01mesaric Indd PDF

M.
MESARI: Dugorona neodrivost trinog fundamentalizma i neoliberalnog kapitalizma EKONOMSKI PREGLED, 57 (9-10) 603-630 (2006)
UVODNIK
603
Milan Mesari*
DUGORONA NEODRIVOST TRINOG FUNDAMENTALIZMA I NEOLIBERALNOG KAPITALIZMA

U tom sustavu nema nikakve zajednike stvari, nikakvog zajednikog cilja, za koji bi svi ljudi zajedniki radili. ...Poslodavcima je cilj maksimirati svoju dobit i ako je potrebno oni e u tom cilju bezobzirno eksploatirati radnu snagu... Nigdje ne postoji obveza brinuti se za dobro drugoga ovjeka...U ideologiji kapitalizma i liberalne demokracije sloboda pojedinca ima prednost pred obvezama prema zajednikome dobru... U tome sustavu ne postoje nikakve drutvene obveze. Jedina doista relevantna dunost jest maksimizacija dobitka putem trinih transakcija. Etiki postulati u tome sustavu ne igraju nikakvu ulogu. (Lester Thurrow, profesor na sveuilitu Massachussets Institute of Technology, SAD, u knjizi The Future of Capitalism) Korporacija, kao psihopatsko stvorenje, ne zna ni prepoznati razloge koji bi je sprijeili da nanosi tetu drugima niti zna postupati po njima. U njezinu pravnom ustrojstvu nita je ne ograniava u tenji za ostvarivanjem svojih sebinih ciljeva i ona je prisiljena nanositi tetu drugima, ako je dobit koju time postie vea od trokova. Samo pragmatika briga za vlastite interese i dravni zakoni mogu obuzdati grabeljive nagone korporacija, a esto ni to nije dovoljno da se zaustavi unitavanje ljudskih bia i ugroavanje naega planeta. (Joel Bakan, profesor na sveuilitu British Columbia, SAD, u knjizi Korporacija - patoloka tenja za protom i moi)
* M. Mesari, znanstveni savjetnik Ekonomskog instituta u mirovini (emeritus), prvi predsjednik Hrvatskoga drutva ekonomista (od 1952.); 14 je godina bio ekonomski savjetnik UN u vie afrikih i azijskih zemalja. anak je primljen u urednitvo 31.7.2006.
604
M. MESARI: Dugorona neodrivost trinog fundamentalizma i neoliberalnog kapitalizma EKONOMSKI PREGLED, 57 (9-10) 603-630 (2006)
Zarazna je pohlepa ini se zahvatila veliki dio nae poslovne zajednice, to je stvorilo perverzne poticaje za poveanje prota po svaku cijenu, da bi se cijene dionica poveavale i odravale na visokoj razini. Prijevare i falsikati inspirirani pohlepom djeluju destruktivno na trini kapitalizam i, gledajui ire, potkopavaju osnove naeg drutva. (Alan Greenspan, bivi predsjednik U.S. Federal Reserve Board) Adam Smith (1723.-1790.), utemeljitelj ekonomske znanosti, prvi je godine 1776. proklamirao u svom uvenom djelu An Inquiry into the Nature and Causes of Wealth of Nations osnovno naelo kapitalistikog modela: bogatstvo nacije proizlazi iz nastojanja svakog njezinoga pripadnika da ostvaruje vlastite osobne probitke. Sluei svojim interesima, pojedinac zapravo slui drutvenim, javnim interesima. Dobit koju stjee pojedinac svojom slobodnom djelatnou, koristi ne samo njemu, nego i itavome drutvu. A. Smith stavlja, dakle, teite ekonomske motivacije na ostvarenje osobnog interesa, to je po njemu istovremeno i izvor opeg blagostanja. No da bi mogli uspjeno djelovati na ostvarivanju svojih osobnih interesa, pojedinci moraju uivati potpunu slobodu: pojedinac je mnogo uspjeniji kada njegovim postupcima upravlja nevidljiva ruka trita, nego kada ga vodi nesposobna i pohlepna ruka drave. Dakle, naelo osobnog probitka, zatim naelo laissez faire, tj. slobodna trgovina i slobodno poduzetnitvo prijeko su potrebni uvjeti za uspjeno poslovanje pojedinca, a time i za poveanje bogatstva nacije. Jo su dva uvena ekonomista postavila dva dodatna kamena temeljca kapitalistikom ekonomskom sustavu. David Ricardo (1772.-1823.) formulirao je eljezni zakon nadnica, prema tome zakonu nadnice radnika u trinoj, kompetitivnoj privredi moraju pokriti samo minimum potreba za njihov opstanak. Svaki se pokuaj drave ili sindikata da povea nadnice i izbavi radnike iz bijede, sukobljuje s tim eljeznim ekonomskim zakonom i biva prije ili poslije onemoguen. A francuski ekonomist Jean Baptiste Say (1767.-1832.) autor je treeg kljunog aksioma klasine ekonomske teorije - zakona o automatskom uspostavljanju i odravanju makroekonomske ravnotee, odnosno ravnotee izmeu ponude i potranje u uvjetima slobodnoga trita. Prema tom Sayevom zakonu proizvodnja uvijek stvara dohodak dovoljan da se kupi sve to se proizvede, tako da nikada ne nastaje manjak kupovne moi, odnosno potranje. No, navedena teoretska objanjenja trinog, kapitalistikog modela nisu bila dovoljna za globalni pobjedonosni pohod nove industrijske i kapitalistike civilizacije koja e obiljeiti vie od dva stoljea povijesti ovjeanstva. Bila su potrebna jo dva bitna uvjeta: prvo, odgovarajua ideoloko-lozofska paradigma, i drugo, jo vanije: odgovarajua tehnoloka osnova. Za stvaranje novoga duhovnoga mentaliteta potrebnoga za pojavu i razvitak moderne industrijske civilizacije bio je svakako najzasluniji francuski lozof Rene Descartes (1596.-1650.), koji
605
je jedno stoljee prije poetka industrijske revolucije svojom racionalistikom i materijalistikom lozojom poloio njezine idejne osnove. Descartesova, kartezijanska misao uinila je u zapadnjakoj svijesti prevrat, nazvan prosvjetiteljstvom: njegovom lozojom poelo je na zapadu doba racionalizma, vladavine razuma. Descartes je odbacio svaku manisfestaciju iracionalnog, vjerujui da je racionalni um najvii sudac u prosuivanju stvarnosti. Sve to se nije moglo podvrgnuti prosuivanju racionalnog uma i to se nije moglo kvanticirati, Descartes je proglasio irelevantnim: ovjekovi osjeaji, religiozno iskustvo, empatija, podsvijest, sve je to oznaeno drugorazrednim ili beznaajnim. Osamnaesto stoljee bilo je doba prosvjetiteljstva, doba vladavine razuma (Age of Enlightment, Age des lumires, Aufklrung), u kojem je sve to se nije moglo spoznati i legitimirati zdravim razumom proglaeno zabludom, predrasudom ili praznovjerjem. Promijenilo se tada i shvaanje morala: po rijeima lozofa A. Flewa: Osnovno naelo moralnog sustava (u doba prosvjetiteljstva) poivalo je na razumu, a to je bilo naelo korisnosti. (A. Flew Dictionary of Philosophy, London, 1984.). Drugi znameniti lozof, utemeljitelj nove paradigme modernoga industrijskoga doba bio je Francis Bacon (1561.-1626.), koji je proglasio indukciju, tj. empirizam jedinim ispravnim nainom spoznaje i jedinom legitimnom znanstvenom metodom. Drugi njegov, moda jo znaajniji doprinos ideologiji novoga doba vladavine prirodnih znanosti i industrijalizma, bila je teza da glavni cilj znanstvenih istraivanja nije spoznati prirodne zakone, ve ovladavati prirodom uz pomo tih zakona. Tako su materijalizam, racionalizam, empirizam i utilitarizam postavljeni kao veoma pogodan idejni okvir za razvijanje nove industrijske, kapitalistike civilizacije. Bitan doprinos ideologiji industrijskog, kapitalistikog drutva dao je takoer engleski lozof Thomas Hobbes (1588.-1679.). Prema njemu ovjek po svojoj prirodi nije drutveno bie, nego je slobodan i sebian pojedinac (ovjek je ovjeku vuk, homo homini lupus). ovjek je sebian, osamljeni vuk i stoga u takvom prvobitnom prirodnom stanju vlada rat svih protiv svih (bellum omnia contra omnes). Zbog opasnosti meusobnog istrebljenja ljudi su bili prisiljeni da drutvenim ugovorom stvore dravnu vlast i da dokraje stanje stalnih sukoba, Th. Hobbes je tako ideolokoj paradigmi industrijske civilizacije dodao jo jedno bitno obiljeje: individualizam u njegovom radikalnom izdanju: egocentrizam. Ipak, ni Smithova laissez-faire teorija, ni nova racionalistika, materijalistika, utilitaristika i individualistika paradigma prosvjetiteljstva nisu bile dovoljne za pokretanje industrijske revolucije i za stvaranje novoga kapitalistikoga drutvenog ureenja. Njezin glavni, neposredan generator bila je tehnoloka revolucija, ostvarena godine 1765. izumom parnoga stroja i godine 1770. izumom stroja za predenje zvanog Jenny. Epohalni izumi parnoga stroja Jamesa Wattsa i stroja za pletenje Jamesa Hargreavesa nisu bili sluajni i iznenadni dogaaji - u Engleskoj je od godine 1760. krenuo val tehnolokih inovacija na raznim podrujima, a posebno su bila znaajna poboljanja u agrotehnici (novi tip eljeznog pluga, plo-
606
dored usjeva, nove metode uzgoja i ishrane stoke itd.) koja su rezultirala znatnim poveanjem poljoprivredne proizvodnje. (T.S. Ashton The Industrial Revolution, 1760-1830, The Oxford University Press, New York, 1964.). Nova energija parnog stroja i mehanika predilica pokrenuli su nagli razvitak tekstilne industrije: dok su godine 1780. u Engleskoj postojale svega dvije mehanizirane pamune predionice, broj tekstilnih tvornica u narednih 20 godina povean je na 52. Ubrzo se industrijski nain proizvodnje proirio i na druge proizvodne sektore, jednako kao i na druge europske zemlje, a poslije i na druge kontinente. Pokazalo se da osobni interes, sloboda trita i slobodno poduzetnitvo posjeduju (bez obzira na negativne socijalne i ekoloke nuspojave) veliku motivacijsku, inovatorsku i dinamiku snagu: 19. i 20. stoljee bilo je doba nevienog, eksplozivnog napretka znanosti, tehnologije, proizvodnje i potronje, doba trijumfa nove industrijske civilizacije. Ipak, ubrzo su novi industrijski nain proizvodnje i novi kapitalistiki drutveni poredak pokazali i svoju drugu runu, nehumanu stranu, prije svega u obliku grube i nemilosrdne eksploatacije radne snage (ukljuivi i djeji rad) koja je u skladu s Ricardovim eljeznim zakonom nadnica za svoj rad dobivala tek minimum potreban za puko preivljavanje. To je dovelo do otpora izrabljivanih i obespravljenih radnika, s jedne strane, a sa druge strane do pojave mnogih kritiara kapitalistike eksploatacije i zagovornika drutvenih reformi i uspostave novog socijalistikog drutvenog ureenja (Saint-Simone, Charles Fourier, Louis Blanc, Proudhon, Lassale, Robert Owen i drugi). Najpoznatiji, najtemeljitiji i najradikalniji kritiar kapitalistikog ekonomskog i drutvenog modela, Karl Marx (1818.1883.) upozorio je na osnovnu unutarnju kontradikciju toga modela: dok nove tehnologije i nove proizvodne snage daju proizvodnom procesu kooperativni i drutveni karakter, vlasnitvo nad sredstvima za proizvodnju i prisvajanje vika vrijednosti stvorenog tom proizvodnjom ostaju u rukama privatnih vlasnika kapitala. Ta suprotnost raa prema Marxovom uvjerenju neizbjenost klasnih sukoba koji e, kako je najavljeno u Komunistikom manifestu, dovesti u konanici do nasilnog ruenja kapitalistikog drutvenog poretka. U svom najvanijem djelu Kapital, Marx je dalje razvio Ricardovu radnu teoriju vrijednosti, dopunjujui je tezom o viku vrijednosti, tj. o onom dijelu novostvorene vrijednosti koji prisvajaju kapitalisti. Taj se viak vrijednosti sve vie koncentrira u rukama kapitalistikih magnata i na toj tendenciji Marx zasniva svoj kljuni zakljuak: Centralizacija sredstava za proizvodnju i podrutvljavanje rada dostiu toku na kojoj vie ne mogu podnositi kapitalistiku ljusku i razbijaju je. (K. Marx Kapital I, Kultura, Zagreb, 1947., str. 684). Marx je priznao veliki proizvodni potencijal kapitalistikog sustava: u Komunistikom manifestu istie se da je kapitalizam u svojoj stogodinjoj vladavini razvio proizvodne snage vee i kolosalnije od svih prethodnih civilizacija zajedno, ali on istovremeno upozorava i na na tri kljune slabosti toga sustava: a) krajnje nejednaku i nepravednu raspodjelu
