1. USMENA KULTURA.

MITOLOGIJA
-

povijest knjievnosti najee poinje prvim zapisima na nekom jeziku, ponekad navodi i neka
svjedoanstva o usmenom stvaralatvu, a zatim ubrzo prelazi na takve tekstove kakvi se barem u
najirem smislu rijei mogu shvatiti kao knjievnost
tekoe oko pitanja o poetku povijesti knjievnosti
prvi poznati usmeni zapisi svode se na podsjetnike pamenju, jer je prvobitno pismo bilo daleko
od toga da se njime moe zabiljeiti neto poput knjievnosti
najstariji tekstovi imaju glavne znaajke knjievnosti poput nekih egipatskih himni, Epa o
Gilgameu ili Ilijade sloeni tako da se mora pretpostaviti kako im je prethodio dug proces u
kojem su oni prije na kraju nego na poetku
problem prenoenja: indijske Vede kasno su zapisane, no u nepromijenjenom obliku stare su
najmanje 3500 godina
suvremena lingvistika i semiotika jedna od bitnih znaajki jezika jest da se njime mogu graditi
alternativni svjetovi, da se moe lagati, izmiljati, ali i utemeljiti neto to e tek postati zbiljom i
istinom prema tome knjievnost bi morala biti stara kao i jezik, kao i ovjeanstvo
prijelaz od signalnog jezika, kojim se slue i ivotinje, do simbolinog jezika koji je svojstven
jedino ljudima, nije u znanosti ni izdaleka razjanjen stari su narodi tako i to pitanje prepustili
mitologiji: osobito stih, koji su drali darom bogova
povijest svjetske knjievnosti mora se pokuati osloniti na iskustvo o istraivanju knjievnosti
koja je prethodila onoj zapisanoj, a za koju se rabi naziv usmena knjievnost
pisana i usmena knjievnost danas se uvelike razilaze, no nitko ne sumnja da je knjievnosti bilo
i prije pisma, niti itko moe sumnjati da je neka vrsta usmene fiksacije prethodila zapisanim
tekstovima, primjerice, Ilijade ili Veda
krajem 18. st. FRIEDRICH AUGUST WOLF pokrenuo je tzv. homersko pitanje Homerovi
epovi samo prema legendi pripadaju jednom autoru, a zapravo su nastali povezivanjem usmenih
pjesama koje su postojale, i koje su se razvijale, znatno prije izuma pisma
usmena kultura prvi problem svjetske knjievnosti
ERIC HAVELOCK ono to mi drimo knjievnou u arhainim kulturama imalo sasvim
drukiju ulogu i znaenje
o zakoni i obiaji, koji odreuju ljudsko ponaanje, nisu se mogli nauiti iz knjiga
predaja je morala imati bitnu ulogu
o ono to danas drimo knjievnou moralo se odvojiti od obinog govora, a takvo je
razdvajanje vodilo prema formulama, formularnim izrazima, ritmiziranom govoru i
ponavljanjima s varijacijama osnovica za razvitak onoga to nazivamo mitologijom
magija je imala veliku ulogu za rano ovjeanstvo, zasnivala se na svojevrsnoj manipulaciji
jezikom
kao to je vrlo vjerojatno da su slikari ivotinjskih likova u peini Altamira vjerovali da crtajui
ivotinje u lovu stjeu vlast nad njima, tako su vjerojatno i vraevi, imenujui ljude i stvari,
drali da time stjeu vlast nad njima, a to imenovanje moralo je biti uoblieno na nesvakidanji
nain: moralo je ocrtavati budunost pretjerano zakljuiti kako je cjelokupna knjievnost
magijskog podrijetla
neto poput igre s jezikom imalo veliku ulogu u nastajanju onoga iz ega se kasnije razvila
knjievnost
magijska mo jezika vjerojatno samo jedna strana mogue rekonstrukcije prvobitne knjievnosti,
dok bi neka vrsta igre s jezikom mogla lako biti druga strana

kultura koja ne poznaje pismo morala razviti vie razliitih sustava kojima se prenosilo iskustvo
novim generacijama
mitologija predstavlja temelj cjelokupne knjievnosti, podrijetlo je i religije, filozofije, kao i
cjelokupne umjetnosti u suvremenom smislu rijei
cjelokupna knjievnost obrada i ponavljanje odreenih mitologija
o prirodi mita povjesniar knjievnosti mora imati barem neko okvirno stajalite, jer je ono poput
obzora u kojem e se razvitak knjievnosti uope moi pokuati slijediti
starije teorije mita sklone alegorizmu i/ili euhemerizmu, shvaanjima da se u mitovima moe
pronai neki dublji, pravi smisao, koji se onda pokuavalo tumaiti bilo kao slikovit i
matovit prikaz prirodnih sila, religioznih iskustava ili teolokih spoznaja
ukorijenjene ve u antici (utemeljitelje alegorizma TEAGEN, 6. st. pr. Kr., a euhemerizma
EUHEMER, 340.-260. pr.Kr) kasnije s jedne strane vodile prema tumaenjima svih mitova u
skladu s kranstvom, a s druge strane vodile u prosvjetiteljsku kritiku mitologije kao nejasne
spoznaje koja se slui matom i osjeajima vie nego razumom
danas se teoretiari vie bave objanjavanjem naina na koji funkcionira mitsko pripovijedanje, a
manje se uputaju u tumaenje znaenja
jedino psihoanalitike teorije (zasnovao Sigmund Freud) prihvatile svojevrstan alegorizam,
uspostavljen na tezi da mitovi govore o podsvjesnim tenjama i da, poput sna, izraavaju one
elje i tenje ovjeka kojih on i ne mora biti svjestan, ali koje su u njegovu ivotu i postupcima
itekako djelatne
funkcionalistike teorije mita povezuju mit s ritualom i dre da su u njemu sadrani odgovori na
pitanja o temeljnim ljudskim institucijama: da on sadri iskustva koja omoguuju zajednitvo i
koja se onda neprestano obnavljaju, zahvaljujui ritualima koji izraavaju duboke ljudske
potrebe za pripadnost nekoj zajednici
o najugledniji predstavnik je BRONISLAW MALINOWSKI
strukturalistike teorije (zasnovao CLAUDE LVI-STRAUSS) mit valja shvatiti kao strukturu
koja je nadograena na jezik, ali koja funkcionira kao jezik, pa su mitovi neto poput sredstava
kojima mislimo i govorimo o iskustvima o kojima inae ne bismo mogli ni misliti ni govoriti
svi se slau u jednome izvor mitologije u usmenoj je predaji, mitologija je prema tome
utemeljena u usmenoj kulturi i ona na svoj nain prethodi i omoguuje knjievnost u uem
smislu rijei
mitovi najee i najvie govore o onome o emu govori i knjievnost: stalnost ivota i
neizbjenost smrti (postmodernist ITALO CALVINO)
najee se pojavljuju bia nadmona ljudima, bogovi, heroji, odnosno polubogovi, ali i pitanja
raanja i smrti, ljubavi i mrnje, enje za besmrtnou i odnosa boanskog i ljudskog, kao i
veza izmeu bogova i ljudi, izmeu junaka i kukavica te izmeu ovjeka i neumitnih sila prirode
esto se ponavljaju i u vremenski i u prostorno udaljenim mitologijama temeljni obzora
ljudske problematike prisutan u svim mitologijama
najstarije poznate mitologije su egipatska i ona koja pripada narodima u podruju Mezopotamije,
a najutjecajnije su za europski kulturni krug grka i idovska (ula u temelje europske kulture
preko Biblije)
ne smiju se zanemariti ni indijska, perzijska ili kineska mitologija, kao i germanska, keltska,
slavenska
zapisi o egipatskoj mitologiji mogu se pratiti tijekom vie od 4 000 godina puna protuslovlja,
sklona gomilanju, mnogo razliitih pria i predodbi, likova i radnji da se pregledna cjelina ne
moe uspostaviti

