilju.

Renfield je nastavio: - Cijelog sam dana ekao da mi se javi, ali nita mi nije poslao, ak ni muicu, pa kad se digao mjesec, bio sam vrlo ljut na njega. Kad se provukao kroz prozor, iako je bio zatvoren, i nije ak ni pokucao, razbjesnio sam se na njega. On mi se podrugljivo nasmijao, a bijelo me je lice pogledalo iz magle dok su mu oi svjetlucale, te je krenuo dalje kao daje vlasnik itavog ovog mjesta, a ja kao da sam nitko i nita. Nije imao ak ni isti miris kad je proao kraj mene. Nisam to mogao dokuiti. Uinilo mi se kao daje u sobu ula gospoa Harker. Dva mukarca koja su sjedila na krevetu ustala su i prila mu, te mu stala iza lea, tako da ih nije mogao vidjeti, no s tog su mjesta bolje uli. Obojica su utjeli, no profesor se trgnuo i zadrhtao; lice mu se jo vie smrailo i uozbiljilo. Renfield je nastavio ne primijetivi to: - Kad me gospoda Harker danas poslijepodne dola posjetiti, nije bilu ista; bila je poput aja nakon to je netko dolio vode u ajnik. Tu smo se svi trgnuli, no nitko nije rekao ni rijei. - Nisam znao da se ona nalazi ovdje sve dok nije progovorila -nastavio je - i nije izgledala kao prije. Ne sviaju mi se blijedi ljudi; volim kad u njima ima mnogo krvi, a njoj kao daje sva krv istekla. U to vrijeme nisam obratio pozornost na to, ali nakon to je otila, poeo sam razmiljati i razbjesnio sam se kad sam ustanovio da je On crpio ivot iz nje. Osjetio sam kako su i drugi zadrhtali poput mene, ali ostali smo nepomini. -1 tako, kad je veeras doao, bio sam spreman za njega. Ugledao sam kako unutra nadire ma gla, te sam je vrsto zgrabio. uo sam da luaci imaju nadnaravnu snagu; a budui da sam znao da sam i ja luak, barem s vremena na vrijeme, odluio sam iskoristiti svoju snagu. O, da, i On ju je osjetio jer morao je izai iz magle da bi se sukobio sa mnom. vrsto sam drao i ve sam pomislio kako u pobijediti, jer nisam htio da On vie crpi iz nje ivot, no tad sam ugledao njegove oi. Saegle su me poput vatre i osjetio sam kako mi je snaga nestala. Provukao se kroz nju i kad sam se pokuao zgrabiti za njega, podignuo me i bacio na pod.

Ispred mene se stvorila crvena magla i nastao je zvuk poput grmljavine, a zatim magla kao da se iskrala van ispod vrata. Glas mu je postajao tii, a disanje sve tee. Van Helsing je nagonski ustao. - Sad znamo ono najgore - ree. - On je ovdje i znamo koja mu je namjeri. Moda jo nije prekasno. Naoruajmo se, na isti nain kao neko vee, ali nemojmo gubiti vrijeme; ne smijemo izgubiti ni trenutka. Nije bilo potrebe da rijeima iskazujemo ono ega smo se bojali, ono u to smo bili uvjereni; svi smo toga bili svjesni. Pojurili smo u nae sobe i uzeli iz njih iste one stvari koje smo imali kad smo uli u Grof ovu kuu. Profesor je sve svoje imao spremno, pa je, kad smo se nali u hodniku, znaajno pokazao te stvari i rekao: - Nikad se ne odvajam od ovoga; a i neu se, sve dok se ovaj nesretni posao ne okona. I vi budite mudri, prijatelji moji. Nemamo posla s obinim neprijateljem. Jao, jao, kad pomislim da ona draga gospoa Mina mora trpjeti! Zastao je; glas ga je izdavao, a ni sam ne znam je li u mome srcu prevladavao bijes ili uas. Zastali smo ispred vrata Harkerovih. Art i Quincey su ustuknuli. - Trebamo li je uznemiravati? - zapita Quincey. - Moramo - mrano ree Van Helsing. - Ako su vrata zakljuana, ja u provaliti. - Nee li je to moda stahovito preplaiti? Nije ba uobiajeno provaljivati u sobu jedne dame! - Uvijek ste u pravu, ree Van Helsing dostojanstvenim glasom - ali ovaj put se radi o ivoti i smrti. Lijeniku su sve sobe iste, a ak i da nije tako, veeras bi meni sve bile iste. Prijatelju John, kad pritisnem kvaku,ne otvore li se vrata, uprite o njih ramenom i gurnite; vi takoer, prijatelji moji. Sad! Pritisnuo je kvaku izrekavi to, ali vrata nisu popustila. Bacili smo se na njih; rastvorila su se uz tresak i gotovo smo naglavake upali u sobu. Profesor zapravo i jest pao. Kako se pridizao na akama i koljenima, pogled mi se pruio iznad njega. Ono to sam vidio prestravilo me. Osjetio sam kako mi se vlasi na tjemenu diu poput ekinja i srce kao da mi je zastalo.

Mjeseina je bila tako jarka da je soba bila vidljiva pod njezinim zrakama koje su dopirale kroz debeli uti zastor. Na krevetu uz prozor leao je Jonathan Harker, zajapurena lica, i teko disao, kao da je u nesvjestici. Na nama bliem rubu kreveta koji je bio okrenut prema prozoru kleala je u bijelo odjevena prilika njegove ene. Pokraj nje je stajao visoki, mravi mukarac, odjeven u crno. Lice mu je bilo okrenuto na drugu stranu, ali im smo ga ugledali, svi smo prepoznali Grofa, po svemu, ukljuujui i oiljak na elu. Lijevom je rukom pridravao obje ake ge Harker, povukavi ih tako da su joj ruke bile potpuno ispruene. Desnicom ju je zgrabio za potiljak, te silom pritiskao njezino lice uz svoje grudi. Njezina bijela spavaica bila je umrljana krvlju, a tanki je mlaz curio niz ogoljele grudi mukarca, vidljive kroz njegovu razdrljenu odjeu. Poloaj u kojemu su se nalazili zastraujue je podsjeao na dijete koje silom gura njuku maeta u tanjuri s mlijekom, prisiljavajui ga da pije. Kako smo upali u sobu, Grof je okrenuo lice pogledavi paklenskim pogledom koji sam poznavao po opisu. Oi su mu crveno zaplamsale dok se razjario poput vraga; dugake nozdrve na bijelome orlovskom nosu iroko su se rastvorile i zadrhtale na rubu; bijeli, otri zubi, iza punih usana preko kojih je curila krv, kljocnuli su poput zuba neke divlje zvijeri. Uz trzaj koji je odbacio njeg ovu rtvu na krevet kao daje pala s velike visine, okrenuo se i skoio na nas. Ali profesor se u meuvremenu osovio na noge te ispruio prema njemu omotnicu u kojoj se nalazila sveta hostija. Grof je naglo zastao, ba poput jadne Lucy ispred grobnice, te se zgurio. Uzmicao je sve dalje i dalje, kako smo mi stupali prema naprijed, s uzdignutim raspelima. Mjeseina je odjednom oslabila, kako je veliki oblak preao nebom, i kad je plinska svjetlost zasjala pod Quinceyevom ibicom, vidjeli smo tek rijetku izmaglicu. Ona je, kako smo promatrali, iscurila ispod ruba vrata, koja su se bila zalupila zbog siline kojom su bila razvaljena. Van Helsing, Art i ja krenuli smo prema gi Harker, koja je u meuvremenu uzela zraka, te ispustila takav neobuzdani, prodorni, oajniki krik da mi se ini kako e mi odzvanjati u uima do kraja ivota. Nekoliko sekundi leala je u bespomonu poloaju, dok joj je odjea bila u neredu. Lice joj je bilo strano, a bljedilo joj je bilo naglaeno zbog krvi kojom su joj bile zamrljane usn e, obrazi i brada; iz grla joj je curio tanki mlaz krvi. Oi su joj bile sluene od straha. Zatim je pred lice stavila

svoje jadne zgnjeene ruke, na ijoj se bjelini nalazio crveni trag strahovita Grofovog stiska, a iza njih se oglasio priguen samotan jauk, u usporedbi s kojim je onaj strani krik djelovao tek poput trenutnog izraaja beskrajne duevne boli. Van Helsing joj je priao i njeno joj ovio pokriva oko tijela, dok je Art, nakon to je na trenutak oajniki promotrio njezino lice, istrao iz sobe. - Jonathan se nalazi u omami za kakvu znamo da je vampir moe prouzroiti. Nita ne moemo uiniti s jadnom gospodom Minom jo nekoliko trenutaka, dok se ne pribere; moram ga probuditi! Umoio je krajiak runika u hladnu vodu i poeo ga time lagano pljuskati po licu, dok mu je supruga neprestano pridravala lice rukama i jecala tako da bi ovjeku od toga moglo srce prepui. Podigao sam prozorski kapak i pogledao kroz prozor. Mjeseina je bila snana i zapazio sam Quinceya Morrisa kako tri po travnjaku i skriva se u sjeni velikog stabla tise. Nisam mogao dokuiti zato to radi, ali u tom trenutku zauo sam Harkerov nagli usklik, dok je djelomice doao k sebi, te se okrenuo prema krevetu. Na licu mu se, to uope nije udilo, nalazio zaprepaten i unezvjeren izraz. Nekoliko je trenutaka djelovao oamueno, a zatim je po svoj prilici odjednom sve shvatio te je naglo ustao. Njegovu je suprugu prenuo taj nagli pokret te se okrenula prema njemu ispruenih ruku, kao da ga eli zagrliti; no istog trenutka, privukla je ruke k sebi, skupila laktove, zagnjurila lice u ake te tako zadrhtala da je postelja ispod nje poela podrhtavati. - Za ime Boje, to ovo znai? - uskliknuo je Harker. - Doktore Seward, doktore Van Helsing, stoje ovo? to se dogodilo? to ne valja? Mina, duo, stoje ovo? to znai ova krv? Boe moj, Boe moj, zar je do toga dolo?!? - Pridigao se na koljena i stao mahnito udarati dlanovima. - Dobri Boe, pomozi nam, pomozi joj, o, pomozi joj! -Brzim je pokretom skoio s kreveta i stao se odijevati, potpuno razbuen zbog potrebe da odmah neto poduzme. - to se dogodilo? Sve mi ispriajte! - povikao je bez stanke. - Doktore Van Helsing, vi volite Minu, znam to. Dajte, uinite neto da je spasite. Zacijelo jo nije prekasno. uvajte je dok ja potraim njega! Kroz sav svoj strah, uas i strepnje, njegova je ena naslutila nekakvu neminovnu opasnost koja mu je prijetila; u trenutku je zaboravila svoju bol, te ga uhvatila i povikala:

- Ne, ne! Jonathane, ne smije me ostaviti. Bog mi je svjedok da sam noas ve dovoljno pretrpjela i bez strahova da e ti on uiniti naao. Mora ostati sa mnom. Ostani s ovim prijateljima koji e paziti na tebe! To je izgovorila s mahnitim izrazom ni licu; i kako je popustio, povukla ga je nadolje, da sjedne na postelju, i vrsto se stisnula uz njega. Van Helsing i ja pokuali smo ih oboje smiriti. Profesor je podigao svoje zlatno raspelo i rekao udesno mirniml: - Ne bojte se, draga moja. Mi smo tu; a dok je ovo kraj vas, nikakvo gnusno bie ne moe vam se pribliiti. Za ovu no ste sigurni; moramo biti smirena duha te se zajedno posavjetovati. Zadrhtala je i uutjela, spustivi glavu na grudi svog mua. Tad ju je podigla, njegova bijela pidama bila je umrljana krvlju tamo gdje su je dodirnute njezine usne, te gdje je iz malene otvorene ranice na njezinu vratu isteklo nekoliko kapi. Istog trenutka kad je to opazila ustuknula je uz prigueni jauk te proaptala, borei se s jecajima koji su je guili: - Okaljana sam, okaljana! Ne smijem ga vie ni dodirnuti ni poljubiti. O, da je moralo doi do toga da mu ja sad moram biti najgori neprijatelj te da se mene mora najvie pribojavati. - Svata, Mina - odvratio je on na to odlunim glasom. - Stidim se i uti da to govori. Ne elim to vie uti od tebe; i vie nikad ni neu. Neka mi Bog presudi onako kako zasluujem i neka me kazni jo veim mukama od ovih to ih sad trpim, ako zbog bilo kojega mog postupka ili misli ita ikad stane izmeu nas! Ispruio je ruke i privukao je u svoje naruje; neko vrijeme ostala je ondje jecati. Pogl edao nas je iznad njezine sputene glave, dok su mu oi vlano treptale ponad uzdrhtalih nozdrva; usta mu bijahu stisnuta vrsto poput elika. Nakon nekog vremena jecaji su joj se prorijedili i utiali, a zatim mi se on obratio, progovorivi s namjetenom smirenou, koja je zacijelo dovodila njegove ivce u najvee kunje. - A sad, doktore Seward, sve mi ispriajte. Ishod mi je i predobro poznat; ispriajte mi sve to mu je prethodilo.

Tono sam mu ispriao sve to se dogodilo i on je sasluao naizgled bez emocija; no nozdrve su mu se trzale, a oi gorjele kad sam mu ispriao kako je bezobzirna Grofova ruka drala njegovu enu u onome uasnom i zastraujuem poloaju, pritiskajui joj usta na otvorenu ranu na vlastitim grudima. Cak i u takvome asu sa zanimanjem sam zamijetio kako je rukama njeno i pun ljubavi milovao njezinu raupanu kosu, dok mu se blijedo lice grilo iznad prignute joj glave. Upravo kad sam dovravao, Quincey i Godalming zakucali su na vrata. Uli su na na poziv. Van Helsing me upitno pogledao. Koliko sam ga shvatio, htio je zapitati da li bismo trebali iskoristiti njihov dolazak da skrenemo, ako je to mogue, misli nesretnog mua i ene s njih samih. Stoga, nakon to sam mu kimnuo u znak slaganja, zapitao ih je to su vidjeli ili uinili. Lord Godalming odgovorio je na to: - Nisam ga vidio nigdje u hodniku, niti pak u bilo kojoj od naih soba. Pogledao sam u radnu sobu, no iako je prije bio tamo, otiao je. No, ipak je uspio... Odjednom je zastao, pogledavi jadnu klonulu priliku na krevetu. - Samo naprijed, prijatelju Arthure - ozbiljnim glasom ree Van Helsing. - Ne elimo vie nikakvih prikrivanja. Naa nada sad lei u tome da sa svime budemo upoznati; Recite slobodno! - Prije je bio ondje - nastavio je Art - i premda je to moglo potrajati samo nekoliko sekundi, nainio je pravi lom. Svi rukopisi su spaljeni i plaviasti plamici tinjali su po bijelome pepelu; cilindri vaeg fonografa takoer su baeni na vatru i vosak je potpomogao vatru. Tu sam ga prekinuo: - Hvala Bogu da je jedan primjerak u sefu! Lice mu se na trenutak razvedrilo, no ponovno se snudio nastavivi: - Zatim sam potrao u prizemlje, no nisam vidio ni traga. Pogledao sam u Renfieldovu sobu, no u njoj nije bilo niega osim...! Ponovno je zastao.

- Samo naprijed - promuklim glasom ree Harker, tako da je Arthur prignuo glavu, ovlaio usne jezikom te dodao: - ...osim to je jadnik mrtav. Ga Harker podigla je glavu te prela pogledom od jednoga do drugoga. - Neka bude Boja volja! - rekla je dostojanstveno. Nisam se mogao othrvati pomisli kako Art neto prikriva; no kako sam razabrao da je to s razlogom, nita nisam rekao. Van Helsing se okrene prema Morrisu. - A vi, prijatelju Quincey - ree - imate li togod za ispriati. - Neto malo - odgovorio je - Moglo bi se pokazati da je to mnogo, ali zasad nisam u to siguran. Pomislio sam kako bi bilo korisno ustanoviti, ako je to mogue, gdje e Grof otii nakon to izae iz kue. Nisam ga vidio, no vidio sam kako s Renfieldova prozora polijee imi, te je odleprao prema zapadu. Oekivao sam da u vidjeti kako u nekom obliju odlazi u Carfax, no oigledno je potraio neku drugu jazbinu. Noas se nee vratiti, jer nebo rudi na istoku, a zora je blizu. Sutra nam predstoji posao! Ove zadnje rijei izgovorio je kroz stisnute zube. Uslijedila je tiina koja je potrajala nekoliko minuta i uinilo mi se da ujem kako nam srca kucaju. Zatim je progovorio Van Helsing, vrlo njeno poloivi ruku na glavu gde Harker: -A sad, gospodo Mina jadna, draga, draga gospodo Mina, recite nam tono to se dogodilo. Bog mi je svjedok da im ne elim nanositi bol, ali potrebno je da sve znamo. Jer sad se, vie nego ikad, brzo i uinkovito moramo baciti na posao, i to s najveom ozbiljnou. Blizu je dan kad sve to mora zavriti, ako je to mogue, a sad imamo priliku da jo poivimo i neto nauimo Jadna je uboga gospoa zadrhtala i vidio sam kako su joj ivci napeti dok je privukla svog mua blie k sebi te stala sputati svoju glavu sve nie na njegovim grudima. Zatim je ponosno uzdignula glavu i ispruila jednu ruku Van Helsingu, koji ju je prihvatio, te se sagnula i s potovanjem poljubila njegovu ruku i vrsto

je uhvatila. Druga joj se ruka nalazila u stisku njezina mua, koji ju je svojom drugom rukom zatitniki obgrlio. Nakon stanke tijekom koje je sreivala svoje misli, zapoela je: - Uzela sam sredstvo za spavanje koje ste mi onako ljubazno dali, no dugo nije djelovalo. Kao da sam postala jo budnijom i glavom mi se poelo vrzmati itavo mnotvo uasnih zamisli; sve su bile povezane sa smru i vampirima; s krvlju, bolom i nevoljama. Njezin je mu nenamjerno zajeao, a ona se okrenula prema njemu i rekla: - Ne uzrujavaj se, dragi. Mora biti hrabar i jak kako bi mi pomogao pri ovome stranom zadatku. Kad bi samo znao kakva je za mene muka samo priati o toj strahoti, shvatio bi koliko mi je potrebna tvoja podrka. Dakle, shvatila sam da vlastitom voljom moram pomoi lijeku da djeluje, elim li da mi bude od ikakve koristi, pa sam vrsto odluila zaspati. I dakako, san me zacijelo brzo uhvatio, jer sljedea stvar koje se sjeam bila je daje on leao pokraj mene. U sobi se nalazila ista rijetka bjeliasta sumaglica koju sam ve prije zapazila. Ali sad se ne sjeam je li vam to poznato; nai ete to u mom dnevniku koji u vam kasnije pokazati. Osjetila sam isti onaj nejasni strah koji me ve i prije obuzeo, te isti osjeaj daje netko prisutan. Okrenula sam se kako bih probudila Jonathana, no ustanovila sam da tako vrsto spava da mi se uinilo kako je on uzeo sredstvo za spavanje, a ne ja. Pokuala sam ga probuditi, no nisam mogla. To me uvelike preplailo i u strahu sam se ogledala oko sebe. Zatim mi je doista klonulo srce: kao daje iskoraio iz magle ili, bolje reeno, kao da se magla preobrazila u njegov lik. Pokraj kreveta je stajao visok, mrav ovjek, sav odjeven u crno. Odmah sam ga prepoznala iz opisa drugih. Votano lice, grbav orlovski nos, na kojega je padala svjetlost u tankoj bijeloj crti, razdvojene crvene usnice ispod kojih su se ukazivali otri bijeli zubi, te crvene oi za koje mi se uinilo da sam ih vidjela u sumrak na prozorima crkve Sv. Marije u Whitbyju. Prepoznala sam i crveni oiljak na elu gdje gaje Jonathan udario. Srce mi je na trenutak zastalo i bila bih zavritala, no bila sam paralizirana. U tiini koja je uslijedila progovorio je otrim, prodornim apatom, pokazavi prema Jonathanu:

- "Tiina! Naini li bilo kakav zvuk, uzet u ga i prosuti mu mozak pred tvojim oima." Bila sam uasnuta i previe smetena da bih bilo to rekla ili uinila. Uz podrugljiv osmijeh poloio mi je jed nu ruku na rame, vrsto me uhvatio, te mi drugom razgolitio grlo, rekavi: "Najprije malo osvjeenja kao nagrada za moj trud. Najbolje e ti biti da uti; ovo nije ni prvi ni drugi put to sam utaio svoju e iz tvojih ila!" Bila sam sva smetena i, zaudo, nisam ga eljela sprijeiti u tome. Vjerojatno u strahovitu kletvu spada da se i to dogaa kad on dodirne svoju rtvu. I Boe moj, Boe moj, saali se nada mnom! Poloio je svoje smrdljive usne na moje grlo! Njezin je mu ponovno zajeao. Ona je vre stegnula njegovu ruku i pogledala ga suosjeajno, kao daje on bio povrijeen, te nastavila: - Osjetila sam kako me naputa snaga i napola sam izgubila svijest. Ne znam koliko je dugo trajala ta strahota, no imala sam osjeaj da je prolo mnogo vremena prije nego to je uklonio svoja gnusna, grozna, podrugljiva usta. Prisjeanje na to kao da ju je svladalo na neko vrijeme te je klonula i bila bi se smila da je nije pridravala ruka njezinog mua. Pribrala se uz veliki napor i nastavila: - Zatim mi je rekao podrugljivo: 'Tako, dakle, i ti bi poput ostalih htjela suprotstaviti svoju pamet mojoj. Pomogla bi onim ljudima da me ulove i pomrse mi planove! Ti sad zna, kao i oni djelomice, a uskoro e znati u punoj mjeri, to to znai kad mi netko stane na put. Trebali su sauvati svoju snagu kako bi je upotrijebili blie vlastitoj kui. Dok su oni mozgali protiv mene, protiv mene koji sam zapovijedao narodima, vodio spletke u njihovu korist te se borio za njih, stotine godina prije nego to su se ovi ljudi uope rodili, ja sam im uzvraao. A ti, njihova najdraa, sad si meso mog mesa, krv moje krvi, moj rod, moja izdana vinska prea jo za neko vrijeme; a kasnije e biti moja drubenica i moja pomagaica. I ti e se osvetiti u dogledno vrijeme, jer svi e oni redom posluiti da utoli svoje potrebe. Ali zasad te jo treba kanjavati zbog onoga to si uinila. Pomagala si im da mi nakode; sad e se odazivati na moj poziv. Kad ti moj um kae 'Doi!', prijei e i kopno i more da mi udovolji; i tome e posluiti ovo!" Na to je razdrljio

svoju koulju, te svojim dugim otrim noktima otvorio ilu na vlastitim grudima. Kad je krv poela istjecati, jednom je rukom uhvatio obje moje ake, a drugom me zgrabio za vrat i pritisnuo mi usta uz ranu, tako da sam se morala ili uguiti ili pak progutati malo... O, Boe moj, Boe moj, to sam to uinila?! to sam uinila da zasluim takvu sudbinu, ja koja sam se itavoj ivota trudila biti skromna i kreposna? Boe, smiluj mi se i spusti pogled na ubogu duu kojoj prijeti vea opasnost od smrti; i u svojoj milosti saali se na ljude kojima je ona draga! Zatim si je stala trljati usne, kao da ih eli oistiti od prljivtine. Dok je priala svoju strahovitu priu, nebo na istoku poelo je raditi i sve je postajalo vidljivije. Harker ebio nepomian i tih; no kako je pripovijest napredovala, nad lice mu se nadvio sivi pogled koji se sve vie i vie produbljivao pri jutarnjem svjetla, pa kad je sunula prva crvena zraka nadolazee zore, put mu se tamno isticala uz prosjedu kosu. Dogovorili smo se da uvijek jedan od nas bude nadomak poziva nesretnog para, sve dok se svi ne sastanemo i dogovorimo to emo poduzeti. U jedno sam siguran - danas se sunce ne uspinje ni nad jednom nesretnijom kuom u svome dnevnome pohodu. 22. DNEVNIK JONATHANA HARKERA 3. listopada. Budui da se moram neime baviti jer u inae poludjeti, piem ovaj dnevnik. Sad je est sati i za pola sata bismo se trebali sastati u radnoj sobi te pojesti neto; jer dr. Van Helsing i dr. Seward sloili su se da neemo moi dati sve od sebe ne budemo li jeli. Sam Bog zna da e danas biti potrebno dati sve od sebe. Moram pisati kad god mogu jer se ne usuujem zastati kako bih razmiljao. Sve, i sitno i krupno, mora biti zapisano; moda e nas na kraju najvie pouiti upravo sitnice. Da smo bili poueni, krupnim ili pak sitnim stvarima, Mina i ja ne bismo se mogli srozati gore nego to smo se danas. No ipak moramo imati

povjerenja i nade. Jadna Mina upravo mi je rekla, dok su joj suze tekle niz obraze, da se naa vjera iskuava upravo u nevoljama i nedaama, da moramo i dalje imati povjerenja, te da e nam Bog pomoi sve do kraja. Do kraja! Ah, Boe moj, kakvog kraja? ... Na posao! Na posao! Kad su se dr. Van Helsing i dr. Seward vratili s obilaska jadnoga Renfielda, ozbiljno smo stali raspravljati to da poduzmemo. Prvo nam je dr. Seward ispriao kako su on i dr. Van Helsing, siavi u sobu ispod, zatekli Renfielda kako lei na podu, u jednoj gomili. Lice mu je bilo u masnicama i ranama, a vratne kosti bile su mu slomljene. Dr. Seward zapitao je posluitelja koji je bio na dunosti u hodniku je li togod uo. Ovaj je rekao da je sjedio (priznao je da je i napola drijemao), kad je u sobi zauo glasne glasove, a zatim je Renfield nekoliko puta viknuo, "Boe! Boe! Boe!" Nakon toga uo se nekakav pad i kad je uao u sobu, zatekao gaje kako lei na podu, s licem nadolje, u istom poloaju u kakvu je bio kad su ga vidjeli lijenici. Van Helsing je zapitao je li uo "glasove" ili pak "glas", a ovaj je rekao da ne zna; da mu se isprva uinilo kako ih je dvoje, no budui da nikoga nije bilo u sobi, mogao je biti samo jedan. Mogao se i zakleti, ako je potrebno, da je pacijent izgovorio rije "Boe". Dr. Seward nam je rekao, kad smo ostali sami, da ne eli podrobnije ulaziti u to; trebalo je razmotriti mogunost da se otvori istraga, a ne bi trebalo rei pravu istinu jer nitko ne bi povjerovao. Ovako kako je bilo, zakljuio je da na osnovi posluiteljeva svjedoenja, moe izdati smrtovnicu po kojoj je nesretni sluaj izazvan padom s kreveta. U sluaju da mrtvozornik to bude zahtijevao, doi e do slubene istrage, koja e nuno dati jednake rezultate. Kad smo poeli raspravljati to da sljedee poduzmemo, prva stvar koju smo odluili bila je da Mina bude upuena u sve; da joj ba nita, koliko god bude bolno, ne bude preueno. I ona se sloila s tom mudrom odlukom. Bilo je bolno vidjeti kako je odvana, a ipak onako tuna, te obuzeta dubokim oajem. - Ne smije biti nikakvih preuivanja - rekla je. - Na alost, ve ih je bilo previe. A osim toga, nita na svijetu ne bi mi moglo zadati vie boli nego to sam ve pretrpjela... nego to jo uvijek trpim! to god se dogodilo, to bi mi moglo uliti novu nadu ili pak novu hrabrost!

Van Helsing netremice ju je promatrao dok je govorila, te rekao iznenadno, ali mirno: - Ali, draga gospodo Mina, ne bojite li se; ne za samu sebe, ve za druge kojima biste vi mogli predstavljati opasnost, nakon onoga to se dogodilo? Lice joj se skamenilo, ali oi su joj zablistale svetakom predanou dok mu je odgovorila: - Ah, ne, jer ja sam donijela vrstu odluku! - Kakvu? - zapitao je obzirno dok smo svi ostali bili nijemi; jer svi smo na svoj nain imali nejasnu predodbu o tome na to misli. Njezin je odgovor bio jednostavan i izravan, kao da konstatira neku injenicu: - Zato jer, pronaem li u sebi neki znak da bih mogla povrijediti one koje volim, a budno u ga traiti, umrijet u! - Vi se ne biste ubili? - zapitao je promuklo. - Bih; kad se ne bi naao prijatelj koji me voli, koji bi me oslobodio takve boli i takvog oajnikog pothvata! Izrekavi to, uputila mu je znaajan pogled. On se spremao sjesti; no sad je ustao i sasvim joj se pribliio, stavio joj ruku na glavu i rekao dostojanstvenim glasom: - Dijete moje, kad bi to bilo za vae dobro, naao bi se takav prijatelj. to se mene tie, ja bih takvu eutanaziju mogao dodati onim poslovima za koje moram napraviti obraun s Bogom, ak i u ovom trenutku, kad bi to bilo najbolje. tovie, kad bi to bilo lieno opasnosti! Ali, dijete moje... - Na trenutak kao da se zagrcnuo i veliki mu se jecaj uzdigao u grlu; progutao ga je i nastavio: - Ovdje su neke osobe koje ele stati izmeu vas i smrti. Vi ne smijete umrijeti. Ne smije vas usmrtiti niija ruka; a ponajmanje vaa vlastita. Sve dok uistinu ne umre onaj koji je okaljao va draestan ivot, vi ne smijete umrijeti; jer ako je on jo uvijek aktivni ivi mrtvac, vaa bi vas smrt nainila upravo onakvom kakav je on. Ne, vi morate ivjeti! Morate se boriti i truditi da poivite, iako vam se smrt ini poput neizrecive blagodati. Morate se boriti protiv same Smrti, pa dola vam ona u radosti ili boli; danju ili nou; na sigurnome mjestu ili u opasnosti! Vaom vas ivom duom zavjetujem da ne umrete, dapae, da i ne pomiljate na smrt, sve dok ne proe to veliko zlo.

Jadna je draga ena problijedjela kao smrt, zadrhtala i poela se tresti, kao to sam vidio da ivi pijesak podrhtava pri dolasku plime. Svi smo utjeli; nita nismo mogli uiniti. Naposljetku se malo umirila, okrenula se prema njemu, pruila mu ruku te rekla draesnim, no vrlo turobnim glasom: - Obeavam vam, dragi moj prijatelju, da u se truditi da poivim, bude li mi Bog dopustio; sve dok me ovaj uas ne napusti, dade li Bog da to bude na vrijeme. Bila je tako dobra i odvana da smo svi osjetili kako nam srca postaju snanija za to da radimo i trpimo za nju, i poeli smo raspravljati to da uinimo. Rekao sam joj da moe uvati sve spise u sefu, kao i sve spise, dnevnike i fonografske cilindre koje bismo kasnije mogli upotrijebiti. Nadalje, ona e voditi zapise kao i prije. Obradovala ju je mogunost da e bilo to moi raditi, ako se moe upotrijebiti rije "obradovati" vezano uz takvo turobno zanimanje. Van Helsing je po obiaju razmiljao dalekovidnije od bilo koga drugoga, te je pripremio toan raspored naeg rada. - Moda je bilo dobro - ree - to na sastanku nakon naeg posjeta Carfaxu nismo odluili nita uiniti sa sanducima zemlje koju ondje lee. Da smo to uinili, Grof bi jamano naslutio to namjeravamo, te bi nesumnjivo unaprijed poduzeo mjere kako bi onemoguio da se to uini i s ostalim sanducima; ali ovako ne zna to smjeramo. tovie, po svoj prilici ne zna ak ni da raspolaemo sredstvima kojima moemo sterilizirati njegove jazbine, tako da ih vie ne moe koristiti kao prije. Sad znamo daleko vie o n jihovu smjetaju tako da, nakon to pregledamo kuu u Piccadillyju, moi emo ustanoviti gdje se nalazi i zadnji sanduk. Dananji je dan, dakle, na; na njemu poiva naa nada. Sunce koje se jutros uzdiglo iznad nae tuge titi nas dok je na nebu. Sve dok naveer ne zapadne, ono udovite mora zadrati oblik u kojemu je sada, kakav god bio. Sputan je granicama svog zemljanog omotaa Ne moe se rasplinuti u zrak niti pak nestati kroz pukotine i upljine. Ako prolazi kroz vrata, mora ih otvoriti poput smrtnika. I tako raspolaemo dananjim danom da pronaemo sve njegove jazbine i steriliziramo ih. Na taj nain, ako ga ba i ne

uhvatimo te unitimo, satjerat emo ga na neko mjesto gdje emo gaza neko vrijeme sigurno uhvatiti i unititi. Na tom sam se mjestu trgnuo jer se nisam mogao suzdrati na pomisao da nam bjeie minute i sekunde bremenite Mininim ivotom i sreom, budui da je bilo mogue poduzeti neto za vrijeme dok smo priali. No Van Helsing je podignuo ruku u znak upozorenja. - Stanite, prijatelju Jonathane- rekao je. - U ovom je sluaju najbri nain ujedno i najdulji, kao to kae vaa poslovica. Djelovat emo, i to oajnikom brzinom, kad nastupi vrijeme za to. Ali razmislite malo; po svemu sudei, klju za sve nalazi se u onoj kui u Piccadillyju. Grof moda posjeduje mnoge kue koje je kupio. Za njih posjeduje kupoprodajne papire, kljueve i jo tota. Ima papira za pisanje; ima svoju ekovnu knjiicu. Mnogo toga to posjeduje nalazi se na nekom mjestu; zato to ne bi bilo na onako mirnom mjestu u sreditu grada, kamo dolazi i odakle odlazi u bilo koje vrijeme, na prednja ili stranja vrata, kad ga ni za najgueg prometa nitko ne moe primijetiti? Otii emo tamo i pretraiti onu kuu; pa kad saznamo to se ondje nalazi, onda emo "zaustaviti zemlju", kako bi se lovaki izrazio na prijatelj Arthur, te uloviti naeg starog lisca, zar ne? Nije li tako? - Poimo onda odmah! - uskliknuo sam. - Rasipamo dragocjeno, dragocjeno vrijeme! Profesor nije ni trepnuo. - A kako emo ui u onu kuu u Piccadillyju? - zapitao je jednostavno. - Na bilo koji nain! - povikao sam. - Provalit emo unutra, bude li to potrebno. - A vaa policija; gdje e oni biti i to e rei na to? Bio sam zaprepaten; no znao sam da odlae iz dobrog razloga. Stoga sam rekao to sam god mirnije mogao: - Nemojte ekati vie nego stoje potrebno; siguran sam da znate na kakvim sam mukama. - Ah, dijete moje, dobro to znam; i doista, uope mi nije elja pridonositi vaim patnjama. Ali promislite samo, to moemo uiniti prije nego to se pokrene sav svijet? Onda e nastupiti na trenutak. Razmiljao

sam i razmiljao, te zakljuio da je najjednostavniji nain ujedno i najbolji. Sad elimo ui u kuu, ali nemamo kljua; nije li tako? Kimnuo sam. - Pretpostavimo sad da smo uistinu pravi vlasnici te kue, te da ipak ne moemo ui u nju. Nadalje zamislite da niste osobito nadareni za provaljivanje, to biste onda uinili? - Obratio bih se nekom potenom bravaru i unajmio ga da obije bravu. - A vaa policija, oni bi se zacijelo umijeali, zar ne? - A, ne! Samo kad bi znali daje ovjek propisno pozvan na taj posao. - U tom sluaju - uputio mi je prodoran pogled dok je to rekao - dvojbena je jedino savjest poslodavca, te povjerenje vaeg policajca u nju. Vaa je policija zacijelo predana u svome poslu i promiljena, ah, vrlo promiljena, kad se treba pozabavi ti nekim takvi m poslom. Ne, ne, moj prijatelju Jonathane, slobodno silom otvorite brave na stotinu praznih kua u tom vaem Londonu, ili u bilo kojem gradu na svijetu. Ako to uinite na pravi nain i u pravo vrijeme, nitko se nee umijeati. itao sam o jednom gospodinu koji je posjedovao krasnu kuu u vaem Londonu. Kadje otiao preko ljeta u vicarsku i zakljuao svoju kuu, neki mu je provalnik razbio prozor sa stranje strane i uao. Onda je otvorio aluzine s prednje strane i slobodno ulazio i izlazio na glavni ulaz, pred samim nosom policije. Zatim je odrao drabu u toj kui, stavio je u oglas i postavio veliki natpis. Kad je nastupio dogovoreni dan, uz pomo jednog uvenog drabovatelja rasprodao je sva dobra to ih je posjedovao onaj drugi ovjek. Onda je otiao k jednome graditelju i nainio s njime ugovor da srui kuu i sve raisti za odreeno vrijeme. A vaa policija i svi nadleni pomogli su mu koliko su god mogli. I kad se onaj vlasnik vratio s ljetovanja u vicarskoj, zatekao je tek praznu rupu na mjestu gdje se nalazila njegova kua. Sve je to obavljeno u rukavicama, a i mi emo u naem poslu postupiti u rukavicama. Neemo otii onamo tako rano da policajac koji je u to vrijeme jo bes poslen pomisli kako

radimo neto udno, ve emo otii nakon deset sati, kad onuda bude prolazilo mnotvo ljudi, te kad bi bilo normalno da se takvi poslovi obavljaju, da smo uistinu vlasnici kue. Nije mi preostalo drugo nego uvidjeti da je u pravu, a uasan oaj na Mininom licu neto se opustio; u takvom je dobrom savjetu bilo nade. - Nakon to se jednom naemo u kui - nastavio je Van Helsing - moda pronaemo vie tragova. U svakom sluaju, neki e od nas ostati ondje dok drugi budu traili ostala mjesta gdje bi se mogli nalaziti jo neki sanduci sa zemljom, u Bermondseyu i Mile Endu. Lord Godalming ustade. - Tu bih ja mogao biti od neke koristi - ree. - Brzojavit u svojim ljudima da pripreme konje i kola na mjestima gdje e biti najprikladnije. - Gledaj, stari moj - ree Morris - kiasna je zamisao da sve imamo pripremljeno sluaju da trebamo upotrijebiti krnje. Ali ne misli li da bi neka od tvojih otmjenih koija ukraena grbovima izazvala malo previe pozornosti u nekoj sporednoj ulici Walwortha ili Nile Enda? Meni se ini da bismo trebali unajmiti kola kad krenemo na jug ili istok; pa ak ida bismo ih trebali ostaviti negdje u susjedstvu u koje odlazimo. - Prijatelj Quincey je u pravu!- ree profesor. - Kao to bi se reklo, s obje noge vrsto stoji na zemlji. Predstoji nam teak zadatak i ne elimo da nas netko u tome promatra, ako je to mogue. Mina se sve vie zanimala za sve i bio sam oduevljen vidjevi kako joj hitnost situacije pomae da na trenutak zaboravi svoje uasno noanje iskustvo. Bila je vrlo, vrlo blijeda, gotovo mrtvaki blijeda, i tako mrava da su joj usne bile malo nategnute, a dosta izraeno vidjeli su joj se zubi. Ovo posljednje joj nisam spominjao, da joj ne nanesem nepotrebnu bol; ali meni se krv sledila u ilama kad sam se sjetio to se dogodilo s jadnom Lucy nakon to joj je Grof isisao krv. Zasad jo nije bilo znaka da joj zubi postaju otriji, ali prolo je tek kratko vrijeme i bilo je razloga za strah. Kad smo poeli raspravljati kojim redoslijedom sve to obaviti te kako rasporediti nae snage, uslijedile su nove nedoumice. Na posljetku smo se dogovorili da prije odlaska u Piccadilly unitimo Grofovu jazbinu u

naem susjedstvu. U sluaju da on to prebrzo ustanovi, na taj bismo nain ipak bili korak ispred njega u naem razornom poslu, a njegova bi nam prisutnost u iskljuivo fizikom obliku, u vrijeme dok je najslabiji, mogla posluiti kao novi pokazatelj. to se tie rasporeivanja naih snaga, profesor je predloio da za posjeta u Carfax svi zajedno uemo u kuu u Piccadillyju; da dva lijenika i ja ostanemo ondje, dok lord Godalming i Quincey pronau jazbine u Walworthu i Mile Endu te ih unite. Profesor je ustvrdio kako je mogue, pa ak i vjerojatno, da se Grof pojavi u Piccadillyju za vrijeme dana, te da emo se u tom sluaju moi obraunati s njime na licu mjesta. U svakom sluaju, moi emo ga svi zajedno slijediti. Ja sam se estoko usprotivio tom planu jer sam rekao kako namjeravam ostati i zatiti Minu. Pomislio sam da sam vrst u tome stavu, ali Mina nije htjela n i sasluati moj prigovor. Rekla je da bi moglo iskrsnuti neko pravno pitanje pri kojemu bih mogao biti od koristi; da bi se medu Grofovim papirima mogao nai neki trag koji bih shvatio iz svojih transilvanskih doivljaja; te daje uz ovakvo stanje stvari potrebna sva snaga koju moemo prikupiti kako bismo se mogli suprotstaviti strahovitoj Grofovoj snazi. Morao sam popustiti jer je Mina bila nepopustljiva; rekla je je njena posljednja nada u tome da svi radimo zajedniki. - Sto se mene tie - rekla je - nemam se ega bojati. Najgore to se moglo dogoditi ve se dogodilo, a sve to se sad moe dogoditi mora sadravati i malo nade ili utjehe. Kreni, muu moj! Bog me moe, bude li to htio, uvati samu isto tako dobro kao i da netko bude prisutan. - Krenimo onda odmah, u Boje ime - uskliknuo sam ustavi -jer samo gubimo vrijeme. Grof bi mogao doi u Piccadilly ranije nego to oekujemo. - Nije tako! - ree Van Helsing, podignuvi ruku. - Ali zato? - zapitao sam. - Zaboravljate li - rekao je, doslovce se nasmijeivi - da je sino obilno objedovao te da e spavati dokasna. Jesam li to zaboravio? Hou li ikad... mogu li ikad zaboraviti? Zar itko od nas moe zaboraviti taj stravini prizor! Mina se silno trudila zadrati svoj hrabri stav; ali bol ju se svladala, te je zagnjurila lice u ake i

zajecala uz drhtaj. Van Helsing nije imao namjeru podsjetiti je na onaj zastraujui doivljaj. Razmiljajui, izgubio iz vida nju i njezin udio u svemu. Kad mu je sinulo to je rekao, uasnuo se nad svojom nepromiljenou te je pokuao utjeiti. - Jao, gospoo Mina - rekao je - draga, draga gospodo Mina. ali Boe da sam vam upravo ja, od svih koji vas potuju, rekao neto tako nepromiljeno. Ova moja glupa stara usta i ova glupa stara glava ne zasluuju oprotaj; ali vi ete to zaboraviti, zar ne? Duboko se sagnuo pokraj nje rekavi to; uhvatila gaje za ruke, pogledala ga kroz suze i rekla promuklim glasom: - Ne, ja to neu zaboraviti, jer dobro je da se toga prisjeam; a s time je u mom sjeanju toliko toga vezanog uz vas da u sve to uzeti zajedno. A sad, svi zajedno uskoro morate krenuti. Zajutrak je spreman i svi moramo jesti tako da budemo snani. Zajutrak je za sve nas bio udnovat objed. Pokuali smo biti vedri i hrabriti se, a Mina je bila najvedrija i najivahnija meu nama. Kad smo zavrili, Van Helsing je ustao i rekao: - A sad, dragi moji prijatelji, idemo na na strani posao. Jesmo li svi naoruani kao to smo bili one noi kad smo prvi put posjetili jazbinu naeg neprijatelja? Jesmo li naoruani i protiv napada duh ova i tjelesnih bia? - Svi smo potvrdili. - Onda je to u redu. A sad, gospoo Mina, vi ste u svakom sluaju ovdje sasvim na sigurnome sve do sumraka; a mi emo se vratili prije toga... ako... Ma, vratit emo se! Nakon to ste sili, osobno sam pripremio vau sobu na taj nain to sam u nju smjestio stvari za koje znamo, tako da on nee moi ui. A sad mi dopustite da vas zatitim. Dodirnut u vam elo ovim komadiem svete hostije, u ime Oca, i Sira, i.... Uslijedio je zastraujui vrisak od kojega su nam se umalo sledila srca. Kad je stavio hostiju na Minino elo, ona ga je oprila, koa je gorjela kao da se radi o bijelome uarenom komadu metala. Moja je jadna draga shvatila znaenje te injenice isto tako brzo kao to su njezini ivci primili bol: ta su je dva osjeaja tako obuzela da se u onome vrisku oglasila njezina prenapregnuti narav. Ali brzo su joj navrle rijei; odjek onog

vriska jo nije prestao odzvanjati zrakom kad je nastupila reakcija, i ona je klonula koljenima n a pod, u agoniji ponienja Navukla je preko lica svoju prekrasnu kosu, kao to si gubavac navlai svoj ogrta, te zajaukala: - Okaljana sam, okaljana! ak i Svevinji izbjegava moju oneienu put! Moram trpjeti ovaj sramotni znak na elu sve do Sudnjeg dana! Svi su zastali. Ja sam se bacio pokraj nje u agoniji bespomone boli, stavio ruke oko nje i vrsto je zagrlio. Nekoliko minuti naa su oaloeni srca kucala zajedno dok su prijatelji oko nas okrenuli ustranu oi iz kojih su tiho tekle suze. Zatim se Van Helsing okrenuo i rekao ozbiljnim glasom; toliko ozbiljnim da sam mogao osjetiti kako ga je obuzelo nekakvo nadahnue, te da navodi stvari koje sam ne poznaje: - Mogue je da ete morati nositi ovaj znak sve dok sam Bog bude smatrao da je to potrebno, jer on e zacijelo na Sudnji dan ispraviti sve nepravde na svijetu, te sve nepravde koje su nanesene njegovoj djeci koju je on postavio na svijet. I jo neto, gospodo Mina, draga moja, draga moja, htio bih da mi, koji vas volimo, prisustvujemo trenutku kad e taj crveni oiljak, znak Boje spoznaje o onome to se dogodilo, nestati i ostaviti vae elo istini poput srca koje poznajemo. Jer sigurno je, kao to je sigurno da ivimo, da e taj oiljak nestati kad Bog bude naao primjerenim da podigne teret koji nas teko pritie. Dotad emo nositi na kri, kao to gaje nosio njegov sin, u znak poslunosti prema njegovoj volji. Moda smo mi odabrani kao instrumenti njegove volje, te emo se na njegov poziv uzdii poput onoga drugoga, kroz nedae i sram; kroz suze i krv; kroz dvojbe i strahove, te kroz sve to ini razliku izmeu Boga i ovjeka. U tim je rijeima bilo nade i utjehe; stoga smo se pomirili s ovakvim stanjem stvari. I Mina i ja smo to osjetili, te istodobno uhvatili svaki po jednu starevu ruku, sagnuli se i poljubili ih. Zati m smo bez ijedne rijei svi zajedno kleknuli, uhvatili se meusobno za ruke, te se zakleli da emo biti vjerni jedni drugima. Mi mukarci zakleli smo se da emo podii veo tuge s glave osobe koju smo svi na svoj nain voljeli i pomolili smo se za pomo i vodilju u stranomu poslu koji je bio pred nama.

