Agamben o dispozitivu

libreto 16. 12. 2013. Agamben o dispozitivu2013-12-16T02:13:06+00:00Tekstovi

Giorgio Agamben
to je dispozitiv?
1. U filozofiji su terminoloka pitanja znaajna. Kao to je rekao jednom jedan filozof,
prema kojemu gajim najvee potovanje, terminologija je poetski moment miljenja.
No to ne znai da bi filozofi morali svaki put nuno definirati svoje tehnike termine.
Platon nije nikada definirao najvaniji od svojih termina ideje. Drugi su naprotiv,
kao Spinoza i Leibniz, radije definirali svoju terminologiju more geometrico.
Hipoteza koju vam nastojim predloiti u ovom spisu jest da je rije dispozitiv
odluni tehniki termin u misaonoj strategiji Michela Foucaulta. Upotrebljava ga
esto, nadasve od druge polovice sedamdesetih godina, kada se poeo baviti onim
to je imenovao guvernementalizam, odnosno upravljanje ljudima. Iako ga nikada
nije precizno definirao, definiciji se ipak na neki nain pribliio u razgovoru iz 1977.
godine.
Tim imenom pokuavam naznaiti, prvo, odluni heterogeni skup koji sadri
diskurse, institucije, arhitekturna rjeenja, poretke, zakone, upravne mjere,
znanstvene izjave, filozofske, moralne, humanistike tvrdnje, ukratko: kako reeno
tako i nereeno; to su elementi dispozitiva. Sam dispozitiv je mrea koju moemo
uspostaviti meu tim elementimaTree, razumijem pod dispozitivom nekakvu,
recimo, formaciju, ija je glavna funkcija u odreenom povijesnom trenutku da
odgovara nekoj nunoj potrebi. Dispozitiv ima dakle dominantnu strateku
funkciju Rekao sam da je dispozitiv u svojoj biti strateki, to pretpostavlja da je

rije o nekakvom manipuliranju odnosima sila, o nekom racionalnom i usklaenom

interveniranju u te odnose sila s namjerom da ih u odreenoj mjeri razvijemo,
blokiramo, moda utvrdimo, upotrijebimo itd. Dispozitiv se dakle uvijek upisuje u
igru sila, isto tako svagda se dri jednoga ili vie rubova znanja to nastaju iz
dispozitiva, ujedno ga uvjetujui. To je dispozitiv: strategije odnosa sila koji podupiru
te tipove znanja i tim su tipovima poduprte.
Samimo ukratko te tri toke:
a. Dispozitiv je heterogeni skup koji virtualno ukljuuje sve jezino i nejezino, dakle
diskurse, institucije, zgrade, zakone, policijske mjere, filozofske propozicije itd.
Dispozitiv kao takav jest mrea koja se uspostavlja meu tim elementima.
b. Dispozitiv posjeduje svagda odreenu konkretnu strateku funkciju i upisuje se
svagda u odnose moi.
c. Dispozitiv kao takav proizlazi iz ukrtanja odnosa moi i odnosa znanja.
2. Sada bih elio ocrtati kratko i pregledno genealogiju termina dispozitiv, najprije
unutar Foucaultova opusa, a zatim u najirem povijesnom kontekstu.
Krajem ezdesetih godina, priblino u vrijeme pisanja Arheologije znanja, Foucault
za definiciju predmeta svojih istraivanja ne upotrebljava termin dispozitiv, nego se
slui terminom positivit, pozitivitet, koji je etimoloki blizu terminu dispozitiv, ali ga
ni ovaj put ne definira.
esto sam se pitao gdje je Foucault naao taj termin, sve do trenutka u kojem, ne
tako davno, nisam ponovo proitao spis Jeana Hyppolita Uvod u Hegelovu filozofiju
povijesti. Poznajete vjerojatno snaan odnos izmeu Foucaulta i Hyppolita, kojega je
Foucault katkada jasno spominjao kao svojega uitelja (Hyppolite je doista bio
njegov uitelj tokom khagne na liceju Henri IV i kasnije na cole normale
suprieure).
Tree poglavlje Hyppolitova spisa nosi naslov Um i povijest. Ideje pozitiviteta i
sudbina. Hyppolitova analiza u tom poglavlju usredotouje se na dva Hegelova djela
iz tzv. bernskog i frankfurtskog razdoblja (1795-96), koja nose naslov Duh
kranstva i njegova sudbina i Pozitivitet kranske religije. Tu susreemo termin
koji nas zanima. Prema Hyppolitu, sudbina i pozitivitet dva su kljuna koncepta
Hegelove misli. Termin pozitivitet ima kod Hegela svoje mjesto upravo u opoziciji
prirodne religije i pozitivne religije. I dok se prirodna religija tie neposrednog i
opeg odnosa ljudskog uma s bojim, pozitivna odnosno povijesna religija obuhvaa
skup vjerovanja, pravila i rituala to su ih pojedincima u odreenom drutvu i
odreenom povijesnom trenutku nametnuli izvana. U odlomku to ga citira
Hyppolite, Hegel kae: Pozitivna religija implicira osjeaje koji su silom utisnuti u
due i radnje koje se izvode samo po zapovijesti i samo iz poslunosti, bez vlastita
interesa.

