Nella Lonza

O NOSU I PONOSU: SVEENIK BARBIJE LONGO PRED CRKVENIM I SVJETOVNIM VLASTIMA SREDNJOVJEKOVNOG DUBROVNIKA*
U lanku se analizira sluaj koji se dogodio u Dubrovniku 1284. god., kada je sveenik Barbije Longo odsjekao nos benediktinke Mire. Autorica pokazuje da se uobiajena kontroverza oko nadlenosti nad klericima u ovom sluaju nije dogodila, odnosno da je suradnja izmeu crkvenih i svjetovnih vlasti bila uzorna. Umjesto toga, napetosti koje su se pojavile oko sluaja razvile su se u dva pravca. Premda crkvene vlasti nisu oklijevale odluno reagirati na zloin, rekluze su iskazale posve nezavisan stav prema dogaaju i pomogle su poinitelju u bijegu. Drugu je napetost generirala lokalna zajednica na elu s obitelji rtve, koja se pokuala i osvetiti i koja je civilno sudstvo pozivala na izricanje stroge kazne. Kljune rijei: sveenik, redovnica, nasilje, sudski postupak, srednjovjekovni Dubrovnik

ON NOSE AND PRIDE: THE PRIEST BARBIUS LONGUS APPEARING BEFORE CHURCH AND STATE AUTHORITIES OF MEDIEVAL DUBROVNIK
The article analyzes a court case from Dubrovnik in 1284 when a priest by the name of Barbio Longo cut off the nose of the Benedictine nun Mira. The author shows that the customary controversy regarding jurisdiction over clerics did not take place here. In other words, the cooperation between church and state authorities seems to have been exemplary. Tensions that surfaced on account of this case developed in two directions. Although church authorities did not hesitate to react with determination to this crime, the recluses displayed an entirely independent stance towards the event and helped the perpetrator with his escape. An additional point of contention was generated by the local community lead by the family of the victim seeking vengeance and demanding a harsher penalty from state authorities. Key words: priest, nun, violence, court procedure, medieval Dubrovnik
* Rad je u meuvremenu objavljen na engleskom jeziku: The Priest Barbius and His Crime Before the State and Church Authorities of Medieval Dubrovnik, u: Gerhard JARITZ Ana MARINKOVI (ur.), Violence and the Medieval Clergy, Central European University Press, Budimpeta New York 2011., str. 77-89.

45

Miroslav Bertoa nije od povjesniara koji postave stativ i s te iksne pozicije promatraju povijesna vrela, nego je od onih koji vjeruju da se viedimenzionalna slika prole stvarnosti moe kreirati samo iz vie oita, pomou promiljenih fokusiranja na detalj koji govori o cjelini, naputanjem jednog kadra u korist novog ako taj nudi jasniju perspektivu. Mijenjanjem dubine svog objektiva registrira i povijesni dogaaj i njegov odraz u subjektivnoj percepciji, kao i povijest mentaliteta. Tema koju sam odabrala slavljeniku u ast nije vezana ni uz Bertoinu Istru, ni uz rano moderno razdoblje kojem je posvetio vane stranice, nego uz dubrovaku srednjovjekovnu sredinu, kojom se sama najvie bavim. Ipak, uinilo mi se da pria o Barbiju Longu1 nudi onu multifokalnost za kojom Bertoa uvijek traga i pomou koje stvara svoje povijesne holograme, kojima uspijeva oarati i laika i strunog itatelja. * * * Krajem kolovoza ili poetkom rujna 1284. dogodio se u Dubrovniku zloin koji je izazvao u gradu veliku uznemirenost te trajno obiljeio sudbinu i poinitelja i rtve. Odigrao se na putu prema samostanu Sv. Jakova od Vinjice (in via sancti Jacobi de Visiniza), benediktinskom stanitu istono od grada, nasuprot otoiu Lokrumu. Danas omiljeni put za kratku etnju prema zelenoj oazi oko samostana, stijenjenoj izmeu dviju zona turistike urbanizacije, tada je iao istom trasom, no imao posve drugaije socijalne mjere. Treba, naime, znati da je prije izgradnje renesansnih utvrda na istonom braniku grada (Revelin) ovojnica urbane jezgre zavravala na potezu oko dominikanskog samostana s gradskim vratima orijentiranima prema sjeveroistoku.2 Od grozda crkvica koje e niknuti s vanjske strane zidina u 14. i 15. stoljeu ini se da tada stajala samo ona posveena Sv. Mihajlu.3 Po izlasku iz grada kopneni je put vodio niskim obroncima Sra prema istoku, slino kao i danas, iza samostana Sv. Jakova diui se prema upi i dalje prema granicama dubrovakog distrikta (Astareje).4 Ako odmah kaemo da su se 1284. na tom gotovo praznom prostoru susreli puanin i plemkinja, sveenik i redovnica benediktinka, jasno je da posrijedi nee biti sluaj, a krvavi ishod sugerira da je meu tim osobama postojala neka veza. Crime passionnel? O pozadini osobnog odnosa i onome to je prethodilo spomenutome dogaaju povjesniar ne moe rei nita pouzdano, jer njegovi izvori ute. To svakako nije bilo mjesto gdje bi se oekivalo benediktinku Miru. U to je vrijeme u Dubrovniku bilo sedam enskih

2 3 4

Osnovni izvori objavljeni su u: Tadija SMIIKLAS (prir. i ur.), Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae [dalje: CD], sv. 6, Zagreb 1908., dok. 416, str. 499-500; isto, dok. 427, str. 510-511; isto, dok. 463, str. 545-547; Josip LUI (prir. i ur.), Spisi dubrovake kancelarije [dalje: SDK], sv. 3, Monumenta historica Ragusina, vol. 3, Zagreb 1988., dok. 508, str. 195; isto, dok. 509, str. 196; isto, dok. 513, str. 199-202. Dokumenti iz CD u vie su navrata koriteni u starijoj historiograiji, najcjelovitije u: Duanka DINI-KNEEVI, Prilog iz ivota kaluerica u srednjevekovnom Dubrovniku, Istraivanja Instituta za istoriju, sv. 6 (1979.), str. 325-326. Meutim, tek komplementarna vrela iz SDK iznose na vidjelo mnoge vane i zanimljive aspekte ovog sluaja. Luka BERITI, Utvrenja grada Dubrovnika, Zagreb 1955., str. 66. CD, sv. 5, Zagreb 1907., dok. 693, str. 187; Luka BERITI, Ubikacija nestalih graevinskih spomenika u Dubrovniku, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, sv. 12 (1960.), str. 64-73. Vinko FORETI Ante MARINOVI, Natpis iz XIV stoljea na Dupcu kod Dubrovnika, Anali Historijskog instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, sv. 8-9 (1960.-1961.), str. 172.

