Radnja kao konkluzija: Aristotel o praktinom silogizmu

MAJA HUDOLETNJAK GRGI

I.
Praktini silogizam je vrsta zakljuka koji dovodi do neke radnje ili djelatnosti; kao oblik praktinoga rasuivanja, on je usmjeren na pronalaenje odgovora na pitanje o tome to treba uiniti. Radnja je ono zbog ega se takvo zakljuivanje poduzima i to iz njega treba proizii kao rezultat. Kada to kaemo, moemo misliti primjerice na to da praktini silogizam dovodi do odluke o nekom djelovanju ili do upute o tome to u odreenim okolnostima treba uiniti. Radnja je rezultat praktinog silogizma zbog toga to se u takvo zakljuivanje uputamo radi dolaenja do odgovora na pitanje to u tim i tim okolnostima ili radi te i te svrhe treba uiniti, i ono se dovrava konkluzijom (odlukom, uputom, vjerovanjem) da treba uiniti to i to. Budui da smo na praktino zakljuivanje potaknuti nekom eljom, potrebom ili vjerovanjem da neto treba initi i pod pretpostavkom da smo zakljuak izveli te da prihvaamo njegovu konkluziju, na temelju toga emo djelovati. U tom smislu radnja proizlazi iz praktinog silogizma i njegov je rezultat. Pri tome obino pretpostavljamo kako radnja slijedi konkluziju. Ono to proizlazi iz premisa jest konkluzija. Ono to proizlazi iz prihvaanja konkluzije jest djelovanje. Pojedine Aristotelove tvrdnje upuuju na slino shvaanje praktinog silogizma ili barem doputaju takvo tumaenje. Tako primjerice u Nikomahovoj Etici VII.3 nalazimo sljedee objanjenje:
Jedno vjerovanje je univerzalno, dok se drugo tie pojedinanosti nad kojima nadzor ima opaanje. Kada iz tih vjerovanja proizie jedno vjerovanje, onda je nuno da ono to je zakljueno dua u jednom sluaju potvrdi, dok je u sluaju vjerovanja koja se tiu injenja nuno odmah djelovati. (1147a2528)

Ovdje Aristotela moemo razumjeti kao da tvrdi da se praktini silogizam od teorijskog razlikuje po tome to njegova konkluzija ob-

98

Maja Hudoletnjak Grgi

vezuje na djelovanje. Dakle, u sluaju praktinog silogizma, nakon to smo izveli konkluziju, odmah na temelju nje djelujemo. Ono to u ovom odlomku sugerira da je djelovanje, kao zasebni akt, na neki nain sastavni dio praktinog zakljuka jest upotreba rijei nuno: kao to konkluzija nuno proizlazi iz premisa (to se realizira u potvrivanju), tako radnja nuno slijedi iz potvrivanja konkluzije (to se realizira u djelovanju). ini se, meutim, da Aristotel na drukiji nain razumije odnos radnje i praktinog zakljuivanja, odnosno da je radnja na direktniji nain dio praktinog silogizma. Tako na drugome mjestu, u De motu animalium 7, Aristotel sasvim izravno i u vie navrata tvrdi da radnja jest konkluzija praktinog silogizma. A ini se kako i gornji odlomak iz Nikomahove Etike moemo onda tumaiti u svjetlu tog Aristotelova stava. To potvruje i primjer koji slijedi neposredno nakon navedenog odlomka:
Primjerice, ako treba kuati sve slatko, i ovo, neka jedna pojedinana stvar, jest slatko, onda je nuno da onaj tko je u stanju i tko nije sprijeen odmah to i ini. (1147a2931)

Iako je mogue da Aristotel ovdje uzima nespomenutu konkluziju koja slijedi iz premisa (Ovo treba kuati) kao prepostavljenu, barem je jednako tako mogue da to ne ini, nego da se primjer silogizma sastoji upravo od onoga to je navedeno i da ima ovaj oblik: Sve slatko treba kuati. Ovo je slatko. <Kuam ovo.> To sada znai da i prethodno objanjenje onoga to se dogaa u sluaju teorijskog i praktinog silogizma ima drukiji smisao od onoga iz gornje interpretacije. Upotreba rijei nuno koja ovdje oznauje slijeenje pokazuje uspostavljajui paralelizam izmeu potvrivanja i djelovanja kako je razlika dviju vrsta silogizama u vrsti konkluzije. Razlika teorijskog i praktinog silogizma sastoji se u sljedeem: kao to u sluaju teorijskog silogizma iz premisa nuno slijedi konkluzija kao propozicija koju potvrujemo, tako u sluaju praktinog silogizma nuno slijedi konkluzija kao radnja koju inimo. Aristotelov stav da je radnja konkluzija praktinog silogizma predmet je brojnih interpretacija koje pokuavaju ne samo dati objanjenje same tvrdnje nego i razmotriti smisao toga stava u kontekstu Aristotelove teorije praktinog rasuivanja ili deliberacije, kao i njegova objanjenja ljudskog djelovanja. No, u krajnjoj liniji, ini se da polazite svake interpretacije mora initi odluka u pogledu osnovne dileme. Kada kae da je konkluzija

Radnja kao konkluzija

99

praktinog silogizma radnja, Aristotel ili misli doslovno dakle, tvrdi da je sama fizika aktivnost, primjerice etanje ili kuanje, konkluzija silogizma ili ne misli doslovno u tom smislu. U ovom drugom sluaju moemo Aristotelovu tvrdnju tumaiti na razliite naine, primjerice uzimajui da je konkluzija praktinog silogizma odluka za djelovanje, a ne radnja,1 ili uzimajui da je konkluzija praktinog silogizma propozicija koja kao svoj sadraj ima radnju.2 Problem je s ovim drugim tipom interpretacije, koji je razumljiviji i blii modernom shvaanju, u tome to ga Aristotelov tekst izravno ne podupire, i u sluaju da Aristotel ne misli doslovno kada kae da je konkluzija radnja, u tekstu ne nalazimo objanjenje za to u kakvom su odnosu radnja i konkluzija. S druge strane, doslovno tumaenje tvrdnje da je radnja konkluzija pripisuje Aristotelu stav koji nudi neku vrstu direktnog odgovora na pitanje kako praktino zakljuivanje dovodi do djelovanja, i to tako to radnju ini sastavnim dijelom zakljuivanja. No ako se ekonominost takvog objanjenja moe initi kao prednost, takav stav otvara niz drugih pitanja. Jedno od takvih pitanja jest moe li se praktino rasuivanje u tom sluaju razumjeti kao oblik zakljuivanja u pravom smislu. Drugi problem koji imamo u sluaju prihvaanja stava da je radnja konkluzija sastoji se u tome to iz tog stava proizlazi da je nemogue izvesti konkluziju iz premisa bez toga da doe do radnje. Ako je radnja kao djelovanje (a ne kao sadraj propozicije) konkluzija silogizma, onda iz premisa Sve slatko trebam kuati i Ovo je slatko ne mogu izvesti konkluziju (Ovo trebam kuati) a da to ne uinim. Teko je odrediti je li to za samog Aristotela problem, tonije je li to neeljena posljedica njegova stava, ili je to neto to on zapravo zastupa. Moderni itatelj i tuma Aristotela to prepoznaje kao problem, a moe se initi da je to problem i za odreenu interpretaciju Aristotelova objanjenja djelovanja akratine osobe. Dakle, ako je radnja konkluzija praktinog silogizma, onda proizlazi da je nemogue izvesti konkluziju bez djelovanja. Ukoliko se ini nevjerojatnim da je Aristotel to prihvaao, takva nuna posljedica njegova stava moe biti razlog za odbacivanje doslovnog itanja tvrdnje da je radnja konkluzija, jer nema sumnje da je Aristotel bio svjestan da to proizlazi iz takve tvrdnje. S druge strane, ako postoji neto u Aristotelovu tekstu to upuuje na to da on doputa da se izvede konkluzija bez djelovanja, onda e to opet biti razlog za odbacivanje doslovnog itanja tvrdnje da
1 2

Tako u Kenny (1979: 142 i d.). Vidi Charles (1984: 9394).

