http://www.riznicasrpska.

net/knjizevnost/
Preuzeto 12. 10. 2013.

Knjievne novine 22. 8. 1950. ( , , III, 1950. . 34)

BRANKO OPI
JERETIKA PRIA

Ovea vila, sa svih strana ograena zidom i otvorena samo prema moru, pribila se uz
raspucao strm kamenjar. Jedva je vidim od borova i empresa. Graena je za vrijeme stare,
trule, nenarodne... itd. Jugoslavije.
Ispred vile je mala terasa natkrivena sjenicom od brljana i oiviena mesinganom ogradom.
Ispod nje, desetak stepenica nie, minirjaturna plaa, bazen i plitka baza za amce.
Udesno od vile, na nekih stotinak metara, poinje luk velike pjeane plae. Tamo iza nje,
kroz bujno zelenilo, proviruju krovovi i blistaju zidovi brojnih odmaralita.
Na hladovitoj terasi vile uti i dosauje se omanje drutvo: ministar tef Jovanovi, njegova
svastika, pomonik ministra sa enom, general Stevo Navala, neka krupna zvjerka iz krupne
ustanove, jo jedna neodreena zvjerka za koju niko posigurno ne zna ime se bavi (a koja
samo mudro i vano uti), nekoliko baba i staraca i, najzad, jedan naelnik personalnog
odjeljenja, koji strogo i sumnjiavo posmatra emprese, more, amce i oblaak to se nadvija
nad vazduni prostor vile.
Ministrova svastika (studentkinja koja na fakultet odlazi automobilom) i pomonikova ena
upravo su se vratile iz grada. Dostojanstveno su proetale ukazujui poast starom gradu i
suncu nad njim i, vijorei kosom, dopraile natrag autom natjerajui u bijeg tamo neke koji su
gmizali pjeke (nosii su im, naravno, bili kako treba uzdignutd). Sad obje sjede u oku,
nedaleko od ministra, i pretresaju svoje jutronje doivljaje.
A koji ti bjee ono, onaj poruni debeljko, koji te je pozdravio kod esme? interesuje se
svastika, inae stari kandidat za udaju.
Kakav debeljko? nadie obrve pomonikovica. Ta ono je pukovnik taj i taj; jo je
momak.
Aa, fin drug, simpatian - razvlai usta svastika i pita dalje: A onaj mladi, ljepotan?
Sjea li se, mahao ti je s bedema?

 Taj? kiselo mrmlja pomonikova ena. Neki student, drug mog brata.
Pih, ba je neki bezobraznik mrti se svastika. Tako drsko gleda i tako se... Ba ima
neutiviih ljudi. Mnogo ti slobode oni sebi daju.
Mnogo, mnogo slae se pomonikovica.
Nedaleko bui, pljeska i vriti velika plaa. General Navala utke silazi niz stepenice, tobo
nemarno pliva iza zida, a onda baca oprezan pogled na vilu i pljuskajui vodom bjei prema
velikoj plai. Tamo ga prepoznavaju jo prije nego je iziao i obasipaju razdraganim uzvicima:
Aa, evo ga, evo ga!
Gdje si ti, bre? Ovamo!
Ve poslije jednu minutu ovaj vani i mrzovoljni general s terase pretvara se u vedrog i
razgovornog momka. Smije se od srca, mirka na suncu i pita jednog crnpurastog djeaka,
svog biveg kurira:
uje, Milojica, bi l' se kod vas u odmaralitu nalo jedno mjesto? Ne sjedi mi se tamo
prijeko.
Bogami, bie. Sjutra odlaze neki iz naeg preduzea.
Na terasi je i dalje tiina. Svaki razgovor brzo zamre i opet zavlada velianistvena dosada.
Jeste li svraali do velike kavane? pita pomontik enu.
A, vraga. Natrpalo se tamo neke svjetine, mjesta ne moe dobiti.
Eh, a tamo je divna terasa, izgled na more uzdie svastika.
Tamo bi trebalo dozvoliti ulaz samo sa specijalnim propusnicaima, kao u onom naem,
sjea li se? Onda bi bar bilo mjesta, ne bi svak dolazio.
ta da mu radi! slijee pomonik ramenima.
Drug miinistar zamiljeno uti. S jedne strane, srce ga vue tamo, na veliku plau, meu
narod, a s druge strane, sve mu se ini da e neto izgubiti od vlastite veliine ako se umijea
meu svjetinu. Ovako izdvojen od mase izgleda sam sebi mnogo vaniii, vredniji i mudrijli,
izabran ovjek, ali mu je u dui ipak neto prazno, kao da ne sjedi na svom pravom mjestu.
Okretno i lagano, malo se ljuljajui u kukovima, prilazi ministru direktor jednog velikog
hotela. On je od neki dan tu u vili, pola kao gost, pola kao glavni snabdjeva i savjetnik.
Poznaje skoro sve ministre, generale i druge "glavne ljude", kako sam kae.

 Drue ministre, u jednom odmaralitu ima krasan bilijar, a vi, koliko znam, volite...
poinje on tihim i diskretnim apatom.
Valjda vole i oni drugovi iz toga odmaralita nehotice se otme ministru i, kao da
rastereuje roenu savjest, odluno kae: Ne, ne treba.
Ne treba! kao odjek, povlaujui, ponavlja direktor, pa pipkajui ime bi odobrovoljio
ministra, opet mu se prigne uvu i medi mu: - Ali to vi plivate cmok! i tu direktor
poljubi vrhove svoja tri sastavljena prsta.
Aha, jesi li vidio, sav bljesnu i oivlje ministar a nema ni nedjelju dana kako sam
nauio.
Vi ste prilino i omraviili, skoro i nemate stomaka nastavi direktor.
Jovanovi neuvjerljivo mjeri svoju pokrupnu figuru, a kad mu direktor jo jednom potvrdi to
isto, njemu se i samom ini da vie nema stomaka.
Pa, mravi se, mravi.
Direktor, veoma zadovoljan, plovi natrag u pravcu kuhinje, dok se miinistar samodopadljivo
ogleda i smjeka.
Raspriana svastika za trenutak zaustavlja jezik, istee dug vrat i, kao da se iznenada
probudila, vrti tamo-amo malom vjeverijom glavom.
A gdje je general, gdje su?
Valjda su tamo prijeko krivi usne debeljuna pomonikovica i palcem, preko ramena,
pokazuje gdje je, po prilici, to "prijeko" koje odvlaa, "guta" i nepopravljivo kvari do jue fine
ljude. E, jesu nali drutvo! Pazi, ak se i rzanje otud uje!
Vrlo vano uljivo uspija djevojka i mrmlja ironino, vie za sebe: Moda je na
ljetovanju moderno udvarati se udarnicima.
Pa vjerovatno. A glumice i balerine ostavljene su za zimsku sezonu zlobno dodaje
pomonikovica, ciljajui bogzna na koga iz njinovog drutva.
Ispod male plae uje se pljuskanje vode i neije snano varvarsko frktanje. Jedna mokra
njuka svijetlih i drskiih oiju, doperjala sigurno s velilko plae, radoznalo izviruje na
osamljeno drutvo, penje se na terasu i, pljeskajui se po jevtanim gaicama, istee iju put
malog bifea pod ballkonom.
Drutvo nelagodno uti i pravi se kao da ne vidi uljeza. Najzad ustaje naelnik i prilazi
nepoznatom.

 ta vi, drue, traite.

Ima ii ti ovdje neto 'ladno za popit? dobroduno pita pridolica i zvecka sitniom po
promoenom depu mislei od naelnika da je to gostoljubivi domain kue.
Ovdje je zabranjeno... uozbiljeno poinje naelnik, ali snalajjiva njuka, i ne ujui ga,
ve ljapa prema bifeu i veselo dovikuje kelneru:
Deder, za burazera jedan pricer, onako pojai.
Ministru odjednom neto bljesne u sjeanju, i on brzo izviri na nepoznatog postjetioca, koji se
ve vraa neljubazno usluen kod bifea.
Jest, ovo je.
Prepoznao je uvenog udarnika i novatora kome je on proljetos lino predao nagradu i orden,
pa kao da je zateen u ravom drutvu, pocrvenje i sagnu glavu da ga udarnik ne bi
prepoznao.
Do avola, ta li e samo ovjek rei ako li je i mene vidio?!
Njegova svastika dotle, u samrtnoj dosadi, okree glavu na stolici za ljuljanje i pita:
Zato ne premjestite kod nas onu muziku iz velitoog hotela u gradu? Meni se ponekad
uvee tako igra.
Ministra obuzima ljutnja:
Ali, molim te, pa tamo svake veeri dolaze stotine ljudi. Kako e im oteti muziku i
zatvoriti je
ovdje u ovu... ovu?...
Svastika zaueno nadie obrve:
Boe moj, pa ovdje su odgovorni drugovi.
Odgovorni drugovi. Pa ta onda? jedi se tef Jovanovi, ali se ni svastika ne da, ve mu
upada u rije:
Jest, ba ste mi osigurali odmor. Svak ti moe upasti ovdje kad god mu se prohtije. A sjea
li se, kad smo prvi put ovdje bili?
Pa jest, sjeam se... Bilo je to prije dvije godine, za vrijeme baukina kursa.
Svastika se ujede za jezik i zlovoljno se okree svojoj prijateljici, koja joj apatom povlauje:

 Ba nije sve zlo ni u toj baukinoj liniji. Valjda mi je bolje ovo: danas te na konferenciji
svaka baba moe izribati zbog ministarskog magacina.
Pa da, socijalistika demokratija ironino zvoca studentkinja. Doe u autu na
fakultet, i ve svi pucaju od zavisti: najbolje je, veli, danas biti ministrova svastika.
Eto ti, vidi.
Iznad betonske ivice plae pomalja se iz vode neije podrugljivo eretsko lice. Pridolica vie
za jednu nijansu isuviie glasno, iznad uobiajenog pristojnog tona ove terase:
Ehej, ovamo de, ministre, da te brat vidi kako pliva.
Ministar skae na noge, obradovan to e pred nekim imati prilike da pokae svoju vjetinu.
Svastika upitnno gleda pomonikovicu:
Koji je sad ovo?
A ta ga znam, jednom smo se negdje upoznali. To ti je neki umjetnik: vajar ili knjievaiik,
ne sjeam se... ta je onaj? obraa se pomonikovica muu.
Eh, ta je. Mlati honorare, eto ti ta je! s mrzovoljnim prezirom ree ga pomonik.
- A kako ga cijene nai drugovi? interesuije se svastika i jo uvijek ne skida pogled s gosta.
A taj pogled ispitivaki i neodreen, sve kao da govori: "Priekajte asak dok vidim ko ste,
moda u vam se i nasmijeiti."
tef bunu u vodu i ve mae rukama. Njegov prijatelj se kezi:
Loe, brate, pliva penzionerski.
Uvijek si bio zakeralo. Drugi mi ba vele da dobro plivam.
Lau, bogami, nita im ne vjeruj, udebljao si se, brate, previe, ne valja ti to.
Eto ti ga sad! udi se ministar, ali je lice njegovog druga tako otvoreno i vedro da se i
sam mora nasmijati.
Plivaju tako neko vrijeme, sve uz obalu, dok ministar najzad iskreno ne pone da se ali:
Dodijalo mi, drukame, u ovoj gore usidjelikoj sredini. Nema druge nego da svaki dan
idem na optu plau, tamo kod vas, ili da se preselim u neko sindikailno odmaralite.
A ne boji se, moda, za svoj autoriitet? lukavo i eretski ispipava ga umjetnik.
tef nailazi na pliak, ispravlia se i, s gestom ovjeka koji od sebe konano otresa jo
neodomaena uvjerenja o svojoj vioj vrijednosti, srdito se udara u grudi:

 E, vala, nikad nisam zazirao od otvorene narodne kritike, pa neu ni sad! Eto, nek mi ljudi
u oi, onako izbliza, s korak razmaka.
Dok se njih dvojica gube u bunoj guvi velike plae, tamo na maloj terasi vile pomonik s
blagonaklonim izrazom na licu slua neko objanjenje direktora hotela, koji mu se sad obraa
kao momentalno najstarijem na itavoj terasi:
Znate, svi su se razili, a vi ste sad ovdje najstariji, pa kako vi naredite...
Dobro, dobro, u redu.
Najstariji! Pomonik se ogleda po skoro pustoj terasi, dublje se zavali u pletenu fotelju i utonu
u krupne sanje. Najprije mata kako mu je umrla ena, a on se oenio ministrovom svastikom,
zatim ie i sam postao ministar, pa predsjednik vlade, pa...
U sline matarije, izgleda, zapali su, svaki za se, i ona dvojica pored njega, samo s tom
razlikom to je u njhovim sanjama pomonik odavno propao i otaao negdje u privredu, a oni
se, preko njegovog mjesta, kao preko prve stepenice, penju dalje.
Pomalo sanja i ljepukasta svastika, samo, kao za pakost, nikako ne moe da se skrasi i odlui
ko e joj biti mu. Izbor je tako veliki i primaimljiv, a ona, na alost, samo jedna jedina.
A velika plaa neobuzdano bui, klie, pjeva i, remetei njihove grandomanske planove,
burno izraava zadovoljstva i elje svakom pristupane.
BRANKO OPI JERETIKA PRIA
KAKO SE U VRIJEME NAPADA NA "JERETIKU PRIU" BRANKO OPI OBRATIO "DRUGU
VELJKU"

U rukopisnoj zaostavtini Branka opia, pored ostalog, naeno je jedno pismo naslovljeno sa
"Dragi drue Veljko".
uveni knjievnik je ovo pismo napisao vjerovatno Veljku Vlahoviu, nekoliko nedjelja nakon
objavljivanja njegove Jeretike prie u "Knjievnim novinama" Beograd, 22. avgusta 1950.
Ideoloko-politiki "pravovjernici", bjesomune sluge od naroda otuenog reima i njegovim
nosiocima okomili su se na plemenitog, asnog, potenog i visokomoralnog
beskompromisnog borca, intelektualca i stvaraoca.
Pismo je pisano itko, irilinim pismom, na plavoj hartiji, formata za potanska pisma. Ne
raspolaemo podacima da li je pismo dostavljeno adresatu.
Pismo ima antologijsku vrijednost, a zbog obima citiraemo neke njegove djelove:

"Dragi drue Veljko,

Vidim da je ova moja Jeretika pria izazvala bezbroj raznih komentara, sudova, osuda,
sumnji i veoma udnih zakljuaka, pa ne mogu da izdrim, a da ti ne napiem rije-dvije prije
nego se mognemo vidjeti... Uzroke za ovu priu ne treba traiti ni u mom "seljako-kulakom
anarhizmu" ni u "nepartijnosti" itd, nego u jednostavnoj dobronamjernoj elji da izvrgnem
ruglu niz pojava koje mi bodu oi. Imao sam hrabrosti da dirnem u ovu osjetljivu temu iz
prostog razloga to znam da u za kritiku ove vrste imati podrku i od Partije i od svih
potenih i razumnih ljudi u ovoj zemlji (...) Jedno samo vrsto znam i vjerujem: put kojim sam
poao astan je i dostojan pravog narodnog knjievnika, ne stidim se i ne kajem to sam
udario linijom satire, iako mi je bilo poznato da u protiv sebe izazvati gnjev onih koji su
pogoeni satirom, sumnje bronamjernih drugova koji me dobro ne poznaju, proteste
primitivaca i ljudi nenaviklih na kritiku i slobodnu demokratsku rije i najzad zluradost
poltrona i paniku meu kukavicama.
Ovo mi je samo veoma ao: stvar sam napisao na brzinu i u afektu, pa nisam dobro usmjerio
udarac, zakaio sam i prave i krive, a trebalo je udariti po onome krugu svastika, direktora i
raznih priipetlji, koji se vjeito vrzmaju oko naih rukovodilaca i love u mutnom poput tuka
(...)
Ne da mi avo mira, pa eto ti. ist sam pred svojom vlastitom savjeu u odnosu na narod,
domovinu i Partiju, pa me nije strah ni od ijih zamjerki i zato esto "hodam na glavi"
raunajui da mi to niko nee za zlo uzeti.
A evo jedne stvari, drue Veljko, koja mi naroito jede duicu i koja me goni na zajedljive
viceve i na bjeanje od rukovodilaca. To je silan broj poltrona, ljigavaca i beskimenjaka koji
se vrzmaju oko Partije i rukovodstva i svuda se nau i nameu kao konjske muve.
To mi naroito zapada za oi meu javnim i kulturnim radnicima, meu onima koji bi trebalo
da budu savjest naroda i ininjeri dua. Sjeam se, bilo je pred ovaj rat i kritiara i knjievnika,
koji su se muki suprotstavljali itavom ondanjem reimu i uporno i hrabro branili svoja
uvjerenja.
Mnogo su mi imponovali ti ljudi. Danas, meutim, veliki broj tih istih ljudi toliko
pekulantski i vjernopodaniki udeavaju svoje dranje, stilizuju svoje misli i miljenja i ne
djeluju po liniji svojih linih uvjerenja, nego po liniji udvorikoj i "reimskoj", iako to od njih
naa Partija ni u kom sluaju ne trai (...)
Da li Vi odozgo to vidite u ovolikoj mjeri kao ja, to ne znam, ali meni te pojave strano
smetaju i nagone da bjeim od rukovodilaca sto konaka, samo da se ne bih svrstao, ili da ko
ne bi pomislio da se svrstavam u sektu idolopoklonika (...) Ponekad imam utisak da je naa
Partija, i nenamjerno, ovih prvih posljeratnih godina ispred Rezolucije IB, pogodovala
odgajanju takvih ljigavih tipova.
Ovakvi me, naravno, zbog moje otvorenosti, smatraju djetinjastim i ludim, i da nije

uviavnosti i irokog razumijevanja od strane Partije, ja bih s njima, ini mi se, davno obrao
bostan. Kako li se samo jedu izmeu sebe, svaki je sebi centar svijeta, a literatura i ovaj narod
izgleda mi da rijetko od srca misle na to. Kad sve ovo vidim oko sebe, moda ponekad i
previe pesimistiki gledajui, onda zaista gledam u Partiju jedini spas i pouzdanje u borbi
protiv ove dungle, inae da nije toga, pobjegao bih Ivi Andriu da me on ui kako da spasim
duu i u sebi sauvam ovjeka koliko-toliko neokrnjena.
Kao da i ido od mene die ruke? Ih, brate, a mene je ak i Radovan Zogovi mogao da
pridobije sa par lijepih rijei, a Vi zbog jedne prie vadite sablju kao da pred sobom
neprijatelja imate. Znam da neu poginuti zbog smjele rijei, kazane u dobroj namjeri, ali mi
je krivo kad se na to gleda mrkim okom. Nije me majka Lianka rodila da puzim i previjam se
i vie volim da me ak i anarhistom nazovu, i drskim i bezobraznim ovjekom, nego li
knjievnikom bez kime, bez dostojanstva i savjesti.
Nije mene bez razloga ovaj narod primio i privio na srce. Ja govorim iz njegove due i nije ba
bilo potrebno ni naroito sreno da Skender na meni vjeba svoju otroumnost. To e mu
donijeti veoma alosnu slavu, iako je bio, koliko vidim, dobronamjeran i principijelan.
Za sad samo ovliko, dok se ne vidimo, tek da zna ta me boli i da vidi da se ne kajem zbog
puta kojim sam danas krenuo.
Drugarski te pozdravlja, Branko opi".

*
BRANKOVA SATIRA I JERETIKA PRIA
Poslije objavljivanja "Jeretike prie" opi je zajedno sa drugim odgovornim urednikom
"Knjievnih novina", Duanom Kostiem, bio na sasluanju u CK kod glavnog partijskog
ideologa Milovana ilasa. opi svjedoi: "Po objavljivanju ujem s razliitih strana da e moje
gae otii na panj. Tako i bi. Pozove mene u CK Milovan ilas i osu paljbu:
A ti onako, opiu! Tvoja satira i Jeretika pria! Hrana za malograane, povlauje sitnoj
buoraziji i ariji... A i tvoja literatura, sve sami seljaci, Jovandeke i ostala seljaka bratija, a
gdje ti je Partija, nje kod tebe nema..."
Obimnim lankom u "Borbi" i Titovim govorom nijesu okonani napadi na opia. Oglaavaju
se i knjievni kritiari, pisci, a po partijskoj direktivi je i predmet rasprava na "terenu", a naroito
u svom rodnom Podgrmeu, u kojima, iako nerado, uestvuju i mnogi prvoborci, pievi ratni
drugovi.
Najpopularniji i najitaniji domai poslijeratni pisac je, prema njegovim kritiarima, stvaralac
ije je djelo lieno idejnosti, malograanski kritizer, seljako-kulaki anarhista, otpadnik od
partijske linije, reakcionar, neprijatelj socijalizma i socijalistike demokratije, protivnik progresa,
pristalica buroaske ideologije, i ta jo sve ne.

opi je, prema svjedoenjima, teko podnio nepravedne udarce koji su mu pisci i politiari
zadali. O tome najbolje svjedoi njegovo pismo koje je vjerovatno pisao u vrijeme najee
kampanje i koje se uva u njegovoj zaostavtini u Arhivu Srpske akademije nauka i umjetnosti.
Ono je naslovljeno sa "Dragi drue Veljko" i pretpostavlja se da je bilo upueno Veljku
Vlahoviu. Vasilije Kresti o tom pismu kae. "Pismo predstavlja ispovijest jednog asnog,
visokomoralnog i savjesnog pisca, koji zna koje su mu obaveze, i koji nee, radi linog komfora,
da pravi kompromise sa, u mnogo emu devijantnim i od naroda otuenim, vladajuim sistemom
i njegovim nosiocima".
U ovom pismu upuenom Veljku Valhoviu, Branko opi iskazuje svoje uvjerenje da je put
kojim je poao "astan" i "dostojan pravog narodnog knjievnika", istiui da se ne stidi to je
"udario linijom satire". opi u pismu posebno ogorenje ispoljava protiv poltrona,
beskimenjaka, idolopoklonika, ljigavaca, pekulanata, meu kojima je nemali broj i hrabrih
revolucionara iz predratnog i ratnog doba. Oito vjerujui u moralne vrline onoga kome je pismo
upueno, opi, u ime Partije i svog vienja negativnih pojava u drutvu, izraava elju da se sa
njim lino sretne i saopti mu sve to ga boli.
U jednom intervjuu koji je dao tridesetak godina docnije, na pitanje kojom cijenom je platio
svoje bavljenje satirom, opi odgovara:
"Pomenulo se, ne povratilo se! Oekivao sam da e me pohvaliti za tu moju rabotu, ali je na
mene odjednom otvorena vatra iz sviju moguih kalibara. Javila se ak i teka artiljerija, a ja
stisnuo zube i apuem: 'Ipak ja imam pravo!' Istina, imao sam i podrke od niza divnih ljudi,
drugova, da ih ovdje ne pominjem poimenice. Jednom je traeno od mene da pismenim putem
objasnim ta sam to mislio pojedinim mojim satirama, ali mi onda jedan moj drugar dade savjet:
'Prije nego pone da pie, zamisli da je ve prolo pedeset godina, da nema u ivotu ni tebe ni
onih koji te danas sasluavaju, a neko pone da pretura po njihovoj arhivi. Pii tako da te ne bude
sramota pred tim nepoznatim ovjekom u budunosti'. Tako sam i uradio".
http://www.madeinmontenegro.com/vbforum/showthread.php?t=9159&page=2
*
DOSIJE U UDBI O BRANKU...
Poslije objavljene "Jeretike prie" formirani su u Gradskom komitetu SK Beograda i u Udbi
dosijei o Branku opiu. Dosije u Udbi je zatvoren poslije sedamnaest godina, a o tome je
objavljeno svjedoenje visokog funkcionera Slube i publiciste Milana Trenjia.
Branko opi je praen i prislukivan, itavo to vrijeme bio pod budnim okom Udbe. U arhivi su
pronaeni snimljeni telefonski razgovori (to pokazuje da mu je telefon bio stalno prislukivan) i
izvjetaji koje su o njemu dostavljali "udbovii" (kako ih je on zvao) sa njegovih predavanja,
knjievnih veeri, kafanskih razgovora... Pozivan je na sasluanja u razne komitete, odbore,
institucije, kod raznih vanih i manje vanih drugova. Udba je imala svoga ovjeka koji se

druio sa piscimna i kome je davala novac da im plaa pie kako bi, kada ovi pripiju, lake
dolazio do podataka o njima. Tako su dosijei o Branku i njegovim vicevima na raun vlasti rasli
iz dana u dana. A 1960. godine je iskljuen iz Partije.
Evo nekoliko izvoda iz tih dosijea:
"Informacija o predavanju B. opia na Graevinskom fakultetu
... Poeo je predavanje o tome kako je on jo u toku rata poeo da pie i iznosio je neke crtice iz
svog ivota. U toku daljeg izlaganja navodio je primere iz kojih se vidi njegova tendencija da
prikae jo od tada nepravilnost i zaetak birokratizma pri samom pokuaju stvaranja nae vlasti.
Naveo je primer kako je na osloboenoj teritoriji 1942. godine na jednoj konferenciji jedan na
drug uhvatio pevca digao ga u vis i rekao: 'Ako bi hteli i njega bi izglasali'. Pored toga naveo je
neku priu o lovcima kako lovci umeju da lepo priaju, da stvari izmiljaju a na kraju je dodao
i danas ima raznih vrsta lovaca koji priaju svaki na svoj nain... Dalje je naveo primer kako
je u toku rata na osloboenoj teritoriji prikazivan ske 'Jazavac pred sudom'. Kad je poelo
pretstavljanje pretsednik odbora seljak popeo se na binu i svojim priusustvom tamo ometao je
izvoenje programa. Na primedbu glumaca da sie u masu nije hteo jer je on vlast i treba da se
oseti ko je on. Tendencija mu je bila sa ovim primerom da pokae rave korene pri formiranju
Narodne vlasti.... Dalje je dodao kako bi moglo da se pie a naroito o bednom ivotu studenata,
ali vi znate kako sam ja proao sa onom mojom satirom ranijom. Tu je od studenata kad je
podvukao bedan ivot dobio aplauz.
(Anonim)
19 novembar 1954 god. Beograd"

