Kraljičin đerdan

Prolog

I

STARI PLEMIĆI I STARI DVORSKI MEŠTAR

Prvih dana mjeseca aprila 1784, oko tri sata poslije podne, stari maršal Rišelje, pošto se navlažio nekakvom mirisavom tekućinom, odgurne rukom ogledalo što ga je pred njim držao njegov sobar i, stresavši glavom, progovori:

– Ovako sam eto dobar.

Zatim ustade s naslonjača, otresajući prstom, posve mladenačkom kretnjom, zrnca bijelog praha što se trunio s njegove vlasulje na baršunaste hlače azurne boje. Pošto je prošetao dva-tri puta po svojoj oblačionici, i ispružio pregibe nogu držeći se za koljeno, uzviknu:

– Moj dvorski meštar!

Pola minute kasnije pojavi se dvorski meštar u službenoj odori. Maršal se uozbilji, kako je to položaj zahtijevao.

– Gospodine – progovori on – ja pretpostavljam da ste mi priredili dobar objed?

– Jesam, gospodine.

– Ja sam vam poslao popis svojih gostiju, zar ne?

– I ja sam ih dobro upamtio, gospodine. Devet kuverata, nije li tako?

– Međutim, ima razlike u kuvertama.

– Da, gospodine, ali...

Maršal prekide riječ dvorskom meštru s kretnjom lake nestrpljivosti, ali ublažene dostojanstvenim držanjem.

– Ali... to nije odgovor, gospodine, i svaki put kad sam čuo tu riječ, nije mi milo da vam to kažem, prethodila je kakvoj gluposti.

– Monsinjore!

– Prije svega, kada ću objedovati?

– Monsinjore, građani objeduju u dva sata, ljudi od pravosuđa u tri, a plemići u četiri sata.

– A ja, gospodine?

– Gospodin će danas objedovati u pet sati.

– Ah, ah! U pet sati!

– Da, gospodine, kao kralj.

– A zašto kao kralj?

– Jer na popisu, što mi ga je monsinjor imao čast poslati, nalazi se i ime jednog kralja.

– Nipošto, gospodine, vi se varate, među mojim današnjim gostima samo su jednostavni plemići.

– Monsinjor se bez sumnje samo šali sa svojim poniznim slugom, i ja mu zahvaljujem za čast koju mi iskazuje. Ali gospodin grof De Haga, koji će biti jedan od vaših gostiju...

– No?

– No, grof De Haga je kralj.

– Ja ne poznam kralja takvog imena.

– Neka mi monsinjor oprosti – reče dvorski meštar, naklonivši se – ali ja sam mislio, ja sam pretpostavljao...

– Vaš zadatak nije ni misliti, ni pretpostavljati! Vaša je dužnost čitati moje odredbe, a da ih ne tumačite. Kad hoću da saznam što, onda to kažem; ako ne kažem što hoću, onda želim da se to ne primijeti.

Dvorski meštar nakloni se drugi put puno smjernije negoli bi se naklonio da govori s kojim vladajućim kraljem.

– Dakle, gospodine – nastavi stari maršal – vi ćete uvidjeti, pošto sa mnom objeduju samo plemići, da mi priredite objed u uobičajeni sat, to jest u četiri.

Pri toj zapovijedi smrknu se čelo dvorskom meštru kao da je saslušao svoju smrtnu osudu. On problijedi i sagne se pod udarcem. Ali se brzo uspravi odvažnošću očajnika:

– Bit će ono što bog hoće; ali gospodin će objedovati u pet sati.

– Zašto i kako to? – uzviknu maršal okrenuvši se.

– Jer je materijalno nemoguće da gospodin objeduje prije.

– Gospodine – progovori stari maršal zaklimavši ponosito svojom još živahnom glavom – eto dvadeset godina, ako se ne varam, što ste u mojoj službi?

– Dvadeset jednu godinu, monsinjore – i k tome još jedan mjesec i dva tjedna.

– Dobro, gospodine, ovoj dvadeset jednoj godini, jednom mjesecu i dvama tjednima nećete dodati više ni jedan dan, ni jedan sat. Jeste li razumjeli? – odvrati starac, ugrizavši se za tanke usnice i namrštivši obojadisane obrve – od večeras tražit ćete novog gospodara. Ja neću da se u mojoj kući izgovara riječ nemoguće. Neću da u mojoj dobi naviknem na upotrebu te riječi. Ja nemam kad više dangubiti.

Dvorski meštar nakloni se i treći put.

– Večeras ću zamoliti otpust od gospodina – reče on – ali bar će moja služba do posljednjeg trenutka biti izvršena kako dolikuje.

I on uzmaknu dva koraka prema vratima.

– Što vi nazivate kako dolikuje? – kriknu maršal. – Znajte, gospodine, da se poslovi ovdje moraju vršiti kako to meni dolikuje, to je što ima vrijediti. Dakle, ja hoću objedovati u četiri sata i nikako mi ne ide u račun da vi naređujete objed u pet.

– Gospodine maršale – odsiječe odrješito dvorski meštar – ja sam služio princu De Subizu kao pivničar, bio sam intendant princa kardinala Luja de Roana. Kod prvoga je njegovo veličanstvo, pokojni francuski kralj, objedovao jedanput na godinu; kod drugoga objedovalo je njegovo veličanstvo car austrijski jedanput na mjesec. Znam, dakle, kako se postupa sa suverenima, monsinjore. Ja ću večeras ostaviti palaču gospodina maršala, ili će gospodin grof De Haga biti ovdje susretan kao kralj.

– I to je upravo ono što vam zabranjujem, gospodine tvrdoglavče; grof De Haga hoće da sačuva potpuni inkognito. Duše mi, u tome ja razabirem vaše glupe taštine, gospodo od ubrusa! Vi ne poštujete krunu, već s našim talirima sami sebe uzvisujete.

– Držim – progovori dvorski meštar – da nije ozbiljno što mi monsinjor govori o novcu.

– Oh ne, gospodine – odgovori maršal skoro ponižen – ne. Novac! Tko vam do bijesa govori o novcu? Ne izvrćite pitanja, molim vas, i ponavljam da neću ovdje raspravu o kralju.

– Ali, gospodine maršale, što mislite o meni? Mislite li da tapkam kao slijepac? Ta ni minuta neće biti govora o kralju.

– Dakle, ne budite tvrdoglavi i dajte da objedujem u četiri sata.

– Ne, gospodine maršale, jer u četiri sata neće još doći ono što očekujem.

– Što očekujete? Kakvu ribu? Kao gospodin Vatel.

– Gospodin Vatel, gospodin Vatel – progunđa dvorski meštar.

– No, zar vas vrijeđa ta usporedba?

– Ne; ali po nesretnom udarcu mačem što ga je sebi gospodin Vatel zadao kroz tijelo on se ovjekovječio!

– Ah, ah! I vi nalazite, gospodine, da je vaš drug slavu odviše jeftino platio!

– Ne, monsinjore; ali koliko naših drugova po zvanju trpi i guta boli ili poniženja sto puta gorih od udarca mačem, pa ipak nisu ovjekovječeni!

– Ej, gospodine, ne znate li da onaj koji hoće da bude slavan mora biti ili akademik ili mrtav?

– Monsinjore, ako je tako, onda je bolje biti živ i vršiti svoju službu. Ja neću umrijeti i moja će služba biti izvršena kao i Vatelova, bude li gospodin princ De Konde strpljiv te počeka pola sata.

– Oh, ta vi mi obećavate čudesa; to je spretno.

– Ne, monsinjore, nikakvo čudo.

– Što dakle čekate?

– Hoće li monsinjor da mu kažem?

– Vjere mi, da! Ja sam znatiželjan.

– Dobro, monsinjore, ja očekujem jednu bocu vina.

– Bocu vina! Izjasnite se gospodine; stvar me počinje zanimati.

– Evo o čemu se radi, monsinjore. Njegovo veličanstvo švedski kralj, oprostite, njegova preuzvišenost grof De Haga, htjedoh reći, ne pije nikad drugog vina osim tokajskoga.

– No, pa zar sam ja tako osiromašio da nemam u svome podrumu tokajskog vina? U tom slučaju treba protjerati pivničara.

– Ne, monsinjore, vi naprotiv imate još oko šezdeset boca tokajca.

– No, mislite li da će grof De Haga za objed popiti šezdeset jednu bocu vina?

