Aleksandar Aleksandrovi Blok (16. novembar 1880. 7. avgust 1921.

) je bio ruski pesnik,

najznaajniji predstavnik ruskog simbolizma. Odgojen u izrazito intelektualnoj sredini svoje porodice,
upoznao se rano s najboljim dostignuima ruskog i evropskog pesnitva kao i modernog lirskog izraza.
U knjievnost ulazi simbolistikim Pesmama o divnoj dami (Stihi o prekrasnoj dami 1898.-1904.) u
kojima obrauje mistino-religioznu tematiku i u melodioznim stihovima punim nedoreenosti
uspeva da izrazi nedefinisane tenje svoje generacije za nedostinim idealom. Postepeno u njegovu
poeziju poinje da se uvlai otar smisao za ivotnu realnost i tematika se proiruje motivima iz
gradskog ivota. Pod uticajem revolucionarnih previranja u Rusiji, pesnik naputa konano i svoju
drutvenu izolaciju, prikljuuje se naprednim strujama i u svojoj najpoznatijoj poemi Dvanaestorica
(1918.) daje grandioznu simbolinu viziju revolucije. Stilski, Blok u toj poemi obogauje rafiniranu
tehniku svog simbolistinog izraza (muzikalnost i ritmika raznolikost stiha, metaforika i simbolika)
smelim meanjem razliitih stilova i tehnika (ubacivanjem argona, parola, satire i parodija, folklornih
elemenata itd.), te postaje jedan od pretea moderne evropske poezije.

Aneo uvar
Danas si ila posve sama
Dvanaestorica
Devojka iz spoleta

Glas
Jesen pozna
Neznanka
No, ulica, fenjer, apoteka
Nepovratno si otila u polja
Oni itaju pesme
Pjesma faine
Ponienja
Sneno vino
Servus regianae
Svud smo. I nigdje
Sve umire na zemlji
Ti u polja, bez povratka, ode
Uasne su veeri hladne
Vraarica nabrana lika

_______________________________

Aneo uvar

Volim te, uvar, nevidljivi moj

to si uvek sa mnom na zemlji toj.

Zato to mi sjajna ti nevesta bi,

I to mi oduze tajnu snova svi.

Zato to nasa veza i tajni i no,

I to si mi sestra, nevesta i mo.

Zato to dug ivot imaemo mi,

O, ak mu i ena to smo ja i ti!

I za vernost tvoju, moj okov i spas.

I kob nae porodice, to je iznad nas.

Zato to ne voli to to volim ja.

O bednim to brinem i to me je stra.

to se ne slaemo u ivotu svom.

to hou, al ne smem ubit rukom tom

Da odmazdim mlakoj, mranoj hulji toj,

to je poniavao mene i rod moj!

to strpa slobodne u apsane tma,

to mom ognju nije verovo da sja.

to mi novcem htede kupit ivot vas,

Pa da mu budem veran kao pas

Zato to sam slab i to je ve tu grob,

I to mi je svaki predak bio rob.

to duu mi smrvi ta nenost uz pla,

to nikad da digne ova ruka ma

Al volim te i za slabost moju svu,

I za tvoju snagu i sudbu ti zlu.

to je elik slio i ognjeva sto

Nikad niko nee rastaviti to!

S tobom sam gledao zoru i njen sjaj

S tobom sad i ambis gledam crni taj.

I dvojnu zapovest sudbina nam sli:

Slobodne smo due! Robovi smo zli!

Miruj! Odvai se. Stani. Idi ti.

Oganj ili tama ta l pred nama bdi?

Ko vie? Ko plae? Kud li e na let?

Zajdno, uvek zajdno, gremo mi kroz svet!

Da l emo vaskrsnut? Propast? Il umret?

_______________________________

Danas si ila posve sama

Danas si ila posve sama,

I ja ne vidjeh Tvojih uda.

Na gorskom Tvome visu, tamo,
Zupasta uma bjee svuda.
I ta uma kroanja zbitih,
I ti putovi gorski tmasti
Smetahu mi se s neznanim sliti
I plavetnilom tvojim cvasti.
Iz ciklusa Stihovi o divnoj dami
U dokolici mladoj, u mekoti rasvita,
Dua je stremila uvis. Tamo Zvijezdu nala.
Bio je maglen dan, meko je padala sjenka.
Veernja Zvijezda utljivo je ekala.
Neuzbuena, na tamne stepenike
Stupila si Ti, i, Tiha, zaplivala,
I lakom eljom, sred mekote zorine,
Zvjezdanijem stazama Sebe si predala.
Proticala je no maglom snovienja.
Mladost je ropska u eljama bezbrojnim.
Blii se zora.
Sjenki vie nema,
Ti, Jasna, pola si stazama sunevim.

_______________________________

Dvanaestorica

I dravnim idu krokom

- Tko je tamo? Hajde van!

Crven barjak je visoko
Sprijeda vjetrom razigran

Pred njima je nanos hladni,

- U nanosu tko je van!
To skitniki tek pas gladni
Za njima epesa sam

- Bocnut u te bajonetom,
Bje odavde, ugavi!
Stari svijete, kuno pseto,
Bjei da ne udarim!

Vuk se gladni dalje vue,

Ceri zube rep podaviv Pas ozebli pas bez kue
- Hej, tko ide, daj se javi!

- Tko barjakom tamo mae?

- Gledaj samo, kakva tmina!
- Tko to urnim trkom kae,
Kriju se za uglovima?

- Svejedno je, bit e moj,

Bolje predaj nam se sam!
- Hej, ti drue, bit e zlo,

Izlazi da ne pucam!

