ELEKTRODINAMIKA

Pregled formula

Velimir Labinac
Odjel za fiziku Sveuciliste u Rijeci
E-mail: velimir.labinac@ri.ht.hr
WWW: http://www.phy.uniri.hr/vlabinac

7. listopada 2014.

Sadrzaj
I. ELEKTROSTATIKA

1 Coulombov zakon. Princip superpozicije

1.1 Sila izmedu dva tockasta naboja . . .
1.2 Princip superpozicije . . . . . . . . .
1.3 Elektricno polje . . . . . . . . . . . .
1.4 Elektricni potencijal . . . . . . . . . .
1.5 Linijska gustoca naboja . . . . . . . .
1.6 Plosna gustoca naboja . . . . . . . . .
1.7 Prostorna gustoca naboja . . . . . . .

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

6
6
6
7
7
7
8
8

2 Gaussov zakon
2.1 Integralni oblik Gaussova zakona . . .
2.2 Diferencijalni oblik Gaussova zakona
2.3 Rotor elektricnog polja . . . . . . . .
2.4 Osnovni zakoni elektrostatike . . . . .
2.5 Poissonova i Laplaceova jednadzba . .

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

10
10
10
10
11
11

3 Rad i energija u elektrostatici. Vodici

3.1 Rad . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
3.2 Elektrostatska potencijalna energija skupa tockastih naboja
3.3 Energija kontinuirane raspodjele naboja . . . . . . . . . .
3.4 Vodici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
3.5 Sila na vodic u elektricnom polju . . . . . . . . . . . . . .

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

12
12
12
12
12
13

II. METODE ZA PRORACUN

POTENCIJALA

14

4 Rubni problemi u elektrostatici. Metoda slika

4.1 Rubni problem . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
4.1.1 Dirichletov problem . . . . . . . . . . . . . . . .
4.1.2 Neumannov problem . . . . . . . . . . . . . . . .
4.2 Rubni uvjeti u elektrostatici . . . . . . . . . . . . . . . . .
4.3 Metoda slika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
4.3.1 Tockasti naboj blizu vodljive, uzemljene ravnine .
4.3.2 Tockasti naboj blizu vodljive, uzemljene sfere . . .
4.3.3 Linijski naboj blizu vodljivog, uzmeljenog cilindra

.
.
.
.
.
.
.
.

14
14
14
14
15
15
15
16
17

.
.
.
.
.
.

18
18
18
18
19
19
19

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

5 Metoda separacije varijabli. Laplaceova jednadzba u Kartezijevim koordinatama

5.1 Metoda separacije varijabli . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
5.2 Potpun i ortogonalan skup funkcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
5.2.1 Ortogonalne funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
5.2.2 Potpun skup funkcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
5.3 Relacija potpunosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
5.4 Funkcije dvije i tri varijable . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

6 Laplaceova jednadzba u sfernim koordinatama

6.1 Opce rjesenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
6.2 Rjesenje za unutrasnjost i vanjstinu sfere . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
6.3 Rjesenja sa azimutalnom simetrijom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

20
20
20
21

7 Laplaceova jednadzba u cilindrickim koordinatama

7.1 Dvodimenzionalni problem . . . . . . . . . . . .
7.1.1 Problemi sa simetrijom . . . . . . . . . .
7.2 Konacni cilindar: plast na potencijalu nula . . . .
7.3 Konacni cilindar: baze na potencijalu nula . . . .

.
.
.
.

22
22
22
23
23

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

25
25
25
25
26
26
26
26
27
27
27
27
28

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

8 Multipolni razvoj potencijala

8.1 Adicijski teorem za sferne harmonike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
8.2 Razvoj funkcije 1/ |r r | u red po sfernim harmonicima . . . . . . . . . . . . . . . .
8.3 Multipolni momenti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
8.4 Multipolni momenti u Kartezijevim koordinatama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
8.4.1 Ukupni naboj raspodjele . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
8.4.2 Elektricni dipolni moment . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
8.4.3 Tenzor elektricnog kvadrupolnog momenta . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
8.4.4 Multipolni razvoj potencijala u Kartezijevim koordinatama . . . . . . . . . . .
8.5 Fizikalna interpretacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
8.6 Elektricni dipol . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
8.6.1 Elektricni potencijal i polje tockastog dipola . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
8.6.2 Sila na dipol, moment sile i potencijalna energija u vanjskom elektricnom polju

III. ELEKTRICNO
POLJE U TVARIMA

29

9 Vezani naboj i polarizacija. Makroskopske jednadzbe elektrostatike

9.1 Izolatori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
9.2 Elektricni potencijal polarizirane tvari . . . . . . . . . . . . . . .
9.3 Makroskopske jednadzbe elektrostatike . . . . . . . . . . . . . .
9.4 Rubni uvjeti u sredstvima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
9.5 Dielektrici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
9.6 Clausius-Mossottijeva relacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

.
.
.
.
.
.

29
29
29
30
30
31
31

10 Rubni problemi s dielektricima i feroelektricima

10.1 Poissonova i Laplaceova jednadzba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
10.2 Rubni uvjeti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

32
32
32

IV. MAGNETOSTATIKA

33

11 Lorenzova sila. Bio-Savartov zakon

11.1 Struja . . . . . . . . . . . . . .
11.2 Plosna gustoca struje . . . . . .
11.3 Prostorna gustoca struje . . . . .
11.4 Lorenzova sila . . . . . . . . . .
11.5 Jednadzba kontinuiteta . . . . .
11.6 Ohmov zakon . . . . . . . . . .
11.7 Biot-Savartov zakon . . . . . . .

33
33
33
33
33
34
34
34

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

12 Ampereov zakon. Magnetski vektorski potencijal (I dio)

12.1 Magnetski vektorski potencijal . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
12.2 Tok magnetskog polja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

35
35
36

13 Magnetski vektorski potencijal (II dio)

13.1 Jednadzbe za vektorski potencijal u sfernim koordinatama . . . . . . . . . . . . . . . .
13.2 Jednadzbe za vektorski potencijal u cilindrickim koordinatama . . . . . . . . . . . . . .
13.3 Rubni uvjeti u magnetostatici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

37
37
37
37

V. MAGNETSKO POLJE U TVARIMA

39

14 Vezane struje i magnetizacija. Makroskopske jednadzbe magnetostatike

14.1 Magnetski dipol . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
14.1.1 Vektorski potencijal i magnetsko polje magnetskog dipola . . . . . . . . . . . .
14.1.2 Sila na dipol, moment sile i potencijalna energija u vanjskom magnetskom polju
14.2 Dijamagneti, paramagneti i feromagneti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
14.3 Vektorski potencijal tvari s magnetizacijom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
14.4 Makroskopske jednadzbe magnetostatike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
14.5 Rubni uvjeti u magnetskim sredstvima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

39
39
39
39
40
40
41
41

15 Rubni problemi s magnetskim sredstvima

15.1 Linearna magnetska sredstva . . . . . . . .
15.2 Magnetski skalarni potencijal . . . . . . . .
15.2.1 Linearna sredstva . . . . . . . . . .
15.2.2 Tvrdi feromagneti . . . . . . . . .
15.3 Rubni uvjeti za linearna magnetska sredstva

42
42
42
42
42
43

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

VI. MAXWELLOVE JEDNADZBE

44

16 Ohmov zakon. Faradayev zakon indukcije. Energija magnetskog polja

44

17 Maxwellove jednadzbe. Kvazistaticka aproksimacija. Zakoni ocuvanja u elektrodinamici

17.1 Maxwellove jednadzbe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
17.2 Zakon ocuvanja naboja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
17.3 Poyntingov teorem . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
17.3.1 Energija elektromagnetskog polja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
17.3.2 Rad elektromagnetskih sila na naboje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
17.3.3 Poyntingov vektor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
17.3.4 Poyntingov teorem i zakon ocuvanja energije . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
17.4 Maxwellov tenzor naprezanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
17.5 Integralni oblik izraza za silu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
17.6 Zakon ocuvanja impulsa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
17.7 Zakon ocuvanja angularnog momenta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

45
45
45
45
45
46
46
46
47
47
47
48

VII. ELEKTROMAGNETSKI VALOVI

49

18 Ravni EM val. Polarizacija. Refleksija i transmisija

18.1 Elektromagnetski valovi u vakuumu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
18.2 Elektromagnetski valovi u sredstvu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
18.2.1 Energija i impuls EM vala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
18.2.2 Rubni uvjeti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
18.3 Ravni EM val . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
18.3.1 Energija i impuls ravnog EM vala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
18.4 Polarizacija EM vala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
18.4.1 Stokesovi parametri . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
18.5 Refleksija i transmisija ravnog EM vala na granici izmedu dva opticka sredstva
18.5.1 Fresnelove jednakosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
18.5.2 Geomtrijska optika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
18.5.3 Okomit upad: i = 0 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
18.5.4 Koeficijenti refleksije i transmisije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
18.5.5 Polarizacija refleksijom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
18.5.6 Totalna refleksija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
18.5.7 Grafovi za rq , r , tq i t za zrak i staklo . . . . . . . . . . . . . . . . .

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

49
49
49
50
50
51
52
52
53
53
53
55
55
55
56
56
57

19 Disperzija. Apsorpcija
19.1 Elektromagnetski valovi u vodicima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
19.1.1 Skin efekt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
19.2 Ovisnost dielektricne konstante o frekvenciji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
19.2.1 Normalna i anomalna disperzija. Rezonantna apsorpcija . . . . . . . . . .
19.2.2 Dielektricna konstanta u granici niskih frekvencija. Elektricna vodljivost .
19.2.3 Dielektricna konstanta u granici visokih frekvencija. Plazmena frekvencija
19.3 Valni paket. Grupna i fazna brzina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

58
58
58
59
59
61
61
61

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

VIII. IZVORI I ZRACENJA

ELEKTROMAGNETSKIH VALOVA
20 Retardirani potencijali. Zracenje tockastog naboja
20.1 Bazdarne transformacije . . . . . . . . . . . . . . .
20.2 Coulombov i Lorentzov izbor . . . . . . . . . . . . .
20.3 Retardirani potencijali i Jefimenkove jednadzbe . . .
20.4 Lienard-Wiechertovi potencijali . . . . . . . . . . .
20.4.1 Lorentzova sila . . . . . . . . . . . . . . . .
20.5 Snaga zracenja tockastog naboja. Larmorova formula
20.6 Reakcijska sila zracenja . . . . . . . . . . . . . . . .

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

63

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

63
63
63
64
65
65
65
66

21 Zracenje sustava naboja i struja

67

IX. ELEKTRODINAMIKA I STR

68

22 Tenzor elektromagnetskog polja

68

X. PRILOZI

69

23 Diracova delta-funkcija

69

24 Legendrovi polinomi

70

25 Pridruzene Legendrove funkcije i sferni harmonici

71

26 Besselove funkcije

73

27 Modificirane Besselove funkcije

74

28 Vektorska analiza

75

LITERATURA

80

I. ELEKTROSTATIKA
1 Coulombov zakon. Princip superpozicije
1.1 Sila izmedu dva tockasta naboja
q1
r1
q2
r2

Slika 1.1
Neka se dva tockasta naboja q1 , q2 nalaze na polozajima r1 , r2 . Coulombska sila F izmedu njih je
F=

1
r1 r2
q1 q2
40 |r1 r2 |2 |r1 r2 |

(1.1)

gdje je permitivnost vakuuma 0 = 8, 85 1012 C2 N1 m2 .

1.2 Princip superpozicije

qi
Q

ri

Slika 1.2
Promotrimo tockaste naboje q1 , q2 , ..., qk na polozajima r1 , r2 , ..., rk i test-naboj Q na polozaju r. Ukupna
sila kojom naboji djeluju na Q je prema principu superpozicije jednaka vektorskom zbroju sila izmedu
naboja qi i Q
k
k
X
1 X qi Q r ri
(1.2)
FQ = F1 + F2 + ... + Fk =
Fi =
40
|r ri |2 |r ri |
i=1

i=1

1.3 Elektricno polje

qi

ri
r

Slika 1.3
Ako jednakost (1.2) podijelimo sa Q dobivamo izraz za elektricno polje EQ u tocki r
k
k
X
FQ
1 X
qi
r ri
EQ = E1 + E2 + ... + Ek =
Ei =
2
Q
40
|r ri |
i=1
i=1 |r ri |

(1.3)

1.4 Elektricni potencijal

U izrazu (1.3) polja Ei mozemo napisati u obliku
Ei (r)

ri r

|ri r|3

1
|r ri |


(1.4)

Uvodimo novu, skalarnu fizikalnu velicinu, elektricni potencijal

(r) =

k
1 X qi
40
|r ri |

(1.5)

i=1

takvu da vrijedi
E (r) (r)

(1.6)

1.5 Linijska gustoca naboja

Dl'

r'
r
O

Slika 1.4
Potencijal i elektricno polje linijske gustoce naboja (r ) dobivamo iz (1.3) i (1.5) zamjenama


q q = r l
X Z
q
i

(1.7)

Imamo
 
dr  = dl
Z
1
(r ) dl
(r) =
40 |r r |
Z


(r r )
1

r
dl
E (r) =
40 |r r |3

(1.8)

1.6 Plosna gustoca naboja

DS'
r'
r
O

Slika 1.5
Potencijal i elektricno polje plosne gustoce naboja (r ) uz zamjene


q q = r S
X Z
q

(1.9)

postaju
Z
1
(r ) dS
(r) =
40
|r r |
Z


1
(r r )

r
dS
E (r) =
40 |r r |3

1.7 Prostorna gustoca naboja

DV'
r'
r
O

Slika 1.6

(1.10)

Potencijal i elektricno polje prostorne gustoce naboja (r ) uz zamjene

q q = r V
X Z
q

(1.11)

postaju
Z
(r ) dV
1
(r) =
40
|r r |
Z


1
(r r )
E (r) =
r dV
3
40 |r r |
Napomena: umjesto oznake dV c esto se upotrebljava oznaka d3 r.

(1.12)

2 Gaussov zakon
2.1 Integralni oblik Gaussova zakona
n
E = Ein + Eout
S

r
O

qin

qout

Slika 2.1
Integralni oblik Gaussova zakona glasi

qin
(2.1)
0
S
gdje je qin ukupni naboj koji se nalazi unutar zatvorene plohe S. Vektor n je normala na plohu, a dS =
ndS. Plosni integral na lijevoj strani jednakosti (2.1) naziva se tok (fluks) elektricnog polja kroz S.
Primijetimo da je tok elektricnog polja Eout naboja qout kroz plohu S jednak nuli, dok je ukupno polje u
tocki r na plohi S po principu superpozicije jednako E = Ein + Eout (slika 2.1).
Integralni oblik Gaussova zakona osobito je pogodan za racunanje elektricnog polja simetricnih raspodjela naboja. To su, uobicajno, raspodjele sa sfernom, cilindricnom (azimutalnom) ili ravninskom
simetrijom. Simetrija naboja ukazuje na simetriju elektricnog polja, a time dobivamo informaciju o
smjeru polja i njegovoj ovisnosti o pojedinim koordinatama. U skladu s informacijama o elektricnom
polju, biramo plohu S u Gaussovu zakonu.
E dS =

2.2 Diferencijalni oblik Gaussova zakona

Uvedemo li gustocu naboja (r), integralni oblik Gaussova zakona mozemo promijeniti u diferencijalni
oblik

(2.2)
E=
0
koji vrijedi u tocki prostora.

2.3 Rotor elektricnog polja

dl = tdl

C
E

Slika 2.2

10

Jednakost
E =

(2.3)

ekvivalentna je tvrdnji da rotor elektrostatskog polje E isc ezava

E=0

(2.4)

Upotrebom Stokesovog teorema, iz jednadzbe (2.4) zakljucujemo da je krivuljni integral elektrostatskog

polja jednak nuli
I
C

E dl = 0

(2.5)

gdje je dl = tdl. Ovdje je dl diferencijal duljina luka krivulje C, a t tangenta (slika 2.2). Iz (2.3) mozemo
izracunati potencijal ako je poznato elektricno polje
Z r2
(r2 ) (r1 ) =
E dl
(2.6)
r1

2.4 Osnovni zakoni elektrostatike

Integralne jednakosti
I
IS

E dS =

q
0

E dl = 0

(2.7)

ili diferencijalne jednakosti

0
E=0

E=

(2.8)

osnovni su zakoni elektrostatike. Njima je elektrostatsko polje jednoznacno odredeno.