100

Maja Hudoletnjak Grgi

je radnja konkluzija. Jer ako je mogue izvesti konkluziju a ne djelovati, onda radnja nije konkluzija. A ini se da Aristotel to doista doputa kao mogue. Jer kada govori o izvoenju konkluzije praktinog silogizma, na oba mjesta (i u Nikomahovoj Etici i u De motu) kae da e onaj tko zakljuuje djelovati ako je u stanju, odnosno ako ga nita ne prijei ili prinuuje. Zapreka ili prinuda na koju se ovdje moe pomiljati na oba se mjesta jasno odnosi na djelovanje, a ne na proces (misaonog) izvoenja konkluzije. Ovdje Aristotel, ini se, doputa da je konkluzija izvedena iz premisa, ali je djelovanje, fiziko izvravanje radnje, na neki nain sprijeeno. A u tom sluaju proizlazi da je konkluziju mogue izvesti bez djelovanja, i da je ona neto drugo nego sama radnja. Ipak, ini se da to ne moe biti konani argument za odbacivanje doslovnog itanja tvrdnje da je radnja konkluzija. Tamo gdje se uvodi kvalifikacija ako nita ne prijei, tekst svakako ostavlja prostora i za drukije tumaenje. Pogledajmo odlomak iz De motu 7:
Primjerice, kad god misli da svaki ovjek treba etati, i da je sam ovjek, odmah ee, a ako misli da nijedan ovjek sada ne treba etati, i da je sam ovjek, odmah ostaje na mjestu. I ini obje te stvari ako ga nita ne prijei ili prinuuje. (701a1316)

Primjeri koje Aristotel ovdje navodi ne sugeriraju, a ini se da i ne doputaju, da iz premisa slijedi naprije konkluzija, a zatim djelovanje. Iz premisa odmah slijedi djelovanje i ini se da Aristotel ovdje ne doputa mogunost za bilo kakav korak izmeu premisa i djelovanja. Primjeri koje navodi jasni su primjeri silogizma s radnjom kao konkluzijom: Svaki ovjek treba etati. Nijedan ovjek ne treba etati. Ja sam ovjek. Ja sam ovjek. <eem.> <Ostajem na mjestu.> Primjeri, dakle, sugeriraju da je radnja konkluzija silogizma. No kako u tom sluaju treba tumaiti kvalifikaciju ako ga nita ne prijei ili prinuuje? Sprijeenost se oito odnosi na djelovanje, jer ovjek ini te stvari (ee, ostaje na mjestu), ako ga nita ne prijei. A ako iz primjera uklonimo djelovanje pod pretpostavkom da je ono sprijeeno ostali smo samo na premisama i u tom sluaju silogizam nije potpun. ini se da na temelju ovog odlomka moramo dopustiti sljedee: budui da je prema Aristotelovu shvaanju radnja konkluzija praktinog silogizma, on vjeruje da u sluaju kada je radnja sprijeena konkluzija nije ni izvedena. U tom sluaju ne bi bilo nuno Aristotelovo uvoenje kvalifikacije ako ga nita ne prijei razumjeti tako da ono doputa, barem u nekim sluajevima,

Radnja kao konkluzija

101

izvoenje konkluzije bez djelovanja, a time odvajanje konkluzije i radnje kao dva razliita koraka. Pitanje s kojim smo u interpretaciji ovog odlomka izravno suoeni jest sljedee: ime se dovrava praktino zakljuivanje, da li s izvoenjem konkluzije koja proizlazi iz premisa ili s poetkom djelovanja; i moemo li razlikovati ta dva koraka ili se oni podudaraju? U nastavku u pokuati dati odgovor na to pitanje. Moja je preliminarna pretpostavka da praktino zakljuivanje ukljuuje konkluzije kao propozicije, ali da se svaki pojedini sluaj praktinog zakljuivanja dovrava onda kada smo doli do onoga to Aristotel naziva radnjom kao konkluzijom. Konkluzija praktinog silogizma razlikuje se od konkluzije teorijskog silogizma, kao to smo vidjeli gore u odlomku iz Nikomahove Etike (1147a2528), po tome to se ova druga potvruje a ona prva se ini, jer je teorijski silogizam usmjeren na istinu a praktini na djelovanje. Iz toga, ini se, proizlazi da konkluzija praktinog silogizma ne moe biti (samo) propozicija. Naime, za propoziciju kao konkluziju teorijskog silogizma (kojim dolazimo do istine) moemo rei da je istinita. Propozicija u sluaju praktinog silogizma (kojim dolazimo do djelovanja) ne moe biti konkluzija na isti nain. To znai da, bez obzira na to treba li doslovno tumaiti Aristotelovu tvrdnju o konkluziji praktinog silogizma, radnja kao konkluzija razlikuje se od uobiajene konkluzije teorijskog silogizma, kao i od konkluzija kao propozicija do kojih se dolazi u tijeku praktinog zakljuivanja. Ona se od ovih drugih razlikuje po tome to je konana, to se njome dovrava praktino zakljuivanje, a od jednih i od drugih razlikuje se po tome to na neki nain nuno ukljuuje djelovanje. Pitanje s kojim smo sada suoeni jest sljedee: treba li radnju kao konkluziju razumjeti kao neto to ukljuuje dvije stvari, dakle konkluziju koja je propozicija + radnja? No doslovno je to nemogue tumaiti, naime pod pretpostavkom da takvu konkluziju tumaimo kao jednu stvar, a ne kao dvije: propoziciju koja propisuje djelovanje i radnju koja slijedi propoziciju. ini se da je jedini smisao koji bismo tome mogli dati taj da konkluzija praktinog silogizma ima dva aspekta, kognitivni i motivacijski. U tom sluaju, moda trebamo prihvatiti da je konkluzija praktinog silogizma odluka, odnosno ono to Aristotel naziva prohairesis.

II.
Iako Aristotelova teorija o prohairesis (odluka ili izbor) i deliberaciji (bouleusis) sadri odreene nejasnoe koje se odnose na karakter praktinog

102
3

Maja Hudoletnjak Grgi

zakljuivanja uz dodatan problem odnosa dviju rasprava, one u treoj knjizi i one u estoj i sedmoj knjizi Nikomahove Etike4 rasprava o prohairesis u objema knjigama prua argumente u prilog pretpostavci da je konkluzija praktinog silogizma odluka. Prije nego to razmotrim tu pretpostavku, potrebne su dvije prethodne napomene koje se tiu odnosa deliberacije i praktinih silogizama. Prvo, suprotno interpretaciji Johna Coopera, ovdje prihvaam da su praktini silogizmi dio procesa deliberacije.5 Cooper svoju tezu da praktini silogizmi nisu dio djelatnikova praktinog rasuivanja to jest, da silogistiki oblik zakljuivanja ima vrlo ogranienu ulogu u praktinom rasuivanju, naime da je to konani korak koji slijedi nakon dovrene deliberacije i objanjava prijelaz na radnju zasniva na tvrdnji da postoji temeljna razlika izmeu logike deliberacije, koja je rasuivanje o sredstvima i cilju, i praktinog silogizma, koji nema tu logiku strukturu. Meu primjerima Aristotelovih praktinih silogizama doista nalazimo dva modela zakljuka jedan s cilja na sredstva i drugi s pravila na sluaj. Ti modeli odgovaraju dvama Aristotelovim opisima premisa praktinog silogizma prema jednome vea premisa izraava dobro, a manja ono to je mogue (MA 7, 701a2325), prema drugome vea premisa je univerzalna, a manja pojedinana (NE VII.3, 1147a14 i 2526 te DA III.11, 434a1618). Aristotelova upotreba jednog odnosno drugog modela velikim je dijelom odreena kontekstom u kojemu se pojedini primjeri silogizama pojavljuju. S pravom nam se moe initi da postojanje dvaju razliitih modela praktinih silogizama (bez jasne naznake razlike u njihovoj primjeni) zahtijeva objanjenje, no nita ne sugerira da praktini silogizmi, u oba svoja oblika, nisu oblik deliberacije. Prihvaati da Aristotelova koncepcija deliberacije ukljuuje praktine silogizme ne znai tvrditi da se deliberacija uvijek odvija tako da ima silogistiku strukturu, to jest da djelatnik uvijek u mislima izvodi silogizme kako bi doao do odluke o djelatnosti, nego znai prihvaati da deliberacija doputa takav oblik zakljuivanja, da se ljudsko djelovanje
Sredinji problem sastoji se u tome kako pomiriti (ili objasniti postojanje) dvaju modela praktinog silogizma, jednoga to ga sugerira uenje o deliberaciji u NE III (kao i primjeri iz MA) i koji ima oblik zakljuivanja o sredstvima za postizanje unaprijed prihvaene svrhe, i drugoga to ga sugerira rasprava o slabosti volje u NE VII (kao i pojedine tvrdnje u De anima), prema kojemu se praktino zakljuivanje sastoji u podvoenju pojedinog sluaja pod ope pravilo. 4 Usp. Wiggins (19751976). 5 Usp. Cooper (1986: naroito 3851). Za argumente protiv Coopera vidi Charles (1984: 136137).
3