Bilo je to vrijeme za djelovanje. Stoga sam se oprostio od Mine, a taj oprotaj ni ona ni ja neemo zaboraviti sve do nae smrti. Potom smo krenuli. vrsto sam odluio jednu stvar: ustanovimo li da Mina neminovno mora postati vampirica, nee sama ii u tu neznanu i strahovitu zemlju. Vjerujem daje u stara vremena upravo iz tog razloga jedan vampir znaio mnogo njih; kao to su njihova gnusna tijela mogla poivati samo u svetoj zemlji, upravo je na isti nain najsvetija ljubav sredstvo kojim se stjeu nove pridolice u njihovim jezovitim redovima. Uli smo u Carfax bez problema i zatekli sve stvari iste kao i prvi put. Bilo je teko povjerovati da u ovako prozainom okoliu, neodruvanom i pranjavom, postoje osnove za onakav strah koji smo ve poznuvali. Da nismo ve donijeli odluku i da nas nisu poticala uasna sjeanja, teko da bismo mogli nastaviti na posao. Nismo zatekli nikakvih spisa, niti pak tragova da je kua bila u upotrebi; a u staroj kapelici velik i su sanduci izgledali upravo onako kao kad smo ih zadnji put vidjeli. Dr. Van Helsing rekao nam je dostojanstvenim glasom, dok smo stali pred njih: - A sad, prijatelji moji, moramo ovdje obaviti jednu dunost. Moramo sterilizirati ovu zemlju, toliko posveenu pobonim sjeanjima da ju je on donio sa sobom iz daleke zemlje kako bi je upotrijebio u zle svrhe. On je odabrao ovu zemlju zato to je bila sveta. Na taj emo ga nain potui vlastitim orujem, jer mi emo je jo vie posvetiti. Bila je posveena da bi je koristio ovjek, sad emo je posvetiti Bogu. Izrekavi to, izvadio je iz svoje torbe odvija i klju za odvijanje, te je vrlo brzo poklopac jednoga od sanduka leao odbaen. Zemlja je imala ustajao i zaguljiv zadah; no to nam nekako nije smetalo, jer naa je pozornost bila usredotoena na profesora. Uzeo je iz svoje kutije komad svete hostije te je pobono poloio na zemlju, a zatim je zatvorio poklopac i uz nau pomo stao natrag privrivati vijke. Na isti smo nain obradili sve velike sanduke, jedan po jedan, te ih ostavili naizgled u istome stanju u kakvu smo ih zatekli; no u svakome se nalazio komadi hostije. Kad smo zatvorili za sobom vrata, profesor je rekao dostojanstvenim glasom:

- Taj je dio posla gotov. Kad bismo podjednako uspjeno obavili i sve ostale poslove, veeranji bi suton zasjao na elu gospoe Mine koje bi bilo poput bjelokosti, bez ikakve mrlje! Dok smo ili preko travnjaka na putu do kolodvora da uhvatimo vlak, mogli smo vidjeti proelje ludnice. eljno sam pogledao onamo i na prozoru svoje sobe ugledao Minu. Mahnuo sam joj rukom, te joj kimnuo kako bi joj dao do znanja da je na posao ondje uspjeno obavljen. Kimnula mije kako bi mi pokazala daje shvatila. Posljednje to sam vidio bilo je kad mi je mahala rukom u znak oprotaja. Teka smo srca potraili kolodvor i uhvatili vlak u zadnji tren, jer putao je paru kad smo se pribliavali peronu. Ovo sam zapisao na vlaku. Piccadilly, 12.30. Prije nego to smo doli do Fenchurch Streeta, obratio mi se lord Godalming: - Quincey i ja idemo pronai bravara. Bilo bi najbolje da vi ne poete s nama, kako ne bi iskrsnule kakve potekoe. U ovim okolnostima nama ne bi previe zamjerili provalu u praznu kuu. Ali vi ste pravni zastupnik i u pravnikome udruenju mogli bi vam rei da ste trebali biti pametniji. - Oklijevao sam, elei podijeliti ak i opasnost od izvrgavanja javnoj sramoti, no on je nastavio: - Osim toga, izazvat emo manje pozornosti ako nas ne bude previe. Moji e titula sve izgladiti kod bravara, le kod bilo kojeg polic ajca koji bi mogao naii. Najbolje e biti da vi odete s Jackom i profesorom, pa ostanite u Green Parku, negdje odakle se prua pogled na kuu. Kad vidite da se vrata otvaraju te da je bravar otiao, svi zajedrio doite. Mi emo vas oekivati i pustiti unutra. - Dobar savjet! - rekao je Van Helsing, pa mi nita vie nismo rekli na to. Godalmingi Morris odjurili su koijom, a mi smoih slijedili u drugoj koiji. Na uglu Arlington Streeta svi smo izali i odetali u Green Park. Srce mi je tuklo kad sam ugledao kuu na koju su bile usredotoene sve nae nade kako se uzdie, mrka i tiha, zaputena medu ivahnijim i dotjeranijim okolnim zgradama. Sjeli smo na klupu s koje je bio dobar pogled te stali puiti cigare kako bismo izazvali to manje pozornosti. Minute kao da su prolazile na olovnim nogama, dok smo oekivali dolazak ostalih.

Nakon odreenog vremena ugledali smo kako se primie jedna koija. Iz nje su nonalantno izali lord Godalming i Morris; a s vrha koije spustio se zdepasti radnik s torbom za alat. Morris je platio koijau, koji je dodirnuo obod eira i odvezao se. Njih su se dvojica zajedniki popela stubitem i lord Godalming je pokazao radniku to treba uiniti. Ovaj je bez urbe skinuo kaput i objesio ga na jednu ipku u stubinoj ogradi, te rekao neto pozorniku koji je upravo dokono prolazio. Policajac je kimnuo u znak slaganja te je ovjek kleknuo i smjestio torbu pokraj sebe. Nakon stoje proeprkao po njoj, izvadio je neto alata koji je na uobiajen nain poredao pokraj sebe. Zatim je ustao, zavirio u kljuanicu, puhnuo u nju, okrenuo se prema svome poslodavcu i rekao mu neto. Lord Godalming se nasmijeio i ovjek je podigao ovei sveanj kljueva; odabrao je jedan od njih i stao isprobavati u bravi, kao da njime isprobava prolaz. Nakon stoj e neko vrijeme petljao, isprobao je drugi klju, a zatim i trei. Odjednom su se vrata otvorila, nakon to ih je lagano gurnuo, te su on i druga dvojica uli unutra. Mi smo nepomino sjedili; moja se cigara silovito arila, no Van Helsingova se potpuno ugasila. Strpljivo smo ekali te ugledali kako radnik izlazi i uzima svoju torbu. Zatim je pridrao vrata djelomice otvorenima, pridravajui ih na mjestu koljenima, te namjestio klju u bravu. Naposljetku gaje predao lordu Godalmingu, koji je izvadio svoj no vanik i dao mu neto. ovjek je dodirnuo obod eira, uzeo svoju torbu, odjenuo kaput i otiao; ni iva dua nije ni zapazila cijeli taj posao. Kad se ovjek dovoljno udaljio, nas smo trojica preli ulicu i zakuculi na vrata. Odmah ih je otvorio Quincey Morris, pokraj kojega je stajao lord Godalming i pripaljivao cigaru. - Mjesto strano smrdi - rekao je Godalming dok smo ulazili. Doista je smrad bio straan, kao u staroj kapelici u Carfaxu, a po naem prijanjem iskustvu postalo nam je jasno kako je Grof esto koristio to mjesto. Poeli smo pretraivati kuu, drei se zajedno za sluaj napada; jer znali smo da imamo posla sa snanim i podmuklim neprijateljem, a jo uvijek nismo znali ne nalazi li se Grof u kui. U blagovaonici, koja je leala sa stranje strane predvorja, pronali smo osam sanduka zemlje. Samo osam sanduka od devet koliko smo ih traili! Na posao jo nije bio zavren i nee biti dok ne pronaemo onaj sanduk koji nedostaje. Prvo smo otvorili aluzine na prozom koji je gledao na usko, kamenom poploano dvorite sa

zabatne strane jedne iljate staje, koja je izgledala poput proelja kakve minijaturne kue. Na zidu nije bilo prozora, pa se nismo bojali da e nas netko vidjeti. Nismo gubili vrijeme dok smo pregledavali krinje. Alatom to smo ga ponijeli sa sobom otvorili smo ih jednu po jednu, te postupili s njima kao to smo postupili s onim drugima u kapelici. Bilo nam je jasno da Grof nije u kui, te smo nastavili s potragom za njegovim spisima. Nakon to smo povrno pogledali ostale prostorije od podruma do tavana, doli smo do zakljuka da se svi spisi koji bi mogli pripadati Grofu nalaze u blagovaonici, te smo ih potom krenuli pomno pregledavati. Leali su manje-vie uredno sloeni na velikome stolu za objedovanje. Bili su tu posjedovni papiri kue u Piccadillyju, u jednom velikom zaveljaju; kupoprodajni papiri kua u Mile Endu i Bermondseyu; papir za pisanje, omotnice, pera i tinta. Sve je to bilo pokrito tankim papirom za zamatanje, kako bi se sauvalo od praine. Tu se takoer nalazila i etka za odjeu, etka i ealj, te vr i lavor u kojem se nalazila prljava voda, crvenkasta kao od krvi. Na kraju svega nalazila se hrpica kljueva svih vrsta i veliina, vjerojatno od onih drugih kua. Kad smo ispitali ovaj zadnji nalaz, lord Godalming i Quincey su tono zapisali razliite adrese kua u istonome, odnosno junome dijelu Londona, uzeli sa sobom kljueve u jednom velikom svenju, te krenuli unititi sanduke na tim mjestima. Mi ostali ekali smo, koliko smo god strpljivo mogli, njihov povratak... ili pak Grofov dolazak. 23. DNEVNIK DR. SEWARDA 1. listopada. inilo se da je prolo strahovito dugo vrijeme dok smo ekali da dou Godalming i Quincey Morris. Profesor nam je pokuavao zaokupiti misli time to nanije cijelo vrijeme davao poticaja za razmiljanje. Vidio samu tome i jednu blagotvornu svrhu, po pogledima to ili je povremeno bacao sa strane prema Harkeru. Jadnik je u tako jadnom stanju da je to strano gledati. Sino je to bio iskren ovjek sretna izgleda, snana mladenakog lica, prepun energije, i s tamnosmeom kosom. Danas je to ispijeni, mravi

starac, ija se sijeda kosa dobro poklapa s upalim oima i borama na licu to ih je ispisala bol. Njegova je energija jo uvijek netaknuta; u stvari, djeluje poput ivog plamena. To bi mu mogao biti spas jer, bude li sve ilo dobro, to e mu dati snage da prebrodi razdoblja oaja. Onda e se nekako opet probuditi i suoiti sa stvarnim ivotom. Jadnik, mislio sam da su moje nevolje dovoljno velike, ali njegove...I Profesor to dobro zna i daje sve od sebe kako bi ga neim zaokupio. Ono to je priao bilo je u tim okolnostima iznimno zanimljivo. Koliko se mogu prisjetiti, rekao je sljedee: - Otkako su mi doli u ruke, prouavao sam i iznova prouavao sve papire vezane uz to udovite; to sam i h vie prouavao, sve mi se veom ini nunost da ga u potpunosti zbriemo s lica svijeta. Posvuda ima znakova da napreduje; ne samo u svojoj moi, ve i u spoznaji o njoj. Kao to sam doznao preko svog prijatelja Arminiusa iz Budimpete, za ivota je to bio doista udesan ovjek. Ratnik, dravnik i alkemiar, a ovo potonje u njegovo je vrijeme bila najvia toka znanstvene spoznaje. Imao je moan mozak, neusporedivo obrazovanje i srce koje nije poznavalo ni strah ni kajanje. ak se usudio pohaati i Skolomansu, te nije bilo grane spoznaje njegova vremena u kojoj se nije okuao. Dakle, u njega je snaga uma nadivjela tjelesnu smrt; iako se ini da mu pamenje nije sasvim cjelokupno. Po nekim umnim sposobnostima bio je, i jo je uvijek, tek dijete; no on odrasta i neke stvari koje su isprva bile djetinjaste sada dolikuju odraslu ovjeku. On obavlja pokuse, i vjeto to radi. Da mu nismo stali na put, postao bi -a ne uspijemo li, jo moe postati - ocem ili pak rodonaelnikom nove vrste bia, iji put mora voditi kroz Smrt, a ne kroz ivot. Harker je zajeao. -1 sve se to urotilo protiv moje drage! - rekao je. - Ali na koji nain on obavlja pokuse? Znanje o tome moglo bi nam pomoi da ga pobijedimo! - Cijelo ovo vrijeme otkako je doao, on iskuava svoju snagu, polako, ali sigurno njegov veliki djetinjasti um radi. Za nas je dobro to je to tek djetinjasti um; jer da se odmah usudio uiniti neke stvari, ve bi odavna

bio izvan dosega nae moi. No, on ipak namjerava postii uspjeh, a ovjek koji ispred sebe ima stoljea, moe si priutiti da eka i pritaji se. Njegov bi ivotni moto mogao biti Festina lente. - Ne mogu shvatiti - umorno ree Harker. - Dajte, budite jasniji! Moda mi bol i brige otupljuju um. Profesor mu je njeno poloio ruku na rame te rekao: - Ah, dijete moje, bit u jasan. Zar ne vidite kako je u zadnje vrijeme to udovite kroz pokuse prikupljalo znanje? Kako je iskoristio onog pacijenta zoofaga da ue u dom prijatelja Johna; jer vampir, koliko god kasnije zauvijek moe dolaziti kada i na koji nain eli, prvi put moe ui-na neko mjesto samo ako ga pozove netko od ukuana. Ali to nisu njegovi najvaniji pokusi. Zar ne uviamo kako su u prvo vrijeme iskljuivo drugi prenosili one goleme sanduke? U to vrijeme jo nije znao mora li biti tako. Ali ne prestance je onaj njegov silni djetinji um rastao i poeo je razmiljati ne bi li sam mogao prenijeti sanduk. Tako je poeo pomagati; a zatim, kad je vidio kako je to u redu, pokuao ih je pomicati sam-samcat. I tako je napredovao, te posijao one svoje grobove; i nitko osim njega ne zna gdje su skriveni. Moda ih namjerava zakopati duboko u zemlju. Na taj nain bi ih samo on mogao upotrebljavati nou, ili pak u ono vrijeme kad moe mijenjati oblije; na taj e mu nain dobro posluiti i nitko moda nee doznati da su mu to skrovita. Ali ne oajavajte, dijete moje; ovo je malo prekasno ustanovio! Ve su mu sterilizirane sve jazbine osim jedne; a prije sumraka bit e i ta jedna. Onda vie nee imati mjesta na koje se moe otii sakriti. Jutros sam odugovlaio kako bismo mogli biti sigurni. Ne riskiramo li mi vie nego on? Zato onda ne bismo bili i oprezniji od njega? Po mom sam sad je jedan i ako je sve dobro prolo, prijatelji Arthur i Quincey ve su na putu prema nama. Danas je na dan i moramo biti oprezni, pa makar bili i spori, i ne smijemo propustiti nijednu priliku. Vidite, kad se vrate oni to sad izbivaju, bit e nas petero! Dok je govorio, prepalo nas je kucanje na vratima, i to dvostruko potarsko kucanje raznosaa brzojava. Svi smo kao po dogovoru otili u predvorje, a Van Helsing je podigao ruku kako bi nas uutkao, priao vratima i otvorio ih. Djeak mu je uruio poiljku. Profesor je ponovno zatvorio vrata, pogledao adresu, otvorio brzojav i glasno ga proitao:

- "Pripazite na D. Upravo sad, u 12.45, urno je doao iz Carfaxa i pohitao prema jugu. Izgleda da obilazi svoja mjesta pa vas moda poeli posjetiti. MINA." Uslijedila je stanka, koju je prekinuo glas Jonathana Harkera: -No, hvala Bogu, uskoro emo se sresti! Van Helsing se brzo okrene prema njenu. -Bog e djelovati na svoj nain i u svoje vrijeme - ree. - Ne bojte se, a zasad se nemojte ni radovati; jer ono to bismo ovog trenutka mogli prieljkivati moda znai nau propast. -Sad me nije briga niza to - odgovorio je Jonathan vatreno -osim da zbriem tu zvijer s lica svijeta. Prodao bih vlastitu duu da to uinim! -Ah, utite, dijete moje, utite! - ree Van Helsing. Bog ne kupuje due na taj nain; a vrag, iako ih moda kupuje, ne dri se zadane rijei. Ali Bog je milostiv i pravedan, te zna za vau bol i privrenost onoj dragoj gospoi Mini. Promislite samo kako bi se njezina bol udvostruila, samo kad bi ula vae nepromiljene rijei. Neka se nitko od nas ne boji; svi smo odani ovome cilju i danas e svemu biti kraj. Dolazi vrijeme za akciju; za dana je ovaj vampir ogranien na ljudske moi i ne moe se preobraziti sve do sumraka. Trebat e mu neto vremena da stigne ovamo. Vidite, sad je jedan i dvadeset, i jo je preostalo neto vremena do njegova dolaska, koliko god bio brz. Moramo se samo nadati dae moj lord Arthur i Quincey stii prvi. Oko pola sata nakon to smo primili brzojav ge Harker, netko je tiho, ali odluno pokucao na vrata predvorja. Bilo je to obino kucanje, kakvim se svakoga sata oglaava na tisue gospode, no i meni i profesoru glasno je zakucalo srce. Pogledali smo se i zajedno otili u predvorje; obojica smo imali spremno razliito oruje, duhovno u lijevoj ruci, smrtonosno pak u desnici. Van Helsing je povukao zasun ustranu, pridrao vrata napola otvorenima te stao korak unatrag, pripremivi obje ruke za akciju. Na licima nam je zacijelo bilo vidljiyo koliko smo obradovani kad smo na pragu, tik do vrata, ugledali lorda Godalminga i Quinceya Morrisa. Brzo su uli i zatvorili za sobom vrata.

- Sve je u redu - rekao je Godalming kad su krenuli predvorjem. - Pronali smo oba mjesta; na svakome po est sanduka, i sve smo ih unitili! - Unitili? - zapita profesor. - U njegovo ime! utjeli smo neko vrijeme, a zatim je progovorio Quincey: - Sad nam preostaje jedino da ga ovdje priekamo. No, ne pojavi li se do pet sati, moramo krenuti jer ne bi bilo dobro ostaviti gospodu Harker samu nakon sumraka. - On e biti ovdje zaas - ree Van Helsing, koji je provjerio neto u svom notesu. - Usput reeno, po brzojavu gospode Mine otiao je iz Carfaxa prema jugu, to znai daje otiao preko rijeke, a to moe uiniti jedino na izmaku plime, to je trebalo biti neto prije jednog sata. Njegov odlazak na jug ima neko znaenje za nas. Zasad je obuzet sumnjama i iz Carfaxa je prvo otiao na mjesto na kojem oekuje najmanje smetnje. Zacijelo ste bili u Bermondseyu neposredno prije njega. To to jo nije ovdje pokazuje da je prvo otiao u Mile End, to mu je oduzelo neto vremena jer je morao na neki nain prijei rijeku. Vjerujte mi, prijate lji, neemo ga jo dugo ekati. Trebali bismo pripremiti neki plan napada tako da ne propustimo nijednu priliku. Pst, vie nema vremena. Pripremite svoje oruje! Budite spremni! Izrekavi to podigao je ruku u znak upozorenja jer smo svi uli kako je u brav u ulaznih vrata tiho stavljen klju. ak i u takvu trenutku zadivilo me kako jaka linost moe izbiti na povrinu. U svim naim lovovima i pustolovinama po raznim dijelovima svijeta, uvijek je Quincey Morris organizirao plan akcije, a Arthur i ja smo ga po navici sluali. Sad kao da nam se ta stara navika nagonski vratila. Brzo se ogledao po sobi, te odmah iznio plan naeg napada a zatim nas bez ijedne rijei, tek pokretima ruke, rasporedio na naa mjesta. Van Helsing, Harker i ja bili smo odmah iza vrata, tako da ih profesor moe braniti nakon to se otvore, dok emo nas dvojica stati izmeu pridolice i vrata. Godalming sa stranje strane, a Quincey sprijeda, smjestili su se izvan dohvata pogleda, spremni stati ispred prozora. ekali smo u napetosti dok su sekunde prolazile

sporo kao u runome snu. Predvorjem su se pribliavali spori, oprezni koraci; Grof je oigledno bio spreman na nekakvo iznenaenje; u najmanju ruku, pribojavao ga se. Odjednom je jednim skokom upao u sobu, proavi pokraj nas prije nego to je itko uope mogao podii ruku kako bi ga zaustavio. U tom je pokretu bilo neega tipinog za panteru, neega toliko neljudskog da nas je ok zbog njegova dolaska naizgled sve otrijeznio. Prvi je u akciju stupio Harker, koji se brzim pokretom bacio pred vrata koja su vodila u sobu u prednjem dijelu kue. Kad nas je Grof ugledao, jezovito je zareao, izobliivi lice tako da su mu se ukazali dugaki i iljasti onjaci. No taj se zloudni cerek isto tako brzo preobrazio u hladan pogled pun lavovskog prezira. Izraz mu se ponovno promijenio, kad smo svi kao jedan krenuli na njega. teta to nismo imali neki bolje organizirani plan napada, jer ak sam se i u onome trenutku upitao to emo uiniti. Ni sam nisam znao hoe li nam naa smrtonosna oruja biti od ikakve koristi. Harker je to oigledno htio isprobati jer je pripremio svoj veliki no, te ga njime silovito i iznenadno napao. Udarac je bio strahovit i Grofa je spasio samo skok unatrag izveden demonskom brzinom. Da je zakasnio sekundu, britka bi mu se otrica zarinula u srce. Ovako, vrak je prerezao tek tkaninu njegova kaputa, te nainio iroki prorez kroz koji su ispali smotak novanica i gomila zlata. Izraz na Grofovu licu bio je toliko paklenski da sam se na trenutak pobojao za Harkera, iako sam vidio kako jo jednom visoko zabacuje no kako bi ponovno udario. Nagonski sam krenuo prema naprijed, elei ga zatitili, drei u ruci raspelo i hostiju. Osjetio sam kako mi rukom struji silna snaga i bez iznenaenja sam ugledao kako se ono udovite zgurilo, dok srno svi spontano nainili isti pokret. Nemogue je opisati izraz mrnje i osjeanje zlobe, bijesa i paklenske jarosti, koji je preletio Grofovim licem. Njegova je votana boja postala zelenkastouta u usporedbi s njegovim usplamtjelim oima, a crveni oiljak na elu ukazao se na blijedoj koi poput ive rane. Sljedeeg trenutka je gipkim pokretom skoio ispod Harkerove ruke prije nego to je njegov udarac mogao pasti, zgrabio akom neto novca s poda, pojurio preko sobe i bacio se na prozor. Uz tresak i svjetlucanje razbijenog stakla, skoio je na poploen prostor ispod prozora. Kroz zveket stakla uo sami zveckanje zlata, dok je nekoliko zlatnika palo na ploe.

Pretrali smo preko sobe i ugledali ga kako neozlijeen skae s tla. Pojurio je preko stubita, preao poploeno dvorite i otvorio vrata staje. Ondje se okrenuo i obratio nam se: - Mislite da ste me osujetili, vi... s tim poredanim blijedim licima, kao ovce kod mesara. Jo ete poaliti, svaki od vas! Mislite da ste me ostavili bez mjesta za poinak; ali imam ih ja jo. Moja je osveta tek zapoela! Razvui u je tijekom stoljea, a vrijeme je na mojoj strani. Vae djevojke koje tako volite ve su moje, a kroz njih ete i vi i drugi ljudi postati moji... moji stvorovi, koji e sluati moje zapovijedi i bit e mi akali kad se budem htio hraniti. Pih! Uz podrugljivi, prezrivi izraz lica brzo je proao kroz vrata i zauli smo kako je zahrali zasun zakripao kad gaje uvrstio za sobom. Vrata s druge strane otvorila su se i zatvorila. Prvi je od nas progovorio profesor, dok smo, shvaajui koliko bi ga bilo teko slijediti kroz staju, krenuli prema predvorju. - Neto smo nauili, i to mnogo! Bez obzira na njegove hrabre rijei, on nas se boji; boji se vremena, boji se nestaice! Jer ako nije tako, emu onakva urba? Sam gaje glas izdao, ili su me prevarile ui. Zastoje uzeo onaj novac? Brzo vam postaje jasno. Vi ste lovci na divlje zvijeri, pa to i shvaate na taj nain. Sto se mene tie, potrudit u se da mu nita ovdje ne bude ni od kakve koristi, u sluaju da se vrati. Rekavi to, strpao je preostali novac u dep; uzeo posjedovne papire, koje je Harker bio svezao u sveanj, te pomeo ostale stvari u otvoreni kamin, gdje ih je zapalio ibicom. Godalming i Morris odjurili su u dvorite, a Harker se spustio kroz prozor kako bi poao za Grofom. No, on je povukao zasun na vratima staje. Kad su ih oni silom otvorili, vie mu nije bilo ni traga. Van Helsing i ja pokuali smo se raspitati iza kue; no staje su bile naputene i nitko ga nije vidio kad je odlazio. Sad je ve bilo kasno poslijepodne i sumrak nije bio daleko. Morali smo priznati da je igra zavrena; teka srca smo se sloili s profesorom kad je rekao: - Vratimo se gospodi Mini, jadnoj, jadnoj, dragoj gospoi Mini. Zasad smo uinili sve to smo mogli, a ondje je moemo barem tititi. Ali ne trebamo oajavati. Postoji samo jo jedan sanduk sa zemljom i moramo ga pokuati pronai. Kad to bude obavljeno, sve bi jo moglo ispasti dobro.

Vidio sam da govori s najveom dozom samouvjerenosti koju ju je mogao skupiti, kako bi utjeio Harkera. Jadnik je bio sav slomljen. Povremeno ne bi mogao suspregnuti prigueni jauk razmiljajui o svojoj eni. Teka smo se srca vratili u moju kuu, gdje smo zatekli gu Minu koja nas je oekivala s lanim izrazom vedrine, to je sluilo na ast njezinoj hrabrosti i portvovnosti. Kad je ugledala naa lica, i sama je problijedjela poput smrti; nekoliko sekundi ostala je sklopljenih oiju, kao da potajno moli; zatim je rekla vedrim glasom: - Nikad vam neu moi dovoljno zahvaliti. O, jadni moj dragi! - Rekavi to, obuhvatila je rukama prosjedu glavu svog mua i poljubila je. - Nasloni svoju glavu ovamo i odmori se. Sve e jo biti dobro, dragi! Bog e nas zatititi bude li to htio u svojim namjerama. Jadnik je samo zajeao. U njegovoj uzvienoj boli nije bilo mjesta za rijei. Zajedno smo na brzinu veerali, to nas je pomalo razvedrilo. Moda je bila rije u toplini hrane pred gladnim ljudima, jer nitko od nas nita nije pojeo od doruka, ili pak nam je moda pomogao osjeaj druenja. U svakom sluaju, osjetili smo se malo manje jadno, nismo shvaali sutranjicu kao sasvim lienu nade. Pridravajui se obeanja koje smo zadali, ispriali smo gi Harker sve to se dogodilo. Iako je na trenutke problijedjela poput snijega, kad bi kakva opasnost zaprijetila njezinu muu, a na trenutke bi pak pocrvenjela, kad bi se oitovala njegova ljubav prema njoj, sasluala nas je odvano i smireno. Kad smo doli do onog mjesta gdje je Harker onako nesmotreno navalio na Grofa, stisnula se uz ruku svog mua, te je vrsto stegnula, kao da e ga njezina blizina zatititi od zla. No nita nije rekla sve dok pripovijest nije bila zavrena, a svi dogaaji ispriani. Zatim je, ne isputajui ruku svog mua, ustala meu nama i progovorila. Ah, kad bih uope mogao opisati taj prizor; tu draesnu, dobru enu u blistavoj ljepoti mladosti i ivotnosti, s crvenim oiljkom na elu, kojega je bila svjesna i kojega smo mogli pogledati tek uz krgut zuba, prisjeajui se kako je nastao. Njezina predana ljubaznost bila je suprotstavljena naoj smrknutoj mrnji; njezina njena vjera svim naim strahovima i sumnjama; a mi smo pak znali da je na simbolian nain ona u svoj svojoj dobroti, istoi i vjeri odbaena od Boga.

- Jonalhane , rekla je, i ta joj je rije zazvuala poput glazbe na usnama, koliko je bila prepuna ljubavi i njenosti - dragi Jonathane, i svi vi ostali, moji iskreni prijatelji, htjela bih neto znate cijelo ovo uasno vrijeme. Znam da se morate bori ti, da morate i unititi, kao to je trebalo unititi onu lanu Lucy kako bi prava Lucy mogla vjeito ivjeti; no za taj vam posao nije potrebna mrnja. Ona jadna dua koja je prouzroila tu patnju najtuniji je sluaj uope. Promislite samo kakva e biti njegova radost kad gori dio njega bude uniten, kako bi njegov bolji dio mogao stei duhovnu besmrtnost. Morate imati saaljenja i za njega, iako vas to moda nee sprijeiti da ga unitite. Dok je govorila, vidio sam kako se lice njezina mua smrknulo i namrtilo, kao da emocije u njemu proimaju cijelo njegovo bie. Nagonski je pojaao stisak na ruci svoje ene, sve dok mu zglobovi na prstima nisu pobijeljeli. Ona nije ni trepnula od boli koju je zacijelo trpjela, ve ga je pogledala oima u kojima je bilo vie molbe nego ikad. Kad je prestala govoriti, skoio je na noge, umalo istrgnuvi svoju raku iz njezine dok je progovorio: - Neka mi ga Bog dade u ruke tek toliko dugo da unitim onaj njegov zemaljski ivot na koji ciljamo. Ako bih nakon toga mogao poslati njegovu duu u oganj pakla na vijeke vjekova, to bih i uinio! - Ah, uti, uti, u ime dragog Boga. Nemoj govoriti takve stvari, Jonathane, muu moj; ili e me zdrobiti strahom i uasom. Promisli samo, dragi moj... Ja sam razmiljala o tome itav ovaj dugi, dugi dan... da u... moda... nekog dana... i ja trebati takvo saaljenje; te da e mi ga netko drugi, poput tebe, s isto toliko razloga za gnjev moda uskratiti! O, muu moj, muu moj, doista bih ti pritedjela takvu pomisao daje postojao neki drugi nain; ali molim se za to da Bog nije zapamtio tvoje neobuzdane rijei, osim kao bolni jecaj ovjeka koji jako voli i koji teko pati. O Boe, neka ove sijede vlasi poslue kao dokaz onoga stoje pretrpio, onaj koji itavog ivota nije poinio nikakvo zlo i na kojega su se sasule tolike tuge. Oi su nam se svima zasuzile. Tome nije bilo lijeka i otvoreno smo zaplakali. I ona je zaplakala videi da je njezin plemeniti savjet prihvaen. Njezin se mu bacio na koljena pokraj nje, zagrlio je i sakrio lice medu

naborima njezine haljine. Van Helsing nam je dao znak i iskrali smo iz sobe, ostavivi ta dva zaljubljena srca nasamo s Bogom. Prije nego to su otili na spavanje, profesor je uredio sobu tako da vampir nikako ne moe ui u nju, te uvjerio gu Harker da se moe odmoriti u miru. Ona se trudila kako bi povjerovala i pokuala je djelovati zadovoljno, da bi utjeila svog mua. Bila je to odvana unutranja borba, a ja mislim i vjerujem da nije bila beskorisna. Van Helsing im je nadomak ruke smjestio zvonce kojim bi oboje mogli zazvoniti u sluaju neke prijeke potrebe. Kad su se povukli, Quincey, Godalming i ja smo se dogovorili da emo naizmjenice biti na strai cijelu no, te paziti da ova jadna oaloena ena bude na sigurnom. Prva je smjena zapala Quinceya, tako da emo mi ostali lei im uzmognemo. Godalming je ve otiao na spavanje jer je njegova druga smjena. Sad kad sam obavio svoje poslove, i ja idem na spavanje. Dnevnik Jonathana Harkera 3/4. listopada, blizu ponoi. Mislio sam da jueranji dan nikad nee zavriti. Obuzela me enja za snom u nekakvome slijepom uvjerenju da e nakon buenja sve biti promijenjeno, te da bilo kakva promjena moe biti samo nabolje. Prije nego to smo se razili, raspravili smo koji sljedei korak poduzeti, no nismo doli ni do kakvih rezultata. Znamo jedino daje preostao jedan sanduk sa zemljom te da samo Grof zna gdje se on nalazi. Odlui li leati sakriven, moe nas osujeivati godinama, a u meuvremenu...! Ta je pomisao previe strana, ak se ni sad ne usuujem razmiljati o tome. Znam sljedee: ako je ikad postojala potpuno savrena ena, onda je to moja jadna, postradala supruga. Volim je jo tisuu puta vie zbog njezina draesnog sinonjeg saaljenja, saaljenja pokraj kojeg je moja mrnja prema onome udovitu djelovala vrijednom prezira. Bog zacijelo nee dopustiti da svijet bude osiromaen gubitkom takve osobe. To mi ulijeva nadu. Sad svi plutamo prema grebenima, a vjera nam je jedino sidro. Hvala Bogu da Mina spava, i to bez snova! Pribojavam se kakvi bi joj snovi mogli biti, uz ovakva uasna sjeanja na kojima bi se mogli temeljiti. Jo od sumraka nije bila ovako mirna nadomak mog pogleda. U to vrijeme na licu joj se nakratko pojavio

odmoren izraz, koji je bio poput proljea nakon oujskih zapuha. Tada sam pomislio kako je razlog tome mekoa crvenog sutona na njezinu licu, no sad mi se ini da to ima neko dublje znaenje. Sto se mene tie, nisam pospan, iako sam umoran... nasmrt umoran. No moram pokuati zaspati jer treba misliti i na sutranji dan, a za mene nema poinka sve dok... Kasnije. Zacijelo sam zaspao jer me probudila Mina koja se uspravila u krevetu s preplaenim izrazom na licu. Sve sam lako mogao vidjeti jer soba nije bila u mraku; ona mi je stavila ruku na usta u znak upozorenja i proaptala na uho: - Pst! Netko je u hodniku! Tiho sam ustao, preao sobu i oprezno otvorio vrata. Toio ispred njih ispruen na madracu, leao je g. Morris, potpuno budan. Podigao je ruku kako bi me upozorio da budem tih te proaptao: - Pst! Vratite se u krevet; sve je u redu. Jedan od nas bit e ovdje cijelu no. Ne elimo niti riskirati! Njegov izgled i dizanje nisu trpjeli prigovora, pa sam se vratio i ispriao Mini o emu je rije. Uzdahnula je i zagrlila me objema rukama, a na blijedome licu zatreperio joj je slabaan osmijeh - 0,hvala Bogu na tim dobrim hrabrim ljudima! - rekla je tiho. Uz uzdah je ponovno utonula u san. Piem ovo budui da nisam pospan, iako moram ponovno pokuati zaspati. 4. listopada, ujutro. Mina me probudila jo jednom za vrijeme noi. Ovaj put smo se ve bili dobro naspavali jer je sivilo dolazee zore preobraavalo prozore u otro orisane dugoljaste oblike, a plinski je plamen bio sliniji iskrici nego plohi svjetlosti. - Pozovi profesora - rekla mi je uurbano. - Htjela bih ga odmah vidjeti. - Zato? - zapitao sam. - Neto mi je sinulo. Vjerojatno mi je to dolo tijekom noi te sazrelo, a da nisam bila ni svjesna. On me mora hipnotizirati prije zore, a onda u moi progovoriti. Idi brzo, najdrai, vrijeme odmie.

Otiao sam do vrata. Dr. Seward se odmarao na madracu, a kad me ugledao, skoio je na noge. - Zar neto nije u redu? - zapitao je uznemireno. - Ne - odvratio sam - ali Mina odmah eli vidjeti doktora Helsinga. - Ja u poi - rekao je te pohitao u profesorovu sobu. Dvije ili tri minute kasnije Van Helsing se naao u sobi u svojoj spavaici, a g. Morris i Lord Godalming bili su s dr. Sewardom pokraj vrata i raspitivali se. Kad je profesor ugledao Minu, pravi-pravcati osmijeh smijenio je zabrinutost na njegovu licu; protrljao je rake te rekao: - O, draga moja gospoo Mina, ovo je doista promjena. Vidite, prijatelju Jonathane, danas nam se naa draga gospoa Mina vratila onakva kakva je bila! - Zatim se okrenuo prema njoj, te rekao vedrim glasom: - A ime vam mogu pomoi? Jer u ovaj sat ne biste me zvali ni za to. - elim da me hipnotizirate! - rekla je. - Uinite to prije zore jer osjeam da u moi slobodno progovoriti. Pourite, jer nema mnogo vremena! Bez rijei joj je dao znak da se uspravi u krevetu. Netremice se zagledao u nju te stao prelaziti ispred nje, od vrha glave nadolje, naizmjence jednom pa dragom rukom. Mina je na nekoliko minuta pozorno gledala u njega, a moje je srce udaralo poput malja jer sam osjeao kako se pribliava kriza. Oi su joj se malo-pomalo sklopile i ostala je sasvim nepomino sjediti. Tek po blagome uzdizanju njezinih grudi moglo se opaziti daje iva. Profesor je nainio jo nekoliko pokreta, a zatim stao. Vidio sam kako mu je elo prekriveno krupnim kapima znoja. Mina je otvorila oi, no kao da to vie nije bila ista ena. U oima joj se nalazio odsutan pogled, a u glasu joj je bilo neke tune sanjivosti koja je za mene predstavljala neto sasvim novo. Profesor je podigao raku kako niim ne bi bila naruena tiina, te mi dao znak da uvedem i ostale. Uli su na vrcima prstiju, zatvorili za sobom vrata i ostali stajati u podnoju kreveta, odakle su promatrali. inilo se da ih Mina ne vidi. Tiinu je prekinuo Van Helsingov glas, koji je progovorio dubokim jednolinim tonom koji joj nije mogao prekinuti tijek misli: - Gdje se nalazite?

Odgovorila je bezizraajnim glasom: - Ne znam. San nema svog odreenog mjesta. Uslijedila je tiina od nekoliko minuta. Mina je ukoeno sjedila, a profesor je stajao i netremice gledao u nju. M smo se jedva usuivali i disati. Soba je postajala sve svjetlija. Ne skidajui pogleda s Mininog lica, dr. Van Helsing mi je mahnuo neka podignem prozorski kapak. Uinio sam to i dan samo to nije svanuo. Jedna je crvena zraka sunula uvis i prostorijom kao da se rasprilo ruiasto svjetlo. Istog trenutka profesor je ponovno progovorio: - Gdje se sad nalazite? Odgovor koji je uslijedio bio je sanjiv, no u njemu je bilo neke namjere; inilo se kao da neto tumai. uo sam kako koristi isti taj ton kad je itala svoje biljeke. - Ne znam. Sve mi je to udno! - to vidite? - Nita ne vidim; sve je u mraku. - to ujete? Nasluivao sam napor u profesorovu strpljivom glasu. - Zapljuskivanje vode. Ona ubori pokraj mene, a valii poskakuju. ujem ih s vanjske strane. - Onda se nalazite na brodu? Pogledali smo se, pokuavajui dokuiti neto jedan od drugoga. Bojali smo se misliti. Odgovor je brzo uslijedio: - O, da! - to jo ujete? - Zvuk ljudi koji kroe iznad mene dok trkaraju amo-tamo. uje se kripa nekog lanca, te glasno zveckanje zupanika na vitlu, - to radite?