607
dohotka; b) inherentnu sklonost ciklinim krizama i s tim povezanom masovnom nezaposlenou i c) nezaustavljivu koncentraciju kapitala i stvaranje svemonih monopola, to e na kraju dovesti do propasti kapitalizma. Marx je takoer upozorio da se drutvena i politika mo u kapitalistikom drutvu u krajnjoj liniji zasniva na posjedovanju novca i kapitala i da su prema tome vlade u tim dravama samo odbor za upravljavanje poslovima itave buroazije. Bez obzira na mnoga osporavanja i kontroverze, Marxove su ideje snano utjecale na drutvena i politika zbivanja u drugoj polovini 19., a osobito u 20. stoljeu (jedan od najznaajnijih ekonomista 20. stoljea, Joseph Alois Schumpeter (1883.-1950.), profesor na Harvardskom sveuilitu, nazvao je K. Marxa, i pored zamjerki nekim njegovim idejama, genijem i prorokom. (J.A. Schumpeter Capitalism, Socialism and Democracy, Harper & Brothers Publishers, New York, 1942., str. 21). Sve brojnija radnika klasa u Njemakoj bila je pod znatnim utjecajem ideja K. Marxa. Najvjerojatnije je da je upravo strah od radnikih pobuna potaknuo njemakog kancelara Otta von Bismarcka (1815.-1898.) da trai nain kako bi ublaio okrutnosti kapitalizma: na njegovu su inicijativu u Reichstagu godine 1884. i 1887. doneseni zakoni kojima je prvi put u povijesti uvedeno osiguranje za sluaj bolesti, nesposobnosti i starosti. Sline su mjere uskoro usvojene i u drugim europskim zemljama, a u Velikoj su Britaniji godine 1911. pod pritiskom socijalistikog drutva Fabian Society i sindikata donesene jo povoljnije mjere socijalne sigurnosti. Dok je Marx smatrao da je socijalistika revolucija mogua samo u industrijski najrazvijenijim zemljama i da prema tome neka zemlja prije socijalistike revolucije mora dostii visok tehnoloki i industrijski razvitak i imati brojan industrijski proletarijat, ta se revolucija stjecajem okolnosti dogodila u polufeudalnoj carskoj Rusiji, koja je bila tek u inicijalnoj fazi industrijskog i kapitalistikog razvitka. Taj je pokuaj izgradnje socijalistikog drutva kao alternative socijalno defektnom kapitalizmu, prema tome, unaprijed bio osuen na neuspjeh, osobito kada se uzmu u obzir pogreke u njegovoj realizaciji, ponajprije nepostojanje demokracije i represivni karakter vladanja. Tome valja dodati guenje svake privatne inicijative i poduzetnitva, zanemarivanje industrije potroakih dobara i ivotnog standarda graana (to je bilo znatnim dijelom uvjetovano primatom teke i vojne industrije zbog hladnog rata i utrke u naoruanju s Atlantskim savezom), takoer i prekasno i sporo ukljuivanje u informatiku revoluciju. (Zanimljiva se rasprava o uzrocima neuspjeha socijalistikog projekta u Sovjetskom Savezu i u drugim istonoeuropskim zemljama moe nai u knjizi nobelovca Josepha Stiglitza Whither Socialism?, The MIT Press, Cambridge, 1994.). No, kapitalistiki ekonomski i drutveni sustav usprkos radnikom otporu i socijalistikim kritiarima nezadrivo je napredovao i irio se, iako uz povremene zastoje, poremeaje i krize. U nemilosrdnoj, darvinistikoj trinoj utakmici mnogi su poduzetnici propadali, ali je jo vie novih poduzea nicalo i prosperi-
608
ralo. To dinamiko obiljeje kapitalizma J.A. Schumpeter nazvao je kreativnom destrukcijom. Openito, J.A. Schumpeter kapitalistiki je sustav ocijenio veoma vitalnim i eksibilnim, sposobnim da se stalno prilagouje, reformira i evoluira. Stalne tehnoloke inovacije, trina konkurencija, osvajanje novih trita, novi oblici industrijske organizacije i poslovanja, a prije svega neutaiva tenja za sve veim protima bili su pogonska snaga koja je kapitalistikom sustavu davala dotad nevien dinamizam, eksibilnost i ekspanzivnost. No, sa druge strane socijalna je polarizacija bivala sve otrijom: industrijski su kapitalisti, kao to istie J.K. Galbraith, stjecali ogromne prote i stvarali velika bogatstva o kakvima kraljevi i veleposjednici nisu mogli ni sanjati. (J.K. Galbraith The Age of Uncertainty, Houghton Mifin Company, Boston, 1977., str. 46). Prekomjerno bogaenje kapitalistike klase objanjavano je tezom o odranju najsposobnijih, dakle socijalnim darvinizmom kao neizbjenim prirodnim zakonom. Teoretiar socijalnog darvinizma, engleski lozof Herbert Spencer (1820.-1903.), smatrao je bogaenje prirodnom posljedicom uroene superiornosti i darvinistikom sposobnou prilagoivanja. Time je H. Spencer pruio teoretsko objanjenje i moralno opravdanje bogaenju: bogatai su bogati zato to su superiorni, jer bioloki vie vrijede i stoga nitko, a pogotovo ne drava, nema pravo dirati to bogatstvo niti se smije mijeati u nain njegova stjecanja. H. Spencer je ak smatrao da svako pruanje pomoi siromanima spreava napredak ljudskoga roda, jer jedino oskudica moe natjerati te ljude, koji su po prirodi lijeni, da se trude i da rade. (Herbert Spencer The Study of Sociology, D. Appleton and Co., New York, 1891., str. 438), a William Graham Summer, profesor na sveuilitu Yale i gorljivi sljedbenik H. Spencera, ovako je obrazlagao povlateni poloaj bogataa: Milijunai su proizvod prirodnog odabiranja... Upravo zato to su odabrani, u njihovom se rukama gomila bogatstvo... Slobodno ih moemo smatrati odabranim predstavnicima drutva za obavljanje stanovitih za drutvo korisnih poslova. Tono je da oni stjeu goleme prihode i da ive u raskoi, ali za drutvo je to dobro rjeenje. (Prema citatu iz knjige Richard Hofstadter Social Darvinism in American Thought, University of Pennsylvania Press, Philadelphia, 1945., str. 44). U 19. stoljeu na zapadu je bila preteno prihvaena ideja da su siromatvo i bijeda neizbjeni, da su oni posljedica neumitnog djelovanja ekonomskih zakona, jednako kao i posljedica prirodnog zakona o selekciji i preivljavanju najsposobnijih. No i na Zapadu je tada bilo, i to izvan socijalistikih i sindikalnih krugova, drugaijih miljenja. Profesor Thornstein Veblen (1857.-1929.) otro je kritizirao pripadnike amerikog establimenta (White Anglo-Saxon Protestants, WASP), tvrdei da su oni stekli uspjeh i bogatstvo zahvaljujui uglavnom lukavosti i bezobzirnosti ili nasljeu. (T. Veblen The Theory of Leisure Class, Houghton Mifin Co., Boston, 1973.). On je u ekonomsku teoriju uveo pojam upadljiva potronja (conspicuous consumption) kojoj je glavna svrha impresionirati druge. Drugi poznati kritiar asimetrine i nepravedne raspodjele dohotka bio je engle-
609
ski ekonomist Arthur Pigou (1877.-1959.), koji je dao teoretsku osnovu reforme kapitalistikoga sustava poznatu kao Welfare State (drava blagostanja). On je zastupao stajalite da se ukupna dobrobit nekog drutva poveava transferom dijela dohotka od bogatih na siromane. (A. Pigou The Economics of Welfare, MacMillan, London, 1920.). To je svoje stajalite obrazloio tezom da se granina korisnost novca smanjuje poveanjem njegove koliine (to znai da npr. poveanje mjesene plae za 1000 kuna onome ija je plaa 20.000 kuna ima mnogo manju graninu korisnost od 1000 kuna poveanja osobi s mjesenom plaom od 2.000 kuna). Pigouova teza o smanjenju granine korisnosti novca, opravdavanjem preraspodjele dohotka skalnom i socijalnom politikom, veliki je odmak od klasine ekonomske teorije. Ipak, najvee promjene u teoriji i politici kapitalistikog sustava izazvat e engleski ekonomist John Maynard Keynes (1883.-1946.), njegove e ideje bitno oblikovati kapitalistiku ekonomiju u tijeku pola stoljea, od 1930. do 1980.-tih godina. Njegova je glavna teza bila da je jedino drava sposobna izvui neko gospodarstvo iz duboke ekonomske krize i smanjiti visoku stopu nezaposlenosti, i to tako da javnim nanciranjem iz dravnog prorauna stimulira potranju i zapoljavanje. Mnogi stavljaju Keynesovu knjigu The General Theory of Employment, Interest and Money (Harcourt, New York, 1936.) uz bok kapitalnim djelima ekonomske teorije kao to su Smithov The Wealth of Nations (1776.) ili Marxov Das Kapital (1867.), djelima koja su bitno oblikovala ekonomsku misao i povijest 19. i 20. stoljea. Keynes je upozoravao da visoku nezaposlenost ne moe rijeiti samokorigirajui mehanizam trita. On je vidio samo jedno rjeenje toga problema: nanciranje javnih projekata iz dravnog budeta da bi se potakli potranja i gospodarski oporavak. Svojim lankom s naslovom The End of Laissez- Faire objavljenim godine 1926., tj. nekoliko godina prije izbijanja Velike ekonomske krize, on osporava tezu klasine ekonomske znanosti prema kojoj slobodno trite i privatno poduzetnitvo automatski stvaraju tendenciju prema punoj zaposlenosti radne snage. Glavna propozicija klasine ekonomije bila je da kolebanje trinih cijena i nadnica osigurava ravnoteu ponude i potranje, da je svaki poremeaj te ravnotee privremeni fenomen i da e slobodno djelovanje trinih zakona ponovno uspostaviti makroekonomsku ravnoteu i punu zaposlenost. Keynes je nasuprot tome tvrdio da u silaznoj fazi ekonomskog ciklusa zbog oekivanog pada prota i poveanih kamatnih stopa mora doi do smanjenja privatnih investicija. Stoga do obrata moe doi jedino poveanjem javnih investicija, ime se stavlja u pogon tzv. investicijski multiplikator. Dok je Keynesova doktrina u sferi mikroekonomije ostavljala tritu slobodno djelovanje, na podruju makroekonomije, tj. u raspodjeli nacionalnog dohotka, u kontroli agregatne potranje i zaposlenosti, ona je pledirala za aktivnu ulogu drave. Keynesova doktrina dravnog intervencionizma i njegove preporuke predsjedniku Rooseveltu spasile su ameriku privredu od kolapsa za vrijeme Velike ekonomske krize 1929.-1933. godine.
610
