Escolar Documentos
Profissional Documentos
Cultura Documentos
Poezija
ELEGIJA Na listu tvoga spomenara
Ostaće poput traga sivog,
Veselje bujno razvejanih leta K´o grobni natpis, čudna šara
Sad ko pijanstva čemer duši smeta; Nečitljiva za ikog živog.
A tuga prošlih dana, slično vinu, Šta znači ono? Već odavno
Sve jača je što dublje dani plinu. Val novih nemira ga briše
I nose puno umora i žali I sećanje životodavno
Budućnosti uznemireni vali. Ne budi u tvom duhu više.
Al´ nije smrt to što mi srce moli, No reci ga u vreme čame,
Već život, radi misli, radi boli. Kaži u časovima sivim:
Ja znam da opet biće naslađenja Postoji uspomena na me,
Da harmonija moj će sadrug biti, Postoji srce gde ja živim...
Da ću nad bajkom snova suze liti,
I možda će na smiraj dana tajni
Da pošlje ljubav osmeh oproštajni. POD SINJIM NEBOM JE...
2
Ti - car si. I sam živiš. Kreće te volja tvoja,
POSVEĆENO... Tamo kuda te vodi slobode tvoje put.
Usavršavaj samo duhovna blaga svoja,
Ja pamtim divno magnovenje, Ne traži da svet puni - mirnog ti posla kut.
Kad sretoh tebe na svom putu,
Ko svetlih snova ostvarenje, Blagorodni su samo tvog srca pravi trudi;
Ko neba dah u zemnom putu. O delu umetničkom umetnik strože sudi...
Kroz burni život hitrobežni, A pusti i glupaku, pusti gomili toj
Kroz strasti, iskušenja mnoga
Ja dugo slušah glas tvoj nežni Neka te brani, ili šta hoće neka zbori
O sanjah crte lica tvoga. Nek' pljuje onaj oltar gde tvoja svetlost gori
Al´ korak leta neizbežni Nestašluk dece neka koleba presto tvoj.
Pogasio je mašte tajne,
Zaglušio je glas tvoj nežni
I otro lika crte sjajne. NOĆ
Teko je život, pun čeznuća,
Pun mraka, zla i ropskih uza, Sav čežnja, milošta, moj glas čim si preda mnom,
Bez rajskog sna,bez nadahnuća, Remeti ćutanje u noćnom času tamnom.
I bez božanstva i bez suza. Kraj moje postelje, pri neveseloj sveći,
Al´ opet nasta otkovenje, Promiču stihovi sliveni, žuboreći Bujice
I sad si opet na mom putu ljubavi što, pune tebe, huje.
Ko svetlih snova ostvarenja, Blistavi pogled tvoj s osmehom znanim tu je,
Ko neba dah u zemnom kutu. Za mene sija on. I čujem sad, u tmini:
I srce puno je pregnuća: - Moj mili . . . tvoja sam . . . da, tvoja sam, jedini.
Ti vraćaš sve što vreme uze,
I rajske sne i nadahnuća
POZIV
3
Ja čekam tad tvoj lik, tvoj glas. Ne vidiš ti kad u toj patnji strašnoj
Tun razgovoru, u večeri kasnoj,
O, dođi mi, kroz noć, kroz san, Usamljen čamim izvan kruga njena.
Onakva kao zadnjeg časa; Ni pogleda, ni reči nema tvoje:
Ko led i sva ko zimski dan; Kad odlazim - sa strahom, s molbom mamnom,
Od bola bleda i bez glasa . . . Ne slede nikad tvoje oči za mnom:
Lepotica kad koja sa mnom staje
O, dođi mi što pre, što pre I dvosmislen povede govor svoj,
Ko vetra dah, ko zvuk, il' tajna. Mirna si ti, i šaljiv prekor tvoj
Ko strašna sen, ko zvezda sjajna, Ubija me, jer ljubav ne odaje.
Svejedno je: što pre, što pre! Kaži mi još: suparnik večni moj,
Zatekavši me s tobom usamljena,
Ne zovem tebe ja zbog tog Zbog čega tebe pozdravlja lukavo?
Da korim ljude čija zloba Ko ti je on i kakvo ima pravo
Učini kraj života tvog, Da tuguje i bdi pun ljubomore?