sve to poznajemo iz grke, pa i biblijske mitologije, prolo je kroz svojevrstan izbor knjievnika
ili sveenika, pa je tako religija istisnula mitologiju egipatska je religija bila strogo obvezujua
jer je bila opredmeena time to je faraon izravno smatran bogom
mitologija ostala mnogo slobodnijom: opsjednuta kultom zagrobnog ivota, tenjom za
besmrtnou i oboavanjem vrhunskog boga (bog sunca Ra) od kojeg izravno faraon vodi
podrijetlo, ali mitovi kao da se ne bave time u smislu dogmatskog potvrivanja, nego u nizovima
nepovezanih i esto protuslovnih pria, u kojima se pojavljuju likovi najee usko povezani sa
ivotinjama, tako da mnogi teoretiari vjeruju kako se radi o tradiciji totemizma (religijski sustav
u kojem ivotinje imaju bitnu simbolinu funkciju)
vjerovanja povezana sa smru i zagrobnim ivotom najee su vie oblikovana poput knjievnofilozofskih ili teolokih rasprava, nego kao izravni zapisi o mitskim priama
u kasnom razdoblju kult boginje Izide proirio se cijelim Sredozemljem (takmac kranstvu)
mit se poziva na priu o Ozirisu i Setu, sinovi vrhovnog boga sunca, Amona Raa. Oziris se
oenio vlastitom sestrom Izidom, a ljubomorni ga je Set ubio i raskomadao, pobacavi dijelove
njegova tijela diljem Egipta. Izida je pomno skupila te komade i ponovno je oivjela Ozirisa.
najstariji zapis mita o smrti boga i njegovom uskrsnuu; najraireniji mit u svjetskoj povijesti
u jednoj sauvanoj mitskoj prii Izida lukavou preuzima vlast od Ra koji je ostario i onemoao,
pa ona uspijeva od sline koja mu je curila napraviti zmiju, koja ga zatim ujede. Izida obeava da
e ga spasiti jedino ako joj kae svoje tajno ime, ime koje omoguuje sveopu mo. Ra je tako
prisiljen predati vrhovnu vlast Izidi, a nain na koji se u toj prii govori o vrhovnom bogu, te o
lukavosti Izide upozorava da je ovdje mitologija odvojena od religije
brojni ueni spisi, kao Knjiga mrtvih, vie su nalik filozofsko-religijskim i/ili magijskim
raspravama, nego onome to bi inilo izvornu mitologiju
u Mezopotamiji je drukije, iz sauvanih zapisa dobiva se dojam da je to razraen sustav u
kojem se religija i mitologija izravno proimaju; tek kad je u 19. st deifrirano klinasto pismo,
moglo se razabrati utjecaje te mitologije na egipatsku, i idovsku, osobito putem mita o opem
potopu
sumerska i akadska mitologija oblikovane su kao svojevrstan odraz prvotno organizirane
drave
vrhovni bog Anu personifikacija neba koje sve natkriljuje i proima, a njego sin Enlil (bog
oluje) izvrna vlast, brine se da konane odluke Anua budu provedene u djelo; odluke su se
donosile na savjetovanjima gdje su sudjelovali i bogovi pa su nerijetko izbijale svae
prema jednoj verziji Marduk, vrhovni bog Babilonije pobijedio je udovinu zmiju Tijamat, pa
od njezina tijela stvara cijeli svijet
jedna verzija mita o opem potopu (etvero bogova): Anu, Enlil, Nimurtai i Enugi dogovorili su
se da potopom unite svijet, no bog Ea otkrio je taj plan ovjeku koji se zvao Utnapitim, pa je
ovaj sagradio brod i omoguio da preivi ovjeanstvo i sve ivotinje (Noa u Bibliji)
u kulturi Mezopotamije dolo je do kodificiranja mitologije, jer je najstariji poznati ep, koji
opisuje postanak svijeta i ivota, Enuma eli, nazvan prema prvim rijeima Kad gore..,
svojevrsna ve razraena teogonija i kozmogonija
izmeu egipatske i mezopotamijske, idovske i grke kulture bilo dodira i meusobnih utjecaja
o akadska Itar (sumerski Innana) boginja ljubavi i plodnosti, u nekim verzijama i rata
kod Grka Afrodita boginja ljubavi koja je izazvala Trojanski rat

grka i idovska mitologija odigrale presudnu ulogu u temelju na kojem raste, grana se i razvija
cjelokupna knjievnost europskog kulturnog kruga
grku su mitologiju postupno preuzeli Rimljani, a staroidovska je preuzeta i kodificirana u
Bibliji
grka mitologija: neiscrpan izvor kasnije knjievnosti zbog tematskog bogatstva, raznolikosti,
antropomorfnog shvaanja bogova pa u nekoj mjeri i obrade koja ima mnoge znaajke
pripovijesti i sudbinama pojedinaca i/ili porodica, koje zaokupljuju kasniju knjievnost epova i
romana
grki su bogovi uveani ljudi, posjeduju besmrtnost, mo koja znatno nadilazi ljudsku,
manipuliraju ljudima, ali nisu svemoni ni savreni, ak ni u fizikom smislu (Hefest), a u
moralnom nikada: slavohlepni su, osvetoljubivi, nepravedni, ali istodobno su i plemeniti, mudri,
skloni opratanju slini Grcima, ljudima
grka mitska hijerarhija vrsto uspostavljena: na njezinom je vrhu 12 bogova koji stoluju na
planini Olimp:
o Zeus (poglavar, nositelj zakonodavne, izvrne i velikim dijelom sudske vlasti = rimski
Jupiter; bog neba = mezopotamski Anu; bog oluje, munje, groma = Enlil )
o Hera (Zeusova sestra i supruga; rimski Junona)
o Posejdon (Zeusov brat, bog mora i potresa; rimski Neptun)
o Apolon (isto i u rimskoj mitologiji; bog svjetlosti, razuma, umjetnosti)
o Afrodita (boginja ljubavi i ljepote; rimski Venera)
o Hefest (Afroditin mu; bog vatre i kovake vjetine; rimski Vulkan)
o Demetra (boginja ratarstva i plodnosti; rimski Ceres ili Cerera)
o Atena (boginja mudrosti i zatitnica gradova; rimski Minerva)
o Had (Pluton ili Dis), Dioniz bog zanosa, plodnosti i vina

najstariji bogovi bili su Uran i Gea (nebo i zemlja), a oni su rodili titane, ali se Uran nije elio
razdvojiti od Gee, pa tek titan Kronos uz pomo majke kastrira Urana, razdijeli nebo i zemlju i
pone vladati sa suprugom Reom. Kronos se boji potomstva pa guta vlastitu djecu, i tek kada ga
je Rea prevarila, podmetnuvi mu kamen umjesto Zeusa, odrasli Zeus prisili ga da ispljune sve
ranije pojedene bogove. Zametne se tad straan rat s titanima, na kraju kojega Zeus pobijedi i
postaje vrhovni vladar.
najvei broj mitova odnosi se na sudbine heroja, polubogova glavni junak grke mitologije
zapravo smrtni junak: Agamemnon, Ahil, Edip, Eneja, Hektor, Heraklo, Jazon i Tezej
grka mitologija posveivala je veliku pozornost i umjetnosti i znanosti
muze, keri Zeusa i boginje pamenja Mnemosine, postale zatitnice umjetnika: Kaliopa muza
epskog pjesnitva, Euterpa lirskog, Erata ljubavnog, Talija muza komedije, Melpomena
tragedije, Terpsihora plesa, Klia povijesti, Uranija astronomije, a Polihimnija zbornog i
himnikog pjevanja
mit o Orfeju pokazuje koliko grka mitologija cijeni umjetnost i pjesnitvo
u grkoj mitologiji ne odreuju samo bogovi ljudsku sudbinu nego i ljudi djeluju na bogove, a
nita ne moe promijeniti odluke Moiri, boginji zakonitog poretka i sudbine koja je zajednika i
ljudima i bogovima
mit i o Prometeju koji se suprotstavio Zeusovoj odluci da uniti ljudski rod jer je volio ljude i
pomagao im, meutim za to ga je Zeus kaznio da bude prikovan za stijenu na Kavkazu i da mu