– Strpite se, monsinjore; kad je gospodin grof De Haga došao prvi put u Francusku, bio je samo kraljevski princ; tada je objedovao kod pokojnoga kralja, koji je dobio dvanaest boca tokajskog vina od austrijskog cara. Vi znate da je pravi tokajac sačuvan za carske pivnice i da sami suvereni ne piju to vino, već samo ako im ga njegovo veličanstvo pošalje.

– To znam.

– No, dakle, monsinjore, od tih dvanaest boca vina, od kojih je kraljevski princ kušao i koje izvrsno poznaje, ostale su do danas samo dvije boce.

– Oh, oh!

– Jedna je još u pivnicama kralja Luja XVI.

– A druga?

– Ah, to je ono, monsinjore – reče dvorski meštar pobjedonosnim smiješkom; nakon borbe koju je izdržao osjetio je da se približuje trenutak njegove pobjede – druga je bila odstranjena.

– Tko ju je odstranio?

– Jedan od mojih prijatelja, pivničar pokojnoga kralja, koji mi je bio silno obavezan.

– Ah, ah! I on je vama dao.

– Sigurno, monsinjore – reče dvorski meštar ponosito.

– A što ste učinili s njom?

– Ja sam je brižno spremio u pivnicu svoga gospodara.

– Vašeg gospodara? A tko je u ono doba bio vaš gospodar, gospodine?

– Gospodin kardinal, princ Luj de Roan.

– Ah, bože moj! U Strazburu?

– U Savernu.

– I vi ste poslali po tu bocu za mene! – uzviknu stari maršal.

– Za vas, monsinjore – odvrati dvorski meštar kao da je htio reći: nezahvalniče!

Vojvoda De Rišelje pograbi ruku starog sluge i uzviknu:

– Molim vas, oprostite mi, gospodine, vi ste kralj dvorskih meštara!

– I vi me tjerate! – progovori ovaj slegnuvši ramenima.

– Platit ću vam tu bocu sto pistola.

– I sto pistola za podmirenje putnih troškova, što čini dvije stotine pistola. Ali monsinjor mora priznati da to nije ništa.

– Sve ću priznati što god hoćete, gospodine; a beriva vam od danas podvostručujem.

– Ali, monsinjore, za to mi nije trebalo ništa dati; ja samo vršim svoju dužnost.

– A kad će doći vaš glasnik?

– Neka monsinjor sudi da li sam izgubio svoje vrijeme: kada je monsinjor zapovjedio ovaj objed?

– Ja mislim prije tri dana.

– Glasnik treba dvadeset četiri sata da dođe onamo, a dvadeset četiri sata za povratak.

– Preostala su vam dvadeset četiri sata: prinče dvorskih meštara, kako ste upotrijebili taj dan?

– Nažalost, monsinjore, izgubio sam ga. Misao mi je pala na um tek sutradan, nakon što sam primio popis vaših gostiju. Proračunajmo dakle vrijeme što ga taj posao iziskuje, i vi ćete uvidjeti, monsinjore, da tražeći odgodu do pet sati, zahtijevam samo strogo potrebno vrijeme.

– Dakle, boca nije još ovdje?

– Nije, monsinjore.

– Bože, ako je vaš drug u Savernu isto tako odan gospodinu De Roanu kao što ste vi meni? Ako uskrati bocu, kao što biste je i vi uskratili?

– Ja, monsinjore?

– Da, tako bar ja mislim, da vi ne biste dali bocu kad bi se nalazila u mojoj pivnici.

– Molim ponizno za oproštenje, monsinjore; kad bi k meni došao jedan drug koji bi imao da podvori kralja, pa me zamolio za najbolju bocu vina, ja bih mu je smjesta dao.

– Ah, ah! – izusti maršal s lakom grimasom.

– Tko podupire, biva podupiran, monsinjore.

– Tako bih skoro bio umiren – reče maršal s uzdahom – ali mi se moramo bojati još jednoga lošeg slučaja.

– Koji je to?

– Da se boca razbije.

– Ah, monsinjore, nema primjera da bi netko razbio bocu vrijednu dvije tisuće franaka.

– Imao sam krivo, ne govorimo više o tome; kada će vaš glasnik doći?

– Točno u četiri sata.

– Tko nam priječi onda da objedujemo u četiri sata? – progovori maršal, tvrdoglav kao mazga.

– Monsinjore, potrebno je da moje vino jedan sat počiva; u tu svrhu je potreban još jedan postupak, što sam ga ja izumio, inače bi trebalo da počiva tri dana.

Potučen i ovaj put, maršal dade znak svome dvorskom meštru da je poražen.

– Uostalom – nastavi dvorski meštar – gosti vašeg gospodstva, znajući da će imati čast objedovati s gospodinom grofom De Haga, doći će tek u četiri i po.

– Eto drugoga uzroka!

– Na svaki način, monsinjore; gosti gospodina maršala jesu, nije li tako, gospodin grof De Lonej, gospođa grofica Dibari, gospodin De Lapejruz, gospodin De Favra, gospodin De Kondorse, gospodin grof Kaljostro i gospodin De Taverne?

– No pa što?

– Evo, monsinjore, hajdemo po redu: gospodin De Lonej dolazi iz Bastilje; iz Pariza, po ledu što ga ima svuda na cestama, treba tri sata.

– Da, ali on će otputovati odmah poslije objeda, što će reći u podne; to mi je poznato.

– Oprostite, monsinjore, otkad je monsinjor bio u Bastilji promijenjen je sat objeda; Bastilja objeduje u jedan sat.

– Gospodine, svaki dan naučimo nešto novo i ja vam zahvaljujem; nastavite.

– Gospođa Dibari dolazi iz Lisjena, i to poledicom po cesti.

– To njoj neće smetati da bude točna. Otkada je milosnica samo jednog vojvode, igra se kraljice jedino još s barunima. Ali shvatite me dobro, gospodine: ja sam htio objedovati rano zbog gospodina Lapejruza koji večeras putuje, pa neće htjeti da zakasni.

– Monsinjore, gospodin De Lapejruz je kod kralja; on čavrlja o geografiji i kozmografiji s njegovim visočanstvom. Kralj dakle neće tako rano pustiti gospodina De Lapejruza.

– To je moguće...

– To je sigurno, monsinjore. Isto će tako biti i s gospodinom De Favraom, koji je kod grofa De Provansa, te ondje sigurno razgovara o komadu baruna De Bomaršea.

– O Figarovoj ženidbi?

– Da, gospodine.

– Znate li da ste vi posve obrazovani, gospodine?

– U slobodnim trenucima ja čitam, monsinjore.

– Imamo nadalje gospodina Kondorsea, koji će kao zemljomjer doći točno.

– Da, ali on će se zadupsti u kakav račun, pa kad krene, bit će pola sata u zakašnjenju. Što se grofa De Kaljostra tiče, taj je gospodin stranac i kratko vrijeme stanuje u Parizu, pa je vjerojatno da ne pozna još potpuno život u Versaju; zato će ga trebati pričekati.

– Ah – progovori maršal – vi ste, izuzevši gospodina De Tavernea, imenovali sve moje goste i to redom dostojnim nabrajanja Homera i ubogog Raftea.

Dvorski meštar se pokloni.

– O gospodinu Taverneu nisam govorio – reče on – jer je gospodin Taverne stari prijatelj, koji će se prilagoditi običajima. Mislim, monsinjore, da je to osam kuverata današnje večeri, nije li tako?

– Izvrsno. Gdje ćemo objedovati?

– U velikoj blagovaonici, gospodine.

– Ondje ćemo zepsti.

– Ugrijava se već tri sata, monsinjore; ja sam udesio toplinu na osamnaest stupnjeva.

– Vrlo dobro! Ali eto udara polovina sata.

Maršal pogleda na zidni sat.

– To su četiri i po sata, gospodine.

– Da, monsinjore, i eto jedan konj ulazi u dvorište; to je moja boca tokajskog vina.

– Kad bih mogao još dvadeset godina biti ovako posluživan – progovori stari maršal okrenuvši se svome ogledalu, dok je dvorski meštar odjurio u svoju spremnicu.

– Dvadeset godina! – progovori jedan veseli glas. – Dvadeset godina! Dragi moj maršale, ja vam to od srca želim; ali onda će meni biti šezdeset i bit ću veoma stara.

– Vi, grofice! – uzviknu maršal. – Vi prva! Bože moj, kako ste mi uvijek lijepa i svježa!

