Hrvatski studiji Zimski semestar 2002/03.

Josip Talanga
Uvod u novovjekovnu filozofiju

Immanuel Kant
Sadraj
Djela
Predkritika djela
Kritika djela
Na koji nain je Hume utjecao na Kanta?
KANTOVO UENJE O PERCEPCIJI
Osnovni pojmovi iz Kantove teorije percepcije
Metafiziko i transcendentalno tumaenje prostora i vremena
A) Metafiziko tumaenje prostora i vremena
B) Transcendentalno tumaenje prostora i vremena
1. Prostor
2. Vrijeme
Empirijski realitet i transcendentalni idealitet prostora i vremena
Transcendentalni idealizam
OSNOVNI OBLICI MILJENJA
Opa logika
Transcendentalna logika
Metafizika dedukcija kategorija
Oblici suda
Kategorije
Transcendentalna dedukcija
SHEMATIZAM I NAELA
Transcendentalna sila suenja
Shematizam istih pojmova
Vrhovno naelo svih aanalitikih sudova
Vrhovno naelo svih sintetikih sudova
Naela istog razuma
1. Aksiomi opaanja
2. Anticipacije zamjeivanja
3. Analogije iskustva
Prva analogija
Druga analogija
Trea analogija
4. Postulati empirijskoga miljenja uope
Pobijanje idealizma
Zakljuak o naelima
TRANSCENDENTALNA DIJALEKTIKA
Um kao izvor metafizikoga nagona
Logika upotreba uma
Psiholoka ideja
Kozmoloka ideja
Teologijska ideja
Istinsko znaenje ideja
1

Djela
Predkritika djela
1746. Gedanken von der wahren Schtzung der lebendigen Krfte (Misli o istinskoj
prosudbi ivih sila). Pokuava rijeiti spor oko ivih i mrtvih sila izmeu Leibnizove i
Descartesove kole.
1755. Allgemeine Naturgeschichte und Theorie des Himmels (Opa povijest prirode i
teorija neba). Objanjava nastanak svemira pretpostavkom materije i Newtonovih
sila odbijanja i privlaenja.
1755. Principiorum primorum cognitionis metaphysicae nova dilucidatio (Novo
razjanjenje prvih naela metafizike spoznaje). Glavna tema su novo tumaenje
naela proturjenosti i dovoljnoga razlog.
1756. Monadologia physica (Fizika monadologija). Monadologija, u Leibnizovu
duhu, primijenjena na fiziku.
1762. Die falsche Spitzfindigkeit der vier syllogistischen Figuren (Lano
cjepidlaenje etiriju silogistinih figura). Uvodi razliku razumske i umske spoznaje.
1763. Der einzig mgliche Beweisgrund zu einer Demonstration des Daseins Gottes
(Jedini mogui argument za dokazivanje Bojega postojanja). Kritika ontolokoga
dokaza Boje egzistencije.
1763. Versuch, den Begriff der negativen Gren in die Weltweisheit einzufhren
(Pokuaj uvoenja pojma negativnih veliina u filozofiju). Radikalan prekid s
racionalizmom. Inzistira na razlici logikoga i realnoga.
1764. Beobachtungen ber das Gefhl des Schnen und Erhabenen (Razmatranja o
osjeaju lijepoga i uzvienoga)
1764. Untersuchung ber die Deutlichkeit der Grundstze der natrlichen Theologie
und der Moral (Ispitivanje jasnoe naela naravne teologije i morala). Nastavlja
kritiku racionalizma. Tvrdi kako metafizika treba kako materijalne tako i formalne
principe.
1766. Trume eines Geistersehers, erlutert durch Trume der Metaphysik (Snovi
jednoga vidovnjaka, pojanjeni snovima metafizike). Povod za taj spis bila je
popularnost vedskoga mistika Emanuela Swedenborga (1688-1772), koji je tvrdio
da moe komunicirati s duama umrlih.
1769. Von dem ersten Grunde des Unterschiedes der Gegenstnde im Raume (O
prvome razlogu razlikovanja predmeta u prostoru). Prihvaa Newtonov apsolutni
prostor. Argumentira da lijeva i desna rukavica mogu imati isti opis, pa je za njihovo
razlikovanje bitna relacija spram apsolutnoga prostora.
1770. De mundi sensibilis atque intelligibilis forma et principiis dissertatio (Rasprava
o formi i naelima osjetilnog i razumskog svijeta). Prijelomno djelo u kojemu uvodi
idealitet prostora i vremena.
Kritika djela

1781. Kritik der reinen Vernunft (Kritika istog uma). Kantovo glavno djelo

posveeno spoznajnoj teoriji; djelomino preraeno izdanje izlazi god. 1787; no te

su izmjene vrlo vane za Kantove konane poglede na nake kljune probleme.
1783. Prolegomena zu einer jeden knftigen Metaphysik (Prolegomena za svaku
buduu metafiziku). Jednostavniji, popularniji prikaz njegova glavnog teorijskospoznajnog djela.

 1784. Idee zu einer allgemeinen Geschichte in weltbrgerlicher Absicht (Ideja jedne

ope povijesti u svjetsko-povijesnome smislu). Kratak esej o filozofiji povijesti.

1784. Was ist Aufklrung (to je prosvjetiteljstvo). U tome lanku Kant tumai duh
vremena u kojemu ivi; prosvjeivanje uglavnome svodi na religijsko prosvjeivanje i
toleranciju.
1785. Grundlegung zur Metaphysik der Sitten (Utemeljenje metafizike udorea). U
toj knjiici Kant objanjava neke kljune pojmove i pretpostavke praktine filozofije
kao to su dunost, sloboda volje, autonomija i heteronomija.
1786. Metaphysische Anfangsgrnde der Naturwissenschaft (Metafizika naela
prirodne znanosti). U duhu Newtonove fizike daje sustav filozofijskih pretpostavki
egzaktnih znanosti.
1787. ber ein vermeintes Recht aus Menschenliebe zu lgen (O jednome
navodnome pravu na la iz ljubavi prema ljudima). Kant odbacuje mogunost da se
lae sa svrhom spaavanja ljudskoga ivota.
1788. Kritik der praktischen Vernunft (Kritika praktinog uma). Kantovo glavno djelo
praktine filozofije u kojemu izvodi vrhovni moralni zakon odnosno kategorini
imperativ i odreuje jo neke temeljne pretpostavke filozfije udorea odnosno
morala.
1790. Kritik der Urteilskraft (Kritika sile suenja). U tome djelu Kant, pored
rjeavanja nekih preostalih kljunih pitanja transcendentalne filozofije, prikazuje
svoju filozofiju lijepoga i umjetnosti; u drugome se dijelu bavi teleologijom, napose
svrsihodnou organskoga svijeta.
1793. Die Religion innerhalb der Grenzen der bloen Vernunft (Religija u granicama
pukog uma). Glavno Kantovo djelo filozofije religije.
1793. ber den Gemeinspruch: Das mag in der Theorie richtig sein, taugt aber nicht
fr die Praxis (O popularnoj izreci: Moda je to ispravno u teoriji, ali ne valja u
praksi). Na vrlo jednostavan i popularan nain Kant odgovara na pitanja u svezi s
njegovom praktinom filozofijom.
1795. Zum ewigen Frieden (K vjenome miru). Politiko-filozofijski traktat o
meudravnim odnosima i meunarodnoj organizaciji koja e jamiti mir.
1797. Die Metaphysik der Sitten (Metafizika udorea). Sadri Kantov sustav
filozofije udorea koji se sastoji od dva glavna dijela: filozofija prava i drave (prvi
dio) i sustavna etika (drugi dio).
1798. Anthropologie in pragmatischer Hinsicht (Antropologija u pragmatinom
pogledu). Ovim je djelom Kant postao utemeljitelj filozofijske discipline iji je
predmet cjelovit ovjek.
1798. Der Streit der Fakultten (Svaa meu fakultetima). Tema nije samo spor
napose izmeu teolokoga i filozofskoga fakulteta, nego govori i o ideji sveuilita
uope.

KANTOV IVOT
Immanuel Kant je roen u nedjelju, 22. travnja 1724. u Knigsbergu, kao etvrto dijete
u obitelji sedlara. Roditelji su mu bili poboni, pripadali su pokretu pijetizma, koji je u
ono vrijeme u Knigsbergu vodio Franz Albert Schultz (1692-1763). Na nagovor
profesora Schultza - ije je molitvene sastanke (Betstunden) gospoa Kant pohaala

zajedno sa svojom djecom - roditelji su ga dali u Collegium Fridericianum, gradsku

gimnaziju, kojom je Schultz rukovodio kao ravnatelj od godine 1733. Ondje je Kant
proveo gotovo osam godina (1732-1740). Cijeli je odgoj u toj koli bio proet
pijetizmom: uenici su odgajani u duhu neposredne, ivotne i djelatne pobonosti, a
jezgra cjelokupnog obrazovanja bila je usredotoena na dunost, na uenje to je
obveza u moralnom, religioznom i graanskom smislu te kako se ona ispunjava. Svaki
se sat poinjao i zavravao molitvom. Nastava je inae poinjala polusatnom
propovijedi vrlo rano, izmeu 5 i 6 sati ujutro. Inae je vrijeme od 7 do 8 ujutro uvijek
bilo posveeno itanju Biblije ili katehizma. Nedjeljom je cijeli dan bio ispunjen vjerskim
djelatnostima. Od drugih sadraja najvie se uilo latinski. Kant je kasnije pisao vrlo
dobrim latinskim stilom, a cijeli je ivot rado itao latinsku knjievnost. Jedan od
Kantovih kolskih kolega iz toga vremena, David Ruhnken, postao je znamenit filolog na
sveuilitu u Leidenu. Meutim, u toj koli nije se gotovo nita uilo iz filozofije ili
matematikih znanosti.
Kant se godine 1740. upisao na sveuilite u Knigsbergu (Albertina), u isto
vrijeme kada je Friedrich II. (vladao 1740-1786) zapoeo svoju vladavinu. To je vrlo
vano jer novi je pruski car promicao znanost i zagovarao prosvjetiteljstvo. Na
Knigsberkom sveuilitu djelovao je filozof Martin Knutzen (1714-1751), svestrano
obrazovan u svim znanstvenim podrujima. Knutzen je zapravo drao predavanja iz
svih podruja znanosti, od logike do etike, vie matematike, fizike i retorike. Kant je iao
na sva njegova predavanja, a uspostavljena je vrlo bliska suradnja.
Studij je okonao godine 1746. radom Gedanken von der wahren Schtzung der
lebendigen Krfte (Misli o istinskoj prosudbi ivih sila). Do godine 1755. uglavnom je
ivio kao kuni uitelj. Te je godine, u mjesecu lipnju, doktorirao, naravno u
Knigsbergu, raspravom De igne (O vatri), a pravo dranja predavanja (venia legendi ili
habilitaciju) stekao je u mjesecu rujnu iste godine raspravom Principorum primorum
cognitionis metaphysicae nova dilucidatio (Novo pojanjenje prvi naela metafizike
spoznaje). Idue godine u mjesecu travnju stekao je raspravom Monadologia physica
(Fizika monadologija) i javnim disputom o njoj pravo na profesuru, ali ju je dobio tek
nakon vie godina. Sve do godine 1770. bio je privatni docent na sveuilitu. Te je
godine dobio redovitu profesuru za logiku i metafiziku. Prigodom preuzimanja profesure
odrao je predavanje De mundi sensibilis atque intelligibilis forma et principiis (O formi
i naelima osjetilnoga i inteligibilnoga svijeta). Katedru logike i metafizike Kant je drao
sve do svoje smrti 12. veljae 1804.
Nakon prihvaanja docenture na sveuilitu Kantov ivot poprima crte krajnje
redovitosti. Svaki je dio dana bio strogo podijeljen i prilagoen znanstvenom radu.
Ustajao je oko 5 sati i radio do 7. Za to je vrijeme obino pripremao svoja predavanja.
Zatim je od 7 do 9 drao predavanja, srijedom i subotom od 8 do 10. Dok je bio privatni
docent ta su predavanja kadto trajala do 10 ili 11 sati. Najvaniji radni dio dana bio je
od 9 do 13 sati. U to su vrijeme nastajali najvaniji njegovi znanstveni radovi. U 13 sati
je poinjao ruak. Obino je na ruak pozivao prijatelje i poznanike. Takvi su objedi
trajali gotovo 3 sata, a katkad i due. Raspravljalo se o svemu i svaemu, od
knjievnosti, umjetnosti do politike i dnevnih dogaanja u Knigsbergu. Ponajmanje je
bilo rijei o znanosti jer je Kant rijetko pozivao na ruak znanstvenike ili svoje kolege.
Najeee je pozivao jednostavne ljude, naroito trgovce i poslovne ljude. Iza ruka je
Kant itao do 7. Tono u 7 iao je u etnju, obino sam. Nije naime volio da se
razgovara za vrijeme etnje. Graani su Knigsberga mogli prema tonosti tih etnji
narediti svoje satove. Nakon etnje opet je radio, uglavnome itao novoizila djela.
Tono u 10 je iao spavati. Tako se krajnjom redovitou odvijao njegov svakodnevni
ivot, vie od 40 godina.

Kantov se filozofijski i znanstveni rad dijeli na predkritiko i kritiko razdoblje. Od

predkritikih djela valja, osim gore navedenih, jo spomenuti: Allgemeine
Naturgeschichte und Theorie des Himmels (Opa povijest prirode i teorija neba [1755]),
u kojemu je pokuao na temelju materije i Newtonovih sila odbijanja i privlaenja
objasniti nastanak svemira; Die falsche Spitzfindigkeit der vier syllogistischen Figuren
(Lano cjepidlaenje etiriju silogistinih figura [1762]); Untersuchung ber die
Deutlichkeit der Grundstze der natrlichen Theologie und der Moral (Ispitivanje
jasnoe naela naravne teologije i morala [1763]), u toj je raspravi odbacio u njegovo
doba vrlo rairenu metodu u metafizici da se osnovni pojmovi na poetku samo
definiraju, ali ne izvode sustavno; Versuch, den Begriff der negativen Gren in die
Weltweisheit einzufhren (Pokuaj uvoenja pojma negativnih veliina u filozofiju
[1763]); Der einzig mgliche Beweisgrund zu einer Demonstration des Daseins Gottes
(Jedini mogui argument za dokazivanje Bojega postojanja [1763]); Trume eines
Geistessehers, erlutert durch Trume der Metaphysik (Snovi jednoga vidovnjaka,
pojanjeni snovima metafizike [1766]), povod za taj spis bila je popularnost vedskoga
mistika Emanuela Swedenborga (1688-1772), koji je tvrdio da moe komunicirati s
duama umrlih; Von dem ersten Grunde des Unterschiedes der Gegenstnde im Raume
(O prvome razlogu razlikovanja predmeta u prostoru [1769]), u kojemu raspravlja
poznati spor izmeu Leibniza, koji je smatrao da je prostor samo sveukupnost odnosa
meu stvarima, i Newtona, koji je zastupao postojanje apsolutnoga prostora koji
obuhvaa sve stvari; Kant je podrao Newtonovo stajalite, ali bez dubljeg
obrazloenja.

Na koji nain je Hume utjecao na Kanta?

Postavlja se pitanje na koji je nain Hume utjecao na Kanta. Izravno ili posredno? Je li
Kant poznavao Humeova djela Treatise i Essay?
Humeov Treatise Kant sigurno nije itao iz dva razloga:
Nije znao engleski, a prije izlaska Kantove Kritike istog uma nije bilo
njemakoga prijevoda. Jakobov prijevod toga Humeova djela izaao je tek god.
179091 (ber die menschliche Natur, bers. v. L. H. Jakob, 3 Bde, Halle 1790
91).
Poopaajna analiza Kantovih izreka o Humeu pokazuje da nije poznavao Treatise
jer krivo tumai Humeovo shvaanje matematike.
Jedno je drugo djelo zapravo posredovalo Kantu Humeovo shvaanje kauzaliteta. To je
vrlo poznata i otra kritika Humeove filozofije koju je objavio James Beattie (17351803)
u djelu Essays on truth (1770). Njemaki je prijevod objavljen na Uskrs god. 1772. Kant
naime citira Beattiea dvaput u svojemu djelu Prolegomena. Beattie opirno citira
upravo ona mjesta iz Humeova djela Treatise koja dostatno posreduju uvid u glavne
Humeove argumente glede pitanja kauzaliteta.
Humeov je Essay bio pristupaan Kantu tek godine 1775, dakle poslije poznatoga
'probuenja'. Njemaki prijevod prema prvome izdanju pripremio je J. G. Sulzer:
Philosophische Versuche ber die menschliche Erkenntnis, Hamburg/Leipzig 1775.

KANTOVO UENJE O PERCEPCIJI

Kant izlae svoju teoriju spoznajne funkcije ulnosti u prvom dijelu Kritike istog uma , u
Transcendentalnoj estetici . Taj dio ima dva glavna cilja:
Dokazati sintetiku apriornu spoznaju prostornih i vremenskih formi vanjskog i
unutranjeg iskustva, a koja se temelji na naim vlastitim opaajovima prostora i
vremena .
Dokazati da je transcendentalni idealizam odnosno uenje da prostor i vrijeme nisu
svojstva predmeta kakvi su po sebi, nego da su jedine forme u kojima se predmeti
nama pojavljuju u iskustvu nuni uvjet za apriornu spoznaju prostora i vremena .

Osnovni pojmovi iz Kantove teorije percepcije

U 1 Kant daje niz definicija i objanjenja svojih kljunih spoznajnih izraza . Prva
najvanija razlika je izmeu ulnosti i razuma odnosno izmeu ulne predstave i
miljenja :
ulnost (Sinnlichkeit).
Pomou ulnosti dani su predmeti.
Samo nam ulnost daje opaajove.
Razum (Verstand).
Razumom se misle predmeti.
Od razuma potjeu pojmovi.
Za Leibniza je razlika izmeu percepcije i razuma u konanici bila puke logike naravi i
sastojala se u stupnju jasnoe, a pritom vii stupanj jasnoe uvijek pripada razumu.
Locke jedini izvor spoznaje nalazi u neposrednim predstavama (ideas). One mogu
potjecati ne samo od izspoljanjih ula, nego i od same djelatnosti razuma. Od velike je
vanosti to Locke daje puni spoznajni dignitet osjetilnoj zamjedbi te time prviput u
filozofskoj tradiciji daje jednu epistemoloku teoriju iskustva u kojoj percepcija dobiva
konstitutivnu ulogu. Meutim ujedno daje spoljanjim predstavama, koje stjeemo
pomou spoljanjih ula, i unutranjim predstavama, koje nastaju naim promiljanjem,
isti epistemiki status. Kant naglaava bitnu spoznajnu razliku ili, kako on sam kae,
transcendentalnu razliku izmeu ulne predstave i miljenja. Dakle, bitna je razlika, ali
u isto vrijeme njihov je spoznajni doprinos jednakovaljan odnosno oboje je nuno za
konstituciju spoznaje.
U Kantovu naglaavanju razlike izmeu ulnosti i razuma nisu dostatno
objanjeni sami ti termini niti njihova veza. Ipak dobivamo kakvu-takvu definiciju
ulnosti:
ulnost je sposobnost (receptivitet) stjecanja predodbi na nain da nas
predmeti aficiraju.
U toj se definiciji na neki nain pretpostavlja kauzalna teorija spoznaje. Pretpostavlja se
naime da neto izvan nas ili u nama samima aficira odnosno kauzalno djeluje na naa
ula te da mi na temelju toga dobivamo predodobe odnosno da su uinak tog
aficiranja naih ula nae predodbe.
to se tie veze ulnosti i razuma, Kant naglaava upuenost miljenja na
ulnost:
Svako se miljenje, izravno ili neizravno, u konanici odnosi na opaajove, a
time na ulnost, jer nam predmeti nisu dani ni na kakav drugi nain, osim
osjetilnom zamjedbom.
U dosadanjim je objanjenjima rabljen izraz 'opaaj' (intuicija), pa je potrebno dati i
njegovu jasniju odredbu.

 Opaaj (Anschauung) je jedan od naina kako se naa spoznaja odnosi na

predmete. Mora ispunjavati sljedea tri uvjeta:

Odnosi se neposredno na predmete.
Nastaje samo ako nam je dan predmet.
Mogu je samo ako predmet na odreen nai aficira na duh (Gemt).
To je odredba opaaja u najiremu smislu. Da bi se razlikovao empirijski i isti opaaj
potrebno je objasniti to je osjet:
Osjet (Empfindung) je djelovanje predmeta na sposobnost predoavanja, pod
uvjetom da nas predmet aficira.
Ako se dakle opaaj odnosi na predmet pomou osjeta, onda je empirijski.
Pojava (Erscheinung) je neodreeni predmet empirijskoga opaaja.
U samoj pojavi Kant pravi sljedeu razliku:
Sadraj (Materie) je ono u pojavi to odgovara osjetu. Uvijek je dan a
posteriori.
Forma (Form) je ono to omoguuje da raznolikost (das Mannigfaltige) pojave
bude ureena u odreenim odnosima. Uvijek je dana a priori.
Ako se u opaaju ne nalazi nita to pripada osjetu, onda je rije o istom opaaju. isti
opaaj ima svoju formu koja je kao takva ista forma ulnih opaajova, kako ulnost
daje samo opaajove, to je ujedno ista forma ulnosti (reine Form der Sinnlichkeit).
Dana je a priori, a u njoj se predouje sve raznoliko pojava u odreenim odnosima. Kant
oito dri vanim naglasiti da je ista forma ulnosti "takoer sama isti opaaj" ( auch
selbst reine Anschauung B 35). To znai da su svi apriorni principi percepcije intuitivni.
Kant takoer daje napomene o nainu kako e postupiti u Transcendentalnoj
estetici, koju shvaa kao znanost o svim apriornim principima ulnosti, a razlikuje je od
Transcendentalne logike, koju odreuje kao znanost o principima istoga miljenja.
Kae kako e se njegov postupak sastojati od dva koraka:
Prvo e izolirati ulnost tako to e ukloniti sve to razum pritom pomilja svojim
pojmovima. Ostat e samo empirijski opaaj.
Potom e od empirijskoga opaaja odvojiti sve to pripada osjetu. Ostat e samo
isti opaaj i puka forma pojava.

