TURSKA PISMA STJEPANA ZANOVIA

Aleksandar Radoman
In this work the author gives a poetic description of a novel in letters,
the type of novel that reached its peak in the Epoch of Enlightment. The
first part of the work contains basic notes related to the history of this
form, than the general characteristics of the genre, and the outlines of
two classifications thematic and morphological.
In the final part of the work, the author focuses on Sjepan Zanovis
Turkish Letters. Following the newest researches the author makes
arguments in favour of genealogical defining of the Turkish Letters as
an epistolary novel. What is more, the Turkish Letters both thematically and formally reflect different tendencies of a novel in letters of the
eighteenth century.

Epistolarni roman ili roman u pismima podvrsta je romana, fragmentarne strukture i subjektivnoga tona, osobito popularna u XVIII vijeku, epohi kojom su dominirale pripovjedne
forme u prvom licu.
Predistoriju toga oblika moemo pratiti ve od antike i
Vergilijevih Heroida e se u nizu pisama iji su adresanti mitske junakinje (Penelopa, Medeja...) a adresati njihovi odabranici razvijaju sentimentalne i romantine, naroito ljubavne teme.
No, zanemari li se predistorija, u koju spadaju i nekolika srednjovjekovna romana, moglo bi se rei da njegova istorija poinje sa XVII vijekom. Konstituisanju toga oblika prethodila je
pripremna faza, kad se u velikim romanima toga doba (Astreja,
Klelija...) poinju javljati pisma, uklopljena u neki narativni
www. maticacrnogorska.me

MATICA, jesen 2010.

295

ALeksandar Radoman

tekst, da bi pojava dva romana, 1669. godine u Francuskoj,

oznaila poetak duge istorije romana u pismima. Rije je
Bursoovim Pismima Babeti i Portugalskim pismima, nepoznatog autora. Uspjeh Portugalskih pisama, koji se ogleda i u postanku brojnih nastavaka toga djela, zapoeo je dugu i plodotvornu istoriju romana u pismima, koja e trajati sve do 1840.
godine i pojave posljednjeg velikog romana te vrste Balzakovih Memoara dvije mlade nevjeste.
Ako kao kriterijum razvrstavanja odredimo tematiku, moglo
bi se rei da se u zlatnoj eri epistolarnoga romana, XVIII stoljeu, taj oblik dijeli na tri grupe. Prvu grupu, kanonizovanu
Monteskjeovim Persijskim pismima, definisali bismo, uslovno,
kao filozofski, budui da u njemu tematsku okosnicu ini kritika
drutva i njegovih institucija. Drugu grupu, koju su proslavili
romani Riardsona i Rusoa, ini sentimentalni roman. Ta grupa
je najprisutnija i uz nju se najee i vee pojam romana u
pismima. Treu grupu, pak, reprezentuju Lakloove Opasne veze.
Taj tip romana u pismima popularnost stie neposredno pred
Revoluciju i odreujemo ga kao libertenski roman.1
U epohi koje e uslijediti ovladae neke druge narativne forme
i paradigme, pa se romani u pismima javljaju tek sporadino ili,
ee, neke njegove karakteristike samo fragmentarno, u sklopu
kompleksnije strukturiranih proznih formi.
U ovome radu nastojaemo da opiemo neke bitne karakteristike romana u pismima, ponudimo jednu moguu klasifikaciju,
te da na primjeru jednog teksta s kraja XVIII vijeka, Turskih
pisama Stjepana Zanovia, ukaemo na prisustvo te romaneskne
podvrste i na naim prostorima.
1 Marjana uki, Sentimentalizam Turskih pisama Stjepana Zanovia,

Lingua Montenegrina,

br. 5, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje

Vojislav P. Nikevi, Cetinje, 2010, 227.

296

MATICA, jesen 2010.

www. maticacrnogorska.me

Turska pisma Stjepana Zanovia

Opte karakteristike romana u pismima

Komentariui Didroovu Pohvalu Riardsonu Viktor mega
primjeuje kako nige u njoj nema posebnih osvrta na pripovjedni oblik kao da je oko sredine osamnaestog stoljea oblik
dopisivanja u pripovjednom djelu bio neto samo po sebi razumljivo.2 I zaista, ne samo romani u pismima, ve i druge pripovjedne forme u kojima se javlja pripovjedaka situacija u prvom
licu, poput (pseudo)memoara i ispovijesti, dominantni su anrovi toga perioda. Pribjegavaju im gotovo svi romanopisci XVIII
vijeka (Le Sa, Marivo, Krebijon, Prevo, Didro, Laklo, Defo,
Riardson, Stern, Gete...), pa se da zakljuiti kako upotreba prvog lica u XVIII vijeku postaje svojevrsna romaneskna konvencija. No, upotreba prvog lica, dakako, povlai sa sobom i odreene strukturalne implikacije. Ona sa sobom nosi izbor odreenog glagolskog vremena, te ogranienje na taku gledita lika
koji pie. Uvoenje veeg broja korespondenata znailo je i umnoavanje taaka gledita. Podrazumijevajue je da pismo ima
homodijegetikog naratora, naratora koji je i sam lik u radnji.3
Bitne karakteristike epistolarnoga romana obrazloio je ve
Monteskje kad u Nekoliko razmatranja o Persijskim pismima
veli: Uostalom, ova vrsta romana obino ima uspeha zato to u
njima ovek sam sebi polae rauna o svome sadanjem stanju;
zbog toga se strasti jae oseaju u njima nego u priama koje bi
se mogle sastaviti po njima.4 vajcarski naratolog, an Ruse,
2 Viktor mega, Povijesna poetika romana, Matica hrvatska, Zagreb,

2004, 73.
3 Marjana uki, Ruseov formalizam, Lingua Montenegrina, br. 4,

Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi, Cetinje,

2009, 424.
4 Monteskje, Persijska pisma, prijevod s francuskog i objanjenja Marko

Vidojkovi, Utopija, Beograd, 2004, 5.

www. maticacrnogorska.me

MATICA, jesen 2010.