– Recite da sam promrzla, vojvodo!

– Uđite, molim vas, u budoar.

– Oh, u dvoje s gospodinom maršalom?

– U troje, doda jedan promukli glas.

– Taverne! – uzviknu maršal. – Kuga na toga smutljivca svečanog trenutka! – šapnu on grofici na uho.

– Zvekan! – promrmlja gospođa Dibari i glasno se nasmija.

I sva trojica pođu u susjednu sobu.

II

LAPEJRUZ

U isti mah navijesti muklo kotrljanje nekoliko kočija maršalu dolazak njegovih gostiju i malo zatim, zahvaljujući točnosti dvorskog meštra, sjedne devet uzvanika za ovalni stol u blagovaonici: devet slugu, šutljivih poput sjena, susretljivih bez nametljivosti, lagano je prolazilo između gostiju, a da se nijedan nije dotakao ničijeg ramena ni udario u čiji naslonjač, a naslonjači su bili takoreći zakopani u gromade krzna, u koje su i noge gostiju zapadale do gležnjeva.

To su eto uživali maršalovi gosti sa blagom toplinom peći, sa mirisom jela i vina, sa žamorom prvoga čavrljanja poslije juhe.

Izvana nikakvog šuma, kapci su bili zatvoreni; unutra potpuna tišina, osim onoga šuma što su ga prouzročili gosti: tanjuri su mijenjali mjesto, a da se zveka njihova nije čula, srebro je sa bifea dolazilo na stol, a da ne bi nikad zazveketalo; dvorski meštar, čije se šaputanje nije razabiralo, zapovijedao je pogledom.

I tako se gosti nakon deset minuta osjećahu posve sami u toj dvorani.

Gospodin De Rišelje prvi prekinu tu svečanu tišinu, što je trajala tako dugo dok se srkala juha, rekavši svome susjedu desno:

– Gospodin grof ne pije?

Onaj kome su bile upravljene te riječi bio je čovjek od trideset osam godina, plavokos, niska rasta, visokih ramena; njegove oči, jasno plave, bijahu živahne, a često melanholične, plemenitost se odražavala na besprijekornim crtama njegova otvorena čela.

– Ja pijem samo vodu, maršale – odgovori on.

– Izuzevši kod kralja Luja XV – reče vojvoda. – Čast mi je bila ondje objedovati s gospodinom grofom i onda se udostojao piti vina.

– Vi mi dozivate u pamet ugodnu uspomenu, gospodine maršale; da, bilo je to 1771; to je bilo tokajsko vino iz carskog vinograda.

– To je bilo ravno ovome što ga moj dvorski meštar ovaj tren vama toči, gospodine grofe – odvrati Rišelje naklonivši se.

Grof De Haga podigne čašu k svome oku i promatraše je pri sjaju svijeća.

U čaši se blistalo poput rastopljenog rubina.

– Istina je – reče on – gospodine maršale, hvala.

I grof izusti riječ hvala tako plemenitim tonom i tako dražesno da su se prisutni kao elektrizirani podigli jednom kretnjom i uzviknuli:

– Živjelo njegovo veličanstvo!

– Istina je – prihvati grof De Haga – živjelo njegovo veličanstvo kralj Francuske! Ne mislite li i vi tako, gospodine De Lapejruz?

– Gospodine grofe – odvrati kapetan ljubaznim i smjernim glasom čovjeka, vičnog razgovoru s okrunjenim glavama – ja sam ostavio kralja prije jedan sat, i kralj je bio tako dobar prema meni da nitko od mene neće oduševljenije viknuti: živio! Nego, budući da ću za jedan sat juriti poštom na more gdje me čekaju dvije lađe što ih kralj stavlja meni na raspolaganje, zamolit ću za dozvolu, kad budem jednom daleko odavde, da viknem: živio drugi jedan kralj, kojemu bih vrlo rado služio kad ne bih imao tako dobrog gospodara.

I podigavši svoju čašu, Lapejruz pozdravi smjerno grofa De Haga.

– Ovu zdravicu, što biste je vi htjeli izreći – progovori gospođa Dibari koja je sjedila lijevo od maršala – mi smo svi spremni prihvatiti. Ali neka je izreče naš doajen po dobi, kako bi se reklo u parlamentu.

– Je li ovaj poziv upravljen tebi, Taverne, ili meni? – progovori maršal i nasmijavši se pogleda starog prijatelja.

– Ne bih rekao – oglasi se jedna nova ličnost koja je bila smještena sučelice maršalu De Rišeljeu.

– Što ne biste rekli, gospodine Kaljostro? – reče grof De Haga, uperivši svoj prodorni pogled na njega.

– Ja ne bih rekao, gospodine grofe – reče Kaljostro naklonivši se – da je gospodin Rišelje naš doajen po dobi.

– Ah, to je lijepo – reče maršal – onda ćeš ti biti, Taverne.

– Ta otkuda, meni je osam godina manje nego tebi. Ja sam se rodio 1704. – odvrati stari gospodin.

– Nesretniče! – prozbori maršal. – Ti odaješ mojih osamdeset osam godina.

– Uistinu, gospodine vojvodo, zar je vama osamdeset osam godina? – upita Kondorse.

– Oh, bože moj, da! To je lako izračunati, i po tome nedostojno matematičara vaše snage, markiže. Ja sam iz drugog stoljeća, iz velikog stoljeća, kako ga nazivaju: godina 1696, to je godina.

– Nemoguće – reče Lonej.

– Oh! Da je vaš otac ovdje, guverneru Bastilje, on ne bi rekao nemoguće, on koji je držao mene kao penzionera 1714.

– Pravi doajen po starosti je ovo vino što ga toči gospodin grof De Haga u svoju čašu – prihvati gospodin De Favra.

– Tokajac od sto dvadeset godina; imate pravo, gospodine De Favra – odvrati grof. – Tome tokajcu pripada čast da nazdravi kralju.

– Samo trenutak, gospodo – reče Kaljostro, podigavši nad stol krupnu glavu što je sjala snagom inteligencije – ja svojatam sebi to pravo.

– Vi svojatate pravo veće starosti od toga tokajca? – prihvate gosti u horu.

– Sigurno – progovori grof mirno – jer sam ga ja sam zapečaćivao u boce.

– Vi?

– Da, ja, i to onoga dana kada je Montekukuli pobijedio Turke godine 1664.

Grohot poprati te riječi, što ih je Kaljostro izrekao nepomućenim dostojanstvom.

– Prema tome, gospodine – prihvati gospođa Dibari – vi biste bili stari oko sto trideset godina, jer ja mislim da vam je moralo biti najmanje deset godina da bi mogli nalijevati ovo dobro vino u veliku bocu.

– Bilo mi je više nego deset godina kad sam obavljao tu operaciju, jer sam dva dana zatim bio počašćen od njegova veličanstva austrijskog cara da čestitam Montekukuliju, koji je svojom pobjedom kod Svetog Gotarda osvetio bitku kod Espeka[1] u Slavoniji, kada su nevjernici tako silno porazili moje prijatelje i drugove po oružju, godine 1536.

– Ah – prihvati grof De Haga isto tako hladno kao što je to učinio i Kaljostro – gospodin je i u to doba morao imati najmanje deset godina kad je lično prisustvovao toj znamenitoj bitki.

– Strašan poraz, gospodine grofe – odgovori Kaljostro naklonivši se.

– Manje okrutan od poraza kod Kresija – reče Kondorse osmjehujući se.

– To je istina, gospodine – nastavi Kaljostro, također sa smiješkom – poraz kod Kresija bio je strašan utoliko što tu nije bila potučena samo jedna vojska već Francuska. Ali priznajmo da to nije bila sasvim lojalna pobjeda Engleske. Kralj Eduard imao je topove, za koju okolnost Filip Valoa nije znao, odnosno okolnost u koju Filip de Valoa nije htio vjerovati, makar sam ga na to upozorio i kazao mu da sam na svoje oči vidio četiri topa što ih je Eduard kupio u Mlecima.

– Ah, ah! – umiješa se gospođa Dibari. – Vi ste dakle poznavali Filipa Valoa?

– Gospođo, meni je bila čast da budem jedan od one petorice gospode koji su ga pratili kad je ostavljao bojno polje – odgovori Kaljostro. – Ja sam došao u Francusku s ubogim slijepim češkim kraljem, koji se dao ubiti u trenutku kad mu rekoše da je sve izgubljeno.

