AGRESIJA NA BOSNU I HERCEGOVINU I VRIJEME IZBORA '97

Ratu i ratnim stradanjima poseban znaaj dali su mediji jer su svojim uticajem vlastitu javnost
opredjelili za borbu. Nijedna od tri sukobljene strane u BiH ( agresori Srbija i Hrvatska sa
svojim epigonima SDS i HDZ) i bosanska strana oslobodilaca nije bila toliko mona u
poetku agresije da bi ostvarila definitivnu pobjedu. Naime, manipulisalo je se i medijskim
izvjetajima u manjoj ili veoj mjeri. Zauzimanje,ruenje i oslobadjanje
odailjaa(predajnika) pokazuje koliku su vanost ove strane pridavale elektronskim
medijima.
Savremena historijska injenica je da se ishod ratova na ovim prostorima ne moe rijeiti bez
vanjskih sila..
Sudbina medija je bila samo odraz rata i njegovih dogadjanja.
Sukob naroda i nacija (kako su to vlastodrci i gospodari rata htjeli i provodili) na ovim
prostorima ogledalo se i u sukobu medija. Po cijeloj zemlji mediji su bili rasparani, dok su
signali radio i TV kua prelazili sve mogue republike i regionalne granice, mijeajui se
u atmosferi poput nacija na zemlji.
Medijske kampanjeprethodile su vojnim pohodima. Nasilje izraeno rijeima proizvodilo
je fiziko nasilje.
Neovisnost i otpadnitvo od slubenih stavova surovo su oieni iz mnogih medija, to je
bila predigra ienju teritorija (Thompon, 1995., str.2).
BiH je bila poprite medijskog rata koji su vodile medijske institucije iz Srbije, Hrvatske i one
unutar same drave.
Na ovaj nain, medijski prostor u Bosni bio je razmrvljen i prije nego to su agresori
raskomadali dravno tkivo, a cilj im je bio da se stvore zatvoreni nacionalni prostori.
Teko je dokazati da je preduslov teritorijalnih osvajanja bio osvajanje medijskih prostora, ali
mora se priznati, citiram da je u Sarajevu, gdje su se mediji uspjeno oprli komadanju,
postojao snaan graanski otpor teritorijalnoj nacionalnoj podjeli koji je takodjer bio
uspjean. (Thompson,1995,str.243)


