:

,
,
, !

, ,
,
, .

,
,
.



.

-- , ,

.

, ,
,
.



,

,
,
.

,
,
.

,
,
.



.


,
,

?
,
.

,
,
.


,
.

,
,
!

,

.

,
,
, .

,
,
.

,

( ,

),
,
, !


ROMAR

I

Neu da bude imena
za mojih suza pakao
i au moga krimena.

Ako sam esto plakao
svijetu sam gr sakrivao,
i nisam due takao.

Ako sam esto snivao,
ja nisam sebe pojao,
i nisam zvuk uivao.

Ja sam se sebe bojao
i zla sa mnogim arima,
i strah me skupo stojao.

I kad sam bos, s romarima,
po golom trnu gazao,
ni mladima, ni starima.

ja nisam rane kazao.

II

U kazni mesa, dugom hodoau,
dok snatrim bijelu vjenost slavna zida,
- s krivom il s pravom ridam: past u, past u,
od jedne hijene to mi grudi kida,

od jedne ene s duom i sa strau.
Ona je ponos i gubitak vida,
a ja je udim slau ili au,
i ljubav nema koprene ni stida.

- Jer ta da glumim uzdah Parsifala?
Ako je drhtaj rosna kap na listu,
ista je ljubav majka ideala,

i svetkovina dlijetu ili kistu:
Njoj kojoj ne znam Imena sva hvala
za moju luku u prostranom Hristu.



SANJARIJA

Na livade ljudskim okom negledane
i na zlatna polja to se tekar slute
s prepasti zle svile strijelja zjene sane
u turobne ure i strasne minute,

zlatna duo sestre! Koso Vivijane!
Oi Moje Zemlje, sve, vrcaju u te,
sve ti ljube ruke jo neokaljane,
ruke djevianstva, njih, Te netaknute.

Ti jo moda zuri mistikome Gradu
u sutonu boje to se u zvuk sliva
Ili sanja neku grobinu arkadu;

a dotle se prelest srebrna i siva,
kao prah cigare na pokojnu nadu,
na gole dlanove ljubavniki riva.

II

Oh, u tvoje strasti, u razorne slutnje
bacio sam pogled sa buntovna krsta.
Sada znadem kamo moje elje tutnje,
dokle jezde nou (tobo na vrh prsta).

Vasmir ti nam otkri. Poare i slutnje,
apat pada vode, ponos kipa vrsta,
i na kraju, kroz sve kresove i lutnje,
kroz rumen vremena, novog Isukrsta.

to si? Zagonetka. No tvoj osmijeh jasni
svjetlosne bjeline dana to se prua
u ruinoj stijeni i ljubinoj basni;

cvijee to je vrsno da udobri mua,
te mi usmo, kada mata rije ti zasni,
tvoje slovke kano pljusak utih rua.

III

Ja te tako motrim kraj smeih portala
kao neko bie iz Viega Svijeta.
Svijet je danas, Gospo, prepun loih ala
i otuda pokolj arkih suncokreta.

Jakost naeg oka od jue je pala.
Svaka nam je aka trostruko raspeta.
Pred dvorcima sanja uvar crn i ala,
u sazvijeu misli nesta sunce Beta.

ena na mom pragu. Druga je pred kuom.
Svuda, svuda ena, Marija i Eva,
avaj! bivam grenik. A tom ploti vruom

kao ljuti samun i ledena Neva
struji oaj te me stvori palikuom;
doznah da mahnitah, kada ljubav pjevah.

IV

Samo tebe ljubljah u dojednoj eni,
i o Tebi buncah svijetu nemilosnom;
ko drijebe na polju, Crni i Crveni
svetkovae suton Badnjem-danu posnom.

I opet se vratih, sebar pobijeeni!
Pogladi me, blaga, svojom rukom rosnom,
pa u da ti dadem prvi cvijet rumeni
to ga ubrat mogu stazom inokosnom.

Svemir mijenja lice. Bukte Astorije,
vrcaju kreeva naem boljem vidu,
ti tek uva sveti lik Melanholije,

te dok zvunim drumom zli konjici idu,
ja u strepnji izbe slutim gdje me bije
oganj tvoje slike na golome zidu.
Odgovor sa citatom

Tin Ujevic-MOLITVA IZ TAMNICE
Beskrajni Boze,sto na plavom svodu
zlato i srebro nocnih zvezda palis,
cujes li gde ti na prljavu podu
lelece ljutu molbu shrvan malis?

U noci kad sam ocajnicki bdio
s pogledom rujnim povrh vlazna stropa,
kad sam u ognju bolnih masta snio
zvuk pesme bune ili gromor topa,

koliko puta iz te crne jame
podigoh nebu ruke pune gneva,
koliko puta povrh ostre slame
provristah mrznjom svetih hvalospeva!

