ALIJA H.

DUBOANIN

PLANINSKA JABUKA
/ POEZIJA/

Smiljki Barakov Hasagi, sa zahvalnou

Alija H. DUBOANIN

PLANINSKA JABUKA

... ovjek je stvoren od onoga to mu je reeno. Hadis

DAR

U jednom lipnju, u bujnoj kronji lipe, traio sam dva ista lista. I, nisam ih naao! Naao sam neto drugo, i ivo, i vjeno. Sada, ovim utavim rijeima, zahvaljujem se na velikom daru! Jer, ona ogromna kronja razliitih listova postala je jedan list.

RUA OD KAMENA

Isklesao sam joj ruu od kamena. Klesar sam. Ruu bez ruine boje i mirisa. Kad smo ostarjeli, gledajui tu ruu, rekla mi je: a trebao si saditi ive rue u mom srcu.

TO MORA TI! Samo ti moe zagrliti ovaj vidik, oima, srcem, i rukama. Niko se za tebe ne moe napiti vode. I, da bi ti ivio, niko za tebe ne moe udahnuti zraka. Niko zagristi koru dobrog kruha. Samo ti moe svojoj dui dati to privremeno stanite. Niko za tebe ne moe osjetiti radost sa mladih usana. Niko koraati u rairene vjene ruke ivota. Samo ti moe nositi tugu koja u tebi pjeva svoju tajnu. Niko za tebe ne moe ivjeti. I samo ti moe za sebe umrijeti.

BAJKA O DJEAKU

Djeak je istrao iz mraka, i, pokuao odlomiti komadi vjenosti. Neto, nije znao ta, imao je ispisano na elu, dlanovima, oko umornih usana, kada se, kasnije, uprljan ivotom, vraao u mrak. Da li e ponovo izlaziti to ne znaju, ni starica, ni djevojica.

TVOJ BORAVAK OVDJE

Velianstven je tvoj boravak ovdje. Koliko vatrenog bola, koliko plodnih ushienja. Ima tu lijepog smisla. Ima uda. Moda je za tebe dovoljno opravdanje to si ovdje ako lijepu rije kae tunom djetetu. I, ponekad, nebo pomiluje, rukom, blago, ne ostavljajui krvave tragove.

GLEDAM U NEBO

Stojim u zemaljskom mraku. Gledam u nebo. isto planinsko nebo. Pod nogama die zemlja. Oiju punih dubina, apuem: Boe, hou li ja sve ovo dobiti, ili, sve ovo izgubiti. Zato nikada ovako nisam pogledao u sebe? Plaim li se da u i u sebi vidjeti slova od svjetlosti. Opinjen, ne znam kud, kreem. Nebo, mirno, zemlju zasipa cvijeem.

RUMENIKA '' Sada je trenutak,

i trenutak je sada.'' Joo Jamamoto (1659-1719)

Kae, prijatelju, na smrt si osuen. Kae to sasvim mirno. Pritom, naslonjen si na drvo. I, jabuka ti kae da je i ona osuena. Pogleda je zadivljeno. Do sada, nikada nisi vidio jabuku. Sada, vidi je. Zaista, vidi. I, oboje osjeate, iz dubokih korijena, kako vam se odlazak svakim danom odgaa. Vae Sada, postaje vjenost. Trenuci poinju pjevati. A jabuka ti prui granu da ubere rumeniku.

ULICA

Ulica. Dvije ene sa jezikom u tuim ustima. Ulica. Dvije ene sa oima u tuim uima. Ulica. Djeca lete iznad glava prolaznika. Ulica. Na uglu, dijele se, izgubljena lica.

PJESMA SKITNICA!

Gledajui sunce iznad rodne rijeke, utonuo sam u udnu, rumenkastu tugu. Tiinu pocijepa neobian glas: hoe li me zapisati? Kome pripada taj mladi, prijatni glas, zbunjeno zapitah. Ja sam pjesma. Pjesma skitnica. Davno, izgubila sam svog mladog pjesnika. Znam da pjesma moe izgubiti pjesnika, ali, kako je pjesnik izgubio tebe. Izgubio me ne htijui, prije mnogo proljea i ljeta. Bio je mlad. Voljen. I zaspao je negdje, na due vrijeme, negdje na kraju svijeta. Od tada, ja lutam, traim da me neko zapie, da se svojim sestrama pjesmama, pridruim. Ali, zato si nala ba mene. Zato to u tebi osjetih njega. I u tebi cvjeta ista nebeska grana. Sad, mirno u lutati svijetom, ista, lijepa, i zapisana. A vas dvojica, jednom, kada se sretnete, mada niste iz istog vremena, otkrit ete, radosni, da vas voli ista pjesma, isto nestano dijete!

NEMOJ TO IZGOVARATI

Nemoj to izgovarati u zrak. Zaboljee zrak. Nemoj to izgovarati u zemlju. Uzdrmae se zemlja. Nemoj to izgovarati u ljudsko srce. Moe se rasprsnuti. Nemoj to izgovarati prema zvijezdi. Mogue je, ugasit e se. Nemoj to izgovarati prema djetetu. Teko e se ogrijeiti. Nemoj to nikako izgovarati. Vrati ga putem kojim je i dolo.

KRAJ JEDNOG ROMANA

Pruam ti kruh. Ti ga ne jede. Zemlja je pod tobom. Ti je ne uje. Nudim ti druga. Ti ga ne vidi. Smije ti se behar. Ti ne mirie. Dajem ti vodu. Ti je ne pije. Nudim ti enu. Ti je ne ljubi. Oito, ne razumije. Ja sam ivot. Sve to sam ja, neim se hrani. Jesi li ikada vidio tuno drvo? I tebe se nikad ne mogu odrei. Ne znam kad e poeti ivjeti. Umirati, poeo si na vrijeme. I, sasvim dobro, napreduje!

