AVANGARDA, MODERNISTIKI POKRETI I SOCIJALNA KNJIEVNOST U I.

RAZDOBLJU (1914 - 1929.)

Vlado Pandi i Josip Kekez, Hrvatski 4, Zagreb 2000, str90-100

1 dio

Prva desetljea 20. stoljea prola su u otru suprotstavljanju umjetnosti zavrnice 19.
stoljea, odbacivanju realizma, pa simbolizma, naturalizma, impresionizma. irina,
raznolikost i raznorodnost umjetnikih smjerova oteava tradiciji imenovanje. Nema
jedinstvena stila u tom razdoblju, ali jedinstveno je - odbacivanje tradicije.
Suprotstavljene su tradicija i modernost, pa zato i nazivanje toga razdoblja
modernizmom ili modernistikim pokretima, te avangardom - u znaenju prethodnice
novog vremena. U nekim zemljama ustalili su se ili preteu pojedinani nazivi tih
pokreta jer je umjetnost, knjievnost poglavito bila u znaku tih pokreta.
Naglost, estina odbacivanja tradicije potjee iz opeg nemira prijelomnoga vremena
kao prirodnog odgovora na stanje koje nije nudilo nade. Umjetnici su nezadovoljni
postojeom umjetnou. Moan je utjecaj filozofskih strujanja na poetku 20. stoljea.
Iako se poziva na zbilju, istinu, umjetnost je po miljenju modernistikih predvodnika
daleko od "istinske zbilje", zatajuje najvee ovjekove brige, vri nedostojnu ulogu
prikrivaa vremena koje nudi beznae. Potrebna je preobrazba ovjeka, preobrazba
duha. ovjek, pojedinac, sve je nemoniji u noenju tekog bremena koje mu je
nametnulo vrijeme. Zaplaen je u oekivanju vremena koje dolazi. Otuenje ovjeka
biva sve vee. Tehnika napreduje i mijenja ivotne prostore; gradovi rastu, a ovjek
gubi podlogu koja mu je davala sigurnost. Ambicije nacija i naroda pomiu granice
starih vidika; postaju preuski dotadanji prostori. Porastao je broj drava koje ele
odluivati o cijelom svijetu; nema dvojbi o buduim velikim sudarima, neizbjenim
sukobima u kojima e stradati slabaan ovjek. Umjetnici osjeaju svoju odgovornost.
Nametnula im se obveza utjecaja na vrijeme. U takvim okolnostima misao njemakog
filozofa Friedricha Nietzschea (1844 1900.) o potrebi ruenja postojeeg svijeta i
uspostavljanju uvjeta za stvaranje novog ovjeka ostvaruje znaajan utjecaj.
Suprotstavljanje tradiciji oituje se na razliite naine, bira razliite putove.
FUTURIZAM

Futurizam kao umjetniki pokret utemeljen je 1909. Filippo Tomaso Marinetti (Filipo
Tomazo Marineti, 1876 - 1944), objavljuje Futuristiki manifest (Manifesto futurista u
Parizu. Nakon toga manifesta pojavilo ih se jo nekoliko s ostalih podruja umjetnosti.
Pokret je bio izrazito usmjeren protiv tradicije. U Italiji se futurizam razvija kao
estoko protivljenje pristaa industrijalizacije i tehnikog napretka starim umjetnikim
vrijednostima, Italiji muzeja, galerija, starina. Slavi se dinamika, grad, tehniki
strojevi, nacionalna snaga, pozdravlja talijanski rat protiv Libije kao "veliki futuristiki

trenutak". Marinetti je na vijest o osvojenju Tripolija napisao da su pojedincu i narodu

doputene sve slobode osim da bude kukavica, a rije Italija mora nadjaati rije
"Sloboda". Potie nacionalne osvajake ambicije, zahvaljuje talijanskoj vladi na
osvajanjima. '1`akav pokret bivao je sve manje umjetniki, a sve vie politiki, koji e
se izroditi u faizam.
Najvanije su odrednice futuristike knjievnosti: bezobzirnost, visok stupanj zanosa,
ushienosti i sna. U pjesnitvu su promicali slobodan stih, vrlo jezgrovit izriaj.
Odbacivali su sintaksu. Isputali su glagole jer su usporavali njihove poruke. Potpuno
su zanemarivali pravopisna pravila. Skromni su njihovi knjievni rezultati. Gabriele
D'Annunzio (Gabrijele Danuncio, 1863 - 1938.), sljedbenik Carduccijeva pjesnikog
klasicizma i Vergina pripovjedatva, iskazao je zanimanje za futurizam, upravo za
slavljenje i poticanje rata, pa e 1919. voditi i talijansko vojno zaposjednue Rijeke.
U slikarstvu se futurizam oitovao u nemirnim linijama, proimanjem oblika i
isticanjem dinamike modernog ivljenja, razbijanjem oblika i otrim suprotstavljanjem
jarkih boja. Najdjelatniji je slikar Umberto Boccioni (Umberto Booni, 1882-1916). U
zanosu slavljenja talijanskih osvajanja, postaje ratnik, a zavrit e ivot nakon pada s
konja.
Futurizam u Rusiji zaeo se kao zagovaranje ovjekove slobode bez svih
tradicionalnih stega. Najpoznatiji su futuristi pjesnici Vladimir Majakovski (1893 1930.), Velimir Hljebnikov (1885 - 1922.) i Boris Pasternak (1890 - 1960.).
Majakovski je uveo u pjesnitvo gradsku tematiku, gradski argonizam, pa i vulgarne
rijei. Lomi tradicionalni stih i nastoji postii to vie patetike.
Dok je talijanski futurizam zastranjivao "udesno", ruski je zastranio "ulijevo". Veina
se ruskih futurista prikljuila Lenjinovim boljevicima.
EKSPRESIONIZAM

Ekspresionizmu je kao vrlo iroku pokretu teko oblikovati nedvojbeno odreenje.