orao kljuca jetru koja se stalno obnavlja. Heraklo ga je spasio, ali se nije i dalje htio prikloniti
Zeusovim stavovima. Zeus mu je naredio da mora nositi prsten nainjen od njegovih okova
unutar kojeg je ugraen komadi kavkaske stijene.
mitologija slui kao izvorite nadahnua i kao osnovica za postavljanje pitanja, a ni u kojem
sluaju ne moe se svesti na bilo kakve odreene odgovore
idovska mitologija
Biblija zbornik jedne cjelokupne, visokorazvijene i raznolike knjievnosti; temeljna knjiga
dviju velikih religija
u Bibliji se upuuje na drukije shvaanje boga nego u ostalim mitologijama ne radi se samo o
monoteizmu, pokuaja da se on uvede bilo je i u starom Egiptu, ali ne samo da se oni nisu uspjeli
odrati, nego je najvanije da je idovski bog Jahve, shvaen i tovan na nain koji ini veliku
novinu u svjetskoj kulturi On je stvoritelj, stvara svijet ni iz ega, iskljuivo svojom voljom idovski je bog transcendentan, natprirodan i stvara ovjeka na svoju sliku i priliku, a sam ovjek
je prema tome u takvoj mitologiji shvaen kao bie koje u svojoj biti nije prirodno: njemu je
udahnuta dua koja ga ini slinim Bogu i koja mu omoguuje slobodu kakvu ne posjeduje ni
jedno bie u prirodi
idovska mitologija preuzela teme i iz mezopotamijske mitologije, no njezin je izravni utjecaj na
cjelokupnu knjievnost najveim dijelom vezan uz Bibliju
mitoloka pozadina Biblije moe se prepoznati tek u odreenim teolokim spekulacijama kao to
je mistiki sustav kabala ili teoloko-filozofski sustav gnosticizam
najveu ulogu u knjievnosti imali mitovi o stvaranju ovjeka i o anelima i demonima
pomonici Jahvea su aneli, glasnici, a najvaniji su: Mihael, Gabrijel, Rafael i Uriel, no jedan
od njih Samael, kasnije Sotona, Lucifer (svjetlonoa) pobunio se protiv Boga i nastala je
kozmika bitka u kojoj je Sotona pobijeen i sruen u pakao
neki smatraju da je mit o Satanu izokrenuti mit o Prometeju
jedna od verzija stvaranja ovjeka jest da je Jahve stvorio enu demonske prirode Lilit, koja je
bila prva Adamova ena, s kojim je izrodila veliko potomstvo. No, nije htjela sluati Adama, pa
je Jahve poslao anele da je trae jer mu je pobjegla, i zaprijetio je ako se ne vrati da e stotinu
njezine djece dnevno umirati. Lilit je odbila, a kako je Jahve proveo svoju prijetnju, ona se
zaklela da e se osveivati svoj novoroenadi i maloj djeci. Postala je tako zli demon, u
srednjovjekovnoj knjievnosti poznata kao zavodnica Lamija, koja je zavodila mukarce,
onemoguavala raanje, a zavedene na kraju ubijala. Od nje titi, jedino amajlija na kojoj su
napisana imena tri anela koja su je progonila u bijegu.
perzijska mitologija poznata je iz Aveste, svete knjige koja se pripisuje proroku Zaratustri,
utemeljitelju religije zoroastrizam
in stvaranja podvojen: Ahura Mazda (Ormuzd) stvara sve to je dobro, a njegov suparnik
Ahriman sve to je zlo
velik utjecaj imalo shvaanje o dobru i zlu kao o meusobno neovisnim i podjednako jakim
naelima maniheizam (hereza u srednjem vijeku bosanski bogumili)
u indijskoj mitologiji Ahrimanovi zli demoni, zvani Daevi, postali bogovi, a Ormuzdovi dobri
sljedbenici postaju zlim demonima zajedniko podrijetlo mnogih mitologija svojstvenim
Indoeuropljanima

Arthur Schopenhauer drao je indijsku mitologiju najmudrijom od svih mnotvo bogova, splet
politeizma i monoteizma
granice ljudi, bogova i demona krajnje su neodreene, bogovi su posve ljudski, a ljudi lako
prelaze u bogove svojevrsno jedinstvo bogova postie se uenjem o tzv. avatarima, silascima,
pojavnim oblicima vrhovnog boga Vine
postoji etiri ili pet razliitih - najpoznatija je ona u kojoj Vinu u avataru patuljka stvara svijet u
tri koraka. Demoni su prema toj verziji osvojili postojei prasvijet pa su ih potisnuti bogovi
molili da im udijele barem neki dio. Predloili su da taj dio bude velik onoliko koliko moe
opkoraiti Vinu koji je bio u avataru patuljka. Naivni su demoni pristali, a Vinu je tako tri puta
koraknuo da je opkoraio cijelu zemlju, pa zatim zrak i na kraju nebo, stvorivi itav poznat
svijet.
Vina, iva, Prajapati, Rama i Sita, Krna i boginja smrti Kali najea su imena obraivana i u
knjievnosti
Zapad je najvie fascinirala zamisao o temeljnom jedinstvu ovjeka i svijeta, a izraena je u
uenju o istovjetnosti Atmana i Brahmana Brahman je pri tome neto poput istinosne rijei
koja izrie najdublju spoznaju zbilje, a objavljuje se i kao svijet i kao Veda, Atman je neto poput
vlastitog ja, koje se ostvaruje kako u osobnosti pojedinca tako i u cjelokupnom svemiru
kineska je kultura u cijelom svojem tisuljetnom slijedu (4500 godina) visoko cijenila osobito
pjesnitvo
u Kini su vrlo rano postojale dvije velike religije, ve u 5 st. pr. Kr. konfucijanizam i daoizam
(taoizam)
kineska mudrost ujedinjuje mitoloke predodbe s apstraktnim naelima i konkretnim uputama o
svagdanjem ivotu, pa je ona i mitologija i filozofija i religija i knjievnost ujedno
prema jednoj verziji svijet nastao iz kaosa, a prema drugoj napravljen je iz patuljkova tijela
zapadno je miljenje do danas najvie fasciniralo uenje o Yinu i Yangu, koji znae neto poput
temeljnih naela kozmikog dvojstva, a ujedno su temeljna naela odvijanja svjetskog zbivanja,
kakvo se shvaa kao neprestano kretanje izmeu dviju temeljnih suprotnosti: mukog i enskoga,
vode i vatre, sunca i mjeseca, svjetla i tame, etverokuta i kruga
to je uenje temelj i jedne od najstarijih i najneobinijih knjiga u svjetskoj povijesti Knjige
promjena (Yi jing) uputa za proricanje; sastoji se od opisa i komentara 64 heksagrama, likova
od 6 crta, od kojih neprekinuta odgovara Yangu, a prekinuta u sredini Yinu. Proricanje se obavlja
tako da se postavi pitanje, zatim se bacaju tapii, ili u novije vrijeme novii, pa se prema tome
odredi odgovarajui heksagram.
osnivai velikih religija kao Isus, Buda, Zaratustra, Konfucije, Lao Zi ili Muhamed uvijek su
naglaavali i da su obnovitelji, koji jedino ele nanovo uspostaviti tradiciju koja je zaboravljena,
izobliena ili krivo tumaena
ustvrditi da je u mitologiji tajna poetaka svjetske knjievnosti, bilo bi pretjerano, jer bismo lako
izgubili iz vida razliku izmeu mitskog vjerovanja o obveznoj istini i neobveznosti fikcije koja
nam barem danas omoguuje da govorimo o estetskoj dimenziji knjievnosti

2. DREVNI ISTOK. TEMELJI VELIKIH RELIGIJA

razliku izmeu religijske, svete knjievnosti (scriptura) i svjetovne knjievnosti (litteratura)