Hyppolite pokazuje kako suprotnost izmeu prirode i pozitiviteta u tom smislu

odgovara dijalektici slobode i prisile, kao i dijalektici uma i povijesti. U odlomku koji
je zacijelo izazvao Foucaultovu radoznalost i koji vie nego samo nagovijeta pojam
dispozitiva, Hyppolite zapisuje: Vidimo dakle preplitanje pitanja koja nastupaju uz
taj koncept pozitivnosti i Hegelova nastojanja da bi dijalektiki povezao
dijalektika koja jo nije svjesna same sebe isti um (teorijski i nadasve praktiki) s
pozitivitetom, odnosno s povijesnim elementom. U odreenom smislu sam Hegel
pozitivitet poima kao prepreku ljudske slobode, zato je kao takav osude vrijedan.
Istraivanje pozitivnih elemenata odreene religije i, mogli bismo dodati, odreenog
drutvenog stanja, znaiti otkriti ono to se u njima ovjeku nalae preko prisile, to
prlja istou uma; ali u nekom drugom smislu, koji dominira s daljnjim razvitkom
hegelovske misli, pozitivitet treba pomiriti s umom, koji tako gubi svoju apstraktnu
prirodu i postaje adekvatan konkretnom bogatstvu ivota. Iz toga je razgovijetno
zato se koncept pozitiviteta nalazi u sreditu hegelovskih perspektiva.
Ako je pozitivitet, prema Hyppolitu, ime kojim mladi Hegel oznauje povijesni
element sa svom teinom pravila, rituala i institucija to ih individuumu namee
vanjska vlast, koja je tako rei interiorizirana u sistem vjerovanja i osjeaja, Foucault
se, posuujui termin (koji e kasnije dobiti ime dispozitiv), dotie presudnog i
njemu svojstvenog problema, to jest odnosa izmeu individua kao ivih bia i
povijesnog elementa, pod kojim se misli na skup institucija, procesa subjektivacije i
pravila u kojima se konkretiziraju odnosi moi. No Foucaultov konani cilj nije, kao
kod Hegela, pomirenje tih dvaju elementa, niti naglaavanje konfliktnosti meu
njima. Vie mu je stalo do istraivanja konkretnih naina u kojima pozitivitet (ili
dispozitivi) djeluju u odnosima, mehanizmima i igrama moi.
3. Sada bi razlog zbog kojeg sam postavio hipotezu da je termin dispozitiv bitan
tehniki termin u Foucaultovoj misli trebao biti jasan. Nije rije o partikularnom
terminu koji bi se odnosio samo na jednu od ovih ili onih tehnologija moi, nego o
opem terminu istog opsega kao to ga ima, prema Hyppolitu, pozitivitet kod
mladog Hegela. Unutar Foucaultove strategije sjeda na mjesto onih termina to ih
kritiki definira kao univerzalije. Poznato je da se Foucault uvijek odupirao
bavljenju opim kategorijama i umnim entitetima kao to su Drava, Suverenost,
Zakon, Mo, koje je imenovao upravo univerzalije. A to jo ne znai da unutar
njegove misli nema operativnih koncepata opeg karaktera. Upravo su dispozitivi
ono to unutar Foucaultove strategije zauzima mjesto univerzalija. U tom smislu kod
dispozitiva nije rije jednostavno o ovoj ili onoj policijskoj mjeri, o ovoj ili onoj
tehnologiji moi, kao ni o openitosti dosegnutoj apstrakcijom. Kako kae u intervjuu
iz 1977., rije je vie o mrei koja se uspostavlja meu tim elementima.
Pokuamo li sada istraiti definiciju termina dispozitiv koja se nalazi u francuskim
opim rjenicima, vidjet emo da oni razlikuju tri njegova znaenja:

a. Pravni smisao u strogom znaenju rijei: Dispozitiv je dio suda koji obuhvaa
odluku, odvojenu od motivacija za nju, to jest dio presude (ili zakona) koji odluuje
ili odreuje.
b. Tehnoloko znaenje: Nain na koji su rasporeeni dijelovi stroja ili mehanizma;
ire i sam mehanizam.
c. Vojno znaenje: Skup sredstava rasporeenih u skladu s odreenim ciljem.
Sva su tri znaenja na ovaj ili onaj nain prisutna u Foucaultovoj upotrebi.
No rjenici, posebno oni koji su lieni povijesnog i etimolokog karaktera, operiraju
dijelei i odvajajui razliita znaenja nekog termina. Takva fragmentacija na neki
nain odgovara razviu i povijesnoj artikulaciji jedinog izvornog znaenja, to ga ne
bismo smjeli izgubiti iz vida. Koje je u sluaju dispozitiva to izvorno znaenje?
Jasno je da sam termin, kako u opoj tako i u Foucaultovoj upotrebi, upuuje na neku
ukupnost praksi i mehanizama (jezinih, nejezinih, pravnih, tehnikih i vojnih), iji
je cilj suprotstaviti se neemu urgentnom, kako bismo dosegli vie ili manje
neposredan uinak. No pitanje je unutar koje praktike ili misaone strategije, u
kojem povijesnom kontekstu termin dispozitiv ima svoje porijeklo?
4. Posljednje tri godine mnogo sam se posveivao istraivanju, ijem sam se kraju
pribliio tek nedavno, koje bi se priblino moglo odrediti kao teoloka genealogija
ekonomije. U prvim je stoljeima povijesti Crkve recimo izmeu 2. i 6. stoljea
grki termin oikonomia igrao unutar teologije odlunu ulogu. Oikonomia u grkom
znai voenje oikosa, domainstva, jo openitije, upravljanje, management. Kako
kae Aristotel (Politika, 1255 b 21), nije rije o odreenoj epistemikoj paradigmi,
nego o praksi odnosno praktikoj djelatnosti koja se svagda iznova suoava s
odreenim problemom i partikularnom situacijom. Zato su crkveni oci osjetili
potrebu za uvoenjem tog termina u teologiju? Kako se poelo govoriti o boanskoj
ekonomiji?
Posrijedi je iznimno osjetljivo i vitalno, moda ak presudno pitanje u povijesti
kranske teologije: pitanje Trojstva. Kad su se sredinom 2. stoljea zapoele voditi
rasprave o tri boanske figure, Ocu, Sinu i Duhu Svetome, tada se, kao to je bilo za
oekivati, unutar Crkve pojavio snaan otpor razumnih osoba koje su, zgroene,
mislile da se tako riskira ponovno uvoenje politeizma i poganstva u kransku
vjeru. Da bi uvjerili te tvrdoglave protivnike (koji su kasnije bili oznaeni kao
monarhijani, to jest zagovornici vladavine jednoga samog), teolozi su, kao
primjerice Tertulijan, Hipolit, Irenej, pa i brojni drugi, upotrijebili termin oikonomia.
Njihov je argument iao ovako: Bog je u svom bivstvovanju i svojoj supstanciji
dakako jedan; ali u svojoj oikonomia, u nainu kako upravlja svojim domom, ivotom
i svijetom to ga je stvorio, Bog je trostruk. Kao to moe dobar otac povjeriti
svojemu sinu odreene poslove i zadatke, ne gubei pritom vlastitu mo i
jedinstvenost, tako i Bog povjerava Kristu ekonomiju, upravljanje i vladanje
ljudskom povijeu. Termin oikonomia se tako prvenstveno upotrebljavao za