Opsean je i raznorodan prosvjed protiv dotadanje umjetnosti, estoka kritika
pozitivizma, naturalizma i impresionizma. Pobunjenici, mladi ekspresionisti,
odbacivali su umjetnost koju su imenovali jednostavnim odrazom zbilje. Zagovarali su
unutarnje traenje zbilje jer zbilja nije izvan ovjeka, nego je u ovjeku.
Ustaljeni naziv ekspresionizam proizaao je iz nastojanja kritiara za zakljukom kada
je pokret ve bio dobro ukorijenjen u slikarstvu i knjievnosti, glazbi pa i kazalitu.
Posebice su taj naziv irili njemaki asopisi "Der Sturm" ("Juri") i "Die Aktion", ali
potrebno je spomenuti da su ta dva asopisa "u svojoj selekciji moderne poezije
polazila od teorijskih predodbi koje se u znatnoj mjeri razlikuju" (V mega).
Poetak ekspresionizma povjesniari nalaze u Francuskoj, posebice u njezinu
slikarstvu. Suvremeni istraivai ekspresionizma ` istiu da su na njegovu pojavu
utjecali slikari Vincent van Gogh (Vensan van Gog), Edvard Munch i Paul Gauguin
(Pol Gogen). Posebno se istie Gauguinova uloga u pouku, primjerice da se i stablo

moe obojiti jarko crvenom bojom ako se umjetnik tako eli izraziti, prihvatili su
"fovisti" na Jesenskom salonu u Parizu 1905. Predstavili su svoju koncepciju o slici
koja nije dekoracija, ni kompozicija ni red, nego izraz.
Ekspresionizam se najsnanije oitovao u Njemakoj, a najjai utjecaj su na njemake
ekspresioniste izvrili doseljeni slikari Van Gogh i Munch.
Na ekspresioniste je velik utjecaj izvrio i filozof Friedrich Nietzsche. Prva skupina
njemakih ekspresionista organizirala se 1905. i nazvana je "Die Brucke" ("Most").
Imala je dobre veze s francuskim fovistima. Ta se skupina odrala do 1913. Drugo
ekspresionistiko drutvo osnovano je 1911. pod nazivom "Blaue Reiter" ("Plavi
jaha"). Glavni su osnivai Vasilij Kandinski i Franz Marc.
Za tu se skupinu tvrdi da je izrazito misaono usmjerena, a obojica istaknutih
predstavnika voljela su plavu boju. Unato razlikama izmeu tih dvaju
ekspresionistikih slikarskih drutava zajedniko im je odbacivanje naturalistikog i
impresionistikoga gledanja "izvana". Zanimalo ih je "iznutra". Impresionistima su
predbacivali njihovo preveliko povjerenje u oi.
U knjievnosti se ekspresionizam razmahao u drugom desetljeu 20. stoljea, na tragu
ekspresionizma u slikarstvu.
Nikada nee biti zajednikoga ekspresionistikog programa, ali istaknuti su kritiari
iznosili svoje ekspresionistike smjernice i oekivanja od knjievnosti. Mnogi su
ekspresionisti isticali da vrijeme u kojemu ive potie krik, prosvjed protiv oaja.
Hermann Bahr (1863. - 1934.) napisao je 1916.: "I evo oajnikog krika: ovjek viui
trai svoju duu, iz naeg vremena otima se samo krik oaja. ak i umjetnost vie u
tmini, zaziva u pomo, priziva duh: to je ekspresionizam." Usporeuje ekspresionizam
i impresionizam: "Impresionizam je odvajanje ovjeka od duha; impresionizam je
sputanje ovjeka na razinu gramofona vanjskog svijeta. I evo ekspresionista da
ovjeku ponovo otvori usta: ovjek je odvie dugo utke sluao; sada hoe govor
duha."
Dok je to Bahr pisao, bjesnio je u Europi Prvi svjetski rat. Osim u Njemakoj i
Austriji, uz zaee u Francuskoj, ekspresionizam je imao odjeka - u Belgiji, nordijskim
zemljama, Madarskoj, ekoj, Italiji (melodini ekspresionizam), Rusiji i dr.
Ni u jednoj drugoj zemlji ekspresionizam nije bio t ko irok i razliit pokret kao u
Njemakoj. Ope je miljenje da je najbolje uspjehe postigao u prvoj razvojnoj fazi.
Vie se ekspresionista u zavrnici drugoga desetljea 20. stoljea oglasilo tekstovima
(manifestima) koji su obrazlagali pjesnika ekspresionistika postignua i otkria.
Kasimir Edschmid u tekstu o ekspresionizmu u knjievnosti i novo pjesnitvo
zabiljeio je:
Cijelo podruje bavljenja ekspresionistikog umjetnika postaje vizija (vienje).
Umjetnik ne gleda, on vidi. Ne prikazuje, nego doivljava. Ne ponavlja, nego oblikuje.
Ne uzima, nego trai. Nema vie lanca injenica: tvornica, kua, bolest, vika i glad.