46

benediktinskih samostana (Sv. Andrija, Sv. Bartol, Sv. imun, Sv. Marija od Katela, Sv. Petar Mali, Sv. Nikola od hridi i Sv. Toma), a svi osim posljednjeg nalazili su se unutar gradskih zidina, pae, unutar najstarije urbane jezgre (Katel) na litici okrenutoj prema puini.5 Premda je redovniki ideal bio proet idealom skromnosti, suzdranosti od svjetovnog i kontemplativnosti, ni Pravilo Sv. Benedikta, ni monastika praksa u to doba nisu jo inzistirali na strogoj klauzuri. U vrijeme naeg sluaja tek se pripremao dekretal Periculoso, uvrten u znamenitu zbirku kanonskog prava Liber Sextus, kojim e papa Bonifacije VIII. redovnicama zabraniti izlaske iz samostana.6 Meutim, ako i nije neobino to se Mira nala izvan zidova svog samostana, svakako je udno to je kao ena, plemkinja i redovnica, bez pratnje izala iz plata gradskih zidina, granice koja nije samo iziki nego i simboliki omeivala drutvenu zajednicu. Mira je bila redovnica samostana Sv. Andrije, koji se nalazio na zapadnom rubu seksterija Katel, nedaleko zidina koje su grad okruivale s morske strane. Monastiki kompleks u kasnijim je stoljeima vie puta pregraivan, a nakon stradanja u velikom potresu iz 1667. vie nije obnovljen.7 Meu ruevinama na tome predjelu, koje i danas stoje, jedva se naziru ikakvi ostaci nekoliko crkvica i samostana koji su ondje bili podignuti i posve je nemogue doarati si kako je izgledao taj neveliki ali vani samostan potkraj 13. stoljea. Ne znamo tono koliko je brojna bila Mirina cenobitska zajednica. Prema podacima iz sredine 14. stoljea u tom su samostanu ivjele etiri benediktinke, a taj broj ostaje stabilan i u drugoj polovici stoljea.8 enski benediktinski samostani u to su vrijeme bili mali,9 pa je vjerojatno i Mira ivjela okruena s tek nekoliko redovnica. Za razliku od franjevakog samostana Sv. Klare, koji e 1290. biti utemeljen iskljuivo za plemike keri,10 benediktinke su u svoje redove primale i puanke. Meutim, za Miru pouzdano znamo da je bila plemkinja (nobilis domina). Budui da je Marin Mlascagna smatrao da se Barbiju mora osvetiti zbog nanesene mu sramote (ad vindicandum ontam meam)11, oito je Mira pripadala patricijskom rodu Mlascagna (Mlascogna), izdanku roda Naimeri/Maineri.12 Drugog aktera ovog sluaja moemo s potpunom sigurnou smjestiti u socijalne koordinate. Sveenik Barbije roen je puanskoj obitelji Longo, iji su se lanovi bavili
5 6

7 8 9 10 11

12

SDK, sv. 4, dok. 1296, str. 279; Ivan OSTOJI, Benediktinci u Hrvatskoj, sv. 2, Split 1964., str. 474-485. VI 3.16.1 (Aemilius FRIEDBERG (prir. i ur.), Corpus iuris canonici, sv. 2, Decretalium collectiones, Leipzig 1879., pretisak Graz 1955., str. 1053-1054); Jean LECLERCQ, La clture: points de repre historiques, Collectanea Cisterciensia, sv. 43 (1981.), str. 370-371; Elizabeth MAKOWSKI, Canon Law and Cloistered Women: Periculoso and Its Commentators 1298-1545., Studies in Medieval and Early Modern Canon Law, sv. 5, Washington 1997., str. 1-3. Luka BERITI, Ubikacija nestalih graevinskih spomenika u Dubrovniku, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, sv. 10 (1956.), str. 72-74; OSTOJI, Benediktinci, str. 477-478. Dravni arhiv u Dubrovniku, Dubrovaka Republika [dalje: DADU], Distributiones testamentorum, ser. 10.2, sv. 1, f. 159v-160r; isto, sv. 2, f. 19v; isto, sv. 5, f. 130r. OSTOJI, Benediktinci, str. 30. Zdenka JANEKOVI-RMER, Okvir slobode: dubrovaka vlastela izmeu srednjovjekovlja i humanizma, Zagreb Dubrovnik 1999., str. 215. V. nie. Za rod Mlascagna v. Irmgard MAHNKEN, Dubrovaki patricijat u XIV veku, Posebna izdanja SANU, sv. 340, Beograd 1960., sv. 1, str. 349-351 i sv. 2, tablica IL. U dokumentima o Barbijevom sluaju Marin Mihov se navodi i pod prezimenom Maynero (SDK, sv. 3, dok. 513, str. 199). N. Vekari je miljenja da je to dokaz da su Mlascagne bili ogranak roda Maineri (ranije: Naimeri); kolegi zahvaljujem na pojanjenjima o tim rodovima. Za pomo u rjeavanju genealokih pitanja zahvaljujem Nenadu Vekariu.

47

trgovinom i zanatima.13 Dok su se poloaji u kaptolu dijelili izmeu klerika patricija, dubrovako dijecezansko sveenstvo u srednjem vijeku redovito je potjecalo iz redova puana.14 Grad jo nije bio podijeljen na upe,15 tako da se odnos s vjernicima nije zasnivao na teritorijalnom principu, nego na vezi osobne prirode. Prije sluaja kojime se bavimo, Barbije se javlja u dokumentu iz 1282. u kojemu je zabiljeena zamjena nekih gradskih zemljita izmeu Paska Volcassio i bratovtine Sv. Stjepana. U tom je pravnom inu provedenom pred nadbiskupom Barbije zastupao bratovtinu kao jedan od njezina dva upravitelja.16 Fraternitas S. Stephani, bila je u to doba jedna od najuglednijih bratovtina, redovito obdarena legatima,17 no kasnije joj se gubi trag, vjerojatno uslijed promjene titulara. Barbije je, reklo bi se po spomenutoj funkciji u bratovtini, pripadao uglednijim sveenicima, pa kad ga presuda nadbiskupskog suda nazove niskom osobom (vilis persona), to nije zbog njegova prostog roda, nego zbog podlog zloina kojeg je poinio. Na putu izvan grada Barbije je Miri odsjekao nos (se dicte domine Mire... nasum incisisse). Djelo je ujedno klju za ono to je moglo prethoditi, jer ima vrlo jasan socijalni smisao, moglo bi se ak rei da je Barbiju Mirino zauvijek nagreno lice posluilo kao medij za prijenos odreene poruke. Odsjecanje nosa bila je kazna namijenjena enama koje su svojim ponaanjem teko naruile koncept asti.18 Spominje se jo u rimskoj knjievnosti, poznaju ju bizantsko pravo i penalni sustavi talijanskih gradova.19 Odsijecanjem nosa sudske su vlasti postizale dvostruku stigmatizaciju: na dijelu tijela otkrivenom pogledima trajno je bila zabiljeena kazna za zloin i taj je biljeg pratio kanjenicu ma kamo pola, a ujedno se ruila enina vrijednost na drutvenom tritu i kljatrili

13

14 15

16 17 18

19

Gregor REMONIK (prir. i ur.), Istorijski spomenici Dubrovakog arhiva. Kancelariski i notarski spisi g. 1278-1301, Beograd 1932., str. 52; SDK sv. 3, dok. 230, str. 76; isto, dok. 708, str. 251; isto, dok. 1072, str. 333; isto, dok. 1098, str. 337; SDK, sv. 4, dok. 308, str. 89; isto, dok. 582, str. 150; isto, dok. 665, str. 162; isto, dok. 788, str. 182; isto, dok. 1048, str. 223; isto, dok. 1079, str. 228; isto, dok. 1378, str. 324. Obitelj se prati i kroz niz dokumenata iz 14. stoljea; MAHNKEN, Dubrovaki patricijat, sv. 1, str. 47. Zdenka JANEKOVI-RMER, Marua ili suenje ljubavi: Brano-ljubavna pria iz srednjovjekovnog Dubrovnika, Zagreb 2007., str. 193-194. Kosto VOJNOVI, Crkva i drava u dubrovakoj republici, Rad JAZU, sv. 119 (1894.), str. 3839; Irena BENYOVSKY LATIN, Parochiae dentro la Citt Beccadellijeva podjela Dubrovnika na upe 1556. godine, u: Neven BUDAK (gl. ur.), Sacerdotes, iudices, notarii posrednici meu drutvenim skupinama, sv. 2, Pore 2007., str. 160. SDK, sv. 2, dok. 852, str. 194. Usp. SDK, sv. 4, str. 255-351. Historiograija je ne biljei. V. posebno Valentin GROEBNER, Defaced: The Visual Culture of Violence in the Late Middle Ages. New York 2004., str. 60-86. Osim enama, bila je namijenjena i pasivnim homoseksualcima (n. dj., str. 73-80). Za bizantsko pravo v. Lujo MARGETI, O nekim osnovnim znaajkama pokretanja kaznenog postupka u srednjovjekovnim dalmatinskim gradskim opinama, Rad HAZU, sv. 475 (1997.), str. 28; za junu Italiju v. zakonik Fridriha II. iz 1231., III, 74 (Domenico MAFFEI (prir. i ur.), Unepitome in volgare del Liber Augustalis, Bari 1995., str. 182); za Veneciju v. Guido RUGGIERO, Constructing civic morality, deconstructing the body: civic rituals of punishment in Renaissance Venice, u: Jacques CHIFFOLEAU Lauro MARTINES Agostino PARAVICINI BAGLIANI (ur.), Riti e rituali nelle societ medievali, Spoleto 1994., str. 180; za Bolognu, Sarah RUBIN BLANSHEI, Criminal Law and Politics in Medieval Bologna, Criminal Justice History, sv. 2 (1981.), str. 19-20, bilj. 7.