Radnja kao konkluzija

103

koje je rezultat deliberacije moe objasniti uz pomo praktinih silogizama te da se konkretni postupci na temelju deliberacije mogu naknadno opravdati upuivanjem na takvu strukturu.6 Drugo, nasuprot Cooperu, koji smatra da se deliberacija dovrava izborom odreenog tipa radnje ije izvravanje moe nastupiti u nekom kasnijem vremenu, a ne s trenutkom donoenja takve odluke,7 prihvaam interpretaciju, koju Aristotelova rasprava u Nikomahovoj Etici snano podupire, da se deliberacija kao rasuivanje o sredstvima koja vode realizaciji prihvaene svrhe dovrava onda kada se dolo do konkretne odluke o onome to je u djelatnikovoj moi i s ijim izvravanjem on moe zapoeti ovdje i sada. Prema Aristotelu, prohairesis je ono ime se dovrava deliberacija, to je zavrni korak nakon kojega nema mjesta (niti potrebe) za daljnjom deliberacijom; dakle, izmeu odluke i radnje ne postoji nikakav dodatni misaoni korak. Odluka, prema tome, moe biti ono ime se dovrava praktino zakljuivanje, no to jo ne rjeava na problem koji se sastoji u tome da odredimo to je ono to dolazi na mjesto konkluzije praktinog silogizma. U dosadanjem razmatranju Aristotelovih stavova o praktinom silogizmu kao misaonoj aktivnosti koja dovodi do djelovanja na se problem sastojao u nejasnoi oko toga to Aristotel razumije pod konkluzijom i inilo se da to mora biti jedna od dviju stvari: ili propozicija koja slijedi iz premisa (i koja propisuje neko djelovanje) kao ono ime se zakljuivanje dovrava ili sama radnja koja je ciljani ishod praktinog zakljuivanja, koju Aristotel naziva konkluzijom ali koju teko moemo razumjeti kao dio misaonog postupka zakljuivanja. Kakav nam odgovor na to pitanje sugerira prohairesis, kao ono ime se dovrava deliberacija? Ona oito nije sama radnja, nego tek odluka za konkretno djelovanje. No ini se da ne moe biti ni propozicija. U NE III.2 Aristotel odbacuje mogunost da je prohairesis vjerovanje (doxa). Budui da drugdje iskaze koji ine silogizam (premise i konkluziju) naziva vjerovanjima,8 sama prohairesis oito ne moe biti ona vrsta konkluzije kakvu u teorijskom silogizmu potvrujemo kao vjerovanje koje proizlazi iz premisa. Naravno, ini se da sadraj odluke moemo formulirati iskazom i tako formulirani sadraj odluke moe biti konkluzija praktinog silogizma, ono to smo nazvali konkluzijom kao propozicijom, primjerice initi x (za mene sada) je dobro. U tom sluaju
6 O stavu da praktino rasuivanje openito ima silogistiku formu vidi Hardie (1980: 249 i d.). Usp. i Nussbaum (1986: 205207). 7 Cooper (1986: 29). 8 Usp. NE VII.3, 1147a2528.

104

Maja Hudoletnjak Grgi

Aristotelova tvrdnja da je radnja konkluzija praktinog silogizma znaila bi samo to da se u sluaju praktinog silogizma konkluzija uvijek odnosi na radnju, da ima radnju kao svoj sadraj. Konkluzija praktinog silogizma tada bi se od one teorijskog silogizma razlikovala samo s obzirom na ono to joj moe biti predmet. No Aristotelove tvrdnje o razlici izmeu teorijskog i praktinog silogizma upuuju na drukiji karakter te razlike, budui da on kae da u prvom sluaju konkluziju potvrujemo, dok u sluaju druge vrste konkluzije (odmah) djelujemo. To upuuje na to da se dvije vrste konkluzije razlikuju po tome kakav kognitivni odnos prema njima imamo. U sluaju praktinog silogizma oito nije tako da njegovu konkluziju samo potvrujemo kao istinitu, kao propoziciju koja slijedi iz premisa, a sama injenica da je njezin sadraj radnja to ne objanjava. Insistiranjem na tome da prohairesis nije vjerovanje Aristotel eli, ini se, uputiti na tu razliku izmeu onoga to je odluka i onoga to je samo vjerovanje ili iskaz o neemu to moe biti sadraj odluke. Mi odluujemo (ili izabiremo) prihvatiti ili izbjegavati neto dobro ili loe i odluka se sastoji u tome prihvaanju i izbjegavanju. O stvarima relevantnima za odluku moemo imati vjerovanja, naa su vjerovanja o tome to je neto ili komu to koristi ili kako (EN III.2, 1112a4). No takva su vjerovanja neto drugo nego sama odluka. Razliku izmeu prohairesis i vjerovanja Aristotel je moda najjasnije izrazio na sljedei nain: Nije tako da vjerujemo prihvatiti ili izbjegavati (1112a5). A to je ono to inimo u odluci: izabiremo neto prihvatiti ili izbjei. Stoga, kako Aristotel u zakljuku svoga argumenta kae, nije vano da li odluci prethodi vjerovanje ili za njom slijedi sama odluka nije vjerovanje. Aristotel prohairesis definira kao deliberativnu elju da se uini ono to je u naoj moi (EN III.3, 1113a1011). Iz toga proizlazi da je prohairesis po vrsti elja (oreksis).9 Jasno je da nije svaka elja prohairesis, no u kojem smislu ona jest elja i kako se uklapa u Aristotelovu klasifikaciju elja prema vrstama, to je manje oito. Naime, u MA 6, 700b22 Aristotel kao vrste elja navodi boulsis, thumos i epithumia. U NE III.2 raspravu o tome to je prohairesis zapoinje upravo odbacivanjem pretpostavke da je ona boulsis, thumos ili epithumia. Tako se ini da prohairesis nije niti jedna od glavnih vrsta elja, pa da prema tome ne moe ni biti elja u pravom smislu. Do takva rezultata (koji, iako naizgled paradoksalan, nije u osnovi pogrean) dolazimo zbog toga to u MA 6, ispitujui to je ono to inicira kretanje, Aristotel kao dva mogua izvora izdvaja miljenje i
9

Usp. i NE VI.2, 1139a23.