Postoji o tome sada samo vizija. Znaenje se te injenice iscrpljuje im umjetnikova

ruka, prodrijevi kroz njih, dokui ono to je iza njih.
Suprostavljeni impresionizmu, ekspresionisti su nadahnue za svoje stvaralatvo
nalazili ondje gdje nije bilo tradicionalne ljepote. Umjesto prirode i drugih ljepota, njih
zanimaju "runi" motivi: buni gradovi, sirotinjska predgrada, bolniki odjeli za
najtee, neizljeive bolesti, ulini mete, ratna stradanja, dimljivost gostionica i
kojekakvih runih svratita, prostori oneieni ispustima tvornikih dimnjaka i sl.
Ekspresionizam ne doputa nikakve stege u oblikovanju knjievnoga teksta. Rue se
potpuno pravila pjesnikoga stvaranja. S povjerenjem u veliku preobrazbenu snagu
duha ne tuju nikakvu prirodnu logiku zbivanja, nikakvu prirodnu "istinu". Ostvaruju
nizanje, brzi prolaz dojmova. Ne zanima ih sustavna psiholoka ralamba, ni u
dramskom stvaralatvu koje je u razdoblju ekspresionizma ostvarilo izvanredna djela.
Dvije su prekretnike zbirke u njemakom ekspresionistikom pjesnitvu: Vjeni dan
(1911.) Georga Heyma (Geork Hajm, 18871912.) i Prijatelj svijeta (1911.) Franza
Werfela (Franc Verfel, 1890-1945.). Uz tu dvojicu najistaknutiji su pjesnici Ernst
Stadler (Ernst tadler, 1883 - 1914), Georg Trakl (Geork Trakl, 1887 - 1914.) i dr.
Najpoznatiji su ekspresionistiki dramatiari Georg Kaiser (Geork Kajzer, 1878. 1945.) i Ernst Toller (Ernst Toler, 1893-1939.).
Ekspresionistiki pokret u knjievnosti poeo je gubiti dah u godinama nakon Prvoga
svjetskog rata, a u zavrnici treega desetljea potpuno e smalaksati. Uslijedila su
umjetnika razoaranja, gubitak povjerenja u oekivane promjene. Velik je broj
ekspresionista izgubio ivot u ratu, mnogi su u znakovitim okolnostima poumirali
mladi. Neki su u novim, opasnim ivotnim okolnostima zautjeli, a na koncu pred
nacistikim valom u Njemakoj rasprili su se po svijetu preostali njemaki
ekspresionisti.
Slino se dogaalo i s ekspresionistima-likovnim umjetnicima te s ekspresionistikim
glazbenicima i kazalinim redateljima. U glazbi se ekspresionizam oitovao
odstupanjem od uobiajenih melodijskih, harmonijskih, ritminih i formalnih pravila
skladanja.
Ekspresionizam se u kazalitu, posebice u Njemakoj i Rusiji, oitovao odstupanjem
od tradicionalne scenografije, ukljuivanjem mnotva te u glumakom prenaglaenom
gestikuliranju, izravnom oponaanju ivotnoga nemira, izrazitoj patetici. Sve je
praeno velikom igrom svjetlosti i zvuka: ljudskih artikuliranih i neartikuliranih
glasova, krikova, zvukova izazvanih novim tehnikim napravama. Na pozornicu se
ukljuuje i film. Nastoje se ostvariti fantastine dekoracije.
Kratko je trajao ekspresionizam. Tek koja dva desetljea: u knjievnosti i krae. Ipak,
oznaio je umjetniku prekretnicu, plodonosan udar na tradiciju. Znaajan je utjecaj
ekspresionizma na umjetniki, knjievni razvoj u 20. stoljeu. Tako je i u hrvatskoj
knjievnosti koja se u taj knjievni pokret prvi put ukljuila bez kanjenja, gotovo
istodobno, u ekspresionistikoj irini i raznovrsnosti

KUBIZAM

Kubizam je umjetniki pokret koji se izravno nastavlja na Cezanneove postavke o

mogunostima likovnih ostvarenja svega to u prirodi postoji prema osnovnim
oblicima kugle, valjka i stoca. Kubisti su za svoj osnovni oblik izabrali kocku. Prvi su
kubisti, Georges Braque (or Brak, 1882. - 1963.) i Pablo Picasso (Pablo Pikaso,
1881-1973.), predstavili svoju kubistiku koncepciju 1907. Opseg i struktura prve su
dvije preokupacije kubista. Odbacili su atmosferu, iznijansiranu boju i valovitu crtu i
nastojali stvoriti vrlo strogo slikarstvo.
Picassu i Braqueu prvi se priklonio Leger, a njihova se skupina od 1909. do 1911.
ubrzano poveavala.
Prva je razvojna dionica kubizma nazvana analitiki kubizam, a druga sintetiki
kubizam. Kubizam je svjesno ukidao optiku iluziju. Racionalnom ralambom
zbiljskih elemenata uspostavlja se autonoman lik, poredak na slici pa uvodi neke
poslije esto rabljene likovne postupke, posebice apstrakciju.
Blizak je kubistima istaknuti francuski pjesnik Guillaume Apollinaire (Gijom
Apoliner, 1880-1918.). Pjesniki eksperimentator povezuje klasino sa suvremenim,
uzvieno sa svagdanjim, a posebno ga je zanimao grafiki izgled pjesme (Krasopisi).
S velikim tovanjem pratio je kubistiku umjetnost i napisao poticajne kritike (Slikari
kubisti).
IMAGIZAM (IMAINIZAM)

Javio se kao knjievni pokret u Engleskoj (1912.). Utemeljitelj mu je ameriki pjesnik