Metafiziko i transcendentalno tumaenje prostora i vremena

U prvom izdanju Kritike istog uma Kant je dao samo metafiziko tumaenje prostora i
vremena. U drugom izdanju dodao je odnosno jer neki su elementi bili ve sadrani i u
prvom izdanju doradio transcendentalno tumaenje tih pojmova. Tako sada imamo
kako u sluaju prostora i vremena tako i u sluaju kategorija dvostruki prikaz, prvo
metafiziki te potom transcendentalni. Uz preradu transcendentalne dedukcije
kategorija i novu verziju paralogizama to su glavne preinake u temeljnom tekstu. Oito
je da su te preinake, izmeu ostaloga, vezane za jae naglaavanje razlike izmeu
metafizikoga i transcendentalnoga. Budui da se za apriorne pojmove ne mogu dati
definicije, Kant nain njihova izvoenja naziva tumaenje (Errterung, expositio B 756).
Analogni prikaz istih opaajova i istih razumskih pojmova jo je oitiji ako je tono da
je 'tumaenje' prostora i vremena isto to i 'dedukcija' kategorija. Ne samo po nainu
izvoenja, nego i po nainu kako se Kant sam poziva na 'tumaenje' prostora i vremena
jaso je da su ta dva postupka istovjetna. Tako kasnije govori o transcendentalnoj
dedukciji prostora i vremena (B 119-121; takoer Prolegomena 12).

No kakva je razlika izmeu metafizikoga i transcendentalnog tumaenja

odnosno dedukcije? Kantovo vlastito objanjenje metafizikoga tumaenja glasi ovako
(B 38):
Ich verstehe aber unter Errterung
(expositio) die deutliche (wenn gleich
nicht ausfhrliche) Vorstellung dessen,
was
zu
einem
Begriffe
gehrt;
metaphysisch aber ist die Errterung,
wenn sie dasjenige enthlt, was den
Begriff als a priori gegeben darstellt.

No
pod
tumaenjem
(expositio)razumijem jasnu (iako ne
opirnu) predodbu onoga to pripada
nekomu pojmu,
a tumaenje je
metafiziko, ako sadri ono to pojam
prikazuje kao dan a priori.

A transcendentalnoga tumaenja ovako (B 40):

Ich
verstehe
unter
einer
transzendentalen
Errterung
die
Erklrung eines Begriffs als eines
Princips,
woraus
die
Mglichkeit
anderer synthetischer Erkenntnisse a
priori eingesehen werden kann.

Pod transcendentalnim tumaenjem

razumijem objanjenje pojma kao
naela iz kojega se moe uvidjeti
mogunost drugih sintetikih spoznaja
a priori.

Na temelju toga moemo utvrditi bitnu razliku:

Metafiziko tumaenje dokazuje istu apriornost nekoga pojma.
Transcendentalno tumaenje dokazuje kako neki apriorni pojam omoguuje neke
druge apriorne sintetine spoznaje.
No u kakvu su odnosu ta dva tumaenja meusobno? Na poetku Transcendentalnoga
tumaenja pojma
prostora (B 40) Kant oito pretpostavlja da transcendentalno
tumaenje poiva na dvama uvjetima:
Prvo, potrebno je pokazati da iz danoga pojma zaista proizlaze apriorne
sintetine spoznaje.
Drugo, potrebno je pokazati da je to mogue samo pod pretpostavkom da se
dade jedan nain objanjenja toga pojma (nur unter der Voraussetzung einer
gegebenen Erklrungsart dieses Begriffs).
Prvi je uvjet posvema jasan: transcendentalnim tumaenjem dokazuje se da su prostor
i vrijeme konstitutivni za predmetnu spoznaju. Sporna je dakako neprijeporna
interpretacija drugog uvjeta. Odnosi li se na cjelinu metafizikoga tumaenja ili na danu
pretpostavku koja slijedi nakon drugoga pitanja u transcendentalnom tumaenju? Bez
obzira za koju se interpretaciju odluimo bitno je da obje interpretacije imaju neto
zajedniko. Metafiziko tumaenje stavlja u prvi plan dokaz apriorne opaajnosti, ali
svugdje implicira shvaanje da se prostor i vrijeme pretpostavljaju kao svojstva
subjekta. Upravo taj implicitni aspekt postaje eksplicitan u odgovoru na drugo pitanje u
transcendentalnom tumaenju.
Svakako je nedvojbeno da transcendentalno tumaenje treba objasniti kako se
neki pojmovi dobiveni metafizikim tumaenjem mogu primijeniti za stjecanje valjanih
spoznaja. Metafiziko je tumaenje pritom u svakome sluaju nudan uvjet za
transcendentalno
tumaenje.
Inae
je
razlika
izmeu
metafizikoga
i
transcendentalnoga postupka isto tako vana i jednako vrijedi kasnije za dedukciju
kategorija.

A) Metafiziko tumaenje prostora i vremena

Kant navodi etiri argumenta kojima dokazuje da su prostor i vrijeme apriorne forme
opaanja, tj. principi koji su temelj svih naih ulnih zamjedbi. Moe se rei kako prva
dva argumenta (prvi vie na negativan, a drugi pozitivan nain) potvruju da su prostor
i vrijeme nune apriorne predodbe te da su ti argumenti ponajprije usmjereni protiv

empiristikoga stava. Druga dva argumenta (takoer negativan i pozitivan) iznose

dokaze da su prostor i vrijeme opaajovi odnosno intuicije te time odbacuje tezu
racionalista da su prostor i vrijeme intelektualni pojmovi.

neempirijski
karakter

apriorna
nunost

PROSTOR B 37-40

VRIJEME B 46-48

1. Prostor nije empirijski

pojam [kein empirischer
Begriff]
koji
se
apstrahira iz spoljanjih
iskustava.

1.
Vrijeme
nije
empirijski pojam [kein
empirischer Begriff] koji
se
apstrahira
iz
iskustva.

2. Prostor je nuna
predstava a priori [eine
notwendige Vorstellunga
priori] koja lei u temelju
svih
spoljanjih
opaajova.

2. Vrijeme je nuna
predstava
[eine
notwendige
Vorstellung] koja lei u
temelju svih opaajova.
Vrijeme je dakle dano a
priori
[a
priori
gegeben].
3. Iz apriorne nunosti
vremena
slijedi
mogunost apodiktikih
naela o vre-menskim
odnosima.

[ Ovo obja njenje

vremena Kant je o ito
zaboravio prenijeti u
transcendentalno tuma
enje !]

isti opaaj

beskonana
djeljivost

3.
Prostor
nije
diskurzivni, opi pojam,
nego
ista
forma
opaanja [eine reine
Anschauung]. Razliita
vremena
dijelovi
su
jednoga
vremena.
(Prostor
je
dakle
pojedinana predstava.)

4.
Vrijeme
nije
diskurzivni, opi pojam,
nego
ista
forma
osjetilnoga
opaanja
[eine reine Form der
sinnlichen Anschuung].
Razliita
vremena
dijelovi
su
jednoga
vremena. (Vrijeme je
dakle
pojedinana
predstava.)

4. Prostor se predouje
kao beskonana dana
veliina
[eine
unendliche
gegebene
Gre].

5.
Beskonanost
vremena
[die
Unendlichkeit der Zeit]
znai
da je svaka
odreena
veliina
vremena mogua samo
ograniavanjem
[nur
durch
Einschrnkungen]
jednoga
jedinog
vremena.

 Nisu empirijski apstrahirana svojstva spoljanjih predmeta.

Prostor nije svojstvo spoljanjih predmeta koje mi apstrahiramo iz vanjskoga
iskustva jer svaki spoljanji predmet ve pretpostavlja prostor. Da bi se nai
osjeti uope odnosili na neto izvan nas mora ve biti pretpostavljena predstava
prostora. Kant iz toga zakljuuje da vanjsko iskustvo mogue tek na temelju
miljene predodbe prostora (gedachte Vorstellung B 38). U izvoenju se
dokazuje da predodoba ne potjee izvan subjekta, niti u empirijskome smislu
niti u smislu svojstava spoljanjih predmeta, dokazuje se dakle via negationis da
ta predstava potjee iz samoga subjekta, to je napose vidljivo u
transcendentalnom tumaenju.
Vrijeme se ne izvodi iz iskustva jer istodobnost i slijed (Zugleichsein und
Aufeinanderfolgen B 46) ne bi bili u zamjedbi kada se zamjedba ne bi temeljila
na apriornoj predodbi vremena. Samo pod tom pretpostavkom moemo si
predoiti da je neto istodobno (isto vrijeme) ili u slijedu (razliita vremena). U
izvoenju vremena Kant odlunije naglauje apriornost predodbe vremena iako
je argument o subjektivnome porijeklu izostavljen, ali je pretpostavljen u cjelini
argumentacije.
Nune apriorne predodbe.
Prostor je nuna apriorna predstava na kojoj se temelje svi spoljanji opaajovi.
Kant to obrazlae kljunom pretpostavkom da si ne moemo predoiti kako nema
prostora, ali da si moemo zamisliti prostor u kojemu se ne nalaze nikakvi
predmeti. Iz toga zakljuuje da je prostor uvjet mogunosti pojava, tj. predmeta
ulne predstave.
Vrijeme je nuna apriorna predstava, a Kant to dokazuje istim argumentom kao
u sluaju prostora. Naime nije mogue dokinuti vrijeme u odnosu na pojave, ali je
mogue ukloniti pojave iz vremena (odnosno zamisliti vrijeme bez pojava).
Dakler stvarnost pojava mogua je samo u vremenu.
Nisu diskurzivni pojmovi, nego su opaajovi.
Prostor nije diskurzivan pojam o odnosima stvari uope, nego je isti opaaj.
Budui da je opaaj pojedinana predstava, prostorni opaaj je samo jedan
jedini. Kant iz toga zakljuuje bez obzira na nedovoljnu obrazloenost zakljuka
da je i prostor jedan jedini. Kada se govori o razliitim prostorima, misle se
dijelove toga jednog prostora, a ta raznolikost poiva na mogunosti njegova
ogranienja (Einschrnkungen B 39).
Vrijeme dokazuje na isti nain, osim to podsjea na definiciju opaaja, naime
da je on predstava koja je dana na temelju jednoga jedinog predmeta (B 47). Tu
je oitija slabost Kantova argumenta. ak ako bi bilo tono da je pojedinana
predstava ili osjetilna zamjedba numeriki jedna, iz toga se nipoto ne moe
zakljuivati da se time mora pretpostaviti da je ono to aficira ula numeriki
jedno. To bismo mogli oznaiti kao pogrenu pretpostavku individuacije.
Beskonana djeljivost.
Prostor se predouje kao beskonana dana veliina. Kant pritom jo podsjea
zato prostor nije pojam. Naime pojam je zajedniko obiljeje beskonanom
mnotvu predodbi. Zato se moe rei kako pojam sadri pod sobom (unter sich)
sve te mogue predodbe. No nije mogue pomisliti da ijedan pojam u sebi (in
sich) sadri beskonano puno predodbi. Ali upravo se za prostor smatra da u
sebi sadri sve svoje dijelove. Prostor je djeljiv u beskonano, a svi ti dijelovi
sadrani su u jednome prostoru. U ovome je argumentu posebno vidljivo kako

10

Kant u tretiranju prostora pretpostavlja Newtonov apsolutni prostor koji

obuhvaa sve pojave poput nekoga obuhvatila.
Vremenu se takoer pripisuje beskonanost. No u argumentu o beskonanosti
vremena puno je vie oito da Kant pod beskonanou podrazumijeva
beskonanu djeljivost. To znai da se vrijeme (kao i prostor) smatra
neprekinutom veliinom, a beskonanost se odnosi samo na potencijalnu
beskonanu djeljivost.

B) Transcendentalno tumaenje prostora i vremena

Razlog
razliitoga
prikaza
transcendentalnoga
tumaenja
prostora
i
transcendentalnoga tumaenja vremena lei u Kantovoj nedosljednoj, tovie nemarnoj
preradi drugog izdanja Kritike istog uma. Meutim, ipak taj razliit prikaz nipoto ne
znai bilo kakvu principijelnu razliku. Usporednost metafikoga i transcendentalnoga
postupka kako prostora tako vremena posve je podudarna u metodikome smislu.

1. Prostor
Prvi odlomak objanjava narav transcendentalnoga tumaenja. Spominju se gore
navedena dva uvjeta.
Prema Kantovu miljenju geometrija je znanost koja odreuje svojstva prostora
sintetiki i a priori, tj. u vidu apriornih sintetikih sudova. To je dakle, u skladu s petim
dijelom Uvoda B, spoznajna injenica iju mogunost mora obrazloiti transcendentalna
filozofija. Prema tomu postavljaju se dva bitna pitanja za tzranscendentalno tumaenje
prostora, a ta su dva pitanja oito sukladna dvama gore spomenutim uvjetima:
Prvo pitanje: Kakva mora biti predstava prostora da bi apriorna sintetika spoznaja
geometrijskih tvrdnji bila mogua (B 40)? Ta predstava mora biti
intuitivna (= opaaj)
apriorna (= neempirijska)
subjektivna (= u nama [in uns]).
Naime geometrijske tvrdnje koje proizlaze iz takve predodbe prostora moraju biti
apodiktike, tj. znanje o njima u naoj svijesti mora biti povezano s nunou.
Tematiziranje spoznajne svijesti odnosno porijekla predodbe prostora u samome
spoznajmom subjektu nije u metafizikom tumaenju dolo dovoljno do izraaja kao
jedna od kljunih toki, ali je oito pretpostavljeno u svakoj pojedinoj toki. Kao primjer
geometrijskih naela Kant navodi tvrdnju "Prostor ima samo tri dimenzije". To je dakako
jedna tvrdnja svojstvena euklidskoj geometriji. Misli li Kant time da je samo euklidska
geometrija valjana? Vjerojatno, iako je u svojemu prvom tiskanom djelu dopustio
mogunost neeuklidskih geometrija (Von der wahren Schtzung der lebendigen Krfte
9-11)! Meutim, to je zapravo cilj transcendentalnoga tumaenja prostora? Cilj je
dokazati da prostor izveden metafizikim tumaenjem omoguuje odreene druge
apriorne spoznaje. U Kantovu se obranu moe rei kako njegova teorija prostora (=
metafiziko tumaenje prostora) opravdava euklidsku geometriju. No time nije
iskljueno da ona moe opravdavati i druge, neeuklidske geometrije. Ono to Kant de
facto ini u transcendentalnoj dedukciji prostora pozivanjem na euklidsku geometriju
jest dokazivanje da je njegova metafizika dedukcija prostora kompatibilna s
euklidskom geometrijom. Nije opravdana tvrdnja da time ujedno iskljuuje druge
mogue geometrije. Kant dodue spominje trodimenzionalnost, ali ona nije kljuna u
njegovu argumentu. Njegov se prostor moe isto tako shvatiti kao prostornost uope,

11

kao protenost, kao mogunost postojanja stvari jedna pored druge ili kao uvjet
supostojanja spoljanjih objekata.
Drugo pitanje: Kako se moe u dui nalaziti (dem Gemte beiwohnen B 41)
spoljanji opaaj koji je aprioran u odnosu na vanjske objekte i koji ih odreuje na
aprioran nain?
Odgovor glasi da taj spoljanji opaaj mora biti formalno svojstvo spoznajnoga subjekta
i to takvo svojstvo koje omoguuje kao forma vanjskoga ula da spoljanji objekti
mogu aficirati spoznajni subjekt te da tim aficiranjem nastaje opaanje, tj. neposredno
predoavanje spoljanjih objekata kao neega u prostoru. Sr toga odgovora dokazana
je via negationis u metafizikom tumaenju te ujedno ini drugu pretpostavku
transcendentalnoga tumaenja uz prvu koja pokazuje kako iz apriornosti prostora
slijede apriorni principi geometrije.

2. Vrijeme
Transcendentalno tumaenje vremena sastoji se od dva dijela, a tematiziraju viemanje samo one probleme koji su vezani uz prvo pitanje transcendentalnoga
tumaenja prostora.
Prvi dio, na koji upoopaajava sam Kant, ostao je kao trea toka Metafizikoga
tumaenja.
Na apriornoj nunosti vremena poiva mogunost apodiktikih principa, dakle apriornih
sintetikih sudova, koji izraavaju vremenske odnose. Vrijeme ima samo jednu
dimenziju to znai da razliita vremena nisu istodobno nego u slijedu. Kant samo jo
naglaava kako apodiktiki principi ne mogu zbog stroge openitosti i apodiktike
izvjesnosti potjecati iz iskustva.
Drugi dio dodan je kao nadopuna drugom izdanju.
U tome dodatku navodi dva temeljna pojma u prouavanju prirode, promjenu i gibanje.
Ti su naime pojmovi mogui samo na osnovi predodbe vremena. Npr. kada vrijeme ne
bi bilo apriorni unutranji opaaj odnosno intuicija, mogunost promjene, tj.
povezivanje kontradiktornih pojmova u jednome te istom objektu, ne bi bila shvatljiva.
Oito je da su kontradiktorne odredbe u jednome te istom objektu mogue samo u
vremenskom slijedu. Kant iz toga zakljuuje kako njegovo shvaanje vremena
objanjava mogunost mnogih apriornih sintetinih spoznaja odnosno njegovo
metafiziko tumaenje vremena dobiva zadovoljavajuu potvrdu u transcendentalnom
tumaenju vremena koje objanjava primjenu pojma vremena, tj. kako iz metafizikog
objanjenja slijede druge apriorne spoznaje.
Ovo transcendentalno tumaenje vremena valja usporediti s podjelom apriornih
sudova na 'isto apriorne' (= bez primjese iskustvenoga) i 'samo apriorne' (= uz
primjesu iskustvenoga) u uvodu za drugo izdanje (B 3). Ondje naime navodi primjer za
tvrdnju "Svaka promjena ima uzrok" kao 'samo apriornu' spoznaju jer pojam se
promjene moe izvesti samo iz iskustva. Kant u tomu kontekstu jo ne objanjava to
je naime mogue tek nakon provedene transcendentalne dedukcije kategorija da bi
'isto apriorna' spoznaja glasila "Svaki uinak ima uzrok", a tek primjenom istih
apriornih spoznaja na iskustvo poluuju se 'samo apriorne' spoznaje. To svakako
potvruje Kantovo dosljedno shvaanje transcendentalnoga postupka kao primjene
metafizikih (odnosno isto apriornih) spoznaja na iskustvo. Primjenom isto apriornoga
principa vremena na iskustveni sadraj pokazuje se da iz apriornoga principa vremena
proizlazi apriorni princip promjene koji kao apriorni sintetiki princip omoguuje

12

istraivanje prirode. Upravo ta primjena jest cilj transcendentalnoga tumaenja, kako to

Kant sam objanjava u B 40.

Empirijski realitet i transcendentalni idealitet prostora i vremena

Nakon metafizikoga i transcendentalnoga tumaenja Kant izvodi zakljuke koji su od
dalekosene vanosti za njegovu filozofiju. Ti zakljuci do izvjesne mjere saimlju
argumentaciju obaju tumaenja te karakteriziraju status prostora i vremena. Time su
pripremljene neke osnove za Kantov osebujni idealizam. Kant naime vrsto misli da je
ve
u
transcendentalnoj
estetici
dostatno
obrazloio
nunost
svojega
transcendentalnog idealizma.
Dva su zakljuka zajednika za prostor i vrijeme:
PROSTOR

VRIJEME

a)

Prostor nije neko svojstvo na

samome predmetu koje ostaje
nakon to se apstrahira od svih
subjektivnih uvjeta opaanja.

a)

b)

Prostor je forma pojava vanjskog

ula, tj. subjektivni uvjet ulnosti.
Budui da receptivitet subjekta da
bude aficiran od objekata nuno
prethodi
svakom
opaanju,
shvatljivo je da forma pojava mora
prethoditi
svim
stvarnim
percepcijama.

b)

Vrijeme nije neto to postoji za

sebe ili kao objektivna odredba
samih stvari koja ostaje nakon to
se apstrahira od svih subjektivnih
uvjeta
opaanja.
Vrijeme
je
subjektivni uvjet.
Vrijeme je forma unutranjeg ula,
tj. opaanja nas samih i naega
unutranjega stanja. Budui da se
dade prikazati kao beskonana
crta,
to
je
mogue
samo
spoljanjim opaajom, ta analogija
dovoljno dokazuje da je vrijeme
takoer opaaj.

Za vrijeme Kant daje jo jedan poseban zakljuak:

c)

Vrijeme je formalni uvjet a priori

svih
pojava
uope,
kako
spoljanjih tako unutranjih.

Obrazloenje toga dodatnog zakljuka o prioritetu vremena naspram prostora glasi

ovako: Budui da sve predodbe, kao odreenja due (als Bestimmungen des Gemts B
50), pripadaju unutranjem stanju, a to stanje spada pod formalne uvjete unutranjega
opaaja odnosno vremena, jasno je kako je vrijeme uvjet svih pojava uope. To znai da
vrijeme kao unutranje osjetilo obuhvaa ujedno sve predmeta kako vanjskog tako
unutranjeg ula. Problem vremena ima svakako puno vaniju ulogu u Kantovoj filozofiji
nego prostor, primjerice u dedukciji kategorija i shematizmu. U ranijoj Diss. 15,
Corollarium (= AA II 405-406) Kant ve uvia tu vanost vremena, pa izmeu ostaloga
pokazuje kako bez vremenskoga opaaja nije mogue shvatiti ni temeljno logiko
naelo proturjenosti (de eodem subiecto eodem tempore praedicans A et non A). Nije
jasno zato Kant ne spominje, analogno geometriji, aritmetiku kao matematiku
disciplinu koja bi nekako odgovarala vremenskom opaaju. Brojanje se naime moe
shvatiti kao apriorna sukcesivnost u vremenu. Razlog je vjerojatno uloga vremena i
broja u transcendentalnom shematizmu. Ta uloga pokazuje da bi bilo puno tee na
prikazati funkciju broja u spoznaji na pojmovnoj razini transcendentalne estetike.

13

Nakon tih zakljuaka Kant limitira upotrebu predikata 'prostor' i 'vrijeme' samo
na stvari ukoliko su pojave, tj. predmeti ulnosti:
Naelo "Sve su stvari jedna pored druge
u prostoru" vrijedi samo uz ogranienje
da se stvari shvaaju kao predmeti
naeg osjetilnog opaanja odnosno kao
pojave. Ako dodamo to ogranienje
("Sve su stvari, kao vanjske pojave,
jedna pored druge u prostoru"), naelo
vrijedi openito i bezuvjetno.

Naelo "Sve su stvari u vremenu" vrijedi

samo uz dodavanje uvjeta valjanosti. S
tim uvjetom naelo glasi: "Sve su stvari
kao pojave (kao predmeti osjetilnoga
opaanja) u vremenu". Time to naelo
stjee objektivnu ispravnost i apriornu
openitost.