PJESNIKOVA SLAVA

Ima pjesnika kojima lijepo pristaje. Ima i takvih pjesnika kojima je slava isto to i zakrpa na ivoj koi. U slavi ne moe biti svetoga duha. A vidjeh pjesnike, s korom tvrdog kruha, koji su rijeju domaili do vantjelesnog uha. Bjeei od javnog mnijenja, vidio sam ih, svijetle, kako rijeju hrane srca zemlje i kamenja. Izili su iz ivotnog sna, i, znaju, njihovu rije, i budan ivot, zna!

VELIKA IGRA

apuem neke rijei u nono planinsko nebo. Koraam tvrdom stazicom. Ne znam gdje sam. Ali, ne mogu zalutati, jer, ne znam kuda idem. Gdje god stanem, tu mi je mjesto. Kad god se pomjerim, i svijet se pomjeri. Ne elim da me se plai kamenje, stabla, i zvijeri. Sve tie apuem rijei u nono planinsko nebo. Potom, vidjeh znak, da budem jo tii, da pozovem sebi misli i glasove, da sasvim utihnem. I, zvijezdama da ne otkrivam cilj kojeg nemam, jer u tada zauvijek zalutati.

PEAT

Tihom, neznatnom starcu, rekoe da je nepoznat. To je nemogue, ree starac. Ni mrava nema nepoznatog, a kamo li ovjeka. Za mene zna Neko ko sve vas poznaje. Tako, kroz Njega, svi vi poznajete mene. A ja, ma koliko vas bilo, poznajem sve vas. Ali, nije lako znat, da i nae nemono tijelo nosi najjai peat. Za svakog se ovjeka zna.

PIRAMIDA

Penjem se uz piramidu. Prema vrhu, kameni blokovi nose sve manji teret. Ne bez napora, dostiem do onog najvieg kamena. Na njemu su cijela udubljenja nainjena ljudskim prstima. Opasno je gledati dolje. Iznad njega je pad, tajna i promjena. Kamen je sasvim miran. Moda, on, uope i ne zna da je na vrhu piramide. Mudar kamen. Zna da se od njega samo nanie ide.

RJENIK LJUBAVI ''Kad god neko a dogaa se esto

uz moje ime pridoda ono 'najvei ivui', ja se postidim i pomislim na Aliju Duboanina. Kakvu divnu poeziju taj ovjek pie! A niti ga ko spominje, niti za njega zna.'' Abdulah Sidran

Sluam sveti rjenik ljubavi. Saaptavaju se trave. Lie je svoje dlanove okrenulo prema nebu. Glatku i nedunu, trenja oblai novu kou. Plamti brdo u utom mirisu. Puca suho drvo. Tim praskom oprata se od trenutnog sebe. Bez prestanka, neija rije ulazi u sve jezike. I, sve utihne. uje se rjenik ljubavi. Govori onaj, sve to i voda uje, ija rije raa i oivljuje.

PUTEM IDE OVJEK

Sunce se rumeni. Zalazi. Planinskim putem ide ovjek. Moda je mlad. Moda je star hiljadama godina. Ne vidi se, da li se vraa, ili u bajku odlazi. U njegovoj koi zamotan je neki golem teret. Misli da je sam. Ne vidi da ima veliku pratnju. Ne primjeuje da na tom putu nita ne moe dobiti, i nita izgubiti. Moe samo biti. Taj put, to znaju i gavranovi, nigdje ne poinje, i nigdje se ne zavrava. A njime se zaista moe beskrajno koraati. Koliko moe, zemlja mu pomae. Odmotava se pod njegovim nogama. Sunce o tome zna sve. I, polako, predaje ga tamnoj noi.

ZVUK U KAPI VODE

Vasiona ne zna ak ni da postoji! Opusti se! A.D.Melo

ubor nije jezik vode. Bit e prije da su to njeni jauci. Voda, koja protie kroz moj mir, oekuje da progovorim njenim jezikom. U svakoj kapi ima bar jedna rije koju razumijem. Po mojoj ljudskoj nemoi pada cijela simfonija. Ako to i kaem, to je samo zato, da u ivom zraku osjetim, zvuk u kapi vode.

TA MORA REI?

ta mora rei? ta, doista, mora rei? Moram rei da je ovoga asa dijete prohodalo! Krenulo je da iskoraa svoj ivot. Sad e ono cio svijet izmjeriti svojim koracima. Na kraju, pitat e se, ta, stvarno, mora rei. Sjetit se nee moi, da je mnogo kasnije, i progovorilo.

DUG

Prijatelju, skoro sedamdeset godina, ti govori, govori, govori ... Skoro da se ugui u sopstvenom govoru. A gdje odoe svi ti strani glasovi? To pitanje, zvidanje, krgutanje... Ako nisi dorastao da govori ovjeku, morao bi, prije smrti, bar jednu reenicu ostaviti drvetu, konju, ptici... Svi oni imaju pravo na dio tebe. Ti ovdje obitava kao ovjek! A tek, koliko si duan samome sebi. Tiho govorim jo jednom: ti ovdje obitava kao ovjek!

PIEM ROMAN SEDAM GODIN' DANA

Sve dok nisu oivjeli likovi su bili posluni. inili su ono to napiem, patili i voljeli, izgovarali moje reenice. Potom, kad su oivjeli, svi su otkazali poslunost. Ulazili su u poglavlja kada ele, a radili su, doslovno, ta oni hoe. Predloio sam im da neko od njih umre. Muko, ensko, bilo ko. To je romanu bilo potrebno. I, gledaj uda, svi su odbili. Niko nije htio umrijeti. udili se, i pitali: o kakvom ti romanu pria? Tako, iza posljednje take, svi ostadoe ivi i veseli.

NE VRAAM SE

Bio bi to veliki uspjeh da moe rei: ja se vie ovamo ne vraam! Misli: u nekom kutku velikih nebesa ima neko tiho, i mirno mjesto, za tebe. A zna: svaka tvoja rije bit e objeena o tvome vratu. Zato, ne bez straha, apue veliku molitvu: ovamo se vie ne vraam!