- Mirujem, ah, kako mirujem. To je kao smrt! Glas se utiao do dubokog disanja, kao kad ovjek spava, i otvorene oi ponovno su se sklopile. Do toj trenutka sunce se diglo i svi smo se nali a punoj svjetlosti dana. Dr. Van Helsing poloio je rake na Minina ramena te joj njeno spustio glavu na jastuk. Nekoliko je trenutaka leala poput usnulog djeteta, a zatim se probudila uz dugaak uzdali i zagledala se u udu to nas sve vidi oko svog kreveta. - Jesam li govorila n snu? - bilo je sve to je rekla. No, izgleda da je shvatila o emu se radi iako joj nita nismo rekli. eljela je znati to je ispriala. Profesor joj je ponovio razgovor. - Onda nemamo ni trenutka za gubljenje - rekla je - Moda jo uvijek nije prekasno! G. Morris i lord Godalming krenuli su prema vratima, no profesorov miran glas dozvao ih je natrag: - Stanite, prijatelji moji. Onaj brod, gdje god se nalazio, podizao je sidro dok je govorila. U o/ome trenutku mnogi brodovi podiu sidro u onoj vaoj velikoj londonskoj luci. Koji je od njih onaj koji traite? Hvala Bogu da ponovno imamo vodilju, iako ne znamo kamo e nas odvesti. Bili smo pomalo slijepi; slijepi kao to ponekad znaju biti mukarci, jer kad gledamo iza sebe, vidimo ono to smo mogli vidjeti da smo pogledali ispred sebe, samo da smo bili u stanju vidjeti ono to smo mogli vidjeti! Jao, ova je reenica prava zbrka, zar ne? Sad nam moe biti jasno stoje Grofu bilo na umu kad je zgrabio onaj novac, iako gaje Jonathanov ljuti no doveo u takvu opasnost da se ak i on preplaio. Na umu je imao bijeg. ujte me, BIJEG! Uvidio je da London nije mjesto za njeg jer mu je ostao tek jedan sanduk s zemljom, a opor ljudi progoni ga kao to psi progone lisicu. On namjerava pobjei, ali nita od toga, mi emo ga slijediti. Za liscem, kao to kae na prijatelj Arthur kad odjene svoj crveni kaputi! Na je stari lisac lukav, vrlo lukav, i mi ga moramo slijediti na lukav nain. I ja sam lukav te u zaas dokuiti to je smislio. U meuvremenu se moemo odmoriti, i to u miru, jer se izmeu njega i nas nalaze vode koje se ne usuuje prijei, a ne bi ih mogao prijei ak ni da poeli, osim kad brod dodirne kopno, a i onda iskljuivo za najvie plime ili pak na njezinu izmaku. Gledajte, i sunce se upravo podiglo, a cijeli je dan do sumraka na. Okupajmo se i odjenimo

te krenimo na zajutrak koji nam je svima potreban i koji moemo pojesti u miru, budui da se on ne nalazi u istoj zemlji u kojoj smo mi. Mina mu je uputila moleiv pogled. - Ali zato da ga i dalje pratimo - zapitala je kad je otiao od nas? Uzeo ju je za ruku i pomilovao je. - Nemojte me jo nita pitati - odgovorio je. - Nakon jela odgovorit u vam na sva pitanja. Nije htio vie nita rei te smo se razdvojili kako bismo se odjenuli. Nakon zajutarka, Mina je ponovila svoje pitanje. Na trenutak ju je ozbiljno promotrio, a zatim rekao tunim glasom: - Zato, draga moja gospoo Mina, to ga sad vie nego ikad trebamo pronai, ak i ako ga budemo trebali slijediti do ralja pakla! Ona je problijedjela te zapitala slabanim glasom: - Zato? - Zato - odvratio je sveano - to on moe ivjeti stoljeima, a vi ste tek smrtna ena. Otkako je ostavio onaj trag na vaem grlu, vrijeme nam je najvei neprijatelj. Jedva sam je stigao uhvatiti dok se sruila onesvijetena. 24 FONOGRAFSKI DNEYNIK DR. SEWARDA, VAN HELSINGOV GLAS Ovo je upueno Jonathanu Harkeru. Vi morate ostati sa svojom dragom gospodom Minom. Mi odlazimo u potragu, mogu li je tako nazvati, jer mine tragamo, ve znamo, i traimo samo potvrdu onoga to znamo. Ali vi danas ostanite i pobrinite se za nju To je vaa najkorisnija i najsvetija dunost. Moram i vama ispriati ono to sam ve ispriao ostalima, tako da i vi saznate ono to nas etvorica ve znamo. On, na neprijatelj, otputovao je; vratio se u svoj

dvorac u Transilvaniju. To znam tako dobro kao da je to neka velika vatrena ruka ispisala na zidu. On se zato na neki nain pripremio i onaj posljednji sanduk sa zemljom bio je negdje spreman za utovar na brod. Zbog toga je uzeo novac, zbog toga je na kraju pojurio, da ga ne uhvatimo prije nego to sunce zae. Bila je to njegova posljednja nada, osim ako je mislio da moe lei u onu grobnicu to je po njegovu miljenju uva za njega jadna gica Lucy, za koju vjeruje da je jo nalik na njega. Kad je i to propalo, pojurio je prema svom zadnjem utoitu, svom zadnjem poivalitu, da se malo poigram rijeima. Domiljat je on, vrlo domiljat! Zna daje njegova igra ovdje zavrena te se odluio vratiti kui. Pronaao je brod koji plovi na istoj liniji kao i onaj kojim je doao te se ukrcao na njega. Sad idemo pronai koji je to brod i kamo se zaputio. Nakon toga vratit emo se i sve vam ispriati. Onda emo utjeiti vas i jadnu dragu gospou Minu novom nadom. Jer bit e to nada, kad promislite o tome; nije sve izgubljeno. Onom biu koje progonimo trebala su stoljea da doe sve do Londona; a mi smo ga ipak izjurili u jedan dan nakon to smo otkrili gdje boravi. On je unitiv, iako je u stanju poiniti silno zlo, i ne mue ga iste stvari kao nas. Ali mi smo snani, svaki u svojoj namjeri, a jo smo jai zajedno. Gore glavu, potovani muu gospoe Mine. Ova je bitka tek zapoela i mi emo na kraju pobijediti; to je sigurno kao stoje sigurno da u visinama sjedi Bog i pazi na svoju djecu. Stoga, neka vam ugodno proe vrijeme do naeg povratka. VAN HELSING Dnevnik Jonathana Harkera 4. listopada. Kad sam prenio Mini Van Helsingovu poruku s fonografa, jadna se djevojka uvelike razvedrila. Ve ju je utjeila i sama injenica to zasigurno zna da je Grof izvan zemlje; a njoj utjeha predstavlja snagu. to se mene tie, sad kad vie nismo suoeni s onom uasnom opasnou, ini mi se gotovo nemoguim da povjerujem u to. ak i moji vlastiti stravini doivljaji u Drakulinu dvorcu izgledaju mi se poput davno zaboravljena sna. Ovdje, na otrom jesenjem zraku, pri jarkoj sunevoj svjetlosti...

Zaboga, kako mogu ne vjerovati u to! Usred tih mojih razmiljanja pogled mi je pao na crveni oiljak na bijelome elu moje jadne drage. Sve dok to traje, ne moe biti nevjerice. A kasnije e i samo sjeanje na to odravati vjeru kristalno istom. Mina i ja bojimo se biti besposleni, pa smo ponovno iitavali sve dnevnike. Mina kae da smo mi moda sredstva kojima se slue sile dobra. To je mogue! Pokuat u razmiljati na njen nain. Jo nikad nismo priali o budunosti. Bolje da priekamo dok se ne naemo s profesorom i ostalima nakon njihove istrage. Dan prolazi bre nego to sam mislio da bi mi dan ikad vie mogao prolaziti. Sad su tri sata. Dnevnik Mine Harker 5. listopada, 5 sati poslijepodne. Zapisnik o naem sastanku. Prisutni: profesor Van Helsing, lord Godalming, dr. Seward, g. Quincey Morris, Jonathan Harker, Mina Harker. Dr. Van Helsing opisao nam je koji su koraci poduzeti tijekom dana kako bi se ustanovilo kojim je brodom i u kojem smjeru pobjegao grof Drakula: - Budui da sam znao da se eli vratiti u Transilvaniju, bio sam siguran da mora ii kroz ue Dunava; ili pak kroz Crno more, jer tim je putem i doao. Pred nama je bila zastraujua nepoznanica. Omne ignutom pro magnifico; i tako smo teka srca krenuli provjeriti koji su brodovi sino isplovili za Crno more. Iao je jedrenjakom jer nam je gospoda Mina ispriala kako su se razapinjala jedra. Takav brod nije dovoljno vaan da bi uao na spisak brodova za isplovljavanje u Timesu, pa smo na prijedlog mog prijatelja Godalminga otili u Lloyd, gdje su zabiljeeni svi brodovi koji isplovljavaju, koliko god maleni. Tamo smo ustan ovili daje samo jedan brod za Crno more isplovio s plimom. To je laa Carica Katarina i krenula je s Doolittleova mola za Varnu, a odatle do drugih mjesta uzvodno po Dunavu. 'Tako dakle!" rekoh, "to je taj brod na kojemu je Grof." Zatim smo otili do Doolittleova mola, te ondje zatekli ovjeka u tako malenom drvenom uredu da je ovjek djelovao vei od ureda. Zapitali smo ga za kretanje Carice Katarine. Mnogo je psovao, crven u licu i vrlo buan, no bio je ipak dobar ovjek, pa kad mu je Quincey dao iz svog depa neto stoje

zaukalo, kad je to smotao, te spremio u milenu torbicu koji je sakrio negdje duboko u odjei, postajo je jo bolji ovjek i na ponizni slugi. Krenuo je s nama i postavljao pitanja brojnim grubim i naprasitim ljudima; i oni su postali pristojniji nakon to im se ugasila e. Spominjali su mnoge proklete i vraje stvari te jo tota to nisam razumio, iako sam naslutio o emu je rije. Ipak su nam rekli sve to smo eljeli znati. - Ispriali su nam kako je juer poslijepodne oko pet sati doao ovjek koji je jato urio Bio je visok, mrav i blijed, s grbavim nosom i vrlo bijelim zubima, te oima koje kao da su plamtjele. Sav je bio u crnini, osim slamnatog eira neprikladnog za ovo vrijeme te je akom i kapom dijelio novac na brzinu se raspitujui koji brod kree za Crno more i s kojeg mjesta. Netko ga je odveo u ured, pa zatim do broda, no nije se htio ukrcati, ve se zaustavio ispred mostia za ulazak na brod te zatraio da kapetan doe do njega. Kapetan je doao kad su mu rekli da e biti dobro plaen. Iako je psovao kad je uo uvjete, pristao je na njih. Nakon toga mravi je ovjek otiao, a netko mu je rekao gdje se mogu unajmiti konj i kola. Otiao je na to mjesto te se uskoro vratio, sam vozei kola na kojima se nalazio veliki sanduk; sam gaje spustio, iako je bilo potrebno nekoliko ljudi da ga ukrcaju na brod. Naveliko se raspriao s kapetanom, objanjavajui na koji nain i na koje mjesto treba smjestiti njegov sanduk. No, kapetanu se to nije svidjelo te ga je poeo psovati na mnogim jezicima, rekavi mu da moe sam doi i pogledati gdje e se sanduk smjestiti. Ali on je odbio, rekavi da jo ne moe doi jer ima jo mnogo posla. Na to mu je kapetan rekao neka pouri (k vragu) jer e njegov brod otploviti odavde (do vraga) prije nego to nastupi najvea plima (k vragu). Mravi ovjek se nasmijeio te rekao da on mora krenuti kad god to bude smatrao prikladnim, ali kako se udi to treba krenuti tako r ano. Kapetan je ponovno opsovao, na vie jezika, a mravi mu se ovjek poklonio, zahvalio mu, te rekao kako e morati iskoristiti njegovu ljubaznost i ukrcati se na brod prije nego to se razapnu jedra. Napokon mu je kapetan, crveniji nego ikad, na vie jezika rekao kako ne eli nikakvog Francuza (tu je Francuzima opsovao i Boga i vraga) na svom brodu, kojega je takoer poslao k vragu. I tako, nakon to se raspitao gdje je najblii ured u kojem moe kupiti brodske isprave, otiao je.

- Nitko ne zna kamo je otiao, a kako su se izrazili, "vrag neka ih odnese ako ih je to briga", jer imali su drugih briga. Sve su to takoer zainili psovkama jer je uskoro postalo oigledno da Carica Katarina nee isploviti po planu. S rijeke je poela navirati rijetka sumaglica, koja se sve vie i vie zgunjavala, sve dok nije prerasla u gustu maglu. Kapetan je psovao na svim jezicima, opet spominjui i Boga i vraga, ali nita nije mogao uiniti. Voda se dizala i dizala, pa se poeo pribojavati da e potpuno izgubiti plimu. Uope nije bio drutven kad se, tono u vrijeme najvee plime, onaj mravi ovjek popeo mostiem i zatraio da vidi gdje je smjeten njegov sanduk. Kapetan mu je odvratio, sve nakieno biranim psovkama, kako mu je najvea elja da i on i njegov sanduk odu k vragu. No mravi se ovjek nije uvrijedio, te je siao s asnikom pogledati gdje je smjeten, a zatim se vratio i neko vrijeme ostao stajati na palubi u magli. Zacijelo je sam otiao jer nitko ga nije primijetio. Dapae, nisu vie ni razmiljali o njemu jer se magla uskoro rasprila i zrak je ponovno postao ist. Moji edni prijatelji, koji su rado spominjali Boga i vraga, nasmijali su se kad su mi ispriali kako je kapetan nadmaio svojim viejezinim psovkama i samoga sebe te bio slikovitiji nego ikad raspitujui se kod nekih mornara koji su etali amo-tamo po molu o magli, shvativi da nitko od njih nije vidio nikakvu maglu, osim oko onoga mola. No brod je isplovio kad je plima poela slabiti i bez sumnje je do jutra doao do ua rijeke. Kad su nam to priali ve je bio na debelome moru. -1 tako, draga moja gospoo Mina, neko se vrijeme moramo odmoriti jer na je neprijatelj na mora, dok mu magla dolazi na poziv, a putuje prema uu Dunava. Putovanje jedrenjakom je sporo, koliko god bio brz; pa emo mi krenuti kopnom i stii prije, te emo ga ondje doekati. Naa se najvea nada sastoji u tome da navalimo na njega kad bude u sanduku, izmeu izlaska sunca i sumraka, jer onda nam se ne moe oduprijeti, te moemo s njim obraunati po volji. Imamo dovoljno dana da pripremimo na plan. Sad znamo kamo je otiao jer smo bili kod vlasnika tog broda, koji nam je pokazao fakture i sve papire koji postoje. Sanduk koji traimo treba pristati u Vami, gdje e ga preuzeti jedan zastupnik, odreeni Risti, koji e ondje po kazati svoje isprave, ime e posao naeg prijatelja brodovlasnika zavriti. Kad je zapitao da li neto nije u redu, jer

u tom sluaju moe brzojaviti u Varnu te narediti istragu, odgovorili smo da je sve u redu jer ono to treba uiniti nije posao za carinike. To moramo uiniti sami, i to na svoj nain. Kad je dr. Van Helsing zavrio svoj govor, zapitala sam da li je sigurno daje Grof ostao na brodu. - Za to imamo najbolji dokaz - odgovorio mi je - upravo vae svjedoenje, kad ste jutros bili u hipnotikom transu. Ponovno sam ga zapitala je li ba nuno krenuti u potjera za Grofom jer sam se bojala da me Jonathan ostavlja, a znala sam da e zasigurno krenuti budu li ili i ostali. Odgovorio mi je isprva mimo, no zatim sa sve vie emocija. No usput je postajao sve ljui i sve silovitiji, sve dok na kraju nismo vidjeli barem dio one jake linosti koja ga je jo odavna uinila vrhunskim ovjekom: - Da, to je nuno, ba nuno! Kao prvo zbog vas, a osim toga i zbog ovjeanstva. Ovo udovite ve je nanijelo mnogo zla na malome prostoru gdje se naao i u ovo kratko vrijeme kad jo ni sam nije bio siguran kojim sve mranim silama raspolae. Drugima sam sve to ve ispriao, a vi ete, draga moji gospodo Mina, saznati to iz fonografskog dnevnika mog prijatelja Johna, ili iz dnevnika svog mua. Rekao sam im kako je stoljeima trajao posao da napusti svoju opustjelu zemlju, opustjelu ljudima, te da doe u novu zemlju gdje sve vljudskim ivotima, poput stabljika na polju kukuruza. Kad bi neki drugi ivi mrtvac poput njega pokuao uiniti isto, moda mu ne bi pomogla sva stoljea na svijetu, prola i budua. U ovome sluaju magine, pritajene i snane prirodne sile zacijelo su se spojile na neki udesan nain. Upravo ono mjesto na kojemu je neko ivio, na kojem je svih ovih stoljea bio ivi mrtvac, prepuno je udesa geolokog i kemijskog svijeta. Ondje je bilo vulkani, od kojih sa neki jo uvijek otvoreni te iz njih izviru vode udnovatih svojstava i plinovi koji ubijaju ili oivljavaju. Nesumnjivo u nekim kombinacijama tih maginih sila postoji neto magnetiko ili elektrino, to na neobian nain djeluje na tjelesni ivot; a on je od samog poetka posjedovao neke silne osobine. U teka i ratnika vremena bio je slavljen po tome to je imao elinije ivce, okretniji mozak i hrabrije srce nego bilo koji drugi ovjek. U njemu se neko ivotno naelo razvilo do maksimuma, a kako mu se tijelo odravalo snanim, te razvijalo i napredovalo, tako mu se

razvijao i mozak. I sve to bez one demonske pomoi kojom bez sumnje takoer raspolae; jer ona mora ustuknuti pred snagama koje izviru iz dobrote i karakteristine su za nju. A eto to on predstavlja za nas. On vas je zagadio... Orostite mi, draga moja, to moram koristiti takve rijei, ali govorim upravo za vae dobro. Zagadio vas je na takav nain da ak i kad nita drugo ne bi uinio, vi morate tek nastaviti ivjeti... ivjeti na svoj uobiajeni, draestan nain. Tako e vas s vremenom smrt, koja dolazi svakome ovjeku, i to uz Boju presudu, nainiti biem poput njega. To se ne smije dogoditi! Zajedniki smo se zakleli da se to ne smije dogoditi. Na taj smo nain izvritelji Boje volje: da svijet i ljudi za koje je umro njegov sin ne budu preputeni udovitima, ije postojanje baca na njega ljagu. On nam je ve dozvolio da izbavimo jednu duu i mi kreemo poput starih kriarskih vitezova da ih jo vie izbavimo. I mi emo, kao i oni, putovati prema istoku. Padnemo li, past emo, kao i oni, zbog uzvienog cilja. Zastao je i ja sam ga zapitala: - Ali nee li Grof izvui pouku iz udarca koji smo mu nanijeli? Otkako je otjeran iz Engleske, nee li je izbjegavati, kao to tigar izbjegava selo iz kojega je prognan? - Aha! - rekao je. - Vaa usporedba s tigrom dopada mi se i zapamtit u je. On je ljudoder, a tako u Indiji nazivaju tigra koji, kad jednom okusi ljudsku krv, vie ne mari za drugi plijen, ve neprestance vreba dok ne ulovi ovjeka. Ono to smo otjerali iz naeg sela takoer je tigar, i to ljudoder, koji nikad ne prestaje vrebati. Ne, nikad se on nee povui i ostati daleko. Za ivota, svog stvarnog ivota, prelazio je tursku granicu i napadao svog neprijatelja na njegovu vlastitom tlu. Odbili bi ga natrag, no je li ondje i ostao? Ne. Ponovno bi doao, i opet, i opet. Pogledajte koliko je uporan i izdrljiv. Svojim djetinjim mozgom ve je davno mogao doi na zamisao da se zaputi u veliki grad. I to je uinio? Pronaao je mjesto koje je za njega najvie obeavalo od svih na svijetu. Zatim se zduno poeo pripremati za svoj zadatak. Strpljivo je ustanovio koliko je tono snaan, te kakvim moima raspolae. Nauio je nove jezike. Prouio je novi drutveni ivot; stare obiaje u novoj okolini, politiku, pravo, financije, znanost, obiaje u novoj zemlji i meu novim ljudima koji su roeni nakon njegove smrti. Uvid u sve to samo mu je poveao apetite i pojaao

elje. tovie, time je samo jo dodatno razvio svoj mozak; jer sve mu je to pokazivalo koliko je od samoga poetka bio u pravu u svojim pretpostavkama. Sve je to uinio sam; potpuno sam! I to iz ruevne grobnice u zaboravljenoj zemlji. to sve ne bi mogao uiniti kad mu bude otvoren iroki misaoni svijet? On -koji se moe nasmijeiti smrti u lice, to dobro znamo; koji moe napredovati usred bolesti koje ubijaju itave narode. Ah, da je takav barem doao od Boga, a ne od vraga, kakva bi to sila dobra mogla biti u ovom naem starom svijetu! Ali mi smo se zakleli da emo osloboditi svijet. Na posao mora se odvijati u tiini i sav na trud mora ostati u tajnosti jer u ovo doba prosvijeenost, kad ljudi ne vjeruju ak ni ono to vide, skeptinost mudrih predstavljala bi za njega najveu snagu. To bi mu ujedno predstavljalo korice maa i oklop, te oruje kojim bi nas unitio, nas, svoje neprijatelje koji su spremni dovesti u opasnost ak i svoje due za sigurnost one koju volimo, za dobrobit ovjeanstva, te za ast i slavu Boga. Nakon openite rasprave zakljueno je da veeras nita definitivno neemo odluiti. Prespavat emo injenice te pokuati smisliti valjane zakljuke. Sutra za vrijeme doruka ponovno se trebamo sresti i nako n to izloimo svoje zakljuke, odluit emo to emo poduzeti. *** Veeras se osjeam predivno smirena i odmorna. Kao daje neki sablasni teret skinut s mene. Moda... Moja pretpostavka nije bila dovrena, nije ni mogla biti, jer sam u zrcalu opazila crveni znak na svom elu i zrtam da sam jo uvijek okaljana. Dnevnik dr. Sewarda 5. listopada. Svi srno rano ustali i mislim da nas je san sve uvelike okrijepio. Kad smo se sastali za ranim zajutarkom, vladalo je vie vedrine nego to je itko od nas oekivao da emo ponovno doivjeti. Doista je udesno koliko sposobnosti za oporavljanje ima u ljudskoj prirodi. Ako se na bilo koji nain, pa makar i smru, ukloni neka zapreka, ma kakva bila, urno se vraamo prvim naelima nade u radost. Dok smo sjedili za stolom, oi su mi se vie puta razrogaile od uenja nije li sve ovo to se dogodilo proteklih

nekoliko dana bio tek san. Tek kad sam ugledao crvenu mrlju na elu ge Harker, vratio bih se u stvarnost. ak i sad, kad ozbiljno razmiljam o svemu tome, gotovo mi je nemogue pojmiti da razlog naoj nevolji jo uvijek postoji. ak i ga Harker kao da na dugotrajne makove zaboravlja svoju nevolju; tek povremeno, kad je neto na to podsjeti, razmilja o svome stranom oiljku. Za pola sata svi bismo se trebali sastati ovdje u mojoj radnoj sobi te odluiti to emo poduzeti. Vidim tek jednu neposrednu potekou, i to vie nagonski nego kao plod razmiljanja: svi emo morati otvoreno govoriti, a ipak se pribojavam da je jezik jadne ge Harker sputan na neki zagonetan nain. Znam da ona stvara vlastite zakljuke i iz svega to se dogodilo razabirem koliko su ti zakljuci zacijelo izvanredni i toni; no ona ih ne eli ili ne moe izrei. To sam spomenuo Van Helsingu te emo on i ja to raspraviti kad se naemo nasamo. Vjerojatno je to na djelu onaj uasni otrov koji joj je uao u krv. Grof je imao vlastite razloge za to to joj je dao ono to je Van Helsing nazvao, "vampirskim krtenjem u krvi." No, moda postoji i otrov koji se izluuje iz dobrote; u doba kad postojanje ptomenskih otrova predstavlja zagonetku, niemu se ne bismo trebali uditi! Znam jednu stvar: ako je moj instinkt glede utnje jadne ge Harker ispravan, onda u poslu koji nam predstoji ima strahovitih potekoa, nepoznatih opasnosti. Ista sila koja joj nareuje da uti mogla bi joj narediti i da progovori. Ne usuujem se ni pomiljati dalje od toga; jer takvim bih mislima povrijedio ast jedne plemenite ene! Van Helsing dolazi u moju radnu sobu neto prije ostalih. Pokuat u s njime naeti tu temu. Kasnije. Kad je profesor uao, popriali smo o tome. Jo i prije nego stoje progovorio vidio sam da mu neto lei na srcu, no nekako je oklijevao poeti razgovor o toj temi. Nakon okolianja, rekao je iznenada: - Prijatelju John, ima neto o emu vi i ja moramo popriati nasamo, barem zasad. Kasnije se moemo povjeriti i drugima. Na tom je mjestu zastao, pa sam priekao. - Gospoda Mina, naa jadna, draga gospoda Mina poela se mijenjati - nastavio je. Osjetio sam kako me proeo hladni srh kad su na taj nain bili potvreni moji najgori strahovi.

- Nakon onako tunog iskustva s gospoicom Lucy - nastavio je - ovog puta moramo na to obratiti pozornost prije nego to stvari predaleko odmaknu. Naa je zadaa sada zapravo tea nego ikad, a ovaj novi problem pridaje svakom satu koji slijedi najveu vanost. Ve vidim kako joj se na licu oituju osobine vampira. Zasad je to tek vrlo slabo zamjetno, ali to treba zapaziti elimo li promatrati bez predrasuda. Zubi su joj donekle otriji, a pogled joj je povremeno prodorniji. Ali to nije sve, sad sve ee zapada u tiinu; ba kao stoje bio sluaj i s gospoicom Lucy. Ona nije govorila, ak ni kad je pisala ono to je eljela da se kasnije sazna. Ja se bojim sljedeeg. Ako je mogue da nam ona u hipnotikome transu kazuje to Grof vidi i uje, nije li jo vie mogue da onaj koji ju je prvi hipnotizirao, te koji je pio njezinu krv i natjerao je da ona pije njegovu, po elji moe saznati iz njezina uma ono to sama zna? Kimnuo sam u znak slaganja i on je nastavio: - Onda to moramo sprijeiti; moramo skrivati nae namjere pred njom, pa na taj nain nee moi odati ono to i ne zna. To je bolan zadatak. Ah, to je tako bolno da mi srce hoe prepui kad pomislim na to, ali tako mora biti. Kad se danas sastanemo, moram joj rei da iz razloga koji joj neemo odati ona vie ne smije biti lan naeg vijea, ve e biti naa tienica. Obrisao je elo, koje je obilno oblio znoj kad je pomislio na to kakvu e bol morati zadati toj jadnoj dui koja je ve toliko pretrpjela. Znao sam da e ga donekle utjeiti ako mu kaem da sam i ja doao do istog zakljuka. U svakom sluaju, odagnat e dvojbe. Rekao sam mu to i uinak je bio oekivajui. Sad je ve vrijeme da se svi zajedno naemo. Van Helsing se otiao pripremiti za sastanak i svoju bolnu ulogu u njemu. Uvjeren sam da se zapravo otiao pomoliti nasamo. Kasnije. Na samome poetku sastanka Van Helsing i ja doivjeli smo golemo olakanje. Ga Harker je po svome muu poslala poruku u kojoj kae da nam se zasad nee pridruiti jer smatra dae biti bolje ako budemo slobodnom raspravljali o svojim potezima bez nje, u ijoj bi nam prisutnosti moglo biti nelagodno. Profesor i ja na trenutak smo se poredali i nekako smo obojica osjetili olakanje. to se mene tie, zakljuio sam da, ako je ga Harker sama shvatila opasnost, to za nju predstavljalo veliku bol, no da je uklonjena i

velika opasnost. U takvim okolnostima sloili smo se, upitnim pogledom i odgovorom, drei prst pred ustima, da emo zadrati nae sumnje za sebe sve dok nam se ne prui prilika da se ponovno posavjetujemo nasamo. Odmah smo se poeli izraivati plan pohoda. Ponajprije nam je Van Helsing izloio injenice: -Carica Katarina isplovila je iz Temze juer ujutro. I uz najveu brzinu koju je ikad postigla, trebat e joj barem tri tjedna da doe do Varne; ali mi moemo kopnom doputovati do istog mjesta za tri dana, Dakle, uz mogunost da brod doe dva dana ranije, zahvaljujui vremenskim prilikama kakve Grof moe izazvati te ako tome dodamo jo jedan cijeli dan i jednu no, za sluaj da nas putem neto zadri, imamo vremena jo gotovo dva tjedna. Da bismo bili sasvim sigurni, morimo krenuti odavde najkasnije sedamnaestoga. Onda emo u svakom sluaju biti u Varni barem jedar dan prije nego to brod stigne, te emo moi izvriti sve nune pripreme. Naravno, ii emo naoruani, naoruani protiv svih zlih pojava, i duhovnih i tjelesnih. Ta se umijeao Quincey Morris: - Koliko sam shvatio, Grof dolazi iz zemlje vukova, a moda stigne onamo prije nas. Predlaem da naoj opremi dodamo i vinesterke, U te puke imam povjerenja u sluaju da doe do neke nevolje. Sjea li se, Art, kad nas je onaj opor jurio u Tobolsku? to onda ne bismo dali za dvije repetirke! - Dobra zamisao - ree Van Helsing. - Uzet emo i vinesterke. Quincey uvijek razborito rasuuje, ali najvie kad je u pitanju lov, iako je moja metafora vea uvreda za znanost nego to su vukovi opasni za ovjeka. U meuvremenu ovdje nita ne moemo uiniti. Budui da vjerojatno nitko od nas ne poznaje Varnu, zato ne bismo krenuli ranije? ekanje e nam biti isto tako dugotrajno ovdje kao i ondje. Veeras i sutra moemo se spremiti, a onda, bude li sve kako treba, nas etvorica moemo krenuti na put. - Nas etvorica? - zapita Harker, prelazei pogledom s jednoga na drugoga. - Naravno! - brzo odgovori profesor. - Vi morate ostati ovdje da pripazite na svoju draesnu enu! Harker je neko vrijeme utio, a zatim je rekao bezbojnim glasom: - Priat emo o tome ujutro. elim se posavjetovati s Minom. Pomislio sam kako je sad pravi trenutak da ga Van Helsing

upozori kako joj ne smije Odati nae planove; no on se nije obazirao na to. Uputio sam mu znaajan pogled i on se nakaljao. U znak odgovora stavio je prst na usta i okrenuo se. Dnevnik Jonathana Harkera 5. listopada, poslijepodne. Neko vrijeme nakon naeg jutranjeg sastanka nisam uope mogao razmiljati. Novi razvoj dogaaja tako mi je uskomeao misli da nisam mogao aktivno misliti. Minina odlunost da ne sudjeluje u raspravi navela me na razmiljanje. Budui da uvjeravanje s moje strane nije d alo nikakva ploda, mogao sam tek nasluivati o emu je rije. Jo uvijek nisam nita blie nekakvu zakljuku. Zbunio me i nain na koji su drugi to primili; zadnji put kad smo priali o tome sloili smo se da se nita meu nama ne smije vie prikrivati. Mina sad spava, smireno i draesno poput malenog djeteta. Usnice su joj zaobljene, a lice joj blista od sree. Hvala Bogu da u njezinu ivotu jo uvijek ima ovakvih trenutaka. Kasnije. Kako je sve to udnovato! Sjedio sam i promatrao kako Mina sretno spava, te je i mene obuzeo osjeaj toliko blizak srei da sumnjam kako u se ikad osjetiti sretnijim. Kako je nadolazilo vee, a zemlja se zaogrnula sjenkama dok je sunce sve nie zapadalo, tiina u sobi postajala je sve sveanijom. Odjednom je Mina otvorila oi, pogledala me i rekla njenim glasom: - Jonathane, elim da mi neto obea te da mi zada asnu rije. To mi obeanje mora zadati pred Bojim uima i ne smije ga prekriti ak ni ako kleknem na koljena i ponem te preklinjati uz gorke suze. Brzo, odmah mi to obeaj. - Mina - rekoh - to ne mogu odmah obeati. Moda nemam pravo da to obeam. - Ali, dragi moj - rekla je s takvih duevnim arom da su joj oi bile nalik na polarne zvijezde - to ja elim; i nije meni namijenjeno. Moe zapitati doktora Van Helsinga nisam li u pravu; ne bude li se sloio sa mnom, radi kako hoe. tovie, ako se svi kasnije sloite po tom pitanju, bit e razrijeen tog obeanja. - Obeajem! - rekao sam i na trenutak je djelovala presretna; iako je meni svu sreu uvijek sputavao oiljak na njezinu elu.

- Obeaj mi - rekla je - da mi nee odati nikakve planove koje ste stvorili za pohod protiv Grofa. Ni rijeju, ni izvoenjem zakljuaka, ni neizravno; sve dok ovo bude na meni! Dostojanstveno je pokazala svoj oiljak. Vidio sam da ozbiljno misli te sam rekao vrlo sveanim glasom: - Obeajem! Istog trenutka osjetio sam kao da su se meu nama zalupila neka vrata. Kasnije, pono. Mina je bila vedra i dobro raspoloena itavo vee, i to toliko da su se i svi ostali ohrabrili, kao daje njezina veselost prela na njih. ak sam i ja osjetio kako se malo uzdigao pokrov tmine koji se spustio na nas. Svi smo rano otili na spavanje. Mina sad spava poput malog djeteta; udesno je kako je i dalje moe spavati usred svoje strane nevolje. Hvala Bogu na tome jer barem tada moe zaboraviti svoje brige. Moda bih mogao slijediti njezin primjer, kao stoje veeras njezina veselost prela na mene. Pokuat u. 0, da mogu spavati bez snova. 6. listopada ujutro. Jo jedno iznenaenje. Mina me rano probudila, otprilike u isto vrijeme kao i juer, te ne zamolila da dovedem doktora Van Helsinga. Pomislio sam kako je nastupila jo jedna prilika za hipnozu, pa sam bez pitanja otiao po profesora. On je oigledno oekivao slian poziv jer sam ga zatekao odjevena u njegovoj sobi. Vrata su bila odkrinuta tako da je uo kako se otvaraju vrata nae sobe. Odmah je poao. Kad je uao a sobu, zapitao je Minu mogu li i drugi doi. - Ne - rekla je jednostavno - to nee biti potrebno. Vi im to isto tako moete ispriati. Moram poi s vama na vae putovanje. Dr. Van Helsing bio je podjednako zateen kao i ja. - Ali zato? - zapitao je nakon stanke. - Morate me povesti sa sobom. Sigurnija sam s vama, a i vi ete biti sigurniji. -Ali zato, draga gospodo Mina? Vi znate da je vaa sigurnost naa najuzvienija dunost. Mi odlazimo u opasnost, kojoj ste vi moda izloeniji vie nego itko od nas, zbog okolnosti... koje su se dogodile.

Zastao je obuzet nelagodom. Dok mu je odgovorila, podigla je prst i pokazala prema svome elu: - Znam. Upravo zato i moram ii. Sad kad se sunce uzdie to vam mogu rei; poslije vie neu moi. Znam da se moram odazvati Grofovu pozivu. Ako mi naredi da doem potajno, znam da u se posluiti ak i trikovima, da u i slagati, pa ak i Jonathanu. Bog je vidio pogled koji mi je uputila kad je to rekla i ako doista postoji aneo koji sve biljei, taj joj je pogled zabiljeen u ast za vijeke vjekova. Mogao sam je tek uhvatiti za ruku. Nisam mogao progovoriti; obuzeli su me osjeaji prejaki ak i za suze. - Vi ste hrabri i snani mukarci - nastavila je. - Snani ste po broju, jer moete se suprotstaviti onome to bi porazilo svakog pojedinca koji bi me morao uvati sam. Osim toga, moda u vam biti i od koristi, jer kad me hipnotizirate, na taj nain saznajete ono to ak ni ja ne znam. - Gospoo Mina - ree dr. Van Helsing vrlo ozbiljnim glasom -vi ste, kao i uvijek, veoma mudri. Poi ete s nama i zajedno emo obaviti onaj posao zbog kojeg kreemo. Kad je to rekao, Mina je zapala u dugotrajnu utnju te sam je pogledao. Ispruila se na jastuku i zaspala; nije se probudila ak ni kad sam podigao prozorski kapak i pustio unutra sunevu svjetlost koja je preplavila sobu. Van Helsing mi je dao znak neka tiho poem za njim. Otili smo u njegovu sobo i za jedna minutu pridruili su nam se i lord Godalming, dr. Seward te g. Morris. Ispriao im je to je Mina rekla te nastavio: - Ujutro kreemo za Varnu. Sad moramo imati jo jednu stvar na umu - gospou Minu. Ali u dui je iskrena. Za nju predstavlja pravu agoniju ono to nam je rekla, ali to je bilo sasvim ispravno i na vrijeme smo upozoreni. Ne smijemo propustiti nijednu priliku, a u Varni moramo biti spremni djelovati istog trenutka kad brod pristane. - A to emo tono uiniti? - lakonski zapita g. Morris. Profesor je nainio stanku prije nego to mu je odgovorio:

- Najprije emo se popeti na onaj brod. Nakon toga, kad identificiramo sanduk, stavit emo na njega granu divlje rue. Na taj emo ga nain zatvoriti jer kad ona bude na njemu, nitko ne moe izai; barem tako kae predaja. Moramo imati povjerenja u predaju; nekad je to bila ovjekova vjera i jo uvijek ima korijen u vjeri. Zatim, kad nam se prui prilika, kad nitko ne bude vidio, otvorit emo taj sanduk i... i sve e biti kako treba. - Ja neu ekati nikakvu priliku - ree Morris. - im ugledam sanduk, otvorit u ga i unititi ono udovite, pa makar me gledalo i tisuu ljudi, makar me sljedeeg trenutka zbrisali zbog toga s lica svijeta! Nagonski sam mu stisnuo ruku. aka mu je bila vrsta poput komada elika. Mislim daje shvatio moj pogled; nadam se da jest. - Dobri mladiu! - ree dr. Van Helsing. - Hrabri mladiu! Quincey je pravi mukarac, neka ga Bog blagoslovi zbog toga. Dijete moje, vjerujte mi, nitko od nas nee oklijevati niti zastajkivati iz straha. Govorim tek ono to bismo mogli uiniti, to moramo uiniti. Ali zasad nikako, nikako ne moemo znati to emo uiniti. Mogle bi se dogoditi tolike stvari i one bi se mogle odvijati na tako razliite naine da to ne moemo znati sve dok do njih ne doe. Bit emo naoruani, u svakom pogledu; pa kad nastupi sudbonosni trenutak, neemo oklijevati. Uredimo danas sve to je potrebno. Obavimo sve stvari koje se tiu drugih ljudi koji su nam dragi i koji ovise o nama; jer nitko meu nama ne moe znati kakav e biti ishod, kad e do njega doi, niti na koji nain. to se mene tie, moji su poslovi sreeni. Budui da nemam drugog posla, uredit u sve to treba za put. Pripremit u sve vozne karte za putovanje i drugo. Nije se vie imalo to dodati te smo se razdvojili. Sad u urediti sve svoje ovozemaljske poslove i bit u spreman za sve to se moe dogoditi... Kasnije. Sve je obavljeno; sastavio sam svoju oporuku i sve dovrio. Preivi li Mina, bit e moj jedini nasljednik. Ne bude li tako, sve e batiniti ovi drugi, koji su nam bili tako dobri. Pribliava se sumrak; nemir koji obuzima Minu skree mi pozornost na to. Siguran sam da joj je na umu neto to e se pokazati tono u vrijeme zalaska sunca. Te prilike postaju mune za nas jer svaki izlazak i

zalazak sunca otvara neku novu opasnost, neku rovu bol, koja bi ipak, Bojom voljom, moda dovesti do nekog sretnog svretka, Zapisujem sve to u dnevnik jer moja draga sad to ne smije uti;ali bude li jednog dana smjela, sve e biti spremno. Doziva me. 25. DNEVNIK DR. SEWARDA 11. listopada, naveer. Jonathan Harker me zamolio da pribiljeim ovo jer kae da on nije dorastao tom zadatku, a eli da sve bude tono zapisano. Mislim da nitko od nas nije bio iznenaen kad smo dobili poziv da neto prije sumraka posjetimo gu Harker. Odnedavno smo poeli shvaati kako za nju zora i sumrak predstavljaju vrijeme kad je na udnovat nain slobodna, te se moe pokazati njezin prijanji karakter, a da je nikakva sila ne nadzire i ne sputava, niti je potie na ikakvo djelovanje. To raspoloenje ili stanje zapoinje kakvih pola sata ili vie prije nego to tono nastupe zora ili sumrak, te traje dok se sunce ne uzdigne visoko, odnosno sve dok su oblaci jo uvijek zaareni zrakama koje svijetle iznad obzorja. Isprva dolazi do nekakva negativnog stanja, kao da se otputa neka spona, a zatim brzo uslijedi posvemanja sloboda. No, kad toj slobodi doe kraj, brzo uslijedi povratak na staro, a prethodi mu tek kratko razdoblje upozoravajue tiine. Kad smo se veeras sastali, bila je pomalo sputana i na njoj su se oitovali svi znakovi unutranje borbe. Ja sam to pripisao tome to se silovito trudi osloboditi od prve sekunde kad to postaje mogue. No nakon nekoliko minuta potpuno je ovladala sobom. Zatim je dala znak svom muu da sjedne na so fu pokraj nje, gdje se nalazila u napola leeem poloaju, a mi ostali pribliili smo svoje stolice. Uhvatila je mua za ruku te zapoela: - Moda smo posljednji put svi zajedno ovdje u slobodi! Znam, dragi; znam da e ti uvijek biti sa mnom, sve do samoga svretka. -Ovo je bilo upueno njezinu muu, ija je ruka stegnula njezinu. - Ujutro odlazimo na na zadatak i samo Bog zna to oekuje bilo koga od nas. Bit ete toliko dobri prema meni da me

povedete. Znam da ete poduzeti sve to hrabri i iskreni mukarci mogu uiniti za slabu, jadnu enu ija je dua moda izgubljena... Ne, ne, jo nije, ali u svakom je sluaju u opasnosti. Ali morate zapamtiti da ja nisam poput vas. U mojoj krvi ima otrova koji me moe unititi; koji e me zasigurno unititi osim ako za nas ne nastupi kakvo olakanje. O, prijatelji moji, vi znate isto tako dobro kao i ja da je moja dua u opasnosti. Iako ja znam da za mene postoji samo jedan izlaz, ni vi ni ja ne smijemo posegnuti za njime. Svima nam je redom uputila moleivi pogled, zapoevi i zavrivi sa svojim muem. - Koji je to izlaz? - zapita Van Helsing promuklim glasom. -Koji je to izlaz za kojim ne moemo... ne smijemo posegnuti? - To da ja sad umrem, ili od vlastite ruke ili pak od tue, prije nego to doe do najveeg zla. Jer jednom kad budem mrtva, to znamo i vi i ja, bit ete n stanju osloboditi moju besmrtnu duu, kao to ste to uinili s duom moje jadne Lucy. Da mi na putu stoji jedino smrt, ili pak strah od smrti, ne bih oklijevala da umrem ovdje i sad, meu prijateljima koji me vole. Ali nije sve u smrti. Ne mogu povjerovati da bi to bila Boja volja, da umrem u ovakvome poloaju, kad jo za nas ima nade i oekuje nas bolji zadatak. Stoga,u svoje ime na ovome mjestu odriem se izvjesnosti vjeitog poinka i izlazim u mrak gdje me moda ekaju najcrnje stvari to ih skriva, na ili pak podzemni svijet! Svi smo utjeli je smo nagonski znali da je ovo samo uvod. Lica drugih bila su nepomina, a Harkerovo je postalo pepeljasto sivo; moda je bolje od svih nas naslutio to slijedi. Ona je nastavila: - To je ono to ja mogu dati kao svoj dio dionica. - Nisam mogao ne zamijetiti kako se u ovakvu trenutku posluila gospodarstvenim izrazom, i to s najveom ozbiljnou. to e svatko od vas dati? Znam, dat ete ivote - nastavila je brzo. - To je lako hrabrim ljudima. Vai su ivoti u Bojem vlasnitvu te mu ih moete vratiti; ali to ete dati meni? - Ponovno je uputila upitni pogled, ali ovaj put je izbjegla lice svog mua. Quincey kao da je shvatio; kimnuo je i lice joj je zasjalo. - Onda u vam otvoreno rei to elim, jer u ovoj naoj vezi ne smije vie biti nikakvih dvojbi. Morate mi obeati, svi do zadnjega, ak i ti, v oljeni moj Jonathane, da ete me ubiti bude li dolo vrijeme za to.