Iz toga proizlazi vrlo vana tvrdnja za prostor i vrijeme. Naime tim se formama ulnosti
pripisuje empirijski realitet odnosno objektivna valjanost u odnosu na sve mogue
iskustvo (dakle u odnosu na pojave), a u isto vrijeme transcendentalni idealitet u
odnosu na sve ono to nadilazi mogunosti iskustva (dakle u odnosu na stvari po sebi).
Dakle prostor i vrijeme imaju objektivnu valjanost za sve pojave. Ali kao subjektivni
uvjeti opaanja nisu nita izvan spoznajnoga subjekta. Transcendentalni idealitet znai
odreeni spoznajni status i Kant ga suprotstavlja apsolutnom (B 52) i objektivnom (B
70) realitetu prostora i vremena.
Na koncu odlomaka o prostoru Kant kae kako su spoljanji predmeti puke
predodbe nae ulnosti, iji korelat, stvar po sebi, ne moemo spoznati pomou
formalnoga opaaja vremena. Takve tvrdnje svakako istiu u prvome redu Kantovu tezu
fenomenalizma, naime da mi spoznajemo samo pojave. Meutim valja obratiti
poopaajnost da on kae 'puke predodbe nae ulnosti' (bloe Vorstellungen unserer
Sinnlichkeit B 45). Kada bi tvrdio kako su spoljanji predmeti 'samo nae osjetilne
predodbe', tada bismo imali fenomenalizam Berkeleyeva tipa. Kant naime hoe
naglasiti kako je ono to znamo o spoljanjim predmetima dostupno samo u obliku
perceptivnih opaanja ili intuicija.

Transcendentalni idealizam
U posljednjem paragrafu Transcendentalne estetike ( 8. "Ope primjedbe uz
transcendentalnu estetiku") Kant daje objanjenja koja odreuju definitivnu narav
njegove filozofije, napose u drugome dijelu koji je potpuno pridodan u drugom izdanju.
Veina misli zapravo su vrlo korisna produbljivanja prethodnih argumenata.
Vano je, izmeu ostaloga, razgranienje spram Leibniz-Wolffove filozofije. Prema
toj filozofiji ulnost je samo nejasna predstava neega, za razliku od pojmovne spoznaje
koja moe biti jasna. Ta je razlika samo logike naravi i ne zadovoljava u spoznajnome
smislu. Tomu nasuprot Kant naglaava da je njegovo razlikovanje ulnosti od
intelektualnoga transcendentalno (B 61-62). To znai da je sama ta razlika konstitutivna
za spoznaju odnosno da je sastavni dio svake spoznaje. Prema Leibnizu jedna te ista
spoznaja prvo je nejasna zato to je osjetilna i epistemiki zapravo jo ne zadovoljava.
Treba naime postati intelektualna te time stei mogunost da bude do odreenoga
stupnja jasna, pa e zadovoljiti ideal primjerene spoznaje. Takva teorija spoznaje uope
ne objanjava kakva je uloga ulnosti u nastanku spoznaje. Kantova teorija percepcije
obrazlae to je doprinos osjetilne zamjedbi konstituciji nae spoznaje, a to
pojmovnoga miljenja.
Kantova tvrdnja kako ulnim iskustvom spoznajemo samo ono to nastaje
aficiranjem naih ula, tj. da spoznajemo samo pojave, kompatibilno je s Lockeovim
stavom da mi spoznajemo samo ideas. Kant u 8 spominje jednu razliku a pritom
naglaava da je to samo empirijska razlika (B 62) izmeu spoznaja koje predmet

14

predouju kakav je po sebi i spoznaja koje predmet predouju kakav je samo kao
pojava. Kao primjer navodi dugu koja je prema tome kako je vidi obini motritelj puka
pojava, ali fiziar zna to je ta pojava po sebi jer zna u kakvu poloaju moraju biti
vodene kapljice da nastane pojava duge. Dakako, za Kanta je i jedno i drugo samo
pojava u irem epistemikom smislu. Ta razlika podsjea na Lockeovu razliku izmeu
nominalne i realne biti (usp. Essay 3.6). Kada neuk ovjek promatra dugu, moda e
ispravno primijeniti ime za tu pojavu, spoznat e dakle nominalnu bit. Istodobno e mu
vjerojatno ostati nepoznata realna bit. Na drugoj strani, fiziar e znati kako nastaju
dugine boje, pa e stoga znati njezinu realnu bit. tovie, za njega e se nominalna i
realna bit podudarati. Ovdje postoji izvjesna podudarnost izmeu Kanta i Lockea.
Meutim, Locke shvaa pod biti samo sloenu, apstraktnu ideju uz koju se vee neko
ime, a pritom je nominalna bit samo ime za neku sloenu ideju, dok je realna bit ustroj
osjetljivo nezamjetljivih dijelova. No kako je ovo posljednje samo pretpostavka koja ne
moe biti potvrena izravnim percipiranjem nezamjetljivih korpuskula, to i sam Locke
priznaje, njegov spoznajna teorija poprima elemente nominalnog idealizma. Ipak,
unato izvjesnoj bliskosti, Kant i Locke izvode oprene zakljuke. Pretpostavka da
percipiramo samo pojave, samo ono to je mogui predmet nae ulnosti, ima za Kanta
posljedicu da su pojave samo idealitet, a zbog njihove konstitutivnosti za svako mogue
iskustvo, taj je idealitet transcendentalan. Tomu nasuprot, Locke misli kako njegove
pretpostavke dostaju za opravdavanje empirijskoga realiteta predmeta percepcije. Kant
je oprezniji i pojanjava da je opravdano govoriti o empirijskom realitetu naih spoznaja
samo u odnosu na mogue iskustvo.
Tekoe oko njegovih kljunih termina idealiteta i pojave ponukla su Kanta da u
dodatku drugom izdanju malo jasnije odredi te pojmove. Tako je dodatno izloio kako
pod idealitetom prije svega shvaa injenicu da opaaj ne sadri nita supstancijalno,
nego samo puke odnose (bloe Verhltnisse B 66). Kljuni je argument potom tvrdnja
da se spoznajom pukih odnosa ne spoznaje stvar kakva je po sebi, a to je upravo
osnova transcendentalnog idealiteta. Isto tako dodao je jasniju odredbu razlike izmeu
pojave (Erscheinung) i priina (Schein), to je korisna anticipacija vane razlike za
Transcendentalnu dijalektiku. Slino tomu napomene o naravnoj (odnosno racionalnoj)
teologiji anticipiraju teme Transcendentalne dijalektike. Sr tih napomena sukladan je
Kantovim epistemolokim zakljucima iz Transcendentalne estetike: Oni koji tvrde da
su prostor i vrijeme apriorni uvjeti egzistencije, te ih oznauju kao stvari o sebi, u
dokazima Boje egzistencije zahtijevaju od nas da iskljuimo prostor i vrijeme u Bojoj
egzistenciji iako su prostor i vrijeme nuni uvjeti svake egzistencije. Tim napomenama
dodaje i quasi-pozitivan stav glede Boje egzistencije time to Bogu pripisuje
intelektualno opaanje koje je neovisno o osjetilnoj zamjedbi (intuitus originarius), dok
je ovjekova intuicija vezana uz ulnost (intuitus derivativus). Od interesa za
suvremenu naturalistiku epistemologiju mogla bi biti tvrdnja da prostor i vrijeme nisu
vezani samo za ovjekovu ulnost (B 72), to bi se s pravom moglo tumaiti da i neke
ivotinje posjeduju prostorni i vremenski opaaj.
U Zakljuku transcendentalne estetike Kant saimlje svoju teoriju percepcije, kao
neophodnoga dijela svoje teorije spoznaje:
isti apriorni opaajovi prostora i vremena daju nam prije svakog iskustva onaj
sadraj koji je nudan da bismo u apriornom sudu izali izvan danoga pojma
odnosno da bismo poluili apriorni sintetiki sud.
Takav opaaj odgovara danome pojmu, aprioran je u odnosu na nj te se s njime
sintetiki povezuje.

15

 Sudovi koji poivaju na tim pretpostavkama odnose se samo na predmete ula (=

pojave), a to znai da vrijede samo za objekte mogueg iskustva.

U samome Zakljuku Kant svoje stajalite ne oznauje kao transcendentalni idealizam
iako svi dosadanji zakljuci, kao i ovj posljednji saetak, karakteriziraju upravo tu
poziciju. Svoj temeljni filozofski stav oznauje kao transcendentalni idealizam puno
kasnije, u trenutku kada mu je uenje o percepciji potrebno da bi rijeio problem
antinomija ("Transcendentalni idealizam kao klju za rjeenje kozmologijske dijalektike"
B 518-525). Dodaje kako ga kadto nazivkje formalnim idealizmom, za razliku od
Berkeleyeva materijalnog idealizma.
Tumaenje naravi transcendentalnog idealizma sporno je u najnovijim
raspravama o Kantovoj filozofiji. Pritom je, dakako, kljuna interpretacija to Kant
zapravo misli pod razlikom pojava i stvari o sebi.
Gerold Prauss i Henry Allison pripisuju Kantu dvoznanost termina 'predmet'. Jedno
znaenje ukljuuje nune uvjete za spoznaju pojava i i stvari o sebi kao predmeta
spoznaje, a drugo izostavlja te uvjete, bez ontolokih posljedica.
Paul Guyer nijee da su stvari o sebi, a ne samo njihovi pojmovi, prostorni i
vremenski, te da su prostorna i vremenska svojstva samo svojstva naih predodbi
o stvarima.
Kantov tekst podrava i jedno i drugo tumaenje. Ovo drugo tumaenje, iako nije jedino
primjereno Kantovoj argumentaciji, svakako bolje odgovara Kantovoj intenciji u
rjeavanju napose tree antinomije i vie podrava njegovu teoriju slobodne volje.

OSNOVNI OBLICI MILJENJA

16

Svaka spoznaja potjee iz dvaju osnovnih spoznajnih izvora: iz ulnosti i razuma.

Naom osjetilnou, izspoljanjim i unutranjim osjetilom, dani su nam predmeti u vidu
opaajova, dakako uvijek u formi prostora i vremena. To je sadraj nae spoznaje.
Razum taj sadraj odreuje. Tek s pomou razuma misle se dani predmeti, to je
nudan uvjet spoznaje. Bez razuma bili bi puki opaajovi neshvatljivi. Razum ih svodi na
pojmove, a to je jedan od nunih koraka u spoznavanju. Opaaj bez pojma jest slijep
(Anschauung ohne Begriff ist blind). Tako mogu na temelju istih apriornih opaajova
prostornih i vremenskih odnosa, ukoliko ih oblikuje razum, nastati stavovi matematike i
istoga prirodoslovlja. Da bi pridonijela nastanku spoznaje, ulnost je upuena na
razum. No i obrnuto, razum je isto tako upuen na ulnost da bi doao do spoznaje.
ulnost mu posreduje spoznajni predmet. Inae njegovi pojmovi ne bi imali sadraj.
Pojam bez opaaja jest prazan (Begriff ohne Anschauung ist leer). ulnost i razum
upueni su jedno na drugo, moraju djelovati zajedno, inae spoznaja nije mogua.
Poznate su dakle forme ulnosti. Prostor je forma izvanjskoga, vrijeme je forma
unutranjeg ula. Budui da je razum presudan u nastanku spoznaje, iskrsava pitanje
to su to forme razuma. Kao to u svakom iskustvenom opaaju nalazimo forme
ulnosti, tako bismo i u svakom empirijski danom pojmu morali nai oblike razuma. Tim
se pitanjem Kant bavi u dijelu Kritike istog uma koji je naslovio "Transcendentalna
logika". Nauk o prostoru i vremenu nazvao je "Transcendentalna estetika".
spoznajna mo
iste forme
odnos prema predmetu
bitak predmeta
narav spoznajne moi
nain kako je dan
predmet
status predmeta

ULNOST
prostor i vrijeme
predmet aficira ula
predmet je dan
receptivnost
neposredno

RAZUM
kategorije i naela
razum misli predmet
predmet se odreuje
spontanitet
posredno

pojava

objekt

Opa logika
Za Kanta je logika u iremu smislu nauk o pravilima razuma . Opa ista logika (
allgemeine reine Logik ) bavi se pravilima razuma koja vrijede neovisno o iskustvu ,
dakle s pukim oblikom misli . Njezina je zadaa prouiti prema kojim se pravilima , ako
elim poluiti valjane oblike misli, povezuju pojmovi meusobno. Dakle, prije svega, ona
istrauje meusobni odnos predodbi. Uope se ne bavi predmetima pojmova, nego
samo njihovim odnosima. Ako hou saznati kako iz pukih osjetnih obiljeja nastaje
pojam koji primjenjujem u iskustvu, odgovor neu nai u opoj istoj logici. Njezin se
zahtjev svodi na to da ne smijemo jednomu te istom predmetu pridijevati protuslovna
obiljeja. To zabranjuje naelo proturjeja. No odgovor na pitanje kako od pukoga
opaaja dospijevamo do pojma ne nalazimo u opoj istoj logici. Zato je potrebna jedna
druga logika koja se bavi pitanjem koji su to uvjeti razuma to omoguuju pojmove
predmeta i na koji se nain ti pojmovi odnose na predmete. Takva je logika
transcendentalna i bavi se porijeklom i valjanou naih spoznaja.

Transcendentalna logika
Tradicionalnu, aristotelovsku logiku Kant uglavnome prihvaa. Naroito preuzima
uenje o sudu i zakljuku. Ta je logika ipak usko povezana s Kantovim kriticizmom jer
17

ini point de dpart u obrazloenju transcendentalne logike. Tradicionalna se logika

bavi pitanjem koji su oblici nuni za razum ako se hoe dospjeti do valjanih sudova i
zakljuaka. No Kant hoe znati kako razum moe uope misliti neki spoznajni predmet,
odnosno kako uope nastaje pojam predmeta spoznaje. Spoznati openito znai postii
podudarnost pojma s njegovim predmetom. Razjanjavanjem tih pitanja bavi se upravo
transcendentalna logika.
Kant ovako umuje: razum oblikuje sadraj dan osjetilnou u pojmove. Rije je
dakle o djelatnoj moi. Bit njegove djelatnosti jest povezivanje. Osjetilna obiljeja
posredovana opaanjem razum spaja u pojmove, pojmove u sudove, a sudove u
zakljuke. Ako dakle hoemo shvatiti bit razuma, moramo temeljito ispitati djelatnost
povezivanja. Naime, forme toga povezivanja ujedno se forme naega razuma, naega
miljenja.
Prvo temeljno pitanje transcendentalne logike glasi: Koje su to osnovne forme
pojmovne tvorbe? Pomou tih osnovnih formi nastaju naime pojmovi predmeta. Da
bismo doli do njih, morali bismo u svih iskustvenih pojmova ispitati na temelju ega je
u njima razum spojio osjetilnou dana obiljeja u pojmovne cjeline. Na taj bismo nain
mogli dospjeti do nekih osnovnih formi naega miljenja, do takvih formi koje moraju
biti sadrane u svim naim pojmovima, kao to su prostor i vrijeme u svim naim
opaajovima. Te bi osnovne forme bili iskonski spojni ini razuma (ursprngliche
verknpfende Verstandeshandlungen). Iskonski in razuma jest pojam. Morali bismo
doi do odreenoga broja iskonskih pojmova ijom su pomou mogui iskustveni
pojmovi. Te je iskonske pojmove Aristotel nazvao kategorije. Za Kanta su kategorije isti
apriorni pojmovi. Ako je na temelju njih iskustvo mogue, onda se oni ne mogu izvesti
iz iskustva ili obrazloiti iskustvom. Ali, budui da omoguuju iskustvo, mora postojati
neki nain kako se oni mogu ipak nekako pronai u iskustvu.
Kantova je Transcendentalna logika podijeljena na dva dijela, na
Transcendentalnu analitiku i Transcendentalnu dijalektiku. Prvi njezin dio, dakle
Transcendentalna analitika, posveena je temama, sukladnim dvama glavnim temama
tradicionalne logike, Analitici pojmova i Analitici naela, tj. sudova. Kao ranije u
Transcendentalnoj estetici tako i u Analitici pojmova nalazimo dva odvojena argumenta
koje moemo oznaiti kao metafizika dedukcija (O rukovodstvu pronalaenja svih
istih razumskih pojmova B 91-116) i kao transcendentalna dedukcija (O dedukciji
istih razumskih pojmova B 116-124).

Metafizika dedukcija kategorija

Osnovna teza metafizike dedukcije kategorija : Kant namjerava pronai
naelo pomou kojega moe utvrditi temeljne pojmove miljenja, iste pojmove
razuma ili kategorije, i potom dokazati da naa spoznaja bilo kojeg objekta uvijek
ukljuuje te kategorije. Klju njegova argumentiranja lei u pretpostavci da je
spoznaja uvijek izraena u sudovima. Tvrdi da postoje odreene forme ili logike
funkcije sudova, a da bi se nai sudovi odnosili na predmete, te logike funkcije
sudova moraju takoer dati osnovne pojmove za spoznaju tih predmeta. U skladu s
tim Kant prvo daje tablicu logikih funkcija suenja, koja se temelji na pretpostavci
da je svaki sud odreen prema kvantiteti, kvaliteti, relaciji i modalitetu, te potom
daje tablicu kategorija, podijeljenu u etiri iste skupine, a te tablice pokazuju kako
se predmet takvih sudova shvaa.

18

Dakle zadaa je metafizike dedukcije kategorija da se nau isti pojmovi odnosno

kategorije. To praktiki znai da treba postaviti njihovu tablicu s potpunim brojem
kategorija. Kant kae za Aristotela da je svoje kategorije otkrio 'rapsodijski', bez ikakva
naela prema kojemu bi se ravnao. Kant smatra da kategorije moe izvesti iz jednoga
zajednikog naela (Leitfaden B 106). Naelo pronalaenja kaegorija jesu oblici suda.
Pretpostavka je da postoje temeljni oblici suda u jednome potpunom i konanom broju
te da svakomu temeljnom obliku suda odgovara jedna kategorija. Postoji li cjelovit broj
kategorija? Kant je vjerovao odnosno prvo pretpostavio da postoji konaan, cjelovit broj
oblika suenja (= tablica sudova). Iz toga je potom zakljuio da mora postojati
konaan, cjelovit broj kategorija (= tablica kategorija). Zato mora postojati ta
podudarnost? To je bio kljuni problem za Kanta! Odgovor je naao u istovjetnosti
funkcija pojma i suda. Njihova je temeljna funkcija, odnosno funkcija diskurzivnog
miljenja ili razuma u njima, da ostvare neko pojmovno jedinstvo.
Metafizika se dedukcija dade rekonstruirati u etiri koraka:
Prvi korak.
Specijalna funkcija i zadaa razuma.
Valja utvrditi to je specijalna funkcija i zadaa razuma. To je funkcija povezivanja
(Verknpfung). Dogaa se u sudovima. Kantovo je polazite tradicionalno uenje o
sudu: 'S je P', "Sva tijela su djeljiva". Taj sud iskazuje jednu jedinstvenu misao koja
povezuje razline predodbe (tijelo, djeljivo) u jedno odreeno pojmovno jedinstvo. Za
Kanta je bit suenja prediciranje, pa je tako svaki pojam predikat moguih sudova (B
94). Ujedno pretpostavlje prvotnost suda u odnosu na pojam. Zato? Kada govori o
logikoj funkciji razuma, tada misli transcendentalnu, a ne formalnu logiku, a
transcendentalna je logika spoznajna logika. Pogledamo li neki pojam, recimo 'ovjek' ili
'ivo bie', lako emo utvrditi da svaki taj pojam ini jedinstvo razliitih predodbi, da
izraava jednu jedinstvenu misao. Tomu slino, sud "ovjek je ivo bie" takoer
izraava jednu jedinstvenu misao. Kant iz toga zakljuuje: u oba sluaja imamo
jedinstvo misli, a to je ista logika funkcija povezivanja predodbi u jedinstvo.
Drugi korak.
Forma povezivanja pojmova je forma suenja.
Osnovna je pretpostavka da se svako povezivanje pojmova dogaa u sudu, pa je forma
povezivanja zapravo forma suenja. Pojmovno povezivanje koje ne ovisi o iskustvu, ali
se odnosi na mogue iskustvo, dakle apriorno povezivanje pojmova, nalazimo u
oblicima suda.
Trei korak ( 9).
Tablica sudova.
Kant tablicu sudova preuzima iz logike svojega vremena. Georg Friedrich Meier (17181777), Vernunftlehre (1752). Kasnije se najvie kritizira taj trei korak.
etvrti korak ( 10).
Iz tablice sudova proizlazi tablica kategorija.
Kant uspostavlja vezu izmeu dviju tablica.
Pukim ispitivanjem i ralambom iskustvenih pojmova neemo stei zadovoljavajue
rjeenje. Postoji bezbroj pojmova i teko je znati gdje valja poeti. Ako nasumice
izaberemo odreeni broj opih pojmova, ve samo po sebi nametnut e se pitanje
kriterija i naela izbora. Mora postojati neki putokaz (Leitfaden) kojim emo se
rukovoditi u iznalaenju kategorija! Kant ga nalazi u osnovnoj funkciji suda da povezuje
pojmovna obiljeja u nove pojmovne cjeline. Logiko je suenje istovremeno tvorba
pojmova. I empirijska tvorba pojmova zapravo je objedinjavanje opaajnih obiljeja. Ako
dakle znamo prema kojim formama razum tvori sudove, onda emo takoer znati
19

pomou kojih formi spoznaje. Forme sudova morale bi onda odgovarati osnovnim
pojmovnim formama ili kategorijama. Kant smatra kako se te forme sudova mogu
pronai, i to sustavno i u potpunom broju. Mogu se traiti u sudovima. U njima nisu
meusobno povezana osjetilna obiljeja nego gotovi pojmovi, pa u njima nije bitan
predmet nego logika forma. Takve iskustvene sudove tvorimo svakodnevno, samo je
potrebno uoiti na njima temeljni in razuma. Opa tradicionalna logika ve je od
vremena Aristotela ustanovila tabelu oblika sudova.