Ako li zrtva mesa ili kosti
spasenje moze robova da kupi,
gavranu dacu da se njome gosti
i gladnom crvu cetvrt srca skupi.

Ako te grudi,il te oci bistre,
treba da kljunom svirep jastreb kljuje,
i da me memla,ili bitka istre,
neka!o neka!samo Bog da cuje!

Za mir i raskos ljubavi buducih,
za zelen trave i za zlato zita,
za slavnu vatru poljubaca vrucih,
za vino pesme,za zvuk sto mahnita-

-i za sve zetve ponosne i lepe
i za sve berbe blazene i ciste,
evo ti nudjam poklon volje slepe
i svetih zelja gorde ametiste.

I moja pluca,bubrege i jetra,
i moje kosti,zivce ili kozu,
pruzam za iskru plamenoga vetra,
stavljam na oltar zrtvenomu nozu.

Neka od tela ne ostane praha,
neka od duse ne pretece plama;
neka u pozar nestane mog daha
a povrh lesa bude vecna tama;

i neka cemer potone u dimu,
a plavi sanci u zelenoj travi,
no samo,Visnji,ZIVOM pobratimu
kandilo svoje milosti objavi.

Razgali svetu bagrenu slobodu,
i cudo stvari sto se sebi dive,
ozari plavet i obasjaj vodu,
razderi zorom horizonte sive;

i,kada blesne mlada zelja ljudi,
tetive napon u poletu luka,
pod trudnu siju uzglavlje posudi,
nad musko teme gizdu slavoluka.

Pokaz sto je Vasiono Pravo,
i nemir znati,ili Ljubav moci,
i volja ici,ici tvrdoglavo
pod zegom sunca i svezinom noci.

Mermera pokoj,zubor vodoskoka
otkrij za blede,sanjarske mesece;
a Eden uha i muziku oka
spasi za novi osmeh nase dece.

A kada spane ova crna ljaga
i radost zblazi svelo lice Hrista,
blazena bice otkupljena vlaga
i kuzna plesan zasjati ce cista.

Znam da cu dotle ostati bez glasa
i da ce grobom biti mracna jama,
no zbog tog svetog,zbog tog slavnog casa
blagosiljem te s ovim verigama.

Jer ce u vrtu da pobedni lovor
i nezna mirta da upored cveta,
jer ce da slavi oslobodjen govor
vecitu mladost i nevinost sveta.

TAJANSTVA

I tako, jedne noci usred druma
preteku jezik neke rijeci kobne
strah me je njih, i strah me je zlobe
pomislih da sam, mozda sisao s uma.

Cemu sva borba, cemu bolna gluma?
Znam da su moje sanje sitne, drobne,
da nece smijenit sudbine zlokobne,
i da cu ici, ici do svog huma.

- Ljubljena zeno, ko si ti da jesi,
ludjacku ljubav suvisno je kriti,
al ja sam sitan za sjaj sto te resi,
Pa makar jesam ono sto cu biti. -

Ljubljena zeno, silna ljubav mrvi,
i ja sam zadnji, makar bio prvi.



DUHOVNA KLEPSIDRA

I

Ujutro, esto, na traginom logu
oklijevam s milju novih dnevnih briga;
oboren zastor rie oblik siga
spiljom obmane, dok se grim Bogu.

I, dokle taim nutranju neslogu
voljom ljubavi i pobona iga,
vue me u bol dosadna taljiga
na kojoj sjedim, zatrnulih nogu.

I: zato ne bi primjerom Esava
prodo prvenstvo ti za zdjelu lee,
dubljinu vjere za la i erotiku?

I: to ti vrijedi vjera to spasava,
dok kao krupa teka kaplja tee
Hristove krvi na duevnu gotiku?

II

Od danjeg Svjetla, ko od svoga mraza,
oni se kapci sklapaju i kriju.
Boje i crte njenu zjenu biju
ko britka sablja ledenoga mlaza;

straan se duhu Svijet Jave ukaza.
Ma dananjice ree zepku iju,
dan javlja svoju novu tragediju,
a srh po mozgu, grcaj srcem gaza.

Uzalud viem nijemom: Oe, Oe.
Nestae svete arke. ute trube,
zvuk ruevina novovjekih Jerika;

a poput crne, nemilosne ploe
stvarnost se rui na gnjate i zube,
vidjelo gori pelen i emerika.