Ili...
"opi Branko
Knjievnik
U ovom izvetaju emo, o opiu izneti izvesna zapaanja i podatke koji se odnose uglavnom na
period od poslednjih godinu dana. Radi se o periodu koji poinje negde neposredno pred Trei
Plenum CK KPJ, o periodu u kome se opi nekoliko puta ispoljio kao ovek sklon da napada i
pravi viceve na raun naeg drutvenog poretka, koji je ne jednom istupio kao ovek koji se ne
slae sa novim stvarima kod nas, ali koji to neslaganje ispoljava putem aluzija, viceva i svoje
'satire' i najzad, kome je izgleda na jedan odreeni nain, ova situacija u vezi sa ilasom
pogodovala ba za takav stav. opi nije pristalica ilasovih ideja. On, po svome stavu ne
pripada skoro ni jednoj grupi koja je uoena u knjievnim krugovima. Ali, on je ipak na izvestan
nain bio zadovoljan ilasovim sluajem. Onoga dana kada je u 'Borbi' izalo saoptenje CK
SKJ povodom ilasovih lanaka, opi je uvee u Klubu knjievnika pitao svakoga ko je uao
je li za ilasa ili ne. Neposredno posle Plenuma meutim, pred izvesnim licima je
nedvosmisleno ali i prilino jasno rekao: 'Gadna je ova beogradska klizavica. Onomad se umalo
ne idnu'. Ovim je hteo da kae kako mu je malo trebalo da pre Plenuma 'sklizne' po ilasovoj

liniji, ali se eto na vreme povukao... opi je tih dana, ukoliko bi ga neko pitao je li za ilasa ili
ne, obino u vicu odgovarao: 'Ja sam za idu...ali Veselinovievog'. Inae je o Ziherlovom
lanku u 'Borbi' govorio najpogrdnije. Kada su ga pitali ta misli o tom lanku rekao je da
'nedostaje rupa u novinama'.
Jednom prilikom je, u drutvu nekih ljudi, koji su nam inae poznati kao neprijateljski elementi
ismejavao 'neobrazovanost, neznanje i glupost' milicionera. U vezi sa tim je ispriao 'sluaj
nekog knjievnika Radovia'* koji je jedne veeri poao da gleda Romea i Julija. Meutim, kako
nije imao kartu, organi bezbednosti ga nisu hteli pustiti unutra (te veeri je u pozoritu navodno
bio Moa Pijade). On se poeo objanjavati sa njima pa su ga organi bezbednosti uhapsili.
Milicionari su ga u zatvoru, kako opi kae, poeli tui iako je ovaj bio pristojan pa su ga zatim
zatvorili u klozet jer je zatvor bio prepun. Islednik ga je posle toga naroito maltretirao jer je
mislio da ga ovaj zafrkava kada mu je na pitanje zato je uhapen, rekao: 'Bio sam da gledam
Romea i Juliju'. Obzirom da ni milicioneri, pa ni ef islednika nisu znali ta to znai 'Romeo i
Julija', jer su po opiu neobrazovani prostaci, mislei da se tu radi o nekoj ifri oborili su se na
Radovia i drali ga u zatvoru sve dok Udruenje knjiievnika nije intervenisalo. Na kraju je
dodao: 'Udaraju ovi milicioneri majku im njihovu, a ovamo o njima mora da pie kako su fini i
kulturni'...
...U poslednje vreme opi esto istie da je on slobodan pisac i da pie po slobodnoj savesti,
dodajui uz to da e tako pisati sve dok ga ne uhapse. Sve one ljude koji se ne slau sa njegovim
satirama naziva 'pravovernim birokratama i provokatorima'...
...Ovo su samo neki primeri i podaci o opiu ali su po naem miljenju ipak dovoljni da se kroz
njih uoi i oceni njegov politiki stav.
(Anonim)
3 XII. 1954 godine, Beograd"
* U kasnijim svjedoenjima opi izjavljuje da je taj knjievnik Duko Radovi

http://www.madeinmontenegro.com/vbforum/showthread.php?t=9159&page=2
*

Uz 20. godinjicu pieve smrti

OPIEVA ZLATNA BAJKA O LJUDIMA

Kada je 26. marta 1984. skokom sa beogradskog Savskog mosta napustio svijet ivih, Branko
opi je okirao milione svojih italaca, a mogli bismo rei i cijelu naciju. Mislim na graane
ondanje, jo uvijek "velike" Jugoslavije, na ondanji italaki i politiki "jugoslovenski narod"
svih generacija kojem se opi kao pisac i obraao. Branko opi je imao i taj dar da govori i
pie jezikom svima razumljivim, jezikom ogromnog broja ljudi, ak i ljudi razliitih maternjih
jezika i etnija, kulturnih tradicija i ideolokih shvatanja. Taj silni italaki narod, koji ga je volio
i rado sluao i kao usmenog, vanredno duhovitog i srdanog pripovjedaa, privlaio je iznad
svega opiev dobroudni humor, udruen sa rijetko vienim umijeem bajkovitog i sjetno-

lirskog pripovijedanja o svim moguim i nemoguim zgodama iz ivota njegovih junaka. A

njegovi junaci su djeca i odrasli, mali i veliki Krajinici, seoski siromasi, sanjari, skitnice, junaci
i udaci koji su s majinim mlijekom posisali jeziku slast i komiku strast narodne pjesme
(posebno ojkae), aljive dosjetke, anegdote i prie. Sve su to neke od osnovnih pretpostavki za
aroliju bez koje je teko zamisliti bilo koje opievo pripovjedako i pjesniko djelo. Pa da ba
on koji je nasmijavao naciju i bio nesumnjivo najomiljeniji i najpopularniji
bosanski/srpski/jugoslovenski pisac da ba on digne ruku na sebe?! Za veinu potovalaca
potpuno nerazumljivo, jednostavno neshvatljivo! No, ija se ve smrt, pogotovo smrt
samoubistvom, moe do kraja shvatiti? Vjerovatno samo ona koja nas se i ne tie.
***
Knjige kau da je Branko opi roen 1. 1. 1915. u podgrmekom selu Haani. Ostavimo li
postrani moju apriornu, moda zato i neumjesnu sumnju u tako prost i zgodno zaokrugljen datum
roenja (znajui kako su podgrmeki seljaci podmlaivali sinove roene na izdisaju "stare"
godine), knjige dalje kazuju gdje se i kako Branko kolovao. (Svoje kolovanje najbolje je sam
opisao sjetimo se samo romana Magaree godine! Uzgred: on je prvi Branko u svom kraju,
dobivi ime po Branku Radieviu.) Poslije osnovne kole i nie gimnazije (Haani, Bosanska
Krupa, Biha) to su bajkovite, srene godine Brankova djetinjstva dolo je burno
kolovanje za uitelja u vie gradova (Banja Luka, Sarajevo, Karlovac, s pokuajima upisa u
Zagrebu i Pakracu). Kaem burno jer je kao "napredni omladinac" i buntovnik izbacivan iz
kole. Po zavretku uiteljske kole 1934. upisuje studij pedagogije i filozofije na Filozofskom
fakultetu u Beogradu koji e okonati 1940.
Strane, ali za pisca i izazovne, ratne godine 1941 1944. provodi meu ustanicima svoga
zaviaja, krajikim partizanima. ("Da li u ovo umjeti opisati ako ostanem iv?!", esto se pitao.)
U Beograd se vraa dan uoi osloboenja grada od njemaih okupatora 19. oktobra 1944.
Nastavlja da ivi u Beogradu i poslije rata, uglavnom kao profesionalni pisac, svrstavajui se
nasuprot politiki profitabilnijoj grupi "modernista" meu "realiste".("Meutim, ja uopte
nisam realista u onom uobiajenom smislu", izjavie novinaru Milou Jevtiu.) Politiki napadan
s najvieg vrha, pod viegodinjom paskom tajne policije. Jedan od najplodnijih i najtiranijih, a
i najprevoenijih srpskih i jugoslovenskih pisaca u svijetu. Nosilac najviih knjievnih i
drutvenih priznanja u zemlji (NIN-ova nagrada za roman godine, lanstvo u SANU, Njegoeva
nagrada, nagrada AVNOJ-a). ivot okonava samoubistvom 1984. godine.
***
opi svoje prave knjievne poetke vezuje za otpoinjanje neobino plodne i srene saradnje u
listu Politika. Kada je, po sopstvenim rijeima, "prodro prvom priom u Politiku" bilo je to,
dobro je upamtio, 8. maja 1936. shvatio je da je "uao u literaturu". Tokom studija objavio je
ak 126 pria u Politici, svakako najznaajnijem nacionalnom dnevniku, to e ga krajem
tridesetih uiniti ve vrlo poznatim piscem. Objavljuje zaredom tri zbirke pria u Beogradu, sve
sa zaviajnim motivima: Pod Grmeom, 1938; Borci i bjegunci, 1939; Planinci, 1940. (Druga
zbirka objavljuje se, od izdanja iz 1956, pod svojim izvornim naslovom Bojovnici i bjegunci.)
Kao prethodnik mu Koi svoje Zmijanje, tako opi ovim priama uvodi svoj podgrmeki
zaviaj na velika vrata u srpsku knjievnost. (Pisac zapravo ne "uvodi svoj podgrmeki zaviaj"

u knjievnost, ve, naravno, svoju knjievno-jeziku "sliku" zaviaja.) Opta slika "Vrhovine"
(Krajine) data je tu perom socijalno angaovanog ali autentinog, izrazito nadarenog, jeziki
monog pripovjedaa. Jedna vie sumorna nego humorna slika. Siromatvo i amotinja
planinskih sela, besputnost i preputenost tekoj sudbini, velika samoa i tuga to su stanja i
osjeanja gotovo svih junaka ovih pria. Evo jednog odlomka iz prie "Dvije usamljene ruke"
(zbirka Pod Grmeom) u kojoj je rije o vrijednoj seoskoj uiteljici, nesrenoj zbog nemoi da
promijeni stanje stvari oko sebe:
Mutno. Mutno pred oima, u dui, mutno u uspomenama, i u svemu tome jedno veliko pitanje
puno gorine: zato su tako nemoni i lomljivi svi njezini poduhvati, zato se tako esto jo u
samom zaetku mrve kao da se razbijaju o tvrdi i studeni bedem Grme-planine? Sva krvavo
potresena tim pitanjem, ona se okrenu prema prozoru kao da iz mora jesenje tmine napolju
oekuje odgovor na to pitanje. Napolju je bilo sve tiho i sakriveno mrakom, samo se na
pedesetak metara ispred kole nazire zvonik crkve posveene Nikoli udotvorcu. I opet se sjeti
one izblijeele slike gore iznad crkvenih vrata, koja joj se toliko, ni sama ne zna zato, urezala u
svijesti: sveti Nikola udotvornom molitvom spasava lae razbacane po burnu moru. I veeras
kao da joj odjednom doe sve jasno zato se sva ova okolna sela toliko pribijaju oko te crkvice i
zato je ona posveena ba Nikoli udotvorcu. Zar svaka seljaka kua u ovome oskudnom
potplaninskom kraju nije jedna mala nemona brodolomna laa koja odnekle uzalud oekuje
svog spasioca udotvorca. I stotine tih seljakih brodolomnika koji se odvajkada bore s
burnim morem podigli su tu spomenik svom nepoznatom udotvorcu kome se odavna nadaju, a
koji, eto, ne dolazi, a moda ga, po svoj prilici, i nema. I nikad se sa njima nee desiti udo, jer
uda se ne deavaju ovdje u ovom oskudnom kraju, punom tvrde seljake patnje i uzaludnih
napora.
Junak prie "U planini", siroti kradljivac i prodavac dravne ume, za koga je umar "od Boga
postavljeno zlo", rezignirano konstatuje: "ta e ivjeti se mora, a ivot ti je, brate, jedna
golema nevolja bez kraja i konca."
Jo su sumornije prie iz ciklusa "ivoti u magli", gdje je sve zavijeno maglom i beznaem, sve
beskrajno pusto, tuno i umrtvljeno. Tako je dosadno da sam avo bjei iz sela, jer ni za njega tu
nema vie posla ("sam i nemoan, plae mu se od gorke tuga i amotinje"). U nekim od tih pria
opi pokazuje svojstva dobrog sljedbenika ekspresionista. Ilustrujmo to vrlo upeatljivim,
izvanredno plastinim odlomkom iz uvodne prie "Hodalice" (iz godine 1940):
Prolaze tako selima zanesenjaci, ludaci i proroci koji govore o stranom sudu i o posljednjim
danima, a kasnije u jesen, kad se obore beskrajne plane kie i kad plotovi gnjiju pokriveni
tamnom sluzastom korom, onda i njih neujno nestane u maglama i ranim sutonima. Posljednji
put jednog su vidjeli u naputenu mlinu meu mokrim vrbicama, drugog su sreli na putu za
daleko planinsko selo, trei je rasplaio kolsku djecu, i otada ih vie nema. Drumovi se gube u
maglenu daljinu beznadno pusti, uju se vrane i u sumraku brvnara potamnjelih od dima plau
novoroenad povijena u mokre pelene, rastiu kupusne kace, pa je po kui sve vlano i kiselo
mirie i ba je nemilo ivjeti. Siva dosada sjedi u svakom oku, nema ni skitnice budale da
razveseli, ni proroka da pokrene krilatu misao, pa nastaju divlje pijanke i tue kod rakijskih
kotlova, bodenici rasparana trbuha jee zavijeni u tople mekinje, vrite i kukaju ene i pored
plotova uvijek neko pijan posre, s naporom pokuava da zapjeva, pa zaas umukne, mrmlja i

lijee u trulu poleglu travu.

U knjizi Bojovnici i bjegunci posebno je zanimljiv ciklus "Nasradin-hoda u Bosni" sa dvanaest
pria o tom udnom i plemenitom Bojem slugi kome je nerazumljivo otkud neko moe i za
trenutak da povjeruje u nekakve granice koje stoje izmeu ljudi, kad, evo, na ovom svijetlom
miriljavom bojem jutru dua ti osjea da su ti bliski i podjednako dragi i nevjernik i
pravovjerni, i ptiica u gori, i lie to treperi na jutarnjem vjetru brat si svemu ivome.
Nasradin-hoda je jedan od reprezentanata opievskog dobroudnog humora. opi je ovim
likom postavio jedan od kamena-temeljaca za svoj (prema Bahtinovom pojmu) karnevaleskni
svijet kojem oito pripada i prethodni citat iz "Hodalica" svijet napuen raznim udacima i
simpatino aavim junacima, bezbrojnim aljivim i kominim scenama. Evo kako ovaj "i
tragian i smijean" opiev junak sagledava svoj ivot u danu u kojem e i umrijeti:
Kud su se polomili toliki njegovi poleti i smijeni, i bolni, i udnovati! Zagledao se hoda nekuda
daleko u prole dane i dolo mu neto i tuno i neobino. Ko je taj udni i zaneseni ovjek koji
vjeito putuje bosanskim drumovima? Tako mu je i blizak i dalek u isti mah. Gleda Nasradinhoda i isto ne vjeruje da je to zaista bio on. Kako je i tragian i smijean taj osamljeni hoda
koji na magaretu putuje svijetom i sa svoje dvije usamljene ruke pokuava da meu ljude ponovo
povrati mudri mir pravednih Alahovih zakona, koje je neko nepoznat pomrsio i naopako
postavio. A ipak, kako je draga borba za taj daleki san koji hoda u sebi nosi. I ini mu se da mu
se ponovo povrati mladost i snaga, da bi opet krenuo istim putevima i po istome poslu, krenuo bi
pa makar i opet ostao usamljen i smijean kao i nekada.
opiev Nasradin-hoda je, iako jae magarca, jedan od donkihotovskih likova njegovih:
tragikomini borac za ostvarenje neostvarivih, visokih ideala u svijetu. A Nikoletina Bursa je
svakako sano pansovska figura. Zna se da je opi uvijek isticao Servantesa kao svog
omiljenog pisca. Pored Servantesa najee jo Gogolja, Haeka, Nuia... Sve pisci velike
karnevaleskne slike svijeta. A kada je govorio o humoru spojenom sa lirskim tonom prie, opi
se sjeao ehova kao velikog primjera ("mislim da mi najbolje lei kratka lirsko-humoristika
pria, ta ehovljevska proza, da tako kaem").
Priama o hodi bezgranine dobrote i srca velikog da u njega stane sve pod suncem, opi je
ve kao mlad pisac pokazao vanredno razumijevanje bosansko-muslimanskog komijskog
svijeta, odnosno islamskog kulturnog elementa u bosanskom mozaiku. To razumijevanje on e
svjesno proirivati i pokazivati u mnogim docnijim pripovijestima i romanima. Legendarno je i
opievo prijateljstvo sa Zijom Dizdareviem i, posebno, Skenderom Kulenoviem, o emu se
govori i u opievim knjigama (na pr., u Delijama na Bihau, Branko o Skenderu govori s
prijateljskom odanou u poetsko-humoristikom, blago peckavom stilu).
(Treba li uopte i da se kae: pripadnici Izetbegovieve Stranke demokratske akcije iz Bosanske
Krupe, koji su 1991. zabranili da se podigne, odnosno ruili spomenik Branku opiu u tome
gradu, oito nisu itali ovoga svoga, odjednom omraenoga, "etnikom" proglaenoga pisca. A
ako su neto i itali, oito je da itati nisu znali. Vana je, izgleda, bila kakva-takva, makar i
najgluplja autogolakcija!)

Koliko je opi odan svome bosansko-krajikome zaviaju govori i injenica da je ve od prvih

dana ustanka 1941. sa svojim seljacima u Podrgmeu. opieva partizanija u okviru NOB-a od
1941. do 1945. presudno e obiljeiti cijeli dalji piev ivot i knjievni rad. U knjizi razgovora
sa Miloem Jevtiem opi o tome vremenu, izmeu ostalog, kae:
"Kod nas se narod digao, jer nam je zapretio, to bi se reklo, ustaki genocid, odnosno potpuno
istrebljenje. Sve se tada diglo na ustanak, itav onaj srpski kraj ispod Grmea. Bio je to stvarno
optenarodni ustanak. (...) Za mene je bila velika srea to sam se naao u ustanku u svome
rodnom kraju, gdje sam znao sve borce i, poslije, i komandire. U stvari, znao sam svakog
ovjeka u duu. Znao sam kada ovjek ispod Grmea ustane, gdje e najprije nogom, ta e jesti,
i tako. Na svoje oi sam gledao kako od tih mojih komija postaju, vremenom, hrabri bombai,
mitraljesci, komandiri i komandanti... (...) I to je za mene postao neiscrpan rudnik tema, likova,
zbivanja." (M. Jevti, Pripovedanja Branka opia, Banja Luka 2000, str. 50 51. Ove
razgovore, voene 1977, opi je autorizovao.)
Da je ratno vrijeme 1941 1945. postalo za opia zaista "neiscrpan rudnik tema, likova,
zbivanja" dokazuje gotovo sve to je tokom rata i u poratnim decenijama napisao. Bilo da je rije
o stihu ili (svakako mnogo znaajnijoj) prozi, o literaturi za djecu i omladinu ili za odrasle (to se
kod opia esto ne da razluiti). Radi se o ogromnom broju naslova iz gotovo svih anrova.
Njegovi najvaniji romani tematski su u potpunosti vezani za ustanak i rat u Podgrmeu.
Najbogatiju sliku spontanog ustanka srpskog naroda, te prave narodne bune sa velikim brojem
razliitih likova i mnotvom uvjerljivo naslikanih scena kolektivnog i pojedinanog stradanja,
odnosno uea u ustanku, daje roman Prolom (Beograd 1952). Drugi jednako znaajan, ako ne i
znaajniji opiev roman posveen je tzv. "lijevim skretanjima" i "crvenom teroru" u tamonjem
partizanskom pokretu 1942 (Gluvi barut, Beograd 1957). opi e ovim romanom hrabro naeti
jednu tabu-temu i izazvati otre politike osude. Mnogo oputenije, evocirajui veselije prizore i
komine situacije iz rata, uz aljive pjesmice i anegdote, rat je prisutan u romanu Delije na
Bihau (Beograd 1975).
Ratom se bave i mnoge zbirke pjesama. Tokom rata opi je, iz praktinih razloga, pisao
uglavnom pjesme, dabome patriotske inspiracije, koje su imale i neposrednu "upotrebnu
vrijednost". Zbirka Ognjeno raanje domovine tampana je jo za rata (1944) na slobodnoj
teritoriji Hrvatske. Najvei dio te produkcije danas je knjievno manje interesantan i ne toliko
relevantan, to nikako ne znai da je bez vrijednosti. Ipak, vrijednije su kasne poetske zbirke,
osobito Seosko groblje (Beograd 1978) poezija sjetnih evokacija, oloboena obaveze za
patriotskom i ideolokom propagandom.
Mnogo su vanije i njih je prilian broj pripovjedake zbirke koje u cjelini ili dijelom
obrauju ustanike (s izgledom "neprekidna praznika") i ratne zgode i nezgode: Prie partizanke
(Sarajevo 1944), Rosa na bajonetima (Zagreb 1945), Sveti magarac i druge prie (Beograd
1946) Surova kola (Beograd 1948), Ljudi s repom (Beograd 1949) Ljubav i smrt (Beograd
1953), Doivljaji Nikoletine Bursaa (Sarajevo 1956), sve do onih poznijih i ponajboljih kao to
su Gorki med (Beograd 1959), Bata sljezove boje (Beograd 1970), Skiti jure zeca (Beograd
1977).

