Zoran Grijak

Koncepcije dravnopravnog preustroja Austro-Ugarske Monarhije tijekom Prvoga

svjetskog rata u predstavkama hrvatske, muslimanske (bonjake) i srpske politike elite

U ovome prilogu namjera mi je na temelju nepoznatog ili tek fragmentarno istraenog

arhivskog gradiva analizirati koncepcije dravnopravnog preustroja Austro-Ugarske Monarhije i
poloaja Bosne i Hercegovine u njezinu sklopu u predstavkama hrvatskih, muslimanskih
(bonjakih) i srpskih politikih elita tijekom Prvoga svjetskog rata. Na temelju analize njegova
sadraja nastojati e se argumentirati teza da su se spomenute koncepcije uglavnom iskljuivale,
odnosno proturjeile jedna drugoj te da nisu jamile unutarnju konsolidaciju politikih prilika u
Bosni i Hercegovini, to se moglo postii samo kompromisom o najvanijim pitanjima, meu
kojima je dominiralo pitanje poloaja Bosne i Hercegovine u sklopu dravnopravno preustrojene
Monarhije nakon rata. Pri tome je, dakako, pretpostavka spomenutog kompromisa izmeu
bosanskohercegovakih Hrvata, Srba i muslimana (Bonjaka) bila suglasnost dviju vladajuih
nacije Monarhije, austrijskih Nijemaca i Maara, jer bi bilo kakav modalitet njezina
dravnopravnog preustroja vodio prema reviziji dualistikog sustava te stoga nije bio mogu bez
usklaivanja s njihovim interesima.
Zapoet u sa stajalitima hrvatske svjetovne i crkvene elite o naznaenom pitanju.
Prethodno je, meutim, potrebno naglasiti da su u njezinu sklopu postojali prilino divergentni
pogledi o modalitetima preustroja Monarhije i poloaju Bosne i Hercegovine unutar nje, slino
kao kod muslimana, za razliku od prilino unisonih pogleda Srba na spomenuti kompleks
problema. Razlog tome nalazio se u dubokoj politikoj podjeli koja je u razdoblju od aneksije
Bosne i Hercegovine 1908. do proglaenja Ustava i uspostave Sabora za BiH 1910. zahvatila
hrvatsku politiku elitu. Naime, vodstvo Hrvatske narodne zajednice (dalje: HNZ), najsnanije
hrvatske politike organizacije, koja je na izborima za Sabor Bodne i Hercegovine 1910.
uvjerljivo porazila Hrvatsku katoliku udrugu nadbiskupa Stadlera, odustalo je od pravakog
programa iz 1894., koji je predviao povezivanje hrvatskih zemalja, u koje se ubrajala Bosna i
Hercegovina, na temelju hrvatskog povijesnog i dravnog prava u sklopu trijalistiki
preustrojene Monarhije, uz oslonac na Be. Nasuprot tome prihvatilo je program Hrvatskosrpske koalicije (dalje: HSK), koji je predviao povezivanje hrvatskih zemalja, ali bez Bosne i
Hercegovine, odustajanjem od hrvatske dravnopravne tradicije, a na temelju narodnog naela,
uz suradnju Hrvata i Srba te oslonac na Budimpetu. Nastojei to vie suziti mogunost
realizacije programa HSK u Bosni i Hercegovini vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler potaknuo je
1909. osnutak Kluba Starevieve hrvatske iste stranke prava u Sarajevu, u sklopu kojega su uz
ugledne Hrvate katolike, nadbiskupa Stadlera, Ivu Pilara, Josipa Vancaa i druge, djelovali i neki
1

istaknuti muslimani hrvatske nacionalne orijentacije, primjerice Ademaga Mei. Najvea

