Ancic

293
UDK: 323.1(497.6)(091)
Pregledni lanak
Primljeno: 14. 6. 2002.
Drutvo, etnicitet i politika u Bosni i Hercegovini
MLADEN ANI
Zavod za povijesne znanosti, HAZU, Zadar, Republika Hrvatska
U svojim memoarima general (Armije Republike BiH - ARBiH) Sefer
Halilovi posveuje veliku pozornost svojoj ulozi u pripremama za rat u
BiH tijekom zime 1991./92. Naime, upravo je general Halilovi bio jedan
od glavnih organizatora i ujedno voa Patriotske lige (PL), paravojne orga-
nizacije povezane sa Strankom demokratske akcije (SDA - politika partija
to ju je organizirao Alija Izetbegovi). Patriotska liga bila je zapravo jezgra
iz koje e tijekom prvih mjeseci rata izrasti Armija Republike BiH, pa je tako
i Sefer Halilovi postao prvi zapovjednik vojnih snaga tada jo bosanskih
Muslimana.
1
U Dodatku tih svojih uspomena Halilovi predoava i dva dokumenta koji
osvjetljavaju pripreme SDA za predstojei rat krajem 1991. i poetkom 1992.
godine.
2
U prvome od njih budui general postavlja zadatke koji bi trebali biti
obavljeni prije poetka rata, to ukljuuje stvaranje paravojne organizacije, ali
i identifikaciju i kartiranje pojedinih podruja na temelju etnike pripadnosti
tamonjega puanstva. Njegovim rijeima trebalo je: Oznaiti na karti etniku
strukturu po selima, mjesnim zajednicama, gradskim i prigradskim naseljima
(muslimanska i hrvatska sela - puni zeleni krug, a pored hrvatskih sela staviti
slovo H, srpska sela - plavi krug).
3
U drugome dokumentu, koji nosi nad-
nevak 25. veljae 1992. - ili skoro dva mjeseca prije nego to je za vlasti tada
jo uvijek Socijalistike Republike BiH u Sarajevu rat i poeo - Halilovi defi-
nira ciljeve djelovanja paravojne organizacije koju je u meuvremenu poeo
stvarati. Meu tim ciljevima svakako najvaniji jest zatita muslimanskoga
1
Sefer HALILOVI, Lukava strategija, Sarajevo 1997., passim.
2
ISTI, 165.-167.
3
Postanak dokumenta sam autor stavlja na kraj 1991. godine. S. HALILOVI, n. dj., 164.
God. 36., br. 1., 293.-329. Zagreb, 2004
Autor analizira drutvene strukture, etnike identifikacije i politike odnose
proizale iz njih i u svezi s njima u Bosni i Hercegovini. Temeljem toga razlae
stvaranje i oblikovanje modernih nacionalnih identiteta te njihov uticaj u izbi-
janju i razvoju sukoba izmeu Hrvata i Bonjaka/muslimana.
Kljune rijei: Bosna i Hercegovina, drutvo, etnicitet, politiki odnosi
294 295
puanstva Bosne i Hercegovine, ili kako to sam autor obrazlae: Osnovni
zadatak snaga PL BiH je zatita muslimanskog naroda, ouvanje integriteta i
cjelovitosti BiH.
Ova dva dokumenta, to ih je osmislio i napisao voa PL i budui zapo-
vjednik Armije Republike BiH, izvrsno ilustriraju mentalni sklop onih meu
tadanjim bosanskim Muslimanima koji su se pripremali za rat i kasnije ga
vodili. Od nastanka prvog od navedenih dokumenata krajem 1991. godine
do izbijanja rata u pravome smislu bilo je jo nekoliko mjeseci, no Patriotska
liga je oigledno bila organizacija koja se ve tada pripremala za sukob koji
e se dogaati po etnikom ili nacionalnom kljuu. S druge strane, njegova
pretpostavka da se veina naselja u BiH moe definirati po istome etnikom
ili nacionalnom kljuu zapravo je odraz injenica da je ukupno puanstvo
Bosne i Hercegovine bilo podijeljeno u vrsto formirane i jasno raspoznatljive
nacionalne zajednice. No, ta je pretpostavka istodobno poivala na spoznaji
da su pripadnici ovih zajednica veinom ivjeli odvojenim ivotom, u jed-
noj vrsti tihe segregacije u ruralnim i prigradskim naseljima. Tu je svaka
grupa jasno mogla pokazivati simbole i njegovati obiaje povezane sa svojom
etnikom i vjerskom afilijacijom.
4
U takvoj kulturi malo je bilo onih koji su
poznavali i prihvaali liberalni koncept civilnoga drutva, onakav kakav
prevladava u dananjoj Zapadnoj Europi. Poetkom 1992. godine i prije
otvorenoga oruanog sukoba Hrvata i Muslimana (Bonjaka) za Halilovia je
bilo posve prirodno i samorazumljivo shvaanje po kojemu ouvanje integ-
riteta i cjelovitosti BiH nije istodobno zatita graana Bosne i Hercegovine,
pa ak ni rtava agresije, ve samo zatita muslimanskoga naroda. Iako je
u toj kategoriji kako je rabi Halilovi doista implicirana nacionalna pripad-
nost, ipak je u doba kada je dokument nastao muslimansko puanstvo bilo
slubeno kategorizirano pojmom religijskoga podrijetla, kao Muslimani a
ne kao Bonjaci, pojmom koji ve mnogo jasnije naglaava etniki identitet
vezan uz odreeni teritorij.
5
Dakako, mogue je zamisliti da je Haliliovi po svojim shvaanjima bio izn-
imka, no vjerodostojnijim se ini zakljuak koji ga stavlja u misaonu maticu
BiH drutva. Naime, prije no to je postao organizatorom i predvodnikom
paravojne organizacije Stranke demokratske akcije, Patriotske lige, on je bio
profesionalni asnik Jugoslavenske narodne armije (JNA) s inom majora.
Proces obrazovanja koji je proao u vojnikim kolama mogao je u njegovu
sluaju eventualno dovesti do usvajanja etniki neutralne identifikacije
Jugoslavena, no to se nije dogodilo. Citirani dokumenti jasno daju do znanja da
je sebe vidio kao Muslimana, upravo onako kako je general (Vojske Republike
Srpske - VRS) Ratko Mladi sebe vidio kao Srbina, a general (Hrvatskoga
4
Usp. Franjo MARI, Pregled puanstva Bosne i Hercegovine izmeu 1879. i 1995. godine,
Zagreb 1996., passim.
5
Nastojanja da se na nov nain definira muslimanska nacija u jugoslavenskim okvirima tije-
kom 60-ih i 70-ih godina 20. stoljea raspravlja Wolfgang HPKEN, Yugoslavias Communists
and the Bosnian Muslims, Andreas Kappeler, Gerhard Simon, Georg Brunner, and Edward
Allworth (ur.)., Muslim Communities Reemerge. Historical Perspectives on Nationality Politics,
and Opposition in the Former Soviet Union and Yugoslavia, Durham: Duke UP, 1994.
M. ANI, Drutvo, etnicitet i politika u BiH God. 36., br. 1., 293.-329. (2004)
294 295
vijea obrane - HVO) Slobodan Praljak sebe kao Hrvata. Dakle, profesion-
alno kolovanje postalo je kod Haliliovia temelj njegovih vojnikih odluka,
no njegov nacionalni/vjerski identitet nadjaao je indoktrinaciju koja je bila
dio kolovanja, kao to se to uostalom dogodio i kod veine ostalih Bonjaka-
muslimana, odnosno Srba i Hrvata. Iz toga proizlazi i uvjerljivost zakljuka
po kojemu se njegovo shvaanje rata u Bosni i Hercegovini kao ponajprije
nacionalnoga sukoba poklapalo sa slinim shvaanjem veine bonjako-mus-
limanskoga puanstva i posebice njegova politikoga vodstva.
6
Definiranje vojnih ili jo preciznije paravojnih organizacija u BiH tijekom
1992. godine nacionalnim nazivljem, s iznimkom ARBiH, jasno pokazuje
da je shvaanje njihove uloge i postavljenih zadaa bilo u uskoj svezi s tim
oblikom identiteta. U tom kontekstu valja objasniti kako je i naziv Armija
Republike Bosne i Hercegovine bio samo prividna iznimka od takvog pravila.
Naime, i redove ARBiH, poput VRS ili HVO, uglavnom su inili pripad-
nici samo jedne etnike skupine - Bonjaci-muslimani, kao to joj je i cilj bio
zatita pripadnika i interesa samo te etnike skupine. Koritenje nacionalno
neutralnoga naziva ARBiH, a ne naziva koji bi sadravao odrednicu mus-
limanska, bilo je za vlast koja je ostala u Sarajevu samo nain pridobivanja
politikih prodora i simpatija u inozemstvu, ali je, na tragu onoga to je ve
reeno o idejama Sefera Halilovia, bilo izravno povezano sa stajalitem po
kojemu je zatita muslimanskoga naroda isto to i ouvanje integriteta i cjelo-
vitosti BiH. Zapravo se moe pouzdano utvrditi da je muslimanska (kasnije
- bonjaka) politika elita vidjela svoju vjersku/etniku skupinu kao domi-
nantnu naciju u Bosni i Hercegovini, a cijelu zemlju kao svoju vlastitu dravu,
na isti onaj nain na koji su Hrvati doivljavali Hrvatsku, odnosno Srbi Srbiju,
kao svoju domovinu. Iz tadanjega javnog diskursa te elite jasno proizlazi da
je ona Muslimane/Bonjake doivljavala kao temeljnu naciju drave Bosne i
Hercegovine, na nain slian shvaanjima koja su vladala u srpskoj politikoj
eliti za trajanja Jugoslavije, od 1918. do 1941. i kasnije od 1945. do 1991. god-
ine. Moe se slobodno zakljuiti da su ovakva shvaanja bila dobrim dijelom
razlog za probleme koji su na kraju doveli do otvorenih sukoba i rata svih
protiv sviju u zemlji. Nesuglasice i sukobi s politikim elitama drugih nacion-
alnih zajednica, meutim, mogle su se oekivati i predvidjeti ve na temelju
iskustva ivota u bivoj Jugoslaviji, u kojoj su takva stajalita srpske politike
elite izazivala trajna trvenja i sukobe s drugim nacionalnim zajednicama,
ukljuujui, dakako, i Bonjake-muslimane.
7
6
Razvoj politikih shvaanja dananjih Bonjaka-muslimana, a u tome okviru i evoluciju
njihovih politikih organizacija detaljno prati Enver REDI, Sto godina muslimanske politike u
tezama i kontroverzama istorijske nauke, Sarajevo 2000.
7
Za srpski pogled na pojam srpska hegemonija usp Alex DRAGNICH, The Anatomy of a
Myth: Serbian Hegemony, Slavic Review 1991. Ralambu Dragnichevih pogleda i komentar
vidi u James J. SADKOVICH, Serbian Hegemony Revisited, or Blaming the Perpetrator, not the
Victim, Journal of Croatian Studies 1993.-1994. Detaljnu ralambu meunacionalnih odnosa
u Jugoslaviji u razdoblju izmeu dvaju svjetskih ratova, s objanjenjem kako su nastale i na
emu su se temeljile meusobne percepcije pripadnika nacionalnih zajednica, daje Ivo BANAC,
Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, Zagreb 1984.
296 297
Iz svega ovoga jasno proizlazi da muslimanska (bonjaka) politika elita,
ukljuujui i onaj njezin dio koji e postati vrh vojne organizacije, nije iska-
zivala nita vie (ili manje) tolerancije, odnosno nacionalne ekskluzivnosti, od
elita drugih nacionalnih zajednica u bivoj Jugoslaviji. To, dakako, ne bi trebalo
iznenaditi, a valja dodati kako bi tek drugaija situacija predstavljala stvarno
iznenaenje. U ovome se kontekstu, meutim, mora naglasiti i to da su ideje
neprijepornog voe te elite nakon 1990. godine, Alije Izetbegovia, i njegova
kruga mogle izgledati bitno drugaije od ustaljenih politikih obrazaca
gledano oima njihovih srpskih ili hrvatskih susjeda. Otvorene simpatije to
su ih Izetbegovi i njegov krug od 1990. javno iskazivali za radikalne islamske
ideje i pokrete mogle su, a posve sigurno i jesu, izazivale dvojbe glede razlika
u shvaanjima organizacije drutva i drave, pa i uloge politikih stranaka.
injenica da se Izetbegovi nikad nije precizno odredio glede mogunosti
da se i u BiH, promjenom demografskih omjera, pone izgraivati islamsko
drutvo za koje se svojedobno zalagao u Islamskoj deklaraciji,
8
mogla je samo
pridonijeti stvaranju jo dubljega straha od kategorije temeljne nacije. Za
Srbe i Hrvate te su ideje ve tada dobile prizvuk koji e neto kasnije jasno
artikulirati ameriki politolog Samuel Huntington razvijajui ideju o sukobu
civilizacija.
9
Uz sve ovo valja svakako naglasiti da je politika struktura, u koju je
inkorporirana i etnika/nacionalna tiha segregacija, u Bosni i Hercegovini
rezultat velikim dijelom povijesnoga razvoja te zemlje. Nakon propasti sred-
njovjekovnoga kranskoga kraljevstva nestalo je u Bosni politike zajednice s
autohtonim i neovisnim ivotom. Zemlja je postala dio Otomanskoga carstva,
a njezin je teritorij podijeljen na razliite administrativne provincije pa je suk-
ladno tomu razvoj lokalnih drutvenih i politikih shvaanja od sada stajao
pod snanim vanjskim utjecajem. Taj se, pak, razvoj sa svim problemima koje
podrazumijeva obino razmatra u irem sklopu kao nacionalno pitanje ili
meuetniki odnosi. Znanstvena i znanstvena produkcija koja se bavi ovim
problemima narasla je, potaknuta interesom izazvanim brutalnim ratom, do
golemih razmjera, no istodobno je primjetna odsutnost sustavnoga pristupa
pa su zakljuci do kojih autori dolaze ponekad dijametralno suprotni. Stoga
je prilino teko pronai zajedniki nazivnik za sve pojave i probleme koji se
podrazumijevaju pod pojmom nacionalnoga pitanja. Nije zato nikakvo udo
to se povjesniari, etnolozi, sociolozi i politolozi, kako oni iz zemlje tako i
oni koji se Bosnom i Hercegovinom bave izvana, zapravo ne mogu sloiti to
uope ulazi u sklop nacionalnoga pitanja i meuetnikih odnosa. Pa ipak,
nekoliko posebnih djela i rasprava objavljenih na stranicama znanstvenih
8
Iako je Islamska deklaracija nakon 1990. godine tiskana nekoliko puta, njezin se autor ni u
tim, ni u drugim prigodama nije potrudio izrijekom potvrditi ili opovrgnuti mogunost da se
njegove ralambe odnose i na eventualnu budunost BiH onako kako ju je on shvaao.
9
Samuel P. HUNTINGTON, The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order,
New York 1996. (djelo je dostupno i u hrvatskome prijevodu).
10
ore PEJANOVI, Stanovnitvo Bosne i Hercegovine, Beograd 1955.; Dominik MANDI,
Etnika povijest Bosne i Hercegovine, Toronto-Zrich-Roma-Chicago 1982.; Muhamed
HADIJAHI, Od tradicije do identiteta - geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana,
296 297
asopisa, unato razlikama u pristupu i kvaliteti, mogu vrlo korisno posluiti
u pokuaju da se ralani sloeni razvoj koji je doveo do stvaranja dananjih
nacionalnih zajednica na tlu Bosne i Hercegovine.
10
Osim navedenih djela
razliite vrijednosti, kao posebno se, po sudu veine onih koji su se tim prob-
lemima bavili, svojim znaenjem i vanou zakljuaka do kojih autor dolazi
izdvaja djelo njemakoga povjesniara podrijetlom iz BiH, Sreka Daje.
11