- Koje je to vrijeme? Glas je bio Quinceyev, no bio je priguen i napet. - To e biti onda. kad budete uvjereni u to da je moj promjena tolika da je bolje da umrem nego da dalje ivim. Kad na taj nain tjelesno umrem, onda ete, bez trenutka oklijevanja, zabosti kolac u mene i odrez ati mi glavu; ili uiniti sve to je potrebno da mi pruite poinak! Quincey je prvi ustao nakon stanke koja je uslijedila. Kleknuo je pred nju, uhvatio je za ruku i rekao sveanim glasom: - Ja sam priprost ovjek, koji moda nije ivio onako kako bi trebalo da zaslui ovakvu ast, ali priseem vam svime to mi je sveto i drago da, nastupi li ikad vrijeme za to, neu oklijevati pred dunou koju ste postavili pred nas. A obeajem vam i da u ii na sigurno, jer budem li tek sumnjao u to, uzet u da je to vrijeme nastupilo! - Iskreni moj prijatelju! - izustila je kroz suze koje su brzo padale te se nagnula i poljubila mu ruku. -1 ja priseem isto to, draga moja gospoo Mina! - ree Van Helsing. - I ja! - ree lord Godalming, dok je svatko od njih kleknuo kako bi prisegnuo. I ja sam slijedio njihov primjer. Zatim se prema njoj okrenuo njezin mu, bezbojna pogleda i obuzet zelenkastim bijedi lom koje je nadvladalo snjenu bjelinu njegove kose, te zapitao: - Moram li i ja to obeati, Mina? - I ti, najdrai moj - rekla je s neiskazivom enjom i suuti u glasu i oima. - Ne smije ustuknuti. Ti si mi najblii i najdrai na cijelome svijetu; nae su due upletene u jednu, za itav ivot i itavu vjenost. Promisli, dragi, da su neko davno hrabri mukarci ubijali svoje supruge i sve ene u kui kako ne bi pale u ruke neprijatelju. Njima nisu zadrhtale ruke zbog toga to su ih njihove voljene preklinjale da ih ubiju. To je muka dunost prema onima koje vole, u vrijeme velikih nedaa! I jo neto, dragi moj, ako t reba umrijeti, neka to bude od ruke od onoga koji me najvie voli. Doktore Van Helsing, nisam zaboravila vau milost u Lucynu sluaju prema onome koji ju je volio -zastala je porumenjevi te promijenila izbor rijei - onome

koji je imao najvie prava da joj podari mir. Ako takvo vrijeme ponovno doe, oekujem od vas da mome muu podarite tu sretnu uspomenu, da me upravo njegova raka puna ljubavi izbavi iz uasnog suanjstva koje me zapalo. - Jo jednom priseem! - oglasio se zvuni profesorov glas. Ga Harker se nasmijeila, doslovce nasmijeila, te se uz uzdah olakanja naslonila i rekla: - A sada jedna rije upozorenja, upozorenja koje nikad ne smijete zaboraviti: taj trenutak, nastupi li ikad, moe nastupiti brzo i neoekivano, a u tom sluaju ne smijete gubiti vrijeme da iskoristite priliku. U tom trenutku ja bih mogla biti... Ne, nastupi li ikad taj trenutak ja u sigurno biti ujedinjena s vaim neprijateljem protiv vas. -1 jo jedna molba - izrekla je to vrlo sveanim tonom. - Nije presudna i nuna poput one prve, ali elim da neto uinite za mene, ako hoete. Svi smo pristali, no nitko nije progovorio; nije bilo potrebe za rijeima. - elim da mi izmolite molitvu za mrtve. - Prekinuo ju je duboki jauk njezina mua; uhvatila je njegovu raku te je poloila na svoje srce i nastavila: - Morate mi je jednog dana izmoliti. Kakav god bio ishod ovog stranog puta, svima nama, ili barem nekima od nas, bit e to draga pomisao. Nadam se, najdrai moj, da e je ti izmoliti jer e mi izgovorena tvojim glasom zauvijek ostati u pamenju... to god se dogodilo. - Ali, voljena moja - preklinjao je - smrt je jo daleko od tebe. - Ne - rekla je, podignuvi ruku u znak upozorenja. - U ovom sam trenutku dublje u smrti nego da me teko pritie teret groba! - O, Mina, zar moram to izmoliti? - zapitao je prije nego to je poeo. - To bi me utjeilo, Jonathane! - rekla je jednostavno i on je poeo itati kad mu je pripremila molitvenik. Kako bih mogao, kako bi itko mogao, opisati taj neobian prizor, njegovu sveanost, njegovu turobnost, njegovu tugu, njegov uas; a uz sve to i njegovi draest! ak i nevjerniku, koji ni u emu svetom ili osjeajnome ne vidi nita doli lakrdiju gorke istine, raznjeile bi se srce da je vidio ovu malenu skupinu

odanih i privrenih prijatelja koji su kleali te enu pogoenu i oaloeni sudbinom ili da je uo njenu strast u glasu njezina mua dok je itao tu priprostu i prelijepu slubu prilikom ukopamrtvili, a glas mu je bio toliko obuzet emocijama daje nerijetko trebao zastati. - Ja... ja ne mogu nastaviti... ostavljaju me i... rijei i... g-glas! Instinktivno je bila u pravu. Koliko je god sve to bilo udnovato, te koliko god se bizarno poslije moglo uiniti ak i nama koji smo u tom trenutku osjetili veliku snagu tog postupka, on nas je uvelike utjeio. ak ni tiina, koja je upuivala to da e se u ge Harker uskoro prekinuti sloboda due, nije nam djelovala tako bremenita oajem kao to smo se pribojavali. Dnevnik Jonathana Harkera 15. listopada. Vama. Krenuli smo s Charing Crossa ujutro dvanaestoga, stigli u Pariz naveer istog dana te zauzeli mjesta koja su bila rezervirana za nas u Orijent Ekspresu. Putovali smo cijelu no i cijeli dan, te stigli oko pet sati. Lord Godalming otiao je do konzulata, da vidi je li za njega stigao kakav brzojav, dok smo mi ostali doli u ovaj hotel, Odesu. Za vrijeme putovanja moda je i bilo nekakvih dogaaja; no bio sam previe obuzet eljom da idem naprijed, a da bih ih zamijetio. Sve dok Carica Katarina ne uplovi u luku, nee me zanimati nita na cijelome svijetu. Hvala Bogu da se Mina osjea dobro i djeluje kao da je ojaala; vraa joj se boja u lice. Mnogo spava; za vrijeme putovanja spavala je gotovo itavo vrijeme. No prije zore i sumraka vrlo je budna i oprezna; uvrijeila se navika da je dr. Van Helsing hipnotizira u to vrijeme. Isprva je trebalo neto truda i morao je nainiti mnogo pokreta rukom; no sad kao da se odmah preputa, kao po navici, i jedva da je potreban ikakav napor. Izgleda da on za tih odreenih trenutaka raspolae sposobnou da poeli neto, a njezine ga misli sluaju. Uvijek je pita to vidi i uje. Na prvo pitanje uvijek odgovara: - Nita; sve je u mraku. - A na drugo: - ujem kako valovi zapljuskuju brod i kako protjee voda. Platno i konopci napinju se, a jarboli i preke kripe. Vjetar je jak, ujem ga u jedrima, a pramac odbacuje pjenu.

Oigledno je da je Carica Katarina jo uvijek na moru, te uri na svom putu prema Varni. Lord Godalming upravo se vratio. Primio je etiri brzojava, svakog dana otkako smo krenuli po jedan, i svi su bili jedna kog sadraja: ni s kojeg mjesta nije javljeno za Caricu Katarinu u Lloyd. Prije nego to smo krenuli iz Londona, uredio je da mu zastupnik svakog dana brzojavi da li je odakle prijavljen prolazak tog broda. Poruka je trebala stii ak i da nita ne bude javljeno, tako da bude siguran da se s druge strane ice budno pazi. Veerali smo i rano otili na spavanje. Sutra idemo u posjet vicekonzulu. S njim emo urediti, ako je to mogue, dozvolu da stupimo na palubu broda im pristigne. Van Helsing kae da emo imati najvee anse ako se popnemo na brod izmeu zore i sumraka. ak i ako Grof uzme oblik imia, ne moe prijei tekuu vodu svojevoljno, pa tako nee moi napustiti ni brod. Budui da se nee moi preobraziti u ljudsko oblik, a da ne izazove sumnje, to oigledno eli izbjei, morat e ostati u sanduku. Dakle, uspijemo li doi na brod nakon zore, bit e u naoj milosti. Moi emo otvoriti sanduk i uvjeriti seje li tamo prije nego to se probudi, kao to smo uinili s jadnom Lucy. Milost koju primi od nas nee biti ba osobita. Smatramo da ne bi trebalo biti veih problema sa slubenicima niti pak mornarima. Hvala Bogu, ovo je zemlja u kojoj se podmiivanjem sve moe postii, a mi smo dobro opskrbljeni novcem. Samo se moramo potruditi da brod ne ue u luku izmeu sumraka i zore, a da nas se ne upozori na to, i onda smo na sigurnome. Mislim da e u ovome sluaju presuditi novac! 16. listopada. Minin izvjetaj i dalje je isti: zapljuskivanje valova i protjecanje vode, mrak i povoljni vjetrovi. Oigledno smo stigli na vrijeme, pa kad ujemo za Caricu Katarinu, bit emo spremni. Budui da mora proi kroz Dardanele, zacijelo emo primiti izvjetaj o njoj. *** 17. listopada. Mislim da je sada sve pripremljeno za doek Grofa po povratku s njegova putovanja. Godalming je rekao otpremnicima kako mu se ini da sanduk koji je poslan tim brodom moda sadri neto to je ukradeno jednom njegovom prijatelju, te je napola dobio dozvolu da ga otvori na vlastiti rizik. Vlasnik mu je dao papir na kojemu je nalog kapetanu neka dozvoli Godalmingu da uini sve to god poeli na brodu,

a slino je odobrenje dobio i za zastupnika u Vami. Posjetili smo zastupnika, na kojega je uljudno Godalmingovo dranje ostavilo jak dojam, te smo svi uvjereni da e uiniti sve to god moe kako bi iziao ususret naim eljama. Ve smo se dogovorili to emo uiniti u sluaju da moemo otvoriti sanduk. Bude li Grof u njem, Van Helsing i Seivard e mu odmah odrezati glavu i zabiti ma kolac u srce. Morris, Godalming i ja sprijeit emo da se itko umijea, ak i ako budemo morali upotrijebiti oruje koje emo biti spremno. Profesor kae da e se Grofovo tijelo brzo pretvoriti u prainu, budemo li ga mogli onako obraditi. U tom sluaju, nee biti nikakva dokaza protiv nas,za sluaj da nas netko osumnjii za umorstvo. Ali ak i da se to ne dogodi, mi emo se drati naeg ina, i moda e jednog dana upravo ovaj rukopis posluiti kao dokaz koji e sprijeiti da neki od nas zavre na uetu. to se mene tie, ja bih sa zahvalnou preuzeo taj rizik, samo da mi se ukae prilika. Neemo prezati ni od ega da izvrimo na naum. Kod nekih smo slubenika uredili da nam posebni glasnik javi im Carica Katarina bude opaena. 24. listopada. Cijeli tjedan ekanja. Svakodnevni brzojavi za Godalminga, ali uvijek ista pria: "Jo nema nikakvih vijesti." Minin hipnotiki odgovor ne mijenja se: "Zapljuskivanje valova, voda koja tee i kripa jarbola." Brzojav, 24. listopada Rufits Smith, Lloyd, London, upueno lordu Godalminga, preko njegove visosti vicekonzula u Varni Jutros javljeno da je Carica Katarina prola kroz Dardanele. Dnevnik dr. Sewarda 24. listopada. Kako mi nedostaje moj fonograf! Zamorno mi je pisati dnevnik perom, ali Van Helsing kae da moram. Svi smo danas pomahnitali od uzbuenja kad je Godalming dobi o brzojav iz Lloyda. Sad znam to osjeaju ratnici kad zauju poziv za borbu. Ga Harker jedina iz nae skupine nije pokazala nikakvih osjeaja. Na posljetku, to nije ni udno jer smo se posebno potrudili da ona to uope ne sazna i svi smo

pokuali suzdrati uzbuenje kad smo se nalazili u njezinoj prisutnosti. Siguran sam da bi neko primijetila, koliko god pokuavali prikriti svoje osjeaje; ali u posljednja se tri tjedna vrlo promijenila. Postaje sve vie letargina. Iako djeluje snana i zdrava (a djelomice joj se vraa i nekadanja boja), Van Helsing i ja nismo zadovoljni. esto priamo o njoj, no drugima nismo rekli ni rijei. Jadnome Harkeru bi prepuklo srce, a svakako bi mu stradali ivci kad bi znao da uope i sumnjamo u to. Van Helsing mi kae da paljivo promatra njezine zube kad se nalazi u hipnotikom stanju jer nema neposredne opasnosti da e se promijeniti sve dok joj zubi ne postanu otriji. Nastupi li ta promjena, morat emo poduzeti korake! Obojica znamo koji e to koraci biti, iako ne elimo drugima ni spominjati svoje misli. Nijedan od nas ne bi smio ustuknuti pred tim zadatkom, koliko god uasno bilo i pomisliti na nj. "Eutanazija" je izvrsna i utjena rije! Zahvalan sam onome tko ju je izmislio. Od Dardanela do ovog mjesta plovidba traje samo oko 24 sata pri brzini kojom je Carica Katarina stigla iz Londona. Brod bi, dakle, trebao stii negdje ujutro; no budui da nikako ne moe doi prije toga, svi se spremamo rano lei. Ustat emo u jedan, tako da budemo spremni. 25. listopada, podne. I dalje nikakvih vijesti o dolasku broda. Jutranji hipnotiki izvjetaj ge Harker bio je isti kao i obino, pa je mogue da vijesti dopru do nas svakog trenutka. Mi mukarci u grozniavu smo uzbuenju, osim Harkera, koji je smiren; ruke su mu hladne kao led, a prije sat vremena zatekao sam ga kako brusi otricu svog velikog noa koji sad uvijek nosi sa sobom. Grof e se loe provesti ako mu otrica tog noa ikad dodirne grlo, tjerana tom vrstom rukom, hladnom poput leda! Van Helsing i ja smo se danas malo uzrujali zbog ge Harker. Oko podneva je upala u svojevrsno mrtvilo koje nam se nije dopalo. Iako smo utjeli pred ostalima, ni on ni ja nismo bili zadovoljni. Bila je nemirna cijelog jutra, pa nam je isprva bilo drago kad smo uli da spava. No kad je njezin mu nehajno spomenuo da spava tako vrsto daje nije mogao probuditi, otili smo u njezinu sobu kako bismo to sami provjerili. Prirodno je disala i izgledala tako dobro i smireno da smo se sloili kako joj san godi vie nego ita drugo.

Jadna djevojka, toliko joj toga lei na srcu da nije nikakvo udo to joj san ini dobro, ako joj donosi zaborav. Kasnije. Nae je miljenje bilo opravdano, jer kad se probudila nakon nekolike sati okrepljujueg sna, djelovala je vedrije i bolje nego zadnjih nekoliko dana. U sumrak je dala svoj uobiajeni hipnotiki izvjetaj. Gdje god se nalazio u Crnome mom, Grof uri prema svome cilju. Prema svojoj sudbini, nadam se! 26. listopada. Jo jedan dan i nikakvih vijesti o Carici Katarini. Ve je trebala biti ovdje. Oigledno je da jo uvijek negdje plovi jer je hipnotiki izvjetaj ge Harker u zoru jo uvijek bio isti. Mogue je da brod povremeno zastaje zbog magle; na nekoliko parobroda koji su veeras pristali zamijeeni su oblaci magle, i prema sjeveru i prema jugu od luke. Moramo nastaviti na nadzor jer bismo brod mogli opaziti svakog trenutka. 27. listopada, podne. Doista udno; jo uvijek nikakvih vijesti o brodu to ga oekujemo. Ga Harker je i sino i jutros dala uobiajeni izvjetaj: 'Zapljuskivanje valova i ubor vode, kako je dodala kako su "valovi vilo slabi". Brzojav iz Londona bio je isti: "Nita novo." Van Helsing je strahovito zabrinut. Upravo mi je ispriao kako se boji da nam Grof izmie Dodao je znaajnim glasom: -Nije mi se dopalo ono- mrtvilo gospoe Mine. Due i sjeanja za vrijeme transa mogu uiniti neobine stvari. Htio sam ga zapitati jo neto o tome, ali upravo je naiao Harker te je profesor podigao ruku u znak upozorenja. Veeras, u sumrak, morimo je navesti da kae neto vie kad bude u hipnotikorn transu. Brzojav, 28. listopada Rufis Smith, London, upueno lordu Godalmingu, preko njegove visosti vicekonzula u Vani Javljeno da je Carica. Katarina uplovila u Galatz danas u jedan sat.

Dnevnik dr. Sewarda 28. listopada. Kad je stigao brzojav kojim smo obavijeteni o dolasku u Galatz, mislim da nitko od nas nije doivio onakav ok kakav bi se mogao oekivati. Istina, nismo znali s koje e strane udarac doi, niti kakav e biti, niti pak kada; no mislim da smo svi oekivali kako e se dogoditi neto neobino. Nakon to je dolazak u Varnu bio toliko odgoen, svi smo zajedno doli do zakljuka da se stvari nee odvijati onako kako smo oekivali. ekali smo da vidimo do kakve e promjene doi. No, iznenaenje nije bilo nita manje. Valjda priroda radi na takvoj beznadnoj osnovi da i usprkos zdravom razumu vjerujemo kako e se stvari odvijati onako kako bi trebalo biti, a ne onako kako bismo i samo trebali znati da e zapravo biti. Transcendentalnost je lu vodilja za anele, iako je za ovjeka to tek neuhvatljivi plamiak. Bilo je to udnovato iskustvo i svi smo ga drukije prihvatili. Van Helsing je na trenutak podigao ruke iznad glave, kao da eli prekoriti Svevinjega; no nije rekao ni rijei i za nekoliko sekundi ustao je smrknuta lica. Lord Godalming je vrlo problijedio i ostao je sjediti teko diui. Osobno sam bio napola osupnut i u udu sam pogledavao od jednoga do drugoga. Quincey Morris je zategnuo opasa onim brzim pokretom koji sam tako dobro poznavao; u vrijeme naih starih lutanja to je oznaavalo "akciju". Ga Harker je sablasno problijedjela, tako da se uinilo kako joj je oiljak na elu planuo, no skrueno je prekriila ruke i uzdigla pogled u molitvi. Harker se nasmijeio, doslovce nasmijeio, mranim, ogorenim osmijehom ovjeka koji je izgubio nadu; no istodobno njegov postupak nije tome odgovarao jer su mu ruke nagonski posegnule za drkom velikog noa i ostale na njoj poivati. - Kad kree sljedei vlak za Galatz? - zapitao nas je Van Helsing. - U 6.30 sutra ujutro! Svi smo se pogledali jer je odgovor doao od ge Harker. - Kako ste, zaboga, znali? - zapita Art. - Zaboravili ste, ili moda niste ni znali, iako je znao Jonathan, a isto tako i dr. Van Helsing, da sam ja manijak to se tie vlakova. Kod kue u Exeteru uvijek sam zapisivala redove vonje tako da budem korisna

svojem muu, Shvatila sam da je to ponekad korisno pa uvijek prouavam redove vonje. Znala sam da, kojim god se prijevoznim sredstvom zaputili do Drakulina dvorca, moramo proi kroz Galatz, ili barem kroz Bukuret, pa sam vrlo temeljito zapamtila vrijeme polazaka. Na alost, nema ba mnogo za zapamtiti jer jedini vlak kree sutra u vrijeme koje sam navela. - udesna ena! - promrmlja profesor. - Ne moemo li ii nekim posebnim vlakom? - zapita lord Godalming. Van Helsing odmahne glavom. - Bojim se da ne moemo. Ova se zemlja uvelike razlikuje od vae i moje; ak i da unajmimo posebni vlak, on bi vjerojatno stigao jo kasnije nego na redoviti vlak. Nadalje, trebamo se pripremiti. Moramo razmisliti. Hajde da se organiziramo. Vi, prijatelju Arthure, otiite do kolodvora pa kupite vozne karte i uredite da sve bude spremno za polazak ujutro. A vi, prijatelju Jonathane, otiite do zastupnika tog broda i uzmite od njega pisma za zastupnika u Galatzu, ovlatena za pregled broda, ba kao da je ovdje. Quincey Morris, vi posjetite vicekonzula. Neka vam pomogne u svezi s onim ovjekom u Galatzu, te uredite sve da putujemo bez problema, tako da ne gubimo vrijeme kad prijeemo Dunav. John e ostati s gospoom Minom i sa mnom, i mi emo se posavjetovati. Ako se dugo zadrite, to nee biti vano jer ja u biti ovdje s gospoom kad sunce zae da ujem njezin izvjetaj. - A ja - vedro ree ga Harker, slinija samoj sebi nego prijanjih dana - pokuat u biti korisna gdje je god to mogue, pa u razmiljati i pisati za vas kao neko. Neto se na neki udan nain mijenja u meni i osjeam se slobodnijom nego to sam bila u zadnje vrijeme! Trojica mladih ljudi djelovala je obradovano u tom trenutku, shvativi znaenje njezinih rijei; no Van Helsing i ja smo jedan drugome uputili ozbiljan i zabrinut pogled. No nita nismo rekli. Kad su ona trojica otila po svojim poslovima, Van Helsing je zamolio gu Harker da potrai primjerak naih dnevnika, te da mu pronae mjesto u Harkerovu dnevniku gdje opisuje boravak u dvorcu. Otila je po nj. Kad su se vrata zatvorila za njom, obratio mi se:

- Ista stvar nanije na umu! Recite vi! - Nastupila je neka promjena. Ta nada je moda varljiva nada, pa me to titi. - Upravo tako. Znate li tato sam je zamolio da donese rukopis? - Ne znam - rekoh - osim ako niste eljeli priliku da ostanemo sami. - Djelomice ste u pravu, prijatelju John, ali samo djelomice. Htio bih vam neto rei. I znate, prijatelju moj, time mnogo, uasno mnogo riskiram; ali vjerujem da je to ispravno. U trenutku kad je gospoa Mini rekla one rijei koje smo obojica shvatili, dolo mi je jedno nadahnue. Kad je prije tri dana bila u transu , Grof joj je poslao svoj duh (da joj proita misli; ili bolje reeno pozvao ju je k sebi u svoj sanduk sa zemljom u brodu, dok: je zapljuskivala voda, isto onako kao kad joj je duh odlazio slobodan svaki put za izlaska i zalaska sunca. Saznao je da smo ovdje; jer ona ima vie toga za ispriati dok ivi na otvorenome, s oima koje vide i uima koje uju, od njega koji je zatvoren u svome lijesu. Sad je dao sve od sebe da nam pobjegne. Isprva je nije htio. Uz svoje ogromno znanje siguran je da e ona doi na njegov poziv; ali odbio ju je od sebe, oslobodio ja je svoje moi, to moe uiniti, tako da ne odlazi k njemu. E, i tu ja polaem nade u nae ljudske mozgove, koji su ve dugo ljudski i nisu izgubili Boju milost, da e nadmaiti njegov djetinji mozak koji je stoljeima leao u grobnici i obavlja samo sebine i sitne poslove, pa nam jo nije dorastao. Eno, dolazi gospoa Mina; njoj ni rijei o njezinu transu! Ona ne zna nita o tome. To bi je pogodilo i nagnalo u oaj upravo u trenutku kad nam je potrebna sva njezina nada, sva njezina hrabrost; kad nam je najpotrebniji od svega onaj njezin vrstan um koji djeluje poput mukareva, ali ipak pripada draesnoj eni i odlikuje se posebnom snagom koju joj je ulio Grof i koju joj ne moe sasvim oduzeti, iako to ni sam ne zna. Pst! Pustite mene da govorim i svata ete nauiti. O, prijatelju moj Johne, u stranome smo kripcu. Bojim se kao to se nikad prije nisam bojao. Moemo se pouzdati jedino u dragog Boga. Tiina! Evo je, dolazi! Pomislio sam da e se profesor slomiti i zapasti u histeriju, kao onda nakon Lucyne smrti, ali pribrao se uz veliki napor i nalazio se u nekoj nervoznoj pozi kad je ga Harker, vedra i sretna izgleda zbog zaposlenosti i nesvjesna svoje bijede, ula u sobu. Nakon to je ula, pruila je Van Helsingu vei broj otipkanih listova.

Ozbiljno ih je pogledao, a lice mu se razvedrilo dok je itao. Zatim je prihvatio te stranice palcem i kaiprstom, te rekao: - Prijatelju John, koji ve imate toliko iskustva; a i vi draga gospoo Mina, koji ste tako mladi, ovo vam je pouka - nikad se nemojte bojati razmiljanja. esto mi se u mozgu javljala neka nedovrena misao, no bojao sam pustiti je da se slobodno razmae krilima. Ovdje i sad, s vie znanja nego prije, vraam se onamo odakle je dola ta misao i zakljuio sam da to nije bila nikakva nedovrena misao, ve da je to razraena misao, iako tako mlada da jo nema dovoljno snage u svojim malenim krilima. Upravo kao u bajci "Runo pae" mog prijatelja Hansa Andersena, ta misao nije patka, ve veliki labud koji e dostojanstveno zaploviti svojim velikim krilima kad nastupi vrijeme. Eto, da vam proitam stoje Jonathan ovdje zapisao: - "...jednog svog potomka da kroz kasnije vjekove iznova i iznova vodi svoju vojsku preko velike rijeke u Tursku. Kad bi ga potisnuli natrag, opet bi navalio, i opet, i opet, pa makar bi se sam morao vratiti s okrvavljenog polja gdje su pali njegovi vojnici jer znao je da sam moe izvojevati konanu pobjedu." - to nam ovo govori? Nita naroito, zar ne? Grofov djetinji um nita nije vidio u tome, zato je i govorio ovako slobodno. Va muki um ne vidi nita; ni moj muki um nije vidio nita, sve do maloprije. Nita! Ali uli smo neto od jedne druge osobe koja je to rekla bez razmiljanja, zato to ni ona nije znala to to znai, to bi to moglo znaiti! Ba kao to postoje elementi koji poivaju, no kad se prirodnim tijekom zbiva nja pomaknu i dodirnu jedan drugoga... bum! Nastaje bljesak svjetlosti po itavu nebu, koji moe oslijepiti nekoga, te ubiti i unititi; ali koji pokazuje itavu zemlju ispod sebe, na kilometre i kilometre daleko. Nije li tako? No, objasnit u vam. Za poetak, jeste li ikad prouavali filozofiju zloina? Da i ne. Vi, Johne, da, jer to je prouavanje ludila. Vi niste, gospodo Mina, jer vas zloin nije dodirnuo, osim jednom. Pa ipak, va um ispravno radi i ne izvlaite openite zakljuke na osnovi pojedinanih dogaaja. Ta je osobina tipina za zloince. Ona je tako postojana, u svim zemljama i povijesnim razdobljima, da ak i policija, koja ne zna mnogo o filozofiji, zna iz iskustva da je to tako. To znai biti empirian. Zloinac uvijek radi na jednome zloinu; to je onaj pravi zloinac koji kao daje predodreen za zloin i kojega ne zanima nita drugo. Takav

zloinac nema do kraja razvijeni um. On je pametan, lukav i domiljat; ali um mu nije potpuno odrastao. Po mnogoemu mu je um djetinjast. I ovaj na zloinac predodreen je za zloin; i on ima djetinjast um, a neke stvari koje je uinio tipine su za djeje postupke. Mlada ptica, mlada riba, mlada ivotinja ne ui po naelima, ve iz iskustva; pa kad neto naui, to je ishodite za uenje neega novog. "Dos pou sto," kae Arhimed. "Dajte mi vrstu toku i pomaknut u svijet!" Jednom uiniti neto, to je vrsta toka kojom djetinji um postaje odrastao um; i sve dok ga ne obuzme elja da uini neto vie, i dalje e raditi istu stvar svaki put ba kao to je i prije uini! O, draga moja, vidim da ste razrogaili oi, te da vam je bljesak munje polazao itav krajolik. Jer, ga Harker poela je pljeskati rukama, a oi su joj se zakrijesile. - Sad ete progovoriti - nastavio je on. -Recite nama, suhoparnim znanstvenicima, to vidite svojim blistavim oima. Uhvatio ju je za ruku i pridrao je dok je progovorila. Nagonski i nesvjesno sam zapazio kako su mu se kaiprst i palac sklopili na njezinoj ili kucavici dok je progovorila: - Grof je zloinac i zloinaki tip. Nordau i Lombroso klasificirali bi ga na taj nain. Kao zloinac posjeduje nesavren um. Stoga, kad se nae u nevolji, trai utoite u onome na to je nauen. Klju za odgonetanje toga je njegova prolost, a jedina stranica njegove povijesti koju znamo, i to iz njegovih usta, kazuje nam kako se neko, kad bi se po rijeima gospodina Morrisa naao "u kripcu", vraao u vlastitu domovinu iz zemlje koju je pokuavao osvojiti, te se ondje, ne odriui se svoje nakane, pripremao za novi napad. Ponovno bi se vratio, bolje opremljen za svoj posao, te pobijedio. Tako je doao i u London kako bi osvojio novu zemlju. Potuen je i kad je izgubio svaku nadu u uspjeh, te mu je i opstanak doao u opasnost, pobjegao je natrag preko mora u svoj dom; ba kao to je neko bjeao preko Dunava iz Turske. - Tako je, tako je! O, vi pametna eno! - oduevljeno ree Van Helsing, te se sagne i poljubi joj ruku. Trenutak kasnije rekao mi je, mimo kao da se konzultiramo u bolesnikoj sobi: - Samo sedamdeset dva udarca u minuti; i to usred ovakva uzbuenja. Ima nade.

Ponovno se okrenuo prema njoj te rekao nestrpljivo: - Ali nastavite. Nastavite! Ima jo toga za rei ako elite. Ne bojte se; John i ja to znamo. U svakom sluaju, ja znam i rei u vam jeste li u pravu. Priajte bez straha! - Pokuat u, ali oprostit ete mi budem li djelovala egoistino. - Bez straha, morate biti egoist jer strahujemo upravo za vas. - Dakle, budui da je zloinac, on je i sebian; a kako mu je intelekt ogranien, a djelovanje utemeljeno na sebinosti, on se posveuje samo jednome cilju. Pritom ne poznaje grinje savjesti. Kao kad je bjeao natrag preko Dunava, ostavljajui svoje vojnike da ih sasjeku na komade, isto mu je tako i sad najvea briga njegova sigurnost, te ne mari ni za koga. Upravo njegova sebinost donekle oslobaa moju duu od strahovite moi koju je stekao nada mnom one grozne noi. Osjetila sam to, o, kako sam to osjetila! Hvala Bogu na njegovoj velikoj milosti! Moja je dua slobodnija nego to je bila sve od onog uasnog sata i mui me jedino strah daje on u nekome transu ili snu iskoristio moje znanje u vlastite svrhe. Profesor ustade. - Iskoristio je va um i na taj nain nas je ostavio ovdje u Varni, dok je brod koji ga je prevozio pojurio obavijen maglom do Galatza, gdje je nesumnjivo obavio pripreme da nam izmakne. Ali njegov djetinji um nije predvidio dogaaje nakon toga i moglo bi se dogoditi, kao to je uvijek po okriljem Boga, da se upravo ono na to zlikovac najvie rauna u svojim sebinim ciljevima pokae kao glavno oruje pri njegovoj propasti. Lovac se uhvatio u vlastitu klopku, kao to kae veliki pjesnik psalama. Jer sad kad misli da nas se u potpunosti oslobodio, da nam je izmaknuo s toliko sati prednosti, njegov e ga sebini djetinjasti um uljuljkati u san. Misli takoer, nakon to se odrekao poznavanja vaih misli, da ni vi ne moete znati nita o njemu; i tu je pogrijeio! Ono uasno krtenje u krvi daje vam slobodu da u duhu odlazite k njemu, kao to ste ve uinili u vrijeme izlaska i zalaska sunca, kad ste bili slobodni. U to vrijeme bit ete voeni mojom voljom, a ne njegovom. Ta mo, koju ste zaradili svojim patnjama u njegovim rukama, bit e upotrijebljena za dobrobit vas i drugih ljudi. Dragocjeno je to on to ne zna, a kako bi se zatitio, ak se odrekao znanja o

tome gdje se mi nalazimo. No mi nismo u potpunosti sebini, te vjerujemo da je Bog s nama u ovoj tmini, u ovim mranim satima. Poi emo za njim i neemo odustajati; ak i ako doemo u opasnost da postanemo poput njega. Prijatelju John, ovo je bio veliki sat i izuzetno mnogo samo napredovali na svome putu. Vi morate biti pisar i zapisati sve to, tako da to moete dati i ostalima kad se vrate sa svojih poslova. Tako e znati sve ono to znamo i mi. Oekujui njihov povratak, zapisivao sam nae spoznaje, a ga Harker je natipkala na svom stroju sve to se zbilo otkako nam je donijela rukopis. 26. DNEVNIK DR. SEWARDA 29. listopada Ovo piem u vlaku iz Varne prema Galatzu. Sino smo se sastali neto prije sumraka. Obavili smo svoje poslove to smo god bolje mogli; koliko su nas posluili pamet, trud i srea. Pripremljeni smo za nae putovanje te za posao koji nas eki kad stignemo u Galatz. Kad je nastupilo uobiajeno vrijeme, ga Harker se pripremila za svoj hipnotiki napor. Van Helsing se trudio dulje i portvovnije nego to je inae potrebno, te je utonula u trans. Obino je govorila uz tek mali poticaj, no ovog puta profesor joj je morao postavljati pitanja, i to vrlo odluno, prije nego to smo ita saznali. Napokon je uslijedio njezin odgovor: - Nita ne vidim; mirujemo; nema zapljuskivala valova, ve samo postojani um vode koja tiho protjee uz vezno ue. ujem glasove mukaraca koji dovikuju i blizu i daleko, te kripu vesala u njihovim leitima. Negdje je opalio top; njegova je jeka doprla iz velike daljine. Iznad mene uje se toptanje nogu, te povlaenje konopaca i lanaca. Sto je ovo? Vidim traak svjetlosti; osjeam kako po meni pue zrak. Tu je zastala. Ustala je, kao voena nekim nagonom, sa sofe na kojoj je leala te podigla obje ruke, s dlanovima prema gore, kao da podie neki teret. Van Helsing i ja pogledali smo se s razumijevanjem. Quincey je ovla podigao obrve pogledavi znaajno, dok se Harkerova aka nagonski stegnuta oko drke

njegova noa. Uslijedila je dugaka stanka. Svi smo znali da prolazi vrijeme kad je mogla govoriti, no imali smo osjeaj kako je beskorisno ita rei. Odjednom se uspravila, otvorila oi, te rekla draesnim glasom: - Zar nitko ne eli alicu aja? Zacijelo ste vrlo umorni! Prihvatili smo jer ju je samo to moglo usreiti. Odjurila je po aj; kad je otila, Van Helsing ree: - Vidite, prijatelji moj. On je blizu kopna; napustio je svoj sanduk sa zemljom. Ali tek mu predstoji odlazak na obalu. Tijekom noi bi mogao leati negdje sakriven; ali ako ga ne prenesu na obalu ili ako je brod ne dodirne, on se ne moe domoi kopna. U tom sluaju, ako je no, moe skoiti ili pak odletjeti na obalu, kao stoje uinio u Whitbyju. Ali ako dan nastupi prije nego to se domogne obale, onda ne moe pobjei, osim ako ga netko prenese. A ako ga prenesu, carinici bi mogli ustanoviti to se nalazi u tom sanduku. Sve u svemu, ako on noas ni prije zore ne pobjegne na obalu, izgubit e itav dan. U tom emo sluaju moda stii na vrijeme; jer ne pobjegne li nou, zatei emo ga za dana, zatvorena u sanduk i preputena naoj milosti; jer on se ne usuuje biti u svome stvarnom obliju, budan i vidljiv, da ga ne otkriju. Nita se vie nije moglo pridodati tome, pa smo strpljivo ekali do zore kad bismo mogli neto saznati od gde Harker. Rno jutros sasluali smo bez daha njezine odgovore u transu. Hipnotiko stanje nastupilo je sporije nego proli put. Kad je napokon nastupilo, vrijeme do potpunog izlaska sunca bilo je tako kratko da smo poeli oajavati. Van Helsing kao da je unio svu svoju duu u svoje napore. Naposljetku, odazvavi se njegovoj volji, odvratila mu je: - Sve je u mraku. ujem zapljuskivanje vode, u istoj razini sa mnom, te kripu drveta po drvetu. Zastala je, i crveno sunce se uzdiglo. Moram ekati do naveer. I tako sad putujemo prema Galatzu u agoniji iekivanja. Trebali bismo stii izmeu dva i tri ujutro; no ve kod Bukureta kasnimo tri sata, pa nikako ne moemo doi prije nego to bude potpuno svanulo. Na taj nain dobit emo jo dvije hipnotike poruke od ge Harker; jedna od njih, ili pak obje, mogle bi baciti vie svjetla na ono to se dogaa.

Kasnije. Sumrak je proao. Sreom, u to vrijeme nismo bili ometani, jer da smo se tada nalazili na nekom kolodvoru, moda ne bismo mogli osigurati neophodan mir i izdvojenost. Ga Hark er se predala hipnotikome utjecaju jo manje spremno nego jutros. Pribojavam se da bi njezina mo da ita ono to Grof doivljava mogla zamrijeti upravo kad nam bude najpotrebnija. ini mi se da joj se razbuktala mata. Dok se nalazila u transu, dosad se ograniavala na najjednostavnije injenice. Ako se ovo nastavi, moglo bi nas navesti na krivi trag. Da Grofova mo nad njom zamire usporedno s njezinom moi spoznaje, bila bi to sretna pomisao; no bojim se da moda nije tako. Kad je napokon progovorila, rijei su joj bile zagonetne: - Neto izlazi; osjeam kako to prolazi pokraj mene poput hladna vjetra. ujem nejasne zvukove iz daljine ljude koji priaju na stranim jezicima, vodu koja pada velikom silinom, te zavijanje vukova. Zastala je i proeo ju je drhtaj, koji se nekoliko sekundi pojaavao, sve dok se na kraju nije poela tresti kao iba na vjetru. Nita vie nije rekla, ak ni u znak odgovora na profesorova odrjeita pitanja. Kad se probudila iz transa, bilo joj je hladno, te je bila iscrpljena i klonula; no um joj je bio napet. Nita se nije sjeala, ve je zapitala to je rekla. Kad smo joj ispriali, nadugo i nairoko, u tiini je poela razmiljati o tome. 30. listopada, 7 sati ujutro. Sad smo ve blizu Galatza i kasnije moda neu imati vremena za pisanje. Jutros smo svi s posebnom napetou oekivali zoru. Kako je znao za sve vee potekoe prilikom izazivanja hipnotikog transa, Van Helsing je zapoeo postupak ranije nego inae. No, nije bilo nikakvog rezultata sve do uobiajenog vremena, kad je popustila uz jo vee potekoe, samo jednu minutu prije nego to se podiglo sunce. Profesor nije gubo vrijeme pri ispitivanju; odgovor joj je doao s podjednakom hitrou: - Sve je u maku. ijem kako protjee voda, u ravnini s mojim uima, te kripu drveta po drvetu. U daljini tuli stoka. uje se jo jedan udnovati zvuk, nalik na... - zastala je i stalo ju je obuzimati sve jae bljedilo. - Dalje! Dalje! Govorite, nareujem vam! - rekao je Van Helsing glasom punim agonije. U isto vrijeme pogled mu je postao oajniki jer je uzdiglo sunce zarumenilo ak i blijedo lice ge Harker. Otvorila je oi i svi smo se trgnuli kad je rekla draesnim i naizgled zabrinutim glasom:

- Jao, profesore, zato traite od mene ono to znate da ne mogu uiniti?Niega se ne sjeam. - Zatim je ugledala zaprepateni izraz na naim licima te rekla, skreui pogled od jednoga do drugoga: - to sam rekla? to sam uinila? Nita ne znam, osim da sam ovdje leala i napola spavala, a zatim sam ula kako ste rekli "Dalje! Govorite, nareujem vam!" Uinilo mi se smijenim kako ste mi nareivali, kao da sam zloesto dijete. - Ah, gospoo Mina - rekao je tunim glasom - to je dokaz, ako je dokaz potreban, koliko vas volim i potujem, jer vam se rije izgovorena za vae dobro, iskrenije nego ikad, ini tako udnovata, zato to nareujem onoj kojoj se s ponosom pokoravam! uje se zvidanje; pribliavamo se Galatzu. Izgaramo od napetosti i nestrpljivosti. Dnevnik Mine Harker 30. listopada. G. Morris odveo me u hotel u kojemu smo brzojavom rezervirali sobe. On je jedini mogao biti osloboen posla budui da ne govori nijedan strani jezik. Poslovi su rasporeeni otprilike kao i u Varni, osim to je lord Godalming otiao do vicekonzula, jer bi njegov status mogao posluiti kao trenutana garancija tome dunosniku budui da smo u strahovitoj urbi. Jonathan i lijenici otili su do brodarskog zastupnika kako bi saznali detalje o dolasku Carice Katarine. Kasnije. Lord Godalming se vratio. Konzul je na putu, a vicekonzul je bolestan; stoga jedan inovni k obavlja sve rutinske poslove. Bio je vrlo susretljiv i ponudio je da e uiniti sve to je u njegovoj moi. Dnevnik Jonathana Harkera 30. listopada. U devet sati dr. Van Helsing, dr. Seward i ja posjetili smo gospodu Makenzija i Steinkoffa, zastupnike londonske tvrtke Hapgood. Primili su brzojav iz Londona, kao odgovor na brzojavni zahtjev u kojemu ih se moli da nam izau ususret koliko god bude u njihovoj moi. Bili su vie nego ljubazni i utivi, te su nas odmah odveli na palubu Carice Katarine, koja je leala usidrena u rijenoj luci. Ondje nas je primio

kapetan, imenom Donelson, koji nam je priao o svome putovanju. Rekao je kako u cijelom ivotu nije imao tako povoljne vjetrove. - ovjee! rekao je. - Bojali smo se jer smo oekivali da e nam se te povoljne okolnosti vratiti kao bumerang u obliku neke strane nesree, tako da sve u svemu budemo na nuli. Nije normalno ploviti od Londona do Crnog mora s vjetrom u leda, kao da ti sam vrag pue u jedra zbog vlastite koristi. I cijelo to vrijeme nita nismo ni vidjeli. im bismo se primaknuli nekom brodu, luci ili kopnu, na nas bi pala magla i putovala zajedno s nama, a kad bi se podignula i mi pogledali, vraga smo mogli vidjeti. Proli smo pokraj Gibraltara, no nismo mogli dati ni signal. Sve dok nismo doli do Dardanela, gdje smo morali ekati dozvolu za prolaz, nijednom nismo bili nadomak poziva. Prvo sam namjeravao popustiti jedra i usporiti dok se magla ne digne, ali onda sam pomislio da, ako vrag hoe da brzo stignemo u Crno more, on e to uiniti i uz nau pomo i bez nje. Ako brzo doputujemo, vlasnici broda nee nam to uzeti za zlo, niti e nam nakoditi prometu; a onaj stari vrag kojemu smo posluili svrsi bit e nam zahvalan to ga nismo zadravali. Ova mjeavina priprostosti i lukavstva, praznovjerja i komercijalnog rasuivanja bocnula je Van Helsinga, koji je rekao: - Prijatelju moj, taj je vrag spretniji nego to neki misle i zna kad se nae netko ravan njemu! Kapetanu se dopao taj kompliment, pa je nastavio: - Kad smo proli Bospor, ljudi su poeli gunati i neki od njih, Rumunji, zatraili su od mene da bacimo u more veliki sanduk koji je na brod smjestio neki stari udak ba prije nego to smo krenuli iz Londona. Vidio sam kako pogledavaju tog tipa. Kad su ga vidjeli, ispruili su dva prsta prema njemu, za zatitu od uroka. ovjee, smijeno je kakvo je praznovjerje tih stranaca! Odmah sam ih poslao obavlj ati posao; ali budui da se odmah poslije toga oko nas zgusnula magla, imao sam osjeaj da su uinili neto, makar nisam mogao biti siguran daje u svezi sa sandukom. Dakle, ili smo dalje, pa kako se magla nije podignula pet dana, jednostavno sam pustio da nas vjetar nosi; jer ako je vrag htio nekamo doi, mada e nam i tome i pomoi, k ako nam ne pomogne, ipak emo biti na oprezu. I jasna stvar, cijelim smo putem drali dobar

pravac i imali duboko more. Prije dva dana, kad se ujutro sunce probilo kroz maglu, zatekli smo se tono na rijeci nasuprot Galatzi. Rumunji su poludjeli i htjeli svakako baciti onaj sanduk u rijeku. Morao sam porazgovarati s njima o tome uz pomo tapa; pa kad se i zadnji digao s palube i uhvatio za glavu, uvjerio sam ih kako je roba povjerena meni i vlasnicima mog broda sigurnija u mojim rukama nego u Dunavu, pa bilo u njoj urok ili ne bilo. Pazite, ve su imali onaj sanduku rukama, spremni da ga bace u rodu. Kako je bio adresiran na Galatz preko Varne, odluio sam da ostane tamo sve dok se ne iskrcamo u luci i potpuno ga se rijeimo. Taj dan nismo bogzna to uinili i morali smo prenoiti usidreni; ali sasvim rano ujutro , sat prije zore, na brod je doao neki ovjek s nalogom, poslanim iz Engleske, da preuzme sanduk upuen na nekog grofa Drakulu. Jasna stvar, sve je bilo spremno. Papiri su mu bili ispravni i ba mi je bilo drago da se rijeim tog prokletstva jer mi je i samom poelo biti neugodno. Ako je vrag imao neku prtljagu na brodu, pomiljam da je to bio ba taj sanduk! - Kako se zvao ovjek koji ga je preuzeo? - zapita dr. Van Helsing, s pritajenim zanimanjem. - Sad u vam re! - odvratio je kapetan, siao u svoju kabinu, te donio potvrdu na kojoj je bio potpisan "Immanuel Hildesheim." Adresa je glasila Burgen-strasse 16. Ustanovili smo da je to sve to kapetan zna te smo, zahvalivi mu se, i otili. Zatekli smo Hildesheima u njegovu uredu. Rije je o idovu pomalo adelfskog tipa, s nosem kao u ovce i fesom na glavi. Izgladili smo njegovo protivljenje gotovinom i nakon manjeg cjenkanja ispriao nam je sve to je znao. To nije bilo pretjerano znaajno. Primio je od gospodina de Villea iz Londona pismo s molbom da primi sanduk koji e stii u Galatz brodom Carica Katarina, ako je mogue prije zore, tako da izbjegne carinike. Trebalo gaje proslijediti odreenom Petrofu Skinskome, koji je suraivao sa Slovacima koji su trgovali uz rijeku sve do luke. Za svoj je posao plaen engleskom novanicom, koju je kasnije unovio u zlato u Dunavskoj meunarodnoj banci. Kad je Skinsky doao k njemu, odveo gaje do broda i prebacio mu sanduk, tako da pritedi za nosaa. To je bilo sve to je znao.