297

ALeksandar Radoman

tim povodom, konstatuje kako je epistolarni niz shvaen kao

povlaeno sredstvo da bi se obuhvatilo ono to e osobito
zadrati panju XVIII veka: raanje i treptaje osetljivosti, udi
emocije.5 Na drugom mjestu dodaje: Beleei trenutke uporedo sa iskustvom koje o njemu ima subjekt koji pie, serija pisama pomera teite ka unutranjosti bia i prikazuje dogaaj
samo kroz optiku trenutnog pripovedaa koji ga odrava izobliavajui ga; to ima preimustvo da smanjuje ulogu dogaaja.6
Time se postie da umjesto da pria o dogaaju pripovijest predstavlja dogaaj, pribliavajui se tako dramskoj paradigmi.
Uvoenjem veeg broja naratora ostvaruje se fragmentarnost to
Ruse opisuje na sljedei nain: Poveravajui naraciju veem
broju nosilaca funkcija, karaktera, razliitih stilova, epistolarna
metoda primorava pripovest da bude diskontinuirana, rasparava je i razbacuje meu razliitim sastavljaima koji je ne poznaju u celini, samo je italac u stanju da je vaspostavi.7 Na
dramske karakteristike epistolarnoga romana ukazuju i drugi
istraivai. Kate Hamburger, tako, primjeuje: U biti romana u
pismima i romana-dnevnika lei da se u njima opisuje ogranian
dio unutranje stvarnosti, tako da za njega jedva postoje iskuanje kojem podlijee kontinuirano opirna pripovijetka u prvom
licu, iskuenje za prekoraenjem granice u fikcionalno-epsko,
koju je postavio oblik iskaza. Pismo se osvre na nedavno prolo vrijeme, na ogranieni dio svijeta i dogaanja, a reprodukcija, npr. dijaloga koji su voeni jue ili nedavno, ne prelazi
mogunost ovog iskaza stvarnosti.8 A Miroslav Beker zaklju5 an Ruse, Oblik i znaenje, preveo s francuskog Ivan Dimi, Izdavaka

knjiarnica Zorana Stojanovia, Sremski Karlovci-Novi Sad, 1993, 107.

6 an Ruse, Narcis romanopisac, prevela s francuskog Jelena Novakovi, Iz-

davaka knjiarnica Zorana Stojanovia, Sremski Karlovci-Novi Sad, 1995, 146.

7

Isto, 23-24.

8 Kte Hamburger, Logika knjievnosti, preveo i predgovor napisao Dr

Slobodan Grubai, Nolit, Beograd, 1976, 301.

298

MATICA, jesen 2010.

www. maticacrnogorska.me

Turska pisma Stjepana Zanovia

uje: Epistolarni roman je blii dramatizaciji od drugih proznih

vrsta. Naime, autor romana u pismima je poput dramaturga: po
Blancu on skriva svoj glas i pripovjedaku svemo (te) dokida
ili prikriva svoje vlastite ocjene, svoje sudove, kao i sve to ini
njegove svojevoljne upade (...). esto je perspektiva iskrivljena, krajnje subjektivna, nasuprot stabilnosti utemeljenoj na
nepristrasnom prikazu. Moemo u tom sluaju govoriti o, kao
to to Blanc naziva, polifonijskom romanu termin kojim se
inae sluio Bahtin budui da su na djelu, razna stajalita bez
nametanje autorskog gledita.9 U navedenim opisima epistolarnoga romana treba traiti one osobine koje ga razlikuju od
srodnih formi XVIII vijeka, poput fiktivnih memoara. Monolog
fiktivnih memoara zamijenjen je duetom (ak i u sluajevima
romana u pismima s jednim naratorom adresat se podrazumijeva, pa iako nema direktne razmjene, dijalog je implicitno
ostvaren) ili polifonijom, naporedo poreanim ili ukrtenim glasovima, umnoenim takama gledita... Za razliku od (pseudo)memoara u romanu u pismima svaki dopisnik obavjetava o
svome aktuelnom stanju ili o bliskoj prolosti, uvijek dovedenoj
u direktnu zavisnost od sadanjeg vremena koje upravlja svakim pismom. Cijelu problematiku odnosa epistolarnog romana
sa srodnim formama Ruse rezimira rijeima: XVIII vek samo
se sporadino predaje onoj sklonosti koja pismo vodi ka dnevniku i istom monologu, gde ovek o sebi pria samom sebi,
gde sebe istrauje pred samim sobom. Nasuprot tome, taj vek
daje iroki zamah dijalogu, do maksimuma iskoriava drugu
jednu tenju pisma: to je ono krenulo ka nekom primaocu, to
je nekom upueno, to je sredstvo akcije; u pismu, ovek pria
o sebi i sebe ispituje, ali pred drugim i za drugog.10 S druge,
pak, strane Ruse je ispitivao i odnos epistolarnog romana sa
romanom XX vijeka pa zakljuuje: Roman XX veka ima tu
9 Miroslav Beker, Roman 18. stoljea, kolska knjiga, Zagreb, 2002, 208.
10 an Ruse, Oblik i znaenje, 111.
www. maticacrnogorska.me

MATICA, jesen 2010.