Vana su i korisna za ova razmatranja i ranija djela Roberta Donie, no injeni-
ca da Donia u svome nalazu raenom za potrebe ovoga tribunala nije koristio
Dajin rad govori o njegovom skromnom poznavanju novije literature, a nije
teko zakljuiti kako njegova stajalita i zakljuci vjerojatno ne bi bili isti da je
Dajin rad uzeo u obzir.
12
Unato, dakle, razlikama glede metodologije i polaznih pozicija u autora
koji su se bavili problemom razvoja etnikih zajednica i modernoga nacion-
alnoga identiteta u BiH mogue je ipak okvirno postaviti probleme koji su
se kristalizirali u takvome radu. Time se zapravo omoguuje promatranje
povijesne pozadine i naslijea koje definira dananje nacionalne zajednice u
zemlji. Prvi zakljuak koji valja posebice istaknuti, a koji pokazuje da je razvoj
u BiH na odreeni sukladan s onim to se dogaalo u drugim krajevima svi-
jeta, jest onaj da veina modernih nacionalnih zajednica ima korijen u pred-
modernim etnikim skupinama.
13
Te su stare etnike skupine posluile kao
temelj izgradnje modernoga nacionalnoga identiteta nastaloga kao situaci-
jskoga konstrukta pa se moe ustvrditi da su stvarno posluile kao njegova
povijesna kolijevka. Pri tomu je stvarna povijest tih zajednica bila uvelike
zanemarena, a moderni intelektualci, ponajprije povjesniari, predoavajui
tu povijest nekadanju su etniku skupinu transformirali u suvremenu naciju
koja ivi u dalekoj prolosti. Tako stvorena, vie ili manje izmiljena povijest
postala je sada nacionalna povijest koja se irila u dubinu drutva kroz obra-
zovni proces, pri emu je u takvu obliku bila pogodna za ostvarenje vanoga
drutvenog cilja, masovne politike mobilizacije. U modernim drutvima koje
karakterizira masovna produkcija dobara, njihova masovna potronja ali, i
masovna politizacija, etnika skupina pretvorena u naciju postala je temeljna
politika posuda. Upravo e ta politika posuda postati ona jezgra iz koje
e tijekom 19. stoljea biti izgraena cjelokupna politika stvarnost. U cijeloj
Sarajevo 1974.; Mark PINSON (ur.), The Muslims of Bosnia-Herzegovina, Cambridge MA,
1993.
11
Sreko DAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Mostar 1999.
(izvorno objavljeno kao: Konfesionalitt und Nationalitet Bosniens und der Hercegovina -
Voremanzipatorische Phase 1463-1804).
12
R. DONIA, W. LOCKWOOD, The Bosnian Muslims: Class, Ethnicity and Political Behavior
in a European State, 1978.; Robert DONIA, Islam Under the Double Eagle: The Muslims of Bosnia
and Herzegovina, 1878-1914, New York 1981. Zajedniko djelo dr. Donie i J.V.A. Finea, pod
naslovom Bosnia and Herzegovina - A Tradition Betrayed, New York 1993., ne moe se smatrati
ozbiljnim znanstvenim radom, ve prigodnim i popularno pisanim tekstom, pri emu autori
jasno iskazuju mnotvo predrasuda kakve se ne oekuju od znanstvenika.
13
Anthony SMITH, The Ethnic Origins of Nations, Oxford 1986.
14
Usp. A. SMITH, n. dj.; Eric HOBSBAWM, Nacije i nacionalizam, Zagreb 1993. (izvorno:
298 299
Europi dominantne etnike skupine (sada kao nacije) identificirale su se i za
sebe prisvojile postojee drave, stavljajui izmeu ta dva pojma znak jedna-
kosti i pretvarajui drave u nacionalne drave, odnosno dravu/naciju.
14
Ova moderna tendencija izjednaavanja drave i nacije ima, meutim, i
svoj dublji korijen koji se moe pratiti jo od 16. stoljea.
15
Proces je mogao
poeti primjerice u okvirima srednjovjekovne drave, kakva je bila Engleska,
a koja je bila u stanju nadzirati sustav masovne komunikacije unutar vlastitih
granica. Iz tako postavljenih okvira nije bilo teko postupno prihvatiti mod-
erne forme masovne politike identifikacije i razviti jednu vrstu konzervativ-
noga nacionalnog identiteta. S druge strane cijeli je proces mogao poprimiti i
znaajke revolucionarnoga pokreta, tamo gdje je povijesno gibanje uvjetovalo
politiko drobljenje zajednica istoga etnikog podrijetla, primjerice kod Srba
ili Hrvata, odnosno talijanskoga puanstva. U takvim uvjetima relativno brzo
stvoreni savezi drutvenih elita uspijevali su u odreenim okolnostima sruiti
postojee drave i stvoriti nove, nacionalne drave kakve su bile Jugoslavija
(zajednica Junih Slavena) i Italija (zajednica talijanskoga puanstva).
Povjesniari se, dakle, uglavnom slau u razmatranjima faza koje su vodile
stvaranju modernih nacionalnih drava, no kada treba obrazloiti zato su u
tom procesu neke predmoderne drave propadale, odnosno zato su nastajale
nove drave, onda stvari postaju mnogo nejasnije, a zakljuci uvelike variraju.
Pri tomu se najvee razlike pojavljuju u razmatranju neizbjenosti takvih
procesa, poeljnosti odnosno prihvatljivosti pojedinih oblika nacionalizma,
kao ideologije tih procesa, i taksonomije oblika te ideologije.
16
Od kraja 19. stoljea u sklopu nastojanja na rjeavanju nacionalnoga
pitanja u srednjoj i istonoj Europi tako niu razliiti revolucionarni, pa ak
i teroristiki pokreti, poput Mlade Bosne (prosrpski orijentirana organizacija
koja je pod patronatom vlasti Kraljevine Srbije organizirala i izvela atentat na
austrijskoga nadvojvodu i prestolonasljednika Franju Ferdinanda, i time izaz-
vala I. svjetski rat) ili VMRO (Vnutarnja makedonska revolucionarna organ-
izacija - djelatna u krajevima pod otomanskom vlau i kasnije u Jugoslaviji;
sudjelovala u planiranju i izvedbi atentata na kralja Aleksandra 1934. god-
Nations and Nationalism since 1780); Hagen SCHULTZE, Drava i nacija u evropskoj istoriji
(izvorno: Staat und Nation in der europischen Geschichte), Beograd 2002. Sva navedena djela
imaju bogate bibliografske naputke za daljne istraivanje.
15
Za razvoj nacionalizma u ranomodernome dobu, uz H. SHULTZE, n. dj., vidi i Liah
GREENFELD, Nationalism: Five Roads to Modernity, Cambridge MA, 1992.
16
Stariji pogled na razvoj nacionalizma, zajedno s izravnim citatima tekstova nekih od njegov-
ih protaganista, poput Mazzinija, Mussolinija i Nehrua, donosi Hans KOHN, (ur.), Nationalism.
Its Meaning and History, Malaga, FL, 1982. Kohn je inae bio jedan od prvih teoretiara nacion-
alizma, pa je razlikovao njegove dobre (zapadne) od loih (istone) varijante. Iscrpno o tak-
sonomiji nacionalizma govori Anthony D. SMITH, Theories of Nationalism, London 1971.
17
Takvi su pokreti i organizacije mogli koristiti i nenasilne metode, kao to je to, primjerice,
bio sluaj s Jugoslavenskim odborom stvorenim tijekom 1. svjetskog rata, a koji je nastojao
iskoristiti diplomatski pritisak za ruenje Austro-Ugarske. Iako je djelo poneto zastarjelo, o
odboru i njegovu djelovanju jo uvijek vrijedi Milada PAULOVA, Jugoslavenski Odbor. Povijest
juogoslavenske emigracije za svjetskog rata od 1914 do 1918, Zagreb 1925.
298 299
ine).
17
Takve su organizacije bile sastavni dio cijelih pokreta nastalih u sklopu
balkanskih etnikih skupina, s jednim jedinim ciljem - ruenja postojeih
multietnikih drava i stvaranja novih i etniki homogenih tvorbi. Slobodno
se moe zakljuiti da su upravo ti pokreti odigrali glavnu ulogu u nestanku
drava uspostavljenih i organiziranih na predmodernom naelu multietnikih
kraljevstava u kojima je lojalnost usmjerena na vladajuu dinastiju. Proces se
raspadanja i nestanka tih drava protee kroz cijelo 20. stoljee, a njegove su
rtve kako stara carstva, poput Austro-Ugarske ili Otomanskog imperija, tako i
nove mnogonacionalne drave nastale u procesu raspada starih drava, poput
SSSR-a, ehoslovake ili Jugoslavije. Raspad starih carstava doveo je do stvar-
anja niza novih drava, od Grke, Bugarske i Rumunjske nastalih u 19. stoljeu,
do Albanije, Austrije, Maarske, ehoslavake, Poljske, Finske, SSSR-a, Latvije,
Estonije, Litve, Jugoslavije i Turske, koje nastaju 1918. godine. No, kako je ve
reeno, u drugome krugu toga istog procesa, na samome izmaku 20. stoljea,
raspadaju se i nestaju drave-nasljednice predmodernih europskih carstava,
i to one koje su prigodom nastanka ostale pri starijem multietnikom (sada
promijenjenom u mnogonacionalni) konceptu organizacije. U kratkome
roku, poevi od 1989. godine, nestale su tako s politikoga zemljovida SSSR,
ehoslovaka i Jugoslavija.
Povjesniari su ve uoili odreenu pravilnost u procesu nastanka i izgrad-
nje malih nacionalnih drava iz okvira etnike zajednice, pri emu se govori o
razliitim susljednim fazama evolucije suvremenih drutava i drava, od kul-
turnoga preporoda do politikih pokreta s jasno formuliranim zahtjevima
za vlastiti teritorij i dravnu organizaciju.
18
No, meu njima jo uvijek nema
konsenzusa glede cjelovita pogleda na proces, dijelom i stoga to se on nije
dogodio posvuda gdje bi ga se moglo oekivati, ali i stoga to ritam i nain
dogaanja toga procesa nisu bili uniformni posvuda gdje je do njega dolo.
Moe se tako jasno razaznati da u zapadnoj Europi, unato injenici da je
i ona proivjela i proivljava probleme sline onima koji karakteriziraju
podruje srednje i istone Europe, razvoj nije tekao u istom smjeru. Tu su,
naime, odavno uspostavljene multietnike dravne tvorbe poput Belgije,
vicarske, panjolske i Velike Britanije preivjele sva iskuenja, iako su i tu
ponekad izbijale turbulentne krize. panjolska je, primjerice, nedavno decen-
tralizirana do toke gotovo potpune autonomije za sva nepanjolska podruja,
a treba napomenuti kako su diljem Europske zajednice jo uvijek aktivni
separatistiki pokreti, kakav je onaj kotski. Uostalom britanska je vlada
potroila dobar dio 20. stoljea u borbi s Irskom republikanskom armijom
(IRA), nastojei se odrati u Sjevernoj Irskoj, koju su Britanci naselili prot-
estantima na poetku modernoga doba. ak je i u Sjedinjenim Amerikim
Dravama dolo do oivljavanja etnikih identiteta useljenika pa i odreenih
drutvenih trzavica s tim u svezi. No, pokazalo se da u svim tim sluajevima
ishodi kriza uvelike ovise o lokalnim i vrlo razliitim povijesnim, politikim,
drutvenim i kulturnim imbenicima.
18
Miroslav HROCH, Social Preconditions of National Revival in Europe, New York 2000.
300 301
Iz svega se ovoga na kraju moe zakljuiti da je nacionalno pitanje sloeni
sustav pojava i promjena tipinih za moderna drutva, no i da je taj i takav
sloeni sustav u uskoj svezi s povijesnim tradicijama i utemeljen na oblicima
kolektivnoga identiteta koji potjeu jo iz predmodernoga doba. Isto je
tako jasno da su drutvene pojave i promjene koje ine kompleks nacional-
noga pitanja odigrale kljunu ulogu u razbuktavanju rata na prostoru bive
Jugoslavije od 1992. do 1994. godine, iako je taj rat izazvan djelovanjem i
nastojanjem politikih, vojnih i dravnih organa koje su nadzirali Slobodan
Miloevi i srpsko vodstvo koje je on uspostavio. U irokom okviru koji
odreuju ovakvi zakljuci pokuat u ovdje opisati temeljne sastavnice
drutvenoga tkiva Bosne i Hercegovine, i to one koje su utjecale na izbijanje,
nain voenja i pojavne oblike sukoba Hrvata i Bonjaka-muslimana u toj
zemlji.
Tiha segregacija
S obzirom na injenicu da je kransko Bosansko kraljevstvo nestalo nakon
otomanskoga vojnog pohoda iz 1463. godine, ini se da nije teko zakljuiti kako
srednjovjekovno naslijee ima vrlo malo udjela u nastanku modernih kole-
ktivnih identiteta na prostoru koji danas poznajemo kao Bosnu i Hercegovinu.
Naime, ono to bi se moglo smatrati duhovnim naslijeem kranskoga sredn-
jega vijeka na tome prostoru ubrzano se rastvaralo i nestajalo pod novom islam-
skom vlau koju su uspostavili otomanski sultani. Sloeni kolektivni identiteti
koji su se tijekom srednjega vijeka razvijali na prostoru kojim su vladali bosan-
ski banovi i kraljevi izgubili su pod novom vlau svoje temeljno politiko
obiljeje.
19
Politiki i vjerski okviri koji su oblikovali i utjecali na ouvanje kole-
ktivnih identiteta u razdoblju od 12. do 15. stoljea nisu u novonastaloj situaciji
bili zamijenjeni slinim autohtonim lokalnim strukturama koje bi bile pogodne
za ouvanje posebnoga bosanskoga kranskog identiteta, razliitog od novih
oblika otomanske, odnosno islamske identifikacije.
20
U novim uvjetima i stari se
oblik identiteta transformirao, izgubio svoju bosansku dimenziju, i poeo gra-
diti prije svega na vjerskim suprotnostima i oprekama. S time u svezi valja upo-
zoriti na zakljuak do kojega je doao Daja, koji smatra nemoguim primijen-
iti na cijelu bosansku povijest pojmove drava i narod u njihovu kulturnome
znaenju, i to stoga to su nakon 1463. godine nastala i razvila se tri etnika
identiteta na istome tlu. Zemljopisna kategorija pripadanja, koju s time u svezi
zagovara Daja, ini se dakle prihvatljivijom no neka vrst zajednikoga, global-
nog bosanskog kulturnog identiteta. Za Daju, naime, Bosna nije ni drava ni
narod, ve povijesni krajolik u kojem se dogaaju razliiti dogaaji, mjesto pov-
ijesne sinteze gdje se susreu ali i sudaraju civilizacije, kotao za taljenje naroda i
drutva u kojemu se nije mogao stvoriti homogeni etniki identitet.
21
19
O tim pitanjima vidi Marko UNJI, Bosna i Venecija, Sarajevo 1996., 380. i dalje; Mladen
ANI, Jajce. Portret srednjovjekovnoga grada, Split 1999., 29.-63.
20
Suvremena vrela koriste pojam Bonjani kao oznaku za stanovnike podruja nad kojima
su vladali bosanski vladari, o emu opirno raspravlja M. UNJI, n. dj., 386.-388.
21
S. DAJA, n. dj., 13., bilj. 1.
300 301
Takav pristup nalazi potvrdu u injenici nestanka bosanskoga srednjovjeko-
vnoga plemstva, koje je, poznato pod imenom dobri Bonjani, bilo najvaniji
nositelj bosanskoga identiteta u stoljeima kada se poinju nazirati konture
moderne Europe. Neki od pripadnika toga sloja pobjegli su u Hrvatsku ili
mletaku Dalmaciju da bi tamo bili vrlo brzo integrirani u lokalno drutvo;
dio je izginuo tijekom borbi protiv Turaka 1463. godine, odnosno u kasnijim
bojevima s istim protivnikom, kada su ve ratovali pod stijegom ugarsko-
hrvatskoga kralja; dio je, konano, integriran u novi otomanski politiki,
drutveni i vjerski sustav, u koji su uli kao spahije, sultanovi ratnici koji su
za svoju vojnu slubu imali pravo zadrati dio starih posjeda ili eventualno
dobiti nove.
22
Ovi posljednji, meutim, bili su vrlo brzo prisiljeni prigrliti
novu vjeru, islam, jer su samo tako mogli sauvati svoj privilegirani drutveni
poloaj i sudjelovati u politikom ivotu Otomanskoga Carstva.
Prijelaz na islam, gubitak vlastitoga kraljevstva, kao i integracija u tkivo
Otomanskoga Carstva, postupno su ali i kumulativno vodili prema gubitku
bosanskih znaajki u nasljednika dobrih Bonjana, ukljuujui tu na prvome
mjestu svijest o tomu da pripadaju i doista ine posebnu drutvenu skupinu. U
takvim uvjetima, nakon otomanske okupacije opstala je samo jedna drutvena
institucija sa srednjovjekovnim korijenima i tradicijama - franjevaka provin-
cija Bosna Argentina, i uz nju vezana jedna drutvena skupina koja je takoer
izravno potjecala iz srednjovjekovnoga miljea - urbani katoliki trgovci i
obrtnici. Sve to je ostalo od uspomena na Bosansko Kraljevstvo uvano je
kao tradicija u ovome uskome i specijaliziranom krugu, ali samo do kraja 17.
stoljea, odnosno do vremena masovnoga bijega trgovaca i obrtnika katolika
iz urbanih sredita.
23
Nakon njihova odlaska nestalo je i posljednjih osta-
taka srednjovjekovnih bosanskih sekularnih tradicija, a preostali su jo samo
franjevaki redovnici kao kakva takva veza sa sada ve dalekom srednjovjeko-
vnom prolou.
U meuvremenu na nastanak i razvoj novih oblika identiteta u Bosni i
Hercegovini nakon 1463. godine bitno su utjecale dvije nove pojave. Prva je
dugotrajni i kronini rat izmeu kranskih drava i Otomanskoga Carstva od
1463. do 1699. godine. Neprekidne borbe u sklopu rata niskoga intenziteta,
koji je povremeno prekidan ekspedicijama golemih razmjera, dovele su do
korjenitih drutvenih promjena, ukljuujui stvaranje vojne granice na obje
strane. Druga vana novina u ivotu prostora dananje Bosne i Hercegovine,
koja e imati trajne posljedice, bila je uspostava otomanskoga politikoga sus-
tava i pojava nove vjere - islama. Kumulativne posljedice toga sklopa inovacija
jesu nove administrativne granice i procedure, preoblikovanje vjerskoga kra-
22
