Sveuilite u Rijeci Filozofski fakultet u Rijeci Odsjek za kroatistiku

EVGENIJ ONJEGIN A. S. PUKINA

Kolegij: Povijest romana Nositeljica kolegija: dr.sc. Danijela Marot-Ki Studentica: Antonija Pavli Jednopredmetni studij hrvatskoga jezika i knjievnosti

U Rijeci, 8. studenoga 2013.

1. KOMPOZICIJA DJELA
Evgenij Onjegin Aleksandra Sergejevia Pukina roman je u stihovima, odnosno takozvanim Onjeginskim strofama - 14 stihova (osmerci i deveterci, ovisno o tome zavrava li stih enskom ili mukom rimom - ako se rimuje jedan slog, onda je to jednoslona ili muka rima, ako se rimuju dva sloga, onda je to dvoslona ili enska rima). Kako bi razbio monotoniju, Pukin naizmjence koristi muke i enske rime. Onjeginsku rimu pisac je "konstruirao" posebno za ovaj roman, a shema je tih rima abab ccdd ef fe gg. enske rime pritom su u stihovima obiljeenima sa a, c i e, a muke u svim ostalima. Onjeginska strofa nastala je po uzoru na elizabetinski sonet, a stih je etverostopni jampski stih, jampsta tetrapodija. Pukinov jezik ima velik raspon u "stilovima", leksiki, a i gramatiki ide od crkvenoslavenskoga do pukog ruskog te je pun aluzija i rijei vezanih za onaj trenutak te se gotovo ne da prevoditi bez komentara (koje gotovo svako izdanje ima).

2. ROMANTIZAM
Razdoblje u kojemu je roman Evgenij Onjegin nastao javlja se krajem 18. i poetkom 19. stoljea, u vrijeme koje je bilo obiljeeno velikim revolucionarnim pokretima (npr. Francuska revolucija), a odlikuje se tenjom za slobodom, slobodnim ivotom, slobodnim izraavanjem linosti i slobodnim stvaranjem. esto se za pridjev "romantini" i za ono to je nastalo u romantizmu kazivalo kako je to neto nesavreno, nepravilno, pretjerano u osjeajnosti, okrenuto srednjem vijeku umjesto antici i fantaziji umjesto razumu. Romantiari su govorili da se umjetniko djelo spontano raa iz due i mate genija, koji sam sebi odreuje pravila. Romantiari su, takoer, na neki nain bili inovatori - stvarali su nove, mjeovite oblike: romantiki ep s naglaeno lirskom inspiracijom, baladu, poemu, tragikomediju, roman u stihovima...a svoje su teme i motive podreivali emocionalnom intenzitetu i sve su (naroito pejza, prirodu) bojali jakim "emocionalnim bojama". Meutim, osim same pjesnikove/autorove osjeajnosti romantizam je takoer afirmirao i originalnost te individualnost pjesnikove stvaralake linosti. ovjek je u romantizmu bjeao u prirodu, gdje je prepoznao sebe i svoju duu. Zbivanje u prirodi postalo je izraz due, a stanja due projicirala su se u prirodu. Karakteristino za romantizam jest i kontrast, odnosno "crno-bijela karakterizacija likova" (Evgenij - Lenski, Evgenij - Tatjana). Ostali tipino romantiarski elementi u romanu jesu sloboda (za kojom je teio Evgenij, ali ga je na kraju ipak dovela do propasti), te lik Lenskoga, koji je tipian romantiarski pjesnik - poeta, i koji je Onjegina prelako i ishitreno izazvao na (kasnije e se pokazati) smrtonosni dvoboj.

Pukin se smatra najjaim pjesnikom i utemeljiteljem ruskog romantizma, ali je isto tako i vrlo jasna prethodnica realizma.

3. OPENITO O DJELU
Mnogi strunjaci i poznavatelji rada A. S. Pukina tvrde kako je upravo Evgenij Onjegin njegovo najiskrenije djelo, najomiljenije edo njegove fantazije1. Do danas je uvrijeen stav da se moe nai vrlo malo knjiga, posebno iz toga doba, u kojima se pjesnikova osobnost ogleda tako izrazito i jasno (kao Pukinova u Onjeginu) u njemu su sva njegova shvaanja, dua, ivot, ideali, osjeaji, ljubav. Radnja se odvija u 19. stoljeu (u vrijeme kojemu je pripadao i sam pisac, kao i Onjegin) u Rusiji, odnosno u Sankt Peterburgu, Moskvi i na selu. Okvirna tema romana jest ljubav, iz koje se potom grana niz drugih tematskih "blokova" - mimoilaenje srodnih dua, nezadovoljstvo ivotom, individualistika otuenost, skepticizam, naivno idealiziranje ivota, emocionalni i moralni preporod, odnos knjievnosti prema ivotu... No, da je radnja zapravo potisnuta u drugi plan svjedoi i sam Pukin: "Oni koji e u njima traiti zanimljivost dogaaja mogu biti sigurni da je ovdje radnje jo manje nego u svim prethodnima".