10

Radnja kao konkluzija

105

elju. Kada ih razmatramo kao dva razliita izvora kretanja, tada elja ukljuuje prije svega spomenute tri vrste. Prohairesis nije meu njima, nego je dodana kao zasebna vrsta izvora kretanja zbog toga to je, kako Aristotel kae u nastavku (700b23), zajednika miljenju i elji. Openito, elja upravlja praktinim zakljuivanjem, a Aristotel u toj ulozi elje razlikuje dva kljuna koraka. elja je na dva naina pokreta u procesu zakljuivanja koji vodi djelovanju: kao poetni pokreta ona je arkh (izvor, polazite) praktinog zakljuivanja, a kao zavrni ona je arkh djelovanja. Deliberacija tako zapoinje od nekog htijenja (boulsis), a dovrava se odlukom (prohairesis). Ono to karakterizira prohairesis kao elju jest njezina ovisnost o miljenju, odnosno nain na koji ona ovisi o miljenju (jer i boulsis je racionalna elja, ali na drugi nain).
Dakle, izvor (arkh) djelovanja jest odluka izvor u smislu eficijentnog, a ne finalnog uzroka a izvor odluke je elja i logos koji je radi neega. Stoga odluke nema bez uma i miljenja. (EN VI.2, 1139a3133)

Ovisnost odluke o miljenju sastoji se u tome to je ona, kao elja, rezultat deliberacije. Prohairesis stoga nije samo racionalna elja, ona je elja formirana u deliberaciji, iz ega proizlaze neke njezine dodatne znaajke. Moemo izdvojiti tri kljune znaajke odluke kao elje koje je razlikuju od druge vrste elje (naime one koja je arkh praktinog zakljuivanja, ali ne i arkh djelovanja). 1. Prohairesis je elja koja ukljuuje razum i miljenje (EN III.2, 1112a1516); ona je ishod prethodne deliberacije; prohairesis je elja u skladu s deliberacijom (III.3, 1113a12). 2. elja openito ima kao svoj predmet svrhu odnosno dobro; prohairesis ima isti predmet kao i deliberacija: odnosi se na sredstva, a ne na svrhu (III.2, 1111b2627; III.3, 1112b1116). 3. Prohairesis je odluka da se uini ono to je u naoj moi. Nasuprot tome, elja se moe odnositi i na stvari koje nisu u naoj moi Aristotel time posebno razlikuje odluku od boulsis koja moe, primjerice, imati za svoj predmet pobjedu nekog glumca ili sportaa (III.2, 1111b2030). Kada Aristotel za odluku kae da je elja koja ukljuuje razum i miljenje, tada on ne pretpostavlja da prohairesis pokriva itavo podruje onoga to se moe oznaiti kao racionalna elja. Prohairesis se unutar toga podruja razlikuje po svome predmetu kao i po vrsti misaone aktivnosti o kojoj ovisi. I jedno i drugo povezano je s injenicom da je prohairesis elja formirana na temelju deliberacije. Za deliberaciju je odgovoran onaj dio dijela due koji ima razum (to logon echon) to ga Aristotel na10

Usp. i raspravu o istom problemu u DA III.10.

106

Maja Hudoletnjak Grgi

ziva logistikon. Razliku meu dvama dijelovima onoga dijela due koji ima razum Aristotel ponajprije odreuje kao razliku meu njihovim predmetima, jer znanstveni dio (epistmonikon) istrauje stvari koje ne mogu biti drukije, dok se logistikon odnosi na stvari koje mogu biti drukije. U EN VI.2, 1139a615 rasudbeni dio (logistikon) Aristotel, ini se, ograniuje na aktivnost deliberacije i misaonu sposobnost koju naziva logismos, zakljuivanje. tovie, Aristotel ovdje poistovjeuje deliberaciju i logismos (1139a1213). Prohairesis je, prema tome, takva elja koja o miljenju ovisi u tom smislu to je rezultat deliberacije, a to znai da je logismos ona misaona aktivnost koja dovodi do njezina formiranja. O predmetu deliberacije (i odluke koja je njezin rezultat) iz ovoga odlomka u EN VI.2 proizlazi samo to da to mogu biti jedino one stvari koje mogu biti drukije: Nitko ne deliberira o onim stvarima koje ne mogu biti drukije (1139a1314). Vie o tome to moe biti predmet deliberacije doznajemo u EN III.3, poglavlju koje je posveeno tome pitanju a s ciljem da se odredi to je prohairesis i njezin predmet. Dvije su sredinje tvrdnje toga istraivanja sljedee: (a) predmet deliberacije nije svrha, nego ono to dovodi do svrhe (sredstva) i (b) deliberiramo o onome to je u naoj moi. Aristotelova tvrdnja da deliberiramo o sredstvima a ne o svrhama izaziva naroitu pozornost interpret i, unato injenici da je Aristotel sasvim izriit i nedvosmislen u pogledu toga pitanja koje je, osim toga, kljuno za njegovu teoriju o deliberaciji neki je tumai nastoje dovesti u pitanje. Cooper tako tvrdi da se o svrhama moe deliberirati pod pretpostavkom da ih se razmatra kao alternativna sredstva za vie svrhe.11 tovie, budui da su sve pojedinane svrhe, osim krajnje svrhe, sredstva u odnosu na tu svrhu, sve e svrhe sa stanovita krajnje svrhe u nekom smislu biti predmetom deliberacije. No jasno je da ono to Cooper ovdje tvrdi jest to da svrha moe biti predmet deliberacije pod pretpostavkom da se o njoj deliberira kao o sredstvu. Drugim rijeima, neto to je za pojedinca ograniena svrha moe biti predmetom deliberacije jedino ako, u drugim okolnostima ili sa stanovita neke druge svrhe, postane sredstvo. Dakle, jedino qua sredstvo neto to je i svrha moe postati predmetom deliberacije, no u tom sluaju o njoj se ne deliberira kao o svrsi. Pitanje da li stav da se deliberacija odnosi na sredstva iskljuuje mogunost da se deliberira o svrhama nije, meutim, pitanje koje Aristotela zanima u EN III.3.
11

Cooper (1986: 1418).

Radnja kao konkluzija

107

Ne deliberiramo o svrhama, nego o stvarima koje pridonose svrhama. Naime, lijenik ne deliberira hoe li lijeiti, a niti govornik deliberira hoe li uvjeravati, niti politiar hoe li uspostaviti dobro zakonodavstvo niti itko od ostalih deliberira o svrsi. (1112b1115)

Ovdje se ne radi o pitanju, koje interpreti ponekad postavljaju, je li uistinu iskljueno da lijenik razmilja o tome hoe li ili nee lijeiti ili to prihvaa bez razmiljanja. Aristotel ovdje prije svega tvrdi da je nuan uvjet za deliberaciju prethodno prihvaena svrha. Deliberacija uope moe zapoeti tek kada je neka svrha postavljena i odnosi se na nain kako e se svrha ostvariti. Stoga je pitanje o tome moe li se deliberirati o svrhama promaeno. Nego najprije postave svrhu, a onda ispituju kako e je ostvariti i pomou kojih stvari. (1112b1516) Da se o samim svrhama ne deliberira na neki je nain, iako manje izravno, pretpostavljeno i u drugoj tvrdnji o predmetu deliberacije, prema kojoj su deliberacija i odluka o onome to je u naoj moi. Naravno, ne radi se o tome da ako (i) deliberiramo o onome to je u naoj moi i (ii) ne deliberiramo o svrhama, onda svrhe ne potpadaju pod ono to je u naoj moi u tom smislu da su izvan naeg dosega. Upravo suprotno, deliberacija je uvijek o onome to pridonosi svrsi kao ostvarivom dobru. Zahtjev da se deliberira o onim stvarima koje su u naoj moi odraava sloenost procesa na koji se odnosi, a to je proces koji vodi od postavljene svrhe do odluke o djelovanju. Stvari koje su u naoj moi predmet su odluke (prohairesis) a ne elje (boulsis), pa su, prema tome, takve (naime, u naoj moi) one stvari koje su predmet odluke, a to su sredstva, a ne one koje su predmet elje, a to su svrhe.
Boulsis se vie odnosi na svrhu, dok se prohairesis odnosi na stvari koje pridonose svrsi, primjerice: elimo biti zdravi, a odluujemo initi ono pomou ega emo biti zdravi; isto tako, elimo biti sretni, i kaemo to, ali ne prilii kazati da to odluujemo. Jer, openito govorei, ini se da se odluka tie stvari koje su u naoj moi. (III.2, 1111b2630)