Ezra Loomis Pound (Ezra Paund, 1885.-1972), koji je od 1907. uglavnom ivio u
Europi, a bio posebno poznat i po svojoj politikoj prevrtljivosti. Najznaajniji mu je
suradnik bio pjesnik Richard Aldington, 1892 - 1962.
Imagisti su zagovarali slikovnost pjesnikog izraza. Nastojali su dojmljivo utjecati na
itatelje bojom i ritmom. Izraavali su se vrlo jezgrovito te su nerijetko odstupali i od
gramatikih pravila. Ukljuivali su u pjesme razgovorni jezik. tedjeli su na stilskim
sredstvima; nije im se sviala sloena simbolika.
Iz Engleske se imagizam proirio u Ameriku i Rusiju. U Americi mu je glavna
promicateljica pjesnikinja Amy Lowel (1874 1925.), a u Rusiji pjesnik Sergej Jesenjin
(1895 - 1925.) pod nazivom imainizam. On je 1919. u asopisima "Sirena" i
"Sovjetska zemlja" objavio imainistiki proglas. Imainizam se u Rusiji pojavio
upravo kada je uznapredovao socijalistiki realizam, a splanjavao futurizam. Jesenjin
je zabiljeio da imainizam kao "kola" nije imao temelja pa se ugasio sam po sebi.
DADAIZAM

Dadaizam je nastao vrlo burno 1916. u Zurichu u vicarskoj, gdje se bio sklonio velik
broj umjetnika tijekom Prvoga svjetskog rata. Tristan Tzara (Tristan Dzara, 1896 -

1963), osniva i pisac prvog manifesta, izjavio je u jednoj prigodi, nekoliko desetljea
poslije:
Da bi se razumjelo kako je nastao dadaizam, valja zamisliti s jedne strane duhovno
stanje skupine mladih ljudi koji su se nalazili u nekoj vrsti zatvora, kakav je bila
vicarska u vrijeme Prvoga svjetskog rata, i s druge strane intelektualnu razinu
umjetnosti i knjievnosti u to doba. Dakako, ratu je morao doi kraj, a poslije smo
vidjeli i druge. Sve to zbivalo se u poluzaboravu koji se po navici naziva povijeu.
No, oko 1916 - 1917. inilo se da rat nikada nee zavriti.
To je bio razlog za dadaistiku pobunu, zagovaranje apsurda, promidbu nihilizma,
odbacivanje svih tradicionalnih vrijednosti. Tzara je obrazlagao potrebu osnivanja
jednog takvog pokreta rijeima:
Dada je nastala iz moralne potrebe, iz neutaive elje da se postigne apsolutni moral,
iz dubokog osjeaja da bi ovjek, koji je u sreditu svih tvorevina duha, morao
potvrditi svoju nadmo nad osiromaenim spoznajama o ljudskoj bitnosti, nad mrtvim
stvarima i loe steenim dobrima. Dada je nastala iz pobune koja je u to doba bila
zajednika svima mladima, iz pobune koja je od pojedinaca traila posvemanje
prihvaanje potreba svoje prirode, bez obzira na povijest, na logiku...
Dadaizmu je do ruenja, unitenja starih naela i zakonitosti logike. Ismijava "vjenu
ljepotu". Protiv je nepokretnosti misli i odreenja pojmova. Dada je i protiv Dade, pa
iz toga mnogi izvode zakljuak da dadaizam nije toliko protuumjetniki i
protuknjievni smjer "koliko posebno raspoloenje duha, krajnji in antidogmatizma
koji se za svoju borbu slui svim sredstvima" (De Michelli).
Tzara se javio manifestima 1918. i 1920. Odbacuje sve teorije. Izruguje se i
kubistikim i futuristikim "akademijama, laboratorijima formalnih ideja". Iz tekstova
zrai neobino uznemirenje, nepredvidivost.
Uz Tristana Tzaru osnivai su pokreta Hans Arp, Hugo Ball, Richard Huelsenbeck,
Philippe Soupault, Andre Breton i Louis Aragon. Dadaizam se proirio na SAD,
Njemaku, Francusku, ali ve1922. djelatnost se pokreta naglo smanjuje. Izrazitih
dadaistikih knjievnih djela i nije bilo, ali dadaizam je neprijeporno utjecao na
stvaralatvo mnogih knjievnika. Dadaistikih elemenata i utjecaja ima kod veeg
broja knjievnika.
SOCIJALISTIKI REALIZAM

Pojavio se u Rusiji i Francuskoj na poetku 20.st., ali ubrzo se javlja u vie europskih
zemalja i prije nego to je dobio ime. Odredivali su ga kao umjetniku metodu, nain
izraavanja u likovnim umjetnostima i knjievnosti, kao sjedinjenje elemenata
realizma i socijalistikih idejnih smjernica. Svrha mu je stvaranje umjetnikih djela
koja e odgojno (idejno) utjecati na "narodne mase", poglavito na radnitvo.
Karakteriziralo ga je mnotvo "parola", "plakata", "zidnih novina", obilje patetike,
velike rijei i crno-bijela tehnika. Svodila se umjetnost na promidbu socijalistike

(komunistike) politike. U knjievnim djelima suprotstavljeni su dobri i loi likovi.

