OSLOBODITI SVOJU BOL vs.

OPET ISTO SRANJE

esto kad me neto boli, ni ne pomiljam da bi rjeenje moglo biti osloboditi
bol.
to bi to uope moglo znaiti?
Iako sam se vie puta uvjerila u to da je tjelesna bol neki vid potisnute
emocionalne boli, tjelesnu bol ipak elim ostaviti medicinskim strunjacima.
Dijagnostika i etiologija tjelesne boli kompleksna je tema i znanstvena grana za
sebe, tako da o njoj (barem u ovom tekstu) ne elim pisati.
Ono o emu elim pisati je emocionalna bol. Postoje razliite vrste emocionalne
boli: trenutana bol kao povrijeenost grubim rijeima bliske osobe, osjeaj
neprihvaenosti u novom drutvu, osjeaj neuspjeha kad poslovni sastanak na
kojem izlaem ne proe ba bajno. Osim malih svakodnevnih boli koje nam nanosi
ivot i koje nas zapravo potiu da iznova pronalazimo nove naine noenja sa
zaprekama i tako rastemo, postoje i one dugotrajne boli koje nosimo sa sobom
kroz ivot.
O emu ti pria? Ja ne nosim nikakvu bol.
I obino je tako. Prije nego to se ozbiljno zagleda u sebe, nitko ne nosi nikakvu
bol. Barem je u to uvjeren. Na je organizam savreno podeen upravo
izbjegavanju te boli, kao i bilo kakve situacije koja bi ga zatitrala, podsjetila da
se, ispod savrene fasade, ipak krije pokoji termit.
No, onda se opet desi ono.
ZNALA SAM!
Uvijek se meni dogaa isto sranje.
Zato, zaboga, ba ja?!
Neko se vrijeme ljuti, proklinje nepravedni svijet, a nakon to pronae sve
valjane (naravno, vanjske) uzroke opet istog sranja, mirno nastavlja sa svojim
ivotom. Ponekad se sjeti nemilog dogaaja, otrese glavom, potjera neugodni
osjeaj iz tijela. Znamo da mu tu nije mjesto. Mjesto mu je vani.
I tako do sljedeeg istog sranja.
Nakon nekoliko puta, poinje shvaati da ponavljanje slinog scenarija moda i
nije sluajno. Poinje shvaati da strategija vikanja u nebo Zato ba ja?! do
sad i nije poluila velikim uspjesima. Nakon to ti prijatelj(ica) ponudi self-help
knjigu, poinje shvaati i to da postoji neto to se zove emocionalna prtljaga.
I zakljuuje: moram se toga rijeiti. To su samo moji strahovi, nesigurnosti,
osjeaj nedostatnosti. I sve to vuem iz djetinjstva, naravno.
Moram se toga rijeiti.
I tako ita knjige. Meditira. Vizualizira eljeno stanje. Ide na yogu. Pokuava
izbaciti napetost treningom. Ojaati se. I stvarno, osjea se bolje. Snanije.
Shvaa da vanjski problemi samo zrcale unutarnje. Da si kova svoje sree. Da
si zapravo odgovorna ti.
ovjee, tko bi rekao.
I, nakon to si sve shvatila, evo ga OPET.
Opet isto sranje.
#?&%!??!?
Pa dobro to trebam napraviti?! Tko tu mene kanjava?!
Unato svim pokuajima da se rijei te svoje emocionalne prtljage, ona kao da
je ekala u zasjedi.
I, zapravo je.