Ni da pročitam tajne groba, Bez matere i poluodevena,
Nasamo izmeđ' večeri i zore,
I ne zbog tog što sumnji roj Što njega ti u čase primaš kasne?
U duši nosim: da prebolim, No voljen sam i, kad si sa mnom sama,
Ne mogu ja; i sad te volim, Poljupci su ti tako puni plama,
I još sam ja ko nekad tvoj. I nežna si, a reči tvoje strasne
Tad iskreno su pune duše tvoje:
Tebi su, znam ja, smešne muke moje.
*** (1824.) Al' voljen sam i mogu da te shvatim;
No ne muči me, mila, ja te molim,
Oprosti snove ljubomorne moje: O, ne znaš ti koliko silno volim,
Ljubavi strasne nemir slepi, čudni, I ne znaš kako ja duboko patim.
Verna si mi, al zašto reči tvoje
Vole da plaše moj um večno budni?
Sred poklonika što za tobom lete *** (1830.)
Što želiš ti da draga budeš svima?
Zbog obala svoga zavičaja
I prazne nade što daruje njima Napustila si tuđi dom.
Tvoj pogled, čas nežan, čas pun sete? Gorko sam plakao do kraja
Zaslepivši mi um i misli moje, Pred tobom u trenutku tom.
U ljubav bolnu moju uverena, Moje su hladne htele ruke
4
Da odlazak zadrže tvoj, S toliko bolnoga tugovanja za njom
Da rastanka ne kratiš muke S toliko bezumlja i jada!
Preklinjao je uzdah moj. Pa gde su patnje, ljubav? Sad u duši toj
Za senku koju smrt mi uze,
Al ti si usne iščupala Za sećanje na život nepovratni moj,
Iz poljupca dubokog tog, Ne nalazim ni bol ni suze.
U drugi kraj si mene zvala
Iz predela progonstva mog.
Govorila si: "Dan postoji, BONAPARTA I CRNOGORCI
I sastanka će našeg čas
U senci maslina da spoji Bonaparta pitao je:
Poljupcem novim opet nas." "Crnogorci -šta je to?
Zar se zbilja sile moje
Al tamo, pod visokim svodom Ne boji to pleme zlo?
Što sja u plavom blesku svom,
Gde raste maslina nad vodom, Kajaće se -objavite
Usnula ti si večnim snom. Nek` vojvode puka tog
Tvoj setni bol i čar lepote, pištolje i sablje vite
Sve uze urna večnog sna, kraj koljena bace mog".
Sastanka poljubac nam ote,
Al još ga uvek čekam ja. I na nas on, evo, krete
Sto topova uz njin huk,
Oklopnika kršnih čete
*** (1826.) I memluka svojih puk.
Pod sinjim nebom je, u rodnom kraju svom Do predaje nama nije,
Venula setna, zamišljena . . . Crnogorska to je ćud;
Na kraju uvela, i možda, nada mnom Od konjice, pešadije,
Lebdela već je senka njena. Krš nas brani odasvud.
No neprestupna crta stoji izmen nas:
Zalud sam staru ljubav zvao, Zasesmo u stenje naše
S ravnodušnih sam usta čuo smrti glas, Da vratimo gostu dug;
Ravnodušno ga saslušao. U planinu gost nam jaše
I eto koga ljubih dušom svojom svom Pustošeći sve u krug.
S toliko teških žudnji, nada,
Pored stenja vojska ide,
5
Namah zbrka! pršte stroj! Voleo sam vas nemo, beznadežno,
Francuzi nad sobom vide: pun strepnje i pun ljubomorne boli,
Crveni se kapa roj! voleo sam vas iskreno i nežno,
nek Bog da tako drugi da vas voli.
"Stoj i pali! Nek` ukloni
Crnogorca svaki svog
Ne mole za milost oni PROROK
ne štedite nijednog!"
Pun duhovne ja lutah zeni
Grunule su puške - spale Pustinjom što mračna je bila
Kape s grana dignutih, I serafim se sa šest krila
I u grmlje na nas pale Ukaza meni na razmeni.