299

ALeksandar Radoman

zajedniku crtu s epistolarnim oblikom, to zagnjuruje i linosti

i itaoce u jedno sadanje vreme koje se upravo gradi a uskrauje itaocu panoramsko gledite sveznajueg svedoka.11
Savremeni roman, meutim, to postie formom dnevnika, unutranjeg monologa, solilokvija ili tehnikom toka svijesti. To za
posljedicu ima, s jedne strane, obuhvatanje oeanja i afektivnih
kretanja, a, s druge, vremenski poredak koji od same naracije
stvara dogaaj.12
injenicu bujanja romanesknih formi s pripovjedakom situacijom u prvom licu u XVIII stoljeu moda djelimino moemo
objasniti idiosinkrazijom koju je prema fikciji gajila ta epoha.
Tako romanopisci poseu za jo jednom oprobanom konvencijom predstavljajui se kao sakupljai, prireivai ili prevodioci autentinih dokumenata. I u epistolarnom romanu romanopisac se odrie pozicije pripovjedaa. Dogaaj su same rijei
i njihovo djejstvo, razmjena ili raspored pisama. Romanopisac
se postavlja u novu ulogu, on samo sakuplja i rasporeuje
pisma. Tako je Monteskje, zapravo, prevodilac pisama svojih
persijskih prijatelja u Persijskim pismima, Ruso sakuplja i
izdava pisama dvoje ljubavnika u Novoj Eloizi, Laklo se predstavlja tek kao izdava a Balzak preuzima i funkciju redaktora.
U toj mistifikaciji bijega od fikcijskog Ruso prepoznaje jasnu
strategiju: romanopisac prestaje da bude pripoveda koji je prividno potinjen injenicama o kojima pria da bi bio unapreen
u autora, to e rei u gospodara dela.13
No, epistolarni roman posebnu ulogu dodjeljuje itaocu. Postavi savremenik radnje i svjedok proivljenih oeanja onoga koji
pie a, uz to, jedini kome je korespondencija data na uvid u cjelini, italac je u nadmonoj poziciji u odnosu na likove. U primjerima romana e je prisutan samo jedan glas italac rekonstruie dio
11 Isto, 110.
12 Marjana uki, isto, 425.
13 Isto, 114.

300

MATICA, jesen 2010.

www. maticacrnogorska.me

Turska pisma Stjepana Zanovia

pripovijesti koji nedostaje, odgovor koji se nasluuje tek iz cjeline.

U vieglasnim, pak, romanima, jedino je njemu dostupna cjelokupna prepiska, samo on poznaje sve junake i ulazi u njihovu svijest,
ita sva njihova pisma i tako uvijek zna vie od samih likova.14

Tipologija epistolarnoga romana

U knjizi Narcis romanopisac an Ruse nagovjetava jedan
model klasifikacije epistolarnoga romana koji se temelji na morfolokom principu, idui od jednostavnijih ka sloenijim formama: Teorijske mogunosti ovog obrasca su viestruke prema
broju uvedenih narativnih glasova: monodija, duet, polifonija i
prema kombinacijama razmena koje su izmeu tih glasova
zamiljene.15 U radu Jedan knjievni oblik: roman u pismima16 Ruse nudi jednu cjelovitiju, a ipak samo okvirnu tipologiju epistolarnog romana, zasnovanu na istim principima: od
solistikog glasa do velikih simfonijskih organizacija.
Prvi, najjednostavniji oblik je, prema toj tipologiji, jednoglasna svita. U ovom sluaju javlja se samo jedan narator-adresant
i, najee, samo jedan primalac. Ve prva ovakva djela (Portugalska pisma...), u posljednjoj treini XVII vijeka postiu znatan uspjeh i navjeuju ekspanziju romana u pismima. Kod toga
modela, ipak, treba razlikovati dvije varijante, u zavisnosti od
toga da li je uspostavljena veza s primaocem ili nije. S jedne
strane, javljaju se romani u kojima nema uspostavljene veze s
primaocem, kad nam je predoen isti solilokvijum. Taj tip
jednoglasne svite reprezentuju upravo Portugalska pisma. Taj
tip romana u pismima u dobroj mjeri se pribliava formi dnevnika, pa, iako je primalac odsutan, forma i ton pisama ipak
nagovjetavaju da su ona upuena nekome, pa je bolje govoriti,
14 Marjana uki, isto, 428.
15 an Ruse, Narcis romanopisac, 24.
16 an Ruse, Oblik i znaenje, 103-153.
www. maticacrnogorska.me

MATICA, jesen 2010.