uspostavio tek europski srednji vijek, a razlike izmeu filozofije i knjievnosti, te knjievnosti i
znanosti nisu ni do danas svuda jasno odredive
o poecima knjievnosti prisiljeni smo govoriti jedino na nain da projiciramo nae iskustvo u
prolost
najstarijim poznatim tekstovima valja pridodati tekoe u rekonstrukciji i prevoenju sauvani
tekstovi esto su okrnjeni, fragmentirani i u dijelovima, zbog tih se tekoa prijevodi uvelike
meusobno razlikuju, ali seosnovna tematika moe razabrati
povijest pisane svjetske knjievnosti zapoinje staroegipatskom knjievnou sauvani
tekstovi pokazuju postojanje djela kakva bismo danas mogli nazvati lirskim pjesmama (osobito
ljubavnim i refleksivnim), pa himnama i tualjkama, priama i bajkama, a neka sadre i elemente
drame
neki se pripisuju pojedincima Pouka mudrosti dravniku Phanotepu (2400. pr. Kr.) ili neke
himne Ehnaton
tekst Razgovor razoarana ovjeka i njegove due (nastao oko 2250. prije Krista), a za zbornik
ljubavne poezije Pjesme s rijeke (15. st. pr. Kr.)
znanstvenici dre da se u svim tim tekstovima moe razabrati neto to bismo danas shvatili kao
knjievnu tehniku njihova jezina organizacija razlikuje se od obinoga govora, a tematika
odgovara onoj koja se nalazi u klasinoj rimskoj i grkoj knjievnosti
pria Sinuheova pria napisana u prvome licu i ima znaajke autobiografije; razvija se
postupcima nalik modernim pripovjednim tehnikama
staroegipatska knjievnost nema epa, za razliku od podjednako stare knjievnosti naziva
babilonsko-asirskom, prema Babiloncima i Asircima, ili mezopotamijskom, prema
zemljopisnom predjelu zapisana klinastim pismom na sumerskom i, veinom, akadskom
jeziku
Ep o Gilgameu na akadskom jeziku; najstariji ep svjetske knjievnosti
o pretpostavlja se da je zapisan oko 1700. prije Krista
o imao i kultno znaenje, pripadao svetim tekstovima, njegova je tematika izvorno
mitoloka
o oblikovan je ponavljanjem po smislu paralelnih polustihova i namjerno rabljenim stilskim
sredstvima kao to su ponavljanja, formularni opisi, umetnute prie i ostala sredstva
retardacije
o razvija pripovijedanje na nain kakav sreemo tek u romanima, a koji ne poznaju kasniji
glasoviti epovi
o karakter Gilgamea mijenja se tijekom epa: on je najprije bezosjeajni tiranin, ali kad se
sprijatelji s Enkiduom kree u pothvate koji pomau ljudima, a koji se ne sviaju
bogovima
o izuzetno je uvjerljivo opisano kako se uasnuo nad fenomenom smrti (nakon smrti
prijatelja), shvatio je da se smrt ne dogaa uvijek samo drugima
o pesimizam smrtnika povezan sa silovitou prkosa
o sadraj: junak Gilgame tiranski vlada Urukom, bludnii i razmee se podvizima. Na
molbu graana Uruka, bogovi stvaraju Enkidua (poput poluivotinje) koji se sukobljava s
Gilgameom, no oni postaju prijatelji. Zajedniki odlaze u razne pothvate, ali boica Itar
osveti se Enkiduu jer su ubili njezina udovinog bika te on umre. Gilgame se ne moe
pomiriti sa smru voljenog prijatelja. Odlazi u Podzemlje gdje sree Utnapitima koji mu
pria priu o velikom potopu. Gilgame pronae travu ivota koju mu ukrade zmija te se
on vraa sa svijeu o tome da ne moe izbjei smrt.
Enuma Eli - drugi ep mezopotamijske knjievnosti, vie je iskljuivo sakralnog karaktera,
opisuje postanak svijeta i bogova

o tema odnosa knjievnosti i religije religija do najnovijeg vremena proima cjelokupnu

knjievnost i sustavi njezinih motiva, slika i tipova ugraeni su u svojevrsnu ''pozadinu''
bez koje se knjievnost ne moe uistinu razumjeti
BIBLIJA
- sveta knjigoa idova i svih krana usmjeravala europsku kulturu vie od dva tisuljea
- zbornik jedne razvijene, bogate i raznolike knjievnosti, ima iznimno knjievnoestetsko znaenje
1. Stari zavjet nazvan je prema savezu Boga s izabranim idovskim narodom
- tekstovi Starog zavjeta nastajali su vjerojatno gotovo tisuu godina (1000. god. pr. Kr -100 god.
pr. Kr.), a Novi zavjet nastaje u prvom stoljeu, s time to su tekstovi konano dotjerani
vjerojatno tek u 5. ili 6. stoljeu.
- bibliari tekstove Starog zavjeta dijele na povijesne, poune i proroke knjige, pa je ta podjela
prenesena i na Novi zavjet
- opi ''biblijski stil'' ima odreene osobitosti koje se mogu povezati s osobitostima idovske
mitologije - prije svega monoteizmom i bogom koji je transcendentni stvoritelj svijeta.
o proima ga ton objave Bog u tim tekstovima govori preko nadahnutih pojedinaca,
primjereno njihovom razumijevanju, pa je u njegovim slikovitostima i usporedbama
uvijek prisutna vertikala: Bog ''odozgo'', ''iznad'' prirode govori Abrahamu, Adamu i
Mojsiju, te primjerice Jobu
- Petoknjije prvi dio Biblije; predaja ga pripisuje Mojsiju, a zapravo je svojevrsna povijest
izraelskog naroda kojemu je podrijetlo mitski objanjeno
o sadri temeljne mitove o postanku svijeta i ovjeka, o prvom grijehu i prvobitnim bitnim
dogaajima povijesti
o opisani likovi poput Mojsija, Salomona, Noe, Davida, Samsona i Dalile, te mnoge
legendarne prie Knjiga o Esteri, Knjiga o Ruti, Knjiga o Juditi
o u pounim knjigama istie se Knjiga propovjednikova bliska filozofiji (refleksivni
odnos prema ivotu i svijetu)
o kao posebne knjievne vrste istiu se Pjesma nad pjesmama (epitalam, svadbena pjesma),
te Knjiga o Jobu koja sadri izrazite elemente dramske napetosti i znai temeljnu
raspravu o odnosu ovjeka i Boga
o vani su i pjesniki oblici skupljeni u Knjizi psalama utemeljili tradiciju pjesnikih
oblika sa snanim slikama, jakim osjeajima i uzvienim stilom
-

2. Novi zavjet napisan je nakon smrti Isusa Krista

svojevrsna je obnova Staroga, jer izlae ivot i uenje Isusa Krista, koji sklapa novi savez Boga s
kranskom Crkvom
sadri opis Isusova ivota i uenja, a sastoji se od 27 knjiga, podijeljenih na:
o povijesne knjige Evanelja i Djela apostolska
o poune knjige Poslanice apostola
o proroku knjigu Otkrivenje (s njom zavrava Biblija)
temeljno mu je uporite vjerovanje da je Isus Krist sin Boji i da je poslan kako bi patnjom i
uskrsnuem spasio ovjeanstvo od prvoga grijeha i time zapoeo novu epohu u povijesti
Evanelja su temeljni dio Novog zavjeta - etiri evanelista, Matej, Marko, Luka i Ivan, opisuju
Isusov ivot i propovijedaju njegovo uenje
o uvijek se pripovijeda o dogaajima iz Isusova ivota, o njegovim udesnim djelima i
postupcima u kojima se razabire njegova boanska priroda, a u njegovim rijeima
uspostavlja se jedinstvo ivota i djela koje ini osnovicu kranske religije

o za razliku od Starog zavjeta stil je u njima manje raznolik, jednostavan je i pristupaan,

no izuzetno slikovit
o istuu se Isusove parabole ive usporedbe
-

Djela apostolska i poune Poslanice utemeljuju kasniju kransku teologiju

Otkrivenje je izuzetno uvjerljivim stilom, bogatstvom vizija i slikovitom simbolikom postalo
uzorom apokaliptine knjievnosti

VEDE
- imaju ulogu Biblije u knjievnosti Indijskog potkontinenta
- svete knjige velikih svjetskih religija hinduizma i brahmanizma, no one se ne mogu shvatiti kao
razraeni i utvreni religiozni kanon kakav je prisutan u Bibliji
- ne mogu se nazvati ''svetim pismom'' jer su u izuzetno dugom razboblju prenoene iskljuivo
usmenom predajom: sveenika kasta brahmana bila je zaduena uiti ih napamet i tako predati
iduim generacijama
- prema rekonstrukciji jezika pripadaju najstarijim poznatim tekstovima nastajale otprilike 1500.
prije Krista pa do poetka nove ere
- naziv izveden iz korijena vid znati; ili rei, kazati
- podijeljene na etiri zbirke (samhita):
o Rgveda zbirka znanja sadranog u stihovima
o Samaveda zbirka znanja sadranog u melodijama
o Yajurveda zbirka znanja o rtvenim obredima
o Atharvaveda zbirka znanja o izrekama pri aranju
-

Rgveda najstarija i najopsenija zbirka; isprepliu se himne izazivanja antropomorfnih bogova

s prepriavanjem mnogih mitova, osobito o bogu Indri
bogovi se u himnama slave uzvienim stilom i slikovitim se usporedbama opisuju njihove
osobine
najvei broj tekstova bavi se rtvenim obredima shvaenih u smislu pogodbe dajemo
bogovima, da bi oni dali nama
ne postoji jedinstvena mitologija zato to postoji vie ''vedskih kola'' koje se meusobno znatno
razlikuju i zato to se Vede nastavljaju u opsenim komentarima, nazvanim Brahmane, a oni ine
korpus samostalnih tekstova
moemo dodati i Upaniade temeljni tekstovi na temelju kojih su se razvile filozofskoreligijske kole Vedante, Samkhye i Yoge
postoji potekoa u shvaanju indijskih epova Mahbhrate i Rmyane mogu se shvatiti kao
knjievna djela, kao izvori religije, kao izvori mitskih predodbi i kao primjeri filozofskih
spekulacija