NEPRIJATELJ

Neprijatelj je, odavno, u tvojoj glavi. ime e ga istjerati napolje? Sila tu ne pomae. I milost je bespomona. A tvome krhkom znanju on se i sada smije. Moda bi pomogla ljubav? Poni od onog mrava, vidi ga, koji pored tvog desnog stopala nosi ogromno zrno kukuruza.

ETIRI BIJELA ZIDA ''ovjek nigdje tako intenzivno

ne misli na neodjevenu enu kao u pustinji.'' Zuko Dumhur

Drven pod. Drven strop. etiri bijela zida. Gola. Okreena. Zidovi su napukli. udesne are od zemlje i krea. Uz jedan zid prostrt leaj. Ispod zastrtog prozoria prazan lavor i bokal pun vode. Vrata se polako otvorie. Ue bosa mlada ena. Jedan pokret, i, sva je gola. Crne kose prosule se niz bijelo tijelo. Tiina. Zidovi svjetlucaju iskrama zlatnog kamenja. Sobica ima boju pustinje.

II

MILOVANJE PRAZNINE

ivi ovdje hiljadama godina, i, uglavnom, nema ta rei. Rado se bavi svojim organima. Opasno se zabavlja. U vezi sa sobom, ne postavlja svijetla pitanja. Zato, ne gleda, ni u sopstvenu daljinu. Pun straha, niz dlaku, miluje udesnu zvijer, prazninu. Sluti, da im se ponudi, onaj strani odgovor, skoro svi bi nestali. Ipak, od njega se nije moglo skriti: dat mu je ivot kao vrsta smrti!

VJENI KONCERT

U glavi mi umi, bruji, tutnji, zvoni ... Neprekidna simfonija svih mojih bolesti. Pokuavam dirigovati. Ne ide. Taj orkestar mene ne vidi. Ponadah se, moda su, ti muziari, iznajmili moju glavu samo za jedan koncert. Poslije, svi e se razii. Ipak, uplaih se, ta, ako su davno otili, a meni ostavili ovo zvuno suglasje koje ne prestaje. Vjeni koncert u ozvuenoj glavi. Tuna muzika tijela i svijesti koju ujem samo ja.

NE PITAJ!

Ima rijei od ije moi cijela vasiona moe da zajei. Ima svjetova koji ne jedu, ne piju. A vrlo jasno se vide, bez oiju. Ima nebesa po kojima se ne leti na krilima od pameti.

U MIRNIM LJUDSKIM OIMA

Neu, vie, od pjesme, traiti nemogue. Neu je pitati ta se, iza svih daljina, vidi bez gledanja, ta se uje bez sluanja, ta se govori bez govorenja, iza svih daljina, tamo gdje nema ni sunca, ni tmina. Pustiu je da se raduje onome to ovdje vidi i uje. Kao travka koja tek nie, i dijete, koje duu sluti. Neka se divi udesnim moima, u mirnim, ljudskim oima.

NJIH DVOJE

Bila mu je poznata njena ljudska priroda. I, opet ju je volio. Gledao je nju u dubokom snu. Njena dua bila je daleko. Prela je granicu njene svijesti o samoj sebi. I tada je volio nju. Vidio je njenu krv i njeno mlijeko. I, volio je. Ba nju. Tvrdi da je ona jedina osoba koja je oblaila njegovu kou. Strano, i zadivljujue!

RIJEI SU NESTALE

Htio sam izrei onu veliku rije. Njemu. I, sve su rijei nestale. Uutio sam. Utihnuo. Pogasio sve zvukove u sebi. Sluao sam. Smiren. Pogaenih ula. uo sam tu pjesmu. U rumenoj i ivoj tiini. Samo tu, ona, ovjeku prilazi. Sve dok je ujem, iz tiine, iva ne izlazi.

PROLJEE U GLAVI

U glavi mi je proljee. Beharaju mi mlade misli, a star sam ovjek. Koraam, izmeu tih ocvalih rijei, i sluam, negdje iza misli, ivot pjeva i jei. Kaem, star sam ovjek. I, zahvalan. Jer, teka je grehota, za sobom zatvoriti vrata, a ne rei stvarnoj javi da nosi veliko proljee u svojoj tunoj glavi.

PRIVIENJE

Moje privienje je skovano od stvarnih slika. Bilo je to u Herceg-Novom. U bati hotela ''Boka''. U jedno ljetno popodne. Predmeti su lebdjeli u mirisu. Dolje, po morskoj povrini, izmeu brodova, po vodi je koraao Isus, i, nekome pruao ruku. Da je dola, mogla je sa mnom, pocijepati ivot. Nikada vie nisam je vidio. Zato, viam je, i kada na smrt mirie zrak, a od bjeline starosti na kapcima je mrak. A Isus, jednako, nekome prua ruku.

PTICA ZABORAVA

Sliko, u mojim oima, ti e uskoro nestati. Divim se ovom udu gledanja. Ne istodobno, ali, nee biti, ni onoga to se gleda, ni onoga koji gleda. Stresam sa sebe vremensku prainu. Obuzima me strepnja dostojna svakog potovanja. Jednom, kada Tvorac smrvi svoje djelo, i naini neto, nikome poznato, ni tebe, planino, nee biti. Zar to nije dovoljno da padnem na zemlju, u ovu slatku travu, i da je izljubim. I ono dijete, to za leptirom tri niz put, tri naprijed, u zaborav. Ipak, nemogu je, potpuni nestanak. Postoji Neko, ko nas sve sadri, i u njemu besmrtno trajemo. Zato, ptico zaborava, rairi vjena krila, iznad umne planine.