Ove pripovjedake zbirke potvrdile su Branka opia kao realistikog pisca s humorom i
fantazijom, s jakim evokativno-lirskim ali i satirikim naglascima. Svojom pripovjedakom
prozom (kratka pria, pripovijetka, roman) opi je izbio u sam vrh poslijeratne srpske
knjievnosti, posebno knjievnosti NOB-a i socijalistike revolucije. Naravno, kao lijevo
orijentisan i uz to izuzetno plodan pisac, opi je dao veliki obol zahtjevima vremena zapravo
zahtjevima same komunistike partije u oblasti knjievnosti i umjetnosti. Staro graansko
drutvo i odnose u njemu opi izlae poruzi, dok je novi poredak zbratimljenih i
emancipovanih naroda pod rukovodstvom Tita i KPJ dostojan podrke i hvale. Mnoge njegove
prie, esto na vrlo vjet, dosjetkom zainjen nain, propagiraju drutvene i kulturne vrijednosti
za koje se zalae KPJ, resp. Savez komunista Jugoslavije. Zavirimo samo naas u zbirku Ljudi s
repom : prie "Starac drava" i "Propast oca Gerasima" udaraju protiv religije i popova sa
vladajueg ateistikog gledita; u prii "Dan Amerikanac" uesnica akcije na izgradnji pruge,
preobraa svog strica "Dana" (uru), povratnika iz Amerike, od nepovjerljivog u odanog
graanina nove Jugoslavije; pria "Bratimljenje u planini" ukazuje (mada na humoran nain:
posredstvom opasnosti od medvjeda!) na prirodnu neophodnost povjerenja i bratstva izmeu
Srba i Bonjaka ("Turaka"); u jednoj prii propagiraju se politiki nametnute radne zadruge; u
drugoj analfabetski teajevi. Itd. Sami "ljudi s repom" su ljudi sa sumnjivom prolou (koja se
vue za njima).
Knjiga pria Surova kola pisana je dobrim dijelom u danima loma sa Staljinom (1948), stajui u
odbranu "besmrtne zastave nae Partije", NOB-a i Tita. U knjizi nisu rijetka mjesta patetine
idealizacije partizanskih ustanika i njihove borbe za opteovjeanske vrijednosti. U prii "Veliki
ivot" mladii za borbu spremni govore: "branimo ovjeanstvo od varvarske najezde", a umiju i
da se, ne bojei se "garave bune smrti", predaju "jednostavnoj ljepoti izuzetnih trenutaka pred
veliki dogaaj".
Prie sa satirikom icom, okrenute u principu prema klasnom i ideolokom neprijatelju, poinju
oko 1950. da uznemiravaju i partiju na vlasti. opi postaje pravi politiki "sluaj". Ratko
Pekovi, uvodei nas u svojoj knjizi
Sudanije Branku opiu (Beograd 2000) u taj "sluaj", pie:
Od "Jeretike prie" (1950) i drugih satira, potom romana Gluvi barut (1957) i komedije
Odumiranje meeda (1958) do javnih istupa, opi je u centru panje knjievnih i partijskih
ideologa. On je jedini pisac sa posebnim dosijeom u Gradskom komitetu Saveza komunista
Beograda. Neka objavljena svedoenja govore da je slian dosije formirala i Udba, da bi ga
"zatvorila" tek posle sedamnaest godina. (...) "Sluaj" opi je paradigmatian za duhovnu
situaciju u kojoj su se pisci sa levice borili za emancipaciju duhovnog stvaralatva, za
oslobaanje od danovizma i dogmatizma kao reima u kulturi i socijalistikog realizma kao
doktrine.
Iako je "Jeretika pria" bila tek blaga satira na izvjesne devijacije nove vlasti, izazvala je pravu
lavinu osporavanja. Priu je najprije kritikovao opiev bliski prijatelj Skender Kulenovi
(kasnije se pravdao da je time htio da preduprijedi onu opasniju politiku kritiku), potom, jo
ee, Duan Popovi, Moa Pijade (uz asistenciju Milovana ilasa), da bi "jeretika" opia
napao sam Tito na Treem kongresu AF-a krajem oktobra 1950. Rekao je da pisac "itavo

drutvo" prikazuje "kao negativno" i da takvu satiru "neemo dozvoliti". Ipak, kazao je i to da
autora "neprijateljske satire" nee hapsiti. (Joa Horvat svjedoi kako je opi i u toj "munoj
situaciji" ostao superioran: iz novina je izrezao naslov "Neemo ga hapsiti ... Tito!" i isjeak
zalijepio na ulaz svog stana ako bi naili "neki drugovi").
Inae je opi znao da kae: "Nui je bio u zatvoru, pa bih voleo da vidim i ja kako je to biti u
zatvoru."
Sljedee 1951. pisac, meutim, ne objavljuje nita.
Od potonjih napada pomenimo jo one na opia kao autora Gluvog baruta (1957). Knjievna
kritika (D. Kosti, R. Trifkovi, V. Gligori i dr.) najprije je, uz neke zamjerke, vrlo povoljno
ocijenila ovaj roman u kojem se prvi put ozbiljno tematizuju tzv. lijeva skretanja i crveni teror u
partizanskom pokretu 1942. Partijske osude uslijedile su tek poslije velike pohvale knjige u
Njemakoj (list Rheinische Merkur od 31. 10. 1958), u kojoj je naglaeno hrabro prikazivanje
komunistikog terora nad seljatvom koje je "bilo neprijateljski raspoloeno prema komunizmu".
Skidanje komedije Odumiranje meeda sa repertoara beogradskih pozorita 1958. i 1966,
partijska sasluanja i iskljuivanje iz Saveza komunista te druge neprilike koje je opi imao,
sigurno su ostavili dubokog traga u njegovoj djetinje istoj i preosjetljivoj dui. Ostala je u njemu
duboka uvreda, moda i manino osjeanje progonjenoga, sve od onih koji su mu dugovali
najveu zahvalnost za veliko knjievno djelo u slavu partizanske epopeje i novog, socijalistikog
drutva u ije ime su ga kinjili i sumnjiili.
Zbirkom pria Gorki med opi se oslobaa "tendencije" u pripovijedanju a daje maha svojoj
ivoj imaginaciji i lirskom osjeanju arobne tajanstvenosti svijeta kao i same umjetnosti. Evo
nekih redaka iz prie "Vjeito drvo" te parabole o udu svijeta i moi umjetnosti u kojima
rastueni djeak, junak prie, ponovo otkriva udesno, naslikano drvo, koje mu je poklonio
sluajni prolaznik, oito pravi umjetnik:
A kad su ve suze same prestale i kroz prorijeeno biserje njegove tuge ponovo prosinuo i
sastavio se razbijen svjetlucav svijet, pred njim, isprano i isto, pojavilo se u svoj svojoj
neprolaznoj ljepoti udotvorevo putnikovo drvo.
Evo ga, ono je jo uvijek tu!
Neizmjenljivo, tajanstveno i vjeito, ono je tjeilo djeaka svojom smirenom prisutnou,
postojanom ljepotom, zelenilom koje ne vene i jo neim... neim to je izazivalo
nesvakodnevnu tugu za onim to je prolo i, u isto vrijeme, tihu radost zbog svih stvari prosutih
pod ovim suncem.
Paljivo drei svoje bogatstvo u ruci, djeak je, izvedren i tih, krenuo kui mjerei lakim
koracima voljeni kraj koji se pokorno podastirao pod njegove noge.
Zbirka sadri jo neke antologijske prie: "Svijet ujaka Mie" u kojoj se govori o tuzi djeaka
zbog gubljenja tajne i arolije svijeta; "Veliki dani pratanja", pria o umjetnosti pelivana Arifa

Tamburije koji na "veliki sveani dan pratanja" "lebdi na konopcu izmeu neba i zemlje i
iskupljuje nas od svih naih magaretina, slabih ocjena i reske jeze pred asovima matematike";
"Prepiska oko krave" sa junakom (seljakom) sa dvije due. A itav drugi dio knjige, ciklus pria
pod naslovom "Nesmireni ratnik" (kasnije e se javljati kao zasebna zbirka), ide u izabrane
stranice opieve proze i moe se mirne due mjeriti sa Batom sljezove boje. ak je to
kompaktnija i vrednosno ujednaenija zbirka. U autorskom uvodnom zapisu za ovu zbirku,
opi pie o djeaku koji je "sa sobom nosio vedre bajke zaviaja, obasjane prozore u svijet, a
zajedno s njima i sjeanje na dobre ljude, koja su, s vremenom, i sama prerastala u krilate bajkeuspomene." I dalje:
A u takve bajke koje su po naem kraju hodile, kolo vodile i vodu pile, spadaju i ove prie o
mome stricu Nidi, ispriane tebi na radost, meni za duu, a onome treem, namrtenom, kao
pouka i primjer da na ovome svijetu jo ima mjesta za dobre ljude.
I neka od znaajnijih djela koja tematizuju poslijeratnu stvarnost nove, komunistike Jugoslavije
(kolonizaciju) jo uvijek reflektuju (posljedino, indirektno, skraeno) i prethodna ratna zbivanja
koja jo nisu "preraena" u svijesti ljudi ni "arhivirana" meu davno ili konano prole dogaaje.
Navedimo tek romane Ne tuguj, bronzana strao (Sarajevo 1958) i Osma ofanziva (Beograd
1964). A mirnodopsko-ratnih pjesama i pria nalo bi se u opia zaista mnogo.
***
Valja pomenuti i izabrane naslove za djecu i mlade itaoce. Tu je opi apsolutno bez premca u
itavoj srpskoj knjievnosti, vjerovatno i u irem junoslovenskom kontekstu.
Prvo opievo djelo u ovom, vrlo dugakom nizu poetskih i pripovjedakih naslova, jeste zbirka
pria i parabola U carstvu leptirova i medveda (Beograd 1940). Ta knjiga najavljuje budueg
velikog pisca za djecu svih uzrasta. Neke male prie, crtice ili parabole iz te knjige (na pr., one o
cvrku kao pjesniku) spadaju u antologijske stranice srpske (i ne tek "djeje") knjievnosti 20.
stoljea.
Slino bih rekao i za apsolutno oaravajui spjev Jeeva kuica (Beograd 1949). Remek-djelce
svoje vrste!
I ko se ve ne sjea davnog ali nezaboravnog, stvarno nepomuenog "zadovoljstva u tekstu" iz
lektire knjiga: Vratolomne prie (Zagreb 1947), Prie ispod zmajevih krila (Beograd i Sarajevo
1953), Doivljaji maka Toe (Beograd 1954), Doivljaji Nikoletine Bursaa, Bosonogo
djetinjstvo (Beograd 1957), Orlovi rano lete (Sarajevo 1957), Magaree godine (Sarajevo 1960),
Slavno vojevanje (Sarajevo 1961), Bitka u zlatnoj dolini (Sarajevo 1963), Glava u klancu, noge
na vrancu (Sarajevo 1971), Lijan vodi karavane (Sarajevo 1981) i nekih drugih.
***
Moglo bi se, u stvari, rei imajui u vidu i opieve rane, predratne zbirke, sve one njegove
"bojovnike i bjegunce", legende o ratnicima i opjevanim junacima da tematski kompleks rata
tvori sa tematskim kompleksom djetinjstva gotovo cjelinu opieva svijeta. U svakom sluaju,

djetinjstvo i rat dva su najvea, gotovo sveobuhvatna tematska kruga naeg pisca. Tu je on uvijek
kod kue, tu se osjea "ko riba u vodi".
A ta piscu omoguava da se on tu tako suvereno osjea?
Ne same teme po sebi, ve temperament i dar njegov, nain na koji opaa/doivljava/promilja
svijet i jeziki oblikuje opaeno/doivljeno/promiljeno. To su razlikovna svojstva koja odlikuju
stil i jezik pojedinog pisca, njegovo knjievno pismo, njegov poetski i pripovjedaki rukopis od
poetka do kraja, inei ga uvijek prepoznatljivim i nezamjenjivim. Ta svojstva ve smo
pokuali da prepoznamo i imenujemo na samom poetku ovog teksta (svima razumljivi jezik,
dobroudni humor, bajkovito i sjetno-lirsko pripovjedanje, "jezika slast i komika strast" po
uzoru na narodne umotvorine itd.).
U knjizi Bata sljezove boje, koja je dobila status ponajbolje opieve knjige, sreno su se
zdruila glavna svojstva opia pripovjedaa: humor i lirsko osjeanje ivota i prirode,
realistiko prikazivanje i "oneobiavanje", bajkovito i istinito, matovno-legendarno i
stvarnosno-istorijsko. U najljepim i najboljim priama Bate naeno je neko idealno ravnovjesje
unutar opieve dvogube a ipak jedinstvene slike svijeta. Taj svijet je, istovremeno i
podjednako, neutjeno pozorje ljudskog stradanja i ljudske tuge, s jedne, i veliki, stalni izazov na
lakrdiju i smijeh, s druge strane. Ipak, tuga je tu, izgleda, ono primarno u opievskom osjeanju
svijeta, osjeanju koje se razlijeva od blage sjete do mrane melanholije, pribjegavajui esto
humoru kao sredstvu samospasenja i ljekovitog zaborava. A svijet djetinjstva prirodno je stanje
vedrijih i srenijih ljudskih mogunosti, ono stanje ljudskog duha koje je blie snu nego prozi
gole stvarnosti. Otuda je opi ovdje i pripovjeda-bajkopisac, onaj koji uprkos vremenu
crnih slutnji o povampirenju zla eli da ispria svoju zlatnu bajku o ljudima, kako kae u
posveti knjige Ziji Dizdareviu:
Umnoavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad
svojim rukopisima i priam o jednoj bati sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim
djeacima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubijeg srca. Prije nego me
odvedu, urim da ispriam zlatnu bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce jo u
djetinjstvu i ono bez prestanka nie, cvjeta i obnavlja se. Prile su ga mnoge strahote kroz koje
sam prolazio, ali korijen je ostajao, ivotvoran i neunitiv, i pod sunce ponovo isturao svoju
nejaku zelenu klicu, svoj barjak. Ruio se na njega oklop tenkova, a titio ga i sauvao
prijateljski povijen ljudski dlan.
opi dalje pie da u njegovoj bajci nisu izmiljeni ni "dobri ljudi i sveti bojovnici" kao ni oni
drugi "mrke ubice s ljudskim licem", koji bi mu uskoro mogli "zakucati na vrata".
O samoj ideji da napie knjigu evokativnih pria u znaku oaravajue "sljezove boje", opi je,
po svjedoenju Enesa engia, rekao:
"Pronaao sam kod Sartreove prijateljice, Simone de Beauvoir, itajui njezina djela, pridjev
'sljezov', 'sljezove boje' i odmah mi se toliko svidio, da je istog trena u meni oivjela bata pored
moje kue, mala batica... (...) ...zapazio sam sljez u njegovoj udesnoj boji. Iako postoji samo
crni i bijeli sljez, pisao sam o plavom i crvenom sljezu, jer crni sljez zaista u preljevima ima

nijanse plave i crvene boje u sebi. I kaem, kod Simone de Beauvoir naiao sam samo na tu
jednu jedinu rije koja me je povukla, koja je oivjela u meni sjeanje na djetinjstvo, te sam
napisao itavu knjigu i dao joj ak naslov Bata sljezove boje." (E. engi, opiev humor i
zbilja, 2, Zagreb 1987)
Ko bi ikad i pomislio na ovako neobian prvi impuls opieve inspiracije koju je upalio fitilj
jedne jedine rijei francuske spisateljice!
Uz samog pisca iz dana njegova djeatva, sredinji lik pria prvoga dijela knjige jeste lik djeda
Rade, koji blagotvorno sjeni neke najznaajnije trenutke oivljene mitologije "potopljenog
djetinjstva". Djed Rade je "stub sjeanja": na njega je oslonjena naracija o davnoprolim
zbivanjima, prizorima i dogodovtinama kojima prisustvujemo u prvom dijelu knjige. Bilo da se
evocira djedova "tvrdoglavost u pogledu boja" (kao u prvoj i naslovnoj prii, pri emu pisac
govori da ni sam ne zna "kakve je boje sljez"), bilo da je djed predstavljen kao zatitnik lopova i
njihov "svetac" ("Sveti Rade Lopovski"), kao "predobri duevni starac" ("Pohod na mjesec") ili
moda onaj to "udara u svoje spasonosno komedijanje" ("Dane Drmogaa"), djed je lik koji
uvijek garantuje da e pisac sauvati aromu pripovjedake uvjerljivostiosti, i magiju i realizam, i
liriku i humor narativnog predstavljanja. Lik djeda Rade kao da je arhetipski za sve likove
djedova u opievu opusu, a njih je povie (nekoliko u samoj Bati, a da se i ne pominju djela za
djeji uzrast). S djedom Radom u prii, opi je vazda "svoj na svome", onaj zasanjani,
djetinjstvom zauvijek zamaijani prialac ivotnih zgoda i pustolovina sa razmea sna i jave,
prialac-bajalac kojemu jedva da ima ravna meu naim piscima novijeg vremena. Dovoljno je
da se sjetimo prie "Slijepi konj", u kojoj slijepo konje postaje lan porodice, povod iskajavanja
grijeha i predmet velike djedove samilosti, pa da opievo melanholino-lirsko i humorno
pripovijedanje o djedu Radi uvrstimo u antologiju naeg savremenog proznog tvoratva.
Ciklus "Dani crvenog sljeza" (drugi dio zbirke) takoe sadri nekoliko izvrsnih ili veoma dobrih
pria ("Djeak s tavana", "Posljednji kalajdija", "Plavi lonii", "Potopljeno djetinjstvo",
"Nepostojea bakica", "Magarac s eljadeim nogama", "Zatonik"), ali je manje cjelovit i
umjetniki ubjedljiv od ciklusa "Jutra plavog sljeza". Dok smo s "plavim sljezom" u prostorima
ponovo odsanjanog djetinjstva, u vremenu koje je blie mitu i legendi, sa "crvenim sljezom"
smo, izuzev u nekoliko pria, zagnjureni u stvarnost rata i poraza, u iskustva pievog zrelog
doba, u kojima umjesto poetskoga i udesnoga, magije i slatkih privienja, nailazimo i na ono to
se zove otrenjujuom, sirovom i surovom zbiljom. Otuda tu prianje kao arobno naratorstvo ne
moe da doe do punog izraza, ili bar ne uvijek do one punoe i ljepote kakva se suvereno
uspostavlja sa ozarujuim pomenom djeda Rade. Ali zato ovaj ciklus donosi onaj ei i goriji
"okus stvarnosti" koji otkriva satiriku i moralistiku opievu stranu, pa i produbljivanje onog
(depresivnog) toka pieve kritike svijesti, to e ga dovesti do konanog i traginog sudara sa
svijetom kao besmislenim dekorom.
Tako ova knjiga, otpoeta prisjeanjem na nezaboravne dane djetinjstva pod zatitnikim skutom
djeda Rade, okonava crno-humornom, turobnom slikom u kojoj bivi ratnik (partizan) odlazi
"trbuvom za kruvom" na rad u vedsku, a svoju "spomenicu 1941" vjea o vrat jednome ovnu!
To je raspon ove knjige pria od poezije djetinjstva do krajnjeg razoaranja biveg ratnika i
revolucionara u stanje stvari u socijalizmu, od sjetnjih sjeanja na pejzae i prisne likove
zaviaja do neprijatnih i neveselih pitanja sebi i svome dobu. Toj epohi pjesnik i pripovjeda

Branko opi uesnik i nepotkupljivi svjedok spleo je ovim vijencem pria, zanesenih i
gorkih, jedan od najljepih knjievnih spomenika savremene srpske knjievnosti.
***
O razlozima opieva samoubistva ula su se odmah razliita miljenja njegovih drugova i
prijatelja, prie i nagaanja radoznale javnosti.
Njegov poznati kolega Dobrica osi ocijenio je da je opi, poslije svih kritika i osporavanja,
postao "uplaen ivotom" i nesposoban za odbranu te zapao u teu melanholiju i depresiju.
Ukratko "razbolela mu se dua" i to neizljeivo. A po svjedoenju jednog beogradskog
satiriara, lucidni Borislav Mihajlovi Mihiz prorekao je Branku u jednom krajnje otvorenom,
prijateljskom razgovoru da e bjeei od svojih fantomskih progonitelja poludjeti i sam
dii ruku na sebe.
Bilo kako bilo, tek i ja imam svoju vie utjeno-pjesniku nego psihoanalitiku teoriju o
opievom dobrovoljnom "vraanju ulaznice" za dalji ivot. Vjerujem da je tim inom opi
ispisao svoje posljednje opominjue, ivotom plaeno protestno pismo protiv dosluene, upravo
vidovnjaki viene uasne sudbine svoje voljene zemlje toj sudbini je svakako elio da
umakne. Nije htio ni mogao da prihvati prijetei kurs plovidbe jugoslovenskog "Titanika" (ili
"Titonika") same Jugoslavije, te drave koju je oduvijek, i u ratu i miru, branio i u koju je
vjerovao kao u istorijski "ostvareni san" mnogih generacija Junih Slovena. Osjeao je, ini se,
nepogreivo brodolomni kurs jugoslovenske drave kroz vrijeme, osjeao kao to jegulja osjea
pravac svog kretanja kroz (okeanski) prostor. Ta vidilaka ili anticipatorska mo katkad ide
zajedno sa velikim pjesnikim ili kakvim drugim darom. Snano je naslutio dolazeu apokalipsu,
"mrke ubice s ljudskim licem", jo 1970. u ve citiranom proroanskom pismu-posveti Ziji
Dizdareviu, prijatelju iz studentskih dana, koga su ustae likvidirale u Jasenovcu 1942. To
pismo je moda najpotresniji knjievni dokument svoga vremena. Iznenauje da opi ve tada
osjea slom ljudskih i politikih ideala svoje generacije u istorijskom zgunjavanju balkanske
pomrine. Otuda je njegovo samoubistvo etrnaeast godina kasnije bilo posljednji izbor jo
slobodnog ali nesrenog i pobunjenog ovjeka. Bio je to in najvee hrabrosti a ne gest nekoga
ko je prosto "uplaen ivotom". Ili takva uplaenost i hrabrost tvore neko protivrjeno a
nerazluno jedinstvo pjesnikove preosjetljive linosti?
opi se posigurno plaio ivota lienog ljubavi i svake ari, ivota koji bi ga narastajuim
cinizmom vlasti, meunacionalnom i svakom drugom mrnjom te optom, sistemskom laju
nesnosno ponizio i oduzeo mu posljednje znake dostojanstva. Takvome ivotu pjesnik je na sav
glas rekao svoje zastraujue Ne! Tako je to Ne izgledalo najveem broju ljudi, ali su samo
najbolji poznavaoci i prijatelji Brankovi poput Mihiza znali da se u karakteru ovog Krajinika, u
njegovoj i vedroj i tunoj, duboko melanholinoj prirodi, u kojoj su se neprestano otkrivali i
zaneseni djeak i gorko osmjehnuti mudrac, i lirik i satirik, samo su dakle oni znali da se tu krije
i "normalan" suicidni poriv ponosne pjesnike due.
Nije li to poriv onih koji odve ljube i slave ivot, pa mu se onda drastino i svete za
neuzvraenu ljubav? Za nesnosnu uvredu ljubavi.

A i poezija se tu nala na udaru demona smrti i asno zautala.

Stevan Tonti, 2004.
http://www-gewi.uni-graz.at/gralis/gralisarium/2009/2009_Stevan_Tontic.html
BRANKO OPI
(Haani, 01.01.1915 Beograd, 26.03.1984)

Roen je 1915. godine u Podgrmeu, u selu Haani, nadomak Bosanske Krupe.