Za svrhu moemo kazati da je ostvariva i u tom smislu mogua; takoer moemo govoriti o moguem ili nemoguem u podruju onoga na to se odnosi boulsis, primjerice boulsis kao elja moe imati za svoj predmet nemogue (npr. elimo biti besmrtni) ili mogue (npr. elimo pobjedu nekog atletiara) ishode (1111b2024).12 No kvalifikacija biti u naoj moi u onom smislu u kojem je Aristotel koristi za predmet deliberacije i odluke ne moe se u istom smislu odnositi na svrhu i boulsis.
U ovom drugom sluaju, predmet elje, iako se za njega moe rei da je mogu, nije u naoj moi. To boulsis bitno razlikuje od prohairesis.
12

108

Maja Hudoletnjak Grgi

To je zbog toga to je mogue koje odgovara onome to oznauje izraz biti u naoj moi ovdje ogranieno tako da ukljuuje sljedee: (1) odnosi se na djelovanje, (2) odnosi se na ono to sam djelatnik moe poduzeti, (3) odnosi se (kao predmet prohairesis) na ono to djelatnik moe uiniti sada i ovdje.
Ako naiu [u deliberaciji] na neto to je nemogue, primjerice ako im treba novaca a nije ih mogue prikupiti, onda stanu; no ako se radnja ini moguom, prihvate se djelovanja. Mogue su radnje one koje se mogu poduzeti naim djelovanjem. [] ini se, kao to je reeno, da je ovjek arkh djelovanja. Deliberacija se tie stvari koje on moe uiniti, a djelovanja su radi drugih stvari. Naime, predmet deliberacije ne moe biti svrha, nego stvari koje pridonose svrsi. (III.3, 1112b2434)

Deliberacija, koja je o sredstvima, zapoinje nakon to je postavljena svrha i ispituje kako i pomou ega e se svrha ostvariti. Ispitivanje sredstava pomou kojih e se svrha ostvariti uvijek je usmjereno na pronalaenje jednog naina na koji e se to uiniti. Moe, naravno, postojati vie naina da se ostvari neka svrha; no u tom sluaju deliberira se o tome kako se ona moe ostvariti najlake i najbolje (1112b1617). U sluaju kada se svrha moe ostvariti pomou samo jedne stvari, deliberira se o tome kako e se svrha postii pomou te stvari, odnosno pomou kojih stvari e se postii sama ta stvar (1112b1718). Ono to je u pogledu deliberacije, meutim, sasvim odreeno jest toka u kojoj se ona dovrava. Deliberira se sve dok se ne doe do prvog uzroka, koji je posljednja stvar koju treba pronai (1112b1820) ili kao to Aristotel opisuje na drugi nain, usporeujui s analizom dijagrama, ono posljednje u analizi jest prvo u nastajanju (1112b2324). Postoji toka u kojoj se miljenje dovrava a djelovanje zapoinje, a to je ona toka u kojoj smo doli do polazita (arkh) ili eficijentnog uzroka djelovanja. Ta posljednja stvar koju treba pronai jest prva stvar koju treba uiniti to je ona stvar kojom sada i ovdje djelatnik moe zapoeti djelovanje. I to je ono to je u punom smislu u njegovoj moi (naime, ukljuuje (1), (2) i (3) iz gornje odredbe mogueg). Moda najjasniju ilustraciju toga nalazimo u Metafizici u primjeru koji opisuje razmiljanje lijenika koji nastoji dovesti bolesnika do zdravlja:
Ono zdravo kod bolesnog nastaje na sljedei nain: budui da je zdravlje to i to, nuno je, ako e biti zdrav, da bude prisutno to i to, primjerice ujednaenost, a ako je prisutno to, onda je nuno da bude prisutna toplina. I lijenik uvijek razmilja na taj nain, sve dok ne doe do onoga posljednjega to je sam

Radnja kao konkluzija

109

sposoban uiniti. Nadalje, kretanje od te toke do zdravlja naziva se injenje. (Met. Z.9, 1032b610)

Lijenik koji nastoji bolesnika dovesti do zdravlja zakljuivat e na sljedei nain: (1) B treba dovesti do zdravlja. (2) Da bi se B dovelo do zdravlja, B-ove tekuine treba ujednaiti (S1). (3) Da bi se B-ove tekuine ujednaile, B treba ugrijati (S2). (4) Da bi se B ugrijalo, treba istrljati B (S3). (5) Dakle, istrljat u B. Ovdje (1) izraava svrhu, a (2)(5) stvari koje dovode do ostvarenja svrhe. Ako promatramo ove korake kao objanjenje toga kako lijenik dovodi bolesnika do zdravlja, onda se svako od (S1), (S2) i (S3) ini nunim da bi se ostvarila svrha iz (1). Svako sljedee u redu zakljuivanja uvjet je onog prethodnoga: trljanje tijela uvjet je za njegovo ugrijavanje, a ugrijavanje je uvjet za ujednaavanje tekuina. (S1) je neposredni uzrok nastanka svrhe iz (1), jer je ujednaenje tekuina kauzalno odgovorno za nastanak zdravlja. Sa stajalita objanjenja nastanka zdravlja, (2) je posljednji i najvaniji korak u objanjenju, jer tek (S1) objanjava nastanak zdravlja. No sa stajalita praktinog zakljuivanja jedini vaan korak je (5). Lijenik koji bi posjedovao samo premisu (2), koja je eksplanatorno najvanija, ali ne bi posjedovao ostale premise (3) i (4), koje dovode do zakljuka (5), ne bi mogao zapoeti s lijeenjem. Nasuprot tome, lijenik koji bi posjedovao samo znanje o (S3), bez znanja o (S1) i (S2), mogao bi lijeiti jednako uspjeno kao i onaj lijenik koji posjeduje sve navedene premise. Za ostvarenje svrhe iz (1) dovoljno je da zakljuujemo na sljedei nain: (1) B treba dovesti do zdravlja. (2) Da bi se B dovelo do zdravlja, treba istrljati B. (3) Dakle, istrljat u B. Bez obzira na to od koliko se koraka u pojedinom sluaju deliberacija sastoji, ona mora na koncu dovesti do onoga to Aristotel naziva arkh (izvor ili polazite) djelovanja. Prema Aristotelu, arkh djelovanja je prohairesis, a prohairesis je definirana kao deliberativna elja da se uini ono to je u naoj moi. I druga, manje konkretna odredba povezuje arkh djelovanja s onim to je u naoj moi, jer Aristotel u EN III.3, 1112b3133 kae da je ovjek arkh djelovanja naime, arkh djelovanja je ono do ega dovodi deliberacija, a deliberacija se tie stvari koje on moe uiniti. Deliberacija mora dovesti do onoga konkretnog koraka s kojim djelatnik

110

Maja Hudoletnjak Grgi

odmah moe zapoeti, a to je radnja koja neposredno ili pokreui niz daljnjih koraka dovodi do ostvarenja svrhe. U gornjem primjeru to je trljanje, jer to je ono to lijenik moe uiniti. Nijedan od prethodnih koraka ugrijavanje i ujednaavanje tekuina nije u tom smislu u moi lijenika; nijedna od prethodnih propozicija nema radnju za svoj sadraj. Kada kaemo da se deliberacija dovrava s prohairesis, koja je odluka i neka vrsta elje, onda je rije o opisu deliberacije s obzirom na mentalno stanje do kojega ona dovodi. Prema takvom opisu deliberacije prema mentalnim sposobnostima i stanjima koja njome upravljaju ona se u cjelini moe opisati sljedeim koracima: boulsis logismos prohairesis. U raspravi o deliberaciji u EN III i VI, kojoj je u osnovi takva vrsta analize, Aristotel ipak esto upuuje na ono to je predmet svake od njih, jer deliberacija je velikim dijelom definirana onime to moe biti njezin predmet. U tom se smislu poetna elja (boulsis) razlikuje od sljedeih koraka, jer njezin predmet je svrha, dok zakljuivanje (logismos) koje Aristotel poistovjeuje s deliberacijom i odluka (prohairesis) imaju za predmet sredstva koja dovode do svrhe. Razlika izmeu deliberacije i odluke, koje imaju isti predmet, jest u tome to je predmet odluke ve odreen (III.3, 1113a13).