– Oh, gospodine – reče Lapejruz – vi mi ne možete vjerovati koliko žalim da umjesto što ste prisustvovali bitki kod Kresija, niste prisustvovali onoj kod Aksijuma.

– A zašto, gospodine?

– Ah, jer biste mi mogli dati pomorskih podataka koji su mi, usprkos lijepom Plutarhovu pričanju, ostali uvijek tamni.

– Kakvih podataka, gospodine? Ja bih bio sretan kad bih vam mogao biti donekle koristan.

– Dakle ste i tamo bili?

– Ne, gospodine, onda sam bio u Egiptu. Kraljica Kleopatra povjerila mi je da uspostavim Aleksandrijsku knjižnicu, stvar koju sam bio pozvan izvesti bolje od ikoga drugoga, jer sam osobno poznavao najbolje pisce klasične starine.

– I vi ste vidjeli kraljicu Kleopatru, gospodine Kaljostro? – uzviknu grofica Dibari.

– Kao što evo vas gledam, gospođo.

– A je li ona zaista bila tako lijepa kako kažu?

– Gospođo grofice, vi znate, ljepota je relativna. Dražesna egipatska kraljica Kleopatra mogla bi u Parizu biti samo dražesna grizeta.

– O, ne govorite rđavo o grizetama, gospodine grofe!

– Bog me očuvao!

– Dakle, Kleopatra je bila...

– Malešna, dražesna, živahna, duhovita, velikih očiju, grčkog nosa, zubi poput bisera, njena ruka je bila kao vaša, gospođo; prava ruka da drži žezlo. Gledajte, evo jednog dragulja koji mi je dala; ona ga je nosila na palcu.

– Na palcu! – uzvikne gospođa Dibari.

– Da, to je bila egipatska moda, a ja ga eto stavljam na svoj mezimac. – I skinuvši prsten, dade ga gospođi Dibari.

To je bio prekrasan dragulj koji je zbog svoje bistrine i vješte obrade mogao vrijediti trideset do četrdeset hiljada franaka. Ovaj dragulj išao je za stolom od ruke do ruke i vratio se grofu Kaljostru, koji ga je mirno stavio na prst.

– Ah, ja dobro vidim – reče on – vi ne vjerujete: to je kobno nevjerovanje s kojim sam se imao boriti kroz sav moj život. Filip Valoa nije mi htio vjerovati kad sam mu rekao da otvori uzmak Eduardu; Kleopatra mi nije htjela vjerovati kad sam joj govorio da će Antonije biti potučen. Trojanci mi nisu htjeli vjerovati kad sam ih odvraćao od drvenoga konja i govorio: „Kasandra je nadahnuta, slušajte Kasandru."

– Oh, ta to je divno – reče gospođa Dibari smijući se glasno – i zaista ja nisam nikada vidjela čovjeka koji bi bio u isti mah tako ozbiljan i tako zabavan.

– Ja vas uvjeravam – reče Kaljostro naslonivši se – da je prorok Jona bio puno zabavniji od mene. Oh, divan drug! Kad ga je Saul ubio, umalo ne poludjeh zbog toga.

– Znate li, grofe, ako tako nastavite – progovori vojvoda Rišelje – vi ćete natjerati u ludilo ovoga ubogog Tavernea koji se tako boji smrti da vas promatra sasvim ustrašenim očima, držeći vas neumrlim. Da čujemo, recite nam iskreno, jeste li to, ili niste?

– Besmrtan?

– Da.

– Ja o tome ništa ne znam, ali mogu jedno ustvrditi.

– Što? – upita Taverne, koji je bio najpažljiviji slušatelj grofov.

– To jest da sam vidio sve stvari i drugovao sa svim ljudima koje sam vam naveo.

– Vi ste dakle poznavali Montekukulija?

– Kao što poznajem vas, gospodine Favra, čak mnogo bolje, jer mi je čast da vas vidim tek drugi put, dok sam s njim proživio skoro godinu dana pod istim šatorom, pod kojim je boravio vješti vojskovođa o kojemu govorimo.

– I vi ste poznavali Filipa Valoa?

– Kako mi je bila čast reći vam, gospodine Kondorse; ali kad se on vratio u Pariz, ja sam ostavio Francusku i vratio se u Češku.

– Kleopatru?

– Da, gospođo grofice, i Kleopatru. Ja sam vam rekao da je imala crne oči kao što ih vi imate, a vrat gotovo isto tako lijep kao što je vaš.

– Ali, grofe, vi ne znate kakav je moj vrat?

– Vaš je sličan vratu Kasandre, gospođo, i da sličnost bude potpuna, ona je imala, baš kao i vi, mali crni madež oko šestog lijevog rebra.

– Ah, grofe, ta vi ste vještac.

– Nipošto, markizo – progovori Rišelje nasmijavši se – to sam mu ja rekao.

– A kako vi to znate?

Maršal odvrati:

– Ej, to je obiteljska tajna.

– Dobro, dobro – reče gospođa Dibari. – Uistinu, dobro je staviti dvostruki sloj crvenila kad se dolazi k vama, maršale. – A onda, okrenuvši se Kaljostru:

– Zaista, gospodine – reče ona – vi dakle imate tajnu pomlađivanja, jer u vašoj dobi od tri ili četiri hiljade godina izgledate jedva četrdeset.

– Da, gospođo, ja posjedujem tajnu pomlađivanja.

– Oh, pomladite dakle i mene.

– Vas, gospođo, to je suvišno, čudo je učinjeno. Vama je najviše trideset godina.

– To je laskanje.

– Ne, gospođo, to je činjenica.

– Objasnite to.

– To je vrlo lako. Vi ste moj postupak upotrijebili za se.

– Kako to?

– Vi ste uzeli moj napitak.

– Ja?

– Da, vi, grofice. Oh, vi to niste valjda zaboravili?

– Oh, kako to?

– Grofice, sjećate li se jedne kuće u ulici Sen-Klod? Sjećate li se da ste u tu kuću došli zbog neke stvari koja se ticala gospodina Sartinea? Sjećate li se da ste učinili uslugu jednome od mojih prijatelja, Žozefu Balzamu? Sjećate li se da vam je Žozef Balzamo darovao bočicu eliksira, preporučivši vam da uzmete svako jutro tri kapljice? Sjećate li se da ste slijedili njegove upute do posljednje godine, kad se sadržaj bočice iscrpao? Ako se svega toga ne sjećate, grofice, tada ne bih to nazvao zaborav već nezahvalnost.

– Oh, gospodine Kaljostro, vi mi tu kažete stvari...

– Koje samo vi poznajete, to dobro znam. Ali u čemu bi bila zasluga biti čarobnjakom kad ne bismo poznavali tajne svoga bližnjega?

– Žozef Balzamo je dakle imao recept za taj čudesni napitak?

– Ne, gospođo, ali pošto je on bio jedan od mojih najboljih prijatelja, poklonio sam mu tri do četiri bočice.

– I on ih još ima?

– O, to ne znam. Prije tri godine nestalo je ubogog Balzama. Posljednji put sam ga vidio na obalama Ohaja u Americi; on je otputovao u nekom poslanstvu u Rošenska brda i od onda sam čuo da je umro.

– Dosta, dosta, grofe – uzviknu maršal – molim vas, ostavimo laskanja! Tajnu, grofe, tajnu!

– Govorite li ozbiljno, grofe? – upita grof De Haga.

– Vrlo ozbiljno, sire; oprostite, htjedoh reći; gospodine grofe – Kaljostro se nakloni tako kao da želi reći da je tu pogrešku posve svojevoljno učinio.

– Dakle – prihvati maršal – gospođa nije dosta stara da bude pomlađena?

– Zaista.

– Dobro, onda vam pružamo drugi predmet. Evo moga prijatelja Tavernea. Što velite o njemu? Nema li lice kao da je savremenik Poncija Pilata? Ali možda je kod njega sve protivno, pa je valjda prestar?

Kaljostro pogleda baruna.

– Nipošto – reče on.

– Oh, dragi moj grofe – reče Rišelje – ako ovoga pomladite, proglasit ću vas pitomcem Medejinim.

– Vi to želite? – upita Kaljostro – obrativši se riječima domaćinu, a pogledom društvu.

Svi dadoše potvrdan znak.

– I vi kao i drugi, gospodin Taverne?