Dobri su promicatelji i nositelji borbe za "socijalistiku budunost", a loi su
"nazadni", primjeri narodnih neprijatelja, "buruja".
Glavni predstavnik i oblikovatelj socrealistikih naela umjetnikog stvaranja je
Maksim Gorki (1868 - 1936.). Ponajprije ih je sustavno predoio u romanu Mati
(1906.). Poslije ih je razraivao u programskim i ideolokim te s tekstovima
najavljujui "pobjedu novoga nad starim", "idejnoga nad bezidejnim",
"revolucionarnoga nad drutveno nazadnim".
Nakon dolaska 1917. boljevika (komunista) na vlast u Rusiji postajao je ubrzano
socijalistiki realizam slubeni (zadani) smjer likovnoga i knjievnoga izraavanja.
Politiki ivot i komunistiko klicanje (parole) "o svijetloj budunosti" bili su u osnovi
"socijalistike umjetnike proizvodnje" u (novoimenovanoj dravi) Sovjetskom
Savezu. S dolaskom Staljina (1922.) na stranako pa i dravno elno mjesto - postao je
socijalistiki realizam stroi i zahtjevniji. Posebno je negativnu ulogu u potpunu
zastranjivanju socijalistikog realizma imao Andrej danov (1896 - 1948.) koji je u
drugoj polovici dvadesetih godina postao glavni sovjetski politiar zaduen za kulturu
i umjetnost. Prema njegovu imenu nastao je pojam danovizam kao oznaka stroge
provedbe dogmatskih naela socijalistikog realizma. To je i ozakonjeno 1934. na
Prvom saboru sovjetskih pisaca. Socijalistiki realizam postao je obvezatna knjievna
metoda, ali i prije toga, vie od deset godina, zabranjivana su mnoga umjetnika djela,
neprilagoena naelima socijalistikog realizma. Mnogi su pisci zavrili na robiji i
smrtno stradali.
Socijalistiki realizam, zahvaljujui dravnom socijalizmu, imao je medu
modernistikim smjerovima 20. stoljea, jedan od najduljih vjekova, posebno u
zemljama pod sovjetskim utjecajem (vlau).
NADREALIZAM

Modernistiki je pokret koji nastaje u Francuskoj u dvadesetim godinama 20. stoljea.

Moglo bi se rei da je svojevrsni nastavak dadaizma. Oslanja se na rezultate
psihoanalize, a nastoji spontano oblikovati tekst smjerajui prema nadrealnom.
Talijanski povjesniar umjetnosti De Michelli kae za nadrealizam:
Ono to dadaizam nije mogao postii zbog svoje prirode, pokuao je napraviti
nadrealizam. Dadaizam je slobodu nalazio u neprestanom poricanju; nadrealizam je toj
slobodi pokuao dati temeljne "doktrine': To je prijelaz iz negacije u a afirmaciju.
Mnoge postavke dadaizma nastavljaju se u nadrealizmu, mnoge geste, mnoga
destruktivna stajalita, opi osjeaj pobune ak i provokativne metode, ali sve to
poprima drugaije oblike. (...) Naime, ako se isti anarhizam dadaizma temeljio
iskljuivo na podrugljivoj naravi njegove polemike dostiui u najboljem sluaju
poimanje slobode kao neizbjeno i ivotno odbacivanje svake moralne ili drutvene
konvencije, nadrealizam se javlja s prijedlogom rjeenja koje bi ovjeku jamilo
pozitivno ostvarljivu slobodu. Umjesto dadaistikog posvemanjeg spontanog i
primitivnog odbacivanja, nadrealizam nudi eksperimentalno istraivanje oslanjajui se

na filozofiju i psihologiju. Drugim rijeima, istom anarhizmu suprotstavlja se

spoznajni sustav.
Godine 1924. Andre Breton (Andre Breton, 1896 - 1966.), bivi dadaist, objavljuje
prvi manifest nadrealizma. Nadrealizmu pripadaju i istaknuti pisci: Paul Eluard (Pol
Elijar, 1895 - 1952.), Antonin Artaud (Antonen Arto, 1896 - 1948.). Nadrealist je
barem jedno vrijeme bio ileanski pjesnik Pablo Neruda (1904. - 1973.), a i slavni
panjolski pjesnik Federico Garcia Lorca (Federiko Garsia Lorka, 1898 - 1936.).
U likovnoj su umjetnosti najistaknutiji Giorgio de Chirico (oro Kiriko, 1888. 1978.), Joan Miro (1893. - 1983.), Salvador Dali (1904.- 1989.) te kipar Alberto
Giacometti (1901. - 1966.).
U umjetnikoj fotografiji i na filmu nadrealistike metode rabili su Antonin Artaud,
Salvador Dali i Luis Bunuel (1900. - 1983).
Nadrealizam nije ve od poetka ustrajao kao jedinstven, teorijski cjelovit pokret.
Ouvanje jedinstvenosti nadrealizma nastojao je ostvariti Breton, ali nije uspijevao ni
svojim dodatnim manifestima. Njegovo je najjednostavnije odreenje nadrealizma:
Nadrealizam je isti psihiki automatizam kojim se izraava zbiljsko djelovanje misli
izraene govorom, pismom ili nekim drugim nainom; nadrealizam je diktat misli u
kojemu je izona svaka kontrola razuma, izvan svih estetskih ili moralnih
preokupacija.
Nadrealistiki, automatizam, iako je jedna od glavnih rijei nadrealistike poetike;
razlikuje se od dadaistikoga. "Manje je psihiki, a vie mehaniki" (De Michelli).
Nadrealizam nije uspio stvoriti neka pravila knjievnoga oblikovanja i estetska
mjerila. Odreivali su ga oslobaanje unutarnje istine, odnos duha prema zbilji i
ivotu.
AVANGARDA, KASNA ili DRUGA MODERNA, POSTMODERNA
Dean Duda: itanka, udbenik za etvrti razred gimnazije, KOLSKA KNJIGA,
Zagreb, 1999.