Pritajene ispod njih On prstom lakim kao san
Zenica mojih kosnu dan,
Plotunom smo uzvratili Vidovitost mu prenu zene
Francuzima. "Uto je to?" Oni K'o u orliće preplašene.
su se začudili: Moga se uha kosnu on
"Nije l` eho?" -"Ne, već zlo!" I ispuni ga šum i zvon;
Treptanje čuh iz neba sile,
Pukovnik je njihov pao I anđeoskih krila let,
S njim sto ljudi i njin steg, Nemani morskih skriven svet
Puk se smeo sav i dao I klijanje pod zemljom žile.
Kako ko zna u lud beg. On promiče kroz moje usne,
I jezika moga grehe gnusne,
Stog Francuzi mrze tajno Svu brbljivost i podlost smrvi.
Naš slobodni, kršni kraš, I tada žalac mudre zmije
I crvene kad slučajno U obamrla usta mi je
Crven kalpak vide naš. Rinuo rukom punom krvi.
I zario u grudi mač
I ustreptalo srce trgo,
VOLEO SAM VAS I šišnu plamenu uz plač
U otvorene grudi vrgo,
Voleo sam vas; moja ljubav stara Kao mrtav u pustinji sam pao
još uvek, možda, spi u srcu mome, I Boga glas je mene zvao:
al' zašto ona nemir da vam stvara ''Proroče ustaj, gledaj, slušaj,
ja nisam rad žalostiti vas njome. Ispunjen mojom voljom budi,
6
I hodeći po moru i zemlji, Čas ko ljuta zver zavije,
Rečima žeži srca ljudi.'' Zaplače ko dete čas.
Sad na trošnom krovu sveli
Uzvijori slame klas,
*** Sad ko putnik zakasneli
Doziva na prozor nas.
Ja pamtim divno magnovenje, Tužne je i mračno tako
Kad sretoh tebe na svom putu, U ubogoj izbi toj,
Ko svetlih snova ostvarenje, A što si se moja bako,
Ko neba dah u zemnom putu. Snuždila uz prozor svoj?
Kroz burni život hitrobežni, Jel te umor obhrvao
Kroz strasti, iskušenja mnoga Slušajući bure huk,
Ja dugo slušah glas tvoj nežni Il' je san na tebe pao
O sanjah crte lica tvoga. Uz vretena tvoga zvuk?
Al´ korak leta neizbežni Pijmo, dobra, verna drugo
Pogasio je mašte tajne, Mladovanju bednom mom,
Zaglušio je glas tvoj nežni Kamo časa? pijmo, tugo,
I otro lika crte sjajne. Lakše srcu biće s njom.
Tekao je život, pun čeznuća, Pesmicu mi poj o ptici
Pun mraka, zla i ropskih uza, Što za morem gnezdo svi,
Bez rajskog sna, bez nadahnuća, Pesmicu o nesvestici
I bez božanstva i bez suza. Što na vodu rano mni.
Al´ opet nasta otkrovenje, Bura maglom nebo krije,
I sad si opet na mom putu Vihorova mrsi vlas,
Ko svetlih snova ostvarenja, Čas ko ljuta zver zavije,
Ko neba dah u zemnom kutu. Zaplače ko dete čas.
I srce puno je pregnuća: Pijmo, dobra, verna drugo,
Ti vraćaš sve što vreme uze, Mladovanju bednom mom,
I rajske sne i nadahnuća, Kamo časa? pijmo, tugo,
Božanstva čar i žarke suze. Lakše srcu biće s njom.
7
a drugi upirali vedro NE PEVAJ DRAGA
u vodu vesla. U tišini
na krmi naš kormilar umni Ne pevaj, draga, kad si sa mnom
u šutnji vodi tromi čun; gruzinske pesme pune tuge;
ja - bezbrižan i vere pun, u sećanju mi bude tamnom
ja pevah im... Al vala grud daleki žal i dane druge.
najednom zgnječi vihor šumni...
Kormilar s pomorcima strada! Kad razliju se u tišinu
Tek ja, tajanstven pevač, sada te pesme lude, zanesene,
na kopno bačen nevremenom, ja vidim stepu, mesečinu
ja himne iste pevam dalje i lik daleke jedne žene.
i svoje namočene halje
na suncu sušim tu pod stenom. Otkad ugledah te, draga,
njen lik u mome srcu gasne,
al nova oživi ga snaga,
CVETAK kad začujem te pesme strasne.
8
niko tuda da prošeta. Ispuniću želju tvoju
Trideset i više leta bilo koju...