Dok je do te Velike krize, koja je ugrozila sam opstanak kapitalistikoga sustava, Smithovo i Ricardovo uenje suvereno vladalo ekonomskom teorijom i praksom, Keynesove su ideje dominirale u velikome dijelu 20. stoljea, sve do osamdesetih godina 20. stoljea. Mnogi vodei zapadni ekonomisti zagovarali su u to vrijeme dravno reguliranje gospodarskih procesa, ne osporavajui bitnu ulogu slobodnoga trita, ali upozoravajui na njegove nedostatke. Kod toga se posebno naglaavala narasla mo oligopola i monopola i njihova mogunost manipuliranja cijenama i tritem, to je dovelo, kako istie vedski ekonomist Gunnar Myrdal, do raspada kompetitivnog trita. (G. Myrdal Beyond the Welfare State, Methuen & Co. Ltd., London, 1960.). Stoga je, smatra Myrdal, prijeko potrebno radi zatite javnoga interesa, dravno reguliranje glavnih makroekonomskih parametara. Jedino se na taj nain, po njegovom uvjerenju, mogu neutralizirati tetne posljedice deformiranog trita. Uloga drave postala je osobito vana zbog proklamirane politike pune zaposlenosti, gospodarskoga rasta i ostvarenja drave blagostanja, to je postalo obiljeje gotovo svih zapadnih zemalja poslije Drugog svjetskog rata. Gorljivi pobornik drave blagostanja i dravnoga intervencionizma, uveni ameriki ekonomist John Kenneth Galbraith, tvrdi da klasina ekonomska teorija vie ne odgovara novoj stvarnosti kapitalizma, kojom dominiraju velike korporacije i koja oigledno demantira iluziju o kompetitivnom tritu. (J.K. Galbraith The New Industrial State, Boston, 1967). On kae: Preputene same sebi trine sile ne rade za ope dobro, osim moda za dobro monih. Kritizirajui nesputano djelovanje trinih zakona K. Galbraith upozorava da ono neizbjeno dovodi do neopravdane nejednakosti u raspodjeli dohodaka, to uzrokuje distorziju u koritenju resursa, jer ih preusmjerava od zadovoljavanja prijeko potrebnih potreba veine prema ezoterinim potrebama manjine. On takoer tvrdi da je pojam tzv. suverenosti potroaa, koji navodno svojim eljama i potrebama preko trita odreuju strukturu proizvodnje, obian mit, jer korporacije agresivnom i sugestivnom reklamom manipuliraju eljama poroaa. Razdoblje od Velike ekonomske krize tridesetih godina 20. stoljea, pa sve do osamdesetih godina istoga stoljea zapadna drutva obiljeavaju dravnim intervencionizmom i opsenim mjerama socijalne politike (Welfare State), to je najjasnije oitovano naglim porastom udjela dravnih prihoda u ukupnom domaem bruto proizvodu, u veini sluajeva na 40% do 50%. Ameriko sveuilite Wisconsin i njegov profesor John R. Commons (1862.-1945.) bili su u SAD izvorite ideja i inicijativa za mjere socijalne politike i za borbu protiv siromatva. Federalna je vlada prihvatila mnoge prijedloge profesora J. Commonsa: Kongres je jo godine 1935. prihvatio zakon o pomoi nezbrinutim starim ljudima i ovisnoj djeci, o naknadama za nezaposlene i zakon o sustavu starosnih mirovina (koje su nancirane iz posebnog poreza). Ti su zakoni usvojeni usprkos snanom otporu poslovnih krugova: National Association of Manufacturers osobito se protivila zakonu o naknadama za nezaposlene, tvrdei da se tom mjerom
611
uvodi socijalistika kontrola nad amerikim gospodarstvom i da ona ponitava individualnu inicijativu, odgovornost i tedljivost. Poslije je federalna vlada donijela zakon o zdravstvenom osiguranju, o subvencioniranju trokova stanovanja, o djejem dodatku, a uvedeni su i besplatni teajevi za osposobljavanje za nova radna mjesta, pokrenuti su programi za gradnju stanova za obitelji s niskim prihodima i sl. Prihvaena je ideja J.K. Galbraitha izloena u knjizi Afuent Society da se smisao ekonomskog rasta sastoji u poveanju blagostanja svih graana. U skladu s tim Kongres je godine 1965. usvojio Great Society Program i War on Poverty Program, i ambiociozni program predsjednika L. Johnsona nazvan Great Society. Tako je drava blagostanja usprkos otporu poslovnih krugova postala obiljejem zapadnih kapitalistikih drutava sve do osamdesetih godina, do novog trijumfa laissez-faire i nesputanih zakona trita u obliku neoliberalnog kapitalizma ili trinog fundamentalizma. Novi veliki zaokret u ekonomskoj teoriji i politici u veini zapadnih zemalja, a ponajprije u SAD, dogodio se pod istovremenim utjecajem vie imbenika. Jedan od prvih dogaaja koji su doveli do povratka na slobodno trite, kao jedinog regulatora ekonomskih procesa, bili su naftna kriza godine 1973. i drastino poveanje cijena sirove nafte, kao posljedica kartelskog djelovanja OPEC (Organisation of Petroleum Exporting Countries). Zemlje proizvoai nafte udruene u OPEC podigle su godine 1973. najprije cijenu nafte od 1.90 na 9,76 USD po barelu; drugi naftni ok doao je godine 1979., kada je cijena jednoga barela skoila od 12,70 na 28,76 USD po barelu. Drastian porast cijena nafte izazvao je u SAD, a i u ostalim zapadnim zemljama inaciju, pad proizvodnje i zaposlenosti. Poslovni krugovi i ekonomisti sa sveuilita u Chicagu, predvoeni profesorom Miltonom Friedmanom, estokim zagovornikom trinog fundamentalizma, predlagali su kao izlaz iz ekonomske recesije povratak na slobodno trite osloboeno dravnog uplitanja, smatrajui da e deregulacija, liberalizacija i privatizacija gospodarstva prema staroj klasinoj formuli rijeiti nastale probleme. Republikanska administracija predsjednika Ronalda Reagana, koja je dola na vlast godine 1980., kao i konzervativna vlada Margaret Tatcher, koja je u Velikoj Britaniji pobijedila na izborima godine 1979., objeruke su prihvatile novi neoliberalni kurs ekonomske politike. R. Reagan najprije je promijenio neke odredbe Sherman Antitrust Billa, koji je ameriki Kongres donio godine 1960., to je uinjeno radi ograniavanja monopola. Zatim je smanjena nadlenost Federal Trade Commission u suzbijanju antikompetitivnog ponaanja na tritu. Istovremeno je smanjena uloga dravnog budeta u preraspodjeli dohotka, i to prije svega sniavanjem najvie porezne stope na dohodak od 75% na 33%. Smanjen je i porez na kapital i imovinu, a poveani su porezi na potronju, time je teite poreznog optereenja prebaeno s kapitala na graane. Pored toga su Reaganova admnistracija i big business poduzeli sve da bi smanjili ulogu i utjecaj sindikata. U neoliberalnoj ekonomiji velike multinacionalne korporacije postaju glavni akteri na gospodarskoj sceni. Korporacije kojima je jedini cilj maksimiza-
612
cija prota i porast vrijednosti svojih dionica dominiraju, ne samo gospodarskim ivotom pojedinih zemalja, nego i globalnim gospodarstvom. Njima upravljaju profesionalni menaderi, koji u mnogo sluajeva djeluju neovisno o vlasniku tih korporacija, tj. o vlasniku dionica. Dok je u klasinoj ekonomskoj doktrini novac bio samo sredstvo razmjene, tednje i akumulacije, u neoliberalnom, globalnom kapitalizmu novac postaje svrha za sebe, jer se njime stjee ne samo bogatstvo, nego i ekonomska i drutvena, odnosno politika mo. Glavno obiljeje toga novoga, radikalnoga modela kapitalizma jest zaokret prema maksimizaciji prota po svaku cijenu, osobito sniavanjem trokova rada. Sve otrija konkurencija namee premjetanje proizvodnje u zemlje s niim trokovima rada, s niim poreznim optereenjima i s ostalim pogodnostima. Drutveni ciljevi, koji su u doba prevlasti Keynesove doktrine imali stanovitu vanost, padaju sada potpuno u drugi plan. Protni se motiv apsolutizira, a novac dobiva znaenje najvie drutvene vrijednosti. Protni motiv i novac kao vrhunske vrijednosti prodiru i u vanekonomsku sferu, u podruja kao to su obrazovanje, zdravstvo, kultura, sport i druge drutvene i javne djelatnosti. Zbog silno narasle ekonomske i drutvene moi velikih korporacija J.K. Galbraith nazvao je to novo doba korporativnim kapitalizmom. On je upozorio na simbiotiku povezanost moderne korporacije i drave, koja se zasniva na diobi moi i nagrada koje iz toga proizlaze. (J.K. Galbraith The Age of Uncertainty, str. 283). J.K. Galbraith ovako opisuje sve dominantniju ulogu korporacija u modernom kapitalizmu: Mit da je velika korporacija marioneta trita i nemoni sluga potroaa zapravo je jedna od dosjetki, uz pomo kojih se ovjekovjeuje mo korporacija... Mi osjeamo da nae ivote oblikuju drugi; moderne korporacije odluujue utjeu u modernom kapitalistikom drutvu. (ibid. str. 284). Vaan imbenik jaanja moi korporacija i erozije uloge nacionalnih drava u gospodarskim procesima jest informatika revolucija, tj. kompjutorizacija proizvodnih, komunikacijskih, nancijskih i upravljakih procesa. Ta je revolucija snano ojaala proizvodni potencijal, dinaminost, eksibilnost, uinkovitost, protabilnost i konkurentnost velikih korporacija, omoguivi i potiui njihovu nezaustavljivu globalnu ekspanziju. Mreno komunikacijsko i poslovno povezivanje gospodarskih subjekata na regionalnoj i globalnoj razini omogueno je razvitkom umreenih, interaktivnih raunalnih sustava. Korporacije su sada mogle bez potekoa locirati svoje pogone i njima upravljati na bilo kojoj toki planeta, premjetajui ih na mjesta s najniim trokovima proizvodnje, osobito u zemlje treega svijeta sa deset i vie puta jeftinijom radnom snagom, s manjim ili nikakvim porezima i s niim ekolokim standardima. U tim novim uvjetima dravne granice, uplitanje drave u ekonomske procese radi zatite javnih interesa i djelovanje sindikata radi zatite radnikih interesa, postali su nepodnoljiva smetnja ekspanzionizmu i slobodnom globalnom poslovanju sve monijih multinacionalnih korporacija i meunarodnog nancijskog kapitala. Meu mnogim
613