POTRES U POVIJESTI KULTURE

Rijetke su pojave u povijesti knjievnosti koje uvelike mijenjaju uvrijeene oblike

knjievne komunikacije i opeprihvaene kultume vrijednosti. Jedna je od njih,
zasigurno, moderna knjievnost. Silina njezina nastupa, osobit odnos prema ranijim
knjievnim razdobljima, raznolikost uporabljenih postupaka i stvaralako istraivanje
rubnih mogunosti knjievnoga izraavanja tek su neka obiljeja zbog kojih moderna
knjievnost predstavlja pravi potres u povijesti kulture. Prijelomni dogaaji nisu
vezani samo za knjievnost, ve se istodobno odvijaju gotovo u svim oblicima
drutvenoga ivota. U kratkom je razdoblju otkrivena radioaktivnost, odrana je prva
filmska predstava, obnovljene su olimpijske igre, izumljen zrakoplov, postavljena

teorija relativnosti, osvojen Sjeverni pol, potonuo "Titanic" i otpoeo Prvi svjetski rat.
To su desetljea u kojima se javlja apstraktno slikarstvo i atonalna glazba, doba kada
Trepljov u Galebu (1896) Antona P. ehova trai ili nove oblike ili nita, kada
Virginija Woolf nakon londonske izlobe impresionista zapisuje da se "u prosincu
1910. ili oko njega ljudska narav promijenila", kada ruski futuristi objavljuju manifest
Pljuska drutvenom ukusu (1912) i bacaju preko palube cjelokupnu tradiciju.
ISHODITA MODERNE KNJIEVNOSTI

Iako bi se prema estini pojedinih modernistikih eksperimenata moglo zakljuiti kako

su posrijedi posve novi oblici knjievnoga stvaranja, pojava moderne knjievnosti nije
trenutaan knjievnopovijesni rez i posvemanji prekid s knjievnom tradicijom. Neka
su knjievna zbivanja u drugoj polovici 19. stoljea ve nagovijestila veliku
modernistiku promjenu. Pjesnitvo Walta Whitmana, Charlesa Baudelairea i Arthura
Rimbauda, dramsko stvaralatvo Henrika Ibsena, Augusta Strindberga i Alfreda
Jarryja, pripovjedna proza Henryja Jamesa i Fjodora M. Dostojevskog, na razliite
naine utemeljuju neke knjievne pretpostavke modernistikoga nastupa ili anticipiraju
pojedine moderne postupke. U opekultumo ishodite moderne knjievnosti treba
svakako ubrojiti i utjecajne filozofske zamisli Friedricha Nietzschea i Henrija
Bergsona, psiholoki nauk Williama Jamesa i psihoanalizu Sigmunda Freuda.
AVANGARDA (od prvih desetljea 20.st. do 40-tih)
Mnotvo smjerova i strujanja unutar moderne knjievnosti, posebice poezije i drame
(ekspresionizam, futurizam, dadaizam, nadrealizam, imaizam [imainizam, imaginizampravac u umjetnosti nastao u Engleskoj; umjetnost je katalog slika bez smisla i sadraja] ,
vorticizam [- moderni pravac u Engleskoj kojeg je osnovao Wyndham Lewis 1914 godine.
Pravac je prestao djelovati ne doivivi kraj Prvog svjetskog rata. Karakteristna mu je idejna
bliskost s futurizmom. Naziv je dobio prema talijanskom futuristi Umbertu Boccioniju koji je
cijenio umjetnost koja se raa iz vrtloga, vihora (vortizio) osjeanja.] , akmeizam [ - struja u
ruskoj literaturi nastala poslije revolucije 1905 u vrijeme Stolipinove reakcije, jedna od glavnih
linosti pokreta bila je lirska pjesnikinja Ana Ahmatova 1889-1966, akmeisti su propovjedali
teoriju "umjetnosti radi umjetnosti","ljepote radi same ljepote" ], simbolizam itd.), svjedoe da

moderna knjievnost (iako izvorno utemeljena u potrebi za novim), ipak nije samonikli
antitradicionalistiki odgovor prvih desetljea 20. stoljea ve sloena, vieznana
kulturna pojava koja uspostavlja viestruko razliit odnos spram knjievne tradicije i
svakidanjega drutvenog ivota.
Neke smjerove i strujanja koja nisu vezana iskljuivo za jednu nacionalnu knjievnost
(ekspresionizam, futurizam, dadaizam i nadrealizam), zajedniki oznaava
knjievnopovijesna odrednica avangarda.
Posrijedi su strujanja koja dijele stanovit broj ishodinih svojstava. Podudaraju se u
osporavanju postojeih oblika knjievnoga stvaranja, antiesteticizmu, depersonalizaciji
umjetnosti, dehijerarhizaciji anrovskoga sustava, stapanju razliitih knjievnih vrsta, i
uvoenju novih, stvaranju fragmentarnih tekstova otvorene strukture, razbijanju
sintakse dotadanjega pjesnikog izraza i proimanju razliitih umjetnosti.

FUTURIZAM

Futurizam se javio u dvije nacionalne knjievnosti, talijanskoj i ruskoj. Talijanski,

nadahnut modemim tehnikim dostignuima, utemeljuje Filippo Tommaso Marinetti
Futuristikim manifestom (1909) u kojemu se zalae za korjenitu obnovu knjievnosti
i umjetnosti. Ruski futuristi takoer ele stvoriti umjetnost nove, tehnike civilizacije.
S jedne strane naginju barbarizaciji umjetnosti (Velimir Hljebnikov i Viktor
Kruonih), a s druge ih pobuna zbliuje s idejom dru-tvenoga prevrata (Vladimir
Majakovski). Kljuni futuristiki pjesniki postupci sastoje se od uporabe
vulgarizama, uvoenju neologizama, naputanju smisla, traganju za novim tipovima
stiha, rime i pjesnikoga ritma.
EKSPRESIONIZAM

Ekspresionizam je izrazito urbana knjievna pojava snano usmjerena protiv bilo

kakva knji-evnoga oponaanja stvarnosti. Ishodino je vezan za njemaku knjievnost
gdje je od 1910. do 1924. vodei smjer. U njemu anrovski dominiraju lirika i drama,
tematski su najei motivi grada, smrti, rata, bolesti, raspadanja, straha i pobune, a
raznoliko pjesniko nadahnue see od kozmikoga i mistinoga do drutvenoga i
politikoga. Vodei su predstavnici George Heym, Franz Werfel, Ernst Stadler, Georg
Trakl i Gottfried Benn.
DADAIZAM