48

njezini socijalni izgledi.20 Dubrovaki propisi iz 1299./1300. i 1366. njome su prijetili kradljivicama koje ne bi mogle platiti novanu kaznu i slukinjama koje bi nou primale mukarce u vlastelinovu kuu, a takve je osude dubrovaki sud u 15. stoljeu zaista izricao.21 Osim kao kazna, prilino rijetka u djelatnosti dravnih institucija, odsjecanje nosa javljalo se u drutvenoj praksi kao odmazda za prijestup, stvarni ili pretpostavljeni, kojim je ena obeastila svoju okolinu, posebice nevjerom ili kakvim oblikom preslobodnog seksualnog ponaanja.22 Njezin verbalni par gdje je sve ostajalo na prijetnji bila je teka pogrda upuivana enama u svakodnevnim situacijama. Dubrovaki srednjovjekovni kazneni spisi pruaju primjere golih prijetnji, ali i sluajeva da je mukarac zaista odsjekao nos eni ako je smatrao da je povrijedila njegovu ast.23 Smisao Barbijevog postupka prema Miri moe se osvijetliti prispodobom s drugim sluajem iz iste godine: plemi ivo Crossio naredio je svojoj prilenici Bratui da se razodjene, oduzeo joj naunice, dao joj odsjei nos i poslao je barkom prema Dalmaciji, dozvolivi posadi da je proda ili postupi po svome nahoenju.24 Barbijev obraun s Mirom bio je s jedne strane jednostavniji, no s druge strane ulog Mirine asti kao plemkinje i redovnice bio je daleko vii, pa je odsjecanje nosa imalo jo veu socijalnu teinu nego kod prilenice Bratue. Barbije je svojim inom Miru prokazao kao obeaenu enu, bez obzira bila to ona doista ili ne. Vano je uoiti da ju je napao i osakatio zato to je meu njima postojalo neto zbog ega se osjeao iznevjerenim. Da joj je bio roak, moglo bi se pomisliti da ju je kaznio zbog nedolinog ponaanja s treim; kako to nije bio, oito se htio osvetiti za neto to se odigralo meu njima samima. Barbije je nakon svog ina pobjegao, ali ne bezglavo ni u panici prema oblinjoj dravnoj granici u zaleu dubrovakog distrikta, od koje ga je dijelio samo koji sat hoda, nego dobro promislivi kako i kamo. Za pomo je zakucao na, za nas, neoekivana vrata. Obratio se, naime, pobonim enama koje su ivjele uz crkvicu sv. Vlaha na Gorici, koja i danas stoji povie zapadnog morskog prilaza Dubrovniku. Te su recluse bile tipino enski izdanak srednjovjekovne pobonosti i paramonastikih

20 21

22 23

24

Usp. Guido RUGGIERO, Violence in Early Renaissance Venice, New Brunswick 1980., str. 108. V. BOGII i C. JIREEK (prir. i ur.), Liber statutorum Civitatis Ragusii compositus anno 1272, Monumenta historico-juridica Slavorum Meridionalium, sv. 9, Zagreb 1904., str. 127, 136-137 (VI, 4 i 33); Josephus GELCICH (prir. i ur.), Libri reformationum, sv. 4, Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, sv. 28, Zagreb 1896., str. 53; Constantin JIREEK, Der ragusanische Dichter iko Meneti, Archiv fr slavische Philologie, sv. 18 (1897.), str. 30-31; Risto JEREMI Jorjo TADI, Prilozi za istoriju zdravstvene kulture starog Dubrovnika, sv. 1, Beograd 1938., str. 127-128; Ilija MITI, Prilog prouavanju kazne sakaenja na podruju Dubrovake Republike i u nekim dalmatinskim gradovima, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, sv. 32, br. 1-2 (1982.), str. 144. GROEBNER, Defaced, str. 72-73. SDK, sv. 3, dok. 476, str. 178; DADU, Lamenta politica, ser. 11, sv. 2, ff. 37v, 319r; DADU, Lamenta de intus, ser. 51, sv. 21, f. 57; DADU, Lamenta de intus et foris, ser. 53, sv. 1, f. 175rv; Baria KREKI, Dubrovniks Struggle Against Fires, u: Dubrovnik: a Mediterranean Urban Society, 1300-1600, Aldershot Brookield 1997., dio VI, str. 13-14; Slavica STOJAN, Mizoginija i hrvatski pisci 18. stoljea u Dubrovniku, Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, sv. 39 (2001.), str. 446-447. O zatiti ene od nasilja i odranju njezine seksualne istoe kao sastavnici muke asti v. GROEBNER, Defaced, str. 81-82. SDK, sv. 3, dok. 481, str. 180-181; isto, dok. 520, str. 210.

49

formi religioznog ivota. U vrijeme Barbijevog bijega u Dubrovniku ih je bilo ukupno dvadesetak, rasporeenih meu gradskim crkvicama i onima na bliem izvangradskom podruju. 25 Isposniki stan uz crkvicu sv. Vlaha na Gorici bio je jedan od najvanijih i u njemu je obino ivjelo po nekoliko rekluza. Barbije ne samo da je tu naao prieljkivano utoite, nego je i priskrbio aktivnu pomo u bijegu. U rekluzoriju je ostao skriven ak esnaest dana, za koje su se vrijeme rekluze svojski trudile pronai nain da ga morem otpreme s dubrovakog teritorija. Nakon viestrukih propalih pokuaja, uspjelo im je pozvati Andriju de Vixi, koji se spremao brodom s Koloepa za Veneciju i privoliti ga da poalje barku po neke njihove stvari koje ele dati na prijevoz. Barbija su skrivenog spustili do ala podno Gorice, prokrijumarili na barku, pa na brod koji je otplovio prema Veneciji.26 Jesu li rekluze znale koga su skrivale? Barbije im je, kad je zatraio pomo, svakako morao ponuditi neko objanjenje za bijeg. Neemo nikada saznati je li im rekao istinu, kao ni jesu li rekluze drugim kanalima ule to se odista dogodilo. No svakako su morale shvatiti da je bilo rije o neem ozbiljnom, jer je bijeg u strani svijet bio sve prije nego jednostavna opcija. Rekluze su, suprotno onome to sugerira njihovo ime, slobodno komunicirale s okolinom, prema tome, mogle su doi do obavijesti koje su ih zanimale. Kako god bilo, prkos ovih ena crkvenim i svjetovnim autoritetima zasluuje da i njihovu ulogu u ovome sluaju markiramo kao kljunu. Bjegunca Barbija mletake su vlasti, na zahtjev dubrovakog kneza, uhitile i otpremile natrag da mu se moe suditi pred nadlenim sudom. Jo dok je brod s Barbijem bio u visini Hvara, u Gradu su se uznemirili duhovi, jer se nazirala mogunost da se zloinac izvue samo s globom od 75 perpera. Takva kazna zaista proizlazi iz odredbi Statuta: 50 perpera za teko ranjavanje po licu, uz nadodanu polovicu zbog bijega.27 Odmah valja rei da to nije bio ba zanemariv iznos: bosanske robinje u to su se doba prodavale za 6-15 perpera.28 Dubrovaki penalni sistem potkraj 13. stoljea bio je utemeljen na novanim kaznama,29 kao to je bilo i u Veneciji i talijanskim gradovima u to doba. U mletakom kaznenom statutu (Promissio de maleiciis) iz 1232. sucima su pripadale velike ovlasti da za ubojstvo i teke ozljede izreknu kaznu prema svome nahoenju (arbitrium). U tome propisu dan je openito veliki prostor tjelesnim kaznama, no ubrzo se u praksi uspostavio novi penalni sustav, zasnovan na globama.30 Novane kazne nosile su dravnim vlastima pogodnost prihoda (kriptotaksacija), ali drutvo ih nije uvijek lako gutalo. Do trenja je