ekonomistima i politiarima prevladalo je uvjerenje da je umreeno nacionalno i svjetsko gospodarstvo u novoj postindustrijskoj, informatikoj eri povealo svoju sposobnost prilagoivanja, samoreguliranja i samoispravljanja, dakle sposobnost odravanja dinamike gospodarske ravnotee, sposobnost homeostaze, bez potrebe za dravnim reguliranjem. Sve je to ilo na ruku zagovornicima neoliberalne ekonomske doktrine, koja je posljednjih desetljea 20. stoljea potpuno zavladala u SAD, a velikim dijelom i u Zapadnoj Europi. Johna Maynarda Keynesa, rodonaelnika dravnog intervencionizma i socijalne drave denitivno je zamijenio Milton Friedman, profesor ikakog sveuilita, glavni ideolog apsolutne slobode trita, beskompromisni zagovornik ukidanja dravnog angamana u gospodarskim procesima i ogoreni protivnik socijalne drave (Welfare State). Milton Friedman ve je na poetku ezedesetih godina 20. stoljea traio radikalnu reviziju dravnog reguliranja trinog gospodarstva. On je u svojoj knjizi Capitalism and Freedom (The University of Chicago Press, Chicago, 1962.) zahtijevao da se drava odrekne odreivanja minimalnih plaa, kamatnih stopa komercijalnih banaka, kontrole stanarina, programa socijalne pomoi, odreivanja uvoznih kvota za neke proizvode, a posebno programa obveznog mirovinskog osiguranja i nanciranja tzv. socijalnih stanova. Prema M. Friedmanu bi se morala uloga drave ograniiti na donoenje opevaeih pravila igre, tj. pravila trinog takmienja. On se usprotivio tzv. paternalistikoj ulozi drave, pod ime je podrazumijevao pomo raznim skupinama socijalno ugroenog stanovnitva, koja zahtijeva redistribuciju dohodaka, smatrajui da razni oblici socijalne skrbi moraju biti funkcija humanitarnih organizacija. Pobijajui tezu da je privreda koja je zasnovana na slobodnom tritu i na privatnom poduzetnitvu inherentno nestabilna i sklona ciklikom kretanju s naizmjeninim usponima i padovima, on je osporavao potrebu dravne intervencije u svrhu postizanja pune zaposlenosti, gospodarske stabilnosti i rasta. Da bi se postigli gospodarska ravnotea i odrivi rast, potrebno je ograniiti dravnu aktivnost na monetarnu i skalnu politiku i na izgradnju stabilnog pravnog okvira. M. Friedman je najpoznatiji po svojoj monetarnoj teoriji, odnosno kvantitativnoj teoriji novca. On je bio uvjeren da su promjene u koliini novca u optjecaju najvaniji pojedinani imbenik, koji utjee na razinu cijena i na opu gospodarsku aktivnost. Njegovo inzistiranje na ukidanju dravnog intervencionizma bilo je motivirano, ne samo ekonomskim, nego i politikim razlozima: on upozorava da koncentracija moi u rukama drave ugroava slobodu pojedinca i demokraciju. Jedino disperzija moi i prava odluivanja, to se postie slobodnim djelovanjem trita i slobodnim poduzetnitvom, osigurava slobodu i demokraciju. Kao dokaz svoje teze da politika sloboda ne moe postojati bez ekonomske slobode on kae: Povijest ukazuje da je kapitalizam prijeko potreban za politiku slobodu. Posljednjih desetljea protekloga stoljea nastupilo je doba deregulacije, privatizacije i liberalizacije, a transnacionalne su korporacije toliko ojaale da su mo-
614
gle vladama velikim dijelom diktirati ekonomsku politiku i zahtijevati ire i slobodnije okvire svoga djelovanja. Svjetska trgovinska organizacija (WTO) ubrzala je ukidanje preostalih barijera slobodnoj meunarodnoj trgovini. Kao to istie Noreena Hertz, WTO je izrasla u moni organizam pod dominantnim utjecajem korporacija, koji nastoji ukinuti dravne restrikcije i regulacije koje ograniuju neometano globalno kretanje roba i kapitala, znaajno reducirajui na taj nain gospodarski suverenitet nacionalnih drava. (Noreena Hertz Silent Takeover: Global Capitalism and the Death of Democracy, Free Press, New York, 2002.). U nekim je sluajevima WTO pod prijetnjom sankcija zahtijevao od pojedinih zemalja, kada je to tetilo interesima korporacija, da promijene ili ukinu zakone za zatitu okolia, radnika ili potroaa. WTO se usprotivio zabrani koju je donijela Europska Unija, o proizvodnji i uvozu govedine od krava tretiranih sintetskim hormonima, a to je obrazloeno tvrdnjom da se time kre standardi WTO o slobodnoj meunarodnoj trgovini. Mnogi postupci i odluke WTO govore u prilog stajalitu, da ta meunarodna organizacija slui prije svega interesima transnacionalnih korporacija i meunarodnog nancijskog kapitala. Predsjednik Cato Instituta William Niskanen kae: Korporacije su postale toliko mone da ugroavaju drave, a Ira Jackson, profesor Kennedy School of Government, tvrdi da su korporacije i njeni elnici zauzeli mjesto politike i politiara, kao novi vrhovni sveenici i vladajui oligarsi naeg sustava. (citati iz knjige Joel Bakan Korporacija, patoloka tenja za protom i moi, Mirakul d.o.o., Zagreb, 2005., str. 38). Mnogi ugledni ekonomisti, pristae neoliberalne doktrine i neki vodei poslovni ljudi postali su svjesni tetnih nuspojava esto bezobzirnog djelovanja korporacija, ali se oni i dalje protive dravnom reguliranju, smatrajui da je slobodno trite najpogodnije sredstvo za reguliranje i ispravljanje ponaanja korporacija. Oni priznaju da nisu ispunjena oekivanja i obeanja neoliberalne doktrine o tome da e deregulacija, privatizacija i liberalizacija uroditi poveanim opim blagostanjem. Neostvarena obeanja o opem porastu standarda potvruje podatak koji spominje Joel Bakan: na kraju desetogodinjeg snanog gospodarskog rasta (1990.-2000.) u SAD je 26% zaposlenika primalo plae na razini siromatva, a ukupna imovina vie od 30% amerikih kuanstava vrijedila je manje od 10.000 USD. (ibid. str. 181). ak je i Milton Friedman u jednom intervjuu, kako navodi J. Bakan, izrazio zabrinutost zbog sve vee dvoklasne podjele amerikoga drutva na bogate i siromane, upozoravajui da se u takvoj situaciji ne moe odrati prava demokracija zbog opasnosti da siromani dignu itav sustav u zrak. (ibid. str. 180). A Ira Jackson u svojoj analizi desetogodinje bilance vladavine neoliberalnog kapitalizma upozorava da neoliberalni kapitalizam ostavlja iza sebe i previe rtava, da polovina svjetskog stanovnitva ivi u siromatvu, a planet Zemlja vrtoglavo juri prema ekolokoj katastro. Problem je neoliberalnog kapitalizma, prema Iri Jacksonu, u tome to je on postao globalna ideologija bez morala. Ako kapitalizam ne usvoji svoj moralni kodeks i ako korporacije ne promijene svoje
615
ponaanje, upozorava Ira Jackson, ostvarit e se proroanstvo Karla Marxa o propasti kapitalizma, i to zbog vlastitih ekscesa. (ibid. str. 180). No, ni Ira Jackson ne vidi rjeenje problema u dravnom ograniavanju trine slobode i u javnoj kontroli poslovanja korporacija, smatrajui da tenja za veom dobiti nije u suprotnosti s moralnim naelima. Tom se stajalitu pridruuje i Robert Monks, koji u svojoj knjizi The Emperor's Nightingale: Restoring the Integrity of the Corporation in the Age of Shareholders Activism, (Perseus Publishing, New York, 1998.) zastupa tezu o potrebi jaanja drutvene odgovornosti i moralne obnove korporacija. On smatra da dioniari koji danas ine znatan dio populacije u razvijenim zemljama (u SAD oko polovine ukupnog broja stanovnika posjeduje dionice), moraju upotrijebiti svoju vlasniku mo radi zatite javnog interesa i nametnuti korporacijama drutveno odgovorno ponaanje. R. Monks predlae reformu korporativnog kapitalizma vraanjem kontrole nad poslovanjem korporacija njihovim vlasnicima, t.j. dioniarima. On, dakle, pledira za neki oblik dioniarske demokracije u nadi da e dioniari biti vjerodostojni zastupnici, ne samo svojih ve i opedrutvenih interesa. Nevolja je s tom argumentacijom u tome to, prvo, veliki broj graana (a esto i velika veina) uope ne posjeduju dionice; drugo, to je vlasnitvo dionica u pravilu koncentrirano u rukama malog broja najbogatijih graana; i tree, to je teko pretpostaviti da bi dioniari (mali ili veliki) dali prednost opedrutvenim pred svojim osobnim nancijskim interesima. Jasno je, dakle, da dioniari ne mogu biti zastupnici javnih interesa i da su ideje o moralnom preobraaju korporacija i o dioniarskoj demokraciji iluzija ili obmana. Zanimljivo je da je i George Soros, nancijski magnat i lantrop, koji ima veliko osobno iskustvo u funkcioniranju neoliberalnog, globalnog trita (osobito nancijskog) otar kritiar trinog fundamentalizma i vjerovanja u magiju trita. On u svojoj prvoj kritici neoliberalnog kapitalizma izloenoj u knjizi Le de de l' argent (Paris, 1996.) opisuje promjene nastale u kapitalistikom modelu u odnosu na stanje poslije Drugog svjetskog rata, istiui da je sada prevladala magija trita i ideologija socijalnog darvinizma, tj. preivljavanja najsposobnijih i najspretnijih. On istovremeno podsjea da nesputano slobodno trite tendira stvaranju neravnotea koje imaju kumulativni karakter. On ve tada upozorava da e Zapad, ako trite ne bude stavljeno pod drutvenu kontrolu, doivjeti katastrofu goru od one iz tridesetih godina 20. stoljea. Priznajui da trini fundamentalizam zanemaruje drutvene vrijednosti, on predvia dolazak konane krize korporacijskog kapitalizma, pa kae: Javit e se izvorni politiki pokreti koji e nacionalizirati multinacionalne korporacije i preuzeti nacionalno bogatstvo... Pitanje je hoe li se to dogoditi sada ili u nekoj narednoj prilici. Na drugome mjestu u spomenutoj knjizi on izriito kae: Predviam neizbjean raspad globalnog kapitalistikog drutva. (ibid. str. 142). I u svojoj drugoj knjizi (G. Soros The Crisis of Global Capitalism, Open Society Endangered, New York,
616
1998.) G. Soros upozorava na veliku inherentnu nestabilnost meunarodnog nancijskog trita. Tu je knjigu pisao neposredno nakon velike nancijske krize koja je zapoela u Tajlandu godine 1997. i koja je ozbiljno uzdrmala globalni kapitalistiki sustav. On je tada, 15.9.1998. godine, u izlaganju pred amerikim Kongresom izjavio: Globalni je kapitalistiki sustav, koji je zasluan za iznimni napredak ove zemlje, u tijeku protekloga desetljea poeo pucati po svim avovima. Trenutni pad na burzi SAD tek je jedan od pokazatelja i to zakanjeli daleko dubljih problema koji pogaaju svjetsku ekonomiju. Ipak, raspad kapitalistikoga sustava, ega se G. Soros tada bojao, izbjegnut je, ali su ostale velika nestabilnost i ranjivost i nove transakcijske (kako je G. Soros naziva) globalne ekonomije. Po njegovom je miljenju opasna iluzija da globalni kapitalistiki sustav preputen sam sebi tei ravnotei. Suvremena su nancijska trita podlona naglim i nepredvidivim ekscesima i ako se njihova ravnotea narui preko odreene kritine toke, ona se nee sama vratiti u stanje ravnotee. G. Soros na osnovi vlastitoga iskustva opovrgava miljenje nekih autora o mogunosti poveanja drutvene i moralne odgovornosti korporacija. On kae da su sudionici u trinoj utakmici silom prilika primorani na ignoriranje moralnih obveza i da su nancijska trita inherentno amoralna. On se sam u svojim nancijskim transakcijama rukovodio samo jednim naelom: maksimizirati svoju dobit odmjeravanjem rizika spram dobiti, pa zakljuuje: Da sam raunao s drutvenim posljedicama, moje bi kalkulacije o riziku/dobiti propale i moji bi izgledi da uspijem bili znatno slabiji. (ibid. str. 240). G. Soros takoer osporava tezu da kapitalizam pridonosi jaanju demokracije, jer oni slijede razliita naela: u kapitalizmu je mjerna jedinica uspjeha novac, a u demokraciji glasovi graana, u kapitalizmu je dominantan privatni, a u demokraciji javni interes. Raskorak izmeu kapitalizma i demokracije, podsjea G. Soros, potvruje i injenica da korporacije podupiru autokratske reime ako to odgovara njihovim interesima. No, sposobnost drava da se brinu o blagostanju svojih graana danas je na velikoj kunji zbog velike moi i stalnog utjecaja korporacija, to je rezultiralo dekonstrukcijom drave blagostanja. Multinacionalne korporacije i meunarodni nancijski kapital sve vie potiskuju suverenitet nacionalnih drava. Prema G. Sorosu, rjeenje je krize globalnog neoliberalnog kapitalizma u koncepciji otvorenog drutva, kao posebnog oblika stvarno demokratskog i slobodnog drutvenog ureenja. On je ideju otvorenog drutva, preuzeo od engleskog lozofa Karla Poppera, koji je to drutvo shvaao kao suprotnost zatvorenim, totalitarnim drutvima. Izgradnju otvorenog drutva, istie G. Soros, valja poeti s rearmacijom moralnih i drutvenih vrijednosti, jer nijedan drutveni sustav bez tih vrijednosti ne moe dugorono preivjeti. On ne iznosi podrobnosti o ekonomskim i politikim obiljejima modela otvorenoga drutva, ve naglaava da je bitno usvojiti kodeks univerzalnih vrijednosti, na osnovi kojih e se oblikovati najpogodniji konkretni uzorci, bez tenje za savrenstvom: otvoreno drutvo