Dadaizam je nastao 1916. u Zurichu i ubrzo se s pozornice Cabareta Voltaire proirio

Europom. Naziv je navodno nastao sluajnim odabirom rijei dada (igraka, drveni
konji) iz njemako--francuskoga rjenika. Tristan Tzara, Hans Arp, Hugo Ball i
Richard Huelsenbeck pokuali su izazvati ok i sablazan razarajui tradicionalne
umjetnike oblike glasovnim pjesnitvom s onu stranu razuma, glazbom umova,
montaom fragmenata i otpadaka iz svakidanjega ivota.
NADREALIZAM

Nadrealizam se javlja u poslijeratnoj francuskoj knjievnosti i djelomice se nastavlja

na dadaistiku pobunu. Namjera je nadrealista iznalaenje vie, skrivene stvamosti u
kojoj duh funkci-onira bez nadzora razuma. Ta se stvamost, veoma bliska stanju sna,
knjievno oblikuje auto-matskim pisanjem i slobodnim nizanjem asocijacija. Glavni su
predstavnici Andre Breton i Louis Aragon.
MODERNO PJESNITVO

Moderno pjesnitvo obuhvaa, u okvirima neobveznosti vezanoga stiha i nepostojanja

zadanih pjesnikih vrsta, razliita strujanja i skupne ili pojedinane pjesnike postupke
koji se najee oblikuju kao pjesme nadahnute modernom tehnikom i ostvarene
govorom ulice ili uporabom jezika s onu stranu pameti, nerazumljiva izraza svedenoga
na zvuk; kao osobita lirska potraga za neposrednim, istinskim ivotom uz motive
grada i mune ratne stvamosti; kao tekstovi tamnih raspoloenja, melankolije i umora
od ivota, prepuni sloenih simbola i skrivena znaenja. Stoga su mjerilo vrijednosti

ponajee individualni, autorski opusi ili vane zbirke, a istiu se Paul Valery, Rainer
Maria Rilke, Thomas Stearns Eliot, Fernando Pessoa, Paul Eluard, Sergej Jesenjin i
Frederico Garcia Lorca.

MODERNA PROZA
NOVA STRUKTURA PROZE

Moderni pripovjedni tekstovi, unato zamjetnim kulturnim ili nacionalnim

posebnostima, dijele odreeni broj zajednikih svojstava. Vrijedi izdvojiti strukturnu
sloenost modernoga romana i naputanje tradicionalnoga pripovijedanja zgoda s
vrstim zapletom u sreditu. Budui da moderni romanopisci izbjegavaju linearno
pripovijedanje, logino i kronoloko nizanje zgoda, njihovi pripovjedni svjetovi nisu
jasni i vrsti poput realistikih. Zaokupljeni su prikazivanjem unutarnjega stanja
svijesti, a takav tematski odabir nuno uvjetuje drukiju strukturu prie i prikladne
tehnike pripovijedanja (unutarnji monolog, pripovijedani monolog, struja svijesti).
NARAV LIKOVA U MODERNOJ PROZI

Zgode su u modernom romanu stoga drukije naravi i kao da se vie ne odvijaju u

svijetu ve su uglavnom premjetene u svijest lika. Junaci moderne proze slijede
unutarnju logiku svijesti, preputaju se mislima koje se pretvaraju u sjeanja, snove,
uspomene, opise, promiljanje vlastita identiteta, pitanja o svijetu u kojemu ive i
njegovu smislu. esto im pogled na neki predmet, boja ili okus neega poslui kao
povod za priu, kao razlog za povratak u djetinjstvo ili prisjeanje na ljude i dogaaje.
Stoga je prostorni i vremenski slijed prie posve razlomljen i ispod prividno uredne
povrine ivota nalazi se osobni nered. Vrijeme moderne prie obino je kratko i
obuhvaa nekoliko sati, jedan ili vie dana, ali je upravo zbog usmjerenosti na svijest
lika dogaajno iznimno bogato. Naravno da su za ovako zamiljene pripovjedne
svjetove najprikladnije osjetljive svijesti, pa je posve razumljivo da su umjetnici esti
junaci moderne pripovjedne proze.

GLAVNI PREDSTAVNICI MODERNE PROZE

Virginia Woolf (Virdinija Vulf)(Gospoa Dalloway, 1925., Svjetionik, 1927) i James

Joyce (Dejmz Dojs)(Portret umjetnika u mladosti, 1916, Uliks , 1922) u engleskoj
knjievnosti.
William Faulkner (Viljem Fokner)(Krik i bijes, 1929) i John Dos Passos (Don Dos
Pesos)(Manhattan Transfer, 1935) u amerikoj knjievnosti.
Marcel Proust (Marsel Prust), (U traganju za izgubljenim vremenom, 1913-1928) i
Andre Gide (Andre id)(Krivotvoritelji novca, 1925) u francuskoj knjievnosti.