Oblici suda
U isto logikome smislu suenje znai meusobno povezivanje pojmova. Jednostavan
se sud sastoji od dvaju pojmova: logikoga subjekta, o kojemu se neto tvrdi, i logikog
objekta, koji neto tvrdi o subjektu. Pojmovi se subjekta i predikata mogu meusobno
povezati na etiri naina:
1. prema kolikoi (koliini) ili kvantiteti (Quantitt), dakle prema tomu dokle see
valjanost povezivanja subjekta i predikata u sudu;
2. prema kakvoi ili kvaliteti (Qualitt), dakle prema tomu je li valjano ili nije
valjano povezivanje subjekta i predikata u sudu;
3. prema relaciji (Relation), dakle prema nainu kako se sudovi meusobno
odnose;
4. prema modalitetu (Modalitt), dakle prema tomu na koji je nain valjano
povezivanje subjekta i predikata u sudu.
Svaki taj vid obuhvaa tri suda, pa tako ukupno ima 12 osnovnih formi sudova:
1.

kvantiteti (doseg valjanosti povezivanja):

opi sud: 'Svi S su P', "Svi ljudi su smrtni"
posebni sud: 'Neki S su P', "Neke trave su ljekovite"
pojedinani sud: 'S je P', "Paro je Paanin"

2.

kvaliteti (valjanost ili nevaljanost):

potvrdni sud: 'S je P', "Zemlja je vlana"
nijeni sud: 'S nije P', "Zemlja nije vlana"
beskonani sud: 'S je non-P', "Zemlja je neplodna"

3.

relacija (nain povezivanja):

kategorini (bezuvjetan) sud: 'S je P', "Kugla je okrugla"
hipotetini (uvjetan) sud: 'Ako je H, onda S je P',
"Ako pada kia, onda je ulica mokra"
disjunktivni (iskljuan) sud: 'S je ili P1 ili P2',
"Broj je ili paran neparan"

4.

modalitet (nain valjanosti povezivanja):

problematini sud: 'S je moda P', "Auto je moda pokvaren"
asertorini sud: 'S je P', "Trokut je lik"
apodiktini sud: 'S je nuno P', "Tijela nuno padaju"

To se moe saeti na sljedei nain:

kvantiteta

kvaliteta

20

pojedinaan sud
poseban sud
opi sud

potvrdan sud
nijean sud
beskonaan sud

relacija

modalitet

kategorian sud
hipotetian sud
disjunktivan sud

problematian sud
asertorian sud
apodiktian sud

Forme sudova nisu nita drugo nego forme odnoenja i povezivanja. Prema tim
formama razum povezuje sastavne dijelove miljenja. U formama sudova oituju se
osnovne forme naega miljenja. Ako forme sudova upotrijebimo za tvorbu sudova,
radit e se o logikim formama sudova. Ako ih pak rabimo u tvorbi pojmova, bit e rije
o temeljnim formama pojmova. Budui da su pojmovi osnovni elementi miljenja,
moraju te forme pojmova istovremeno biti najiskonskije forme miljenja. Treba dakle u
pojedinim formama sudova traiti pojmove koji su temelj tih formi. To su osnovni
pojmovi naega miljenja.

Kategorije
Razum tvori opi sud koji glasi ovako: "Svi S su P". Taj je sud mogu zato to je
utemeljen na osnovnom pojmu sveukupnosti (Allheit). Sukladno tomu, poseban je sud
"Neki S su P" utemeljen na pojmu mnotva (Vielheit), a pojedinaan sud "S je P" na
pojmu jedinstva (Einheit). Sluei se tako sudovima kvantitete kao putokazom,
otkrivamo kategorije kvantitete: jedinstvo, mnotvo, cjelokupnost.
S pomou sudova kvalitete dolazimo do triju sljedeih kategorija. Potvrdan sud
izraava stvarnost valjanosti povezivanja subjekta i predikata, a temelji se na pojmu
realiteta (Realitt). Na slian se nain u nijenome sudu iskljuuje valjanost takva
povezivanja, pa je on utemeljen na pojmu negacije (Negation). Budui da su u
beskonanom sudu subjekt i predikat tako meusobno spojeni da u cijelom sudu
stvarnost i nestvarnost dolazi do izraaja, takav e sud imati u temelju omeenje ili
limitaciju (Limitation).
Sudovi kvantitete i kvalitete tematiziraju doseg i stvarnost valjanosti koja se u
sudu tvrdi povezivanjem subjekta i predikata. To se dade izraziti jednim pojmom.
Drukije je sa sudovima realcije i modaliteta. Ti sudovi ne tematiziraju sam odnos
subjekta i predikata nego nain njihova meusobnog odnoenja. Budui da takvo
motrite pretpostavlja najmanje dva lana odnosa, temeljit e se sudovi relacije i
modaliteta pojmovnim parovima.
U jednostavnom se kategorikom sudu ("More je plavo") obiljeje predikata
('plavo') vee za subjekt ('more'). Oito se ti pojmovi temelje na poimanju neega to je
osnovno i neega to se tomu pridijeva, a to su supstancija i akcident (Inhrenz und
Subsistenz, substantia et accidens). Prema Kantovu miljenju hipotetini se sud temelji
na ketegoriji uzroka i uinka (Kausalitt und Dependenz, Ursache und Wirkung) jer u
njemu je valjanost pretpostavke uvjet za valjanost tvrdnje koja iz te pretpostavke
slijedi. Disjunktivan se sud temelji na kategoriji uzajamnoga djelovanja
(Wechselwirkung) djelatnoga i trpnoga. Kant tu kategoriju zove takoer zajednitvo
(Gemeinschaft). To se dade ovako objasniti: disjunktivan sud openito glasi "S je ili P 1 ili
P2", npr. "Crta je ili ravna ili zakrivljena". Ako je tono da S je P 1, onda P1 djeluje da S
nije P2. I obrnuto, ako je tono da S je P 2, onda P2 djeluje da S nije P1. Dakle, uzajamno

21

djelovanje ujedno znai zajednitvo, to upravo dolazi do izraaja u disjunktivnom sudu

jer P1 i P2 zajedniki ine sferu pojma subjekta.
Problematinom sudu, u kojemu je valjanost povezivanja subjekta i predikata
samo mogua, odgovara kategorijalni par mogunost i nemogunost (Mglichkeit und
Unmglichkeit). U asertorinom se sudu izraava stvarna valjanost povezivanja, a
temelji se na kategorijalnom paru postojanja i nepostojanja (Dasein und Nichtsein).
Kada se ta valjanost nunou tvrdi, imamo apodiktini sud koji se temelji na
kategorijalnom paru nunosti i sluajnosti (Notwendigkeit und Zuflligkeit).
Na koncu dobivamo sljedeu tablicu kategorija:
kvantiteta
jedinstvo
mnotvo
cjelokupnost

kvaliteta
realitet
negacija
limitacija

relacija
supstancija i akcident
uzrok i uinak
zajednitvo (uzajamno
djelovanje)

modalitet
mogunost
nemogunost
postojanje
nebitak
nunost
sluajnost

Kategorije kvantitete i kvalitete odnose se na predmete opaanja, a kategorije

relacije i modaliteta na postojanje tih predmeta. Prvu skupinu Kant nazivlje
matematike, drugu dinamine kategorije. U svakome od etiriju kategorijalnih razreda
trea se kategorija moe zamisliti povezivanjem prve i druge. Tako je cjelokupnost
mnotvo zamiljeno kao jedinstvo, limitacija istovremenost realiteta i negacije,
uzajamno djelovanje povezanost supstancije i kauzaliteta, nunost ujedinjenje
mogunosti i postojanja.
Kategorije su dakle najiskonskiji ini razuma na temelju kojih su mogui svi nai
iskustveni pojmovi. Nisu sadrane u samim stvarima, nego ih mi tek unosimo u stvari.
Za prostor i vrijeme reeno je ve da su apriorne forme opaanja. S njihovom pomou
svi su predmeti opaanja u prostoru i vremenu. Tomu je sukladna uloga kategorija:
primjerice supstancija nije neto to je sadrano u samim stvarima, nego je mi unosimo
u iskustveni sadraj.
Prostornim i vremenskim opaanjem neposredno je dan sadraj osjeta u obliku
opaaja. Uz pomo kategorija pojedina se opaajna obiljeja spajaju u pojmovno
jedinstvo. Razliite su kategorije zapravo razlini naini razumskoga povezivanja
(sinteza). Bez njih se ne bi mogla osjetilno dana obiljeja odnosno mnogolikost opaaja
(das Mannigfaltige der Anschauung) spojiti u pojmovno jedinstvo. Kada ne bismo imali
kategoriju supstancije, ne bismo mogli pojedina osjetilna obiljeja, primjerice 'crveno',
'zeleno' itd, pridijevati neemu to je nositelj tih obiljeja, primjerice 'jabuka'.
Kategorije su isti razumski pojmovi. Jednako su apriorni kao prostor i vrijeme.
Bez istih razumskih pojmova iskustvo bi bilo nemogue. Time je dan odgovor na
temeljno pitanje transcendentalne logike: kako je mogu pojam predmeta? Odgovor
glasi: ulnost daje izspoljanji sadraj osjeta u formama prostornoga i vremenskoga
opaanja. Taj opaajni, nepojmovni sadraj razum oblikuje u forme miljenja, tako

22

naime to ih meusobno spaja prema kategorijalnim motritima. To je ujedno uvjet za

nastanak empirijskoga pojma predmeta.
Osim empirijskih pojmova mogu se uz pomo prostornoga i vremenskoga
opaanja te kategorija tvoriti isti pojmovi, tj. pojmovi koji ne potjeu od iskustva. Kant
smatra da je dovoljno meusobno povezati kategorije, ili ih povezati s prostornim i
vremenskim opaajovima. Time nastaju pojmovi koje Kant zove predikabilije
(Prdikabilien). To bi dakle bili isti, neiskustveni, ali izvedeni pojmovi. U njih bi se
ubrojili pojmovi kao to su sila, djelovanje, trpljenje. Primjerice pojam sile nastaje
povezivanjem prostora, vremena i kauzaliteta, kao to slijedi iz Kantove definicije sile:
sila je sve to moe biti uzrok promjene gibanja. U izrazu 'promjena gibanja' sadrane
su predodbe prostora i vremena. Ovdje valja napomenuti kako Kantovo nazivlje
odudara od tradicije: predikabilije nisu izvedeni pojmovi nego, prema aristotelovskoj
tradiciji, pet pojmova koji omoguuju pojmovnu opost (vrsta [species], rod [genus],
razlika [differentia], svojstvenost [proprium], prigodak [accidens]). Doim za kategorije
rabi tradicionalan izraz predikamenti (Prdikamente).

Transcendentalna dedukcija
Tumaenje transcendentalne dedukcije spada u najtee dijelove Kantove filozofije. Nisu
jasni ni ciljevi ni osnovni koraci u provoenju. Tomu nije pomogla ni potpuna revizija
transcendentalne dedukcije u drugom izdanju. Neki misle da je transcendentalna
dedukcija usmjerena protiv empirizma: ako formiramo sudove o predmetima, tada
moramo koristiti apriorne pojmove. Meutim, to je ve dokazano u metafizikoj
dedukciji. Apriornost se dokazuje metafizikom dedukcijom. Prihvatljivije je miljenje da
je cilj transcendentalne dedukcije pokazati doseg nae primjene kategorija time to se
dokae da ne moemo imati iskustvo neega to se ne dade odrediti kategorijama
odnosno dokazati da katgeorije imaju univerzalnu valjanost.
Osnovna ideja transcendentalne dedukcije u obje verzije : Ne moemo imati
nikakav oblik samosvijesti, odnosno transcendentalne apercepcije, ako nemamo
svijesti o predmetima, a to ve pretpostavlja primjenu kategorija. Ne moemo dakle
uope imati iskustvo bez svijesti da ga imamo, a to znai da ne moemo imati
iskustvo na koje ne moemo primijeniti kategorije.
Teza dedukcije A : Poinje iznoenjem nunih uvjeta za spoznaju predmeta.
Potom prelazi od uvjetovane nunosti (da naime moramo rabiti pravila ako
hoemo spoznati predmete) na apsolutnu nunost (da moramo spoznati
predmete). Na koncu uvodi transcendentalnu apercepciju kao 'transcendentalni
razlog' te iste apsolutne nunosti.
Teza dedukcije B : Poinje pretpostavkom da je samospoznaja naeg iskustva
uvijek mogua. Potom izvodi zakljuak o nunosti spoznaje predmeta koji je
spoznan pomou kategorija, a pritom izjednauje transcendentalnu apercepciju s
pojmom 'objektivne apercepcije' koja je ekvivalentna sudu o predmetu. Time se
uspostavlja veza izmeu samosvijesti i kategorijalnoga suda. (Ukoliko ta veza
proizlazi samo iz osnovnih definicija, onda dokaz objektivne valjanosti kategorija
nije uspio, tj. samo je analitiki, a nije sintetiki. No bez obzira na tu tekou,
sama ideja da samosvijest ovisi o spoznaji predmeta te time o upotrebi
kategorija za spoznaju predmeta, bitna je kako za transcendentalnu dedukciju
tako i za kasnije pobijanje idealizma.)
Dedukcija nije dokaz koji se sastoji od niza silogistikih zakljuaka, iako svakako jest
neka vrsta dokazne argumentacije. U kasnoj skolastici postojala je razlika izmeu dvije
vrste dokaza:
23

 demonstratio ; dokaz u matematici; postie se silogistiki jer je rezultat

dokazivanja poznat tek na koncu dokaznoga niza;
probatio ; dokaz u filozofiji; njim se provodi cjelovit argument; svaki se korak u
argumentu provjerava takoer u odnosu na druge korake kako unatrag tako i
unaprijed; rezultat argumentacije moe biti poznat u svakome dijelu dedukcije;
no izvjesnost se argumenta postie tek cjelinom argumenta, ne izvedenim
zakljukom.
Za Kantovu dedukciju silogistiko dokazivanje nije bitno, iako je u njoj formalno
sadrano. Dakle sam zakljuak, dakle rezultat dokazivanja, nije bitan jer se moe znati
kao neka fundamentalna injenica metodom refleksije. Prema tomu dedukcija nije ni
puki dokaz niti samo izvod. Za transcendentalnu je dedukciju vano razlikovanje
quaestio facti
quaestio iuris
Dedukcija je u Kantovo doba bila prije svega juristiki oblik argumentiranja, a razvili su
je Chr. Wolff, J. Ptter i naroito G. Achenwall, koji je izravno utjecao na Kanta jer je
prema njegovim knjigama predavao naravno pravo (ius naturae). Osnovica juristike
dedukcije bilo je razlikovanje uroenih (odnosno apsolutnih) i steenih (odnosno
hipotetikih) prava. Apsolutna prava potjeu iz naravi ljudskoga bia i neodvojiva su od
njega; hipotetika prava potjeu i izvode se iz neke injeninosti (factum). Da bi se
dokazalo neko hipotetiko pravo mora se ispitati podrijetlo prava tako to se podrijetlo
nae u nekoj injeninosti (quaestio iuris), a to se radi dedukcijom. No sama se
injeninost odnosno njezino podrijetlo pritom ne ispituje (quaestio facti). Ispitivanje
same injeninosti potpuno je neovisno o ispitivanju porijekla prava i odvojivo od njega.
Npr. dedukcijom se provjerava ima li netko pravo na neku oporuku koja pritom fungira
kao injeninost: ispitivanje toga prava neovisno je o ispitivanju da li ta oporuka kao
pravna injeninost ima pravosudnu valjanost. Mogue je dostatno i cjelovito razrijeiti
quaestio iuris, neovisno o tome kako je rijeena quaestio facti, a moda i nije potpuno
ni dovoljno rijeeno pitanje pod kakvim je okolnostima nastala dotina oporuka. Ali s
druge strane, dedukcija nikada nije mogua bez te injeninosti.
Postoji prilina suglasnost da transcendentalna dedukcija (izdanje B) sadri jedan
cjelovit argument u dva koraka. Naime 13 & 14 upuuju na to kojim e smjerom ii
dedukcija: porijeklo kategorija (dakle porijeklo u logikome smislu) ne trai se u
predmetima, u objektima, nego u subjektu spoznavanja.
Prvi dokazni korak: samosvijest kao porijeklo svake sinteze ( 15-20).
U njemu Kant obrazlae da porijeklo svakog jedinstva (Einheitsstiftung) lei u
transcendentalnoj samosvijesti. Ali transcendentalna samosvijest treba kategorije za
svoje odreenje.
Prvi korak ide 'odozgor', od razuma i njegove djelatnosti povezivanja (= subjektivna
dedukcija).
Dakle prvi korak pokazuje doseg kategorija.
Svaka svijest na neki nain ukljuuje samosvijest. Svako intencionalno, predmetno
znanje ukljuuje refleksivno znanje. Prema tomu svaka spoznaja sadri u sebi dva
elementa koji omoguuju svaku spoznaju:
1. Uvjete predmetnosti: omoguuju odnos subjekta i objekta. To su
transcendentalni opaajovi i kategorije.
2. Uvjete refleksivnosti: omoguuju znanje odnosa subjekta i objekta. To je
transcendentalna apercepcija.
Dakle u 16 nalazimo formuliranu transcendentalnu apercepciju: Das: Ich denke,
mu alle meine Vorstellungen begleiten knnen; denn sonst wrde etwas in mir
vorgestellt werden, was gar nicht gedacht werden knnte [mislim mora moi pratiti

24

sve moje predodbe, jer inae bih u sebi neto predoio to se uope ne moe
misliti] (B 131). Transcendentalna apercepcija nije res cogitans! Da izbjegne
kartezijansko supstantiviranje Kant kae 'mislim', a ne 'ja', kao kasnije Fichte (das
Ich), iako je i sam Descartes preferirao cogito. Vaan zakljuak: 'mislim' se ne
spoznaje, nego se samo misli!
Prvi se korak provodi u nekoliko dijelova:
15 17
Dokaz da svako mnotvo predodbi (= neodreeni opaajni sadraj)
postaje neko jedinstvo (Einheit) samo na temelju transcendentalne
samosvijesti.
Svaka spoznaja jest povezivanje mnotva predodbi, opaajova u pojmove,
pojmova u sudove. To povezivanje Kant zove sinteza. Dakako, ta ujedinjujua
sinteza (einheitsstiftende Synthesis) ne potjee od objekta nego od subjekta. Ali
ne potjee od ulnosti, dakle ne od subjekta ukoliko je receptivan, nego od
neega to je spontano (= samodjelatno), a to je razum (B 130). Trai se dakle
porijeklo te ujedinjujue sinteze odnosno vrhovno naelo svake sinteze.
Karakteristika toga naela mora biti: takva djelatnost razuma koja je temelj svim
oblicima sinteze. Time je postignut vaan cilj! Izvor se svake sinteze nalazi u
jednoj iskonskoj sintezi, u ujedinjujuem povezivanju koje prethodi svakom
odereenom povezivanju. To jedinstvo nije istovjetno s kategorijom jedinstva jer
se nalazi na jednoj vioj refleksivnoj razini. Jo neto je vano: iskonska sinteza
nije samo apriorno valjana. Ona ima status transcendentalnoga jedinstva svijesti.
Ne dogaa se konkretnim povezivanjem mnotva predodbi koje se provodi
empirijskim i istim pojmovima. Transcendentalno jedinstvo svijesti jest uvjet
svakoga pojmovnog jedinstva uope, kako empirijskih tako i istih pojmova.
Dakle iskonska sinteza znai da
svako neodreeno mnotvo opaajnoga sadraja mora se povezati da
postane jedinstvo;
povezivanje se ostvaruje miljenjem;
to se ostvaruje i mogue je samo na temelju povezivanja koje stoji jo iznad
kategorija.
Prema tomu imamo tri stupnja povezivanja:
prvim stupnjem povezivanja opaajna graa poprima jedinstvo pojma;
drugim se stupnjem povezivanja pojmovi uz pomo kategorija povezuju u
jedinstvo suda, npr. 'tijelo je teko';
trei stupanj povezivanja pokazuje da se jedinstvo koje su kategorije unijele u
jedinstvo suda temelji na jo neem drugom zajenikom i jedinstvenom, a to
je transcendentalna apercepcija ili, jednostavno, samosvijest.
Smisao je dakle transcendentalne apercepcije da svako predmetno znanje ini
zajedno s refleksivnim znanjem neodvojivo jedinstvo. Svakoj svijesti (= svjesnom
znanju) pripada ne samo predmet znanja nego i mogunost svijesti o tome
znanju, dakle samosvijest. Prvo vrhovno naelo svake spoznaje jest
transcendentalna apercepcija. Drugo vrhovno naelo odnosno zahtjev glasi da
sve mnogoliko opaaja mora stajati pod uvjetom iskonskoga sintetinog
jedinstva apercepcije. To je posljednje objektivni uvjet svake spoznaje.
18 19
Pokazuje da kategorije daju tomu jedinstvu svoje nuno odreenje.
Prvi je dio doveo do transcendentalne svijesti kao iskona svakoga povezivanja
mnotva. Odnos prema kategorijama stoji jo uvijek samo u pozadini. Drugi dio

25

poinje sada odreenjem transcendentalne samosvijesti kao objektivnoga jedinstva

i vodi dalje do teze da mnotvo (mnogolikost) danoga opaaja stoji nunou pod
kategorijama. Kant se pritom poziva na kopulu u sudu jer kopula ukazuje na
objektivno i nuno jedinstvo apercepcije. Meutim, povezivanja mnogolikoga u
jedinstvo transcendentalne samosvijesti mogue je samo uz pomo kategorija.
Dakle kategorije su uvjet mogunosti svake objektivnosti (Objektbezug). Time je
naelno postignut osnovni cilj transcendentalne dedukcije. Subjektivnost i
objektivnost imaju zajedniko porijeklo u transcendentalnoj samosvijesti.
20 21
Slijedi intermezzo: saetak i objanjenje. To je objanjenje glavno uporite za
razlikovanje dvaju koraka.
Drugi dokazni korak: ogranienje kategorija na mogue iskustvo ( 22-27).
U njemu se Kant obraunava s tri prigovora i dokazuje da se spoznajna valjanost
kategorija ograniuje na predmete mogueg iskustva.
Drugi korak ide 'odozdol', od empirijskoga opaaja i jedinstva (= objektivna
dedukcija).
Dakle drugi korak pokazuje granice kategorija.
to proizlazi iz prvoga koraka:
Osjetilno opaanje treba miljenje koje mu daje jedinstvo da bi moglo postati
spoznaja.
Zadnji je temelj toga jedinstva transcendentalno 'ja-mislim'.
To je jedinstvo nemogue bez odreenja kategorija.
Kategorije su dakle nune za konstituiranje objektivnih predmeta, time i objektivne
spoznaje. Time je dokazana objektivna valjanost kategorija i postignut je cilj
transcendentalne dedukcije! Da li je Kant na tome mjestu trebao okonati
transcendentalnu dedukciju? Pogledamo li 22-27, nalazimo gotovo samo
objanjenja i dopune. Zakljuak u 26 gotovo je isti kao u 20. Ako je zakljuak isti,
to ne znai da tekst u 22-27 ne donosi nita novo! Zato to? Zato to za
transcendentalnu dedukciju nije vaan zakljuak nego cjelina argumenta. Postoje
dva glavna tumaenja tekoe vezane uz tumaenje prvoga ( 15-20) i drugoga (
22-27) koraka transcendentalne dedukcije:
Dieter Henrich tumai ovako:
! Prvi korak dokazuje da su za ulni opaaj, koji je ve postao jedinstvo, nune
kategorije. Dakle nunost kategorija.
! Drugi korak dokazuje da su za svaki ulni opaaj nune kategorije. Dakle
univerzalnost kategorija.
Hans Wagner tumai ovako:
! Prvi korak pokazuje kako iz kategorija proizlazi jedinstvo osjetilnoga opaaja.
! Drugi korak obrazlae zato nema osjetilnoga opaaja koji ne stoji pod
jedinstvom kategorija.
Priklanjam se tumaenju svojega pokojnog profesora iz Bonna: prema Wagnerovu
shvaanju dedukcije ve i sama osjetilna zamjedba podlijee univerzalnoj funkciji
kategorija. Ako se pogleda 20, oito je da se dokazuje ne samo nunost, nego i
univerzalnost kategorija. Dakle ve prvi korak sigurno dokazuje univerzalnost
kategorija. Drugi korak treba dokazati neto drugo: Dokle see upotreba kategorija.
Imamo dakle restrikciju univerzalnosti kategorija na mogue iskustvo.
Prema tomu smisao je dvaju dokaznih koraka sljedei:

26

 Prvi korak. Spoznaja je mogua samo pomou kategorija, pa su zato one nune

za svaku spoznaju i imaju univerzalnu valjanost.