oznaavanje otjelovljenja Sina, kao i ekonomije iskupljenja i spasenja (zato

pripadnici nekih gnostikih sekta Krista imenuju ovjekom ekonomije, ho
anthropos tes oikonomias). Teolozi su se tako pomalo navikli razlikovati izmeu
diskursa ili logosa teologije i logosa ekonomije. Oikonomiaje tako postala
dispozitiv, preko kojega su u kransku vjeru uveli dogmu Trojstva i ideju vlasti boje
providnosti. No, kao to se esto dogaa, taj prijelom, to su ga na taj nain teolozi
pokuali izbjei i zatrti u Bogu, na razini samog bivstvovanja ponovo se pojavljuje u
obliku cezure koja u samom Bogu odvaja bivstvovanje i djelovanje, ontologiju i
praksu. Djelovanje (ekonomsko, ali i politiko) tako nema nikakva temelja u
bivstvovanju: to je shizofrenija to ju je zapadna kultura naslijedila od teoloke
doktrine oikonomia.
5. Mislim da se kroz to sumarno tumaenje svatko mogao uvjeriti o znaajnoj i
sredinjoj ulozi pojma oikonomia unutar kranske teologije. Ve se od Klementa
Aleksandrijskog ona zasnivala pojmom providnosti, pri emu je znaila spasonosno
upravljanje svijetom i ljudskom povijeu. Kakav termin su za prijevod tog kljunog
grkog termina u svojim spisima izabrali latinski oevi? Dispositio.
Latinski termin dispositio, iz kojeg proizlazi na termin dispozitiv, u cjelini je
preuzeo u sebe svu kompleksnu semantiku sferu teoloke oikonomia. Dispozitivi
o kojima govori Foucault na odreen su nain povezani s tim teolokim
nasljedstvom. Na neki nas nain mogu ponovo dovesti do prijeloma koji u Bogu
odvaja i istodobno artikulira bivstvovanje i praksu, prirodu (ili bit) i djelovanje, preko
kojega Bog upravlja i vlada svijetom stvorenih bia. Termin dispozitiv dakle
oznaava ono u emu i preko ega se ostvaruje isto upravljako djelovanje bez
ikakvog temelja u bivstvovanju. Zato moraju dispozitivi uvijek implicirati neki proces
subjektivacije, moraju, ukratko, producirati vlastiti subjekt.
U svjetlu te teoloke genealogije Foucaultovi dispozitivi pridobivaju odlunije
znaenje u kontekstu u kojem se ne ukrtaju samo s pojmom pozitiviteta mladog
Hegela, nego i s pojmom Gestell, postava, kasnog Heideggera, ija je etimologija u
konanoj fazi etimologija termina dis-positio, dis-ponere (njemaka
rije stellen odgovara latinskom izrazuponere). Kada Heidegger u djelu Tehnika i
okret pie da Ge-stell openito znai pribor (Gert), a pod tim misli sabirue
onoga stavljanja koje na ovjeka stavlja zahtjev da ono zbiljsko raskriva kao stanje
na nain ispostavljanja, evidentna je blizina s terminom dispositio to su ga
upotrebljavali teolozi i Foucaultovim dispozitivom. Svim je tim terminima zajedniko
da ponovno upuuju na termin oikonomia, dakle na skup praksi, znanja, mjera,
institucija, ija je zadaa upravljati, vladati, nadzirati i usmjeravati u nekom
korisnom smislu ponaanja, geste i misli ljudi.
6. Jedan od metodolokih principa koji je uvijek na djelu u mojem istraivanju jest u
tekstovima i kontekstima na kojima radim prepoznati ono to Feuerbach naziva
filozofski element, odnosno toka njihovog Entwicklungsfhigkeit(doslovno:
sposobnost razvia), locus i moment u kojem su oni podloni razviu. No tokom