Spahija je terminus technicus otomanskoga feudalizma kojim se oznauje profesionalni
vojnik-konjanik koji se uzdrava od posjeda dobivenog izravno od sultana.
23
Katoliki trgovci i obrtnici iz urbanih naselja napustili su Bosnu prigodom povlaenja
kranske vojske koju je vodio princ Eugen Savojski. U listopadu i poetkom studenoga 1697.
Eugenove su trupe upale na otomanski teritorij i temeljito ga poharale pa je strah od otomanske
odmazde nad kranskim podanicima golemu veinu natjerao na bijeg kada se kranska vojska
poela povlaiti. O tomu opirno vidi S. DAJA, n. dj., 127. i dalje.
302 303
jolika te time izazvane radikalne promjene u sustavu obiaja ukupne popu-
lacije Bosne i Hercegovine.
Dosezi utjecaja dugotrajnoga rata izmeu islamskoga Otomanskog Carstva
i europskih kranskih drava mogu se naslutiti ve i iz samoga trajanja toga
sukoba, dvostruko duljega i neusporedivo teeg od razornog stogodinjeg
rata koji se vodio izmeu Engleske i Francuske u 14. i 15. stoljeu. Na
kranskoj strani teret toga sukoba nosili su Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo,
Venecija i, neto kasnije, Habsburka Monarhija, a sve su tri drave kao
posljedicu toga rata odnosno turskih pohoda i uspjeha doivjele korjenite
promjene upravo na onim podrujima koja e u 20. stoljeu ui u sastav bive
Jugoslavije. Dugotrajnost rata nedvojbeno stoji u uskoj svezi s njegovom vjer-
skom naravi, pri emu se slobodno moe ustvrditi da je to bio civilizacijski
sukob u kojem je teritorij dananje Bosne i Hercegovine dugo bio neposredno
ratite u sudaru islama i kranstva. Valja svakako upozoriti da je Otomansko
Carstvo, za razliku od kranskih sila, svojim unutarnjim ustrojem bilo
pripremljeno za taj sukob. Jasno se to oituje u razraenoj ideologiji drave
koja je kao glavni razlog njezina postojanja postavljala zadatak stalnoga ire-
nja prostora islama (dar al-Islam) na raun prostora rata (dar al-harb), odnos-
no prostora koji su zauzimala kranska drutva. Trajni sukob okonat e se
tek u 18. stoljeu, kada je Otomansko Carstvo konano prihvatilo uspostavu
tono odreenih granica i prilagodbu europskom sustavu drava.
24
Nain na koji se ovaj rat vodio prouzroio je potpuni kaos koji e razorno
djelovati na ukupnu kulturu cijeloga podruja obuhvaenog sukobom.
Tijekom sukoba granice su se stalno pomicale to je rezultiralo golemim
migracijskim gibanjima. Zbog toga su srednjovjekovne politike i kulturne
granice izgubile svako znaenje, a umjesto njih su stvarane i uvrivane
nove, koje e preivjeti do modernih vremena. Tako je, primjerice, srednjovje-
kovno Hrvatsko Kraljevstvo, ukljueno od 1526. godine u okvire Habsburke
Monarhije, izgubilo veliki dio teritorija na istonoj strani. Taj izgubljeni
teritorij, poznat i u europskim razmjerima kao Turska Hrvatska sve do 19.
stoljea, pao je pod sultanovu vlast uglavnom u drugoj polovici 16. stoljea te
je administrativno prikljuen pograninim krajevima Otomanskoga Carstva
iz kojih e nastati dananja Bosna i Hercegovina. Kada se Bosna i Hercegovina
prvi put pojavila kao jasna politika cjelina, 1878. godine, njezin je teritorij
ukljuivao i veliki dio nekadanjega Hrvatskog Kraljevstva, odnosno Turske
Hrvatske, ali i dio puanstva hrvatskoga etnikog podrijetla.
Valja ovdje svakako napomenuti da su masovnim migracijskim giba-
njima, prouzroenim nastojanjem puanstva da izbjegne opasnosti stalnoga
ratovanja, naputena velika podruja koja su dola pod sultanovu vlast. Nakon
24
Peter SUGAR, Southeastern Europe under Ottoman Rule 1354-1804 (A history of East
Central Europe, vol. V) Seattle 1993., 8; M. S. ANDERSON, The Rise of Modern Diplomacy 1450-
1918, London 1993., 71.-73.
25
Vidi, primjerice, Milan VASI, Etnika kretanja u Bosanskoj krajini u XVI vijeku,
Godinjak drutva istoriara Bosne i Hercegovine 13/1962. Vasieva je rasprava utemeljena na
otomanskim vrelima i daje jasan i detaljan uvid u ono to se dogaalo u krajevima koje je sultan
osvojio.
302 303
osvajanja nova je vlast nastojala takva podruja naseliti novim puanstvom,
arolikoga etnikog podrijetla i razliitih vjerskih denominacija, koje je
uglavnom pristizalo iz rubnoga podruja ve osvojenih podruja.
25
Tu se sada
razvio posve novi nain ivota koji je obiljeavala kultura granice, nastala na
obje strane crte podjele, a u kojoj je prevladavao etos nasilja i pljake, uvijen u
ideologiju sluenja uzvienim politikim i vjerskim ciljevima.
26
Promjene, pak, koje je izazvala uspostava otomanske vlasti na osvojenim
podrujima bile su jo dublje i dalekosenije. Izgraeno kao vjerska drava
ije su institucije zrcalile uenje Korana, Otomansko Carstvo nije prepoznav-
alo niti pridavalo bilo kakvo znaenje etnikom identitetu svojih podanika. Ti
su podanici, meutim, promatrani kao pripadnici razliitih vjerskih skupina,
koje su se nazivale milletima, a njihov vjerski identitet postao je kljuni ele-
ment kako u njihovim meusobnim odnosima tako i u odnosu prema sult-
anu, dravnom poglavaru koji je prisvojio i titulu kalifa, potomka proroka
Muhameda i voe svih muslimana.
27
Unutarnja organizacija ivota religijske skupine (milleta) bila je preputena
samim njezinim pripadnicima, pa je i vodea uloga unutar njih, u odnosu na
dravu poluautonomnih skupina, pripadala pojedincima koji su dolazili iz
njihovih redova. Valja, meutim, naglasiti da vjerska pripadnost nije bila rel-
evantna samo u politikoj sferi, ve, moda ak i u veoj mjeri, u sferi kulture.
U svakome sluaju valja zakljuiti da je nakon osvojenja i konsolidacije nove
vlasti cjelokupni politiki i drutveni ivot na podruju koje danas pozna-
jemo kao Bosnu i Hercegovinu sve vie tekao u skladu s razliitim vjerskim
uenjima, to se moe promatrati kao prirodna stvar za zemlju iji su zakoni
izvirali iz vjerskoga zakona - erijata. Promjena je zacijelo bila najlake vidljiva
na srednjovjekovnim urbanim naseljima, koja su se ubrzano transformirala,
poprimajui orijentalne znaajke i postajui najvra uporita nove vlasti.
Prije otomanskoga osvajanja bosanska su urbana sredita doivjela buran,
ali i neravnomjeran razvoj, a jedna od njihovih znaajki bio je i nedostatak
bilo kakve segregacije u prostornome rasporedu puanstva, iako je ono neri-
jetko bilo etniki mijeano. Nasuprot tomu, nova urbana otomanska naselja
bila su utemeljena na naelu segregacije, pri emu se doseljeno muslimansko
puanstvo, zajedno s islamiziranim domaim starosjediocima po pravilu
smjetalo u nove prostorne cjeline - mahale - s hramom, damijom, u sreditu.
Kako je to puanstvo dobilo dominantnu ulogu u ivotu naselja, tako se i
26
U svome nalazu predoenom ovome tribunalu, (vidjeti str. 76 u ovom svesku) dr. Donia
tvrdi: U cijelome podruju bilo je mnogo nasilja kroz povijest, no sve do 20. stoljea samo je
manji dio toga nasilja mogue opisati kao nasilje izmeu nacionalnih ili etnikih skupina. Takva
tvrdnja vodi pogrenim zakljucima i ne uzima u obzir da je meu-etniko nasilje bilo ideoloki
uvijeno u veliki sukob civilizacijskih sustava utemeljenih na islamu i kranstvu. Vjerska kom-
ponenta tih civilizacijskih modela zadrat e svoju vanost u procesu stvaranja modernih nacija,
koje e svoje nacionalne mitove graditi na tradicijama upravo iz ovoga razdoblja.
27
Koncept milletske organizacije Otomanskoga Carstva opirno obrazlau Hallil INALIK,
Osmansko carstvo. Klasino doba 1300-1600, Beograd 1974. (izvorno: The Ottoman Empire.
The Classical Age 1300-1600); Josef MATUZ, Osmansko carstvo, Zagreb 1992. (izvorno: Das
Osmanische Reich).
304 305
njihov ivotni prostor pretvarao u novo sredite. Drutvena superiornost
muslimana zrcalila se, izmeu ostaloga, i u injenici njihova izdvajanja od
ostaloga stanovnitva naselja, to je zapravo podrazumijevalo ivot u odvo-
jenome prostoru i s drugaijim navikama i obiajima. Razlike su se oitovale
i u izgledu, reimu prehrane, tipu kue, jednom rijeju u cjelini ivotnih
navika i stila. Konani rezultat takvog razvoja bila je postupna uspostava
reima tihe segregacije, u kojemu se ivot organizirao u fiziki odvojenim
cjelinama naselja u kojima su se koncentrirali pripadnici istoga vjerskoga
zakona. Sukladno tomu uspostavljeno je i pravilo - na prostoru koji preuzmu
muslimani nema vie mjesta za krane. Oni su ostali ogranieni iskljuivo na
one dijelove naselja u kojemu ih je zateklo osvajanje, no s vremenom e, zbog
demografskih promjena, poeti gubiti i te prostore.
28
Segregacija po liniji vjerske pripadnosti nije se, meutim, ograniila samo
na ive, ve se proirila i na svijet umrlih. I groblja su, naime, ubudue bila
podijeljena i fiziki razdvojena, tako da se ivot u razliitom prostoru nastav-
ljao i s onu stranu barijere koja dijeli ivot i smrt. Ovako vrsta segregacija,
koju moemo promatrati i kao neku vrst vjerskoga apartheida, proizvela je
sustav drutvenih odnosa u kojemu je vjerska pripadnost postala primarni,
gotovo bi se moglo rei jedini doista vaan identifikacijski imbenik pojedin-
ca. Svi oblici drutvene komunikacije proizlazili su i bili odreeni religijskom
pripadnou, od odijevanja do pisanja. Tako je, primjerice, u 17. stoljeu
dravna vlast izdavala uredbe kojima se odreivala boja odjee za pripadnike
pojedinoga vjerozakona, muslimane, krane i idove. Uredba je bila osnaena
kako vjerskim tako i sekularnim autoritetom - visokom zapovijedi sultana i
erijatskim uredbama. Izdavanje uredbi nastavilo se i kasnije, a puanstvo ih
se pridravalo praktino sve do posljednje etvrti 19. stoljea, tako da se ak i
u vrijeme kada je Austro-Ugarska okupirala Bosnu i Hercegovinu 1878. god-
ine jo uvijek pripadnike pojedinoga vjerskog zakona moglo na prvi pogled
identificirati po boji odjee.
29
Odavno uspostavljeni i dobro utvreni obiaji bili su opepoznati, pa
su tako po nepisanom pravilu muslimani u najzapadnijim dijelovima
Otomanskoga Carstva svoj govorni jezik zapisivali koristei se arapskim
pismom, stvarajui na taj nain neobian kulturni fenomen - arebicu - komu-
nikacijski sustav u kojemu je jezik bio slavenski, a pismo arapsko. Takva se
praksa, meutim, nije trajno odrala, iako je u svojim poecima podsjeala na
okolnosti u kojima je nastala irilica, pismo izvedeno iz grkih pisama kojima
se takoer zapisivao slavenski jezik. Tim su se pismom, kao gotovo jedinim
oblikom pismene komunikacije, sluili pripadnici srpsko-pravoslavne zajed-
nice na teritoriju Otomanskoga Carstva, no to je jo neobinije, ta se njihova
pisana komunikacija odravala uz uporabu arhainoga jezika, starocrkveno-
slavenskoga, gotovo nepromijenjenoga u odnosu na jezik prvih prijevoda
28
John ARMSTRONG, Nations before Nationalism, Chapel Hill 1982., 124., tvrdi kako je
upravo islam uzdigao segmentirani grad na razinu standardnoga tipa.
29
Svetlana BAJI, Gradski kostim i drutvene promjene, Urbano bie Bosne i Hercegovine,
Sarajevo 1996., 122. i dalje.
304 305
kranskih tekstova iz 9. i 10. stoljea. I katolici na podruju dananje Bosne
i Hercegovine vrlo su se esto u pisanoj komunikaciji koristili jednom vari-
jantom irilice, no njihovi su tekstovi ipak pisani ivim narodnim jezikom.
tovie, upravo e gramatika djela nastala iz pera bosanskih franjevaca 17. i
18. stoljea postaviti ope hrvatske jezine standarde.
30
Iz svega ovoga dakle,
nije teko zakljuiti da se najvei dio drutvene komunikacije ostvarivao u
vjerskoj zajednici, milletu, a pripadanje toj i takvoj vjerskoj zajednici postalo je
temelj osobnoga i kolektivnog identiteta, po emu se Bosna i Hercegovina nije
nimalo razlikovala od drutava sline strukture.
31
Naelo fizikoga razdvajanja pripadnika razliitih vjerskih zajednica i ivo-
ta u odvojenim prostornim cjelinama odravat e se u orijentalnim urbanim
sreditima, kasabama i arijama, sve do vremena kada poinje proces indus-
trijske urbanizacije, pokrenut prvim masovnim migracijskim gibanjima u
smjeru novih industrijskih sredita u 20. stoljeu.
32
Tek tada nastaju naselja
obiljeena drutvenom i prostornom integriranou etniki i vjerski hetero-
gene populacije u gradovima poput Sarajeva, Tuzle ili Banje Luke. No, bio je to
spor i mukotrpan proces koji je tekao u znaku zakanjele modernizacije Bosne
i Hercegovine. Jo 1921. godine u cijeloj BiH bilo je samo jedanaest urbanih
sredita s brojem stanovnika iznad 5.000. Stvarno e, meutim, ta sredita
postati mjesto drutvene integracije u punome smislu tek u socijalistikome
razdoblju, nakon 1945. godine.
Iako je jugoslavenski socijalistiki reim kroz proces modernizacije i kul-
turne promjene koje je on nosio uinio dosta na integraciji vjerski i etniki
heterogenoga puanstva Bosne i Hercegovine, ipak treba istaknuti i drugu
stranu medalje toga reima. Kruti ideoloki pristup drutvenim realnostima,
koji je obiljeavao taj reim, iskljuivao je sve one koji nisu odgovarali idealu
bezline individue jugoslavenskog industrijskog proletera, pa je sukladno
tomu nastojao izbrisati sve povijesne oznake etnikoga identiteta ili klasnih
privilegija. Tako su za vrijeme trajanja socijalistikoga reima u drutvenu
pozadinu i na marginu gurane srednjovjekovne tradicije, obiaji vezani uz
etniku ili vjersku pripadnost, spomenici povijesnim velikanima, i sve ostalo
to je moglo ili se smatralo da bi moglo ugroziti ideju Jugoslavije i njezine
slike u malome - Bosne i Hercegovine. Cijelo to vrijeme etniki/nacionalni
identitet je potiskivan iz podruja svakodnevnice, a jedan od naina na koji
mu se suprotstavljalo bio je poticanje mijeanih brakova kao poeljnoga
modela integracije. Cjelokupnu situaciju koja je na taj nain stvarana u
Bosni i Hercegovini vrlo slikovito i uvjerljivo zrcali ono to se dogodilo
sa sarajevskim kazalitem (Narodnim pozoritem) u kojemu je nova vlast
sivom bojom pokrila prekrasne ornamente izraene u zlatu, a dvoglavoga
30
Prve gramatike hrvatskog jezika, koje su napisali Bartol Kai i Jakov Mikalja u 17. stoljeu,
i to u samoj Hrvatskoj, uzimaju bosanski dijalekt kao osnovu za knjievni standard. Vidi o
tome Eduard KALE, Hrvatski kulturni i politiki identitet, Zagreb 1999., 57.
31
J. ARMSTRONG, n. dj., 119. i dalje.
32
Ilijas HADIBEGOVI, Gradovi u Bosni i Hercegovini 1878-1918, Sarajevo 1989.
33
J.V.A. FINE, R. DONIA, n. dj., 146.
306 307
orla s Habsburkoga grba zamijenila novim (heraldikim) simbolom Bosne
- velikom tvornicom, iz ijega ogromnoga dimnjaka suklja crni dim.
33
Ubrzano provoenje procesa modernizacije, uokvirenoga ideolokim
socijalistikim sloganom o industrijalizaciji i elektrifikaciji, pokrenulo je
masovno migracijsko gibanje iz ruralnih ka urbanim sreditima, propraeno
izgradnjom jeftinih i bezlinih gradskih naselja za masovni smjetaj u dravnoj
reiji.
34
Ta migracijska gibanja zapoeta 50-ih godina 20. stoljea nastavljena
su i tijekom 80-ih godina, ali sada u promijenjenim uvjetima duboke gospo-
darske krize i kroninoga nedostatka novca u dravnome proraunu, to je
onemoguilo nastavak izgradnje ve ustaljenoga tipa naselja. No, doseljeno
puanstvo ipak se moralo snalaziti, pa je tako upravo 80-ih godina prologa
stoljea nastao novi tip naselja u rubnim podrujima urbanih sredita Bosne i
Hercegovine. Umjesto velikih stambenih zgrada koje je prije podizala drava,
tu pridoli stanovnici podiu male obiteljske kuice. U gradnji vanu ulogu
igra pomo prijatelja iz staroga kraja, bilo da je rije o onima koji su se prije
doselili u gradove, bilo da je rije o nevoljnicima u slinome poloaju novoga
doljaka. Na taj se nain u urbanome kontekstu poinju reproducirati obiaji
i navike tipine za ruralne sredine, a jedna od vanih posljedica takva razvoja
jest nastanak novoga tipa prigradskoga naselja. Tu se, naime, zadrava model
nacionalno i vjerski homogene sredine, ivota u tihoj segregaciji, kakav je inae
preivio u ruralnim sredinama u 20. stoljeu. Stil i nain ivota i drutvene
komunikacije u takvim naseljima imao je mnogo vie ruralnih no urbanih
znaajki.
35
Upravo je ovaj tip prigradskoga naselja naveo generala Halilovia
na zakljuak da je mogue razlikovati dijelove gradova i prigradska naselja
po etnikome (nacionalnom) sastavu njihova puanstva. Moglo bi se, zapravo,
zakljuiti da su rubni dijelovi bosanskohercegovakih gradova u ovo doba