25 26 27 28 29

30

O dubrovakim rekluzama pripremam posebnu monograiju, u kojoj e biti cjelovito obraena vrela i literatura. SDK, sv. 3, dok. 509, str. 196. Isto, dok. 513, str. 200; BOGII JIREEK, Liber statutorum, str. 125-126(VI, 3). SDK, sv. 2, str. 252-279. Nella LONZA, Pred gosparom knezom i njegovim sucima: Dubrovaki kazneni postupci s poetka XIV. stoljea, Anali Zavoda za povijesne znanosti u Dubrovniku, sv. 30 (1992.), str. 47-50; za dulji vremenski luk usp. Nella LONZA, Pod platem pravde: Kaznenopravni sustav Dubrovake Republike u XVIII. stoljeu, Dubrovnik 1997., str. 190. Guido RUGGIERO, Law and Punishment in Early Renaissance Venice, Journal of Criminal Law & Criminology, sv. 69 (1978.), str. 247; Guido RUGGIERO, Politica e giustizia, u: Girolamo ARNALDI Giorgio CRACCO Alberto TENENTI (ur.), Storia di Venezia dalle origini alla caduta della Serenissima, sv. 3, La formazione dello stato patrizio, Rim 1997., str. 393-394 i 402403.

50

naroito dolazilo na njihovome gornjem rubu, tj. kod najteih zloina za koje su bile propisane, kod kojih je lako mogao buknuti osjeaj nepravde uzrokovan drastinim nesrazmjerom izmeu djela i kazne. Tako je bilo i u Barbijevom sluaju. Grupica koja je za Miru htjela zatraiti primjerenu zadovoljtinu naglaava suprotnost izmeu rijei propisa (koju zovu ratio) i pravde (iusticia). U njihovim oima pravda bi trebala pogoditi Barbijevu osobu, a ne samo njegovu kesu. Nije tu, dakako, bilo rijei ni o kakvoj apstraktnoj skrbi za utemeljenost i pravinost penalnog sustava, jer su i sami kalkulirali kako e snositi novanu kaznu ako Barbija za osvetu osakate. U prvom planu nije toliko bio ni konkretni osjeaj za pravdu koji trai temeljnu razmjernost zloina i kazne, nego pitanje odgovarajue zadovoljtine za oteenicu i rod kojem je pripadala: samo im je obeaenje zloinevog tijela moglo povratiti drutveni ugled i poloaj, dok novac nije mogao imati takvu iscjeliteljsku ulogu. Osvetniku skupinu predvodio je Marin Mihov Mlascagna, vjerojatno tridesetogodinjak, a svakako ve iskusni poslovni ovjek.31 Obzirom na snanu motivaciju za osvetu, s Mirom je sigurno bio u tjenjoj obiteljskoj vezi, moda joj je bio brat ili neak. Svjestan moguih implikacija svoga ina, obratio se krugu onih do kojih je drao, da uje njihov savjet i priskrbi eventualnu pomo. Prvi u kome je naao oslonac bio je Bubagna Martolov Bubagna32, koji je kasnije stao uz Marina kao jamac u sudskom postupku koji je uslijedio.33 Iskusni Grubea Ragnina,34 od kojega je Marin elio savjet kako postupiti, uvidio je opasnost od nepromiljenih koraka i preporuio mu srednji put, tj. da nae drugove mudrije od sebe (inveniat socios... sapienciores quam ipse) i s njima poe do kneza traiti pravdu legalnim putem. Krva (Gervasius) Martinusii35 takoer je Marinu savjetovao da se ne odmetne od vlasti (non moveas te a dominacione). Za pokuaj da se zadovoljtina prvo pokua dobiti posredstvom kneza bio je ak i nagli Orsat Villarico36, koji se nije libio ponuditi da u suprotnome ba on izvede krvavu osvetu nad Barbijem i odsijee mu nos i ruku, samo ako mu Marin obea da e na sebe preuzeti novanu kaznu koju bi time mogao zaraditi.37 Kao to je bilo za oekivati, svi spomenuti Marinovi pouzdanici, a tako i Marin Pesagna, pripadali su plemikom staleu.38 Neki od Marinovih drugova bili su zaista mudriji i staloeniji od njega, kako je Grubea Ragnina preporuivao, no on ih nije posluao i nije se odluio obratiti knezu da mu iznese problem nepravedne kazne koji ga je titio. Je li to bilo zato to je procijenio da su mali izgledi da e sud biti voljan izai iz prostora zakonitosti i posegnuti za teom kaznom od propisane?39 Ili je smatrao da nanesenu sramotu moe isprati jedino istom, vlastorunom odmazdom?

31 32 33 34 35 36 37 38

39

Za procjenu godine roenja i druge biografske podatke zahvaljujem Nenadu Vekariu. MAHNKEN, Dubrovaki patricijat, sv. 1, str. 161. SDK, sv. 3, dok. 508, str. 195; isto, dok. 513, str. 199. Vidi nie. MAHNKEN, Dubrovaki patricijat, sv. 1, str. 379. O rodu v. isto, str. 305. O rodu Villarico/Gullerico v. isto, str. 286. SDK, sv. 3, dok. 513, str. 200. Mahnken ne unosi rod Pesagna meu patricijske obitelji (Dubrovaki patricijat). Meutim, istraivanja Nenada Vekaria ne ostavljaju prostora za dvojbu da pripada plemstvu; kolegi srdano zahvaljujem na objanjenju. Premda u to vrijeme nije vrijedilo naelo zakonitosti u suvremenom smislu rijei (nullum crimen, nulla poena sine lege), Statut je doputao primjenu obiaja, tumaenje analogijom, a u krajnjoj liniji i slobodnu prosudbu suda samo za ono to nije bilo pokriveno propisom. Usp. BOGII JIREEK, Liber statutorum, str. 2 i 27 (Proemij; II, 4).