Osnovnu kolu zavrava u rodnom selu, nakon ega upusuje niu realnu gimnaziju u Bihau.
Knjiga "Magaree godine" nastala je po sjeanju na vrijeme provedeno u internatu u Bihau,
takozvanom konviktu.
etiri godine koje je tu proveo pisac opisuje kao jedan od najljepih dijelova svog ivota. Nakon
nie gimanzije upisuje Uiteljsku kolu u Banjaluci, gdje je kod Vlade Miloevia polagao
prijemni ispit iz jezika i muzike kulture.
Uiteljsku kolu u Banjaluci Branko opi nije zavrio. Izbaen je iz kole u etvrtom razredu
zbog itanja napredne literature. Nakon toga upisuje je se u Uiteljsku kolu u Sarajevu iz koje
je, takoe, izbaen. Iz Sarajeva se vraa u Banjaluku, ali kolu je, ipak, zavrio u Karlovcu, gdje
je prabaen uz pomo nekih profesora.
Po zavretku uiteljske kole Branko opi odlazi u Beograd, upisuje i zavrava Filozofski
fakultet. Za vrijeme studiranja s vremena na vrijeme objavljivao je prie u "Politici", posebno
kada je urednik bio ika Milievi.
Drugi svjetski rat zatekao ga je na odsluenju vojnog roka u Mariboru u bivoj vojsci Kraljevine
Jugoslavije. Tu je doivio raspad vojske i drave, ali se ve na samom poetku povezao s
narodnooslodilakim pokretom i od samog poetka do kraja rata i osloboenja bio pripadnih
partizanskih jedinica pod Titovom vostvom. Cijelo vrijeme rata bio je ratni dopisnik zajedno s
nerazdvojnim prijateljem i kumom, takoe veoma poznatim knjievnikom, Skenderom
Kulenoviem.
Drugi svjetski rat podstie ga da napie romane "Prolom", "Gluvi barut", "Ne tuguj bronzana
strao" i "Osma ofanziva", zatim pripovjetke "Rosa na bajonetima", "Surova kola", "Ljubav i
smrt", "Doivljaji Nikoletine Bursaa", "Gorki med", "Sveti magarac", "Ljudi s repom" i zbike
pjesama "Ognjeno raanje domovine" i "Ratnikovo proljee".
Napisao je i romane za djecu "Orlovi rano lete", "Slavno vojevanje" i "Bitka u zlatnoj dolini"
(poznati su kao "Pionirska trilogija") i "Magaree godine", zbirke prica "Prie partizanke",
"Vratolomne prie", "Prie ispod zmajevih krila" i "Dozivljaje maka Toe", zbirke pjesama
"arobna uma", "Armija odbrana tvoja", "Partizanske tune bajke", "Veernje prie", "Djeda
Triin mlin" i "Nestani djeaci".

opi je pisao i scenarije za pozorite i film. Poznat je po komediji "Doivljaji Vuka Bubala" i
komadu za djecu "Udarnici" i scenrijima za ratne filomove "ivjee ovaj narod" i "Major Bauk".
Djela su mu prevoena na ruski, engleski, francuski, njemacki, ukrajinski, poljski, eki,
bugarski i maarski jezik.
Cijeli radni i ivotni vijek nakon drugog svjetskog rata Branko opi je proveo u Beogradu, ali
je vrlo esto putovao po Jugoslaviji i drugim evropskim dravama. Mnogi su za njega govorili da
je najvei djeiji pisac svih vremena roen na prostorima bive Jugoslavije.
Iako je pripadao narodnooslobodilakom pokretu Branko opi je, kao ovjek velikog
obrazovanja, bistra uma, osjeaja za pravdu i pravednost i kritikog posmatranja stvarnosti koja
ga je okruivala veoma rano poeo da iznosi sopstvena miljenja o nekim pojavama. Radio je to
ili otvoreno ili u literaturi kao pisac. Kao jedno od najpoznatijih djela bila je "Jeretika pria"
zbog koje je kasnije trpio velike udare tadanje komunistike partije na vlasti i dravnih organa,
pa i od samih kolega. Takvih progona je bilo mnogo, pa je knjievni istoriar Ratko Pekovi to
sabrao u knjigu "Sudanije Branku opiu" iz koje se vidi na kakve je sve probleme opi
nailazio u svom knjievnom i politikom ivotu.
Pretpostavlja se da su ti progoni i glavni razlog samoubistva koji je Branko opi izvrio
skoivi s jednog mosta preko rijeke Save 1984. godine. Od tada se taj most zove Brankov most,
a ulica koja vodi do njega Brankova ulica. Znanje
"Veliki opievi knjievni uitelji bili su, kako je sam govorio: Petar Koi, Ivo Andri, Ivan
Cankar, Svetozar orovi, Simo Matavulj, Miroslav Krlea ali i Milovan Glii, Janko
Veselinovi i Radoje Domanovi, a od stranih pisaca: Servantes, Pirandelo, Gogolj, Gorki,
ehov, Babelj, Zoenko...
Oenio se 28. juna 1951. godine doktorkom Bogdankom Ili. alei se, esto je govorio da je i
on stradao na Vidovdan, kada su izginuli i svi kosovski junaci.
NIN-ovu nagradu dobio je 1958. godine za roman 'Ne tuguj, bronzana strao'. Redovni lan
SANU postao je 1968. godine.
Odabrane pesme Branka opia
Branko opi Bata sljezove boje i druge prie
**
BRANKO OPI O SEBI...
Rodio sam se 1915, u selu Haanima, pod planinom Grmeom, u Bosanskoj Krajini. Roditelji su
mi bili zemljoradnici.

Roen sam, dakle, poetkom prvog svjetskog rata. U to isto vrijeme moj otac, kao vojnik
austrougarske armije, borio se negdje na frontu u Karpatima, a moj stric Nido, srpski
dobrovoljac, borio se u srpskoj vojsci protiv austrougarskih zavojevaa. Tako su se dva brata,
nalazei se u dvije zaraene vojske, borili ustvari jedan pored drugoga.
Tek poto se rat zavrio, moj otac i stric Nido naoe se ponovo zajedno, u istoj kui. Od njih
sam dobio svoje prve igrake, mesingane puane aure i uo prve ratne prie.
Kad mi je bilo etiri godine, umro mi je otac. Tako, zajedno s mlaim bratom i sestrom, ostadoh
da ivim pored majke, djeda Rada i strica Nide.
Stric Nido znao je vazdan kojekakvih narodnih pria i pjesama, a imao je dosta i svojih
doivljaja, jer je bio rudar u Americi i ratnik-dobrovoljac, pa nam je u zimske veeri esto priao
do duboko u no. Da bismo ga odobrovoljili za prianje, mi djeca, istili smo mu cipele, prali
noge i eali ga po leima.
Tako se, zahvaljujui stricu Nidi, preda mnom prvi put otvorio bogati svijet koji je stvorila
narodna mata. Vidio sam zmajeve, vile, divove, patuljke, vampire, junake, arobnjake ratnike.
Djed me je vodio sa sobom da zajedno uvamo ovce. Trkarajui za njim oko gajeva, po
panjacima, kroz ikare i oko potoka, otkrivao sam bogat i bujan svijet prirode. O svemu sam
neumorno zapitkivao djeda, a on mi je odgovarao kako je najbolje znao i umio. Tako mi je , na
primjer, na moje pitanje o nebu odgovorio:
Nebo je vezano za zemlju kukama i lancima.
Kad sam ga pitao da li bi se mjesec mogao dohvatiti kad se spusti na ivicu brijega, on mi je
sasvim ozbiljno odgovorio da bi to bilo mogue. Tada sam ja nainio svoj prvi plan za osvajanje
mjeseca: jedne veeri, kradom, otii u na vrh brijega, popeti se na najvie drvo i dokuiti mjesec
dugakim grabljama naeg komije Laze Ugarine.
Moj plan se nije ostvario u prvom redu zbog toga to sam ja bio velika straljivica pa uvee
nisam smio da iziem ni u dvorite, a kamoli da se popnem na brijeg.
Kad sam ve bio u estoj godini dali su mi da uvam jaganjce. Bio je to lak i zanimljiv posao,
osobito ako je lijep dan i ako se u blizini nae jo koje obane. Onda smo se igrali, traili ptija
jaja, zidali kule brali jagode i peurke. esto bismo u igri zaboravili na svoje stado i ono bi se
zaas nalo u tuem itu. Ako bi to spazio seoski poljar, uvar usjeva, nadigao bi grdnu viku i
pojurio da nas bije ili bi nas tuio roditeljima, pa je bilo batina kao kie.
Naroito sam dobro zapamtijo jednog starog poljara koji je volio rakiju i prema njemu sam
kasnije radio lik seoskog poljara i partizanskog kuvara, ia Lijana, glavnog junaka mojih ratnih
romana za djecu.
Prvi veliki i prelomni dogaaj u mom ivotu bio je polazak u osnovnu kolu. Stariji u selu uvijek
su nas plaili kolom. im neto skrivi, ve ti prijete:

 ek, ek, poi e ti u kolu pa e ti uiteljica oderati kou sa lea, a pop e ti odsjei jezik.
Naravno, nisam se usudio da sam odem do kole. Odveo me je djed Rade i uz put mi obeao:
Ne boj se ti nita, idi slobodno u razred, a ja u te ekati iza ivice. Ako doe do boja ti samo
vii i eto mene odmah.
U koli su me ekala razna iznenaenja. Razred pun slika. Ovdje zec, tamo vuk, onamo zmija, pa
medvjed, lav, kamila. I lijepo i strano. Da nije ostale djece, ne bih ti se ja, majci, sam usudio da
zavirim u razred.
Na ormaru, pokraj table, ugledah globus i apatom pitam svoga druga iz klupe ta je ono.
Bostan kae on.
Kad je nas, prvake, uiteljica stala ispitivati kako je kome ime i prezime, ja kazah svoje ime, ali
kako mi je prezime nisam znao.
Molim, on se zove opi! pomoe mi jedan ak iz drugog razreda.
Zove li se opi? pita uiteljica.
Ne zovem kaem ja. Naa se kua zove kua opia, i ovce i goveda zovu se opia, i
njiva...
Ipak, brzo sam se navikao na kolu i zavolio je. Tu je bilo toliko novih drugara, igra, trke u
kolu, iz kole. Nauio sam od aka i razne podvale i smicalice i, naravno, najprije sam ih
isprobao na svome djedu. Dotrim, naprimjer, iz kole i jo s praga pitam djeda:
ede, koliko ti je godina?
ezdeset veli on.
Toliko ima i moj magarac! kaem ja pobjedonosno.
Starac na to zaprepaeno grakne i od uda sjedne na stolac.
Zar si to u koli nauio, jadan ti sam ja.
Uiteljica nam je bila stroga i znala je iibati prutom nemirna aka i neznalice. Zbog toga se
jedna velika grupa aka odmetnu od kole, pa su ujutro odlazili u jedan veliki gaj i tu se krili
itav dan, sve dok se ne bi zavrila nastava, a onda su se vraali kui kao da tobo idu iz kole. U
tome gaju nainili su itav logor: kolibu, ognjite itd.
Jednog dana saznade se za taj logor pa ga seljaci, pod komandom strica Nide, opkolie, zauzee

na juri, a odmetnike pohvatae i dovedoe u kolu. To je bio slavan dogaaj o kome se dugo
prialo.
Pojedine ake iz toga akog hajdukog logora i njihove podvige opisao sam kasnije u romanu
"Orlovi rano lete" slikajui Prokin gaj i djeake Jovanetove druine.
U osnovnoj koli doao sam i do prvih knjiga. Istina, bilo ih je vrlo malo, ali sam svaku
zapamtio.
Duga je to pria kako sam nauio da itam irilicu jo prije polaska u osnovnu kolu, pa kako
sam pronaao u nekom sanduku jednu knjigu narodnih pjesama, pa kako sam se neobino
uzbudio itajui je, pa kako je djed mislio da sam se razbolio zato to sam bio sav uplakan, pa
kako... Dakle, da mnogo ne duljim, ta pjesmarica je bila prva knjiga koja mi je dospjela u ruke.
U koli sam, tek negdje u treem razredu, kupio od uiteljice knjigu "Miguel Servantes" Za nju
sam iskamio s velikom mukom dva dinara od strica Nide. (Djed mi je ve bio umro) U toj
knjizi bio je opisan ivot slavnog panskog pisca Servantesa i tampano nekoliko odlomaka iz
njegovog romana "Don Kihot". Slijedea proitana knjiga bila je "Doivljaji jednog vuka",
zatim, "Doivljaji jedne kornjae". Sve su bile lijepo ilustrovane.
itajui te knjige, bio sam tako uzbuen i zanesen, tako razigrane mate da sam sve ono to sam
proitao zamiljao ivlje nego stvarni svijet oko sebe. Preda mnom su se otkrivali novi nepoznati
krajevi, ljudi, ivotinje. Sve mi se inilo ljepe, bolje i udesnije nego u obinom ivotu.
Jednom je neki moj dalji roak dobio na lutriji paket knjiga. Znajui kako on voli kruke, ja mu
odnesem punu svoju kolsku torbu kruaka, a on mi, za uzvrat, pokloni dvije knjige: zbirku
narodnih pria i zbirku pria engleskog pisca Oskara Vajlda. Kako je taj roak ivio u jednom
dosta udaljenom selu, tom prilikom preduzeo sam i svoje dotada najvee samostalno putovanje.
Na dva-tri mjesta umalo me ne ujedoe psi, ali se ipak sve dobro svrilo: i ja i knjige itavi
stigosmo kui.
Veliki prelom u mom ivotu nastao je onih dana kad sam prvi put u ivotu ostavio rodnu kuu i
svoj zaviaj i otiao u Biha, u gimnaziju.
Nastanio sam se u jednom akom internatu. Prvih dana svake sam noi plakao tugujui za
majkom, za kuom, za svojim selom. inilo mi se da vie nikad neu vidjeti rodne Haane, da
nikad vie neu loviti ribu u rijeici Japri, sluati brujanje malog mlina, ni poigrati se s bratom,
sestrom i svojim negdanjim drugovima. Mnogo godina kasnije te uspomene na djetinjstvo
pomenuo sam u knjizi "Deda-Triin mlin".
"im oi sklopim, ja odmah vidim
i potok Japru, i vrba red,
evo i mlina prepunog lupe
i pred njim Tria, starina sed ..."
U Bihau su me ekala nova poznanstva, nova saznanja i doivljaji.

Evo najprije novih drugova iz svih okolnih gradova i sela, pa i iz drugih krajeva. im smo se
malo upoznali i zbliili, najprije smo jedni drugima doznali nadimke ili smo ih na licu mjesta
izmislili. Sjeam se i danas nekih: Strunjo, Snaica, ukan, Kravica, Baja-Bajazit, Krakija,
uckor. Najdui nadimak imao je neki na kolega Vid, koga su zvali "Simon Fite, trgovina pite".
Nadimke su, takoer, imali i nai profesori, posluitelji, policajci itd.
Jedan od mojih nerazdvojnih drugova, s kojim sam inae najvie ratovao i ja i ostali, bio je moj
dalji komija ispod Grmea, Duan Divjak. I njega i te nezaboravne dane i doivljaje dobrim
dijelom opisao sam u svom romanu za djecu "Magaree godine".
Zbog svog dugakog jezika esto sam dolazio u sukob i sa starijim acima, pa sam znao i batina
dobiti. Sjeam se, naroito me zbog mog "lajanja" uporno jurio oko internata ak Stojan Mati,
koji je 1942. poginuo na Lapcu komandujui likim partizanima i proglaen za narodnog heroja.
Da imam smisla za pisanje, to sam najprije uo od svog nastavnika srpskohrvatskog jezika.
Donese on jednog dana u razred nae ake sveske s ispravljenim zadacima, spusti ih na sto i
ozbiljno upita:
Koji je to meu vama Branko opi?
Meni se odsjekoe noge. Gotov sam, pomislih, sigurno me je neko tuio zbog mog "lajanja".
Lagano ustadoh i promucah:
Molim, to sam ja.
Napisao si vrlo dobar zadatak! grmnu on, a ja od velikog iznenaenja i olakanja coc!
ponovo sjedoh u klupu, opet mi se noge podsjekoe.
Tih godina proitao sam itav niz odabranih knjiga koje su mi preporuili moji nastavnici.
Gotovo isto toliko proitao sam i raznih drugih knjiga koje su mi sluajno do ruku dole. Meu
njima je bilo dosta petparake, und-literature, ali ja sam i to halapljivo gutao. ak mi se
ponekad inilo da su te knjige bolje od one prave, umjetnike literature, a tek sam kasnije poeo
uoavati razliku izmeu njih.
U prvom razredu gimnazije napisao sam i svoju prvu pjesmu.
Jednog dana, poslije obilne kie, ja se sklonim u oak uionice i poeh da piem pjesmu o
minuloj kii:
"Nad gradom se oblak vije, iz oblaka kia lije" ...
Poslije te pjesmice poeo sam da piem pjesme u prozi, jer mi je to, ini mi se, lake ilo od ruke.

Prvu tampanu stvar, jedan kratak prozni sastav, objavio sam 1928. u omladinskom asopisu
"Venac". Bio sam tada u etvrtom razredu gimnazije, imao sam gotovo etrnaest godina.
Po zavretku nie gimnazije upisao sam se u uiteljsku kolu u Banjoj Luci. Opet sam se
nastanio u internatu.
U tome novom internatu, meu starijim i odraslijim drugovima, bilo je mnogo ivlje i
interesantnije. Tu je ve bilo vie aka koji su pisali i tampali pjesme i prie. Osim toga, u
internatu je izlazio, u jednom primjerku, pisan rukom nedjeljni humoristiki list "Zembilj", a u
naem razredu, u koli, slian list pod naslovom "Ogledalo". Nae "Ogledalo" bilo je jo i
ilustrovano, i to ak i slikama u boji. Radio ih je na razredni kolega, dananji akademski slikar
Milo Baji.
Naravno, ja sam bio revnostan saradnik oba lista. Objavljivao sam u njima aljive pjesmice,
anegdote i lanie. Mnogi su mi zbog toga prijetili batinama, a naroito moj stari drug jo iz
nie gimnazije, Duan Divjak, svojeglavi De-De-Ha iz "Magareih godina".
Pod uticajem SKOJ-a (Saveza komunista omladine Jugoslavije) meu odraslim acima poeo je
da buja vrlo iv politiki rad. Revolucionarno raspoloenje nezadrivo se irilo u redovima
omladine. Popularisana je i itana napredna literatura, organizovani trajkovi protiv loe hrane u
domu, protiv ravih nastavnika; upoznavali smo se sa tekim ivotom naih radnih ljudi pod
kraljevskom Jugoslavijom.
U isto vrijeme poeo je i progon i iskljuivanje iz kole svih naprednijih uenika.
Tako, u etvrtom uiteljske, iskljuie i mene zbog itanja i irenja napredne literature. Razred
sam zavrio u Sarajevu. Sljedee godine opet se vratih u Banju Luku i opet me iskljuie zbog
istih stvari.
Konano, uiteljsku kolu zavrih u Karlovcu, u Hrvatskoj.
U uiteljskoj koli poeo sam da piem svoje prve prie i da ih objavljujem po akim listovima
i po novinama.
Sjeam se kako mi je teko polazilo za rukom da "sastavim" svoju prvu priu. Opisi prirode u
samoj prii ili su mi glatko, jer sam njene ljepote osjeao jo iz dana djetinjstva, ali nisam
poznavao ljude, nisam jo poinjao da ih ozbiljnije posmatram. Tek onda kad se kod mene
probudilo ivlje interesovanje za ljude oko mene i za njihov ivot, i moje je prianje postalo
tenije i uvjerljivije.
Napredna, revolucionarna literatura, koja je govorila o borbi, stradanju i patnjama ljudi, takoer
me je upuivala da posmatram naeg ovjeka i njegov ivot. Razvijala je kod mene ljubav i
divljenje za ovjeka borca. Tih godina naroito su mi bili prirasli za srce od naih pisaca
ogoreni buntovnik Cankar i snani revolucionar Krlea, a od stranih pisaca Maksim Gorki,
veliki i neumorni ovjekoljubac.

Po zavretku uiteljske kole upisao sam se na Filozofski fakultet u Beogradu. Tada poinjem
ozbiljno da se bavim knjievnim radom. Tokom etiri godine studija redovno sam objavljivao u
dnevnom listu "Politici" kratke prie iz ivota krajikih seljaka. Jedan dio tih pria objavio sam
prije rata u zbirkama "Pod Grmeom", "Borci i bjegunci" i "Planinci".
U tim svojim priama opisivao sam ljude svoga kraja koje pamtim jo od najranijeg detinjstva:
svog djeda, majku, komije, seoske sluge, prosjake, skitnice, vraare, Cigane-mekare, pelivane,
drvosjee, ugljare, laove, kradljivce, sanjare, zanesene i tune djeake. aren je i zanimljiv bio
taj svijet mojih junaka.
Nauili moji seljaci da ih, kae, "meem u novine", pa mi neki prijete, drugi se smiju, a neki se,
opet, uute kad me vide i sve apuu:
Ne govori nita pred njim jer e te odmah metnuti u novine, pa pue grdna bruka!
Motikom bi njega trebalo negdje iz mraka preporuivao je poneko.
Tokom studija poeo sam da piem i prie za djecu. Opisivao sam doivljaje raznih ivotinja, sve
od leptirova pa do medvjeda. Te prie objavljene su u knjizi "U svetu leptirova i medveda".
Godine 1941. otiao sam u partizane i tamo ostao sve do osloboenja radei, uglavnom, na
kulturno-prosvjetnom sektoru.
Tokom itave narodnooslobodilake borbe trudio sam se da to vie vidim, ujem i zapamtim od
svega onoga to se oko mene dogaalo tih slavnih dana.
A ja sam gledao svoje kolske drugove, komije i poznanike, dojueranje obane, seljake,
radnike i ake kako preko noi izrastaju u ratnike, heroje i u komandante narodne vojske. Gledao
sam nau raspjevanu mladost kako se bori i gine za slobodu rodne grude, za spas ovjeanstva od
faistikog mraka i ropstva.
Tada sam, 1941, iz punog srca poeo da piem pjesme o naoj slavnoj partizanskoj vojsci i
njenoj borbi. Tako su nikle pjesme "Grob u itu", "Pjesma mrtvih proletera", "Na petrovakoj
cesti". One su kasnije sabrane u zbirci "Ognjeno raanje domovine" i tampane jo u toku rata.
Tokom rata napisao sam i vei broj kratkih pozorinih komada, koje su izvodile omladinske
pozorine druine irom slobodne partizanske teritorije.
Nisam zaboravljao ni nae prve, ratne, pionire, ije su ete nicale po svim naim osloboenim
selima i gradovima. Pisao sam za njih pjesme, a krajem rata zavrio sam i tampao i knjigu pria
za djecu pod naslovom "Prie partizanke".
Jedanput me tako, u toku rata, susrete u selu Duboviku jedna eta pionira pa kad me
prepoznadoe, njihov komandir zaustavi me i ree:
Drue Branko, evo ti olovka i hartija pa nam napii jednu pjesmu, a mi emo malo priekati.