617
nije savreno, ali ono je otvoreno za neprestano usavravanje. Zastupnika demokracija i trina ekonomija ostaju bitni elementi otvorenog drutva, ali njih treba dopuniti drutvenim mehanizmom za reguliranje trita, posebno nancijskog. Trina ekonomija je neizbjena, ali ona ne znai nesputano zadovoljavanje osobnih interesa i prihvaanje ideologije laissez-faire: kada ljudi ne bi bili u stanju ograniiti vlastite interese, otvoreno drutvo, smatra G. Soros, ne bi preivjelo. Kada god osobni interes doe u sukob s drutvenim interesom, ovaj posljednji mora pobijediti. Zastupnika demokracija prema doktrini otvorenog drutva mora osigurati uinkovite mehanizme kolektivnog odluivanja koji e djelovati u najboljem interesu drutvene zajednice. G. Sorosa, meutim, u uvjetima globalizirane ekonomije najvie zabrinjava nedostatak meunarodnih institucija za nadzor globalnog nancijskog trita koje je podlono iznenadnim poremeajima i krizama. Budui da MMF nije odve uspjean u osiguranju stabilnosti globalne ekonomije, G. Soros predlae osnivanje posebne meunarodne institucije za superviziju meunarodnog nancijskog trita koje ima presudnu vanost za opu globalnu ekonomsku ravnoteu. Prema svemu izloenome jasno je da se G. Soros protivi radikalnom redizajniranju ekonomsko-drutvenog ureenja koje bi teilo uspostavljanju nekog idealnog modela. Ideja otvorenog drutva uvaava pluralizam kulturnih i civilizacijskih tradicija i stoga doputa razliite drutvenoekonomske modele, uz uvjet da udovoljavaju naelima opeprihvaenog kodeksa moralnih i drutvenih vrijednosti. G. Soros ne smatra da je jedino zapadna forma demokracije i trine ekonomije kompatibilna s idejama otvorenog drutva: njemu je jasno da e zemlje s konfucijanskom, islamskom ili nekom drugom civilizacijskom tradicijom imati drugaije konkretne oblike drutvenih i ekonomslkih odnosa, ali je kod toga bitno da se potuju, kako sloboda i dostojanstvo pojedinca, tako i opi drutveni interesi. Ameriki sociolog, profesor na sveuilitu Berkeley, Manuel Castells u svojoj analizi informatike revolucije u uvjetima neoliberalnog kapitalizma upozorava da ona neizbjeno dovodi do produbljivanja drutvene polarizacije, odreenije - do pogoranja poloaja radnika. (Manuel Castells The Information Age: Economy, Society and Culture, Blackwell Publishers, Oxford, 1998.). Ako se dopuste neobuzdana trina konkurencija, kompjutorizacija, informatizacija, umreivanje i globalizacija, to e rezultirati dualizacijom drutvene strukture, tj. oblikovanjem tankog sloja veoma bogatih i monih nasuprot veini slabo plaenih i nemonih. U novoj informatikoj ekonomiji postoji tendencija stvaranja novog uzorka zapoljavanja: s jedne strane, oblikuje se malobrojna, sredinja, stalna radna snaga, a sa druge strane ostaje veina radnika s povremenim i privremenim zaposlenjem. M. Castells zakljuuje: proces povijesnog prijelaza na informatiko drutvo i globalnu ekonomiju u postojeem neoliberalnom drutvenom kontekstu prati pogoranje uvjeta rada i ivota velikoga dijela radne snage i stvaranje polariziranog, dualnog drutva. On ukazuje na jo jedno obiljeje nove neolibe-
618
ralne i informatike ere kapitalizma: kapital se sada preteno stvara i oplouje u nancijskoj sferi. Financijski tokovi i transakcije dominiraju tzv. realnom ekonomijom: proizvodnja i promet roba i usluga postaju u neku ruku privjesak nancijskog kapitala. Glavni akteri u globalnom, neoliberalnom kapitalizmu nisu vie u pravilu vlasnici sredstava za proizvodnju, ve menaderi velikih banaka, nancijskih institucija i investicijskih fondova, jednako kao i menaderi multinacionalnih korporacija. Strategijom gospodarskih procesa sada upravlja globalna mrea nancijskoga kapitala, odnosno ljudi koji kontroliraju tu mreu. Iskustva i zapaanja vicarskog sociologa i dugogodinjeg dunosnika UN, Jeana Zieglera, koji je kao ef raznih misija UN boravio u velikom broju zemalja treega svijeta bit e koristan prilog ovoj raspravi o prirodi i uincima neoliberalnog kapitalizma. Njegovo je miljenje da su vrata globalnoj prevlasti neoliberalnog kapitalizma postala irom otvorena velikim dijelom zahvaljujui uruavanju Sovjetskog Saveza i socijalistikog sustava na svretku osamdesetih godina 20. stoljea. Taj je kolaps ne samo uklonio relativno snanog konkurenta kapitalistikome sustavu, nego je velikim dijelom i kompromitirao komunistiku ideologiju (usprkos njezinim izvorno humanistikim idejama). Neoliberalna je doktrina tako postala, bez konkurencije socijalistikih i lijevih ideja i pokreta, vodea lozoja globaliziranog kapitalizma. (Jean Ziegler Les nouveaux matres du monde et ceux qui leur rsistent, 2002.). Glavne teze noeoliberalne doktrine formulirane su tzv. Washingtonskim konsenzusom, tj. neslubenim sporazumom sklopljenim na poetku osamdesetih godina 20. stoljea izmeu vodeih predstavnika meunarodnog kapitala pod vodstvom amerikog Wall Streeta i Federal Reserve Funda. Glavni elementi toga sporazuma ovako su denirani: a) ukidanje dravnog, odnosno javnog sektora, ne samo u proizvodnim, nego i u uslunim i infrastrukturnim djelatnostima (maksimalna privatizacija); b) reduciranje dravnog intervencionizma na najmanju moguu mjeru (maksimalna deregulacija); c) ukidanje svih barijera slobodnom kolanju roba i kapitala (maksimalna liberalizacija); d) provoenje porezne reforme smanjenjem poreznih obveza bogatih i smanjenjem poreznih olakica siromanim slojevima i e) jednaki uvjeti za domae i strane investitore da bi se stimulirao meunarodni protok kapitala. Krajnji je cilj Washingtonskog sporazuma bio uspostavljanje stateless global governance, tj. upravljanje svjetskim gospodarstvom, navodno uz pomo slobodnoga trita, a zapravo odlukama centara svjetskog nancijskog kapitala, bez mijeanja nacionalnih drava. J. Ziegler smatra da se iza teze o racionalnosti, uinkovitosti i nezamjenjivosti nesputanog djelovanja trinih zakona krije pokuaj protagonista nancijskog kapitala da uspostave diktaturu kapitala i da sprijee svaki pokuaj obuzdavanja i nadzora nad neogranienim oploivanjem kapitala bez obzira na humane, socijalne, ekoloke i moralne posljedice. Druga se ideoloka obmana neoliberalne doktrine sastoji u tezi o tzv. tricle down efektu, prema kojoj proti i bogatstva stvorena u kapitalistikoj sferi automatski kapaju dolje, poveavajui
619
prihode i blagostanje donjih drutvenih slojeva. Dalja ideoloka zamka neoliberalne doktrine jest njezina poruka da jedino slobodno, niim sputano trite osigurava punu slobodu pojedinca i stvarnu demokraciju, ali kako se od slobodnog trita, pita se J. Ziegler, ako ono na jednom polu stvara bogatstvo i obilje, a na drugom nezaposlenost, siromatvo i glad, moe oekivati da unapreuje demokraciju, odnosno kako se od nezaposlenog, siromanog i gladnog ovjeka moe oekivati da ravnopravno i uspjeno sudjeluje u politikom ivotu, ili da bude u mogunosti utjecati na bitne politike odluke. Jean Ziegler smatra da Svjetska banka, usprkos svojim razvojnim teorijama, proklamacijama i programima, slui ponajprije interesima globaliziranog nancijskog kapitala. Svjetska je banka svojom politikom otvorila tom kapitalu u zemljama treega svijeta prostor da eksploatiraju njihove prirodne resurse i jeftinu radnu snagu, a da usprkos stotinama milijardi dolara zajmova razmjeri siromatva, bolesti i gladi u veini tih zemalja ne budu smanjeni, nego ak i poveani. Druga kljuna meunarodna nancijska institucija, Meunarodni monetarni fond (MMF) namee nerazvijenim zemljama brzu i bezuvjetnu privatizaciju, restriktivne skalne reforme, smanjivanje rashoda za obrazovanje, zdravstvo i socijalnu skrb, liberalizaciju trgovine i kretanja kapitala. Na osnovi primjera Latinske Amerike, osobito Brazila i Argentine, J. Ziegler dokazuje pogrenost takve politike MMF-a. Siromane zemlje, prisiljene liberalizirati svoja gospodarstva potpunim otvaranjem granica inozemnoj robi i kapitalu, ne mogu izdrati konkurenciju tehnoloki razvijenijih zemalja i stoga gube mogunost da razviju vlastitu industriju. On podsjea da se nijedna zemlja nije uspjela industrijalizirati bez carinske zatite ili uvoznih kvota. J. Ziegler je jo otriji u svojoj kritici Svjetske trgovinske organizacije (WTO), za koju kae: Ta organizacija stvara i ozakonjuje tiraniju bogatih nad siromanima. (ibid. str. 158). Privatizacija javnog sektora, kao to je spomenuto, jedan je od glavnih elemenata Washingtonskog sporazuma, neoliberalne ekonomske doktrine i politike MMF. Osobito se inzistiralo na brzoj i sveobuhvatnoj privatizaciji u tzv. tranzicijskim i nerazvijenim zemljama s objanjenjem da su privatna poduzea uinkovitija od dravnih. Iskustvo je, meutim, pokazalo da je prebrza i nepripremljena privatizacija, bez odgovarajue zakonodavne i institucionalne infrastrukture i bez cjelovite razvojne politike gotovo u svim sluajevima dovela do smanjenja proizvodnje i zaposlenosti. U veini tranzicijskih zemalja privatizacija se dosad nije pokazala kao pokretaka snaga gospodarskoga razvitka. ini se da se potvrdila teza J. Vickersa i G. Yarrowa, suprotna opem uvjerenju, da privatno vlasnitvo samo po sebi nije presudno za uspjenost poslovanja; vaniji je od modela vlasnitva, po njihovom miljenju, model upravljanja poduzeem. J. Vickers i G. Yarrow su uvjereni da presudni znaaj za uspjenost poslovanja ima uvoenje korporativnog naina upravljanja, tj. pravila upravljanja, organizacije i poslovanja tipinih za modernu kompjutoriziranu i umreenu korporaciju, kod ega priroda
620