žive oni tako sami, ...Sad se deda smilostivi,
deda peca, baba čami. pusti ribu neka živi,
ali želju on ne reče.
Jedno jutro (beše tmurno) Spustilo se već i veče
deda mrežu uze žurno. kad se kući vrati deda,
Babi reče: - Ručak kuvaj, a baba ga mrko gleda,
kuću čuvaj, pa će reći:
a ja odoh po svoj čamac. -Sedi ovde pokraj peći.
Poneo sam dobar mamac, Doneo si praznu torbu,
pa se nadam, neću kriti, ješćeš sada samo čorbu.
da će danas ribe biti.
Deda sede
Naveze se on na more i, dok toplu čorbu jede,
u osvitak bele zore. poče da joj, tako s reda,
Mrežu baca, pa se sladi čudan slučaj pripoveda.
ruke trlja, bradu gladi, Kad je baba čula ovo,
ali mrežu-praznu vadi, održa mu strašno slovo:
ne zna više šta da radi. - Od muke ću sad pući.
Sunce zađe, već se smrači tebe, deda, treba tući.
i nebo se naoblači, Što si tako luckast bio,
ali ribe nigde nema pa si ribu ispustio?
i deda se kući sprema.
Tad još jednom mrežu spusti, Natrag hitaj, žuri, juri.
sa čela mu oblak gusti Korito mi staro curi:
rasturi se i nestade. neka riba, kako znade,
U mrežu mu riba pade. odmah meni novo dade.
Neobična riba neka,
gleda u nju s čudom deka. I u tmini crnoj, gustoj,
Velika je pola hvata, na obali morskoj pustoj,
a sjaji se kao od zlata. u pučine beskraj gleda
Da bi čudo bilo veće, i poziva ribu deda.
riba ljudskim glasom reče: - Oj, ribice, gde si da si,
- Šta god tražiš, ja ću dati, dođi sada, mene spasi.
samo me u more vrati. Uzburka se sinje more
9
i ispliva riba gore. i strogo mu sad besedi:
Morske vale repom seče, - Neću više kuću ovu,
ljudskim glasom ona reče: imam opet želju novu.
- Kaži, deda, svoju želju, Hoću sada kuću drugu!
pa se vrati u postelju. Hoću u njoj bezbroj slugu.
I deda joj onda reče
kakva želja babu peče. Ode deda, ribu zove
- Idi kući, deda, samo, da joj želje kaže nove.
korito će biti tamo.
Uzburka se sinje more
Obećanje riba dade i ispliva riba gore.
i u trenu već nestade. Čula riba šta ga mori,
Čim se deda kući vrati, pa ovako njemu zbori:
do korita odmah svrati, - Idi odmah babi kaži,
a korito lepo, novo. ispuniću to što traži.
No, baba mu reče ovo: Sazidaću kuću drugu,
biće u njoj bezbroj slugu.
- Imam sada želju vruću,
hoću sutra novu kuću. Riba reče i uteče.
Ne bude li kuća nova, Vesela je baba bila,
ovde više nemaš krova, želja joj se ispunila.
već odavde ti se seli, Dobila je kuću drugu,
čuješ šta ti baba veli... a služe je bezbroj slugu.
... I ujutru deda pone, Ali deda baš zlo prone.
na obalu morsku done Čim on natrag kući dođe,
pa povika ribu glasno zlobna baba viknu samo:
i reče joj sasvim jasno - Sluge moje, hajte amo!
tu babinu želju novu. odvedite ovog starca
sad u štalu kod magarca.
- Ispuniću želju ovu riba reče
i uteče. Živi deda i u štali,
Kada kući dođe deda, na sudbu se on ne žali.
on u čudu samo gleda: To je bilo u nedelju
od kolibe sve od pruća kad ispuni babi želju,
stvorila se nova kuća. ali, eto, već u sredu
Kraj prozora baba sedi sluge opet zovu dedu:
10
- Hajde, deda, baba zove, A kad deda pred nju kleče,
ima, kaže, želje nove. strogo ona njemu reče:
Mal od čuda nije pao - Idi sada ribu traži,
kad je babu saslušao: pa joj carsku želju kaži.
- Smesta idi, ribu traži Dosadno mi carstvo ovo,
i želju joj moju kaži. hoću opet carstvo novo.
