Culler, Teorija knjievnosti

1 / 11

TEORIJA
Teorija je objanjenje iju je istinitost ili neistinitost teko utvrditi. (Teorija mora
biti vie od hipoteze ona ne smije biti oita, ona ukljuuje kompleksne i
sustavne odnose izmeu veeg broja imbenika, nju nije lako potvrditi niti
opovrgnuti.) Ona je podruje miljenja i pisanja iju je granicu teko odrediti.
Radovi koji pripadaju teoriji imaju uinke izvan svog izvornog podruja. Teorija
nije skup metoda prouavanja knjievnosti, nego beskonano mnotvo radova o
svemu.
Zbog teorije ljudi mijenjaju svoja gledita i drugaije promiljaju predmet i
djelatnost svoga prouavanja. Teorija je borbena kritika zdravo razumskih
shvaanja, pokuaj da se pokae kako je ono to podrazumijevamo pod
zdravim razumom zapravo povijesni konstrukt jedna teorija koja se poela
doimati tako prirodnom da je vie niti ne doivljavamo kao teoriju.
Odlika miljenja koje postaje teorijom jest da povlai dojmljive poteze koji se
mogu iskoristiti u promiljanju drugih tema. (Teite se suvremene teorije sastoji
od kritike svega to se dri prirodnim, od dokazivanja kako je sve to se smatralo
ili je proglaavano prirodnim jedan povijesni, kulturni proizvod.)
etiri glavna zakljuka o teoriji:
1. Teorija je interdisciplinarna ona je diskurz s uincima izvan svoje prvotne
struke
2. Teorija je analitika i spekulativna ona je pokuaj razumijevanja onoga
to se obuhvaa nazivima seks, spol, jezik, pismo, znaenje ili subjekt
3. Teorija je kritika zdravog razuma, pojmova koji se ne shvaaju kao prirodni
4. Teorija je refleksivna, miljenje o miljenju, istraivanje kategorija koje
rabimo u razumijevanju, u knjievnosti i u ostalim diskurzivnim praksama
Jedno od znaajki teorije jest njezina beskonanost. (Ona je neogranieni
korpus radova koji se stalno uveava.) Neovladivost je jedan od glavnih uzroka
otpora teoriji. Teorija onemoguuje ovladavanje, ne samo zato to se uvijek jo
neto moe spoznati, nego zato to je sama teorija propitivanje zakljuaka i
pretpostavaka na kojima oni poivaju. U naravi je teorije da potire, kroz
osporavanje premisa i postulata, ono to ste mislili da znate, pa se uinci teorije
ne mogu predvidjeti.
KNJIEVNOST
Teoretiari su, pokazavi da i u drugim diskurzima retorike figure oblikuju
miljenje, ukazali kako je mona literarnost na djelu i pretpostavljeno
neknjievnim tekstovima.
Moderan pojam knjievnost, literature star je jedva dvjesto godina. Prije
1800. godine literatura i odgovarajui pojmovi u drugim europskim jezicima