interpretiranja i razvijanja teksta nekog autora nastupa trenutak kad ustanovimo da

moramo, elimo li napredovati, prekoraiti osnovna pravila hermeneutike. To znai
da smo s razvijanjem teksta dosegli toku neodluivosti u kojoj postaje mogue
razlikovati autora i interpreta. Premda je to za interpreta posebno sretan trenutak,
sam zna da je to ujedno trenutak kad mora napustiti tekst koji analizira i nastaviti
sam za sebe.
Zato predlaem da na ovoj toki napustimo kontekst filologije Foucaultova djela,
unutar koje smo se kretali do sada, i dispozitive smjestimo u nov kontekst.
Predlaem opu i masivnu podjelu postojeeg na dvije velike skupine ili klase: na
jednoj strani su iva bia (ili supstancije), a na drugoj su dispozitivi u koje su prva
neprestano uhvaena. Rijeima teologa, na jednoj strani ontologija stvorenih bia, a
na drugoj oikonomia dispozitiva koji prvima nastoje upravljati i usmjeravati ih prema
dobru.
Ako jo vie uopimo ve prilino iroku klasu Foucaultovih dispozitiva, tada e
dispozitiv imenovati doslovno to bilo, to ima mogunost uhvatiti, usmjeravati,
odrediti, presresti, oblikovati, nadzirati i jamiti geste, ponaanja, mnijenja i diskurse
ivih bia. U dispozitive tako ne moemo ubrojiti samo zatvore, ludnice, Panoptikon,
kole, ispovjedaonice, tvornice, discipline, pravne mjere itd., ija je povezanost s
vlau na neki nain bjelodana, nego i pero, pismo, literaturu, filozofiju, agrikulturu,
cigaretu, plovidbu, raunare, mobilne telefone i zato ne sam jezik, koji je moda
najstariji od dispozitiva u koji se prije hiljadu godina uhvatio neki primat, koji
vjerojatno nije bio svjestan svih posljedica svog ina.
Ako stvar rekapituliramo, moemo rei da imamo dvije velike skupine, iva bia (ili
supstancije), na jednoj, i dispozitive, na drugoj strani. Izmeu njih je, kao trea,
skupina subjekata. Subjektom nazivam ono to je rezultat odnosa izmeu ivih bia i
dispozitiva. Jasno je da se supstancije i subjekti, kao u staroj metafizici, naizgled
prekrivaju, ali ne u cjelini. U tom smislu isti individuum, ista supstancija, moe biti
mjesto mnogih procesa subjektivacije, odnosno ujedno korisnik mobilnog telefona,
posjetilac Interneta, pisac propovijedi, ljubitelj tanga, antiglobalizacijski aktivist itd.
Dananji prekomjeran rast dispozitiva prati isto tako prekomjerna proliferacija
procesa subjektivacije. To moe proizvesti osjeaj da nam kategorija subjektiviteta u
dananje vrijeme sve vie izmie i gubi konsistentnost. No ako smo precizni, nije
rije toliko o brisanju ili prekoraenju, nego prije o irenju privida makarade, koji je
uvijek pratio svaki lini identitet, irenje do krajnosti.
7. Najvjerojatnije neu pogrijeiti ako dananju krajnju fazu kapitalistikog razvia
definiram kao gigantsku akumulaciju i proliferaciju dispozitiva. Dakako dispozitivi
postoje otkad se pojavio homo sapiens. No danas gotovo nema trenutka u ivotu
individua koji ne bi bio oblikovan, kontaminiran ili nadziran nekim dispozitivom. Kako
se dakle suprotstaviti sadanjoj situaciji? Koju strategiju upotrijebiti u naem
svakidanjem susretu s dispozitivima oi u oi? Odmah u rei da mi nije nipoto