III.
U De Motu Animalium 7 Aristotelova rasprava o praktinom zakljuivanju nudi opis praktinog silogizma s obzirom na ono to premise i konkluzija izraavaju, odnosno na to se odnose. Prema tom opisu, dvije su vrste praktinih premisa: jedna koja se odnosi na dobro i druga koja se odnosi na mogue. Aristotelovo uenje o deliberaciji, kao i sama rasprava u MA jasno upuuju na to da je premisa koja izraava dobro vea premisa, a premisa koja izraava ono mogue manja premisa.13 Takav opis praktinog silogizma lako je dovesti u vezu s gornjim opisom deliberacije s obzirom na mentalne sposobnosti koje njome upravljaju. Dobro u veoj premisi jest predmet elje. Aristotel na vie mjesta naglaava povezanost elje i dobra s obzirom na njihovu funkciju onoga to inicira kretanje. Najjasniju formulaciju toga nalazimo u DA III.10: Stoga je uvijek predmet elje (to orekton) ono to inicira kretanje, no to je ili dobro ili ono to se pojavljuje kao dobro, ali ne svako dobro, nego
13 U tekstu nema potvrde za drukije tumaenje koje predlae D. J. Allan. Prema njemu, rije je o razlici meu dvjema vrstama veih premisa: premisa koja izraava dobro vea je premisa silogizma s pravila na sluaj, a ona koja izraava mogue jest vea premisa silogizma s cilja na sredstvo; usp. Allan (1955: 330331).

Radnja kao konkluzija

a

111

ostvarivo dobro (to prakton agathon) (433 2729). I u MA 6 Aristotel raspravlja o stvarima koje pokreu ivotinje izdvajajui i ovdje miljenje i elju kao takve pokretae. Tu je jo jasnije istaknuta funkcija koja u tom procesu pripada dobru kao onome radi ega jest neto drugo i kao svrhe: Stoga prvo pokree predmet elje i miljenja, ali ne svaki predmet miljenja, nego svrha stvari koje se mogu initi. Stoga je ono to pokree takva vrsta dobra (agathon), a ne ono lijepo (kalon) u cijelosti. Naime, pokree utoliko to neto drugo jest radi njega i utoliko to je svrha stvari koje su radi neega drugoga (700b2328). U praktinoj sferi (odnosno podruju stvari koje se mogu initi) dobro je takav pokreta koji kao svrha inicira djelovanje koje je radi njega, to jest radi ostvarenja dobra kao svrhe. Dobro, stoga, kao predmet elje i kao ono radi ega je elja inicira i deliberaciju odnosno zakljuivanje o sredstvima koja mogu dovesti do ostvarenja svrhe.14 Ono mogue, koje izraavaju manje premise, jesu sredstva koja su u naoj moi: ono to moemo uiniti radi ostvarenja dobra iz vee premise. Ovom opisu praktinog silogizma kao zakljuka koji sadri premisu o dobru i premisu o moguem pripada i tvrdnja da je konkluzija praktinog silogizma radnja. Kao to je dobro sadraj vee premise kao predmet boulsis (ili neke druge vrste elje), tako je radnja sadraj konkluzije kao predmet prohairesis. Zakljuak praktinog silogizma, s obzirom na predmet elje koji je njezin sadraj, jest ono to je odlueno ili izabrano (prohaireton). Odluka je elja da se uini ono to je u naoj moi, a ono to je odlueno jest konkretna radnja koja je predmet odluke kao rezultat deliberacije. To onda Aristotelovoj tvrdnji da je konkluzija radnja daje razumljiv smisao: konkluzija je radnja koja je predmet odluke kojom se (odlukom) dovrava praktino zakljuivanje; konkluzija je ono to je odlueno ili izabrano da se uini, a to je neka konkretna radnja koja je u naoj moi. Takvo tumaenje shvaanja konkluzije praktinog silogizma kao radnje, iako u skladu s onim to Aristotel kae o praktinom zakljuivanju i deliberaciji, ipak nije bez problema. Ono zbog ega moemo oklijevati prihvatiti takvo tumaenje kao konanu interpretaciju Aristotelova stava o radnji kao konkluziji jesu njegove formulacije konkluzija. Dok primjeri Aristotelovih veih premisa izraavaju dobro kao predmet boulsis u formi onoga to se treba ili mora uiniti (Trebam izraditi neto dobro, Svaki ovjek mora etati, Sve slatko treba kuati), primjeri njegovih
Usp. DA III.10, 433a1516: A sva je elja radi neega; naime, ono radi ega je elja, to je polazite za praktiki um; a ono krajnje je polazite za djelovanje.
14

112

Maja Hudoletnjak Grgi

konkluzija koje izraavaju radnju kao predmet prohairesis (iako se oito mogu formulirati kao iskazi o onome to treba uiniti) prije su neka vrsta izvjetaja o radnji koja je u tijeku (Odmah izraujem kuu, eem, Kuam ovo). ini se da nas te formulacije i dalje suoavaju s istim problemom s kojim smo bili suoeni na poetku. Moemo prihvatiti kao nedvojbeni Aristotelov stav da se praktino zakljuivanje dovrava identificiranjem konkretne radnje koja je u naoj moi te da je ona ujedno ishod deliberacije (dakle, ono to kao vjerovanje proizlazi iz zakljuivanja) i predmet odluke (dakle, ono prema emu smo na specifian nain motivirani). No jo uvijek nije jasno u kojem je smislu ta radnja konkluzija silogizma: da li (1) kao sadraj propozicije koja kao (svaka druga) konkluzija formulira ono to proizlazi iz premisa ili (2) kao djelatnost koja se izvrava. Tumaenje koje smo gore iznijeli pretpostavlja da je radnja konkluzija u smislu (1). Aristotelove formulacije, meutim, prije sugeriraju da Aristotel razumije radnju kao konkluziju u smislu (2). Jer, pretpostavili smo da praktino zakljuivanje dovodi do neke radnje kao predmeta odluke i da je ta radnja sadraj konkluzije time to konkluzija izraava radnju kao predmet nae odluke. Nema posebnog razloga da se predmet elje kao prohairesis izraava drukije nego predmet elje kao boulsis te bismo oekivali formulaciju tipa: Trebam uiniti x. No ini se da u Aristotelovim konkluzijama ve inim x. Jedan mogui nain da se izbjegne pretpostavka da je konkretna fizika aktivnost, kao konkluzija, sastavni dio zakljuivanja kao misaonog procesa jest taj da Aristotelove primjere praktinih silogizama razumijemo kao objanjenja ljudskoga djelovanja, a ne kao silogizme koje djelatnik u mislima izvodi. Pojedini Aristotelovi primjeri, ponajprije oni koji su formulirani u treem licu, ine se kao objanjenje koraka koji od elje ili prihvaanja nekog dobra, preko rasuivanja o uvjetima za njegovo ostvarenje, dovode do djelovanja. Konkluzija takvih objanjenja jest radnja kao eksplanandum. Kao ilustracija mogu posluiti ovi primjeri iz MA: Primjerice, kad god misli da svaki ovjek treba etati, i da je sam ovjek, odmah ee, a ako misli da nijedan ovjek sada ne treba etati, i da je sam ovjek, odmah ostaje na mjestu (7, 701a1315). Ovdje ne mogu ulaziti u razmatranje odnosa teleolokih objanjenja djelovanja i praktinih zakljuaka kod Aristotela.15 No ak i ako bismo prihvatili da se primjeri Aristotelovih silogizama mogu tako tumaiti,
O odnosu teleolokih objanjenja i praktikih zakljuaka vidi Santas (1969: 172177).
15