TRAGOVI

Ne daj Boe, znati, sve o ovjeku. Koraao sam nogama djeaka po zelenim ravnicama i vodama. Koraao sam nogama mladia po brdima i dolinama, po ulicama i sokacima, po licu arenog dunjaluka. Koraao sam nogama starca po istim i krvavim putevima, po avlijama i trgovima. Pri kraju puta, zaprepastio sam se, jer, vidio sam, cijelo vrijeme sam koraao svojim tragom! Ne, ne daj Boe, znati, sve o sebi.

OBLICI

Sve to ima oblik tei da ga izgubi. Da se saspe u zlatnu prainu. I smijeh s lica, i cijelo lice, i kue, eline kocke, ptice ... A naroito ono emu je oblik dao ovjek. Mrvi se, osipa, kruni, hra, raspada, sitni, u sipke djelie koji su ivotu bitni. Gledaj, kako se magli ogledalo, i ti u njemu, u nestvarnoj slici, tako se lako gube svi nai oblici.

VESEO OVJEK

Mekim rijeima dira tvrde stvari. Zvunim cvjetovima prelazi preko ivice maa. Grobovima smisla objanjava da je jo zdravo iv. Pretvara se da ne uje ni pla, ni smijeh. Pune mu ruke ljubavi. Kae, nije grijeh.

LIJEPI DALEKI KRAJEVI KOJE NIKADA NISAM VIDIO

Cijele ulice izlizane ljudskim tijelima. Cijeli gradovi poslije blagog vjetra. I one crne mlade ene propete na prstima koje ele blago dotaknuti nebo. Mladi i sjedokosi mudraci na suncu to cio ivot pokuavaju razumjeti to im apue velika tajna u njima. Djeca cvijea i tenog smijeha koja nikome ne znaju rei zato neobuzdano tre niz plavi dan. Nikada, nikad nisam vidio. A bio sam ovdje dovoljno dugo. Za to vrijeme izrasli su ogromni hrastovi. Visoko su poletjeli crni empresi. Rijekom su protekla mora duboka. A ja, nita od toga nisam vidio. ta u rei onima, gore, ako me budu pitali? Hou li uope znati odgovoriti gdje sam se cio ivot zadrao.

PONEKAD, U TIH AS

Ponekad, u tih as, napiem stih, ist, bijel, ogoljen do kosti. Nigdje krvotoka, nigdje miia. A ne volim reenice koje lie na kosture. Volim ih vidjeti kako koraaju, pucaju od zdravlja, i unutarnjeg smisla. Zato, pobrinem se, da na kraju pjesme vidim iva ovjeka.

DOK GLEDAM MACHU PICCHU

Da je ovjek uo ta mu je dosad reeno mogao bi mirno utjeti vie hiljada godina. I ja bih mogao, tih vie hiljada godina, polako, radostan, istiti mrlje svijesti; i, sa svakog stabla, bez straha od kazne, to elim zdravo jesti. Od onog to mu je reeno, da je ovjek uo, bar mali dio, Gospode, gdje bi sad bio!

EZDESET I TRI GODINE

Danas, drugog maja, dvije hiljade i dvanaeste godine, navravaju se ezdeset i tri godine mog boravka ovdje. Veliki Boe, kakva je to pjesma! utim. Drem. Oslukujem. Uzimam, grumen zemlje bosanske, drim ga na dlanu, i jedno drugom govorimo neuvene stvari. Kroz svaku rije struji vrijeme, ali, zemlja mi udivljeno apue rije, koja ne moe da ostari.

DOLAZAK
Devadu Bektaeviu, ovjeku

Mi ne znamo zato dolazimo ovamo. Onaj koji nas alje nita nam o tome ne kae. ute i pjesnici, ute mudraci. Sa tvrdog kamena mudrosti struu svjetlosnu prainu. Nekad, moda smo i znali. I sve, sve zaboravili. Sad, okreemo se zbunjeni, neto traimo, nekud gledamo, osjeamo da nismo odavde, da smo neto vano izgubili, da emo negdje otputovati. Slutimo, da emo jednom, pustiti ovu mrtvu granu za koju se dugo drimo. Ipak, bez kraja, uporno, u zemlju lijeemo.

ONO SUNANO JUTRO

esto, dok u gluho doba noi, sjedim na postelji, u mranoj sobi, a tek sam iziao iz mraka none more, i u zraku, osjeam, prisustvo neistih sila, dok srce lupa kao da ivot cijelog ivota zavisi od njegove krvi, tada, vie nego ikada, trebam ono sunano jutro na velikoj rijeci, i onog djeaka koji sunanim jezikom sa vidikom razgovara. A sa vrba, skupa sa mrtvim liem, polijeu ive ptice.

I TI, PJESMO, OPROSTI!

Abdulahu Sidranu

Stari pjesnik je mislio da e jednu pjesmu ispisati munjama, a potpisati gromovima. Ali, vidi uda, ba ta pjesma nije od rijei. U njoj se uju glasovi od kojih se ne prave rijei. Sad, osjea svjetlosni smisao koji nije od ovjeka. Istina, vrlo jasno, iz nje dopire bijeli zvuk. Kao da se suhe, jedna o drugu, taru ljudske kosti. I, od pjesnika trae runu zvijer da izljubi, da svemu oprosti! Dok munje pre svijetom, i pjesmi da oprosti, i potpie je cvijetom!

NAGRADA

Vremena e se poremetiti. I ti nee znati u kom vremenu ivi. Sve to kae ivotu i smrt e uti. A najljepe pjesme smrti ivot e pjevati. Obilazit e ogromne prostore, a koraat e u mjestu. Mislit e da si nestao, da ivi neko drugo sada. Takav, vidjet e dalje i ljepe nego to si vidio ikada. Nikako se nee moi znati da li ti se dogaa kazna, ili je to blaenstvo novog znanja, i tvoja nagrada.