301

ALeksandar Radoman

kako to predlae Ruse, o pseudomonologu, jer se i ove javljaju odreene oznake karakteristine za dijalog: pitanja, zahtjevi,
molbe, prebacivanja, line zamjenice ja i vi, sadanje vrijeme...17 U velikoj mjeri zavisna od postojanja primaoca, upuena njemu, iju se prohujalu sliku ona trude da oive, da povrate njegovo odsustvo18 pisma se bitno razlikuju od dnevnika i
usmjeravaju nas na temeljni paradoks te forme, koji Ruse formulie rijeima: Pomou odsustva, stvoriti neko prisustvo, to
jeste paradoksalna mo strasti i pisma.19 S druge strane, znatno
ea varijanta jednoglasne svite je sluaj kada je uspostavljena
veza s primaocem. Istina, i ove je prisutan samo jedan narator,
ali to vie nije monolog veza je uspostavljena, iako korespondencija nije data na uvid itaocu ve se uje samo jedan glas,
razmjena je nesumnjiva. itaocu je, dakle, predoen samo fragment stvarnosti, izdvojen iz nevidljive cjeline, i ostavljen mu je
prostor da na osnovu jednog glasa rekonstruie cjelinu. No,
zamka se krije u tome to je njegovo znanje redukovano, oslonjeno na taku gledita jednog lika-naratora, a time lieno svake
mogunosti objektivnog sagledavanja. Ruse taj sluaj naziva
epistolarnom monodijom.20 Analizirajajui, kao primjer te varijante, Krebijonov roman Pismo Markize de M. grofu od R., Ruse
potcrtava srodnost izmeu pisma i strasti. Pismo predstavlja
pogodnu formu za prenoenje krivulje oeanja i strasti, pa Ruse
zakljuuje kako diskontinuirana struktura romana u pismima,
kad su pisma kratka i esta, odgovaraju ritmu burne strasti.
Drugi, najloginiji i istovremeno najrjei oblik romana u
pismima je duet. To je razmjena pisama izmeu dvoje korespondenata. Kao primjere toga oblika Ruse izdvaja dva romana,
Bursoova Pisma Babeti i Balzakove Memoare dvije mlade
17 Marjana uki, isto, 426.
18 Isto, 118.
19 Isto, 119.
20 an Ruse, Narcis romanopisac, 146-162.

302

MATICA, jesen 2010.

www. maticacrnogorska.me

Turska pisma Stjepana Zanovia

nevjeste. Romane, dakle, koji se mogu smatrati graninim tekstovima istorije jedne znaajne romaneskne podvrste. U prvom
romanu data je razmjena pisama izmeu dvoje zaljubljenih, dan
za danom, ime nam se daju na uvid brojni detalji iz svakodnevnog ivota. U Balzakovom romanu, pak, dijalog vode dvije
mlade ene, prijateljice iz samostana, razliitih priroda, pa je
korespondencija ove nekom vrstom uzajamne nadopune.
Najsloeniji oblik epistolarnog romana, prema Ruseovoj tipologiji, ine vieglasne forme, simfonijska djela s mnogobrojnim dopisnicima. O tome obliku Ruse veli: Rezultat umnoavanja korespondenata je duboka izmena romanesknog sveta; ovaj se prikazuje kao splet sloenih veza; (...) Svet je splet odnosa koji se ravaju i ukrtaju; to je ono to italac shvata pri samom kretanju tih
bezbrojnih pisama, koja se na njegove oi, razmenjuju i ukrtaju,
koja kreu i stiu u mesta to se stalno menjaju.21 Umnoavanje
broja likova povlai sa sobom i vei broj taaka gledita, a kako
svaki od likova ima poseban karakter i stil, to se sada javljaju i
razliita shvatanja i opisi istih situacija. Takav postupak dovodi do
rasparavanja perspektive na mnogobrojne fragmente te stvaranja
strukture u kojoj preovlauju ukrtanje pravaca, rasparavanje
govora, konstantno pomjeranje taaka gledita... Kao najpoznatije primjere polifonoga tipa epistolarnoga romana Ruse izdvaja
Riardsonovu Klarisu Harloi, Rusoovu Novu Eloizu i Lakloove
Opasne veze. U zakljuku studije o epistolarnom romanu Ruse
rezimira: Tako se moe primetiti pojava jedne crte zajednike za
celokupno romaneskno stvaralatvo XVIII veka, pa bilo ono epistolarno ili ne: od Marivoa do Fildinga, od Sterna do Didroa, sprovodi se, i to bez skrivanja, ponekad i agresivno estetika slina
ovoj koja je upravo izdvojena, estetika koja preporuuje i opravdava digresivni hod, iseckani stil, promene planova, prekide tona,
preplitanje konaca: sve odlike vijugave linije.22
21 an Ruse, Oblik i znaenje, 126-127.
22 Isto, 129-130.
www. maticacrnogorska.me

MATICA, jesen 2010.

303

ALeksandar Radoman

Turska pisma kao primjer epistolarnoga romana

U ovom dijelu rada namjera nam je skrenuti panju na jedan
zanimljiv tekst s kraja XVIII stoljea, Turska pisma Stjepana
Zanovia, tekst koji je upravo podvrgnut genolokom preispitivanju. No, najprije podetimo na tezu iznesenu u jedinici o epistolarnom romanu u Reniku knjievnih termina kako u naoj
knjievnosti (misli se na junoslovensku interliterarnu zajednicu A. R.) nemamo tradiciju r(omana). u p(ismima)., iako poneko delo, kao npr. Lazarevieva pripovetka vabica, pripada
ovoj knjievnoj formi.23 Studijom o romanu Ispovijest Blaa
Lorkovia, epistolarnom romanu objavljenom 1868. godine, ve
je Kreimir Nemec opovrgao tu decidnu tvrdnju.24 Ove emo
nastojati da pokaemo kako je ta romaneskna tradicija, makar i
u usamljenim naznakama, u junoslovenskom knjievnom kontekstu, prisutna ve od kraja XVIII vijeka.
ivot budvanskog alazona Stjepana Zanovia bio je inspiracija
brojnim autorima od pjesnika, romanopisaca i dramskih pisaca
do pasioniranih istraivaa, istoriara i istoriara knjievnosti. U
sjenci njegova neobinog ivotopisa ostalo je, ipak, njegovo stvaralatvo. Nasuprot brojnim radovima o Zanoviu stoji prilino
tanak korpus njegovih spisa objavljenih u nas. Izuzmu li se fragmenti publikovani u periodici ili antologijama, na naem su se
jeziku pojavile svega dvije Zanovieve knjige. Najprije je
Radoslav Rotkovi 1979. godine objavio izbor iz Zanovieva
stvaralatva Pakao ili nebo u okviru biblioteke Lua, da bi u okvi23 J(elena). (olovi). & S(vetozar). K(oljevi)., Roman u pismima, u:

Renik knjievnih termina, Nolit, Beograd, 1986, 720.