Pioniri pobodoe svoj barjak u neku hladovinu i posjedae oko njega. Sjedoh i ja uz neko drvo i
napisah im na onoj hartiji pjesmu "Moj mitraljez", koju sam uz put ve bio u glavi sroio.
Dobra je ree njihov komandir kad je proitah naglas. Evo ti jedna pregrt ljenika, daj
kapu.
Oslobodilaki rat i narodna revolucija dali su mi ogroman materijal za knjievnu obradu. Vidio
sam toliko bitaka, upoznao bezbroj smjelih boraca, heroja, delija, plemenitih ljudi, portvovanih
majki, slavnih mitraljezaca, bombaa, kurira, partizanskih kuvara, minera, konjovodaca.
Jednoga dana, u etvrtoj neprijateljskoj ofanzivi, upoznao sam i jednog neobinog mitraljesca
prema kome sam, kasnije, obraivao lik svog popularnog junaka Nikoletine Bursaa.
Bilo je to ovako.
Poetkom etrdeset tree, kao ratni dopisnik "Borbe" za Petu krajiku diviziju, napisao sam
pjesmu "Mar Pete divizije", koji je poinjao stihovima:
"Petokraka zvijezda sija, gura Peta divizija ..."
Pjesmu su borci divizije brzo nauili i esto je pjevali na moju veliku radost.
Ubrzo grunu etvrta ofanziva. Naa divizija, uporno se borei, povlaila se pred nadmonijim
neprijateljem. Jedne veeri, duboko u planini Klekovai, dok smo se kratko odmarali stojei u
snijegu, jedna krupna i nosata delija, s mitraljezom o ramenu, odjednom se obrati meni i ree:
Ama gdje li je sad onaj Branko opi to je spjevao onu pjesmu "Gura Peta divizija"? Ba bih
ga volio vidjeti kako sad on gura kroz ovaj snijeg.
I ja bih ga volio vidjeti dodadoh ja ne kazujui ko sam.
Ba bi mu valjalo dati po turu! dobroduno grmnu delija mitraljezac i zakoluta oima.
Pravo kae! sloih se i ja oprezno kiljei u nosatog ratnika.
Uto niz kolonu doe hitna komanda:
Mitraljesci, naprijed!
Aha, dok mene zovu naprijed, bogme su dole gae na reeto, valja negdje probijati obru!
graknu delija s mitraljezom i urno zakorai prema elu kolone.
Prema tome nepoznatom ratniku poeo sam jednog dana da radim lik Nikoletine Bursaa,
partizanske junaine.

Poslije osloboenja Beograda postao sam prvi urednik djejeg lista "Pioniri" i taj sam posao
radio vie godina. Kao urednik proitao sam bezbroj djejih radova, naroito pjesama. Neki od
tih nekadanjih pionira pjesnika ve su danas postali sasvim ozbiljni mladi pisci.
Sada ivim u Beogradu kao profesionalni pisac. Bavim se, dakle, samo knjievnim radom.
U godinama poslije osloboenja napisao sam vei broj knjiga, preteno s motivima iz revolucije.
Napisao sam dosad romane "Prolom", "Gluvi barut", i "Ne tuguj, bronzana strao". Zatim imam
zbirke pripovjedaka "Rosa na bajonetima", "Surova kola", "Ljubav i smrt", "Doivljaji
Nikoletine Bursaa", "Gorki med", "Sveti magarac", "Ljudi s repom" i zbirke pjesama "Ognjeno
raanje domovine" i "Ratnikovo proljee".
Za djecu sam napisao romane "Orlovi rano lete", "Slavno vojevanje", "Bitka u Zlatnoj dolini" i
"Magaree godine", zatim zbirke pria "Prie partizanke", "Vratolomne prie", "Prie ispod
zmajevih krila" i "Doivljaji maka Toe", a od zbirki pjesama "arobna uma", "Armija,
odbrana tvoja", Partizanske tune bajke", "Veernje prie", "Deda Triin mlin" i "Nestani
djeaci".
Za pozorite sam napisao komediju "Doivljaji Vuka Bubala" i komad za djecu "Udarnici"
("Druina junaka"), a za film scenarija za ratne filmove "ivjee ovaj narod" i "Major Bauk".
Knjige su mi prevoene na ruski, ukrajinski, poljski, eki, bugarski, maarski i njemaki jezik.
Tokom rata i u godinama poslije osloboenja imao sam bezbroj puta prilike da vidim koliko nai
ljudi, kako odrasli tako i djeca, vole knjige i knjievnost, a naroito ona djela koja govore o
ivotu i borbi naih ljudi, bliskih svakome od nas. To me uvijek podsticalo na to da sa jo veim
arom i poletom radim svoje knjievne stvari.
Nezaboravni mi ostaju u sjeanju brojni susreti sa mojim najmlaim itaocima, pionirima,
razgovori s njima i knjievne priredbe po kolama. Tom prilikom uvijek se sjetim svog
djetinjstva i svoje udnje za knjigama, pa sam sebi obeam da u jo vie pisati za nae najmlae
itaoce, svima nama najdrae.
Pisanje za djecu za mene je najljepi posao, najprijatnija zabava i najbolji odmor. Kad zavrim
jednu knjigu za djecu, ja se osjeam tako veseo i raspoloen kao da se vraam s neke velike
majske sveanosti.
Iz knjige: "Deiji pisci o sebi"
Beograd, 1966.
BIBLIOGRAFIJA BRANKA OPIA
ZBIRKE PRIPOVEDAKA

1938. Pod Grmeom,

1939. Borci i bjegunci,
1940. Planinci,
1946. Rosa na bajonetima,
1946. Sveti magarac,
1948. Surova kola,
1949. Ljudi s repom,
1950. Odabrane ratne pripovetke,
1952. Izabrane humoristike prie,
1953. Ljubav i smrt,
1953. Dragi likovi,
1955. Doivljaji Nikoletine Bursaa,
1959. Gorki med,
1970. Bata sljezove boje;

ROMANI
1952. Prolom,
1957. Gluvi barut,
1958. Ne tuguj bronzana strao,
1964. Osma ofanziva,
1975. Delije na Bihau;
ZBIRKE PESAMA
1944. Ognjeno raanje domovine,
1945. Pjesme,
1947. Ratnikovo proljee;
KOMEDIJE
Doivljaji Vuka Bubala
Odumiranje meeda
DELA ZA DECU
1940. U svijetu medvjeda i leptirova (pripovetke),
1944. Prie partizanke (pripovetke),
1945. Pjesme pionirke (pesme),
1945. Bojna lira pionira (pesme),
1945. Druina junaka (pripovetke)

1964. Bajka o sestri Koviljki (proza)

1964. Doivljaji kuma Torbe (pripovetke),
1947. Vratolomne prie (pripovetke),
1947. Armija odbrana tvoja (pesme),
1948. Sunana republika (pesme),
1948. Rudar i mjesec (pesme),
1949. Jeeva kuica (pesma),
1950. Prie ispod zmajevih krila (pripovetke),
1952. Pijetao i maka (pripovetke),
1954. Doivljaji maka Toe (pripovetke),
1957. Lalaj Bao, arobna uma (pesme),
1957. Orlovi rano lete (roman),
1958. Partizanske tune bajke (pripovetke),
1958. Veernje prie, (prie u stihu),
1960. Djeda Triin mlin (zbirka pesama),
1960. Prie zanesenog djeaka (pripovetke),
1960. Magaree godine (roman),
1961. Slavno vojevanje (roman),
1963. Bitka u Zlatnoj dolini (roman),
1971. Mala moja iz Bosanske Krupe (pesme),
1971. Glava u klancu, noge na vrancu (pripovetke),
1975, Lijan vodi karavane (pripovetke).

SABRANA DELA
1964. objavljena u 12 knjiga,
1978. objavljena u 14 knjiga.
KNJIEVNI OPIS BRANKA OPIA
Uesnik u NOB-u od poetka ustanka, opi je najaktivniji partizanski pisac, saradnik u ratnoj
tampi, autor vie knjiga, od kojih su najvanije Prie partizanke (1944) i zbirka pesama
Ognjeno raanje domovine (1944). U prvih nekoliko godina nakon rata njegova je plodnost bez
premca. Iz mnotva knjiga moemo izdvojiti samo nekoliko najvanijih: zbirke pripovedaka
Rosa na bajonetima (1946), Mrvica brani komandanta i druge prie (1946), Surova kola
(1948), zbirke humoristikih pripovedaka Sveti magarac i druge prie (1947) i Ljudi s repom
(1949), zbirku pesama Ratnikovo proljee (1947), zbirke deijih pesama Bojna lira pionira
(1945), Armija odbrana tvoja (1948) i mnoge druge knjige za decu i odrasle.
opieva poezija, rodoljubiva, borbena, slobodarska, ponikla je u ognju oslobodilakog rata, koji
je njena iskljuiva tema. Pesnik hoe da oslune "naroda svoga glas", da bude narodni peva, on
je jednostavan, popularan, ponekad toliko blizak narodnoj poeziji da su mnoge njegove pesme
prihvaene od boraca i naroda i pevane kao narodne partizanske pesme. Vrednost njegovih
pesama preteno je evokativna, one su pesniki spomen slavnih dana borbi i stradanja. Kasnije se
opi u poeziji razvijao skoro iskljuivo kao deji pesnik. Deje pesme "Pesme pionirke", ine

najvei deo njegova pesnikog opusa.

opieve ratne pripovetke obino su kratke, anegdotske, zasnovane esto na stvarnim
dogaajima. Kasnije je teio da stvori sloenije pripovetke, s razgranatom fabulom i veim
brojem linosti, ali je i u njima sauvao neposrednost, doivljenost i autentinost svedoenja
prvih ratnih pria. Slika ljude raznih kategorija, otkriva spontani, nehotini heroizam malog
oveka, pretvaranje mirnih seljaka u legendarne junake. U njegovoj slici rata realizam prelazi u
legendu, a lirsko se spaja s kominim. opiev najpopularniji ratni lik jeste Nikoletina Bursa,
komini junak koji se javlja u mnogim njegovim delima a najpotpunije je dat u ciklusu
pripovedaka Doivljaji Nikoletine Bursaa (1955). Kao pripoveda opi je dostigao vrhunac u
svojoj poslednjoj zbirci, Bata sljezove boje (1970), gde se na autobiografskoj osnovi ispredaju
prie o ljudima i dogaajima pieva zaviaja u dugom vremenskom rasponu od prvog svetskog
rata do naih dana. Lirski nadahnuti realizam, slika sveta u kojoj se preplie naivnost dejeg
vienja s mudrou staraca, surovost ivota ublaena matom i legendom, prirodnost i vedri
humor te osobine celog opievog pripovedakog rada dostigle su ovde punu stilsku istotu i
klasinu jednostavnost.
Svojim romanima s temom iz NOB-a opi ulazi u krug romansijera koji su poetkom 50-ih
godina utemeljili na savremeni roman. Prvi i najopseniji od njih Prolom (1952), sadri
prostranu i ivopisnu panoramu zbivanja u Bosanskoj Krajini u prvoj godini oslobodilakog rata,
epopeju narodnog ustanka, s vie paralelnih linija u razvoju radnje, u kojima se javlja oko
sedamdesetak linosti, i s prizorima masovnih scena i kolektivnih pokreta. Ustanika hronika
Krajine dobila je nastavak u romanu Gluvi barut (1957), gde se, uz vie novih osoba, javljaju i
mnogi likovi iz prvog romana. Umetniki to je ipak bitno drukije delo, krae, saetije, dramski
usredsreenije. S dosta vedrine i humora prikazani su deiji junaci i njihovo "slavno vojevanje" u
Pionirskoj trilogiji. Poslednji opiev roman, Delije na Bihau (1975), zaokruuje njegovu ratnu
prozu. To je vesela istorija jednog od velikih partizanskih pohoda, neka vrsta kominog eposa u
kojem pripovedanje esto prelazi iz proze u stih.
U nekim delima opi je dao sudbinu ratnika u posleratnom razdoblju. U romanu Ne tuguj
bronzana strao (1958) prikazana je kolonizacija krajikih seljaka u vojvoansku ravnicu,
njihovo snalaenje i nesnalaenje u novoj sredini, drukijoj od njihove i geografski i kulturno.
Slika mirnodopskih prilika u romanu Osma ofanziva (1964) mnogo je sloenija. Borci su u ratu
morali izdrati sedam neprijateljskih ofanziva a posle rata dola je najtea, osma ofanziva:
nasrtaj grada i ugodnog ivota na nekadanje seljake i ratnike. Na ponaanje bivih boraca opi
je znao pogledati i okom satiriara. Jo 1950. napisao je Jeretiku priu o izdvajanju
"odgovornih" drugova od ostalog sveta, koja je izazvala otra reagovanja zvanine kritike. Broj
njegovih satirinih pripovedaka nije velik, ali neke od njih kao to su Izbor druga Sokrata,
Faraon, Odumiranje srca, Odumiranje nogu i dr. spadaju u najvee domete ovog anra u
naoj posleratnoj knjievnosti. Rastko
Bosanska Krajina ili, jo blie, Grme i Podgrmeje omiljeni je prostor njegove proze,
ozaren uspomenama iz detinjstva, od kojeg se on udavalja samo kad prati svoje zemljake, na
njihovim potucanjima ili seobama. Slika ivota data u prvim zbirkama tvrda je, opora, ali ne
surova. opi pie o drutvenoj stvarnosti sela, o nevoljama to taru narod, ali njegovo

kazivanje, ak i kad se suoava s krajnjom bedom, ne gubi meke, nene, lirske tonove. U nainu
pripovedanja on je blii starim realistima nego svojim savremenicima. Tradicionalizam, narodni
duh, realizam i angaovanost jesu osnovni elementi opieve poetike. Premda je iveo u epohi
velikih knjievnih promena i estih oscilacija izmeu tradicionalnog i modernog, opi se u biti
malo menjao. Ostao je do kraja privren svom angaovanom narodskom realizmu. Kao takav on
je, vie od pisaca poniklih u krilu socijalne literature, bio predodreen da izrazi narodsku,
seljaku, epsku stranu nae revolucije. Grme
Prozna dela proeta su mu lirikom i ivopisnim realistikim slikanjem seoskog ivota,
poznavanjem ivota i mentaliteta ljudi iz zaviaja, vedrinom, ivou i vitalnou duha. Kreirao
je mnotvo upeatljivih i ivopisnih likova i dogaaja nadahnutom pripovedakom tehnikom
koristei sve, soan i slikovit jezik pri emu je inspiraciju nalazio u svom podgrmekom
zaviaju. opia su doratnim pripovetkama najvie zanimali siromani seljaci, sanjari i prosjaci,
deca, skitnice i nadniari, i on je o svima njima priao sa brinim, zatitnikim razumevanjem. U
lirski intoniranim ratnim pripovetkama opi je nadahnuto opisivao herojske podvige,
muenitvo i samopregor svojih junaka. Poetkom 50-tih godina prolog veka opi poinje da
pie i satirike prie u kojima je otro kritikovao rune pojave u tadanjoj stvarnosti. Jedna od
takvih pria bila je i "Jeretika pria" objavljena u "Jeu" koja je pokrenula lavinu osuda sa vrha
partije i vlasti a u hajci na pisca uestvovao je i Broz lino. Knjievni istoriar Ratko Pekovi
napisao je knjigu "Sudanije Branku opiu" u kojoj su detaljno opisana cela ta hajka na pisca.
Sa uspehom se ogledao i u pisanju romana iako su prirodi njegovog knjievnog talenta vie
odgovarala krae forme - pripovetke i novele. Romani "Prolom" i "Gluvi barut" slikaju uee
seljaka Bosanske Krajine u ustanku, a "Ne tuguj bronzana strao" prilagoavanje tih istih seljaka,
sada kolonista, novim uslovima ivota u Vojvodini.
Glavnina opievog proznog opusa humoristiki je intonirana a humor nalazi u prirodi i
mentalitetu njegovih junaka koji i u najteim ivotnim trenucima znaju da sauvaju vedrinu i da
se nasmeju ak i vlastitoj nevolji. Sem toga, opi je od onih pisaca koji svoj posmatraki talenat
naroito iskazuju kroz otkrivanje sitnih ljudskih mana i nedostataka.
Iako je opi pisac epske irine i zamaha sa uroenim pripovedakim i humoristikim darom, u
njegovim delima vidljiva je i jedna lirska ica koja se nije pokazivala samo u opisima bosanskih
pejzaa ve i u portretisanju ljudskih likova koji su mu bili bliski i dragi. Ta opieva poetska
ica naroito je vidljiva u njegovoj ratnoj lirici, pre svega u zbirci "Ognjeno raanje domovine".
Branko opi je cenjen i kao deji pisac, prvenstveno zahvaljujui ivoj mati i daru za spretno
uobliavanje svojih opservacija ali i nesumnjivom humoristikom talentu. Napisao je preko
trideset knjiga za decu, meu kojima su i dva romana. Wikipedia
U "Bati sljezove boje", zbirci pripovedaka objavljenoj 1970. godine, Branko opi (1914
1984) je objavio poraz ideologije u koju je verovao i napisao svoj literarni testament. Re je o
jednom od najpopularnijih i najplodnijih pisaca srpske knjievnosti XX veka. Njegovo delo je
obimno i anrovski raznoliko pisao je pripovetke, romane, pesme, komedije, satire, filmske

scenarije, prie i pesme za decu. U toku svog dugog stvaralakog rada, koji je trajao vie od pola
veka, stvorio je knjievno delo koje vremenski i tematski obuhvata veliko razdoblje novije
istorije srpskog naroda od perioda izmeu dva svetska rata do osme decenije ovog veka. U
prvom periodu stvaralatva opi je pripovedao o ljudima svog zaviaja, o njegovom tegobnom
ivotu pritisnutom siromatvom i svakojakim nepravdama. U drugom periodu u njegovom
knjievnom izrazu dolo je do sadrajnog poistoveenja knjievno-estetskih i idejnorevolucionarnih ciljeva, kada je opi bio ovenan slavom najpopularnijeg partizanskog pisca,
da bi u treem periodu dolo do izraaja razoarenje u stvarnost socijalistikog drutva, to je
potisnulo ideoloku tendenciju i inteziviralo emocionalne sadraje i lirski karakter njegove slike
sveta. Pisanjem bajki o detinjstvu i ratu opi je branio i samoga sebe od stvarnosti u kojoj mu je
bivalo sve tesnije i tamnije, da bi njegova melanholija vremenom postajala sve izraenija i da bi
24. marta 1984. izvrio samoubistvo. Gerila
BRANKO OPI IZ BATE SLJEZOVE BOJE
POTOPLJENO DJETINJSTVO
Prije mnogo i mnogo godina, na razdvoju djetinjstva i djeatva, jedan mali putnik oprostio se
ba na ovoj uzviici od rodnog mjesta, stijenjenog u dolini rijeke, i otiao u svijet strmim
kamenitim drumom. Sad se tim istim drumom, ispranim i obruenim, drumom koji vie nikud ne
vodi, jedan prosijed ovjek pokuava vratiti djetinjstvu, zaviaju, uspomenama.
Pred sneveseljenim putnikom nema vie duboke zelene doline s nejednakim raznobojnim krpama
njiva i polomljenim ogledalima rijeke nanizanim uz vrbike. Pogled vie ne moe da sunovratke
zaroni u poznat udubljen predjeo, da srce pretvori u slobodnu pticu koja e zaploviti nizvodno
kao aplje za suna vremena. Sad je pred ovjekom samo pusto blijedo nebo odslikano u mirnoj
vodi prostranog vjetakog jezera. Po njegovim ivicama, nepotrebno udvojeni i suvini, okrenuti
naglavce, ute okolni bregovi. Ti novi bregovi nijemi su kao i svi utopljenici, ali ipak ive
nekakvim svojim ivotom ukletih sjenki, podloni mijenama godinjih doba, biljeei vjerno i
nepogreivo svaki pokret i promjenu kod svoje ive brae blizanaca.
Pobjednika voda utiala se nad rodnim krajem, nad cikom i vikom djetinjstva, nad grajom
negdanjih jutara. Juria ona svojim mirom i na srce doljaka.
Putnie, nema vie s kim razgovarati, nema kome otii. Vidi li, put vodi u jezero, u dubinu,
ribama. Tu, na jo novoj, nezasjeenoj ivici jezera, sve se prekida, nestaje.
Ne, tu sve poinje apue doljaku negdanji djeak. Bolje to nismo vidjeli, to vie ne
moemo vidjeti, kako to sve izgleda danas. Tako smo sauvali sve neokrnjeno, spasili uspomenu,
sve je ostalo isto kao i nekad kad smo kretali na put. Sjea li se?
Sjeam kae putnik samo pokretom usana, jer tu, pred vodom, izlian je svaki zvuk.
Najprije sam se oprostio od svojih pitomih zeeva poinje djeak. Bila ih je puna ona
stara tala. Kad sam uao da ih posljednji put vidim, skakutali su po sumranoj prostoriji tako

ravnoduno, tako im je bilo sve svejedno, da me je gr u grlu stegao. Osjetio sam: im iziem, u
toj prostoriji vie me niko nee pamtiti, nikom neu nedostajati.
Jeste, alosno je to, iako su u pitanju samo zeevi, obini pitomi zeevi, glupi i spori ... da, da.
Ali zato, sjea li se, lugareva Dragica dugo ti je mahala iza niske ograde u cvijeu. Kad si ve
zavijao iza okuke, ona se naginjala daleko nad put, lomila se u pasu, i kad si se posljednji put
okrenuo, vidio si jo samo njezinu dugu mravu ruku, koja ti je mahala. Zar nisi poelio da se jo
jednom vrati za korak-dva natrag, da je jo jednom...
Da, poelio sam, zastao, ali se ipak nisam vratio... Nisam, ali sam se kasnije, u tuini, hiljadu
puta okrenuo iza sebe i traio dragi lik, prieljkivao svoju trinaestogodinju prijateljicu, ali sve je
ve bilo prekasno, gorko prekasno... Kud li mi se samo urilo?
A ti je sad potrai, brzopleti moj prijatelju neveselo se smjeka prosijedi sagovornik.
Nigdje vie na svijetu nee nai jedno tako bezazleno bosonogo djevoje, koje pojma nema da
od bljeska njenih oiju i biserja njezina smijeka mrkne svjetlost nad itavom naom dolinom.
Znam... ne govori. Ja jo uvijek osjeam na sebi njen pogled, kos i nepovjerljiv. To u meni i
sad pulsiraju i luduju mojih uznemirenih etrnaest godina.
Kako je to dobro to je ovjek bar jednom imao etrnaest godina i to mu se one, kad se tome
i ne nada, ponekad vrate kao smijena i zakanjela djeja boljka od koje ga poduzme groznica,
koja i nije ba tako bezopasna.
Smjeka se prosijedi putnik i sebi i svom nedoraslom sagovorniku, smijei se oprotajno i s
razumijevanjem nad glatkom spasonosnom vodom, koja smireno pokriva sve njihove tajne. Lako
je njemu, moe on sve to podnijeti, ali probueni djeak vri i klobua, iv mlad izvor tek
prokljuao ispod mrke stijene.
A sjea li se kako me ispratila naa dobra stara kuja? Zapristajala je za mnom sve do iza
posljednjih kua mjesta, pratila me do pola ove iste strme kose, a onda je poela da zastaje i da
se obzire. ini se da je osjetila dalek put bez skorog povratka. Ostala je na jednoj okuci,
neodluna, tuna, i kanda malo postiena zbog te nehotine izdaje... Eh, eh, tada sam prvi put
zaplakao, osjetio sam da iza mene ostaje djetinjstvo. Peckao me je u tim suzama gorko-slan ukus
naeg zaviaja. Evo, opet ga osjeam, ima ukus pelina, koji krto mirie na suncem oprljenom
kamenjaru.
Ba se vidi da si dijete, djeak lako ga prekorijeva prosijedi. Najtee ti pade oprotaj s
kucom. Pa da... Evo, i ja kao da vidim tu istu kuju kako se s mukom otkida od znanog rodnog
dvorita, dok jezero polagacko raste i osvaja dolinu. Ona je uzmicala stopu po stopu, zabrinuto
sjedila na ivici vode, povlaila se i opet se vraala, ali je jezero nemilosrdno napredovalo.
Neosjetno je mililo kroz travu, dizalo uvis perje, suvarke, slamu. Plutali su po njemu otpaci
zaviaja, samo otpaci, a sve ostalo pokrivala je i sahranjivala svemona voda, ivotvorni vjeiti
elemenat koji ne stari, bez godina, bez promjene...
Bez godina, bez promjene? upitno se javi djeak, taknut otricom tuge. A zato on, ljudski

stvor, nema tu arobnu osobinu da se izmigolji iz hladne struje vremena?