Potom smo potraili Skinskoga, ali nismo ga mogli nai. Jedan od njegovih susjeda, koji ga po svoj prilici nimalo nije volio, rekao je da je otiao nekamo prije dva dana, nitko ne zna kamo. To je potvrdio i njegov gazda, koji je po tekliu primio klju od kue zajedno sa zaostalom stanarinom, u engleskoj valuti. To je bilo izmeu deset i jedanaest sati prole noi. Opet smo bili na mrtvoj toki. Dok smo razgovarali, neki je ovjek dotrao i izustio bez daha da je tijelo Skinskoga pronaeno s unutranje strane zida groblja Sv. Petra, te da mu je grlo razderano, kao da je to uinila neka divlja zvijer. Ljudi s kojima smo priali otrali su kako bi vidjeli tu strahotu, a ene su vriskale "Ovo je djelo nekog Slovaka!" Pourili smo odatle., da nas nitko ne uvue u to, ime bismo bili zadrani. Kad smo stigli kui, nismo mogli doi ni do kakva odreenog zakljuka. Svi smo bili uvjereni da sanduk nekamo putuje po planu, i to vodom, ali tek smo morali utvrditi kamo. Teka smo se srca vratili u hotel k Mini. Kad smo se sastali, prvo smo se posavjetovali da li da se ponovno povjerimo Mini. Situacija postaje oajnika i u tome lei barem neka ansa, koliko god bila rizina. Kao prvi korak u tom smjera, ja sam osloboen obeanja koje sam joj zadao. Dnevnik Mine Harker 30. listopada, naveer. Svi su bili toliko umorni, izmueni i potiteni da se nita nije moglo poduzeti sve dok se ne odmore. Stoga sam ih zamolila da prilegnu pola sata dok ja prepiem dnevnike zapise do ovog trenutka. Vrlo sam zahvalna ovjeku koji je izumio prijenosni pisai stroj, te g. Morrisu koji mi ga je nabavio. Sasvim bih se izgubila u tom poslu da moram pisati perom... Gotovo je; jadni, dragi Jonathan, to je sve morao pretrpjeti, kako li negdje jo uvijek trpi! Lei na sofi i jedva da die, a itavo tijelo kao da mu je otkazalo poslunost. elo mu je naborano; lice mu je stegnuto od

boli. Jadnik, moda razmilja, a ja mu vidim lice naborano zbog koncentracije s kojom razmilja. Ah, kad bih barem mogla biti od ikakve koristi... Uradit u sve to mogu... Zamolila sam dr. Van Helsinga i on mi je dao sve papire koje jo nisam vidjela... Dok se oni odmaraju, sve u paljivo proitati i moda doem do kakva zakljuka. Pokuat u slijediti profesorov primjer te bez predrasuda razmisliti o injenicama preda mnom... Doista vjerujem da sam Bojom milou otkrila neto. Nabavit u zemljovide i prouiti ih... Sigurnija sam nego ikad da sam u pravu. Moj je novi zakljuak gotov, pa u okupiti nae drutvo i proitati ga. Oni mogu prosuditi. Dobro je biti toan, a svaka je minuta dragocjena. Biljeka Mine Harker (prikljuena njezinu dnevniku) Osnono pitanje: Problem grofa Drakule sastoji se u tome kako da se vati do svog dvorca. a) Neko ga mora prevesti. To je oigledno; jer da. raspolae moima, kretanja po vlastitoj volji, mogao bi ii u obliku ovjeka, vuka ili imia, ili na neki drugi nain. Oigledno se boji da bi ga netko mogao otkriti ili mu pomrsiti planove dok se nalazi u bespomonu stanju, sputan od zore do sumraka u svome drvenom sanduku. b) Na koji e nain biti prevezen? Ovdje nam moe pomoi metoda eliminacije. Cestom, eljeznicom ili vodom? 1. Cestom. Potekoe su nebrojene, naroito za vrijeme naputanja grada. a) Postoje ljudi, a ljudi su radoznali i skloni ispitivanju. Neki pokazatelj, pretpostavka, dvojba glede onoga to se nalazi u sanduku unitilo bi ga. b) Mogao bi naii na carinske ili pak porezne slubenike.

c) Njegovi bi ga progonitelji mogli slijediti. To je njegov najvei strah. Kako bi sprijeio da ga netko izda, odbio je od sebe, koliko je mogao, ak i svoju rtvu mene! 2. eljeznicom. Nitko ne bi nadzirao sanduk. Trebalo bi prihvatiti rizik da doe do zastoja; a zastoj bi bio koban dok su mu neprijatelji na tragu. Istina, nou bi mogao pobjei, ali na emu bi bio kad bi se naao na nepoznatu mjestu bez utoita u koje bi mogao pobjei? To nije njegov plan i on to nee riskirati. 3. Vodom. Ovo je s jedne strane najsigurniji nain, ali s druge najopasniji. Na vodi je lien moi, osim nou. ak i onda samo moe pozvati maglu, oluju i snijeg, te svoje vukove. Ali dode li do brodoloma, iva e ga voda poklopiti, bespomonog, a onda bi doista bio izgubljen. Mogao bi izvui lau na kopno, ali ako je rije o negostoljubivoj zemlji, gdje se ne moe slobodno kretati, poloaj bi mu i dalje bio bezizlazan. Po naim saznanjima nalazi se na vodi; jo moramo ustanoviti na kojoj vodi. Najprije moramo tono utvrditi to je ve uinio; onda bismo mogli naslutiti to namjerava nakon toga. Kao prvo, moramo dokuiti to je uinio u Londonu u sklopu svog sveukupnog plana, kad mu se radilo o sekundama, te se trebao snai kako je znao i umio. Kao drugo, moramo utvrditi to je ve uinio ovdje, koliko to moemo razabrati iz injenica kojima raspolaemo. to se tie prvog zadatka, on je oigledno imao namjera pristati u Galatzu, te je poslao fakturu u Vamu kako bi nas zavarao u sluaju da otkrijemo na koji je nain otputovao iz Engleske. Njegova je, dakle, jedina namjera bila pobjei. Dokaz je pismo s uputama to ga je poslao Immanuelu Hildesheimu, u kojemu pie da on preuzme i odveze sanduk prije zore. Tu su takoer i upute za Petrofa Skinskoga. To moemo jedino nasluivati; ali zacijelo je postojalo nekakvo pismo ili pak poruka, budui da je Skinsky doao k Hildesheimu. Znamo da su njegovi planovi zasad postigli uspjeh. Carica Katarina fenomenalno je brzo doputovala, tako brzo da su kapetana Donelsona obuzele sumnje. No njegovo praznovjerje, ujedinjeno s njegovom lukavou, ilo je Grofu na raku, te je jurio, tjeran povoljnim vjetrom kroz magle i sve ostalo, dok nije naslijepo

nabasao na Galatz. Dokazano je daje Grof dobro organizirao stvari. Hildesheim je preuzeo sanduk, odvezao ga i predao ga Skinskome. Skinsky gaje odvezao - i tu mu se trag gubi. Znamo jedino daje sanduk negdje na vodi, te daje u pokretu. Carinici i poreski slubenici, ako ih je uope i bilo, izbjegnuti su. Sad stiemo do onoga to je Grof zacijelo uinio nakon svog dolaska, na kopnu, u Galatzu. Uruio je sanduk Skinskome prije zore. U vrijeme zore Grof se mogao pojavljivati samo u svome pravom obliku. Tu se pitamo zastoje Skinsky uope odabran da sudjeluje u ovome poslu? U dnevniku mog mua Skinsky se spominje kao ovjek koji kontaktira sa Slovacima koji trguju uz rijeku sve do luke; a primjedba onog ovjeka, daje neki Slovak poinio umorstvo, pokazuje da njegov soj ljudi nije osobito omiljen. Grof je elio izdvojenost. Moja je pretpostavka sljedea: u Londonu je Grof odluio da e se vratiti u dvorac vodenim putem, kojei je smatrao najsigurnijim i najtajnijim. Iz dvorca su ga prevezli Cigani i vjerojatno isporuili svoj teret Slovacima, koji su dalje odvezli sanduke do Varne, jer odatle su brodom isporueni za London. Na taj je nain Grof imao uvid u osobe koje su mogle urediti taj posao. Kad se sanduk naao na kopnu, prije zore ili nakon sumraka, on je izaao iz sanduka, naao se sa Skinskim i dao mu upute kako da organizira prijevoz sanduka du neke rijeke. Kad je to bilo obavljeno i kad je znao da je sve ukrcano, izbrisao je sve tragove ubivi svog zastupnika, ili je barem tako mislio. Pregledala sam zemljovid i utvrdila sa su najprikladnije rijeke uz koje su Slovaci mogli krenuti Pruth ili Sereth. U dnevniku sam proitala da sam u svom transu ula mukanje krava, vodu koja ubori u visini mojih uiju, te kripu drveta. Grof u svome sanduku nalazi se dakle na rijeci u nekoj otvorenoj lai, koju pokreu veslima ili pak motkama, jer obale su blizu jedna dragoj i plovi se uzvodno. Kad bi putovali nizvodno, ne bi bilo takva zvuka. Dakako, moda nisu u pitanju ni Sereth ni Pruth, ali moemo za svaki sluaj i dalje istraivati. to se tie ovih dviju rijeka, lake je upravljati brodom po Pruthu, ali kod Funduase u Sereth ulijeva rijeka Bistrica,

koja protjee oko klanca Borgo. Zavoj koji ini najblie je mjesto Drakulinu dvorcu do kojega se moe slii vodenim putem. Dnevnk MimHarhr (nastavak) Kad sam zavrila s itanjem, Jonathan me zagrlio i poljubio. Ostali su mi stegnuli obje ruke, a dr. Van Helsing je rekao: - Naa draga gospoa Mina jo nam je jednom uiteljica. Njezine su oi vidjele onda kad smo svi bili slijepi. Sad smo ponovno na tragu i ovaj put mogli bismo uspjeli. Na je neprijatelj u najbespomonijem poloaju i ako ga uspijemo dohvatiti za vrijeme dana, na vodi, na e zadatak biti priveden kraju. On je u prednosti, ali nije u stanju uriti jer ne moe napustiti svoj sanduk da ljudi koji ga prevoze ne posumnjaju u neto. Kad bi posumnjali, zacijelo bi ga bacili b rijeku, gdje bi umro. To zna i zato to nee uiniti. A sad, mukarci, odrimo ratno zasjedanje; jer ovdje i sada moramo isplanirati to e svaki od nas poduzeti. - Ja u nabaviti parnu barku i krenuti za njim - ree lord Godalming. - A ja konje da poem za njim obalom, za sluaj da pristane -ree g. Morris. - Dobro je! - ree profesor. - Ijedno i drugo je dobro. Ali nitko ne smije ii sam. U sluaju potrebe, moramo raspolagati silom kako bismo se suprotstavili sili; Slovaci su snani i okorjeli, te raspolau grabim orujima. Svi su se mukarci nasmijeili jer su zajedno imali itav mali arsenal. - Ja sam ponio nekoliko vinesterki - rekao je g. Morris. - Dosta su praktine u guvi, a moglo bi biti vukova. Ako se sjeate, Grof je poduzeo jo neke mjere predostronosti; drugima je uputio neke zahtjeve koje gospoda Harker nije mogla sasvim uti ili pak shvatiti. Moramo biti spremni na sve. - Mislim da bi bilo najbolje da ja poem s Quinceyem - rekao je dr. Seward. - Mi smo naviknuti na zajedniki lov i nas emo dvojica, dobro naoruani, biti dorasli bilo emu to bi moglo iskrsn uti. Ni ti ne smije bili sam, Art. Moda e se trebali boriti sa Slovacima i sluajni napad s njihove strane, iako ne

vjerujem da nose vatreno oruje, upropastio bi nam sve planove. Ova put vie ne smije biti sluajeva; neemo odahnuti sve dok Grofova glava i tijelo ne budu odvojeni, te dok ne budemo sigurni da se vie nee reinkarnirati. Rekavi to pogledao je Jonathana, a Jonathan je pogledao mene. Vidjela sam da se u jadniku odvija strahovita borba. Naravno, htio je biti sa mnom; ali s druge strane, upravo e ekipa na barki najvjerojatnije unititi onog... onog... vampira. (Zato sam oklijevala pri pisanju te rijei?) Nekoje vrijeme utio, a za vrijeme njegove utnje progovorio je dr. Van Helsing. - Prijatelju Jonathane, to je posao za vas iz dva razloga. Kao prvo, mladi ste i hrabri, te se moete boriti, a u presudnom e trenutku biti potrebne sve raspoloive snage. S droge strane, vae je pravo da ga unitite, to bie koje je nanijelo toliko zla i vama i vama dragima. Ne bojte se za gospodu Minu; ja u brinuti za nju, budem li mogao. Ja sam star. Moje noge nisu vie onako hitre kao neko i nisam naviknu t na dugotrajno jahanje niti pak na potjere koje traju sve dok je to potrebno. Ne mogu rukovati ni smrtonosnim orujima. Ali mogu biti koristan na druge naine, boriti se drugim sredstvima. A bude li to pot rebno, mogu umrijeti poput kakvog mladia. Dopustite mi da vam kaem kako imam sljedeu elju; kad vi, moj lorde Godalming i prijatelju Jonathane, krenete uzvodno rijekom, te kad John i Quincey budu uvali obalu na koju Drakula moda pristane, ja u povesti gospodu Minu u samo srce neprijateljske zemlje. Sve dok je stari lisac sputan u svome sanduku te pluta po brzoj rijeci s koje ne moe pobjei na kopno i ne usuuje se podii poklopac svog lijesa kako ga slovaki prijevoznici ne bi u strahu prepustili smrti, mi emo poi onim putem kojim je iao Jonathan, od Bistrice preko Borga, te pronai put do Drakulina dvorca. Tu e hipnotika pomo gospoe Mine svakako biti korisna, i pronai emo put, inae obavijen mrakom i nepoznat, nakon prve zore kad se pribliimo tome sudbonosnom mjestu. Ondje ima mnogo toga za uiniti, posvetiti jo neka mjesta, tako da zbriemo s lica svijeta ono zmijsko leglo. Tu ga je Jonathan prekinuo, sav zaaren:

- Mislite li rei, profesore Van Helsing, da ete odvesti Minu, u ovakvom alosnom stanju, okaljanu boleu onoga vraga, u same ralje njegove smrtonosne stupice? Ni za cijeli svijet! Ni za sve ivo i mrtvo! - Na trenutak kad daje izgubio dar govora, a zatim je nastavio: - Znate li vi kakvo je to mjesto? Jeste li vidjeli ono uasno leglo paklenske sramote, u kojemu je i sama mjeseina iva u oblija stranih prikaza, a svako zrnce praine koje se vrtloi u vjetru zaetak je prodrljivog udovita? Jeste li osjetili vampirske usne na svom grlu? -Na tom se mjestu okrenuo prema meni, pa kad mu je pogled zastao na mom elu, uz usklik je podigao ruke. - O, Boe moj, to smo uinili da zasluimo ovakav uas? Potom je klonuo na sofu, obuzet nesnosnim patnjama. Tada je progovorio profesor, jasnim, ugodnim glasom koji kao da je treperio u zraku i sve nas umirio: - O, prijatelju moj, elim ii na ono grozno mjesto pravo zato da bih izbavio go spolu Min iz njega Ne daj Boe da povedem nju na to mjesto! Tamo treba obaviti jedan posao, straan posao, i njezine oi to ne smiju vidjeti. Mi mukarci koji se ovdje nalazimo, svi osim Jonathana, vlastitim smo oima vidjeli to treba uiniti prije nego to to mjesto moe biti oieno. Prisjetite se da smo u uasnu kripcu. Ako nam Grof pobjegne i ovaj put, a jak je, prepreden i lukav, moe donijeti odluku da spava itavo stoljee; a u tom e sluaju nakon odreenog vremena naa draga... - uhvatio me za raku - krenuti k njemu kako bi mu pravila drutvo i postala bi nalik na one druge koje ste vi, Jonathane, vidjeli. Ispriali ste nam kakve halapljive usne imaju; uli ste njihov razuzdani smijeh dok su zgrabile onu pokretnu torbu koju im je Grof dobacio. Zadrhtali ste, i to je dobro. Oprostite mi to vam nanosim toliko boli, ali to je nuno. Prijatelju moj, ne navodi li me prijeka potreba na posao u kojemu u, zatreba li, dati i svoj ivot? Ako itko moda ostane na onome mjestu, da im pravi drutvo, onda u to biti ja. - Radite kako hoete - rekao je Jonathan, uz jecaj koji ga je cijeloga protresao. - U Bojim smo rukama! Kasnije. Ah, doista mi je dobro inilo kad sam vidjela kako rade ti hrabri ljudi. Kako da ena ne zavoli mukarce kad su tako predani, iskreni i hrabri! A osim toga, to me navelo na razmiljanje i o udesnoj moi

novca! to se sve ne moe njime postii kad se pravilno koristi; a to se moe postii kad se koristi iz niskih pobuda! Bila sam doista zahvalna to je lord Godalming bogat, te to su i on i g. Morris, koji takoer ima mnogo novaca, spremni obilno ga troiti. Jer da to nije sluaj, naa mala ekspedicija ne bi mogla krenuti ni na vrijeme niti pak ovako dobro opremljena, kao to e biti sluaj za sat vremena. Nisu prola jo ni tri sata otkako smo se dogovorili tko e se ega prihvatiti; sad ve lord Godalming i Jonathan imaju krasan parni brodi, dobro zaarena kotla, spreman da krene svakog trenutka kad zatreba. Dr. Seward i g. Morris imaju est prekrasnih, dobro opremljenih konja. Imamo sve mogue zemljovide i razna pomagala koja smo mogli nabaviti. Profesor Van Helsing i ja trebali bismo krenuti veeras, vlakom od 23.40 za Vereti, gdje bismo trebali nabaviti koiju kojom bismo se odvezli do klanca Borgo. Nosimo sa sobom mnogo novaca u gotovini jer moramo kupiti koiju i konje. Sami emo voziti jer pri ovome poslu ni u koga ne moemo imati povjerenje. Profesor natuca mnogobrojne jezike pa emo se snai. Svi smo naoruani, ak i ja i mam revolver velikog kalibra; Jonathan ne bi bio miran da i ja nisam naoruana poput ostalih. Na alost, ja ne mogu nositi jedno oruje koje imaju svi ostali; oiljak na mom elu to onemoguuje. Dragi dr. Van Helsing tjei me da sam potpuno naoruana, jer bi moglo bi biti vukova. Iz sata u sat sve je vea hladnoa, a svako malo u znak upozorenja zaprti i snijeg. Kasnije. Trebala sam prikupiti svu svoju hrabrost kako bih se mogla oprostiti sa svojim dragim. Moda se nikad vie neemo sresti. Samo hrabro, Mina! Profesor te budno promatra; pogled mu je upozoravajui. Sad ne smije biti suza, osim ako Bog dopusti da one poteku od sree. Dnevnik Jonathana Harkera 30. listopada, no. Piem ovo pri svjetlosti koja dolazi kroz vrataca loita parobroda; lord Godal ming raspiruje vatra. Iskusan je u takvim poslovima jer ve godinama posjeduje vlastiti parni brodi na Temzi, i jo jedan na Norfolk Broadsu. Naposljetku smo zakljuili daje Minina pretpostavka ispravna; ako je za Grofov bijeg do njegova dvorca odabrana neka rijeka, zacijelo je to Sereth, a nadalje Bistrica, od mjesta gdje

se sastaju. Zakljuili smo da se negdje oko 47. stupnja sjeverne zemljopisne irine zacijelo nalazi mjesto za prelazak podruja od rijeke do Karpata. Ne bojimo se nou ploviti rijekom punom brzinom; voda je dovoljno duboka, a obale su dovoljno razmaknute da bi se ak i u mraku s lakoom moglo ploviti. Lord Godalming mi kae neka malo odspavam jer je zasad dovoljno da samo jedan od nas deura. No ne mogu zaspati; kako bih i mogao, kad mojoj voljenoj prijeti onakva uasna opasnost i kad ona odlazi na to strano mjesto? Jedina mi je utjeha da se nalazimo u Bojim rakama. Samo zbog vjere u to bilo bi lake umrijeti nego ivjeti, te se na taj nain rijeiti svih briga. G. Morris i dr. Seward zaputili su se na svoj dugaki put jo i prije nego to smo mi krenuli; oni e se drati desne obale, i to neto podalje, na viem terenu, odakle mogu vidjeti velik komad rijeke, te izbjei njezino krivudanje. Na prvoj etapi svog puta sa sobom imaju jo dvojicu koji im vode rezervne konje. Sveukupno ih je etvero, tako da ne izazivaju previe pozornosti. Nakon to otpuste te ljude, a to e biti uskoro, sami e pripaziti na konje. Moda e biti potrebno da se udruimo; u tom sluaju, svi zajedno moemo jahati. Jedno od sedla ima pokretni rog i u sluaju potrebe, lako se moe prilagoditi za Minu. Upustili smo se u suludu pustolovinu. Dok jurimo ovdje kroz mrak, hladnoa rijeke kao da se uzdie i obavija nas. Dok nas okruuju svi ti zagonetni noni zvukovi, sve se primie svretku. Kao da zamiemo na nepoznata mjesta, medu nepoznate obiaje; u itav svijet ispunjen mranim i jezovitim stvarima. Godalming zatvara vrataca loita... 31. listopada. Jo uvijek hitamo. Nastupio je dan i Godalming spava. Ja deuram. Jutro je strahovito hladno; zahvalni smo na toplini loita, iako imamo debele bunde. Zasad smo proli tek pokraj nekoliko otvorenih laa, no ni na jednoj od njih nije bilo nikakva sanduka niti pak zaveljaja veliine onoga to mi traimo. Ljudi bi nas se preplaili svaki pat kad smo okrenuli nau elektrinu svjetiljku prema njima, bacili se na koljena i stali moliti.

1. studenog. Cijelog dana nikakvih novosti; nismo pronali nita nalik onome to traimo. Sad smo ve preli u Bistricu; ako su nae pretpostavke bile pogrene, propustili smo priliku. Pregledali smo svaki brod, i veliki imali. Rano jutros na jednome su brodu pomislili da smo mi u dravnoj slubi, te su se dolino tome i ponijeli prema nama. U tome smo vidjeli dobar nain da se lake provlaimo, pa smo u mjestu Fundu, gdje se Bistrica ulijeva u Sereth, nabavili rumunjsku zastavu, koju smo upadljivo izvjesili. Ovaj je trik upalio sa svakim brodom to smo ga pregledali nakon toga; iskazali su nam puno potovanje i nitko nam nijednom nije prigovorio zbog naih pitanja i postupaka. Neki su nam Slovaci rekli kako ih je prestigla velika laa koja se kretala bre nego to je uobiajeno, budui da je imala udvostruenu posadu. To je bilo prije nego to su doli do Fundua, pa nam nisu znali rei je li ta laa skrenula u Bistricu ili pak nastavila plovidbu Serethom. U Funduu nismo uli ni za kakav slian brod, pa je zacijelo proao onuda nou. Vrlo sam pospan; moda je na mene poela utjecati hladnoa i moram se neko vrijeme odmoriti. Godalming ustraje u tome da on preuzme prvo deurstvo. Neka ga Bog blagoslovi zbog sve dobrote to ju je iskazao prema jadnoj dragoj Mini i prema meni. 2. studenog, ujutro. Bijeli je dan. Onaj me dobri ovjek nije htio probuditi. Kae da bi to bio pravi grijeh jer sam sasvim mimo zaspao, zaboravivi na sve svoje brige. ini mi se daje od mene strano sebino to sam spavao tako dugo te mu prepustio da deura itave noi; no doista je bio u pravu. Jutros sam novi ovjek. Dok sjedim ovdje i gledam ga kako spava, mogu uiniti sve to je potrebno. S jedne strane odravam stroj i kormilarim, a s druge pak deuram. Osjeam kako mi se vraaju snaga i energija. Pitam se gdje su sad Mina i Van Helsing. Trebali su pristii u Vereti u srijedu oko podneva. Trebat e im neko vrijeme da priba ve koiju i konje; pa ako su brzo krenuli i hitro putovali, sad bi mogli biti negdje oko klanca Borgo. Neka ih Bog vodi i uva! Bojim se i pomisliti to bi se moglo dogoditi. Kad bismo samo mogli bre napredovati, ali ne moemo; strojevi breku i daju sve od sebe. Pitam se kako napreduju dr. Seward i g. Morris. S planina u ovu rijeku teku naizgled bezbrojni potoci, ali budui da nijedan nije prevelik, barem dosad, iako su

nesumnjivo strani zimi i kad se snijeg otopi. Jahai moda nemaju prevelikih smetnji. Nadam se da emo ih vidjeti prije nego to doemo do Strasbe; jer ako do tog vremena ne dostignemo Grofa, moda emo se morati posavjetovati glede naeg sljedeeg koraka. Dnevnik dr. Sewarda 2. studenog. Tri dana na cesti. Nikakvih novosti, a nema vremena za zapisivanje ak i da ih je bilo jer nam je svaki trenutak dragocjen. Odmarali smo se samo koliko je bilo potrebno za konje; no nas dvojica to izvrsno podnosimo. Oni nai pustolovni dani sad su nam se pokazali korisnima. Moramo dati sve od sebe. Neemo biti mirni sve dok opet ne ugledamo parobrod. 3. studenog. Kod Fundua smo uli da je parobrod skrenuo u Bistricu. Da barem nije ovako hladno. Ima znakova da e uskoro snijeg. Bude li debeli sloj snijega, zaustavit e nas. U tom sluaju moramo nabaviti saonice i nastaviti dalje u ruskome stilu. 4. studenog. Danas smo uli da se parobrod zadrao zbog nezgode nastale kad su se pokuali probiti uzvodno po nekim brzacima. Slovaki amci lako ih prevaljuju uz pomo ueta, zahvaljujui znalakom upravljanju. Jedan je proao tim putem samo nekoliko sati prije tog dogaaja. Godalming se amaterski bavi monterskim poslovima i oigledno je ponovno osposobio brod. Naposljetku su uspjeno preli brzake, uz pomo tamonjih ljudi, i nanovo krenuli u potjeru. Bojim se daje ta nezgoda ostavila brod u loem stanju; seljaci nam kau daje po povratku na mirnu vodu brod svako malo zastao, i to se nastavilo sve dok im je bio nadomak pogleda. Moramo zapeti jae nego ikad; moda e im uskoro zatrebati naa pomo Dnevnik Mine Harker 31. listopada. Stigli smo u Vereti u podne. Profesor mi kae da me jutros u zoru jedva hipnotizirao, a ja sam rekla tek "Mrak i tiina." On je sada otiao kupiti koiju i konje. Kae da e kasnije pokuati kupiti i rezervne konje, tako da ih moemo mijenjati putem. Predstoji nam neto vie od stotinu kilometara. Priroda

je lijepa i iznimno zanimljiva; da smo barem ovdje pod drukijim okolnostima, kako bi bilo lijepo sve to promatrati! Da se Jonathan i ja sami vozimo ovuda, kakvo bi to bilo zadovoljstvo! Zaustavljali bismo se da upoznamo ljude i saznamo neto o njihovu ivotu te bismo ispunili nae misli i uspomene svim bojama i ivopisnou ove nepripitomljene, prekrasne zemlje i slikovitog naroda! Ali, na alost...! Kasnije. Dr. Van Helsing se vratio. Nabavio je koiju i konje; na brzinu emo veerati i krenuti za jedan sat. Vlasnica krme priprema nam golemu koaru s namirnicama; djeluje dostatna za etu vojnika. Profesor je u tome potie, a meni je apnuo da bismo tek za tjedan dana ponovno mogli nabavit i pristojnu hranu. I on je iao u kupnju, te je dao poslati kui itavu gomilu krasnih bundi i krznenih ogrtaa te itavu silu toplih odjevnih predmeta. Neemo imati prilike da nam bule hladno. Uskoro kreemo. Bojim se i pomisliti to nam se moe dogoditi. Doista smo u Bojim rukama Samo Bog zna to bi se moglo dogoditi. Ja mu se molim, svom snagom svoje lane i skruene due da pripazi na mog voljenog mua; da Jonathan dozna, togod se dogodilo, da ga volim i potujem vie nego to to mogu rijeima iskazati te da ce moja posljednja i najiskrenija pomisao uvijek biti upuena njemu. 27. DNEVNIK MINE HARKER 1. studenog. Putujemo itav dan, i to dobrom brzinom. Kao da konji znaju da imamo obzira prema njima jer itavim putem jure punom brzinom. Dosad smo ih ve toliko puta zamijenili i svaki put smo doivjeli isto, tako da smo se odvaili pomiljati kako e nam putovanje biti lako. Dr. Van Helsing dri se lakonski; govori seljacima da putuje u Bistricu, te im dobro plaa za zamjenu konja. Obino dobijemo toplu juhu, kavu ili aj i kreemo dalje. Ovo je lijepa zemlja, prepuna ljepota, a ljudi su odvani, snani i priprosti, te su naizgled prepuni lijepih osobina. Vrlo su, vrlo praznovjerni. U prvoj kui gdje smo zastali, kad je ena koja nas je posluila ugledala oiljak na mom elu, prekriila se i ispruila prema meni dva prsta, da se zatiti od uroka. Vjerujem kako su se potrudili da nam u hranu stave vie enjaka nego je uobiajeno; a ja ne podnosim

enjak. Od tog trenutka ne skidam ni eir ni veo, te sam na taj nain izbjegla njihove sumnje. Brzo putujemo, pa budui da nemamo sa sobom vozaa koji bi prenosio prie, bri smo od skandala. No usudila bih se rei da e nas strah od uroka nezaobilazno pratiti itavim putem. Profesor djeluje neumorno; itavog se dana uope nije odmarao, iako je mene natjerao da odspavam poprilino dugo. U sumrak me hipnotizirao i kae da sam rekla po obiaju - "Mrak, zapljuskivanje vode i kripa drveta". Dakle, na je neprijatelj jo uvijek na rijeci. Bojim se razmiljati o Jonathanu, no sad se nekako ne bojim za njega, niti pak za sebe. Piem ovo dok ekamo u kui jednog ratara da nam se pripreme konji. Dr. Van Helsing spava. Jadni dragi ovjek, djeluje vrlo umorno, ostarjelo i sivo, ali usta su mu stisnuta vrsto poput ustiju nek og pobjednika. ak i u snu odlikuje se nekom nagonskom odlunou. Kad krenemo, nakon nekog vremena moram ga natjerati da se odmori, dok u ja upravljati koijom. Rei u mu da su ispred nas jo dani puta, te da ne smije klonuti onda kad sva njegova snaga bude najpotrebnija... Sve je spremno; uskoro kreemo. 2. studenog, ujutro. Imala sam uspjeha i naizmjence smo vozili cijelu no. Sad je svanuo dan, vedar, ali hladan. U zraku je neka udnovata teina; kaem "teina" u pomanjkanju neke bolje rijei; oboje je osjeamo poput tereta. Vrlo je hladno i jedino nas nai topli odjevni predmeti od krzna uvaju od hladnoe. U zoru me dr. Van Helsing hipnotizirao; kae da sam odgovorila, "Mrak, kripa drveta i huanje vode." Dakle, rijeka se mijenja kako napreduju uzvodno. Doista se nadam da se moj dragi nee izloiti nikakvoj opasnosti... Barem ne vie nego to bude potrebno, no u Bojim smo rukama. 2. studenog, uveer. Vozimo se itav dan. Krajolik postaje sve krevitiji kako napredujemo i veliki izdanci Karpata, koji su nam se u Veretiju inili onako udaljenima i bili nisko na obzorju, sad kao da nas opkoljavaju i uzdiu se pred nama. Oboje smo prilino dobro raspoloeni; mislim da se meusobno pokuavamo razvedriti. Na taj nain razvedrujemo i sebe. Dr. Van Helsing kae da bismo do jutra trebali stii do klanca Borgo. Ovdje su kue vrlo rijetke i profesor kae da e zadnji konji koje smo nabavili trebati

ii s nama do kraja, jer ih moda vie neemo moi zamijeniti. Nabavio je jo dva uz ona dva koja smo zamijenili, pa sad imamo svojevrsni etveropreg. Ti su mili konji strpljivi i dobri ine zadaju nam nikakvih nevolja. Ne zabrinjavaju nas nikakvi drugi putnici, pa ak i ja mogu voziti. Doi emo do klanca za dana; ne elim stii onamo prije. Stoga putujemo laganim tempom i naizmjence se dugo odmaramo. Ah, to li e nam sutranji dan donijeti? Idemo u potragu za mjestom na kojemu je moj jadni mu onoliko patio. Daj Boe da idemo u pravom smjeru, te da e Bog uvati mog mua i one koji su dragi i njemu i meni, te koji se nalaze u takvoj smrtonosnoj opasnosti. Jao, ja sam okaljana u Bojim oima i ostat u takva sve dok on ne nae potrebnim da se uzdignem pred njime, poput onih koji nisu niime izazvali njegov gnjev. Zapis Abrahama van Helsinga 4. studenog. Ovo je upueno mom starom i iskrenom prijatelju, lijeniku Johnu Sewardu iz Purfleeta u Londonu, u sluaju da se vie ne sretnemo. To bi moglo pruiti objanjenje. Jutro je i piem uz vatru koju sam odravao cijele noi, uz pomo gospoe Mine. Hladno je, hladno; tako hladno da je sivo, teko nebo prepuno snijega, koji e jednom kad padne ostati ovdje itave zime; tlo se otvrdnjava kako bi ga primilo. Izgleda da je to izvrilo jak utjecaj na gospodu Minu; cijelog joj je dana glava tako oteana da uope nije nalik sebi. Samo spava, i spava, i spava! Ona, koja je inae tako budna, doslovce nita nije uinila itavog dana; izgubila je ak i volju za jelom. Nita vie ne zapisuje u svoj mali dnevnik, ona koja gaje vodila onako vjerno kad bismo god ili na spavanje. Neto mi govori da nije sve u redu. No, veeras je malo bolje. Njezin dug cjelodnevni san osvjeio ju je i oporavio, jer sad je ponovno draesna i vedra po obiaju. U sumrak sam je pokuao hipnotizirati, ali na alost bezuspjeno. Ta mo svakim danom postaje sve slabija, a veeras me u potpunosti izdala. No, neka bude Boja volja, kakva god bila i do ega nas dovela! Da se sad vratim na protekle dogaaje, jer s obzirom na to da ih gospoda Mina ne zapisuje vie stenografijom, moram ih ja zapisati na svoj nezgrapan, staromodni nain, tako da nam ba svaki dan ne protekne nezabiljeen.

Stigli smo do klanca Borgo juer ujutro, odmah nakon izlaska sunca. Kad sam ugledao znakove nadolazee zore, pripremio sam se za hipnotiziranje. Zaustavili smo koiju i sili, tako da nas nita ne uznemiri. Nainio sam leaj od krzna, a gospoa Mina je legla na nj i prepustila se hipnotikome snu kao inae, ali sporije i na krae vrijeme nego ikad prije. Doao je odgovor kao i prije: "Mrak i ubor vode." Zatim se probudila, vedra i puna ivota, te smo nastavili naim putem i uskoro stigli do klanca. Tada je postala jako uzbuena; u njoj se stala oitovati neka nova snaga koja je vodi, jer pokazala je prema jednoj cesti i rekla: - Ovo je pravi put. - Kako znate? - zapitao sam. - Naravno da znam - odgovorila je, te dodala nakon stanke: -Nije li moj Jonathan putovao ovuda, te zapisao svoje putovanje? U prvo vrijeme to mi se uinilo pomalo udnovatim, no uskoro sam vidio da postoji samo jedna takva sporedna cesta. Slabo je koritena i razlikuje se od putnike ceste od Bukovine do Bistrice, koja je ira i tvrda, te ee koritena. Stoga smo poli ovom cestom. Kad bismo naili na druge putove, to su znali iskljuivo konji, jer nismo uvijek bili sigurni ak ni da put postoji budui da su zaputeni i na njih je napadalo neto malo snijega. Ja bih ih potaknuo uzdama i oni bi strpljivo krenuli dalje. Malo-pomalo, naili smo na sve stoje Jonathan zabiljeio u svome udesnom dnevniku. Onda smo ili dugo, vrlo dugo; satima i satima. Na poetku sam rekao gospodi Mini neka spava; pokuala je i uspjela. Spavala je cijelo vrijeme; sve dok me na kraju nisu poele obuzimati sumnje te sam je pokuao probuditi. No ona je i dalje nastavila spavati i nisam je mogao probuditi iako sam pokuavao. Ne elim biti pregrub u tome, da joj ne nanesem kakvo zlo, jer znam daje mnogo pretrpjela i san joj je na trenutke jedina utjeha. Mislim da sam malo zadrijemao, jer odjednom me proeo osjeaj krivice, kao da sam neto uinio. Osjetio sam kako sam se naglo trgnuo, s uzdama u ru ci, a dobri su konji kaskali naprijed, kao i prije. Spustio sam pogled i ustanovio da gospoa Mina jo uvijek spava. Sad je sumrak ve blizu i svjetlost sunca nadire preko snijega poput velike ute poplave, tako da

bacamo dugake sjenke na mjestima gdje se planine strmo uzdiu. Jer mi se uspinjemo, cijelo se vrijeme uspinjemo, i sve je tako divlje i kamenito, kao daje ovdje kraj svijeta. Probudio sam gospodu Minu. Ovaj put se probudila bez ikakva problema, te sam je potom pokuao hipnotizirati. Ali nije zaspala, bez obzira na mene. Ipak sam pokuavao i pokuavao, sve dok odjednom nisam vidio da se nalazimo u mraku. Stoga sam se ogledao oko sebe i ustanovio da je sunce zalo. Gospoa Mina se nasmijala, a ja sam se okrenuo i pogledao je. Sad je sasvim budna i izgleda zauujue dobro, kao one noi kad smo prvi put uli u Grofovu kuu u Carfaau. To me jako uznemirilo, ali ona je tako vedra i obzirna i tako misli na mene da sam zaboravio na sav svoj strah. Zapalio sam vatru, jer ponijeli smo sa sobom zalihu drveta, i ona je pripremila hranu dok sam ja ispregnuo konje, povezao ih i ostavio ih na zaklonjenu mjestu neka se hrane. Kad sam se nakon toga vratio do vatre, imala je spremnu veeru za mene. Kad sam i njoj ponudio, nasmijeila se i rekla mi da je ve jela, da je bila tako gladna da me nije mogla ekati. To mi se nije svidjelo i obuzele su me mrane sumnje, ali bojim se da je ne preplaim, pa ne govorim nita o tome. Jeo sam sam. Zatim smo se umotali u krzna i legli pokraj vatre. Rekao sam joj neka spava dok u ja ostati na strai. Ali nakon nekog vremena sasvim sam zaboravio na straarenje; pa kad sam se iznenadno prisjetio da sam na strai, zatekao sam je kako lei u tiini, no bila je budna i promatrala me blistavim oima. Ista se stvar ponovila jo jednom, dvaput i do jutra sam se dobro naspavao. Kad sam je probudio, pokuao sam je hipnotizirati, ali na alost nije mogla zaspati, iako je posluno sklopila oi. Sunce se podizalo sve vie i vie, a zatim je usnula, prekasno, no tako duboko da se nije mogla pro buditi. Nakon to sam upregnuo konje i sve pripremio, morao sam je podii i usnulu je smjestiti u koiju. Jo uvijek spava, i samo spava; u snu izgleda zdravije i rumenije nego prije. A meni se to ne svia. I bojim se, bojim se, bojim se! Svega se bojim, ak i razmiljanja, ali moram nastaviti svojim putem. Ulog u ovoj igri su ivot i smrt, ili jo i vie od toga, i ne smijemo ustuknuti.