vlasnitva postaje sporednom. (J. Vickers and G. Yarrow Privatization: An Economic Analysis, MIT Press, Cambridge, 1988.). Neoliberalna politika, meutim, ne zaustavlja se samo na totalnoj privatizaciji privrednih poduzea: zahtjevi za privatizacijom proirili su se i na javnu sferu, ili na ono to se u veini zapadnih zemalja do nedavno smatralo javnom sferom, kao to su eljeznice, elektroprivreda, vodoprivreda, autoceste, morske i zrane luke, komunalne slube, pa ak i obrazovanje, zdravstvo, znanstvena istraivanja, socijalne usluge, a u nekim sluajevima i vatrogastvo, policija i zatvori. (vidi: Robert Kuttner Everything for Sale: The Virtues and Limits of Markets, Alfred A. Knopf, New York, 1997.). Takvi se zahtjevi podudaraju sa stajalitem glavnog ideologa trinog fundamentalizma, Miltona Friedmana, koji smatra da u nadlenosti drave moraju ostati samo pravosue i oruane snage, tako da se udio dravnih prihoda u drutvenom proizvodu smanji od sada uobiajenih 40%-50% na 10%-12%. Tipian primjer neoliberalnog vala totalne privatizacije dioniko je drutvo Edison Schools koje u ime lokalnih vlasti u SAD upravlja dijelom osnovnih i srednjih kola (godine 2003. upravljalo je sa 133 kole u kojima je bilo 77.000 uenika). No to je obrazovno poduzee samo jedno od 40 drugih slinih poduzea koja se u SAD nazivaju EMO (Educational Management Organization), a koja ubrzano razvijaju trite obrazovanja i koja namjeravaju privatizirati veliki dio kolskog sustava - od djejih vrtia do srednjih kola. Zagovornici trita obrazovanja smatraju, slijedei Smithovo naelo laissez-faire, da je i na podruju obrazovanja priroena i neodoljiva ljudska tenja za materijalnim probitkom najsigurniji nain promicanja opega dobra. Njihov je argument da e nastavnici u privatnim kolama, motivirani da zarade vie, bolje predavati, a uprava kole bolje e poslovati. Ukratko, protna stimulacija imat e blagotvoran utjecaj na kvalitetu kolstva, kao to ga ima u gospodarstvu. Milton Friedman, naravno, podrava privatizaciju kolstva, jer je uvjeren da su sve javne ustanove inherentno defektne, i to stoga to se oslanjaju na nerealnu, idealistiku percepciju ljudske prirode, dok je ona po prirodi sebina i materijalistika. (J. Bakan Korporacija, str. 147-151). Argumenti protivnika totalne privatizacije i hiperkomercijalizacije ine nam se uvjerljiviji: oni tvrde da je koncepcija ljudske prirode na kojoj se zasnivaju privatizacija i komercijalizacija ukupnoga gospodarskoga i drutvenoga ivota jednostrana i stoga pogrena. Sebinost i koristoljubivost dio su ljudske prirode, ali to nisu jedini motivi i jedini smisao ljudskog djelovanja i ivljenja. Velika veina ljudi osjea potrebu, u veoj ili manjoj mjeri, i za neim to nadilazi materijalna zadovoljstva - za panjom, ljubavlju, suosjeanjem, mirom, sigurnou, pravdom, za kulturnim i duhovnim vrijednostima. Primijeniti motive, ciljeve i nain djelovanja korporacija koje se rukovode iskljuivo sebinim nancijskim interesima na sve sfere drutvenog ivota vodilo bi vulgarizaciji ivota, degradaciji kulturnih, moralnih i duhovnih vrijednosti i opoj civilizacijskoj dekaden-
621
ciji. Hiperkomercijalizacija osobnog i drutvenog ivota i promicanje egoizma i konzumerizma dovode do redukcije cjelovitog, viedimenzionalnog ljudskog bia na njegovu bioloko-animalnu komponentu. No, usprkos pogubnim posljedicama za napredak ljudske civilizacije, prodor totalne privatizacije i komercijalizacije zasad nezaustavljivo napreduje. Kako navodi J. Bakan, u SAD se privatiziraju ne samo kole, nego i javni urbani prostor (oko 4 milijuna bogataa u SAD ivi u etvrtima ograenima visokim zidovima u koje nepozvani nemaju pristup). Noam Chomsky u razgovoru s J. Bakanom ovako opisuje civilizacijske i moralne konzekvencije ovih tendencija: Cilj je korporacija da i ljudska bia djeluju poput njih, da i ona postanu nehumana: iz ljudskih se glava moraju istjerati osjeaji kao to su briga za druge, suosjeanje, solidarnost... Najvea pokretaka snaga privatizacije nije samo dobit za Wall Street, nego jaanje korporacijskog poimanja ivota i ovjeanstva... Privatizacijom se potkopava drutvena solidarnost na kojoj se zasniva drutveni sektor... To se mora ruiti, jer ti mora biti stalo samo do sebe i ni do koga drugoga. A lozof Mark Kingwell, takoer u razgovoru s J. Bakanom, kae o toj temi slijedee: Sa stajalita korporacija idealan je graanin bolesno lakom potroa, motiviran psihopatskom verzijom koristoljubivosti. (ibid. str. 172-173). Drutvena, kulturna i moralna obiljeja korporacijske civilizacije koja se silovito nameu itavome svijetu mogla bi se ovako saeti: a) prema korporacijskoj je lozoji privatni, osobni, materijalni interes glavna pokretaka snaga, glavni cilj i svrha ljudskoga djelovanja; b) idealan tip graanina jest nezasitan potroa, a altruisti su naivni ljudi; c) komercijalni uinak mjerilo je svih stvari, mjerilo osobnog uspjeha i drutvenog napretka; d) osobni interes pojedinca vrhovna je vrijednost, a opedrutveni interesi i meuljudska solidarnost postaju sve vie nevanima. Jedan od prvih analitiara drutvenih zbivanja modernoga svijeta, koji je ve prije tri desetljea uoio i istraivao pojavu korporativnog kapitalizma bio je John Kenneth Galbraith. On u svojoj knjizi The Age of Uncertainty objavljenoj godine 1977. upozorava; Mit da je velika korporacija marioneta trita, nemoni sluga potroaa, zapravo je jedna od dosjetki uz pomo kojih se ta mo ovjekovjeuje... Mi svi osjeamo da nae ivote oblikuju drugi i da su moderne korporacije gospodari naih sudbina: (ibid. str. 284). K. Galbraith ve je tada uoio tendenciju kojom se upravljanje korporacijama odvojilo od vlasnitva, a u modernim su korporacijama dioniari u veini sluajeva izgubili mo odluivanja. On o tome kae: Najdublja tendencija moderne korporacije sastoji se u tome da ona sama sebe podrutvljuje, socijalizira. Ona oduzima mo vlasnicima, to znai da razvlauje kapitaliste.(ibid. str. 306). U traenju rjeenja kako ograniiti mo korporacija i uskladiti njihovo djelovanje s opedrutvenim interesima K. Galbraith predlae da drava za svaku korporaciju imenuje vijee kontrolora, koje bi imalo zadatak da prati i nadzire poslovanje korporacije u podruju potovanja zakona i propisa i zatite drutvenih interesa. Osim toga, on ide i dalje od zahtjeva
622
za uvoenjem uinkovite drutvene kontrole korporacija - on smatra da bi bilo logino i opravdano da drava otkupi dionice od privatnih dioniara (koji ionako, kako on vjeruje, bitno ne utjeu na upravljanje korporacijama), da, dakle, drava postane vlasnik korporacija. Na prigovor da bi se time zapravo uveo socijalizam K. Galbraith odgovara da bi ta mjera znaila samo potvrivanje stvarnog stanja, jer je u modernim korporacijama ve proveden proces podrutvljivanja. No, tu se javlja slijedea kontradikcija: ako je tono da mone korporacije velikim dijelom kontroliraju dravnu vlast, onda bi njihovo stavljanje pod dravnu kontrolu, ili ak u dravno vlasnitvo, znailo da korporacije kontroliraju same sebe, a dravno vlasnitvo u takvoj dravi bilo bi jednako korporacijskom vlasnitvu. Zakljuak je jasan: da bi se djelovanje korporacija uspjeno podinilo drutvenim interesima, bilo bi potrebno najprije osloboditi dravu njihovog utjecaja i pretvoriti je u autentinog predstavnika veine graana, drutvenih interesa i javnoga dobra. Transformacija formalno demokratske drave u istinsku, participativnu demokraciju u kojoj e graani neposredno odluivati o svim bitnim ekonomskim i drutvenim pitanjima (to omoguuje suvremena informatika tehnologija) javlja se kao kljuni uvjet uspostave nekog boljeg, pravednijeg i odrivog drutvenoekonomskog ureenja. Jedan od najpoznatijin teoretiara modernog menadmenta, Peter Drucker, jo je godine 1946. u svojoj knjizi Concept of the Corporation (John Day, New York, 1946.) opisao ustroj i nain djelovanja korporacije, denirajui je kao jedinstvenu pravnu instituciju koja sukladno sa zakonskim odredbama mora djelovati u vlastitu korist bez obzira na eventualne tetne posljedice za druge. Korporacije su, dakle, po svom pravnom ustrojstvu i po svojoj inherentnoj prirodi institucije, koje nisu odgovorne za humane, drutvene ili ekoloke posljedice svoga djelovanja, i koje ba zbog toga mogu biti i opasne za drutvo, pogotovo ako se uzme u obzir njihova velika nancijska i ekonomska mo. (Lawrence F. Mitchel Corporation Irresponsibility: America's Newest Export, Yale University Press, New Haven, 2002.). U posljednjim desetljeima korporacije su toliko ojaale i zahvaljujui informatikim tehnologijama i globalizaciji premreile itav planet, da su u sprezi s meunarodnim nancijskim kapitalom, postale, iako neformalna i difuzna, najmonija svjetska ekonomska sila. Korporacije su postale tako mone, da sve vie utjeu na dravnu vlast i ne samo u sferi gospodarstva, nego i na podruju javnih slubi i unutarnje i vanjske politike. Takav su razvitak predviali istraivai razvitka korporacija Adolf Berle i Gardiner Means jo godine 1968., prognozirajui da e korporacije postati potencijalno dominantne institucije modernoga svijeta i predlaui drutveni nadzor nad njihovim djelovanjem. (A. Berle and G. Means The Modern Corporation and Private Property, Harcourt, Brace & World, New York, 1968.). A Robert Monks u svojoj ve spomenutoj knjizi The Emperor's Nightingale: Restoring Integrity of Corporation in the Age of Shareholder Activism kae: Osobito je nakon pada Berlinskog zida godine 1989., vjerojatno
623
jasno da elnici velikih korporacija imaju vei utjecaj na na ivot i na ivot svih stanovnika svijeta od elnika bilo koje drave. Tu ocjenu podrava i Joel Bakan, smatrajui da je posljednjih desetljea dolo velikim dijelom do prijenosa vlasti s drave na korporacije. (J.Bakan Korporacija, str. 40). Neke korporacije vole isticati svoju dobrotvornu, lantropsku djelatnost elei pokazati da im je stalo do drutvene zajednice i ouvanja okolia. No ak i Milton Friedman, najgorljiviji teoretiar i zagovornik neoliberalne ekonomije, tvrdi da se radi o obinom licemjerju. U razgovoru s J. Bakanom on je izjavio: Korporacije ne bi smjele troiti novac svojih dioniara za drutvene ciljeve koji nisu povezani s njihovim nancijskim uinkom... Takvim se nainom gledanja na drutvenu odgovornost visoki ideali svode na licemjerno ureivanje izloga. No licemjerje je vrlina kada slui nancijskom uinku, a moralna je vrlina nemoralna kad mu ne slui. (ibid. str. 50). Slino misli i Peter Drucker, koji kae: Ako naete menadera koji eli preuzeti drutvenu odgovornost, dajte mu otkaz, kao i Debora Spar, profesorica na Harvard Business School: Korporacije nisu osnovane kao moralni entiteti. Radi se o institucijama koje zapravo imaju samo jednu dunost, a to je poveati vrijednost dionica. (ibid. str. 51). Ako neka korporacija i postupa u interesu drutvene zajednice i daje sredstva za humanitarne, dobrotvorne ili kulturne svrhe, ona to ini samo ako to donosi neku korist. Kultura korporacija prisiljava menadere da ne postupaju po vlastitoj savjesti ili po moralnim naelima, ve iskljuivo u poslovnom interesu svoje korporacije. Kao to istie J. Bakan, korporacija se uvijek rukovodi vlastitim probitkom, bez obzira na humana i moralna naela. Korporacije su socijalno i ekoloki neodgovorne institucije, to ukazuje, kae J. Bakan, na psihopatoloki karakter korporacija. (ibid. str. 78). Nestankom socijalistikog gospodarskog i politikog sustava sa svjetske scene otvoren je prostor za globalno irenje kapitalistikog ekonomskog modela i neoliberalne doktrine, a nove informatike tehnologije omoguile su korporacijama da itav svijet pretvore u svoje lovite. Poela je era globalizacije, pretvaranja nacionalnih ekonomija u mreu globalne, svjetske ekonomije, to je zahtijevalo ukidanje teritorijalnih, pravnih i ostalih ogranienja slobodnom djelovanju trinih zakona i slobodnoj globalnoj cirkulaciji roba i kapitala. Proces internacionalizacije gospodarskog ivota znaio je gubitak ili barem ozbiljno suavanje ekonomske suverenosti nacionalnih drava: one su sve vie gubile kontrolu nad razvijanjem svojih gospodarstava. Sudbina nacionalnih gospodarstava postala je bitno ovisna o trendovima u svjetskom gospodarstvu i o odlukama centara nancijske moi, transnacionalnih korporacija i raznih meunarodnih ustanova i organizacija. A ukidanje, smanjivanje ili zanemarivanje nacionalnih propisa i nadzora dovelo je esto i do bezobzirne eksploatacije radne snage (osobito u zemljama treeg svijeta), do upropatavanja prirodnog okolia i nekontroliranog, esto spekulativnog kretanja nancijskoga kapitala. No dok, s jedne strane, proces globalizacije bitno smanjuje sposobnost nacionalne drave da utjee na gospodarske