4. ONJEGIN DENDIST
Karakterizacija glavnoga junaka romana moe se najveim dijelom prikazati kroz specifinu drutvenu pojavu koja se naziva dendizam (prema "dendiju") - dendisti su bili predstavnici muke mode, profinjen kico ili gizdelin, koji se pojavio u Londonu poetkom 19. stoljea; obiljeja su mu elegantno odijevanje, istanana finoa i hladnoa u komunikaciji. Dendi se vodio trima zlatnim pravilima: 1. niemu se ne diviti - distanciranost u ponaanju, jer se nipoto ne smiju isticati svojim emocionalnim reakcijama 2. sauvati mirnou, ali iznenaivati neoekivanim potezima - otkriva karakter dendija, koji privlai panju svojim potezima, u prvom redu skandalima, dvobojima i uvredama 3. udaljiti se im je postignut uinak, to govori o ovjeku eljnom skandala i neprodubljivanja osjeaja Dendizam, zajedno sa estetikom romantizma, stvara kult snanog individualca, to se u prvome redu odnosi na kult svjetske boli", afirmiran upravo u vrijeme romantizma, kao izraz sveopeg pesimizma i razoaranja. 2 Romantizam je u prvi plan stavio pojedinca kao slobodnu stvaralaku linost. Emocije oznaene rijeima "spleen", "melankolija", ruski handra - neki su od elemenata koje njeguju i romantiari i
1 2

Bjelinski, V. G. Knjievno-kritiki lanci, Kultura, Beograd, 1948, str. 80 Uarevi, J. Romantizam i pitanja modernoga subjekta, Disput, Zagreb, 2008, str. 270

dendiji. Dendi je ujedno idealan primjer tzv. "ivotnoga stvaralatva", romantiarske ideje vlasti volje ili ujedinjenja autora i lika u jednoj osobi - afirmacija veze izmeu kulture i zbilje, ali i snane povezanosti izmeu knjievnosti i izvanknjievnih elemenata. Poznati dendiji su, primjerice, Dorian Gray (Oscar Wilde), Jay Gatsby (F. Scott Fitzgerald), fikcionalni likovi iz Harry Pottera poput Luciusa Malfoya, Gilderoya Lockharta, poznati belgijski detektiv Hercules Poirot, Willie Wonka... Evgenij Onjegin deklarirani je dendi, a to se moe potvrditi kroz nekoliko odrednica: 1. Odjea, moda i kolekcionarstvo U romanu se ne skriva dendizam, odnosno injenica da je Evgenij dendi, ve se odmah otkriva i na neki nain nametljivo daje itatelju na uvid (npr. direktno pozivanje na dendizam). "Onjegin, evo, na slobodi, po posljednjoj ostrien modi, s londonskim dendiskim odijelom u svijetu konano je bijelom"3 Onjegin nosi bolivar (za dnevne etnje) - vrsti eir nalik cilindru sa irokim obodom - koji je u modu uao na samome poetku 19. stoljea; pomno se i dugotrajno ureuje, to odgovara pravom dendiju, koji nekoliko sati dnevno posveuje svom vanjskom izgledu. "Tri sata, manje niti trena, pred zrcalima on provede, pa je, kad sve se trice srede, ko Venera lakomislena, kada u mukome ornatu boginja gre na maskeratu."4 Nadalje, nazivi za pojedine odjevne predmete (npr. frak), rijei su stranog podrijetla. Pukin se ironino odnosi prema tim nazivima, jer je njegov glavni junak od glave do pete odjeven u uvoznu odjeu - i uvozne nazive (pantalone, frak, prsluk...) No, Onjegin je vodio rauna i o higijeni, ne samo odijevanju. Vodio je rauna o manikuri, a Pukin je i tu ironian: "etkica tri'est i tri vrste. hoe za zube il za prste" ..... "Misliti na ljepotu nokta moe i ovjek na svom mjestu.."5
3 4

Pukin, A. S. Evgenij Onjegin, Mladost, Zagreb, 1987, str. 8 Pukin, A. S. Evgenij Onjegin, Mladost, Zagreb, 1987, str. 17 5 Pukin, A. S. Evgenij Onjegin, Mladost, Zagreb, 1987, str. 16 -17

Takoer, dendiji su estete u irem smislu, pa je Onjeginu tako bitno i kako e urediti prostor u kojemu boravi. 2. Obrazovanje Evgenijevo obrazovanje zauzima vaan dio opisa glavnog junaka u prvome poglavlju. Ono odgovara opoj slici dendija, a to je prvenstveno povrnost. On zna onoliko koliko mu je potrebno da zadivi sugovornike u drutvu: "On nema elje da se mota po praini kronolokoj da povijest ui sloj po sloj"6 On je, dakle "uman i mio", to znai da ga drutvo takvime doivljava. Nabrojeni su svi elementi ondanjeg obrazovanja: latinski (koji zna povrno), iz Eneide zna citirati svega dva stiha, francuski poznaje - uio ga je blag uitelj Francuz, koji je poputao njegovim nestalucima; i povijest poznaje povrno, kao i knjievnost - Homer i Teokrit bili su mu mrski, ali je svoju suvremenost pokazivao u tome to je itao djela tada popularnog kotskog ekonomista i etiara Adama Smitha, u emu se takoer istie njegova suvremenost ili pozicija malo ispred svoga vremena. Njegovo znanje nije temeljito, ali ga u pravome trenutku zna pokazati ne bi li zadivio. "a talent mu je sretan dan ko sluajno u razgovoru svega se povrno dotaknut, mudrome nalik uenjaku sauvat muk u vanu sporu, upalit smijeh na usne dama nenadanom vatrom epigrama."7 Njegov je talent samo drutveni (obdaren je socijalnom inteligencijom), premda mu istinski talent nedostaje. Nema sluha za poeziju, ali je sposoban dominirati u drutvu. "Visoku strast ne imajui da ivot da za milozvuke, od jamba on vam ne razlui trohej, uza sve nae muke."8 3. Tjelesnost Onjegin, pri ulasku u kazalite, u koje kasni, penjui se mramornim stubama "frizuru lakom rukom dira", to govori o njegovoj urbi i usputnim pokretima. Njegovo ponaanje u kazalitu (gledateljima gazi noge u prolazu), otkriva nam stav junaka prema dijelu drutvenih aktivnosti
6 7