– Ja još više, nego drugi, do bijesa! – reče barun.

– Pa dobro, to je lako – reče Kaljostro.

I on se maši sa dva prsta u svoj džep i iz njega izvadi malu osmouglu bočicu. Zatim uzme još jednu čistu kristalnu čašu i izlije u nju nekoliko kapljica od sadržaja male bočice. Zatim smiješa tih nekoliko kapljica u pola čaše ledenog šampanjca i pruži ovako priređen napitak barunu. Sve oči pratile su i najmanje njegove kretnje, svi su čekali otvorenih usta. Videći to oklijevanje, prasnuše svi u tako bučan smijeh da je Kaljostro bio nestrpljiv.

– Požurite se, barune – uzviknu on – ili gubite napitak kojega svaka kapljica vrijedi stotinu lujdora.

– Do bijesa! – reče Rišelje, pokušavši da se našali – to je drukčija stvar od tokajca.

– Moram dakle piti? – upita barun gotovo dršćući.

– Ili prepustite čašu kome drugome, gospodine, da napitak bar nekome koristi.

– Daj! – reče vojvoda Rišelje pruživši ruku.

Barun pomirisa čašu i opijen mirisom, ružinom bojom, što je nekoliko kapi napitka dalo šampanjcu, proguta napitak.

U isti mah kao da ga prođoše srsi i potjeraše svu staru i tromu krv, što je od nogu do srca počivala u njegovim žilama, na površinu kože. Njegova naborana koža izgladi se; oči njegove pokrivene koprenom vjeđa, raširiše se, a da volja pri tome nije ni najmanja sudjelovala. Zjenice zatitraju živo i raširiše se, glas mu ojača, a njegova koljena opet postadoše gipka kao u danima mladosti i usprave se istodobno s bedrima i to tako da je napitak, prodirući niže, preporodio čitavo tijelo od jednoga kraja do drugog.

Poklici iznenađenja i divljenja začuše se u dvorani. Taverne, koji je jeo s ostacima desni, ogladnje. On se krepko lati tanjura i noža, privuče jedan ragu, mrvio je kosti jarebice i reče da osjeća kako mu opet rastu dvadesetogodišnji zubi. On je jeo i pio i kliktao od radosti, a pola sata kasnije gledali su ga drugi gosti sasvim začuđeno; onda stane polagano trnuti kao svjetiljka kojoj izmiče ulje. Najprije se na njegovu čelu pojave stari nabori, što su na časak bili iščeznuli; onda se pogrbe njegova leđa i koljena mu zaklecaju.

– Oh! – izusti on, zajecavši.

– No? – zapitaju svi gosti.

– No! Zbogom mladosti!

I on duboko uzdahnu a dvije suze orose mu vjeđe.

– To je posve jednostavno, gospodo – reče Kaljostro – ja sam barunu natočio samo trideset pet kapljica životnog napitka i on se pomladio samo za trideset pet minuta.

– O, još! Još, grofe! – progunđa starac pohlepno.

– Ne, gospodine, jer bi vas drugi pokušaj možda ubio – odgovori Kaljostro.

Od svih gosti gospođa Dibari, koja je poznavala vrijednost toga napitka, najljubopitnije je pratila sve potankosti ovoga prizora. U istoj mjeri, kako su mladost i život oživljavali žile starog Tavernea, pratilo je grofičino oko u žilama napredak mladosti i života. Ona se smijala, pljeskala, ona se samim gledanjem preporađala. Kad je uspjeh napitka dosegao vrhunac, grofica umalo da se nije oborila na Kaljostrovu ruku, da mu otme bočicu. Ali kad je Taverne brže stario nego što se opet pomladio, progovori turobno:

– Sve je to neostvarljivo. Čudesna tajna trajala je trideset pet minuta.

– To će reći – prihvati grof De Haga – kad bismo se htjeli pomladiti za dvije godine, morali bismo ispiti čitavu rijeku.

Svi se nasmiju.

– Ne – reče Kondorse – račun je jednostavan; trideset pet kapljica za trideset pet minuta, to je malenkost od tri milijuna sto pedeset tri hiljade i stotina kapljica za jednu godinu mladosti.

– Prava poplava – dodade Lapejruz.

– Pa ipak – reče grofica – po vašem mišljenju nije bilo kod mene tako, jer je jedna mala bočica, koju mi je poklonio vaš prijatelj, Žozef Balzamo, bočica otprilike četiri puta tako velika kao vaša, bila dovoljna da kod mene zaustavi napredak vremena na deset godina.

– Posve opravdano, gospođo, i vi se jedina dotičete prstom tajanstvene zbilje. Čovjek koji je ostario, veoma ostario, treba tu količinu ako želi proizvesti neposredan i moćan učinak. Ali gospođa od trideset godina, kao što ste vi bili, gospođo, ili muškarac od četrdeset godina, kao što sam ja bio, kad smo počeli piti taj napitak... ta gospođa i taj muškarac, još puni svježine i mladosti, trebaju popiti samo deset kapljica te vode u svakom periodu propadanja i pomoću tih deset kapljica će osoba koja ih uzima sačuvati mladost i život zauvijek, u istom stupnju dražesti.

– Što nazivate periodom propadanja? – upita grof De Haga.

– U naravnom stanju raste sila čovjeka do trideset pete godine. Došavši dotle, on zastane do četrdesete godine. Od četrdesete počinje propadati, ali gotovo neopazice do pedesete. Onda period biva kraći do dana smrti. U stanju civilizacije, to jest kad se tijelo troši razuzdanošću, brigama i bolestima, zaustavlja se rastenje sa tridesetom godinom. Propadanje počinje sa trideset pet godina. Onda moramo pograbiti prirodu, da se opremo njezinom gibanju. Onaj koji posjeduje tajnu ovog napitka, kao što je ja posjedujem, umije napadaj tako kombinirati da ga uvreba i zaustavi bez obzira na sebe sama, i taj će živjeti, kao što ja živim, uvijek mlad, ili bar dosta mlad.

– Ah, gospodine Kaljostro – reče grofica – zašto niste, kad je stajalo do vas da odaberete svoje doba, odabrali dvadeset godina umjesto četrdeset?

– Zato, gospođo grofice – progovori Kaljostro sa smiješkom – jer meni ide više u prilog da budem čovjek od četrdeset godina, zdrav i potpun, nego da budem nepotpun mladić od dvadeset godina.

– Oh, oh! – začudi se grofica.

– I bez sumnje, gospođo – nastavi Kaljostro – u dvadesetoj godini sviđamo se ženama od trideset godina; u četrdesetoj godini vladamo ženama od dvadeset godina i muškarcima od šezdeset.

– Popuštam, gospodine – reče grofica. – Uostalom, kako da se prepiremo sa živim dokazom.

– Dakle ja sam osuđen – progovori Taverne turobno – ja sam se prekasno dosjetio?

– Gospodin Rišelje bio je vještiji od vas – prihvati dobrodušno Lapejruz sa svojom mornarskom iskrenošću – ja sam čuo da maršal ima neki recept...

– To je glas što su ga žene raširile – reče grof De Haga i nasmija se.

– Je li to razlog da u to ne vjerujemo, vojvodo? – upita gospođa Dibari.

Stari maršal porumenje pa reče:

– Hoćete li znati, gospodo, u čemu je moj recept?

– Sigurno da želimo znati.

– Dakle čujte: u tome da se čuvam.

– Ah, ah! – nasmiju se svi.

– Pa ipak je tako – reče maršal.

– Ja bih porekla taj recept – prihvati grofica – kad ne bih vidjela učinak bočice gospodina Kaljostra. Ali držite se dobro, gospodine čarobnjače, ja nisam iscrpla sva pitanja.

– Izvolite, gospođo, izvolite.

– Vi ste dakle rekli da vam je bilo četrdeset godina kad ste prvi put upotrijebili vaš životni napitak.

– Da, gospođo.

– I da od onda, to jest od opsade Troje...

– Nešto malo prije, gospođo.

– Neka bude; vi ste sačuvali dob od četrdeset godina?

– Kako vidite.

– Ali onda nam vi dokazujete – prihvati Kondorse – više negoli vaša teorija dopušta...

– Što vam dokazujem, gospodine markiže?

– Vi nam dokazujete ne samo trajnost mladosti nego i očuvanje života. Jer ako je vama uvijek četrdeset godina od trojanskog rata, vi niste nikada umrli.