Sad carica ja ću biti, Na dnu mora hoću sada
to mi mora ispuniti... da mi bude nova vlada.
...Ode deda, ribu zove Zlatna riba, a ne druga,
i govori reči ove: da mi lično bude sluga.
- Ajoj, ribo, muke velje, Hajde, starče, ne prkosi,
baba ima nove želje. carsku želju ribi nosi...
Postala je sasvim luda, ...Kada ribu dozva deda,
traži opet svaka čuda. on ponizno u nju gleda,
A ja, eto, nemam kuda, pa joj veli:
moram da te zovem, molim, - Mene, ribo, ne veseli
da joj čudi udovoljim. što sad opet tebi hodim,
moram babi da ugodim.
Čula riba šta on želi,
pa ovako njemu veli: Snašla su me grdna čuda.
- I to će se ostvariti, Jeste moja baba luda,
carica će baba biti. ali ne smem da se gložim,
Tako reče i uteče. moram s njome da se složim.
11
pracaknu se i uteče. To drvo odmor ptici nije,
Čeka deda, čeka tamo Tigar ne oštri uza nj ralje,
sve dok nije danak svano, Tek vihor što se pustom vije
ali ribe nema više, Dirne ga krilom pa bež' dalje.
dedu nade napustiše.
On umoran pone kući A kad oblak daždom mije
kraj obale posrćući. Njegov učmali, tužni list,
Otrovana se kiša slije
Kad se blizu kuće nađe, I truje pesak nevin, čist.
ne mogade da se snađe.
Dvora sjajnog više nema, Al' gle, čoveku čovek reče,
pred kolibom baba drema. Drveta toga da se lati,
Gleda deda čudo ovo, I čovek pođe kad padne veče
ni korito nije novo. A s otrovom se zorom vrati.
Neskromne su želje bile,
pa se nisu ispunile. On smrtonosnu smolu nosi,
S učmalim lisjem kobnu granu
I znoj mu bledo čelo rosi,
ANCAR Kad zadihan u šator banu.
12
On razdire plen svoj i leti u krug. PTIČICA
On kljuje i baca i gleda u mrak,
I krikom i pogledom daje mi znak. U tuđini sveto gledam
Ja tačno razumem što hteo bi reć; običaj drevnih stoleća.
On poziva mene: ''Hajd' vreme je već! Slobodi hitam da joj predam
Mi slobodne ptice smo. Hajde i ti pticu na praznik proleća.
Na mesto gde oblak nad urvinom spi,
Gde plavetno more na obzorju sja, I utehe me prsti miču
Gde lutamo jedino vetar, i ja!'' zašto da s Bogom vodim rat
Kad makar jednom malom biću
slobodu mogu darovati.
POSLANICA U SIBIR
13
Najvišu zapovest o, muzo, verno sledi Hvala i ljubav sja, i teku suze.
i kletva spokojno slušaj zbor,
Ne traži lovore, pred uvredom ne bledi,
I sa glupakom mani spor. TI I VI
Isprazno Vi srdačnim Ti
TRENUTKA JA SE SEĆAM SJAJNA Ona zabunom zameni
I odmah u mojoj mašti
Trenutka ja se sećam sjajna, Uzrhta duša u meni.
kada preda mnom se ti pojavi
ko priviđenje, kao tajna, Pred njom snovi mi se snili
i ko lepote genij pravi. Ne mogu da joj odolim.
Kažem: "Kako ste mili"
Kad tuga sve mi skrha nade, A mislim: "Kako te volim!
a kinjile me strepnje tašte,
tvoj nežni glas mi pevat stade
i lik tvoj sanjah na dnu mašte. BESI
14
To su besi, to su besi, Krici njine pesme klete
Raduju se našem zlu. Kroz srce mi prodiru.
Sad je jedan trčo levo,
Konje guro u prolom,
A drugi je okom sevo VREME JE, DRUŽE MOJ
Nakom vatrom paklenom.''
Kolutaju magluštine, Vreme je, druže moj, spokojstva srce prosi,
Mesec gubi svoju moć, Za danom leti dan i svaki časak nosi
Sneg se vitla sa visine, Mutno Života delić svoj, života delić krt;
nebo, mutna noć, Tek spremaš se da živiš, a gle, najednom, smrt!