Pukin, A. S. Evgenij Onjegin, Mladost, Zagreb, 1987, str. 9 Pukin, A. S. Evgenij Onjegin, Mladost, Zagreb, 1987, str. 9 8 Pukin, A. S. Evgenij Onjegin, Mladost, Zagreb, 1987, str. 9

njegova vremena. Nadalje, ples i bal predstavljali su u ono doba "realizaciju drutvenog ivota plemia". U Onjeginu se spominju mazurka, valcer i kotiljno. U St. Peterburgu, gdje u poetku upoznajemo Onjegina, navedeno je da se u plesnoj dvorani plee mazurka, dok se na selu kod Larinih pleu sva tri plesa. Mazurka kao da izlazi iz mode, a na njezino mjesto dolazi valcer. Tako e i Onjegin s Olgom, na plesu koji e uzrokovati svau dvojice prijatelja i potonji dvoboj, plesati sva tri plesa, ali najvie valcer. U dendistiku sliku u Evgeniju Onjeginu ulaze i opisi biranih jela. Onjeginov dolazak u Talon (restoran je naveden imenom) obiljeen je ispijanjem ampanjca, openito velikih koliina vina, nabrojena su sva najvanija jela, kao i njihovo podrijetlo. "pred njime lei krvav roast-beef, gomoljae, mladia rasko, vrhunac kulinarstva galskog; limburki sir je iv u gozbi kraj trajnog trazburkog kolaa gdje ananas se nudi zlaan."9 4. Ponaanje Onjeginove su osobine, a koje ulaze u istu reenicu s dendizmom i vezuju se uz poetiku romantizma jesu cinizam, bezobrazluk, romantiarski protest protiv masovnog ukusa, dosada i bunt. Onjegin je talentiran da privue panju, zna prii eni, zadiviti drutvo, vjeto se pretvarati; negativna, pak, karakteristika dendijevaca jest licemjerje. Njegovo je ponaanje puno pretvaranja i prenemaganja - hini oaj, ugaa laskom, zna loviti njenost, traiti priznanje, plesti spletke. Onjegin mora biti na puno mjesta, na sve uri i ini nam se da nita ne smije propustiti. "to? Pozivnice? Sumnje nema, veeras tri bi da ga goste: tu ples je, tamo djeja festa. Zar e vragolan na tri mjesta? S kime da pone? Nemaj brige, polako, pa na sve se stigne."10 Ipak, takav intenzivan drutveni ivot ne nudi Onjeginu zabavu. On se dosauje, to je zapravo jedna od njegovih temeljnih osobina. ak je triput, tako, navedeno da junak zijeva. Jednom u kazalitu, drugi put "iz navike", nakon prvog posjeta Larinima i trei nakon odlaska Lenskoga s bala, kada je "osvetom svojom namiren". Zijevanje je samo vanjska manifestacija dosade toga junaka. Onjegin je mrzovoljan, ali ne pomilja na samoubojstvo (to je vana odlika dendija). Onjegina autor usporeuje s Childeom Haroldom, a ta mu usporedba daje privilegij oboavanog cinika, melankolika i ljenine.

10

Pukin, A. S. Evgenij Onjegin, Mladost, Zagreb, 1987, str. 12 Pukin, A. S. Evgenij Onjegin, Mladost, Zagreb, 1987, str. 12

Cinino i naduto ponaanje odrazit e se najvie na Tatjanu, koja e iskreno patiti zbog ljubavi prema "modnom tiraninu". Ravnodunost i usporedba s Haroldom i Byronom glavne su odrednice sebinog cinizma, uvijenog "hladnu karizmu" dendizma:

"Lord Byron svojim hirom sretnim u tuan zavi romantizam svoj neizljeivi egoizam"11 Dosada i ravnodunost prema ivotu dovest e Onjegina do dvoboja, vanog elementa u romanu, u kojemu junak nastupa sasvim ravnoduno. Duel Onjegina i Lenskog vaan je trenutak romana i dendizma. U romanu je on prekretnica u ponaanju junaka, kada ve poinju njegova prva kolebanja, a za dendizam zbog naglaene ravnodunosti prema ivotu izraene u romantinom scenariju poigravanja sa sudbinom, rtvovanju i traginom svretku (i dvoboj je uvozni proizvod - uvezen sa Zapada, zajedno sa svim pomodnim elementima dendizma).12 to se dvoboja Onjegina i Lenskog tie, on se nije odvijao prema svim pravilima. U prvom redu, Zareckij je dvoboj dvojice prijatelja mogao sprijeiti (morao je prilikom predajte kartela pismenog izazova na dvoboj) iznistirati na pomirbi, a isto je trebao uiniti uoi dvoboja. Onjegin se pojavio sa slugom, monsieurom Guillotom umjesto sekundanta, to je takoer grubo naruavanje pravila. Sekundanti su se trebali nai i dan ranije te utvrditi pravila borbe, to nisu uinili. Onjegin, osm toga, kasni i "s izvinjenjem hita", to se moe tumaiti kao elja za odustajanjem ili nepotivanje protivnika. Dva su "neprijatelja" na dogovorenu mjestu i uoi duela "oborili glave nijeme" i u tom nam se trenutku ini da je na pomolu pomirenje, dok Zareckij vijea s gospodinom Guilottom i kao da pouruje dvoboj. Drugi je problem vezan uza drutvena pravila. Budui da je dvoboj u Rusiji bio zabranjen, Onjeginovo je pucanje u Lenskoga ubojstvo, a ne viteka borba (u Europi je dvoboj ostatak viteke tradicije). Onjegin je nakon duela otiao, Zareckij je odnio tijelo Lenskog, iji je grob, saznaje se neto kasnije, mjesto izvan groblja - kao da je sahranjen netko tko je digao ruku na sebe. Mjesto je njegova groba u prirodi, uz dva bora i potoi, kamo navraa umoran ora, etelica, pastir, mlada graanka. Smrt Lenskog mogla se prikazati kao suicid ili nesretan sluaj, jer Onjegin nije osuivan (a trebao je biti krivino gonjen!) Dva su kljuna momenta Onjeginova odrastanja i izlaska iz ahure pomodnoga stila: dvoboj i odnos prema Tatjani. Nakon Tatjanina pismenog ljubavnog priznaja Onjegin ju je odbio u svom cininom, mladenakom, i dakako, dendistikom tonu, koji se na kraju romana promijenio. On broji sate, juri kneginji Tatjani, kojoj "ulazi sa strepnjom". "Nedvojbeno je na Evgenij u Tanju zaljubljen ko dijete; danju i nou likom njenim

11 12

Pukin, A. S. Evgenij Onjegin, Mladost, Zagreb, 1987, str. 56 Uarevi, J. Romantizam i pitanja modernoga subjekta, Disput, Zagreb, 2008, str. 281

strasne mu misli obuzete."13 Zaljubljenou u Tatjanu i pismom koje joj upuuje Evgenij dokida svoj status dendija. On joj, izjavljujui ljubav, priznaje svoj "mladenaki hir", svoje poimanje slobode i "spleen". I to je najvanije, on priznaje vlastite pogreke. "Od svega to je srcu milo, otrgoh svoje srce tada; tu svima, ive za svoj hir, miljah: sloboda su i mir zamjena srei. Kasno saznah da se obmanuh. Kakva kazna!"14 Izljev ljubavi nije tipino ponaanje dendija; oni jako dobro kontroliraju emocije i znaju se udaljiti nakon postignutog uinka. Onjegin se i kaje zbog ubojstva prijatelja, ija ga smrt proganja noima, ime nedvojbeno pokazuje nedendijevske odlike. Putovao je ne bi li zaboravio, premda mu se pred oi stalno vraala sjena okrvavljena prijatelja. Onjegin je, dakle, zapoeo kao dendi, sa svim obiljejima te kulturne pojave, a na kraju se romana promijenio i naprosto prerastao dendizam. Njegov cinizam, elja za osvetom, hladan izraz, prijezir - sve su to elementi koji rese Onjegina dendija. Kolebanja se mogu uoiti ve u odgovoru na dvoboj - kazao je da je "uvijek spreman", premda nije bio nimalo zadovoljan odlaskom. Najavljeno je kajanje, koje e kulminirati u osmom poglavlju. Onjeginov preobraaj nakon duljeg izbivanja i ponovni susret s Tatjanom (koju sada gleda drugim oima), svjedoe o promjeni i odrastanju glavnog junaka. Dendi je postao odrastao i zreo ovjek. "Onjegin je upravo kao dendi osuen na neuspjeh sa svojom londonskom odjeom, francuskim parfemima i zbirkom probranih eljeva jer su spleen i ennui doli do svog knjievnog kraja. U Onjeginovu primjeru rije je o dendizmu kao mladenakoj pojavi, a budui da smo dendizam smjestili u okrilje romantizma, valjalo bi spomenuti da je Onjeginovo odrastanje jedan korak prema realizmu, koji ovaj roman zapravo najavljuje."15

5. POZADINA PUKINOVA STVARANJA

Ruski teoretiar knjievnosti Visarion Grigorjevi Bjelinski kae kako "u Onjeginu prije svega vidimo poteski reproduciranu sliku ruskoga drutva u jednom od najinteresantnijih momenata njegova razvitka. S toke gledita, Evgenij Onjegin u punom je smislu rijei povijesni spjev, iako meu njegovim junacima nema nijedne povijesne linosti."16

13 14

Pukin, A. S. Evgenij Onjegin, Mladost, Zagreb, 1987, str. 169 Pukin, A. S. Evgenij Onjegin, Mladost, Zagreb, 1987, str. 170 -171 15 Lachmann, R. "Roman u stihovima Jevgenij Onjegin Aleksandra Pukina i njegova naknadna povijest u djelu Vladimira Nabokova", Oko knjievnosti, Zagreb: Disput, 2004, str. 82-83 16 Bjelinski, V. G. Knjievno-kritiki lanci, Kultura, Beograd, 1948, str. 81