24 Kreimir Nemec, Prvi hrvatski roman u listovih, u: Kreimir Nemec,

Mogunosti tumaenja, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb, 2000, 20-32.

304

MATICA, jesen 2010.

www. maticacrnogorska.me

Turska pisma Stjepana Zanovia

ru edicije Knjievnost Crne Gore od XII do XIX vijeka Miroslav

Panti priredio Zanovievu knjigu Turska pisma, 1996. godine.
Kad se zna da je prvo, italijansko-francusko, izdanje Turskih pisama objavljeno u Drezdenu 1776. godine,25 suoavamo se s injenicom da se na crnogorsko izdanje ekalo 220 godina!?
Ako i nijesu bila objavljena kod nas, Turska pisma nijesu ostala nepoznata i nekomentarisana u kritikoj literaturi. O njima je
Mirko Breyer u do danas najopsenijoj knjizi o Zanoviima26
pisao sljedee: Obiaj da se u obliku pisama iskrivljena podrijetla i naslova, progovori javnosti o najrazliitijim pitanjima
socijalnim i politikim, bijae u ono doba vrlo omilio i rairen.
Imade ih na stotine tih Lettres galantes et philosophiques,
pa Lettres critiques, morales et politiques i dugi niz Pisama
amerikih persijskih portugikih i tolikih drugih i
napokon kao neposredni uzor Zanoviu vie svezaka turskih.
Od najuvenijih autora bit e dosta da spomenem: Mirabeau-a,
Montesquieu-a, d Argensa, Voltaira i tajanstvenog Juniusa. Ne
uputajui se ni u kakovo poreivanje, istaknuti mi je, da
su Lettere Turche Zanovieve po svom sadraju i nainu pisanja u istoj mjeri duhovita, koliko apstraktna i zanimljiva.27 Ve
ovim opisom Breyer je ukazao u kom bi okviru valjalo sagledavati Turska pisma u kontekstu epistolarnog romana, forme

25 Ve naredne, 1777. godine pojavie se prijevodi na francucki i njemaki

jezik, u Lajpcigu i Berlinu. Panti iznosi pretpostavku da se i za te prijevode

pobrinuo sam Zanovi (v. Miroslav Panti, Stjepan Zanovi, pustolov, pesnik i
filozof, predgovor u knjizi: Stjepan Zanovi, Turska pisma, Cetinje, 1996, 32)
26 Mirko Breyer, Antun conte Zanovi i njegovi sinovi, Roman ivota jedne

patrovsko-budljanske porodice u pretprolom i prolom vijeku (17201834),

Zagreb, 1928.
27 Isto, 56.
www. maticacrnogorska.me

MATICA, jesen 2010.

305

ALeksandar Radoman

osobito popularne u epohi prosvjetiteljstva. Iako rano formulisan, taj je sud ostao bez odjeka u kritikoj literaturi. Istina, spoljanje slinosti izmeu Zanovievih Turskih pisama i
Monteskjeovih Persijskih pisama konstatuju brojni autori, od
Milorada Pavia,28 Radoslava Rotkovia,29 Miroslava Pantia30
do Slobodana Kalezia31 i Radomira Ivanovia.32
Na ovom primjeru najbolje se potvruje stav Radomira
Ivanovia izreen ba povodom Zanovievih Turskih pisama:
Takoe je evidentno da jo uvijek spoljanji pristup dominira
nad unutranjim, jer situiranje ovog djela u kontekst nacionalne knjievnosti zahtijeva dobro poznavanje osnovnih tokova
knjievnog razvoja i nacionalne i uporedne knjievnosti.33 Niz
opaski koje Ivanovi donosi u svom radu, poput one da se prilikom prouavanja Turskih pisama mora voditi rauna o dvjema
relacijama ispitivanju odnosa teksta i epohe i ispitivanju odnosa teksta i anra, makar i nedovedenih uvijek do nedvosmislenih
zakljuaka, ukazuju na sve manjkavosti Pantieva izdanja knjige. Ti nedostaci odnose se, u prvom redu, na dosljedni pozitivistiki pristup Zanovievu tekstu u predgovoru i komentarima.
Panti, naime, centralnu predmetnost romana Osmana, auto28 Prema: Petar Dadi, Stjepan Zanovi, alazon sa naih strana, u knji-

zi Homo balcanicus, homo heroicus, I, Beograd, 1994, 79.

29 Dr Radoslav Rotkovi, Zanovieva ostavtina, predgovor u knjizi:

Stjepan Zanovi, Pakao ili nebo, Titograd, 1979, 19.

30 Miroslav Panti, Stjepan Zanovi, pustolov, pesnik i filozof, predgovor

u knjizi: Stjepan Zanovi, Turska pisma, Cetinje 1996, 31.

31 Slobodan Kalezi, Stefan Zanovi ivot kao roman, u knjizi Strukture

i znaenja, crnogorske knjievne teme, Podgorica, 1998, 58.