poeli nalikovati etniki definiranim gradskim etvrtima amerikih gradova,
dakako s jednom vanom razlikom - u Bosni i Hercegovini gospodarstvo nije
bilo ni izbliza tako jako i utjecajno da bi moglo nadvladati etnike razlike i
doljake integrirati po urbanome obrascu, osiguravajui minimum relativno
podjednakih ansi i drutvene pokretljivosti za sve etnike skupine.
Gradei u ranijem razdoblju nove gradove u kojima je dominirao kul-
turni obrazac socijalizma elita na vlasti nadala se potisnuti etnike i klasne
razlike koje su stajale na putu izgradnje jugoslavenskoga socijalistikog
drutva. Dio tih nastojanja bio je i pokuaj transformacije institucije braka i
temeljne jedinice drutvene organizacije - obitelji. Oduzimajui prerogative
u toj domeni sveenikoj klasi, vlast je ostvarila drutveni monopol civilnoga
braka, a potiskivanjem religijskoga elementa iz ceremonije vjenanja stvoreni
su preduvjeti za uestalije sklapanje etniki i vjerski mjeovitih brakova.
Promiui novi jugoslavenski identitet drava je ujedno poticala sklapanje
brakova izmeu partnera koji su poticali iz razliitih etnikih zajednica, pa
34
O ovim procesima usp. Husnija KAMBEROVI, Prema modernom drutvu. Bosna i
Hercegovina od 1945. do 1953. godine, Teanj 2000.
35
Ne postoji moderna studija o ovim problemima, pa se oslanjam na osobna zapaanja i
iskustvo steeno ivotom u Sarajevu do 1993. godine.
306 307
su pojedinci pri sklapanju takvih brakova oekivali i odreenu drutvenu
nagradu zbog ponaanja koje je odgovaralo proklamiranim idealima. Nije
stoga nikakvo udo to je razmjerno veliki dio vladajue elite, bar kad je rije
o Bosni i Hercegovini, iz razdoblja s kraja 60-ih i 70-ih godina, sklapao takve
brakove.
Znaenje ovakvih promjena svakako ne treba podcjenjivati, ponajprije
stoga to u veini sluajeva mijeani brak ili privilegira etniku skupinu jed-
noga od partnera ili potiskuje etniko i vjersko naslijee obaju partnera. Na
poetku 20. stoljea, u vrijeme kada je nacionalna identifikacija jo uvijek
imala velike primjese vjerske identifikacije, sklapanje brakova partnera koji
su potjecali iz razliitih nacionalnih/vjerskih skupina znalo je izazvati duboke
drutvene napetosti i krize, to su primijetili i znanstvenici koji su se bavili
prouavanjem drutva Bosne i Hercegovine.
36
No, kada su u socijalistikome
razdoblju mijeani brakovi sve vie postajali normom za pripadnike vladajue
elite, takav je oblik brane zajednice jo uvijek ostao gotovo nezamisliv za
stanovnike manjih gradova i ruralnih sredina, gdje su jo uvijek prevla-
davali tradicionalni oblici prostorne organizacije utemeljeni na naelu tihe
segregacije.
37
Valja uz to pripomenuti da je ak i u onim gradovima koji su po
lokalnim mjerilima smatrani velikim, primjerice u Sarajevu i Mostaru, skla-
panje mijeanih brakova i tijekom 80-ih godina nerijetko znalo prouzroiti
napetosti, sukobe, pa i prave tragedije u obiteljskim razmjerima, pri emu se
branoga partnera iz druge skupine promatralo kao uljeza.
U zakljuku valja naglasiti kako je modernizacija dijela urbanih sredita
tijekom socijalistikoga razdoblja u svojim ukupnim drutvenim dosezima
imala tek ogranien utjecaj na drutveni ivot Bosne i Hercegovine kao
cjeline. Isti se zakljuak moe primijeniti i na posljedice to su ih promjene
u urbanome tkivu nosile za bivu Jugoslaviju, ako se ona uope moe pro-
matrati kao cjelina. No, u svakome sluaju ostaje injenica da je u predveerje
rata 1992. godine Bosna i Hercegovina jo uvijek bila preteito ruralno
podruje, u gospodarskome smislu jo uvijek u dobroj mjeri oslonjeno na
poljodjelstvo, pri emu je ak 60% puanstva jo uvijek ivjelo u naseljima
s ruralnim znaajkama.
38
Osim Sarajeva, na ijem je irem podruju ivjelo
blizu 500.000 stanovnika, nijedan drugi grad nije dosegao broj od 150.000
stanovnika. Ukupno je, pak, puanstvo glavnih urbanih sredita, kakva su
bili gradovi Tuzla, Mostar i Banja Luka, inilo tek jednu etvrtinu populacije
cijele Republike. No, ak i ovaj podatak moe zavesti na pogrene zakljuke,
budui da nikako nije mogue utvrditi koliki je dio toga formalno urbanoga
puanstva inio sloj doljaka iz ruralnih sredina u prvoj generaciji. Takav bi,
pak, podatak bitno pomogao u fokusiranju preciznije slike dosega moderniza-
36
R. DONIA, Islam under Double Eagle, passim.
37
Strah od stranaca, koji se moe razviti do ksenofobije, tipina je znaajka ruralnih
drutvenih zajednica. Vidi o tomu Henri MENDRAS, Seljaka drutva (izvorno: Socits pay-
sannes), Zagreb 1986, 107.-128., te posebice 223.-225. U sluaju Bosne i Hercegovine ovakva su
stajalita mogla biti samo pojaana zbog vjerskih i etnikih razlika.
38
H. KAMBEROVI, Deagrarizacija i urbanizacija u Bosni i Hercegovini poslije Drugoga
svjetskog rata, Urbano bie Bosne i Hercegovine, 162.
308 309
cije, i to zato to su doljaci iz prve generacije, ivui i doslovno na rubovima
grada, ovdje ouvali navike donesene iz ruralnoga konteksta. Meu tim
navikama za ovu je prigodu posebice vaan obrazac fizikoga razdvajanja od
pripadnika drugih nacionalnih i vjerskih skupina, obrazac ivota u tihoj seg-
regaciji. Upravo zbog ovih razloga ozbiljni povjesniari danas razlikuju proces
deagrarizacije puanstva (fiziko naputanje ruralnoga okruenja) od procesa
deagrarizacije drutva (gubitak navika tipinih za ruralni nain ivota). Pri
tomu se jasno uoava vanost vremenskoga imbenika, odnosno vremensko
trajanje procesa ili vrijeme potrebno da se nakon fizikoga naputanja rural-
noga okruenja ovjek prilagodi nainu ivota u novoj, urbanoj sredini.
39
Iz
toga jasno proizlazi da jednostavni statistiki podaci o rasporedu puanstva,
bar u sluaju Bosne i Hercegovine, esto mogu navesti na pogrene zakljuke,
jer se radi o podruju koje je i tijekom 80-ih godina prologa stoljea jo
uvijek bilo preteito ruralno, obiljeeno modelom nacionalne i etnike segre-
gacije, ak i na rubnim dijelovima najveih urbanih sredita.
Na ovome mjestu valja upozoriti na jo neke posljedice razvoja urbanih
oblika ivota u okvirima bive Jugoslavije nakon 1945. godine. Naime, jugo-
slavenski put u socijalizam doista je pokrenuo cijeli niz drutvenih promjena
i potaknuo stvaranje specifinoga socijalistikog kulturnoga obrasca koji je
najdublji korijen pustio upravo u urbanim sredinama. Taj je novi kulturni
obrazac dijelom proizlazio iz politikih gibanja, odnosno iz okretanja lea
prvo demokratskome Zapadu 1945. godine, a potom ubrzo i komunistikom
Istoku 1948. godine, to je konano bilo zaokrueno promicanjem nove
politike nesvrstavanja od 1955. godine nadalje. Tim je i takvim potezima
neosporni lider komunistike Jugoslavije, J. B. Tito, na jedan posve neoekivan
nain bivu Jugoslaviju pretvorio u politiki i ideoloki posve autarkinu
zemlju, ije se puanstvo nalo paradoksalno izolirano od svijeta u trenutku
kada je izgledalo da politika nesvrstavanja otvara vrata oba tabora suprot-
stavljena u hladnom ratu. U stvarnosti su stanovnici bive Jugoslavije vrlo
teko, meutim, uspijevali komunicirati sa svijetom izvan granica svoje zemlje
(ovdje, dakako, nije rije o svakodnevnoj komunikaciji na osobnoj razini).
Tekoe u sloenijim oblicima drutvene komunikacije proizlazile su iz inje-
nice da se na jugoslavenskoj strani radilo o kontekstu autarkinoga i duboko
ideologiziranoga drutva. U tome su drutvu vladala posebna i samo tu vaea
pravila i mjerila, najveim dijelom oblikovana jedinim interesom vladajue
elite - koju je Milovan ilas oznaio kao novu klasu - odranjem na vlasti.
Ovo se posebice jasno uoavalo upravo u Bosni i Hercegovini i moe se sliko-
vito doarati stanjem u domeni znanstvenih istraivanja i s time povezanoj
komunikaciji sa svijetom. Tako je, primjerice, 1982. godine u vodeoj svjetskoj
referentnoj publikaciji SCI-u (Science Citation Index) navedeno 2.505 radova
objavljenih u Budimpeti, 520 radova objavljenih u Zagrebu i samo 22 objav-
ljena u Sarajevu. Budui omjer radova objavljenih u Budimpeti i Sarajevu
posve sigurno nije iznosio 100:1, kako bi se dalo zakljuiti iz navedenog
podatka, kao najprihvatljivije objanjenje takvoga dispariteta javlja se ono
koje u prvi plan stavlja komunikacijske probleme pripadnika akademske
39
ISTI, 164.
308 309
zajednice bive Jugoslavije (neto manje u Zagrebu, znatno vee u Sarajevu).
Osim, dakako, jezine barijere, veliki problem u toj vrsti komunikacije pred-
stavljala je injenica da su znanstvena istraivanja, ili ono to se tako nazivalo
i pod tim imenom provodilo u bivoj Jugoslaviji, bila zapravo u velikoj mjeri
irelevantna izvan njezinih granica, pa su i njihovi objavljeni rezultati ostajali
bez recepcije i odjeka u ostatku svijeta.
Za razglabanje onoga to se u Bosni i Hercegovini dogaalo od 1992. do
1994. godine stanje u ruralnim sredinama i njihov ukupni drutveni kontekst
posljednjih desetljea prologa stoljea ipak su mnogo vaniji od situacije
urbanih sredita. Tu, pak, u ruralnome okruenju, stajalita ljudi, oblici nji-
hove drutvene organizacije, pa i ukupna svakodnevica, vrlo se esto nisu
mnogo razlikovali od situacije kakva je vladala stotinama godina ranije.
U ruralnim je zajednicama drutveni model tihe segregacije po etnikim/
nacionalnim i vjerskim kriterijima jo uvijek bio duboko ukorijenjen, kao
svojevrsni preitak iz vremena masovnih migracijskih gibanja i ivota u
sklopu milletskoga sustava. Takvo stanje stvari vrlo precizno je jo prije dvade-
setak godina opisao Robert Donia rijeima: Sela su obino etniki homogena,
mada ima i sluajeva mijeanih sela. U takvim sluajevima, nastavlja Donia,
etnike su skupine obino fiziki odvojene u zasebnim dijelovima ili zaseo-
cima.
40
U zakljuku koji doista vrijedi opirnije citirati, Donia je tada ustvrdio
da nacionalne (etnike) zajednice:
nastoje ostvariti zasebne drutvene sustave na istome zemljopisnom
podruju. Kontakti su (izmeu pripadnika tih zasebnih drutvenih sustava)
uglavnom svedeni na gospodarsku sferu ivota, posebice meu seljacima, dok
se (nacionalna zasebnost svake zajednice) posebice jasno zrcali u obrascima
sklapanja branih veza, obiajima kod izmjenjivanja posjeta, komunikacij-
skim mreama i ukupnom pogledu na svijet.
41
Ovakva slika etnikih/nacionalnih zajednica koje fiziki ive jedna pokraj
druge, ali su istodobno duhovno vrlo udaljene, moe se razabrati i u djelu
nobelovca Ive Andria, roenoga i odrasloga u Bosni i Hercegovini. U svojim
djelima on opisuje zemlju svoga podrijetla kao mjesto gdje se ak i vrijeme
mjeri razliito unutar svake od tri zajednice, od kojih svaka na svoj nain
dijeli i dane i godine, bez ikakva obzira na neposredne susjede. I doista, tri
su bosanskohercegovake etno-religijske skupine ivjele dobar dio povijesti
u razliitim godinama i erama - katolici prema Gregorijanskome kalendaru,
pravoslavci prema starijem Julijanskome, a muslimani brojei godine od
Muhamedova odlaska iz Meke u Medinu (Hidra).
42
Svaka je skupina uz to
imala i svoje vjerske blagdane, proslave i s njima povezane ceremonijale pa su
se i sveenike klase meusobno razlikovale - od pravniki usmjerene mus-
40
R. DONIA, W. LOCKWOOD, n. dj.
41
Isto.
42
Jacques ATTALI, Povijest vremena (izvorno: Histoires du temps), Zagreb 1992., 10. i dalje,
naglaava kako je ureenje kalendara i mjerenje vremena uope jedan od naina na koje
se ureuje drutvo i civilizacija, a takva je funkcija obino rezervirana za vrhovni politiki
autoritet.
310 311
limanske uleme, preko oenjenih i u svjetovni ivot zaronjenih pravoslavnih
popova do katolikih redovnika, i tek kasnije redovitoga sveenstva koje je
ivjelo u celibatu.
Tri Bosne
Temelj razlika u kolektivnim identitetima triju etnikih skupina koje se
mogu raspoznati na podruju dananje Bosne i Hercegovine valja potraiti u
vremenu nakon propasti srednjovjekovnog Bosanskoga Kraljevstva 1463. god-
ine. Osim migracijskih gibanja koja su na novoosvojena otomanska podruja
dovele velike skupine puanstva s ve zaposjednutih teritorija, poglavito s teri-
torija srednjovjekovnoga Srpskog Kraljevstva, vanu e ulogu u oblikovanju
i preoblikovanju kolektivnih identiteta odigrati i dravna potpora islamu od
strane otomanske drave. Najvidljivija posljedica te potpore jest dugotrajni
proces islamizacije, tijekom kojega su neki od katolika i pravoslavaca prigrlili
islam kao novu vjeru, zajedno s drutvenim i politikim obiajima koje je ta
nova vjera podrazumijevala. Vladajui je sloj Otomanskoga Carstva smatrao
svojom dunou iriti islam posvuda gdje je sultan uspostavio svoju vlast i to
zato to je islam bio dravna religija. Iz toga jasno proizlazi da je drava sa svo-
jim organima favorizirala prelazak na islam, a njegovo je prihvaanje bilo con-
ditio sine qua non svakoga oblika drutvene promocije i politike participacije.
Prelaske na islam ne bi, meutim, trebalo tumaiti kao rezultat formalne pri-
sile, koja u takvu obliku doista nije postojala. Pri tomu valja istaknuti da je
izostanak prisile dijelom bio rezultat i injenice da su krani bili duni plaati
vee poreze, a bili su i posve iskljueni iz politikoga i profesionalnoga ivo-
ta carstva, ime se onda moe objasniti zato lokalne elite nisu inzistirale na
masovnim prijelazima na islam. Danas se, meutim, povjesniari uglavnom
slau oko toga da su uzroci prijelaza na islam u europskim provincijama
carstva bili mnogobrojni i raznovrsni, pa se tako upozorava i na tumaenje
po kojemu je islam postao vjera pobjednika,
43
to je svakako imalo odreenu
privlanu snagu. No, bez obzira na svu arolikost razloga koji su vodili prema
islamizaciji, ostaje nedvojbeni zakljuak da je ona iz temelja preobrazila stanje
na teritoriju dananje Bosne i Hercegovine.
Kasnije usporedno postojanje triju razliitih socio-religijskih sustava na
istome teritoriju, kakvo predoavaju i citirane rijei Roberta Donie, ima dakle
korijen upravo u procesu islamizacije i organizaciji millet sistema. Pri tomu
se mora upozoriti na uoljivu tendenciju naglaavanja prividne tolerancije
otomanskoga sustava u dijela povjesniar, to svakako ne odgovara povijesnoj
realnosti. Radije nego o toleranciji moe se govoriti o otvorenoj segregaciji, pa
se ni situacija u Otomanskome Carstvu i status krana ne mogu usporeivati
primjerice s onim to je donosio Edikt iz Nantesa, kojim je reguliran status
Hugenota u Francuskoj. Za razmatranja, meutim, u ovoj prigodi vano je
naglasiti i to da su tek dva od tri socio-religijska sustava nastala na teritoriju
Bosne i Hercegovine imala osim vjerske jo i etniku dimenziju identifikacije -
43
P. SUGAR, n. dj.; vidi takoer i Colin HEYWOOD, Bosnia Under Ottoman Rule, 1463-
1800, Pinson et al., The Muslims of Bosnia-Herzegovina.
310 311
kod katolika vezanost uz hrvatski etniki identitet, kod pravoslavaca vezanost
uz srpski etniki identitet. Za razliku od takve situacije krana, muslimani
su, poglavito pak oni koji su tek nedavno postali novi vjernici, bili samo
sultanovi podanici i pripadnici vjerske zajednice koju nije karakteriziralo
postojanje etnikih ili nacionalnih ogranienja i iskljuivanja u modernom
znaenju tih pojmova.
Masovne migracije i uvoenje islamske civilizacije u drutveni kontekst
osvojenih krajeva imali su jo jednu posljedicu kojoj e dalje povijesno giban-
je dati odlunu teinu. Rije je, naime, o stvaranju i oblikovanju triju razliitih
i meusobno iskljuivih kolektivnih predodbi, slike onoga to Bosna jest,
nastalih kao rezultat razlika u nainu na koji su pripadnici triju vjerskih i
drutvenih skupina razumijevali svoj svijet, mjesto koje im je u njemu pri-
padalo i svoje ukupno okruenje.
Prvu od ovih slika mogli bismo nazvati Katolika Bosna i razumjeti je kao
virtualnu stvarnost oslonjenu na uspomene na srednjovjekovna kraljevstva
Bosne i Hrvatske. Ovu sliku Bosne odravalo je i pothranjivalo djelovanje
franjevaca u sklopu institucije poznate kao provincija Bosna Srebrena (Bosna
Argentina), jedinoga katolikog sveenstva koje je preostalo na podrujima
koja su zauzela otomanske snage. Ona je ivjela u katolikoj zajednici vjerni-
ka (milletu) i, prije svega, u umovima i srcima ono malo katolika to ih je,
usprkos fizikom unitenju njihova (srednjovjekovnog) svijeta i naknadnoj
