Analiza intervjua

NIN, 26. 04. 2007. god.

Nadnaslov – korektan, iz njega saznajemo s kim je intervju urađen.

Naslov – u redu, iako je to obična izjavna rečenica sagovornika.

Podnaslov – je takođe Lečićeva izjava, te je možda samim tim i suvišna s obzirom na

uvod.

Fotograija je korektna. Vjerovatno je gospodin Lečić na njoj.

Uvod – prvi pasus bi bio sasvim dovoljan korektan kao uvod. No međutim, u nastavku

slijedi pasus pun špekulacija.

U ovom primjeru, kao za povod intervjua, možemo navesti više razloga jer se novinar

nije ograničio jednim, i uglavnom sve što navodi uglavnom se bazira na špekulacijama:

postojeći ili nepostojeći sukob između Branisalva Lečića, sada već bivšeg člana

Predsjedništva LDP-a, i Čedomira Jovanovića (u tekstu ne stoji ko je on, odnosno koju

„ulogu“ ima u strankama); nezadovoljstvo novim izbornim rukovodstvom, ta na kraju

Lečićevo povlačenje iz ličnih razloga.

Dalje, novinar kao da nas opet počinje uvoditi u intervju, odnosno kao da počinje da

piše još jedan uvodni dio, koji otprilike proizilazi iz prvog.

Odmah poslije toga, u sljedećem pasusu, je Lečićeva izjava, koja se tek onako

ubcuje, odnosno bez prethodno postavljenog pitanja, kao što je do kraja intervjua

prakticirao. Ne znam koliko je to efektno?!

Što se tiče pitanja, ona su standardna. Prvo je čak i leksikon pitanje. Očigledno je

da se novinar nije spremao za intervju, niti je bi dovoljno informisan. Samo u

pretposljednjem pitanju bi se možda moglo reći da „ima pojma o tim strankama“, ali može

se na kraju zaključiti da se i to pitanje dalo „izvući“ iz konteksta, bez posebne

informisanosti. Novinar takođe nije napisao značenje skraćenice LSV, kao što je napisao
značenje LDP, jer mnogi čitaoci možda neće znati šta znači ta skraćenica. Te, spominjući

pojedine osobe (npr. Čedomira Jovanovića) mogao je doznačiti i njegovu funkciju u

strankama itd.

Pitanaj su suviše kratka, stereotipna, te su otprilike takvi i odgovori i samim

tim intervju nije zanimljiv. Ovo je daleko od primjera dobrog intervjua – ne samo zbog

pitanja, nego zbog – uslovno govoreći – uvoda (koji je veći od samog „intervjua“), te

posebno zbog špekulacije.