Onjegin je, dakle, prvi pokuaj podizanja drutvene svijesti u Rusiji u to doba, jer prije njega ruska je poezija slijepo slijedila europske uzore pa su prijanja ostvarenja bila nekako vie kopije, negoli samostalne tvorevine autorovih nadahnua. Onjegin je prvi pravi, nacionalni ruski spjev u stihovima, a Bjelinski smatra (premda su to njegovo miljenje mnogi, pogotovo u 20. stoljeu, osporavali), da u njemu ima vie narodnoga nego u bilo kojem drugom ruskom i narodnom djelu. Pukin je realno pisao o stanju u to doba, bez pretjerivanja i lane moralnosti prikazao je ivot onakav kakav je odista bio, ne izdvajajui iz njega samo pjesnike trenutke itatelju ga je podastro sa svom njegovom hladnoom, prozainou i trivijalnou. A posebno je vano napomenuti kako je takav roman bilo smjelo napisati ne samo sadrajno, ve u stihu, u vrijeme kada praktiki jednog sjajnog, dobrog romana u Rusiji nije bilo niti u prozi. I ba je to jedan od dokaza pjesnikove genijalnosti. Valja napomenuti da je formu romana kakav jest Evgenij Onjegin stvorio zapravo George Gordon Byron, koji je Pukinu bio veliki uzor i inspiracija. No, na Byronovim karakteristikama (manira prie, mjeavina proze i poezije, odstupanja, pjesnikovo obraanje samome sebi, osjeajnost) prestaje i svaka slinost sa Pukinom. Byron je, naime, pisao o Europi i za Europu (uz veliku dozu subjektivnosti i tenju davanju svog suda), dok je Pukin pisao o Rusiji i za Rusiju, vjeran svome umjetnikom instinktu i genijalnosti. Pukin je volio stale u kojem se skoro iskljuivo ispoljio napredak ruskoga drutva i kome je i sam pripadao i odluio je u Onjeginu nam prikazati duevni ivot tog stalea, a zajedno s njim i drutvo, onakvo kakvo je bilo u epohi koju je izabrao.17 Evgenij Onjegin je roman u kojemu je jako vjerno ocrtana stvarnost tog doba: Da nam u Onjeginu danas nita ne izgleda zastarjelo ili zaostalo za naim vremenom bilo bi nam jasno da u tom spjevu nema istine, da u njemu nije prikazana prava stvarnost, ve neko zamiljeno drutvo.18 Bjelinski jo napominje: Genije nikad ne odmie ispred svoga doba, ve uvijek samo pogaa njegov sadraj i smisao, koje ne vidi svako.19 Stoga nije bez temelja kazati kako je Pukin svojim romanom Evgenij Onjegin udario vrste temelje novom ruskom pjesnitvu, novoj ruskoj knjievnosti.

6. LIK EVGENIJA ONJEGINA

Pukin Onjegina predstavlja kao ovjeka koji dolazi iz redova srednjeg plemstva. On je povrno obrazovan, nije osposobljen ni za kakav ozbiljan rad, ve samo za uspjeh u otunom, praznom salonsko-balskom ivotu tonije reeno, jako je inteligentan i zna se dobro snai u svakodnevnim ivotnim situacijama.

17 18

Bjelinski, V. G. Knjievno-kritiki lanci, Kultura, Beograd, 1948, str. 96 Bjelinski, V. G. Knjievno-kritiki lanci, Kultura, Beograd, 1948, str. 96 19 Bjelinski, V. G. Knjievno-kritiki lanci, Kultura, Beograd, 1948, str. 101

U opisu Onjeginova naina ivota Pukin prikazuje dvije strane - s jedne je slika uobiajenog naina ivota srednjeg plemstva toga doba, kojima pripada i Onjegin, a s druge njegove osobne pokuaje da ivi drukije. Osobito na poetku, Pukin ironino govori o Evgenijevu nainu ivota, oblaenja i stila, ime istie dvije glavne misli: prvu, da se ovjek (bez obzira na svoje osobne preokupacije i elje) jednostavno mora uklopiti u neke konvencionalne drutvene norme i drugu - negativno odnoenje prema svima koji ivot provode kao i Onjegin - drutveno siromano, pomodno... Zanimljivo je spomenuti odnos Onjegina i Pukina, koji se direktno oituje u 56. strofi prvog poglavlja: Cvijet, ljubav, selo, plandovanje i polja! Va sam duom svom. Razliku rado dam na znanje meu Onjeginom i mnom, da da bi poruga itaa, il moda zloba izdavaa klevete kakve zamrne, sravnile ovdje s njime mene, da ire bezbono i svukud da namazo sam svoju sliku, ko Byron, sebi sam na diku, da nikako, na svoju bruku, poeme pisat mogo ne bi ni o em drugom do o sebi.20 Drugu vidljivu usporedbu nalazimo u Onjeginovu posjetu kazalitu - Pukin je ushien njime i posebno vezan za rusko kazalite, dok Onjegin pokazuje snobovsko nepotovanje prema domaoj kazalinoj umjetnosti (npr. vie ga zanimaju dame u kazalitu i pozdravi uvaene gospode, ulazi sa zakanjenjem, gazi ljudima po nogama, izlazi prije kraja predstave...) Pukin, ipak, navodi neke Onjeginove pokuaje da ivi poneto drukijim ivotom - hladi se prema slatkim, kratkotrajnim ivotnim zadovoljstvima, pokuava se baviti knjievnou i znanou... Da je rije o intelektualnom biu, potvrdu pronalazimo u stihovima u kojima Pukin naglaava da je njegov junak "duevnom prazninom muen" te u kojima govori kako Onjegin uvia besmislenost ivota svojih suvremenika. No, Onjegin ne uspijeva u knjievnosti jer je to mukotrpan posao, a on nema radne navike i ustrajnost. Od znanosti odustaje jer je intelektualno iznad te literature, te mu knjige ne donose nita novo. Onjegina se uvrtava u poseban knjievni tip ruske literature 19. stoljea - takozvani tip "suvinih ljudi". Suvian ovjek jest onaj koji ne nalazi mogunost za primjenu svojih natprosjenih sposobnosti zato to im to ne dozvoljavaju objektivni uvjeti u drutvu na koje gledaju kritiki. Prema ljudima se odnose podcjenjivaki, egoistino uivaju igrati se sa enskim
20