Drugi korak. Kategorijalna spoznaja ne see dalje od mogueg iskustva.
Meutim, ispravno je tumaenje da u drugom dokaznom koraku takoer imamo
neka objanjenja i dopune. U njima Kant otklanja tri mogua prigovora:
Prvi mogui prigovor u 22 dolazi s podruja iste matematike.
Matematika je apriorna, ali neiskustvena znanost. U njoj se takoer primjenjuju
kategorije koje konstituiraju iskustvo. Uvjet matematike je isto opaanje. Ali
matematika nastaje tek povezivanjem matematikih pojmova uz pomo
kategorija. Otklanja se dakle miljenje da matematika nastaje primjenom
kategorija izvan mogueg iskustva. Iz otklanjanja toga prigovora slijedi jo jedna
vana spoznaja: matematika za sebe nije spoznaja. Matematika naime jo nita
ne govori o svijetu jer je bezsadrajna. Ona samo daje formu empirijske spoznaje
pa je zato empirijska spoznaja ovisna o matematici.
Drugi mogui prigovor u 23-24.
Je li mogue pretpostaviti objekt neosjetilnoga opaaja? Kant kae kako se moe
zamisliti per negationem. Samo negativne odredbe ne daju spoznaju. Dakle
spoznaja je prazna bez grae osjetilnoga opaaja.
Trei mogui prigovor u 25.
Ukljuuje li transcendentalna samosvijest samospoznaju? Kant u svojoj teoriji
implicitno razlikuje miljenje i spoznaju. Ova posljednja se uvijek odnosi na
mogue iskustvo. Ta je razlika pretpostavljena u rjeenju treega prigovora.
Samosvijest je za Kanta samosvijest da jesam (= transcendentalna se
apercepcija moe samo misliti!), ali nije samosvijest to jesam, nije dakle
spoznaja, nego je samo miljenje.
U 26 nalazimo zakljuak u kojemu Kant iznosi da je iskustvo spoznaja
povezivanjem zamjedbi, a da su kategorije uvjet povezivanja zamjedbi.
Prvo temeljno pitanje transcendentalne logike glasilo je: Koje su to osnovne forme
pojmovne tvorbe? To su isti razumski pojmovi ili kategorije. Odgovor na to pitanje dala
je metafizika dedukcija kategorija. Drugo temeljno pitanje transcendentalne logike
glasi: Na koji se nain kategorije, koje jesu apriorni pojmovi i ne potjeu od iskustva,
mogu odnositi na predmete iskustva? Ili jednostavno reeno, kako moemo pomou
kategorija spoznati predmete iskustva? Spoznati znai, kako je ve ranije spomenuto,
podudarnost predmeta i pojma. Objanjenje kako je to mogue Kant nazivlje
transcendentalna dedukcija. Podsjetimo se to Locke i Hume kau o odnosu pojma i
predmeta.
Prema Lockeu, kada god u iskustvu naiemo na neku sloevinu svojstava,
doputeno je pretpostaviti da joj odgovara stvaran predmet odnosno supstancija koja
posjeduje ta svojstva. Isto tako, kada se dvije predodbe uvijek pojavljuju u istovjetnom
redoslijedu, moemo s pravom slutiti kako neka sila djeluje meu predmetima tih
predodbi te ih meusobno spaja kao uzrok i uinak. No njegov je stav da dotini
pojmovi supstancije i kauzaliteta potjeu od iskustva.
Hume takoer izvodi te kao i sve druge pojmove iz iskustva. Ali dodaje kako su
pojmovi supstancije i kauzaliteta samo proizvodi nae fantazije odnosno sile zamiljaja
(imagination, facultas imaginandi, u Kanta Einbildungskraft). Njima ne odgovara
nikakav stvarni predmet. Uz pomo tih pojmova ne poluujemo znanje, nego samo
vjerovanje, zasnovano na vjerojatnosti.

27

Prema Kantovu shvaanju sve su kategorije iskonske forme miljenja, kao to su

prostor i vrijeme iskonske forme ulnosti. Pomou kategorija nastaju pojmovi
iskustvenih predmeta. Tek primjenom kategorija mogua je spoznaja. Meutim, ne
spoznaje se stvar onako kako je ona o sebi, odvojeno od spoznavanja, nego onako kako
se pojavljuje spoznajnoj moi u skladu s formama spoznavanja. Stvari se dakle
spoznaju samo kao pojave. Sve se nae spoznaje sastoje od pojava. U te pojave
unosimo misaone forme odnosno kategorije. Prema tomu, jasno je da u svim
predmetima iskustva ponovno nalazimo te kategorije. Kategorije se mogu odnositi na
predmete iskustva jer su ti predmeti iskustva mogui samo na osnovi kategorija. Odnos
uzroka i uinka ne postoji meu stvarima po sebi u tome Kant podrava Humeovo
miljenje nego samo meu pojavama. Naelo uzronosti vrijedi za pojave openito i
nuno. Da za munjom slijedi grom, nije samo vjerojatno, kako misli Hume, nego ustvari
nuno. Pod munjom i gromom podrazumijevamo pojave, ne stvari o sebi, u koje
unosimo zakonitost nae spoznajne moi, u spomenutu sluaju kauzalnu zakonitost.
Locke nije bio u pravu jer je izmeu munje i groma pretpostavio uzronu svezu za koju
je on mislio da potjee od samih stvari o sebi.
Postavlja se pitanje kako se provodi taj spoznajni proces u naemu duhu.
Osjetilnou je dana samo mnogolikost opaajnih obiljeja. Da bi se dolo do spoznaje
najjednostavnijega predmeta, nuno je mnogolikost opaaja obuhvatiti kategorijama.
Naime, svaka od njih predouje nain povezivanja koje je po svojoj naravi trostruko (=
transcendentalna dedukcija u izdanju A):
Prvo valja pojedine osjetilnou dane elemente opaaja obuhvatiti u jednome nizu
ili, kako sam Kant kae, aprehendirati. To je sinteza aprehenzije u opaaju
(Synthesis der Apprehension in der Anschuung).
Zatim treba obuhvaene opaajove zadrati u mislima. Kada to ne bismo mogli, sve
bi nae predodbe samo tekle u vremenu, pa bismo u svakome trenutku zadravali
samo jedan trenutni opaajni element, a ne opaajnu cjelinu. Prethodni elementi bi
se smjesta gubili nadolaskom novih. Zato sila zamiljaja (Einbildungskraft) u
svakome trenutku mora reproducirati prethodne predodbe i zdruivati ih s novim.
To je sinteza reprodukcije u zamiljaju (Synthesis der Reproduktion in der
Einbildung).
Na koncu je jo potrebno spoznati da je predstava reproducirana u zamiljaju
istovjetna s iskonskom predodbom. Treba je dakle prepoznati u pojmu. To je
sinteza rekognicije u pojmu (Synthesis der Rekognition im Begriff).
Ta trostruka sinteza nuna je za nastanak svake spoznaje. Primjerice, ako hoemo
spoznati jabuku koja se nalazi pred nama, potrebna je trostruka sinteza pod vidom
kategorije supstancije, dakle neega to moe imati svojstva. Da bismo spoznali kako je
rije o pojedinanom predmetu, morali bismo provesti trostruku sintezu u skladu s
kategorijom jedinstva. Ako nam je potrebno saznati je li dotina jabuka stvarna,
moramo se na istovjetan nain posluiti i kategorijom realiteta. Provoenje trostruke
sinteze uvijek je mogue zato to je naa svijest jedinstvo, a jedinstvo svijesti (Einheit
des Bewutseins) jest osnova svakoga spoznavanja.
Zasada smo objasnili Kantov nauk o temeljnim formama opaanja i miljenja.
Sljedea je tema posveena naelima razuma. Znamo kako su mogui apriorni
sintetini sudovi: apriorni odnosi prostora i vremena dani su prostornim i vremenskim
opaanjem te se mogu apriorno spajati s pomou kategorija. Tako nastaju ope i nuno
valjani stavovi matematike i istoga prirodoslovlja. Naela istoga prirodoslovlja izvode
se a priori, bez ikakva utjecaja iskustva, a nazivlju se prirodnim zakonima. Prema Kantu
ovjek je zakonodavac prirode (Gesetzgeber der Natur).

28

SHEMATIZAM I NAELA
Transcendentalna sila suenja
Na temelju dosadanjih razmatranja moemo zakljuiti da dvije duhovne moi odreuju
spoznaju: ulnost i razum. Osjetilnou su predmeti iskustva dani kao opaajovi, a
razumom se misle, tj. opaajna obiljeja povezuju se u pojam predmeta. I ulnost i
razum moraju djelovati zajedno da bi nastala spoznaja jer svaka je spoznaja opaanje +
miljenje.
Opaanje se provodi u formama prostora i vremena. Miljenje se izvodi prema
kategorijama. Prostor, vrijeme i kategorije su osnovne forme spoznaje. Neovisni su o
iskustvu, pa su stoga apriorni. Iskustvo je mogue tek na temelju tih apriornih
struktura. Da bi nastalo iskustvo, mora se izspoljanji sadraj, dan putem osjeta,
obuhvatiti formama prostora i vremena. Razum tada ta opaajna obiljeja povezuje pod
vidom pojedinih kategorija. Sve te spoznajne elemente mi unosimo u sadraj, pa su
steene predodbe nai vlastiti proizvodi. Zato su prema Kantovu shvaanju izspoljanji
predmeti takoer nae pojave odnosno pojave za nas, a ne stvari o sebi.
S tim u vezi iskrsava jedna tekoa. Predoimo je s jednim primjerom! Pred
nama se nalazi jabuka: razumu su dana opaajna obiljeja, primjerice crveno, mirisno,
meko itd. Njegova je zadaa meusobno povezati ta obiljeja pod vidom kategorija. No
ima 12 kategorija. Koju od njih valja primijeniti u danome sluaju? Treba li 'crveno',
'mirisno' i 'meko' povezati pod vidom kategorije supstancije? Tada emo dobiti
predodbu neke supstancije s obiljejima 'crveno', 'mirisno' i 'meko', primjerice "Jabuka
je crvena, mirisna i meka". Moda treba ta opaajna obiljeja objediniti pod vidom
kategorije kauzaliteta? U tome sluaju dobit emo predodbu nekakve uzrone sveze,
primjerice "Crvenilo uzrokuje miris i mekou". Kako zna razum na koji nain valja
postupiti u svakome pojedinanom sluaju?
Ta tekoa pogaa sva etiri kategorijalna razreda. Razum mora dana opaajna
obiljeja u svakom pojedinom sluaju odrediti prema kvantiteti, kvaliteti, relaciji i
modalitetu. Ako to primijenimo na na sluaj jabuke, znai da razum mora odgovoriti na
sljedea pitanja:
1. da li je rije o jedinstvu, mnotvu ili cjelokupnosti;
2. da li je dotini predmet stvaran, nestvaran ili ogranieno stvaran;
3. da li njegove odredbe stoje u odnosu supstancije i akcidenta, uzroka i uinka
ili uzajamnoga djelovanja;
4. da li je samo mogu ili ve postoji ili je dapae nudan.
Na svaki opaajno dan predmet razum mora primijeniti etiri kategorije, jednu iz
svakoga kategorijalnoga razreda. Valja podsjetiti da kategorijalni razredi pretpostavljaju
konjunktivnu uporabu kategorija odnosno da je za svaku spoznaju nuno upotrijebiti po
jednu kategoriju iz svakoga razreda. Na drugoj strani, po tri kategorije u svakome
razredu stoje u disjunktivnom odnosu, to znai da se uvijek rabi samo jedna kategorija
iz jednoga razreda. Zato je vrlo ozbiljno pitanje kako razum pronalazi odgovarajuu
kategoriju. Kako zna da je ova stolica na kojoj sjedim po kvantiteti jedna, po kvaliteti
stvarna, po relaciji supstancija s odreenim svojstvima, a po modalitetu postojea?
Na razum mora u sebi imati neku mo koja ga pouava kako se u danome
sluaju primjenjuje ispravna kategorija. Ta je spoznajna mo sila suenja (Urteilskraft).
Dosada se tvrdilo kako postoje dvije duhovne moi: ulnost i razum. To je tono. Ali
razum se tu rabio u iremu smislu. Zapravo, on u sebi objedinjuje tri spoznajne moi:
razum u uem smislu (Verstand im engeren Sinne), odredbenu silu suenja
(bestimmende Urteilskraft) i teorijski um (theoretische Vernunft). Razum u uem smislu

29

daje misaona pravila, primjerice kategorije. Zato se moe zvati mo pravila (Vermgen
der Regeln). Odredbena je sila suenja mo svoenja (subsumieren) pod pravila
razuma odnosno odreivanja da li neto pripada ili ne pripada pod pravilo koje
propisuje razum. Dakle, odredbena sila suenja jest ona spoznajna forma koja odluuje
o tome koja se kategorija primjenjuje na dani opaaj. Ona dakle primjenjuje razumske
pojmove na pojave, tj. na opaajove. Budui da primjena kategorija omoguuje
spoznaju, sila suenja je transcendentalna.
Kod Kanta nalazimo izraz Urteilskraft (sila suenja). Neki izraz Urteilskraft
prevode na hrvatski 'snaga suenja' to nije sasvim ispravno. Njemaki izraz za snagu
u fizikalnome smislu je Leistung, a za silu Kraft. Kada je rije o metaforici vezanoj uz tu
fizikalnu terminologiju, ima dosta razlike. Tako Nijemci kau Arbeitskraft, a mi kaemo
'radna snaga, ili Arbeitsleistung, a mi 'radni uinak', iako i za filozofski izraz Wirkung
(effectus) kaemo 'uinak'. Kako postupiti u traenju primjerenog izraza u hrvatskome?
Kantova je terminologija ovisno o latinskoj terminologiji Baumgartenova udbenika koji
je koristio, odnosno bio obvezan koristiti, u nastavi (Metaphysica, 1739, 71779).
Baumgarten oznauje ulnost kao receptivitas, a intelektualnu spoznaju spontaneitas.
Kada ih poblie odreuje rabi s jedne strane tradicionalnu skolastiku terminologiju, pa
kae kako je ulnost potentia ili facultas passiva, a intelekt potentia ili facultas activa, i
s druge strane terminologiju iz Leibnizove kole, pa isto tako kae kako je ulnost vis
mortua, a intelekt vis viva. Meutim ipak u odnosu ne samo na intelekt i ulnost, nego i
sve druge spoznajne sposobnosti rabi najee izraz facultas. Primjerice facultas
diiudicandi, otprilike 'sposobnost (ili bolje 'mo') rasuivanja'. Kako je Kant predavanja
drao na njemakom za potentia i facultas je rabio izraz Vermgen (nekada, ali vrlo
rijetko, Fhigkeit), a za vis, budui da je to bio Leibnizov fizikalni izraz, dosljedno je
rabio Kraft. Zato imamo podjednako esto Erkenntniskraft (vis cognoscitiva) i
Erkenntnisvermgen (facultas cognoscitiva). Unato nepodudarnosti prenesenih
znaenja tih termina u hrvatskom i njemakom, ipak je najbolje dosljedno koristiti
hrvatski izraz 'sila suenja' (Urteilskraft). Moglo bi se takoer rei 'mo suenja' iako
Kant sasvim sluajno ne koristi izraz Urteilsvermgen.
Kako sila suenja primjenjuje iste pojmove razuma na sadraj opaanja? Naime,
empirijski opaaj i isti apriorni pojam razuma nemaju nita zajedniko. Ima li ikakve
veze izmeu pukih opaajova crvenoga, mirisnoga i mekoga na jednoj strani i
primjerice kategorije supstancije na drugoj strani? Na koji nain sila suenja uspostavlja
odnos meu njima? Prema kojemu se pravilu empirijski opaaj moe svesti pod
odreenu kategoriju? To je jedno od glavnih pitanja Kantove filozofije. Ako sila suenja
rabi pogrene kategorije, mogu nastati vrlo ozbiljni nesporazumi, a sigurnost spoznaje
nee biti zajamena.

Shematizam istih pojmova razuma

Prva je zadaa dakle pronai vezni lanak (Bindeglied) izmeu pukoga empirijskog
opaaja i istoga pojma. Sila bi suenja morala imati neto zajedniko s njima jer inae
ne bi mogla posredovati meu njima. Kada bismo pronali neto to je apriorno, kao to
su kategorije, a istovremeno opaajno, i kada bi to bilo sadrano u svakoj kategoriji i u
svakome opaaju, time bismo nali vezni lanak. Usporedimo opaajna obiljeja crveno,
mirisno i meko s kategorijom supstancije! Zar nema u njima neto zajedniko? I
opaajna obiljeja i kategorije jesu u vremenu jer su opaajovi i kategorije nae
predodbe. Apriorno opaanje vremena moe posredovati izmeu empirijski danih
opaajova i istih pojmova razuma. Vremenu je opaajnost zajednika sa opaajom, a
apriornost s kategorijom. Odredbe vremena (Bestimmungen der Zeit) sadrani su kako

30

u kategorijama tako i u empirijskim opaajovima. Na temelju tih vremenskih odredaba

razum e spoznati koja kategorija pripada danome opaaju. Budui da ima etiri
razreda kategorija, bit e takoer etiri vrste takvih apriornih odredaba vremena:
1. odredbe vremenskoga niza (Zeitreihe) odnosno odredbe obuhvaanja
uzastopnih dijelova vremena; odgovaraju kategorijama kvantitete;
2. odredbe vremenskoga sadraja (Zeitinhalt); odgovaraju kategorijama
kvalitete;
3. odredbe vremenskoga reda (Zeitordnung); odgovaraju kategorijama
relacije;
4. odredbe vremenske ukupnosti (Zeitinbegriff); odgovaraju kategorijama
modaliteta.
Te apriorne odredbe vremena zapravo su posrednovanje izmeu kategorije i
emirijskoga opaanja. Na temelju tih odredaba transcendentalna sila suenja odreuje
koja se kategorija primjenjuje u danome sluaju. Kant ih zove shemama istih
razumskih pojmova (Schemata der reinen Verstandesbegruffe). Transcendentalne su
sheme dakle predodbe koje imaju kako opaajni tako i pojmovni karakter. Pomoi nih
se pojmovi uopaajuju a opaajovi upojmljuju. Kakva je razlika izmeu sheme i slike?
Shema je opaajna predoba, ali openita. Slika je takoer opaajna predstava, ali je
pojedinana. Ako uzmemo primjer trokuta, onda je shema trokuta koja nije ni jednako
ni raznostranian trokut uvjet za svaku sliku trokuta (= grafiki prikaz trokuta).
Transcendentalne sheme trebaju omoguiti primjenu kategorija na opaajove i time
okonati transcendentalnu dedukciju. Prema tomu, konstituiranje iskustva ukljuuje
zasada tri razine:
Metafizika dedukcija = postoje isti razumski pojmovi.
Transcendentalna dedukcija = bez kategorija nije mogue iskustvo.
Shematizam = kategorije se moraju pravilno primjenjivati.
Posljednja, etvrta razina ukljuuje jo transcendentalna naela. Kategorije su bez
shema samo funkcije razuma za pojmove, za puko miljenje. Dakle bez shema se ne
moe uope predoiti nikakav predmet. Drugaije reeno, kategorije bez shema nemaju
uope spoznajnu funkciju! Kategorije imaju spoznajnu funkciju samo kao shematizirane
kategorije.
Kategorijama kvantitete (jedinstvo, mnotvo, cjelokupnost) odgovaraju odredbe
vremenskoga niza. Predstava vremenskoga niza, odnosno predstava saimanja
istovrsnih dijelova, istovjetna je s predodbom broja. Broj je dakle shema za
kategoriju kvantitete. On je kao vremenska odredba istodobno i aprioran i opaajan.
Uloga je te sheme posredovati primjenu kategorija jedinstva, mnotva i
cjelokupnosti na pojave.
Kategorijama kvalitete (realitet, negacija, limitacija) odgovaraju odredbe
vremenskoga sadraja. Samo na ono to ispunjava vrijeme primjenjujemo pojam
realiteta. Samo je takva pojava stvarna. Dakle, ispunjeno je vrijeme (erfllte Zeit)
shema za kategoriju realiteta; prazno vrijeme (leere Zeit) bi bilo shema za
kategoriju negacije, a vie ili manje ispunjeno vrijeme (mehr oder weniger erfllte
Zeit) shema za kategoriju limitacije.
Kategorijama relacije (supstancija, kauzalitet, zajednitvo) odgovaraju odredbe
vremenskoga reda. Ustrajnost u vremenu (Beharrlichkeit in der Zeit) jest shema za
kategoriju supstancije. Sila suenja primjenjuje kategoriju supstancije samo na ono
to traje u vremenu, na neto to je ustrajno. Shema za kauzalnost je redovita
uzastopnost (regelmige Aufeinanderfolge). Budui da grom redovito slijedi za
munjom, povezuje razum obje pojave meusobno pod vidom uzronosti. Isto tako je

31

redovita istovremenost (regelmiges Zugleichsein) odredaba jedne supstancije s

odredbama neke druge sheme za kategoriju zajednitva ili uzajamnoga djelovanja.
Napokon, kategorijama modaliteta (mogunost, postojanje, nunost) odgovaraju
odredbe vremenske ukupnosti. Postojanje neega u bilo kojemu vremenu (Dasein zu
irgendeiner Zeit) jest shema za kategoriju mogunosti. Postojanje u nekom
odreenom vremenu (Dasein zu einer bestimmten Zeit) omoguuje primjenu
kategorije postojanja, a postojanje u svakome vremenu (Dasein zu aller Zeit)
primjenu kategorije nunosti.
Na koncu dolazimo do tablice shema istih razumskih pojmova:
1.

vremenski niz (broj) za kategorije kvantitete

jedna vremenska toka - jedinstvo
mnoge vremenske toke - mnotvo
sve vremenske toke - cjelokupnost

2.

vremenski sadraj za kategorije kvalitete

ispunjeno vrijeme - realitet
prazno vrijeme - negacija
vie ili manje ispunjeno vrijeme - limitacija

3.

vremenski red za kategorije relacije

ustrajnost u vremenu - supstancija
redovita uzastopnost - kauzalitet
istovremenost - zajednitvo, uzajamno djelovanje

4.

vremenska ukupnost za kategorije modaliteta

postojanje u bilo kojemu vremenu - mogunost
postojanje u odreenome vremenu - postojanje
postojanje u svakome vremenu - nunost

Vrhovno naelo svih analitikih sudova

To je naelo iskljuenoga proturjeja (B 190), poznato kao takvo iz filozofske tradicije.
Opi je i dostatan kriterij analitikih spoznaja. S drugr strane, nije dostatan, ali je
takoer nudan (= negativan) uvjet za istinitost sintetike spoznaje. U samome tekstu
Kant ne uvodi posebnu definiciju, nego jednostavno pretpostavlja neto proturjeno.