aktivnost i sueljavanje predstavnika dviju hrvatskih opcija dogodili su se poetkom 1917., kada
je lider bive HNZ Nikola Mandi, u dogovoru s voom HSK i predsjednikom hrvatskog Sabora
Bogdanom Medakoviem, zapoeo akciju za obnovom rada bosanskohercegovakog Sabora,
rasputenog carskim reskriptom u veljai 1915. Ta je akcija, meutim, imala znatno iri
kontekst, jer joj je glavna svrha bila stvoriti uvjete za prihvaanje tzv. Svibanjske deklaracije
Jugoslavenskog kluba u bekom Carevinskom vijeu od 30. svibnja 1917., koja se u to vrijeme
ve pripremala, u hrvatskom i bosanskohercegovakom parlamentu, kako bi ona u
junoslavenskim zemljama Monarhije dobila legitimitet jo za vrijeme Prvoga svjetskog rata. Na
osnovu podataka o intenzivnim kontaktima junoslavenski orijentiranih politiara iz Bosne i
Hercegovine s voama HSK u Zagrebu te na temelju informacija o raspoloenju zastupnika u
Jugoslavenskom klubu u bekom Carevinskom vijeu, austrougarske su vlasti odluile u Beu
organizirati sastanak s predstavnicima bosanskohercegovakih Hrvata, Srba i muslimana kako
bi pokuale uskladiti junoslavenska kretanja u Monarhiji s interesima odranja Monarhije. Iz
pisma koje je zemaljski poglavar i zapovijedajui general za Bosnu i Hercegovinu i Dalmaciju
Stjepan Sarkoti 14. svibnja 1917. uputio zajednikom ministru financija Istvnu Burinu
doznajemo da su se u Be, radi raspravljanja o junoslavenskom pitanju, namjeravali uputiti
ugledni predstavnici Hrvata, muslimana i Srba, Jozo Sunari, Safvet beg Baagi, Halid beg
Hrasnica, Hamdija Karamehmedovi i Danilo Dimovi iz Sarajeva te Lazar Mili iz Banja Luke.
Sarkoti je iznio miljenje da e se svi izjasniti za habsburku ideju, odnosno okvir Monarhije, ali
da e oitovati razliita stajalita glede dravnopravnog poloaja Bosne i Hercegovine. Planirani
sastanak junoslavenskih predstavnika s predstavnicima austrougarskih vlasti u Beu, koji je
neposredno prethodio Svibanjskoj deklaraciji, po svojoj je intenciji bio anticipacija Burinova
plana iz rujna 1917., o oblikovanju kompromisnog junoslavenskog programa, politiki
prihvatljivog ne samo za june Slavene u Monarhiji, nego i za vladajue nacije Monarhije.
Meutim, ta je inicijativa bila unaprijed osuena na neuspjeh, zbog nespremnosti austrijskih
Nijemaca i Maara na bilo kakve konkretnije ustupke kojima bi se provela revizija dualistikog
sustava i afirmirala dravnost nevladajuih nacija. Zbog istih razloga bili su a priori osueni na
neuspjeh napori Ive Pilara i Josipa Vancaa, koji su u kolovozu 1917. pred carem i kraljem
Karlom I. (IV.) i ministrom Burinom izloili Stadlerov plan stvaranja hrvatske dravne jedinice,
kojoj bi bila pridruena Bosna i Hercegovina, u sklopu trijalistiki preustrojene Monarhije i
Pilarov plan stvaranja hrvatske dravne tvorevine u sklopu subdualistikog preustroja
Monarhije, svoenjem odnosa izmeu hrvatskih zemalja i Ugarske na razinu odnosa izmeu
Austrije i Ugarske prema Nagodbi iz 1867. Ministar Burin i zemaljski poglavar Sarkoti nastavili
su pomno pratiti sve aktivnosti na podruju Bosne i Hercegovine, a napose okolnosti vezane uz
2

vietjedni boravak predsjednika Jugoslavenskog kluba u bekom Carevinskom vijeu Antona