51

Dok je kneeva pratnja u luci preuzimala Barbija da ga privede knezu, okupilo se mnotvo i zaprijeilo prolaz viui neka umre, neka umre avao (moriatur, moriatur diabolus) i pozivajui na odmazdu. U tom trenutku Marin Mlascagna potegnuo je no i nasrnuo na sveenika te mu pokuao odsjei nogu. Pri tome je zazivao roake i prijatelje da mu se pridrue u osveti (si habeo parentes et amicos meos, veniant nunc ad adiuvandum me vendicare ontam meam). U sukob se umijeao i mladi Ilija Bonda,40 koji je pratnju pokuao zavarati da im prepuste Barbija tvrdnjom da je knez pristao na lin (Dimitite presbiterum, quia ego scio quod dominus comes vult quod intericiatur). Iz sudskog zapisnika razabire se da je nastupila potpuna pometnja i da su kneevi sluge mukom uspjeli odbaciti napadaa, a situacija je opet dola pod kontrolu tek kad je istupio akon Grgur Cernelio. On je smirujuim rijeima odagnao strah kneevih sluga i postigao da mu prepuste Mlascagnu (Dimittatis dictum Marinum mihi. Nolite timere.), drutvena napetost je nakon toga brzo splasnula i Barbije je priveden knezu. Daleko od toga da je u srednjovjekovnom Dubrovniku taj pokuaj uzimanja pravde u svoje ruke bio jedini,41 no odjeknuo je vrlo snano i izazvao slubenu istragu zato to nasilje nije bilo usmjereno samo prema sveeniku Barbiju, nego je stavljalo na teku kunju autoritet dubrovakih vlasti. Barbije je imao status uhienika pod jurisdikcijom dravnih i/ili crkvenih tijela, pa je pokuaj osvete nad njime nuno poprimao dimenziju neposluha i pobune protiv slubenih institucija. Skoro istodobno povela su se, dakle, dva postupka: jedan zbog Barbijevog napada na Miru, a drugi zbog Marinovog napada na Barbija. Proces protiv Marina Mlascagne potrajao je nekih tjedan dana, sasluano je jedanaest svjedoka, a optuenik je morao pribaviti vrlo visoko jamstvo od 200 perpera da e ostati dostupan sudu.42 Premda je sam Marin u potpunosti poricao bilo kakvu krivnju (nisam potegnuo no, niti uinio to loe, niti me itko nagovorio), svjedoci su detaljno opisali zbivanja i sud je s lakoom donio osuujuu presudu na globu od 30 perpera. To nikako nije bila mala globa, promislimo li da je tjelesni napad ostao u pokuaju i sud je oito posegnuo za najviom kaznom koju je mogao izrei zato da pokae da nee trpjeti neposluh i samovlast. Istodobno je bez oklijevanja pokrenut i glavni postupak protiv Barbija. Budui da je zloinac bio klerik, predan je crkvenim vlastima, kojima je pripadala sudbenost ratione personae.43 Obzirom na teinu zloina koji je poinio, taj osobni imunitet nije Barbija titio od svih prisilnih ina dravnih institucija,44 te njegovo uhienje nije bilo sporno. Postupak je na prijelazu rujna u listopad 1284. poveo poglavar dubrovake crkve, ueni franjevac Bonaventura iz Parme, koji je ve nekoliko godina sjedio na nadbiskupskom tronu.45 Nisu to bila vremena kada se na tome mjestu moglo drijemati,
MAHNKEN, Dubrovaki patricijat, sv. 1, str. 159. Nella LONZA, Tuba, osveta, nagodba: modeli reagiranja na zloin u srednjovjekovnom Dubrovniku, Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, sv. 40 (2002.), str. 88-92. O sastavu suda i tijeku kaznenog postupka poetkom 14. stoljea usp. LONZA, Pred gosparom knezom..., str. 28-47. Paul FOURNIER, Les oficialits au Moyen ge: tude sur lorganisation, la comptence et la procdure des tribunaux ecclsiastiques ordinaires en France de 1180 1328., Paris 1880., pretisak Aalen 1984., str. 65-73. Isto, str. 70-72. Prihvatio je nadbiskupsku dunost 1281., a nedugo nakon toga stigao u Dubrovnik. O njemu v. Daniel FARLATI Jacobus COLETI, Ecclesiae Ragusinae historia, Venetiis 1800., str. 115-116;

40 41 42 43

44 45

52

uivajui asti i pogodnosti koje je donosilo mjesto u zavjetrini: nedugo nakon to je Bonaventura stigao u Dubrovnik, njegovu je pratnju napao podakon ivo Prodanello, praen skupinom klerika i svjetovnjaka, kada je i sama nadbiskupska palaa bila zasuta kamenjem.46 Protiv Barbija poveden je inkvizicijski postupak (inquisitio), tip postupka pred crkvenim sudom koji je kreiran odlukom IV. Lateranskog koncila iz 1215.47 U njemu sud nije bio osuen na ekanje hoe li oteenik podnijeti tubu i koje e dokaze na teret optuenika podastrijeti, ve je mogao sam pokrenuti postupak po slubenoj dunosti (ex oficio) i pobrinuti se za prikupljanje dokaza. Premda je inkvizicijski postupak formalno i nadalje zadrao podredno mjesto, u stvarnosti se ubrzo airmirao kao jednostavnija, podatnija i djelotvornija forma od paradigmatskog akuzacijskog modela te se vrlo brzo proirio u praksu svjetovnih sudova.48 Zanimljivo je primijetiti da se nadbiskupov sud, pokreui postupak, pozvao na to da je Barbijevo djelo poznato itavome Dubrovniku (fama publica deferente ad clamorem totius civitatis Ragusine).49 Ovdje nije rije ni o kakvoj popratnoj retorikoj iguri, nego o javnom mnijenju (fama publica, clamor) kao pretpostavci da bi sud mogao pokrenuti postupak ex oficio.50 U vrijeme Barbijevog procesa pravna doktrina bila je suglasna o takvoj ulozi javnog mnijenja, a za ilustraciju moe posluiti Tractatus de ordine iudiciario Aegidiusa de Fuscarariis, sastavljen oko 1260. i namijenjen prvenstveno kanonistima.51 Od procesnih akata o sluaju kojim se bavimo sauvana je samo presuda. Iz nje saznajemo da je Barbije svoj zloin spontano priznao (de plano confessus fuerit),52 no uskraeni smo za priu o motivu napada na Miru, koja je moda bila upletena u okrivljenikov iskaz. Budui da je priznanje bilo dovoljna osnova za osuujuu presudu, sud se nije morao upustiti u izvoenje drugih dokaza te je postupak sigurno bio vrlo jednostavan i brzo gotov. Povjesniara, naviklog da se susree s primjerima latentne napetosti i otvorenih sukoba oko jurisdikcije izmeu crkvenih i svjetovnih vlasti, moda e iznenaditi da se

46 47 48

49 50 51

52

Seraino RAZZI, Narrazioni o vero storia degli arcivescovi di Raugia, u: Stjepan KRASI Seraino RAZZI, Povijest dubrovake metropolije i dubrovakih nadbiskupa (X.-XVI. stoljea), Dubrovnik 1999., str. 119. CD, sv. 6, dok. 362, str. 426-427; isto, dok. 394, str. 476-477; isto, dok. 421, str. 504-505. Kanon Qualiter et quando uvrten je u X 5.1.24; FRIEDBERG, Corpus iuris canonici..., str. 745747. FOURNIER, Les oficialits au Moyen ge..., str. 266-270; Richard M. FRAHER, IV Laterans revolution in ciriminal procedure: The birth of inquisitio, the end of ordeals, and Innocent IIIs vision of ecclesiastical politics, u: Rosalius Iosephus card. CASTILLO LARA (ur.), Studia in honorem eminentissimi cardinalis Alphonsi M. Stickler, Studia et textus historiae iuris canonici, sv. 7, Rim 1992., str. 99-111; Vladimir BAYER, Kazneno procesno pravo odabrana poglavlja, sv. 2, Povijesni razvoj kaznenog procesnog prava, Zagreb 1995., str. 21-29; James BRUNDAGE, Medieval Canon Law, Harlow 1995., str. 147-151; Massimo VALLERANI, La giustizia pubblica medievale, Bologna 2005., str. 34-45. CD, sv. 6, dok. 416, str. 499. VALLERANI, La giustizia pubblica medievale..., str. 35-36. Ludwig WAHRMUND (prir. i ur.), Der Ordo iudiciarius des Aegidius de Fuscarariis, Quellen zur Geschichte des Rmisch-kanonischen Prozesses im Mittelalter, sv. 3.1, Innsbruck 1916., pretisak Aalen 1962., str. 156-159. O autoru i njegovom djelu v. Johann Friedrich von SCHULTE, Die Geschichte der Quellen und Literatur des Canonischen Rechts, sv. 2, Stuttgart 1875., pretisak Graz 1956., str. 139-142. CD, sv. 6, dok. 416, str. 499.