5. studenog, ujutro. Sve moram tono zapisati jer iako smo i vi i ja zajedno vidjeli kojekakva udnovata zbivanja, moda ete isprva pomisliti da sam ja, Van Helsing, poludio; da su mi brojne strahote i dugotrajno trpljenje ivaca napokon pomraili um. Putovali smo itavog jueranjeg dana, sve vie se pribliavajui planinama te zadirui u sve krevitije i pustije podruje. Ovdje ima brojnih mrkih strmina te mnogo vodopada, a priroda kao da je neko odrala ovdje svoj krabuljni ples. Gospoa Mina i dalje je samo spavala. Iako sam u meuvremenu ogladnio i utaio glad, nisam je mogao probuditi, ak ni da se najede. Poeo sam se pribojavati daju je obuzeo kobni utjecaj tog mjesta budui daje obiljeena vampirskim krtenjem. "Dakle," rekao sam samome sebi, "ako ve spava cijeli dan, onda ja neu spavati nou." Dok smo putovali grabom cestom, jer cesta je ondje doista bila stara i neureena, drao sam glavu na grudima i spavao. Ponovno sam se probudio uz osjeaj krivice, naslutivi daje prolo dosta vremena, te zatekao gospou Minu kako jo uvijek spava, a sunce je nisko zapalo. No sve se promijenilo; namrtene planine kao da su se udaljile i nalazili smo se blizu vrhunca strmog breuljka, na ijem se samom vrhu nalazio upravo onakav dvorac o kakvome je pisao Jonathan u svom dnevniku. Istodobno sam stao likovati i pribojavati se; jer sad je svretak bio blizu, to bilo da bilo. Probudio sam gospou Minu i jo je jednom pokuao hipnotizirati, ali, na alost, nisam u tome imao uspjeha sve dok nije bilo prekasno. Zatim, prije nego to nas je prekrila silna tmina, jer ak i nakon zalaska sunca nebo je odraavalo potonulo sunce na snijegu, i neko vrijeme trajao je sveopi sumrak, ispregnuo sam konje i nahranio ih na najzatienijem mjestu to sam ga mogao pronai. Zatim sam zapalio vatra i pokraj nje je gospoa Mina, sad budna i armantnija nego ikad, udobno sjedila medu svojim pokrivaima . Spremio sam hranu, no nije htjela jesti, rekavi jednostavno da nije gladna. Nisam je prisiljavao, znajui da bi to bilo uzaludno. Ali ja sam se najeo jer sad moram prikupiti snage za sve. Zatim sam, obuzet strahom od svega to bi se moglo dogoditi, povukao prsten oko mjesta na kojem je sjedila gospoa Mina, dovoljno velik da se moe odmoriti. Potom sam komadiem hostije preao po tome prstenu, te ga razlomio na siune komadie, tako da je sve bilo dobro uvano. Ona je itavo to vrijeme nepomino sjedila, tako mirno kao daje mrtva, i

postajala je sve bjelja i bjelja, sve dok nije bila bijela poput snijega; nije rekla ni rijei. Ali kad sam joj se pribliio, privukla se k meni i shvatio sam da se ta jadna dua trese od glave do pete, tako daje to bilo upravo bolno zamijetiti. Kad se malo umirila, obratio sam joj se: - Zar neete doi blie k vatri? Jer, htio sam testirati to je bila u stanju uiniti. Posluno je ustala, no kad je nainila jedan korak, zaustavila se te ostala na mjestu kao da ju je netko udario. - Zato ste stali? - zapitao sam. Odmahnula je glavom, te se vratila i sjela na svoje mjesto. Zatim me pogledala irom otvorenih oiju, poput osobe koja se prenula iz sna. - Ne mogu! - rekla je jednostavno te zautjela. Obradovao sam se jer sam znao da ono to ona ne moe, ne mogu ni oni kojih se pribojavamo. Iako joj je tijelu prijetila opasnost, barem joj je dua bila na sigurnome! Nakon nekog vremena konji su poeli njitati te su stali natezati svoje spone sve dok nisam otiao do njih i umirio ih. Kad su osjetili moje rake na sebi, zanjitali su radosno te mi stali lizati ake, zautjevi na neko vrijeme. Otiao sam do njih mnogo puta te noi, sve dok nije nastupio onaj hladni sat kad zamre sve u prirodi. Svaki put moj ih je dolazak umirio. Za vrijeme onog hladnog sata vatra je poela gasnuti i ja sam kroio kako bih dodao jo drva na nju, jer sad je snijeg dolazio na mahove, a s njime i studena magla. ak je i u mraku bilo nekakve svjetlosti, to je uvijek sluaj uz snijeg. inilo mi se da snjeni zapusi i pramenovi magle uzimaju oblike ena u odjei koja im se vukla po tlu. Vladala je mrtvaka, mrana tiina, samo su konji njitali i zgurili se, kao da ih je obuzeo najstraniji uas. Poeli su me obuzimati strahovi, jezoviti strahovi; no onda me obuzeo osjeaj sigurnosti unutar prstena u kojemu sam stajao. I ja sam poeo pomiljati da su moje matarije plod noi i tmine, te nemira kroz koji sam proao i sve te uasne brige. Kao da su se sa mnom poigravala moja sjeanja na ono stravino Jonathanovo iskustvo; jer snjene pahuljice i magla poele su kruiti okolo-naokolo, sve dok mi se nije uinilo da nejasno vidim one ene koje su ga htjele ljubiti. A zatim su se konji stali zgurivati sve nie i nie, te zajeali od uasa kao ljudi koje je obuzela

bol. Nije ih spopalo ak ni ludilo straha, da se otrgnu i pobjegnu. Pobojao sam se za moju dragu gospou Minu kad su se te udnovate prilike pribliile i stale kruiti naokolo. Pogledao sam je, no ona je mirno sjedila i nasmijeila mi se. Kad sam htio otii do vatre da bacim jo drva na nju, uhvatila me i povukla natrag, te proaptala tako priguenim glasom da se inio kao iz sna: - Ne, ne! Nemojte izlaziti. Ovdje ste sigurni! Okrenuo sam se prema njoj i pogledao je u oi. - Ali vi? Bojim se upravo za vas! - rekao sara joj, na to se nasmijala, prigueno i nestvarno. - Bojite se za mene! - rekla je. - Zato se bojite za mene? Nitko na svijetu nije sigurniji od njih nego to sam ja. Dok sam se pitao to to znai, zapuh vjetra rasplamsao je vatru i ugledao sam crveni oiljak na njezinu elu. A zatim sam, na alost, saznao istinu. Da nisam, uskoro bih je saznao, jer one uzvrtjele prilike sazdane od magle i snijega pribliile su se, no neprestance su se drale izvan svetog kruga. Zatim su se poele utjelovljivati, ako mi Bog nije oduzeo razum, jer sve sam vidio vlastitim oima, sve dok se nisu nale preda mnom, od krvi i mesa, iste one tri ene koje je Jonathan vidio u sobi, kad su ga htjele ljubiti u grlo. Prepoznao sam njiue zaobljene oblike, blistave prodorne oi, bijele zube, rumenu boju, razbludne usne. Nasmijeile su se aki jadnoj dragoj gospodi Mini. Dok je njihov smijeh dopirao kroz tiinu noi, ispreplitale su ruke i pokazivale na nju, te se javljale onim svojim zamamnim zvonkim glasovima koje je Jonathan opisao kao prepune neizdrljive zamamnosti glazbenih aa: - Doi, sestro. Doi k nama. Doi! Doi! U strahu sam se okrenuo prema mojoj jadnoj gospoi Mini i srce mi je od radosti poskoilo poput plamika, jer uas u njezinim oima, odbojnost, strava, ispriali su mome srcu priu prepunu nade. Hvala Bogu, ona jo uvijek ne pripada njima. Zgrabio sam drvo za potpalu koje sam imao uz sebe, ispruio komadi hostije te krenuo u njihovu smjera prema vatri. Povukle su se preda mnom te se prigueno i zastraujue n asmijale. Dometnuo sam drvo na vatru i nisam ih se bojao, jer znao sam da smo sigurni pod zatitom kojom smo raspolagali. Nisu mi mogle prii dok sam bio naoruan na taj nain, niti pak gospodi Mini dok se nalazila

unutar onog kruga, koji nije mogla napustiti, kao to one nisu mogle prodrijeti u nj. Konji su prestali tuliti i mirno su legli na tlo. Snijeg je polako padao na njih i postajali su sve bjelji. Znao sam da te uboge ivotinje vie ne osjeaju uas. I tako smo ostali sve dok se crvenilo zore nije poelo probijati kroz snjenu tminu. Bio sam usamljen i preplaen, te pun jada i uasa. Ali kad se ono prekrasno sunce stalo uzdizati iznad obzorja, kao da sam nanovo oivio. Pri prvome znaku zore jezovite su se prilike rastopile u uzvrtjeloj magli i snijeg u; duhovi od prozirne tmine udaljili su se prema dvorcu i izgubili se. Kako je stala rudjeti zora, nagonski sam se okrenuo prema gospoi Mini, u namjeri da je hipnotiziram, no ona je leala obuzeta dubokim i iznenadnim snom, iz kojega je nisam mogao probuditi. Pokuao sam je hipnotizirati kroz san, ali uope nije reagirala, ba ni malo. I tako je svanuo dan. Jo uvijek se bojim pomaknuti. Zapalio sam vatru i pogledao konje - svi su mrtvi. Danas ovdje imam mnogo posla i jo uvijek ekam da se sunce visoko uzdigne. Moram obii mjesta gdje e mi to sunevo svjetlo, koliko god bilo prigueno snijegom i maglom, donijeti sigurnost. Ojaat u se dorukom, a onda kreem na svoj uasan posao. Gospoa Mina jo uvijek spava; i hvala Bogu, smirena je u snu! Dnevnik Jonathana Harkera 4. studenog, naveer. Nesrea s brodom bila je za nas prava strahota. Da se to nije dogodilo, ve bismo davno prestigli onaj brod, a moja bi draga Mina bila slobodna. Bojim se razmiljati o njoj, koja je sad na pustarama blizu onoga jezovitog mjesta. Nabavili smo konje i slijedimo po tragu. Piem ovo dok se Godalming priprema. Naoruani smo. Cigani moraju pripaziti ako se namjeravaju boriti. Ah, da su barem Morris i Seward s nama! Preostaje nam tek da se nadamo! Ako nita vie ne zapiem, zbogom Mina! Bog nek te uva i blagoslovi.

Dnevnik dr. Sewarda 5. studenog. U zora smo pred sobom ugledali skupinu Cigana koji su jurili iz smjera rijeke s teretnim kolima. Nagusto su ih opkolili te jurili kao da su pomahnitali. Lagano pada snijeg i u zraku se osjea neko udnovato uzbuenje. Moda smo jednostavno mi uzbueni, ali ova je potitenost neobina. Izdaleka ujem zavijanje vukova;snijeg ih dovodi dolje s planina i svima nam prijete opasnosti sa svih strana. Konji su gotovo spremni i uskoro kreemo. Jurimo prema neijoj smrti. Samo Bog znade prema ijoj, i gdje,kada ili kako bi se to moglo zbiti... Zapis dr. van Helsinga 5. studenog, poslijepodne. U najmanju ruku, zdrav sam duhom. Hvala Bogu barem na toj milosti, to god se drugo dogodilo, iako je to bilo teko dokazati. Kad sam ostavio gospou Minu da spava unutar svetog kruga, krenuo sam prema dvorcu. Kovaki eki koji sam uzeo u koiji iz Veretija pokazao se korisnim. Iako su sva vrata bila otvorena, razvalio sam ih s njihovih zahralih arki, kako se ne bi zatvorila zbog neije zle namjere ili pak zlosretnom igrom sluaja, pa kasnije ne bih mogao izai. Tu mi je pomoglo Jonathanovo gorko iskustvo. Prisjetivi se njegova dnevnika, pronaao sam put do stare kapelice jer sam znao da me ondje eka moj posao. Zrak je bio nepodnoljiv; inilo mi se kao da u njemu ima nekakva sumpornog plina, od kojeg mi se na mahove vrtjelo u glavi. Ili mi je umjelo u uima, ili je pak izdaleka dopiralo zavijanje vukova. Zatim sam se prisjetio drage gospoe Mine i obuzela me strahovita nedoumica. Upravo me razdirala. Nju se nisam usuivao dovesti na ovo mjesto, ve sam je ostavio na sigurnome od vampira u onome svetom krugu; no ak e i tamo biti vuk! Odluio sam da je moj posao ovdje, te da se moramo prepustiti vukovima bude li to Boja volja. U svakom sluaju, to je znailo tek smrt iza koje slijedi sloboda. Stoga sam ja odabrao u njezino ime. Da se radilo o meni, izbor bi bio jednostavan; vuja je gubica bolje mjesto za poinak nego pak vampirski grob! Stoga sam odluio nastaviti sa svojim poslom.

Znao sam da trebam pronai barem tri groba; odnosno, barem tri zaposjednuta. Stoga sam krenuo u potragu i pronaao sam jednu od ena. Leala je u svom vampirskom snu, tako prepuna ivota i razbludne ljepote da sam zadrhtao kao da namjeravam poiniti umorstvo. Ah, ne sumnjam da su u stara vremena, kad su takve stvari bile este, brojni ljudi koji su se upustili u zadatak poput mojeg na kraju doivjeli da ih izda srce, pa onda i ivci. I tako su oklijevali, oklijevali i oklijevali, sve dok ih sama ljepota i udesnost raskalaenih ivih mrtvaca nisu hipnotizirali; te bi on ostao sve dok ne bi nastupio sumrak, a onda bi vampirski san zavrio. Tad bi se prekrasne oi ljepotice otvorile i pogledale pune ljubavi, a putena usta napuila bi se u poljubac... a mukarac je slab. I tako bi medu vampirima ostala jo jedna rtva; jo jedno pojaanje mranim i jezovitim redovima ivih mrtvaca! Zacijelo postoji neka privlanost kad me privukla i sama prisutnost takvog bia, ak i dok je ona leala u grobnici oronuloj od starosti i prepunoj praine koja se stoljeima skupljala i iako je ondje vladao onaj uasan zadah koji smo zatekli i u Grofovim jazbinama. Da, bio sam privuen... Ja, Van Helsing, onako predan svome poslu i s tolikim razlozima za mrnju, bio sam privuen, obuzet enjom za oklijevanjem, koja kao da me paralizirala i zaguila mi samu duu. Moda su me poeli svladavati potreba za snom i ona teina u zraku. U svakom sluaju, zapadao sam u san, i to san otvorenih oiju, tipian za ovjeka koji se preputa slatkim privlanostima, kad je iznenada kroz zrak nepomian od snijega doao dugaki, potmuli jecaj, toliko ispunjen jadom i tugom da me probudio poput zvuka trube. Jer bio je to glas moje drage gospode Mine. Zatim sam se ponovno pripremio za svoju jezovitu zadau, te stao odvaljivati nadgrobne spomenike i pronaao jo jednu od sestara, onu drugu crnomanjastu. Nisam se usudio zastati da je pogledam, kao to sam se zagledao u njezinu sestru, da jo jednom ne budem zaaran, ve sam nas tavio s potragom, sve dok u jednoj visokoj grobnici, koja kao daje sagraena za neku vrlo voljenu osobu, nisam pronaao onu preostalu, plavokosu sestru koju sam, poput Jonathana, vidio kako se utjelovljuje iz atoma magle. Pruala je tako prekrasan prizor i bila toliko oaravajue lijepa, tako iznimno putena, da mi se u glavi zavrtjelo od mog

mukog nagona koji navodi neke pripadnike mog spola da zavole i zatite sline njoj. No, hvala Bogu, onaj jecaj iz due moje drage gospode Mine jo mi nije utihnuo u uima. Prije nego to me zaaranost jae uhvatila, pripremio sam se za svoj strahovit posao. Do tog sam trenutka pretraio ve sve grobnice u kapelici, koliko sam mogao vidjeti. Kako su nas u noi pohodila samo ova tri fantomska iva mrtvaca, zakljuio sam da ne postoji vie ni jedan aktivan vampir. Bila je ondje i jedna velika grobnica, uzvienija od ostalih; bijae golema i skladnih razmjera. Na njoj je stajala tek jedna-jedina rije: DRAKULA To je, dakle, bio posmrtni dom kraljevskog vampira, zbog kojega su nastali onako brojni drugi grobovi. Njegova je praznina rjeito govorila ono to sam ve znao. Prije nego to sam poeo svojim stranim poslom vraati one ene u njihovo mrtvo stanje, stavio sam u Drakulinu grobnicu neto hostije te na taj nain zauvijek prognao tog ivog mrtvaca iz nje. Zatim je zapoeo moj strani zadatak i ja sam ga se pribojavao. Da je bila samo jedna, bilo bi to razmjerno lako. Ali tri! Dvaput zapoeti nakon to sam ve jednom izvrio taj uasni posao; jer ako je bilo strano u sluaju draesne gice Lucy kako e tek biti s ovim neznanim enama koje su preivjele tijekom stoljea i koje su bile ojaane prolaskom godina; koje e se, ako to mogu, boriti za svoje gnusne ivote? O, prijatelju moj Johne, bilo je to pravo mesarenje. Da nisam imao na umu druge mrtve osobe te jednu ivu nad koju se nadvio takav teret straha, ne bih to mogao dovriti. Jo uvijek ne prestajem drhtati, iako su mi do samoga svretka hvala budi Bogu, ivci izdrali. Da nisam ugledao poinak, na prvome licu, te radost koja ju je obuzela prije nego to je zapoelo raspadanje, u znak shvaanja da je dua pobijedila, ne bih mogao nastaviti sa svojini mesarenjem. Ne bih bio izdrao uasno vriskanje dok se zabijao kolac; bacakanje tijela obuzeta grevima te usnice prekrivene krvavom pjenom. Pobjegao bih uasnut i ostavio svoj posao nedovrenim. Ali gotovo je! A one jadne due, sad ih mogu aliti i plakati za njima, kad se sjetim kako su bile smirene u duboku smrtnome snu, onaj kratki trenutak prije nego to su nestale. Jer , prijatelju John, jedva da je moj no odrezao nekoj od njih glavu, kad se itavo tijelo poelo rastapati i drobiti u prvobitnu prainu,

kao da je smrt koja je trebala nastupiti jo prije mnogo stoljea konano dola na svoje, te jasno i glasno rekla "Ja sam ovdje!" Prije nego to sam napustio dvorac, uredio sam njegove ulaze tako da Grof nikad vie ne moe ui na to mjesto kao ivi mrtvac. Kad sam stupio unutar kruga u kojem je spavala gospoa Mina, ona se razbudila, ugledala me te uskliknula od boli to sam toliko propatio. - Doite! - rekla je. - Poimo s ovog uasnog mjesta! Hajde da krenemo ususret mome muu, koji dolazi prema nama, znam to. Izgledala je oslabjelo i blijedo, no oi joj bijahu iste i blistale su od ara s kojim je govorila. Bilo mije drago vidjeti njezino bljedilo i njezinu bolest, jer misli su mi bile pune svjeeg uasa onog rumenog vampirskog sna. I tako, uz vjeru i nadu, pa ipak ispunjeni strahom, kreemo prema istoku da se susretnemo s naim prijateljima... i njime, za kojega mi gospoa Mina kae kako zna da nam dolazi ususret. Dnevnik Mine Harker 6. studenog. Ve je bilo kasno poslijepodne kad smo profesor i ja krenuli prema istoku, odakle je, znala sam, dolazio Jonathan. Nismo ili brzo, iako je put strmo vodio nizbrdo, jer morali smo nositi sa sobom teke pokrivae i omotae. Nismo se usudili suoiti s mogunou da ostanemo bez topline u hladnoi i na snijegu. Morali smo uzeti i dio naih zaliha, jer nalazili smo se u potpunoj pustoi i, koliko smo mogli vidjeti kroz snijeg koji je padao, nije bilo nikakva znaka da netko ondje ivi. Nakon to smo preli vie od kilometra, umorila sam se od naporna pjeaenja te sjela da se odmorim. Tada smo se okrenuli i ugledali kako Drakulin dvorac u jasnoj crti para nebo, jer nalazili smo se tako duboko pod brdom na kojemu je stajao da se pogled na Karpate pruao iz velike dubine. Vidjeli smo ga u svoj njegovoj velianstvenosti, uurena na vrhu tristo metara duboke provalije, a izmeu njega i strmine planine s bilo koje strane nalazio se veliki

rasjek. To se mjesto odlikovalo neim nepripitomljenim i sablasnim. Mogli smo uti udaljeno zavijanje vukova. Bili su jo daleko, no taj je zvuk, iako priguen snijegom koji je padajui sve umrtvljivao, bio prepun groze. Po tome kako je dr. Van Helsing neto traio, vidjela sam da pokuava pronai neko strateko mjesto, gdje bismo bili manje izloeni u sluaju napada. Gruba cesta i dalje je vodila nizbrdo; mogli smo je nazrijeti kroz lepravi snijeg. Za kratko vrijeme profesor mi je dao znak neka doem, pa sam ustala i pridruila mu se. Pronaao je izvrsno mjesto, svojevrsnu prirodnu spilju u stijeni, s ulazom nalik na vrata izmeu dvije kamene gromade. Uhvatio me za ruku i povukao me unutra. - Gledajte! - rekao je. - Ovdje ete biti zaklonjeni, a dou li vukovi, mogu se obraunati s njima jednim po jednim. Unio je unutra naa krzna i nainio mi udobno gnijezdo, te izvadio neto namirnica i stao me tjerati da ih pojedem. Ali nisam mogla jesti; i sam mi je pokuaj bio odbojan. Koliko god sam mu htjela ugoditi , nisam se mogla natjerati da to pokuam. Djelovao je vrlo tuno, no nije me korio. Uzeo je iz svog kovega dalekozor te stao navrh stijene i poeo pretraivati obzorje. - Gledajte, gospoo Mina! - uzviknuo je odjednom. - Gledajte, gledajte! Skoila sam na noge i stala pokraj njega na stijeni; pruio mi je dalekozor i pokazao prstom. Snijeg je sad padao jo gue, te se silovito vrtloio jer poeo je puhati jak vjetar. No, tu i tamo nastala bi pokoja stanka izmeu snjenih zapuha i tad sam mogla vidjeti vrlo daleko. S visine na kojoj smo se nalazili moglo se vidjeti vrlo daleko, a tamo daleko, iza bijele snjene pustoi, mogla sam vidjeti rijeku koja je leala poput crne vrpce prepune zavijutaka u svome tijeku. Tono ispred nas i ne osobito daleko, zapravo, tako blizu da sam se udila kako to nisam ve prije zapazila, urno je pristizala skupina jahaa. U sredini su se nalazila dugaka teretna kola, koja su se naginjala s jedne strane na drugu, poput pseeg repa kad mae, prilikom svake vee neravnine na cesti. Kako su bili grabo ocrtani na pozadini od snijega, iz odjee mukaraca mogla sam razabrati da su to bili nekakvi seljaci ili pak Cigani.

Na kolima se nalazio veliki etverokutni sanduk. Srce mi je zastalo kad sam ga ugledala, jer osjeala sam da je kraj blizu. Sad se ve primicalo veer i dobro sam znala da e u sumrak ono Bie, koje e do tog trenutka ostati ondje zatoeno, stei novu slobodu te e moi u bilo kojem od mnogokojnih oblika umai svakoj potjeri. U strahu sam se okrenula prema profesoru, no na moje zaprepatenje njega nije ondje bilo. Trenutak kasnije ugledala sam ga ispod sebe. Oko stijene je povukao krug, nalik na onaj u kojemu smo sino pronali utoite. Kad ga je dovrio, ponovno je stao pokraj mene. - Ovdje ete barem biti sigurni od njega!- rekao je. Uzeo mi je dalekozor iz ruku i sljedei zapuh snijega pomeo je itavi prostor ispod nas. - Vidite! - rekao je.- Brzo stiu; biuju konje te galopiraju najbre to mogu. - Zastao je i nastavio muklim glasom: - Jure da stignu prije sumraka. Moda smo zakasnili. Neka bude Boja volja! Navalio je jo jedan zasljepljujui nalet snijega noena vjetrom i itav je krajolik bio izbrisan. No, to je brzo prolo i jo jednom njegov se dalekozor usmjerio prema ravnici. Zatim je iznenadno uskliknuo: - Gledajte! Gledajte! Eno, dva jahaa brzo ih slijede, stiu s juga. To su zacijelo Quincey i John. Uzmite dalekozor. Gledajte prije nego snijeg sve to izbrie! Prihvatila sam dalekozor i pogledala. Ona su dva mukarca mogla biti dr. Seward i g. Morris. U svakom sluaju, znala sam da nijedan od njih nije Jonathan. Istovremeno sam znala i da Jonathan nije daleko; pogledala sam naokolo te sa sjeverne strane od nadolazee skupine ugledala jo dva mukarca koji su jahali vratolomnom brzinom. Znala sam da je jedan od njih Jonathan, a daje drugi, dakako, lord Godalming. I oni su progonili skupinu s kolima. Kad sam to rekla profesoru, povikao je od radosti poput kolarca i nakon stoje netremice promatrao sve dok snijeg nije onemoguio pogled, poloio je svoju puku spr emnu za upotrebu na veliki kamen kod otvora naeg sklonita. - Meusobno se pribliavaju - rekao je. - Kad doe vrijeme za to, imat emo Cigane sa svih strana. Ja sam pripremila svoj revolver jer dok smo razgovarali, zavijanje vukova postajalo je sve jae i blie. Kad je vijavica na trenutak jenjala, ponovno smo pogledali. Bilo je udno vidjeti kako snijeg pada u takvim

tekim pahuljama sasvim blizu nas, a u daljini je sunce sjalo sve veim sjajem kako je tonulo iza udaljenih planinskih vrhunaca. Kako sam pogledala dalekozorom svuda oko-nas, ugledala sam kako se tu i tamo pojedinano, te u parovima, po troje i vie kreu tokice - vukovi su se skupljali radi plijena. Svaki je trenutak djelovao poput itave vjenosti dok smo ekali. Vjetar je sad dolazio u si lovitim naletima, te bjesomuno gonio snijeg koji je navaljivao na nas u kovitlacima. Na trenutke nismo mogli vidjeti ni za duinu ruke ispred sebe; no zatim bi se pak, dok je pokraj nas puhao vjetar mukla zvuka, zrak oko nas naizgled raistio tako da smo mogli vidjeti u daljinu. U posljednje smo se vrijeme toliko priviknuli na oekivanje zore i sumraka da smo s velikom tonou znali kad e oni nastupiti; i sad smo znali da e sunce uskoro zaci. Bilo je teko povjerovati daje po naim satovima prolo manje od sat vremena ekanja u onome kamenitom sklonitu prije nego to su se oko nas poela skupljati razliita tijela. Vjetar je sad poeo puhati bjesnije i uz silovitije nalete, a postojanije je dolazio sa sjevera. inilo se kao daje odagnao snjene oblake od nas jer snijeg je sad padao tek u povremenim naletima. Zaudo, oni progonjeni ljudi kao da uope nisu primjeivali da su progonjeni, ili barem nisu za to marili. No inilo se da obnovljenom brzinom hitaju kako se sunce sve vie i vie sputalo na planinske vrhove. Bili su nam sve blii i blii. Profesor i ja unuli smo iza nae stijene te drali spremno oruje. Mogla sam vidjeti kako je odluan u namjeri da oni nee proi. Svi su do jednoga bili sasvim nesvjesni nae prisutnosti. Iznenada su dva glasa povikala "Stoj!" Jedan je pripadao mom Jonathanu, povien zbog snanih emocija; drugi je bio odluan glas tihe zapovijedi g. Morrisa. Cigani moda nisu znali taj jezik, ali nije bilo nikakve zabune glede tona glasa, na kojem god jeziku to bilo izgovoreno. Nagonski su povukli uzde i u tom su trenutku lord Godalming i Jonathan dojurili sjedne strane, a dr. Seward i g. Morris s druge. Voa Cigana, naoit mukarac koji je sjedio u sedlu poput kentaura, mahnuo im je neka odbiju, te razjarenim glasom doviknuo svojim drugovima neka produe. Biem su oinuli konje, koji su skoili naprijed, ali ona su etvorica podigla svoje vinesterke i na nepogreivi im nain naredili neka stanu. U istom trenutku dr. Van

Helsing i ja skoili smo iz zaklona stijene i usmjerili prema njima svoje oruje. Videi da su opkoljeni, dvojica su povukla svoje uzde i zaustavila se. Voda se okrenuo prema njima i rekao im neto, na to su svi mukarci iz skupine Cigana povukli oruje kakvo su ve nosili, no ili pitolj, te se spremili za napad . Zapovijed je odmah posluana. Voa je uz brzi pokret svojih uzda natjerao svog konja naprijed, te prvo pokazao sunce, koje je sad bilo sasvim na planinskim vrhuncima, a zatim prema dvorcu te rekao neto to nisam razumjela. U znak odgovora, sva etvorica mukaraca na naoj strani bacila su se sa svojih konja te su pojurili prema kolima. Trebala sam osjetiti uasan strah kad sam vidjela Jonathana u onakvoj opasnosti, no zacijelo me obuzeo ar bitke, ba kao i njih. Nisam osjeala nikakva straha, ve samo divlju, sveobuhvatnu elju da poduzmem neto. Kad je vidio brz poket naih, voi Cigana izdao je naredbu. Njegovi su ljudi odmah stali uokolo kola, u nekakvu nediscipliniranom pokuaju, te je svaki ramenom titio i gurao drugoga u elji da izvri zapovijed. Usred svega toga mogla sam vidjeti da se Jonathan s jedne strane obrua ljudi i Quincey s druge strane silom primiu kolima; bilo je oigledno da namjeravaju zavriti taj posao prije nego to zae sunce. Kao da ih nita nije zaustavljalo, pa ak ni usporavalo. Ni uperena oruja Cigana pred njima, ni njihovi blistavi noevi, niti pak zavijanje vukova iza njih - nita kao da nije ak ni privlailo njihova pozornost. Jonathanova razjarenost te oiglednost njegove nakane naizgled su izvrili jak dojam na ljude ispred njega;nagonski su se zgurili u stranu i propustili ga. U hipu je skoio na kola i snagom koja se inila nevjerojatnom podigao veliki sanduk i bacio ga preko kotaa na tlo. U meuvremenu je g. Morris morao upotrijebiti silu kako bi sa svoje strane prodro kroz obru Cigana. Dok sam bez daha promatrala Jonathana, krajikom sam oka vidjela g. Morrisa kako oajniki napreduje, te ugledala kako su bljesnuli ciganski noevi dok se probio kroz njih, i zamahnuli su prema njemu. Parirao im je svojim velikim traperskim noem i isprva sam pomislila kako se i on probio neozlijeen; no kad je skoio pokraj Jonathana, koji se do tog vremena bacio s kola, vidjela sam kako se lijevom rukom uhvatio za bok, te da mu kroz prste brizga krv. No bez obzira na to, nije oklijevao,

jer dok je Jonathan oajnikom snagom navalio na jedan kraj sanduka, pokuavajui odvaliti poklopac svojim velikim noem, on je mahnito navalio na drugi svojim traperskim. Uslijed napora obojice mukaraca poklopac je poeo poputati, avli su se izvukli uz kratkotrajan kriputav zvuk i vrh sanduka bio je odbaen. Sad su ve Cigani opazili da se nalaze na nianu vinesterki te na milost i nemilost lorda Godalminga i dr. Sewarda, pa su se predali i nisu vie pruali otpor. Sunce se gotovo spustilo iza planinskih vrhunaca, a sjenke itave skupine padale su dugake na snijeg. Ugledala sam Grofa kako lei u sanduku na zemlji, a dio te zemlje uslijed silovitog pada s kola prosuo se po njemu. Bio je mrtvaki blijed, upravo poput votane lutke, i crvene su mu oi zasjale onim uasnim osvetoljubivim pogledom kojega sam predobro poznavala. Dok sam gledala, oi su mu opazile zalazee sunce i pogled pun mrnje u njima postao je pobjedonosan. No istog trenutka uslijedio je zamah i udarac Jonathanova velikog noa. Vrisnula sam ugledavi kako ree kroz grlo, dok se u istome trenutku traperski no g. Morrisa zario u srce. Bilo je to nalik udu; no pred naim oima, gotovo prije nego to sam mogla uzeti zrak, cijelo se tijelo uruilo u prah i nestalo nam s oiju. Sve dok budem iva bit e mi drago to mu je upravo u tom trenutku konana raspadanja licem preao smireni izgled, kakav nikad nisam mogla zamisliti na njemu. Drakulin se dvorac sad ocrtavao na crvenom nebu i svaki kamen na njegovim ruevnim bedemima bio je naglaen svjetlou zalazeeg sunca. Cigani, koji su nas na neki nain povezali s nevjerojatnim nestankom mrtva ovjeka, okrenuli su se bez ijedne rijei te odjahali kao da im o tome ovisi ivot. Oni koji nisu bili na konjima skoili su na teretna kola i povikali jahaima neka ih ne napuste. Vukovi, koji su se bili povukli na sigurnu udaljenost, krenuli su za njihovim tragom, ostavivi nas na miru. G. Morris, koji je klonuo na tlo, naslonio se na lakat pritiskajui rukom bok; krv mu je i dalje navirala kroz prste. Pojurila sam prema njemu, jer sveti krug me sad vie nije zadravao; isto su tako pojurila i oba

lijenika. Jonathan je kleknuo iza njega i ranjenik je zabacio glavu na njegovo rame. S uzdahom je uzeo moju ruku u svoju koja nije bila umrljana. Zacijelo mi je na licu vidio tjeskobu, jer nasmijeio mi se i rekao: - Jednostavno sam presretan to sam mogao biti od koristi! O, Boe! - povikao je iznenada, s mukom se uspravivi u sjedei stav, te prstom pokazao prema meni. - Vrijedilo je zbog ovoga umrijeti! Gledajte! Gledajte! Sunce je sad ve sasvim silo do planinskog vrha i crveni odsjaji padali su mi na lice, tako daje bilo okupano ruiastom svjetlou. Svi su mukarci kao jedan pali na koljena te izustili jedan duboki i iskreni "Amen" dok su im oi slijedile smjer to gaje pokazivao njegov prst, a umirui ovjek je rekao: - Sad neka je hvala Bogu to sve ovo nije bilo uzalud! Gledajte! Ni snijeg nije tako besprijekorno ist kao njezino elo! Kletva je prola! I na nau strahovitu bol, uz osmijeh i bez rijei, umro je taj galantni gospodin. Biljeka Prije nekoliko godina svi smo proli kroz plamen; a srea koja je u meuvremenu zadesila neke od nas po naem je miljenju vrijedna boli koju smo pretrpjeli. Za Minu i mene dodatnu radost predstavlja to to j e roendan naeg sina na isti dan kad je umro Quincey Morris. Znam da njegova majka potajno vjeruje kako je dio duha naeg hrabrog prijatelja preao u njega. Njegova imena povezuju cijelu nau skupinu mukaraca, no mi ga zovemo samo Quincey. Ljetos ove godine otili smo na putovanje u Transilvaniju, jo jednom posjetiti stari teren koji nam je bio, i jo je uvijek, toliko prepun ivih i uasnih sjeanja. Bilo je gotovo nemogue povjerovati da su stvari koje smo vidjeli vlastitim oima i uli vlastitim uima prava, iva istina. Svaki trag onoga to je neko bilo izbrisan je. Dvorac je stajao kao i prije, visoko uspravljen iznad pustoi.

Kad smo se vratili kui, poeli smo priati o starim vremenima, na koja smo svi mogli pogledati bez oaja, jer i Godalming i Seward sretno su oenjeni. Ja sam uzeo spise iz sefa u kojem su se nalazili jo od naeg povratka prije toliko vremena. Zapanjila nas je injenica da se meu gomilom materijala od kojeg su sastavljeni ovi zapisi jedva nalazi i jedan autentian dokument. Tek gomila otipkana materijala, s iznimkom kasnijih biljenica to smo ih vodili Mina, Seward i ja, te Van Helsingov zapis. ak i da smo to eljeli, jedva da smo mogli zatraiti od bilo koga da to prihvati kao dokaz o tako strahovitoj prii. Van Helsing sve je to saeo rekavi, s naim siniem na koljenu: - Mi ne elimo nikakvih dokaza; ne traimo ni od koga da nam povjeruje! Ovaj djeak jednog e dana saznati kakva je hrabra i galantna ena njegova majka. Ve zna koliko je ona draesna i prepuna ljubavi; kasnije e shvatiti kako to da su je neki ljudi toliko voljeli da su se toliko toga usudili uiniti zbog nje. JONATHAN HARKER DODATAK DRAKULIN GOST Kad smo poli na put, sunce je jarko svijetlilo nad Munchenom i zrak je bio pun radosti ranoga ljeta. Ba kad smo namjeravali krenuti, Heir Delbruck (vlasnik hotela etiri godinja doba u kojemu sam bio odsjeo) siao je gologlav do koije te, poeljevi mi ugodnu vonju, rekao koijau, drei ruku na ruki vrata koije: - Gledajte da se vratite prije mraka. Nebo izgleda vedro, ali vidi se iz toga kako pue ovaj sjeverac da bi moglo doi do iznenadne oluje. No, siguran sam da neete zakasniti. - Tu se nasmijeio i dodao: - Jer znate koja je ovo no. - Ja, mein Herr - rekao je Johann naglaenim tonom, te dodirnuo prstom eir i brzo se odvezao. Kad smo izali iz grada, dao sam mu znak da stane i upitao ga:

- Recite mi, Johanne, stoje to ove noi? Prekriio se te mi lakonski odgovorio: - Walpurgisnacht. Izvadio je potom svoj sat, golemu, staromodnu, njemaku srebrnu spravu veliku poput repe, i promotrio ga, skupljenih obrva, te nestrpljivo ovla slegnuo ramenima. Shvatio sam daje to njegov nain da obzirno prosvjeduje protiv nepotrebnoga zadravanja, pa sam se povukao natrag u koiju, tek mu kimnuvi da produi. Naglo je krenuo, kao da eli nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Svako malo konji kao da su zabacili glave i sumnjiavo onjuili zrak. U takvim bih se prilikama uznemireno ogledao oko sebe. Cesta je bila vrlo monotona jer smo se kretali uzdu nekakve vjetrovima iibane visoravni. Tijekom nae vonje zapazio sam neku cestu koja nije djelovala ba koriteno i koja je naizgled vodila kroz neku malenu, krivudavu udolinu. Cesta je izgledala toliko privlano da sam viknuo Johannu neka se zaustavi, ak i pod cijenu da ga uvrijedim. Kad je zaustavio konje, rekao sam mu da bih se rado provezao tom cestom. On je posegnuo za svim moguim isprikama, svako malo se prekriivi dok je govorio. To je pobudilo moju znatielju, pa sam mu postavljao razliita pitanja. Odgovarao mi je obrambeno te neprestano prkosno pogledavao na sat. Napokon sam rekao: - Dobro, Johanne, ja elim poi tom cestom. Ne traim od vas da idete sa mnom ako vam se to ne svia; ali recite mi zato ne elite ii, to je sve to traim od vas. U znak odgovora gotovo se bacio s vozaeva sjedita, toliko je brzo stao na tlo. Zatim je, u znak molbe, ispruio ruke prema meni i zamolio me da ne idem. Znao je toliko engleskoga, pomijeanoga s njemakim, da sam mogao uhvatiti nit onoga to je govorio. Kao da mi je cijelo vrijeme htio neto ispriati- neto na to ga je sama pomisao oigledno uasavala - no svaki put bi se pribrao te rekao,prekriivi se: - Walpwgisnachtf Pokuao sam raspravljati s njime, no bilo je teko raspravljati s ovjekom iji mi je jezik nepoznat. Tu je on svakako bio u prednosti, jer premda bi svaki put iznova stao priati na engleskome, kojega je govorio vrlo slabo i nimalo teno, uvijek bi se zanio i vratio svome materinjem jeziku, te svaki put pogledao na sat. Zatim

su konji postali nemirni i stali njukati zrak. Nato je problijedio te, ogledavi se preplaeno oko sebe, odjednom skoio naprijed, prihvatio konje za uzde i poveo ih kakvih pet-est metara dalje. Ja sam poao za njim i upitao ga zato je to uinio. U znak odgovora se prekriio, pokazao na mjesto s kojega smo se maknuli, te poveo koiju u smjeru one druge ceste, pokazujui mi neki kri pa mi rekao, prvo na njemakome, a zatim na engleskom: - Tu ga zakopali... onoga to se ubio. Prisjetio sam se starog obiaja da se samoubojice sahranjuju na krianju, rekavi: - A, shvaam, samoubojica. Vrlo zanimljivo. No nikako nisam mogao dokuiti zato su konji preplaeni. Dok smo priali, uli smo neki zvuk, napola tektanje, a napola lave. Doao je izdaleka, ali konji su se vrlo uznemirili i Johann je dao sve od sebe da ih smiri. Bio je vrlo blijed. - Zvui kao vuk - rekao je - ali u ovo doba tu nema vukova. - Nema? - rekoh, ispitujui ga nadalje. - Zar nije prolo ve dugo vremena otkako su vukovi doli toliko blizu grada? - Dugo, dugo - odgovorio je - jo prije proljea i ljeta, ali kad doe snijeg, dou i vukovi. Dok je mazio konje i pokuavao ih umiriti, tamni oblaci brzo su klizili nebom. Sunca je nestalo i poeo je puhati hladni vjetar. No, jo je uvijek je to bio tek vjetri, vie nalik na upozorenje nego na neto ozbiljno, jer opet se pokazalo blistavo sunce. Johann je prinio ruku oima i zagledao se prema horizontu, te rekao: - Snjena vijavica, doe zaas. Zatim je opet pogledao na sat i odmah potom, jer konji su jo uvijek razdraeno toptali o tlo i trzali glavama, popeo se na svoje sjedite kao daje dolo vrijeme da nastavimo nae putovanje. Ja sam bio pomalo tvrdoglav i nisam odmah uao u koiju. - Kaite mi - rekoh - kakvo je to mjesto do kojeg vodi ova cesta - i pokazao sam prema njoj. Opet se prekriio i promrmljao neku molitvu prije nego to mi je odgovorio.

- Ukleto je. - to je ukleto? - priupitao sam. - Selo. - Dakle tamo ima neko selo? - Ne, ne. Stotinama godina tamo nitko ne ivi. Moja radoznalost je bila pobuena. -Ali rekli ste da je tamo neko selo. - Bilo je. - A gdje je sada? Na to je naglo poeo pripovijedati neku dugu priu, pri emu su mu njemaki i engleski bili toliko ispremijeani da nisam mogao tono povezivati stoje govorio, ali manje-vie sam shvatio daje nekada davno, prije vie stotina godina, tamo umrlo mnogo ljudi koje su zakopali u grobove. Ispod ilovae uli su se nekakvi zvukovi i kad su grobovi otvoreni, pronali su u njima mukarce i ene rumene kao da su ivi, a usta su im bila crvena od krvi. I tako, u urbi da spase svoje ivote i svoje due (na tome mjestu se opet prekriio), oni preostali pobjegli su u druga mjesta, tamo gdje su ivi ivjeli, a mrtvi bili mrtvi, a ne... neto drugo. Oigledno se bojao izgovoriti zadnje rijei. Priajui, postajao je sve uzbueniji i uzbueniji. Kao da gaje mata potpuno obuzela te je zavrio potpuno obuzet strahom - blijed u licu, obliven znojem, drui i ogledavajui se oko sebe, kao da oekuje da e se nekakva grozota pojaviti tamo na ravnici usred bijela dana. Napokon je, u oajnikoj agoniji, povikao "Walpurgisnacht! " i pokazao mi prema koiji, da uem u nju. Na to mi je uzavrela sva moja engleska krv te sam se uspravio i rekao: - Vi se bojite, Johanne; bojite se. Poite kui, ja u se vratiti sam; etnja e mi dobro doi. Vrata koije bila su otvorena. Uzeo sam sa sjedita svoj hrastov tap za hodanje - koji uvijek nosim sa sobom na izlete - te zatvorio vrata, pokazao prema Munchenu i rekao: - Poite kui, Johanne. Walpurgisnacht nema veze s Englezima. Konji su sada bili nemirniji nego ikad i Johann ih je pokuavao

zadrati, dok me u isto vrijeme uzbueno nagovarao neka ne radim takve gluposti. Zalio sam tog jadnika, bio je smrtno ozbiljan, ali nisam mogao suzdrati smijeh. Njegovom engleskom se sada izgubio svaki trag. U svojoj uzrujanosti bio je zaboravio da je jedini nain da ga neto shvatim taj da govori mojim jezikom, pa je uporno brbljao na svome materinjem njemakom. Poelo je bivati dosadno. Nakon to sam mu naloio neka ide kui, okrenuo sam se i uputio se preko krianja u dolinu. Uz oajniki pokret, Johann je okrenuo svoje konje prema Munchenu. Oslonio sam se ni svoj tap i zagledao se za njim. Neko je vrijeme polako iao cestom; zatim je iza grebena jednog breuljka doao neki visoki i mravi ovjek. Toliko sam vidio iz daljine. Kada se pribliio konjima poeli su skakati i ritati se, a zatim njitati od straha. Johann ih nije mogao obuzdati; utekli su cestom u divljemu trku. Promatrao sam ih sve dok mi se nisu izgubili iz vida, zatim potraio pogledom onoga neznanca, no ustanovio sam da se i on izgubio. Laka sam srca skrenuo sporednom cestom kroz duboku udolinu na koju se Johann alio. Koliko sam ja vidio, nije bilo ni najmanjega razloga da ima neto protiv nje i ini mi se da sam nekoliko sati etao ne obazirui se ni na vrijeme ni na udaljenost, a sasvim sigurno nisam vidio ni ovjeka ni kue;. to se tie samoga mjesta,bila je to najobinija pusto. Meutim, nisam to posebno zapaao, sve dok iza jednoga zavoja nisam naiao na ratrkani rub neke ume. Tek mi je tada postalo jasno da je pusto toga mjesta kojim sam prolazio nesvjesno na mene proizvela jak dojam. Sjeo sam da se odmorim i poeo se ogledati oko sebe. Uinilo mi se da je znatno hladnije nego to je bilo na poetku moje etnje. Oko mene se ulo nekakvo umorenje, a povremeno bi se negdje u visini ula i priguena grmljavina. Pogledavi u zrak, opazio sam negdje na golemoj visini goleme tmaste oblake t o su brzo jurili nebom sa sjevera na jug. U nekome visokom zranome sloju vidjeli su se znaci nadolazee oluje. Osjetio sam studen i doavi do zakljuka da je to zato to sam sjeo nakon hodanja, nastavio sam put. Podruje kojim sam sada prolazio bilo je mnogo slikovitije. Nije bilo nikakvih pojednianih prizora koje bi oko moglo izdvojiti, no sve je odisalo ljepotom. Slabo sam mario za vrijeme i tek kad se oko mene poeo

sklapati sve dublji sumrak, poeo sam razmiljati kako u pronai put kui. Danja svjetlost je nestala. Zrak je bio hladan, a jurenje oblaka u visinama postalo je jo izrazitije. To je pratilo i nekakvo udaljeno hujanje, kroz koje bi se povremeno javio i onaj zagonetni krik za kojega je koija rekao da potjee od vuka. Neko sam vrijeme oklijevao. Odluio sam vidjeti naputeno selo, pa sam produio i na posljetku doao do iroke istine, sa svih strana opkoljene breuljcima. Podnoja su im bila obratena drveem koje se prostiralo u ravnicu, sterui se u skupinama preko pitomijih uzvisina i udolina koje bi se ponegdje pokazivale. Pratio sam okom krivudanje ceste i vidio kako zavija blizu jedne od najguih skupina drvea, te nestaje iza nje. Dok sam promatrao, u zraku se osjetila jaka hladnoa i poeo je padati snijeg. Pomislio sam na milje i milje surova podruja kojim sam bio proao, a zatim pourio da naem zaklona u umi preda mnom. Nebo je postajalo sve mranije i mranije, a snijeg je padao sve bre i gue, sve dok se zemlja svuda oko mene nije pretvorila u blistavi bijeli sag, iji je rub bio izgubljen u neodreenim maglovitim daljinama. Cesta je ovdje bila vrlo gruba, a kako je ila preko ravnoga terena, stranice joj uope nisu bile oznaene, kao da je prolazila kroz usjeke. Tijekom kratkog vremena shvatio sam da sam zacijelo odlutao s nje, jer pod nogama vie nisam osjeao tvrdu povrinu, a stopala su mi sve dublje upadala u travu i mahovinu. Zatim je vjetar ojaao i stao puhati sve veom silinom, dok nisam bio prisiljen trati pred njime. Zrak je postao ledeno hladan i unato tome to sam se kretao, poeo sam trpjeti. Snijeg je sada padao toliko gusto i komeao se oko mene u takvim hitrim kovitlacima da sam jedva drao oi otvorenima. Svako malo nebesa bi proparala blistava munja i u tim sam bljeskovima vidio pred sobom gusto drvee, mahom tise i emprese, sve debelo obloene snijegom. Brzo sam se naao u zaklonu drvea i tamo sam, u razmjernoj tiini, mogao uti puhanje vjetra visoko iznad mene. Malo pomalo se olujni mrak poeo stapati s nonim. Nakon nekog vremena oluja je poela nai zgled jenjavati: sad je navirala tek u kratkim silovitim naletima. U takvim trenucima inilo se da se jezovitom glasanju vuka pridruuju mnogi slini zvukovi oko mene. Tu i tamo kroz crnu masu jureih oblaka probila bi se pokoja zalutala zraka mjeseine te bi osvijetlila okolni prostor i pokazala mi da se nalazim na rubu mjesta gusto obratena empresima i tisama. Kako je snijeg

prestajao padati, iziao sam iz svog sklonita i poeo paljivije pregledavati to je oko mene. Palo mi je na um da bi, meu tolikim starim temeljima koliko sam ih ve bio proao, jo uvijek mogla stajati neka kua, makar u ruevnome stanju, u kojoj bih mogao pronai nekakvo privremeno sklonite. Dok sam obilazio rubom umarka, pronaao sam niski zidi koji ga je okruivao i, slijedei ga, pronaao sam nakon nekog vremena otvor u njemu. Ovdje su empresi oblikovali drvored to je vodio do etvrtasta obrisa nekakva zdanja. No, ba kad sam to ugledao, nestalni oblaci su zaklonili mjesec i ja sam krenuo tom stazom u tmini. Vjetar mora da je postao jo hladniji, jer osjetio sam kako drhtim dok sam hodao; no bilo je nade da u nai sklonite i ja sam se nastavio kretati. Zastao sam jer se odjednom sve smirilo. Oluja je prola i, moda iz suosjeaja s tiinom prirode, i moje je srce prestalo kucati. No, to je trajalo tek trenutak, jer odjednom je kroz oblake prodrla mjeseina, pokazujui mi da se nalazim na groblju, te da je onaj etvrtasti objekt preda mnom zapravo golema masivna mramorna grobnica, bijela poput snijega to je leao na njoj i svuda oko nje. S mjeseinom je doao i surovi nalet oluje, koja kao daje nastavila svoj tijek popraena dugakim, potmulim zavijanjem, kao od mnogobrojnih pasa ili vukova. Bio sam preplaen i osupnut, te sam osjetio kako me hladnoa osjetno jae podilazi, sve dok me naizgled nije epala za srce. Zato, dok je bujica mjeseine i dalje osvjetljavala mramornu grobnicu, oluja je stala pokazivati note znakove ojaavanja,kao da se vraa po istome tragu. Kao zaaran, pribliio sam se grobnici da vidim o emu se tu radi i zato ovakvo zdanje stoji usamljeno na takvu mjestu. Obiao sam je i proitao, nade dvorskim vratima, natpis na njemakom: GROFICA DOLINGEN IZ GRAZA U TAJERSKOJ TRAILI SU JE I PRONALI MRTTU 1801.