do toga da ih unitimo ili, kako predlau neki naivci, da ih ponemo upotrebljavati

na pravi nain.
Navest u primjer. S obzirom na to da ivim u Italiji, zemlji u kojoj je pojava
mobilnog telefona potpuno preoblikovala geste i ponaanja individua, razvio sam
ljutu mrnju prema tom dispozitivu, koji je odnose meu ljudima uinio jo
apstraktnijima nego to su bili prije. Premda sam sebe esto uhvatio pri razmiljanju
o tome kako unititi ili deaktivirati mobilne telefone i odstraniti ili barem kazniti i
zatvoriti sve one koji ih upotrebljavaju, mislim da to nije pravo rjeenje problema.
injenica je da dispozitivi nisu neka greka u koju su ljudi zapali sluajem, nego
imaju svoje korijene u istom procesu hominizacije koji je hominizirao ivotinje koje
se ubrajaju u skupinu homo sapiens. Dogaaj koji je proizveo ljudsko bie,
konstituira za ivo bie stanoviti rascjep koji na odreen nain reproducira rascjep u
samom Bogu kako ga je uvelaoikonomia, rascjep na bivstvovanje i djelovanje. Taj
rascjep odvaja ivo bie od samoga sebe i od neposrednog odnosa sa svojim
okoliem, to Uexkll i za njim Heidegger nazivaju perceptivno-dezinhibicijski krug.
Kada ivo bie prelomi ili prekine taj odnos, stvara dosadu (mogunost prekida
neposrednog odnosa s dezinhibitorima) i Otvorenost, to jest mogunost spoznati
bivstvujue kao bivstvujue, konstruirati svijet. A s tom mogunou je danas
istodobno dana i mogunost dispozitiva koji Otvorenost naseljavaju instrumentima,
objektima, gadetima, sitnicama i tehnologijama svih vrsta. Preko dispozitiva ovjek
tako pokuava vrtjeti u prazno svoje ivotinjsko ponaanje, koje se od njega
odvojilo, i uivati u Otvorenosti kao takvoj, u bivstvujuem kao bivstvujuem. U
korijenu svakog dispozitiva prisutna je dakle ljudska, odvie ljudska elja za sreom,
a zahvaanje i subjektivacija te elje unutar odvojene sfere tvori specifinu mo
dispozitiva.
8. To znai da strategija koju moramo usvojiti u naem susretu oi u oi s
dispozitivima nipoto nije jednostavna. Pri tome je rije o tome da ono to je preko
dispozitiva bilo uhvaeno i odvojeno oslobodimo i vratimo u zajedniku upotrebu. S
te toke gledita volio bih progovoriti o konceptu kojim sam se zadnje vrijeme
mnogo bavio. Rije je o terminu koji potjee iz rimskog prava i religije (pravo i
religija su tijesno povezani, i to ne samo u Rimu) i naziva se profanacija.
Prema rimskom pravu, svete i religiozne bijahu stvari koje su na bilo koji nain
pripadale bogovima. Kao takve, bile su uklonjene iz slobodne upotrebe i trgovanja,
nisu se mogle prodavati ili zaloiti, isto tako ih nije bilo doputeno zloupotrebljavati
ili se na neki drugi nain njima sluiti. Svaki in koji bi prekrio posebnu zabranu
raspolaganja tim stvarima, koje su bile namijenjene iskljuivo nebeskim (nazivali su
ih svetim) ili podzemnim bogovima (u tom sluaju stvari su se zvale religiozne),
bio je oznaen kao sakrilegij. I ako je termin posvetiti (sacrare) oznaavao izlazak
stvari iz sfere ljudskog prava, profanirati, naprotiv, znai vraanje tih stvari natrag u
zajedniku upotrebu. Veliki pravnik Trebacije mogao je tako zapisati: Profano u