Trah-tah-tah! I samo eho

Po kuama zvoni plah
A meava dugim smijehom
Zavija kroz snjeni prah . ..
Trah-tah-tah!
Trah-tah-tah
I dravnim krokom tako
Idu pas ih slijedi tragom,
Sprijeda, s krvavim barjakom,
S vijavica nedoglediv,
Od taneta nepovrediv,
Nad meavom hodom njenim,
I bisernim prahom snjenim,
Na njem vijenac rua ist Pred njima je Isus Krist.

_______________________________

Devojka iz spoleta

Struk ti je vitak, ko crkvene svee.

Pogled ko sablja kad bljetavo krene.
Ne alim, devojko, sastanka sree Pusti, ko reca, na lomau mene!

Sreu ne zahtevam. Ni ruke nene.

Zar da te povredim nenou grubom?
Samo, ko umetnik, gledam kroz vree
Dok bere cvetove i pijem ljubav!

Mimo, sve mimo, maestralko, idi,

Suncem umivena Marijo! Dozvoli
Oku da anela nad tobom vidi,
Srcu od bola da najslaeg boli!

U lokne crne ti uplie redom

Skupi dijamant od stihova tajnih.
Bacam u zaljubljeno srce edno
U izvor tavni tih oiju sjajnih.

_______________________________

Glas

arka zimska magla sjaji Krv na nebu sve do ruba.

Idem tamo gde se gaji
Tajnodelotvorna ljubav.

Ti si u snu. Kad te sretam,

Ja ne grlim tebe, pamti,
Ja sam carica planeta,

Ne za tebe zrak moj plamti.

Prevaren si nepoznatim:
Jer zbog svetih snova nikad
Bestelesni nee dati
Da im pronikne do lika.

Udubi se, manje strastan,

U sopstvenog duha mrak:
I shvatie lepa ja sam
Od tvog izmiljenog sna.

_______________________________

Jesen pozna

Jesen pozna. Nebo se otvorilo,

po umama promaja tiine.
Na obali, rusalka oborila
bolnu glavu, tu da otpoine.

Svoje pruge magla nisko nosi,

ko potka su u traku sada.
Po zelenoj i dugakoj kosi,
uz utanje, uto lie pada.

Kroz daleke proplanke dok bjei,

mjesec uka i vidi sve vie

zapletena u zelenoj mrei,
niti spava ona, niti die.

Mir bez daha arolijom sine.

Neizreciv bol se smiri njen.
A na svijet se, skovan od svjeine,
to izlio zvonko-plavi tren.

_______________________________

Neznanka

U veeri, nad restoranima,

Zaguljiv zrak je, vru i suh,
Te pokliima vitla pjanima
Kroz proljet kasnu kuni duh.
Nad prahom, to u dalji jati se,
Gdje oko villa buja dra,
Pekare perec jedva zlati se
I razlijee se djeji pla.
I svako vee eu s damama,
Naheriv halbcilinder krut,
Vjetrogonje po mranim Jamama,
Za brkljama, to sijeku put.
Vesala rale kripe jezerom
I svud se ori enski cik,

A mjesecu, ve na sve naviklom,

S nebesa glup se kesi lik.
I svako vee drug moj jedini
U ai odraz gleda svoj.
Tajanstveno nas pie sjedini
I raspri nam nespokoj.
Du stolova ve ama poima;
Za konobare teak as,
Kad pjanci se sa zejim oima
Deru: In vino veritas!
I svako vee trenut dolazi
(Il prikaza je samo sna?)
Kad djevojka u svili prolazi
Kraj prozora, to mutno sja.
I koracima polaganima,
Dok mirluha je prati uh,
Do okna stigne meu pjanima
I sjedne sama kao duh.
Starinom miri svila sanana
I sve treperi dahom tim:
Prstenja puna ruka tanana
I eir s perjem alobnim.
Kroz veo tamni zurim noima,
Blizinom njenom zanijet sav,
Al zaarano sve je oima,
I obala, i beskraj plav.
Sve tajne mi se tad otkrivaju,

uvarom sunca bivam ja,

I vinom to ga svi uivaju
Napaja mi se dua sva.
I nojevo ve pero giba se
U mozgu mome kao vlat.
Na obali dalekoj ziba se
Oiju njenih modri cvat.
U dui mi je blaga skrovite
A klju imadem samo ja.
Sad znam, o pijano udovite,
U vinu da je istina!
_______________________________

No, ulica, fenjer, apoteka

No, ulica, fenjer, apoteka,

Besmisleno, mutno svjetlo drijema.
Ma ivio ti jo etvrt vijekaBit e sve isto. Izlaza nema.
Umrijet e- i sve, ko prije,
Ponovit e se ispoetka:
No, kanalom leden vjetar brije,
Ulica, fenjer, apoteka.

_______________________________

Nepovratno si otila u polja

Nepovratno si otila u polja.

Na veki nek je sveto Ime Tvoje.
Opet su zalaska crvena koplja
Pruzila k meni otrice svoje.

Samo Tvoje od zlata svirale

Tog crnog dana usnama u taci.
Ako su molitve u nepovrat pale,
Da skrhan zaspim u polje u zai.

Ti e proi u zlatnoj porfiriNo ja oi otvoriti neu.

U svetu sna daj mi da se smirim,
Da ljubim put obasjan i sreu

O, iupaj duu punu more!

Sa svetima upokoji mene.
Ti to rukom svojom bez promene
Nepomino dri kopno i more.
_______________________________

Oni itaju pesme

Vidi: pomeah sve stranice

Kad ti u oku behar sinu.
Veliko krilo snene ptice

Na um mi vejavicu rinu.

udan je bio govor maske!