Pukin, A. S. Evgenij Onjegin, Mladost, Zagreb, 1987, str. 29 -30

srcem, ali ne prihvaaju obveze i po pravilu izbjegavaju branu vezu. Obrazovanje im je povrno, odnos prema radu nesistematian, a nedostaje im i upornosti. Onjegin nije junak iz vieg drutva, ve svjetski ovjek. ivot u otmjenom drutvu nije u njemu ubio osjeaje, ve ih je samo rashladio za jalove strasti i sitne razonode. Onjegin nije bio hladan, imao je pjesniku duu, ali nije spadao u red obinih, prosjenih ljudi. Nije se volio previe preputati matanju i nije otvarao srce pred svakim. Njegovo mjesto nije meu genijima i ne trpa se u ko s velikim ljudima, ali gue ga nerad i nitavilo ivota. Ne zna to mu treba i to bi htio, ali vrlo dobro zna to mu ne treba, to ne eli. Onjegin je bio dobar mladi koji se oduevljavao otmjenim drutvom, kao i mnogi drugi, ali mu je to vrlo brzo dosadilo te ga je napustio, to malo njih ini. U dui mu je tinjala nada da e uskrsnuti i osvjeiti se u tihoj usamljenosti, u prirodi (zato bjei na selo), ali je vrlo brzo uvidio da se s promjenom mjesta ne mijenja i sutina nekih neizbjenih okolnosti, koje ne ovise o volji. Onjegin je egoist po nudi, kako ga naziva Bjelinski u njegovu egoizmu treba gledati ono to su stari nazivali sudbina. Njegov odnos s Tatjanom u najmanju je ruku specifian. Dok je bila djevojka, na njezino strasno ljubavno priznanje odgovarao je hladno, ali kad je postala ena u nju se ludo zaljubio, premda nije vjerovao da ga ona voli. Hladno je itao moralne propovijedi zaljubljenoj djevojci, umjesto da se odmah i sam zaljubi u nju, a zatim reda radi zamoli njezine drage roditelje za vjeiti i nenaruivi blagoslov, da se vee vezama zakonitog braka i postane najsretniji ovjek na svijetu. Onjegina su mnogi smatrali i danas smatraju izrazito nemoralnim likom. Kada se, primjerice, raduje bolesti svoga strica ili kada se uasava neophodne potrebe da izigrava oaloenog roaka. No, stric (od kojega je naslijedio imetak) za njega je bio u svakom pogled tui ovjek. Bjelinski o tome kae sljedee: Rodbinsko pravo esto nije nita drugo doli pravo siromanog da iz rauna puzi pred bogatim, bogatog da prezire dosadna siromaha, i da ga se olako otrese. Pukin je rodbinske veze ove vrste okarakterizirao onako kakve one i jesu kod mnogih, kakve su ustvari, prema tome po pravdi i vjerno i rasrdili se na nj, nazvali ga nemoralnim.21 Jo jedan primjer mogue nemoralnosti Onjegina nalazimo i u samom dvoboju, odnosno smrti Lenskog. Onjegin je bez ikakva razloga ubio prijatelja, mladog pjesnika s najljepima nadama i sjajnim snovima, i nije zaplakao za njim, barem odrao patetian govor... Nakon ubojstva Lenskog Onjegin je odbaen od malodune sredine te u svojim besciljnim putovanjima pokuava pobjei od slika koje ga proganjaju - dakle on ipak (i jedini) pati zbog prijateljeve smrti. Kada ponovno sree Tatjanu, sada kao smirenu, ravnodunu i hladnu osobu udanu za generala u Moskvi, duboko usamljen, nesretan i bolestan, zaljubljuje se u nju. Na kraju romana vie se ne plai banalnog, dosadnog obiteljskog ivota, ve u pismu Tatjani priznaje svoju snanu i iskrenu ljubav. Na kraju njegovi ideali ostaju tek pusta elja, jer ipak nije
21

Bjelinski, V. G. Knjievno-kritiki lanci, Kultura, Beograd, 1948, str. 100 -101

10

smogao dovoljno hrabrosti da do sree koja je "tako blizu" pree nesigurni most i vikne "moje", kao u Tatjaninom snu. Onjegina mijenjaju zloba, zavist, la i licemjerje, koji su bili prisutni u njegovu drutvu. No on nigdje ne pronalazi duhovnu hranu, ni na selu kamo se povukao nakon ujakove smrti, ni na putovanjima nakon smrti Lenskog. Postaje potpuno drugi ovjek, no ne ostvaruje ideale, jer je dopustio da mu drutvo nametne vlastite vrijednosti i ostao je u bezdunom okruenju koje su mu drugi nametali. Posljednji susret Onjegina i Tatjane bio je pun osjeaja, tuge i suza. Onjegin, nalik mrtvacu, klei pred Tatjanom, koja lije suze dok ita njegovo pismo. Govori mu kako joj je uinio uslugu to je hladno odbio njezine osjeaje prije nekoliko godina, ali da su njezina srea i staloenost samo maska ene koja ezne za svojim knjigama, selom, poljima i umama te jo uvijek, svemu usprkos, ezne i za Onjeginom, jer ga jo uvijek voli.