624
procese, da formulira i sprovodi autonomnu razvojnu politiku, s druge strane, podizanje konkurentnosti, osiguranje ekonomske i socijalne stabilnosti jednako kao i zatita nacionalnih interesa zahtijevaju aktivnu ulogu drave. Na tu kontradikciju u ulozi drave u globaliziranome svijetu ukazuje Manuel Castells. On je uvjeren da se drava mora aktivno ukljuiti u proces ekonomskog razvitka svoje zemlje, kolikogod to izgledalo u suprotnosti s aktualnim tendencijama globalizacije. On izriito tvrdi da politika laissez-faire bez poticajne i regulatorne uloge drave u uvjetima globalizacije vodi slabljenju nacionalne konkurentnosti, usporavanju rasta, veoj nezaposlenosti i padu ivotnoga standarda stanovnika. Njemaki sociolog Ulrich Beck osporava tezu protagonista neoliberalne globalizacije prema kojoj e slobodno djelovanje svjetskoga trita dovesti do opeg napretka i blagostanja. (Ulrich Beck Macht und Gegenmacht im globalen Zeitalter, Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main, 2002.; hrvatsko izdanje Mo protiv moi u doba globalizacije, kolska knjiga, Zagreb, 2004.). Stoga nijedna zemlja, smatra on, ne bi smjela svoju sudbinu prepustiti neizvjesnostima svjetskoga trita i odlukama meunarodnoga kapitala, ali on postavlja pitanje: kako se suprotstaviti naizgled svemonoj sili transnacionalnih korporacija i globaliziranog nancijskog kapitala? Dok je u industrijskoj eri radnika klasa organizirana u sindikate bila donekle uspjena protusila svemoi kapitala, danas postindustrijsku epohu obiljeavaju hegemonija globaliziranog kapitala i oslabljeni, degradirani poloaj radnika. Imajui sve to u vidu U. Beck vidi glavnu protuteu dominaciji kapitala nad radom, drutvom i dravom u jo veem aktiviranju mnogobrojnih i sve utjecajnijih organizacija civilnoga drutva. Globalno civilno drutvo, koje ini veina stanovnika svijeta preputenih na milost i nemilost hirovima svjetskoga trita i neutaivim apetitima meunarodnoga kapitala, sadri golemu potencijalnu snagu koja bi, kada bi se trgnula iz letargije i mobilizirala, bila u stanju promijeniti odnos snaga u korist izgradnje pravednijega i humanijega drutva. Istovremeno bi drava morala ponovo preuzeti punu odgovornost za ekonomsko i socijalno stanje u svojoj zemlji, odustati od demontiranja socijalne drave i prilagoivanja neoliberalnoj ekonomiji. U. Beck vjeruje u mogunost samotransformiranja drave i njezinog pretvaranja, u savezu s organizacijama civilnoga drutva, u snanog imbenika izgradnje novog drutvenog ureenja. Profesor na Columbia University, nobelovac Joseph Stiglitz, jedan od vodeih kritiara trinog fundamentalizma i neoliberalne globalizacije procjenjuje da su njihove najtetnije posljedice: a) produbljivanje siromatva hendikepiranih zemalja i drutvenih slojeva; b) ugroavanje ravnotee eko sustava i c) stvaranje opasne nestabilnosti meunarodnog nancijskog, a time i ukupnog globalnog gospodarstva. (Joseph Stiglitz Globalization and its Discontents, W.W. Norton & Co. Inc., New York, 2002.). Glavni je uzrok tim opasnim i neodrivim posljedicama postojeeg modela globalizacije sama priroda neoliberalne ekonomije. Globalnom su irenju naela i postulata te ekonomije pridonijele meunarodne insti-
625
tucije kao to su Svjetska banka, Meunarodni monetarni fond (MMF) i Svjetska trgovinska organizacija (WTO), djelovanje kojih je po njegovome uvjerenju (koje je vjerodostojno, jer je on neko vrijeme bio potpredsjednik Svjetske banke) podreeno interesima transnacionalnih korporacija i meunarodnih nancijskih krugova. No, proces globalizacije ne moe se zaustaviti, jer je ona uvjetovana suvremenom informatikom revolucijom, a time i neizbjenom internacionalizacijom komunikacijskih, trgovinskih, nancijskih, kulturnih i drugih tokova, ve se moraju mijenjati njezini ciljevi i metode, njezina ekonomska i drutvena priroda. J. Stiglitz smatra da je danas kapitalistiki model na raskru kao to je bio u vrijeme Velike ekonomske krize u tridesetim godinama: taj e se model, kao i onaj prijanji klasini model koji je zapao u duboku krizu na rubu kolapsa, morati transformirati ili e kolabirati. Ako koristi od tehnolokoga i ekonomskoga napretka ne budu pravednije raspodijeljene, ako se jaz izmeu bogatih i siromanih bude i dalje produbljivao, ako se nastavi s unitavanjem prirode, postojei e se neoliberalni model uruiti kako zbog vlastitih, uroenih greaka, tako i zbog sve ireg i silovitijeg otpora diskriminiranih i obespravljenih drutvenih slojeva i naroda. Ideologiju trinog fundamentalizma, odnosno usko shvaanje ekonomske uinkovitosti i bezobzirnu tenju za maksimizacijom prota, potrebno je zamijeniti irim shvaanjem ekonomije, uzimajui u obzir socijalne, humane, demografske i ekoloke posljedice ekonomskih odluka i procesa. Kod toga je bitno, istie J. Stiglitz, da se pronae ravnotea izmeu individualnih i kolektivnih potreba i interesa, izmeu samoregulirajueg mehanizma trita i regulativnog i korektivnog djelovanja drave. On je uvjeren da se doba vladavine trinog fundamentalizma i Miltona Friedmana blii kraju i da e se svijet uskoro vratiti idejama Johna Maynarda Keynesa ili nekoj varijanti njegove doktrine. Jedan od prvih koraka u promjeni postojeeg neodrivog stanja morala bi biti radikalna promjena u ciljevima, upravljanju i politici Svjetske banke, MMF i WTO, koje bi bilo potrebno transformirati tako da se od instrumenta bogatih zemalja i nancijskoga kapitala pretvore u zatitnika i promicatelja interesa nedovoljno razvijenih i siromanih zemalja i zatitnika okolia. A da bi se to postiglo, bilo bi potrebno ukinuti stvarnu dominaciju SAD i drugih bogatih zemalja nad tim kljunim meunarodnim institucijama i zemljama treeg svijeta dati veu ulogu u utvrivanju politike i donoenju odluka. Postoje mnogi uvjerljivi empirijski i teorijski dokazi o neodrivosti teze o maginoj moi slobodnoga trita prema kojoj ono, osloboeno svih stega dravnih propisa i ogranienja, osigurava na najbolji mogui nain gospodarsku ravnoteu, uinkovitost, razvitak, opi napredak i blagostanje. John Maynard Keynes prvi je argumentirano osporio sposobnost slobodnoga trita da izvue neku zemlju iz ekonomske krize i velike nezaposlenosti. U silaznoj fazi ekonomskoga ciklusa, objanjavao je on, padaju proti i rastu kamate, a to neizostavno vodi smanjenju privatnih investicija, padu proizvodnje i poveanju nezaposlenosti. Jedini je izlaz
626
iz te kritino silazne spirale, uvjeren je Keynes, intervencija drave u obliku javnih investicija i drugih ekonomskih i socijalnih mjera. Ta je formula spasila ekonomiju SAD u tridesetim godinama od kolapsa. Gunnar Myrdal u svojoj kritici slobodnoga trita teite je stavio na mo monopola i oligopola da manipuliraju tritem i da tako sprijee (ili smanje) slobodno formiranje trinih cijena i njihovu ulogu u automatskom uspostavljanju ravnotee izmeu ponude i potranje. On pledira za aktivnu ulogu drave u reguliranju i usmjerivanju gospodarskih procesa u uvjetima korporativnog kapitalizma i imperfektnog trita, jer se jedino na taj nain mogu izbjei veliki ekonomski poremeaji i osigurati sklad izmeu pojedinanih i opih interesa. Slinu argumentaciju iznosi i John Kenneth Galbraith, veliki pobornik dravnog intervencionizma. On tvrdi da ortodoksna, klasina ekonomska teorija laissez-faire i njezina iluzija o kompetitivnom tritu ne odgovaraju injeninom stanju kapitalistike ekonomije, pa o tome kae: Preputene same sebi ekonomske sile ne rade za ope dobro, ve za dobro monih. Neopravdana nejednakost u raspodjeli dohodaka kao neizbjena posljedica slobodnog djelovanja trinih zakona, koja se ne zasniva na radu i sposobnosti, naruava socijalnu stabilnost i koheziju. J. K. Galbraith zakljuuje: da bi se uspostavila i odrala ekonomska i socijalna ravnotea, prijeko je potrebna armativna i aktivna uloga drave. Od novijih kritiara neoliberalnog, slobodnog trita istiu se svojim analizama Lester Thurrow, Joseph Stiglitz, Manuel Castells i Mathew Rabin, sve ugledni profesori na prestinim amerikim sveuilitima. Lester Thurrow izlae ove razloge neuinkovitog djelovanja slobodnog trita: a) cijenovna elastinost mnogih roba nije dovoljna, a to znai da snienje odnosno poveanje cijena nee djelovati proporcionalno na promjene u potranji; to smanjuje samoregulativno djelovanje trinog mehanizma; b) model cijenovne konkurencije pretpostavlja da su sve robe homogene, to kod veine roba nije sluaj; c) veinu odluka gospodarski subjekti donose bez potpunog poznavanja relevantnih injenica, najee u uvjetima velike neizvjesnosti o toku buduih dogoaja; d) ono to se ini racionalnim i uinkovitim u kratkoronom razdoblju, moe se pokazati neracionalnim i neuspjenim u dugoronom kontekstu i e) ljudske odluke i postupke motiviraju i pokreu veoma esto osobne navike, sklonosti i predrasude; ovjek je isto tako emotivno koliko i racionalno bie, to znai da njegove ekonomske odluke nisu uvijek racionalne (ta teza rui osnovnu pretpostavku klasine ekonomije o homo oeconomicusu, koji se, navodno, uvijek racionalno rukovodi naelom maksimiranja korisnosti). Stoga je L. Thurrow uvjeren da je prijeko potrebna korektivna uloga drave, kao komplementarnog faktora trinom mehanizmu koji ipak ostaje, usprkos svojim nedostacima, nezamjenjivim mehanizmom autoregulacije i motivacije. Ameriki sociolog Manuel Castells vidi kobni nedostatak neoliberalnog kapitalizma u njegovim socijalnim posljedicama, ali i u tome to je taj model