strogom znaenju jest ono to je bilo sveto ili religiozno i sada je vraeno u
zajedniku upotrebu i vlasnitvo ljudi.
Religiju na taj nain moemo definirati kao ono to uklanja stvari, mjesta, ivotinje i
osobe iz sfere zajednike upotrebe u neku odvojenu sferu. Zato nije dovoljno rei da
nema religije bez odvajanja, nego svako odvajanje uvijek sadri neko autentino
religiozno jezgro. Dispozitiv koji ostvaruje i ureuje takvo odvajanje jest rtvovanje.
Kroz niz preciznih rituala, razliitih od kulture do kulture, kao to su paljivo opisali
Hubert i Mauss, rtvovanje ureuje svaki prijelaz iz profanog u sveto, dakle iz sfere
ljudskog u sferu boanskog. No ono to je bilo u ritualima odvojeno, moglo je biti i
vraeno u sferu profanog. Profanacija je dakle kontradispozitiv, koji u zajedniku
upotrebu vraa ono to je bilo rtvovanjem odvojeno i podijeljeno.
9. S te toke gledita ini se da kapitalizam i moderni oblici vlasti generaliziraju i
tjeraju do krajnje granice procese odvajanja koji definiraju religiju. Imamo li u vidu
upravo opisanu teoloku genealogiju dispozitiva, prema kojoj su oni povezani s
kranskom paradigmom oikonomia, dakle boanskog upravljanja svijetom, tada
vidimo da moderni dispozitivi ipak predstavljaju neku razliku u odnosu spram
tradicionalnih dispozitiva. Ta razlika ini njihovu profanaciju posebno
problematinom. Svaki dispozitiv implicira proces subjektivacije bez kojega
dispozitiv ne moe djelovati kao dispozitiv upravljanja, nego je sveden na isto
vrenje nasilja. Foucault je tako pokazao kako dispozitivi u disciplinarnom drutvu
preko niza praksi i diskursa, znanja i vjebi, smjeraju na kreaciju pokornih, no
slobodnih tijela koja pridobivaju svoj subjektni identitet i slobodu u samom
procesu vlastita podjarmljivanja. Dispozitiv je dakle prije svega neki stroj koji
proizvodi subjektivacije i samo kao takav jest i stroj upravljanja. Primjer ispovijedi je
na tom mjestu rasvjetljujui: oblikovanje zapadnjake subjektivnosti, rascijepljene i
istodobno nadmene i sigurne u sebe, neodvojivo je od viestoljetnog djelovanja
dispozitiva kajanja u kojem se novo Ja konstituira preko negacije i ujedno ponovnog
pridobivanja starog (Ja). Rascjep subjekta, kao posljedica uinka dispozitiva kajanja,
producirao je tako novi subjekt koji je svoju istinu naao u ne-istini odbaenog
grenog Ja. Slino moemo tvrditi i za dispozitiv zatvora, koji kao vie ili manje
neoekivanu posljedicu producira delinkventni subjekt i delikventni milje, koji
istodobno postaje subjekt novih, ovaj put posve proraunatih tehnika upravljanja.
Ono to definira dispozitive s kojima imamo posla u sadanjoj fazi kapitalizma jest
da ne djeluju vie toliko preko produkcije subjekta, nego prije svega preko procesa
desubjektivacije. Desubjektivacijski moment je u svakom sluaju sadran u svakom
procesu subjektivacije i Ja kajanja se, kao to smo vidjeli, konstituirao samo preko
vlastite negacije. No to to se dogaa danas jest da oba procesa uzajamno ukidaju
meusobnu razliku, pri emu se gubi mjesto rekompozicije novog subjekta, osim u
njegovu larvalnom ili, ako tako mogu rei, spektralnom obliku. U ne-istinu subjekta
ni na koji nain nije uhvaena njegova istina. Onaj tko se pusti uhvatiti u dispozitiv
mobilni telefon, neovisno o intenzivnosti elje koja ga je u to gnala, ne pridobiva
nikakvu novu subjektivnost, nego samo broj preko kojeg eventualno moe biti

nadziran. Gledatelj koji svoje veeri proivljava gledanjem televizije u zamjenu za