7. LIK TATJANE LARIN

Upravo je veliina Pukinova romana, meu inim, i u tome to je prvi dao poetsku sliku ruskog drutva onog doba, a u Onjeginu i Lenskom prikazao njegovu glavnu, odnosno muku stranu, ali je isto tako uinio jo vei podvig kada je u Tatjani prvi pjesniki prikazao rusku enu. Tako dolazimo do zakljuka da, premda roman nosi ime jednog junaka u njemu su zapravo dva glavna lika, junaka Onjegin i Tatjana i u njima treba gledati predstavnike oba pola ruskog drutva toga doba. Njezin je otac ivio mirno i bezbrino, etrdeset godina proveo je u prepirci s kljuarkom, gledanju kroz prozor ili hvatanju muha. Nije glup, ali ni pametan. Njezina je mama bila, u usporedbi s ocem, na viem "stupnju razvitka". Prije udaje oboavala je itati Richardsona, a kada ju je Larin zaprosio, potajice je razmiljala o drugome. Na vjenanje su je odveli i ne pitajui pristaje li (dokaz da je u to doba u Rusiji ena bila nita - zapravo nije imala nikakvu ulogu). Larini su ivjeli da ne moe bolje, kao to su tada ivjeli mnogi. "Sama karakterizacija djevojke, koja je itala sentimentalnog Richardsona, vezuje se za ruska ladanja (Mihajlovskoe, Boldino), tako esto imenovana i pejzano opisana u Pukinovoj lirici kao sentimentalna i romantina mjesta elegije i refleksivnosti."22 Larini su tipini izdanak ruskog seoskog plemstva (za razliku od gradske aristokracije kojoj pripada Onjegin). Oni su priprosti, dobroudni, konzervativni i vezani za tradicionalne oblike ruske kulture. Tatjana je bila osoba koju je malotko mogao shvatiti - nisu to uspjeli ni njezina sestra Olga, niti njezin zarunik Lenski.

22

Uarevi, J. Romantizam i pitanja modernoga subjekta, Disput, Zagreb, 2008, str. 262

11

"Ona ih je voljela jednostavno, ni sama ne znajui zato, pomalo iz navike, pomalo zato to se jo nisu poprostaili, ali im nije otvarala svoje srce; neko maglovito, instinktivno osjeanje govorili joj je da su oni - drugi svijet i da je nee razumjeti."23 Lenski ju, doista, nije shvaao, ak ni posebno primjeivao i prije mu je izgledala udna i hladna, negoli poetska. Olga je Tatjanu shvaala jo manje. Olga je bila priprosto i neposredno bie, koje nikada ni o emu nije razmiljalo, ni o emu nije pitalo, kome je iz navike sve bilo jasno i razumljivo i koja je ovisila o navici. Tatjanin karakter nije nimalo lako odrediti. Njezina priroda nije sloena, ali je duboka i snana. Ne zna za proturjenosti i suvina kompliciranja, cijeli njezin ivot protkan je jedinstvom, koje u svijetu umjetnosti ini najveu vrijednost umjetnikog djela. Kao strasno zaljubljena, priprosta djevojka sa sela, a zatim kao dama iz otmjenog drutva, Tatjana je u svim ivotnim prilikama ostala ista. Od roenja bila je zamiljena, kao dijete se nije voljela igrati lutkama, nije bila ni nestana, a zvonki glas djece i vika u igri bili su joj dosadni. Vie je voljela da joj u zimske veeri priaju strane prie te je zbog toga strasno zavoljela romane, koji su joj ispunili ivot. Ljetnje noi posveivala je matanju, a zimske itanju romana - i to u svijetu u kojemu je razumno bilo da se u to doba, nou, ve "glasno hre". Tatjanu se moe opisati kao neki rijedak i divan cvijet koji je sluajno nikao u pukotini nekakvog divljeg kamena (Bjelinski). Tatjana je udljiva, divlja, nita je ne oduevljava, niemu se pretjerano ne raduje, nita je ne uzbuuje, prema svemu je ravnoduna; nikome se ne umiljava, ni s kim se ne drui, nikoga ne voli, ne osjea potrebu da drugome povjeri svoju duu, tajne svog srca, a to je glavno - ne govori o osjeajima uope - o svojima pogotovo. "Za nju je ljubav mogla biti ili najvea srea ili najvea nesrea - sredine nije bilo. Ako je srea uzajamna, ljubav takve ene je tih, svijetli plamen; u protivnom - uporni plamen kome jaka volja moda ne da da izbije napolje. Tatjana ne bi manje strano i duboko voljela svoga mua, potpuno bi se rtvovala djeci, sva bi se predala svojim majinskim dunostima, ali ne zato to joj to nalae razum, ve opet iz strasti, i u toj rtvi, u tom vrenju svojih dunosti ona bi nalazila najvee uivanje, najveu sreu."24 Sav njezin duevni ivot sastojao se od elje da voli, jer nita drugo nije uzbuivalo njezinu duu. Njen um je takorei spavao i samo ga je velika nesrea u ivotu mogla probuditi. Njeni djevojaki dani nisu bili ni sa im ispunjeni, nije bilo pravilnog rasporeda zanimanja i razonode, svojstvenih obrazovnom biu, koji odravaju u ravnotei ljudske moralne snage. Ona je stvorila svoj vlastiti ivot, u ijoj je praznini jae gorjela unutranja vatra, ako joj um nije bio zauzet. Tatjanina odluka da odjednom pie Onjeginu jest naivan i plemenit zanos, ali ne potie iz svijesti, ve nesvjesnosti nije znala to da ini. Njezino je pismo divno , ali jezik strasti bio joj