32 Radomir Ivanovi, Emanacije divljeg genija u djelu Stjepana Zanovia

(17511786), u: Hommage Danilu Kiu, zbornik radova IV, Podgorica

Budva, 1998, 250.
33 Isto, 253.

306

MATICA, jesen 2010.

www. maticacrnogorska.me

Turska pisma Stjepana Zanovia

ra veine pisama, identifikuje sa samim Stjepanom Zanoviem

pa kao posljedica te identifikacije nastaju neobina uitavanja i
tumaenja. Jo veu zabunu unosi to to se kao jedan od likova
u romanu pojavljuje i Stjepan Zanovi a, na sekundarnom narativnom nivou, u romaneskno tkivo Turskih pisama, uneseno je i
7 njegovih pisama!? Zaista udi da ugledni i vrijedni istraiva
kakav je Miroslav Panti nije uoio fikcionalnu prirodu toga
teksta, to, s obzirom na njegov veliki (i zaslueni) autoritet,
pozniji prouavaoci Zanovia nijesu problematizovali.
Ne povodei se za Pantievim metodolokim propustima Radomir Ivanovi izrie decidiranu formulaciju da su Zanovieva
Turska pisma epistolarna proza.34 Koncipirajui rad vie u
smislu uputa za prouavanje Zanovia nego kao zavrnu rije o
toj problematici, Ivanovi se na tome zaustavio. On izdvaja primjere epistolarne proze koje bismo najprije definisali kao narativnu prozu, a potom ih genoloki definisali, uglavnom, kao
kratke narativne forme,35 razvrstava ih po kriterijumu uspjelijih i onih manje razvijenih, ukazuje na proces fragmentacije integralne, kao i integrisanje fragmentarne proze, no zakljuak
koji iz svega proizilazi da te narativne mikrocjeline, objedinjene centralnom predmetnou, ine svojevrsnu makrocjelinu,
epistolarni roman Ivanovi, ipak, ne izrie. Kada se, pak, Turska pisma sagledaju iz optike oblika epistolarnog romana opravdanost takvoga genolokog pozicioniranja pokazae se nespornom. O tome problemu pisali smo u radu Turska pisma Stjepana Zanovia kao prvi roman u crnogorskoj knjievnosti.36
34 Isto, 263.
35 Isto.
36 V. Aleksandar Radoman, Turska pisma Stjepana Zanovia kao prvi

roman u crnogorskoj knjievnosti, Lingua Montenegrina, br. 3, Institut za

crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi, Cetinje, 2009, 355-360.
www. maticacrnogorska.me

MATICA, jesen 2010.

307

ALeksandar Radoman

U radu Jedan knjievni oblik: roman u pismima an Ruse

pie da je nastupanjem epistolarne forme romanopisac, prvi put u
istoriji romana, odustao od pripovijedanja; on vie niti pria, niti
navodi svoje likove da priaju; oslobaa se prie zamiljene kao
niz doivljaja e su bia inioci ili stradalnici. Tako autor, koji kao
da nestaje, jer vie ne pria, nego ostavlja linostima da sve kau,
vraa svoju prednost kao rasporeiva i prireiva. Ako se sklanjao kao pisac i pripovjeda, on se pojavljuje u punoj svjetlosti
kao autor u najstroem smislu, kao onaj koji pravi knjigu, koji joj
daje oblik i raspored. Taj raspored vie ne zavisi od pripovijedanja niti od loginog redosljeda dogaaja; romanopisac prestaje da
bude pripovjeda koji je prividno potinjen injenicama o kojima
pria, da bi bio unaprijeen u autora, tj. gospodara djela.37 Izmeu
ostalog Ruse kae: ...roman u pismima pokazuje se kao dokument koji proistie ne od nekog romanopisca, nego od stvarnih
linosti koje su ivele i pisale. To je fikcija nefiktivnog; pronaen
je sveanj pisama, pa se objavljuje ono to je pronaeno; (...)
Ukratko, nema vie autora, postoji samo izdava, skoro pasivni
saradnik koji nita nije napisao, koji se ograniava na to da sakupi ono to su drugi pisali, i koji moe da zakljui, kao to to izrekom ine Krebijon i Ruso: ova knjiga ovde nije roman, ona je
delo same stvarnosti. Da bi se ponitilo romaneskno i imaginarno,
delo se ostavlja izmeu zagrada, fingira se ponitenje romanopisca, ovaj se primorava da se sakrije iza realnosti; (...) Po sebi se
razume, fiktivno se iskljuuje fikcijom, a romanopisac se sakriva
da bi se bolje pokazao; to je, s njegove strane, jedna vetina vie:
on se pravi da se uzdrava, da bi to sigurnije dejstvovao, on sebe
brie pred stvarnou da bi izmislio novu stvarnost.38
37 an Ruse, Jedan knjievni oblik: roman u pismima, u knjizi Oblik i

znaenje, Sremski Karlovci Novi Sad, 1993, 114.