Culler, Teorija knjievnosti

2 / 11

znaili su spise ili znanje iz knjiga. ( Zapadnjaki pojam knjievnost kao

imaginativnog pisanja moe se pratiti unatrag do njemakih romantiarskih
teoretiara do knjige O knjievnosti s obzirom na njezin odnos prema
drutvenim institucijama, koju je 1800. godine objavila francuska barunica
Madame de Stael.)
Jezik se, kada se izdvoji i kada se odvoji od ostalih namjena, moe interpretirati
kao knjievnost. Ako je knjievnost dekontekstualizirani jezik, odsjean od drugih
funkcija i namjena, onda je i ona sama jedan kontekst koji privlai ili otklanja
osobitu vrstu pozornosti.
Komunikacija poiva na temeljnoj konvenciji meusobne suradnje svih
sudionika i pretpostavljenoj bitnosti onoga to jedna osoba kazuje drugoj
(nadzatieno naelo suradnje - hyper protected cooperative principle).
Knjievne pripovijesti mogu se shvatiti kao lanovi ire skupine pria,
pripovjedno izloenih tekstova, iskaza ija vanost za sluatelje ne poiva na
informaciji koju prenose, nego na priopivosti (tellability).
Ono po emu se knjievna djela razlikuju od ostalih pripovjedno izloenih
tekstova jest to da su prola postupak odabira objavljena su recenzirana i
ponovno tiskana, pa im itatelji mogu pristupiti sa sigurnou, znajui da su ih
drugi procijenili kao dobro nainjena i vrijedna. Tako je za knjievno sjelo naelo
suradnje nadzatieno. (Knjievnost je oznaka institucije koja nam jami da e
rezultat naih itateljskih nastojanja vrijediti.)
Priroda knjievnosti:
1. Knjievnost kao isticanje jezika: Knjievnost je jezik koji sam sebe
istie. Ne moe se zanemariti da se radi o jeziku oblikovanom na
neobian nain. Posebice poezija ustrojava zvuni plan jezika koji se mora
uzeti u obzir. (Kada se tekst stavi u pretinac knjievnosti, skloni smo
pozornost posvetiti jezinoj pravilnosti ili drugim vrstama jezinog ustroja
koje bi smo inae previdjeli.)
2. Knjievnost kao integracija jezika: Knjievnost je jezik u kojem su razliiti
elementi i sastavnice teksta dovedeni u kompleksan odnos. U knjievnosti
smo skloniji traiti i rabiti odnose izmeu forme i znaenja, ili sadraja i
gramatike. Pokuavamo razaznati kako elementi pridonose dojmu cjeline,
pronai integriranost, harmoniju, napetost ili nesklad. ( elimo li neka djela
prouavati kao knjievnost, najprije treba promotriti ustroj njegova jezika, a
ne itati ga kao izraz autorske psihe ili kao odraz drutva u kojem je
nastalo.)
3. Knjievnost kao fikcija: Iskazi knjievnosti imaju fikcionalan odnos
prema svijetu. U fikciji je odnos onoga to pripovjeda kae i onoga to
autor misli uvijek stvar interpretacije. Tako je i s odnosom ispripovjedanih i
zbiljskih dogaaja. Kontekst fikcije ostavlja otvoreno pitanje o emu se
zapravo radi.
4. Knjievnost kao estetski objekt: Estetski objekti, poput slika ili knjievnog
djela, kao spoj osjetilne forme (boje, zvukove) i duhovnog sadraja
(pojmovi), primjer su za mogunost spajanja materijalnog i duhovnog.
Knjievno je djelo estetski objekt jer kad se zanemare ili iskljue ostale
komunikativne funkcije itatelja potie na razmatranje odnosa forme i

Culler, Teorija knjievnosti

3 / 11

sadraja. (Za Immanuela Kanta i druge teoretiare estetski objekti imaju

svrhovitost bez svrhe)
5. Knjievnost kao intertekstualna ili autoreferencijalna tvorevina : itati
neto kao knjievnost znai smatrati da je rije o jezinom dogaaju koji
svoje znaenje ima u odnosu na druge diskurze (intertekstualnost). Budui
da je knjievnost djelatnost kojom autor pokuava unaprijediti ili obnoviti
knjievnost, ona je uvijek posredno promiljena sama knjievnost
(autoreferencijalnost).

KULTURALNI STUDIJI

Kulturalni studiji (istaknuta struja u humanistici 1990-tih godina) su praksa kojoj

je ono to nazivamo teorijom teorija. Oni ukljuuju i obuhvaaju prouavanje
knjievnosti kao posebne kulturalne prakse.
Kulturalni studiji dvostrukog su podrijetla. Potjeu od francuskog strukturalizma
koji je 1960-tih godina pristupio kulturi ( i knjievnosti) kao nizu praksi ija bi
pravila i konvencije trebalo opisati. (Primjer je strukturalizma djelo Mitologije
Ronalda Barthesa iz 1957. godine. Prouavajui kulturalne prakse, u rasponu od
visoke knjievnosti do mode i hrane, Barthes je svojim primjerom ohrabrio itanje
konotacija kulturalnih predodbi i analizu drutvenog funkcioniranja neznanih
konstrukata kulture.)
Drugi izvor kulturalnih studija je marksistika knjievna teorija u Britaniji. Djelo
Raymonda Williamsa (Culture and Society 1958.) i osnivaa Birminghamskog
centra za suvremene kulturalne studije (BCCCS) Richarda Hoggarta (The Uses
of Literacy, 1957.) tei ponovnom otkrivanju i istraivanju popularne, radnike
kulture koja je izgubljena iz vida kada su kulturu poistovjetili s visokom
knjievnou. ( Uzajamno djelovanje ovih dvaju pristupa kulturi kultura kao
izraz puka i kulture kao nametanje puku bilo je kljuno za razvoj kulturalnih
studija, isprva u Britaniji, a zatim i drugdje.
Smisao prouavanja popularne kulture upoznavanje je onoga to obiljeava
ivot obinih ljudi njihove kulture u opreci prema onoj esteta i profesora. S
druge strane, javlja se poriv da se prokae nain na koji kulturalne snage oblikuju
ljude i njima manipuliraju. ( Popularna kultura nainjena je od masovne kulture.
Budui da je popularna kultura nainjena iz njoj suprotstavljenih kulturalnih
izvora, ona je kultura borbe, kultura ija se kreativnost sastoji od uporabe
proizvoda masovne kulture.)
Prouavanje knjievnosti nije vezano uz neko shvaanje knjievnog predmeta
koji bi kulturalni studiji morali odbaciti. Kulturalni studiji nastali su kao primjena
naina knjievne analize na druge kulturalne materijale. Studij knjievnosti moe
se obogatiti prouavanje knjievnosti kao posebne kulturalne prakse i njezinim
usporeivanjem s drugim diskurzima.
Do sada je irenje kulturalnih studija pratilo (iako ne i uzrokovalo) proirenje
knjievnoga kanona. Knjievnost koja se danas posvuda poduava ukljuuje