Radnja kao konkluzija

113

njegove tvrdnje o praktinom silogizmu govore protiv toga. Jer, Aristotel tvrdi da je radnja konkluzija praktinog silogizma. Tako moemo rei da Aristotel ne pravi jasnu razliku izmeu teleolokih objanjenja i praktinih zakljuaka, ali prilino je jasno da misli na praktini silogizam kada govori o premisama koje se tiu injenja i konkluziji koja je radnja. To ne znai da Aristotel vjeruje da postoji takva vrsta zakljuka koji se sastoji iz dviju propozicija i jedne radnje. No njegovi primjeri konkluzija upuuju na to da ne misli niti na silogizam koji se, u uobiajenom smislu, sastoji od triju propozicija. elim predloiti takvu interpretaciju Aristotelova stava prema kojoj u praktinom zakljuivanju uope nema konkluzije u uobiajenom smislu. Njegovu tvrdnju da je konkluzija radnja treba razumjeti kao tvrdnju da u praktinom zakljuivanju na mjesto konkluzije ili umjesto konkluzije dolazi radnja. Mislim da paljivo itanje MA 7, 701a624, u kojemu se pojavljuje tvrdnja o radnji kao konkluziji, sugerira da je upavo to ono to Aristotel ima na umu. U MA 7, 701a624 Aristotel tri puta, u poneto razliitim formulacijama, kae da je radnja konkluzija. Dva od ta tri spominjanja pojavljuju se u istom kontekstu, tonije, unutar iznoenja jednog primjera praktinog zakljuivanja. Primjer o kojemu je rije je sloen i sastoji se, onako kako je iznesen, od tri silogizma: I (1) Trebam pokrivalo. (2) Ogrta je pokrivalo. (3) Trebam ogrta. II (1) Ono to trebam, to trebam izraditi. (2) Trebam ogrta. (3) Trebam izraditi ogrta. III (1) Ako e biti ogrta, onda je nuno da prvo bude A. (2) Ako e biti A, onda je nuno da bude B. (3) <Odmah inim B> Za silogizam I jasno je da ne dovodi ni do kakve radnje niti do vjerovanja o nekoj radnji. Njegov je cilj prije specifikacija dobra nego razmatranje sredstava za ostvarenje dobra iz I (1); ali moemo ga razumjeti kao rasuivanje o sredstvima utoliko to je konkretizacija dobra prvi korak prema odabiru najboljeg sredstva za ostvarenje svrhe. U silogizmu II rije je o nainima na koji se dobro iz I moe ostvariti. Aristotelov primjer ili pretpostavlja da postoji samo jedan nain

114

Maja Hudoletnjak Grgi

ostvarenja svrhe (izrada ogrtaa) ili moemo pretpostaviti da postoji vie naina meu kojima treba izabrati najbolji, ali da je taj dio zakljuivanja ovdje preskoen. On bi imao otprilike ovaj oblik: I' (1) Ono to trebam, to trebam ili izraditi ili kupiti ili posuditi. (2) Najbolji nain ostvarenja onoga to trebam jest da to izradim. (3) Ono to trebam, to trebam izraditi. U II se tako razmatra ili jedini ili najbolji nain ostvarenja dobra iz I (1), a bez obzira na to je li rije o jedinom ili najboljem nainu (u tome nema razlike), taj silogizam u nekom smislu dovodi do radnje. Aristotel to i kae, i to na sljedei nain:
Ono to trebam, to trebam izraditi; trebam ogrta; trebam izraditi ogrta. A konkluzija Trebam izraditi ogrta jest radnja (701a1820).

Aristotelova formulacija na ovom mjestu argument je onima koji tvrde da je konkluzija praktinog silogizma propozicija a ne sama radnja. Ova formulacija za ovu konkluziju to svakako potvruje. No ova konkluzija po tome se i razlikuje od onoga to ovdje zovem radnja kao konkluzija a za to su primjer Aristotelove konkluzije poput eem ili Kuam. Silogizmi koji su dio praktinog zakljuivanja mogu imati propoziciju kao konkluziju i ona moe imati radnju kao svoj sadraj. Ta se konkluzija, meutim, oito razlikuje od one kojom se dovrava praktino zakljuivanje i koja je radnja. Silogizam II je o sredstvima i o onome to je u naoj moi, ali je o obojemu u onom smislu u kojem su to predmeti deliberacije. Sredstva i ono to je u naoj moi jesu predmeti i deliberacije i prohairesis. No u sluaju prohairesis taj je predmet ve odreen, to ovdje nije sluaj, kao to pokazuje nastavak zakljuivanja u III. Taj predmet nije odreen stoga to jo nismo doli do konkretne radnje kojom djelatnik ovdje i sada moe zapoeti. Stoga radnja koja je sadraj te konkluzije nije predmet prohairesis, a zakljuivanje se mora nastaviti. Ono se mora nastaviti sve dotle dok se ne doe do onoga to je arkh djelovanja. To nastavak teksta jasno potvruje:
A djeluje od polazita. Ako e biti ogrta, onda je nuno da prvo bude A, a ako e biti A, onda je nuno da bude B i to odmah ini. A da je konkluzija radnja, to je oito (701a2022).

Konkluzija silogizma II jest ono mjesto u zakljuivanju gdje se utvruje da djelatnik neto treba uiniti da bi ostvario svrhu iz I. Ono to je utvreno jest nain djelovanja (izrada ogrtaa) kojim e se svrha ostvariti. Taj je nain djelovanja formuliran u konkluziji kao ono to treba uiniti, pa

Radnja kao konkluzija

115

je radnja sadraj te konkluzije i u tom smislu se za nju moe rei da je radnja. U istom smislu se za konkluziju u I ne moe rei da je radnja, jer njezin sadraj nije nikakva radnja, nego jo uvijek dobro. Vano je uoiti, meutim, da konkluzija u II nije takva da s njezinim prihvaanjem moe zapoeti djelovanje. Nai problemi s razumijevanjem Aristotelova shvaanja praktinog zakljuivanja velikim dijelom proizlaze iz injenice da njegovo objanjenje odnosa miljenja i djelovanja, odnosno naina na koji zakljuivanje dovodi do djelovanja, ne ukljuuje onaj prijelaz s miljenja na djelovanje koji oekujemo. I prema Aristotelu se u nekom trenutku miljenje dovrava a djelovanje zapoinje, ali ne tako da zakljuivanje prvo dovodi do konkluzije koja, kao propozicija koja je dio silogizma, opisuje (ili propisuje) radnju koju treba izvriti, zatim da tu propoziciju, kao ono to slijedi iz premisa, prihvatimo i onda, u drugom koraku, na temelju nje djelujemo. Prema Aristotelu, ini se, djelovanje ne slijedi na taj nain konkluziju kao propoziciju, i sve dotle dok su konkluzije formulirane kao propozicije, zakljuivanje se nastavlja i jo nismo doli do onog koraka kad djelovanje moe zapoeti. U konkluziji II (3) utvreno je da djelatnik treba djelovati na odreeni nain, odnosno da njegovo djelovanje treba ii u odreenom smjeru. No djelovati se moe samo od polazita, naime od konkretne radnje ili prvog koraka koji u djelovanju treba uiniti. Stoga se zakljuivanje nastavlja u smjeru odreenja toga polazita. U Aristotelovu primjeru, u silogizmu III, to je polazite, odnosno radnja kojom djelovanje zapoinje, oznaeno kao B. Iz primjera je jasno da kada smo doli do B, odmah zapoinjemo s izvravanjem B. No do B smo doli u posljednjoj premisi: Ako e biti A, onda je nuno da bude B. Nakon toga ne izvodimo konkluziju Trebam (odmah) uiniti B, nego odmah to inimo. Problem s kojim nas suoava takvo shvaanje praktinog zakljuivanja jest u tome to se ini da proces zakljuivanja nije dovren ako na mjesto konkluzije, odnosno umjesto nje, dolazi radnja. Same premise nisu dovoljne za silogizam, nego je nuno da iz njih neto proizie kao konkluzija, koja je neto drugo od samih premisa. Djelovanje ne moe zamijeniti samu misaonu aktivnost izvoenja konkluzije iz premisa. Stoga je, na koncu, kljuno pitanje sljedee: pretpostavlja li Aristotel (a) da je misaoni in izvoenja konkluzije u takvom sluaju ipak izvren, ali se na njemu ne zaustavljamo nego odmah zapoinjemo s djelovanjem16
Otprilike u onom smislu u kojem se, prema Aristotelu, koji put razum ne zaustavi i ne ispituje drugu premisu, onu bjelodanu (701a2526). Primjerice, u sluaju kada je
16