Na vrhu grobnice, kao da je zariven kroz vrsti mramor - jer cijelo se zdanje sastojalo od tek nekoliko golemih kamenih blokova -nalazio se veliki eljezni iljak ili kolac. Sa stranje strane sam vidio rezbariju u krupnim ruskim slovima: MRTVI BRZO PUTUJU U svemu tome je bilo neega toliko jezovitog i zastraujueg da sam se prepao i osjetio kako me obuzima slabost. Po prvi put sam poalio to nisam posluao Johannov savjet. Tu mi je neto palo na um, i to pod gotovo zagonetnim okolnostima i uz uasan ok. Ovo je bila Valpurgina no! Valpurgina no, kad, u skladu s vjerovanjem milijuna ljudi, davao hoda svijetom - kad se grobovi otvaraju, a mrtvaci izlaze i eu. Kad zloudni stvorovi iz zemlje, zraka i vode prireuju orgije. Voza se posebno plaio ba ovoga mjesta. Tu je bilo izumrlo selo od prije mnogo stoljea. Tu je leao samoubojica; i na tome mjestu sam se ja nalazio sam; nenaoruan, uzdrhtao od hladnoe u snjenome pokrovu, dok se oko mene ponovno nakupljala bjesomuna oluja! Morao sam pribrati sve svoje svjetonazore, sve to su me bili nauili o religiji, te svu svoju hrabrost kako se ne bih sruio na tlo u naletu strave. A tada se na mene sruio pravi uragan. Zemlja se zatresla kao da njome grmi na tisue konja i ovoga puta oluja je odjenula svoja ledena krila, ne snijeg ve krupnu tuu koja je stala padati takvom estinom kao da je dolazila iz praki balearskih ratnika - tua koja je kidala i list i granu, tako daje zaklon od empresa bio od isto takve koristi kao da su njihova stabla tek stabljike kukuruza. Isprva sam pojurio prema najbliem dr vetu, no uskoro sam bio prisiljen napustiti ga i skloniti se na jedino mjesto koje je djelovalo kao da moe pruiti sklonite, u duboki dorski portal mramorne grobnice. Tamo sam, uuren uz masivna bronana vrata, bio koliko-toliko zatien od udara tue, jer sad je lupala po meni tek kad bi se odbila od tla i mramornih stijenki. Kako sam se naslonio na vrata, ona su se malo pomaknula i otvorila prema unutra. U toj nemilosrdnoj oluji ak je i grobnica predstavljala prihvatljivo sklonite, pa ja sam upravo namjeravao ui, kada je bljesnula rascijepljena munja to je rasvijetlila italo nebesko prostranstvo. U tome trenutku, tako mi svega na svijetu,

vidio sam, uperivi pogled u tminu grobnice, prekrasnu enu oblih obraza i crvenih usana, koja je naizgled spavala na odru. Dok je nada mnom zagrmjelo, kao da me uhvatila neka divovska ruka i izbacila me van na oluju. Sve se to zbilo tako naglo da sam osjetio kako me*udara tua, prije nego to sam mogao pojmiti taj ok, i duevni i tjelesni. Istodobno me obuzeo udnovati osjeaj da nisam sam. Pogledao sam prema grobnici. Upravo je tada dolo do jo jednoga zasljepljujueg bljeska, koji kao da je udario u eljezni iljak to se uzdizao nad grobnicom, te navro kroz njega u zemlju, razarajui i mrvei mramor, poput pl amene buktinje. Mrtva ena se uzdignula u trenutku agonije, dok ju je okupao plamen, a njen strani bolni vrisak izgubio se u grmljavini. Zadnja stvar koju sam uo bilo je to mijeanje groznih zvukova, dok me jo jednom prihvatio onaj divovski stisak i odvukao odatle. Tua je padala po meni, a zrak oko mene kao da je odjekivao od zavijanja vukova. Zadnji prizor kojega se sjeam bilo je neto nejasno, bijelo, to se kretalo, kao da su svi grobovi oko mene odaslali sablasti mrtvaca koje su uvali, te kao da me svi opkoljavaju kroz bijelu sumaglicu razorne tue. Postupno sam polako poeo dolaziti k sebi, a zatim je nastupio osjeaj umora koji je bio uasan. Neko se vrijeme nisam prisjeao niega, no polako su mi se ula povratila. Stopala su mi bez daljnjega bi la obuzeta jakim bolovima, pa ipak ih nisam mogao pomaknuti. Kao da su mi obamrla. Nekakav mi se ledeni osjeaj sterao od zatiljka, pa niz cijelu kraljenicu, a ui, ba kao i stopala, bile su mi obamrle, iako u bolovima. No u grudima mi je bio neki osjeaj topline koji je u usporedbi sa svime time bio predivan. Bila je to mora tjelesna mora, ako se moe upotrijebiti takav izraz - jer neki mi je teki teret na prsima oteavao disanje. Ovo razdoblje poluobamrlosti izgleda da je dugo potrajalo, a kako je izblijedjelo, mora da sam zaspao ili se onesvijestio. Zatim je nastupilo nekakvo gaenje, poput prvih simptoma morske bolesti, te divlja elja da se oslobodim neega - nisam znao ega. Okruivala me duboka tiina, kao daje cijeli svijet uspavan ili mrtav; tek je bila prekinuta dahtanjem neke ivotinje pokraj mene. Osjetio sam toplo grebanje na grlu, a zatim sam postao svjestan strahovite istine, koja me sledila sve do srca i uzburkala mi svu krv u glavi. Neka krupna ivotinja leala je

Na meni i sad mi je lizala grlo. Bojao sam se pomaknuti, jer neki instinkt ili pak oprez nalagali su mi neka samo nepomino leim, no zvijer kao da je shvatila da je u meni sada dolo do promjene, jer je podignula glavu. Kroz trepavice sam iznad sebe vidio dva krupni plamena oka divovskoga vuka. Otri bijeli zubi blistali su u razjapljenu crvenom drijelu i mogao sam na sebi osjetiti njegov vreli dah, estoki kiseo. Ponovno sam na neko vrijeme izgubio svijest. Zatim sam postao svjestan potmulog reanja, poslije ega je uslijedilo tektanje, ponovljeno vie puta.. A onda, kako se inilo, iz neke velike daljine, zauo sam "Halo! Halo!", kao da mnotvo ljudi doziva u isti glas. Oprezno sam podignuo glavu i pogledao u smjeru iz kojega je taj zvuk dopirao, no groblje mi je prijeilo vidik. Vuk je i dalje tektao na neki udan nain i neka crvenkasta svjetlost poela se kretati oko empresova umarka, kao da ide za tim zvukom. Kako su se glasovi pribliili, vuk je tektao sve bre i glasnije. Bojao sam se proizvesti bilo kakav zvuk ili pokret. Sve blie je dolazila crvenkasta svjetlost, preko bijeloga pokrova koji se protezao u mraku oko mene. Zatim je iznenada iza drvea dokaskala prema meni skupina jahaa s bakljama. Vuk je ustao s mojih grudi i otiao prema groblju. Vidio sam kako jedan od jahaa (bili su to vojnici, sudei po kapama i dugakim vojnikim platevima) podie karabin i niani. Neki mu je drug udario ruku navie i uo sam kako mi je tane profijukalo iznad glave. Oigledno je uzeo moje tijelo za vuje. Netko je drugi opazio ivotinju dok je izmicala i uslijedio je pucanj. Zatim se vod galopom dao u trk - neki prema meni, dok su drugi slijedili vuka kad je nestajao medu empresima na koje je napadao snijeg. Dok su se pribliavali, pokuao sam se pomaknuti, no nisam to bio u stanju, premda sam mogao vidjeti i uti sve to se zbiva oko mene. Dva-tri vojnika skoila su sa svojih konja i kleknula uz mene. Jedan mi je podignuo glavu i poloio mi ruku na srce. - Dobre vijesti, drugovi! - povika. - Srce mu jo kuca! Zatim su mi izlili niz grlo malo rakije. To mi je pobudilo snagu, te sam mogao potpuno otvoriti oi i pogledati oko sebe. Svjetla i sjenke komeali su se meu drveem i uo sam kako ljudi dozivaju jedan drugoga. Skupili su se, preplaeno viui, i bljesnula su svjetla dok su ostali

nahrupili iz neuredna groblja, poput nekih bjesomunika. Kad su nam se pribliili oni najudaljeniji, oni oko mene upitali su ih znatieljno: - No, jeste li ga nali? Uslijedio je uurbani odgovor: - Nismo! nismo! Doite, idemo brzo; brzo! Ovo nije mjesto na kojemu bi se mogli zadravati, i to ba ove noi! - to je to bilo? - glasilo je pitanje, zapitano u svim registrima. Odgovor je dolazio na razliite naine, i s velikom nesigurnou, kao da je ljude neto normalno tjeralo na govor, no ipak ih je zadravao neki strah da razotkriju svoje misli. - To je... to je... dabome! - promucao je jedan, kojega je na trenutak oigledno ostavila pamet. - Vuk, a opet nije vuk! - dodao je dragi uz drhtaj. - Nema smisla ii za njime bez svetoga metka - primijetio je trei neto smirenijim tonom. - Tako nam i treba kad izlazimo ove noi! Doista smo zasluili tisuu maraka! - uskliknuo je etvrti. - Na skrenome mramoru bilo je krvi - rekao je sljedei nakon stanke. - To nije dolo od groma. A on... je li on dobro? Pregledajte mu grlo! Gledajte, drugovi, vuk mu je leao na grudima i uvao mu krv toplom. Oficir mi je pregledao grlo i odgovorio: - Dobro mu _je, koa nije probodena. to li sve to znai? Nikad ga ne bismo nali da vuk nije tektao. - A to je bilo s njime? - zapita ovjek koji mi je pridravao glavu i koji je izgleda od svih najmanje bio zahvaen panikom, jer ruke su mu bile postojane, bez ikakva drhtaja. Na rukavu je imao asniku vrpcu. - Otiao je kui - odgovori mukarac ije je dugoljasto lice bilo blijedo i koji se doslovno tresao od straha dok se bojaljivo ogledavao oko sebe. - Ima tu dosta grobova u kojima moe leati; idemo, brzo! Bjeimo s ovoga ukletoga mjesta! asnik me uzdigao u sjedei stav, izviknuvi neku naredbu, a zatim me nekoliko njih smjestilo na konja. On je skoio na sedlo iza mene, obuhvatio me rukama, dao znak prethodnici i mi smo, okrenuvi naa lica na suprotnu stranu od empresa, odjahali u hitrome vojnikom redu.

Jezik mi je jo uvijek otkazivao poslunost te sam silom prilika utio. Mora da sam zaspao, jer sljedee ega se sjeam bilo je kako sam ustanovio da stojim na nogama, dok me podravao po jedan vojnik sa svake strane. Bilo se ve gotovo sasvim razdanilo i na sjeveru se odraavala crvena suneva zraka, poput krvavoga traga nad snjenom pustoi. asnik je govorio vojnicima neka ne kau ni rijei o tome to su vidjeli, osim da su pronali engleskoga stranca kako ga uva veliki pas. - Pas! Nije to bio nikakav pas - ubacio se ovjek koji je bio pokazao onoliki strah. - Valjda poznajem vuka kad ga vidim. - Rekao sam, pas - mimo odvrati mladi oficir. - Pas! - suprotstavi mu se ovaj dragi ironino. Bilo je oigledno da mu se hrabrost uzdie zajedno sa suncem te je rekao, pokazavi na mene: - Pogledajte mu grlo. Zar je to pas uinio, gospodaru? Nagonski sam prinio ruku grlu i kako sam ga dodirnuo, kriknuo sam od boli. Vojnici su se skupili da pogledaju, neki su se nagnuli sa sjedala, no opet se uo smireni glas mladoga asnika: - Pas, kako sam i rekao. Ako kaemo ita drugo, samo e nam se smijali. Onda su me podignuli iza jednoga vojnika i odjahali smo u predgrae Munchena. Tu smo naili na slobodnu koiju, u koju su me smjestili, i odveli me u etiri godinja doba; mladi asnik me pratio, dok nas je vojnik slijedio na svome konju, a ostali su odjahali u vojarnu. Kad smo stigli, Hen Delbruck je tako brzo pojurio stubama nama ususret da je bilo oigledno kako je unutra bdio u oekivanju. Uzevi me za obje ruke, brino me uveo unutra. asnik mi je salutirao i ve se okretao na odlazak, kada mi je postao jasan njegov cilj i ustrajao sam na tome da poe sa mnom u sobu. Uz au vina toplo sam se zahvalio njemu i njegovim drugovima to su me spasili. On je jednostavno odgovorio da mu je to bilo vie no drago, te da je Herr Delbruck prvi poduzeo korake kako bio ugodio potrazi; vlasnik hotela nasmijeio se na tu dvosmislenu primjedbu, dok se asnik izgovorio dunou i povukao se. - Ali Herr Delbruck - zapitao sam - kako to i zbog ega su vojnici poli u potragu za mnom? Slegnuo je ramenima, kao da eli umanjiti svoj udio u tome, dok je odgovorio:

- Imao sam toliko sree da od komandira regimente u kojoj sam sluio dobijem dozvolu da zatraim dobrovoljce. - Ali kako ste znali da sam izgubljen? - upitao sam. - Koija je doao ovamo s ostacima koije, koja se prevrnula kad su konji potrali. - Ali sigurno ne biste poslali vojnike u potragu samo zbog toga? - O, ne bih! - odgovorio je. - Ali jo prije nego to je doao koija, dobio sam ovaj brzojav od plemia kojem idete u goste. Tu je izvadio iz depa brzojav koji mi je predao i ja sam proitao sljedee: Bistrica uvajte mi gosta! Njegova osobna sigurnost od najveeg je znaenja za mene. Ako mu se ita dogodi ili ako nestane, ne tedite nita da ga pronaete i pruite mu sigurnost. On je Englez, pa je sklon pustolovinama. Snijeg, vukovi i no esto donose opasnost. Ne gubite ni trenutka ako vam se uini da mu se neto moe dogoditi. Za va trud odgovaram svojim bogatstvom. Dracula Dok sam drao brzojav u ruci, inilo mi se da se soba okree oko mene i da me usluni hotelijer nije prihvatio, mislim da bih bio pao. U svemu je tome bilo neega toliko udnovatog i neshvatljivog da sam stekao dojam kako se preko moga bia natjeu suprotstavljene sile; i sama pomisao na to kao da me skamenila. Bez sumnje, bio sam pod neijom zagonetnom zatitom. Iz daleke zemlje, u zadnji tren, stigla je poruka koja me izbavila od opasnosti spavanja u snijegu, te iz vujih ralja. KRAJ 20.03.2010.

POGOVOR On se nalazi posvuda i na svakom koraka ti prijeti opasnost. Nou, u krevetu, uje li ga kako ti kuca na prozor? Sluaj! (Truman Capote: Drvo noi) Pomisliti da je Abraham van Helsing, amsterdamski filozof, vampirolog i lijenik koji zna vie o neobinim bolestima nego itko na svijetu, na kraju potrage za traginim transilvanskim aristokratom, koji je, gonjen udnjom za krvlju, ljubavlju i smru, sumranu idilu karpatskog dvorca odluio zamijeniti imperijalnim Londonom kasnog 19. stoljea, u bespuima mitske zemlje onkraj ume glogovim koljem, hostijama i posveenim bodeima doista izvojevao pobjedu prosvijeena pozitivizma nad jezivim ozbiljenjima tisuljetnih praznovjerica, bila bi kobna metodika pogreka, dostatna da prevoenje "Drakule", romana koji je od svoga objavljivanja 1897. godine duhove epohe inspirirao kao rijetko koji drugi, prikae u svjetlu posve uzaludna pothvata. Sreom, duhovna klima na izmaku 20. stoljea demantirat e svaku slinu tvrdnju, zadravajui vampire tamo gdje im je zapravo oduvijek i bilo mjesto - u aritu interesa psihoanalize i ezoterije, magije i knjievne teorije, ekonomije, estetike i politike retorike, etnologije, biologije i filozofskog promiljanja svakodnevice, medicine, umjetnosti itd./jer vampir, taj zagonetni hologram najintimnijih nonih strepnji, proklet da tragiku svoje beskonane neu mrlosti unedogled hrani krvlju smrtnika,/ne moe izgubiti na zanimljivosti dokle god nam eros i tanatho, ljubav i smrt, usud, vjenost, udnja i melankolija u svojim osnovama budu tek intrigantne metafizike zagonetke L dakle nikada. U vjenosti, dakako, ne bi trebala boljeti ni nepravda to smo na hrvatski prijevod romana koji je ime Dublinca

Brama Stokera (1847.-1912.) zauvijek uklesao u crni mramor knjievna Olimpa morali ekati punih stotinu i dvije godine, pa ipak, uzmemo li u obzir da smo s kulturnim i duhovnim ozrajem u kojem je Stoker svojedobno nazirao vrtlog svega praznovjerja dan-danas srasli daleko jae no to bismo, skloni previdu i zaboravu, bili spremni pretpostaviti, objavljivanje "Drakule" pada u daleko vaniji kontekst. No, krenimo redom... Imenovanje zla opaka je stvar. Nimalo jednostavna i nimalo svakidanja. Pa ako je potkraj prolog stoljea literaturi i polo za rukom da ga krsti imenom posuenim od davnanjega vlakog vladara to e ga legenda zauvijek zapamtiti po nevienoj okrutnosti, vampirski mit svejedno nije zapoeo s Drakulom, kao to, znamo, s njime nije moglo ni zavriti. Tek, imenovanje zla elementarna je potreba svakoga tko se na ovaj ili onaj nain uvjerio u njegovo postojanje, kako u prolom stoljeu tako i u srednjem vijeka, a ini se i danas. Ali tko je, zapravo, bio taj zlosretni tiranin,toliko svirep da sa mu nadjenuli ime koje u rumunjskom jeziku znai avao? Koliko je nedunika taj tepe ostavio da iskrvare, nabodeni na koleve srednjovjekovna mrakobjesja! Je li se doista naslaivao objedujui okruen tolikom smru, o emu, kau, zorno svjedoe starinski bakrorezi! Na posljetku, je li pio krv svojih rtava, traei u njoj moebitno eliksir mladosti i ivota, kao to e to nakon njega s neznatnim preinakama uiniti ohola grofica Erzsebet Bathorv? Da je vlaki knez Vlad Tepe III. Dracdea (1431.-1474.), sin Vlada II. Dracula, to ga je car Sigismund Luksemburki 1431. u njemakome Nurnbergu imenovao knezom Vlake i vitezom reda Zmaja (Societas Draconis; obrambeni red osnovan zbog zatite od Turaka, op.a), Bramu Stokeru posluio kao povijesni predloak za kreiranje lika vampira Drakule neupitno je, to vie to komparacija romana, legende i povijesnih zapisa u dovoljnoj mjeri govori u prilog toj tvrdnji. Tako e, primjerice, Nikola Modrussa, koji je u 15. stoljeu kao papinski legat boravio na ugarskom dvoru i dobro poznavao Vlada Tepea, u jednom izvjeu opisati vlakog vladara sljedeim rijeima: Nije bio osobito visok, no bio je nabijen i miiav. Njegov nastup djelovao je hladno i na neki nain zastraujue. Nos mu je bio kao u orla, nozdrve nadute, a lice crvenkasto i suho. Duge trepavice zasjenjivale

su irom otvorene, zelene oi; guste crne obrve davale su im prijetei izgled. Imao je snane brkove. Zbog irokih, izduenih sljepoonica glava mu je djelovala jo silnijom. Oko ela nosio je traku s koje su visjeli crni kovravi uvojci. Bio je pleat... Bram Stoker preuzet e pak u svome romanu Modrussin opis gotovo doslovce i tek ga neznatno prilagoditi osobi koja je u 500 godina besmrtnosti ipak malice ostarila: Po crtama lica u najveoj mjeri podsjeao je na orla; nos mu je bio tanak i kukast, a nozdrve neobino svinute; imao je visoko, zaobljeno elo, dok mu se kosa, inae gusta, rijedila na sljepoonicama. Obrv e su mu bile posebno guste, toliko da su mu se gotovo spajale iznad nosa, i tako upave da su se naizgled kovrale. Usta, koliko sa-m ih mogao vidjeti ispod njegovih gustih brkova, bila su nepokretna i pomalo okrutna izgleda, s udnovato otrim bijelim zubima, isturenim preko usana. Iznimno rumenilo tih usana ukazivalo je na zapanjujuu vitalnost ovako vremena ovjeka. Osim toga, ui su mu bile blijede i vrlo iljaste na vrcima, brada iroka i snana, a obrazi vrsti, ma koliko mravi bili. Prevladavao je izgled neuobiajena bljedila. Ostatak Drakuline karakterizacije odaje na alost, vrlo malo autentinosti, to zbog Stokerova relativno skromnog faktografskog poznavanja povijesti zemalja na jugoistoku Europe, to zbog zahtjevnosti same fabule, iji se mozaik - za fantastinu knjievnost nimalo neuobiajeno - na koncu morao poklopiti s laikom samo-razumljivou neke zloslutne, no u krajnjoj liniji ipak shvatljive i pobjedive metafizike sheme. Stokerov Drakula, koji pred vilinskim svjetlima u nonoj umi slae kamenje u magijske oblike, posjeduje zapanjujue okultno znanje i zacijelo bi mu vie odgovaralo da mu ime doista potjee od rumunjske inaice za neastivog, to bi ga jasnije odredilo kao princa tame, kadrog zapovijedati prirodi, neiscrpnoj galeriji nonih bia, ali i ljudima labilne psihe i upitna morala poput nesretnog Renfielda, doim bi traginom vampirskom usudu pripisalo posljednji, pakleni razlog. U legendi, meutim, horor nije u tolikoj mjeri poivao na imenu Drakula, koliko je straha sve u mah ulijevao ominozni nadimak Tepe, koji je u prijevodu znaio - nabija na kolac. Da je Vlad, zasjevi 1456. na vlako prijestolje, izloen neprestanim

turskim napadima stotine i stotine neprijateljskih vojnika davao pogubiti na kolcu nije nevjerojatno, ta i zastraivanje je oblik ratovanja, posebice kada je vlastita mo premalena da se posegne za drukijim mogunostima, a panika kranske Europe pred turskom najezdom dovoljna da se po tom pitanju blagonaklono zamiri na oba oka. A da je kao djeak od trinaest godina dospio u tursko suanjstvo, gdje e ga, isprva utamniena u tvravi Egrigbtz u anatolijskom gorju, seksualno zlostavljati tamniar Gugusyoglu, injenica je koja e ponekog povjesniara ponukati da njegovo kasnije svirepo ponaanje protumai kao gnjevni vapaj osvetnikih poriva poniena duha. Svetio se Vlad, kau, svima i svakome, na posljetku i zbog stravinih, iako ne posve istinitih pria o pogibiji oca mu Vlada II. i brata Mircee, nakon izgubljene bitke protiv ugarskog kralja Ivana Hunjadija, to e mu ih, jo uvijek u suanjstvu, ispriati Turci. Nakon Vladova povratka iz Carigrada, gdje e stei svakojaka znanja i vjetine, kazuje nam druga legenda, na kolcu e - iz slinih razloga - iskrvariti mnogi vlaki imunik, dok e se zemljom prolomiti glas o pravednom, ali dozlaboga okrutnom knezu Drakuli - Sotoninu imenjaku koji e na koncu, shrvan vojnim porazima, izdajom i nenadoknadivim osobnim gubicima, i samoj crkvi okrenuti lea. Turcima e, meutim,i dalje obijesno prkositi, sve dok mu se, legendi za volju, glava, muki odrubljena izdajnikom nikom, nee zakotrljati pred sultanovim nogama, a kosti na misteriozan nain nestati iz kripte u samostanu na planinskom otoiu Snagov, gdje mrki monasi, pria se, dan-danas uvaju tajnu njegova ivota i smrti, a moda i neke druge dimenzije postojanja... Tko je nego jedan iz moje loze u svojstvu vojvode preao Dunav i potukao Turke na njihovom vlastitom tlu, pitat e posve retoriki u Stokerovu romanu tajanstveni karpatski grof, ostavljajui itatelja u neprestanoj nedoumici ne prepriava li zapravo odabrane scene iz vlastitog ivota: Da, bio je to jedim iz obitelji Drakula! (...) I upravo je taj Drakula nadnhnuo jednog svog potomka da kroz kasnije vjekove iznova i iznova vodi svoju- vojska preko velike rijeke u Tursku, kad bi ga otisnuli natrag, opet bi navalio, i opet, i opet, pa makar bi se sam morao vratiti s okrvavljenog polja gdje su pali njegovi vojnici, jer znao je da sam moe izvojevati konanu pobjedu. Drakula svakako, primijetit e itatelj, ali ne i Vlad, jer takav se kod

Stokera nigdje ne spominje, kao to se s druge strane nigdje u mitovima i legendama zaivjelima, kako za ivota tako i nakon smrti jeziva vlakog kneza, ne spominje da je - usprkos morima prolivene krvi i paktu s avlom - bio ili mogao biti - vampir! Kao princ Vlad predstavit e^e vampir Drakula, faktografiji fikcije za volju, tek 1992. godine - u dosada najrazvikanijoj ekranizaciji romana, filmu "Bram Stoker's Dracula", to e ga kao redatelj potpisati Francis Ford Coppola.1 Biljeke Dietera Schlesaka, njemakog pisca, roenog u transilvanskoj Sighisoari (SchaGburg), bacaju posve drukije svjetlo na osobu i ivot Vlada III. Tepea, kojeg s Transilvanijom zapravo ne povezuje mnogo vie od injenice da je svijet i sam ugledao u Sighisoari, 1431. godine, dok mu je otac, Vlad II. Dracul, uivajui azil u tom saskom gradiu, ekao pogodan trenutak da se domogne nedalekog Trgovita i sjedne na obeano prijestolje susjedne Vlake, kako mu je u Nurnbergu bilo zajameno. Koliku e ulogu saski gradovi stare Transilvanije odigrati u tkanju mita o vlakome Ivanu Groznom - za kojim e se, pola tisuljea kasnije, polakomiti i rumunjski diktator Nicolae Ceaucescu - djeak Vlad nije mogao ni sanjati. Kada je 22. kolovoza 1456. i sam postao knezom Vlake, zatekao je neopisivo siromanu zemlju korumpirana plemstva i dravnog dunosnitva: Rabijatan i inteligentan, Vlad je trebao novac, plaenike i oruje, pa je uveo dadbine i namete na tranzitnu trgovinu saskih gradova na dalekom Istokom, koja se odvijala preko njegovih dunavskih luka. Kramarske due pokuale su svrgnuti Vlada, podupirui redom neprijateljske pretendente na vlako prijestolje, no Vlad se svetio pustoei njihovu zemlju, ubijajui im ene i djecu, dok su mukarci redom skonavali n a kolcu... Epovi i legende, leci i pamfleti to e ih povijest na posljetku listom pripisati njemakoj knjievnosti kasnog srednjeg vijeka, ilustrirani crteima i bakrorezima poput onog strasburkog iz 1500. na kojem" zloglasni Tepe objeduje usred ume kolaca na kojima nabodeni -umiru njegovi neprijatelji, upamtit e Vlada kao obijesna silnika koji -se naslaivao i hrabrio, gledajui kako tee ljudska krv, opisujui u tanine kompliciranu tehniku nabijanja rtve na kolac, njena peenja, kuhanja i drugih gadosti: Kada u njegovu zemlju dooe tri stotine Cigana, on uze najbolje meu njima i dade ih ispei, te prisili ostale da ih jedu... I

dok se krvava fikcija o zlodjelima Vlada Drakule nezaustavljivo irila Starim kontinentom, u ruskim i rumunjskim kronikama vlaki vladar takoer je nabijao na kolac, tek s imidom pravedna suca - da upozori korumpirane bogatae, a Turcima utjera strah u kosti. Zahvaljujui "efikasnosti" njegovih metoda, potvrdit e i danas mnogi Rumunj, Vlaka postaje snana, dobro organizirana drava, a Vlad odjednom sposoban za nove, daleko vee podvige: 1458. pobjeuje vojsku sultana Muhameda II. i alje na kolac 10.000 njegovih vojnika, godinu dana kasnije ista sudbina snalazi tursko izaslanstvo koje dolazi traiti danak, nedugo zatim jo 4.000 Turaka krvari na kolcu... Na vrhuncu moi, u trezvenom svijetu povijesnih injenica, Vladova tragedija zove se izdaja. Dojueranji saveznici, ugarski kralj Matija Korvin (Vladov kasniji ogor) i moldavijski knez Stjepan (Vladov prijatelj i brati), uskrauju mu odjednom vojnu pomo i okreu se protiv njega. Na koncu, Korvin ga utamniuje u viegradskoj tvravi nedaleko Budimpete, a sve zbog tri krivotvorena pisma u kojima Vlad sultanu toboe nudi primirje i pregovore, to su ih ugarskome kralju, pretpostavlja se, dostavili transilvanski Sasi... Na kraju prie (1476.) Vlad III. Tepe vraa se u Vlaku, oronuo i nemoan da povrati nekadanju mo pogiba u borbama za prijestolje i polako se rastae u novoj legendi - mitu o neumrlom plemiu, kojem okrutnost zagrobna usuda ne doputa da sklopi oi na vjeni poinak. Da je Bram Stoker nekim sluajem i bio upoznat s detaljima iz tragina ivota vlakog kneza Vlada Drakule, vjerojatno bi se -odustavi od tajerske kao toposa njegova "Grofa Wampyra" (kako se roman isprva trebao zvati)- svejedno odluio za Transilvaniju, u kojoj je vampir Drakula, ako nita drugo, uivao mogunost bivanja na zlu glasu, Transilvaniju iznatanu prema potrebama anra, gdje uoi praznika Sv. Jurja,, kad sat otkuca pono, nitko vie nije siguran pred legijama vjetica, zlih arobnjaka, harpija, triga, vampira, vukodlaka i drugih nonih mora to im viktorijanski horor nije stigao nadjenuti imena, ujedinjenih pod paklenim zapovjednitvom novostasala princa tame, nosftratua Drakule; Transilvaniju kamo su ugarska plemena donijela s Islanda borbeni duh to su im ga podarili Tor i Odin, a njihovi ga ratnici toliko gorljivo iskazae (...) da su mnogi narodi pomislili kako su doli strni vukodlaci; i ovdje, kad su doli,

zatekli su Kune, koji se pronio itavom zemljom poput iva plamena, sve dok narodi na samrti ne pomislie da u njihovim ilama tee krv onih drevnih vjetica koje su se, prognane iz Skitije, sparile s tragovima u pustinji. Putovanje u Transilvaniju, na koje Stoker u ekspoziciji romana alje mladog odvjetnika Johnathana Harkera, neemo, razumije se, tako lako ponoviti u koordinatama realnosti. ovjek, znamo, moe putovati kao etnolog, uvaavajui i potujui drugo kao predmet interesa i prouavanja; kao turist, neprestance u po trazi za samozadovoljnom potvrdom sebe u opreci prema tobonjoj egzotici drugog, ili pak kao Stoker, koji budui da ni kao etnolog ni kao turist nikada u ivotu nije zakoraknuo transilvanskim tlom - svome junaku sustavno ne doputa iskorak iz samotnih sfera nesvjesna i podsvjesna sumraja, gdje - s Freudom ili bez njega - ponekad doista ivimo intenzivnije nego u tzv. objektivnoj zbilji, iskorak prema bolnoj transilvanijskoj istini u kojoj - usprkos imperativima globalne industrije konvertibilna turizma, koji su je, kako u Ceaucescuovo tako i u postkomunistiko doba, u svakom trenutku znali prilagoditi poeljnoj predodbi - nema mjesta za mnoge postavke iz romana i filmova, pa tako manje-vie ni za samog Drakulu. Stokerov hod drevnom zemljom to su je Maari zavali Erdelj, Nijemci Siebenburgen (Sedmogradska), a ostali svijet Transilvanija, eprtljast je i trom, sklon neprepoznavanju stranputica i neprestanom glibljenju u kaljuama zablude. Na onom drugom, pravom putovanju, koje nas vodi bogomrakom intimnih puteljaka neizrecivosti, prokrenih slutnjama nemirna duha, nasilno uutkana racionalistikom propagandom, Stoker se, meutim, pokazuje kao vjet i upuen vodi, te prije svega savren znalac desolatnih krajobraza sumnje iji nam apat odzvanja snohvaticom poput jezive uvertire u gluhu simfoniju strave. Ali gdje, zaboga, stoluje Drakula? Gdje ui mora, gdje stanuje strah? U dvorcu Bran kod prijevoja Borgo, to e se na posljetku pokazati povijesnom neistinom, ili pak u samoi due, bespomone pred misterijima ivota i smrti, oplakane plimom bezimena straha, gdje se slogani prosvjetiteljskih bukaa uruavaju poput kula od karata? Odgovor na sva ova pisanja iitava se vrlo jasno iz Stokerove pripovjedake tehnike: /umjesto transcendentalnog, sveznajueg pripovjedaa, o Drakuli svjedoe pisma, odabrane stranice dnevnika, isjeci

iz novina, osobna svjedoanstva i poneko varljivo sjeanje. Posljednji tragovi izvjesnosti, utisnuti u subjektivno pripovjedako ja, rasplinjuju se do kraja u neoekivanom mnotvu pripovjedaa, privid istine postaje prividom istina, svodei lajtmotiv sve vie i vie na prasliku posve individualnih dvojbi, kao to je uostalom i strah -to ga H. P. Lovecraft s pravom naziva najstarijom i najjaom ovjekovom emocijom - u svom najiem, nadosjetilnom obliku oduvijek morao biti primarno individualna kategorija. U ponovnoj konstituciji zadana svijeta, atomizirana, reducirana, pa i destruirana u naoko kaotinom kolopletu subjektivne naracije - iji e pripovjedai ne jednom posumnjati u autentinost vlastitih svjedoanstava - iz pepela dvojbi rada se vampir kao predmet detekcije, nastanjen u negativu tekstualnog reljefa, vampir ije postojanje izmie upitnosti razmjerno koliini smrti kojom rezultira njegova pojava. No, ako smo egzistenciju navikli definirati kao izvjesnost postojanja naoigled smrti, ontoloki gledano vampir ionako ne egzistira - ve naprosto jest. Oduvijek i zauvijek, uhvaen u hipu beskrajne sadanjosti, potonuo do dna mukla bitka gdje krv jami ivot, a ivot odie krvlju kao posljednjim traginim razlogom neumrle vjenosti. U kingsteadskoj grobnici, nad lijesom nesretne Lucy Westenra, izbavljene glogovim kolcem iz transa oivjela mrtvaca, tjeskobna sumnjiavost njenih nekadanjih udvaraa izgara u katarzinom ognju preutna konsenzusa iji e credo, poput visokog sveenika nekog davno zaboravljenog kulta, na koncu izgovoriti vampirolog Van Helsing: Svi smo nauili vjerovati, nije li tako? S vjerom ili bez nje, pitanje motivacije tzv. pozitivnih junaka, odlunih da unite p repoznat izvor primamljive pogibelji, ili pak tzv. negativca, nemona odustati od krvave nakane beskonana reproduciranja svog paklenog roda, ne prua mogunost jednoznanih odgovora./Put preobrazbe iz skeptika u gnostike, ali i ogorene svjedoke zla koje ih je zateklo, mogue je pratiti kod dr. Johna Sewarda, Quinceya Morrisa i lorda Arthura Godalminga, trojice prosaca i beznadnih zaljubljenika u ljupku mjesearku Lucy Westenra,ija e se krv u jeku oajnike borbe protiv nezaustavljivosti umiranja izmijeati prvo u njenim, a potom I u Drakulinim ilama, kod JohmthanaHarkera, kojeg e sumnje u realnost uasa, proivljenih u Drakulinu karpatskom dvorcu, dovesti pred sam rub ludila, i njegove supruge Mine, koja e na kraju i sama s

vampirom sklopiti neku vrstu krvne alijanse. Motivi njihova djelovanja i ponaanja promjenjivi su, katkad moda i nepredvidivi, pa ipak ni izdaleka toliko tajanstveni kao oni profesora Van Helsinga ili pak njegova fatalnog suparnika, grofa Drakule. Ako prvi - potpomognuti napisima izvjestitelja Westminster Gazettea, Pall Mall Gazettea, Whitby Gazittea i Dailyjraphu-, a donekle i Sewardovim pacijentom, psihopatom Renfieldom, kao posrednikom i svojevrsnim indikatorom Grofove blizine - tvore svijet ije krhke koordinate predstavljaju temeljni uvjet mogunosti fabule, potonja dvojica bjelodano nisu od toga svijeta. Ni Drakula ni Van Helsing ne pripovijedaju u standardnom smislu, ve uglavnom gostuju u ulomcima tuih svjedoanstava, dok u pripovjedaki svijet uvrijeene ich-forme Stoker nizozemskog lijenika priputa tek nekolicinom pisama i biljeki koje se, za razliku od dnevnika, ostalih pisama i novinskih lanaka, mahom ne ine dostupnima ostalim protagonistima, ve iskljuivo itatelju. U nekoliko krtih reenica Van Helsing e s vremena na vrijeme odkrinuti i vrata prolosti. Udovac poodmakle dobi, koji je u mladim godinama pod tajanstvenim okolnostima morao izgubiti mnogo vie od ene i djeteta, ne plai se opasnosti potjere za vampirom, jer njegova je odluka da zauvijek obrauna s knezom tame donesena daleko prije no to e Harker otputovati u Transilvaniju ili grof Drakula na sablasnom brodu stii u London. Govorei Harkeru o transilvanskoj povijesti i ulozi svojih predaka u njenim burnim tokovima, grof Drakula takoer iscrtava okvir mogue predradnje romana, ba kao i zazivanjem prolosti u razgovoru s trima vampiricama, nastanjenima u njegovu dvorcu, dok im autoritativno brani pristup do Harkerovih vena: Da, i ja mogu voljeti; to i same moete posvjedoiti iz prolosti. Jesu li se u prolosti, koju od svih likova romana oigledno imaju samo njih dvojica, Drakula i Van Helsing moebitno ve susreli, zagonetka je koja e s vremenom zaintrigirati mnoge pisce sklone temi i anru, a meu njima i Amerikanku Jeanne Kalogridis, autoricu "Dnevnika obitelji Drakul" (1994.-97.), romaneskne trilogije koja na osnovi povijesnih izvora i knjievne grade Stokerova romana tematizira sudbinu vlake plemike loze, od ovozemaljske smrti kneza Vlada u 15. stoljeu do poetka ultimativne prie o Drakuli koju nam otkriva Stoker/U Amsterdamu, 1871. godine, etvrt stoljea prije Drakulina puta u

London, njegov potomak Arkadij Tepe, koji je 25 godina ranije sa enom i sinom pobjegao iz obiteljskog dvorca u Transilvaniji, otkriva jezivu istinu o prokletstvu koje ve pola tisuljea prati njegovu obitelj. Vlad Tepe postao je vampir, a prvorodeni sin u svakoj generaciji duan mu je, na osnovi davnanjeg zavjeta, pribavljati rtve, neophodne da bi mogao ivjeti. Kako bi spasio sina Stefana, kojega je Vlad ve oteo i odveo u Transilvaniju, ne bi li nad njime obavio stravian ritual krtenja u krvi, Arkadij -nakon to mu ne polazi za rukom da sam raskine zavjet - odluuje potraiti pomo kod Stefanova polubrata, lijenika i filozofa Abrahama van Helsinga... Krtenje u krvi, koje Van Helsing svakako poznaje od ranije, Stoker namjenjuje Mini Harker, Johnathanovoj supruzi koja e - nakon to je s Drakulom izmijenila krv, a u filmovima i poneku strasnu emociju - pod hipnozom itati Grofove misli i na taj nain uvelike pomoi Van Helsingu da svom vjeitom suparniku napokon stane na kraj/Da je nesretna Mina pritom tek priruno orue u rukama dvojice ogorenih neprijatelja u bespotednoj borbi naela, koja se u odnosu na radnju romana pokazuje sve transcendentnijom, u takvom kontekstu vie se ne moe sakriti iza brige za spas ovjeanstva ili neke druge plemenite namjere, ba kao ni injenica da e lombrosovske ocjene o Drakulinu djetinjem mozgu i uroenom zloinatvu kroz Minina usta izgovoriti Van Helsing, kao to e prokletog tvrdoglavog Nizozemca zajedno s njegovim idiotskim teorijama o mozgu kroz usta poludjela Renfielda k vragu zapravo poslati grof Drakula. Prihvatimo li tvrdnju Friedhelma Schneidewinda, knjievnika, prevoditelja i urednika njemakog online-magazina "Vampyr Magazin", da je Stoker, koji je 27 godina proveo kao osobni tajnik svog idola, a po nekima i latentnog muitelja, proslavljenog glumca Henryja Irwinga, lik Abrahama van Helsinga stvorio na sliku i priliku svog nadasve autoritarnog efa, vampirolog e se na kraju pokazati daleko stravinijim i od samog vampira: Van Helsing, iji motivi ostaju nepoznati, a postupci nepredvidivi, razotkriva se kao istinsko udovite romana, dok Drakula ostaje sputan silnim pravilima vampirskog ivota, kojih se, htio to ili ne, sve vrijeme mora drati.