segregaciji, pa i klasinom fizikom zlostavljanju to su ga donosili otomanska
vlast i stalni pogranini rat, jo ostalo u zemlji. Ta se Katolika Bosna javljala
u obliku pria, mitova i legendi, postajui na taj nain neto posve drugo u
odnosu na aktualnu stvarnost pogranine provincije Otomanskog Carstva.
Rije je o udnoj mjeavini konzerviranih i napola izgubljenih sjeanja i mito-
va vezanih uz svijet srednjovjekovlja dobrih Bonjana i modernih shvaanja
i nazora koje franjevci donose sa sobom sa kolovanja u inozemstvu
Druga virtualna Bosna bila je ona koju je stvorilo tek nedavno naseljeno
pravoslavno puanstvo, puanstvo koje je pratilo otomansku vlast u osva-
janju podruja dananje Bosne i Hercegovine i od sultana dobilo privi-
legije pri naseljavanju teritorija prethodno ispranjenog zbog dugotrajnoga
pograninog ratovanja. Ova slika Pravoslavne, ili jo preciznije Srpske
Bosne imala je jo manje veze sa stvarnom povijeu i aktualnom realnou
od slike Katolike Bosne. Odlunu ulogu u nastanku te slike imala je hijer-
arhija Srpske pravoslavne crkve, koja se irila s migracijama svojih vjernika
koji su naseljavali dijelove nekadanjih kraljevstava Bosne i Hrvatske. Kako bi
pustila to vri korijen u novome okruenju, hijerarhija je producirala i iri-
la sliku Bosne kroz koju se objanjavalo i opravdavalo stvaranje novih srpskih
zajednica tamo gdje u ranijem razdoblju nikad nije bilo ni srednjovjekovnoga
srpskog kraljevstva ni srpsko-pravoslavnog puanstva.
Konano, slika Bosne koja je stvorena kod muslimanskoga puanstva,
kako onoga doseljenog tako i lokalnih konvertita, bila je moda najblia
realnosti. Oni koji su stvarali i irili tu sliku mogli su je, uz potporu vlasti i
vojske, jednostavno nametnuti i uguiti svaki oblik otpora takvim nastojan-
312 313
jima. Oslonjeni na vjerske slubenike, ulemu, i uvoenje erijatskih normi u
sferu drutvenoga ivota, lokalni begovi, spahije i janjiari mogli su, i doista
jesu, prilagoditi Bosnu svojim shvaanjima.
44
Samo ovdje, na granici dvije
civilizacije u permanentnome sukobu, uspjela je klasa profesionalnih ratnika
prilagoditi otomanski feudalni sustav svojim potrebama, pretvarajui se pri
tomu u svojevrsno zemljoposjedniko plemstvo. U jednom vrlo dinaminom
i samo na prvi pogled protuslovnom drutvenom procesu ta je klasa istodo-
bno crpila svoju snagu od potpore sredinje vlasti, ali ujedno i pruala otpor
toj vlasti nastojei ostvariti svoje partikularne interese. Rezultat je bio samo na
prvi pogled paradoksalan - to je sredinja vlast u Istanbulu vie slabila to su
lokalni begovi, spahije i janjiari bili jai. Njihov je konani trijumf bio zapra-
vo trijumf tree Bosne, one koju su stvorili novi Bonjaci, skupina ije je i
samo ime bilo neologizam, koji nije imao gotovo nikakve veze ni sa srednjo-
vjekovnim dobrim Bonjanima ni s Bonjacima iz prvoga razdoblja otoman-
ske vladavine. Heterogene korijene i sklonost eklekticizmu, kao najoiglednije
znaajke koje su karakterizirale ovu skupinu, slikovito doarava ve spomin-
jani obiaj uporabe arapskog pisma pri zapisivanju onoga to je bio govorni
slavenski jezik.
Ove tri Bosne se tijekom posljednja dva stoljea otomanske okupacije, iako
u stanju latentne napetosti i sukoba, vrlo rijetko meusobno dodiruju, i to tek
onda kada kranskim i hrianskim podanicima dogori do noktiju, kada
nain na koji Bonjaci ostvaruju svoju punu politiku vlast nad njima nametne
neizdrivi teret i izazove masovnu pobunu i ustanak raje. Takvi su se ustanci
razvijali po jedinstvenom obrascu i obino su okonavani u spirali etnikoga
i vjerskog nasilja. Upravo je takva spirala nasilja tijekom ustanka od 1875. do
1878. godine posluila kao povod i opravdanje uspostave protektorata Austro-
Ugarske nad Bosnom i Hercegovinom.
45
Valja ovdje svakako napomenuti
neto to se ini jako vanim: unato tomu to etnika i vjerska pripadnost
nisu uvijek korespondirale s drutvenim i gospodarskim statusom - niti su svi
muslimani bili bogati zemljoposjednici, niti su krani obaju denominacija bili
iskljuivo siromani seljaci - u vremenima kriza lojalnost vjerskoj zajednici
bezuvjetno je nadilazila ogranienja koja je nametao drutveni i gospodarski
status.
46
Posljedica takva stanja je injenica da se u povijesti otomanske vlasti
na podruju Bosne i Hercegovine ne moe uoiti niti jedan sluaj irokoga
drutvenog pokreta koji bi integrirao snagu sve tri vjerske, odnosno etnike
zajednice. Reeno drugim rijeima, to znai da se tijekom cijeloga razdoblja
otomanske vlasti nikad nisu razvili mehanizmi zajednikoga drutvenog
djelovanja preko granica odreenih vjerskom i etnikom pripadnou. To
44
Od 17. stoljea sve navedene kategorije, koje su zapravo inile lokalnu elitu, uglavnom su
ivjele u urbanim naseljima, iako su bili i zemljoposjednici.
45
Vidi ovdje tekst Dalibora epula, passim.
46
Antony BLACK, European and Middle Eastern Views of Hierarchy and Order in the
Middle Ages: A Comparison, Jeffrey Denton, (ur.), Orders and Hierarchies in Late Medieval
and Renaissance Europe, London 1999., 27. i dalje, upozorava da se u islamskim drutvima, a
poglavito u Otomanskome Carstvu, naglasak stavlja na vertikalnu (vjersku), a ne horizontalnu
(klasnu) pripadnost. U takvom sluaju se pojava opaena u vezi s BiH vie i ne ini neobinom.
312 313
svakako stoji u svezi s potpunom odsutnou politikih institucija u kojima bi
predvodnici triju vjerskih skupina mogli suraivati i zajedniki djelovati, to
je za posljedicu imalo izostanak razvoja svijesti o pripadnosti zajednici pov-
ezanoj ivotom na istome teritoriju. Umjesto toga muslimani su ostali lojalni
sultanu, islamu i svojim posebnim interesima, dok su elite katolika i pravosla-
vaca ostale lojalne svojim vjerskim i jezinim zajednicama, u kojima se uvao
i ouvao srednjovjekovni etniki identitet Srba i Hrvata.
Zato to su njihovi etniki identiteti bili usko povezani s katolicizmom i
pravoslavljem, Hrvati i Srbi nisu mogli lako privui i eventualno apsorbirati
muslimane (Bonjake) u svoju etiku zajednicu kada se ona poela pretvarati u
modernu naciju, pa su tako muslimani ostali iskljueni iz tih procesa. S druge
strane, muslimanska je elita bila odvie arolika podrijetla da bi sebe mogla
lako zamisliti kao kolektiv s posebnim identitetom, koji bi nadilazio identitet
privilegiranih pojedinaca i rodova. Tekoa se sastojala dijelom i u tome to
su tu elitu gotovo do kraja 19. stoljea inile najmanje tri jasno raspoznatljive i
relativno posebne skupine: potomci (muslimanskih) doseljenika, koji su se tu
smjestili u vremenima neposredno nakon otomanskog osvajanja, s ishoditem
u turskom etnikom identitetu; potomci lokalnoga slavenskog puanstva koje
je prigrlilo islam; izbjeglice iz podruja koje je Otomansko Carstvo izgubilo
tijekom 17. i na poetku 18. stoljea, to je ukljuivalo i potomke islamiziranih
Hrvata, Srba i Maara, koji su se povlaili zajedno s otomanskom vlau.
47
Posljedica je svega toga stanje u kojem su i pripadnici muslimanske elite,
ali i muslimani na niim ljestvicama drutvene hijerarhije, bili duboko podi-
jeljeni. U najteoj su situaciji svakako bili svjei konvertiti. Suvremena vrela
iz razdoblja prije 17. stoljea jasno daju do znanja da je bilo mnogo kolebanja
kod onih koji su preli na islam, to se oitovalo u javnom prihvaanju i lojal-
nosti novoj vjeri i otomanskome reimu, ali i u potajnome odravanju tradic-
ija kranskih predaka, to se moe usporediti sa situacijom panjolskih con-
versosa iz istoga razdoblja.
48
Tako je, primjerice, tijekom 16. i u prvoj polovici
17. stoljea bila relativno rairena praksa prema kojoj su franjevci krstili djecu
preobraenika na islam, iako je za takvo to prijetila ak i smrtna kazna. Stoga
su stari muslimani, uglavnom turskog i albanskog podrijetla, svjesni takvih
navada, za nove obraenike na islam koristili pogrdne nazive potur i balija.
Sve se to promijenilo u drugoj polovici 17. stoljea, kada je uspjeh kranske
protuofenzive doveo do oslobaanja velikih podruja, kamo su oni to su se
u svojoj vjerskoj praksi kolebali sada dobili priliku odseliti i konano vratiti
vjeri svojih predaka.
49
Istodobno, potomci onih konvertita na islam koji su
odabrali ostati u Otomanskome Carstvu s vremenom su i sami zadobili status
starih muslimana te time konano integrirani u islamsku vjersku zajednicu.
47
S. DAJA, n. dj., 50. i dalje.
48
D. MANDI, n. dj., 269.-287.
49
Posljednji veliki ofenzivni otomanski pohod u Europi bio je onaj koji je 1683. godine
okonan neuspjelom opsadom Bea. U razdoblju od nekoliko desetljea nakon toga kranske
su snage oduzele od sultana Ugarsku i velik dio Hrvatske, a cijeli se taj sklop gibanja moe
usporediti s, dodue mnogo dugotrajnijom, panjolskom reconquistom.
314 315
Upravo to pripadanje islamskoj vjerskoj zajednici, zajedno s prihvaanjem
vrijednosti islamskoga pogleda na svijet i lojalnou sultanu, postali su kljuni
elementi identiteta muslimana na prostoru Bosne i Hercegovine. Idejni ele-
ment koji je eventualno mogao uvrstiti osjeaj pripadanja posebnom kole-
ktivitetu izvirao je iz shvaanja da su muslimani Bosanskoga paaluka postali
posebna cjelina u odnosu na druge sultanove podanike, i to zbog drutvenoga
statusa i privilegija - prije svega nasljednoga prava na zemljini posjed -
izborenih vojnikom slubom na granici carstva. Taj su osjeaj posebnosti i
iz njega izvedena samoidentifikacija dobivali su na snazi tijekom 19. stoljea,
poglavito od vremena kada sredinja vlast nastoji provesti u djelo svoje
reformatorske ideje, a lokalni ih muslimani poinju doivljavati kao suprotne
tradicionalnome islamskom duhu. Ne treba u ovim razglabanjima zanemariti
ni uinke uspjeha kranskih ustanaka u Grkoj i Srbiji, gdje se poinju razvi-
jati posebni politiki identiteti i institucije. Stvaranje tih novih politikih tvorbi
bilo je propraeno masovnim izgonom muslimanskoga puanstva s teritorija
nastajuih kranskih drava. Konano, osjeaj se posebnosti bosanskih mus-
limana definitivno potvrdio u trenutku kada je dosegnut vrhunac sukoba sa
sredinjim vlastima, odnosno nakon to je Omer-paa Latas brutalno uguio
svaki daljni otpor inicijativama koje su dolazile iz Istanbula.
Ukupna se situacija i meusobni odnos triju Bosni poinju mijenjati s
dolaskom austro-ugarske okupatorske sile 1878. godine. Novo drutveno
okruenje koje generira i odrava nova uprava dalo je sada ansu nositeljima
dviju virtualnih slika Bosne da konano pokuaju i realizirati svoje ide-
alne projekcije. Takva e nastojanja, otjelotvorena kroz pokuaje pripad-
nika katolike i pravoslavne elite da nau svoje mjesto pod austro-ugarskim
politikim suncem, suprotstaviti izravno povijesne i mitoloke ideale krana
sa sve manje stvarnom muslimanskom slikom Bosne. Dok su se ti sukobi
zahuktavali, zemlja je postupno ulazila u proces modernizacije i otvarala
se utjecajima s europskoga zapada, pa je postala otvorena i za utjecaje nove
snage - nacionalizma iz susjedstva. U tome je smislu osobito vaan bio utjecaj
dogaanja vezanih uz stvaranje novih nacionalnih drava, Njemake i Italije,
ali je odreenoga utjecaja imao i panslavizam. U znaku svih tih utjecaja i u
Bosni i Hercegovini je, kao i posvuda na Balkanu, otpoeo proces nacionalne
integracije fazom nacionalnog buenja. No, ubrzo je postalo jasno da je zemlja
odvie mala da bi se u njezinim okvirima mogle komotno smjestiti tri oprene
slike identiteta, to prije to su te slike bile utemeljene na oprenim modelima
civilizacijskoga ustroja. Upravo taj nedostatak fizikoga prostora doveo je do
toga da je svaki od triju koncepata onoga to je Bosna bila, jest i to e biti,
poeo za sebe svojatati monopol nad povijeu i ljudima zemlje.
50
Takva vrsta sukoba nije mogla izbiti prije 1878. godine iz jednostavnoga
razloga - samo je jedna skupina u to doba imala monopol nad sredstvima
50
Ovdje svakako valja upozoriti na injenicu da je moderno ime zemlje, Bosna i Hercegovina,
zapravo nastalo tek 1878. godine, i to u njemakoj verziji, kao Bosnien und Herzegowina.
Formulacija toga naziva tek je dio procesa definiranja ustavnopravnog statusa podruja koje
nije pripalo ni austrijskome ni ugarskome dijelu Dvojne Monarhije.
314 315
prisile. No, nakon 1878. konflikt je postao neizbjean jer su predstavnici
svih triju skupina sada nastojali prisvojiti i ispuniti politiki vakuum nastao
odlaskom otomanske vlasti. Dvije pojave posebno karakteriziraju ovo razdo-
blje, odreujui pri tomu i budui razvoj tijekom 20. stoljea. Tijekom dvade-
set godina trajanja administracije povjesniara i politiara B. Kallaya nova je
vlast pokuavala u zemlji stvoriti i razviti politiki identitet Bonjaka.
51
No,
unato potpunome nadzoru cijeloga tek nastajuega politikog sustava zemlje
pa i pokuaju administrativne zabrane uporabe nacionalnih naziva Hrvat i
Srbin i svih njihovih izvedenica, instaliranje i izgradnja bonjakog identiteta
okonani su potpunim neuspjehom. Radije nego da prigrle novu i po njihovu
shvaanju vjetaku bonjaku identitetsku odrednicu, lokalni su se katolici i
pravoslavci odluili na borbu za vjersku i obrazovnu autonomiju, odnosno za
dobivanje anse da sami razvijaju svoj identitet sukladno tradicijama iz pro-
tekloga vremena. ak su i lokalni muslimani, za koje se oekivalo da e biti
glavni oslonac u pokuaju stvaranja novoga identiteta, velikim dijelom ostali
pasivni, odluujui se radije za tradicionalne oblike identifikacije - bili su ili
Hrvati ili Srbi, ili ni jedno ni drugo ve samo muslimani. Tijekom prvoga
desetljea 20. stoljea umjesto bonjakoga naroda pripadnici su tamonjih
etnikih skupina stvorili i razvili politike organizacije koje su trebale ponijeti
glavni teret ostvarenja interesa svake posebnih etnikih zajednica.
52
Nakon
to je 1908. austro-ugarska vlast definitivno anektirala Bosnu i Hercegovinu,
pretvarajui je u integralni dio drave, u zemlji su odrani i prvi izbori, koji
su jasno pokazali da je lokalno puanstvo spremno poduprlo upravo one
politike snage i organizacije koje su artikulirale pojedinane interese svake
od vjerskih, i sada ve nacionalnih zajednica.
53
Uz injenicu da su i Hrvati i Srbi dosta dugo svojatali muslimane kao dio
svoje etnike skupine, dok istodobno to muslimanske politike snage nisu
radile sve do najnovijih vremena, mnogo vanijim ini se skup znaajki
koje jo jae podcrtavaju razlike izmeu, na jednoj strani hrvatskih i srp-
skih nacionalnih politikih organizacija, i na drugoj strani onih koje su se
razvile kod bosanskohercegovakih muslimana. Te su se razlikovne znaajke
oitovale u kvalitativno drugaijim zahtjevima koje su postavljale politike
organizacije i mogu se smatrati pravom tipolokom razlikom koja proizlazi
iz razliitih razvojnih putanja kolektivnoga identiteta svake od ovih zajednica.
Koristei se rezultatima svojedobnih istraivanja Roberta Donie, nedavno je
51
Detaljnu studiju o ovome razdoblju i politici Kllayeve administracije napisao je Tomislav
KRALJAI, Kalajev reim u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1987.
52
R. DONIA, Islam under Double Eagle, passim, detaljno i pouzdano prati nastanak prvih
politikih organizacija ondanjih muslimana, a dananjih Bonjaka-muslimana. Literatura o
politikim organizacijama Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini gotovo je iskljuivo na hrvat-
skome ili srpskom jeziku, a zbog njezine relativne veliine ovdje je nema smisla niti navoditi.
53
Godine 1878. Austro-Ugarska je dobila mandat za okupaciju Bosne i Hercegovine s ciljem
pacifikacije i uspostave reima protektorata, pri emu je formalni suverenitet jo uvijek pri-
padao sultanu. Nakon tridesetogodinje okupacije i protektorata Austro-Ugarska je promijenila
status zemlje unilateralnim aktom aneksije, ime je bio dokinut i formalni sultanov suverenitet
nad zemljom, to je 1908. izazvalo politiku krizu europskih razmjera.
316 317
Mark Pinson upozorio na krucijalnu razliku u razvoju izmeu slavenskih na
jednoj i muslimanskoga identiteta na drugoj strani.
54
On, naime, primjeuje
kako se razvoj muslimanskoga identiteta odvaja od razvojnoga obrasca ident-