2.5 Poissonova i Laplaceova jednadzba

Uvrstimo li (2.3) u (2.2) dobijemo Poissonovu jednadzbu
2 =

(2.9)

Pomocu Poissonove jednazbe koja je skalarna, parcijalna, diferencijalna jednadzba drugog reda racunamo
potencijal . Ovu je jednadzbu lakse rijesiti nego sistem vektorskih jednadzbi (2.8), a nakon sto smo
izracunali potencijal, elektricno polje dobivamo pomocu (2.3).
Partikularno rjesenje jednadzbe (2.9) nam je vec poznato
Z
(r ) dV
1
(2.10)
(r) =
40 V |r r |
Za = 0 Poissonova jednadzba prelazi u Laplaceovu
2 = 0

11

(2.11)

3 Rad i energija u elektrostatici. Vodici

3.1 Rad
Rad sile, po iznosu jednake elektricnoj, ali suprotnog smjera, kojeg izvrsimo pomicanjem naboja Q u
elektricnom polju E, od r1 do r2 je
Z r2
Z r2
W =
F dl = Q
E dl = Q [ (r2 ) (r1 )]
(3.1)
r1

r1

Elektricna sila je konzervativna: rad elektricne sile ne ovisi o putanji po kojoj se naboj giba. Ako za
referentni potencijal u beskonacnosti odaberemo V (r1 = ) = 0 tada je rad jednak
W = Q (r2 )

(3.2)

Zato potencijalnu energiju elektricnog polja mozemo definirati kao rad potreban za dovodenje naboja iz
beskonacnosti u konacnu tocku.

3.2 Elektrostatska potencijalna energija skupa tockastih naboja

Za tockaste naboje q1 , q2 , ..., qk na polozajima r1 , r2 , ..., rk elektrostatska potencijalna energija skupa
tockastih naboja jednaka je radu potrebnom da se naboji iz beskonacnosti dovedu u konacan volumen
W =

k k
1 X X qi qj


ri rj 
80

(3.3)

i=1 j=1
i6=j

3.3 Energija kontinuirane raspodjele naboja

Za zadanu kontinuiranu raspodjelu naboja (r) elektrostatska potencijalna energija glasi
Z
1
dV
W =
2 V
Z
0
|E|2 dV
=
2

(3.4)

po cijelom
prostoru

Gustoca energije dana je formulom

w=

0 2
|E|
2

(3.5)

3.4 Vodici
Savrseni vodici su materijali sa neogranicenim brojem slobodnih elektrona. Sljedece tvrdnje vrijede za
savrsene vodice:
Unutar vodica elektricno polje jednako je nuli. Ako izolirani, savrseni vodic stavimo u elektricno polje po njegovoj povrsini inducira se jednaka kolicina pozitivnog i negativnog naboja.
Takva plosna raspodjela naboja stvara elektricno polje koje ponistava vanjsko polje u unutrasnjosti
vodica.

12

E0

E=0

+
+
+
+
+

Slika 3.1
Iz Gaussovog zakona i E = 0 slijedi

=E=0
0
=0

(3.6)

unutar vodica. Visak naboja, odnosno naboj koji ne pripada vodicu, a kojeg ubacimo u vodic,
gotovo trenutno otece na povrsinu.

r0

r=0

Slika 3.2
Povrsina vodica je ekvipotencijalna povrsina.
F = konst.

E = En

Slika 3.3
Elektricno polje na povrsini vodica ima smjer normale.

3.5 Sila na vodic u elektricnom polju

Stavimo vodic (nabijen ili nenabijen) u elektricno polje. Po povrsini vodica inducira se plosna raspodjela
naboja. Pretpostavimo da je ukupna raspodjela naboja po povrsini vodica jednaka . Sila na vodic je
Z
1
2 ndS
(3.7)
F=
20 S

13


II. METODE ZA PRORACUN
POTENCIJALA
4 Rubni problemi u elektrostatici. Metoda slika
4.1 Rubni problem
Rubni problem zadan je obicnom ili parcijalnom diferencijalnom jednadzbom i rubnim uvjetom. U elektrostatici rjesava se Poissonova i Laplaceova jednadzba koje su parcijalne diferencijalne jednadzbe drugog reda za elektricni potencijal . Zadatak je elektrostatike naci rjesenje tih jednadzbi u promatranom
podrucju P tako da su zadovoljeni unaprijed postavljeni uvjeti za potencijal na rubnoj plohi S.
4.1.1

Dirichletov problem

Ako su zadane vrijednosti potencijala na rubu S govorimo o Dirichletovom rubnom problemu.

V(r)
P
2F = r/e0

Slika 4.1
Oznacimo vrijednosti potencijala na rubu sa V (r). Dirichletov rubni problem zadan je jednadzbama

ili 2 = 0
2 =
0
|S = V (r)
(4.1)
4.1.2

Neumannov problem

Ako su zadane vrijednosti normalne derivacije potencijala na rubnoj plohi S govorimo o Neumannovom
problemu.
n
P
2F = r/e0

Slika 4.2

14

g(r)

Oznacimo vrijednosti normalne derivacije na rubu S sa g (r) . Neumannov rubni problem zadan je jednadzbama

ili 2 = 0
2 =
0


 = n|S = g(r)
(4.2)
n 
S

gdje je n normala na plohu S na polozaju r.

4.2 Rubni uvjeti u elektrostatici

E2

n
2

1
E1

rubna ploha

Slika 4.3
Pri prijelazu iz jednog dijela prostora u drugi, normalna komponenta elektricnog polja je diskontinuirana
ako se po rubnoj plohi koja razdvaja prostore nalazi plosna gustoca naboja (r)

n (E2 E1 )|na rubu =

(4.3)
0
Ovdje je n normala na rubnu plohu koja je usmjerena iz dijela 1 u dio 2. Tangencijalna komponenta
elektricnog polja uvijek je kontinuirana
n (E2 E1 )|na rubu = 0

(4.4)

U svim zadacima koje c emo rjesavati umjesto uvjeta (4.4), moze se upotrijebiti uvjet
(1 2 )|na rubu = 0

(4.5)

4.3 Metoda slika

4.3.1

Tockasti naboj blizu vodljive, uzemljene ravnine

q' = -q
z = -R

r
d'

F=0

Slika 4.4

15

z=R

Naboj q postavimo na udaljenost z = R od vodljive i uzemljene ravnine. Rjesavamo rubni problem

2 =

1
q (x) (y) (z R)
0
|z=0 = 0

(4.6)

u podrucju z > 0. Postavljamo naboj slike q = q u tocku z = R. Rjesenje problema glasi

(r) =

q
q
1
1
+
40 |r d| 40 |r d |

q
=
40
4.3.2

!
1

p
p
x2 + y 2 + (z R) 2
x2 + y 2 + (z + R) 2

(4.7)

Tockasti naboj blizu vodljive, uzemljene sfere

r
a

q
d'

q' = -qa/d

F=0

Slika 4.5
Trazimo rjesenje za potencijal u problemu tockastog naboja blizu vodljive i uzemljene sfere u podrucju
r a. Rubni problem glasi
2 =

q
1
() (r d)
0 2r 2 sin
|r=a = 0

(4.8)

Naboj slike q = qa/d postavljamo u tocku d = (a2 /d)ez . Rjesenje glasi

(r, ) =

1
q
q
1
+
40 |r d| 40 |r d |

q
=
40

1
a
p
p
r 2 + d2 2rd cos d r 2 + a4 /d2 2r(a2 /d) cos
1

16

!
(4.9)

4.3.3

Linijski naboj blizu vodljivog, uzmeljenog cilindra

y
r

j
d'

d
t' = -t

x=R
t

F=0

Slika 4.6
Trazimo rjesenje za potencijal u problemu linijskog naboja jednolike gustoce blizu beskonacnog, vodljivog i uzemljenog cilindra u podrucju b. Linijski naboj paralelan je s osi cilindra i nalazi se na
polozaju d = Rex . Rubni problem glasi
2 =

1
() ( R)
0
|=b = 0

Naboj slike = postavljamo u tocku d = (b2 /R)ex . Rjesenje glasi

!
s
b
2 + R2 2R cos

ln
(, ) =


20
R 2 + b4 /R2 2 b2 /R cos

17

(4.10)

(4.11)

5 Metoda separacije varijabli. Laplaceova jednadzba u Kartezijevim koordinatama

5.1 Metoda separacije varijabli
Rubni problem s Laplaceovom jednadzbom glasi
2 = 0

+ rubni uvjet (Dirichlet, Neumann)

(5.1)

Ovisno o obliku rubnih ploha odabrat c emo koordinate (pravokutne, sferne, cilindricke,...). Laplaceovu
jednadzbu rjesavat c emo metodom separacije varijabli. Osnovna ideja te metode je da se rjesenje napise
kao produkt funkcija tako da svaka od njih ovisi samo o jednoj koordinati. Na primjer, ako su koordinate
(1 , 2 , 3 ) rjesenje trazimo u obliku
(1 , 2 , 3 ) = U (1 ) V (2 ) Z (3 )

(5.2)

i nadamo se da se tada Laplaceova jednadzba moze separirati po varijablama (1 , 2 , 3 ) . Za svaku od

funkcija U, V, Z dobijemo obicnu diferencijalnu jednadzbu drugog reda.

5.2 Potpun i ortogonalan skup funkcija

Ovisno o odabranim koodinatama, tijekom rjesavanja Laplaceove jednadzbe metodom separacije varijabli, javit c e se potpuni i ortogonalni skupovi funkcija. Na primjer, ako rjesavamo Laplaceovu jednadzbu
u pravokutnim koordinatama javit c e se skup trigonometrijskih funkcija sinus i kosinus. Ako rjesavamo
Laplaceovu jednadzbu u sfernim koordinatama javit c e se Legendrovi polinomi i sferni harmonici, a kod
cilndricnih koordinata javit c e se Besselove funkcije. Svi ti skupovi funkcija imaju dva vazna svojstva:
potpunost i ortogonalnost.
5.2.1

Ortogonalne funkcije

Za dvije funkcije um , un kazemo da su ortogonalne na intervalu (a, b) ako vrijedi

Zb
a

um () un () d = 0 , m 6= n

(5.3)

gdje * oznacava kompleksnu konjugaciju. Skup funkcija {um , m cijeli broj} je ortogonalan ako svojstvo (5.3) vrijedi za bilo koje dvije funkcije iz skupa. Ako za funkcije navedenog skupa vrijedi
Zb
a

Zb
um um d =

|um |2 d = 1

(5.4)

tada kazemo da su {um } normalizirane. Svojstva (5.3) i (5.4) mogu se u jednoj jednakosti napisati kao
Zb
um () un () d = mn
a

pa govorimo o ortonormiranom skupu funkcija.

18

(5.5)

5.2.2

Potpun skup funkcija

Skup funkcija {um ()} je potpun na intervalu (a, b) ako bilo koju funkciju f () mozemo razviti u red
po skupu {um ()}
X
f () =
an un ()
(5.6)
n

gdje su an konstantni koeficijenti reda funkcija. Ako je skup {um ()} ortonormiran, koeficijenti an mogu
se odrediti na sljedeci nacin:
-Z
b
X
f () =
an un ()
um ()
d
a

Zb
a

um fd =

Zb
an

um un d = am
|a {z }

(5.7)

mn

Vidimo da su koeficijenti an jednaki

Zb
an =
a

un () f () d

(5.8)

5.3 Relacija potpunosti

Svojstvo potpunosti c esto izrice se relacijom
X




um un () =

(5.9)

5.4 Funkcije dvije i tri varijable

Zelimo
funkciju f (, ) razviti u red po potpunom ortonormiranom skupu funkcija {um () , vn ()} na
podrucju (a, b) (c, d), gdje je skup {um ()} potpun i ortonormiran na (a, b), a {vn ()} potpun i ortonormiran na (c, d). Analogno razmatranju za jednu varijablu imamo
XX
f (, ) =
amn um () vn ()
m

Zb
amn =

Zd
d

dum () vn () f (, )

(5.10)

Slicno, za funkciju tri varijable g (, , ) vrijedi razvoj po potpunom, ortonormiranom skupu funkcija
{sl () , um () , vn ()}
XXX
g (, , ) =
clmn sl () um () vn ()
(5.11)
l

gdje su koeficijenti clmn

Zb
clmn =

Zd
d

Zf
dsl () um () vn () g (, , )

d
c

19

(5.12)

6 Laplaceova jednadzba u sfernim koordinatama

6.1 Opce rjesenje
z
Sferne koordinate
T

Slika 6.1
Laplaceova jednadzba 2 = 0 u sfernim koordinatama ima oblik


1 2

1
1

2
sin

+
(r)
+
=0
r r 2

r 2 sin
r 2 sin2 2

(6.1)

Gornju jednadzbu rjesavamo metodom separacije varijabli, a za opce rjesenje dobivamo

(r, , ) =

X
l
X

Alm r l + Blm r (l+1) Ylm (, )

(6.2)

l=0 m=l

Funkcije Ylm (, ) nazivaju se sferni harmonici ili kugline funkcije. Koeficijente Alm , Blm odredujemo
pomocu rubnih uvjeta.

6.2 Rjesenje za unutrasnjost i vanjstinu sfere

z
F = V(q, j)
Fout
Fin
y
R
x

Slika 6.2
Zadana ploha je oblika sfere radijusa R po kojoj je specificiran potencijal ili gustoca naboja. Rjesenje
Laplaceove jednadzbe za unutrasnjost sfere mora biti regularno u ishodistu, pa je u (6.2) koeficijent
Blm = 0. U protivnom je rjesenje nefizikalno: potencijal je beskonacan u ishodistu. Za r R imamo
in (r, , ) =

X
l
X
l=0 m=l

20

Alm r l Ylm (, )

(6.3)

U podrucju r R, za r potencijal je jednak nuli. Tada koeficijent Alm mora biti jednak nuli, a
rjesenje glasi
X
l
X
out (r, , ) =
Blm r (l+1) Ylm (, )
(6.4)
l=0 m=l

6.3 Rjesenja sa azimutalnom simetrijom

Pretpostavimo da je po sferi r = R raspodjela potencijala ili gustoca naboja cilindricno-simetricna. Ako
se os cilindricne simetrije podudara sa z-osi govorimo o azimutalnoj simetriji jer raspodjela ne ovisi o
koordinati . Ocekujemo da ni potencijal nece ovisiti o . Tada se rjesenja (6.3) i (6.4) pojednostavljuju:
za fiksni l, ostaju samo c lanovi sa indeksom m = 0. Za r R dobivamo
in (r, ) =

Al r l Pl (cos )

(6.5)

Bl r (l+1) Pl (cos )

(6.6)

l=0

a za r R
out (r, ) =

X
l=0

Funkcije Pl (cos ) nazivaju se Legendrovi polinomi.

21

7 Laplaceova jednadzba u cilindrickim koordinatama

7.1 Dvodimenzionalni problem
Polarne koordinate

T
r
j
y

Slika 7.1
Probleme u kojima potencijal ne ovisi od jedne, prostorne koordinate nazivamo dvodimenzionalnim problemima. Kod cilindricnih rubnih ploha, dvodimenzionalan je problem u kojem potencijal ne ovisi o
z-koordinati. Ako rjesenje za potencijal trazimo metodom separacije varijable u polarnim koordinatama , u obliku (, ) = R () (), parcijalna diferencijalna jednadzba


1

1 2
(7.1)

+ 2 2 =0

rastavlja se na dvije obicne diferencijalne jednadzbe za R () i () c ija su rjesenja

a + b , 6= 0
R () =
a0 + b0 ln , = 0

A sin () + B cos () , 6= 0
() =
A0 + B0 , = 0

(7.2)

Ovdje je realan broj, a konstante a, b, a0 , b0 , A, B, A0 , B0 odredujemo iz rubnih uvjeta. U posebnom

slucaju, ako su rubne plohe takve da nema ogranicenja za kut (drugim rijecima, je iz intervala 0 do
2) tada je opce rjesenje superpozicija rjesenja (7.2)
(, ) = a0 + b0 ln +

[an sin (n) + bn cos (n)] +

n=1

[cn sin (n) + dn cos (n)] n (7.3)

n=1

gdje = n postaje cijeli broj.

