Aleksandrida

Aleksandrida je srednjovjekovni roman o Aleksandru Velikomu i njegovu osvajanju svijeta.

Kao roman na glagoljici spominje se ve u Zadru 1389., ali se nije sauvao u nas, ve je
ouvan u irilinim (bosanica) i latininim prijepisima iz 16. i 18. st. i nosi akavsko-ikavske
jezine odlike. Smatra se da je autor Kalisten (4.st. pr. Kr.), a napisan je oko 300. god. pr. Kr.
U hrvatsku srednjovjekovnu knjievnost ubraja se zato to postoji mogunost da je verzija
romana o Aleksandru Velikom koja se smatra srpskom Aleksandridom nastala na tlu Hrvatske,
na zadarskome podruju. Popularnost mnogih verzija romana o jednom od najveih vladara u
ljudskoj povijesti i openito jednoj od najutjecajnijih osobnosti ikada bila je velika; razvilo se
mnogo knjievnih obrada koje su tematizirale, a esto i mistificirale, ivot ovog velikog
ratnika, cara i vojskovoe.
Radnja[uredi VE | uredi]
Pria o Aleksandru zapoinje opisom neobinih okolnosti njegova zaea. U romanu on je
bioloki sin Olimpije, supruge Makedonskog kralja Filipa i odbjeglog egipatskog cara,
zvjezdoznanca i arobnjaka Nektenaba. Lijep je, pametan (uitelj mu je Aritotil), spretan u
borbi, odluan i plemenit. Nakon smrti zakonitog oca, kralja Filipa, postao je makedonski
kralj i zapoeo osvajanja: Atenu, Rim, Englesku. Svladao je ovjekolike zvijeri, krilate ene i
dvoglave zmije. Potom je pokorio Sredozemlje, Troju, Izrael, Egipat, Babilon i Perziju.
Nakon to je Darije ubijen i perzijska vojska poraena oenio je Darijevu kerku Roksanu. O
tim je dogaajima napisao pismo majci i uitelju:
Aleksandar, car nad cari, promislom vinjega Boga Gospodina gospi materi mojej Olimpijadi,
carici, i Aritotilu, uitelju momu, piu radovati se. Ovo sedmo lito je, otkoli izidoh otuda i za
vse sedam lit ne pisasmo vam, ni poruismo a je od nas. To sagriismo, ne toliko od nas i od
neljubve, koliko da protivo velikomu caru Dariju stojei i njega razbijajui, ob tom miljenju
pisati vam ne mogosmo. Sada da znate, jere njim bismo se trikat i njega razbismo. I to
Persidi vidive, carstvu momu vsi poklonie se. Darij sa ivotom rasta se i ker svoju Roksanu
misto dara mani dovede. I bezmirnu lipost njeje vidih, enu ju sebi vazeh... Sada jesmo u
Persipolu, velikomu gradu, od Persidov slavljeni, s Roksandom caricom i vsej Persidiji
gospodin. I vi od vas k nam otpiite i vi u Macedoniji zdravi prebivajte."

Na istoku je osvojio Krezovo carstvo, porazio psoglavce, esteroruke ljude i divovske rakove,
Indijskog cara Pora i Amazonke. Na kraju ga je otrovao dvorjanin, Roksanda se ubila i carstvo
se raspalo.
RAZGOVOR METRA POLIKARPA SA SMRU
Motiv smrti, posebice one personificirane, spada u najtipinije motive knjievnosti i
umjetnosti srednjega vijeka. U srednjem je vijeku stalno prisutna religiozna tendencija, ali se
ona ponekad pretvara i u drutvenu satiru stavljajui u kontrast drutvene nejednakosti te
ravnopravnost pred smru (u slikarstvu je to ostvareno u tzv. mrtvakim plesovima dance
macabre).
Na Zapadu, vjerojatno u Irskoj, nastao je na latinskom jeziku jedan sastavak pod naslovom De
morte prologus, koji je zatim preveden na vie europskih jezika. U staroj hrvatskoj
knjievnosti dijalog magistra Polikarpa i Smrti nosi naslov Slovo metra Polikarpa iz Ciprije.
Polikarpova vizija:
Neki majstor imenom Polikarp u Cipriji (Irska) molio je Boga da moe govoriti sa Smru.
Budui da je puno molio, bio je uslien od Boga. Jednoga dana, oko jedanaest sati prijepodne
javio mu se straan kip Smrt i rekao: Zvao si me?, no on zanijemi od straha i padne na
zemlju. No Smrt mu naredi da ustane i govori s njom. On je upita zato je tako nagla. Ona
odgovori: Kraj ivota donosim Bojim doputenjem, ljudima, ovcama, ribama, pticama
Gdje god ubirem, gospodujem nad svim to je ovjeku najdrae i najplemenitije. I svi carevi i
knezovi su poda mnom: oni znameniti po snazi tijela (Golijat, Absalon, mu Samson), te duha
(mudri Salomon, Vergilije, i filozofi Aristotel i Sokrat). U Evanelju po Luki, u dvanaestom
poglavlju, pie o jednome bogatau: kada ovjek vri bezakonje, blud i druge grijehe, dolazi
na kolu moju ja ophodim sve strane svijeta i ne bojim se ni papinih odaja, kraljevih,
kardinalovih, bogatih, siromanih, udovica, mudrih To kada uje metar, prestrai se
strane smrti. Smrt nastavi: Poznajem skupou kardinalovu, snagu cezara, kralja i pape,
nasilje plemenitih, zavidnost teaka i ogovaranje redovnica, oholost gospodsku i sve drugo.
Budui da je metru prorekla da e ivjeti jo est godina, Smrt se i dalje nastavila hvaliti
svojom svemoi. Protiv nje nema lijeka pred njom su svi jednaki i nitko joj nee umai.
Bogata kada umre nita sa sobom ne ponese kosti pape i cezara se ne razlikuju od drugih.
Nakon pitanja zato smrt gospodari svim dostojanstvenicima, metar Polikarp pita: Kako