Culler, Teorija knjievnosti

4 / 11

djela koja su napisale ene i druge povijesno marginalizirane grupe. Ova djela
obino se prouavaju kao reprezentacije iskustva, a time i kulture pojedinih
grupa. Otkada su se kulturalni studiji pojavili kao otpadniki oblik prouavanja
knjievnosti, primjenjuju knjievnu analizu i na druge kulturalne materijale.
(Kulturalni bi studiji lako mogli postati nekom vrstom nekvantitativne sociologije
koja pristupa djelima kao sluajevima ili simptomima neega drugoga, a ne zbog
njih samih.)

JEZIK, ZNAENJE I INTERPRETACIJA

Knjievnost obuhvaa i svojstva jezika i usmjeravanje osobite vrste pozornosti
na jezik. (Pitanje o prirodama i ulogama jezika, kao i o nainu njegove analize,
bilo je temeljno za teoriju.)
Razlikujemo znaenje rijei i znaenje ili izazov teksta, zatim u sredini, ono to
bismo mogli nazvati znaenjem iskaza - znaenjem ina iskazivanja tih rijei u
odreenim okolnostima. Mogua znaenja rijei pridonose znaenju iskaza, koje
je in govornika. (Takoer i znaenje rijei proizlazi iz njihova moguega poloaja
unutar iskaza.) Tekst koji reprezentira nepoznatoga govornika djelo je autora i
njihovo znaenje nije tvrdnja nego inidba, njegova mo da utjee na initelja.
Ferdinand de Saussure : Jezik je sustav znakova. Ono to svaki element jezika
ini onim to jest, ono to mu odreuje identitet, jesu opreke izmeu njega i
drugih elemenata unutar jezinoga sustava. Najtonija znaajka jezinog znaka
jest da je on ono to drugi nisu. Kljuna je arbitrarna priroda jezinoga znaka :
Znak je kombinacija forme (oznaitelja) i znaenja (oznaenika), i veza
izmeu forme i znaenja poiva na konvenciji, a ne na prirodnoj podudarnosti : I
forma i znaenje takoer su konvencionalne diobe plana znaka i plana misli.
(Jezici na razliite naine dijele plan zvuka od plana misli.)
Sredinje pitanje suvremene teorije bilo je na koji se nain jezik odnosi prema
misli. Jedna je krajnost kako jezik tek priskrbljuje imena za misli koje samostalno
postoje jezik nudi naine na koje moemo izraziti ve postojee misli.
Druga je krajnost Sapir-Whorfova hipoteza, nazvana po dvojci lingvista koji
su tvrdili kako jezik kojim govorimo determinira to uope moemo misliti.
Temeljna razlika izmeu dviju vrsta pristupa : Jedan je zasnovan na lingvistici i
prema znaenjima se odnosi kao prema neemu to je vee dano, te pokuava
iznai to ih je omoguilo. Drugi pristup polazi od forme koja tei interpretirati
otkriti njihovo stvarno znaenje. Na razini prouavanja knjievnosti to je razlika
izmeu poetike i hermeneutike. ( Poetika polazi od ovjerenih znaenja ili uinaka
pitajui se kako su oni postignuti) Radovi knjienih kritiara esto spajaju poetiku
i hermeneutiku istrauju ime je odreen uinak postignut ili zato se neki
zavretak ini primjerenijim (predmeti poetike), ali se pitaju i o znaenju
pojedinog retka ili o tome to nam pjesma govori o ovjekovu poloaju u svijetu
(hemenautika).
Razmiljanje o itatelju i o nainu na koji on razumijeva knjievnost dovelo je
do kritike itateljskog odgovora ( reader response criticism) koja tvrdi da je