7.1.1

Problemi sa simetrijom

Kod zadataka koje rjesavamo na vjezbama, javljaju se problemi kod kojih je potencijal parna ili neparna
funkcija po varijabli . Za parna rjesenja jednadzba (7.3) postaje
(, ) = a0 + b0 ln +

an n cos (n) +

n=1

bn n cos (n)

(7.4)

bn n sin (n)

(7.5)

n=1

a za neparna
(, ) = a0 + b0 ln +

an sin (n) +

n=1

X
n=1

22

7.2 Konacni cilindar: plast na potencijalu nula

z
Cilindrine koordinate
T
z
j

r
x

Slika 7.2
Rjesenje Laplaceove jednadzbe u cilindrickim koordinatama (, , z)
1 2 2
2 1
+
+ 2 =0
+
2 2
2
z

(7.6)

za unutrasnjost kruznog, uspravnog cilindra duljine L i radijusa a kojemu su donja baza i plast na potencijalu nula, a gornja baza na potencijalu V (, ), jednako je
(, , z) =

Jm (kmn ) sinh (kmn z) (Amn sin m + Bmn cos m)

m=0 n=1

xmn
; n = 1, 2, ...
(7.7)
a
gdje je xmn n-ta nula Besselove funkcije prve vrste Jm (x). Koeficijente Amn i Bmn odredujemo iz vrijednosti potencijala na rubu z = L. Oni su jednaki
Z 2
Za
2
d dJm (kmn ) sin (m) V (, )
Amn =
2
a2 sinh (kmn L) Jm+1
(xmn ) 0
0
Z 2
Za
2
Bmn =
d dJm (kmn ) cos (m) V (, ) , m 6= 0
2
2
a sinh (kmn L) Jm+1
(xmn ) 0
0
Z 2
Za
1
d
dJ0 (k0n ) V (, ) , m = 0
(7.8)
B0n =
a2 sinh (k0n L) J12 (x0n ) 0
0
kmn =

U slucaju da je gornja baza i plast na potencijalu nula, a donja baza na potencijalu razlicitom od nule
rjesenje glasi
(, , z) =

X
m=0 n=1

Jm (kmn ) sinh [kmn (L z)] (Amn sin m + Bmn cos m)

(7.9)

7.3 Konacni cilindar: baze na potencijalu nula

Promatramo uspravni, kruzni cilindar duljine L i radijusa a kojemu su baze na potencijalu nula, a plast
na potencijalu V (, z). Rjesenje za unutrasnjost cilindra glasi
(, , z) =

Im kp sin kp z (Amp sin m + Bmp cos m)

m=0 p=1

kp =

p
, p = 1, 2, ...
L

23

(7.10)

Koeficijente Amp i Bmp odredujemo iz relacija

Amp =
Bmp

Z 2

2

ZL
d

dz sin (m) sin kp z V (, )

LIm kp a 0
0
Z 2
ZL


2
=
d dz cos (m) sin kp z V (, ) , m 6= 0


LIm kp a 0
0
Z 2
ZL


1
d dz sin kp z V (, )
B0p =


LI0 kp a 0
0

24

(7.11)

8 Multipolni razvoj potencijala

8.1 Adicijski teorem za sferne harmonike
Zadana su dva vektora polozaja r, r u sfernim koordinatama (r, , ) i (r , , ). Kut izmedu vektora je
. Adicijski teorem glasi
l
4 X

Ylm , Ylm (, )
Pl (cos ) =
2l + 1

(8.1)

m=l

8.2 Razvoj funkcije 1/ |r r | u red po sfernim harmonicima

Razvijmo, najprije, funkciju 1/ |r r | u Taylorov red kad je r > r

X r l
1
1
=
P (cos )
=
"
#1/2
l+1 l
 2
|r r |
r

l=0
r
r
r 1+
2 cos
r
r

(8.2)

Za r < r dobivamo
1
=
|r r |

1
1/2

 r 2
r
r 1 + 2 cos
r
r

X
rl
=
Pl (cos )
r l+1
l=0

(8.3)

Primijenimo adicioni teorem za sferne harmonike na funkciju Pl (cos ). Obje formule mozemo zapisati
u jednoj kao

X
l
X
X
r<l
1
4 r<l

=
P
(cos
)
=
Y , Ylm (, )
l
|r r |
2l + 1 r>l+1 lm
r>l+1

(8.4)

l=0 m=l

l=0

gdje je r< (r> ) manja (veca) od varijabli r, r .

8.3 Multipolni momenti

Zadana je lokalizirana gustoca naboja (r) . Zatvorimo je u sferu radijusa R. Racunamo potencijal izvan
sfere, u podrucju gdje je r > R. Izraz za potencijal jednak je
Z
1
(r )
(r) =
dV
(8.5)
40 V |r r |
Razvoj za funkciju 1/ |r r | (8.4) uvrstimo u (8.5). Dobivamo
(r) =

l
1 X X 4 Ylm (, )
qlm
40
2l + 1 r l+1

(8.6)

l=0 m=l

gdje su qlm multipolni momenti gustoce naboja (r) jednaki

Z

, r l r dV
qlm =
Ylm
V

Red (8.6) naziva se multipolni razvoj potencijala.

25

(8.7)

8.4 Multipolni momenti u Kartezijevim koordinatama

Ako u izrazu (8.6) prijedemo iz sfernih na Kartezijeve koordinate, fizikalna interpretacija multipolnih
momenata postat c e jasnija.
8.4.1

Ukupni naboj raspodjele

Clan
sa indeksima l = 0, m = 0 jednak je
1
q00 = q
4

(8.8)

Ovdje je q ukupni naboj gustoce naboja (r ) .

8.4.2

Elektricni dipolni moment

Promatramo multipolne momente sa indeksom l = 1

r


3
q1,1 =
px + ipy
8
r
3
q10 =
pz
4
r


3
q11 =
px ipy
8

(8.9)

U navedenim izrazima px , py , pz su komponente elektricnog dipolnog momenta (krace: dipolnog momenta) distribucije (r )
Z


p = r r dV
(8.10)
8.4.3

Tenzor elektricnog kvadrupolnog momenta

Promatramo multipolne momente sa indeksom l = 2

r
15
1
(Q11 + 2iQ12 Q22 )
q2,2 =
12 2
r
1 15
q2,1 =
(Q13 + iQ23 )
3 8
r
1
5
q20 =
Q33
2 4
r
1 15
q21 =
(Q13 iQ23 )
3 8
r
15
1
(Q11 2iQ12 Q22 )
q22 =
12 2
Velicine Qij su matricni elementi tenzora elektricnog kvadrupolnog momenta

Q11 Q12 Q13

Q = Q21 Q22 Q23
Q31 Q32 Q33
gdje je

Z
Qij =

3xi xj r 2 ij r dV

26

(8.11)

(8.12)

(8.13)

8.4.4

Multipolni razvoj potencijala u Kartezijevim koordinatama

Prva tri c lana multipolnog razvoja potencijala u Kartezijevim koordinatama glase

!
xi xj
q rp 1X
1
+ 3 +
(r) =
Qij 5 + ...
40 r
2 ij
r
r

(8.14)

8.5 Fizikalna interpretacija

Ako smo jako daleko od raspodjele naboja (r ) u multipolnom razvoju za potencijal (8.6) prevladavat
c e prvi neisc ezavajuci c lan.
Pretpostavimo da je ukupni naboj raspodjele razlicit od nule q 6= 0. Tada je q00 6= 0 i potencijal je
za r jednak
1
Y00 (, )
1 q
(r)
4
q00 =
(8.15)
40
r
40 r
Vidimo da se na velikim udaljenostima potencijal raspodjele naboja ponasa kao potencijal tockastog
naboja.
Pretpostavimo da je ukupni naboj raspodjele jednak nuli. Tada je q00 = 0. Neka je barem jedna od
tri komponente dipolnog momenta px , py , pz razlicita od nule. Tada je za r prvi neisezavajuci
c lan oblika
1 rp
(8.16)
(r)
40 r 3
Potencijal proizvoljne raspodjele kojoj je ukupni naboj nula, na velikim udaljenostima ponasa se
kao potencijal tockastog dipola sa dipolnim momentom p.

8.6 Elektricni dipol

Elektricni (fizikalni) dipol sastoji se od dva naboja +q, q na razmaku d. Ako potencijal ove raspodjele promatramo na udaljenostima r d tada je on priblizno jednak prvom neisc ezavajucem c lanu
multipolnog razvoja
1 rp
(r)
(8.17)
40 r 3
gdje je p = qd. U granici d 0, q dobivamo dipolni moment tockastog dipola
lim qd = p = konacno

d0
q

(8.18)

smjesten u ishodistu.
8.6.1

Elektricni potencijal i polje tockastog dipola

Potencijal tockastog dipola smjestenog na polozaju r0 glasi

np
1
40 |r r0 |2

(8.19)

1 3n(p n) p
40 |r r0 |3

(8.20)

(r) =
a elektricno polje za r 6= r0
E (r) =

27

U (8.19) i (8.20) jedinicni vektor n jednak je (r r0 ) / |r r0 | . Ako je dipol smjesten u ishodistu, izraze
(8.19) i (8.20) pogodno je zapisati u sfernim koordinatama
1 p cos
40 r 2
1 p sin
1 2p cos
er +
e
E (r, ) =
3
40 r
40 r 3
(r, ) =

8.6.2

(8.21)

Sila na dipol, moment sile i potencijalna energija u vanjskom elektricnom polju

Postavimo dipolni moment p u vanjsko, nehomogeno elektricno polje E (r) . Sila F na dipol i moment
sile N jednaki su
F = (p E) = (p )E
N=pE

(8.22)

gdje su polje i njegova derivacija izracunati u tocki u kojoj je dipol smjesten.

Potencijalna energija dipola u vanjskom elektricnom polju glasi
W = p E

(8.23)

Energija interakcije dva dipola, odnosno potencijalna energija jednog dipola u elektricnom polju drugog
iznosi
W12 = p1 E2 (r1 )
1 p1 p2 3(n p1 )(n p2 )
=
40
|r1 r2 |3
gdje su r1 , r2 polozaji na kojima su smjesteni dipoli, a n = (r1 r2 ) / |r1 r2 | .

28

(8.24)


III. ELEKTRICNO
POLJE U TVARIMA
9 Vezani naboj i polarizacija. Makroskopske jednadzbe elektrostatike
9.1 Izolatori
Izolatori su tvari koje, za razliku od vodica, ne sadrze velik broj slobodnih naboja. Elektricni naboj u
izolatorima vezan je uz atome ili molekule.
Kad izolator stavimo u elektrostatsko polje, stvara se elektricna polarizacija P (r) . Polarizacija je
prosjecni dipolni moment po jedinicnom volumenu.
Dva su osnovna nacina na koja nastaje polarizacija u izolatoru.
Vanjsko elektricno polje mijenja raspodjelu naboja u atomima. Prvi neisc ezavajuci c lanovi u multipolnom razvoju za potencijal u neutralnim atomima ili molekulama su dipolni c lanovi. Dakle,
atomi ili molekule u vanjskom polju postaju dipoli sa gotovo jednakim smjerom po cijelom volumenu izolatora.
Vanjsko elektricno polje usmjerava vec postojece dipolne momente u molekulama. Takve izolatore
nazivamo polarnim sredstvima. Najpoznatije polarno sredstvo je voda c ije molekule imaju snazan
dipolni moment. Zbog toga je voda odlicno otapalo.
U oba slucaja pri iskljucivanju vanjskog polja, izolator se vraca u pocetno stanje u kojem je polarizacija jednaka nuli.
Tvari koje imaju polarizaciju i u odsutstvu vanjskog polja nazivaju se feroelektrici. Kod rjesavanja
zadataka pretpostavit c emo da vanjsko elektricno polje ne mijenja polarizaciju feroelektrika.

9.2 Elektricni potencijal polarizirane tvari

Postavimo polariziranu tvar sa polarizacijom P u vakuum, daleko od rubnih ploha, naboja ili vanjskih
elektricnih polja. Elektricni potencijal je
I
Z
1
b dS
b dV
1
+
(9.1)
(r) =
40 S |r r | 40 V |r r |
gdje ploha S omeduje volumen V u kojem se nalazi polarizacija. Velicinu b nazivamo plosna gustoca
vezanog (polariziranog) naboja i definiramo je relacijom
b P n

(9.2)

gdje je n normala na plohu S. Velicinu b nazivamo prostorna gustoca vezanog (polariziranog) naboja
i definiramo je kao
b P
(9.3)
Izraz (9.1) je rjesenje jednadzbe
2 =

b
0

(9.3a)

Ako polarizacija na svom rubu kontinuirano pada na nulu tada u prvom integralu u (9.1) mozemo
uzeti S pa je taj integral jednak nuli.

29

Ukupan vezani naboj u po volji uzetom volumenu V omedenom plohom S u mediju s polarizacijom
P jednak nuli
Z
Z
I
I
b dV = PdV = P ndS = b dS
Z
I
b dV + b dS = 0
(9.4)

9.3 Makroskopske jednadzbe elektrostatike

Osnovne jednadzbe elektrostatike u sredstvima ili makroskopske jednadzbe jesu:
D = f

E=0

(9.5)

U jednadzbama (9.5) vektor E (r) je prosjecno ili makroskopsko elektricno polje, a f (r) gustoca
slobodnog naboja.
Vektor elektricnog pomaka D (r) definiran je pomocu jednakosti
D 0 E + P

(9.6)

SI naziv za vektor D je gustoca elektricnog polja. Primijetimo da druga jednadzba u (9.5) dozvoljava
uvodenje elektricnog potencijala E = . U integralnom obliku jednadzbe (9.5) glase
I
D dS = qf
S
I
E dl = 0
(9.7)
C

U (9.7) unutar zatvorene plohe S nalazi se slobodni naboj qf . Krivulja C je zatvorena.

Jednadzbe (9.5) ili (9.7) dobivene su usrednjavanjem Maxwellovih jednadzbi za mikroskopska polja
i gustoce naboja po mikroskopski velikom, ali makroskopski malom volumenu. Za donju granicu takvog
volumena uzima se 1024 m3 koji jos uvijek sadrzi veliki broj molekula. Pri tom se pretpostavlja da su
valjane mikroskopske jednadzbe oblika (2.2) i (2.4).

9.4 Rubni uvjeti u sredstvima

Rubni uvjeti pri prijelazu iz sredstva 1 u sredstvo 2 glase:
(D2 D1 ) n = f
n (E2 E1 ) = 0

(9.8)

Normala n na rubnu plohu usmjerena je od sredstva 1 prema sredstvu 2. Iz (9.8) vidimo da je normalna
komponenta od D diskontinuirana ako na rubnoj plohi postoji plosna gustoca slobodnog naboja f .
Ako polarizacija ima diskontinuitet pri prijelazu iz sredstva 1 u 2 tada vrijedi jednakost
(P2 P1 ) n = b

(9.9)

gdje je b plosna gustoca vezanog naboja. Usporedimo li s formulom (9.2) vidimo da se dvije formule
poklapaju ako je izvan polarizirane tvari vakuum, odnosno, P2 = 0.

30

9.5 Dielektrici
Kod dielektrika su elektricno polje i polarizacija proporcionalni. U slucaju homogenog i izotropnog
dielektrika vrijedi jednakost
P = 0 e E
(9.10)
Konstanta e naziva se elektricna susceptibilnost. Uvrstavanjem (9.10) u (9.6) dobije se
D = E

(9.11)

gdje smo definirali permitivnost sredstva formulom

= 0 (1 + e )

(9.12)

Ako je dielektrik nehomogen i anizotropan tada su elektricna susceptibilnost i permitivnost tenzori drugog ranga c ije komponente ovise o vektoru polozaja. Relaciju (9.11) tada pisemo u obliku
Di = ij Ej

(9.13)

Relativna permitivnost ili dielektricna konstanta definirana je relacijom

r

= 1 + e
0

(9.14)

9.6 Clausius-Mossottijeva relacija

Clausius-Mossottijevom relacijom dan je odnos izmedu molekularne polarizabilnosti mol i dielektricne
konstante r
3 r 1
(9.15)
mol =
N r + 2
Ovdje je N gustoca (koncentracija) molekula.