53

Barbiju sudilo ne samo u prisutnosti predstavnika kaptola, nego i kompletnog peterolanog svjetovnog suda na elu s knezom. Presudu je, dodue, izrekao nadbiskup u svojoj palai, no nije ju sastavio notar Antonio de Carletis iz Parme, koji je tada bio u nadbiskupovoj slubi53, nego kancelar svjetovnih vlasti, Tomasino de Savere54. U komparativnoj literaturi nisam uspjela nai sline primjere zajednikog djelovanja crkvenih i svjetovnih vlasti,55 no vjerojatno dubrovaka praksa nije bila jedinstvena. U jo uvijek nenadmaenoj studiji o sudbenosti biskupskih sudova u Francuskoj u srednjem vijeku, Paul Fournier ocrtao je postupnu uspostavu crkvene jurisdikcije nad klericima, proces koji se protegnuo do 13. stoljea, iznijevi takoer niz kasnijih primjera koji pokazuju da to u praksi nije odmah bilo prihvaeno i da se dravne institucije nisu uvijek obazirale na kleriki imunitet.56 Lako je mogue da su se i drugdje u Europi unutar opeg pokreta razgraniavanja crkvene i svjetovne nadlenosti jo zadugo javljali mjeoviti i prijelazni institucionalni oblici. Tu pretpostavku moemo poduprijeti jo jednim dubrovakim primjerom, ve spominjanim procesom ivi Prodanellu, kada je sudio nadbiskup u nazonosti nekoliko kanonika, dubrovakog kneza i njegova pomonika, kompletnog Malog vijea od jedanaest lanova te mnotva klerika i laika. Predstavnici svjetovnih institucija nisu bili obina publika prisutna javnome suenju, jer su tono odreeni funkcijom koju su obnaali. Moe se rei da je u Dubrovniku potkraj 13. stoljea jurisdikcija nad klericima ve neprijeporno bila u crkvenoj domeni, ali jo uvijek bez vrste mee prema svjetovnoj vlasti. Uz poziv na uobiajene retorike igure o retributivnom i preventivnom smislu kanjavanja (nolentes quod tantum maleicium maneat inpunitum, sed quod pena istius sit metus multorum)57 Barbiju Longu izreena je kazna lienja svih crkvenih asti i nadarbina (privamus... omni oficio et ecclesiastico beneicio) te trajni zatvor u svrhu pokore (ut penitentiam agat... perpetuis carceribus detineri). Njezina prva sastavnica nije Barbija liavala sveenikog statusa, ali mu je duboko mijenjala egzistenciju uskraujui mu neki stabilan izvor uzdravanja; druga djeluje jo tee jer prijeti dugotrajnom tamnicom, najteom kaznom koju je crkveni sud smio izrei. Dubrovaki nadbiskup je ivotne uvjete u kojima je Barbije trebao izdrati kaznu i izvriti pokoru postavio ozbiljno i strogo. Dva mjeseca nakon to je donio presudu, posebnim je aktom izdanim u katedrali, opet u nazonosti kneza i svjetovnog suda! tonije utvrdio uvjete utamnienja.58 Osuenik je baen u zatvor ispod crkvice Sv. Spasa od movare, koja se nalazila preko puta Kneeva dvora. Tu podrumsku prostoriju u 14. i 15. stoljeu povremeno se koristilo za zatvaranje osuenika koje se nije htjelo ili nije moglo drati u nekoj od redovitih tamnica u Dvoru,

53 54 55

56 57

58

Pisao je, na primjer, isprave u CD, sv. 6, dok. 395, str. 477; isto, dok. 396, str. 478; isto, dok. 421, str. 504-505. Isto, dok. 416, str. 500. O tome kancelaru v. Constantin JIREEK, Die mittelalterliche Kanzlei der Ragusaner, Archiv fr slavische Philologie, sv. 26 (1904.), str. 187-188. Usp. FOURNIER, Les oficialits au Moyen ge... Paolo Prodi upozorio je na to da historiograija ustraje na zasebnom prouavanju djelatnosti svjetovnih i crkvenih sudova, unato tome to se u stvarnosti njihovo djelovanje dijelomice preklapa; Paolo PRODI, Una storia della giustizia: Dal pluralismo dei fori al moderno dualismo tra coscenza e diritto, Bologna 2000., str. 129-137. FOURNIER, Les oficialits au Moyen ge..., str. 65-66. U ovoj formuli, koja ima daleki uzor u rimskom pravu, odjekuje posebno papinski dekretal Ut fame iz 1203. (X 5.39.5). V. Richard M. FRAHER, The theoretical justiication for the new criminal law of the high Middle Ages: Rei publicae interest ne crimina remaneant impunita, University of Illinois Law Review, sv. 3 (1984.), str. 577-578. CD, sv. 6, dok. 427, str. 510-511.

54

posebice za ene.59 Bez obzira to se nalazila pod crkvom, njome su raspolagale dravne institucije vlasti. Barbije je ondje imao ivjeti o kruhu i vodi (commedere debeat panem et aquam solummodo), okovan za obje noge i jednu ruku (conpedibus et vinculis ferreis ad pedes et unam manum), a tamniki reim smio se ublaiti samo ako se razboli.60 Ustvari, to je najtea kazna, zaodjenuta u oblik pokore, koju je biskupski sud uope mogao izrei,61 a koja je daleko blie traenoj pravednoj kazni od one koju je mogao dodijeliti svjetovni sud. No provedba takvih kazni esto je posve omekavala i razvodnjavala strogi pravorijek, jer se naknadno pred zloincem koji se pokajao otvarao iroki put prema milosrdnom oprostu.62 U dokumentima o procesu nema nikakvih naznaka da se Barbije opirao suenju: ini se da nije uloio nikakve ni procesne ni materijalne prigovore, a znamo da je djelo priznao. Meutim, tamniko iskustvo preokrenulo je njegovo ponaanje i dodalo novo poglavlje ovoj prii. Barbije je, naime, podnio albu papi da ga neovlateno dre zatvorene dravne vlasti. Kao to sam ve istaknula, presudu je donio nadbiskup, no elementi svjetovnosti, koji su u suenju i izvrenju kazne postojali, posluili su mu kao argument da je pogaen imunitet koji mu je kao kleriku pripadao. Put za albu tekao je posredstvom lokalne instance,63 tako da se u Dubrovniku odmah znalo da e se ovaj predmet nai pred tijelima papinske kurije. Uslijed takvog razvitka dogaaja dubrovaki je knez smatrao potrebnim pred nadbiskupom se odrei uvanja osuenika (refuto custodiam), o emu je 2. srpnja 1285. sastavljena i propisna isprava.64 To je, dakako, bio puki formalni in prijenosa nadlenosti na crkvene vlasti, koji je iz Barbijevih ruku izbijao nezgodni dokaz o povredi imuniteta, ali nije otvarao vrata njegove tamnice. Papinska kurija postupila je prema uobiajenom postupku: sluaj je povjerila odreenom crkvenom veledostojniku da u njemu djeluje kao opunomoeni sudac (iudex delegatus).65 Nadbiskup Barija, kojemu je zapala ta dunost, papinskim je pismom bio ovlaten zaprijetiti ekskomunikacijom, ako se Barbija ne pusti na slobodu, no uz uobiajenu klauzulu si est ita, to jest ako su navodi iz albe toni. Za provedbu povjerene dunosti taj je prelat odredio sveenika Rogerija de Lupizo i izdao mu drugo pismo s konkretnijim naputcima. Njima se od dubrovakih vlasti trailo ne samo da puste Barbija, nego i da mu daju jamstva za osobnu sigurnost, da se poinitelji tog svetogra iskljue iz svih institucija vlasti, dok se ne pokore crkvenim nalozima, a zadravajui si i pravo direktnog suenja u tome sluaju. Rogerije je s proljea 1286. doputovao u