Vrhovno naelo svih sintetikih sudova

Glasi ovako: Svaki predmet stoji pod nunim uvjetima sintetinoga jedinstva
raznolikosti opaanja u moguem iskustvu (B 197). To je ujedno vrhovno naelo sveg
iskustva. Sam ga Kant objanajava sljedim izravnjavanjem: uvjeti mogueg iskustva =
uvjeti mogunosti predmeta iskustva.

Naela istoga razuma

Pomou transcendentalnih shema moe sila suenja sve pojave svesti pod odreene
kategorije. Uvjeti su za to:
32

 da se na svaku pojavu primijeni shema kvantitete odnosno broj, tj. da svaka

pojava bude u jednome vremenskom nizu;
da se na svaku pojavu primijeni shema kvalietete odnosno vremenski sadraj,
tj. da svaka pojava ili ispunjava ili ne ispunjava vrijeme
da se na svaku pojavu primijeni shema relacije odnosno vremenski red, tj. da
svaka pojava pripada nekom odreenom vremenskom redu, bilo ustrajnosti, bilo
kauzaliteta, bilo istovremenosti;
da se na svaku pojavu primijeni shema modaliteta odnosno vremenska
ukupnost, tj. da svakoj pojavi pripada neka odreena ukupnost vremena, a to se
oituje postojanjem u bilo koje, u neko odreeno ili u svako vrijeme.
Ako bi neto postojalo to se ne shvaa u nekome vremenskom nizu, na to se ne bi
mogla primijeniti shema kvantitete, pa tako ni kategorije jedinstva, mnotva i
cjelokupnosti. Isto vrijedi za sve ostale sluajeve. Prema tomu, moraju se pretpostaviti
jo neki zakoni prije nego to se provede svoenje pojava pod sheme vremena i tako
omogui primjena kategorija odnosna spoznaja uope. Ti su zakoni naela istoga
razuma (Grundstze des reinen Verstandes). Neposredno proizlaze iz kategorija i
apriornih vremenskih odredbi odnosno shema. Te se apriorne vremenske odredbe
spajaju s kategorijama u sudove. Budui da su i kategorije i sheme neovisne o iskustvu,
to je povezivanje mogue a priori. Sudovi koji proizlaze na temelju tih spojeva jesu
apriorni sudovi. A kako meusobno povezuju opaajove (sheme vremena) i pojmove
(kategorije), to znai da unose novi sadraj, ti sudovi moraju biti apriorni sintetini
sudovi (synthetische Urteile a priori). Mogunost naela istoga razuma - a ona su
ujedno naela istoga prirodoslovlja (Grundstze der reinen Naturlehre) - poiva na
apriornoj predodbi vremena. Budui da nastaju povezivanjem kategorija s
odgovarajuim shemama, bit e ih etiri skupine, u skladu s kategoriajlnim razredima.

1. Aksiomi opaanja
Osnovna tvrdnja glasi da su svi opaajovi ekstenzivne veliine (B 202), a to znai da

svi predmeti iskustva moraju biti objekt matematike diskretnih kvantiteta

(aritmetike).
Naelo kvantitete nastaje spajanjem odredbi vremenskoga niza s kategorijama
kvantitete. Glasi ovako: sve se pojave, tj. svi opaajovi, dadu pojmiti samo u jednome
vremenskom nizu. Ili neto drukije: svi opaajovi su ekstenzivne, tj. protene, veliine.
Kant to naelo nazivlje aksiomima opaanja (Axiome der Anschauung). Kada pojave ne
bismo obuhvaali jednim vremenskim nizom, dakle neprekinutim prelaenjem s
jednoga na drugi trenutak, s jednoga na drugi dio, ne bismo na pojavama zamijetili
nikakve protenosti. Zamjedba protenoga tek nastaje uzastopnim zahvaanjem
dijelova. Bez toga ne bismo uope imali prostorni opaaj. tovie, brojeve ne bismo
mogli prenijeti na pojave. Ne bismo mogli znati u predodbi jabuke je li rije o jednoj ili
vie jabuka. Broj je saimanje istovrsnih uzastopno shvaenih dijelova. Time to stvari
predoujemo u jednome vremenskom nizu, dakle kao ekstenzivne veliine, mogue je
prenoenje matematike na svijet pojava. Bez aksioma opaanja ne bi bilo matematiki
utemeljena prirodoznanstva. To to u fizici moemo raunati, to moemo recimo
predvidjeti pomrinu Sunca, to moemo izraunati brzinu tijela u padu itd, mogue je
zato to sve pojave shvaamo u jednome vremenskom nizu odnosno kao protene
veliine. Bez toga naela kvantitativnoga opaanja ne bi bilo egzaktnih znanosti.

2. Anticipacije zamjeivanja

33

 Osnovna tvrdnja glasi da u svim pojavama ono to je realno, koje je predmet

ulnosti, ima intenzivnu veliinu odnosno stupanj (B 207), a to znai da je svaki

predmet iskustva objekt matematike neprekinutih kvantiteta (geometrije).
Naelo kvalitete nastaje spajanjem odredbi vremenskoga sadraja (ispunjeno ili prazno
vrijeme) s kategorijama kvalitete. Glasi ovako: u svim pojavama ispunjava realno, dakle
ono to pobuuje osjet, neki odreeni stupanj vremena. Ili neto drukije: osjetu i
osjetom pobuenu realitetu odgovara intenzivna veliina. Kant nazivlje to naelo
anticipacijama zamjeivanja (Antizipationen der Wahrnehmung). To je naime jedino to
se prije svakoga iskustva moe anticipirati od osjeta. Kada to naelo ne bi bilo u nama
a priori, ne bismo mogli sheme kvalitete, pa tako ni same kategorije kvalitete,
primijeniti na iskustva. Nita ne bismo znali o realitetu, negaciji i limitaciji pojava. Naa
je spoznajna mo tako ustrojena da svakom osjetu, dakle i svakom realitetu, moramo
pripisati neki odreeni stupanj, dakle neku odreenu veliinu. Ako je ta veliina jednaka
nuli, onda znamo da je rije o nestvarnosti (negacija). Kako se svaki stvarni osjet moe
smanjiti, postupno preko svih moguih veliina, sve do nestajanja odnosno prelaska u
nulu, postoji izmeu realiteta i negacije neprekinuta sveza. Drugim rijeima, sve su
pojave neprekinute veliine. Nema skokova u prirodi, postoje samo neprekinuti prijelazi.
Ako svaki realitet u zamjedbi ima neki stupanj, nije mogue iskustvo koje bi ukazivalo
na posvemanje nedostajanje realnoga u pojavi. To znai da se na temelju iskustva
nikada ne moe dokazati postojanje potpuno praznoga vremena ili potpuno praznoga
prostora. Ako se ne zamjeuje nikakvi realitet, onda nema ni pojave. U tome se sluaju
primjenjuje kategorija negacije.

3. Analogije iskustva
Naelo relacije omoguuje primjenu kategorija relacije s pomou odredbi vremenskoga
reda. Glasi ovako: sve pojave moraju u skladu sa svojim postojanjem a priori stajati u
odnosima vremenskoga reda (ustrajnost, slijed, istovremenost), ako valja spoznati
njihovu cjelovitu povezanost. Ili drugim rijeima: iskustvo, tj. sveza pojava, mogue je
samo predodbom nunoga povezivanja zamjedbi. Na je razum tako ustrojen da moe
shvatiti pojave u njihovoj svezi samo ako ih apriorno misli spojene prema odnosima
vremenskoga reda. Dakle on sam te odnose u formi naela unosi u pojave. Samo tako
je uz pomo shema mogua primjena kategorija relacije (supstancija, kauzaliteta,
uzajamnoga djelovanja). To vrhovno naelo iskustva (Grundsatz der Erfahrung)
ukljuuje u sebi na temelju triju odnosa vremenskoga reda (ustrajnost, slijed,
istovremenost) tri posebna naela ustrajnosti, slijeda i istovremenosti. Kant ih nazivlje
analogijama iskustva (Analogien der Erfahrung). Ta se naela bitno razlikuju od prvih
dvaju: aksiomi opaanja i anticipacije zamjeivanja odnose se na pojave s obzirom na
njihovu mogunost jer propisuju kako se pomou brojnih veliina pojava moe odrediti
kao ekstenzivna i intenzivna veliina. Rije je dakle o matematikim naelima koja su
konstitutivna i odnose se na veliinu, pa tako uope konstituiraju pojavu s
matematikoga motrita. Uloga je analogija iskustva sasvim drukija: one reguliraju
samo meusobni odnos pojava s obzirom na njihovo postojanje. One su regulativne i
dinamine, a odnose se izravno na postojanje. Ne ustrojavaju pojedinanu zamjedbu,
nego pokuavaju od mnogolikosti zamjedbi stvoriti jedinstvo.

Prva analogija
34

 Osnovna tvrdnja glasi da moemo odrediti promjenu u predmetima ulne predstave

ne samo promjenu u samim naim zamjedbama samo ako je percipiramo kao

slijed stanja supstancije koja prolazi tu promjenu.
Prva analogija iskustva odnosno naelo ustrajnosti (Grundsatz der Beharrlichkeit) tvrdi
dakle da je u svakoj promjeni pojava postojana odnosno da neprekinuto ustrajava
supstancija, a njezin se kvantum u prirodi niti poveava niti smanjuje. Bez toga naela
ne bi u pojavama nita bilo ustrajno. A tek na temelju neega to je ustrajno
zamjeujemo promjene meu pojavama. tovie ne bismo mogli primijeniti kategoriju
supstancije. Sve su promjene zapravo promjenjiva stanja supstancije, pa bez
supstancije ne bi bilo ni promjena odnosno ne bi iskustvo bilo mogue. Primjerice kada
zamjeujemo obiljeja crveno, mirisno i mekano, tada razum primjenjuje naelo
ustrajnosti supstancije. Pretpostavlja naime nositelja tih obiljeja, primjerice jabuku,
kao neto postojano u vremenu. Ta postojnost ili ustrajnost u vremenu slui snazi
suenja kao shema za kategoriju supstancije. To naelo odravanja supstancije,
odnosno odravanja materije ili mase, jest temeljem sveukupne prirodne znanosti. U
svim promjenama ostaje koliina supstancije jednaka. Iz toga slijedi naelo da iz niega
ne nastaje nita. Kao to materija ne moe nestati, ne moe ni nastati nova materija.
Ono to zovemo nastajanje i nestajanje samo je prelaenje postojee materije u drugo
stanje.

Druga analogija
Osnovna tvrdnja glasi: Ako smo i sami podloni nizu zamjedbi, nema niega u

njihovu neposrednom osjetilnom sadraju na temelju kojega bismo zaista znali da

postoji objektivna promjena. Zato moemo razlikovati subjektivni slijed aprehenzije
od objektivnoga slijeda pojava samo ako moemo prosuditi da neki odreeni slijed
objektivnih stanja a time takoer slijed naih zamjedbi tih objektivnih stanja
odreen u skladu nekim pravilom (nach einer Regel) koje potvruje da slijed
zamjedbi moe slijediti samo slijed pojava, a to je ono to nazivamo zakon
uzronosti (B 238).
Promjenu stanja kroz koja supstancija prolazi ne bismo mogli objediniti iskustvom kada
ne bi bilo naela koje promjene povezuje u jedinstvo. Budui da se odnosi na pojave
koje uzastopno slijede u vremenu, zove se naelo vremenskoga slijeda (Grundsatz der
Zeitfolge). Glasi ovako: sve se promjene dogaaju prema zakonu povezivanja uzroka i
uinka. Druga analogija iskustva zapravo je zakon kauzaliteta (Kausalittsgesetz). Bez
toga naela samo bismo poimali pojedinane zamjedbe, pa ak i njihov vremenski
slijed u skladu s naelom ustrajnosti, ali ne bismo zamjeivali nunu svezu meu
pojavama. Mogli bismo primjerice vidjeti munju i uti grom. Meutim ne bismo mogli
zamijetiti neku nunu vezu izmeu njih. Za to nam je potreban zakon uzronosti:
prethodno je stanje uzrok narednoga, za munjom nuno slijedi grom. Gdje pojave
redovito slijede jedna za drugom, sila suenja moe, oslanjajui se na drugu analogiju
iskustva, primijeniti kategoriju kauzalnosti. Pritom se kao shemom slui redovitim
slijedom u vremenu.
to znai naelo kauzaliteta za znanost? Bez njega ne bi bilo zakonomjerne
sveze prirodnih dogaanja. Zbog toga je osnovno naelo istraivanja. to god se u
prirodi dogaa, to nas naelo prisiljava da traimo uzrok toga dogaanja. Kada
utvrdimo uzrok, ono zahtijeva da nastavimo s traenjem uzroka odnosno da dalje
pitamo to je uzrok uzroka itd. Sveza koja se tako uspostavlja meu pojavama jest opa
i nuna. Budui da je na razum tako ustrojen da sve pojave koje zakonomjerno slijede
35

jedan za drugom shvaa samo pod vidom uzroka i uinka, i budui da to apriorno
naelo uzronosti s obzirom na vremenski slijed pojava unosi u pojave, bjelodano je da
mi zakon kauzalnosti ponovno nalazimo u iskustvenu svijetu. Time zapravo samo
spoznajemo nau vlastitu zakonomjernost. Razum je ona spoznajna mo koja proizvodi
nunu svezu meu pojavama u prirodi.

Trea analogija
Osnovna tvrdnja glasi: Budui da stanja objekta uvijek zamjeujemo u slijedu, ne
moemo neposredno zamijetiti vie stanja vie objekata istovremeno. Zato moemo
prosuivati da vie stanja i objekata istovremeno postoji u razliitim dijelovima
prostora samo ako za njih vrijedi zakon interakcije koji kae da jedno stanje jednog
objekta ne moe postojati bez drugoga stanja drugog objekta (B 260).
Naelo tree analogije tematizira istovremenost supstancija (Zugleichsein der
Substanzen). Tvrdi dakle da se sve supstancije koje zamjeujemo istovremeno u
prostoru nalaze u stalnom uzajamnom djelovanju. Kada na razum ne bi to naelo
unosio u pojave, ne bismo uope imali predodbu istovremenosti pojava. Opazimo li
recimo jednu jabuku na drevetu i jednu jabuku ispod drveta, i utvrdimo li da opaanje
moemo ravnopravno i bez razlike zapoeti s bilo kojim od tih dvaju opaaja,
opravdano je zakljuiti da te dvije pojave ne stoje u jednostranom odnosu uzroka i
uinka. Razum na njih primjenjuje naelo uzajamnoga djelovanja i tek na temelju toga
moe se rei da je njihovo postojanje istovremeno. Obrnuto, kada zamjeujemo stvari
koje postoje istovremeno, na njih moemo primijeniti kategoriju uzajamnoga
djelovanja. Razum se pritom slui istovremenou kao shemom. Prema Kantovu
miljenju sve se supstancije nalaze u odnosu uzajamnoga djelovanja. Leibniz se s tim
ne bi sloio; njegova monadologija i Kantova trea analogija iskustva ne mogu se
uskladiti. Leibnizove monade su posvema neovisne jedna o drugoj. Razlika je i u tome
to trea analogija vrijedi za pojave, a Leibniz kada govori o monadama, smatra ih
stvarima o sebi.
Sve tri analogije iskustva vrijede za pojave stvari, ne za stvari o sebi. One su
naela kojima se postojanje pojava u vremenu odreuje s obzirom na trajanje, slijed i
istovremenost. Tek na osnovi tih naela moe se postojanje pojava povezati u
zakonomjerno jedinstvo. Tu zakonomjernu svezu pojava s obzirom na njihovo postojanje
zove 'priroda'. Stoga se moe rei kako priroda nastaje tek na temelju analogija
iskustva.

Postulati empirijskoga miljenja uope

Za kategorije modaliteta, kao i za sve druge kategorije, moraju postojati odgovarajua
naela. Inae primjena kategorija modaliteta ne bi bila mogua: ne bismo mogli
razlikovati puku mogunost od stvarnoga postojanja i nunosti. Za to su neophodna
naela modaliteta.
Ve je ranije reeno kako shema za kategoriju mogunosti pretpostavlja
postojanje stvari u bilo kojemu vremenu i upuuje na primjenu kategorije mogunosti.
Ali odakle znamo da neka stvar moe postojati u bilo kojemu vremenu? To saznajemo
na temelju prvoga naela modaliteta koje glasi ovako: ono to je u skladu s formalnim
uvjetima iskustva (mit den formalen Bedingungen der Erfahrung) jest mogue. Formalni
uvjeti iskustva jesu oni koji omoguuju iskustvo s obzirom na njezinu formu, a to su
forme opaanja i miljenja te naela naega razuma. Dakle ono ija predstava sadri
prostorni i vremenski opaaj i to odgovara naelima razuma, moe postojati u bilo

36

kojemu vremenu. Za takvo se neto kae da je mogue. Duhovna bia koja su u

prostoru i vremenu, ali nemaju prostornu protenost, protuslove formalnim uvjetima
iskustva. Pretpostavljeno je naime da su svi nai izspoljanji opaajovi protene
veliine, pa spomenuta duhovna bia nisu mogui predmet iskustva.
Shema za kategoriju postojanja jest postojanje u nekom odreenom vremenu. Ali
kako znamo da neka stvar moe postojati u nekom odreenom vremenu? To nam kae
drugo naelo modaliteta: ono to je u skladu s materijalnim uvjetima iskustva (mit den
materialen Bedingungen der Erfahrung), dakle s osjetom (Empfindung), jest stvarno.
Iskustvo kao spoznaja nastaje kada je sadraj odnosno tvarni dio spoznaje dan te se
potom oblikuje. No sadraj je spoznaje osjet. Dakle, neto je stvarno ako u nama
pobuuje osjet. Ovaj papir ispred mene je stvaran jer pobuuje u meni osjet vida i
dodira. A sve to je u skladu s osjetom, dakle s materijalnim uvjetima iskustva, jest
stvarno, tj. stvarno postoji.
Za kategoriju nunosti shema je postojanje u svakome vremenu. to to znai?
Odgovor nalazimo u treem naelu modaliteta koje glasi ovako: sve ono ija je sveza sa
stvarnou odreena u skladu s opim uvjetima iskustva nuno egzistira. Dakle ono to
se ne dade odstraniti iz cjeline stvarnosti, a da se pritom ne dokine ta cjelina, nunou
mora postojati u svakome vemenu. Na to to postoji u svakome vremenu mo suenja
moe primijeniti kategoriju nunosti.
Naela modaliteta predouju zahtjeve koji uope omoguuju empirijsko miljenje.
Zahtjev je za mogue da budu ispunjeni formalni uvjeti iskustva, dakle prostor, vrijeme
i kategorije, za stvarno da budu ispunjeni materijalni uvjeti, dakle osjet, za nuno da
postoji sveza sa stvarnou u skladu s opim uvjetima iskustva. To su dakle postulati
empirijskoga miljenja uope.

Pobijanje idealizma
Najzanimljiviji dio u zavrnome dijelu transcendentalnih naela jest jedan kratak
odlomak, posveen pobijanju idealizma, a taj je odlomak Kant dodao drugom izdanju
Kritike istog uma.
Osnovna tvrdnja glasi da vremenski sudovi o naim vlastitim stanjima
pretpostavljaju objekte koji postoje na nain koji se razlikuje od samih naih
predodbi. Kant iz toga zakljuuje da svijest o sebi takoer ukljuuje svijest o
objektima izvan sebe (B 275-276).
U tumaenju toga kratkog teksta neke su stvari sporne, primjerice dokazuje li Kant da
je naa spoznaja o postojanju izspoljanjih stvari ontoloki razliita od naih vlastitih
predodbi. Na to se izgleda treba odgovoriti potvrdno, naime da mi zaista spoznajemo
postojanje objekata koji se ontoloki razlikuju ne samo od nas samih, nego i od naih
vlastitih misli. Ako to Kant ne bi tvrdio, njegov bi transcendentalni idealizam gubio
svoje temeljno uporite. No to je jedan od mnogih Kantovih pokuaja da rijei taj
problem, usp. primjerice Reflexionen 6311-6318 (AA XVIII 606-623). Dakako, cjelovito
se tumaenje Pobijanja idealizma mora vezati uz problematiku Paralogizma. U irem
kontekstu Kantova su razmiljanja oko pobijanja idealizma srodna Lockeovim dilemama
oko osobnog identiteta.
Kant polazi od pretpostavke na kojoj poivaju dokazi i pobijanja u
Paralogizmima da je sve znanje o nama samima iskustveno, ali s jednom jedinom
iznimkom: postojanje jastva (das Ich) nije empirijska svijest, nego je svijest mojega
postojanja puka intelektualna predstava (odnosno pojam) ili transcendentalna
apercepcija. Nije dakle opaaj! No iz toga se ne izvode nikakve druge spoznaje, nego je
to uvjet valjanosti svake empirijske spoznaje. Na drugoj strani, a to je ujedno osnova za

37

pobijanje idealizma, spoznaja o mojemu individualnom postojanju nije mogue bez

postojanja stvari izvan mene. To je upravo izraeno u Pouku na kojemu se temelji
dokaz u Pobijanju idealizma (B 275):
as bloe, aber empirisch bestimmte,
Bewutsein meines eigenen Daseins
beweist das Dasein der Gegenstnde
im Raum auer mir

Puka, ali empirijski odreena, svijest

mojega vlastitog postojanja dokazuje
postojanje predmeta u prostoru izvan
mene.