31

10 Rubni problemi s dielektricima i feroelektricima

10.1 Poissonova i Laplaceova jednadzba
Uvrstimo (9.11) u (9.5) te upotrijebimo E = . Ako je dielektrik homogen i izotropan, dobijemo
Poissonovu jednadzbu
f
(10.1)
2 =

i posebno, za f = 0 Laplaceovu jednadzbu

2 = 0

(10.2)

Za proracun potencijala koristit c emo metode iz drugog poglavlja.

10.2 Rubni uvjeti

U dielektricima se rubni uvjeti (9.8) pojednostavljuju. Na rubnoj plohi S pri prijelazu iz sredstva 1 u 2
imamo
(2 E2 1 E1 ) n|S = f
n (E2 E1 )|S = 0 .

(10.3)

gdje je normala n na plohu S usmjerena od sredstva 1 prema sredstvu 2. Drugi rubni uvjet u (10.3)
smijemo zamijeniti jednostavnijim uvjetom
(1 2 )|S = 0

32

(10.4)

IV. MAGNETOSTATIKA
11 Lorenzova sila. Bio-Savartov zakon
11.1 Struja
Struja je naboj po jedinici vremena koji prode kroz promatranu tocku. Ako je u toj tocki linijska gustoca
, a brzina naboja v tada je struja
Q
I=
ev = v
(11.1)
t
gdje je ev jednicni vektor u smjeru brzine.

11.2 Plosna gustoca struje

Plosna gustoca struje je naboj po jednici vremena koji prode kroz crtu sirine l koja je okomita na
struju
I
K=
= v
(11.2)
l
Ovdje je plosna gustoca naboja, a v brzina naboja u promatranoj tocki.

11.3 Prostorna gustoca struje

Gustoca struje je naboj po jednici vremena koji prode kroz plohu povrsine S s tim da je ploha okomita
na struju
I
J=
= v
(11.3)
S
Ovdje je gustoca naboja, a v brzina naboja u promatranoj tocki.
Napomena: relacije (11.1) do (11.3) odnose se na konvekcijske struje (na primjer, gibanje elektrona
u vakuumskoj cijevi). Gornji izrazi, opcenito, ne vrijede za kondukcijske struje u vodicima. Za takve
struje vrijedi Ohmov zakon (11.8).

11.4 Lorenzova sila

Lorenzova sila na naboj q u elektricnom i magnetskom polju postulirana je izrazom
F = q (E + v B)

(11.4)

gdje su E, B elektricno i magnetsko polje, a v brzina naboja. Odgovarajuci izrazi kod kontinuiranih
raspodjela struja u slucaju E = 0 glase
Z
F = Idl B
Z
F = K BdS
Z
F = J BdV
(11.5)

33

11.5 Jednadzba kontinuiteta

Jednadzba kontinuiteta u klasicnoj elektrodinamici je matematicka formulacija zakona odrzanja naboja
J=

(11.6)

U magnetostatici promatramo stacionarne struje koje imaju konstantnu vrijednost i smjer u vremenu u
promatranoj tocki prostora. Magnetska polja takvih struja su konstantna u vremenu, odnosno magnetostatska. Kod stacionarnih struja, naboj koji ude u volumen V , mora biti jednak naboju koji je izasao iz
tog volumena, a tada je /t = 0 u V. Jednadzba kontinuiteta postaje
J=0

(11.7)

11.6 Ohmov zakon

U vodicima je gustoca struje proporcionalna elektricnom polju na velikom intervalu temperatura
J = e E

(11.8)

Ovaj se eksperimentalno dobiveni izraz naziva Ohmov zakon. Velicina e je elektricna provodnost.

11.7 Biot-Savartov zakon

Magnetsko polje B stacionarnih struja je
0
B(r) =
4

Idl (r r )
|r r |3

(11.9)

Vektor B naziva se jos i magnetska indukcija, a SI naziv je gustoca magnetskog toka. Konstanta 0
naziva se permeabilnost vakuuma i iznosi
0 = 4 107 N A2
Za plosne i prostorne struje gornji se izraz mijenja
Z
0 K (r ) (r r )
B(r) =
dS
4
|r r |3
Z
0 J (r ) (r r )
dV
B(r) =
4
|r r |3

34

(11.10)

(11.11)

12 Ampereov zakon. Magnetski vektorski potencijal (I dio)

Temeljne jednadzbe magnetostatike
Diferencijalne jednadzbe magnetostatike glase
B = 0 J
B=0

(12.1)

Prva od jednadzbi u (12.1) koja povezuje magnetsko polje B i gustocu struje J naziva se Ampereov
zakon. Druga jednadzba je matematicka formulacija c injenice da magnetski naboj ne postoji.

n
dS

dl

S
C

Slika 12.1
Integralni oblik jednadzbi (12.1) je
I

Z
B dl = 0 J dS = 0 I
C
S
I
B dS = 0

(12.2)

U prvoj jednadzbi zatvorena krivulja C omeduje plohu S (slika 12.1), a u drugoj je ploha S zatvorena.
Struja I je ukupna struja kroz C. Predznaci pojedinih struja c ija je suma jednaka struji I, odreduju se
prema pravilu desne ruke i pozitivnoj orijentaciji krivulje C.

12.1 Magnetski vektorski potencijal

Zbog jednadzbe B = 0 mozemo uvesti vektorski potencijal A (r) na sljedeci nacin
BA

(12.3)

Ako izraz (12.3) uvrstimo u B = 0 J, uz Colombov izbor A = 0, dobivamo

2 A = 0 J

(12.4)

U Kartezijevim koordinatama, gornja jednadzba predstavlja tri nezavisne, Poissonove jednadzbe za

svaku od komponenti vektorskog potencijala i struja
2 Ax = 0 Jx
2 Ay = 0 Jy
2 Az = 0 Jz

(12.5)

Partikularno rjesenje jednadzbe (12.4) je oblika

0
A(r) =
4

35

J (r )
dV
|r r |

(12.6)

12.2 Tok magnetskog polja

Tok magnetskog polja B kroz plohu S omedenu zatvorenom krivuljom C definiramo relacijom
Z
Z
I
F = B dS = ( A) dS =
A dl
S

U zadnjoj jednakosti u (12.7) upotrijebljen je Stokesov teorem.

36

(12.7)

13 Magnetski vektorski potencijal (II dio)

13.1 Jednadzbe za vektorski potencijal u sfernim koordinatama
Pretpostavimo da je vektorski potencijal zadan u sfernim koordintama A = A (r, , ) . Laplace vektorskog potencijala u sfernim koordintama glasi

2

A=



1 A
2
1
(sin A ) +
er
Ar 2 Ar +
sin
sin
r



A
cos A
2 Ar
2

+ A + 2

r
2 sin2 sin2



2
A
A
Ar
2
+ A + 2

+ cot
e (13.1)
2 sin

r sin
2

Jednadzba 2 A = 0 J po komponentama glasi



1
2
1 A
2
Ar 2 Ar +
(sin A ) +
= 0 Jr
sin
sin
r


A
cos A
2 Ar

= 0 J

2 A + 2

r
2 sin2 sin2


2
A
A
Ar
2
A + 2

+ cot
= 0 J
2 sin

r sin

(13.2)

13.2 Jednadzbe za vektorski potencijal u cilindrickim koordinatama

Ako vektorski potencijal racunamo u cilindrickim koordinatama A = A (, , z) , Laplace od A glasi




A
A
2 A
2 A
2
2
2
e + A 2 + 2
e + 2 Az ez
(13.3)
A = A 2 2

Jednadzba 2 A = 0 J po komponentama glasi
A

2 A
= 0 J
2
2
A
2 A
= 0 J
2 A 2 + 2

2 Az = 0 Jz
2 A

13.3 Rubni uvjeti u magnetostatici

B2

n
2
K

1
B1

rubna ploha

Slika 13.1

37

(13.4)

Rubni uvjeti u magnetostatici pri prijelazu iz prostora 1 u prostor 2 glase

(B2 B1 ) n = 0

n (B2 B1 ) = 0 K

(13.5)

Normalna komponenta magnetskog polja je uvijek kontinuirana, dok tangencijalna ima prekid ako po
plohi postoji plosna struja. U svim slucajevima koje c emo razmatrati umjesto prvog uvjeta smije se
upotrebljavati uvjet neprekinutosti vektorskog potencijala
A1 = A2

38

(13.6)

V. MAGNETSKO POLJE U TVARIMA

14 Vezane struje i magnetizacija. Makroskopske jednadzbe magnetostatike
14.1 Magnetski dipol
Magnetski dipolni moment (krace: magnetski moment) raspodjele struja J definiramo relacijom
Z


1
r J r dV
(14.1)
m=
2
Ako vektorski potencijal promatramo na udaljenostima r d gdje je d karakteristicna dimenzija lokalizirane raspodjele struja J tada je on priblizno jednak prvom c lanu multipolnog razvoja za vektorski
potencijal
0 m r
A (r)
(14.2)
4 r 3
Jednostavan model magnetskog dipola predstavlja strujna petlja povrsine S koja lezi u jednoj ravnini i
kroz koju protjece struja I. Njezin magnetski moment je m = ISn, gdje je n normala na ravninu. U
granici S 0, I dobivamo magnetski moment tockastog magnetskog dipola
lim ISn = m = konacno

S0
I

(14.3)

koji je smjesten u ishodistu.

14.1.1

Vektorski potencijal i magnetsko polje magnetskog dipola

Vektorski potencijal tockastog dipola smjestenog na polozaju r0 glasi

0 m (r r0 )
4 |r r0 |3

(14.4)

0 3n(m n) m
4
|r r0 |3

(14.5)

A (r) =
a magnetsko polje za r 6= r0
B (r) =

U (14.4) i (14.5) jedinicni vektor n jednak je (r r0 ) / |r r0 | . Ako je dipol smjesten u ishodistu, izraze
(14.4) i (14.5) pogodno je zapisati u sfernim koordinatama
0 m sin
e
4 r 2
0 2m cos
0 m sin
B (r, ) =
er +
e
3
4
4 r 3
r
A (r, ) =

14.1.2

(14.6)

Sila na dipol, moment sile i potencijalna energija u vanjskom magnetskom polju

Postavimo dipolni moment m u vanjsko, nehomogeno magnetsko polje B (r) . Sila F na dipol i moment
sile N jednaki su
F = (m B) = (m )B
N=mB

39

(14.7)

gdje su polje i njegova derivacija izracunati u tocki u kojoj je dipol smjesten.

Potencijalna energija dipola u vanjskom magnetskom polju glasi
W = m B

(14.8)

W12 = m1 B2 (r1 )
m1 m2 3(n m1 )(n m2 )
=
|r1 r2 |3

(14.9)

Energija interakcije dva dipola iznosi

gdje su r1 , r2 polozaji na kojima su smjesteni dipoli, a n = (r1 r2 ) / |r1 r2 | .

14.2 Dijamagneti, paramagneti i feromagneti

U vanjskom magnetskom polju tvari postaju magnetizirane. Mikroskopske struje naboja u atomima i
molekulama stvaraju dipolne momente, a njihov ukupan vektorski zbroj gleda u smjeru ili suprotno
smjeru vanjskog polja.
Magnetiziranost tvari opisujemo posebnom fizikalnom velicinom, magnetizacijom M (r) koja je definirana kao prosjecni magnetski dipolni moment po jednici volumena.
Razlikujemo dva osnovna nacina na koja moze nastati magnetizacija:
Paramagnetizam - kod paramagneta, vanjsko polje usmjerava spinove nesparenih elektrona u smjeru
polja.
Dijamagnetizam - kod dijamagneta, vanjsko polje mijenja brzinu gibanja elektrona oko jezge u
atomu i time stvara dipolni moment c iji je smjer suprotan vanjskom polju.
Iskljucivanjem vanjskog polja magnetizacija se vraca na pocetnu vrijednost nula.
Tvari koje imaju magnetizaciju i bez ukljucivanja vanjskog polja nazivaju se feromagneti. Kod
rjesavanja zadataka pretpostavit c emo da vanjsko magnetsko polje ne mijenja magnetizaciju feromagneta i tada govorimo o tvrdim feromagnetima.

14.3 Vektorski potencijal tvari s magnetizacijom

Postavimo magnetiziranu tvar s magnetizacijom M u vakuum, daleko od rubnih ploha, struja ili vanjskih
magnetskih polja. Vektorski potencijal je
I
Z
Kb (r ) dS 0
Jb (r ) dV
0
+
(14.10)
A (r) =
4 S |r r |
4 V |r r |
gdje ploha S omeduje volumen V u kojem se nalazi magnetizacija. Velicinu Kb nazivamo plosna gustoca
struje vezanog naboja (krace: vezana, plosna struja) i definiramo je relacijom
Kb M n

(14.11)

gdje je n normala na plohu S. Velicinu Jb nazivamo prostorna gustoca struje vezanog naboja (krace:
vezana struja) i definiramo je relacijom
Jb M
(14.12)
Ako magnetizacija na svom rubu kontinuirano pada na nulu tada u (14.10) mozemo uzeti S pa je
prvi integral jednak nuli.

40

14.4 Makroskopske jednadzbe magnetostatike

Osnovne jednadzbe magnetostatike u sredstvima ili makroskopske jednadzbe jesu:
H = Jf
B=0.

(14.13)

U jednadzbama (14.13) vektor B (r) je prosjecno ili makroskopsko magnetsko polje, a Jf (r) struja
slobodnog naboja (krace: slobodna struja). Vektor polja H (r) (SI naziv: jakost magnetskog polja)
definiran je pomocu jednakosti
1
(14.14)
H BM
0
Druga jednadzba u (14.13) dozvoljava uvodenje magnetskog vektorskog potencijala A (r) pomocu relacije B A. U integralnom obliku jednadzbe (14.13) glase
I
H dl = If
C
I
B dS = 0
(14.15)
S

U (14.15) struja If prolazi unutar zatvorene krivulje C, a ploha S je zatvorena.

Jednadzbe (14.13) ili (14.15) dobivene su usrednjavanjem Maxwellovih jednadzbi za mikroskopska polja i gustoce struja po mikroskopski velikom, ali makroskopski malom volumenu. Pri tome se
pretpostavlja da jednadzbe (12.1) valjano opisuju mikroskopska magnetska polja.

14.5 Rubni uvjeti u magnetskim sredstvima

Rubni uvjeti pri prijelazu iz sredstva 1 u sredstvo 2 glase:
n (H2 H1 ) = Kf
(B2 B1 ) n = 0

(14.16)

Normala n na rubnu plohu usmjerena je od sredstva 1 prema sredstvu 2. Iz (14.16) vidimo da je tangencijalna komponenta od H diskontinuirana ako na rubnoj plohi postoji slobodna plosna struja Kf .
Ako tangencijalna komponenta magnetizacije ima diskontinuitet pri prijelazu iz sredstva 1 u 2 tada
vrijedi jednakost
n (M2 M1 ) = Kb
(14.17)
gdje je Kb vezana plosna struja.