III

Praznina svijeta, i nitavnost stvari,
stoputa uta, stoputa viena,
crna crnina, i strahota tvari
opet se vraa, pogibeljna ena.

edne rezede to sniju sanjari,
i ona zlatna sunca izgubljena,
jeseni ute i pejzai stari,
nema vas vie od preanjeg trena.

Sjajna Ljepota to vlada u skladu,
i to je lepir u lepezi sfera,
i oko sunca u enstvenim oima,

izgubila je svoju drevnu vladu,
boanski paun sva najljepa pera;
gdje presta radost, tura java poima.

IV

Iskat je tato rasko perivoja
i prijateljska dobro znana lica;
mrtva je grana, osuena hvoja,
kud dirnu Java, kobna udovica.

Poleti krila brojni i bez broja,
salomit e se o eljezu ica;
tkanina due, vrijedna prvog kroja,
past e u pono beskonanih tmica.

elje je stegla strava Tesalije,
tok dana tee s listom kalendara;
ure spirala otrovane peali.

No iva Boga u boanstvu nije,
i zrak ivota nesta sa oltara
pred kojim, u snu, mi smo, noas, kleali.

V

Pa ipak moda, za Krvavo Lice
s marame uda, voljan sam da platim
lomaom ploti, suzom ljubavnice,
kunjom ljubavi, kunjom novcem zlatim.

Zdravstvuj, o smrti, moja Vjerenice!
u mom si oku, dok se svijetom mlatim
rad bujnih kosa rosne Berenice,
ig po kom pozna mene moj pobratim.

Ne dira mene, ime Svijet me smatra:
Gospodska Duo, ti si vrelo slijepih,
a drugi eljad tamnica i ludnica;

Ljubav Ljubavi, to je ista vatra,
izgorjeh od nje, i ja se ocijepih
od zamke hitrih, od sramote bludnica.

VI

to vreli votan peat moga bia
spomen je na Vas, Marijo i Klaro,
i bezazleno ono doba staro
gdje usne sestre bjehu pehar pia.

Volja i ponos prostrtih otkria
stropotae se, o pogrebna daro,
u tvoja njedra: sam sam sebe varo
basnom o Miru pred krvoprolia.

No danas, jote za budueg Hrista
hou da hranim djevojaku bunu
i krinu stazu neprestanih stradanja;

Molitva, isti tamjan srca ista,
spast e za roba erdan, prsten, krunu
i, u dnu slike, zelen barun ladanja.


Kolajna

2
Uhapsen u svojoj magli,
zakopcan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruzi, svojem maku.


I svak zudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.


I na oblak koji tisti,
i na munju koja prijeti,
nasa blaga Nada vristi:
biti cisti. Biti sveti.


I kad nema Naseg duha
medju nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.



4
"Miris lepote struji u toj kosi,
njene su usne pune slatke varke,
njene su ruke drhtave i zarke,
ponor i plamen usred oka nosi.

Ko hladna mana misao me rosi
na njezin pokret,a ko igra barke
secanje na te pune zene jarke
kojima struje iskre i zanosi.-

-Mrzim te oci mracne i duboke,
kunem te noge pred kojima padam,
i altar tela gde u prahu lezim;

-bozanska zeno,unuko visoke
pramajke Eve,pred tobom sam Adam,
i jer te volim,ja od tebe bezim." _ Tin Ujevic
5
V

Ove su rijechi crne od dubine,
ove su rijechi zrele i bez buke.
- one su, tako, shiknule iz tmine,
i sada streme k'o pruzhene ruke.

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati ce zlatnik,
a moje suze dati ce djerdane.

- No one samo imati ce cijenu,
ako ih jednom, u perli i zlatu,
kolajnu vidim slavno objeshenu,
ljubljeno dijete, bash o tvome vratu.


KOLAJNA - IX

Boanska eno, gospo nepoznata,
dokle i kamo, mene misli vui?
Hora je dola te ja moram tui
zlatnim zvekirom na beutna vrata.
Od tvojih ari i od bljeska zlata,
od dvora strepim kuda imam ui,
a krto srce moralo bi pui
bez tvog osmjeka, besmrtna beata.
Dok sjaju sunca i blijedi mjeseci,
snatrim o zmaju iznad tvojeg praga
i zlatnom klasju u toj mekoj kosi.
I preklinjem te: Nepoznata reci,
kakva te tuga iz daljine draga,
i jo mi reci, gdje si, to si, tko si?







21
Notturno
Noas se moje elo ari,
noas se moje vijee pote,
i moje misli san ozari,
umrijet u noas od ljepote.
Dua je strana u dubini,
Ona je zublja u dnu noi,
Plaimo, plaimo u tiini,
Umrimo, umrimo u samoi.