59

60 61

62 63

64 65

SDK, sv. 3, dok. 407, str. 135; BERITI, Ubikacija, sv. 10 (1956.), str. 61-62; Nada GRUJI, Kneev dvor u Dubrovniku prije 1435. godine, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, sv. 40 (2003.-2004.), str. 157. CD, sv. 6, dok. 450, str. 531-532. Joseph BLTZER, Inquisition, The Catholic Encyclopedia, sv. 8, New York 1910., on line: http://www.newadvent.org/cathen/08026a.htm (konzultirano 17.07.2008); Bernard HAMILTON, The Medieval Inquisition, London 1981., str. 49-54; Jean DUBABIN, Captivity and Imprisonment in Medieval Europe 1000-1300, Houndmills 2002., str. 144-145 i 151-152. DUBABIN, Captivity and Imprisonment, str. 157. WAHRMUND, Der Ordo iudiciarius des Aegidius de Fuscarariis, str. 146; Charles DUGGAN, Papal Judges Delegate and the Making of the New Law in the Twelfth Century, u: Thomas N. BISSON (ur.), Cultures of Power: Lordship, Status, and Process in Twelfth-Century Europe, Philadelphia 1995., str. 174. CD, sv. 6, dok. 450, str. 531-532. O toj proceduri v. DUGGAN, Papal Judges Delegate, str. 174-176.

55

Dubrovnik opremljen s ta dva pisma nadreenih, otro stilizirana, no ustvari hipotetske prirode njegova je prva zadaa bila utvrditi je li tono da je povrijeen Barbijev kleriki imunitet. Suoen s dunou polaganja rauna, dubrovaki je knez u najveoj zgradi katedrali Sv. Marije okupio sve one koji su na bilo koji nain sudjelovali u vlasti, crkvenoj ili svjetovnoj: cijelo Veliko vijee, tj. sve odrasle patricije, itav kaptol s njegovim dunosnicima, dubrovaki kler te predstavnike dominikanskog i franjevakog reda. Nakon to su javno proitana pisma koja je donio Rogerije, knez je odgovorio u svoje ime i u u ime itave komune i dubrovake zajednice (nomine suo et vice et nomine totius comunis et universitatis Ragusii) da Barbija nije dao uhititi, da mu nije sudio, da ga nije zatvorio i da ga ne dri zatvorenog, kao to je svima poznato i kao to potkrepljuju nadbiskupova presuda i ostali dokumenti. Kneeve tvrdnje nisu bile ba posve istinite, ali je mogao njima manipulirati zato to je politika lokalnih svjetovnih i crkvenih vlasti u Barbijevom sluaju bila monolitna. Jednostavno nitko nije imao potrebu ni interesa opovrgnuti to to je iznio, pa time nije nastao procijep u koji bi se mogla utisnuti Barbijeva alba. Kako su se stvari dalje odvijale na pravnom planu nije nam poznato, kao ni kakva je bila Barbijeva konana sudbina. Je li ostavio kosti u podrumu Sv. Spasa? Ili je za koju godinu ishodio pomilovanje i opet postao slobodan ovjek, makar lien sveenikih nadarbina? Njegova osobna sudbina nestala je u onome mraku prolih dogaaja kojeg ne osvjetljavaju povijesni izvori. U toj se tami dalje odvijao i Mirin ivot. Za nju moemo biti gotovo sigurni da je proivjela svoj ljudski vijek u samostanu Sv. Andrije, nagrena lica, koje ju je zauvijek podsjealo na Barbija. U pozadini prie o Barbiju nazire se nekoliko tema koje bih zakljuno eljela prenijeti u prvi plan. U prvome redu, primjeuje se kako se sudstvo jo uvijek moralo boriti za dominantni poloaj meu mehanizmima rjeavanja drutvenih sukoba, a u kompeticiji s osvetom jedva da je uspjelo ishoditi premo. Nadalje, penalni sustav poloen na novane kazne, koji je kreiran da bi osigurao prihode najprije kneza, a zatim komune ne samo da nije udovoljavao udnji za odmazdom odreene socijalne skupine, nego nije odgovarao niti artikuliranom shvaanju komunalne vlasti, meu ijim je glavnim vrlinama pravda (iustitia) koja svakome daje prema zaslugama. Najvanije mi se ipak ini istaknuti da u sloenoj drutvenoj tektonici oko Barbijevog sluaja najdublje raspukline nisu nastale tamo gdje smo ih navikli oekivati, na bridu gdje se dodirivala nadlenost svjetovnih i crkvenih institucija. Osnovni sukobi izbili su na drugim tokama: dravne vlasti suoile su se s problemom zauzdavanja osvetnike pobune jedne patricijske skupine, a crkva je otrpjela svojeglavi postupak rekluza. Meutim, nije bilo nikakvog trvenja oko pitanja jurisdikcije nad Barbijem, ni u vrijeme dok je bio u bijegu, ni kad je bio uhien, niti dok mu se sudilo, ni dok je izdravao kaznu. U ovome sluaju crkvene i svjetovne vlasti na lokalnoj su razini suraivale upravo uzorno, pae, djelovale zajedniki.

56

KORITENO GRADIVO: Neobjavljeni izvori: DADU Dravni arhiv u Dubrovniku, Dubrovnik. Dubrovaka Republika, Distributiones testamentorum, ser. 10.2, sv. 1, 2, 5. Lamenta politica, ser. 11, sv. 2. Lamenta de intus, ser. 51, sv. 21. Lamenta de intus et foris, ser. 53, sv. 1.

Objavljeni izvori i literatura: Bayer, Vladimir, Kazneno procesno pravo odabrana poglavlja, sv. 2, Povijesni razvoj kaznenog procesnog prava, Zagreb 1995.

Benyovsky Latin, Irena, Parochiae dentro la Citt Beccadellijeva podjela Dubrovnika na upe 1556. godine, u: Neven Budak (gl. ur.), Sacerdotes, iudices, notarii posrednici meu drutvenim skupinama, sv. 2, Pore 2007., str. 159-166. Beriti, Luka, Ubikacija nestalih graevinskih spomenika u Dubrovniku, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, sv. 10 (1956.), str. 15-83; isto, sv. 12 (1960.), str. 61-84. , Utvrenja grada Dubrovnika, Zagreb 1955. Bltzer, Joseph, Inquisition, The Catholic Encyclopedia, sv. 8, New York 1910., on line: http://www.newadvent.org/cathen/08026a.htm (konzultirano 17. 07. 2008.).