41

15 Rubni problemi s magnetskim sredstvima

15.1 Linearna magnetska sredstva
Kod vecine paramagneta i dijamagneta magnetizacija M proporcionalna je polju H
M = m H

(15.1)

Konstanta m naziva se magnetska susceptibilnost. Zbog relacije (15.1) kazemo da su takva sredstva linearna. U homogenim i izotropnim sredstvima m je konstanta proporcionalnosti. Opcenito, u nehomogenim i anizotropnim magnetskim sredstvima m je tenzor i ovisi o vektoru polozaja. Kod paramagneta
je m > 0, a kod dijamagneta m < 0.
Uvrstimo (15.1) u (14.14). Dobijemo
B = H
(15.2)
gdje smo definirali magnetsku permeabilnost izrazom
0 (1 + m )

(15.3)

Definicija relativne magnetske permeabilnosti glasi

r

= 1 + m
0

(15.4)

15.2 Magnetski skalarni potencijal

U podrucju gdje je gustoca struje jednaka nuli, makroskopske jednadzbe dobivaju oblik
H=0
B=0

(15.5)

Na osnovi prve jednadzbe u (15.5) uvodimo magnetski skalarni potencijal M (r)

H M

(15.6)

Napomena: defincija (15.6) odreduje magnetski skalarni potencijal kao jednoznacnu funkciju samo na
jednostruko povezanom podrucju. Ako je podrucje na kojem je definiran magnetski potencijal visestruko
povezano, tada je on viseznacan.
15.2.1

Linearna sredstva

Kod linearnih magnetskih sredstava, uvrstavanje (15.2) i (15.6) u drugu jedandzbu u (15.5) daje
2 M = 0

(15.7)

Ta je jednadzba Laplaceovog tipa i tehnike za njeno rjesavanje navedene su u drugom poglavlju.

15.2.2

Tvrdi feromagneti

Iz jednadzbe B = 0 i definicijske jednadzbe (14.14) za polje H slijedi

H = M

(15.8)

Definiramo li novu fizikalnu velicinu, efektivnu gustocu magnetskog naboja M (r)

M M

42

(15.9)

jednadzbe (15.5) mijenjaju se u

H=0

H = M

(15.10)

Te su jednadzbe po obliku jednake elektrostatskim jednadzbama (2.2) i (2.4), pa nije tesko zakljuciti da
c e za magnetski skalarni potencijal vrijediti jednadzba
2 M = M

(15.11)

slicna onoj iz elektrostatike. Takoder, na osnovi analogije sa elektrostatikom, mozemo zakljuciti da c e

rjesenje jednadzbe (15.11) u rubnom problemu bez rubnih ploha za lokaliziranu raspodjelu magnetizacije, opcenito glasiti
Z
Z
1
M (r ) dV
M (r ) dS
1
M (r) =
+
(15.12)
4 V |r r |
4 S |r r |
Ovdje smo sa M oznacili efektivnu plosnu gustocu magnetskog naboja
M M n

(15.13)

Napomenimo da su velicine (15.9) i (15.13) uvedene iskljucivo na temelju analogije sa elektrostatikom

i nemaju nikakve fizikalne osnove: postojanje magnetskog naboja nije eksperimantalno potvrdeno.
Usporedimo rjesenja (15.12) za magnetski skalarni potencijal i (14.10) za magnetski vektorski potencijal. Izraz (15.12) je rjesenje jednadzbe (15.11), a formula (14.10) je rjesenje jednadzbe
2 A = 0 JM

(15.14)

za lokaliziranu raspodjelu magnetizacije u prostoru bez makroskopskih struja i rubnih ploha.

15.3 Rubni uvjeti za linearna magnetska sredstva

Na rubnoj plohi, pri prijelazu iz jednog linearnog sredstva u drugo polje H zadovoljava sljedece uvjete:
(2 H2 1 H1 ) n|S = 0
n (H2 H1 )|S = Kf

(15.15)

gdje je S rubna ploha. Ako je Kf = 0 umjesto drugog uvjeta u (15.15) smijemo upotrebljavati
(1)

(2)

M = M
na rubnoj plohi.

43

(15.16)


VI. MAXWELLOVE JEDNADZBE
16 Ohmov zakon. Faradayev zakon indukcije. Energija magnetskog polja

44

17 Maxwellove jednadzbe. Kvazistaticka aproksimacija. Zakoni ocuvanja

u elektrodinamici
17.1 Maxwellove jednadzbe
Makroskopske Maxwellove jednadzbe glase:
B
,
t
(17.1)
D
.
B=0,
H = Jf +
t
Maxwellove jednadzbe (17.1), Lorentzova sila (11.4) i drugi Newtonov zakon daju potpuni klasicni opis
dinamike nabijenih c estica i elektromagnetskog polja.
Uobicajeno, makroskopske Maxwellove jednadzbe izvode se postupkom prostornog usrednjavanja
iz mikroskopskih Maxwellovih jednadzbi koje prihvacamo kao postulate
D = f ,

E=

B
,
t
(17.2)
E
B= 0 ,
B = 0 J + 0 0
.
t
U gornjim jednadzbama i J su mikroskopske razdiobe naboja i struja dana pomocu Diracovih delta
funkcija, a E i B su odgovarajuca mikroskopska polja. Mikroskopske jednadzbe imaju slican oblik kao
i makroskopske Maxwellove jednadzbe u vakuumu. Jasno, makroskopske jednadzbe sadrze makroskopske izvore i polja.
E= ,

E=

17.2 Zakon ocuvanja naboja

Jednadzba kontinuiteta u klasicnoj elektrodinamici je matematicka formulacija zakona odrzanja naboja

= J .
(17.3)
t
Gustoca naboja (r, t) i gustoca struje J (r, t) su, opcenito, funkcije polozaja i vremena. Jednadzba
(17.3) kaze da je brzina promjene gustoce naboja posljedica promjene gustoce struje u promatranoj
tocki. Primijenimo li jednadzbu na mali, ali konacan volumen V, tada nam jednadzba kaze da je brzina
promjene naboja unutar podrucja volumena V posljedica struje koja je usla ili izasla iz volumena.
Integracijom ove jednadzbe po zatvorenoj plohi povrsine Ap unutar koje se nalazi naboj Q(t) dobijemo
I
dQ
=
J dAp .
(17.4)
dt
Ap
Jednadzba (17.3) moze izvesti iz Maxwellovih jednadzbi prihvatimo li ih kao postulate teorije.

17.3 Poyntingov teorem

17.3.1

Energija elektromagnetskog polja

Gustoca energije EM polja u vakuumu jednaka je



1
1 2
2
uem =
0 E + B
,
2
0

(17.5)

gdje prvi c lan s desne strane daje gustocu energije elektricnog polja, a drugi gustocu energije magnetskog
polja. U linearnim sredstvima izraz (17.5) mijenja se u
uem =

1
(E D + B H) .
2

45

(17.6)

17.3.2

Rad elektromagnetskih sila na naboje

Rad kojeg elektromagnetske sile po jedinicnom vremenu (snaga) obave gurajuci naboj q jednak je F v,
gdje je F Lorentzova sila. No, magnetske sile ne obavljaju rad pa je snaga jednaka qv E. Odavdje,
unutar podrucja volumena V sa strujama J ukupna snaga je
Z
dW
=
E JdV .
(17.7)
dt
V
Snaga (17.7) utrosi se na povecanje mehanicke energije c estica ili na toplinu.
17.3.3

Poyntingov vektor

Energiju po jedinicnom vremenu i po jedinicnoj povrsini koja se prenese EM poljem nazivamo Poyntingovim vektorom
1
S
(E B) ,
(17.8)
0
U linearnim se sredstvima relacija (17.8) mijenja u
SEH.

(17.9)

Poyntingov vektor ima dvije interpretacije:

gustoca toka energije EM polja;
vektor 0 0 S je gustoca impulsa EM polja.
17.3.4

Poyntingov teorem i zakon ocuvanja energije

Poyntingov teorem u najjednostavnijem obliku glasi:

uem
+ E J = S .
(17.10)
t
Integriramo li gonju jednadzbu po podrucju volumena V koje je omedeno zatvorenom plohom povrsine
Ap dobijemo

I
Z 
uem
+ E J dV =
S dAp .
(17.11)
t
Ap
V
Interpretacija jednadzbe (17.11) glasi: zbroj brzine promjene energije EM polja i rada kojeg obavi EM
polje na naboje u volumenu V , jednak je negativnom toku EM energije iz V .
Jednadzbu (17.11) mozemo zapisati i u diferencijalnom obliku
uem
+ E J = S .
(17.12)
t
Ako je rad EM sila jednak nuli, tada jednadzba (17.12) dobiva oblik koji je identican jednadzbi kontinuiteta (17.3)
uem
= S
(17.13)
t
i iskazuje zakon ocuvanja energije za EM polje.
Poyntingov teorem ima razlicite primjene i pri tom se matematicki iskaz teorema mijenja. Primijenimo li ga na mikroskopska EM polja gdje u svakom trenutku znamo polozaje pojedninih tockastih
naboja, teorem tada ima sljedeci oblik:
I
d
(Eem + Emech ) =
S dAp ,
(17.14)
dt
Ap
gdje je Emech ukupna mehanicka energija c estica unutar V . U ovom slucaju Poyntigov teorem mozemo
interpretirati kao zakon ocuvanja energije za sustav c estica i polja.

46

17.4 Maxwellov tenzor naprezanja

Maxwellov tenzor naprezanja T definiran je relacijom





1
1
1
Bi Bj B2 ij .
Tij 0 Ei Ej E2 ij +
2
0
2

(17.15)

Tenzor naprezanja ima dvije interpretacije:

Tij je sila po jedinicnoj povrsini u i-tom smjeru koja djeluje element plohe u j-tom smjeru. Na
primjer, Txy je sila po jedinicnoj povrsini u smjeru ex na element povrsine Sxz s normalom u
smjeru ey . Dijagonalni matricni elementi Txx , Tyy i Tzz su tlakovi, a vandijagonalni Txy , Txz , ... su
posmicna naprezanja.
Tij je gustoca toka impulsa EM polja u i-tom smjeru kroz element plohe u j-tom smjeru.

17.5 Integralni oblik izraza za silu

Neka se naboji nalaze unutar podrucja volumena V koje je omedeno zatvorenom plohom povrsine Ap .
Ukupna sila na naboje glasi:
Z
I

d
SdV .
(17.16)
F=
T dAp 0 0
dt V
Ap

17.6 Zakon ocuvanja impulsa

Pomocu drugog Newtonovog zakona te uzmemo li samo EM sile u obzir, jednadzbu (17.16) mozemo
zapisati u obliku
Z
I
dpmech
d

SdV ,
(17.17)
=
T dAp 0 0
dt
dt V
Ap
gdje je pmech ukupni impuls c estica u podrucju volumena V . Prvi c lan s desne strane u (17.17) interpretiramo kao tok impulsa EM polja kroz plohu povrsine Ap po jedinicnom vremenu. Drugi c lan s desne
strane u (17.17) upucuje na definiciju
Z
(17.18)
pem 0 0 SdV ,
V

sto predstavlja ukupni impuls EM polja unutar podrucja volumena V . Iz (17.18) vidimo interpretaciju
vektora 0 0 S kao gustoce impulsa pohranjenog u EM polju.
Jednadzba (17.17) je zakon ocuvanja impulsa za sustav c estica i naboja: impuls sustava c estica moze
porasti u vremenu ako se impuls EM polja smanji, ili ako se impuls EM polja prenese u podrucje s
c esticama i poljem kroz plohu povrsine Ap .
Pretpostavimo da se impuls c estica ne mijenja u vremenu. Definiramo li gustocu impulsa EM polja
gem 0 0 S = 0 (E B) .

(17.19)

jednadzbu (17.17) mozemo svesti na poznati oblik

gdje je

= T ,
t

(17.20)


X Tij

.
T =
xi
j
i

(17.21)

47

Jednadzba (17.20) je zakon ocuvanja impulsa za EM polje. Iz (17.20) vidimo interpretaciju tenzora T
kao gustoce toka impulsa EM polja.
Jednadzbu (17.17) mozemo zapisati i u diferencijalnom obliku upotrijebimo li gustoce impulsa gmech
i gem

(gmech + gem ) = T .
(17.22)
t

17.7 Zakon ocuvanja angularnog momenta

Uz energiju i impuls, EM polje sadrzi i angularni moment. Zakon ocuvanja angularnog momenta za
sustav c estica i polja glasi
Z
I
d
dLmech

(r S) dV ,
(17.23)
=
M dAp 0 0
dt
dt V
Ap
gdje je Lmech ukupni angularni moment c estica unutar podrucja volumena V . Prvi c lan s desne strane
jednadzbe (17.23) opisuje tok angularnog momenta EM polja kroz plohu povrsine Ap , gdje je gustoca
toka angularnog momenta EM polja opisana tenzorom

gdje je

M T r,

(17.24)



X

T r =
ijk Tij xk .

(17.25)

jk

Drugi c lan s desne strane jedn. (17.23) upucuje na definiciju angularnog momenta EM polja
Z
Lem 0 0 (r S) dV .

(17.26)

Jednadzbu (17.23) mozemo zapisati i u diferencijalnom obliku upotrijebimo li gustoce angularnih momenata Lmech i Lem

(Lmech + Lem ) = M .
(17.27)
t

48

VII. ELEKTROMAGNETSKI VALOVI

18 Ravni EM val. Polarizacija. Refleksija i transmisija
18.1 Elektromagnetski valovi u vakuumu
U podrucju bez naboja i struja, Maxwellove jednadzbe glase
B
,
t
E
B = 0 0
.
t

E=0,

E=

B=0,

(18.1)

Jednadzbe (18.1) c ine povezani sustav parcijalnih diferencijalnih jednadzbi prvog reda za elektricnu
E (r, t) i magnetsku B (r, t) komponentu elektromagnetskog (EM) polja. Moze se pokazati da se iz
(18.1) dobiva sustav medusobno nepovezanih diferencijalnih jednadzbi drugog reda
2 E
,
t2
2 B
2 B = 0 0 2 ,
t

2 E = 0 0

(18.2)

pa svaka komponenta EM polja f = {Ei , Bi ; i = 1, 2, 3} zadovoljava valnu jednadzbu

2 f =

1 2 f
.
v 2 t2

(18.3)

Usporedimo li (18.2) i (18.3) zapazamo da brzina EM vala u vakuumu iznosi:

1
v=c=
= 3 108 m s1 .
0 0

(18.4)

Rjesenje za sustav (18.1) nuzno zadovoljava i jednadzbe (18.2) dok obrat ne vrijedi: rjesenje valnih
jednadzbi (18.2) ne mora biti rjesenje za (18.1).

18.2 Elektromagnetski valovi u sredstvu

Unutar sredstva, u podrucju bez slobodnih naboja i slobodnih struja, Maxwellove jednadzbe (18.1) imaju
oblik:
B
D=0 ,
E=
,
t
(18.5)
D
B=0 ,
H=
,
t
gdje su E (r, t) i B (r, t) makroskopska polja. Vektore D (r, t) i H (r, t) definiramo pomocu makroskopskih polja te polarizacije P (r, t) i magnetizacije M (r, t), upotrebom sljedecih relacija:
D 0 E + P ,
1
H BM.
0

(18.6)

Ako je sredstvo linearno, izotropno i homogeno (krace: opticko sredstvo), tada je

D = E ,
1
H= B,

49

(18.7)

gdje permitivnost sredstva i permeabilnost sredstva imaju konstantnu vrijednost za fiksnu frekvenciju
(ovisnost o frekvenciji dovodi do efekta disperzije), a jednadzbe (18.5) postaju
B
,
t
E
B =
.
t

E= 0 ,

E=

B= 0 ,

(18.8)

Jednadzbe (18.1) i (18.8) imaju identican oblik pa zakljucujemo da valne jednadzbe (18.2) u optickom
sredstvu glase:
2 E
,
t2
2 B
2 B = 2 .
t
2 E =

(18.9)

Brzina elektromagnetskog vala u optickom sredstvu je

c
1
v= = .
n

(18.10)

Indeks loma n u (18.10) definiran je izrazom

r
n

= r r ,
0 0

(18.11)

gdje su r i r relativne permitivnosti i permeabilnosti, respektivno. U vecini slucajeva, promatrano

sredstvo imat c e relativnu permeabilnost r 1 pa je indeks loma n r .

18.2.1

Energija i impuls EM vala

U optickim sredstvima gustoca energije EM vala glasi:



1 2
1
2
E + B
.
u
2

(18.12)

Poytingov vektor ima istu jedinicu kao i gustoca toka energije, a definira se relacijom
SEH=

1
(E B) .

(18.13)

Gustoca impulsa EM polja razmjerna je Poytingovu vektoru

P

1
S.
c2

(18.14)

Izracunamo li vremenski prosjek iznosa Poytingovog vektora, dobivamo intenzitet EM vala

I hSi .
18.2.2

(18.15)

Rubni uvjeti

Rubne uvjete za elektricnu i magnetsku komponentu EM polja na granici izmedu dva opticka sredstva
dobivamo iz Maxwellovih jednadzbi (18.5) integracijom po Gaussovoj kutiji i Stokesovoj petlji koje
probadaju rubnu plohu. Normala n na rubnu plohu usmjerena je od sredstva 1 prema sredstvu 2.