Razume li ga? Moda Ko zna!
Ti zna da su iz knjiga skaske,
A da je ivot samo proza.

Al su za mene nerazluni
Od tebe no i rene tmine,
I kolutovi dima luni,
I plamenovi ive rime.

Ne budi ni ti stroga sa mnom,

Ne mami, ako zna za boga,
Po seanju ne daraj tamnom
Drugiji onaj strani oganj.

_______________________________

Pjesma faine

Kad u te oko moje sije,

To usko oko, oko zmije,
I kad te Ijubim, mazim,
Ej, pazi, pazi! zmija sva sam!
Gle: samo na as tvoja ja sam
I preko tebe gazim!

Dosadio si! Moe poi?

Sa drugim bit u ove noi,
Ti svoju enu iti!
Otii, nek te tuge rijei,
I nek te Ijubi, nek te tjei,
Otii ; bi moj zvidi!
U vrt nek doe tko od vas,
Moj uzak crn nek vidi stas!
Izgorjeti e, neka!
Ja proljee sam sva i plam!
Ne prilazi mi i ti sam,
Kog Ijubim, koga ekam!
Tko sijed je, tko u cvijetu Ijeta,
Tko vie zvonkih da moneta,
Uz poziv moe ui!
Pod mladom, lijepom starom, sijedom
Nad vaom glupom glavom bijednom
Ti, biu moj, fijui!
***
Strano mi je da te sretnem
Ne sresti te jo stranije
Svemu se udim peate kletve
Nalazim na svemu udnije
Po ulicama sjenke i lica
Je li to stvarnost ili san?
Doav do crkvenog stepenika
Da se okrenem prosto me strah

Na ramena mi stavljaju ruke

Imena nestaju iz sjeanja
U uima ujem zvuke
Nedavnih velikih sahrana
A tmurno nebo visoko visi
I pokrilo je i hram prerano
Ja znam: Tu si. Blizu. Ti si.
Nema te tu. Ti si tamo

_______________________________

Ponienje

Usred grana crnih golotinjom

uta zora za oknom u ledu.
(Osudjene na smrt giljotinom
u zoru e takvu da povedu).

Crven tof izlizanih fotelja

i zavese uprljane vazda
U toj sobi, s aom, sed veselja,
student, kockar, oficir i gazda

Ni tih golih crtea urnala

ne tae se ljudska ruka ila
I nitkova ruka oteala
u prljavo zvonce je zvonila

Gle! Mamuza zvek! niz tepih stari,

i, vratima guen, smeh iz grudi
Zar je kua ta kua ustvari?
Zar je tako sudjeno sred ljudi?

Zar dananji susret dua voli?

to si bleda, ko krep kad se vije?
Zato posred tvojih plea goli
hladni zorin plam ogromni bije?

Usne, s krvlju zakorelom, mali

ikonostas tvoj zlatni, i krte
(o, zar smo to mi ljubavlju zvali?)
prepukle su ko bezumne crte

U utu zoru, zimsku, to se menja

tone krevet (sjajno!) sav od kova
Jo se teko die od grljenja,
al ti piti i opet i snova

Nije veso tvoj klik, grobni, strani

Gle! Opet zvek mamuza i sada
Ko car zmijski, teki, sit i prani,
s fotelja ti lep na tepih pada

Smela si! Jo smelost nek te kali!

Nisam ti muenikni drug lud!

Do jue, moj andjele: raspali
otrom tiklom francuskom u grud!

_______________________________

Sneno vino

I opet te u vinu gledam,

Oseam strah pred tvojom slikom,
Tvoj osmeh opet blesnu edan
U kosi tekoj, zmijolikoj.

Oboren tavnim mlazevima,

Uzdiem opet, bez ljubavi,
Nestali san o celovima,
O meavi to tebe slavi.

Divnim se smehom smeje meni,

U ai vije slino zmiji,
Nad tvojim krznom skupocenim
arlija vetri golubiji.

Kako, kad iva kaplja pljusne,

Ne videt sebe u toj peni?
Ne setiti se tvoje usne

Na mojim nazad zabaenim?

_______________________________

Servus regianae

Ne zovi me. I bez poziva

doi u do hrama.
Glava e moja da se savija
k tvojim nogama.

Sluau tvoje naredbe klete,

posluno ekati.
Loviti trenutke i susrete
i elju imati.

Tvojih strasti silom pokoren,

pod igom slab.
Nekad sluga; nekad voljen;
Ali vjeno rab.

_______________________________

Svud smo. I nigdje

Svud smo. I nigdje. Kroi,

i zimski te vjetar srijee.

U crkvi, po danu i po noi,

pjeva i gasi nam svijee.

I esto se ini u tami,

kraj zida, na uglu, daleko,
gdje smo ve pjevali sami,
jos pjeva i hoda Neko.

Gledam taj vjetar, ko vezan:

shvatiu to plai mene.
I blijedim. Cekam. Al ne znam
na koga je red da krene.

Ja znam sve. Jer nas je dvoje.

I niko sad rei nee,
da jos neko ovdje poje,
i neko tu gasi svijee.

_______________________________

Sve umire na zemlji

Sve umire na zemlji majka, mladost,

ena iznevjeri i izda drug.
Ali ti trai sebi drugu radost,
gledaj u hladni, u polarni krug.

Uzmi svoj un, i plovi sve do pola

kroz led I tiho zaboravu daj
negdanju ljubav, borbu, boljku bola
zaboravi pun strasti stari kraj.

I svikni, drhtaj otegnutih zima

umornoj dui neka bude lak,
da bude ovdje ona ve sve ima
kad otuda joj dolepra zrak.