Mahbhrata
- samo se prema uvjetnoj projekciji moe nazvati epom zbog opsega ima 200 000 stihova
- starost joj je nemogue odrediti, dri se da je nastajala od 4.st.pr.Kr. do 4.st.pos.Kr.
- od epizoda najblie su europskom ukusu Pjesma o kralju Nali, Pria o Savitri, a najpoznatija i
najglasovitija je Pjesma uzvienog napisana kao razgovor jednog od glavnih junaka epa
(Argjune) i boga Krne pred konanu bitku
Rmyana (''Ramin udes'')
- gomilanjem grae slian je Mahbhrati, ali je krai (48 000 stihova) i kompozicijski cjelovitiji

takoer je nastao tako to su se oko stare jezgre (negdje u 4.st.pr.Kr.) postupno okupljali dodatci i
umetale epizode sve do 3.st.
legenda ga pripisuje mitskom pjesniku Valmikiju smatra se tvorcem stalnog pjesnikog oblika,
tzv. sloke
govori o doivljajima Rame i Site, kraljevskoga para koji je ideal brane sloge i vjernosti
temeljna pria nema ni karakter ni junake epike ni ljubavnih romana, nego je toliko puna
fantastike da podsjea na bajku; znatnu ulogu igraju ivotinje

Budizam je uenje koje je od estog stoljea nadalje iznimno utjecalo ne samo na indijsku nego i na
kulture svih susjednih zemalja, pa time i na cjelokupnu svjetsku knjievnost
- osniva je budizma Gautama Buddha (563-483.)
- budistiki kanon ini Tipitaka (''tri koare'') izloeno uenje prema predaji Budinih uenika;
donekle odgovara Novom zavjetu
- osim zapisanih Budinih govora sadre i komentare, filozofsko-religijske traktate i lirsku poeziju
- temelj je budizma uenje o ''etiri plemenite istine'':
ivot je patnja
uzrok patnji je elja za ivotom koja odreuje sudbinu (karma) svakog ovjeka i dovodi do
ponovnih utjelovljenja (samsara), koje su i opet pune patnje
ovjek se moe osloboditi patnje jedino oslobaanjem od strasti i elje
spas se sastoji u nirvani, stanju u kojemu su poniteni svijest i individualnost do spasa vodi
osmerodijelna staza koju ine prava vjera, odluka, rije, in, ivot, tenja, miljenje i prava
sabranost
-

pripovijetke u Indiji ve su vrlo rano imale takav utjecaj da je ak postavljena hipoteza prema
kojoj sve pripovijetke potjeu iz Indije
takva je zbirka Panatantra (''pet pripovijedaka'', ''petoknjije'') zbirka pounih pria i basni,
isprepletenih stihovima i epigramima, a komponirana je kao niz slikovitih pouka koje je sastavio
mudri brahman Vishnusarman na zahtjev kralja Amarasaktija. Brahman je prema legendi
sastavio pet knjiga od kojih se svaka sastoji od okvirne poune prie, a u koju su potom umetnute
druge prie, njihova objanjenja i primjeri najvie su rasprostranjene basne i iz njih su
tematiku crpili europski pisci
i drama je u Indiji vrlo stara, premda se sauvani tekstovi visoke vrijednosti javljaju tek u 5.
stoljeu
indijsko je kazalite prema predaji boanskog porijekla: sam Brahma ga je darovao ljudima i
propisao pravila kazalinih izvedbi
danas se uglavnom dri da je indijska drama, slino kao i grka, nastala iz pukih obrednih
sveanosti
indijsko je kazalite dalo prednost plesu, pokretima i pjevanju, pa su i dramska ostvarenja vie
nalik operi ili pantomimi, temeljni su pokreti ruku i prstiju
drama Sakuntala je obrada epizode iz Mahbhrate, napisao ju je dramatiar Kalidasu
o nema prave dramske napetosti, motivi postupaka likova nisu uvjerljivi, no ono to izaziva
dubok dojam jest visoko stilizirani lirski opis enske ljubavi, kao i svojevrstan bajkovit
svijet u kojemu se udesno i svagdanje isprepliu u konanoj pobjedi iskrenosti i
osjeaja nad spletom nesrea koje uvijek vrebaju u ljudskoj sudbini
Kalidasa je najvaniji i najpoznatiji predstavnik klasinog sanskrtskog pjesnitva, zvanog kavya,
ija se lirska djela Oblak glasonoa i Godinja doba, te epovi Pleme Raghuevo i Povratak
Kumare dre vrhovima indijske knjievnosti

Arapska knjievnost svoje temeljno nadahnue nalazi u najmlaoj svjetskoj religiji, islamu, i u
njegovoj svetoj knjizi KUR'AN (al - Qur'an, ''to je za itanje'')
- sadri tekstove koje je prema islamu aneo objavljivao proroku Muhamedu u gradovima Meki i
Medini, u vremenu od 612. do 639.
- Kur'an se sastoji od poglavlja, sura, koja nisu poredana vremenski nego po duljini: dulja dolaze
ispred kraih
- Muhamed je poglavlja znao napamet i prepriavao ih je svojim uenicima koji su ih kasnije
zapisali; konanu verziju sastavila je posebna komisija po nalogu treeg Kalifa Osmana 645.
- Kur'an izlae religijska naela, krai pripovijedni odlomci ugraeni su u pouke, a brojni su
nalozi i opomene, kao i moralni i zakonski propisi
- sve je podreeno strogom monoteizmu i strogom moralnom kodeksu, a sve se izlae s temeljnom
svrhom da se pridobije itatelja
- stil odgovara nadahnutoj propovijedi, slikovit je i vrlo izraajan
- Kur'an je svojevrstan klju za razumijevanje cjelokupne knjievnosti svih islamskih zemalja
-

Kina dvije su njezine religije, konfucijanizam i daoizam, oblikovane ve vrlo rano, u 5. st. pr.
Kr., a i trea, budizam, preuzeta je iz Indije

osniva konfucijanizma je Kung-fu-tse (551.-479.) kasnije dobio i naziv ''Zi'', uitelj, a

misionari su polatinili njegovo ime u Confucius
Ako niti ivot ne poznajemo, kako bismo tek mogli poznavati smrt, jedna je od njegovih
glasovitih izreka
tvrdi kako nita novo ne eli ni ustvrditi ni nauavati, nego jedino eli odrati i obnoviti tradiciju
Konfucije je sakupljao, a moda i redigirao stare rukopise, pa mu se pripisuje i temeljni zbornik
stare kineske poezije Knjiga pjesama (Shijing), u kojoj je on odabrao 305 od nekih 3000 pjesama
raznolika tematika

utemeljitelj daoizma je Lao Ce (Lao-tse)

njegovo je uenje zabiljeeno u knjizi Dao de jing sadri zbirku izreka i stihova, konano
oblikovanih tek u 3. st. pr. Kr. najvie prevoena kineska knjiga uope
daoizam naglaava apstraktnu spekulaciju s elementima mistike
3. ANTIKA

knjievni slijed moe se pouzdano pratiti od poetka antike knjievnosti

knjievnost koja je roena u Grkoj, nastavljena u Rimu, ostala je do danas ne samo poetak i
temelj nego nepremaen uzor sve do naih dana
antiki = star, ali i dragocjen, visoko vrijedan
knjievnost u onom smislu u kojem je danas shvaamo, itamo i razumijevamo, najee se i
jedino pojavljuje u staroj Grkoj
antika je knjievnost, kao i cjelokupna umjetnost, uspostavila neto poput ideala ljepote; jedino
je ona istakla i naglasila knjievnosti svojstvenu ''estetsku funkciju''
novija istraivanja donose da je tek grko pismo omoguilo da se kultura u cjelini okrene prema
pismu, to klinastom pismu i hijeroglifima nije moglo uspjeti
u Grkoj je uinjen bitan okret od mitologije prema filozofiji i znanosti: suprotstavljen je jedan
nain miljenja mythos, drugom nainu logos, a koji je temelj na kojemu su zasnovane sve
promjene ne samo miljenja nego i zbilje, koje su zapoele u knjievnosti, religiji, drutvenoj
organizaciji, pa i cjelokupnom shvaanju ovjeka i svijeta

antika je epoha koju ini kontinuirani razvitak dviju velikih knjievnosti grke i rimske, a traje
otprilike od 800. prije Krista do propasti Rimskoga Carstva 476., ili kakvih drugih povijesnih
dogaaja, do polovine 5. stoljea
uobiajeno je da se u pregledima dijeli na grku i rimsku, pri emu valja odmah napomenuti da
se time ukida povijesni slijed jer u dugom razdoblju obje knjievnosti postoje usporedno
rimska se knjievnost razvila na temelju preuzimanja nasljea starije i razvijenije grke
knjievnosti, ali je tom temelju dala veliku vlastitu osobitost