Jeste, djeae, ostae ista ova voda, ali mijenjae se i godine sticati njezina okolina, njezine
ume i obale. Ovo malo mirno more, sada tako pusto i tue nama obojici, postae sjutra zaviajni
vidik, nekog novog djeaka. Ukriveni zatoni naselie se djejim tajnama, malian putnik
ponijee sa sobrm predveernje tiine jezera, njegov zimski okvir od inja i, moda, sliku ribareve
djevojice koja mu oprotajno domahuje iz uskolebana amca.
A kuca? Hoe li tu biti i neka stara kuca, troma i vjerna, puna predanosti i tuge? nije
odstupao djeak.
Naravno. Za kucu uvijek ima mjesta. Ve hiljadama godina ona postojano zapristaje za
svojim djeakom, pa zato da je ba sad otjeramo. Ako smo stvorili vjetako jezero, nismo jo
vjetake prijatelje. Bie i ona, i neko djevoje, i voljen kutak u iblju, i prekinute igre, i onaj
koji e sve to ostavljati, opratati se i tugovati.
Sve e biti ponavlja djeak tjeei se, i sad ve malo vedrije gleda ogoljeno jezerodoljaka, koje jo uvijek otueno opipava svoje nove, tek ovla omeene obale.
Pod tom smirenom razlivenom vodom utalo je njegovo djetinjstvo sa svim svojim tajnama,
nestalucima i neponovljivim arima. utalo je, dobro uvano u rodnoj kolijevci zaviaja, kroz
koji vie nee mesti glasne oluje, ruilaki vjetrovi, niti e ga prekrajati i mijenjati ravnoduni
stranci. Potopljen kao i svaka prolost, zaviaj e ivjeti svojim ivotom nijeme sjenke i za
vedra, sunana dana, on e se, vjerovatno, ak i nazirati u sijeroj mirnoj vodi jezera.
BRANKO O P I
BATA SLJEZOVE BOJE KNJIGA SEANJA
1.
Delo Branka opia obeleava raznovrsnost knjievnih anrova kojima se ovaj pisac bavio:
roman, pripovetka, kratka pria, poezija, drama, satira, humoreska, hronika. Kako sam kae,
svoju prvu priu objavio je jo kao gimnazijalac u listu "Politika". U istom listu je, uoi drugog
svetskog rata, publikovao 125 kratkih pria. Kratke prie mu se i danas, povremeno, pojavljuju u
"Politici", a njegova sabrana dela obuhvataju niz knjiga.
Jo na samom poetku njegovog rada, na opia je obratila panju Isidora Sekuli i predloila ga
za nagradu "Milan Raki", visoko ocenjujui lirsku vrednost njegovog knjievnog izraza. Jo pre
rata o knjievnom radu Branka opia pisali su i kritiari uro Gavela, Sima Pandurovi, Milan
Bogdanovi. Posle rata, od starijih kritiara delom Branka opia bavili su se Velibor Gligori i
Skender Kulenovi, a od mlaih Borislav Mihajlovi, Milovan Danojli i drugi.1
Najee se o delu Branka opia pisalo sa naglaskom na osobenostima podneblja Bosne i
njenih ljudi, odnosno, sa naglaskom na osobenostima likova koje je opi opisivao. U ovim

knjievno-teorijskim istraivanjima nije proputeno da se istaknu bitne odlike opia kao pisca:
smisao za humor, korienje bogatog naslea sauvanog u narodnom pripovedanju i kazivanju,
neobina ivotnost likova koji se pred itaocem pojavljuju kao pravi sagovornici.
Bata sljezove boje doekana je ne samo kao zrelo ostvarenje ovog pisca ije stvaranje traje
decenijama,2 nego i kao celovita pripovedna forma "najboljeg opia"3 koga ba ova proza ini
"najveim lirskim pesnikom detinjstva koga je srpska knjievnost ikada imala".3
Uvek kada je re o pripovedanju koje je podstaknuto seanjem na detinjstvo, namee se potreba i
kod italaca i kod kritiara za uspostavljanjem neposrednije veze izmeu dogaaja koji su
ispriani u knjizi i zbivanja u ivotu pisca. Zato nije sluajno to se u predgovoru Bati sljezove
boje navodi da se "ivot i delo" Branka opia "udesno podudaraju" i da bi se "dala sainiti
kratka opieva biografija gotovo iskljuivo naslovima njegovih dela".
U Bati je, dakle, re jednoj vrsti biografije ali ta biografija ne podrazumeva hronoloki niz
dogaaja iz pievog ivota, nego one njegove doivljaje i ona saznanja koji mogu da budu i jesu
za ovog pisca i podstrek u knjievnom stvaranju i tema njegovih pripovedakih celina. Otuda
sled biografskih podataka ne govori mnogo o nainu na koji pisac stvara, ali "duhovna biografija
knjievnika", tanije nain na koji je on video, doivljavao i saznao svet, presudna je za
tumaenje i razumevanje njegovog pripovedakog postupka, posebno kada je u pitanju kratka
pria, u kojoj se, obino, vie nagovetava a manje izrie.
Nain na koji je opi video, u Bati sljezove boje kao knjizi seanja, okolnosti ivota, izrazitiji
je nego u drugim njegovim pripovednim celnama (Pod Grmeom, Borci i bjegunci, Planinci itd.)
a iskazan je, najvie, kroz lirsko i humoristiko osvetljavanje ivotnih zbivanja koja e kasnije
postati pria.
Lirski pogled na svet kao "osobeni ugao gledanja pisca" ovde je zadran u seanju, to
podrazumeva lino vienje dogaaja u spoljanjem svetu ali i selekciju ovih dogaaja u
pamenju, selekciju koja se vri na osnovu intenziteta onoga to je pisac doivljavao:
intenzivnija doivljavanja ostaju u pamenju kao izuzetna, postaju deo pievog skrivenog,
unutranjeg sveta i graa njegovih pripovedakih celina. Isto se moe rei i za opieva
humorna vienja. Tako se, kod opia, lirsko i humorno prepliu i ne mogu se odvojiti jer,
gotovo uvek, uslovljavaju jedno drugo. "Povezani i podudarni, humor i lirika se kod opia
modeliraju meusobno. Ono to je lirsko, pri tom, dobija jasnije oblike i puniju uverljivost, a ono
to je humorno biva toplije, ljudskije, nezlobivije",4 pie Milovan Danojli o opiu.
Neosporno je da su ove dve kategorije lirsko i humoristino u Bati sljezove boje
prepoznatljive u mnogim strukturnim elementima pria, kao to se i glas pripovedaa, njegovo
"ja", moe shvatiti kao "taka gledita" samog pisca. Treba istai da su u usmenoj tradiciji naeg
narodnog pripovedanja, kojom se opi mnogo koristio, sadrana oba ova elementa, i lirsko i
humoristino, a da je opi vetinu usmenog kazivanja usavrio do izuzetne mere. Tako je
usmeno kazivanje ostalo trajno obeleje opievih pria i treba ga, naroito, otkrivati u ritmu
njegovog prianja, u sauvanom usmenom tonu dijaloga, u glasu samog pripovedaa koji
namerno istie svoje prisustvo. U naoj narodnoj usmenoj tradiciji, a osobito u naim narodnim
pripovetkama, kao stalno obeleje sree se iskazivanje elemenata humora, naroito u

metaforinom obrtu izraza i iskaza preuzetih iz neposrednog govora. Isto se moe sresti i kod
opia, iako se kod njega oba ova elementa, i lirsko i humoristino, izraavaju i samom
intonacijom pripovedanja. To je, inae, est sluaj kod autora koji najradije odabiraju kratku
priu kao oblik kazivanja; kod njih je sama naracija neobino vana, pisac joj obraa naroitu
panju jer se naracija, u stvari, ne zavrava u jedaoj prii nego se nastavlja iz prie u priu, tako
da tek zbirka kratkih pria, kod mnogih autora, ostavlja utisak potpune celine. U kratkoj prii se
saoptava jedan fragment iz ivota (doivljaj ili dogaaj) kojim pisac eli, pre svega, da
nagovesti svom itaocu sutinske sadraje i da ga, na neki nain, uini svojim sauesnikom. Ali
zbirke kratkih pria ne predstavljaju uvek pripovednu celinu: nekada se dogaa da su objedinjene
u knjizi a da meusobno nisu povezane ni hronoloki ni tematski. Bata sljezove boje je takva
knjiga: to je strukturna celina u kojoj su kratke prie pojedinano samostalne a u zbirci dobijaju
potpunije knjievno znaenje. Takve celine, kakva je opieva Bata, poznate su i u knjievnoj
istoriji i u knjievnoj teoriji pod nazivom "okvirne prie" i razmatraju se kao pripovedaki
postupak koji tei ka "okviru" vie pria. Klasini primeri ovakve vrste dela su Hiljadu i jedna
no,5 Dekameron6 i mnoga druga.
"Okvirna pria" je, obino, povezana sa usmenom knjievnom tradicijom i na taj nain to
podrazumeva vremenske celine koje objedinjuju prie u nizu i odreuju samu naraciju. U
Hiljadu i jednoj noi, na primer, vremenski okvir je sled od hiljadu i jedne noi, dok je u
Dekameronu pitanju sled od deset dana. Ostale prie u prii, koje ine bit okvirne prie i njen
zaplet, motiviu se dogaajima u istom vremenskom kontinuitetu. Da bi odloila svoju smrt,
eherezada, kao glavna linost okvirne prie u Hiljadu i jednoj noi, postaje narator i onih
dogaaja koji ne utiu na njenu sudbinu. Prema tome, "okvirnoj prii" svojstveni su, prvo, vreme
jedinstveno za sve prie, i, drugo, jedna ili vie linosti koje imaju ulogu pripovedaa, dok su
motivi, gotovo svi, ve sadrani u zapletu same "okvirne prie".
Preplitanje ovih strukturnih obeleja okvirne i drugih pria vremenom se transformisalo u
osobenu vrstu grupne forme kratkih pria. Ovakvoj kompoziciji celine svojstveno je
uokviravanje vie pria na razliite naine, ponekad i bez nekadanje okvirne prie. Najee je u
pitanju uokviravanje uz pomo a) jedinstvenog vremena pripovedanja (seanje na detinjstvo,
recimo, kao u Bati sljezove boje), b) jedinstva mesta zbivanja (grad Dablin u Dablinicima
Demsa Dojsa), c) putovanja kao niza dogaaja (okvir triju pria u jednom pripovednom toku u
Andrievom "Putu Alije erzeleza") d) sna (kao, na primer, opet kod Andria, u pripoveci
"Jelena ena koje nema").
Iz istih razloga se, na knjievno-teorijskom planu, za Batu sljezove boje moe rei da ini
jedinstvenu pripovednu celinu koja je uokvirena jedinstvenim vremenom pripovedanja (sled
seanja) i jedinstvenim ambijentom. Pripovednu celinu same knjige ine tri podzbirke pria u
kojima su svi likovi povezani unutarnjim znaenjskim odnosima. Tako opi u Bati ostvaruje
ve pomenutu grupnu formu kratkih pria.7
Unutarnja povezanost pria postie se ovde ne samo kroz prisustvo pripovedaa nego i kroz
prisustvo onih linosti koje se javljaju u celoj knjizi. Takve su linosti ded Rade, stric Nido,
samardija Petrak i dr. Isto tako, u nazivu zbirke i u nazivima podzbirki ("Bata sljezove boje",
"Jutra plavog sljeza", "Dani crvenog sljeza") otkriva se jedinstvena simbolika opievog vienja
sveta.

Zapaa se da je u naslovima koje smo naveli jedan od osnovnih simbola boja, kao znak za
osobeno emocionalno stanje. Plavo u "Jutrima plavog sljeza" oznaava, u stvari, jednu svetlost u
kojoj se osobeno sagledavaju dogaaji opisivani u toj podzbirci. To je blaga svetlost seanja na
udaljeno detinjstvo, dok je crveno, u "Danima crvenog sljeza", boja svetlosti koju uzbudljiva
ratna zbivanja daju autorovim uspomenama.
Bata sljezove boje ima, dakle, i niz simbolikih znaenja bez obzira na prividno jednostavan i
veoma realistian nain pripovedanja. Sama bata moe se shvatiti kao trajni simbolini okvir
detinjstva, kao prostor dejih igara i intenzivnog dejeg doivljavanja sveta. Isto tako vremenske
odrednice jutro/dan, u "Jutrima plavog sljeza", mogu se razumeti kao oznake za poetak ivota
kao buenja, dok su opieve plave izmaglice i plavetnilo uopte oznake za pojave koje se
priinjavaju kao privienja na granici sna i jave. U odnosu na jutro, dan je trenutak izvesnog
otrenjenja, prisustvo jave, a crvena boja, odreena i jasna znak je zrelosti. Moglo bi se rei
da sve prie u prvoj podzbirci "Jutra plavog sljeza" nose u sebi mnogo od imaginativnog, dejeg
pogleda na svet, pogleda iz "bate detinjstva", u kojoj je sve neobino pa je ak i vuk zelen.
U Bati sljezove boje stalno se preplie prolost saoptavanih zbivanja sa sadanjou
pripovedanja: vezuju se deja iskustva ivota, iskustva iz onih trenutaka kad su se zaista
odigravali dogaaji iz prve podzbirke, sa sadanjim autorovim saznanjima o vrednostima istih
ivotnih pojava. To naknadno, sadanje saznanje, izraava se kroz plavetnilo i crvenilo sleza,
drugim reima, boje su ovde metafore za iskazivanje tog naknadnog saznanja: svoje seanje
autor, iz sadanjosti, boji na odreen nain kako bi tom seanju dao znaenje vie.
______________________
Kritika o delu Branka opia, knjiga XIV, Sabrana dela Branka opia, Prosveta, Beograd 1975
Borislav Mihajlovi: Branko opi u "Bati sljezove boje", knj. XIV, Sabrana dela Branka opia, Prosveta, Beograd 1975.
3
Milovan Danojli: Najbolji opi, knj. XIV, Sabrana dela Branka opia, Prosveta, Beograd 1975.
4
Vidi fusnotu3
5
Hiljadu i jedna no, naslov arapske zbirke od preko 300 bajki, povezana okvirnom priom, pretpostavlja se da je nastala oko 10. veka.
6
Dekameron, delo italijanskog pisca iz 14. veka, ovanija Bokaa, zbirka od 100 pria povezana okvirnom priom.
7
Kompozicija grupne forme kratkih pria nastala je kao estetiki pojam iz zbirke pria povezanih okvirnom priom. Ovaj pojam se najee
odnosi na plastine umetnosti i podrazumeva ponavljanje jedinice strukture, a u pripovednoj formi zbirke pria, jedinicu strukture ini jedna
pria.
1
2

2.
Bata sljezove boje graena je, dakle, kao celovito delo sa mnogim slojevima znaenja. Jedan od
tih slojeva iskazuje se i kroz kompoziciju zbirke. Naime, ako su pripovedake celine iz "Jutara
plavog sljeza" preteno lirske, se nenaglaenom anegdotom, prie u "Danima crvenog sljeza"
preteno su humoristikog karaktera sa naglaenom anegdotom. Humor, naravno, ne izostaje ni u
prvoj podzbirci, ali je u drugoj elemenat, bitan, same anegdote: na primer, u prii "Bombai pred
muzejom" humorni elemenat se iskazuje u meusobnom natezanju partizana oko rei medresa i
muzej. U trenutku rata, u kratkom predahu, opievi vojnici-partizani najednom reaguju kao
deca: njih ne zbunjuje situacija u kojoj su granice izmeu ivota i smrti gotovo izbrisane, nego
nain na koji oni izgovaraju nepoznate rei. Humor se tu javlja kao spasonosni elemenat,
psiholoki motivisan, i u tom humoru se otkriva jedan vid junatva pred ivotom. Vrednost svake
opieve prie uveava se tim humorom, jer je taj humor sposobnost da se svet posmatra ne sa

podsmehom koji obezvreuje, nego sa smehom u kojem sve postaje ovenije i trajnije.
Mnoge od linosti Branka opia pripadaju redu onih junaka iz narodnih predanja koji nisu
svesni svoje veliine kao to to nisu ni bombai pred muzejom. Oni umeju da se vedro rtvuju za
druge. Ta vrednost samodavanja upeatljivo je izraena i u "Trenji s kraja rata" i to kroz nain
na koji ded bere trenje: to "branje treanja" je in koji potiskuje u drugi plan i pohare, i
razaranja, i sve zlo rata.
Pojedine prie u ovoj opievoj knjizi, naroito u podzbirci "Jutra plavog sljeza" nose mnoga
svojstva bajki, iako su saoptene kao sasvim realistine. To dolazi otuda to je detinjstvo za
opia prostor linih i kolektivnih predanja o ljudima iz jednog podneblja kojeg vie nema, kao
to vie nema ni tih ljudi. Oni se kroz predanja-bajke ponovo vraaju u ivot. Prva pria, koja i
imenom i znaenjem uokviruje celu knjigu, lii na bajku i o detetu i o detinjstvu. Glavni junaci
neobinog zapleta u ovoj prii, zapleta koji je najvie u sukobu razliitog primanja pojava iz
spoljanjeg sveta, i sami su razliiti izmeu sebe: to su deak i njegov ded. I jedan i drugi na svoj
nain reaguju na zbivanja iz spoljanjeg sveta, a to je ono to prvenstveno zanima samog autora.
U ovoj opievoj zbirci lako se prepoznaju obeleja bajke kao usmene pripovedne forme: to su,
recimo, seanja to prethode prii kao to predanje prethodi bajki, isprepletani san i java kao
okvir svemu to se zbiva, zatim neobina svojstva izvesnih predmeta i pojava ivotinja kao
uesnika u zapletu, prisustvo privienja i snovienja kao delova dnevne realnosti. Svi ovi
elementi potvruju metaforinost znaenja ne samo pojedinih scena u prii nego i njene forme u
celini. Jo jednom podseamo da je metaforinost svekolike pripovedne forme jedan od
najbitnijih odlika bajke.
Uspelo preplitanje sna i jave ostvaruje se, na primer, u prii "Mlin potoar", u kojoj opi
pripoveda o ivotu onog kraja iz kojeg su njegovi junaci ded Rade i stari Petrak. U tom kraju su
verovanja u ono to je nadrealno postala, u usmenom pripovedanju, deo realnosti. Knjievni
efekat fantastinog i nadrealnog opi postie i tako to izvesnim predmetima daje neobina
svojstva. U prii "Ti si konj" takav je predmet no, koji ima osobenu ulogu u zapletu prie.
Traei no, deak e biti primoran da izgubi znaajan "komad" iz razgovora odraslih, razgovora
koji ga mnogo zanima i koji je sama sr prie. Tako e no biti uzrok tome to je pria ostala
(namerno) nedoreena, odnosno, doreena i za deaka i za itaoca samo uz neophodna
podrazumevanja onoga to se zbivalo a to nije ispriano do kraja, nego je ostalo samo
nagoveteno.
Slinu ulogu ima i asovnik u prii "udesna sprava": naime, dobro je poznato da se asovnik, u
mnogim knjievnim ostvarenjima, najvie zbog ritma svoga mehanizma, izjednaava sa ivim
biem. Nekada se verovalo da su svaki asovnik i njegov vlasnik u tajanstvenoj vezi, odnosno,
da su u vezi otkucavanje sata i ivot njegovog vlasnika. Takvo verovanje podrazumeva se u prii
"udesna sprava", u kojoj to to asovnik koji mu je ostavljen na uvanje radi ("ivi"), uverava
deda Rada kako i vlasnik asovnika, odsutan, mora da je jo u ivotu. Ima jo jedan predmet koji
se esto pominje u podzbirci pria "Jutra plavog sljeza", a to su vile koje su ovde, na neki nain,
shvaene kao sredstvo za "reavanje" svih zapleta. Ded Rade, na primer, preti vilama stricu Nidi
kada ovaj "luduje" (pije i peva o nepoznatoj Marjani), preti i deaku koji, posle dedovog sukoba
sa uiteljicom (prva pria u zbirci), prkosno tvrdi da je vuk ipak zelen. Ali vile nisu samo

sredstvo za razreavanje sukoba ili iskazivanje agresije: vilama (ili grabuljama, svejedno) ded
Rade pokuava da jedne jasne, bletave noi, domai sam Mesec. Tu su vile, dakle, u funkciji
autorovog prizivanja fantastikog elementa. Na danu, u kojem iezava arolija noi to i stare
ljude mami, neobinim tkanjem svoje svetlosti, da mataju, sa deakom, o onom to je
nedostino, vile, kojima su, u tom zanosu, hteli da dosegnu Mesec, naputene i sasvim obine
pod svetlou dana, ipak ostaju kao svedoci ove noi zanosa. U prostoru junakovog seanja te
vile dobijaju i druga svojstva: iako im je oblik obian, znaenje im je neobino: vezuju dan i no,
stvarnost i nestvarnost.
U prvoj prii "Nesmirenog ratnika" pojavljuje se velika riba strica Nide koja je u isti mah i
realna i irealna: za njom se, nekada, u svim virovima detinjstva tragalo, a sada ona ostaje trajni
vodi kroz neotkrivene tajne vrbaka pored reka koje su i tajne detinjstva. I docnije, kada vie
niko ne bude traio u rekama velike, nepostojee ribe, pogled pripovedaa kao da vidi prolost,
kao da ponovo zagleda u vlana isparenja iznad voda, u svetlucanje ljunka na dnu, jer ista slika
uvek izaziva ista seanja, a isti doivljaj zaostao u davnom detinjstvu i iz davnog detinjstva
priziva iste slike. ivoti se menjaju i prolaze, a velika riba, simbol onoga to je u detinjstvu
ostalo neostvareno, i sama ostaje, saekujui kraj reka drugu decu.
Detinjstvo kao osobeni splet zbivanja u vremenu i osobeni splet emocionalnih doivljavanja,
opi je, videli smo, simbolino oznaio kao batu sljezove boje. U zbirci pod istim naslovom
svaka od pria govori o jednom sastavnom delu te bate i svaka je obeleena sljezovom bojom
seanja. Blagost i spokojstvo detinjstva opi takoe, simbolino, oznaava bojom plavog sleza,
a upornost i ar mladosti u ratu bojom crvenog sleza. Ali u mladiu iz podzbirke "Dani crvenog
sljeza" jo ivi deak iz "Jutara plavog sljeza", deak sa tavana na kojem su se doivljavale
najtananije misterije detinjstva. opi je majstor koji ume da, u pripovedanju, od tavana, od
jaruge, od male naputene seoske kue, stvori autentian prostor na kojem se, u obilju detalja to
svedoe realnost svakodnevnog, odigravaju susreti sa nesvakodnevnim koje nije uvek i irealno,
susreti sa tajnama u biu oveka. Tako, setimo se, u opievom "Mlinu potoaru", mlin ima
onoliko oblika i znaenja koliko ima, meu ljudima koji su na bilo koji nain vezani za ovaj
mlin, razliitih ponaanja. Za seljane, mlin je jedino mesto u selu na kojem se saznaje o tajnama
skrivenih, tuih ivota; za deda Rada, meutim, mlin je prostor oivljen ritmom i zvukom, na
kojem se on, daleko od ljudi, ispoveda, poveravajui melodiji vode koja protie i mlinskog toka
koji se okree najzapretanije tajne svoga bia. Mlin je ovde prostor koji posreduje izmeu dve
stvarnosti: one u oveku i one izvan njega.
Moe se, dakle, rei da u opievoj kratkoj prii nijedna pojedinost nije sluajna. Ako predmeti
(no, vile) svojom ulogom postaju pokretai najbitnijih zbivanja; ako oivljeni prostori (tavan,
jaruga, mlin) postaju medijatori izmeu oveka i sveta koji ga okruuje, onda se i ivotinje ovde
uvek moraju shvatiti i kao metafore kojima se mogu iskazati neka sutinska obeleja u odnosima
meu ljudima. Znaenjima koja imaju u ovim priama ivotinje se prikazuju kao neophodna
dopuna stvarnosti i to, pre svega, moralne stvarnosti. Kako kae samardija Petrak u prii "Ti si
konj", ivotinje su "bolje od ljudi", i one se zaista javljaju kao opomena na neophodnost
delovanja etikih normi ili kao moralni katalizatori. Ni to nije sve: nainom na koji postoje u
opievoj prozi, na koji se u njoj javljaju, ivotinje svojom pojavom esto unose i elemenat
fantastinog.