– Istina je, gospodine markiže, ja nisam nikada umro, ja to ponizno priznajem.

– Ali ipak, vi niste neranjiv kao Ahil, pa ni Ahil nije bio neranjiv, jer ga je Paris ubio strijelom u petu.

– Ne, ja nisam neranjiv, a to mi je vrlo žao – reče Kaljostro.

– Vi dakle možete biti ubijen, možete umrijeti nasilnom smrću?

– Nažalost, da.

– A kako vam je pošlo za rukom da se uklanjate nesrećama kroz tri hiljade i petsto godina?

– To je sreća, gospodine grofe; izvolite pratiti moje izlaganje.

– Pratim ga.

Svi se podboče laktovima o stol i stanu slušati. Glas Kaljostra prekide šutnju.

– Koji je prvi uvjet života? – zapita on pokazavši otmjenom i laganom kretnjom dvije lijepe bijele ruke, opterećene prstenjem. – Zdravlje, nije li tako?

– Da, istina je – odgovore svi glasovi.

– A uvjet zdravlja jest opet...

– Uzdržljivost – reče grof De Haga.

– Imate pravo, gospodine grofe – uzdržljivost, umjerenost i dijeta čine zdravlje. No, zašto ne bi ove kapljice moga napitka sačinjavale najbolju dijetu, što se zamisliti može?

– Tko to zna?

– Vi, grofe.

– Da, bez sumnje, ali...

– Ali ne drugi – uplete se gospođa Dibari.

– To je, gospođo, pitanje o kojemu ćemo odmah raspravljati. Dakle, ja sam uvijek slijedio dijetu mojih kapljica, i pošto su one ono što su stari tražili pod imenom vode mladosti, a što su moderni označili napitkom života, ja sam trajno sačuvao mladost, prema tome moje zdravlje i moj život. To je jasno.

– Ali ipak, grofe, sve se istroši, pa i svako najljepše tijelo.

– Tijelo Parisovo kao i Vulkanovo.

– Vi ste bez sumnje poznavali Parisa, gospodine Kaljostro.

– Izvrsno, gospođo: to je bio krasan momak: ali općenito ne zaslužuje sasvim ono što o njemu kazuje Homer i što o njemu misle žene. Prije svega, bio je crvenokos.

– Crvenokos! Ah, fuj, strašno – reče grofica.

– Na nesreću – nastavi Kaljostro – Helena nije bila vašega mišljenja, gospođo. Ali vratimo se životnom napitku.

– Da, da – slože se svi.

– Vi dakle mislite, gospodine De Taverne, da se sve istroši. Neka bude. Vi znate također da se sve preporađa ili nadomješta, kako vam drago. Čuveni nož svetoga Huberta, koji je toliko puta promijenio oštricu i držak, jedan je primjer; jer unatoč toj promjeni on je ostao nož svetog Huberta. Vino hajdlberških monaha uvijek je isto, pa ipak se u orijašku bačvu svake godine nalijeva nova berba.

– I eto, ja sam se poveo za primjerom hajdlberških monaha. Ja sam uzdržavao svoje tijelo, uvodeći svake godine nove izvore koji su imali preporoditi stare elemente. Svako jutro jedan je mladi i svježi atom nadomjestio u mojoj krvi, u mojem mesu, u mojim kostima, jedan istrošeni, tromi molekul. Ja sam iznova oživljavao ruševine kojima običan čovjek neosjetno ispunjava svu gromadu svoga bića: posljedica toga neprekidnog proučavanja života jeste da moj duh, moje tijelo, moji živci, moje srce i moja duša nikad ne zaborave svoje funkcije; meni je pošlo za rukom da iz svega crpem takvo iskustvo da predviđam svaki položaj i osjećam njegove opasnosti. Tako me nećete nagovoriti da uđem u kuću kojoj prijeti da se sruši. Oh, ne, ja sam vidio odviše kuća, a da na prvi pogled ne razlikujem dobre od loših. Vi me nećete vidjeti da idem u lov s nespretnjakovićem koji ne zna rukovati puškom. Vi me u ratu ne biste mogli nagovoriti da zauzmem ovo ili ono mjesto, koje bi svaki drugi na prvi mah zauzeo, ukoliko nisam preračunao sve ravne i parabolične linije koje smrtnim načinom teku prema tome mjestu. Vi ćete mi reći da ne vidimo unaprijed zalutalo tane? Odvraćam vam da se čovjeku koji je izbjegao milijun puščanih hitaca ne može oprostiti ako se dade usmrtiti od jednog zalutalog taneta. Ah, ne činite kretnju nevjerice, jer ja sam eto živ dokaz. Ja vam ne velim da sam besmrtan; ja vam velim samo da znam ono što nitko ne zna, naime ukloniti se smrti, ako ova kojim slučajem dođe. Tako na primjer ne bih ni za što na svijetu ostao ovdje sam sa gospodinom De Lonejem, jer on misli, kad bi me imao u kojoj samici svoje Bastilje, da bi moju besmrtnost provjerio gladovanjem. Isto tako ne bih ostao ni s gospodinom Kondorseom, jer on ovaj čas misli da sadržaj prstena koji nosi na lijevoj ruci baci u moju čašu, a taj sadržaj je otrov; sve to bez ikakve zle namjere, jedino da dozna bi li ja od toga umro.

Obje osobe, koje je Kaljostro spomenuo, maknuše se.

– Priznajte to odvažno, gospodine Lonej, mi nismo sudska porota, uostalom namjera se ne kažnjava. Recite jeste li mislili na ono što sam izrekao? A vi gospodine Kondorse, imate li zbilja u tom prstenu otrov koji bi mi htjeli dati da okusim u ime vaše žarko ljubljene znanosti?

– Vjere mi – reče gospodin De Lonej, nasmiješivši se i porumenjevši – priznajem da vi imate pravo, gospodine grofe, to je ludost; ali ta ludost pala mi je na um baš u onom trenutku kada ste vi počeli optuživati.

– A ja – dodade Kondorse – neću biti manje iskren od gospodina De Loneja. Ja sam zaista pomislio da ne bih dao crno pod noktom za vašu besmrtnost kad biste okusili od onoga što ja imam u svojem prstenu.

Uzvici čuđenja dopriješe od čitavog stola. To priznanje dalo je pravo ne doduše besmrtnosti nego pronicljivosti grofa Kaljostra.

– Vidite – reče Kaljostro mirno – da sam pogodio! I eto tako vam je sa svime što se ima dogoditi. Navika živjeti otkriva mi na prvi pogled prošlost i budućnost ljudi koje vidim.

– Moja nepogrešivost u tom pogledu takva je da se pruža na životinje i na lijenu materiju. Kad sjedam u kočiju, razabirem po držanju konja da žele uteći, po kočijaševu licu da me želi prevrnuti; ukrcam li se na lađu, pogađam da je kapetan ili neznalica ili tvrdoglav i da prema tome neće moći ili neće htjeti izvoditi stanovite kretnje. Tada se uklanjam i kočijašu i kapetanu; ostavljam konje kao i brod. Ne tajim slučaj, ali ga smanjujem; umjesto da mu ostavljam stotinu izgleda, otimam mu ih devedeset devet, a na oprezu sam od stotoga. Evo, kako mi dobro služi to što sam proživio tri hiljade godina.

– Onda – progovori Lapejruz sa smiješkom, posred oduševljenja ili zlovolje što su je izazvale Kaljostrove riječi – onda me, dragi moj proroče, morate pratiti do lađe s kojom želim oploviti zemlju. Time bi mi iskazali osobitu uslugu.

Kaljostro ne odgovori ništa.

– Gospodine maršale – nastavi sa smiješkom pomorac – pošto gospodin grof Kaljostro, a ja to razumijem, neće da ostavi takvo dobro društvo, morate mi dopustiti da ja to učinim. Oprostite mi, gospodine grofe De Haga, oprostite mi, gospođo, ali eto, sedam je sati, a ja sam obećao kralju da ću u sedam i četvrt sjesti u kočije. A sada, pošto gospodin grof Kaljostro ne želi vidjeti moja dva broda, neka mi reče bar što će mi se dogoditi na putu iz Versaja u Brest. Od Bresta do stožera rješavam ga proročanstva, to je moja stvar. Ali od Versaja do Bresta duguje mi savjet.