Dakle moje vanjsko iskustvo uvjet je svakoga iskustva! Znai li to da je iskustvo

predmeta koji postoje izvan mene takoer uvjet unutranjeg iskustva? Da!
Od velike je vanosti promjena u tretiranju idealizma u prvom (1781) i u drugom
(1787) izdanju Kritike istog uma. U prvome izdanju pobijanje idealizma nalazimo
unutar prve, u drugom izdanju promijenjene verzije Paralogizama (A 370-371). Ta se
dva pobijanja, dakle pobijanje idealizma u prvom i pobijanje idealizma u drugom
izdanju, u tolikoj mjeri meusobno razlikuju da u nekomu smislu i proturjee jedan
drugomu.
Pobijanje u prvom izdanju (A 370-371):
Spoljanji su objekti samo vrsta mojih predodbi.
Neposredno sam svjestan spoljanjih objekata.
Dakle, spoljanji se objekti spoznaju da sa sigurnou postoje.
Pobijanje u drugom izdanju (B 275-276):
Svaka spoznaja pretpostavlja neto postojano u opaaju.
No to postojano ne moe biti opaaj u meni.
Dakle, spoznaja postojanoga u opaaju mogua je samo na temelju
neega izvan mene.
Pobijanje A pretpostavlja da su spoljanji objekti puke predodbe, a sigurnost u njihovo
neovisno postojanje ovisi o unutranjoj spoznaji. Tomu nasuprot, pobijanje B tvrdi da
spoljanji objekti ne mogu biti nita u nama odnosno da i nae unutranje iskustvo
poiva na spoznaji spoljanjih objekata. Moemo rei kako pobijanje A moe biti ujedno
potvrda onoga to Kant u drugom izdanju zove 'dogmatski idealizam' Berkeleyeva tipa,
to potvruje miljenje da prvo izdanje jae istie Kantovu tezu fenomenalizma
('spoznajemo samo pojave'). Bez obzira na neke slabosti u dokazu, pobijanje B ipak
bolje uspijeva provesti ravnoteu izmeu transcendentalnoga idealizma i teorije
iskustva, to Kantova filozofija ujedno eli biti.
Uza sve tekoe i razlike na neki nain i jedno i drugo pobijanje sukladno je
osnovama Kantove epistemologije. Naime pobijanje A istie neposrednost, a Kantova
spoznajna teorija upravo naglaava da se stvari spoznaju neposredno iako se znaju
samo kao pojave. U pobijanju A polazi se od toga da vanjske objekte moram poimati
neposredno zato to ih spoznajem kao moje vlastite predodbe. Cijeli se dokaz
iscrpljuje tezom neposrednosti, to dakako ostavlja otvorenu mogunost drugaijih
idealistikih zakljuaka. No u pobijanju B takoer se tvrdi da vanjske objekte
spoznajemo neposredno. Zato? Zato to su spoljanji objekti, iako u konanici nisu
samo moje predodbe, neposredno pretpostavljeni svijeu mojega vlastitog stanja.
Ovo kratko Pobijanje idealizma, kao i neki drugi problemi Kantove filozofije, bili
su povod za uenje o takozvanoj dvostrukoj afekciji:
I. Kauzalna veza izmeu spoljanjih objekata i pojavnoga jastva.
Pretpostavlja se da spoljanji objekti aficiraju empirijsko jastvo.
II. Kauzalna veza izmeu stvari o sebi i transcendentalnoga jastva.
Pretpostavlja se da stvari o sebi aficiraju transcendentalno jastvo.
Tu tekou oko dvostruke afekcije potvruju Kantovi postumni spisi.

38

Zakljuak o naelima
Sva spomenuta naela nalaze se a priori u naemu razumu. To znai da nastaju prije
svakog iskustva spajanjem kategorija sa shemama vremena. Ta su naela apriorni
sintetini sudovi. Pomou njih pojave se povezuju u jednu cjelinu koju zovemo priroda.
Razum dakle unosi u prirodu svoje zakone. On je zakonodavac prirode. Ne ravna se
razum prema prirodi, nego se priroda ravna prema razumu. Kant to stajalite
usporeuje s Kopernikovim obratom. Kao to je Kopernik voen zamilju da se Zemlja
okree oko Sunca, a ne Sunce oko Zemlje, tako je i Kant poao od pretpostavke da se
predmeti spoznaje ravnaju prema spoznaji, a ne spoznaja prema predmetu. Kant
poinje Kritik der reinen Vernunft tom milju: "Dosada se prihvaalo da se sva naa
spoznaja ravna prema predmetima. Ali svi pokuaji da se pomou pojmova neto utvrdi
a priori ime bi se proirila naa spoznaja, propali su pod takvom pretpostavkom. Neka
se zato jednom pokua ne bismo li u zadaama metafizike bolje uznapredovali ako
prihvatimo da se predmeti moraju ravnati prema naoj spoznaji" (B XVI).
Samo za prirodu dakle za svijet pojava, razum je zakonodavac. O stvarima po
sebi ne moemo nita rei. Pojave su upravo stvari o sebi, ali onako kako ih mi
predoujemo u skladu s naom moi spoznavanja. Pojave su predodbe i moraju
udovoljavati zakonima spoznajne moi. Prema tomu, priroda je sveza naih predobi.
Izlaganje o naelima moemo ovako saeti:
1. kvantiteta: aksiomi opaanja; svi su opaajovi prostorno protene veliine
2. kvaliteta: anticipacije zamjeivanje: svi osjeti su intenzivne, stupnjevito rasporeene
veliine
3. relacija: analogije iskustva
a) odravanje materije: u mijeni promjena ustraje supstancija
b) zakon kauzalnosti: sve se promjene dogaaju u skladu sa zakonom spajanja
uzroka i uinka
c) zakon uzajamnoga djelovanja: dok su supstancije istovremene, nalaze se u
odnosu uzajamnoga djelovanja
4. modalitet: postulati empirijskoga miljenja
a) mogue je to u sebi ima forme prostora, vremena i kategorija
b) postojee je ono to pobuuje osjete
c) nuno je to se ne moe izostaviti iz sveze pojava
Pronali smo, dakle, naela kojima se slui naa apriorna spoznajna mo kada
pokuava postii sintetinu spoznaju. Sada na koncu transcendentalne analitike znamo
kako su mogui apriorni sintetini sudovi. Samimo jo jednom temeljni problem!
Leibniz smatra sa du svi nai pojmovi uroeni. Spoznaja znai rastvaranje
sadraja ve prisutnoga u pojmu. Svi su nai sudovi analitini i kao takvi apriorni. Nema
djelovanja izvana, dakle nema ni spoznajnoga iskustva. Budui da nai sudovi samo
iskazuju to se ve nalazi u svim zajednikim i opim pojmovima, moraju takvi sudovi
biti ope i nuno valjani.
Hume nas ui da svi pojmovi potjeu od iskustva. Nema uroenih pojmova. Samo
u matematici ima sudova koji su ope i nuno valjani, koji se tvore bez udjela iskustva,
koji su dakle apriorni. Ali ti su sudovi analitini jer ne proiruju nau spoznaju, samo je
ine razgovjetnijom. Iskustveni sudovi proiruju nae znanje i zato su sintetini, ali svi
su oni samo aposteriorni, tj. nastaju tek pomou iskustva. Nema apriornih sintetinih
sudova, pa isto tako nema opevaljanih i nunih empirijskih stavova.

39

Kantovo rjeenje glasi ovako: moramo razlikovati dva imbenika spoznaje:

sadraj i formu. Sadraj je dan izvana u iskustvu, na temelju osjeta. Njegova je danost
aposteriorna. Spoznajne forme potjeu od nas te su apriorne. Tek na temelju toga to
dani sadraj oblikujemo uz pomo apriornih spoznajnih sredstava, nastaje istinska
spoznaja. Pritom sudjeluju dvije spoznajne moi: ulnost i razum (odnosno razum u
iremu smislu). ulnost zahvaa dani spoznajni sadraj (osjete) u formi prostora i
vremena. Na temelju toga nastaju puki opaajovi. Potom na razum spaja te opaajove
pomou kategorija u pojmove. Pritom se ravna prema apriornim u njemu samome
sadranim naelima. Ta je naela razum proizveo povezivanjem kategorija sa shemama
vremena. Iskljuiva je uloga svih tih spoznajnih formi omoguavanje iskustva. Iako su
posve neovisni o iskustvu, jedina je svrha spoznajnih formi da ostvare iskustvenu
spoznaju. Zato su transcendentalni.
Spoznaja nastaje samo tako to se ulnost i razum nadopunjuju. Dakle
povezivanjem opaaja i pojma. Budui da je prostorno i vremensko opaanje apriorno,
moemo povezivati apriorne odnose prostora i vremena s kategorijama. Time nastaju
apriorni sintetini sudovi, dakle proirbeni sudovi koji su ope i nuno valjani. To su
stavovi matematike i istoga prirodoslovlja. Time to prema tim motritima oblikujemo
sadraj iskustva, nastaje priroda ureena u skladu s ope i nuno valjanim zakonima.
Pritom priroda ne znai nita drugo osim sveze pojava. Naime, sva se naa spoznaja
odnosi na pojave, ne na stvari o sebi.
Te se misli dadu saeto prikazati sljedeom tablicom:
SASTAVNI DIJELOVI SPOZNAJE

SADRAJ
(dan je u vidu
osjeta, dakle a
posteriori)

APRIORNE FORME
( dane su a priori, prije svakog iskustva)

FORME ULNOSTI

FORME RAZUMA
(naini povezivanja)

(naini zahvaanja)

PROSTOR
(forma izvanjskog osjeta

VRIJEME

KATEGORIJE

(forma unutranjeg
osjeta)

(apriorni pojmovi)

40

SHEME

NAELA
(apriorni sudovi)

A ko dakle spoznaja nastaje samo sudjelovanjem ulnosti i razuma, odnosno

opaanja i mieljenja, onda iz toga proizlazi da se istim neopaajnim miljenjem ne
postie spoznaja. Puke misaone tvorevine ili noumena nikada ne mogu biti predmetom
spoznavanja. Mi spoznajemo samo pojave ili phaenomena, dakle osjetilne stvari, koje
su dane u prostoru i vremenu. Metafizika kao znanost o nadosjetilnome nije mogua.
Ipak postoji neodoljiv nagon da se prekorae granice mogueg iskustva i prodre
u carstvo nadosjetilnoga. Naime, ondje se oekuje odgovor na pitanja o ljudskoj dui,
svijetu kao cjelini i Bogu. Te nam se tri ideje nameu kako samom naravlju naega
spoznajnog ustroja tako i tradicijom metafizike. Kant o tome raspravlja u
transcendentalnoj dijalektici.

TRANSCENDENTALNA DIJALEKTIKA
Um kao izvor metafizikoga nagona
Kant je u transcendentalnoj analitici pokazao kojim sredstvima i kako razum ostvaruje
iskustvo. Cjelokupni svijet pojava, tj. sav iskustveni svijet, njegovo je djelo. On je dakle
zakonodavac prirode. Dokle see njegova vladavina, dotle dopire i znanost. No razum
uspjeno postie spoznaju samo uz sudjelovanje ulnosti. Razum bez ulnosti ne
ozbiljuje spoznaju odnosno pojam je bez opaaja prazan. Zakonodavac prirode
ogranien je na svijet pojava.
Ipak u nama postoji nesavladiva potreba da se dignemo iznad granica prostornovremenskoga svijeta. Uvijek iznova moramo, i protiv opomene naega kritikog
razuma, sa svojim mislima teiti prema svijetu nadosjetilnoga. Kako se moe objasniti
ta uzaludna ali nezatomljiva udnja? Kant trai odgovor na to u transcendentalnoj
dijalektici. No njegov nas odgovor vodi jo dublje u nau spoznajnu mo gdje otkrivamo
korijen metafizikoga nagona: otkriva ga u naem umu. Iz toga korijena nastalo je
veliko stablo tradicionalne metafizike. Kant smatra kako to stablo treba sruiti.
Meutim, sam e korijen ostati, s rezulatatom da znanje valja ograniiti. Ali Kant
ograniuje znanje da bi oslobodio prostor za vjerovanje.

Logika upotreba uma

Ve smo spomenuli da je razum trojake naravi: razum u uem smislu, snaga suenja i
um. Razum u uem smislu bio je definiran kao mo suenja. On uspostvalja kategorije i
uz pomo shema vremena transcendentalna naela, te tako uz njihovu pomo
ostvaruje iskustvo. Inae je snaga suenja spoznajna mo koja danosti svodi na pravila
koja je postavio razum. Ona nam kae koju kategoriju treba primijeniti na opaajni
sadraj ili na koja naela treba svesti dane pojave.

41

Um se u logikome pogledu moe definirati kao mo zakljuivanja (Vermgen zu

schlieen). Ve smo za razum utvrdili da ima dvojaku uporabu: isto logiku i
transcendentalnu. U isto logikoj uporabi razuma rije je o povezivanju danih pojmova
u skladu s naelom proturjenosti. Subjekt se ne moe u sudu spajati s predikatom koji
mu protuslovi, primjerice subjekt 'kugla' ne moe se vezati s predikatom 'trostran'.
Odgovaraju li pojmovima zaista iskustveni predmeti, to je pitanje nevano za isto
logiku upotrebu razuma. Ta upotreba vodi samo analitinim sudovima, dakle onima
koji ne proiruju nau spoznaju, nego ve postojee znanje pojanjuju.
Logikoj uporabi razuma slino je zakljuivanje uma kao logika operacija.
Zakljuivati znai izvoditi sud iz nekoga drugoga suda ili iz vie njih. Razum spaja
pojmove u sudove. Um povezuje sudove u zakljuke.
Ako se zakljuak izvodi iz jednoga suda, rije je o neposrednom zakljuku, npr. iz
suda "Sve kugle su okrugle" neposredno slijedi sud "Neka neokrugla tijela nisu kugle".
Izvodi li se iz dvaju ili vie sudova, nazivlje se posredan zakljuak. To posredno
zakljuivanje navlastita je zadaa uma i ponajbolje izraava njegovu bit.
Najjednostavniji se posredni zakljuak sastoji od triju sudova:
maior ili gornjak:
"Sve ribe su kraljenjaci"
minor ili doljnjak:
"Osli je riba"
conclusio ili zakljuak:
"Osli je kraljenjak"
Snaga suenja shvaa da premise sadre srednji pojam odnosno da prvi i drugi
sud imaju zajedniki pojam 'riba', dakle da mogu biti svedeni jedan na drugi. Um potom
utvruje na temelju supsumcije u kakvom se odnosu nalaze, tj. u kakvoj relaciji stoje,
pojmovi 'osli' i 'kraljenjak'.
Iz tablice formi sudova znamo da su tri takve relacije mogue: kategorina,
hipotetina i disjunktivna relacija odnosno bezuvjetan, uvjetan i iskljuiv odnos. U
skladu s tim postoje tri vrste umskih zakljuaka.
U kategorinom su zakljuku premise kategorini (bezuvjetni) sudovi. Zato zakljuak
vrijedi bez ikakva uvjeta:
1. "Sve ribe su kraljenjaci"
2. "Osli je riba"
3. "Osli je kraljenjak"
U hipotetinom zakljuku barem gornja premisa mora biti hipotetini (uvjetovan) sud.
Onda i zakljuak vrijedi samo uvjetno:
1. "Ako rua ne dobije vodu, mora uvenuti"
2. "Rua ne dobiva vodu"
3. "Rua mora uvenuti"
U disjunktivnom je zakljuku barem gornja premisa disjunktivan (iskljuiv) sud.
Zakljuak mora vrijediti iskljuno:
1. "Rue su ili crvene ili bijele ili ute"
2. "Ova je rua crvena"
3. "Ova rua nije ni bijela ni uta"
to to znai za nas da um povezuje u zakljuke sudove koje dobiva od razuma?
Oito je kako se time postie sve vee jedinstvo u naim spoznajama. Kao to razum
spaja mnogolikost opaanja (das Mannigfaltige der Anschauung) u pojmove, tako um
hoe u mnogolikost pojmova unijeti svekoliku povezanost.
U logikoj upotrebi uma rije je o formi spoznaje, ne o njezinoj objektivnoj
valjanosti, dakle ne o tome odgovaraju li spoznajama stvarni predmeti. Tu se djelatnost
uma iscrpljuje u tvorbi pojedinih zakljuaka. Drukije je s empirijskom upotrebom uma,
dakle onom koja se odnosi na predmete iskustva. Svi sudovi iskustva, a to su oni koje
razum predaje umu, jesu uvjetni. Ne stjeu se naelom proturjenosti, nego primjenom

42

zakona kauzalnosti: svaka pojava ima uzrok kao uvjet, a uzrok je neka druga pojava
koja ima neki drugi uzrok kao uvjet itd. Razum (Verstand) otkriva uzronu svezu meu
pojavama i njegova se uloga svodi na uspostavljanje te sveze, pa i ako bi se ta sveza
bezgranino nastavljala. Meutim, um (Vernunft) e po svojoj naravi i ovdje unositi
jedinstvo u mnogolije uvjeta (Mannigfaltigkeit der Bedingungen). To znai da e ovdje
teiti bezuvjetnom koje omoguuje da se beskonaan red uvjeta obuhvati kao
jedinstvo. Taj umski pojam bezuvjetnoga (Vernunftbegriff des Unbedingten) jest ideja.
Potjee od iste, apriorne djelatnosti uma, kao to kategorija nastaje istovjetnom
djelatnou razuma. tovie, kao to djelatnou razuma nastaje dvanaest moguih
kategorijalnih spojeva, pri emu je in concreto nuno etverostruko spajanje, u skladu
sa etirima kategorijalnim razredima, tako e se i djelatnou uma razumske spoznaje
povezivati na trostruk nain, u skladu s trostrukou logike uporabe uma. Dakle, na
osnovi triju razlinih formi zakljuivanja nastat e tri razliita umska pojma odnosno tri
ideje.
Kao to je poznato, uz pomo kategorinoga suda stjee se isti razumski pojam
ili kategorija neega to je nosivi temelj odnosno podmet predstavama odnosno
svakoj pojedinanoj predodbi, a to je kategorija supstancije. Slino je u
zakljuivanju: um uz pomo kategorinoga zakljuka dolazi do ideje neega to
je u osnovi svih naih moguih predodbi, dakle ideje bezuvjetnog jedinstva
misleega subjekta odnosno ideje due.
Iz hipotetinoga suda razumskom djelatnou izvodimo kategoriju kauzaliteta i
ujedno predodbu beskonanoga reda uvjetovanih pojava. Pomou hipotetinoga
zakljuivanja na um stjee ideju bezuvjetnog jedinstva svih pojava odnosno
ideju svijeta.
Disjunktivan sud nam daje poticaj u otkrivanju kategorije uzajamnoga djelovanja
te nam tako posreduje predodbu posvemanjega zajednitva svih supstancija.
Na temelju razumske djelatnosti u disjunktivnom zakljuivanju nastaje ideja
bezuvjetnog jedinstva svih predmeta miljenja uope odnosno ideja Boga.
Ideje due, svijeta i Boga blisko su i dubokoseno vezane za bit naeg uma. Zato i
proizlaze ve iz same djelatnosti uma, dakle nastaju ve i samom njegovom apriornom
uporabom. Um te ideje posreduje razumu koji pokuava uz pomo tih ideja mnogolije
svojih pojmova povezati u neko vie jedinstvo.

Psiholoka ideja
Um odreuje iste umske pojmove due u skladu s etirima razredima kategorija. Na
temelju toga nastaju etiri psiholoka naela koji ine sadraj racionalne psihologije
odnosno metafizikoga uenja o dui:
Prvo naelo.
Budui da smo u razlinim dijelovima vremena uvijek svjesni brojanog
identiteta naega misleeg subjekta (zahlenmige Identitt unseres denkenden
Ichs), dakle nae due, prema tomu zakljuujemo kako je dua jedinstvo s
obzirom na kvantitetu. Taj nas zakljuak vodi do naela: dua nije mnotvo, nego
je jedinstvo. Ili isto reeno malo drukije: dua je osoba (die Seele ist Person).
Drugo naelo
Budui da se djelovanje due ne smatra i ne moe smatrati pukim sudjelovanjem
vie djelatnih dijelova u ovjeku, iz toga se zakljuuje da dua nije sastavljena

43

odnosno da je s obzirom na kvalitetu jednostavna (einfach). Kako se jednostavna

stvar nikada ne moe raopaajiti - jer razaranje uvijek znai rastavljanje na
dijelove, pa se tako odnosi samo na sastavljene stvari - iz toga slijedi naelo:
dua je neraopaajiva, neprolazna (die Seele ist unzerstrbar, unvergnglich).
Tree naelo.
Budui da svaku predodbu, unato svim promjenama, uvijek prati svijest
izraena rijeju 'mislim', dakle ideja due, zakljuujemo da je dua po svojoj
relaciji supstancija. Time dolazimo do sljedeega naela: dua je supstancija, i to
mislea supstancija. Kao to je poznato iz transcendentalnih naela supstancija
niti nastaje niti nestaje, pa je dua zato vjena.
etvrto naelo.
Ako se pitamo to je dua prema modalitetu, onda traimo odgovor na pitanje u
kakvu je odnosu dua spram drugih naih spoznaja. Dok se sve druge predodbe
odnose na stvari izvan nas, dua se uvijek odnosi na odreeno jedinstvo u
prostoru, a to jedinstvo u sebi obuhvaa sve druge stvari kao svoje predodbe.
Na osnovi toga izvodimo zakljuak o bitnoj razlici izmeu materijalnih stvari i
nae due. Iz toga proizlazi ovo naelo: dua je nematerijalna, tj. duhovna.
Dakle dua je:
1. prema kvantiteti: jedinstvo odnosno osoba
2. prema kvaliteti: jednostavna
3. prema relaciji: supstancija
4. prema modalitetu: nematerijalna
Metafizika dolazi do tih naela uz pomo spomenutih umskih zakljuaka. ini se
kao da su ta naela neizbjeivi zakljuci naeg uma. No Kant pomno analizira njihovu
valjanost i dolazi do rezultata da je rije o pogrenim zakljucima ili paralogizmima.
Kada bismo na ideju due mogli primijeniti kategorije naega razuma, bili bi
umski zakljuci glede due ispravni. Naime, dobro znamo kako su sve kategorije samo
radi iskustva, da se dakle mogu primjenjivati samo na mogue predmete naeg
iskustva, tj. na opaajove. Meutim, ideja due nije predmet; ona je samo isti umski
pojam, predstava bezuvjetnog jedinstva misleega subjekta. Takvo bezuvjetno
jedinstvo ne moe biti dano iskustvom jer u iskustvu je sve samo uvjetno. Ako
kategorije razuma primijenimo na puku ideju due, pobrkat emo time jednu isto
misaonu stvar (dakle ideju due) sa opaanjem. Kada bi dua mogla biti predmet
prostornoga i vremenskoga opaaja, bile bi navedene tvrdnje o dui ispravne i
nepobitne. Budui da je ideja due samo misaona stvar koju stvara sam um, jasno je
kako razum ne moe nita o njoj spoznati. Sve spomenute tvrdnje o dui pogreni su
zakljuci ili paralogizmi. No ti su zakljuci duboko vezani za na um i mogu se izbjei
samo kritikom uma. Rezultat je te kritike da racionalna psihologija kao znanost nije
mogua. Jo neto je rezultat te kritike: ako se ne moe dokazati valjanost spomenutih
tvrdnji o dui, ne moe se ni pobiti. O pukim misaonim stvarima ne zna se nita
pozitivno, ali i nita negativno. Da li je naa dua jedinstvo, jednostavna, supstancija i
nematerijalna, nije stvar znanja, nego je to stvar vjerovanja.