AO MI OVIH MALIH DANA

Reci, vidi li ti isto udo koje i ja gledam? ao mi ovih malih dana. Odlazi, odavde, gladan, a pred tobom je bila raskona boanska trpeza. I ja bih da okusim malo te istine. Jesu li ti site oi? Da li je sva tvoja koa udesnim slovima ispisana. Hoe li iko, s nje, moi proitati ljekovitu poruku. Nisi li uspio vidjeti da se ivot i smru spaava? Ono to tvoja svijest odbacuje njemu je najslaa hrana. Okusi malo i te istine. Od toga bi mogao ivjeti kad sve drugo nestane i mine.

DOZIVAM SE KROZ DALEKE PROSTORE

Dozivam se kroz daleke prostore. I vidi ljepote, sebi se iz velikih daljina odazivam. istim i mladim glasom. I svi glasovi tee da se stope u jedan glas. Pitam ih, kako im je tamo gdje jesu. Svi, kau, da im je dobro. Samo, ele, da se sjedine u svoju cjelinu, i da me takvog pronesu kroz sve te daljine, i jedan drugom pokau gdje su bitisali, i za mnom, ivo eznuli. Sad, kad smo se sastali, opet se dijelimo, putujemo, i javljamo jedni drugima da emo se, jednom, zauvijek sastati.

POST

Postim teak post. Cijeli dan, i cijelu no, ni sebi, niti ikome, ne smijem pomisliti nita runo. Plivam kroz trenutke. Ne smije me ni zanimati hou li uspjeti. I ta elja moe biti runa. Moe liiti na pobjedu. Ovaj teki post ukljuuje ponitenje tatine. Ipak, osjeam, post mi je, jo uvijek, ist. Jedna slika iz djetinjstva, plava i neduna, mono me podrava.

DANAS, U SARAJEVU

Neto se veliko dogaa. Vee od smrti. Manje od ivota. Pjevaju bia, bilje, stvari. Uzalud smrt u ljetnim kronjama mirie, uzalud po svim licima i crta i pie, danas, u Sarajevu, rodilo se devetnaestoro djece. A ranjenih nema. Pod prozorima, na klupi, mladi dangubi, besposlii. Lijep je. Zdrav je. Moan. Gleda ga, sva u bijelom, mlada, iva ena, i pita: ivote, radi li ti ita? O, da! ekam enu, iz porodilita!

S DRUGE STRANE SPOKOJA

Sam sam. Do kosti sam. I dua bi da ide. I list bi da padne. I kamen se kruni. I drvo se sui. I zemlja pod nogama, polako, mie se i mui. A nebo, spustilo se nisko. Tijesno je. Teko se die. Po vodama, listovima i dlanovima, neije pero, crno slovo pie. Niko to, osim smrti, ne moe da ita. Po cijelom krajoliku pada gusta tama, suha, prana, i vjeita. A sam sam. I nemam kuda poi. Moda bi me mogla ona arobna rije iz bajke izvesti iz ove zakljuane noi.

III

PISCI IZMEU DVA RATA

Mi pisci, koji ovdje jesmo, sad smo svi, pisci izmeu dva rata. Neki od nas u sebi su toliko narasli da ne mogu iz sebe izii. Lie na onog drevnog stolara koji je caru pravio siniju. Napravio je toliko veliku siniju da se nije mogla iznijeti iz radionice. Vrata su bila mala. Morali su sruiti radionicu da bi se sinija caru odnijela. Isto se dogaa sa nekim bosanskim piscima izmeu dva rata. Da bi iz sebe iznijeli ono to su u sebi napravili, esto, bez aljenja, razrue cijeloga sebe. Zaborave napraviti vrata kroz koja bi mogli, mirno, iz sebe izii.

POHVALA SMRTI

Znam, svijest ivog tebe ne eli. Ali, zar se iz tebe, bez ostatka, svaka mrva u ivo ne seli. Tuno je i o tebi govoriti bez znanja. Jer, ta da tebe nije? Da zakasni hiljadu godina. ta da i ti umre? Cio ivot bi postao strani, vjeni le. A ti si ista i pouzdana. uti u buenju. Mirno gleda svoje sjeme u svakom roenju. A pjesnik ovaj ne hvali te jer te ali, ili eli. Tek, hoe, da i s tobom, tiinu podijeli!

NEOVISNOST

Pitao sam mono, bujno drvo, da li je ono neovisno. Drvo zaumori svim kronjama: vidjet e kada budem bez ijednog lista. Pitao sam teko more, misli li da je neovisno. Uznemirie se valovi, zahuae dubine, potopie se lae, i ja uh teak i mokar glas: ne uznemiravaj me, jer, ne ujem samo ja to to govori. Pitao sam cijelu Zemlju: moe li ona, ako poeli, proglasiti neovisnost u svemiru. Tiho, skromno, bez zaustavljanja, Zemlja ree: ovjee, mirno koraaj po meni, a ja idem svojim putem. ovjeka, ni pitao nisam, a on mi otro ree: mislim da sam neovisan!

JEDAN OVJEK I JEDNA ENA

Mirsadu Beirbaiu

Bili su sirotinjski zadovoljni. Znali su da je najgori dio ovjeka - vidljiv! A najbolji dio ovjeka - nedokuiv! ivot su savladavali ivei. Smrt su savladali umirui. Onaj najbolji dio, nikad ga ne videi, odnijeli su sa sobom. Ponekad, u snu, vidim ih ive, otvorenih ruku. Mirisan i svijetlei, iza njih je ostao itak trag ovjeka.