31
XXXI


S ranom u tom srcu, tamnu i duboku,
s tajnom u tom trudnu i prokletu bicu,
sa zvijezdom na celu, sa iskrom u oku
gazi stazom varke, mrtvi Ujevicu;


smrt je tvoja ljubav pri svakome kroku,
smrt je u tvom icu, u tvojemu picu,
smrt je u tvom dahu, i u tvojem boku,
smrt, i smrt, i smrt u Nadi i Otkricu.


Sto ti vrijedi polet u vlastitu cudu,
sto ti vrijedi volja i voljenje slijepo?
Srce bije, pluce dise uzaludu;


gle, bez hvajde ljubis sve dobro i lijepo;
kao sveli miris u razbitu sudu
pogiba u tebi pjev sto si ga tep'o.




32
Kolajna (XXXII)
Ponore! More povrh moje glave
i zlatne ribe danom od kristala,
ja pitam gdje je Mjeseina pala
I gdje se gorski horizonti plave.
Zora je puna njene jasne strave,
a miso je bistra, ledna stala;
ne zanima me skala, ni spirala,
ni esti odraz uzdrmane jave.
Srce je svijeta plodno I duboko
a ovjek slomljen pod teinom neba
a ivot krila visoko visoko.
Nebrigo ene, presitosti hljeba,
od ritma misli zadnja spona puca
A srce kuca bilo kuca, kuca.

XLI

(U ruskoj crkvi)

Veliki Due, ako u tom slomu
skrene kime i svinute ije
grimo pesti prema naem domu
s bremenom crnim nae tragedije,

i ako svijetom mi nemamo lijeka
za nae grudi hijenom razderane,
Veliki Due, poalji ovjeka
za rasplakane, propale Slavjane.

Oslobodioca ratom ili bunom,
od ovog stidna tiranskoga iga,
ujedinitelja munjom i samunom,
glavnog junaka krvavih podviga.

Za nae due preedne boanstva,
za svijetle nae misli, srca ista,
poalji Tvoju Zvijezdu, Sunce Spasa,
Ruskoga Hrista, slavjanskoga Hrista.

Njega to moe da ovjetvu vrati
savjest i nadu kao ma i napad,
to Vjerom umije ljubav da pozlati,
i da obasja zamraeni Zapad;

pa da nam dade blago kladenaca
za balsam usne, pa da klikne jadnik
s bjelinom due smjernih mladenaca:
Slobodan Slaven ili svjestan radnik.
47
XLVII

I ja to evo bezumno ispisah
slavenske pjesme iz krvava srca,
ne znadoh rei svoj najljepi vrisak
i otrov nade to u mraku grca.

Jer otkrih da su strasti preduboke
za slatke rijei, ugaene slutnje;
a da nam elje, oblane, visoke,
ne stiu frule niti skladne lutnje.

No kada skoro panem nauznake,
i budem noen na neslavnu odru,
presvijetle zvijezde ko presvete znake
u mome oku ugasnut e modru.

Peate krsta bezimenu grobu,
moje blaenstvo kad ne bude mene
gnjila e kriti plamenu utrobu,
a tajnu smrti kletva jedne ene.


XLVII

I ja to evo bezumno ispisah
slavenske pjesme iz krvava srca,
ne znadoh rei svoj najljepi vrisak
i otrov nade to u mraku grca.

Jer otkrih da su strasti preduboke
za slatke rijei, ugaene slutnje;
a da nam elje, oblane, visoke,
ne stiu frule niti skladne lutnje.

No kada skoro panem nauznake,
i budem noen na neslavnu odru,
presvijetle zvijezde ko presvete znake
u mome oku ugasnut e modru.

Peate krsta bezimenu grobu,
moje blaenstvo kad ne bude mene
gnjila e kriti plamenu utrobu,
a tajnu smrti kletva jedne ene.

XLVIII

I tako dakle u to prozno vrijeme
proivjeh, patnik, nedae Tristana;
na sjajan prsten bacih anateme
i postah ruglom pepeljastih dana;

a ti, Izoldo, cvijete bijelih ruku,
oprosti moje vitetvo jur pozno,
zamjerit nemoj plamenome kuku
vulkana srca u to doba prozno;

ja te jo motrim kraj ponosnih dveri,
kouto plaha, dokle hita gradu,
uzveliana srcem sviju eri
za ljudsku zadnju i najljepu nadu.

I dokle tako za dosadnim stolom
redak na redak mueniki niem,
spomen tvog daha stvara apostolom
i ja se duhom kraljevini diem.

A ti to smijekom vrijea ropsku patnju,
nesavremeni svire kimaerga,
za vjenost tebi ja dodijelih pratnju
psik moga ruga lanac moga erga.