Kozmoloka ideja
Odnosi su puno sloeniji u sluaju kozmoloke ideje odnosno ideje svijeta. Kao to je
poznato, ona nastaje nagonom uma da si beskonaan red pojava, koje su uvijek samo
uvjetne, a koje razum nudi umu, predoi kao bezuvjetno jedinstvo. Ideja svijeta je
naime predstava bezuvjetnog jedinstva svih pojava.

44

Um dovodi ideju svijeta u svezu s djelatnou razuma te pokuava je uz pomo

kategorija i naela odrediti s obzirom na kvantitetu, kvalitetu, relaciju i modalitet.
1. Odreuje kvantitetu odnosno veliinu toga reda pojava, koji um predouje
kao jedinstvo, ovim pitanjem: je li to jedinstvo pojava, je li svijet u prostoru i
vremenu ogranien ili je neogranien?
2. Odreuje kvalitetu odnosno unutranji ustroj pitanjem: je li svijet iznutra
jednostavan, tj. sastoji li se od jednostavnih dijelova ili se ne sastoji?
3. Ako hoe odrediti jedinstvo reda pojava s obzirom na relaciju, mora pitati:
jesu li u tome redu sve pojave uvjetovane uzrocima ili ima i takvih koje
nemaju uzroka i bezuvjetne su? Drukije reeno: Ima li pored dogaaja koji su
odreeni prirodnom nunou i slobodnoga djelovanja?
4. S obzirom na modalitet um odreuje ideju svijeta pitanjem: pripada li
tomu redu pojava, koje su sve uvjetovane, dakle sluajne, jedno jednostavno
nuno bie (ein schlechthin notwendiges Wesen)?
Kada na um pokuava dati odgovor na ta pitanja, dolazi do sljedeega rjeenja:
za razliku od psiholoke ideje, koja vodi jasnim tvrdnjama, ali koje poivaju na
pogrenim zakljucima, kozmoloka ideja dovodi na um u posvemanji spor. Na gore
spomenuta pitanja moe se odgovoriti i potvrdno i nijeno. Oba rjeenja mogu se
podjednako dokazati. Kant taj spor nazivlje antinomija istog uma (Antinomie der
reinen Vernunft). Potvrdni stavovi su teze, nijeni antiteze. Tablica kozmolokih ideja:
1. kvantiteta: je li svijet ogranien u prostoru i vremenu?
2. kvaliteta: sastoji li se svijet od jednostavnih dijelova?
3. relacija: ima li u svijetu osim prirodne nunosti i slobode?
4. modalitet: postoji li u svijetu kao njegov dio ili kao njegov uzrok
jednostavno nuno bie?
Spori se dakle oko sljedeih metafizikih tvrdnji:
1. KVANTITETA
Teza
Svijet ima poetak u vremenu i
ogranien je u prostoru .

Antiteza
Svijet nema poetka u vremenu i
nema granica u prostoru, nego je s
obzirom na prostor i vrijeme
beskonaan .
Dokaz
Dokaz
Budui da je svijet s obzirom na svoj Kada bi svijet imao poetak u
pojam beskonaan niz stanja - vremenu, moralo bi mu prethoditi
beskonaan u smislu da se taj niz vrijeme u kojemu nije bilo svijeta. To
ne moe dovriti - svijet ne postoji bi bilo prazno vrijeme. No u
od vjenosti jer bi inae u svakome praznome vremenu nije mogu
danom
trenutku
protekao nastanak neega, pa tako ni svijeta.
beskonaan niz stanja, pa zapravo Kada svijet ne bi bio ogranien s
ne bi bio dovren, to protuslovi obzirom na prostor, morao bi izvan
njegovu pojmu dovrivoga niza. Isto svijeta biti prazan prostor. Svijet bi
tako svijet nije beskonaan u spram toga prostora bio u odnosu
prostoru jer bi proteklo beskonano omeenja. Takav odnos svijeta
vrijeme da bi se moglo shvatiti kao prema prostoru koji je prazan i u
jedinstvo beskonano puno stvari. A kojemu nema predmeta ne bi bio
to je nemogue.
odnos svijeta ni prema jednome
predmetu, bio bi dakle odnos prema
niemu. No i takav odnos nije nita.

45

Svijet dakle mora biti beskonaan s

obzirom na prostor i vrijeme.
2. KVALITETA
Teza
Antiteza
Svaka sastavljena stvar u svijetu Nijedna sastavljena stvar u svijetu
sastoji se od jednostavnih dijelova .
ne sastoji se od jednostavnih
dijelova .
Dokaz
Dokaz
Kada se sastavljene supstancije ne Kada bi se sastavljene stvari
bi sastojale od jednostavnih, nego sastojale od jednostavnih, morali bi
uvijek od sastavljenih dijelova, i jednostavni
dijelovi
zauzimati
kada bi se u mislima ukinula svaka prostor jer i sastavljeno zauzima
sastavljenost, tada ne bi uope prostor. Budui da je sve prostorno
nita ostalo, nikakva supstancija, pa sastavljeno, moralo bi i jednostavno
tako ni svijet.
biti
sastavljeno,
to proturjei
njegovu pojmu.
3. RELACIJA
Teza
Antiteza
Osim dogaaja koji su nuni na Nema slobode u svijetu, nego sve
temelju zakona prirodne kauzalnosti se
dogaa
iskljuivo
prema
u
svijetu
ima
i
slobodnoga zakonima prirode .
djelovanja .
Dokaz
Dokaz
Kada bi postojala samo prirodna Kada bi u svijetu bilo dogaaja
kauzalnost, morao bi na jedan uzrok kojima ne prethodi uzrok, za na bi
slijediti uvijek drugi, i tako u um
bila
dokinuta
uzrona
beskonano. Red dogaaja u svijetu povezanost svih dogaaja koji
ne bi nikada mogao imati poetak, prethode prirodnom nunou, tj. ti
to je pobijeno prvom tezom.
dogaaji ne bi mogli biti predmetom
naeg iskustva, koje je uistinu
jedinstvo pojava u skladu sa
zakonom kauzalnosti.
4. MODALITET
Teza
Antiteza
U svijetu postoji kao njegov dio ili U svijetu ne postoji jednostavno
kao njegov uzrok jednostavno nuno bie ni kao njegov dio ni kao
nuno bie .
njegov uzrok .
Dokaz
Dokaz
Budui da je u svijetu sve Budui da je u svijetu sve to moe
uvjetovano uzrocima, a kako sve to biti
nae
iskustvo
uvjetovano
je uvjetovano pretpostavlja samim uzrocima, ne moe za nas postojati
svojim pojmom potpun niz uvjeta nikakvo bezuvjetno odnosno nuno
sve do onoga to je jednostavno bie. A takvo bie ne moe postojati
bezuvjetno, moralo bi u svijetu ni izvan svijeta kao njegov uzrok jer
postojati jednostavno bezuvjetno svaki uzrok mora pripadati svijetu.
odnosno apsolutno nuno bie.

46

Prihvaanje prve teze ili prve antiteze zapravo znai borbu svjetonaopaaja. Tko
se odlui za prvu tezu ("Svijet ima poetak u prostoru i vremenu"), prihvaa stvoritelja
svijeta, a zagovara prve antiteze ("Svijet nema poetka u prostoru i vremenu")
zapravo nijee stvaranje svijeta. Druga je teza ("Svijet se sastoji od jednostavnih
dijelova") vodila Leibniza utemeljenju monadologije a Bokovia atomistike. No Spinoza
je igleda polazio upravo od druge antiteze ("Svijet se ne sastoji od jednostavnih
dijelova"). O prihvaanju tree teze ili tree antiteze ovisi priznavanje ili nijekanje
slobode volje. etvrta antinomija ve izrijekom tematizira teoloka pitanja Boje
egzistencije.
Je li stajalite teze ili antiteze ispravno? Prije Kanta nije se to pitanje postavljalo
tako radikalno i jasno. Nije se naime razlog spora traio u samoj naravi naeg uma jer
nije bilo dovoljno jasnoe glede toga to je uope ideja svijeta. Kant kae: ideja svijeta
je izraz tenje naeg uma da beskonaan niz uzrono uvjetovanih pojava objedini u
bezuvjetno jedinstvo. Svijet nije za nas predmet spoznaje. Inae bi nam morao biti dan
u opaaju. Meutim, nijedan ovjek ne moe opaanjem obuhvatiti totalitet pojava.
Svijet je dakle isti umski pojam kojemu u naemu iskustvu nikada ne moe odgovarati
neki predmet. Nema svijeta kao izvanjske stvari, postoji samo svijet kao naa ideja. Isto
je tako s idejom due koju na um predouje kao bezuvjetno jedinstvo svih naih
unutranjih stanja, iako ona nikada ne moe biti predmet istinske spoznaje jer ne moe
biti dan u opaanju.
Metafizike tvrdnje o ideji svijeta nastaju na isti nain kao u sluaju ideje due:
razum preuzima puku umsku ideju svijeta kao svoj predmet i pokuava je poblie
odrediti s obzirom na kategorije i naela. Doim ne mogu na osnovi toga nastati
spoznaje. Dakle, ni stavovi racionalne kozmologije ne vode proirenju naega znanja.
Meutim, kako se objanjava spor uma sa samim sobom? Pouno je ako malo
poopaajnije pogledamo dokazni postupak. Za dokazivanje teza sve se stvari u svijetu
pretpostavljaju kao stvari o sebi, a u antitezi kao pojave. Zato i nastaju antinomije. to
je ispravno za pojave, za stvari o sebi moe biti pogreno. Takav spor nije bio mogu u
sluaju ideje due jer na um duu uvijek uzima kao stvar o sebi, ali nikada kao
prostorno protenu. Budui da o stvarima o sebi ne znamo nita, zakljuujemo da
tvrdnje racionalne psihologije nisu ni pogrene ni ispravne. Ne mogu se niti pobiti niti
dokazati. Predmet su vjerovanja.
ini se kako je s antinomijama drukije. Ako svijet uope nije predmet, nego
samo pravilo naeg uma (Regel unserer Vernunft) da se niz pojava misli kao jedinstvo,
onda nije opravdano govoriti o njegovoj prostornoj i vremenskoj veliine kao i o
njegovom unutranjem ustroju. to nije spoznajni predmet, nije ni odreeno s obzirom
na kvantitetu i kvalitetu. Prve su dvije teze i antiteze pogrene! Svijet nije ni ogranien
ni neogranien. Ne sastoji se od jednostavnih dijelova, ali se isto tako ne sastoji ni od
sastavljenih dijelova. Izraz 'svijet' uope se ne odnosi ni na to postojee. Svijet je
samo jedno pravilo koje um daje razumu, a koje glasi ovako: nikada ne stani kod
uvjetovane pojave, nego niz pojava shvati tako kao da postoji neto bezuvjetno ( als ob
es ein Unbedingtes gbe) kojemu uvijek teimo.
No kako je s ostalim antinomijama koje se odnose na slobodu i prirodnu nunost
te na bezuvjetno (tj. nuno) i uvjetovano? One ne pogaaju veliinu i ustroj svijeta kao
predmeta. Njihov je predmet meusobni odnos pojava koje smo spoznali. Ovdje pitanje
opravdanosti spora ima smisla. Ne moemo pitati kako je velik svijet odnosno kakvo je
njegovo ustrojstvo. Ali moemo postaviti pitanje djeluje li meu pojavama kauzalnost
prirode ili takoer sloboda odnosno postoji li izvan uvjetovanih pojava i neto
bezuvjetno. Odgovor e na ta pitanja biti razlian, ovisno o tome pripisujemo li traeni

47

odnos pojavama ili stvarima o sebi. Obje su mogunosti doputene jer nas um vodi i
jednome i drugome rjeenju. Spor se dakle dade razrijeiti na sljedei nain:
Ako svijet motrimo kao pojavu, moramo prihvatiti posvemanju prirodnu nunost
i ne smijemo u tome svijetu pretpostaviti nikakvu slobodu i nikakvo bezuvjetno,
jednostavno nuno bie. To slijedi iz naela razuma. No kada svijet promatramo kao
stvar o sebi moemo pored prirodne kauzalnosti prihvatiti kako slobodu tako i
bezuvjetno, jednostavno nuno bie. Moemo pretpostaviti njihovo postojanje, ali ga ne
moemo spoznati, pa tako ni dokazati. Sloboda i jednostavno nuno bie isto su tako
predmeti vjerovanja kao i tvrdnje racionalne psihologije.
Kant je i u kritici racionalne kozmologije obavio dvostruki posao: osporio je kako
tvrdnje dogmatika tako i tvrdnje skeptika. I ovdje je otvorio prostor za vjerovanje time
to je zahtjeve znanja sveo na njegove granice. Njegov je zakljuak kako metafiziki
stavovi o svijetu uope ne proiruju nae znanje, kao i metafiziki stavovi o dui.
Spoznaja nadosjetilnoga nije mogua.

Teologijska ideja
Ve nas je kozmoloka ideja, koja dolazi iz hipotetine forme umskoga zakljuka, dovela
do ideje nunoga bia. No ona sve motri kozmoloki, dakle kao pripadno svijetu, bilo
kao njegov dio bilo kao njegov uzrok. Na temelju disjunktivnoga umskog zakljuka
nastaje ideja Boga kao najstvarnijega bia (die Idee Gottes als des allerrealsten
Wesens).
Kada neku stvar odreujemo, pretpostavljamo da je ona dio cjeline svijeta, a tu
cjelinu zamiljamo kao jedinstvo. Moemo dakle doi do predodbe realne stvari samo
tako to ograniavamo cjelokupni realitet zamiljen kao jedinstvo. To se ograniavanje
provodi pomou disjunktivnoga zakljuka, kojemu je gornjak upravo ideja najrealnijega
bia odnosno Boga. Cjelokupno mnogolije stvari znai ujedno isto toliko ogranienja u
pojmu najviega realiteta. Ideja najrealnijega bia vrhunac je koji naa predodbena
mo moe postii jer obuhvaa sve to postoji, a pomou nje uope tvorimo predodbu
onoga to postoji. Zbog toga Kant tu ideju zove idealom istog uma (das Ideal der
reinen Vernunft). Ideja Boga je dakle ideal istog uma.
Taj ideal je uvijek ljude zaokupljao. U metafizici je obraivan na razliite naine u
racionalnoj teologiji. Glavni je problem glede tog ideala dokazivanje postojanja
najrealnijeg odnosno najsavrenijeg bia. Ako uspije taj dokaz, onda se tome biu mogu
pridijevati svi uope mogui atributi jer je u njemu objedinjen sav realitet. Tada se moe
s pravom rei kako je to bie namudrije, najmonije, najbolje, najprisutnije itd. U
tradiciji metafizike i racionalne teologije postoji niz pokuaja da se dokae Boja
egzistencija. Kant izabire tri dokaza koji pokazuju izvorni pokuaj spekulativnog uma da
dokae Boju egzistenciju:
~ Ontoloki dokaz . Na nam um namee pojam Boga kao najsavrenijega bia. Iz
samoga pojma takva bia odnosno iz njegove biti proizlazi njegovo postojanje. Kada
se Bogu ne bi pripisivala egzistencija, ne bi bio najsavrenije bie, nedostajalo bi mu
obiljeje egzistencije, pa bi se moglo zamisliti jo savrenije bie ija bit ujedno
ukljuuje i egzistenciju. Dakle Bog kao najsavrenije bie mora stvarno postojati.

48

Kozmoloki dokaz . Njegovo je polazite svijet pojava. Budui da je u svijetu sve

uvjetovano uzrocima, mora postojati posljednji uzrok koji nije niim uvjetovan, koji je
dakle bezuvjetan, i od kojega polazi svako postojanje. Taj posljednji uzrok jest Bog.
Taj uzrok u sebe ukljuuje sve to postoji, pa je tako najsavrenije bie i mora u sebi
sadravati obiljeje egzistencije.
~ Fiziko-teoloki dokaz . Pretpostavlja svrhovitost u poretku prirode i na temelju
toga zakljuuje da postoji vrhovni um koji postavlja svrhe. Nedvojbeno je da je svijet
ureen svrhovito. No svrhovitost nije svojstvena stvarima i pojavama u prirodi. Zato
valja pretpostaviti jednu vrhovnu inteligenciju koja postavlja svrhe (eine hchste,
zwecksetzende Intelligenz). Ta je inteligencija odnosno duhovno bie, to je smisao
srednjovjekovnog izraza 'intelligentia', uzrok svijeta. Ta je inteligencija Bog. Time to
je uzrok svijeta, dakle time to je u njemu sadran sav realitet, Bog je najsavrenije
bie i mora imati obiljeje egzistencije.
Sva tri dokaza izvode zakljuak od pojma najsavrenijega bia na njegovu egzistenciju.
Ontoloki dokaz izvodi taj pojam iz naeg uma, kozmoloki iz uvjetovanosti pojava, a
fiziko-teoloki iz svrhovitosti pojava. No postavlja se kljuno pitanje: moe li se na
temelju pojma najsavrenijega bia zakljuivati kako to bie stvarno postoji?
Kantov odgovor glasi: nije doputeno iz pukoga pojma neke stvari izvoditi njezinu
egzistenciju jer egzistencija nije obiljeje pojma. Sto stvarnih srebrenjaka ne sadri s
obzirom na pojam odnosno nae miljenje nita vie od sto moguih srebrenjaka.
Egzistencija nije neto to pridolazi samim stvarima i proiruje njihov pojam. Ona
izraava, kao i svi drugi pojmovi modaliteta, odnos stvari spram nae spoznajne moi.
to pobuuje nae osjete jest stvarno i egzistira, ali mora biti prostorno-vremensko. No
Bog je samo isti umski pojam koji nikada ne moe biti dan u opaanju, koji dakle
nikada ne moe biti predmet iskustva. Prema tomu, ni Boja se egzistencija ne moe
dokazati spekulativnim umom. Racionalna teologija isto tako nije znanstveno
utemeljena kao racionalna psihologija i kozmologija. Bog nije mogui predmet iskustva,
nego je isto misaona stvar o kojoj, kao i o svim misaonim stvarima i stvarima o sebi,
ne moemo nita znati.
Ali ako se tvrdnje racionalne teologije ne mogu dokazati, isto se tako ne mogu
pobiti. Nisu naime predmet spoznaje nego vjerovanja. I ovdje je Kant oslobodio prostor
za vjerovanje.
~

Istinsko znaenje ideja

Ako je utvreno da ideje ne proiruju nae znanje, ako metafizika nije mogua kao
znanost, u emu je znaenje ideja? Bjelodano je kako se ideje ne mogu rabiti
konstitutivno, tj. pomou njih se ne mogu spoznati predmeti. Svaki takav pokuaj
zavrava u pogrenim zakljucima, koji su nam poznati iz transcendentalne dijalektike.
U emu je dakle upotrebljivost tih ideja ako ne proiruju nau spoznaju? Kant smatra da
transcendentalne ideje imaju regulativnu upotrebu (regulativen Gebrauch), a ta se
upotreba sastoji u usmjeravanju razuma i njegovu usredotoenju na pojedine ideje, koje
kao takve ne mogu biti polazne toke za razumske pojmove u proirbi spoznaje, nego
im daju najvee mogue jedinstvo.
Tek pomou ideja postiu razumski pojmovi vie jedinstvo. Usustavljenje
spoznaja jest uinak naeg uma primjenom ideja. Ideja due ne znai nikakav predmet
nego pravilo koje um daje razumu: promatraj sve duevne pojave kao da im je
utemeljenje neko jedinstvo, a to jedinstvo je ideja due. Primjenom te ideje trai se
sustavno jedinstvo svih duevnih pojava. Slino tomu, ideja svijeta je takoer pravilo za

49

razum: motri beskonaan niz pojava kao da su utemeljene na bezuvjetnom jedinstvu

odnosno ideji svijeta. Um usmjerava razumsku djelatnost tako da ne stane kod
uvjetovanih pojava, nego da dalje istrauje u pravcu bezuvjetnoga. Ideja Boga daje
naemu razumu sljedee pravilo: promiljaj prirodu kao da postoji jedan prvi nuni
uzrok. Sve e nae spoznaje biti pomou te ideje povezane u sustavno jedinstvo.
Vrhovno bie ostaje za spekulativni um nedokaziv, ali i nepobitan ideal, pojam koji
cijelu ljudsku spoznaju zakljuuje i okrunjuje (ein Begriff, welcher die ganze
menschliche Erkenntnis schliet und krnt). Time je okonano kritiko istraivanje
spoznajne funkcije naeg uma. Utvreno je na koji nain nastaje spoznaja, to su
njezini uvjeti i granice. Neke su teme, napose pitanja usko vezana za treu antinomiju,
otvorile put raspravi o udoreu.

50