38 Isto, 115116.

308

MATICA, jesen 2010.

www. maticacrnogorska.me

Turska pisma Stjepana Zanovia

ini se da su upravo te karakteristike epistolarnog romana, o

kojima pie Ruse, kod naih istoriara knjievnosti unosile zabunu kad je genoloki tretman Turskih pisama u pitanju. Brojne
Zanovieve mistifikacije, tako karakteristine za tu epohu, nijesu
razumijevane kao pripovjedaki postupak, a anrovska hibridnost
teksta, opet sasvim primjerena dobu, izazivala je uenje.39 I ove
se, kako to nalau anrovska pravila, javlja prireiva rukopisa
Stjepan Pastorvekjo (Stiepan Pastorvecchio), a na okvirima teksta
nalaze se Predgovor, u epilokoj, i Pismo javnosti, u finalnoj poziciji. Oba teksta funkcioniu po principu ogoljenog postupka,
ukazujui na poetika i motivaciona vorita romana. Centralna
predmetnost romana, kako smo ve rekli, jeste Turin Osman, ali
se, pored njega, kao adresanti u romanu javljaju i drugi likovi:
Geltruda, Sara Jevrejka, Stjepan Zanovi, Gospodin Lindau,
Fatima i Despina. Prema Ruseovoj tipologiji romana u pismima,
Turska pisma bila bi simfonijsko djelo orkestracija poruka mnogobrojnih i jednovremenih dopisnika,40 no kako ni jedan od tih
likova, izuzev Osmana, u romanu nije dobio vei prostor, tu bi
tipologiju valjalo shvatiti tek uslovno. Po prirodi korespondencije prisutne u tome romanu, budui da stvarne razmjene nema,
prije bismo mogli govoriti o dominaciji epistolarne monodije. Zanovi, dakle, kombinuje u romanu nekoliko epistolarnih sredstava i metoda, od formalnih do tematskih. Nai e se u Turskim pismima i izliva iskrenih oeanja i osude religije, drutva i njegovih institucija, ima u njima i pisama bez odgovora, ali i razmjene
u kojoj se uje samo jedan glas... Slinosti s Monteskjeovim Persijskim pismima koje naglaavaju raniji istraivai ne proistiu
39 Tim povodom Panti zakljuuje: kao knjiga dosta je neobino i skoro bi

se moglo rei udljivo sainjeno. (v. Stjepan Zanovi, Turska pisma, Cetinje,
1996, 224)
40 an Ruse, isto, 124.
www. maticacrnogorska.me

MATICA, jesen 2010.

309

ALeksandar Radoman

samo iz karaktera tih dvaju orijentalnih korespondencija (a tu bi

se moglo primijetiti da Zanoviev orijentalni rakurs djeluje unekoliko autentinije u odnosu na konvencionalne uvide Monteskjea), ve se javljaju i na nivou forme - slijedei obrazac Persijskih pisama (Povijest Aferidona i Astarte i Odlomak iz djela jednog starog poznavaoca mitologije) Zanovi je u svoje djelo ugradio i dvije krae narativne proze Priu o Felimi i Abderamanu i
Istoriju o Pizaniju.
Nadovezujui se na naa preliminarna istraivanja Marjana
uki u radu Sentimentalizam Turskih pisama Stjepana
Zanovia41, analizirajui tekst, donosi i niz instruktivnih opaski u vezi s njegovim genolokim odreenjem. uki primjeuje kako: Zanovi zasigurno poznaje glavne konvencije romana
svoga vremena, i u Turskim pismima ne moe se uoiti nekakav
jedinstven hipotekst koji bi inspirisao ovu istonjaku korespondenciju. Prije bi se dalo zakljuiti da u ovom sluaju imamo
hipoanr, jer ulazi u transtekstualnu diskusiju ne sa tekstom, ve
sa itavom vrstom epistolarnog romana knjievnosti XVIII vijeka.42 Razmatrajui niz otvorenih problema vezanih za tekst, te
nudei precizne analize i navjeujui mogue odgovore,
Marjana uki rad zakljuuje rijeima: Zanovieva Turska
pisma jesu epistolarni roman potpuno impregniran u evropsku
knjievnost XVIII vijeka sa kojom razvija dinamian i aktivan
odnos.(...) U igri fikcionalnosti i autentinosti Zanovi je izabrao, ne dramaturki razvijenu priu poput velikih predstavnika
ovog anra, ve u skladu sa formom romana u pismima, rasutu,
fragmentarnu, mozainu, prilino sinhronu fabulu. Tematski se
41 V. Marjana uki, Sentimentalizam Turskih pisama Stjepana

Zanovia, Lingua Montenegrina, br. 5, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi, Cetinje, 2010, 225-236.
42 Isto, 227.

310

MATICA, jesen 2010.

www. maticacrnogorska.me

Turska pisma Stjepana Zanovia

tekst odrava Osmanovim putovanjem i upoznavanjem mondenskog ivota to ostavlja svjedoanstvo o Evropi XVIII vijeka. (...) Ispod te prividne formalne i tematske leernosti, Turska
pisma su neobino strukturiran tekst, aktivan u odnosu na konvencije svog doba, bogat narativnim postupcima i oblicima i tek
otvoren za ozbiljna tumaenja.43

Zakljuak
U ovom radu pokuali smo dati poetiki opis jedne romaneskne
podvrste, romana u pismima, koja je svoj vrhunac doivjela u epohi prosvjetiteljstva. U uvodnom dijelu dali smo neke osnovne naznake vezane za istorijat oblika, koji see do antikog doba, te obris jedne naelne tematske klasifikacije prema kojoj moemo razlikovati filozofski, sentimentalni te libertenski roman u pismima.
U poglavlju posveenom optim karakteristikama epistolarnog romana pokuali smo dati preek nekih njegovih markantnih osobina fragmentarne strukture, linog tona, srodnosti sa
dramskom paradigmom te odnosa prema formi dnevnika i savremenog romana, naglaavajui specifinu funkciju koju dobija italac. Epohu XVIII stoljea obiljeila je dominacija romana
u prvom licu te konvencija dokumentarizma. Fikcijski tekstovi se objavljuju kao autentian dokument, a autori se skrivaju
iza uloga prevodilaca, prireivaa, redaktora ili izdavaa. Svim
tim elementima roman u pismima uklapa se u dominirajui stilski i poetiki milje XVIII stoljea.
Polazei od okvirne tipologije epistolarnog romana koju je ponudio vajcarski naratolog an Ruse u treem poglavlju rada iznijeli smo klasifikaciju te forme zasnovanu na morfolokom principu. Idui od jednostavnijih ka sloenijim formama razlikuje43 Isto, 234-235.
www. maticacrnogorska.me

MATICA, jesen 2010.