Kaljostro pogleda još jedanput Lapejruza, ali tako melanholičnim okom, tako slatkim ali ujedno tako turobnim licem, da se to neobično dojmilo svih gostiju. Ali pomorac nije ništa primijetio. On se oprosti od gosti; sluge ga zagrnu u veliko teško krzno, a gospođa Dibari stavi mu u džep nekoliko okrepljujućih stvari, toliko dragih putnicima, jer ih za dugačkih noći u ledenoj atmosferi sjećaju bar prijatelja koji su odsutni.

Lapejruz, smiješeći se neprestano, pokloni se još jednom grofu De Haga i pruži ruku starom maršalu Rišeljeu.

– Zbogom, dragi moj Lapejruz – reče mu vojvoda.

– Nipošto, gospodine vojvodo, doviđenja – odvrati Lapejruz. – Ali uistinu, reklo bi se da odlazim zauvijek: putovati oko zemlje, to je pune četiri ili pet godina zbivanja, ništa više; zbog toga ne trebamo reći zbogom.

– Četiri do pet godina! – uzvikne maršal. – Ej, gospodine, zašto ne kažete četiri ili pet vjekova? Dani su u mojoj dobi godine, i ja vam kažem: zbogom!

– Bah! Pitajte proroka – reče Lapejruz smiješeći se – on vam obećava još dvadeset godina. Nije li tako, gospodine Kaljostro? Ah, grofe, zašto mi niste prije govorili o vašim božanskim kapljicama i stajale što mu drago, ja bih ukrcao jednu tonu na Astrolab. To je ime mojega broda, gospodo. Gospođo, još jedan cjelov na vašu lijepu ručicu, zacijelo najljepšu što ću je vidjeti odavde do moga povratka. Doviđenja!

I on ode.

Kaljostro je i dalje zloslutno šutio.

Čuli su se kapetanovi koraci na stepeništu predvorja, njegov veseo glas u dvorištu i njegovi posljednji pozdravi s osobama koje su ga ispratile. Onda se vratašca kočije zatvore s treskom, a točkovi zagrme.

Lapejruz je učinio prvi korak na onom tajanstvenom putovanju s kojega se nije vratio. Svi su slušali. Kad već ništa nisu čuli, okrenu se svi pogledi, kao po nekoj višoj sili, na Kaljostra. Bilo je u crtama toga čovjeka nešto proročansko, od čega su svi gosti zadrhtali. Čudna šutnja potraja nekoliko minuta. Grof De Haga prekine je prvi.

– A zašto mu niste ništa odgovorili, gospodine?

Kaljostro se lecnu, kao da ga je to pitanje trgnulo iz razmišljanja.

– Zato – odvrati on grofu – jer bi mu morao reći laž ili nešto okrutno.

– Kako to?

– Ja bih mu morao reći: gospodine Lapejruz, gospodin vojvoda Rišelje pravo vam kaže: zbogom a ne doviđenja.

– Ej – izusti Rišelje problijedivši – što to do bijesa velite o gospodinu Lapejruzu?

– Oh! Umirite se, gospodine maršale – prihvati živo Kaljostro – to proročanstvo nije za vas žalosno.

– Ah, kako? – uzviknu gospođa Dibari. – Taj ubogi Lapejruz, koji mi je maloprije poljubio ruku...

– Ne samo da vam je neće više poljubiti, gospođo, nego neće nikad više vidjeti one koje je večeras ostavio – reče Kaljostro promatrajući pozorno svoju čašu punu vode, u kojoj su titrale svijetle zrake boje opala.

Uzvik čuđenja otme se iz svih usta.

Razgovor je svakim trenutkom povećavao zanimanje: reklo bi se da je riječ o nepogrešivom proročanstvu starinskoga proročišta.

Usred toga bojažljivog raspoloženja, gospodin De Favra ustade i pođe na prstima da vidi ne prisluškuje li koji sluga u predsoblju. Ali kuća maršala Rišeljea bila je uredna i De Favra nađe u predsoblju samo jednog starog intendanta, koji je strogo poput straže na izgubljenom mjestu branio prilaze u blagovaonicu u svečanom času deserta. On se vrati na svoje mjesto učinivši prisutnima znak da su sami.

– U tom slučaju – progovori gospođa Dibari odgovarajući na uvjeravanja De Favra, kao da su glasno izrečena – u tom slučaju, pripovijedajte nam što čeka toga jadnog Lapejruza.

Kaljostro mahne glavom.

– Da čujemo, da čujemo, gospodine Kaljostro! – prihvate i muškarci.

– Da, mi vas bar molimo.

– Dobro, gospodin Lapejruz otputovao je, kako vam je rekao, da plovi oko svijeta, da nastavi putovanja Kuka, ubogog Kuka! Vi znate, ubijenog, na Sandvičkim otocima.

– Da, da, znamo – potvrdiše ostali klimanjem glava.

– Sve nagoviješta pothvatu sretan uspjeh. Gospodin Lapejruz je dobar pomorac; uostalom, kralj Luj XVI vješto mu je označio put.

– Da – prekide mu riječ grof De Haga – kralj Francuske vješt je zemljopisac; nije li tako, gospodine Kondorse?

– Vještiji zemljopisac nego je to potrebno kralju – odvrati markiz. – Kraljevi bi morali sve samo površno poznavati. Onda bi se možda dali voditi od ljudi koji poznaju temelje.

– To je lekcija, gospodine markiže – progovori grof De Haga i nasmiješi se.

Kondorse porumenje.

– Oh, ne, gospodine grofe – reče on – to je jednostavno razmatranje, filozofsko uopćavanje.

– On dakle putuje? – prihvati gospođa Dibari, požurivši se da prekine svaki poseban razgovor koji bi ih odmamio od općega.

– On dakle putuje – nastavi Kaljostro – ali ne mislite da će on, makar se čini da mu se jako žuri, odmah otputovati; ne, ja vidim da će mnogo vremena potratiti u Brestu.

– To je šteta – reče Kondorse – sada je doba za polazak. On je nešto malo zakasnio, bolje bi bilo da je odabrao februar ili mart.

– Oh, ne predbacujte mu ta dva ili tri mjeseca, gospodine Kondorse, u to će vrijeme bar živjeti i nadati se.

– Mislim da su mu dali dobro društvo? – reče Rišelje.

– Da – nastavi Kaljostro – zapovjednik drugoga broda je otmjen čovjek. Vidim da je još mlad, željan pustolovina, nažalost smion.

– Zašto nažalost?

– Doista! Godinu dana poslije tražim toga prijatelja i ne vidim ga – reče Kaljostro nemirno, posavjetovavši se sa svojom čašom. – Nitko od vas nije ni rođak ni usko sprijateljen s gospodinom Langelom?

– Nije.

– Nitko ga ne pozna?

– Ne.

– Pa dobro! Smrt će s njim početi. Ja ga više ne vidim.

Zamor zaprepaštenja vinu se iz grudi svih prisutnih.

– Ali on, on... Lapejruz?... – progovori više dahćući glasova.

– On plovi, pristaje, ukrcava se opet. Godinu-dvije plovi sretno. Od njega dolaze vijesti. A zatim...

– Zatim?

– Godine prođu.

– Što dakle?!

– Ocean je ogroman, nebo je mračno, tu i tamo pojavljuju se neistražene zemlje, tu i tamo pojavljuju se gadne prilike kao nemani grčkoga arhipelaga. One vrebaju na lađu koja plovi po magli između grebena, nošena strujom; napokon oluja, oluja gostoljubivija od kopna, pa konačno nesretne vatre. O, Lapejruze, Lapejruze, kad bi me mogao čuti, ja bih ti rekao: „Ti si otplovio kao Kolumbo da otkriješ jedan svijet, Lapejruze, ne pouzdaj se u nepoznate otoke!"

I on ušuti.

Ledena groza prođe društvom, dok su nad stolom još treperile posljednje njegove riječi.

– A zašto ga niste opomenuli? – reče grof De Haga koji je podlegao uplivu toga izvanrednog čovjeka, što je po svojoj volji upravljao svim srcima.

– Da, da – prihvati gospođa Dibari – zašto da se ne pohrli za njim; čovjeka kao što je Lapejruz vrijedi sigurno spasiti. Da pošaljemo jednog glasnika, dragi moj maršale.

Maršal shvati i ustane da pozvoni.

Kaljostro pruži ruku.

Maršal se spusti opet u naslonjač.