50

Uvjeti na paralelne komponente EM polja glase:


n

n (E2 E1 )|na rubu = 0 ,



1
1
=0.
B2 B1 

2
1

(18.16)

na rubu

Uvjeti na normalne komponente polja su

(2 E2 1 E1 ) n|na rubu = 0 ,

(B2 B1 ) n|na rubu = 0 .

(18.17)

18.3 Ravni EM val

Pretpostavimo li da EM polje ima harmonicku ovisnost o vremenu, eit , jednadzbe (18.9) dobivaju
oblik Helmholtzove valne jednadzbe u optickom sredstvu
2 E + 2 E = 0 ,

2 B + 2 B = 0 .

(18.18)

Harmonicka ovisnost o vremenu nije ogranicenje jer se bilo koja vremenska ovisnost EM polja moze,
zbog linearnosti jednadzbi, prikazati Fourierovim redom ili integralom.
Harmonicki ravni EM val ili monokromatski ravni EM val (krace: ravni EM val) ima oblik
E (r, t) = E0 ei(krt) ,
B (r, t) = B0 ei(krt) ,

(18.19)

gdje su E0 , B0 vektori kompleksnih amplituda elektricnog i magnetskog polja. Ovako uvedene kompleksne velicine olaksavaju zapisivanje i racunanje, no fizicko znacenje ima samo realni ili imaginarni dio od
(18.19).
Prikazemo li valni vektor k u obliku
k = kek ,
(18.20)
gdje je ek jedinicni (realni) vektor u smjeru valnog vektora, a k valni broj, ravni EM val (18.19) zadovoljava jednadzbe (18.18) uz uvjet

(18.21)
k = = .
v
Brzinu v u (18.21) nazivamo faznom brzinom EM vala.
Superpozicijom ravnih valova mozemo naci opce rjesenje za komponente EM vala u (18.9) koje
vrijedi za bilo kakav valni oblik (valni paket) koji se slobodno s iri u optickom sredstvu
Z
1
g(k)ei[kr(k)t] d3 k ,
(18.22)
f (r, t) =
3/2
(2)
gdje je g(k) kompleksna funkcija. U slucaju da permeabilnost i permitivnost nisu funkcije valnog
vektora tada je (k) dan izrazom (18.21).
Maxwellove jednadzbe (18.8) postavljaju dodatne uvjete na ravni EM val (18.19):
Vektor elektricnog i magnetskog polja ortogonalni su na smjer sirenja vala, odnosno, na vektor k
E0 ek = B0 ek = 0 ,

(18.23)

pa EM polje u ravnom valu titra u ravnini koja je okomita na smjer sirenja vala. Ravni EM val je
transverzalan.

51

 Elektricna i magnetska komponenta u ravnom EM valu medusobno su ortogonalne i titraju u fazi

B0 =

1
(k E0 ) ,

(18.24)

1
k
E0 = E0 .

(18.25)

dok su iznosi amplituda povezani relacijom

B0 =

Na osnovi (18.23) - (18.25) ravni EM val (18.19) mozemo zapisati u obliku

E (r, t) = E0 ei(krt) ep ,

1
B (r, t) = B0 ei(krt) ek ep = E0 ei(krt) ep ,
v

(18.26)

gdje jedinicne vektore ep i ep = ek ep nazivamo vektorima polarizacije. Vektori ep i ep odreduju smjer

tiranja elektricnog i magnetskog polja. Amplitude E0 , B0 su, opcenito, kompleksni brojevi oblika
|E0 | ei , |B0 | ei ,

(18.27)

a je fazni pomak. Ako za smjer titranja elektricnog polja odaberemo ep , smjer titranja magnetskog
polja postaje ep .
18.3.1

Energija i impuls ravnog EM vala

Faza EM vala uobicajeno se mijenja veoma brzo u vremenu u odnosu na karakteristicna vremena pri makroskopskim mjerenjima fizickih velicina koje karakteriziraju EM polje. Na primjer, za vidljivu svjetlost
promjene faze su 1015 s. Zato je nuzno racunati s vremenskim prosjecima fizickih velicina.
Moze se pokazati da vremenski prosjek umnoska dviju kompleksnih velicina f i g c ija je harmonicka
ovisnost identicna (isti k i ), glasi


1
(18.28)
hfgi = Re fg .
2
Pomocu (18.28) prosjek gustoce energije ravnog EM vala (18.12) je
hui =

1
1
Re E D + B H = |E0 |2 .
4
2

(18.29)

Prosjecna vrijednost Poyntingova vektora (18.13) iznosi

1
1
Re E H = v |E0 |2 ek
2
2
= Iek ,

hSi =

(18.30)

gdje je I intenzitet EM vala. Prosjecna vrijednost gustoce impulsa EM vala (18.14) glasi
hPi =

1
|E0 |2 ek .
2v

(18.31)

18.4 Polarizacija EM vala

Ravni EM val (18.26) je linearno polariziran: vektor elektricnog polja ima stalan smjer ep . Zbrojimo li
dva linearno polarizirana vala
E1 (r, t) = E1 ei(krt) ep ,
E2 (r, t) = E2 ei(krt) ep ,

52

(18.32)

dobivamo val oblika

E (r, t) = E1 ep + E2 ep ei(krt)

(18.33)

koji je najopcenitije rjesenje Maxwellovih jednadzbi u slucaju kada je k realan. Obzirom na faznu razliku
kompleksnih amplituda E1 = |E1 | ei1 i E2 = |E2 | ei2 promotrit c emo tri slucaja:
Amplitude E1 i E2 imaju istu fazu, 1 = 2 , odnosno, fazna razlika je nula. Ravni val (18.33) je
linearno polariziran.
Vrijedi |E1 | = |E2 | i fazna razlika amplituda je 1 2 = /2. Val (18.33) je cirkularno polariziran.
Fazna razlika razlicita je 0 ili /2. Polarizacija je elipticna.
Magnetske komponente EM vala koje odgovaraju elektricnim (18.32) mozemo pronaci pomocu
(18.24) i (18.25)
E1 i(krt)
k
(ek E1 ) =
e
ep ,

v
k
E2
B2 = (ek E2 ) = ei(krt) ep ,

v
B1 =

18.4.1

(18.34)

Stokesovi parametri

Stokesovi parametri su poveznica teorije i eksperimenta. Odredujemo ih mjerenjem intenziteta ravnog

vala (18.33) pa na temelju njihovih definicija, izracunavamo kompleksne amplitude i doznajemo stanje
polarizacije vala. Zapisemo li kompleksne amplitude u obliku E1 = a1 ei1 i E2 = a2 ei2 , Stokesove
parametre s0 , s1 , s2 i s3 definiramo izrazima:
2
2 

s0 ep E + ep E = a21 + a22 ,

2 
2
s1 ep E ep E = a21 a22 ,
h



i
s2 2 Re ep E
ep E = 2a1 a2 cos (2 1 ) ,
h



i
s3 2 Im ep E
ep E = 2a1 a2 sin (2 1 ) .

(18.35)

18.5 Refleksija i transmisija ravnog EM vala na granici izmedu dva opticka sredstva
18.5.1

Fresnelove jednakosti

ravnina upada
ki

kr
qi

qr

ni
nt

qt
kt

Slika 18.1

53

Promatrajmo upad ravnog, monokromatskog vala iz optickog sredstva indeksa loma ni (permitivnosti
i i permeabilnosti i ) na opticko sredstvo indeksa loma nt (permitivnosti t i permeabilnosti t ). Smjer
upadnog vala zadan je valnim vektorom ki . Smjer reflektiranog vala zadan je s kr , a smjer transmitiranog
(propustenog) vala je kt (slika 18.1). Elektricna i magnetska komponenta upadnog vala glase:
Ei = E0i ei(ki rt) ,
ki

Bi = i i Ei .
ki

(18.36)

Elektricna i magnetska komponenta transmitiranog vala glase:

Et = E0t ei(kt rt) ,
kt

Bt = t t Et .
kt

(18.37)

dok za reflektirani val vrijedi

Er = E0r ei(kr rt) ,
kr

Br = i i Er .
kr

(18.38)

Slicno kao u jednakosti (18.33), vektore amplituda E0i , E0t i E0r rastavljamo na komponentu koja je
paralelna ravnini upada i komponentu koja je okomita na ravninu upada. Rubne uvjete (18.16) i (18.17)
primijenimo na polja (18.36) - (18.38), posebno za paralelnu, a posebno za komponentu okomitu na
ravninu upada. Granica dva opticka sredstva je z = 0.
Refleksija i lom elektrinog polja
okomitog na ravninu upada
Ei

Refleksija i lom elektrinog polja

paralelnog ravnini upada
Er

Er

Ei
ki

ki

kr
qi

kr
qi

qr
ni
nt

qr
ni

z=0

nt
qt

qt

kt

kt

Et

Et

Slika 18.2
Za paralelnu komponentu omjer amplituda reflektiranoga i upadnoga elektricnog polja glasi

rq =

E0r
E0i


q

i
nt cos i ni cos t
t
.
=
i
ni cos t + nt cos i
t

(18.39)

Za okomitu komponentu omjer amplituda reflektiranoga i upadnoga elektricnog polja glasi


r =

E0r
E0i

i
nt cos t
t
=
.
i
ni cos i + nt cos t
t
ni cos i

54

(18.40)

Za paralelnu komponentu omjer amplituda transmitiranoga i upadnoga elektricnog polja glasi



E0t
2ni cos i
.
(18.41)
=
tq =
E0i q n cos + i n cos
t
i
i
t
t
Za okomitu komponentu omjer amplituda transmitiranoga i upadnoga elektricnog polja glasi


E0t
2ni cos i
t =
=
.
E0i n cos + i n cos
t
t
i
i
t

(18.42)

Jednakosti (18.39) - (18.42) nazivaju se Fresnelovim jednakostima.

18.5.2

Geomtrijska optika

Razmatranje refleksije i transmisije EM vala pomocu Maxwellovih jednadzbi moze pojasniti niz c injenica
iz geometrijske optike:
Valni vektori ki , kt i kr leze u jednoj ravnini koju nazivamo ravninom upada.
Vrijedi zakon refleksije: kut refleksije jednak je upadnom kutu, r = i .
Vrijedi Snellov zakon ili zakon loma: ni sin i = nt sin t .
18.5.3

Okomit upad: i = 0

Pretpostavimo li da je i t 0 , te u Fresnelove jednadzbe uvrstimo i = t = 0, dobivamo:

nt ni
,
ni + nt
2ni
,
tq = t = t =
ni + nt

rq = r = r =

(18.43)

pri c emu predznak + vrijedi za paralelnu, a predznak za okomitu komponentu reflektiranog vala. Ako
val upada na opticki gusc e sredstvo (nt > ni ) , okomita komponenta reflektiranog vala ima fazni pomak
u odnosu na upadni val.
18.5.4

Koeficijenti refleksije i transmisije

Koeficijent refleksije (reflektancija) R je omjer vremenskih prosjeka snage zracenja reflektiranog Ir A cos r
i upadnog vala Ii A cos i
Ir A cos r
Ir
R=
=
.
(18.44)
Ii A cos i
Ii
gdje je A povrsina plohe na koju upada EM val. Koeficijent transmisije (transmitacija) T je omjer
vremeskih prosjeka snage zracenja transmitiranog It A cos t i upadnog vala Ii A cos i
T =

It A cos t
It cos t
=
.
Ii A cos i
Ii cos i

Za okomit upad i = 0 koeficijenti refleksije i transmisije jednaki su:

2

nt ni
,
R=
ni + nt

2
2ni
4ni nt
nt
=
T =
.
ni ni + nt
(ni + nt ) 2

55

(18.45)

(18.46)

18.5.5

Polarizacija refleksijom

Ako je upadni kut jednak Brewsterovom kutu B , paralelna komponenta reflektiranog vala jednaka je
nuli pa je reflektirani val potpuno polariziran okomito na ravninu upada (Slika 18.3). Rjesenje sustava
jednadzbi
rq = nt cos B ni cos t = 0 ,
ni sin B = nt sin t

(18.47)

je B = arctan (nt /ni ) i t = /2 B .

18.5.6

Totalna refleksija

Ako je ni > nt , tada iz Snellovog zakona slijedi da za kut i = C = arcsin (nt /ni ) dobijemo t = /2
gdje je kut C granicni (kriticni) kut pri kojem nastaje totalna refleksija (Slika 18.4). Povecamo li upadni
kut i > C , iz Snellovog zakona slijedi sin t (ni /nt ) sin i > 1, dok je cos t imaginaran
s

2
sin i
cos t = i
1.
(18.48)
sin C
Tada valni vektor transmitiranog vala kt postaje kompleksan
kt = kt (sin t ex + cos t ez ) = kt ex + ikt ez ,

(18.49)

gdje je
ni
sin i ,
n
st

2
sin i

1>0.
kt kt
sin C
kt kt

(18.50)

Transmitirani val (18.37) dobiva oblik nehomogenog ravnog vala (trnuci, guseni val)

Et = E0t ei(kt rt) = E0t ekt z ei(kt xt) .

56

(18.51)

18.5.7

Grafovi za rq , r , tq i t za zrak i staklo

Na slici 18.3 prikazani su grafovi za omjere rq , r , tq i t u slucaju kad EM val iz zraka upada na staklo.
Na slici 18.4 prikazani su rq i r kad EM val upada iz stakla u zrak.
zrak

1,0

= 1

staklo

= 1,5

omjeri amplituda el. polja

t
t

0,5

0,0

-0,5

-1,0
0

30

60

90

(stupnjevi)

Slika 18.3

staklo

omjeri iznosa amplituda el. polja

1,0

= 1.5

zrak

= 1

0,5
r

0,0
B

'

-0,5

-1,0
0

30

60
i

(stupnjevi)

Slika 18.4

57

90

19 Disperzija. Apsorpcija
19.1 Elektromagnetski valovi u vodicima
U homogenim i izotropnim vodicima opisanim s konstantama , i , Maxwellove jednadzbe imaju
oblik:
B
,
E=0,
E=
t
(19.1)
E
B=0,
B =
+ E .
t
Usporedimo li (19.1) s Maxwellovim jednadzbama u optickom sredstvu (18.8), vidimo da je dodan c lan
Jf = E

(19.2)

koji opisuje makroskopsku struju Jf . Vodici, pored elektrona vezanih uz atome u kristalu, sadrze i gotovo
slobodne elektrone c ija je makroskopska struja dana Ohmovim zakonom, Jf = E.
Modificirane valne jednadzbe za EM polje koje dobivamo iz sustava (19.1) glase:
2E
E
,
+
2
t
t
B
2B
.
2 B = 2 +
t
t

2 E =

(19.3)

Uvrstimo li u (19.3) ravni EM val

E (r, t) = E0 ei(rt) ,
B (r, t) = B0 ei(rt) ,

(19.4)

dobijemo uvjet kojeg mora zadovoljavati valni broj = ||

2 = 2 + i .

(19.5)

Zapisemo li valni broj u obliku = + i , iz (19.5) slijedi

"r

#1/2
 2
=
+1
,
1+

#1/2
r "r
 2

=
1
.
1+
2

(19.6)

Ako za smjer s irenja vala uzmemo os z, tada je = ez , a pretpostavljena rjesenja (19.4) daju nehomogeni ravni val

E (r, t) = E0 e z ei( zt) ,

B (r, t) = B0 e z ei( zt) .
19.1.1

(19.7)

Skin efekt

Dubina prodiranja d
d

58

(19.8)

je mjera prodiranja EM polja u vodic. Na toj duljini amplituda EM polja padne na, otprilike, trecinu od
vrijednosti na povrsini vodica (z = 0) . Za dobre vodice je pa za dubinu prodiranja mozemo
priblizno pisati:
r r !1 s

2
=
.
(19.9)
d
2

Kod visih frekvencija, dubina prodiranja EM polja je veoma mala. Struje najvecim dijelom protjecu u
tankom sloju pri povrsini vodica, odnosno, za gustocu struje vrijedi J ez/d . Ova se pojava, zato,
naziva skin efektom.