Bogii, V[althasar] Jireek C[onstantinus] (prir. i ur.), Liber statutorum Civitatis Ragusii compositus anno 1272, Monumenta historico-juridica Slavorum Meridionalium, sv. 9, Zagreb 1904. Brundage, James, Medieval Canon Law, Harlow 1995.

remonik, Gregor (prir. i ur.), Istorijski spomenici Dubrovakog arhiva. Kancelariski i notarski spisi g. 1278-1301, Beograd 1932.

Dini-Kneevi, Duanka, Prilog iz ivota kaluerica u srednjevekovnom Dubrovniku, Istraivanja Instituta za istoriju, sv. 6 (1979.), str. 325-329. Dubabin, Jean, Captivity and Imprisonment in Medieval Europe 1000-1300, Houndmills 2002.

Duggan, Charles, Papal Judges Delegate and the Making of the New Law in the Twelfth Century, u: Thomas N. Bisson (ur.), Cultures of Power: Lordship, Status, and Process in Twelfth-Century Europe, Philadelphia 1995., str. 172-199. Farlati, Daniel Coleti, Jacobus, Ecclesiae Ragusinae historia, Venetiis 1800.

Foreti, Vinko Marinovi, Ante, Natpis iz XIV stoljea na Dupcu kod Dubrovnika, Anali Historijskog instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, sv. 8-9 (1960.-1961.), str. 165-176.
57

Hamilton, Bernard, The Medieval Inquisition, London 1981.

Gruji, Nada, Kneev dvor u Dubrovniku prije 1435. godine, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, sv. 40 (2003.-2004.), str. 149-170.

Groebner, Valentin, Defaced: The Visual Culture of Violence in the Late Middle Ages, New York 2004.

Gelcich, Josephus (prir. i ur.), Libri reformationum, sv. 4, Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, sv. 28, Zagreb 1896.

Friedberg, Aemilius (prir. i ur.), Corpus iuris canonici, sv. 2, Decretalium collectiones, Leipzig 1879., pretisak Graz 1955.

Fraher, Richard M., The theoretical justiication for the new criminal law of the high Middle Ages: Rei publicae interest ne crimina remaneant impunita, University of Illinois Law Review, sv. 3 (1984.), str. 577-595. , IV Laterans revolution in ciriminal procedure: The birth of inquisitio, the end of ordeals, and Innocent IIIs vision of ecclesiastical politics, u: Rosalius Iosephus card. Castillo Lara (ur.), Studia in honorem eminentissimi cardinalis Alphonsi M. Stickler, Studia et textus historiae iuris canonici, sv. 7, Rim 1992., str. 97-111.

Fournier, Paul, Les oficialits au Moyen ge: tude sur lorganisation, la comptence et la procdure des tribunaux ecclsiastiques ordinaires en France de 1180 1328., Pariz 1880., pretisak Aalen 1984.

Janekovi-Rmer, Zdenka, Okvir slobode: dubrovaka vlastela izmeu srednjovjekovlja i humanizma, Zagreb Dubrovnik 1999. , Marua ili suenje ljubavi: Brano-ljubavna pria iz srednjovjekovnog Dubrovnika, Zagreb 2007. Jeremi, Risto Tadi, Jorjo, Prilozi za istoriju zdravstvene kulture starog Dubrovnika, sv. 1, Beograd 1938.

Lonza, Nella, Pred gosparom knezom i njegovim sucima: Dubrovaki kazneni postupci s poetka XIV. stoljea, Anali Zavoda za povijesne znanosti u Dubrovniku, sv. 30 (1992.), str. 25-54. , Pod platem pravde: Kaznenopravni sustav Dubrovake Republike u XVIII. stoljeu, Dubrovnik 1997. , Tuba, osveta, nagodba: modeli reagiranja na zloin u srednjovjekovnom Dubrovniku, Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, sv. 40 (2002.), str. 57-104.
58

Leclercq, Jean, La clture: points de repre historiques, Collectanea Cisterciensia, sv. 43 (1981.), str. 366-376.

Kreki, Baria, Dubrovniks Struggle Against Fires, u: Baria Kreki, Dubrovnik: a Mediterranean Urban Society, 1300-1600, Aldershot Brookield 1997., dio VI, str. 1-24.

Jireek, Constantin, Der ragusanische Dichter iko Meneti, Archiv fr slavische Philologie, sv. 18 (1897.), str. 22-89. , Die mittelalterliche Kanzlei der Ragusaner, Archiv fr slavische Philologie, sv. 26 (1904.), str. 161-214.

Lui, Josip (prir. i ur.), Spisi dubrovake kancelarije, sv. 2-4, Monumenta historica Ragusina, sv. 2-4, Zagreb 1984.-1993. Maffei, Domenico (prir. i ur.), Unepitome in volgare del Liber Augustalis, Bari 1995. Mahnken, Irmgard, Dubrovaki patricijat u XIV veku, sv. 1-2, Posebna izdanja SANU, sv. 340, Beograd 1960.

Miti, Ilija, Prilog prouavanju kazne sakaenja na podruju Dubrovake Republike i u nekim dalmatinskim gradovima, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, sv. 32, br. 1-2 (1982.), str. 141-150. Ostoji, Ivan, Benediktinci u Hrvatskoj, sv. 2, Split 1964. Prodi, Paolo, Una storia della giustizia: Dal pluralismo dei fori al moderno dualismo tra coscenza e diritto, Bologna 2000. Razzi, Seraino, Narrazioni o vero storia degli arcivescovi di Raugia, u: Stjepan Krasi Seraino Razzi, Povijest dubrovake metropolije i dubrovakih nadbiskupa (X.-XVI. stoljea), Dubrovnik 1999., str. 107-168.

Margeti, Lujo, O nekim osnovnim znaajkama pokretanja kaznenog postupka u srednjovjekovnim dalmatinskim gradskim opinama, Rad HAZU, sv. 475 (1997.), str. 5-53.

Ruggiero, Guido, Constructing civic morality, deconstructing the body: civic rituals of punishment in Renaissance Venice, u: Jacques Chiffoleau, Lauro Martines i Agostino Paravicini Bagliani (ur.), Riti e rituali nelle societ medievali, Spoleto 1994., str. 175-190. Rubin Blanshei, Sarah, Criminal Law and Politics in Medieval Bologna, Criminal Justice History, sv. 2 (1981.), str. 1-30.

Vojnovi, Kosto, Crkva i drava u dubrovakoj republici, Rad JAZU, sv. 119 (1894.), str. 32-143. Wahrmund, Ludwig (prir. i ur.), Der Ordo iudiciarius des Aegidius de Fuscarariis, Quellen zur Geschichte des Rmisch-kanonischen Prozesses im Mittelalter, sv. 3.1, Innsbruck 1916., pretisak Aalen 1962.

Vallerani, Massimo, La giustizia pubblica medievale, Bologna 2005.

Stojan, Slavica. Mizoginija i hrvatski pisci 18. stoljea u Dubrovniku, Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, sv. 39 (2001.), str. 427-460.

Smiiklas, Tadija (prir. i ur.), Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. 5-6, Zagreb 1908.

Schulte, Johann Friedrich von, Die Geschichte der Quellen und Literatur des Canonischen Rechts, sv. 2, Stuttgart 1875., pretisak Graz 1956.

Ruggiero, Guido, Law and Punishment in Early Renaissance Venice, Journal of Criminal Law & Criminology, sv. 69 (1978.), str. 243-256. , Violence in Early Renaissance Venice, New Brunswick 1980. , Politica e giustizia, u: Girolamo Arnaldi, Giorgio Cracco, Alberto Tenenti (ur.), Storia di Venezia dalle origini alla caduta della Serenissima, sv. 3, La formazione dello stato patrizio, Rim 1997., str. 389-407.

59