Mediji su prilikom prelaska u viestranaje vrili identifikaciju s Bosnom kao zemljom,kao
republikom,te nisu nastojali pridobiti javno mnijenje za sektaki nacionalizam ne zbog tog
to su bosanski novinari bili nazavisniji od onih u Srbiji ili Hrvatskoj, ve to se vlast u Bosni
nije mogla sloiti oko tog kako urediti, voditi i ostvariti kontrolu nad medijima.
Ovom se posebno protivila SDA , jer je sektaenje bilo suprotno njenom najvanijem cilju tj.
ouvanju republike. Zato su medijske intitucije koje su se identifikovale sa zakonitou,
kontinuitetom i opstankom Bosne kao republike po svojoj autohtonosti bile
antinacionalistike, te su glavni mediji RTVSA i Osloboenje vie psiholoki razoruavali
tako to pacifistiki djelovali nego to su naoruavali javnost.
to se tie srpskih medija u Bosni i Srbiji oni su imali isti cilj da izvjetavaju istovjetno u
emu su potpuno i uspjeli. Sve se odvijalo uz pomo neuvene propagande i mnotva
dezinformacija, kojima je bio cilj mobilizirati Srbe u Bosni, te oskoliti javno mnijenje u Srbiji
i odvratititi njegovu panju od unutarnjih problema, nastojati opravdati rat protiv Muslimana i
Hrvata (Thompson, 1995., str.243).
Njihov uspjeh su potvrdili preivjeli iz srpskih koncentracionih logora. Logorai su tvrdili da
su ih njihovi uvari odnosno ispitivai optuivali za iste prekraje koje su srpski mediji
neosnovano stavljali na duu bosanskim Muslimanima, naime, da muslimanske voe ele
pretvoriti Bosnu u islamsku fundamentalistiku dravu. Ovo nam govori da je iskonstruisan
zatvoreni krug dezinformacija, te poluistina i lai u kojem su mediji povezali vojsku sa irom
javnou.
Neki kljuni dogaaji u ratu su nastali kao reakcija na medijske izvjetaje (izvjetaji o
srpskim koncent.logorima,o rtvama sa Markala-sar.trnice i dr.)
Vanost ovakvih izvjetavanja bile su rezultat posebnih rezolucija Vijea sigurnosti UN.
Kada svjetsko javno mnijenje nekog dri odgovornim, to katkad moe biti mono sredstvo
uvjeravanja, a sporazumi koji prikazani televizijskom kamerom tee je prekriti (pukovnik
Bob Stewart.1993., prema Thompson, 1995.str.1).
Tokom 1993/1994g.mediji su opravdali, te zamraili krajnje radikalnu politiku teritorijalne
kontrole kao i politiku etnikog ienja koju su provodile voe HDZ i HVO iz Herceg-
Bosne: Vjetaka tvorevina Herceg Bosna i njeni vlastodrci samo su izvravali volju
HDZ iz Zagreba. Ovom politikom, mediji su ostavili na cjedilu Hrvate iz srednje Bosne i
Posavine , rtvujui ih fanatizmu klike iz HDZ i HVO (njih oko 750000) koji su ivjeli izvan
Herceg Bosne.
HVO je pokuao preuzeti potpunu kontrolu nadpodrujima u srednjoj Bosni gdje je do tada
vlast dijelio (sa A BiH), izazvao je reakciju A BiH koja, gdje god je mogla preuzeti vlast, to je
uinila, katkad protjerujui i ubijajui hrvatske civile. Bijeg tih civila, hrvatski mediji su
prikazivali kao posljedicu podmuklosti Muslimana i njihova fundamentalizma , a da nikad
nisu ni natuknuli o svojim zloinim (Ahmii i dr. ) niti o neodgovornoj hrvatskoj volji za mo
i izazivanje tih sukoba.
U Federaciji BiH pod kontrolom A BiH postoji odreena napetost pod kontrolom vlasti i
probonjakih medija sa jedne i opozicionih listova s druge strane.
to se tie ovog perioda bitno je spomenuti jedan veoma vaan aspekt, a to je neprekidna
agresija na bosansku dravu.
Rasprave koje su vodili mediji pred javnou mogle su da izazovu lavinu reakcija koje su se
prelamale kroz ivotna i fundamentalna oitanja zajednice, to ce rezultirati
antinacionalistikim dokumentom pod nazivom Deklaracija o slobodnom i ujedinjenom
Sarajevu.
Polemika je imala kljuno pitanje o nastanku i moguem razvoju Federacije BiH jer federalni
partneri stalno se trve, nastojei osnaiti vlastite pozicije prije formiranja federacije,
negativan uticaj tog pojaavanja na slobodu i nezavisnost medija je neizbjean. (Thompson,
1995., str. 258).
Mediji se dijelili na one za suivot u Bosni i protiv njega, a stoji konstatacija da je SDA tada
zagospodarila televizijom. (G.Beri, Feral Tribun , 18.srpnja 1994) Svoju mo vlast
inaugira kontrolom imenovanja i sastavljanja programa, te je slaba utjeha to dravna vlast ne
pribjegava cenzuri.
Potpisivanjem Daytonskog sporazuma sve tri strane u Bosni i Hercegovini dale su svoju
saglasnost i obavezu da e u sferi socijalne zbilje provoditi politiku praksu kako je to
predvieno u navedenom dokumentu. Kao to nam je ve poznato, da bonjaki, hrvatski i
srpski nosioci vlasti u BiH ne mogu da se usaglase bez posredovanja predstavnika
meunarodne zajednice. Institut odgovornosti ne postoji, pa ne funkcionie ni pravna drava ,
bez obzira na obaveze koje su zvanino preuzete.
Bez obzira to jedni (Hrvati i Srbi) polaze sa stanovita da sve to mirie na dravnost BiH
treba odbaciti i ignorisati, a drugi tj Bonjaci zagovaraju nezavisnost i cjelovitost,
nemogue je doi do realizacije sfere politike javnosti, jer je ona pod direktnim uticajem
troglave vladajue elite.
Pored dosta manjkavosti Daytonskog sporazuma, on je proizveo i sasvim novu atmosferu i
drugaiji ambijent koji preobraava ratnu psihologiju u politiki aktivitet.
Slubeni radio i televizija posebno u seoskim i prigradskim podrujima predstavljaju jedini
izvor informacija u potpunosti su nedostupni opozicionim stranakama i na taj nain
onemoguen je pristup javnosti.
Politika javnost se ne konstituie, jer ne postoji politiko neutralno okruenje.
Pored ovog, provedeni lokalni izbori imaju i svoju socijalno-psiholoku dimenziju, koja moe
stimulisati pozitivne politike procese, to je znaajan uslov konstituisanja politike javnosti.
Analize o izborima u 97.godini u odnosu na 96- pokazaale su znaajne razlike na nivou
etniteta i drave.
Na osnovu analize moe se konstatovati rast opozicionih stranaka u birakom tijelu
a samim ti i mogunost konstituisanja politike javnosti, ali to ne mora da znai i istovremeno
kvalitetniju promjenu konfiguracije vlasti na bosansko hercegovakom-prostoru.

Temeljni problem opozicije a i konstituisanja politike javnosti je u njenoj parcijalizaciji, a i
nepostojanju svijesti o potrebi zajednikog gradjanskog alternativnog organizovanja nasuprot
nacionalnih stranaka.
Moemo konstatovati da novinari koji su se u ratu pokoravali jednim naredbama, to e initi u
drugom vremenu i drugim naglodavcima to dodatno komplikuje medijsko-komunikativne
odnose.