_______________________________

Ti u polja, bez povratka, ode

Ti u polja, bez povratka, ode.

I nek sveto bude Ime Tvoje!
Uperivi u mene svoj bode,
crvenkoplja od zalaska stoje.

Frule zlatne ja u samo Tvoje

na dan crni usnama se tai.
Ako molbe odzvonie svoje
Ja u, snuden, u polju san nai.

Ti e proi u zlatnoj porfiri

al ne meni oi da otkriva.
Nek me ovaj sanjivi svijet smiri,

Obasjanu stazu da cjelivam

O, iupaj duu s rom bora!

Upokoji sa svecima mene,
Ti to dri i kopno i mora
njenim dlanom ruke prefinjene!

_______________________________

Uasne su veeri hladne

Uasne su veeri hladne,

Vetar to drhti od nespokoja,
I drumom uznemirijui sum
Nestvarnih koraka bez broja.

Ko seanje na bolest skoranju

Hladna je svitanja pruga,
Pouzdan znak da smo u vlasti
Neraskidivog nekog kruga.

_______________________________

Vraarica nabrana lika

Vraarica nabrana lika

U trijemu mi gata tmurnom.

Zaveden od ulinog krika

Za promaklim licem sam jurno.
I tro sam, lica sam gledo,
Na uglima zastajo trenom.
Stadoh pred kripeim redom
Kola, to vuko se lijeno.
Ko zmija se vuko uz kueI ja ga ne mogoh premostit
A odande pozivi zvue,
I uje se:-Ludo! Oprosti!
Dok besmrtna elja je mui,
To je moda poziv Nje same
Kraj kua se htjedoh provui
I onda se spustie name.
----------Aleksandar Blok: Pria

G. ulkovu

U prozorima to mokrom prainom su zastrti,

Ko mreom, nagnula se ena tamnog profila.
Breme veernjih spletki, umornih lica strtih
Tma sivih prolaznika revno je pronosila.

Svijetla i uporna, pred oknima izravno

Svakom je prolazniku svjetiljka bacala zar.

I u kiljivoj mrei ni bijeloj, ni tavnoj

Svako se sakrivao, niti mlad, niti star.

Bjehu ko privienja neive prestonice

Sluajno, nehotino, kad uu u krug zrak.
I as nestanu lea, a as javi se lice,
Plaljivo i pokorno ami niskih oblaka.

I iznenadno resko zau se proklinjanje,

iroku prugu kie ko da je cijepalo:
Neko je, gole glave, a odijelo na njem
Crveno, podizao u zrak dijete malo.

Svijetla i uporna, zraka je stalna lila.

I, ki veselja nonih, magnoveno ta ena
Sva pobjenjela, glavom od zid je udarila,
S krikom pomame, u no pustiv edo tog trena...

I skupie se mokre ame te sive sjene.

Neko je ahao glasno, i uz klaenje glave.
A ona na leima, ruke joj rairene,
Blatno-crvenog ruha, kadrme sred krvave.

No nekog pogledom su uporno-smion bjee

Na gornjim spratovima, traile oi njene...
Nale su i srele se u oknu, kraj zavjese,
S pogledom tamne, pune arenih ipki, ene.

Sreli se i zamrli pogledi, uz krik nijem,

Trenutak trajao je... Ulica sva ekala...
Ali je za tren potom, roletna gore pala,
A dolje u oima sva snaga ve umrije...

Umrije i ponovo sred tankih mrea kinih

Otri su i neskladni glasovi bili. Uze
Neko na svoje ruke dijete koje vriti
I, krstei se, kriom utirao je suze...

A gore neizvjesna utnja u svakom oknu.

Prazan u mrei kie zavjes je gusto-bijel.
Neko je edu brino gladio mokru loknu.
I odlazio tiho. Ide, a suze lije.

< januar 1905>

***

Zasvagda si otila u polja.

Da svjatitsja Imja Tvoje! K meni
Zalazak je uperio snva
Sve otrice kopalja rumenih.

Samo tvoje zlatne e svirale

U dan crni tai moje usne.
Ako sve su molbe odzvuale,
U polju u, utuen, da usnem.

U zlatnoj e porfiri minuti,

Al oi e zatvorene biti.
Daj, u snenom svijetu poinuti,
Obasjanu stazu poljubiti

Zaralu duu meni spri!

So svjatimi upokoj me sankom.
O, ti more i kopno to dri
Nepomino svojom rukom tankom.

<15. april 1905>

***

Devojka pevae u crkvenom horu

O svim to u tuem kraju su sustali,
O svima laama, nestalim u moru,
O svim to su radost zaboravu dali.

Glas to leti prema kupoli je tako

Pevao, zrak s belog ramena sjao je,

Iz mraka sluae i gledae svako
Pod tom zrakom kako belo ruho poje.

I svim se inilo: radost e da bude,

I da u uvali tihoj sve su lae,
I da e se svetli ivot, za sve ljude
Od tuine to su sustali, da nae.

I glas bee sladak, tanka bee zraka,

I tek visoko se, kraj oltarskih vrt,
Prieen tajnama, uo pla deaka
O tome da niko nee da se vrati.

MITING

Besjeda mu umna i reska,

Mutne su zjenice
Sipale pravo i bez bljeska
Slijepe iskrice.

Pogledi ozdo se uprli:

Mnogotisune oi,

Nije utio da umrli

as e mu skoro doi.

Kretnje mu vrste, glas strog jei,

Ravnomjerno se brada
Njie u taktu tih rijei
Po kojim prah popada.

I siv, nalik na none svode,

Svemu je meu znao,
Lancima mune je slobode
Uvjeren zveketao.