odnosi ivote? Smrt odgovara: Prvo uem lakom boleu, potom stupim u tijelo, potom
noge ne mogu hodati, a poto je velika ljubav due prema tijelu, moram se potruditi otkinuti je
potom pristupim k srcu tada prestane ovjekova zabava. Nakon jo nekoliko pitanja Smrt
savjetuje Polikarpu kako se treba bojati Boga i da se moe spasi. Potom ode. Metar ozdravi
te popravi svoj ivot i na ast i slavu umrijee.
Marijina udesa: ovjek prodao avlu svoju enu
Bijae jedan ovjek vrlo bogat koji je ljudima dobro inio. I toj dobroti je pristajala njegova
ena. Kada je priao blagdan svete Marije, tada su joj inili mnoga dobra na ast. I tako su
prole mnoge godine. ena mu je imala takav zakon da je svaki dan ila u crkvu i pred
Marijom kleala na koljenima i plaem i molitvom molila Zdravo Marijo. I kada je jednom
doao blagdan Velike Gospe, on nije imao ime dobra initi kako je navikao te ga je bilo
sram. I poe on i sakri se u jednoj gori, i dok je ondje stajao prie mu avo i priini se u
svetog oca. I pita ga zato je priao u pustinju. On mu ree kako je bio bogat i kako su na
svaki ovaj blagdan inili milostinju koliko su mogli, a sada nemaju ime i sram ga je. A avo
mu ree da mu preda svoju enu i on e mu dati duplo veega bogatstva nego ga je imao. A
ovjek mu se u elji, ne znajui da je to avao, zakune na vjeru. I poe kui i ivjee sa
enom, i prie mu veliko bogatstvo od avla. I prie mu avao i ree da mu je dao obeanje, a
da on ispuni svoje. I jednog dana ree ovjek eni da poe do mjesta na kojemu mu je blago
koje sada ima bilo neko obeano. No ena ode prvo u crkvu i zamoli Blaenu Djevicu i
preporui joj svoju duu i tijelo tek onda poe s muem. U pustinji su nali jednu kransku
crkvu ona ue unutra, a on ostane vani. Molila je Mariju i u tom trenu ukaza joj se ona
kipom i preoblii se u nju samu te prie muu. On stade zvati avla i on se pojavi. No avao
ree da to nije ena njegova, ve protivnica, koja ga je protjerala s nebesa u tamu, te pobjee
vapei. A Marija ree ovjeku da su zbog molitava njegove ene spaeni oboje te ga uvede u
crkvu do njegove ene koja je spavala. A Djeva iezne i poe svojim putem. Par je iao
sretan kui priajui meusobno to se zbilo. I otada su ivjeli isto do kraja ivota.
ivot sv. Katarine, zadarska latinika prozna legenda o aleksandrijskoj muenici i svetici,
zapisana/prepisana krajem 15. stoljea, jedno je od najljepih djela hrvatske srednjovjekovne
proze: pisana je visokim stilom, ukraena brojnim retorikim figurama, mjestimice
oblikovana
kao ritmika proza. Glavni je lik hagiografi je sv. Katarina, ne samo lijepa nego i obrazovana

i uena ena koja svojim znanjem, mudrou i retorikim umijeem brani kransku istinu.
Lik uene ene rijetkost je u hrvatskoj srednjovjekovnoj knjievnosti.