19.2 Ovisnost dielektricne konstante o frekvenciji

Permitivnost i permeabilnost ovise o frekvenciji EM polja u sredstvu. Jednostavan klasicni model
kojim dobivamo ovisnost permitivnosti o frekvenciji je sljedeci: stavimo li sredstvo u EM polje, na
elektron naboja e djeluje elektricna sila eE (r, t), sila trenja (gusenja) mj r kojom modeliramo
apsorpciju EM energije i harmonicka sila mj2 r kojom modeliramo efekte vezanja elektrona u atomu
ili molekuli


m r + j r + j2 r = eE (r, t) .
(19.10)
Magnetske efekte c emo zanemariti i postaviti = 0 . Uz pretpostavku da elektricno polje ima harmonicku ovisnost o vremenu eit , rjesenje za (19.10) potrazit c emo u obliku r = r0 eit . Dipolni
moment elektrona dobivamo iz jednadzbe p = er.
Imamo li fj elektrona s frekvencijom j (ukupno Z elektrona po molekuli) i gusenjem j te N molekula (atoma) po jedinicnom volumenu, pomocu dipolnog momenta pojedine grupe elektrona mozemo
izracunati kompleksnu polarizaciju P, a zatim kompleksnu relativnu permitivnost ili dielektricnu konstantu r () = () /0
fj
Ne2 X
r () = 1 +
m0 j j2 2 ij


fj j2 2
fj j
Ne2 X
Ne2 X
=1+
+
i
,
(19.11)


m0 j 2 2 2 + 2 2
m0 j 2 2
2 + 2 2
j
j
j
j
P
gdje je fj = Z.
j

19.2.1

Normalna i anomalna disperzija. Rezonantna apsorpcija

Konstante gusenja j su puno manje od frekvencija j pa je imaginarni dio dielektricne konstante (19.11)
zanemariv odnosu na realni po cijelom podrucju frekvencija, osim u blizini j (Slika 19.1). U podrucju
oko j imaginarni dio naglo poraste jer elektroni primaju i trose energiju EM polja (Slika 19.2). Ova
se pojava naziva rezonantna apsorpcija, a j nazivaju se rezonantnim frekvencijama. Realni dio dielektricne konstante polagano raste s porastom frekvencija sve do podrucja oko rezonantnih frekvencija gdje
naglo pada. Pojava se naziva anomalna disperzija i pokazuje da sredstvo postaje neprozirno s porastom
frekvencija.

Indeks loma sredstva n = r i valni broj k = (/c)n su zbog (19.11) kompleksne velicine.
Prikazemo li valni broj u obliku
k = k + ik ,
(19.12)
vrijedi

Re n ,
c

k Im n ,
c
2
k

59

(19.13)

ReHr L

1.2

1.1

1.0

0.9

0.8

Slika 19.1
ImHr L

0.4

0.3

0.2

0.1

Slika 19.2
gdje je koeficijent apsorpcije. Rjesenje Maxwellovih jednadzbi (18.8) u disperzivnom sredstvu dielektricne konstante (19.11) je nehomogeni ravni val

E (r, t) = E0 ek z ei(k zt)

(19.14)

ukoliko se s iri u smjeru osi z. Intenzitet vala (19.14) je I e2k z = ez jer se dio energije vala prenosi
na elektrone u sredstvu.
Za plinove je drugi c lan u izrazu za dielektricnu konstantu (19.11) mnogo manji od 1 pa su priblizni
izrazi za realni dio indeksa loma i koeficijent apsorpcije jednaki:


fj j2 2
Ne2 X
,
n 1+
2m0 j 2 2
2 + 2 2
j

fj j
Ne2 2 X

.
m0 c j 2 2
2 + 2 2
j
j

(19.15)

Indeks loma u (19.15) moze se dalje pojednostaviti pod pretpostavkom da rezonantne frekvencije j leze
u UV podrucju, a frekvencije valova < j uglavnom iz optickog podrucja


B
(19.16)
n 1+A 1+ 2 .

60

Izraz (19.16) naziva se Cauchyjeva formula za indeks loma.

19.2.2

Dielektricna konstanta u granici niskih frekvencija. Elektricna vodljivost

Ako je jedan dio elektrona slobodan (indeks j = 0) sto je slucaj za metale, tada je njihova rezonantna
frekvencija 0 = 0 pa dielektricna konstanta (19.11) postaje
r () = rb ()

1
Ne2 f0
,
m0 2 + i0

(19.17)

gdje je rb () dielektricna konstanta ostalih elektrona koji su vezani uz atome ili molekule. Drugi c lan u
(19.17) proporcionalan je elektricnoj vodljivosti
() =

Ne2 f0
1
,
m 0 i

(19.18)

gdje je broj slobodnih elektrona po atomu f0 1.

19.2.3

Dielektricna konstanta u granici visokih frekvencija. Plazmena frekvencija

Promatramo li dielektricnu konstantu u podrucju iznad rezonantnih frekvencija, tada je izraz (19.11) uz
uvjet j , realan i jednak:
p2
r () = 1 2 ,
(19.19)

gdje je p plazmena frekvencija

NZe2
.
(19.20)
p2 =
m0

Pomocu = kc/ r dobivamo disperzijsku relaciju = (k)

q
(19.21)
(k) = k2 c2 + p2 .
Relacija (19.21) dobro opisuje ionosferu i razrijedenu elektronsku plazmu iz laboratorija na gotovo svim
frekvencijama pa c ak i za < p gdje je dielektricna konstanta negativna, a valni broj imaginaran.

19.3 Valni paket. Grupna i fazna brzina

Monokromatski val je idealan fizicki model. U stvarnosti se uvijek javljaju valni paketi ili valni pulsovi
sastavljeni od valova iz nekog intervala frekvencija ili intervala valnih duljina. Prilikom sirenja valnog
paketa kroz sredstvo treba imati na umu sljedece c injenice:
Ako je sredstvo disperzivno, odnosno, ako je dielektricna konstanta funkcija frekvencije EM polja,
fazna brzina je razlicita za valove razlicitih frekvencija.
U disperzivnom sredstvu grupna brzina moze se znacajno razlikovati od fazne. Grupna brzina u
podrucju anomalne disperzije gubi fizikalno znacenje.
U disipativnom sredstvu valni puls bit c e oslabljen prolaskom kroz sredstvo pri c emu se oblik
valnog pulsa moze promijeniti ovisno o tome jesu li disipativni efekti ovisni o frekvenciji.
Pretpostavimo da promatramo s irenje komponente EM vala u jednoj dimenziji. Opce rjesenje valne
jednadzbe (18.3) u jednoj dimenziji za val koji se giba udesno ima oblik valnog paketa
Z
1
A(k)ei[kx(k)t] dk ,
(19.22)
f (x, t) =
2

61

gdje smo kroz relaciju = (k) uzeli u obzir da je sredstvo disperzivno. Frekvencija je parna funkcija
valnog vektora (k) = (k) jer disperzija ne ovisi o smjeru sirenja vala. Amplituda A(k) dana je
Fourierovim transformatom za f (x, 0)
Z
1
f (x, 0) eikx dx ,
(19.23)
A(k) =
2
Grupna brzina valnog paketa definirana je izrazom
vg

d
dk

(19.24)

gdje se derivacija racuna za valni broj k = k0 u kojem A (k) ima maksimum. U vecini slucajeva grupnu
brzinu mozemo poistovjetiti s brzinom prijenosa energije (pri anomalnoj disperziji to ne vrijedi, na primjer).

62


VIII. IZVORI I ZRACENJA
ELEKTROMAGNETSKIH VALOVA
20 Retardirani potencijali. Zracenje tockastog naboja
20.1 Bazdarne transformacije
Iz dviju Maxwellovih jednadzbi
B=0,
B
,
E=
t

(20.1)

slijedi da je moguce definirati skalarni potencijal (r, t) i vektorski potencijal A (r, t) pomocu izraza:
B= A,
E =

A
.
t

(20.2)

Definicije (20.2) pokazuju da novi potencijali (A , )

A A + ,

,

t

(20.3)

daju jednako EM polje kao i stari (A, ) gdje je (r, t) po volji odabrana diferencijabilna skalarna
funkcija. Sloboda izbora funkcije omogucava pojednostavljenje diferencijalnih jednadzbi za A i , a
dobivene jednadzbe uobiajeno su prilagodene problemu koji se razmatra. Transformacije (20.3) nazivaju
se bazdarnim transformacijama.

20.2 Coulombov i Lorentzov izbor

Uvrstimo li definicije za vektorski i skalarni potencijal (20.2) u preostale dvije Maxwellove jednadzbe,
dobivamo

( A) = ,
t
0


2 A

2
= 0 J .
A0 0 2 A + 0 0
t
t
2 +

(20.4)

Zbog slobode izbora funkcije , ove se jednadzbe mogu pojednostaviti. Uzmemo li A = 0, nacinili
smo Coulombov izbor (Coulombovo bazdarenje) pa jednadzbe (20.4) postaju
2 =
2 A0 0

,
0

2 A
= 0 J + 0 0
t2


.

(20.5)

Uz Coulombov izbor, funkcija mora zadovoljavati jednadzbu

2 = 0 .

63

(20.6)

Postavimo li

=0,
t
nacinili smo Lorentzov izbor (Lorentzovo bazdarenje) pa jednadzbe (20.4) postaju
A + 0 0

= ,
2

t
0
2A

2 A0 0 2 = 0 J .
t

(20.7)

2 0 0

(20.8)

Funkcija tada je odredena uvjetom

2
=0.
(20.9)
t2
Jednadzbe (20.8) imaju oblik nehomogenih valnih jednadzbi. Uvedemo li novi operator, dAlembertian
2 0 0

2 2

1 2
,
c2 t2

(20.10)

jednadzbe (20.8) dobivaju oblik

,
0
2 A = 0 J .

2 =

(20.11)

20.3 Retardirani potencijali i Jefimenkove jednadzbe

Rjesenja za (20.8) koja zadovoljavaju uvjet kauzalnosti su retardirani potencijali
Z
Z
Z
1
(r , t )
1
(r , tr ) 3
3
(r, t) =
d r =
(t tr ) ,
d r dt
40
R
40
R
Z
Z
Z
J (r , t )
0 J (r , tr ) 3 0
d3 r dt
A (r, t) =
d r =
(t tr ) ,
4
R
4
R
gdje je
R = r r ,


R = r r  ,

(20.12)

(20.13)

a gustoca naboja (r , tr ) i gustoca struja J (r , tr ) izracunate su u nekom ranijem trenutku ili retardiranom
vremenu
|r r |
R
tr t
= t .
(20.14)
c
c
Naime, potencijali u trenutku t posljedica su promjene na izvoru polja (naboji i struje) koja se dogodila
u ranijem trenutku tr . Vrijeme R/c je vrijeme potrebno da se EM val prosiri (konacnom) brzinom
svjetlosti c do udaljenosti R od izvora.
Elektricno i magnetsko polje koje odgovaraju retardiranim potencijalima (20.12) glase:

Z
J (r , tr ) 3
(r , tr )
(r , tr )
1
eR
eR +
d r ,
E (r, t) =
40
cR
R2
c2 R

Z
J (r , tr ) J (r , tr )
1
eR d3 r ,
(20.15)
B (r, t) =
+
40
cR
R2
gdje je eR jedinicni vektor definiran relacijom
r r
R
=
.
(20.16)

|r r | R
Izrazi (20.15) nazivaju se Jefimenkove jednadzbe i poopcenja su Coulombovog i Bio-Savartovog zakona
za vremenski ovisne naboje i struje.
eR

64

20.4 Lienard-Wiechertovi potencijali

Pretpostavimo da se c estica naboja q giba po putanji r = w (tr ). Reterdirani potencijali (20.12) za
nabijenu c esticu glase:
qc
1
,
40 Rc R v
qcv
0
,
A (r, t) =
4 Rc R v

(r, t) =

(20.17)

gdje je v brzina c estice u retardiranom vremenu tr . Potencijali (20.17) nazivaju se Lienard-Wiechertovim

potencijalima.
Elektromagnetsko polje koje odgovara gibanju tockastog naboja i potencijalima (20.17) moze se
izracunati pomocu Jefimenkovih jednadzbi (20.15) ili direktno iz definicija (20.2) sto je, c ini se, laksi
pristup



q
R  2
c v 2 u + R (u a) ,
3
40 (R u)
1
B (r, t) = eR E (r, t) ,
c

E (r, t) =

(20.18)

gdje je a akceleracija c estice u retardiranom vremenu tr i

u ceR v .

(20.19)

Prvi c lan u izrazu za elektricno polje (20.18) naziva se generalizirano Coulombsko polje, a drugi c lan
radijacijsko polje. Prvi c lan opada obrnuto razmjerno kvadratu udaljenosti R2 od c estice i svodi se na
Coulombov zakon ako su brzina i akceleracija c estice jednaki nuli. Drugi c lan opada obrnuto razmjerno
udaljenosti R od c estice i dominantan je na velikim udaljenostima od c estice. Drugi c lan je odgovoran
za elektromagnetsko zracenje koje stvara nabijena c estica pri ubrzanom gibanju.
20.4.1

Lorentzova sila

Pomocu izraza za EM polje (20.18) moze se izracunati sila izmedu dva naboja u gibanju. Pretpostavimo
da se testni naboj Q giba brzinom V. Tada je Lorentzova sila izmedu dva tockasta naboja jednaka:
F = q (E + v B)
qQ
R
=
40 (R u)3




c v


 2



V 
2
.
u + R (u a) + eR c v u + R (u a)
c
(20.20)


20.5 Snaga zracenja tockastog naboja. Larmorova formula

Prema zakonima klasicne elektrodinamike, nabijena c estica koja se ubrzano giba, zraci EM valove.
Ukupna snaga zracenja glasi:
I
I
1
P =
S dAp =
(E B) ndAp ,
(20.21)
0 sf era
sf era
gdje je S Poytingov vektor, a dAp je vektor elementa povrsine. Integral (20.21) racuna se po sferi
konacnog polumjera R i nakon toga uzima se granica R .
Jefimenkove jednadzbe (20.15) pokazuju da c lanovi koji sadrze vremenske derivacije naboja i struja
opadaju obrnuto razmjerno udaljenosti od raspodjele, a tada Poyntingov vektor opada razmjerno s 1/R2
sto na koncu daje konacan doprinos snazi zracenja (20.21).

65

Poyntingov vektor za EM polje naboja u gibanju (20.18) glasi:

S=


1  2
E eR (eR E) E ,
0 c

(20.22)

gdje c emo u izrazu za elektricno polje uzeti u obzir samo radijacijsko polje. Generalizirano Coulombsko
polje ne doprinosi snazi zracenja (20.21). Drugi c lan u (20.22) jednak je nuli zbog eR Erad = 0 pa
dobijemo
0 q 2 a2 sin
1 2
Erad eR =
Srad =
eR ,
(20.23)
0 c
6 2 c R2
gdje smo indeksom rad naznacili da se radi samo o doprinosu radijacijskog polja. Integriramo li ovaj
izraz po sferi, dobivamo
I
0 q 2 a2
.
(20.24)
P =
S dAp =
6c
sf era
Izraz (20.24) naziva se Larmorova formula. Valjana je uz pretpostavku da je brzina c estice v c.
Lienardova generalizacija Larmorove formule vrijedi za relativisticke c estice i glasi

 v a 2 
0 q 2 6


2
P =
,
a 

6c
c
gdje je faktor jednak
1
.
=p
1 v 2 /c2

20.6 Reakcijska sila zracenja

Ubrzanoj nabijenoj c estici zracenje smanjuje kineticku energiju. Pod djelovanjem vanjske sile, nabijena
c estica ima manje ubrzanje, nego nenabijena, neutralna c estica iste mase. Naime, zracenje uzokuje
reakcijsku silu na nabijenu c esticu
0 q 2
Frad =
a ,
(20.25)
6c
gdje je a vremenska derivacija akceleracije c estice. Ova se formula naziva Abraham-Lorentzova formula
i posljedica je sile kojom EM polje jednog dijela nabijene c estice djeluje na druge dijelove iste c estice.