No nisu, dolje, poimali

Ni brojke ni imena,
Nikog znak duga i peali
Ne igosa. Tog trena,

Tiho gunanje die ruku,

Vatre su zadrhtale,
I um se uo, slian zvuku
Onom od glavnje pale.

Ko da iz mraka svjetlo blisnu,

Ko da to biti mora
Mig Svjetina se prenu.Vrisnu
Divlje zviduk prodoran.

Mukli jauk prodre iz zveka

Polomljenih stakala,
Na ploe glava tog ovjeka
Razbijena je pala.

Ko u gomili njega ubi

Kamenom, ne znam, ali
Upamtio sam jasno stub i
Na njem mlaz krvi mali.

I jo zvidanje vazduh ree,

I jote krik ne gasne,
A on na vjeni odmor lee
Kraj vrata sale glasne

No kraj ulaza jedan, pae

Drugi plamici bljesnu
Zvonko kraj svoda obarae
Zapete kljocnule su.

Nazrije se pod slabim sjajem

Da ovjek je leao,
I sa pukom na gotovs da je
Vojnik nad mrtvim stao.

Svaka se crta lica ini

Od crne brade bljea,

Svaki se vojnik, u tiini
Okupljen, u stroj rea.

U tiini je nagloj bio

Krug lica tih pun sjaja,
Tiho je angel proletio
I radost bje bez kraja.

Stroge i mirne bjehu sve te

Pootvarane zjene,
Vitke bljetave bajonete
Nad njima izduene.

Ko da je onaj koga skrie

Cijevi zjap im tmuo
Dok slobodu u noi die,
Bez straha predahnuo.

<10. oktobar 1905>

NEZNANKA

Izvee je, nad restoranima,

Zrak uareni divalj i gluh,

I dozivima vlada pjanima,
Zaraze pun, proljetni duh.

U dalji, gdje prah ulice stere,

Vile dosada gdje mori,
Jedva se zlati pekarski perec,
I djetinji se pla ori.

I svake veeri, za brkljama,

Malo cilinder naheriv,
eu kanalom, u drutvu dama,
Osvjedoeni maheri.

Nad jezerom e cik enski, eno,

I krip ralji za vesla ut.
U nebesima, disk besmisleno
Krivi se, na sve naviknut.

I svaku veer, drug jedinstveni

U ai mi je odraen,
Piem je trpkim i tajanstvenim,
Ko ja, omamljen, i blaen.

A snene sluge, pored stolia

Susjednih, idu sve u kas,
I pjanci, s okom ko u kunia,

Viu: "In vino veritas!"

I u odreen tren svako vee,

(Ili sam samo varan snom?)
Stas djevice se, svilom opteen,
Mie u oknu maglenom.

Sporo, prolaze meu pjanima,

Bez pratilaca uvijek,
Zraei maglom i mirisima,
Kraj prozora bi sjela tek.

Blizina udna me okovala,

Gledam za velom od tmine:
Zaarana se javlja obala,
I zaarane daljine.

Gluhe se tajne meni apnue,

Dato mi sunce, al ije,
Jer u sve kutke moje se due
Oporo vino probije.

Peruke su se noja svijene

Zanjihale u mozgu mom,
A oi plave, i dna liene,
Cvatu obalom dalekom.

U dui krijem rizinicu pravu,

Njen klju jedini ja imam,
Pjana nemani, ti si u pravu.
Istina je u vinu, znam.

RUSIJA

Neobina si i u snima.
Odedu ti ni tai nije.
Snen sam, iza sna tajna ima,
Ti, u tajni, Rusijo, spije.

Rusijo, ps te rijeka ovi,

Gutarama si okruena,
Pa jo movare i dralovi,
I arobnjaci mutnih zjena.

Tu narodi razni, od dola

Do dola, i sa kraja u kraj,
Nou narodna vode kola,
Uz zapaljenih sela odsjaj.

Po polju vrazi i arobnice

Tu zaaraju trave umah,

Smiju se vrazi i vjetice,

Iz stubova snjenih kraj druma,

Tu sve do krova kua uboga

Zametena je silovito,
I u snijegu, za dragog zloga,
Djeva sjeivo brusi vito.

Tu sve puteve, sva raspua,

Tuta tapova ivih ara,
I zvidei sred gola prua,
Predanja vihor pjeva stara.

Iz drijemea svog proitah

Rodne zemlje bijedu sinju,
I paradima njenih rita
Due sakrivam golotinju.

Nonu stazu ka seoskome

Groblju utabah, punu tuge,
I noivah na groblju tome,
Pojui glasno pjesme duge.

Ne izmjerih, ne pojmih toga:

Kome sam pjesme posvetio,
U kog strasno vjerovah boga,
Kakvu sam djevu zavolio.

iva je dua uljuljkana

Prostorima, Rusijo, tvojim,
I gle jo ti neokaljana
Prvobitna istota stoji.

Snen sam, iza sna tajna ima,

Rusija u toj tajni spije.
Neobina je i u snima.
Odede joj se tai nije.

<24. septembar 1906>

***

Ti ode, a ja sred pustinje

Kolena u vru pesak spustih.
Al otad niti re gordinje
Ne moe jezik da izusti.

Ne ale za tim to je bilo,

Veliinu ti pojmih istu:
Da, Galilejom ti si milom
Meni, neuskrslome Hristu.

Neka te sada drugi mazi,

Glasinu divlju umnoava:
Sin oveiji zalud trai
Gde da nasloni mu se glava.

<30. maj 1907>

PRIJATELJIMA

utite, proklete strune!