Culler, Teorija knjievnosti

5 / 11

znaenje teksta u itateljevu doivljaju (doivljaju koji ukljuuje oklijevanje,

nagaanje i uvianje zablude). Pria koju netko moe ispripovjediti o danom
djelu ovisi i onome to su teoretiari nazivali itateljevim horizontom
oekivanja. (Djelo se interpretira kao odgovor na pitanja postavljena tim
horizontom oekivanja.)
Usredotoenost na povijesne i drutvene mijene naina itanja istie kako je
interpretacija drutvena praksa. Ono to se obino smatra teorijskim kolama ili
pristupima knjievnosti s gledita hemeneutike zapravo su mogua k odreenim
vrstama odgovara na pitanje o emu djelo zapravo govori. Znaenje djela je
istodobno doivljaj subjekta i svojstvo teksta. Ono je i ono to razumijemo i ono
to u tekstu pokuavamo razumjeti. Znaenje je odreeno kontekstom budui da
kontekst ukljuuje jezina pravila, autorove i itateljeve okolnosti te sve ostalo to
bi moglo biti relevantno. Znaenje je omeeno kontekstom, ali kontekst je
omeen.
RETORIKA, POETIKA I PJESNITVO
Aristotel je razlikovao retoriku od poetike, smatrajui retoriku umijeem
uvjeravanja, a poetiku umijeem oponaanja ili prikazivanja. Srednjovjekovna i
renesansna tradicija su ih ujedinile retorika je postala umijeem rjeitosti, a
pjesnitvo viim stupnjem toga umijea ( budui da tei pouavanju, ugodi i
ganuu). U 19. stoljeu retoriku se poelo doivljavati kao majstoriju udaljenu od
nepatvorene djelatnosti miljenja i pjesnike imaginacije, pa je pala u nemilost.
Pri kraju 20. stoljea retorika je oivljena kao prouavanje moi diskurza.
Retorika figura se openito odreuje kao promjena pitanja ili otklon od
obine uporabe. Suvremena teorija dovodi u pitanje pojam obinog ili
doslovnog znaenja od kojeg se figure ili tropi udaljavaju. Neki su teoretiari
ak prigrlili paradoksalni zakljuak prema kojemu je jezik u svojim temeljima
slikovit, i kako se ono to zovemo doslovnim jezikom sastoji od figura ija je
figurativna, slikovita priroda zaboravljena. Ovim se pristupom ne eli rei kako ne
postoji razlika izmeu doslovnoga i slikovitoga, prenesenog znaenja, nego da
su tropi i figure temeljne strukture jezika, a ne iznimke ili iskrivljenja. (Metafora je
osnovni nain spoznaje neto spoznajemo poimajui ga kao neto drugo.)
Retorika se zasniva na ideji da postoje osnovne strukture jezika koje ine temelj i
omoguuju znaenja stvorena u velikom broju diskurza.
Ep i tragedija bili su u antici i renesansi krunska postignua knjievnosti.
Izmeu druge polovice 18. stoljea i sredine 20. stoljea su liriku, kratku
nepripovjednu pjesmu poeli poistovjeivati s biti knjievnosti. Lirsko pjesnitvo
se poelo doivljavati kao izraz najskrivenijih uvstava pojedinanoga subjekta.
Suvremeni teoretiari su poeli shvaati liriku kao asocijativni i imaginativni rad
na jeziku kao eksperimentiranje jezinim vezama i izriajima zbog kojih se
pjesnitvo vie ini uznemiravanjem kulture nego li glavnim trezorom njezinih
vrijednosti.
Za pristup u kojem se u kojem se pjesma shvaa kao verbalna konstrukcija ,
glavno je pitanje odnos znaenja i nesemantikih svojstava jezika, kao to su

Culler, Teorija knjievnosti

6 / 11

zvuk i ritam. Za pristup koji pjesmu shvaa kao in, kljuan je odnos izmeu ina
autora koji pie pjesmu i ina govornika ili glasa koji u njoj govori.
Lirsko je pjesnitvo prislukivanje nekog iskaza. To je u 20. stoljeu bio
dominantan pristup lirici, to se moglo saeti u obrazloenju prema kojemu se u
knjievna djela fikcionalna oponaanja iskaza zbiljskoga svijeta. Interpretirati
neku pjesmu znailo bi predoiti si prirodu govornikova poloaja iz indikacija u
tekstu i naega opeg znanja o govornicima u uobiajenim okolnostima.
Interpretacija pjesama poiva na konvenciji znaenja. Pretpostavlja se da su
pjesme, ma kako bile neugledne, o neem vanom i stoga se pojedinosti trebaju
uzeti kao da imaju ope znaenje. Trebaju se itati kao znak ili kao objektivni
korelativ za vana uvstva ili naznake.