A) GRKA KNJIEVNOST
-

zapoinje Homerovim epovima koji su nastali oko 800. prije Krista i konani su rezultat duge
usmene tradicije
- Homer prema rijeima Platona, bio uitelj svih Grka
o legendarna osoba rasprave oko tzv. homerskog pitanja dvojile u njegovo povijesno
postojanje
o danas prevladava miljenje da je neki genijalni pojedinac ili pojedinci na temelju
postojee tradicije oblikovao Ilijadu i Odiseju, dva temeljna djela europske knjievnosti
o toretiar interpretacije Erich Auerbach smatra da su napisane ''horizontalnim stilom'': niu
se opisi i epizode izazvane bilo kakvim povodom, tako da cjelina radnje sporo napreduje,
ali se u brojnim detaljima opisa i razgovora razotkriva sloen svijet dogaanja, radnji i
likova
ILIJADA
- opsean spjev od 15 693 heksametra (stiha od 6 stopa kojega su Grci smatrali darom boga
Apolona)
- naziv nosi po Iliju, drugom imenu grada Troje, a posveena je opisu ratnog pohoda na Troju,
koja je na kraju epa osvojena nakon dugotrajne opsade, razorena i spaljena
- taj gusarski pohod mitoloki je obrazloen otmicom Helene, najljepe ene na svijetu Helenu
je dobio Trojanac Paris zaslugom boginje Afrodite, no Helena je bila ena Menelaja. enska
ljepota i muka tatina bile su povod vjerojatno najglasovitijem ratu u povijesti svjetske
knjievnosti. I bogovi su se u sukobu Grka i Trojanaca podijelili, pa su Hera i Atena pomagale
Grcima, a Afrodita Trojancima
- radnja epa poinje tek pred sam kraj sukoba u posljednjem i ograniava se na 51. dan, s time to
se u brojnim epizodama stalno spominju i opisuju raniji dogaaji
- takva je kompozicija postala uzorom gotovo svih velikih kasnijih epova: pripovijedanje koje
poinje in medias res
-

Ilijada poinje zazivanjem muze i opisom svae izmeu Agamemnona, voe pohoda, i Ahila
najveeg grkog junaka
Grci su sagradili drvenog konja u kojem su se sakrili odabrani junaci, a naivni Trojanci
povjerovali su da Grci odustaju od opsade, sruili dio zidina i Troja je spaljena i razorena
s iznimnim umijeem opisani su junaci, njihovi meusobni odnosi, njihova oprema i njihova
shvaanja, osjeaji i odnosi s bogovima
smisao za detalje igra veliku ulogu
karakteri junaka izvanredno su ocrtani: oni su strastveni, rjeiti, nagli i esto okrutni, ali su u
svakom pogledu istinski ljudski; boje se smrti, ali svi tee i svojevrsnoj besmrtnosti
Ilijada je pjesma u ratu u kojoj su sve najgore i sve najbolje ljudske osobine dole do izraaja

ODISEJA
- neto kraa, ima 12 110 heksametara

tematikom i stilom dosta se razlikuje od Ilijade, tako da mnogi znanstvenici dre da ju je

oblikovao drugi pjesnik, moda ena
opisuje pustolovine Odiseja nakon Trojanskog rata, kada se vraao kui, na rodni otok Itaku,
gdje su ga ekali ena Penelopa i sin Telemah 20 godina
brojne i raznolike pustolovine velikim dijelom pripovijeda sam Odisej u brojnim
pustolovinama izgubio sve drugove, a na povratku kui ekaju ga neprijateljski prosci uz
pomo sina pobio je sve prosce, a bogovi su njemu i Penelopi vratili mladost pa je dugo poivio
sretno vladajui na Itaki
kompozicija Odiseje znatno je sloenija od kompozicije Ilijade radnja se esto prekida, brojne
epizode su raznovrsne, no enja za dobrom stalno proima nadljudske napore i pothvate junaka,
on ak odbacuje ljubav boginje i njezin dar besmrtnosti
Odisej se odrie besmrtnosti, upravno onoga emu je Gilgame teio
enja za povratkom domu dobiva simboliko znaenje: lutanje u prostoru i vremenu, gonjeno
tenjom za povratkom, tematika je brojnih djela svjetske knjievnosti, pa je Odiseja ne samo
poetno nego i jedno od temeljnih djela svjetske knjievnosti
veliina Homerovih epova jest u obuhvatu cijelog jednog svijeta rane antike, ispunjenog
bogovima i ljudima, mudrou i ludou...koji pripadaju jednom ureenom kozmosu

Hesiod drugi najvei grki pjesnik, njegova djela imaju utvrenu povijesnu pozadinu
- on sam spominje u uvodu u svoj ep Teogonija podatke o sebi: otac mu se zbog siromatva
doselio iz Male Azije u Beotiju, ivio je u malom selu Askri i da se s bratom sporio u dugoj
parnici
- predaja utemeljitelj pounog, didaktinog pjesnitva
- epovi Teogonija ''postanak bogova'' i Poslovi i dani sigurno njegovi
- ivio na prijelazu iz 8. u 7. st. prije Krista
- Hesoid slavi umjerenost i moralne vrline, nasuprot ratnikom i ne ba odve moralistikom
Homeru
- Teogonija prva velika umjetnika sinteza pripovijesti iz grke mitologije
- Poslovi i dani opomena bratu Perzu, koji se savjetuje kako da stekne i odri imetak na astan
nain
- u Hesiodovu pjesnitvu prisutan je i pesimizam
-

nakon Hesioda, u 6. i 7. stoljeu dolazi do PROCVATA GRKE LIRIKE.

Grci nemaju suvremeni jedinstveni pojam lirike jer lirsku poeziju povezuju s pjevanjem, uz
pratnju lire ili frule
naziv melika obuhvaa uglavnom sve rane lirske vrste koje su se izvodile uz glazbenu pratnju, a
elegija i jambi bili su nazivi za recitativne vrste, odreene vrstom stiha
Alkej (7/6. st. pr. Kr.) i pjesnikinja Sapfa (prva polovica 6. st. pr. Kr.) priznati su klasici himne,
patriotske i ljubavne lirike
o s otoka Lezbosa (bio vrsta kulturnog sredita)
o prema tek fragmentarno sauvanim opusima postiu visok umjetniki doseg u
oblikovanju kratkih, jezgrovitih i slikovitih jezinih tvorevina
o Sapfina je ljubavna lirika, s odreenim izljevima strasti i opisima njezinih tienica
(vodila je neku vrstu kole za djevojke) i odreenim ''ivotnim poukama'' izazvala takvo
zanimanje da su neke legende dovele do naziva ''lezbijska ljubav'', pa i do toga da je bila
Platonova muza

Anakreont (druga polovica 6. st. pr. Kr.) utemeljitelj cijelog jednog tipa lirike anakreontika
ili anakreontska lirika - kratkim i zvunim stihovima slavi vedre strane ivota, radosti to ih
ovjek moe nai u ljubavi, vinu i veselo raspoloenom drutvu prijatelja
o utjecaj njegove zbirke pjesama Anacreontea izravno se osjea u mnogim lirskim
pjesmama 18. i 19. stoljea
o takvom pjesnitvu pripada i posebna vrsta ditiramb
Pindar (oko 518.-442.) najglasovitiji predstavnik korske lirike koja je dua i koju su recitirali
korovi
o svojevrsan utemeljitelj ode
o Pindarove ode pisane su sveanim stilom, u smislu metrikih uzoraka dosta su raznolike,
ali su uvijek podijeljenje na strofe i antistrofe; slave pobjednike na Olimpijskim igrama
o nsjvei grki liriar
Ezop (6. st. pr. Kr.) prema predaji izmisli basnu
o podatci o njegovu ivotu oskudni: bio rob i sluio je vie gospodara; navodno bio ruan,
to je moda aluzija na njegov temeljni knjievni postupak: izobliivi ljude u ivotinje,
basna obre spoznaju koja bi trebala glasiti ljudi su ivotinje su ivotinje su ljudi
o saete priice, obino dramske strukture, kratke ekspozicije, zapleta i iznenadnog
raspleta, njeguju se i oblikuju na razliite naine
o zbornik basni nastao vjerojatno dosta kasnije, a obuhvaa i prie koje nisu basne
o ubasnama oblikovana svojevrsna ivotna mudrost, koja se izvan knjievnosti ne bi mogla
izrei niti oblikovati