svoju desubjektivaciju ne dobiva drugo nego frustrirajuu masku nekoga tko
neprestano mijenja televizijske programe ili upis u zajedniki indeks gledanosti.
Tu nastupa ispraznost svih dobronamjernih debata o tehnologiji, koje cjelokupan
problem dispozitiva reduciraju na pitanje njihove pravilne upotrebe. ini se da
previaju zakljuak da ako svakom dispozitivu odgovara odreen proces
subjektivacije (ili desubjektivacije), potpuno je nemogue da bi ga subjekt
dispozitiva upotrebljavao na pravilan nain. Oni koji ustrajavaju na slinim
raspravama, zapravo su uinak dispozitiva medija u koji su uhvaeni.
10. Suvremena drutva se tako predstavljaju kao inertna tijela ispresijecana
gigantskim procesima desubjektivacije kojima ne pogoduje nikakva realna
subjektivacija. Otuda nestanak politike koja je pretpostavljala realne subjekte i
identitete, kao to su radniki pokret, buroazija itd., i trijumf oikonomia kao iste
djelatnosti upravljanja, koja smjera samo na vlastitu produkciju. Desnica i ljevica,
koje se danas izmjenjuju u vrenju vlasti, imaju zato sve manje posla s politikim
kontekstom iz kojega izviru termini koji samo imenuju dva pola istog stroja
upravljanja onoga koji bez skrupula igra na desubjektivaciju i onoga koji bi tu
desubjektivaciju rado pokrio hipokrizijskom maskom dobroga demokratskog
graanina.
Otuda posebna nelagodnost vlasti u trenutku kad se suoava s najpokornijim i
najpodvrgnutijim drutvenim tijelom u povijesti ovjeanstva. Nekodljivi graanin
postindustrijskih demokracija (odnosno bloom, kako ga neki uinkovito imenuju),
koji u pravom trenutku ispunjava to mu se nalae, doputajui pri tome da su
njegovi najsvakidaniji poslovi, zdravlje, zabava, zapoljavanje, prehrambene navike
i elje do najintimnijih podrobnosti voene i nadzirane dispozitivima, taj graanin
paradoksalno (moda upravo zato) za mo predstavlja potencijalnog terorista. I dok
novi evropski normativi za sve graane uvode biometrike dispozitive, koji razvijaju i
ispunjavaju antropometrine tehnologije (od digitalnih otisaka prstiju do
identifikacijskih fotografija), to su ih izumili u 19. stoljeu za identificiranje
kriminalaca-povratnika, nadzor preko video-kamera pretvara javna mjesta u
zatvorene prostore neizmjernih zatvora. Pred oima moi (koja najvjerojatnije ima
pravo) nita nije slinije teroristu nego obian ovjek.
to dispozitivi vie prodiru i ire svoju mo u svaku poru ivota, tim se vlast vie
suoava s nekim neuhvatljivim elementom koji, to je vie podvrgnut vlasti, tim vie
izgleda neuhvatljiv. To ne znai da je taj element sam po sebi revolucionaran, niti da
moe zaustaviti ili ugroziti guvernementalistiki stroj. Umjesto kraja povijesti, koju
neprestano nagovjetavamo, u nekakvoj smo nevjerojatnoj parodiji
teoloke oikonomia svjedoci stroja koji se neprestano vrti u prazno i preuzeo je na
sebe nasljee vlasti boje providnosti nad svijetom, koji taj svijet, umjesto da bi ga
spasio, vodi (vjeran izvornom eshatolokom poslanstvu providnosti) u katastrofu.
Problem profanacije dispozitiva, to jest vraanja u zajedniku upotrebu onoga to je

bilo uzeto i izlueno iz nje, zato je tim urgentniji. No to nee biti mogue ako oni koji
su to uzeli na sebe ne budu kadri posegnuti u procese subjektivacije ili u dispozitive
da bi objelodanili ono Neupravljivo koje istodobno predstavlja poetak i toku bijega
svake politike.
S talijanskog preveo Mario Kopi
[Giorgio Agamben, Che cos un dispositivo?, Roma: Nottetempo, 2006.