A. Majkov

Jedan drugom potajno smo tui,

Puni mrnje, gluvi, zavidljivi.
Zar bi moglo, ne znajui drevnu
Mrnju, da se i radi i ivi?

ta e! Ta svak od nas trudio se

Da otruje i svoj dom vlastiti,
Svi zidovi natopljeni zlobom,
Nema na to glavu nasloniti.

ta e! Vjeru izgubiv u sreu,

Umovi nam od smijeha enue,

I, pijani, s ulice gledamo

Kako nai domovi se rue.

I ivotu i drugu nevjerni,

Rijei smo praznih rasipnici,
ta e! Mi put raiamo kojim
Daleki nam sinovi e ii.

Kad pod plotom, u koprivi, zemlja

Razloi nam nesrenu kost zadnju,
Nekakav e pozni istoriar
Napisati uzvienu radnju...

I samo e muiti, prokletnik,

ae, posve neduno i milo,
Godinama roenja i smrti
I odvratnih citata gomilom,

Tuan udes tako zamreno,

Muno, prazno ivjeti i biti,
I postati vlasnitvo docenta,
Kritiare nove ispiliti.

U svje treba zariti se korov

I zaborav u snu zauvijek!
Umuknite, vi proklete knjige!
Moja ruka pisala vas nije!

<4 jul. 1908>

***

O junatvima, podvizima, slavi,

Nisam mislio na toj zemlji bola,
Kad tvoje lice, u prostoj opravi,
Ispred mene je sijalo sa stola.

Al doe as da nema te u domu,

Zavjetni prsten ja bacih u tmice.
Sudbinu svoju dala si drugomu,
I zaboravih prelijepo lice.

Let dan, poput prokletog roja,

Vino i strasti kinje duu moju,
Ja te se sjetih ispred analoja,
Ja sam te zvao, kao mladost svoju.

Zvah te, ali se ti i ne osvrnu,

Pla moj ganue u tebi ne nae,
U plat se modri zalosno ogrnu
I uz no vlanu iz kue izae.

Ne znam gdje svojoj nala si gordinji,

Ti njena, mila, zaklon da se skrasi.
Ja spavam vrsto, snivam plat tvoj sinji,
U kojem u no vlanu otila si ...

Ne sanjam vie o njenosti, slavi,

Mladost je prola, ivot je minuo.
Tvoje sam lice, u prostoj opravi,
Vlastitom rukom sa stola skinuo.

<30.decembar 1908>

RAVENA

Sve stvari smrtne i od trena

U te su vjeno pokopane.
Ti, kao edo, spi, Ravena,
Na rukama vjenosti sane.

Robovi vie mozaike

Ne uvoze kroz rimska vrata.
Zidova hladnih bazilike
Na njima gasne sva pozlata.

Poljupcima je sporih vlaga

Profinjen grubi svod grobnica
Ponad zelenih sarkofaga
Svetih monaha i carica.

Bezglasne tu su grobne sale,

Prag im je vlaan i pun sjene,
Da ne spri crn pogled Gale
Blaene kamen kad se prene.

Zaboravljen je, strt, krvavi

Trag sukoba ratnih i hula,
Da strast prolih ljeta ne slavi
Pjesmom Plakida vaskrsnula.

Daleko se povuklo more

I rue nasip opkolie
Teodorika da ne more
Sni o buri ivota vie.

A kue, pusto vinograda,

I ljudi sve grob sami to je!
Ko truba, s grobnih ploa sada
Mjed sveanog latinskog poje.

Tek kroz paljivu, mirnu zjenu

Djevojaka ravenskih tuga

Za nepovratnim morem, u trenu,
Kao plaljiva mine pruga.

Tek ponad dolina, u noi,

Dante, s profilom sa orlovim,
Knjii stoljea to e doi
I meni pjeva ivot Novi.

***

Sve mre na zemlji i mladost i mati,

Izdaje ena i ostavlja drug.
Al ti se ui drugu slast kuati,
Motre u hladni taj polarni krug.

Uzmi un i plovi na sjeverni pol,

Obzidan ledom, i zaboravljaj
Staru ljubav, borbu, pogibiju, bol
I zaboravi strasti bivi kraj.

I na drhtanje ispod hladnog neba

Umornu duu ti privikavaj

Da ovdje vie nita joj ne treba,
Kada odonud probije se sjaj.

<7. septembar 1909>

IGRE SMRTI

1.
Mrtvacu lako me ljudima nije
Hiniti ivog, punog strasti vrue!
Al treba da se u drutvo uvue
Zbog karijere zvek kosti da krije...

Spavaju ivi. Ustaje iz groba

Mrtvac, i ode u sud, banku, senat ...
to je no bjelja, to je crnja zloba,
I pobjedniki kripe pera snena.

Povazdan mrtvac radi nad zadatkom.

Uredovanje zavri. I eno
aptom golica, vrckajui zatkom,
Sluh senatoru priom zapaprenom...

Ve vee. Sitna kia blato baca

Na ljude, kue, i gluposti ine...
Na bezobrazluk nov nosi mrtvaca
Taksi to svaki as zubima krine.

Ka mnogoljudnoj, mnogostubnoj Sali

uri se mrtvac. Na njem otmjen frak.
Gdje blagonaklon smijeak su mu dali
enaglupaa i suprugglupak.

inovnika ga smori ama velja,

Al zvek kostiju glazbom je ublaen,
On vrsto stee ruke prijatelja,
Prisiljen da iv, da iv se prikae.

Samo kraj stuba susree se zjenom

S prijateljicom mrtvom poput njega.
Po razgovoru svjetski-ustaljenom
Dou rijei ia svagdanjega.