STARA PRIA O SREI

Zaviaj prie je u dubinama neba. Ali, sila je na zemlju da ovjeka pokriva u dugim zimskim noima. Rijei, koje se u prii ohlade, poinju grijati ovjeka. Zato, svoju zemaljsku priu, pun nade, ozaren, pria nebu. Sluti, i pokuava se sjetiti kako se, nesmotreno, naao ovdje. esto, dre u svojim mislima. ezne za povratkom. A osim smrti, nita drugo ne vidi to bi ga odvelo odavde. Osjea, da se taj zlatni most, koji ga dijeli od starog zaviaja, od njegove iste sree, ovdje, smru naziva. Drugog imena nema. Ipak, ini mu se, dok rijeima miluje daljine, da u toj kui ne stanuje sva istina o njemu. On je putnik. I potraie on sebe, ravnajui se prema zvijezdama, negdje, gdje stvarno postoji, gdje bie ne zebe.

U SLAVU NEZNANOG MUDRACA

Ako je ovjek mjera stvari, onda, mora, mjeriti pogreno. Krhak, kratkovjek, svega eljan, ta bi to on mogao uiniti trajnim. Zaborav, po njegovom elu, svoje slovo pie. Dok vrijeme, to udo od trajanja, svaku rije iz srca izbrie. Sadanji ovjek o tebi nita ne zna. A to znai, na njemu je nestalna i koulja od vjetra. To to se o tebi nita, pouzdano, ne zna, najljepi je dokaz da postoji, samo, ovjekove dane, godine, vjekove, vie ne broji. Ko zna koje je kod tebe, sada, vrijeme. Ako se ikada vrati, ponesi nam, tog ivog, drugog vremena sjeme. Ti, pjesniku, oprosti. On nije ni za jedno doba vjeren, i zna, i njegov e ivot biti vjenou izmjeren.

NEKUD, ODLAZE LJUDI! isti se sam sobom od udovita koja su u tebi. Epiktet Nije ovo od jue. Traje to od postanka. Zlo se valja svijetom. ta emo sad, pjesmo? Ponekad, stidim se pred rijeima. Ni drevni pjesnici nisu znali kako e se sudariti sa otrovnim mrakom. Vidi, odmah moram pomilovati i tu nedunu rije mrak! Ali, ovo nije mrak u koji smo se kao djeca sakrivali. Ljudi nestaju! Ovaj mrak je iziao iz ljudskog uma. Nebo ne eli da uestvuje. Strahujem, moda su se poremetili odnosi u mudrom ivotnom skladu. Sluaj! Iz mraka odlijeu ljudske due. Kao kad prhne jato uplaenih ptica. Ali, kako, rjenikom ljubavi, pjevati o zlu? Nekud, odlaze ljudi, bez nogu, ruku, lica!

VELIKA RIJE

Zapisujem, a sve je zapisano! Nije to grijeh, jer, ove moje rijei sa vjernou slijede trag, jednog lijepog ivota. I one znaju da se neprekidno ulivaju u Veliku Rije, rije maticu, majku svih rijei, iz koje istovremeno izlaze, i vjeno se u nju vraaju. Zato i ja, sa tihom skromnou, zapisujem rijei koje me dotaknu svojim vazdunim krilom.

PRIZIVAM Od svih ivotnih radosti, jedino ljubav nita ne duguje smrti. Anita Diamant Prizivam davnu svjetlost iznad kunog krova. Prizivam jedno mudro lice, mirno i vedro, koje me gleda sa svakog lista nae kune vrbe. Prizivam spokoj veernjeg rumenila nad velikom rijekom koja mi pria o vjenom proticanju. Prizivam plodne pjesme koje jo nisu posjetile ovjeka. Prizivam one due koje su veselile zemlju dok su po njoj koraale. Prizivam onu davnu misao o svijetu u kojoj se radovao to je stvoren. Prizivam istu ljubav. Onu koja i smrt uini ivom i radosnom. Prizivam budua znanja koja e svijetom procvjetati. Vjerujem, mi smo preci ljudi od svjetlosti.

PLANINSKA JABUKA

Njen korijen, nikada nije vidio svoju nadzemaljsku ljepotu. Njena nadzemaljska ljepota, nikada, nije vidjela svoj korijen. Ipak, osjeaju, znaju, da ima neto, gore, u plavom svjetlosnom svijetu, i, ima neto, dolje, u zemljinoj tami. ive zajedno, traju, tajnom ogrnuti, jer, ne sretnu se nikad ni u ivotu, ni u smrti!

VJETAR U KORICAMA

Tako zamiljam slobodnu pjesmu. Kao vjetar. A mudrost kae: da nema vjetra pauci bi nebo premreili. Tim tragom: da nema slobodne pjesme ljudska misao bi se zatrovala. Pjesme bi tako trebale postojati. Vjeni putnici, donosioci zdravlja i plodnosti, koji se niim ne mogu ukoriiti. Jednom stvorene, trajno postoje kao iva energija samoga ivota. One samo jedan dom mogu imati, a to je: skriveno srce velikog nebeskog disanja.

U NONOJ TIINI

Ne brini. U nonoj tiini. Zemlja se okree da bi tebi svanulo.

PRIPOVITKA

Sad sam jedna stara pripovitka. Naravno, u meni je rije o ljubavi. U toj pripovitki ja sam ovjek koji vidi zlato od istog kamenja. Poetak mi se sastao sa krajem: bio jednom jedan! I, gledaj uda: tek na kraju, kad izlazim iz prie, meni se otvara irok i vedar poetak!

STAREVA LJUBAVNA PJESMA

Vidi, ova moja ena, a ona nije ono to ti vidi, sa mnom je provela ivot, u mraku! I ja sam proveo ivot u njenom mraku. Kao da smo ivjeli u mranoj komori. Govorili smo, doticali se, djecu izrodili, ali, vidjeli se nismo. Tek, neke godine, moja ena, poela je da svijetli. I ja sam njoj poeo svijetliti. Pod stare dane ugledali smo jedno drugo. Od tada, bez prestanka, divimo se zaueni. Ne moemo vjerovati da smo ovoliko lijepi.