Thomas Mann (Tomas Man)(Smrt u Veneciji, 1912, arobna gora, 1924) i Franz
Kafka (Franc Kafka)(Preobraaj, 1915, Proces, 1914-15, objavljen 1925) u njemakoj
knjievnosti.
Andrej Beli(Sankt Peterburg, 1922), Boris Piljnjak (Gola godina, 1922) i Mihail
Bulgakov (Majstor i Margarita,pisan dvadesetih, objavljen nepotpun 1966 a 1973 u
cijelosti ) u ruskoj knjievnosti.
MODERNA DRAMA

Moderna se drama razvija u rasponu od lirske, odnosno poetsko-simbolistike drame

preko povijesne, politike i drutvene do avangardistike i eksperimentalne. Sadri
gotovo sve motive karakteristine za modernu pripovjednu prozu i niz
avangardistikih postupaka pripadnih modernom pjesnitvu.
GLAVNI PREDSTAVNICI

Na poetku moderne drame nalaze se Anton Pavlovi ehov (Galeb, Ujak Vanja,
1897, Tri sestre, 1900, Vinjik, 1903), koji izbjegava tradicionalni dramski zaplet,
pokazuje stanje likova i njihovo okruje u trajanju bez promjene i George Bernard
Shaw (Dord Bernard o)(avolov uenik. 1897, Pygmalion, 1914. Sveta Ivana,
1924), a nastavljaju je Luigi Pirandello (Luidi Pirandelo)(Tako je kako vam se ini,
1917, est osoba trai autora. 1921, Henrik IV, 1922), koji obrauje tegobne potrage
za vlastitim identitetom, potom pjesnici poput Thomas Stearns Eliota (Tomas Sternz
Eliot), predstavnika lirske tragedije zaokupljenoga duhovnim i moralnim
vrijednostima (Umorstvo u katedrali, 1935) i Federico. Garcia Lorke (Federiko Garsia
Lorka) koji pie komedije i lirske drame kojima izvor pocsto nalazi u andaluzijskom
folkloru (Krvava svadba, 1933, Dom Bernarde Albe). Bertolt Brecht (Bertolt Breht)
(Opera za tri groa, 1928, Mujka Courage i njezina djeca, 1939), redatelj, dramski
pisac i teoretiar kazalita koji doivljava dramu i kazalite kao mjesto politikoga
utjecaja na gledatelja i mogunost promjene svijeta, te Eugene O'Neill (Judin O'Nil)
(Elektri pristaje crnina, 1931), tvorac novih oblika tragedije.
Paralelno s razvitkom moderne drame teku promjene u strukturi kazaline izvedbe.
Pojavljuje se niz redateljskih osobnosti koje unutar okvira nastaloga razbijanjem dotad
uvrijeenoga odnosa izmeu glumaca i gledatelja ostvaruju nove zamisli u oblikovanju
kazalinoga prostora, potpomognuti istodobnim pojavama u slikarstvu i arhitekturi.
KASNA ili DRUGA MODERNA
(od 40-tih do sredine 60. ili poetka 70-tih godina 20.st.)
U drugoj se polovici stoljea, nakon stranih iskustava rata, knjievnost pomalo
mijenja. Povijest knjievnosti jo nije uspostavila opeprihvatljiv pristup. Najee se
razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata do sredine ezdesetih ili poetka sedamdesetih
godina naziva kasnom ili drugom modernom. Rije je uglavnom o nastavljanju

osnovnih modernistikih postupaka, ali s novim motivima i u novom

kulturnopovijesnom okruju.
DRAMA

Meu dramskim se piscima izdvajaju Jean Anouilh (an Anuj) (Antigona, 1944),
Eugene Ionesco (Een Jonesko)(Stolice, 1951, elava pjevaica, 1948), Samuel
Beckett (Semjuel Beket) (U oekivanju Godota, 1952) i Artur Miller (Artur Miler)
(Kunja u nas Vjetice iz Salema, 1953. i Pogled s mosta, 1955).
PJESNITVO

Vrijedna pjesnika ostvarenja poslijeratnoga razdoblja pripadaju Francisu Pongeu

(Francis Pon), Paulu Celanu (Pol Celan) i Zbigniewu Herbertu (Zbignjev Herbert).
PROZA

Meu proznim se piscima istiu ve spomenuti Samuel Beckett (Semjuel Beket)

(Molloy, 1951. i Malone umire, 1952), Vladimir Nabokov (Lolita, 1955), Jorge Luis
Borges (Horhe Luis Borhes) (Izmiljaji, 1944. i Aleph /Alef/, 1949) Marguerite
Yourcenar (Margerit Jursenar)(Hadrijanovi memoari, 1951) i Gunter Grass (Limeni
bubanj, 1959). ezdesetih se godina zbiva pravi boom hispanoamerikih romanopisaca
to ga predstavljaju Julio Cortazar (Hulio Kortesar) (kolice, 1963), Carlos Fuentes
(Karlos Fuentes) (Smrt Artemiu Cruza, 1962. i Terra Nostra, 1975), Mario Vargas
Llosa (Mario Vargas Ljosa)(Grad i pitomci, 1962) i Gabriel Garcia Marquez (Gabriel
Garsia Markes)(Sto godina samoe, 1967). Neka njihova djela, uz nezaobilazno
stvaralatvo Becketta, Nabokova i posebice Borgesa, ve navjeuju i uspostavljaju
knjievno razdoblje sedamdesetih i osamdesetih godina periodizacijski oznaeno kao
postmoderna knjievnost.
POSTMODERNA KNJIEVNOST (70. i 80-tih godina 20.st.)
Rije je o knjievnosti koja na stanovit nain gubi zanimanje za stvarnost, pa se okree
prema sebi samoj. Njezine se znaajke oituju u tolerantnome supostojanju razliitih
stilova, odnosu prema prolosti kao svojevrsnoj kulturnoj riznici, intertekstualnim
postupcima, obnovi pripovijedanja i uenom poigravanju s razliitim knjievnim i
izvanknjievnim anrovima. Iz mnotva zanimljivih predstavnika postmoderne proze
valja izdvojiti Johna Fowlesa (Don Foulz)(enska francuskog porunika, 1969) i Itala
Calvina (Italo Kalvino)(Ako jedne zimske noi neki putnik, 1979).