627
proturjean imanentnim tendencijama informatike revolucije. Ta je radikalna varijanta kapitalizma obespravila radnike i degradirala njihov socijalni poloaj, to je u suprotnosti s promjenama proizvodnog procesa izazvanih novim informatiziranim tehnologijama. Te tehnologije, naime, zahtijevaju veu motivaciju i inicijativu radnika, vie obrazovanje, veu slobodu, autonomiju i veu participaciju u radnom i upravljakom procesu svih sudionika, ukljuujui i operatere i kontrolore strojeva, tj. radnike. Nove informatizirane tehnologije korjenito mijenjaju prirodu proizvodnog procesa: radnik vie nije privjesak stroja koji manje ili vie rutinski obavlja radne operacije, ve postaje programer, regulator i nadzornik kompjutoriziranih strojeva. On sada ne obavlja rutinske poslove, ve poslove koji zahtijevaju znanje, inicijativu i inteligenciju. Radni i poslovni procesi u potpuno kompjutoriziranom i umreenom poduzeu ne podnose hijerarhijski tip organizacije: tu vie nema nadreenih i podreenih. Taj novi model informatiziranog i kibernetiziranog poduzea ne trai podlone, rutinske, nezainteresirane radnike, ve samostalne, inicijativne i kreativne suradnike, partnere. Drugim rijeima, nove informatike tehnologije u svojoj krajnjoj konzekvenciji zahtijevaju participaciju i partnerski odnos svih sudionika u radnom procesu, trae samoupravljanje umjesto upravljanja. Nobelovac Joseph Stiglitz svoju je kritiku slobodnog trinog mehanizma zasnivao na teoriji o asimetrinosti trinih informacija. (J. Stiglitz and B. Greenwald Externalities in Economics with Imperfect Information and Incomplete Markets, Quarterly Journal of Economics, May 1986.). Prema toj teoriji slobodno trite ne moe potpuno uspjeno obavljati svoju regulatornu i korektivnu funkciju ako su relevantne informacije nepotpune ili ako nisu jednako dostupne svim trinim akterima, to je sluaj s kapitalistikim tritem (prodava je u pravilu mnogo bolje obavijeten o robi koju prodaje od kupca). J. Stiglitz takoer smatra da drava moe odigrati bitnu ulogu u otklanjanju nedostataka trinog mehanizma, koji se manifestiraju u obliku povremenih recesija i kriza, u visokoj nezaposlenosti i socijalno neprihvatljivim razlikama u raspodjeli dohodaka. Za svoju teoriju o asimetrinosti trinih informacija on je zajedno sa svojim kolegom sa sveuilita u Berkeleyu, B. Greenwaldom, dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju. A posljednji znanstveni udarac trinom fundamentalizmu i neoliberalnoj doktrini zadao je Mathew Rabin, profesor na University of Chicago. On je autor teorije o tzv. time inconsistent preference, koja kae da ovjek vie vrednuje dananje od sutranjeg, odnosno budueg zadovoljstva. Time je on osporio (kao prije L. Thurrow, samo taj put na osnovi opsenih empirijskih istraivanja) jednu od glavnih pretpostavki klasine ekonomske teorije o racionalnom izboru ekonomskih subjekata. Dakle, tezu da slobodni pojedinci i autonomni ekonomski subjekti donose uvijek racionalne i optimalne ekonomske odluke, maksimizirajui tako, ne samo svoj probitak, nego i dobrobit itave zajednice. Vjerodostojnost te teorije potvruje nagrada koju je za svoj rad Mathew Rabin dobio od American
628
Economic Association. No protagonisti neoliberalne dokrine i politike kao ni centri meunarodnog nancijskog i korporativnog kapitala nisu se dali pokolebati navedenim empirijskim i teorijskim dokazima: oni i dalje pod izlikom slobode trita, poduzetnika i pojedinca ire svoje carstvo novca i moi. Ipak, to je carstvo mnogo krhkije i ranjivije nego to na prvi pogled izgleda. Navedene primjedbe i kritike na raun klasine ekonomske teorije laissezfaire, a posebno na raun trinog fundamentalizma, neoliberalne doktrine i prevlasti globaliziranog kapitalizma mogle bi se saeti u slijedeih 15 toaka: - suprotnost izmeu kooperativnog, drutvenog karaktera industrijskog naina proizvodnje i privatnog prisvajanja dohotka raa neizbjenost sukoba izmeu rada i kapitala; - iskustvo je pokazalo da nije tona pretpostavka klasine ekonomije da samokorigirajui mehanizam trita osigurava ravnoteu ponude i potranje, makroekonomsku stabilnost i punu zaposlenost; - trini mehanizam ne moe obavljati na oekivani nain svoju autoregulatornu ulogu zbog nedovoljne cijenovne elastinosti i nehomogenosti mnogih roba, zbog nedovoljne i asimetrine informiranosti ekonomskih subjekata i zbog injenice da ovjekove odluke nisu uvijek racionalne; - klasina ekonomska teorija vie ne odgovara kapitalizmu 20. stoljea kojim dominiraju velike korporacije, koje esto imaju monopolski ili oligopolski poloaj na tritu, naruavajui time njegovu kompetitivnost; - nesputano djelovanje trinih zakona dovodi do velikih i drutveno nepodnoljivih razlika u raspodjeli dohotka i imovine; - u neoliberalnoj globaliziranoj ekonomiji mo velikih multinacionalnih korporacija toliko je narasla da su one postale dominantne institucije modernoga svijeta. Korporacije stoga sve vie utjeu na politiku nacionalnih drava i na meunarodne institucije, ugroavajui time ulogu drava u razvijanju svojih gospodarstava i u zatiti nacionalnih interesa; - korporacije po svom pravnom ustrojstvu i po svojoj ineherentnoj prirodi moraju djelovati iskljuivo u svoju vlastitu korist, bez obzira na eventualne tetne posljedice za druge, za drutvo i za prirodni okoli; - sugestivnom i agresivnom reklamom korporacije manipuliraju eljama i preferencijama potroaa, pretvarajui tezu o suverenosti potroaa u obian mit; - neoliberalni kapitalizam u uvjetima informatike revolucije neizbjeno dovodi do produbljivanja drutvene polarizacije i do pogoranja poloaja radnika, siromanih slojeva i zemalja: stvara se tanak sloj bogatih i monih nasuprot veini slabo plaenih i nemonih;
629
- u neoliberalnoj, informatikoj i globaliziranoj eri kapitalizma kapital se preteno stvara i oplouje u nancijskoj sferi: nancijski tokovi i transakcije dominiraju tzv. realnom ekonomijom (proizvodnjom i prometom roba i usluga), koja postaje privjesak nancijskog kapitala; - krajnji je cilj neoliberalne doktrine formulirane na poetku osamdesetih godina 20. stoljea, tzv. Washingonskim sporazumom da se ukidanjem dravnog sektora i dravnog intervencionizma jednako kao i liberalizacijom meunarodnih tokova roba i kapitala omogui multinacionalnim korporacijama i centrima nancijskog kapitala upravljanje svjetskim gospodarstvom bez mijeanja nacionalnih drava i da se tako uspostavi globalna diktatura kapitala (stateless global governance); - hiperkomercijalizacija gospodarskoga i drutvenoga ivota i promicanje egoizma, utilitarizma i konzumerizma dovodi do redukcije cjelovitog i kompleksnog ljudskog bia na njegovu bioloko-animalnu komponentu, a totalnom se privatizacijom potkopava drutvena solidarnost; - Svjetska banka, Meunarodni monetarni fond (MMF) i Svjetska trgovinska organizacija (WTO) slue ponajprije interesima bogatih zemalja, transnacionalnih korporacija i meunarodnog kapitala; - globalni, neoliberalni, korporacijski, transakcijski sustav veoma je nestabilan i ranjiv, podloan je naglim i nepredvidivim poremeajima i krizama i ako ne bude stavljen pod uinkovitu drutvenu kontrolu, doivjet e katastrofu goru od Velike svjetske krize tridesetih godina prologa stoljea.
CITIRANA LITERATURA 1. Ashton, T.S. (1964). The Industrial Revolution, 1760-1830. New York: The Oxford University Press. 2. Bakan, Joel (2005.). Korporacija, patoloka tenja za protom i moi. Zagreb: Mirakul d.o.o. 3. Beck, Ulrich (2004.). Mo protiv moi u doba globalizacije. Zagreb: kolska knjiga 4. Berle, Adolf and Gardiner Means (1968). The Modern Corporation and Private Property. New York: Harcourt, Brace&World. 5. Castells, Manuel (1998). The Information Age: Economy, Society and Culture. Oxford: Blackwell Publishers. 6. Drucker, Peter (1946). Concept of Corporation. New York: John Day. 7. Friedman, Milton (1962). Capitalism and Freedom. Chicago: The University of Chicago Press.
630
8. Galbraith, John Kenneth (1977). The Age of Uncertainty. Boston: Houghton Mifin Company 9. Galbraith, John Kenneth (1967). The New Industrial State. Boston: Houghton Mifin Co. 10. Hertz, Noreena (2002). Silent Takeover: Global Capitalism and the Death of Democracy. New York: Free Press. 11. Hofstadter, Richard (1945). Social Darwinism in American Thought. University of Pennsylvania Press. 12. Keynes, John Maynard (1936). The General Theory of Employment, Interest and Money. New York, Harcourt. 13. Kuttner, Robert (1997). Everything for Sale: The Virtues and Limits of Markets. New York: Alfred A.Knopf. 14. Marx, Karl (1947.). Kapital I. Zagreb: Kultura. 15. Mitchel, Lawrence F. (2002). Corporation Irresponsibility: Americas Newest Export. New Haven: Yale University Press. 16. Monks, Robert (1996). The Emperors Nightingale: Restoring Integrity of the Corporation in the Age of Shareholders Activism. New York: Perseus Publishing. 17. Myrdal, Gunnar (1960). Beyond the Welfare State. London: Methuen&Co. Ltd. 18. Nickers, J. and G.Yarrow (1988). Privatization: An Economic Analysis. Cambridge: MIT Press 19. Pigou, Arthour (1920). The Economics of Welfare. London: MacMillan 20. Schumpeter, Alois (1942). Capitalism, Socialism and Democracy. New York, Harper&Brothers Publishers. 21. Smith, Adam (1957). An Inquiry into the Nature and Causes of Wealth of Nations. London: J.M. Dent&Sons Ltd. (prvo izdanje 1776.) 22. Soros, George (1998). The Crisis of Global Capitalism, Open Society Endangered. New York. 23. Spencer, Herbert (1991). The Study of Sociology. New York: D.Appleton Co. 24. Stiglitz, Joseph (1994). Whither Socialism? Cambridge: The MIT Press. 25. Thurrow, Lester (1996). The Future of Capitalism: How Today's Economic Forces Shape Tomorrow's World. Prentice-Hall. 26. Veblen, Thornstein (1973). The Theory of Leisure Class. Boston: Houghton Mifin Co. 27. Ziegler, Jean (2002). Les nouveaux matres du monde et ceux qui leur rsistent. Paris: Fayard.

01mesaric Indd PDF

Enviado por

Dados do documento

Título original

Direitos autorais

Formatos disponíveis

Compartilhar este documento

Compartilhar ou incorporar documento

Opções de compartilhamento

Você considera este documento útil?

Este conteúdo é inapropriado?

Direitos autorais:

Formatos disponíveis

01mesaric Indd PDF

Enviado por

Direitos autorais:

Formatos disponíveis

M.

DUGORONA NEODRIVOST TRINOG FUNDAMENTALIZMA I NEOLIBERALNOG KAPITALIZMA

Você também pode gostar