3.
Uopte u kratkoj prii "junaci", odnosno glavni likovi, nisu samo uesnici u zbivanjima nego i
inioci atmosfere, inioci osnovnog "tona" prie. Po tome se kratka pria i razlikuje od due
pripovetke, u kojoj se, najee, lik sagledava u jednoj vremenskoj ravni a tei psiholokoj
celovitosti. U kratkoj prii likovi se iskazuju kroz neki kljuni detalj iz ivota, u fragmentu neke
znaajne situacije. Pre i posle toga, opisivanje linosti, njenog ponaanja i odnosa sa drugim
likovima, nije svojstveno kratkoj prii, pa je tako, uglavnom, i kod opia.
Kako je Bata sljezove boje realizovana kao pripovedna celina, kao knjiga seanja, nekoliko
linosti predstavljaju, u tim seanjima, kljune likove. To su ded Rade, stari Petrak, stric Nido i
roak Sava. Deak je prvobitno linost-uesnik a potom pripoveda-linost-svedok svega to se
zbivalo i postalo seanje; on je glavni junak sveg doivljavanja u Bati sljezove boje: da nije
njegovog odnosa sa drugima, pre svega sa dedom, ne bi se, u potpunosti, izrazila ni poetina
stareva linost a ni udesno spajanje snova i zbilje u svim priama ove zbirke. U svom traganju
za istinitim, opi je nain gledanja na ivot i na svet mirno prepustio dedu i deaku: oni ga
iskazuju. Sve je vieno njihovim oima. Svoja shvatanja pisac je uklopio u njihova, i to nije
nimalo sluajno. Stvaralakom oblikovanju, kao to se zna, kod svakog pisca prethodi
stvaralaki vid ivljenja i otkrivalaki nain posmatranja. Svoja ivotna iskustva opi je u Bati
predao deaku koji, okruen svojim detinjstvom i u njemu, traga kroz prostor i kroz vreme, kroz
matu i kroz san. To je deak koji ne priznaje sve vidove realnosti, jer ima svoje, deak za koga
je vuk bio zelen i za koga je glas abe gatalinke donosio odjek obeanja o srenoj budunosti, to
je deak koji je umeo da, jedne bletave noi, krene u "pohod na Mesec" i da, mnogo godina
kasnije, zauvek sauva, u reima svojih pria batu sljezove boje i sve ljude koje je u njoj
susretao. Izmeu deakovog "ja" i pievog "ja" moe se ovde, donekle, staviti znak jednakosti.
Druge linosti, a naroito ded Rade i samardija Petrak, koji, kao u drevnom mitskom predanju o
"veitom povratku" svega, na zalasku ivota oseaju njegove prave vrednosti, vrlo su bliski
deaku koji je jo na izvoru ivota. Otuda stari samardija u prii "Pohod na Mesec" i pristaje da
prati deaka u njegovom traganju za smislom svetlosti.
Ali i druge linosti Bate sljezove boje, naroito one glavnije, bez obzira na svoju starost i na
prirodu dogaaja u kojima uestvuju, imaju, sve, neto zajedniko: to je tenja ka autentinom
ivotu i duboka oseajnost kroz koju se prelamaju sve pojave spoljanjeg sveta. One esto ine
postupke koji nisu uobiajeni a koji doprinose da se sauva lepota ivota. Tako ded Rade brine o
slepom konju, stric Nido, do iznemoglosti, sa dedom bere trenje, a bivi ratnik (pria
"Zatonik"), Stevo Batih, daje svojoj izginuloj eti pomen rtvujui celo svoje stado, koje je
njegov jedini imetak. To davanje od sebe, poneseno i gotovo detinje, esto suprotstavljeno
neposrednim zahtevima realnosti, ostaje trajno obeleje svih opievih likova u Bati sljezove
boje; iskazuje se, u strukturi prie, ponekad u lirskoj atmosferi nastaloj na granicama sna a,
ponekad, kroz humorni obrt neke situacije.

4.
Za potpuno razumevanje strukture opievih pria i sutestivnosti njihove pripovedne forme
izuzetan znaaj ima razumevanje knjievnog jezika kojim se ovaj autor slui.

U ovom jeziku, najvie u dijalogu, sauvane su osnovne karakteristike usmenog govora, tako da
se taj govor prima kao sadanjost pripovedanja, znai doprinosi vremenskoj dimenziji prie. U
isti mah, u tom govoru sauvana su sva svojstva lokalnog jezika, ali i psiholoke karakteristike
likova. Govor, dakle, sadri i iskazuje u ovoj prozi i dimenziju psiholokog. Pored toga, ak i
najpovrniji italac otkriva, ve na prvim stranama, onaj karakteristian humoristian ton
opievog pripobedanja koji se smenjuje sa isto realistikim. Moglo bi se rei da kod opia
sintaksa, sklop njegovih reenica iskazuje njegovu sklonost ka realistikom pripovedanju, dok
humorni ton, postignut najee odreenim redom rei, iskazuje njegovu sklonost ka unoenju
irealnih elemenata. Jedan od naina na koji autor postie ove efekte moe se otkriti u prii
"Pohod na Mesec" u asu kada ded Rade, u nastojanju da izagna sve arolije noi, naziva
uesnike u "pohodu na Mesec" reima-imenima punim podsmeha: naziva ih budalama,
magarcima, vantazijama, budalaima, konjskim muvama, starom benom i slino. Ali zvuk tih
rei otkriva da to nisu samo rei podsmeha nego i rei kojima se priziva magija neke drevnosti,
da su to rei sline onima iz bajalica kojima se teraju zli duhovi to se nadnose nad ljudsku
nevinost i istotu. opi uvek, a naroito u Bati, traga za reima koje su na neki nain bivale u
korenu drevnog ivota a koje su opstale i u sadanjosti; takve rei same po sebi imaju snagu da
dovode u vezu prolost sa sadanjou i da tako proiruju smisao prie, odnosno da je ine
viesmislenom. Takve su rei, da navedemo samo neke od mnogih koje opi upotrebljava,
parip i pobratim u prii "Ti si konj", delija ("Pohod na Mesec"), stube ("Deak sa tavana") i
druge. Gotovo bi se moglo rei da bi se cela jedna mala pria mogla sainiti od ovakvih rei u
opievoj Bati sljezove boje, ali ne samo u njoj.
Bata sljezove boje moderno je ostvarena zbirka kratkih pria, zbirka koja je i pripovedaka
celina i prava knjiga seanja. Najsugestivnije u ovoj knjizi je nain na koji je opi uspevao da
povee prolo i sadanje, mitoloko i istorijsko, fantastino i realno, lirsko i humoristino. A sve
je to postigao zahvaljujui udesnoj moi nad jezikom.
Mirjana Popovi-Radovi
NAPOMENA PRIREIVAA
Neosporno je da Bata sljezove boje ini pripovednu celinu i tako je i tretirana u predgovoru
ovog izbora pria. Meutim, sudbina izdavake celine ove knjige u razliitim izdanjima je
razliita.
Bata sljezove boje se prvi put pojavljuje u celini knjige 1970. godine u izdanju Srpske knjievne
zadruge u Beogradu, sa dve podzbirke pria: "Jutra plavog sljeza" i "Dani crvenog sljeza".
U istom obliku, sa dve podzbirke, nalazi se u okviru Sabranih dela (jubilarno izdanje), Prosveta,
Beograd 1975.
Ali kako je u irem obimu, sa priama posveenim stricu Nidi i sa podzbirkom "Nesmireni
ratnik", bila data u izdanju "Prosvete", Beograd 1972. godine, to je ovakav oblik knjige korien
za izbor prilikom formiranja ovog izdanja namenjenog lektiri za srednje usmereno obrazovanje.

Ovo je uinjeno stoga to je namera prireivaa da se Bata sljezove boje, kao knjiga seanja o
detinjstvu, do kraja, ak i u izboru pria, prikae kao jedinstveno delo sa kljunim linostima
seanja, pa su potovane sve tri podzbirke pria:
1. "Jutra plavog sljeza", 2. "Nesmireni ratnik", 3. "Dani crvenog sljeza".
Iz sve tri podzbirke je nainjen izbor pria.
******
BRANKO O P I
BATA SLJEZOVE BOJE
Bata sljezove boje je specifina, prozna, poetska rekapitulacija njegovog celokupnog
pripovednog stvaranja. opi se ovde vratio u detinjstvo, proao ponovo vatru revolucije, ali je
stigao i do vremena kad se u postupcima nekih revolucionara vie nisu mogli da prepoznaju
borci sa Kozare i Grmea. To je zbirka malih pria nastala pri kraju opievog umetnikog
stvaralatva. Ona je specifina vrsta pieve biografije. Svaka pria iz zbirke je autonomna,
samosvojna pripovedna forma i kao takva moe da ima svoj sopstveni umetniki ivot. Pa ipak,
sve ove udesne lepe male prie ine pripovednu celinu, jer ih vrsto povezuje jedinstvena misao
i znaenje. Bata sljezove boje je, grupna forma niza malih pria koje imaju svoj zajedniki
okvir, a to je cvet sljeza. Sve prie iz zbirke dele se u dva poglavlja, dva ciklusa. Prvo poglavlje
nosi naslov Jutra plavog sljeza a drugo Dani crvenog sljeza. Dve boje cveta oznake su za dva
perioda ovekovog ivota. Plava boja sljeza u naslovu prvog poglavlja sa pievim detinjstvom u
sadraju ima sugestiju preplitanja sna i jave, matanja i stvarnosti, ideala i zbilje. Plavetnilo se i u
likovnoj umetnosti koristi u znaenju meanja sna i jave. U naslovu Jutro plavog sljeza imenica
jutro ima jo i znaenje buenja, otrenjenja od sna i matanja. Crvena boja sljeza je zrela,
podnevna, muevna, krvava, a predstavlja ne samo znak zrelosti ve je to znak izvesne
uzbudljivosti, i neega to nije nenost.
JUTRA PLAVOG SLJEZA

Sve to se nalazi u ovim priama je u znaku detinjstva, sve je izmeu sna i jave, sve je prevueno
plavom bojom sanjarenja i matanja. Impulsi sanjarenja i matanja koja detinjstvo ine poezijom,
su prvenstveno u priama starih. Iz tih pria spontano izlazi mudrost ivljenja. Iz relativno
skromnog okruenja koje ine nekoliko starijih ljudi i jedna skromna osnovna kola, u
formiranju budueg pripovedaa, romansijera, humoriste i pesnika presudnu ulogu su odigrali
upravo starci. Deak u svom ranom detinjstvu ima dve kole, jednu zvaninu, sa uiteljicom,
kolskim udbenikom, tablom i kredom, i drugu, u rasprianim starcima i stricu Nidi.
Najpresudniji uticaj na deaka, imao upravo deda Rade opi, simbol ljubavi, moralne istote,
pravde i estitosti. Ovaj starac je sav u izvornom dodiru sa ivotom, neka vrsta obrasca ranih
pravednika, dobriina sa prirodnim darom za sreno ljudsko ivljenje.

U nizu pria centralno mesto zauzima Pohod na Mesec. U njoj je sadrano mitsko predanje o
smislu svetlosti i iskonska duhovna energija oveka izraena u nagonskoj potrebi da se dohvati
ove svetlosti. Sa starim zanesenjakom Samardijom, deak Branko, naoruan grabljama, penje se
strminom ka visu, sa koga, ini se, moe da se dohvati oaravajua Meseeva lopta, dok u dolini,
kraj dedovog rakijskog kotla, svetluca njegova stvarna vatra. Ove dve svetlosti, od kojih je jedna
daleka, to treperi nad ljudima i razgoreva njihovu enju za nepoznatim i nedostinim, i druga,
stvarna, pod rakijskim kotlom, prerastaju u simbole. One se u prii sjedinjuju u jedno i u pievoj
lirskoj meditaciji sugeriu i znaenje prie:
"Poslednje to mi je od te veeri ostalo u oima bilo je razigrani plamiak djedove vatre, koji se
neosjetno preselio u moj san, tamo se razastro u moan i stravian meseev poar... I kako tada,
tako i do dananjeg dana: sijim raspet izmeu smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka
u tamnoj dolini, i stranog bljetavog mjeseevog poara, hladnog i nevjernog, koji raste nad
horizontom i silovito vue u nepoznato."
Deak Branko je poao za meseevom bljetavom svetlou koja je simbol ovekove enje za
novim, drugaijim, svetlim horizontima. Tragao je za tim ivotom i kao pisac i revolucionar, ali
bivalo je da kroz taj tragalaki ivot, uz radosti otkrivanja, oseti i bol, kao kad se u seoskom
dvoritu nagazi na dedove vile. Pesnik je primao udarce razliite prirode koji su ga podseali na
"smirene djedove varnice" i vatru koja postojano "gorucka" u tamnoj dolini iz koje se ovek s
mukom izvlai. Putevi kojim se ide ka toj svetlosti u velikoj meri oznaeni su onim to "tvori i
govori" djed Rade a njemu je namenjeno da kazuje iskustvo vekova, a istovremeno da bude i
svojim postupcima mera ljudskosti. On je neka vrsta otvorene knjige ivota, propovednik,
ispovednik i sudija. Takav kao da stoji nasuprot smuenoj kolskoj knjizi, sa zadatkom da na
svog unuka prenese zavetnu misao nrolosti. Za deda Rada sve je sveto to ne ugroavajui
drugog oveka i slui ivotu.
Mlin je za deda bio oduvek kao neko malo svetilite. Kad mu je umrla supruga, ded je otiao u
mlin da ublai tugu. I ovde, sedei na pragu vodenice, i sluajui kloparanje tei se i miri sa
ivotom, s tugom, sa svojom samoom. Mlin je svetinja i svetilite jer slui ivotu. To je
jednostavna religija i filosofija starog Rada opia. A takav je starev odnos i prema ivotinji
koja je u slubi ivota. Kad je iz rata stigao oslepljen konj, ded ga je prihvatio kao ranjenika.
Brinui se o njemu, ded je u toj svojoj brizi video neko ovekovo zavetno iskupljenje za rat kao
optu ljudsku krivicu i greh. Prema filosofiji ovog udnog paganskog propovednika, svaki je
ovek kriv za rat i taj greh valja okajavati. Dedov deo ispatanja za rat kao veliki ljudski greh bio
je u tome to e ratom unesreenog konja paziti i negovati do njegove smrti, pa e na dan
porodine slave zaboraviti na goste i sa Samardijom Petrakom otii u talu, kod konja. "Tamo
su, pijui, naizmenice pjevali, plakali i ljubili dorata, sve dok tako i ne pospae u sijenu pod
jaslama."

DANI CRVENOG SLJEZA

U zbirci Bata sljezove boje nale su se prie o ratu i socijalistikoj izgradnji. I sve su prelivene
senkom tuge. Ovde nema vedrine i sonog humora iz prvog ciklusa. Takav ton ciklusa daje
upravo uvodna pria Djeak s tavana. U njoj je glavna linost Branko, ali uzrasta oko dvanaest

godina. Mesto koje se u prii oivljuje je tavan ujakove kue i po njemu razbacani pranjavi
predmeti koji podseaju na like hajduke, bosanske koloniste, amerike rudare, lepoglavske
zatvorenike, vojnike Jelaieve regimente i zelenokaderae iz I svetskog rata. Na ovaj nain su
proireni duhovni horizonti deaka na drutveno-istorijski i socijalni kontekst u rasponu od
itavih sto godina. Celo tkivo prie, raene od priseanja, locirano je u jedan trenutak iz ratne
1942. godine, kad je neprijateljski bombarder presekao ujakovu kuu po sredini i ona ostala tako
stravino da zjapi i podsea na deakove godine i vremena koja e u vihoru ovog rata zauvek
nestati.
U prii Bombai pred muzejom, nee biti prikazano junatvo partizanskih ratnika u juriu na
ustaki bunker, pego se u prvi plan istie oskudno obrazovanje boraca koji nose glavni teret
revolucije. Komandir ete, komunista, lan partije, prvi put u ivotu uje rei muzej, aleja,
medresa, kloster, pa se sam rastui nad tolikim svojim neznanjem. A kad on bude objanjavao
svom najboljem bombau kako e ibicom zapaliti krpicu na boci s benzinom koju treba da ubaci
u neprijateljski bunker, zastae poraen pred jo veom zaostalou svog hrabrog bombaa, jer
on nikad u ivotu nije video ibicu.
I pria Orasi iznenadi itaoca neoekivanom tematikom. opievi zemljaci ljuti Krajinici, u
svom oskudnom detinjstvu znali su samo za jednu milotu - orahe. I sada, u ofanzivi, kad su
naili na gomilu oraha, sjatili su se oko nje, zaboravili na oprez, pa je ustaki mitraljez pokosio
petoricu. Ali kad jedan od preivelih boraca dospe do ustakog, mitraljeskog gnezda, u kome je
opet Krajinik, ali ustaa, on e svog protivnika zatei mrtvog - na gomili oljupina od oraha.
Umesto mrnje partizanski bomba osetie samo samilost prema mrtvom protivniku: "I on
grenik, na ovoj zimi zaeleo se oraha. Neki na kukavelj, Krajinik... Bi mi ga ao, onako
mrtvog. I on voli orahe, iva ljudska dua."
Jedan deo pria iz ciklusa Dani crvenog sljeza u tematici su socijalistike izgradnje viene iz
perspektive pievog zaviaja. Ovaj tematski krug poinje priom "Potopljeno djetinjstvo".
Naslov je viestruko simbolian. Pisac se kao "prosijed ovjek" vratio u zaviaj, u svoju zelenu
dolinu, ali mesto zelene doline zatekao je prostrano vetako jezero. Uzrojile se uspomene na
detinjstvo u seanju "prosijedog oveka" oiveo je deak iz prvog ciklusa pria, ali je njegovom
duom ipak prevladala tuga. "Pod tom smirenom razlivenom vodom utalo je njegovo djetinjstvo
sa svim svojim tajnama, nestalucima i neponovljivim arima. utalo je, dobro uvano u rodnoj
kolijevci zaviaja, kroz koji vie nee mesti glasne oluje, ruilaki vjetrovi, niti e ga prekrajati
svojim ivotom nijeme sjenke, i za vedra, sunana dana, on e se, vjerovatno, ak i nazirati u
sijeroj mirnoj vodi jezera."
opiev blagi humor iz prvog dela zbirke sada, u slikanju jednog trenutka socijalistike
izgradnje, dobija satirian ton. opi vidi svoj zaviaj netaknut izgradnjom. Pa i kad u priama o
spektakularnim proslavama godinjica velikih bitaka bude prikazivao ovaj svoj zaviaj, pisac
nee nai nikakve potvrde o ostvarivanju velike vere za koju su ginuli njegovi Krajinici
neustraivi mitraljesci i bombai.
U umornoj prii Zatoenik prikazuje se kako se nedaleko od velikog partizanskog groblja podiu
tribine za proslavu dvadesetogodinjice uvene bitke. Za to vreme kraj puta koji vodi ka
tribinama napasa svojih pet ovaca bivi mitraljezac Stojan Bati, "usukan, crn i bosonog",

ravnoduan prema bunom veselju kad bude poelo. Svoju Spomenicu etr-deset prve slavni
mitraljezac okaio je ovnu o vrat. Pa kad su se slatkoreive "govorancije" pretvorile u jelo i pie,
Stojan je na travi kraj groblja na stoljnjacima izneo svojih pet peenih brava, dajui na svoj nain
pomen svojoj eti koja je ba na tom mestu izginula. "Izbrijao se ratnik, zakopao, na grudima
srebri se Spomenica, sijaju i tri uta ordena za hrabrost" i on s ponosom pokazuje svom
saborcu, predsedniku Saveza boraca, na grobove iza sebe: "I ovo bi sve, listom, bio spomeniar, i
to onaj pravi, samo da su preivjeli."
A najvie gorine u ovoj prii je u njenoj zavrnoj slici: eleznika stanica, ljudi s putnim
torbama, koferima i paketima, a meu njima i ratnik Stojan Bati, nosilac Spomenice etrdeset
prve, proslavljeni mitraljezac, bomba. Zauenom bivem komesaru, u sluajnom susretu, na
pitanje: "Ostavlja zemlju?" stari ratnik odgovara: "Kao to vidi. Branio je i odbranio, a
sad... ta e, trbuvom za kruvom kao i nai stari, drue mili Stojane".
opi je majstor osobene podvrste pripovedne proze poznate pod nazivom mala pria. Za razliku
od standardne umetnike pripovetke sa razvijenom kompozicijom i naglaenim konfliktom, mala
pria je po pravilu samo razvijena slika odreene atmosfere, ali sa naglaenim lirizmom koji nije
karakteristian za razvijenu pripovetku. U strukturi male prie karakteristina su njena etiri
elementa: Jedan dogaaj kao okosnica, lirski opisni ambijent, kroki portreti uesnika prie i
dijalog strogo ogranien na centralni motiv.
Priredila Duanka Baji
************
BRANKO O P I
HRONOLOGIJA

1915.
Branko opi roen u selu Haanima, pod Grmeom.
1919.
Sa etiri godine izgubio je oca i ostao sa majkom, stricem Nidom i deda-Radom. Te dve linosti
su znaajne za pripovednu strukturu "Bate sljezove boje" i za njegovo seanje na detinjstvo.
Sam opi kae: "...Zahvaljujui stricu Nidi, preda mnom se prvi put otvorio bogati svijet koji
je stvorila narodna mata". (...)
Moj djed Rade bio je neobian ovjek. Njegov zaarani svijet, sav satkan od bajki i matanja...
predstavlja osnovnu riznicu svih mojih pravih literarnih motiva".
1926.
Zavrio je osnovnu kolu u rodnom mestu i stupio u gimnaziju u Bihau.
1928.

Zapoeo je svoj knjievni rad jo u akoj klupi. Prvu crticu, kratak prozni sastav, objavio je
1928. pod nazivom "Braco" u asopisu "Venac", urednika Jeremije ivanovia.
1930.
Po zavrenoj nioj gimnaziji pohaao je uiteljsku kolu Banjaluci, Sarajevu i Karlovcu.
1934.
Upisuje Filozofski fakultet u Beogradu, gde je diplomirao 1940.
1936.
Objavljuje prvu priu u listu "Politika" pod nazivom "Posmrtno ruvo Soje ubrilove".
1939.
Kao pripoveda dobija nagradu za pjesnitvo "Milan Raki", na preporuku Isidore Sekuli.
1941.
Kao napredni intelektualac, odmah po izbijanju ustanka u Bosanskoj krajini stupa u
narodnooslobodilaku borbu.
Sve do kraja rata ostao je u partizanskim redovima radei kao saradnik partizanskih listova i ratni
dopisnik "Borbe".
1944.
Postaje urednik "Pionira".
1964.
Objavljuju se Odabrana djela Branka opia u Rijeci, a iste godine u Beogradu i Sarajevu
Sabrana dela u 12 knjiga.
1975.
Datum izlaska iz tampe Jubilarnog izdanja sabranih dela u 14 knjiga. Kao izuzetno popularan i
itan pisac, lan Srpske akademije nauka i umetnosti i Akademije nauka BiH, Branko opi je
doiveo niz profesionalnih i drutvenih priznanja, meu kojima i Njegoevu nagradu za "Batu
sljezove boje".
*
BRANKO OPI PISMO ZIJI DIZDAREVIU
Dragi moj Zijo,
Znam da piem pismo koje ne moe stii svom adresantu, ali se tjeim time da e ga proitati bar
onaj koji voli nas obojicu.
Kasna je no i meni se spava. U ovo gluho doba razgovara se samo sa duhovima i uspomenama,
a ja, evo, razmiljam o zlatnoj pauini i srebrnoj magli tvojih pria, i o stranom kraju koji te je
zadesio u logoru Jasenovac.