– Svaki bi savjet bio bez koristi – nastavi Kaljostro – čovjek koji kob predviđa, ne može je promijeniti. Gospodin Lapejruz smijao bi se da čuje moje riječi, kao što su se i Prijamovi sinovi smijali proroštvu Kasandre; ali eto, vi se i sami smijete, gospodine grofe De Haga, a vaš smijeh zarazit će i druge. O, ne prisiljavajte se, gospodine Favra, ja nikad nisam sreo slušaoce koji vjeruju.

– O, mi vjerujemo – uzviknuše gospođa Dibari i vojvoda Rišelje.

– Ja vjerujem – prošapće i De Taverne.

– Ja također – reče grof De Haga uslužno.

– Da – nastavi Kaljostro – vi vjerujete jer se radi o Lapejruzu, ali kad bi se radilo o vama, ne biste vjerovali.

– Oh!

– Ja sam u to siguran.

– Ja priznajem – oglasi se grof De Haga – da bih vjerovao, da je gospodin Kaljostro rekao gospodinu Lapejruzu: čuvajte se nepoznatih otoka. Tada bi ih se on čuvao. To bi uvijek bila neka nada.

– Uvjeravam vas, gospodine grofe, kad bi on meni i povjerovao – vidite kako bi strašno bilo ovo otkriće: nesretnik bi naime naočigled opasnosti, ugledavši nepoznate otoke i vjerujući u moje proročanstvo, osjećao kako se približuje tajanstvena smrt, koja mu prijeti, a da joj ne može izbjeći. On ne bi pretrpio jednu smrt, već hiljadu smrti. Pomislite samo na nadu koju bih mu oteo, tu posljednju utjehu koja ostaje nesretniku kad ga se već nož dotiče, kad ga se već dotakne oštrica željeza, kad mu krv poteče.

– To je istina – reče tihim glasom netko od prisutnih.

– Da – prihvati Kaljostro – veo koji prekriva kraj našega života jedino je pravo dobro što ga čovjek ima na zemlji.

– No, sad kako mu drago – progovori grof De Haga – kad bih ja slučajno čuo od čovjeka kao što ste vi: čuvaj se ovoga ili onoga čovjeka, ove ih one stvari – ja bih tu opomenu uzeo za dobro, i bio bih zahvalan savjetniku.

Kaljostro zaklima blago glavom i poprati tu kretnju sa smiješkom.

– Uistinu, gospodine Kaljostro – nastavi grof De Haga – dajte meni mig i ja ću vam biti zahvalan.

– Vi biste željeli da vam kažem ono što nisam htio reći gospodinu De Lapejruzu.

– Da, to bih htio.

Kaljostro učini kretnju kao da želi govoriti; ali se opet savlada i reče samo:

– Oh, ne, gospodine grofe, ne.

– Ja vas molim za to.

Kaljostro okrenu glavu.

– Nikada! – prošapće on.

– Čuvajte se – reče grof sa smiješkom – vi ćete me učiniti nepovjerljivim.

– Bolje je nevjerovanje od straha.

– Gospodine Kaljostro – progovori grof ozbiljnim glasom – vi zaboravljate jedno.

– Što? – zapita prorok smjerno.

– Ako ima ljudi koji bez štete mogu biti u neizvjesnosti u pogledu svoga udesa, da ima drugih koji bi htjeli znati svoju budućnost, jer njihov udes ima značenje ne samo za njih same nego i za milijune ljudi.

– To je dakle zapovijed – reče Kaljostro – No ja bez naloga neću ništa učiniti.

– Što hoćete time reći?

– Da mi vaše veličanstvo zapovjedi – reče Kaljostro tihim glasom – i ja ću poslušati.

– Ja vam zapovijedam da otkrijete moj udes, gospodine Kaljostro – prihvati kralj s puno učtivosti. U isti mah, kad je grof De Haga narušio svoj inkognito davši zapovijed, ustade gospodin Rišelje, pozdravi smjerno princa i reče mu:

– Hvala na časti što je kralj Švedske iskazuje mojoj kući, sire; neka vaše veličanstvo zauzme počasno mjesto. Od ovoga trenutka ono može pripadati samo vama.

– Ostanimo, ostanimo kako jesmo, gospodine maršale, da nam ne umakne nijedna riječ od onoga što će mi grof Kaljostro reći.

– Kraljevima se ne kaže istina, sire.

– Bah! Ja nisam u svojem kraljevstvu. Zauzmite svoje mjesto, gospodine vojvodo; govorite gospodine Kaljostro, ja vas zaklinjem.

Kaljostro pogleda na svoju čašu; mjehurići poput onih što se iskre u šampanjcu dizahu se sa dna čaše na površinu; voda kao da se uzrujala od njegove volje.

– Sire, recite mi što želite znati – reče Kaljostro – i eto me spremna da vam odgovorim.

– Recite mi kakvom ću smrću preminuti.

– Od hica, sire.

Čelo kralja Gustava se razvedri.

– Ah! Dakle u bitki – reče on – smrću vojnika. Hvala, gospodine Kaljostro, sto puta vam hvala. Oh, ja predviđam bitke, i Gustav Adolf i Karlo XII pokazali su mi kako umiru švedski kraljevi.

Kaljostro obori glavu i ništa ne odgovori.

Grof De Haga namršti obrve.

– Oh, oh! – izusti on. – Zar hitac neće biti opaljen u bitki?

– Ne, sire.

– U opsadi to bi bilo moguće.

– Neće biti ni u opsadi!

– Gdje će dakle biti?

– Na jednom plesu, sire.

Kralj se zamisli.

Kaljostro, koji bijaše ustao, sjedne opet i spusti glavu među dlanove.

Svi oko proroka i predmeta njegova proroštva problijede. De Kondorse približi se čaši vode iz koje je prorok čitao svoje mračno proroštvo, digne je do svojih oči i stane brižno proučavati blistave mjehuriće i tajanstveni sadržaj. Vidjelo se kako inteligentno i hladno oko traži od jakog i prozirnog stakla rješenje jednog problema, koji je njegov razum reducirao na vrijednost čisto fizičke spekulacije. Uistinu, mudrac je ispitivao dubinu, prelamanje svjetla i sićušnu igru vode. On, koji je htio znati uzrok svemu, ispitivao je uzrok i izliku onoga šarlatanstva, vršenog na ljude koji su sjedjeli za stolom, od jednog čovjeka kojemu se nije mogla odreći izvanredna darovitost.

Bez sumnje, on nije našao rješenje svoga problema, jer prestade ispitivati čašu, postavi je natrag na stol i reče:

– Pa da, i ja bih zamolio našeg slavnog proroka da raspita svoje čarobno ogledalo. Nesrećom – reče on – ja nisam moćan gospodin, ja ne zapovijedam, i moj skroman život ne pripada milijunima ljudi.

– Gospodine – reče grof De Haga – vi zapovijedate u ime znanosti, i vaš život ne tiče se samo jednog puka nego čovječanstva.

– Hvala, gospodine grofe; ali možda vaše mišljenje u toj stvari nije u isti mah i mišljenje gospodina Kaljostra.

Kaljostro digne glavu kao brzonogi konj oboden ostrugama.

– Istina je, markiže – reče on sa nešto nervoznog uzbuđenja – istina je, vi ste moćan gospodin u kraljevstvu inteligencije. Da vidimo, pogledajte mi u lice; zar i vi također želite ozbiljno da vam što proreknem?

– Ozbiljno, gospodine grofe – prihvati Kondorse – poštenja mi! Nije moguće ozbiljnije.

– Dobro, markiže – reče Kaljostro prigušenim glasom, spustivši zjenicu svoga prodornog pogleda – vi ćete umrijeti od otrova što ga nosite u prstenu na vašem prstu. Vi ćete umrijeti...

– Ah, ali ako ga bacim? – prekide mu riječ Kondorse.

– Bacite ga.

– Vi dakle priznajete da je to lako?

– Dakle bacite ga, velim vam.

– Oh da, markiže! – uzviknu gospođa Dibari – molim vas, bacite taj gadni prsten; bacite ga ako nizašto drugo, a ono zato da utjerate u laž ovoga zlosretnog proroka, koji nas sve ožalošćuje sa svojim proroštvom. Jer ako ga bacite, sigurno je da nećete biti otrovani tim otrovom; pošto gospodin Kaljostro tvrdi da ćete od toga umrijeti, onda će bar,