JUTARNJI ITA

Pod planinom, pod rascvalim glogom, u rumeno ivo jutro, itam bunog pisca. Rijei mu ne znae mnogo. Omlauje njima i po nebu, i po zemlji. A one, rijei, oznojene i zadihane, nikako ne uspijevaju da se u stihu, za ruke uhvate, da nastane onaj strujni, unutarnji spoj, od koga se u pjesmi oglasi mirni vrhovni smisao. I, klize rijei na sve strane, kao kapi kasne rose niz listove bujnog repuha, i, vidim ih, kako se gube u gustoj travuljini. A cijeloj pjesmi, od trpljenja i paenja, ve je udarila pjena na usta. Tada, negdje zapjeva slavuj, i, polako, sve u krajoliku dolazi na svoje mjesto.

ENA KOJA JE PJEVALA

Amini Begovi, glumici

Gospode, kako je pjevala ona bijela ena. U bai. Radei ratarske poslove. Sluao sam je, skriven u kronji ljetne trenje. Ne znam kome je pjevala. Moda je pjevala tebi. Bio sam dijete. I njene pjesme su bile djeca. U njenom glasu, to tek sada znam, vidjela su se tvoja djela. I, ne znam kako, ena se nekud izgubila. Kau da je u pjesmi nestala.

POBUNA

Ima tenutaka kada osjeam neto, zaista ivo, veliko i lijepo. Ali, cijelo moje znanje stane izmeu mene i tog divnog uda, i spreava me da o tome bilo ta kaem. Tako, ja robujem onome to me je trebalo iz ropstva izvesti. Ako se pobunim, a i sada to inim, to znanje ispred mene odmakne zidove i pregrade, ali, i dalje ostajem u zadatom prostoru. Tako, kad se javi onaj osjeaj slobode, zidovi i teke pregrade drhte nemoni, i, naas ugledam svijet bez granica od znanja.

U SLAVU BOSANSKE SIROTINJE

Istina, u ivotu, ne vidjeh vee svetinje, od ivosti i duha bosanske sirotinje. Sad, u Sarajevu, pada kia! A ja, djeak, sav iv, ujem pjesmu iz djetinjstva, pjesmu bosanske sirotinje, u kojoj se rue i san i java: Boe, kie, i dobrih ponjava, da se jednom baraba naspava!. Sluao sam govore sa nebesima! I stide se opsovati zemlju. A meu njima, puno, mudraca i udaka. I, tek sad, star i drevan, vidim da sam od tih stvarnih djeaka; i dok po meni pada starako inje, ujem hranljivu rasko bosanske sirotinje.

SJETI SE!

Ponekad, u zrelom dobu, raspukne se trenutak, u kojem mora i znati i moi, imenovati, bar nekoliko razloga zbog kojih treba da si uope iv!

KAD UE U TIINU

Nad ovjekom je stao oblaak od sunca ut, a lahkoj dui je irom otvoren odnekud, poznat, put. Luljaju se zelena polja. Stabla isteu grane i sjene. Vrijeme je stalo. Tek, nepoznata ptica zvonko pjeva: dalje moe i bez mene, bez ovog mene. Dok nebo duboko die, i pjevaju ptice i ene, stari pjesnik se sjeti: u ovakvom danu, u dobar as, sretno bi bilo umrijeti. Eno, ptica se mono u zrak vinu, a pjesnik ue u veliku tiinu.

ZEMLJA

Zemljo, kao bosanska kruka iz moga djetinjstva, ja sam korijenjem vezan za tebe. I, sve ime raam, izlazi iz tebe. I, nema tih okova, koje nee pokidati stablo, od tvojih sokova!

ONI KOJI GOVORE OVJEKU

... ovjek je stvoren od onoga to mu je reeno. Hadis

Eto, i to nam je reeno! Nije skrivena, od ovjeka, ni ta velika tajna. Budui sam, cio ivot, i sam govorio ovjeku, i knjige mu ispisivao, pitam se: stvara li i ovjek ovjeka? Onim to mu govori. Ili, na ve stvorenom, zavrenom, u kou povezanom, tim svojim govorom, tek, ui svoga saovjeka itanju onoga to mu je reeno! Bie, da i oni najbolji, piu po ve ispisanim redovima, i da jasno vide kako se njihove rijei isparavaju, a ispod njih, ostaje, zlati se, die, onaj vrhovni tekst, ono to mu je reeno.

PROLJENA ETNJA

Proljena etnja, 2013. ljeta Gospodnjeg. Usred bijela dana ulica djeluje avetinjski. Kao da smo svi pobjegli iz neke stravine prie. Sjatio se jad i baibozuk od svake ruke. Meni, slinom njima, rekoe, mogli bi me prodati u dijelovima, i, jedino tako, na meni, togod hajrovati.

DOK JE NEBO SRETNO

Odbaci sva ta uenja, izbrii sve utiske, odmori svoje rijei, i, onim najbljim to jesi, mirno pogledaj u nebo. I, uti. Ono ti je davno reklo da su nekada po zemlji letjele ive rijei i ovjeku donosile radost besmrtnu. Te rijei, jo uvijek, lebde u bunom zraku, i, ekaju da nahrane srce koje za njima ezne. Osluni, svim biem, osluni, moda e sresti neku, kao najslau, u djetinjstvu, zaboravljenu voku.

PUTEVI

Svi putevi koji vode prema meni slobodni su! Ipak, najvee prepreke naoh na putevima koji vode prema meni!