66

21 Zracenje sustava naboja i struja

67

IX. ELEKTRODINAMIKA I STR

22 Tenzor elektromagnetskog polja

68

X. PRILOZI
23 Diracova delta-funkcija
Definicija

(x a) = 0 , x 6= a

1 , a iz intervala I
(x a) dx =
0 , a nije iz I
I

(23.1)

Svojstva
1.

f (x) (x a) dx = f (a)

(23.2)

f (x) (x a) dx = f (a)

(23.3)

2.

3.

f (x)
f (x) [g (x) a] dx =
dg (x) /dx

4.
[f (x)] =


,

g () = a

(23.4)

x=

X (x xi )
 



i  df 


 

 dx x=xi 

(23.5)

gdje su xi nule funkcije f (x) .

5.
(kx) =

1
(x)
|k|

(23.6)

6.
(x) = (x)

(23.7)

x (x) = (x)

(23.8)

(x) = (x)

(23.9)

7.

8.
gdje je (x) step-funkcija definirana izrazom

(x) =

69

1, x>0
0, x0

(23.10)

9. Diracova delta-funkcija u tri dimenzije definirana je izrazima

Z
V

(r R) = 0 , r 6= R

1 , R unutar V
(r R) dV =
0 , R izvan V

(23.11)

gdje je (r R) = (x X) (y Y ) (z Z) .
10. Skup tockastih naboja opisujemo gustocom naboja
X
(x) =
qi (r ri )

(23.12)

11. U ortogonalnom koordinatnom sustavu (u, v, w) delta funkcija glasi

1
r r =  
 u u v v w w


J x, y, z 

u, v, w 
gdje je J

x,y,z

u,v,w Jacobijan

(23.13)

transformacije koordinata x = x (u, v, w) , y = y (u, v, w) , z = z (u, v, w) .

24 Legendrovi polinomi
Diferencijalna jednadzba
Legendrovi polinomi Pl su rjesenja diferencijalne jednadzbe




d
2 dPl (x)
1x
+ l (l + 1) Pl (x) = 0
dx
dx

(24.1)

Moze se pokazati da konacna rjesenja na intervalu [1, 1] (ukljucuje tocke x = 1) mozemo dobiti samo
ako je indeks l nenegativan cijeli broj
l = 0, 1, 2, ...
(24.2)
a tada su funkcije P (x) polinomi stupnja l. Obiljezavamo ih sa Pl (x).

Nekoliko prvih Legendrovih polinoma

l = 0,

P0 = 1

l = 1,

P1 = x

l = 2,

P2 =

l = 3,

P3 =

1
2
1
2

3x2 1

(24.3)

5x3 3x

Relacija ortogonalnosti
Z1
Pl (x) Pl (x) dx =
1

2
l l
2l + 1

Za x = cos gornja relacija postaje

Z
Pl (cos ) Pl (cos ) sin d =
0

70

2
l l
2l + 1

(24.4)

(24.5)

Potpunost skupa {Pl (x)}

Funkcije {Pl (x)} c ine potpun, ortogonalan skup na intervalu [1, 1] . Zadanu funkciju f (x) mozemo
razviti u red po Legendrovim polinomima
f (x) =

al Pl (x)

(24.6)

l=0

gdje su
2l + 1
al =
2

Z1
Pl (x) f (x) dx

(24.7)

Vaznije relacije

l
1 dl
(Rodriguesova formula)
x2 1
l
l
2 l! dx
dPl+1 dPl1

(2l + 1) Pl = 0 , l 1
dx
dx
(l + 1) Pl+1 (2l + 1) xPl + lPl1 = 0 , l 1

dPl
x2 1
lxPl + lPl1 = 0 , l 1
dx
Pl (1) = 1

Pl (x) =

P2l+1 (0) = 0
(2l 1)!!
P2l (0) = (1) l
(2l)!!
l
Pl (x) = (1) Pl (x)
Z1
P2l+1 (x) dx = (1) l
0

(2l 1)!!
, l1
(l + 1)!

2l+1

(24.8)

25 Pridruzene Legendrove funkcije i sferni harmonici

Diferencijalna jednadzba za pridruzene Legendrove funkcije
Pridruzene Legendrove funkcije Plm rjesenja su diferencijalne jednadzbe
d
dx

 


dPlm (x)
m2
1x
+ l (l + 1)
Plm (x) = 0
2
dx
1x
2

(25.1)

Primijetimo da je
ova jednadzba slicna onoj za Legendrove polinome (24.1), s tim da imamo dodatni
c lan m2 / 1 x2 . Ova se diferencijalna jednadzba naziva generalizirana Legendrova jednadzba i ima
konacna rjesenja na intervalu [1, 1] samo ako je
l = 0, 1, 2, 3, ...
m = 0, 1, 2, ..., l
Za fiksni l postoji (2l + 1) razlicitih, linearno nezavisnih pridruzenih Legendrovih funkcija.

71

(25.2)

Pridruzene Legendrove funkcije i Legendrovi polinomi

Za m 0 vrijede sljedece relacije

m/2 dm
Pl (x)
dxm
(l m)! m
P (x)
Plm (x) = (1) m
(l + m)! l

Plm (x) = (1) m 1 x2

(25.3)

Za m = 0 pridruzene Legendrove funkcije prelaze u Legendrove polinome

Plm=0 = Pl

(25.4)

Relacija ortogonalnosti i potpunost

Pridruzene Legendrove funkcije ortogonalne su na intervalu [1, 1] po indeksu l
Z1
1

Plm (x) Plm (x) dx =

2 (l m)!
l l
2l + 1 (l + m)!

(25.5)



Skup funkcija Plm (x) je potpun na intervalu [1, 1].

Definicija sfernih harmonika

Sferni harmonici Ylm definirani su sljedecom relacijom
s
2l + 1 (l m)! m
P (cos ) eim
Ylm (, ) =
4 (l + m)! l
Za m 0 vrijedi relacija

Yl,m = (1) m Ylm

(25.6)

(25.7)

Primijetimo da iz (25.4) i (25.7) slijedi

r
Yl0 (, ) =

2l + 1
Pl (cos )
4

(25.8)

Ortonormiranost i potpunost
Sferni harmonici c ine potpun i ortonormiran skup funkcija na sferi sa radijusom jednakim 1. Relacija
ortonormiranosti glasi
Z 2
Z
d d sin Yl m (, ) Ylm (, ) = l l m m
(25.9)
0

Relacija potpunosti jednaka je

X
l
X
l=0 m=l

, Ylm (, ) = cos cos

Ylm

72

(25.10)

Nekoliko prvih sfernih harmonika

1
l = 0, Y00 =
4

q
3
i

Y
=

11

8 sin e

q
3
l = 1,
Y10 = 4
cos

3
Y
i
1,1 =
8 sin e

q
2
15
1
2i

Y
=
22

4
2 sin e

15
i

Y
=

21

8 sin cos e

q


5
l = 2,
Y20 = 12 4
3 cos2 1

15

Y
=
2,1

8 sin cos e

15
1
2
Y
2i
2,2 = 4
2 sin e

(25.11)

26 Besselove funkcije
Diferencijalna jednadzba za Besselove funkcije
Opce rjesenje Besselove jednadzbe


m2
d2 F (x) 1 dF (x)
+ 1 2 F (x) = 0
+
x dx
dx2
x

(26.1)

F (x) = AJm (x) + BNm (x)

(26.2)

je oblika
Funkcije Jm (x) nazivaju se Besselove funkcije prve vrste. Drugo, linearno nezavisno rjesenje Besselove
jednadzbe za cjelobrojni m je Besselova funkcija druge vrste, ili Neumannova funkcija Nm (x).

Potpunost i ortogonalnost
Besselove funkcije {J (xn /a) , n = 1, 2, 3, ...} c ine potpun i ortogonalan skup na intervalu [0, a] pri
c emu je xn n-ta nula od J (x). Po volji zadanu funkciju f () mozemo razviti u Fourier-Besselov red
oblika

An

 
An J xn
a
n=1
Za
 
2
d
=
xn
f
()
J

2
a
a2 J+1
(xn ) 0
f () =

Relacija ortogonalnosti za navedeni skup funkcija glasi

Za

  
a2
J xn
J xn
d =
[J+1 (xn )]2 nn
a
a
2
0

73

(26.3)

(26.4)

Vaznija svojstva Besselovih funkcija

Za
0

1
xJ (kx) J k x dx = k k
k
m
Jm (x) = (1) Jm (x)

 x 
1
x1
J (x)
( + 1) 2
r


2
x1
cos x

J (x)
x
2
4

h x
i
2

ln
+ 0.5772... , = 0

2 
x1


N (x)
() 2

, 6= 0

x
r


2
x1
sin x

N (x)
x
2
4

(26.5)

(26.6)

27 Modificirane Besselove funkcije

Diferencijalna jednadzba
Diferencijalna jednadzba za modificirane Besselove funkcije je oblika


m2
d2 F (x) 1 dF (x)
1 + 2 F (x) = 0
+
x dx
dx2
x

(27.1)

a opce rjesenje
F (x) = AIm (x) + BKm (x)

(27.2)

Funkcije Im (x) nazivaju se modificirane Besselove funkcije prve vrste, a Km (x) modificirane Besselove
funkcije druge vrste.

Vaznija svojstva

I (x) = i J (ix)
 x 
1
x1
I (x)
( + 1) 2
1
x1
I (x)
ex
2x
i
h x

+
0.5772...
, = 0

ln

2
x1


K (x)
() 2

, 6= 0
2
x
r
x
x1
e
K (x)
2x

74

(27.3)

28 Vektorska analiza
Skalarni i vektorski produkt
Zadani su vektori a, b u ortogonalnim koordinatama (1 , 2 , 3 ) . Skalrni produkt vektora definiran je
relacijom
a b a 1 b 1 + a 2 b 2 + a 3 b 3 ,
(28.1)
a vektorski produkt relacijom






a b a2 b3 a3 b2 e1 a1 b3 a3 b1 e2 + a1 b2 a2 b1 e3 ,


gdje su e1 , e2 , e3 jedinicni vektori za zadani ortogonalni sustav koordinata.
Zadani su vektori a, b, c, d. Vrijede jednakosti:

(28.2)

a (b c) = b (c a) = c (a b)
a (b c) = b(a c) (a b)c

(a b) (c d) = (a c)(b d) (a d)(b c)

(a b) (c d) = [a (b d)] c [a (b c)] d = [a (c d)] b [b (c d)] a .

(28.3)

Diferencijalni identiteti
Zadana su skalarna polja (r) , (r) i vektorska polja A (r) , B (r) , C (r). Vrijede sljedece jednakosti:
= 0

( A) = 0

( A) = ( A) 2 A

(28.4)

() = +

(A) = A + A

(A) = A + A

(28.5)

(A B) = (A )B + (B )A + A ( B) + B ( A)
(A B) = B ( A) A ( B)

(A B) = A( B) B( A) + (B )A (A )B

(28.6)

( A)B = (A )B + B( A)

(A ) B) = (A )B + A ( B) A( B)

( A) B = A( B) (A )B A ( B) B ( A)

(28.7)

(C )(A B) = A (C )B + B (C )A

(C )(A B) = A (C )B B (C )A

(A B) ( C) = B (A )C A (B )C .

75

(28.8)

Integralni teoremi i identiteti

Neka je podrucje V omedeno plohom S, a normala n na plohu S usmjerena je prema vanjstini od V . Za
skalarna polja (r) , (r) te vektorska polja A (r) , B (r) vrijede jednakosti:
Z
I
AdV =
A ndS
(Teorem o divergenciji)
V
S
Z
I
dV =
ndS
(Teorem o gradijentu)
S
Z V
I
AdV =
n AdS
(Teorem o rotaciji)
V
S
Z
I
(2 + )dV =
ndS
(Prvi Greenov identitet)
V
S
Z
I
(2 2 )dV = ( ) ndS
(Drugi Greenov identitet)
V

(28.9)
Z
Z
V

{( A) ( B) A [ ( B)]} dV =
[(A ( B)] ndS
S
I
{A [ ( B)] B [ ( A)]} dV =
[(B ( A) A ( B)] ndS . (28.10)
V

Ako je Tij (r) tenzor ranga 2 vrijedi jednakost

I
Z
Tij
dV =
Tij dSi .
S
V xi

(28.11)

Neka je f (a, r) skalarna funkcija za koju vrijedi

f (c1 a1 + c2 a2 , r) = c1 f (a1 , r) + c2 f (a2 , r) ,
gdje su c1 , c2 konstante. Vrijedi jednakost
Z
I
f (, r)dV =
f (n, r)ndS ,
V

(28.12)

(Generalizirani teorem o divergenciji)

(28.13)
gdje operator djeluje na r i nalazi se lijevo od svih varijabli. Neka je ploha S omedena krivuljom C.
Smjer normale n na plohu S odreden je pozitivnom orijentacijom krivulje C i pravilom napredovanja
desnog vijka. Valjane su sljedece jednakosti
Z
I
( A) ndS =
A dl
(Stokesov teorem)
S
C
Z
I
(n )dS =
dl .
(28.14)
S

76

Operator u Kartezijevim koordinatama (x, y, z)

ex +
ey +
ez
x
y
z
Ax Ay Az
A=
+
+
x
y
z






Ay Ax
Az Ay
Ax Az

ex +
ey +
ez
A=
y
z
z
x
x
y
=

2 2 2
+ 2 + 2
x2
y
z
2
2
2
A = ex Ax + ey Ay + ez 2 Az
2 =

(28.15)

Operator u sfernim koordinatama (r, , )

1
1

er +
e +
e
r
r
r sin
1
1
1 A
A = 2 (r 2 Ar ) +
(sin A ) +
r sin
r sin
r r







A
1 Ar 1
1
Ar
1
(sin A )

(rA ) e +
(rA )
er +
e
A=
r sin

r sin
r r
r r





1
1

2
2
2
= 2
r
+ 2
sin
+
(28.16)
r

r r
r sin
r 2 sin2 2
=


2

A=



1 A
2
1
(sin A ) +
er
Ar 2 Ar +
sin
sin
r



cos A
2 Ar
A
2

+ A + 2

r
2 sin2 sin2



A
A
Ar
2
2

+ cot
e (28.17)
+ A + 2
2 sin

r sin
2

Operator u cilindrickim koordinatama (, , z)

e +
e +
ez

z
1 A Az
1
(A ) +
+
A=


z





A
A
A Az
1

(A )
e +
e +
ez
z
z



1

1 2 2
2
=

+ 2 2 + 2

z



A
A
2
2 A

e + 2 A 2 + 2
e + 2 Az ez
2


A=

2 A =

1 Az


A
2 A 2

77

(28.18)

Transformacije koordinata i jedinicnih vektora

Kartezijeve
x
y
z
ex
ey
ez

Cilindricke
cos
sin
z
cos e sin e
sin e + cos e
ez

Sferne
r sin cos
r sin sin
r cos
sin cos er + cos cos e sin e
sin sin er + cos sin e + cos e
cos er sin e

Cilindricke

Sferne

r sin

r cos

sin er + cos e

xex + yey
p
x2 + y 2

yex + xey
p
x2 + y 2

ez

cos er sin e

ez

(28.19)

Kartezijeve
p

x2 + y 2

arctan

y
x

(28.20)

78

Sferne

Kartezijeve

Cilindricke

p
x2 + y 2 + z2

p
2 + z2

arctan

arctan

x2 + y 2
z

y

 

arctan
z

(28.21)
xex + yey + zez
p
x2 + y 2 + z2

er

z x2 + y 2

1/2

1/2


xex + yey x2 + y 2
ez
p
x2 + y 2 + z2
yex + xey
p
x2 + y 2

sin e + cos ez

cos e sin ez

79

LITERATURA
Griffiths D. J., Introduction to Electrodyanmics, 4th ed., Prentice Hall, New Jersey, 2012.
Heald M. A., Marion J. B., Classical Electromagnetic Radiation, 3rd ed., Dover, New York, 2012.
Jackson J. D., Classical Electrodyanmics, 3rd ed., John Wiley, New York, 1999.

80