Culler, Teorija knjievnosti

7 / 11

PRIPOVIJEST

Knjievna i kulturna teorija u sve veoj mjeri postavlja pripovijesti (narratives) u

sredite kulture. Prie su osnovni nain na koji razumijevamo stvari, bilo da
razmiljamo o naem ivotu kao o slijedu koji nekamo vodi, bilo da si
objanjavamo zbivanja u svijetu. Teorija pripovjednog teksta (naratologija)
pokuava razumjeti ope sastojke pripovjednog teksta, te analizira kako pojedini
pripovjedni tekstovi postiu svoje uinke.
Naratologija pretpostavlja da postoji strukturalna razina koju openito
nazivamo zaplet - neovisna o pojedinim jezicima. Za razliku od poezije, koja se
u prijevodu gubi, zaplet se moe sauvati u prijevodu s jednog jezika na drugi.
Zaplet ili pria graa je koja se prikazuje, ureena s odreene toke gledita
pomou diskurza (razliitih inaica jedne te iste prie).
U naratologiji je temeljna razlika ona izmeu zapleta i prikazbe, prie i
diskurza. Prema konvenciji, svaki pripovjedni tekst trebao bi imati svoga
pripovjedaa koji moe stajati izvan prie ili moe biti likom unutar nje.
Pripovjeda se obraa sluateljima koji su ponekad implicitni ili konstruirani, a
ponekad eksplicitno odreeni (posebice u priama unutar pria, gdje jedan lik
postaje pripovjedaem i pria unutranju priu ostalim likovima). Pripovjedaevu
publiku esto nazivaju naslovljenikom pripovjedanja (narratee). Teoretiari
govore o samosvjesnom pripovjedanju kada pripovjeda raspravlja o vlastitom
kazivanju prie, dvoji o tome kako da je iskae, ili se razmee svojim utjecajem
na tijek prie. Samosvjesno pripovijedanje naglaava problem pripovjedne
ovlasti.
Lik, kroz iju se svijest ili poloaj dogaaja stavljaju u fokus, arite, naziva se
fokalizator. On se moe, ali i ne mora podudarati s pripovjedaem. Postoje
brojne varijable :
1. Vremenska : Pripovijedanje moe fokalizirati dogaaje iz vremena u kojem
su se zbili, nedugo zatim ili mnogo poslije toga
2. Udaljenost i brzina : Pria moe biti fokalizirana kroz mikroskop, onakva
kakva je bila, i kroz teleskop, odvijajui se polagano sa svim pojedinostima
ili ukratko kazujui to se dogaa
3. Granice znanja : Pripovjedno djelo moe fokalizirati priu kroz vrlo suenu
perspektivu prikazati djelovanje nekoga lika, a da ne ulazi u njegove
misli.

Culler, Teorija knjievnosti

8 / 11

Culler, Teorija knjievnosti

PERFORMATIVNI JEZIK

9 / 11

Culler, Teorija knjievnosti

10 / 11

Zamisao o performativnosti iskaza razvio je 1950-tih godina britanski filozof J.L.