Liriku i basnu i klasinom dobu grke knjievnosti 4. i 5. stoljee prije Krista zamjenjuje GRKA
TRAGEDIJA.
- tri grka tragiara Eshil (525. 456. pr. Kr.), Sofoklo (496. 406.) i Euripid (485. 406.)
- Eshilova trilogija Orestija dijeli se na:
1) prvi dio nazvan Agamemnon Klitemnestra se osveuje Agamemnonu zbog smrti kerke
Ifigenije i ubije ga uz pomo Egista;
2) drugi dio nazvan rtva na grobu Orest (Elektra ga nagovorila) osveuje oevo ubojstvo i
preodjeven u putnika zajedno s prijateljem ubija majku Klitemnestru i Egista;
3) trei dio Eumenide Oresta progone furije, Apolon mu prua zatitu i alje ga Ateni koja ga
pred atenskim sudom oslobaa krivnje dok furije bijesne, Atena ih smiruje
-

radnja je nalik na suvremenu dramu: strasti, sloeni osjeaji, ubojstva i krize savjesti; u pozadini
mitologija, unutar koje su likovi i njihovi meusobni odnosi opirnije razraeni
rasprave o podrijetlu grke tragedije i o razlozima zato je ona temelj na kojem se gradio moda i
najvaniji dio svekolike europske dramske knjievnosti Aristotelovo miljenje jest da se
tragedija razvila iz obreda u ast boga Dioniza, kada su zborovi recitirali odreene obredne
pjesme, pa se zborovoa postupno izdvojio i dodavan mu je najprije jedan, a zatim dva
sugovornika
o dananje teorije smatraju da je taj proces trajao due vrijeme i da se ne vee samo uz
obrede u ast Dionizu
tragedija imala kultno znaenje: njezino se izvoenje smatralo sveanou, no ona se od pravih
obreda razlikuje time to su postojali glumci, izvoai i publika
Eshila otac tragedije
o napisao dvadesetak drama, sauvano samo sedam, a osim navedene trilogije najvie se
cijene Sedmorica protiv Tebe te Okovani Prometej

o pripovijedanje zamijenjeno monolozima i dijalozima te dijelovima koje izgovara kor

o uveo drugog glumca na scenu, a nain na koji govore njegovi likovi i kor prepun je
metaforike, krasi ga uzvieni stil i sveana dostojanstvenost
Sofoklo u nekim elementima usavrio grku tragediju
o napisao 123 dramska djela, u cjelini sauvano sedam tragedija: Ajant, Elektra, Kralj
Edip, Antigona, Edip na Kolonu, Trahinjanke i Filoktet
o uveo i treeg glumca, donekle umanjio ulogu kora, a naglasio je dramsku radnju i
dijaloge grka tragedija dobila preglednu i jasnu kompoziciju, napetost koja postupno
raste do traginog razrjeenja i dijaloko suprotstavljanje likova koji zastupaju
protuslovne misaone stavove
o Kralj Edip najbolji primjer cijele knjievne vrste tragedije ista vjetina u voenju
radnje i u Antigoni
o najvanije je to je Sofoklo razvio dramu kao knjievnu vrstu do tog stupnja u kojem je
ona, postigla savren oblik (Aristotela prvi i najvaniji teoretiar drame) nenadmani
uzor dramatiara i zato to je uspostavio takvu vezu izmeu dviju umjetnosti, kazalita i
knjievnosti, u kakvoj se one meusobno uvjetuju: ono to se prikazuje na sceni uvjetuje
unaprijed zadani tekst, a takav je tekst opet uvjetovan zahtjevima koje postavlja scena
Euripid za ivota najmanje omiljen dramatiar, ali je nakon smrti dostigao slavu svojih
prethodnika
o Aristotel ga je nazvao najtraginijim od svih pjesnika
o od njegovih 90 drama sauvano je 19, od njih su najpoznatije i najvie cijenjene: Medeja,
Hipolit, Elektra, Ion, Mahniti Heraklo, Ifigenija na Tauridi i Bakhe
o najvie vremena posvetio psihologiji likova zaetnik i est uzor kasnije tzv. psiholoke
drame
o kao sljedbenika sofista Protagore, Euripida prvenstveno zanima unutranja borba osoba
koje razdiru suprotstavljene strasti i koje stradaju u obratima sudbine
o Euripida osobito zanimaju enski likovi, to je zanimljivo jer ene u staroj Grkoj ne
gledaju predstave, a enske likove glume mukarci duboko uao u ensku psihologiju
o Euripid esto koristi postupak nazvan deus ex machina (bog iz stroja) na zavretku
drame posebnim mehanizmom sputa se na pozornicu neko boanstvo, a ono onda
najee nekim zapovijedima ili prizivanjem budunosti razrjeuje preostale napetosti i
konano zakljuuje radnju
o slui se prepoznavanjem posebnim postupkom u kojem se otkriva tko je tko u drami,
kao i tzv. metateatarskim efektima

GRKA KOMEDIJA izraz neega to su Grci pripisivali svojim bogovima smijeh je jedino
konano razrjeenje onoga to se nikako drugaije ne moe rijeiti
- takoer nastala iz obreda pretpostavlja se da je naziv nastao od komos (veseli ophod) i ode
(pjesma) radilo se o veselim i razuzdanim obredima, najee onima kojima se slavila plodnost,
a u kojima su se izmjenjivale rugalice, ale i pogrde, te izokretale uobiajene vrijednosti
- kao knjievna vrsta razvila se nakon tragedije
- nije bila cijenjena jer se drala pukom zabavom
- utjecaj tragedije u njezinom knjievnom obliku svakako je prisutan
- vanu ulogu ima kor, koji je inila neka fantastina, odjeom oznaena skupina: abe, ptice ili
oblaci
- kompozicijski takoer odgovarala tragediji, imala neto dui prolog u kojem se objanjavala
radnja i namjere, a vanu su ulogu imale i parabaza (sredinja pjesma kora upuena publici), i
agon (svojevrsno natjecanje dvaju aktera drame u kojem jedan obino zatupa miljenja i
stajalita autora)

Aristofan (oko 445. 385. pr. Kr.) jedini velikan komedije: vladao atenskom scenom 40
godina
o pripisuju mu se 44 komedije, od kojih su 4 prijeporne, a u cjelini ih je sauvano 11
o najvie se cijene: Oblaci, Ose, Mir, Ptice, Lizistrata, abe i ene u narodnoj skuptini
o Aristofanove komedije bave se uvijek suvremenim dogaajima te poznatim osobama i
najee kulturnim i politikim aferama
o ismijavao je sve i svakoga, ali ipak se svuda osjea naglasak na svojevrsnom
tradicionalizmu; posebno ismijao reformatore
o Aristofan je i utemeljitelj svojevrsne satirike utopije

nakon Aristofana i njegova doba komedija u Grkoj nije zamrla, ali su djela komediografa tzv.
srednje i nove komedije tek djelomino sauvana
jedino Menandar (343. 291. pr. Kr.) uspio dosegnuti barem neke vrijednosti stare komedije
o napisao vie od stotinu komedija, no sauvala se u cijelosti samo jedna ovjekomrzac
o njegove komedije nadrasle odreenu shematinost i statinost radnje u novoj i srednjoj
komediji izvrsnim karakterizacijama likova, znalaki izvedenim zapletom i vrlo
uspjenim dijalozima

uz grku epiku, liriku, tragediju i komediju, ne manji doprinos svjetskoj knjievnosti ine
filozofija, historiografija i retorika.; premda danas odvajamo filozofiju, povijesnu znanost i
retoriku kao teoriju govornitva od knjievnosti