23 24

Bjelinski, V. G. Knjievno-kritiki lanci, Kultura, Beograd, 1948, str. 133 Bjelinski, V. G. Knjievno-kritiki lanci, Kultura, Beograd, 1948, str. 136

12

je nov i nepristupaan. Poetak je proet prostim, iskrenim osjeajima i u njemu se Tatjana pokazuje u pravom svjetlu. U njezinu je pismu sve istinito, ali nije sve jednostavno. Nadalje, Tatjanin dolazak u opustjelu Onjeginovu kuu i osjeaji koje je taj in u njoj pobudio, jedan je od najjaih pjesnikih dometa Pukina, ali i spada pod najvee dragocjenosti ruskog pjesnitva uope. Tada se napokon osvijestila, um joj se probudio. Shvatila je da za ovjeka postoje drugi interesi, druge patnje i alosti, osim onih povezanih s ljubavi. Dolazak u Onjeginovu kuu i itanje njegovih knjiga pripremili su je da se od seoske djevojice preobrazi u otmjenu damu. Pukin je Tatjanu koncipirao kao linost koja se formirala u neposrednoj vezi s izvornom narodnom sredinom. Razvijajui u Tatjani lik ene koja nosi sve najbolje nacionalne osobine, inzistira na njezinu odnosu prema tipinom ruskom pejzau, demonstrativno predstavljenom bez idealizacije i romantike, kao i na Tatjaninoj vrstoj vezi s "obinom prirodom": usporeuje ju s leptirom, srnom, zecom, buenje ljubavi u njoj s proljeem... Najdramatinije i najdublje osjeaje i odluke doivjela je kraj zvjezdanog neba, u polju, kraj rijeke ili u umi. U petrogradskom ivotu, otuenom od prirode, ona se emocionalno vezuje za svoj "divlji gaj", gdje je sahranjena njezina dadilja.

8. LIK LENSKOGA
Vladimir Lenski najprije ivi na selu, gdje je kao mali upoznao Olgu i zaljubio se. Studira u Njemakoj, na Sveuilitu u Gettingenu, koje je tada bilo jedno od najliberalnijih sveuilita u Njemakoj, pa i Europi. Tamo upoznaje njemaku filozofiju, Goetha i pisce svoga doba. Sklon je pretjeranom idealiziranju, a upravo mu je "ideal" omiljena rije. Prema Olgi nema vrst stav brzo postane ljubomoran i ljut jer cijelu veer plee s Onjeginom, a s njim nije imala vremena ni nakratko porazgovarati. No, ipak ne moe odoljeti da ju, pred dvoboj, nakratko posjeti. Pukin na primjeru Lenskog ismijava romantizam i njegove postulate, ali i klasicizam - klasine uvodne epske stihove o junaku kojega opjevava stavlja tek na kraj sedmoga poglavlja. Lenski je suprotstavljen Onjeginu - s njim govori o znanosti, dobru i zlu, predrasudama, grobnim tajnama, ivotu i smrti...dakle, o aktualnim pitanjima o kojima se u to vrijeme rapsravljalo u ruskim intelektualnim krugovima. No, navoenjem tema kojima se Lenski bavi u svojoj poeziji (ljubav, tuga, magle, nesretni rastanci, sjeta...) Pukin ga predstavlja kao romantiara meditativne poezije. Tako Onjegin dolazi do zakljuka da je njegova oduevljenost samo privremeno stanje, samo "mladih dana ar". On zapravo jo uvijek ne poznaje ni sebe ni svoj ivot. Lenski je Olgi bio jako vjeran te su mnogo vremena provodili zajedno. itao joj je dijelove iz romana i pisao pjesme s posvetom. Nakon njegove smrti, Olga ga je, pak, vrlo brzo zaboravila te se udala za drugoga.

13

Onjegin i Lenski predstavljaju dva suprotna karaktera, moe se rei "stih i prozu, led i plamen". Ispoetka su jedan drugome bili strani, ali su se na jahanju kroz ume i polja bolje upoznali. Mnogo je puta Onjegin radosno ekao dolazak Lenskog u svoju kuu. Iako ga je ubio u dvoboju, on je bio zapravo jedini koji ga nikad nije zaboravio i koji je istinski duboko patio za njegovom smru.

14

LITERATURA
Bjelinski, V. G. Knjievno-kritiki lanci, Kultura, Beograd, 1948. godina Lachmann, R. "Roman u stihovima Jevgenij Onjegin Aleksandra Pukina i njegova naknadna povijest u djelu Vladimira Nabokova", Oko knjievnosti, Zagreb: Disput, 2004. godina Pukin, A. S. Evgenij Onjegin, Mladost, Zagreb, 1987. (prijevod Ivana Slamniga) Uarevi, J. Romantizam i pitanja modernoga subjekta, Disput, Zagreb, 2008. godina mega, V. "Povijesna poetika romana", Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb, 1987. godina

15