Umorna drugo, udno mi u sali.

Umorna drugo, u grobu studenu.
Pono je ve. Da, ali niste zvali
Na valcer NN. U vas zaljubljenu.

A tamo NN trai okom strasno

Njega, burka se krv sred ila njenih...

Na licu joj je, djevianski krasnom,

ive ljubavi ushit besmisleni.

aptom razgovor prazan zapodjene,

Rijei to su za ive ar suta,
Gleda ramena kako se rumene
Kako na rame glavicu mu sputa.

I ljuti otrov vino-svjetske zlosti,

Sa nezemaljskom zlou sipa on.
Kako me voli! Koliko mudrosti
I uje udni, nezemaljski zvon:
To kosti zvekeu o kosti.

<19. februar 1912>

2.
No ulica, fenjer, apoteka,
Besmisleni zamueni sjaj.
ivi makar jo etvrt vijeka
Sve e biti isto. Gdje je kraj?

Umre opet zapone iznova,

Sve prijanji ponovie smjer:
No, kanal pun ledenih valova,
Apoteka, ulica, fenjer.

<10. oktobar 1912>

***

Z. N. Hipius

Roeni u doba najgluhije

Ne pamtimo si puteve, niti
Mi djeca stranih ljeta Rusije
Ita moemo zaboraviti.

Godine kada sve u prah ode,

Bezumlje ili glas nade taje?
Od dana rata, dana slobode,
Krvavi odsjaj na licima je.

I nijemost to huka uzbuna

Da se zaveu prisili usta
Srca, to nekad bijahu puna
Ushita, sada kobno su pusta.

Ponad smrtnoga odra, uz graju,

Neka nam jato vrana se vije,
I Boe, Boe, nek ugledaju

Najdostojniji tvoje carstvije.

<8. septembar 1914>

DEMON

Pa krenimo, a za mnom gre se

Ko rob pokorni, vjerni: tebe
Pouzdano u da uznesem
Na zablistali gorski greben.

Nad bezdnom u te ja nositi

to bezdanosu uvstva prene,
Tvoj zaludni e uas biti
Samo nadahnue za mene.

Od vrtnje i od praine u
to dadi etrom da te titim
Micama, sjenkom krila, neu
U uzletu te ispustiti.

U gorju koje sja bijelo,

Sred livade neoskvrnute,
Ja udnovato, svim tijelom

Boanski krasnim, priu te.

I zna li kakvo su bescjenje

Izmiljotine ovjekove,
To tuno zemno saaljenje
to divljom strau ti ga zove?

I, dok postaje vee tie,

Omaijana posve mnome,
Zaeljee da leti vie
Po pustu nebu ognjenome,
Da, ti e, dokle sa mnom jezdi
Vinuti se u one kraje
Gdje zemlja nalik je zvijezdi
A kao zemlja zvijezda je.

Zanijemila od divljenja,
Svjetove e da spazi ine
Nevjerovatna privienja,
Sve moje igre tvorevine.

Uz nemo i uz strah, sve vei,

aptom e da te pustim htjeti,
Ja u, osmjehnut, i irei
Polako krila, rei: leti!

Ispod smijeka boanskoga,

Prelazei brzo u nita,

Letjee poput drhtavoga
Kama u pusto koja blista...

<9. jul 1916>

SKITI

Vas milioni. Nas tuta se jati.

ik da se sukobite s nama!
Da, mi smo Skiti! Mi smo Azijati!
S kosim i udnim oicama.

Za vas stoljea, za nas jedva asak,

tit dre nae ruke ropske
Izmeu dviju zakrvljenih rasa
Mongolske i evropske!

Va stari viganj, stoljeima, bije

Zagluujui huk lavine,
Vie od divlje bajke za vas nije
Trus Lisabona i Mesine.

Ve stoljeima, s okom put Istoka,

Vade i tope nam bisere,

Vi se rugate, u ekanju roka
Topovi drijela da upere.

Evo rok doe. I zlo uzlijee,

Uvreda svaki dan je vie,
Vaem Pestumu ni jednome nee
Moda ni traga biti vie!

Stari svijete! Dok te smrt ne sledi,

I dok se sladi mukom jetkom,
Zaustavi se, premudar, ko Edip,
Pred Sfinksom s drevnom zagonetkom.

Sfinks je Rusija. Kad klike, kad zebe

I kada crna krv je plavi,
Gleda i gleda i gleda u tebe
I sa mrnjom i sa ljubavi.

Jeste, odavno, vi ljubili niste

Kao to naa krvca ljubi!
Na zemlji ima to zaboraviste
Ljubav to ee i pogubi.

Mi sve volimo: hladnih brojki ar

I vidovnjatva dar boanski,
Razumljiv nam je i galski um otar

I sumrani genij germanski

Pamtimo sve: pariskih ulica had,

I Veneciju punu hlada,
I limunovih uma daleki kd,
I dimljenje kelnskih gromada.

Put nam njen okus, boja nije mrska,

Ni sparan smrtni njezin zapah
I zar smo krivi kad vam skelet hrska
Od naih tekih, njenih apa?

Mi navikosmo, grabe za dizgine

Konje koje bijes propinje,
Krhati glomazne rtenjae njine,
Slamati otpor u robinje.

Doite k nama! Iz rata uasnog

U miran zagrljaj! Odmah vraaj
Ma u korice, dok ne bude kasno.
Drugovi! Postaemo braa!

Ako ne za nas to gubitak nije

I mi znamo za vjerolomstvo!
Iz vijeka e kleti vas u vijek
Docnije bolesno potomstvo!

