Alen Be i Golo srce

4. antimarina I Tiho se sklupati u neijem umornom srcu , zapisuje i polako odmie lice od tog iskrivljenog ogledala. Rasplinjuje se tajna prepoznavanja i, kao plima, uz kimu ti strasno mili praznina. Negdje izvan pisma, u svemu to je preutano, sluti , opet je neokrznuta ostala su tina. Kraj otvorenog prozora miluje busolu, dok sa televizora dopire huka valova, krici galebova, kome anje bluna. Nevian plovidbi, odiljanju, vezivanju pomorskih uzlova, krivotvoritelj si zaludnih brodskih dnevnika. More je oko nas, ali je soba u nama, poput tromba-ubojice, misao ova vr lja deltama tvoga krvotoka, ukleta olupina izgubljena u fjordovima ispod usijanih sljepoonica. Pomahnitala je magnetna igla. U maglini, du boka osjeti dodir gleera. Da, iznutra se otvara kao vlas tanu na naprslina, kroz koju e slana voda u tebe da pokulja. Pucketa parket iza tvojih lea, to na prstima se prikrada svakodnevno ni ta. 12. glad Svlak koji nadrastamo i otiremo o stijenu, da ga maestral raznese, samo je izgovor, slabiji od disanja bilja. I izgleda da nikada nauiti nee kako se iz mutne ka e i prljavih legura, to ti se potmulo valjaju tijelom, dobija unca prozirne emocije, itljiva esencija, recimo, straha, ljubavi ili ravnodu ja, koju bi mogao, proi enu istrajnim plamenom ljeta, pohraniti u staklenke od prostog, ohlaenog jezika i poklanjati, u dokolici, umjesto opravdanja. Napokon, i pepeo e vetri razneti, a nema razre enja, kao to ni ljeta vi e nema. Barke su izvuene na obalu i pokrete ti sputava patina te kih mirisa to provaljuju u sobu iz obli njeg zimovnika: katran, dim, strugana borovina. Daleko jedan od drugog, svijet i ti igrate se posredovanja. Samo odraze, krnje odjeke i nerazlo ene sjenke, poput hrpice oglodanih kostiju, ostavlja za tvoju neutoljivu glad. A ti mu zauzvrat alje razglednice, uliva la nu nadu. 15. bez tebe Plamiak kandila ne obasjava ni ta, tek cvri borei se za dah. Ova soba je rezonantna kutija u kojoj se kroz crnilo dozivaju stvari. Ropac starog fri idera i kripanje reumatinih zglobova

kreveta tu niji su od bilo koje elegije. Uvijeno u pokrov nesanice, tvoje tijelo je lukovica na mrazu i odve tupo da misli. Zastanak ivota, prosta mudrost krpelja na grani, tog princa tavorenja. Neinjenje te, ljuspicu po ljuspicu, oslobaa svih nakalemljenih ja, e nje za pro lo u, jeze pred buduim. Usporeno kolanje krvi, gusta eerna melasa u voskom zaptivenoj ko nici, srce tromo kao roj to zimuje. Smanjuje zapreminu nade i elja, ra ijava uspomene. Bez tebe, konano, nema ni bola, jer kad se smjerno izmakne iz svijeta, svijet vi e nema na koga da se surva. Prozirno jutro. Polje pod snijegom. Vjetar sa kalja skida bijelo paperje. I gavran.