311

ALeksandar Radoman

mo nekoliko tipova epistolarnog romana: jednoglasnu svitu, e

je prisutan jedan narator, ali se, pritom, javljaju dvije varijante
kad razmjena nije uspostavljena i kad se implicite razmjena javlja, to Ruse naziva epistolarnom monodijom; duet, rijetka
forma koja podrazumijeva postojanje dva korespondenta; te
simfonijska djela, djela s mnogobrojnim dopisnicima i mreom
razliitih, ukrtenih taaka gledita.
U zavrnom poglavlju rada usredsredili smo se na jedan, po
Breyerovim rijeima, duhovit, zanimljiv i apstraktan tekst s
kraja XVIII stoljea, Turska pisma Stjepana Zanovia. U kritikoj literaturi genoloka pripadnost toga teksta dugo je bila
nepoznanica. Povodei se za zakljucima autoritativnog prireivaa, Miroslava Pantia, potonji su istraivai previali fikcijski
karakter toga spisa, iznalazei neutralne formulacije, poput
knjiga, narativna proza i sl. Pozivajui se na naa ranija
ispitivanja te najnoviji rad Marjane uki, i ove smo nastojali
iznijeti argumentaciju u prilog genolokog definisanja Turskih
pisama kao epistolarnog romana. Turska pisma, tovie, i tematski i formalno odraavaju razliite tendencije romana u pismima
XVIII vijeka. Javljaju se u tome romanu nekolika modela epistolarnih sredstava i metoda okvirno rije je o polifonijskoj
strukturi, no u romanu dominira oblik monodije, a javljaju se i
oblici jednoglasne svite i, u manjoj mjeri, dueta.

312

MATICA, jesen 2010.

www. maticacrnogorska.me

Turska pisma Stjepana Zanovia

Literatura
- Beker, Miroslav. 2002. Roman 18. stoljea. Zagreb: kolska knjiga.
- Breyer, Mirko.1928. Antun conte Zanovi i njegovi sinovi, Roman
ivota jedne patrovsko-budljanske porodice u pretprolom i prolom
vijeku (17201834). Zagreb: Matica hrvatska.
- (olovi)., J(elena). & K(oljevi)., S(vetozar). 1986. Roman u
pismima. U: Renik knjievnih termina, Beograd: Nolit.
- uki Marjana. Ruseov formalizam. Lingua Montenegrina
(2009), br. 4, str. 417-429.
- uki, Marjana. Sentimentalizam Turskih pisama Stjepana
Zanovia. Lingua Montenegrina (2010), br. 5, str. 225-236.
- uki, Marjana. 2010. an Ruse: teorija romana, Sremski
Karlovci; Novi Sad: Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia.
- Dadi, Petar. 1994. Homo balcanicus, homo heroicus, I,
Beograd: Prosveta.
- Hamburger, Kte, 1976. Logika knjievnosti. Preveo i predgovor
napisao Dr Slobodan Grubai. Beograd: Nolit.
- Ivanovi, Radomir.1998. Emanacije divljeg genija u djelu
Stjepana Zanovia (17511786). U: Hommage Danilu Kiu, zbornik
radova IV. Podgorica Budva.
- Kalezi, Slobodan. 1998. Strukture i znaenja, crnogorske knjievne teme. Podgorica: Crnogorska akademija nauka i umjetnosti.
- Monteskje. 2004. Persijska pisma. Prijevod s francuskog i objanjenja Marko Vidojkovi. Beograd: Utopija.
- Nemec, Kreimir. 2000. Mogunosti tumaenja, Zagreb: Hrvatska
sveuilina naklada.
- Panti, Miroslav. 1996. Stjepan Zanovi, pustolov, pesnik i filozof. Predgovor u knjizi: Stjepan Zanovi, Turska pisma. Cetinje: Obod.
- Radoman, Aleksandar. Turska pisma Stjepana Zanovia kao prvi
roman u crnogorskoj knjievnosti. Lingua Montenegrina (2009), br.
3, str. 355-360.
www. maticacrnogorska.me

MATICA, jesen 2010.

313

- Rotkovi, Radoslav. 1979. Zanovieva ostavtina. Predgovor u

knjizi: Stjepan Zanovi, Pakao ili nebo. Titograd: Grafiki zavod.
- Ruse, an. 1993. Oblik i znaenje. Preveo s francuskog Ivan
Dimi. Sremski Karlovci-Novi Sad: Izdavaka knjiarnica Zorana
Stojanovia.
- Ruse, an. 1995. Narcis romanopisac. Prevela s francuskog Jelena
Novakovi. Sremski Karlovci-Novi Sad: Izdavaka knjiarnica Zorana
Stojanovia.
- Zanovi, Stjepan. 1996. Turska pisma. Priredio Miroslav Panti.
Cetinje: Obod.
- mega, Viktor. 2004. Povijesna poetika romana. Zagreb: Matica
hrvatska.

314

MATICA, jesen 2010.

www. maticacrnogorska.me