116

Maja Hudoletnjak Grgi

ili (b) smatra da uope ne dolazi do sastavljanja konkluzije, nego radnja doslovno zamjenjuje konkluziju? Najjasniju sliku o Aristotelovu stavu u pogledu toga pitanja prua odlomak s poetka MA 7 (701a715). U MA 7 Aristotel raspravu o tome kako miljenje dovodi do djelovanja zapoinje upuivanjem na silogistiko zakljuivanje, usporeujui teoretsko i praktino zakljuivanje.
No u ovom potonjem sluaju [sc. teoretskom zakljuivanju] cilj je teoretska propozicija (jer kad god netko misli dvije premise, tada misli i sastavlja konkluziju), dok u prvom sluaju [sc. praktinom zakljuivanju] konkluzija koja proizlazi iz dviju premisa postaje radnja (to sumperasma ginetai he praksis). (701a1013)

Moderni se tumai posebno usredotouju na posljednji dio reenice (701a1113) u nastojanju da odrede Aristotelov stav prema konkluziji praktinog silogizma. Grki tekst doputa razliito tumaenje i moe se prevesti na dva naina: (1) Konkluzija koja proizlazi iz premisa jest radnja ili, doslovno, (2) Konkluzija koja proizlazi iz premisa postaje radnja. Prema uobiajenom shvaanju, ako reenicu prevedemo na prvi nain, onda moramo prihvatiti da Aristotel izjednauje konkluziju s radnjom. U drugom sluaju to nije nuno, nego se ini kako Aristotel razumije radnju kao neto to slijedi nakon konkluzije koja je (kao propozicija) izvedena iz premisa.17 Prema Davidu Charlesu, druga varijanta, koja uzima glagol ginetai kao glavni glagol, gramatiki je prihvatljivija. Takvo itanje u skladu je s Charlesovom interpretacijom, budui da on pokuava pokazati kako je konkluzija praktinog silogizma propozicija, a ne radnja.18 Ipak, Charles priznaje da postoji i razlog protiv takvog itanja, a to je upravo argument kojim Martha Nussbaum argumentira u korist prvog itanja: Aristotel ovdje usporeuje i dovodi u suprotnost teorijsko i praktino zakljuivanje; njegov je argument u najmanju ruku udan ako on to ini tako da dovodi u odnos konkluziju teorijskog silogizma i rezultat konkluzije praktinog silogizma.19 Meutim, Aristotelovu tvrdnju da konkluzija u sluaju praktinog silogizma postaje radnja ne moramo razumjeti kao tvrdnju da ono to je najprije konkluzija nakon toga, u izvravanju, postaje radnja; iz te tvrdnje ne slijedi da je radnja neto to proizlazi kao rezultat konkluzije.
vea premisa etanje je dobro za ovjeka, ne zaustavljamo se na manjoj premisi Ja sam ovjek, nego, prema Aristotelu, odmah djelujemo. 17 O nekim gramatikim i tekstualnim argumentima u korist jednog odnosno drugog itanja usp. Nussbaum (1986: 342343) i Charles (1984: 94). 18 Charles (1984: 90 i d.). 19 Usp. Nussbaum (1986: 343) i Charles (1984: 94).

Radnja kao konkluzija

117

U tekstu se usporeuju dvije stvari, teorijski (TS) i praktini silogizam (PS), s obzirom na onaj element konkluziju (K) u kojemu se oni razlikuju. O njihovu odnosu se kae sljedee: TS se prema PS odnosi tako da ono to u TS jest K, to u sluaju PS postaje radnja (R). Dakle, TS je prema PS kao silogizam s K prema silogizmu s R. To znai da u sluaju praktinog silogizma ono to je u teorijskom konkluzija postaje radnja, to jest dolazi na njezino mjesto. Aristotel tom reenicom odgovara na uvodno pitanje: kako to da miljenje koji put dovodi do djelovanja a koji put ne? Ono to je u oba ta sluaja zajedniko jest silogistika struktura zakljuivanja, a razlika se sastoji u tome to u teorijskom zakljuivanju ne dolazi do djelovanja, a u praktinom dolazi. Ta injenica moe se objasniti na razne naine, primjerice upuivanjem na razliitost njihova predmeta ili time to je praktino zakljuivanje pokrenuto eljom, no ovdje Aristotel upuuje iskljuivo na silogistiku strukturu zakljuivanja i razliku objanjava kao razliku u konkluziji. Time se na pitanje Kako to da u jednom sluaju miljenje ne dovodi do djelovanja a u drugom sluaju dovodi? odgovara Tako to u jednom sluaju miljenje dovodi do propozicije, a u drugom sluaju do djelovanja. tovie, Aristotel je jo konkretniji u pogledu te razlike. U tekstu on pojanjava kako dolazi do toga da u teorijskom silogizmu miljenje dovodi do propozicije: tako to kada mislimo dvije premise, tada mislimo i sastavljamo konkluziju. U opisu praktinog silogizma taj je korak izostavljen i formulacija je sasvim jasna u pogledu toga da na mjesto misaonog izvoenja konkluzije i njezina sastavljanja kao propozicije, u sluaju praktinog silogizma dolazi radnja. Usporedbom teorijskog i praktinog zakljuivanja Aristotel ovdje pokazuje da u sluaju praktinog silogizma ne dolazi do sastavljanja konkluzije, nego ono to je u teorijskom silogizmu konkluzija kao propozicija, to u praktinog silogizmu postaje radnja. Takvo iskljuivanje sastavljanja konkluzije kao propozicije iz praktinog silogizma moe nam se initi u najmanju ruku nepotrebnim u objanjenju toga kako miljenje dovodi do djelovanja. No ako paljivo itamo, na tekst upuuje i na objanjenje za taj Aristotelov stav. Jer, kao to izriito kae, propozicija je cilj (ili svrha) teorijskog zakljuivanja i to je razlog zbog kojeg se ono dovrava tada kada smo doli do odgovarajue ili krajnje propozicije. U sluaju praktinog zakljuivanja, koje razmatra sredstva za ostvarenje nekog dobra, cilj je radnja za koju je zakljuivanje pokazalo da njezinim izvravanjem dolazimo do eljenog dobra. Takva radnja, koja je posljednji

118

Maja Hudoletnjak Grgi

korak u redu zakljuivanja a prvi u redu djelovanja, uvijek je kao uvjet za ostvarenje svrhe odreena u posljednjoj premisi. A im smo do nje doli, odmah s njezinim izvravanjem moemo i zapoeti. Sastavljanje konkluzije ovdje je nepotrebno, jer ona ne bi nita dodala, osim to bi za radnju do koje se dolo u posljednjoj premisi rekla da je treba izvriti. No taj je korak suvian. Praktino se zakljuivanje ne dovrava potvrivanjem nekog vjerovanja, nego odlukom ili izabiranjem nekog djelovanja.

Literatura
Allan, D. J. (1955). The practical syllogism, u A. Mansion (ur.), Autour d Aristote (Louvain: Publications Universitaires), 325340. Charles, D. (1984). Aristotles Philosophy of Action (London: Duckworth). Cooper, J. (1986). Reason and Human Good in Aristotle (Indianapolis / Cambridge: Hackett). Hardie, W. F. R. (1980). Aristotles Ethical Theory (Oxford: Oxford University Press). Kenny, A. (1979). Aristotles Theory of the Will (New Haven: Yale University Press). Nussbaum, M. C. (1986). Aristotles De Motu Animalium: text with translation, commentary, and interpretive essays (Princeton: Princeton University Press). Santas, G. (1969). Aristotle on practical inference, the explanation of action, and akrasia, Phronesis, 14, 162189. Wiggins, D. (19751976). Deliberation and practical reason, Proceedings of the Aristotelian Society, LXXVI, 2951.