Sad ni maci, - jao, jao! Ne svetu mesto sreće sloboda, mir postoje,
Opet zasta zvona zvuk. Već davno uđeš nov privlači srce moje,
''Šta je ono?'' - ''Bog bi znao, Neka Već davno sanjam beg, rob klonuo i hud,
klada, - il je vuk.'' Daleku obitelj i nasladu uz trud.
Sicu, pište noćne strave,
U grud'ma ti hrabrost mre;
Konji ržu dižeć glave, Kakva POSETIO SAM OPET
j' ono avet, gle!
Lete konji ko pomamni, ...Posetio sam opet
Ko da j' orkan odstrag; Taj kutak zemlje gde sam proveo,
Iza onih jela tamni' Ko izgnanik, dve kratke godine.
Cereka se neki vrag. Već deset leta prone od tog doba
Iz daljine nešto kulja, I mnogo se promenilo u mome
Ne znam je li dim il' sen; Životu: opštem zakonu pokoran,
A urliče neka rulja I sam sam se izmenio. Al ovde
Vrteći se u vreten, Obuzimaju sećanja me živo;
Čudna huka, čudna buka, I čini mi se: još sam sinoć luto
Ne znam uzrok, ne znam smer, Sahranjuju Kroz te šumarke.
l' kakvog smuka, Gle, doma progonstva
Il' udaje daba kćer! Gde živeo sam s jednom dadom mojom.
Kolutaju magluštine, Starice više nema, iza zida
Mesec gubi svoju moć, Ne čujem više korake joj teške,
Sneg vitla sa visine, Mutno Kad nadgleda ujutru kuću. Evo
nebo, mutna noć. Šumovitog huma gde sam često
Razuzdani besi lete, Sedeo nepokretan, gledajući
Raduju se našem zlu, Na jezero i sećao se s tugom
15
Obala dugih, drugih talasa
Kroz njive zlatne i zelena polja
Ono se, plavo, pružilo široko,
A po njegovim tajanstvenim vodama
Vozi se ribar, vukući za sobom
Ubogu mrežu. Na obali strmoj
Seoca raštrkana; tamo dalje
Vetrenjača naherena, na vetru,
Okreće jedva krila -
A na međi
Imanja dedova, na onom mestu
U goru put gde stoje -dva zajedno -treći
Podalje malo. Kad sam jaho tuda
Po mesečini, šumom poznatom
Zdravili su me njini vrtovi.
Tim putem sad sam prošao i opet
Video sam ih. Tu su s šumom starim.
Al oko postarelog korenja,
Gde nekad sve je bilo pusto, golo,
Sada je nikla mlada šumica,
Zelena porodica; kao čeljad
Pod njenu senku žbunje tiska se.
A njihov drugar tužni stoji sam,
Ko stari momak, oko njega sve je
Ko i pre pusto.
Zdravo, naraštaju
Mladi i nepoznati! Neću ja
Tvoj moćni, pozni uzrast videti,
Kad moje poznanike prestigneš
I zakloniš im staru, sedu glavu
Od oka prolaznika. Al, unuk moj,
Nek čuje on šum vaših pozdrava,
Kad s drugarske se vraća sedeljke,
Pun misli veselih i prijatnih,
Kada po pomrčini prone pored vas
I pomisli na mene.
16
Sadržaj
Elegija...............................................2
Voleo sam vas.........................................2
Šta ime moje za te znači..............................2
Pod sinjim nebom je...................................2
Posvećeno.............................................3
Pesniku...............................................3
Noć...................................................3
Poziv.................................................3
*** (1824.)...........................................4
*** (1830.)...........................................4
*** (1826.)...........................................5
Bonaparta i Crnogorci.................................5
Voleo sam vas.........................................6
Prorok................................................6
***...................................................7
Zimsko veče...........................................7
Arion.................................................7
Cvetak................................................8
Ne pevaj, draga.......................................8
Bajka o ribaru i ribici...............................8
Ancar................................................12
Sužanj...............................................12
Poslanica u Sibir....................................13
Ptičica..............................................13
Exegi monumentum.....................................13
Trenutka ja se sjećam sjajna.........................14
Ti i Vi..............................................14
Besi.................................................14
Vreme je, druže moj..................................15
Posetio sam opet.....................................15
Sadržaj..............................................17
17