Austin. On je predloio razlikovanje dviju vrsta iskaza konstativnih iskaza, koji
neto tvrde, opisuju neko stanje stvari, a istiniti su ili lani. Performativni iskazi ili
performativi, nisu ni istiniti ni lani, te u zbilji izvode (perform) radnju na koju
referiraju.
Performativni iskaz, ovisno o okolnostima, moe biti prikladan ili neprikladan, tj.
posveen (felicitous) ili neposveen (unfelicitous).
Moe se napraviti popis performativih glagola koji u prvom licu prezenta
(obeajem, nareujem, proglaujem) izvode radnju koju oznauju. Ali,
performative nije mogue odrediti popisivanjem glagola koji se tako ponaaju.
Kada se uvedu implicitni performativi, u kojima nema eksplicitnih performativih
glagola, tada se mora priznati da svaki iskaz moe biti implicitni performativ.
Poput performativa, knjievni iskazi na neko prethodno stanje stvari te nisu ni
istiniti niti lani. Knjievni iskaz takoer stvara stanje stvari na koje referira.
( Primjerice, proizvodi likove i njihove postupke.) Performativi raskidaju veze
izmeu znaenja i govornikove intencije, budui da in koji rijeima izvodimo nije
odreen naom intencijom, ve drutvenim i jezinim konvencijama. I knjievni
iskazi su dogaaji ije znaenje nije odreeno intencijom autora.
Kad se Jacques Derrida prihvatio Austinova koncepta, zakljuuje da Austin,
utjeui se uobiajenim okolnostima zapravo provia brojne naine na koje se
estice jezika mogu ponavljati neozbiljno, ali i ozbiljno, kao primjer ili citat.
Derrida to zove opom iterabilnou. Da bi neto bilo znak, ono mora biti
podobno za citiranje i ponavljanje u svakojakim okolnostima, ukljuujui i one
neozbiljne. Jezik je performativan ne prenosi samo informacije, nego i izvodi
inove svojim ponavljanjem ustanovljenih diskurzivnih praksi ili naina na koji
inimo stvari.
Amerika filozofkinja Judith Butler sredinja je figura performativne teorije
roda i seksualnosti. Za Butler su temeljne kategorije identiteta kulturalni i
drutveni proizvodi oni su posljedica politikog udruivanja, a ne njegov uzrok.
Te kategorije stvaraju dojam prirodnosti i nameu norme, ime prijete da e
iskljuiti one koje im se ne pokoravaju. U djelu Nevolje s rodom: feminizam i
subverzija identiteta (1990.) Butler predlae performativno shvaanje roda rod
nije odreen onim to netko jest, ve onim to netko ini ulogom koju igra. Rad
se tvori inovima, kao to in obeanja tvori obeanje.

Culler, Teorija knjievnosti

11 / 11

IDENTITET, IDENTIFIKACIJA, SUBJEKT

Glavnina moderne tradicije prouavanja knjievnosti pristupala je individualnost

pojedinca kao danosti, ako jezgri koja se izraava rijeju i djelom i koja se stoga
moe rabiti kako bi se objasnilo neko djelovanje. Teorija ne osporava samo taj
model izraavanja, gdje djelo ili rijei izraavaju prethodno postojei subjekt,
nego i prvotnost samog subjekta. (Ako su mogunosti miljenja i djelovanja
odreene nizom sustava kojima subjekt ne upravlja ili ih ak niti ne razumije,
tada je subjekt decentriran u smislu da on nije izvor ili sredite na koje se
netko moe osloniti kako bi objasnio dogaaj. On je neto oblikovao tim silama).
Teorija naginje k tvrdnji kako biti subjektom znai biti subjektom znai biti
podvrgnut (subjected) razliitim reimima (psihosocijalnom, seksualnom,
jezinom).
Knjievna djela nude veliki raspon implicitnih modela o tome kako se tvori
identitet. Postoji pripovijesti u kojima je identitet u osnovi odreen roenjem. U
drugim pripovijestima likovi se mijenjaju sukladno svojim usponima i padovima, ili
se pak njihov identitet zasniva na osobnim kvalitetama koje se otkrivaju za
ivotnih nedaa. (Temeljni identitet likova nastaje kao posljedica njihovih
postupaka, borbe sa svijetom, na taj se identitet zatim postavlja kao osnova, ak
i uzrok tih postupaka.)
Pjesme i romani obraaju nam se tako da zahtijevaju identifikaciju, a
identifikacija stvara identitet postajemo ono to jesmo poistovjeujui se s
osobama o kojima itamo. Prema Freudu, identifikacija je psihiki proces u kojim
subjekt asimilira jedan vid drugoga i transformira se, u cijelosti ili djelomino,
prema modelu kojeg mu drugi daje. Osobnost ili jastvo ustanovljava ne nizom
identifikacija.
Identifikacija ima ulogu u proizvodnji grupnih identiteta. Za lanove povijesno
ugnjetavanih ili marginaliziranih grupa prie potiu identifikaciju s potencijalnom
grupom i stvaraju od grupe grupu tako to im pokazuje tko ili to bi oni mogli biti.
Teorijski prijepori ovdje su uglavnom usredotoeni na poeljnost i na politiku
korisnost razliitih poimanja identiteta.