Koroca u Sarajevu u rujnu 1917. u svrhu postizanja konsenzusa politikih predstavnika svih
triju nacionalnih i konfesionalnih grupacija o junoslavenskom politikom programu izloenom
u Svibanjskoj deklaraciji. Takoer su veliku pozornost obraali dranju muslimanske politike
elite, jer je njezino opredjeljivanje glede dravnopravnog poloaja Bosne i Hercegovine u sklopu
Monarhije moglo postati jeziac na vagi u sloenoj konfiguraciji politikih odnosa u Bosni i
Hercegovini. Kod muslimana su uz dominantan udio pristaa autonomistike koncepcije takoer
postojali utjecajni zagovornici junoslavenskih ideja te manji broj pripadnika mlae hrvatski
orijentirane inteligencije, koja je pristajala uz pridruivanje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj.
Unato ranijoj suradnji Muslimanske i Srpske narodne organizacije u vrijeme borbe muslimana i
Srba za vjersko-prosvjetnu autonomiju nije se razvila koncepcija sjedinjenja s Kraljevinom
Srbijom. Glede malobrojnog kruga hrvatski orijentiranih muslimana vano je upozoriti da je u
vrijeme rata u njemu takoer poela prevladavati autonomistika koncepcija. Tome je najvie
pridonijela revizija programa ranije prohrvatski orijentirane Muslimanske napredne stranke,
osnovane 1908., u smislu konfesionalizacije muslimanske politike i njezino preimenovanje u
Muslimansku samostalnu stranku 1910. Autonomistiko muslimansko vienje budunosti Bosne
i Hercegovine u sklopu Austro-Ugarske Monarhije najjasnije je predoio erif Arnautovi u
svome memorandumu caru Karlu I. (IV.) od 17. kolovoza 1917. Inae, Arnautovi je u svome
ranijem politikom radu usko suraivao s voama bosanskohercegovakih Srba i bio
promaarski orijentiran, ali se protivio povezivanju Bosne i Hercegovine s Ugarskom.
Arnautoviev je Memorandum, podjednako kao Pilarov, s kojim je vremenski koincidirao,
takoer nastao kao odgovor na Svibanjsku deklaraciju. U njemu se zahtjev za autonomnim
statusom Bosne i Hercegovine u sklopu Monarhije i otro protivljenje moguem pripojenju
Bosne i Hercegovine junoslavenskom sklopu argumentira povijesnim, kulturolokim i
socijalnim razlozima. Priznaje se, dodue, da u zemljama koje bi trebale postati jedinstvena
junoslavenska drava ivi etnografski dovoljno jedinstven narod, ime se aludira na
zajedniko junoslavensko podrijetlo i velike slinosti u jeziku, ali se odmah zatim tvrdi da taj
narod ivi u tri razliite drave, da ispovijeda tri razliite religije i pripada trima razliitim
kulturama. K tome, tvrdi se da obiteljski i drutveni ivot Hrvata, Srba i muslimana ima razliit
karakter, razliite tradicije, razliite ambicije i razliite ideale. Nasuprot tome, navodi se primjer
kulturno daleko razvijenije vicarske, u kojoj ive sasvim razliiti narodi, ali ih povezuje snaga
zajednike povijesti i tradicije te tako njezini Francuzi, Nijemci i Talijani ne pokazuju volju
prikljuiti se etniki srodnim nacionalnim dravama. U tome se pronalazi svjedoanstvo da su
jedinstvo kulture i tradicije snaniji integrativni elementi nego jedinstvo jezika i podrijetla. Na
temelju iznijetih tvrdnji Arnautovi konstatira da bosanskohercegovaki muslimani moraju
3

istupiti protiv junoslavenskog ujedinjenja, oitujui pritom tvrdo osvjedoenje da im to ne bi

donijelo nikakvu korist, nego samo tetu, jer bi na kraju, zbog brojane slabosti, u takvoj dravi
bili asimilirani. U osvrtu na Arnautoviev Memorandum treba upozoriti da se u njemu u cijelosti
negira opredjeljenje muslimana za junoslavensku politiku opciju, koja je svoj izraz nala u
Svibanjskoj deklaraciji. Tome, meutim, proturjei Sarkotievo izvjee ministru Burinu o
boravku A. Koroca u Sarajevu u rujnu 1917. iz kojega jasno proizlazi da je dio muslimanske
elite, izmeu ostaloga i reis-ul-ulema Demalludin auevi, prihvatio junoslavenski program
Svibanjske deklaracije. Osim s njim Koroec je, prema informacijama iz Sarkotieva pisma
ministru Burinu, jo razgovarao s Dervibegom Miralemom i s Huseinagi Sejfudinom,
prokuristom islamske banke i obojica su se izjasnila za junoslavensku deklaraciju. Iz ovoga
proizlazi da su kod bosanskohercegovakih muslimana, slino kao kod Hrvata, postojala
divergentna vienja budueg poloaja Bosne i Hercegovine u sklopu Monarhije, premda ih se
veina ipak opredjeljivala za autonoman status u njezinu sklopu.
Glede dranja bosanskohercegovakih Srba prema pitanju dravnopravnog preustroja
Austro-Ugarske Monarhije i poloaju Bosne i Hercegovine u njezinu sklopu moe se konstatirati
da su bila, su za razliku od dranja Hrvata i muslimana, vrlo unisona. Uz odravanje kontakata s
predstavnicima HSK i politikim imbenicima u Kraljevini Srbiji najveim dijelom su podrali
junoslavenski program Svibanjske deklaracije i bili spremni na njemu suraivati s Hrvatima i
muslimanima, drei pritom da bi junoslavenska opcija u sluaju destrukcije Monarhije, koja je
bila sve izglednija, mogla biti vana pretpostavka budueg povezivanja junoslavenskih zemalja
Monarhije s Kraljevinom Srbijom. U tom smislu treba shvatiti i rijei nadbiskupa Stadlera, koje je
u rujnu 1917. rekao zemaljskom poglavaru Sarkotiu, da Svibanjska deklaracija primarno slui
dravnim ciljevima Kraljevine Srbije, a ne interesima junoslavenske dravne zajednice u sklopu
ili izvan Monarhije, za koju se programski zauzimala. S tim u vezi Stadler je posebice opasnom
smatrao suradnju bosanskohercegovakih Hrvata na realizaciji programa Svibanjske deklaracije
i u istom je razgovoru, o kojem je Sarkoti obavijestio ministra Burina 11. rujna 1917. zatraio
da se Jozi Sunariu i Danilu Dimoviu onemogui audijencija na bekom Dvoru. O vezama D.
Dimovia, nekadanjeg lidera Srpske narodne organizacije i potpredsjednika Sabora Bosne i
Hercegovine s Junoslavenskim klubom u Beu doznajemo iz jednoga izvjea Policijske uprave
u Sarajevu od 11. srpnja 1917. Izvjee zapoinje konstatacijom da su upravo zavreno
zasjedanje austrijskog Parlamenta i postupak junih Slavena, tj. Svibanjska deklaracija
Jugoslavenskog kluba u Carevinskom vijeu, kod politiara u Bosni i Hercegovini ponovno
ohrabrili nade u stvaranje jedne junoslavenske dravne jedinice. Kao zagovornik ideja izraenih
u Svibanjskoj deklaraciji posebice je istaknut Dimovi, a meu njegovim hrvatskim pristaama
Jozo Sunari. Upozorava se da je Dimovi prologa mjeseca boravio u Beu, gdje se druio sa
4