iteta drugih malih nacija s podruja srednjo-istone Europe. To se odvajanje
oituje prije svega u tome to muslimanskoj zajednici u Bosni i Hercegovini
nedostaje jedna karika u identifikacijskom lancu, ona koja modernu skupinu
povezuje s nekom od povijesnih etnikih drava. K tomu, Pinson upozorava
na to da muslimani s toga prostora nemaju stariju etniku/nacionalnu kulturu
iz koje bi mogao krenuti proces preporoda i zakljuuje kako su se muslimani
mogli identificirati samo s otomanskim sultanom i njegovom vlau, odnosno
s islamom.
Bosanski muslimani, obrazlae Pinson, nisu imali mita o Velikoj X
(kakvi su primjerice grka Megale ideja, Velika Blgaria, ili Buyuk Turkye)
koji bi sugerirao ili diktirao (budue) granice, a koji je u drugim sluajevima
u Istonoj Europi bio podjednako dareljiv (u smislu veliine prostora koji
namjenjuje jednoj zajednici) koliko i nejasan. Ovo odsustvo (u tradiciji i
nacionalnoj ideologiji) starije prototipske drave s granicama koje su uivale
kakvo takvo priznanje vjerojatno je doprinijelo u modernome dobu svo-
jevrsnoj anksioznosti kod priznavanja granica i pograninih krajeva.
55
Stoga Pinson u sluaju bosanskohercegovakih muslimana ne govori
o nacionalnom preporodu, ve o politikom buenju. Iz ovakve tipoloke
kategorizacije moe se izvui zakljuak po kojemu se muslimanske politike
organizacije 20. stoljea mnogo lake moe svrstati u red vjerskih politikih
partija (s najbliom paralelom u islamistikim politikim organizacijama koje
postoje u dananjoj Turskoj), nego u skupinu nacionalnih (nacionalistikih)
politikih organizacija. Glede postavljenih politikih ciljeva, ova se razlika
oituje u tome to su Hrvati i Srbi iz Bosne i Hercegovine uporno zahtijevali
konstituiranje drave utemeljene na etnikome identitetu, dok su muslimani
eljeli izgraditi drutvo i dravu utemeljene na islamu. No, uz svu teorijsku
vanost ovako uoenih i objanjenih tipolokih razlika, u praktinome su
djelovanju to ipak bile stvari od drugorazrednoga znaenja. Pretenzije triju
etnikih zajednica na isti teritorij su i bez toga bile dovoljno meusobno
iskljuive da bi se iz njih lako mogao razviti otvoreni konflikt. injenica da
se u takvoj situaciji netko poigravao idejom o izgradnji islamskoga drutva
i drave na teritoriju koji naseljavaju u gotovo podjednakom broju i pri-
padnici drugih vjerskih zakona mogla je znaiti tek samo dodatnu iskru u
izbijanju sukoba. Ono to svakako iz ovakve ralambe valja na kraju izvui
jest spoznaja da muslimanski nacionalizam, bez obzira na injenicu to izvire
iz vjere a ne iz etniciteta, nije bio nita manje sposoban izazvati sukob od
hrvatskog ili srpskog nacionalizma, jer je u biti bio u istoj mjeri ogranienog
duhovnog obzora i obiljeen ekskluzivnou ciljeva kao i nacionalni pokreti
utemeljeni na etnicitetu.
54
Mark PINSON, The Muslims of Bosnia-Hercegovina Under Austro-Hungarian Rule,
1878-1918, M. Pinson, (ur.), The Muslims of Bosnia-Hercegovina, 89. i dalje.
55
ISTI, 91.
316 317
Bez obzira, dakle, na sve tipoloke razlike izmeu nacionalnih i
islamistikih politikih organizacija, u razdoblju od 1911. do 1997. godine,
takve su stranke odnosile premonu pobjedu na svakim izborima na kojima
im je bilo doputeno sudjelovanje.
56
Drugim rijeima, svi ti rezultati izbora
jasno pokazuju i dokazuju duboke podjele puanstva Bosne i Hercegovine po
etnikim i vjerskim linijama. No, sve dok je Bosna i Hercegovina bila dio veih
politikih tvorbi potencijal nasilnoga sukoba koji je izvirao iz tako dubokih
podjela dran je pod nadzorom, a svaka je skupina nastojala osigurati mo,
pozicije i utjecaj u sklopu irega politikog prostora. S druge strane, meutim,
svako poputanje nadzora ili propast irega sustava, u kojemu su se drutveni
konflikti izazvani dubokim podjelama mogli izgladiti relativno mirnim
putem, otvarali su brane nakupljenih frustracija proizalih iz trvenja meu
duboko podvojenim nacionalnim/vjerskim skupinama.
Tako je raspad svake od irih politikih zajednica u kojima je Bosna i
Hercegovina tijekom 20. stoljea funkcionirala kao vie ili manje autonomno
podruje neizostavno vodio k eksploziji nasilja iju spiralu vie nije bilo
mogue kontrolirati. Upravo su se takve stvari ponovile u dva svjetska rata
voena tijekom prologa stoljea, pri emu je situacija u 2. svjetskom ratu bila
mnogo gora od one kakva je vladala za trajanja 1. svjetskog rata. Nakon vojnoga
poraza Jugoslavije u travnju 1941. godine okupatorske sile Osovine i novost-
vorena Nezavisna Drava Hrvatska nikako nisu mogle ograniiti i drati pod
nadzorom uporabu nasilja u Bosni i Hercegovini. Iako izazvano nacionalnim
(etnikim) animozitetom, to se nasilje pothranjivalo i rasistikom politikom
nacistikoga okupatora, ali i saveznikom politikom koja je BiH nastojala
pretvoriti u to vee ratite iz svojih interesa (remeenje njemakoga sustava
opskrbe, odvlaenje to veih snaga s bojinica za koje su saveznici bili izravno
zainteresirani, itd.). U meuvremenu u samoj Bosni i Hercegovini politike
rasprave i sukobi iz meuratnoga razdoblja pretvorili su se u krvavi unutarnji
sukob. Iako iz razliitih pobuda i s razliitom motivacijom, pripadnici sve tri
zajednice pridruili su se bez razlike krvavom piru, nastojei pri tomu fiziki
eliminirati to vie pripadnika drugih zajednica ne bi li na taj nain stvorili
uvjete u kojima bi se mogla realizirati njihova slika Bosne.
Takvo ponaanje moe se dobrim dijelom pripisati neuspjehu lokalnih
politikih elita da u mirnodopskome razdoblju uspostave mehanizme i pro-
cedure kroz koje bi svoja trvenja i suprotnosti mogli relativno mirno rjeavati
bez priziva na vanjske imbenike, bilo da je rije o otomanskome sultanu
u Istanbulu, caru u Beu, ili komunistikom diktatoru Titu u Beogradu. Iz
povijesne perspektive jasno se raspoznaje da su upravo arbitraa i pritisak
iz udaljenih sredita velikih drava, u okvire kojih je Bosna i Hercegovina
spadala tijekom 20. stoljea, a ne neka tradicionalna sklonost toleranciji kao
56
Politike stranke s nacionalnim predznakom prvi su put zabranjene 1929. godine, kada
je tadanji kralj Aleksandar uspostavio osobnu diktaturu. Zabrana je ukinuta 1937. godine, a
zemlja je administrativno podijeljena 1939. godine uspostavom Banovine Hrvatske. Tijekom
2. svjetskog rata nije bilo parlamentarnih izbora, da bi nakon 1945. godine politike stranke
s nacionalnim predznakom ponovno bile zabranjene a ubrzo je uspostavljen, i jednopartijski
komunistiki sustav. Tek od 1990. godine uvodi se pravo slobodnog politikog organiziranja.
318 319
dio mentaliteta, podloga na kojoj je nastala iluzija stabilnosti i tolerancije. Ta
iluzija uvijek je, meutim, podrazumijevala povlateni i privilegirani poloaj
jedne od skupina, na raun ega su pripadnici te skupine aktivno sudjelovali
u odravanju uspostavljenoga sustava, postajui njegov glavni oslonac. Na taj
su se nain sustav i elita na koju se oslanjao doista uspijevali odrati neko
vrijeme, no istodobno su se u dugoronoj projekciji time samo produb-
ljivala stara trvenja i sukobi, koji su umjesto mirnoga rjeenja generirali nove
frustracije. Na taj se nain stalno reproducirao obrazac stvaranja uvjeta za
eksploziju nasilja, u kojoj su pripadnici pojedinih skupina uvijek imali razloga
traiti podmirenje starih rauna i ujedno traiti ansu da i sami postanu
dominantna zajednica u zemlji.
Iz cijele ove ralambe proizlazi da bi neke zakljuke, popularne meu
dananjim istraivaima bosanskohercegovake povijesti i drutva, trebalo
uzeti u ponovno razmatranje ili ak jednostavno odbaciti. Tako se moe
posve tonim smatrati da stare plemenske mrnje doista nisu bile uzrok
rata u Bosni i Hercegovini, no istodobno je nedvojbeno pogreno pokuavati
stanje u tamonjemu drutvu opisivati u kategorijama multietnike idile. U
povijesnoj realnosti na razorna meuetnika i meuvjerska trvenja i sukobe
konstantno se troila velika koliina drutvene energije, a ta trvenja i sukobe
stanovnici Bosne i Hercegovine nikad nisu nauili sami rjeavati. Isto je tako
nedvojbeno pogreno popularno miljenje da su meuetniki sukobi u BiH
izbijali uglavnom zato to su izazivani i potpirivani vanjskom intervencijom.
Vanjski su se imbenici doista uplitali u politike prilike u zemlji, no oni su
u najgorem sluaju mogli latentni sukob uiniti akutnim. U najveem broju
sluajeva, meutim, uloga se vanjskoga imbenika, a to su poglavito bile
sredinje vlasti drave u koju je BiH bila uklopljena, svodila na kontrolu i
koritenje postojeih sukoba kako bi se odrao potencijal za nasilje te tako
stvorio prostor za arbitrau i ouvanje vlastite dominantne pozicije. U biti
rije je o nastojanju da se odri ar natjecanja etnikih skupina, a da se pri
tomu ne dopusti poar otvorenoga i nasilnog sukoba. Tako stvorena politika
situacija visoke napetosti trajala je gotovo neprekidno posljednjih 120 godina.
Iz takve je situacije nastao i ratni poar koji je trajao od 1992. do 1995. godine,
a u kojemu su se sve tri nacionalne/vjerske skupine borile kako bi osigurale
odreeni teritorij pod svojom ekskluzivnom vlau, teritorij na kojemu se
mogla realizirati vlastita slika Bosne.
U predveerje katastrofe
Promatrani iz dananje perspektive dogaaji koji su doveli do toga da
bosanskohercegovake politike organizacije javno postave svoje zahtjeve
za nacionalnom suverenou ine se jasnim i razumljivim. U prvome redu
valja istaknuti kolaps svjetskoga poretka uspostavljenog nakon 2. svjetskog
rata, na simbolian nain oznaen ruenjem Berlinskoga zida. Znaenje toga
kolapsa prvi su jasno razaznali pripadnici srpske politike elite, shvaajui da
on moe ugroziti i samu egzistenciju Jugoslavije pa su odluili iskoristiti pri-
liku i pokuati na novi nain rijeiti srpsko pitanje, stvarajui Veliku Srbiju na
318 319
ruevinama Jugoslavije. Srpski politiari poeli su ve i prije za svoje ciljeve
(koncentraciju vlasti i moi u sredinjim dravnim institucijama u Beogradu)
koristiti potencijal meunacionalnih trvenja, pa su ak i oivjeli stare sukobe
kako bi mobilizirali srpsku populaciju u cijeloj bivoj Jugoslaviji. Svakako
najpoznatiji takav potez jest pojava notornoga Memoranduma SANU iz 1986.
godine. No, kada se pokazalo da se uruava cijeli svjetski poredak ciljevi su
brzo redefinirani pa je kao konani cilj postavljeno osvajanje velikih dijelova
Hrvatske i Bosne i Hercegovine, to se moglo izvesti samo uz potporu JNA. Pri
tomu se, meutim, kao vrlo ozbiljan problem pokazalo to to je bilo jako teko
javno objasniti i opravdati pomicanje naglaska s ouvanja Jugoslavije (i njezi-
noga preureenja u centralistikom pravcu) na stvaranje Velike Srbije. Kako
je bilo posve nemogue proklamirati oba cilja, to se na poetku otvorenoga i
oruanog sukoba, za kratkotrajnoga rata u Sloveniji, vladajua elita se odluila
za proklamacije o ouvanju Jugoslavije, pa su i poslije, za rata u Hrvatskoj,
agresija i osvajaki pohodi prikazivani kao obrambene akcije. U procijepu
izmeu javno proklamiranih ciljeva i onoga to se stvarno pokuavalo ost-
variti, uz koliko toliko uinkoviti hrvatski otpor, srpski politiki vrh nije uspio
konsolidirati osvajanja tijekom 1991. godine. To se pokualo nadoknaditi
ratom u Bosni i Hercegovini tijekom 1992. godine, okupacijom i etnikim
ienjem 70% teritorija zemlje. Osvajanje i polaganje prava na toliki dio
teritorija Bosne i Hercegovine u ne razmjeru je s 33% srpskoga udjela u uku-
pnom puanstvu zemlje, ali samo dok se ne sjetimo da je u Hrvatskoj, s 12%
srpskoga udjela u populaciji, isto to politiko vodstvo polagalo pravo na 30%
teritorija. No, ak i tako postavljeni zahtjevi i ciljevi nisu vjerojatno predstav-
ljali nepremostivu prepreku za uspjenu konsolidaciju, ali su zato okrutnost
i zvjerstva poinjeni tijekom ratnih operacija definitivno oduzeli bilo kakav
legitimitet srpskim zahtjevima za samoodreenjem.
Kraj hladnoga rata, dakle, i propast komunizma u Europi otvorili su put
prema ratu u bivoj Jugoslaviji. Uvod su bili dogaaji na Kosovu i Vojvodini,
gdje je rulja okupljena i organizirana od novoga srpskog politikog vodstva
prisilila tamonje izabrano (dakako, po komunistikim pravilima) vodstvo
na povlaenje, nakon ega je uslijedilo ukidanje autonomije i stvarna aneksija
dotad autonomnih pokrajina. Time je praktino ukinut Ustav proklamiran
1974. godine, ali i fatalno kompromitiran autoritet sredinje federalne vlasti,
koja nije poduzimala nita da bi sprijeila protuustavne poteze. Isti pos-
tupak ponovljen je neto kasnije i u Crnoj Gori, gdje je rulja dovela na vlast
kandidata prihvatljivoga srpskome vodstvu. Ovaj niz malih dravnih udara
upriliila je srbijanska vlada uz potporu pojedinih federalnih institucija i JNA.
Ti su potezi zrcalili ideologiju i ciljeve revitaliziranog srpskog nacionalizma u
usponu, pri emu je temeljni cilj bio preduhitriti demokratske reforme, za koje
se nije moglo unaprijed znati kamo mogu odvesti (postojala je realna ansa
da te reforme dovedu do krajnjih konzekvenci elemente konfederalizma, ve
nazone u ustavnom ureenju; eventualno uvoenje viepartijskoga sustava
izravno je ugroavalo interese srpske vladajue elite, kojoj se inilo kako upra-
vo ona moe najvie izgubiti u demokratskim reformama). Osiguravi pot-
poru JNA (nedvojbeno najkonzervativnijega elementa u bivoj Jugoslaviji),
320 321
preuzevi kontrolu nad federalnim novarskim institucijama, uz mogunost
neograniene manipulacije organima prisile i medijima u Srbiji, Crnoj Gori
i bivim pokrajinama, srpsko je vodstvo smatralo da se moe suprotstaviti
rastuim zahtjevima za demokratizacijom. Problem su, meutim, predstavl-
jale one republike bive Jugoslavije u kojima je srpsko puanstvo predstavljalo
manjinu, koja se sada u natjecanju za mo i pozicije iznenada nala suoena s
rastom nacionalizma kod tamonjih veinskih populacija. Rjeenje tih prob-
lema Beograd je potraio u poticanju takvih srpskih manjina na pobunu, rad-
ije nego da se upusti u problematini pothvat organiziranja malih dravnih
udara po receptu primijenjenom ranije. U odgovoru na to nesrpski dio
komunistike elite u Sloveniji, Hrvatskoj, Makedoniji i Bosni i Hercegovini,
veim se dijelom odluio na suradnju s onim snagama koje su zagovarale
demokratizaciju. Zbog takva razvoja Savez komunista Jugoslavije posve je
izgubio svoju drutvenu funkciju, postavi beskoristan i za srpsko politiko
vodstvo, pa se jednostavno sam od sebe raspao na republike stranke i ugasio.
Razliite putanje koje su za izlaz iz krize izabrali srpsko vodstvo na jednoj, i
vodstva u ostale etiri republike na drugoj strani, doveo je do konane par-
alize sredinjih federalnih institucija, koje su mogle posluiti jo samo za
manipulacije beogradskoga vodstva.
Politika kriza bila je praena ubrzanim raspadom komunistike ideologije i
staroga sustava vrijednosti. Kako su ove pojave bile isprepletene, teko je raza-
znati posljedice od uzroka. Uglavnom, promjene su bile nagle i iznenaujue,
a za one koji su odrasli u Titovoj eri prisilnoga bratstva i jedinstva nerijetko
nestvarne i groteskne. Gotovo preko noi kriminalci i dotadanji politiki
disidenti, upravo izali iz zatvora, dobivali su javnu pozornost i postajali voe
masovnih nacionalnih pokreta ili zapovjednici postrojbi za posebne namjene
u sklopu stranakih paravojnih organizacija. Svijet se tako izokrenuo da je
zatvorska kazna ili kvalifikacija disident postala neophodni uvjet za politiki
uspjeh. ak i oni koji su u zatvor formalno otili zbog pronevjere ili prijevare,
poput Radovana Karadia ili Mate Bobana, pojavili su se sada kao politiki
voe, tvrdei da su zapravo bili rtve politike represije. Strukturalne reforme,
koje je sredinja federalna vlast nevoljko pokuavala provesti, a koje su trebale
gospodarstvo odvesti prema slobodnoj trinoj utakmici, uspjele su samo
unititi dijelove staroga gospodarskog sustava i otvoriti put anarhinom kapi-
talizmu, u kojem je uspjeh izravno ovisio o nedostatku bilo kakvih skrupula.
Nekad velike, u pojedinim sluajevima ak i profitabilne tvornice jednostavno
su propadale, ostavljajui desetine tisua ljudi bez posla. Osiromaeni i zbun-