Po umama emo se i gorama

to pred ljupkom Evropom stoje
Razmai iroko, okrenuvi k vama
Azijatske gubice svoje!

Idite svi vi, idite na Ural!

Mi mjesto istimo za borbe
elinih sprava, gdje die integral,
I divlje mongolske horde.

Al tit odsad neemo vam biti,

Odsad nas u bitkama nije!
Uzanim emo oima zuriti
Kako samrtna bitka vrije.

Neemo mrdnut Hun svirepi kada

Stane da pretresa mrtvace,
Pali gradove, u crkve goni stada,
Pee meso bijelog brace.

Zadnji put doi sebi, stari svijete!

Na bratski pir rada i mira,
Na pir svijetli i bratski zove te
Zadnji put varvarska lira!

<12. januar 1918>

Aleksandar Blok je ruski pesnik. Detinjstvo Bloka je prolo u Peterburgu i u posedu u okolini Moskve
ahmatovu. On je 1906. godine zavrio slovensko-rusko odelenje filolokog fakulteta Peterburkog
univerziteta. Pesme je on poeo da pie od malih nogu, izdavao ih od 1903. godine. 1904. godine je
objavljen zbornik Stihovi o Lepoj Gospi, u kojima je on liriar-simbolista.
Od 1903. godine u apstraktnu romantiarsku poeziju Bloka je ula socijalna tema: antiljudski grad s
njegovim robovskim radom, bedom.
Revolucija 1905.-1907. godine otkrila je pesniku, prema njegovim reima, lice probuenog ivota. Od
tog vremena je tema Otadbine stalno prisutna u poeziji Bloka. Njegovo stvaralatvo postaje tragino
i duboko, proeto oseajem katastrofalnosti epohe, predoseajem oluje, koja e sve preistiti (ciklus
Na Kuljikovom polju, delovi ciklusa Slobodne misli, Jambovi). Revolucionarne predoseaje sadri i
nezavrena poema Odmazda (1920.-1921 godina). Uporno i snano je izraena u stvaralatvu Bloka
mrnja prema miru bogatih, runim, neljudskim crtama ivota. Ljubavna lirika Bloka je romantina,
ona sadri pored oduevlenja i uivanja kobna i tragina naela. Zrela poezija Aloeksandra Bloka se
oslobaa apstraktnih mistiko-romantiarskih simbola, te stie konkretnost, crte plastinog
prikazivanja (Italijanski stihovi, pesma Slavujev vrt i dr.) Mnoge ideje poezije Aleksandra Bloka su
razvijene u njegovim dramskim komadima: Neznanka, Lakrdija i Kralj na trgu. 1903. godine je Blok
oenio Ljubav Mendeljejevu, ker velikog ruskog hemiara Dmitrija Medeljejeva, junakinju njegove
prve knjige Stihovi o Lepoj Gospi.

1909. godine su se u porodici Bloka desila dva teka dogaaja: umiru dete i otac Bloka. Da bi doli
sebi Blok i njegova ena idu u Italiju. Leti 1911. godine Blok ponovo ide u inostranstvo, ovog puta u
Francusku. Aleksandar Aleksandrovi prua negativnu ocenu francuskih obiaja: Neotuiva osobina
Francuza (uglavnom Bretonaca) prljavtina, pre svega fizika, a zatim i duevna. Prvu prljavtinu bolje
da ne opisujem; ukratko, gadljiv ovek nee pristati da se preseli u Francusku. Leti 1913. godine Blok
ponovo ide u Francusku. On pie: Biaric je pun sitne francuske buroazije, ak su oi umorne od
gledanja runih mukaraca i ena Inae, moe da se kae da mi je dosadila Francuska, elim da se
to pre vratim u kulturnu zemlju Rusiju, gde ima manje buva, skoro nema Francuskinja, postoje jela
(hleb i govedina), pia (aj i voda), umivaonici (ovde su lavori, iz kojih je nemogue prosuti svu vodu,
blato ostaje na dnu) Oduevljeno doekavi svrgavanje carizma u februaru 1917. godine,

Aleksandar Blok je bio jedan od urednika stenodaktilografskog izvetaja Vanredne isledne komisije za
poslove bivih carskih ministara.

Prvo je Socijalistika revolucija izazvala u Bloku zanos stvaralakih snaga. U lanku Inteligencija i
revolucija (januar 1918. godine) on je pisao: Mi, Rusi, preivljavamo epohu, koja skoro nema premca
po svojoj velianstvenosti Svim telom, svim srcem, sveu sluajte Revoluciju. 1918. godine Blok je
napisao poemu Dvanaestorica o propasti starog sveta, njegovom sukobu u novim svetom. Poema
Skiti (iste godine) posveena je istorijskom misiji revolucionarne Rusije. Inae, kod njega se gomilao
umor Blok je opisivao svoje stanje iz tog perida reima mene su popili. Verovatno je s time
povezano njegovo stvaralako utanje u jednom privatnom pismu je on pisao u januaru 1919.
godine: U toku skoro godinu dana ne pripadam sebi, ne mogu da piem stihove i mislim na stihove
Teki rad u sovjetskim ustanovama i ivot u gladnom i hladnom revolucionarnom Petrogradu
konano su potkopali zdravlje pesnika Blok je oboleo od ozbiljnog kardio-vaskularnog obolenja,
astme, psihikih poremeaja, zimi 1920. godine je poeo skorbut. Blok se naao bolestan u ozbiljnoj
materijalnoj situaciji,, te je 7. avgusta 1921. godine umro u svom stanu od zapalenja sranih zalizaka.
Pesnik je sahranjen na Volkovom groblju Sankt-Peterburga.