Onkraj zloinake tipologije i infantilna uma koji ga je naveo na zamisao da se zaputi u velikigrad, Stokerov roman ne govori mnogo ni o Drakulinim motivima, dakako, ukoliko je naoigled neslobode, kojom - tako doznajemo od Van Helsingovih vampirolokih monologa - obiluje bitak vampira, uope primjereno govoriti o motivaciji. Ipak, poneko nadasve poticajno prisjeanje na ivot, protkano emocijama koje ni u vjenost ne gube svoju dra, ostat e doputeno i grofici Drakuli, primjerice, sjeanje na ljubav koju je neko i sam bio sposoban primati i uzvraati, a sada mu, isprovociranom zajedljivou triju (nekadanjih?) prilenica, tek bolno osvjeuje tragediju postojanja. Da, i ja mogu voljeti; to moete posvjedoiti iz prolosti, rei e Grof svojim hihotavim sukubusima, preputajui itatelju da sam odgonetne znaenje poruke., U Coppolinoj ekranizaciji romana pojavit e se stoga i Vladova neprealjena ena, kneginja Elizabeta, koja si oduzima ivot shrvana lanom vijeu o Vladovoj smrti. Pet stoljea kasnije Elizabetina reinkarnacija ivi u Londonu, zove se Mina Murray, udana Harker. Nesvjesna svoje uloge u ivotu neznanca koji joj udvara, predstavljajui se, bitno pomlaen, kao princ Vlad, Mina e mu na posljetku svojom lju bavlju vratiti vrijeme, a time darovati najdragocjeniju stvar koju je kao vampir izgubio: smrt. U filmu "Drakula"' Dana Curtisa (1973.), Vladova umrla ena zove se Marija, a njena novovjekovna reinkarnacija Lucy Westenra. Naravno, i miss Lucy je zaboravila svoj raniji ivot, pa se put do mjesearkina srca moe prokriti jedino kroz snove: Okruivalo me neto mrano, neto slatko i gorko u isti mah. I u drugim ekranizacijama vampirskog mita ljubavna estetika, razapeta izmeu strasti i smrti, odigrat e pres udnu ulogu u rasplitanju klupka vremena koje neumrlom noniku jedino moe vratiti spokoj. Istini za volju, ak ni Stoker u svome romanu, protkanom prije svega konzervativnou viktorijanskih moralnih predodbi, nee uspjeti zanijekati Minine potajne simpatije prema Grofu, a s njima ni injenicu da e ona - ne samo u njegovim oima reinkarnacija izgubljene voljene osobe - Drakulinu smrt doivjeti ponajprije kao osloboenje traginog zatoenika sudbine, dok e Van Helsing, ovjenan lovorom pobjednika, u njoj vidjeti iskljuivo unitenje zla. Ali zbog Van Helsinga grof Drakula, iji lik nerijetko biva protumaen kao metafora otkrivenog nagonskog ivota, posve sigurno nije doao u London...

Freudovski gledano, vampir - kao jedan od simbolinih kritelja incestnog tabua - utjelovljuje homoseksualnost, felatio i nekrofiliju, oblike seksualnog ponaanja koji ne doprinose reprodukciji, stoga u > drutvenom moralu ne nalaze opravdanje. Predajui se jezivom biu, ivi uzimaju na sebe dio krivnje i sami postaju vampiri, a time L otpadnici od drutva koji zbog svojih sklonosti mogu i moraju biti kanjeni. udi li onda da se u gotovo svakoj knjizi ili filmu koji tematizira stokerovski mit o Drakuli pojavljuje i arhetip vjeita Van Helsinga, beskompromisnog uvara morala, spremnog da svim sredstvima stane u obranu kodeksa udorednog ponaanja. Roman "Drakula", potvrdit e mnogi poklonici freudovski intoniranih seksualnih i socijalnih teorija, oznaava trenutak u kojem popularna kultura definitivno apsorbira vampirsku legend u sa svim njenim konotacijama. Viktorijanska epoha, obiljeena rigidnim branim moralom, potiskivanjem opsesija i beskrajnim samookrivljavanjem zbog "prljave mate", pruila je pritom idealni background knjizi koja toliko nedvosmisleno progovara o svijetu zabranjenih snova i nepoudnih strasti. Stotinjak godina kasnije mediji e spavau sobu u potpunosti liiti atributa intimne tajnovitosti, a seksualna psihologija zamislit e se posve otvoreno nad fenomenom vampirizma u kontekstu hematofilije (krvnog feti izma na razini snova i erotskih fantazija) i hematodipsije (seksualno uzbuenje izazvano prizorom, okusom ili osjetom krvi). Ponukan potonjim, suvremeni istraiva vampirskog mita mogao bi, meutim, i samog Vlada Tepea Drakulu smjestiti u gumenu eliju bezvremenske psihijatrijske klinike i pokuati ga, neopravdano, ali politiki posve korektno, prikazati kao seksualno izazvanu osobu na ijoj je disfunkcionalnosti iznikao jedan od najtajanstvenijih i najimpresivnijih mitova dananjice. Tek da je nesretni vlaki knez, ije ime danas krasi etikete sve veeg broja rumunjskih trade-markova, ikada, makar i u pukoj legendi, doista slovio kao vampir... Ali ako princ Vlad nije bio vampir, tko je onda matu Brama Stokera ~ mogao potaknuti da smisli tako kompleksnu priu o erosu i smrti kao to je "Drakula"? Vampirski mitovi seu tisuama godina u prolost i nalazimo ih gotovo u svakoj kulturi, pie Beverly Richardson, lan meunarodnog vampirolokog udruenja

Transylvanian Society of Dracula. Njihova raznolikost gotovo je beskonana, od crvenookih udovita zelene ili ruiaste kose u Kini, do grke Lamije, koja je od pojasa navie ena, a nanie zmija, od krvoednih lisica u Japanu, do ljudskih glava za kojima se vuku iznutrice, poznatima u Maleziji pod imenom penangalang. Europske vampirske legende vuku svoje porijeklo s Dalekog istoka, a na Stari kontinent su ih iz Indije, Kine i Tibeta najvjerojatnije donijeli trgovci, putujui prema Mediteranu. Posebno jako uporite prie o vampirima pronalaze medu slavenskim narodima, u ijem se folkloru i nakon kristijanizacije zadravaju kao ostaci poganskih vjerovanja. Dodatnu diferencijaciju vampir e, posebice medu Slavenima, doivjeti nakon crkvenog raskola, jer e tijelu koje se u grobu ne raspadne u pravoslavnom svjetonazoru nerijetko biti pripisani zli atributi, dok e ga katolici uglavnom drati svecem. Kao mrtvac koji nou ustaje iz groba i sije strah meu ivima, javlja se u 17. stoljeu pod imenom vampir, izvedenim iz ruske rijei nejasne etimologije u-pir, dok se meu junim Slavenima u ranijim stoljeima javljao i kao vukodlak. Rumunjska, dri Richardson,okruena je slavenskim zemljama, pa ne udi da su njeni vampiri tek varijante slavenskih. Zovu ih strigoi, prema latinskoj rijei strix koja oznaava demone ili vjetice. U rumunjskom jeziku, protvruje rumunjski povjesniar religije Mirecea Eliade, rijeju strigoi oznaavaju se vjetice i vjeci, svejedno mislili se na ive (strigoi vivi) i na mrtve (strigoi morti). Potonji, razumije se, predstavljaju vampire. Strigoi vivi raaju se s kouljicom uz pomo koje, kada dou u zrelo doba, mogu postii nevidljivost. Vjeruje se da posjeduju natprirodne sposobnosti; prolaze kroz zatverena vrata ili se bez opasnosti igraju s vukovima i medvjedima. Zli su i donose poast ljudima i stoci, bacaju uroke i utjeu na vremenske prilike. Prema potrebi mogu se pretvoriti u make, vukove, abe i druge ivotinje. Za odreenih noi, naroito na no Sv. Jurja iSv. Andrije, naputaju kue i odlaze na kraj svijeta gdje trava ne raste, tamo uzimaju ljudsko oblije i zapoinju meusobnu borbu koja traje itavu no, ne bi li se pred zoru izmirili i zaplakali. Kui dolaze blijedi i iscrpljeni; ne znajui to im se dogodilo zapadaju u dubok san. Nakon smrti, strigoi morti nastavljaju s pononim borbama, a najboljom obranom od jednih i drugih smatra se enjak.

Dok se strigoi u Rumunjskoj bore uglavnom izmeu sebe, na podruju Istre i Kvarnera nalazimo vampire trigone ili vukodlake - i njima suprotstavljene krsnike, roenjem predodreene za okultnu borbu protiv zla. Jedni i drugi raaju se oznaeni, najee s kouljicom, prema ijoj se boji prepoznaje to e dijete biti u zreloj dobi: dok svijetla ili bijela kouljica oznaava krsnika, crvena ili tamna rezervirana je za vampira. Poput rumunjskih striga, s kojima ih, uzgred, povezuje i zamjetna etimoloka srodnost, trigoni takoer imaju dva ivota, a tvrdi se da nakon smrti postaju daleko opakiji nego to su bili za ivota. Krsnik, u osnovi svoga poslanja takoer relikt pretkranskih vremena, moe im se, nakon to stariji krsnici nad njime provedu obred inicijacije, suprotstaviti zahvaljujui injenici da posjeduje dva tijela: dok jedno naoko spava, drugo se na ekstatikoj (astralnoj?) razini bori protiv zloduha. Obrazac pretkranskog scenarija koji se temelji na putovanjima u snu i ekstatinim obrednim borbama (Eliade), prisutan u mnogim europskim kulturama, u modificiranom obliku pronai emo i kod Stokera, primjerice u upotrebi hipnoze kao tehnike i Mine Harker (ili pak Renfielda) kao medija nadosjetilne komunikacije izmeu vampirologa i vampira. Nalazi li se dualizam trigona i krsnika u osnovi sudbinske povezanosti Drakule i Van Helsinga, nemogue je sa sigurnou utvrditi, iako se pouzdano zna da je Stoker, radei na svom najpoznatijem romanu, od 1890. nadalje brino prikupljao informacije o razliitim vampirskim mitovima i tradicijama Starog kontinenta, koje je u najveoj mjeri dobivao od prijatelja Hermanna Vambergera, renomiranog profesora orijentalistike s budimpetanskog sveuilita, koji e i u romanu nakratko biti spomenut kao Arminius(Vambery). Pretpostavlja se, meutim, da su se te informacije uglavnom odnosile na vlakog kneza Vlada Drakulu i legende o njegovoj okrutnoj vladavini. Bilo kako bilo, jedan od prvih sluajeva vampirizma u kojem se jasno naziru elementi kasnijih knjievnih obrada zabiljeen je u drugoj polovici 17. stoljea u Istri. Zanimljiv opis nalazi se u "Priama o sablastima i vjeticama iz Rajnskog Antiquariusa", to ih je 1924./ 25. priredio njemaki knjievnik Hermann Hesse: (...) Godine 1672. u Krinku (Kr'inga.), grofovija mitterburka (Pazin), umire Giure Grando, tega sahranjuju prema kranskim obiajima. Nakon pogreba, meutim, vien je kako nou ee trgovitem Krink. Prvi

kome se ukazao bio je pater Georgio - monah pavlinskog reda -koji gaje sahranio i nad grobom mu sluio misu. Jer kada je pater s pokojnikovim znancima boravio u udoviinoj kui, te nakon veere ustao od stola i zaputio se kui, ugleda pokojnika kako sjedi iza vrata i uplaen pobjegne. Od tada pokojnik se u kasan sat ukazivao mnogima, hodajui ulicama amo-tamo, zakucavi as ovdje, as ondje na neija vrata. Mnogi ljudi potom su umrli, a bijahu mahom iz kua na ija je vrata mrtvac zakucao. (...) Zatekao se on i kod svoje udovice, no ta je jer ga se uasavala - na posljetku pohitala upanu Mihi Radetichu i ostala kod njega, zamolivi ga za pomo. Mnoge odvane ljude pozove upan na to k sebi, dade im pia i zamoli ih da budu uz njega kada se bude hvatao u kotac sa zlom, jer da je Giure Grando ve prodro mnoge susjede, a k tome i udovicu svake noi savlada. Na to se svi sloie da napadnu nemirna nonika, ne bi li mu prisjela njegova nona lutanja. Njih devetorica, oboruana dvjema bakljama i raspelom, otvorila su grob i zatekla u nj emu pokojnikovo tijelo - rumeno i ivo, kako im se smijei i upravo otvara usta. Prestraeni prizorom, ljuti istjerivai duhova razbjeae se svak na svoju stranu. To silno rastui upana, jer ih se devetorica ivih ne uzmogae suprotstaviti jednome mrtvacu (...)Stoga ih stade bodriti da se s njme vrate do groba i pomognu mu da pokojnikov trbuh probode otrim glogovim kolcem, no kolac bi se pri svakom, pokuaju probadanju jednostavno odbio. Na to upan naloi jednome sveeniku da mrtvacu pred lice gurne raspelo i stane mu govoriti: a Vidi ovamo, trigone! (Tim imenom nazivahu takve nemirne mrtvace.) Ovdje je Isus Krit koji nas je izbavio od pakla i umro za nas! A. ti, trigone, ne nalazi mir ."I dok je tako govorio, egzorcist ili mrtvozbornik dade se na posto, a sablasti na oi navrijee suze. Ali kako kolac i opet nije htio prodrijeti u tijelo, uze Micola Nyena, nastanjen u Mehrenfelsu (Lupoglav) sjekirom odsijicati glavu mrtvaca. No, kako se i sam dobrano uplaio, te je u svojoj nakani previe oklijevao, u pomo mu priskoi odvani Stipan Milavich koji je utvari na posljetku odrubio glavu. Mrtvac je na to poeo gromoglasni vikati, trzati se i previjati kao da je iv. itav grob natopio je krvlju, Obavljena posla, asni egzekutori zatvore grob i razioe se kuama. Udovicu i ostale stanovnike trgovita mrtvac od tada vie nije uznemiravao. (...) Vjerovanje u vampire kojima se u grobu nastavlja ivot, pa stoga rado napadaju snane i zdrave pojedince i

siu im krv, ne svodi se, meutim, ni u kom sluaju samo na malenu Istru, ve je rasprostranjeno i u podunavskim krajevima, meu Vlasima, Srbima i Bugarima (...) Prva vampirska epidemija dogodit e se pola stoljea kasnije u srpskom Podunavlju koje e, nakon to je Eugen Savojski porazio i potisnuo Turke, tih godina nadzirati austrijska vojska. Jedne noi 1725. godine u selu Kisolova nedaleko Velikog Gradita umire Petar Plogojevi, ne bi li desetak dana nakon pogreba i on posjetio svoju udovicu, traei od nje hranu i cipele. Ujutro seljaci pronalaze enu u tek om bunilu, vidno na izmaku snage. Prije smrti priznat e da ju je mu napao, grizao, pio joj krv... Pod budnim nadzorom vojnih lijenika seljaci otvaraju grob vampira. Na ope uenje, Plogojevi djeluje dobro uhranjen i svje kao da je netom legao na poinak, usta i nos umrljani su krvlju, na mjestu otpale koe raste nova, sjajnija, dok mu izmeu nogu bestidno stri divlji znak... Tijekom sljedeih tjedan dana u Kisolovi devetero ljudi umire na misteriozan nain, a svi tragovi upuuju na Plogojevia koji ih je, pria se, davio i sisao im krv. 1832. u pomoravskom selu Medvea dvije vampirice odnose trinaestero rtava, a da su simptomi kako kod ubijenih, tako i kod ubojica, jednaki onima u Kisolovi. Ekipa bekih vojnih lijenika napokon dobiva zapovijed za masovnu ekshumaciju i dolazi do jeziva otkria: Srbijom haraju vampiri.* Obje prie, uz bezbroj slinih, pronaao je dr. Christian Reiter s Instituta za sudsku medicinu bekog sveuilita u Bekom dvorskom arhivu. Prouavajui simptome vampirskih epidemija, dr. Reiter u jesen 1995. dolazi do zanimljive spoznaje - vampirizam, kakav se rasplamsao Srbijom 18. stoljea, fizioloki je objanjiv. Radilo se o bolesti od koje se vrlo brzo umiralo, u pravilu ve za tri-etiri dana. Za kratkotrajne agonije oboljeli su u svojim grozniavim delirijima vidjeli ljude koji su ve umrli, mrtVace kako izlaze iz grobova, dave ih, te im ugrizom u vrat nastoje isisati ivotnu snagu - krv. Pravoslavni svjetonazor, u kojem neraspadnut le slovi kao proklet, to dijelom proizlazi i iz grke mitologije, katalizira priu o vampirizmu. Mrtvac je proklet da i nakon smrti ini svoja nedjela. Bolest kojoj su svojstveni takvi deliriji, po Reiterovu miljenju moe biti samo bedrenica {anthrax odnosno crni prit, akutna, smrtonosna bolest koja se sa stoke moe prenijeti na ovjeka, op.a.). Uzroniku bolesti pogoduje movarni kraj gdje napada uglavnom ovce i

drugu stoku. Delirijski obrazac, objanjava Reiter, ne proizlazi ni iz kakvog nesvjesnog, ve je vrsto ukorijenjen u strukturi bolesti. Ali postojali su i drugi simptomi, poput neobine uuvanosti otkopanih leeva ili krvi koja im je curila iz ustiju, nosa i oiju, koji, kao i divlji znak ili zvui koji su nou dopirali iz grobova, predstavljaju posljedice sasvim prirodnog procesa posthumnog raspadanja tijela. Kako su na nemirnoj austrijsko-turskoj granici iznenada zaprijetili panika i rasulo, beke vlasti popustile su pred zahtjevima lokalna stanovnitva i dozvolile svojim lijenicima masovnu ekshumaciju vampira. Vojni lijenici odredili su pri ekshumaciji i tzv. kontrolnu skupinu koju je inila nekolicina nedavno umrlih ljudi koji dokazano nisu mogli biti vampiri. Za njihova tijela, koja su takoer dva do tri mjeseca leala pod zemljom, tvrdilo se da su istrunula do kostiju, to nije bilo tono, jer je le nakon tri i vie mjeseci leanja u grobu bez kisika jo uvijek uvelike uuvan. Kontrolna skupina, zakljuuje Reiter iz korespondencije koja se uva u Beu, ali i brojnih vampirskih traktata koji e uskoro preplaviti Europu, krivotvorena je i namjerno lano prikazana, jer su lijenici tada za svakog ekshumiranog vampira dobivali dodatnu plau. Iz njihovih zapisnika proizlazilo je da svatko, ekshumiran tri mjeseca nakon smrti (a ije se tijelo u grobu nije raspalo), nuno mora biti vampir i upravo zato epidemija vie ne prestaje. Iako vampirski mit nedvojbeno predstavlja jedan od najstarijih duhovnih sadraja ovjeanstva, prva polovica 18. stoljea ostaje obiljeena roenjem vampirologije kao discipline iji e traktati mnoge lakovjerne itatelje diljem Europe i Amerike ponukati da - u strahu pred hordama - u sumrak dekoriraju prozore glavicama enjaka, na vrata objese krunice i raspela, a grobove sumnjivih pokojnika. Vampirski traktati 18. stoljea nesumnjivo su spadali i u studijsku literatura Abrahama van Helsinga, pa tako doznajemo da vampir ne uzima hranu, ne baca sjenu, u zrcalu nema odraz, ali je zato izuzetno snaan, te da se moe pretvoriti u vuka ili imia i stvoriti oko sebe maglu, ali samo u ogranienom opsegu. Kao iskonska praina vampir dolijee na mjeseevim zrakama, moe se smanjiti, ui u bilo to i izai iz bilo ega, a moe i vidjeti u mraku, ali ne moe nikuda ui prvi osim ako ga netko ne pozove. Snaga mu slabi s

dolaskom dana, a ako se ne nalazi na mjestu uz koje je vezan zemljom, moe se preobraziti iskljuivo u podne, ili pak tono u zoru ili sumrak. Vode tekuice prijei e vampir tek na izmaku plime, smetaju mu enjak i raspelo, grana divlje rue na njegovu lijesu onemoguit e mu izlazak, posveen metak ispaljen u lijes ubit e ga, a konani poinak donijet e mu glogov kolac i odsjeena glava. Neke od navedenih osobina vampiru je u davna vremena pripisala predaja, neke je, poput nevidljivosti u zrcalu ili pretvaranja u imia, dodao Stoker, dok e neke, poput okultnog tamnog amerika spisateljica Anne Rice pripisati svome vampiru, biti izmiljene tek mnogo kasnije. Druga bolest, iji su simptomi presudno obiljeili novovjekovnu sliku vampira, zove se porfirija, a predstavlja poremeaj metabolizma izazvan pomanjkanjem enzima koji prijei sintezu pigmenta] Nazvana po grkoj rijei porphyros(ruiasto), porfirija se odlikuje poveanim fotosenzibilitetom to bi kod vampira odgovaralo nelagodi izazvanoj sunevom svjetlou, pojaanim krvarenjem i povlaenjem zubnog mesa (uslijed ega se zubi prividno izduuju) i hemolitinom anemijom odnosno mrtvakim bljedilom. Porfirini ok moe se izazvati supstancijama koje se nalaze u enjaku, a prema spoznajama homeopatske medicine, ublauje se ivotinjskom (dakako, i ljudskom) krvlju. Otkrivena u 19. stoljeu, porfirija Stokeru bar po simptomima nije smjela biti nepoznata, o emu dovoljno govori opis oboljele Lucy: Disanje joj je postalo teko, usta su se otvorila, a zbog blijedih, povuenih desni zubi su joj djelovali dui i otriji nego ikada ranije. U nekoj vrsti polusna odsutno je otvorila oi i tihim, putenim glasom, kakav nikad nisam uo s njenih usana, rekla: "Arthure! O, ljubavi moja, tako mi je drago to si doao! Poljubi me!, Uz bedrenicu i porfiriju, u literaturi se navode jo neke bolesti iji se simptomi zrcale u predodbi o vampirima, primjerice bjesnoa, koja je jo u prolom stoljeu bila apsolutno smrtonosna, kako za ljude, tako i za ivotinje. Nakon zaraze virusom bjesnoe osjetljivost na svjetlo drastino se poveava, a dolazi i do pojave hidrofobije, paninog straha od vode. Jedina ivotinja kadra prenositi virus bjesnoe, a da pritom sama ne bude zaraena, jedna je vrsta juno-amerikog imia, znakovita imena - vampir? Zanimljivo je da e lijenik Van Helsing, nastojei svog prijatelja Sewarda na to bezbolniji nain pripremiti za ok prvog

susreta s novostasalom vampiricom Lucy, posegnuti upravo za tim primjerom: Moete li mi rei zato u Pampama, pa i drugdje, postoje imii koji dolaze nou i otvaraju ile stoci i konjima, te im popiju svu krv. Kako na nekim otocima u Zapadnim morima postoje imii koji cijeli dan vise na drveu, te ih oni koji su ih vidjeli opisuju kao velike orahe ili ahure, a kad mornari zbog vruine spavaju na palubi, ti imii su nu na njih, i onda ih... i onda ih ujutro pronau mrtve, bijele kao stoje bila gica Lucy? Iako e se znatieljniku ponekad uiniti da se zapanjujue podudarnosti izmeu klinikih slika pojedinih bolesti i predodbi to smo ih navikli gajiti o vampirima nameu gotovo same od sebe - napokon, pojavu vampira u mnogim kulturama prate epidemije smrtonosnih bolesti - bilo bi krajnje neoprezno tvrditi da je vampirski mit iznikao iskljuivo na morbidnoj simptomatici nekolicine opakih boletina, pri emu je bilo dovoljno pobrkati uzrok i posljedicu pa da se stvori slika zla karpatskog plemia kao donositelja kuge i smrti, kakvime e se pokazati u prvoj ekranizaciji "Drakule", nijemom filmu Friedricha Wilhelma Murnaua "Nosferatu - simfonija strave" (1922.) ili pak u kasnijem remakeu Wernera Herzoga "Nosferatu - fantom noi" (1978.). Puko medicinsko objanjenje ne zadovoljava do kraja ni kriterije Coppolina filma gdje se strah od zaraze izmeu Vlada i Mine postupno razotkriva kao uspjela metafora straha od side, jer st rah, smrt i seks, neizostavno utkani u korijene vampirske mitologije/ koliko god utjecali na tokove razvoja medicinskih znanosti, ne mogu biti njima i obuhvaeni. To, naravno, ne znai da navedeni faktori nisu bitno pripomogli da se jeza nepoznatog i natprirodnog, neodoljivo privlana dokle god joj uzroci drijemali na sigurnoj distanci, kao tema poluglasnih nonih razgovora uvue u dokone salone europskih metropola, isprva kao tihi revolt protiv bljetavih domaaja pozitivizma,a potom i kao egzotini melem za razoaranje to su ga sa sobom donijeli ratovi i gospodarske krize Prva europska vampirska histerija 1725.-1735. jo se nije bila ni stiala, a rije vampir ve se udomaila u gotovo svim jezicinia kontinenta. U engleskom pojavit e se prvi put 1735. u prijevodu jednog bekog vampirskog traktata kao zlim silama oivljeno tijelo umrle osobe koje nou sie krv ivima, unitavajui ih pritom. Teko je rei tko je vampirima odkrinuo vrata knjievnosti, no smatra se da se za fenomen neumrla

mrtvaca prvi zainteresirao Lord Byron (17S8.-1824.), skiciravi jedne ljetne noi 1816. godine u svojoj vili ita enevskom jezeru prozni tekst to e ga kasnije doraditi i pod naslovom "Vampir" 1819. objaviti njegov tadanji lijenik John Polidori (1795.1821). Prii o nastanku teksta o lordu Ruthvenu, koji se - poginuo u okraju s razbojnicima za jednog putovanja kontinentom - na misteriozan nain vraa u Englesku gdje na dan vjenanja ubija svoju mladu enu i nestaje, ljubiteljima anra ne bi trebala biti nepoznata. Za spomenute noi u vili Diodati Byron, Polidori i njihovi gosti Mary i Percy Shelley krate vrijeme itanjem njemakih pripovijetki o sablastima, nakon ega Byron predlae da svatko od njih sam napie po jednu jezivu pripovijetku. Mary Shelley1 e tu razraditi ideju za kasniji bestseler - roman "Frankenstein ili novi Prometej" (s ijom e slavom Stokerova majka u jednom razgovoru usporediti uspjeh sinovljeva "Drakule"), dok e se Polidori posluiti Byronovom idejom i publicirati prvu vampirsku prozu u povijesti pisane rijei. Iako "Vampir" Stokeru nije bio nepoznat, presudni utjecaj na njegovu odluku da se i sam prihvati pisanja vampirskog tiva izvrit e 1872. godine "Carmilla", podua pripovijetka Britanca Josepha Sheridana Le Fanua (1814.-1873.) o misterioznoj austrijskoj plemkinji Mircalli grofici Karnstein, koja se mnogo godina nakon smrti i propasti svoga imanja - predstavljajui se, oivjela i pomlaena, anagramom Carmilla - nastoji doepati srca i due svoje novosteene prijateljice Laure, koja s ocem nastanjuje samotni dvorac u tajerskoj. Vjeto i zanimljivo ispriana, "Carmilla" raskida s crno-bijelom karakterizacijom ranijih vampirskih novela, skicirajui po prvi put trodimenzionalni lik vampira, staloenih misli i dubokih, ljudskih osjeaja, ija nesmiljena erotinost plijeni panju itatelja jednako intenzivno kao to e mu u konanici neizbjena tragika raspleta oteti iskren uzdah simpatije. Kobno prijateljstvo izmeu Laure i Carmille, proeto suptilnim lezbijskim tonovima, neodrivo je kao to se niti jedna ljubav izmeu ive osobe i vampira u kasnijim novelama, romanima i filmovima nee pokazati odve stabilnim zalogom budunosti. No, ako je melankolija, kao to kae Julija Kristeva, tamni obrub ljubavne strasti, vampirski mit svoje tune junake oznauje kao istinske nositelje nepatvorene sjete, kadre da u oima itatelja na mahove zasjene i samu zlou, bez koje predodba

0 vampiru kao univerzalnom imenu zla ipak nee biti cjelovita. Melankolinost kao bitno obiljeje neumrla bia, ali i iva koje doputa da ga uz vampira veu osjeaji naklonosti i simpatije, Stoker je bjelodano batinio od Le Fanuove "Carmille", kao uostalom i potrebu da se vampireskna situacija definira kroz neprestano prisustvo iskriavih erotskih nijansi, ma koliko one pon ekad bile crne. Umrijeti kao dvoje ljubavnika, umrijeti zajedno kako bi se poslije smjelo zajedno ivjeti, rijei su kojima vampirica Carmilla zavodi svoju rtvu i zatajnu ljubavnicu Lauru, a mogle bi, ruku na srce, bez daljnjega biti i Drakuline, u bilo kojem trenutku razgovora s Lucy ili Minom. udi li onda da je u bizarnom psihogramu grofa Drakule svoje mjesto pronala i jedna ena - transilvanijska grofica Erzsebet Bathory (1560.-1614.), koja je za ivota ubila 612 mladih djevojaka, mahom slukinja, ali i poneku plemkinju, uvjerena da e kupke u njihovoj krvi njenom tenu vratiti djeviansku svjeinu. Erszebet, a ne Vladu Tepeu, pripada pravo autorstva nad crnom formulom vampirske kozmetike koja e i grofu Drakuli dozvoliti da se po obavljenom krvavom ritualu izvana osjetno pomladi, to e posebno jasno doi do izraaja u Coppolinoj verziji prie. Je li krvava grofica Bathory, meu ijim se precima nalazio i Stjepan Bathory, transilvanski knez i poljski kralj, potaknula Stokera da radnju svoga romana preseli u maarsku Transilvaniju (Rumunjskoj e zemlja onkraj ume pripasti tek 1919. godine) ili su za to ipak zaslune sugestije prijatelja Arminiusa Vombreya, teko je sa sigurnou utvrditi. Varljiva umska svjetla (Irrlicht) koja se Johnathanu Harkeru neprestance ukazuju dok ga Drakula, glumei vlastita koijaa, vozi prema svome karpatskom dvorcu, u svakom sluaju pripadaju maarskom folkloru, gdje se vampiri (Lidere) - ovisno o spolu rtve kao inkubusi ili sukubusi - javljaju u ljudskom ili ivotinjskom obliku, kao umska svjetla ili pak plamenovi svijea, dok rtve ubijaju vodei s njima ljubav do iznemoglosti. U jednoj od zabranjenih odaja Drakulina dvorca tri zavodljive vampirice ukazat e se Harkeru, kao to znamo, i u ljudskom obliku, dok e u erotsk oj parodiji "Drencula" francuskog knjievnika Borisa Viana neumrlo bie oboruano atributima oba spola u razuzdanoj orgiji isisati ivot iz rtve. U filmu "Drakula", to e ga sredinom sedamdesetih u svome

Factoryju producirati Andy Warhol, Drakula e biti taj kojem e za ivot iznenada zatrebati krv djevica, ali e razoaran umrijeti, shvativi da takvih nakon seksualne revolucije kasnih ezdesetih vie nema... Fasciniran ozrajem Le Fanuove novele, Stoker je radnju svoga "Grofa Wampyia", prije no to e je preseliti na transilvanijsko tlo, odluio smjestiti u Austriju,i to ni manje ni vie nego u brdovitu tajersku gdje stoje razvaline dvorca Karnstein. Naznake intencije da se svojim romanom u potpunosti nadovee na "Carmillu" ili joj u uvodnom dijelu bar napravi mali bommase nalaze se u tekstu "Drakulin gost", odlomku koji je u ranijim zamislima trebala biti poetak "Drakule", ali je prije objavljivanja iz tehnikih razloga izbaena iz knjige, ne bi li je Stokerova udovica 1914. objavila kao zasebnu pripovijetku, Na groblju ukleta bavarskog sela, gdje ga zatjeu no, snijeg i tua, a potom mu vuk svojom toplinom spaava ivot, Johnathaa Harker na putu prema Drakulinu dvorcu pronalazi grob tajerske grofice, koja bi bez daljnjega mogla zaivjeti kao neka nova pseudonimna reinkarnacija Le Fanuove Mircalle Karnstein: Grofica Dolingtn iz Craza u tajerskoj, traena i pronaena mrtva 1801. Dogodilo se to na Valpurginu no, kada - ba kao i uoi Sv. Jurja - zla bia tame naputaju svoja skrovita, ulazei na velika vrata u svijet naih nonih mora. Pri spomenu Valpurgine noi, iju je lascivnu atmosferu Johann Wolfgang von Goethe u svome "Faustu" -tako dojmljivo doarao, teko je ne zapaziti da od njemakih autora, iako su mnogi - medu njima Goethe, Novalis ili Heine - pokazali izuzetno zanimanje za fenomen vampira, kod Stokera nije citiran nitko osim Gottfrieda Augusta Biirgera (1747.-1794.), iz ije "Lenore" - puki intonirane tubaljke o mladoj eni kojoj zarunik pogiba u ratu, ne bi li u pono, nakon to su se svi vojnici ve vratili, doao po nju i odveo je u sablasnu branu postelju, prostrtu u hladnoj tiini groba - Stoker preuzima jedan od potencijalnih lajtmotiva cjelokupnog vampirskog mita: Jer mrtvaci brzo jau - Denn die Toten reiten schnelll Napisan u tradiciji gotskog romana, Stokerov "Drakula" ipak se bitno odvaja od moguih literarnih predloaka, zamjenjujui hladan dekor strave i uasa novim obrascima straha, motiviranog daleko veom nepoznanicom od pukog gubitka ivota^ Suivot s vampirom u neprestanom iekivanju smrti kao praga vlastite probrazbe u prokleto bie noi - to e ga Mina Harker nakratko iskusiti - gori je od ivota s

ubojicom, ma bio taj ubojica i sam ivot koji izvjesnost svoga prestanka pretpostavlja munoj spoznaji varljive egzistencije. Smrti rastegnute u jeziv zijev vjenosti, postojanje vampira i rtve pretvara se u bestidnu igru uzajamne ovisnosti i podinjavanja, lienu emocija na kakve smo navikli, naoigled neizrecive, nijeme udnje za fluidom ivota u kojem se skriva snivana mogunost stvarnog umiranja, to u velikoj mjeri relativizira dvodimenzionalno prosuivanje na relaciji dobro - zlo. Obrnuto, ta se enja dakako pretvara u sjeanje na zlatne dane bezbrina ivota, koje stee grlo i ne daje ivjeti. U tom neprestanom melankolinom zapitkivanju o poecima i smislu vlastita neprirodna postojanja, koje u gotovo svakoj razradi vampirskog mita rezultira nemonim kucanjem o vrata samoe, zacijelo lei tajna simpatinosti vampira kakve, primjerice, Anne Rice opisuje u svojim "Vampirskim kronikama", ali i veliina "Drakule", iji je protagonist odavno odustao od potrage za razlozima svog prokletstva, koje se ionako ne moe dostatno objasniti pukim sluenjem nekakvom gospodaru pakla. Hoemo li tako, Drakula je sam taj stravini gospodar pakla - vlastita pakla vjenosti, neslobode i samoe, u kojem mu je doputeno tek da u mraku svoga lijesa eznutljivo sniva o poljupcu tople, humane smrti. Jedan nesmotren iskorak pokazat e se kobnim, jer ovaj svijet vie nema sluha za tragiku vampirskog ivota, kao to ga u biti nikada nije ni imao, jer vampire nikada nije prihvaao kao dio svoje primarne realnosti. Sreom, "Drakula" nije ni poetak ni kraj mita. Eventualno jedan od njegovih vrhunaca... No, ako je Bramu Stokeru, kazalinom kritiaru, mistiku (lan reda Zlatne zore, op.a.) i strastvenom zaljubljeniku u vampirske legende, na kraju i polo za rukom da mit o neumrlim biima nastanjenima u najmranijim predjelima naih ozeblih dua, ovjekovjei u romanu visoke literarne kvalitete koji danas, s obzirom na slavu koju je stekao u proteklih godina, nedvojbeno zauzima jedno od viih mjesta na globalnoj knjievnoj top-listi, ne bi bilo opravdano ne prisjetiti se ostalih znanih i neznanih autora kojima su vampiri bili trajna ili bar povremena inspiracija. Svoje drugo ime - Nosferatu -krvoedni grof iz usamljena karpatskog dvorca duguje njemakom redatelju Friedrichu Willhelmu Murnauu i nezgodnoj okolnosti da 1922. godine - kada je Murnau snimio prvi film ija se radnja temelji na Stokerovu romanu - pitanja oko

autorskih prava s pievom udovicom jo ni izdaleka nisu bila rijeena, pa je film, s legendarnim Maxom Schreckom u glavnoj ulozi, osim to se nije mogao zvati "Drakula", gotovo u cijelosti morao biti uniten. Sreom, u Americi, gdje Stoker unato nemaloj popularnosti nikada nije zatitio autorska prava, spaeno je nekoliko kolutova, pa e se Drakula kao nosferatu (ovaj put glumit e ga Klaus Kinski) jo jednom pojaviti 1978. U remakeu Wernera Herzoga. Nakon Murnauova nijemog horrora uslijedilo je dvjestotinjak drugih filmskih ostvarenja, poput onih s Chistopherom Leeom ili pak nezaboravnim Belom Lugosijem, fatalnim holivudskim lomiteljem srdaca, koji e za sobom ostaviti posthumnu legendu da je poput svog alter-ega Drakule obiavao spavati u lijesu, sahranjen je zaogrnut svojim vampirskim platom. Erotske primjese mrane vampirske svakodnevice, bitno drukije od Stokerovih i Coppolinih,dominiraju "Drakulom" to ga je 1975. snimio Andy Warhol, anemini poklonik beskonane reprodukcije kojeg s Drakulom povezuje mnogo vie od nadimka Drella-, dok urnebesnu, a ipak nimalo neozbiljnu parodiju nalazimo kod Romana Polanskog i njegovog "Bala vampira" (1967), koji se posljednjih godina u majstorovoj reiji prikazuje i kao musical. Knjievna follow-up izdanja teko je i nabrojiti. S vampirima i epidemijama vam-pirizma susreemo se kod Stephena Kinga (Salems Lot) ili Anne Rice (Intervju s vampirom), ali i kod niza drugih, esto i posve anonimnih autora iji romani, pjesme i pripovijetke ine nesagledivo tkivo suvremenog vampirskog mita. Drakuline obitelji prihvatila se u svojim romanima Amerikanka Jeanne Kalogridis, dok e u nas vampirizam s izuzetkom rijetkih proznih aluzija ostati rezerviran za pjesnike poput Antuna Branka imia (Vampir) ili Janka Polia Kamova (Na dnu). U filozofsko-politike svrhe za vampirskom metaforikom posezao je Voltaire, ismijavajui ujedno vampirsko histeriziranje, toliko popularno u 18. stoljeu da je carica Marija Terezija u svojoj Monarhiji tzv. vampirskim dekretom morala zabraniti ekshumacije. Priznajem, primijetit e Voltaire, postoje burzovni meetari, trgovci i poslovni ljudi, kadri da iz naroda isiu podosta krvi, ali ta gospoda nipoto nisu mrtva, iako su- dobrano natrula. Ti stvarni krvopijci ne ive na grobljima, ve u daleko ugodnijim palaama... Neto konkretnije formulirat e to kasnije i Karl Marx, definirajui kapital kao umrli rad koji moe oivjeti jo samo kao vampir, usisavanjem ivog rada -

to vie isie to e ivlji biti. Onkraj drutvenih nepravdi, "Drakula" je, kao to s knjievnim motivima esto zna biti sluaj, danas udomaen i u psihijatriji (oboljeli od tzv. Renfieldovog sindroma ponaaju se poput vampira, izlaze nou, spavaju u lijesu, piju krv...), a u New Yorku odavno radi "Centar za vampirska istraivanja", iji ef, vampirolog Stephen Kaplan, tvrdi da je samo na podruju SAD-a dosada registrirao sedamstotinjak autentinih vampira. U sferi ezoterije i okultizma vampiri su pronali svoje mjesto u mnogim tajanstvenim knjigama od mitskog, apokrifnog "Necronomicona" do LaVeyeve "Satanske biblije". A propos pakta s avlom, to ga, ponukani iskrivljenom legendom o Vladu Drakuli, mnogi pripisuju vampirima, zanimljivo je spomenuti da pokojni Anton LaVey, jedan od otaca suvremena satanizma, psihikim vampirima naziva skupinu ljudi prema kojima satanisti ne bi trebali osjeati ni saaljenja ni odgovornosti, jer svojim postupcima i nainom ivota iz drugih isisavaju dragocjenu vitalnu energiju, no to je ve tema koja iziskuje posebnu razradu, ba kao i neprevidiv vampirski peat, utisnut tu i tamo u prebogat asortiman medijske prezentacije aseksualne seksualnosti konca tisuljea... Danas, kada se - kao uostalom i u Stokerovo doba - jo jedno stoljee neumitno blii kraju, ostavljajui svoje otune rekapitulacije za uspomenu nekoj daljoj, moda sretnijoj budunosti, vampir kao jedna od najstarijih metafora ovjeanstva i dalje ostaje kadar apsorbirati sva zla s kojima se susreemo, ne bismo li na as - u sumranoj zemlji snova - potonuli u bezdan jednog drukijeg, plemenitijeg straha. Ako je dosad nakon svakog globalnog kraha, od svjetskih krvoprolia, kriza i recesija do atomske bombe, nelagode hladnog rata, terorizma, genocida, etnikog ienja ili side, vampir strpljivo sublimirao sve nae strepnje, tjeskobu i nelagodu, o emu svjedoi nesmanjena popularnost anrovske literature i filmova tijekom posljednjih stotinjak godina, okolnosti upuuju na neizbjean zakljuak da emo ga u toj funkciji trebati i dalje. Ako je plima crne ui, razlijevana neprestance na razmedi ljubavi i smrti, nae poglede s vremena na vrijeme usmjeravala prema samotnom dvorcu u kojem - bilo kao strah, bilo kao rezignacija, bilo kao deklarirano ime zla - stoluje neumrli aristokrat ija zaustavljena vjenost u svakom trenutku svoje mukle statike zaziva prolost kao bolno prisjeanje na ivot, radost i raj izgubljene nevinosti, tko kae da nam u moebitno

predveerje sljedeeg globalnog barbarstva ta vrsta utjehe nee biti potrebna bar u jednakoj mjeri u kojoj se uzdajemo u toplu rije uskrsla iskupitelja grijeha. Previe toga to smo nauili smatrati mrtvim oko nas ustaje iz groba i zabada svoje pohotne onjake u slabane vene naeg razuma. S Drakulom i bez njega uzmak prema fikciji, koja se iznenada pokazuje uvredljivo preciznim zrcalom zbilje, zacijelo nee biti najgori izbor. Boris Peri