jeni, oni su zaueno promatrali dojueranje milicionere, vercere, pa ak i
najobinije kriminalce kako se pretvaraju u vlasnike velikih kompanija i uz
potporu medija kupuju mjesto u novoj vlasti.
57
57
Samo kao ilustraciju valja ovdje navesti primjere Fikreta Abdia, eljka Ranjatovia Arkana
i Alije Delimustafia. Prvi od njih, bivi direktor socijalistikoga giganta, tvrtke Agrokomerc,
bio je upleten u golemi poslovni skandal izdavanja mjenica bez pokria; Ranjatovi se popeo
u vrhove drutvene i politike piramide Srbije unato injenici da je za njim bila raspisana
320 321
inilo se da je kolaps partijske drave oslobodio medije na prostoru
bive Jugoslavije elinog zagrljaja ideoloke samocenzure, no, novinari su
sada osjetili akutni nedostatak profesionalnoga etosa i probleme povezane s
financijskom nesigurnou. Tako su mediji vrlo kratko uivali svoj trenutak
slobode postajui brzo plijen nove politike elite, koja ih je obilato koristila za
masovnu politiku mobilizaciju.
58
Usporedno s propau politikoga sustava
propadali su pogled na svijet i sustav vrijednosti utemeljeni na jugoslavenskoj
komunistikoj ideologiji. Razbijanje i nestanak cijelog jednog Weltanschaunga
stvorilo je duhovni vakuum koji je ubrzo ispunjen povratkom na stare etnike
i vjerske modele u objanjavanju stvarnosti. Posve prirodno i razumljivo, u
nedostatku onoga to se u zapadnim demokracijama odavno kristaliziralo
kao opeprihvaeno miljenje, ljudi su se u potrazi za osjeajem duhovne sig-
urnosti poeli okretati vjerskim predodbama i nacionalnim mitovima iz ran-
ijih razdoblja. U Bosni i Hercegovini to je znailo vratiti se na tri meusobno
suprotstavljene slike Bosne, koje je 45 godina iskustva ivota u komunizmu
potisnulo na drutvenu marginu, ali ne i posve unitilo.
Uza sve reeno treba ipak naglasiti kako jo nije dolo vrijeme za doista
obuhvatne studije posveene propasti bive Jugoslavije, i to zato to je pristup
autentinim prvorazrednim vrelima jo uvijek nemogu, pa su nemogue
i produbljene i precizne rekonstrukcije svega to se dogaalo. Zbog istoga
razloga ne postoje jo ni pouzdane monografske studije koje bi ponud-
ile konceptualne modele i detaljne ralambe kljunih problema. Ono to
povjesniaru stoji na raspolaganju jesu slubeni dokumenti namijenjeni
javnoj uporabi, pri emu su u veini sluajeva njihovi autori eljeli takvim
dokumentima opravdati svoje politike poteze ili pak namjerno zavesti
javnost; memoari i uspomene, odnosno izvjea novinara, diplomata i slinih,
iji je kredibilitet upitan u najmanju ruku isto toliko koliko i njihovo sjeanje;
novinski tekstovi, koji su u veini izvjea iz druge ili tree ruke, ili, u jo
gorem sluaju, komentari temeljeni na takvim izvjeima; fragmenti sjeanja
malih ljudi koji su sudjelovali u velikim dogaajima, a koji se mogu pronai
po raznim tiskovinama.
Takva narav dostupnih vrela onemoguuje razumijevanje krupnih prob-
lema kakav je primjerice sklop pitanja: Kako su nastale nove nacionalne
politike elite? U kojoj su se mjeri oslanjale na ve postojee drutvene mree,
odnosno jesu li i ako jesu u kojoj su mjeri one tek produetak komunistike
elite? Koliko su pripadnici tih elita doista mogli nadzirati dogaaje i njima
upravljati? Kojim su se mehanizmima u tome sluili i kako su odgovarali
na izazove postavljene njihovu autoritetu? Kako su i koliko mogli odravati
stegu na niim granama hijerarhije? Da bi odgovorio na neka od ovih i slinih
Interpolova tjeralica zbog kriminalnih prijestupa; Delimustafi, bivi sarajevski redarstvenik
(milicioner), postao je vlasnikom jedne od prvih i najveih privatnih kompanija u Bosni i
Hercegovini a ubrzo i prve privatne banke te je s takve pozicije kupio mjesto ministra unutar-
njih poslova u Vladi Bosne i Hercegovine nakon izbora provedenih 1990. godine.
58
Iako pristrano, za medijsku situaciju u bivoj Jugoslaviji tijekom ranih 90-ih godina prolog
stoljea pogledati djelo Mark THOMPSON, Forging War, The Media in Serbia, Croatia and
Bosnia-Hercegovina, London 1994.
322 323
pitanja vezanih uz postanak muslimanskih politikih organizacija na kraju
19. i poetkom 20. stoljea, Robert Donia je svojedobno morao proitati i
analizirati stotine povjerljivih policijskih spisa, bezbrojne novinske lanke iz
onodobnih tiskovina i gomilu privatnih pisama.
59
Utoliko izgleda apsurdnije,
pa i neozbiljno, kada se danas isti autor oslanja na nekoliko kratkih novinskih
vijesti da bi izabrao jedan dogaaj (navodni ultimatum HVO-a iz travnja 1993.
godine) kao navodno kljuni u izbijanju hrvatsko-muslimanskoga sukoba u
sredinjoj Bosni. Najvie to ozbiljan povjesniar danas doista moe pokuati
jest u opim potezima ocrtati glavne dogaaje na temelju ve nabrojenih dos-
tupnih vrela, i biti pri tomu bar dijelom svjestan u kojoj mjeri njegove osobne
percepcije i iskustvo mogu deformirati takvu sliku.
Istodobno, meutim, osobno iskustvo moe uvelike pomoi pri razumi-
jevanju odreenih problema i pojava, pa u ovdje pokuati pokazati kako se
takvo iskustvo moe uklopiti u povjesniarski posao. To osobno iskustvo
vezano je uz sklop dogaaja koji su za budunost Bosne i Hercegovine bili od
velike vanosti, a koje je inae dr. Donia u svome nalazu raenom za potrebe
ovoga tribunala posve preskoio, kao to je postupak biranja i definiranja
novoga grba Bosne i Hercegovine 1990. godine. Kao povjesniar, strunjak
za srednjovjekovnu povijest, tada sam ivio i radio u Sarajevu, i osobno sam
sudjelovao u postupku izbora novoga grba, to mi je omoguilo uvid u stupanj
meusobne netrpeljivosti i nepovjerenja te nepoznavanja temeljnih demokrat-
skih procedura u pripadnika nove politike elite Bosne i Hercegovine. Pozvan
sam, naime, da sudjelujem u radu povjerenstva koje je trebalo predloiti
novi grb koji je trebao postati slubeni heraldiki simbol tada jo uvijek
Socijalistike Republike Bosne i Hercegovine. Reeno mi je da je povjerenstvo
oformila Skuptina Bosne i Hercegovine, dok je u stvarnosti povjerenstvo
sazvala i kontrolirala samo jedna politika stranka iz te skuptine (istinu sam
doznao tek kada je na lokalnoj TV postaji objavljena vijest o zavretku posla
koji je povjerenstvo obavljalo), Stranke demokratske akcije (SDA). Kada sam
na prvome sastanku povjerenstva iskazao iznenaenje injenicom da u radu
toga tijela ne participira niti jedan srpski povjesniar, reeno mi je da su oni
odbili sudjelovati u takvu poslu. Informacija je doista bila istinita, no nije mi
reeno i zato su odbili sudjelovati - razlog je, naime, bio to da povjerenstvo
nije sazvala neka dravna institucija ve jedna od politikih stranaka. Dakako,
kada je slubenom zastupnikom tijelu ponueno rjeenje koje je predloilo
povjerenstvo, srpski su ga zastupnici odbili. I umjesto da u takvoj situaciji
potrae mogunost pronalaenja kompromisnoga rjeenja koje bi zadovoljilo
predstavnike svih nacionalnih zajednica, a to bi svakako bilo vano za lojal-
nost novome simbolu drave, predstavnici SDA zaobili su demokratsku pro-
ceduru i u jednoj kasnijoj prigodi jednostavno oktroirali novi dravni simbol.
Kako su, meutim, simboli igrali vidnu ulogu u sustavu etnike identi-
fikacije u BiH, ovakav se ovakav postupak moe objektivno promatrati kao
otvaranje jo jednih vrata na putu ka katastrofi. Ovakvi su simboli i inae
bili vrsto vezani uz pojedine etnike i vjerske skupine te je njihova upo-
raba i isticanje bilo vrlo vaan oblik drutvene komunikacije. To nije vrijedilo
samo za slubeni grb BiH, ve i za jezine forme svakodnevne komunikacije.
322 323
Kada su tako Bonjaci-muslimani poeli namjerno u jezinu praksu uvoditi
arhaine turcizme i proglaavati ih temeljnom znaajkom bosanskoga jez-
ika, neizbjeno su od sebe odgurnuli svoje hrvatske i srpske susjede koji su
takve rijei i izraze smatrali simbolom dugotrajnoga turskog ropstva svojih
predaka. U takvoj situaciji ak su i svakodnevni pozdravi poprimili znaajke
sredstva vjerske i etnike identifikacije, to se primjerice dogodilo s pozdra-
vom dobar dan, doslovnim prijevodom njemakoga pozdrava Guten Tag,
koji su u dnevnu uporabu u BiH uveli austro-ugarski inovnici nakon 1878.
godine. Pozdrav je vrlo brzo dobio status standardnoga iskaza ljubaznosti i
uao u srpsko-hrvatske gramatike i rjenike te se dugo rabio u cijeloj BiH,
sve do 1992. godine. U to vrijeme poinje se na taj standardni pozdrav gle-
dati na nove naine - kao na simbol jedne upravo zavrene ere, poinje ga se
povezivati s Habsburzima na jednoj strani, ili se na njega gleda kao na dio
vjetakoga srpsko-hrvatskoga jezika kojim se privilegira ekavica na drugoj
strani. Umjesto dobar dan u dnevnu se komunikaciju tako uvode razliiti
arhaini vjerski pozdravi, a spremno ih prihvaaju i ljudi koji nisu nikad bili
vjernici. Tako su Bonjaci-muslimani usvojili, ili kako bi to oni sami rekli, vra-
tili su se starome obliku meusobnoga pozdravljanja izrazima selam alejkum -
alejkumu selam; Srbi se okreu tradicionalnom pozdravu pomoz Bog - Bog ti
pomogao (junae); kod Hrvata, poglavito u ruralnim sredinama, ponovno na
popularnosti dobiva stari pozdrav hvaljen Isus - na vijeke, dok se u urbanim
sredinama puanstvo okree kratkoj formi pozdrava s bog. Takve promjene,
samo na prvi pogled trivijalne, bile su meutim od velike vanosti, kao to
je svojedobno u Francuskoj revoluciji od velike vanosti bilo prihvaanje
izraza tu umjesto dotada uobiajenoga vous, ili kao to je u Ruskoj revolu-
ciji od velike vanost bio prelazak od gospodina ka tovarishchu. Razlika je u
odnosu na navedene primjere bila samo u tome to ovakve promjene u BiH
nisu oznaavale promjene u klasnoj svijesti, kao u Francuskoj ili Rusiji, ve su
znaile obnovljenu snanu identifikaciju s nacionalnom zajednicom koja se
povijesno definirala kao potomci odreene etnike ili vjerske zajednice.
Spektar se arhainih oznaka pripadanja odreenoj zajednici u Bosni i
Hercegovini sve bre irio, pa su takvu funkciju poeli dobivati i hrana i
odjea. U tome je smislu svakako najvidljivija bila sve rairenija ponovna upo-
raba pokrivala za glavu kod muslimanskih ena - zara ili ferede - koja je bila
rairena sve do prvih godina nakon zavretka 2. svjetskog rata, kada je upora-
ba toga predmeta bila i zakonom zabranjena. Takva nastojanja demonstriranja
pripadnosti poprimala su posebice groteskne oblike kada se za njih pokualo
koristiti tekovine moderne tehnologije. Bilo je odista bizarno promatrati
nakon 1990. godine kako prometni znaci postaju podloga za ispisivanje poru-
ka kojima su stanovnici pojedinih podruja markirali svoj nacionalni prostor.
Neto se slino dogodilo i s registarskim ploicama na automobilima nakon
proglaenja neovisnosti BiH i poetka ratnih operacija u proljee 1992. god-
ine. Svaka je nacionalna zajednica u to doba poela izgraivati svoje vlastite
dravne institucije, to je ukljuivalo i nove registarske oznake za automobile,
pa se tako dogaalo da u istome gradu usporedno postoje dvije vrste registar-
skih oznaka razliitoga izgleda i s razliitim simbolima (Bugojno). Tamo gdje
324 325
su srpska osvajanja dovela do masovnoga egzodusa hrvatskoga i bonjako-
muslimanskog puanstva, a onda i pokuaja da se organizira lokalna admin-
istracija za raseljene osobe, situacija je zavravala u potpunome paradoksu,
kao primjerice u sluaju Jajca, za ije su stanovnike tri neovisne administracije
izdavale tri razliite vrste registarskih oznaka.
Pripadnost nacionalnoj zajednici manifestirala se koritenjem simbola, to
je na neki nain stvaralo osjeaj sigurnosti kod ljudi iji su ivoti bili izne-
nada sasvim izmijenjeni zbog dubokih drutvenih, politikih i gospodarskih
promjena. Mediji, koji su oblikovali shvaanja veine ljudi, uvelike su se sluili
takvim simbolima, to je bilo i oekivano uzevi u obzir da je nakon propasti
Jugoslavije i komunizma jedino kolektivna nacionalna identifikacija ostala
kao gradivo kojim se moglo sluiti u stvaranju novoga sustava drutvenih
vrijednosti. U nemogunosti da se oslone na raspadajuu dravu i njezine
institucije, ljudi su se okretali politikim pokretima i strankama organiziran-
im na etnikim i vjerskim naelima. No, kako su te organizacije bile tako kon-
cipirane da su se meusobno iskljuivale, vrlo brzo se dogodilo da je prosjeni
ovjek poeo promatrati simbole tue pripadnosti, pa i same pripadnike dru-
gih zajednica, kao prijetnju. Takav se razvoj moe promatrati kao kumulativni
rezultat cijeloga niza imbenika: oslonca na deformiranu kolektivnu memo-
riju; kaotinih prilika u neposrednome okruenju; medijskih manipulacija;
djelovanja novih politikih elita.
Kako se iz ove potrage za sigurnou u okvirima nacionalnoga identiteta
lako moglo prijei na meunacionalno nasilje, jasno se razabire iz incidenta
koji se dogodio u Sarajevu 1. oujka 1992. godine, dakle mjesec dana prije
izbijanja otvorenih sukoba u samome gradu. Sve je poelo time to je grupa
gostiju na svadbi jednoga srpskog para stigla na Baariju, stari i gotovo
iskljuivo muslimanski dio grada,
60
gdje su bili koncentrirani duani tradi-
cionalnih obrtnika. U prilikama kakve su zavladale nakon 1990. godine taj se
dio grada u oima Bonjaka-muslimana pretvorio u simbol zlatnoga doba oto-
manske vladavine. No, tu je smjetena i najstarija srpsko-pravoslavna gradska
crkva.
61
Zato su mladenci izabrali upravo tu crkvu kako bi u njoj obavili vjer-
ski obred vjenanja nije posve jasno, no uzimajui u obzir ve tada dosegnutu
razinu meunacionalnoga neprijateljstva bilo je jasno da e se nai mnogo
Bonjaka-muslimana koji e sam taj in smatrati svojevrsnom provokacijom.
To je, pak, bilo oitije to se u dugakoj koloni automobila koja je vozila mlad-
ence i njihove goste bilo i mnogo srpskih nacionalnih zastava i drugih slinih
59
R. DONIA, Islam under the Double Eagle, gdje autor potuje zahtjeve znanstvenoga pristupa
problemu, za razliku od nalaza koji je predoio ovome tribunalu.
60
Prema rezultatima popisa puanstva provednog 1991. godine na podruju opine Stari
Grad, na ijem se teritoriju nalazi dio grada poznat kao Baarija, ivjelo je 77% Muslimana
(Bonjaka) i tek 10% Srba (ovi posljednji ivjeli su uglavnom na rubnim dijelovima administra-
tivnog podruja opine, u naseljima s ruralnim znaajkama).
61
Crkva je izgraena u 16. stoljeu, kada se grad intenzivno irio, ali i ukljuivao relativno
veliku etvrt (mahala) naseljenu srpsko-pravoslavnim puanstvom. O tomu vidi Razvoj sred-
njovjekovnog naseobinskog kompleksa na mjestu dananjeg Sarajeva, u M. ANI, Na rubu
Zapada. Tri stoljea srednjovjekovne Bosne, Zagreb 2001.
324 325
simbola. Takve su svadbene kolone i inae prilikom prolaska kroz grad bile
praene velikom bukom automobilskih sirena i uobiajene pucnjave iz lakoga
vatrenog oruja, pa je ta buka obino privlaila brojne znatieljnike. Kada se
svadbena kolona konano poela smjetati na veliki parking, iz jednoga od
automobila izaao je ovjek koji je poeo, po dobro utvrenom obiaju, maha-
ti srpskom zastavom. Njegovo ponaanje oigledno su shvatili kao otvorenu
provokaciju dvojica promatraa, koji e u kasnijim prikazima incidenta na
bonjako-muslimanskoj strani biti okarakterizirani ni manje ni vie nego kao
branitelji Bosne i Hercegovine. Jedan od te dvojice promatraa izvukao je u
sljedeem trenutku revolver i s nekoliko hitaca na licu mjesta ubio ovjeka sa
zastavom, izgubivi se potom u mnotvu, to bi se moglo protumaiti tako da
su drugi promatrai ostali trenutno u oku od scene nasilja pa nisu sprijeili
njegov bijeg, ili, to se ini vjerojatnijim, tako da su promatrai smatrali posve
normalnim pucati iz revolvera na ovjeka koji u muslimanskome okruenju
mae srpskom zastavom. Uglavnom, pucnjava je proslavu svadbe preobrazila
u tragediju i prouzroila dakako i srpsku reakciju. Iste noi pripadnici srpskih
paravojnih postrojbi, potpomognuti snagama JNA smjetenim u vojarnama u
samome gradu, podigli su blokade irom Sarajeva, paralizirajui na taj nain
cjelokupni gradski ivot.
U kasnijim ralambama lokalni mediji, kako oni srpski tako i oni
bonjako-muslimanski, proglaavali su upravo ovaj incident onom iskrom
koja je izazvala poar rata. U odreenom smislu takve su interpretacije donek-