Piem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne eka slian kraj u ovome svijetu po
kome jo putuje kuga s kosom.
U svojim noima s najvie mjeseine, ti si naslutio tu apokaliptinu neman s kosom smrti i
progovorio si o njoj kroz usta svoga junaka Brke. Jednog dana ti si je vidio, realnu,
ovozemaljsku, ostvario se tvoj straan san, tvoja mora.
Tih istih godina ja sam, sluajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali evo, ima neko doba kako me, za
mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja; vidim neku no, prohladnu, sa zvijezdama od leda,
kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni delati u ljudskom liku? Jesu li slini onima
koji su tebe odveli? Ili braa onih kojima je otiao Goran? Zar to nisu tamne Kikieve ubice?
Kako li smo nekada, zajedno, djeaki, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garsijom Lorkom
i zamiljali ono proskozarje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade.
Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osunan kamenit lavirint njenih ulica i pitao
se: na koju su ga stranu odveli? Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od
nas dvojice aputao Lorkine rijei pune jeze:
"Crni su im konji, crne potkovice."
Umnoavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad
svojm rukopisima i priam o jednoj bati sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim
djecaima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubljeg srca. Prije nego to me
odvedu, urim da ispriam bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijalu u srce jo u djetinjstvu i
ono bez prestanka nie, cvjeta i obnavlja se. Prile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio,
ali korijen je ostajao, ivotvoran i neunitiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejaku zelenu
klicu, svoj barjak. Rui se na njega oklop tenkova, a titio ga i sauvao prijateljski povijen
ljudski dlan.
Eto, o tome bih, Zijo, da apuem i piem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da nita nisam
izmislio i da se u ovome poslu ne moe izmiljati, a pogotovo ne dobri ljudi i sveti bojovnici.
Na alost, ni one druge nisam izmatao, mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne
volim da priam. Osjeam samo kako se umnoavaju i rote u ovom stijenjenom svijetu, slutim
ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i jo malo, ini mi se, pa e zakucati na vrata.
Neka, Zijo... Svak se brani svojim orujem, a jo uvijek nije iskovana sablja koja moe sjei nae
mjeseine, nasmijane zore i tune sutone.
Zbogom, dragi moj. Moda je nekom smijena starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo
kljuse, koje ne obeava bogzna kakvu trku. Jah, ta e...
Branko opi

Pisano 1970. godine

Zija Dizdarevi, knjievnik, roen je 18. februara 1916. godine u Vitini kod Ljubukog. Uhapen je u
Sarajevu, u Gradskoj kafani 1942, odveden u zloglasni ustaki logor Jasenovac i muki ubijen.

*************
RAT I DJECA KOZARE

DUG PALIM BORCIMA

Dogaaji iz prolosti jednog naroda, ma kako slavni bili, vremenom izblijede i zaborave se, ako
ih neko ne zabiljei. Zato je s pravom reeno:
Ono to se ne zapie, nije se ni dogodilo.
Usmeno kazivanje podlono je izmjenama, dodavanjima, prekrajanju i, konano neumitnom
zaboravu.
Ono to je trajno i sigurno jeste zapis, slovo, knjiga. Jo kad se knjiga ilustruje i dopuni slikom,
ona postaje, dobrim dijelom, itljiva i nepismenom. Neko je, vrlo uvjerljivo, o knjizi i slici kazao
ove rijei:
Knjiga se sve vie gleda, a slika sve vie ita. Ovi brojni i bogati zapisi o Kozari iz pera
Dragoja Lukia, ilustrovani mnotvom fotosa, daju vrlo uvjerljivu i upeatljivu sliku slave,
podviga i tragedije boraca i naroda herojske Kozare.
U ovu knjigu ugraene su godine solidnog i strpljivog rada u kome su se sreno preplitali marljiv
trud i talenat njenog stvaraoca. Pisana je s izuzetnom ljubavlju i divljenjem za podvige junakog
naroda Kozare, priana s uvjerljivou jednog uesnika.
Najvei dio knjige govori o djeci, uesnicima slavne i tragine epopeje, o jednom detinjstvu
kaljenom u vatri velike bitke voene na Kozari. Govori o djeci Kozare razvijane vihorom rata na
bezbroj strana.
Evo, i ovako, na ovakav nain, slovom, jezikom i slikom, bivi borac, dostojno i s pijetetom,
oduuje se sjenima svojih palih drugova i saboraca koji ne doekae raspjevane dane slobode i
novog ivota.
Branko opi
19. VIII 1978.

*
SUDANIJE BRANKU OPIU

Partizanski borac od prvoga dana, nosilac Partizanske spomenice 1941, Ordena bratstva i
jedinstva, Ordena zasluga za narod (dva puta), Ordena Republike, nagrade AVNOJ-a
najpopularniji i najitaniji poslijeratni pisac, Branko opi je bio i jedini pisac koji je zbog svog
knjievnog djela imao posebne dosijee u Gradskom komitetu Saveza komunista Beograda i
ondanjoj Udbi. A za to ima da zahvali svojoj "Jeretikoj prii" objavljenoj 1950. godine u Jeu,
kao i kasnijim satirama, potom romanu "Gluvi barut" (1957.) i komediji "Odumiranje meeda"
(1958.).
Nijedan knjievni prilog objavljen pedesetih godina nije tako odjeknuo i doivio estoke osude
kao opieva "Jeretika pria". Ve u sljedeem broju "Knjievnih novina", na naslovnoj strani,
opia kritikuje ratni drug i prijatelj Skender Kulenovi. Kulenovi pie da je opi stvari
prikazao neistinito, posmatrajui ih iz "babje perspektive", a ne iz jednog vrhunca iz koga se vide
ire.
opi ipak nastavlja da u "Jeu" objavljuje svoje satire. To pokree novu lavinu optubi. Vodei
partijski ideolog iz Vojvodine, Duan Popovi, pie da je opi primjer "zabrinjavajuih" pojava
u naoj knjievnosti. opi je, kae Popovi "malograanski kritizer", otpadnik od partijske
linije i klevetnik razvitka socijalistikog drutva a uz to i lo pisac satirinih pria. "U momentu
kad je naa Partija", nastavlja Popovi "povela borbu protiv nepravednih i prekomjernih
povlastica ustanova ili pojedinaca koje su nepisanim i neozakonjenim privilegijama primljene
nekritikim i ablonskim kopiranjem pojedinosti drutvenih odnosa u SSSR-u, opi je stavio
pod udarac ba te koji se bore protiv tih privilegija, iako je to vjerovstno prvi sluaj u istoriji da
ih neko sam sebi oduzima, dobrovoljno i svjesno. Umjesto da otricu svoje satire uperi na one
koji su tom mjerom politiki najvie poraeni, a to su kominformci i domaa reakcija, on je svoju
'satiru' upravio na one koji tu mjeru sprovode, podiui neiivljenu malograansku stihiju
kritizerstva protiv ljudi koji daju sve od sebe za socijalizam, i time pretvorio satiru u klevetu".
No, jo ubojiti udar protiv opia doao je etiri dana poslije ovog objavljenog teksta sa
stranica zvaninog lista "Borba". U dva nastavka, na po dvije treine stranice velikog formata
lista, pojavio se nepotpisani tekst "Junatvo Branka opia". Ako se zna da je "Borba" tada
tampana samo na est stranica, jasno je koliko panje je posveeno opievim satirama. Inae,
autori tih nepotpisanih tekstova bili su, kako se ubrzo saznalo, Moa Pijade i Milovan ilas. U
tom lanku oni ocjenjuju da je opi uspio da podvali graditeljima socijalizma i socijalistike
demokratije i blati itav sistem, a njegove satire su u stvari izraz buroazije i njenih prirepaka
koji "guraju ka anarhiji". Prema autorima lanka, opi smatra da nema razlike u ivotu
dananjih rukovodilaca i predratne, "nenarodne", vladajue klase, niti izmeu stare i nove
Jugoslavije, i on svoji satirama "samo otkriva svoju potajnu ud pristalice buroaske ideologije i
buroaskih pojmova slobode..."
U isto vrijeme kada je objavljen drugi nastavak ovog lanka odran je Trei kongres AF-a na
kojem je govorio Josip Broz Tito. U svom govoru Tito je osudio Branka opia zbog satire
"Jeretika pria": "A ta to znai", rekao je izmeu ostalog Tito, "kada se u jednoj satiri uzmu
ljudi od ministra, generala i pomonika ministra do udarnika, kad se tako trei obuhvati itavo
nae rukovodstvo drave i privrede. On je uzeo itavo drutvo i prikazao ga, odozgo do dolje,
kao negativno, to znai da ga treba slistiti. Takvu satiru mi neemo dozvoliti i ostaviti je bez
odgovora. Ne treba se bojati da emo ga mi zbog toga to je pokuao, hapsiti. Ne, njemu treba
javno odgovoriti i kazati jednom zauvijek da neprijateljske satire koje idu za tim da razbiju

jedinstvo ne mogu da se trpe kod nas".

Branko opi ne bi bio Branko da i toj munoj situaciji nije iskazao superiornost svoga duha,
svjedoi Joa Horvat. Branko je iz novina izrezao ono "Neemo ga hapsiti... Tito" i taj isjeak
privrstio na ulazu svog stana, kako bi, ako naiu neki drugovi, pokazao ta im poruuje Tito.
(Izvor: , , ; : ,
2000. 178 .)
http://www.madeinmontenegro.com/vbforum/showthread.php?t=9159&page=2
*
IZ INTERVJUA VELIZARA BOKOVIA SA KNJIEVNIKOM DUANOM KOSTIEM
. I Branko opi je u jednom intervjuu govorio kako je lijepo imati tako vjernog, tako
odanog prijatelja kakav je Duan Kosti
Jeste, o drugarstvu smo zaista tako mislili.
E sad neto to se ni u jednom razgovoru o Branku opiu ne moe zaobii: Jeretika pria.
Bili smo na ljetovanju u Dubrovniku, na Lapadu, u ljetovalitu CK omladine Jugoslavije.
Branko je tada bio urednik "Pionira" i nije mu bilo teko da izdejstvuje da i ja tamo doem. Mali
hotel, neto kao pansion, ali dobro je on sobu, ja sobu. Tokom ljetovanja, stalno smo i na
kupanju i u etnji bili zajedno
Poznato kupalite Sumartin na Lapadu, okrenuto prema puini. Plaa nevelika, ali lijepa. S druge
strane, u sklonjenoj uvalici, ekskluzivno odmaralite Splendid, za "drugove", za izdvojeni krug,
za visoke rukovodioce i njihove familije. Sve izdvojeno: plaa, more i druge uivancije.
Branko je tamo neke poznavao, ponekad su ga i zvali, to je bilo vrijeme njegove velike
popularnosti, lijepo je bilo uti od njega najsvjeije viceve i ale. Povremeno je, ali rijetko,
odlazio k njima u taj zabran. Ja ne. Nijesu me ni zvali.
Iz prikrajka reali smo na njih, naroito ljudi koji su proli rat. Poele su da bodu oi razlike.
Jedne veeri, dok je sunce bilo na smiraju, sjedjeli smo na klupi, nadomak ograenog kupalita,
ali, razumije se, van ograde. No, tu su, pred okom. Branko e meni: "Proitajder, kume, ovu
priu". Bjee napisana rukom, grafitnom olovkom, kako je Branko uvijek radio. itam odmah.
Naslov: "Izdvojeni krug", a ispod toga, u zagradi, "Jeretika pria". Proitao sam je zaas, sa
zadovoljstvom. Uzgred sam pogledivao na ono odmaralite, uivao, bio sam prvi ita prie koja
e oznaiti poetak satire u naoj knjievnosti poslije rata. U tom trenutku nijesam mogao ni
pretpostaviti da bi pria mogla nekoga da naljuti, pogotovo ne da bi mogla da proizvede onoliko
halabuke. Jeste, imala je bodlji, ali nije bila toliko bodljikava da bi nekoga mogla da uznemiri ili
povrijedi. Tako sam mislio i tada, tako mislim pogotovo danas.

Uzeo sam olovku, prekriio naslov, uklonio zagrade, tako da sam ja, u neku ruku, bio kum ne
samo Branku ve i njegovoj "Jeretikoj prii".
To potvruje i Branko opi, rekavi na jednom mjestu da ste vi krstili njegovu "Jeretiku
priu", dodajui da je tada bilo "velike gungule", jer je po njemu poela da tue "teka
artiljerija". Vi ponajbolje znate da su odista ovim dogaajem poele mnoge glavobolje i nevolje
za Branka opia. Kako se sjeate svega toga?
Rekoh ve kako smo priu naslovili. Sjutradan poto sam priu proitao, otputovao sam u
Beograd i objavio je u prvom narednom broju "Knjievnih novina" (22. avgust 1950).
Uslijedili su hitri napadi sa svih strana. Ma koliko prvih godina bio mezimac i naroda i Partije,
poslije "Jeretike prie" sve se okrenulo protiv njega: tampa, radio, zabranjivanja, ikaniranja,
besprigovorne direktive raznih komiteta i ta sve ne. I dobro kae Branko: bila je to prava teka
artiljerija. Moe se zamisliti ta je znailo kad se kao redakcijski lanci "Borbe" pojave oni za
koje se zna da su ih potpisali ilas i Moa Pijade! Trebalo je to izdrati.
Meu mnogobrojnim tobdijama te teke artiljerije, koji su kao po komandi osuli po Branku
opiu, bilo je nekoliko znaajnih pisaca onog vremena. ini se, ipak, da je opia najtee
pogodilo to to se meu napadaima naao i njegov ratni drug i prijatelj Skender Kulenovi,
ovjek koga je opi veoma potovao i volio. Kako je opi to doivljavao?
Skender Kulenovi je bio Brankov saborac, dugogodinji jaran, kum, ovjek u svemu mu
blizak, jedan od najbliih i najdraih. I on se oglasio sa dva lanka u "Knjievnim novinama", u
stvari sa dva estoka napada. Branka je to najtee pogodilo. Nije oekivao da bi Skender mogao
tako. Videi ta je uradio i kako je to djelovalo na Branka, Skender se pravdao kako je tim
lancima htio da ublai otricu kritike i napada politiara, da preduhitri eventualne napade drugih
za umjetnike domete prie. Neuvjerljivo, naravno, jer Skender je, sva je prilika, svojim
lancima izvravao nalog politiara. Znao je to Skender, umio je on tako, iako je, prividno,
drugaije izgledao i nastojao tako da izgleda.
Nezlobno, Branko je prihvatio Skenderovu odstupnicu i, ma koliko ne vjerovao Skenderovim
objanjenjima, oprostio mu. Njihovo prijateljsto, iako ovim ranjeno, ostalo je postojano. Podatak
koji, na razliite naine, govori i o Branku i o Skenderu. Branko je volio Skendera i plakao je
kao dijete kad je ovaj umro.
Nastalo je teko vrijeme za Branka. Ljudi, dojueranji drugovi i prijatelji, ak i saborci, klonili
su ga se, prestali da mu se javljaju, da ga pozdravljaju. Samo nas nekolicina nijesmo mu okrenuli
lea. Demonstrativno smo sjeeli s njim u drutvu, u Klubu knjievnika i drugdje.
.Ipak se nije na tome zavrilo primjeujem.
Naravno, nije. Oglasio se i Tito na kongresu AF u Zagrebu, ini mi se. "Neemo dozvoliti
da nam neki poput Branka opia zamagljuju vidike, udaraju" grmio je Tito, ali sa
naglaenom "velikodunou", u tom smislu, ako se dobro sjeam, da "mi neemo hapsiti Branka

opia, ali." Branko, dozlaboga uplaen, izrezao je to iz novina i zakaio na vratima spolja, a
ispod toga Tito.
To je Branka odve zaboljelo. Mislio je: to ba tekom artiljerijom na vrapca!
Uslijedili su raspisi komitetima o Brankovoj nepoudnosti, dok su u Bosni, i ne samo tamo,
poeli da ga izuzimaju iz kolske literature. Kao i da ga u stopu prate. Oko Branka se sve vie
irio prazan prostor. ak su poeli da ga izbjegavaju i dojueranji najbolji njegovi drugovi,
uvajui sopstvenu kou, za svaki sluaj. Kakav gadluk! mislio sam posmatrajui sve to
Kasnije, u dugom nizu godina, bio sam svjedok mnogih tegobnih Brankovih preivljavnja,
njegovih depresija i unutranje pustoi koja je bila plod velike ljudske zluradosti i gluposti.
http://www.madeinmontenegro.com/vbforum/showthread.php?t=9159&page=2
*
O BRANKU...
... Branko opi je bio prvi pisac koga je posle rata javno napao najautoritetniji ovek zemlje,
proglaavajui za la njegovu naivnu istinu. Tada, 1950, trebalo je imati mnogo snage i duha, pa
preiveti udarac linosti koju je on samo opevavao i slavio; trebalo je za tu "neprijateljsku
klevetu" i "sitnoburoasku la" "Jeretike prie" podneti dve nepotpisane strane "Borbe",
ispunjene amaranjem najotrijeg pera iz vostva Partije kao i stranu "Knjievnih novina" koju je
moralnim i knjievnim osporavanjima i ogrebotinama navezao najprisniji ratni drug i prijatelj;
trebalo je preboleti stid svog ideolokog prokaenja pred svojim drugovima, njihovo bolno
razoaranje i verniku ljutnju na svog Branka. Onaj ko to nije preiveo, teko mu je da shvati
patnju borca koji je proglaen izdajicom, ivot i oseanja komuniste koji je od svojih osuen da
bude neprijatelj. Samo onaj ko je tuen od brata i druga, zna da bol od njihove pesnice
neiskazivo vie boli od neprijateljeve pesnice; samo onaj koga je svoj izneverio, oklevetao,
prezreo, zna da od te patnje ovek ima najmanje odbrane, a poneko je i nema. Samo onaj koji je
socijalizmu rtvovao i dar, za ostvarenje svog ideala ponekad svesno izneveravao istinu i sebe,
moe da shvati dubinu besmisla i beznae koje obuzima pisca ije se delo i delanje proglaava
neprijateljstvom i podvalom, a on veruje da slui istini i dobru. Takvom sudbinom iveo je i
Branko opi.
Ali se Branko opi, iako sa izubijanom i napuklom duom, ne smiruje; sanjar se probudio i sve
jasnije vidi da vetrenjae nisu ljudi i da je Dulineja starica. Satirinu priu "Izbor druga
Sokrata" objavljuje 1954. i ponovo doivljava politiko ubeivanje da je crno crveno. Potom
slede brojni nesporazumi sa nedoraslim nadlenostima, zabrana komada "Odumiranje meeda",
sasluavanja u komitetima i njegova pokajanja, aljiva odgovaranja i izvrdavanja pred strogim i
nepogreivim komisijama, zavrno sa iskljuenjem iz Partije 1963. godine (osi ove grijei,
opi je iz Partije iskljuen 1960. god prim. pr.) zbog jednog nesrenog intervjua u Moskvi o
naim knjievnim prilikama. Nije li to moda prelomni dogaaj u ivotu Branka opia, kada se
zaljuljao u korenu. Na taj ideoloki slom, neposredno nastupa i nipodatavanje njegove

"pejzanske" literature, koju iskazuje jedna iskljuiva i radikalistika knjievna kritika...

...Idejno i moralno osporen, od nove kritike knjievno i vrednosno porican, a nesposoban za
otpor, komotan i nespreman za vlastiti preobraaj, ugroen i uplaen ivotom, pokoleban u sebi,
kao da je potraio odbranu u zaboravu sebe, u onome u emu je ljudi najlake nalaze.
Razoaranje, sumnje i strah proeli su Brankovo neno, neagresivno bie; uroena setnost
zgunjavala se u sve duu i teu melanholiju, u depresiju; smeh mu svenuo u alostivan osmeh,
utiala mu se re, usporio mu se korak, stamnjivao mu se svet. Razbolela mu se dua. Leio se, i
nije se izleio. Ali, iz te egzistencijalne jeze, iz prosvetljenja njegovih depresivnih tmina, sazdala
se poslednja istinita i zamiljena, bolna i gorka jedna od najboljih njegovih i naih knjiga
"Bata sljezove boje", na ijim prvim stranicama, u pismu svom mrtvom prijatelju Ziji
Dizdareviu, pisac obznanjuje svoje zlokobne slutnje o sutranjici. Nekoliko pria iz "Dana
crvenog sljeza" i onih poslednjih, ostaje ubedljiv i potresan dokaz kako se smrailo u Brankovoj
bati i kako u njoj svitkaju jo samo seanja na najdraa bia, a veje ispolinska tuga i bol za
minulim detinjstvom i mladou, za snovima i belim oblakom u plavim nebesima.
Otkad je poezije pesnike ubijaju i pesnici se ubijaju, njihovu smrt svagda proprati neodmerena i
netana re. I licemjerje pesnikovih neprijatelja. Pleme Riarda Treeg je mono i besmrtno.
Netana re i pritvorstvo potomaka Riarda Treeg, ispratie i Branka opia. Neka! Pesnici
svojom smru, ponekad ba kao i delom, oznauju doba i svoje drutvo: potvruju ili poriu. One
koji su verovali da e revolucija da otkloni onaj uporni i esto tragini nesporazum izmeu vlasti
i poezije, izmeu sile i duha, najubedljivije je porekao Majakovski, pesnik revolucije i
kurumom u sebe oznaio kraj iluzijama o buduoj harmoniji. Grob Majakovskog stoji na
samom razmeu jedne istorije ne samo njegove zemlje; pesnik "Levog mara", pucnjem u svoju
glavu, okrvavio je i jedan kraj i jedan poetak u istoriji Rusije.
S tom sveu i bolom ja se pitam: nije li Branko opi, pesnik velike partizanije i ognjenog
raanja domovine, svojim sunovratom u beton ispod savskog mosta, ba kao i Majakovski, pao
na podnoje istorijskog luka svoje zemlje i svoje generacije; nije li se on strmoglavio u stenu
nae velike nade, u tminu nae velike strepnje i neizvesnosti?
Branko opi je bio prvi ivi pisac koga sam video. Dogodilo se to ujesen 1944. u Beogradu, u
menzi Centralnog odbora Ujedinjene antifaistike omladine Jugoslavije. Obojica smo bili u
partizanskim uniformama. A on, prvi ivi pisac koga gledam, razoarao me: smejao se i
zasmejavao sve oko sebe. A ja tada nisam mogao da zamislim da se pisac smeje. Kad sam ga
poslednji put, prole godine, video u Akademiji, na sednici odeljenja za jezik i knjievnost, on je
imao lice najnesrenijeg oveka koga sam video u svom veku. Ja sada znam: doista, jedan je
Branko opi u naoj knjievnosti. Jedna je i njegova smrt.
Hvala mu!
http://www.madeinmontenegro.com/vbforum/showthread.php?t=9159&page=2