Biljeka o piscu

Alija H. DUBOANIN ( H. Hasagi ) roen je 2. maja l949. godine u Bosanskom Dubocu, na Savi. kolovao se u rodnom mjestu, Korau kod Bos. Broda, Kranju i Sarajevu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu ( knjievnost i jezik ). ivi u Sarajevu i Hadiima. Duboanin je pjesnik, pripovjeda, romanopisac, knjievni kritiar, esejist, novinar, autor antologija i razliitih izbora, publicist. Dobitnik je ugledne knjievne nagrade ''Neven'' za knjigu pripovjedaka ''Brod na vidiku'', knjievne nagrade ''Oktobarska poetska drugovanja'' za knjigu pripovjedaka ''Vatre na rijeci'', knjievne nagrade izdavake kue ''Bosanska rije'' za knjigu izabranih pjesama ''Pamenje vode'', za 1999. godinu, (Das Gedchtnis des Wassers).Viestruki je dobitnik prvih nagrada za kratku priu.Pjesme i prie Alije H. Duboanina uvrtavane su u razliite izbore, itanke, antologije, preglede, a mnoge su prevedene na makedonski, turski, bugarski, albanski, slovenski, njemaki, francuski, holandski, panski, i engleski jezik. Njegovo najznaajnije uredniko djelo je edicija ''Djeija knjievnost naroda i narodnosti BiH u 2o knjiga'' (199o). Radio je kao urednik u izdavakoj kui ''Veselin Maslea'', kasnije '' Sarajevo Publishing'' u Sarajevu.U toku rata pokrenuo je i ureivao list za mlade ''Lastavica'' (1994-l996), kao i djeije novine ''Vrelo Bosne''. Pie za odrasle i za djecu, mada svoja djela nikada sam ne dijeli na toj osnovi.

Objavljena djela za odrasle: ''Svakodnevni Prometej'', pjesme (l977), ''San u amcu'', prie (1987), ''Hod za tobom'', pjesme (1989), ''Slika na vodi'', pjesme (1995), drugo dopunjeno izdanje (2000), ''Sveta kruka'', pjesme (1996), ''Kupaica'', prie (1996), ''Behar u Sarajevu'', roman (1998, 2008), ''Orkestar'', pjesme (1999), ''Pamenje vode'', pjesme, dvojezino: bosanski njemaki, ''Das Gedchtnis des Wassers'' (1999), ''Saovjek'', pjesme (2003), ''Sedam otvorenih vrata'', pjesme (2006), '' No zlatnih gromova'', roman ( 2008), Ljetnikovac pod planinom, poezija (20ll), San o eni, roman (2012), Planinska jabuka, poezija (2013), i druga djela. Objavljena djela za djecu: ''Zagrljeni vidik'', pjesme (1978), ''Brod na vidiku'', prie (1982), ''Vatre na rijeci'', prie (1984), ''Laa za daljine'', prie (1985), ove tri knjige ine trilogiju; ''Da hoe neto da ti se desi'', pjesme (1986), ''Nemirno ljeto'', roman (1988), ''Laarski put'', prie (1988, 1995, 1998,2002,2006), ''Tiha rijeka djetinjstva'', pjesme (l997, 2003,2005,2008,2009), ''Jedna mama i dvanaest sinova'', proza (1997),''Pas pismonoa'', slikovnica (1998), ''arko'', slikovnica (2004), ''Pjesme sa lijepim oima'', pjesme (2001), ''Ljubav na vidiku'', poezija (2006), ''Sreine igrake'', slikovnica (2009), Brod na vidiku, izbor pripovjedaka (2010), Danas u biti dijete, pjesme i prie (2012), i druga djela.

S a d r a j

I
Dar.................................................................................... Rua od kamena............................................................... To mora ti!...................................................................... Bajka o djeaku ............................................................... Tvoj boravak ovdje ......................................................... Gledam u nebo ................................................................ Rumenika ........................................................................ Ulica ................................................................................ Pjesma skitnica!............................................................ Nemoj to izgovarati .......................................................... Kraj jednog romana .......................................................... Pjesnikova slava ................................................................. Velika igra .......................................................................... Peat .................................................................................. Piramida ............................................................................ Rjenik ljubavi .................................................................. Putem ide ovjek............................................................... Zvuk u kapi vode .............................................................. ta mora rei? .................................................................. Dug ................................................................................... Piem roman sedam godin dana ................................... Ne vraam se .................................................................... Neprijatelj ......................................................................... etiri bijela zida ................................................................

II
Milovanje praznine ........................................................... Vjeni koncert .................................................................... Ne pitaj! ............................................................................... U mirnim ljudskim oima ................................................... Njih dvoje ............................................................................ Rijei su nestale.................................................................... Proljee u glavi ....................................................................

Privienje ................................................................... Ptica zaborava .............................................................. Tragovi ........................................................................ Oblici ............................................................................. Veseo ovjek ................................................................... Lijepi daleki krajevi koje nikada nisam vidio............................................... Ponekad, u tih as ........................................................... Dok gledam Machu Picchu ............................................ ezdeset i tri godine ...................................................... Dolazak ......................................................................... Ono sunano jutro........................................................... I ti, pjesmo, oprosti! ........................................................ Nagrada ............................................................................ ao mi ovih malih dana .................................................... Dozivam se kroz daleke prostore ....................................... Post ..................................................................................... Danas, u Sarajevu................................................................ S druge strane spokoja ........................................................

III
Pisci izmeu dva rata .......................................................... Pohvala smrti ....................................................................... Neovisnost ........................................................................... Jedan ovjek i jedna ena ................................................... Stara pria o srei.................................................................. U slavu neznanog mudraca .................................................... Nekud, odlaze ljudi! ................................................................ Velika rije ............................................................................. Prizivam ................................................................................... Planinska jabuka ..................................................................... Vjetar u koricama ...................................................................... U nonoj tiini ........................................................................... Pripovitka................................................................................... Stareva ljubavna pjesma .......................................................... Jutarnji ita ................................................................................ ena koja je pjevala .................................................................... Pobuna ........................................................................................ U slavu bosanske sirotinje ......................................................... Sjeti se! ......................................................................................

Kad ue u tiinu ............................................................ Zemlja ............................................................................. Oni koji govore ovjeku .................................................. Proljena etnja ................................................................ Dok ne nebo sretno .......................................................... Putevi ...............................................................................

Biljeka o piscu ..................................................................