le i tone, utoliko to je ovaj incident bio jedan od niza moguih izravnih pov-
oda za izbijanje unutarnjega rata za koji su svi preduvjeti bili ve ranije ost-
vareni. K tomu, ubojstvo je jasno pokazalo kako je ranije rutinsko ponaanje
(pokazivanje nacionalnih simbola prigodom svadbene proslave) u promijen-
jenim drutvenim uvjetima naraslih nacionalnih tenzija zadobilo posve novo
znaenje (provokacija pripadnika nacionalne skupine promatraa). Nekoliko
godina ranije takav bi incident jednostavno bio nezamisliv, budui da bi gosti
ili u zgradu opine gdje su se uobiajeno odravale civilne svadbe, a u pri-
godnom slavlju pred zgradom sudjelovali bi svi koji se tu zateknu i pokau
volju za sudjelovanjem. No, 1992. godine svadba je postala srpska svadba, za
razliku od ranijih civilnih svadbi u kojima su nacionalni i vjerski elementi bili
tek neznatno naznaeni, pa je stoga i mogla izazvati pretvaranje latentnoga
u akutni nacionalni sukob. Ovakvu ralambu ponajbolje potvruje brzina
s kojom su srpske paravojne postrojbe i JNA reagirali na incident - njihovo
organizirano rasporeivanje po unaprijed predvienome planu jasno pokazu-
je da je srpsko politiko vodstvo samo ekalo povod u obliku nekog incidenta
kako bi svoj ratni stroj stavilo u pogon. Vrijedi, meutim, svakako primijetiti
da je emocionalni naboj oko incidenta bio podjednak na obje strane koje su
na podjednak nain vidjele srpsku svadbenu povorku, s istaknutim srpskim
simbolima, na putu u najstariju srpsku crkvu u Sarajevu kako je zaustavlja
bonjako-muslimanski metak. Razlike su, meutim, nastajale oko interpretac-
ije ukupnoga konteksta - u ovisnosti o nacionalnoj pripadnosti interpretatora,
radilo se o neizazvanome napadu muslimanskoga ekstremiste ili o razumljivoj
reakciji na srpsku provokaciju.
326 327
62
Za utjecaj mita na politiko ponaanje u srpskoj kulturi usp. Miodrag POPOVI, Vidovdan
i asni krst. Ogled iz knjievne arheologije, Beograd 1977.
63
O barbarskom i neogranienom nasilju srpskih paravojnih postrojbi tijekom rata u
Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini govore sva neovisna izvjea koja potjeu iz tog vremena. Iako
se takvo ponaanje moe dovesti u svezu s prirodom srpskog nacionalnog mita i kulturnog
obrasca koji je iz njega nastao (vidi prethodnu biljeku), ipak veliki dio krivnje za njega snose
srpske vlasti i mediji, zapravo cijeli politiki establishment.
64
U svome nalazu predoenom ovome tribunalu dr. Donia zastupa tezu da su pogledi
dr. Tumana bili ideoloka podloga hrvatsko-muslimanskog sukoba. No u svome djelu
Nationalism and Contemporary Europe, Boulder CO 1981., 113. i dalje, na koje se inae dr. Donia
i poziva, dr. Tuman zastupa tezu o nacionalnom i gospodarskom jedinstvu Hrvatske i Bosne i
Hercegovine, pri emu o ovoj drugoj govori iskljuivo u njezinim sadanjim granicama, iz ega
je onda vrlo teko izvesti da se autor zalagao za podjelu BiH. Dr. Donia potom citira uspomene
amerikoga diplomata Warrena Zimmermana, kako bi uz pomo njegovih zapaanja pokazao
da je dr. Tuman zadrao ovakve poglede i tijekom 90-ih godina. No, navedeni se citat moe
u najboljem sluaju smatrati neobvezujuim dojmom koji iskazuje diplomat koji je u svojim
politikim nastojanjima i pri obavljanju svoje profesionalne dunosti doivio potpuni neuspjeh
i koji je u grevitoj potrazi za moguim rtvenim jarcima na koje bi svalio krivnju za svoj
neuspjeh i neuspjeh svoje administracije. Ovdje, meutim valja upozoriti na injenicu da su u
travnju 1992. godine dr. Tuman i Alija Izetbegovi potpisali pismo namjere kojim su svoje
zemlje obvezali na meusobnu suradnju, a dvije godine kasnije isti su ljudi potpisali sporazum
o uspostavljanju konfederalnih odnosa svojih zemalja (moglo bi se argumentirati da su upravo
ti potezi izravno potekli iz ideja kakve je dr. Tuman zastupao i u navedenom djelu). Isto se
tako mora upozoriti na to da jo nitko nije iznio stvarne dokaze koji bi upuivali na to da je dr.
Tuman zagovarao i radio na podjeli BiH, niti pak na nasilnoj obnovi banovine Hrvatske (u
teritorijalnom smislu). S druge strane on je, bar javno, zagovarao neto posve drugo i opreno
- suradnju s onima u Bosni i Hercegovini s kojima se moglo suraivati, dok je istodobno u
konkretnim postupcima koristio taktiku ekanja ishoda angamana meunarodne zajednice.
Ovo drugo krajnje jasno izlazi na vidjelo povjeruje li se sadraju transkripta fonograma sa
sastanka to ga je dr. Tuman 17. studenoga 1991. odrao s politikim predstavnicima Hrvata
iz BiH (transkript navodnog fonograma - njegova autentinost jo nije dokazana - tiskan je u
Ciril RIBII, Geneza jedne zablude, Zagreb-Sarajevo-Idrija 2000., 113.-171.). Objavljeni tekst,
naime, zorno pokazuje kako su se u Tumanovu kabinetu u ovakvim prigodama presijecale
dvije razine politikoga djelovanja, jedna koju moemo oznaiti kao internacionalnu arenu
(u kojoj je dr. Tuman kao predsjednik Hrvatske s golemim utjecajem na Hrvate u BiH bio
mali igra), i druga koju moemo oznaiti kao bosansku arenu (u kojoj je dr. Tuman nastojao
ostvariti saveze s lokalnim igraima i preko njih manipulirati dogaajima u svoju korist kako
bi ostao u internacionalnoj areni). S druge se strane takoer mora naglasiti da se bonjako-
muslimanski partner dr. Tumana, predsjednik Predsjednitva R. BiH i predsjednik SDA,
Da su kojim sluajem ratne operacije poele odmah nakon incidenta
od 1. oujka 1992. godine, one ne bi bile izazvane time to bi Srbi, u svome
kulturnom obrascu inae skloni mitovima i epskoj knjievnosti koja istie
ekstremnu mukost i nasilje,
62
bili spremni osvetiti smrt jednoga sudionika
svadbene sveanosti. Stvarni razlozi i povodi rata bili su mnogo dublji, a danas
je posve jasno da su u ono doba Srbi u BiH ve bili psiholoki posve mobi-
lizirani za predstojei rat. No, ini se da nitko nije doista predvidio uinke
takve mobilizacije - rat obiljeen takvom razinom brutalnosti kakva nije bila
zamisliva u doba mira.
63
Kasnije, pak, izbijanje hrvatsko-muslimanskoga
sukoba i ratni zloini poinjeni za njegova trajanja ne mogu se pripisati hrvat-
skoj predisponiranosti za nasilje utemeljenoj na mitu, niti se njihov uzrok
moe traiti u tekstovima i javnim istupima tadanjega hrvatskog predsjedni-
ka dr. Franje Tumana.
64
Zapravo, kako je to pokazano jo na samome poetku
326 327
Alija Izetbegovi, ponaao posve drugaije. On je, naime, tek nevoljko pristajao na suradnju s
Republikom Hrvatskom, o njoj nikad nije javno govorio niti je zastupao, ali je zato vrlo gorljivo
javno zagovarao potrebu stvaranja tijesnih veza BiH s islamskim dravama, to se nedvojbeno
moe protumaiti kao dosljedno pridravanje ideja to ih je zastupao u ve spominjanoj
Islamskoj deklaraciji.
65
S. HALILOVI, n. dj., 166.
ovoga teksta, general Halilovi je jo 1991. godine imao jasne namjere braniti
samo Bonjake-muslimane, a jo je u to doba, kao organizator paravojne for-
macije SDA na karti sva nemuslimanska naselja oznaavao kao potencijalno
neprijateljska. Odredivi kao glavni cilj organizacije kojoj je sam stajao na
elu zatitu muslimanskog naroda, (i) ouvanje integriteta i cjelovitosti BiH,
general je u istome tekstu jasno identificirao prijetnje svome narodu i svojoj
zemlji sastavljajui listu ukupnih neprijateljskih snaga. Valja ovdje svakako
odmah naglasiti da je ta lista sastavljena cijelih petnaest mjeseci prije onoga
to e se dogoditi u selu Ahmii u travnju 1993. godine. Na toj se listi nalaze i
ekstremne snage HDZ-a koje je on procijenio kao jaine jedna do dvije bri-
gade.
65
Postrojbe te veliine i snage svakako nisu mogle biti prijetnja nikomu.
Mora se uz to uzeti u obzir da je ovdje rije o istom onom HDZ-u koji je poti-
cao hrvatske birae da podupru plebiscit predloen od Europske zajednice na
kojemu se trebalo izjasniti o eventualnoj neovisnosti Bosne i Hercegovine.
Pa ipak, general Halilovi i njegovi suradnici u A RBiH i SDA doivljavali
su i promatrali HDZ - u produetku i sve one Hrvate koji su taj i takav HDZ
podravali - kao neprijatelje. Moram ustvrditi da ne znam ni za jedan slubeni
ili neslubeni dokument nastao u sklopu djelovanja HDZ-a prije kraja 1992.
godine u kojemu bi Muslimani, odnosno Bonjaci, ili SDA bili tretirani kao
stvarni ili potencijalni neprijatelji (dakako, govorim o dokumentima vezanim
uz djelovanje politike organizacije, a ne eventualnim privatnim pogledima
pojedinih lanova te iste organizacije). Stoga mi se uope ne ini ozbiljnim
zakljuak koji bi svu krivnju za izbijanje hrvatsko-muslimanskoga sukoba
prebacivao samo na hrvatsku stranu, a pozadinu otkrivao u postojanju nekog
neuhvatljivog plana za stvaranje Velike Hrvatske.
Zakljuak
Iako Bosna i Hercegovina nije bila zemlja u kojoj su stare plemenske
mrnje prouzroile vie ili manje trajni i krvavi rat, ipak su u njoj 1990. pos-
tojale tri jasno razluene nacionalne i vjerske zajednice koje su iza sebe imale
dugu povijest natjecanja za to povoljniji drutveni i politiki status. U drugoj
polovici 19. stoljea uoblien je moderni nacionalni identitet onih stanovnika
zemlje koji se i danas osjeaju kao Hrvati ili Srbi, dok je razvoj tree zajednice,
one bosanskih muslimana (koji se danas osjeaju i izraavaju kao Bonjaci-
muslimani), u tome smislu poneto kasnio.
Do 1992. godine, kada je meunarodno priznata kao neovisna i suver-
ena drava, Bosna i Hercegovina je uvijek funkcionirala kao vie ili manje
autonomna provincija veih, uglavnom sloenih drava. U njoj se nikad nisu
razvile autohtone institucije i procedure kroz koje bi bilo mogue na miran
328 329
nain rjeavati politike i drutvene konflikte nastale preko linija koje su
razdvajale ve spomenute nacionalne zajednice. Takvi konflikti, neizbjeni u
slinim drutvima, artikulirali su se ovdje kao konflikti izmeu pripadnika
nacionalnih i/ili vjerskih skupina. Narav je tih konflikata bila takva da su
podrijetlo imali u samoj zemlji i da su izbijali izmeu njezinih stanovnika, ali
su povremeno bili izazivani od strane vanjskih politikih sredita, primjerice
iz Bea ili Beograda. No, mora se takoer primijetiti da su ti vanjski imbenici
uvijek uspijevali i razrijeiti konflikte. Rezultat ovakva razvoja jest injenica
da su tijekom 20. stoljea najvaniju ulogu u politikom ivotu zemlje igrale
one politike snage koje su se nastojale prikazati kao zatitnici interesa poje-
dine nacionalne/vjerske zajednice, a pri tomu su bile u stanju djelovati u irem
kontekstu postojee drave.
Uzimajui, dakle, u obzir tradiciju natjecanja za drutvenu poziciju,
iskljuivost ugraenu u ideologiju svake od skupina i uoljivu u zahtjevima
koje su postavljale njihove elite, kao i potpunu odsutnost mehanizama koji
bi kanalizirali i omoguavali rjeavanje konflikata, nije teko zakljuiti kako
je izbijanje hrvatsko-muslimanskog sukoba u sredinjoj Bosni bilo gotovo
neizbjeno. Uz to svakako valja napomenuti da su politike elite na svim
sukobljenim stranama jednostavno bile ponesene dogaajima koje vie nisu
mogle kontrolirati i kanalizirati, i to zato to su prvi sukobi pokrenuli lavinu
latentnih suprotnosti desetljeima komunistike diktature potiskivane i
prikrivane. Ne treba, meutim, smetnuti s uma da krivnja u izazivanju rata
1992. godine ipak nije bilo ravnomjerno rasporeena na sve strane. Najvea
odgovornost ipak lei na srpskom politikom vodstvu koje je, raunajui s
poetnom prednou to ju je osiguravala potpora dobivena iz vojnih vrhova,
svjesno otvorilo Pandorinu kutiju nasilnoga sukoba, oekujui laku i brzu
pobjedu. U takvoj situaciji vodstva Hrvata i Bonjaka-muslimana jednostavno
nisu imala naina zaustaviti ono to se pretvorilo u borbu za teritorije te su se
jednostavno prepustila razvoju dogaaja.
Kako su Srbi otpoeli rat prije nego to se Bosna i Hercegovina mogla
konsolidirati kao neovisna i suverena drava, zemlja je ostala bez uinkovite
sredinje dravne vlasti. Kada se tomu pridrui i istodobni raspad sustava
drutvenih vrijednosti naslijeenog iz socijalistikoga razdoblja, postaje jasno
kako je dolo do situacije u kojoj se nasilje vie nije moglo ni ograniiti niti
kontrolirati. Nain na koji se jo krajem 1991. godine organizira Patriotska
liga i iz nje izrasla Armija Republike Bosne i Hercegovine, kao i pogledi
njezina glavnoga organizatora, Sefera Halilovia, koji je stvarao muslimansku
paravojnu strukturu s jedinim ciljem obrane Muslimana (Bonjaka), jasna su
paralela nainu na koji je stvarano Hrvatsko vijee obrane. I ova je paravojna
organizacija, zajedno s paradravnim sustavom Hrvatske zajednice Herceg-
Bosna i Hrvatske zajednice Bosanska Posavina (njihov je zadatak bio stvoriti
minimalni nadomjestak dravne administracije, kao servis vojnoj kompo-
nenti, koja je dobila prvenstvo), trebala posluiti kao zatitni mehanizam s
jedinim ciljem obrane Hrvata i njihovih interesa (onako kako ih je shvaalo
vodstvo koje je dobilo povjerenje na izborima 1990. godine). To, pak, nomi-
328 329
nalna dravna vlast sa sjeditem u Sarajevu nije mogla (ili htjela) uiniti, to se
jasno vidjelo iz dogaaja tijekom 1991. godine.
Svaki pokuaj razmatranja motiva djelovanja vodstva Hrvata u BiH mora
poi od dvije notorne injenice: Hrvati su bili i jo uvijek jesu najmanja
nacionalna zajednica u BiH; istodobno velik dio te hrvatske populacije ivi
u krajevima uz granicu s dravom u kojoj Hrvati ine preko 80% puanstva.
Iz druge od spomenutih injenica proizlazi zakljuak da su tamonji Hrvati
bili prirodno upueni na Hrvatsku, no kako je ostatak hrvatske populacije
prilino neravnomjerno distribuiran na teritoriju BiH, ne postoji jednostavna
mogunost pridruivanja hrvatske nacionalne zajednice kao kompaktne mase
susjednoj dravi. U takvoj je situaciji realni i racionalni interes Hrvata sudjelo-
vati u stvaranju i izgradnji multietnike drave koja e odravati tijesne i pri-
jateljske veze s Hrvatskom. No, ovdje se valja sjetiti prve od navedenih inje-
nica - kao najmanja nacionalna zajednica Hrvati i njihovo politiko vodstvo
nisu bili u stanju bitno utjecati na politika gibanja, a pogotovu ne usmjeravati
ih prema svojim interesima i eljama. S manje od 18% udjela u ukupnoj popu-
laciji, Hrvati nisu bili u situaciji poduzimati bilo kakve politike, a pogotovu
ne vojne inicijative, to se na drugi nain moe formulirati zakljukom da su
o pitanju opstanka ili podjele Bosne i Hercegovine zapravo mogli i morali
odluivati Bonjaci-muslimani i Srbi. Ono to je hrvatsko politiko vodstvo
moglo uiniti bilo je prilagoditi se bilo kojemu od tih ishoda, ali ono samo
nije moglo odlunije utjecati na to koje e od tih rjeenja biti prihvaeno.
Oito, bar u odreenoj mjeri svjesno postavljenih parametara, to je vodstvo
pokualo suraivati s onima koji su bili spremni jamiti ostvarenje mini-
muma onoga to je samo vidjelo kao hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu
(logika je bila jednostavna: ako drava ne moe opstati, odnosno ako se ona
dijeli po nacionalnome kljuu, onda se to hrvatsko pravo odnosi na odreeni
teritorij; ako drava opstaje, hrvatsko se pravo realizira sudjelovanjem u
vlasti). Politika pozicija posve sigurno nije bila jaka, ali je s druge strane bila
racionalna i konzistentna. Hrvati su nastojali izbjei otvorene sukobe kad god
su mogli i bili spremni poduprijeti bosanskohercegovaku dravu u kojoj e
tri nacionalne zajednice (konstitutivni narodi) imati jednaka prava. Naalost,
spremnosti za prihvaanje ovako ureene drave nije bilo ni kod srpskog ni
kod bonjako-muslimanskog politikog vodstva, jer je u oba 1992. godine
ali i kasnije prevladavalo uvjerenje kako su njihove pozicije takve da mogu
izboriti povoljniji status za svoju zajednicu realizirajui vlastitu tradicionalnu
viziju - sliku Bosne.

Ancic

Enviado por

Dados do documento

Direitos autorais

Formatos disponíveis

Compartilhar este documento

Compartilhar ou incorporar documento

Opções de compartilhamento

Você considera este documento útil?

Este conteúdo é inapropriado?

Direitos autorais:

Formatos disponíveis

Ancic

Enviado por

Direitos autorais:

Formatos disponíveis

293

Você também pode gostar