Dugotrajna bol koju nosimo kroz ivot udljivo je bie unutar nas samih. S jedne
se strane skriva, s druge se strane pokazuje. S jedne se strane uasava
otkrivenosti, s druge strane ezne za priznanjem svog postojanja. Dugotrajna
emocionalna bol dijeli jedno na dvoje ono to ne boli, to je OK i to smije
ostati unutra, u mojem osjeaju sebe, i ono to boli, to nije OK i to moram
protjerati van: ono to nikako nisam ja jer kako bih ja mogla stvarati sama sebi
bol? To bi znailo da je neto pogreno sa mnom. A nije. Dugotrajna emocionalna
bol neto je to postoji duboko ispod racionalnog miljenja, a ipak se ponaa
prema naelima duboke, bazine, organske logike samoouvanja: ono to sam ja
mora biti OK. Ono to nije OK ne smije biti dio mene. A ono to boli nikako nije OK
i zato se moram toga rijeiti.
Iako prema godinama, iskustvu i zrelosti, moemo ljude podijeliti na odreene
dobne skupine i psiholoke profile, u sutini nas pokree ista potreba za
uspostavljanjem i ouvanjem vlastitog integriteta: osjeaja da smo OK takvi kakvi
jesmo. Ova je potreba psihobioloki imperativ koji usmjerava na psiholoki razvoj
u svim ivotnim razdobljima.
Ipak, u svim ivotnim razdobljima susreemo se i s ugodom i s neugodom, a u
tzv. formativnim ili kriznim razdobljima ljudskog razvoja (kao primjer vidi:
Eriksonova teorija psihosocijalnog razvoja), osobito je vano da okolinski uvjeti
pruaju optimalan omjer ugode i neugode. Optimalan omjer onaj je koji ide u
korist ugodi, koja slui kao zatitni faktor i podrka u noenju s neugodom, a koja
je takoer nuna za svladavanje novih ivotnih vjetina.
Ako u omjeru doivljene ugode i neugode pone prevladavati neugoda, javlja se
frustracija, a unutarnje snage ovjeka se aktiviraju da bi nadvladale zapreku. Ako
iz okoline ne stigne adekvatna i pravovremena podrka, unutarnje snage ponu
se iscrpljivati, a impuls borbe i savladavanja prepreke zamijeni duboki osjeaj
neuspjeha i sumnje u vlastitu sposobnost. Krajnji rezultati su letargino mirenje s
neugodom, duboka razoaranost sobom i osjeaj nemoi pred veliinom zapreke,
koji se pohranjuju u mapi naeg ivotnog iskustva kao bol.
Bol postoji kao duboko skriveno unutarnje sjeanje na vlastitu nedostatnost i
nemogunost savladavanja ivotne prepreke. Pritom je ivotna prepreka doista
sve: od poroda u perinatalnom periodu, preko gladi u dojenakoj dobi, prvih
koraka, prvog roditeljskog ne, prvog vlastitog ne, prve rijei, odlaska u vrti,
kolu, prvog ispita, svae s najboljom prijateljicom, prve ljubavi, upisa na fakultet,
razgovora za posao, roditeljstva i brojnih, brojnih ivotnih situacija koje od nas
trae da budemo malo vie nego to smo bili do sad. Takoer, postoje brojni
naini noenja s boli. Neki od nas e se sasvim odvojiti od boli i negirati njeno
postojanje. Neki e se vjeno boriti i loviti pobjedu u kojoj nikad nee doista
uivati i opustiti se. Neki e odustati od svake borbe i svega to bi moglo
podsjeati na nju te iskljuivo zastupati ljubav, suosjeanje i zajednitvo. Neki e
biti vjena rtva nepodravajuih okolnosti koja e uvijek nekako izvui deblji kraj.
Neki e se pokuavati rijeiti svoje boli itanjem knjiga, meditiranjem,
vizualiziranjem, odlascima na terapiju.
Rijeiti se svoje boli jednako je konstruktivno kao rijeiti se svoje slomljene noge.
Iako je slomljena, i dalje je dio jednog tijela, jednog organizma, jednog bia i kao
takva ima nezamjenjivo mjesto, ulogu i vrijednost u cjelokupnom sustavu. Koja je
vrijednost tvoje boli moe otkriti samo ti, jer kao to imamo razliita tijela, tako
imamo i razliite ivotne prie i u svakoj od njih bol se oitovala na drukiji nain.
Ako pokua zanemariti slomljenu nogu, moda e nabildati onu drugu. Moda
e jo vie slomiti slomljenu. Moda e otupjeti od negiranja neugode do te
mjere da vie nee osjeati niti ugodu.
Mudar je ovjek rekao: u svakom se problemu krije njegovo rjeenje pa te
pitam: to ako je jedino to moe uiniti s boli preboljeti?

Dopustiti da postoji, dopustiti da boli, usporiti, traiti podrku. Za slomljenu nogu

dobro doe gips i taka. Za slomljeni dio due takoer dobro doe dodatna
zatita (ljubav prema sebi) i oslonac (traenje podrke).
Lijepo si to sve sroila, ali to ti znai ovo 'oslobaanje boli'?
Kad nas boli (a ovo se doista odnosi i na tjelesnu i na emocionalnu bol), prvi
impuls je osloboditi se boli. Uiniti da nestane. Rijeiti se toga. I to je sasvim
prirodan, u tekstu opisan mehanizam samoouvanja: ono to sam ja mora biti
OK. Ono to nije OK ne smije biti dio mene. A ono to boli nikako nije OK. Ono to
time zapravo inimo je zatvaranje boli u onu krinjicu s natpisom Ovo boli, dakle
ovo nisam ja. Zatvorena bol tako miruje do sljedeeg istog sranja, a mi ostajemo
robovi dijela sebe kojeg smo prognali iz rajskog vrta. Jung nam je to priopio
sljedeim rijeima: Sve dok nesvjesno ne uini svjesnim, ono e upravljati
tvojim ivotom, a ti e ga nazivati sudbinom.
Srea je naa da postoji vie od jedne mogunosti u ovoj prii. Mogunost koju ja
vidim i predlaem jest umjesto oslobaanja od boli (koja je temeljena na naoj
pretpostavci da smo mi rtva vlastite boli od koje se trebamo osloboditi) hajmo
osloboditi vlastitu bol. Nije bol zatvorila nas, mi smo zatvorili nju jer nam je
previe. Jer nas podsjea na onu nesavladivu zapreku koja nas je tako
nemilosrdno natjerala da posumnjamo u vlastitu vrijednost i sposobnost da se
nosimo sa ivotnim izazovima.
I upravo zato ona uvijek iznova kuca na naa vrata da nas podsjeti da danas
moda ipak moemo. Da nam, ako ne milom, onda moda i silom, ponudi
mogunost svijeta u kojem smo ak i takvi zapravo OK. Da nam porui: hej,
ima dio tebe koji si zaboravio! I ja ovdje pripadam! Ti si ljudsko bie, a ja sam
tvoja bol.
Oslobaanjem vlastite boli konano shvaamo da smo u svojoj punini
oduvijek i zauvijek slobodni.