zastupnicima Jugoslavenskog kluba i navodno potpuno poistovjetio s njihovim nastojanjima.

Posebice se apostrofira injenica da Dimovi revno nastoji oko toga da se u Bosni i Hercegovini
ponovno ponu priznavati ustavne norme i pone zasjedati Sabor. U tu svrhu Dimovi je, zajedno
s uglednim irokobrijekim franjevcem Didakom Buntiem, koji je u ljeto 1917. nekoliko tjedana
proveo u Beu, podrao interpelaciju junih Slavena iz Bea, kojom su osuene protuustavne
prilike u Bosni i Hercegovini. Iz ovoga izvjea i drugih dokumenata austrougarskih vlasti iz
1917. i 1918., koje se odnose na D. Dimovia, razvidno je da su ga austrougarske vlasti smatrale
ne samo najutjecajnijim srpskim politiarom, nego i najutjecajnijim promicateljem programa
Svibanjske deklaracije u Bosni i Hercegovini te da su bosanskohercegovaki Srbi preuzeli od
Hrvata vodstvo u propagiranju junoslavenskog programa. Za analizu politikih stajalita
bosanskohercegovakih Srba potkraj Prvoga svjetskog rata posebice je vaan Memorandum koji
je Vojislav ola, mostarski veletrgovac, lan bive Srpske narodne organizacije i potpredsjednik
bosanskohercegovakog Sabora od 1910. do 1913. predao zajednikom ministru financija
Istvnu Tiszi u Sarajevu 21. rujna 1918. Taj su Memorandum takoer potpisali junoslavenski
orijentirani Hrvati i muslimani. U njemu se odluno odbijalo prikljuenje Ugarskoj, na emu su
tijekom Prvoga svjetskog rata nastojali Maari te se zahtijevalo rjeenje bosanskog pitanja na
temelju prava na narodno samoodreenje u okviru sveukupnog junoslavenskog pitanja.
Osporavanje maarskih pretenzija za Bosnom i Hercegovinom Tisza je, kao velikomaarski
orijentiran politiar, doivio kao drski izazov. injenicu pak da se u spomenutom Memorandumu
u sklopu rjeenja junoslavenskog pitanja uope nije spominjao okvir Monarhije, a da se
formulacija sveukupni aspekt rjeenja lako mogla dovesti u vezu s nastojanjima da se
spomenuto junoslavensko ujedinjenje provede izvan sklopa Monarhije, Tisza ga je ocijenio kao
skandalozan i veleizdajniki in te je na vrlo buran nain prekinuo audijenciju.
Ukoliko imamo u vidu injenice izloene u ovome prilogu, vezane uz dranje svjetovnih i
crkvenih elita triju bosanskohercegovakih nacionalnih i konfesionalnih zajednica prema
problemu odranja Monarhije i njezinom dravnopravnoj rekonstrukciji nakon Prvoga svjetskog
rata razvidno je da su, unato injenici da je junoslavenska opcija potkraj rata meu Hrvatima i
Srbima odnijela prevlast, stajalita o odranju Monarhije i problemu njezine rekonstrukcije bila
vrlo divergentna. Pritom treba upozoriti da su i Hrvati i Srbi i junoslavenski orijentirani
muslimani opciju junoslavenskog povezivanja shvaali na vrlo razliit nain, ponajprije
zahvaljujui nedoreenosti i netransparentnosti politike artikulacije junoslavenskog
programa, to e od samoga poetka stvaranja Kraljevstva SHS postati izvor razliitih
interpretacija i kamen spoticanja u meunacionalnim i meukonfesionalnim odnosima na
podruju Kraljevine, a napose u Bosni i Hercegovini kao susretitu triju, etno kulturnih, vjerskih i
nacionalnih paradigmi.
5