GRKA FILOZOFIJA
- umjetnika i knjievna
- samosvojna i neponovljiva kao fenomen ugraen u temelje europske i svjetske kulture
- poeci grke filozofije povezani s mitskim miljenjem i usmenom kulturom
- iskaz prvog filozofa u europskoj povijesti, Talesa iz Mileta (6.st. pr. Kr.) da je sve voda, kao i
njegovo obrazloenje zato je voda poelo svijeta, takva novina u svjetskoj kulturi da se moe
usporediti jedino s iskazima utemeljitelja velikih svjetskih religija
- napori grki filozofa nisu iznevjerili temeljnu zamisao da se ovjek moe i mora osloniti jedino
na vlastito iskustvo, na vlastito miljenje i shvaanje kako sama sebe tako i svega to ga okruuje
- Sofisti prvi svjetovni intelektualci u svjetskoj povijesti
- teili svestranom obrazovanju i pouavali su druge
- mnogi od njih bili su izvorni filozofi; Protagora autor izreke: ovjek je mjerilo svih stvari;
postojeih da jesu, a nepostojeih da nisu.
- sofisti su izali na zao glas zahvaljujui Sokratovoj kritici i Platonovim spisima
-

Sokrat i njegova sudbina osuen je na smrt zbog optube da ne vjeruje u drevne bogove, da
uvodi demone i kvari mlade nadahnjivali su mnoga knjievna djela tijekom tisuljea
Platon (427. 347. pr. Kr.) u umjetniki vrijednom djelu Obrana Sokratova opisao sudski
proces Sokratu i njegovo ponaanje i uinio ga glavnim sugovornikom u brojnim djelima: Fedon,
Gozba, Protagora, Gorgija, Teetet, Parmenid, Sofist, Kratil i Drava; jedino se u njegovom
posljednjem velikom djelu Zakoni Sokrat ne pojavljuje
dva posve oprena naina filozofiranja nalazila temeljno uporite u Platonovim spisima:
a) zamisao o idejama koje jedino ine pravu stvarnost;
b) odreeni mitoloki i mistiki elementi

Aristotel (384. 322.) drugi najvei filozof antike

o brojna njegova djela zahvaala su sva podruja grke znanosti

o u strogo filozofskom smislu najvaniji je spis Metafizika obrauje temeljna naela

njegova filozofiranja
o vrlo utjecajni bili su njegovi spisi:
o o logici Organon
o o etici Nikomahova etika
o koji se izravno odnose na knjievnost Retorika i O pjesnikoj umjetnosti (kasnije
Poetika)
o njegovo se uenje suprotstavlja Platonu koji mu je bio uitelj
o za knjievnost velikog je znaenja Aristotelova Poetik Aristotel branio autonomnu
vrijednost knjievnosti ona je oponaanje stvaralake djelatnosti same prirode; uveo je
razlikovanje temeljnih knjievnih vrsta prvi pravi teoretiar knjievnosti u povijesti
HISTORIOGRAFIJA
- Herodot otac povijesti; utemeljitelj povijesne znanosti
o Herodotove Povijesti imaju slinu ulogu u razvitku pripovjedne knjievnosti kakvu su
Homerovi epovi imali u epskoj poeziji
o pirno opisuje ono to je sam vidio, ono to je uo od drugih i na kraju ono to sam dri
prema vlastitom miljenju istinitim
o najvanije: Herodot u svoj opis borbe Grka i barbara uplee mnotvo pria, crtica,
zapaanja i opisa ljudi i obiaja, tako da sve to ini splet povijesti, putopisa, etnografskih
zapisa i umjetnikih pripovijesti
o stil je jednostavan i jasan, a pripovijedanje slijedi tradiciju usmenog pripovijedanja
- Tukidid (454. poetak 4. st. pr. Kr.) Herodotov nastavlja
- ulazi u svjetsku knjievnost djelom Povijest peloponeskog rata
- njegov opis kuge u Ateni od koje je i sam obolio gotovo nenadmaan knjievni prikaz
djelovanja te bolesti na pojedinca i cjelokupnu zajednicu
RETORIKA trei svjetskopovijesni doprinos grke kulture
- vana u dvostrukom smislu: kao govornika praksa i kao teorija govornitva
- u govornikoj praksi najglasovitiji su grki govornici Isokrat (436. 338. pr. Kr.) i Demosten
(384. -322. pr. Kr.) uspostavili govor kao visoko cijenjenu knjievnu vrstu
- govori koji su se dijelili na sudske, politike i pohvalne, zapisivani su, pa su tako ostala
svjedoanstva o iznimno njegovanom nainu izlaganja
- sofisti su njegovali retoriku, dok su Sokrat i Platon osporavani njenu vrijednst
- Aristotel je filozofski obradio retoriku, shvativi ju kao neku zasebnu djelatnost, slino kao i
knjievnost
- suprotno je stajalite najjasnije izraeno kod filozofa i retora Gorgije (oko 485. 380. pr. Kr.)
napisao djelomino sauvanu raspravu u kojoj dokazuje da nita ne postoji, i kada bi postojalo ,
ne bi se moglo spoznati, a kada bi se i moglo spoznati, ta se spoznaja nikada ne bi mogla
priopiti drugima
-

skepticizam, agnosticizam i relativizam bitno se nastavljaju u cjelokupnom novom razdoblju

povijesti grke knjievnosti koje se najee naziva HELENIZAM poinje porazom Grke u
bitki kod Heroneje 338. prije Krista kada je Grka izgubila samostalnost i potpala pod vlast
Makedonije
o knjievnost helenizma ne dostie vrijednost i znaenja ostvarenja ranije epike, tragedije,
filozofije, historiografije i retorike, ali helenizam nije razdoblje koje bi valjalo ocijeniti
kao propadanje
o Helenizam je doba kada se uvelike mijenja poloaj, znaenje, vanost i svrha knjievnosti

o kada se grka kultura proirila, zahvaljujui osvajanjima Aleksandra Makedonskog,

Grka vie nije dominirala
o decentralizacija kturnih sredita, javljaju se potpuno nova kao Aleksandrija u Egiptu i
Pergam u Maloj Aziji te Rim
o knjievnost i filozofija postaju sve vie privatne djelatnosti, nema vie velikih filozofskih
sustava, ali zato poinju pojedinane znanosti, znatno nalik modernim znanostima
(utemeljitelj geometrije Euklid, Eratosten koji je napravio prvu kartu poznatog svijeta)
o vani su bibliotekari velikih biblioteka u Aleksandriji i Pergamu, koji su sakupljali i
uvali rukopise i zapoeli rad na onome to danas zovemo filologijom i povijeu
knjievnosti
o zapoinju nove knjievne vrste, sustav vaeih knjievnih vrsta znatno se mijenja prema
klasinoj Grkoj
Teokrit (300.-250.) legendarni osniva lirske vrste idila, a time i cjelokupnog tipa knjievnosti
bukolska ili pastirska knjievnost
o sauvalo se trideset Teokritovih idila
o oslanja se na usmenu poeziju paralelizam i pripjevi
o novina: koristi tematiku pastirskog ivota u prirodi da opie svojevrsni idealizirani svijet,
koji je opreka svijetu u kojem ive graani taj svijet naziva se ilidinim i svojevrsna je
nova konvencija knjievne utopije
bijeg od svagdanjice prisutan je u tzv. helenistikom romanu najpoznatiji Longov Dafnis i
Hloja izravno posveen pastirskoj tematici
takva je konvencija dobila karakter nalik suvremenom pustolovnom romanu osobito u romanima
Haritona, Ksenofonta Efeanina i Heliodora, pa je time prema mnogim teoretiarima
knjievnosti zapoela tradicija knjievne vrste romana, a moda i trivijalne knjievnosti
neki povjesniari knjievnosti dre da je Ksenofontov Odgoj Kirov prvi roman svjetske
knjievnosti

B) RIMSKA KNJIEVNOST
-

naziv se rabi za knjievnost pisanu na latinskom jeziku od 3. st. prije Krista pa do sredine ili
kraja 6. stoljea, odnosno do propasti Rimskog Carstva
naziv prema jeziku latinska knjievnost rabi se samo u irem smislu; oznauje knjievnost pisanu
na latinskom jeziku, a ona traje do danas
knjievnost na latinskom jeziku pripada mnogim europskim knjievnostima i ini vaan dio
ukupnog knjievnog nasljea, no pripada posebnoj knjievnoj pojavi latinizam
rimska je knjievnost preuzela od Grke shvaanje knjievnosti kao autohtone jezine
djelatnosti, preuzela je temeljne knjievne oblike i brojne knjievne vrste, a preuzela je i sloene
odnose prema filozofiji i retorici, kao osnovni duh koji proima grku knjievnost i koji se
razlikuje od religije, mitologije i znanosti
izgradila vlastiti sustav knjievnih vrsta
tijekom vie od osam stoljea zadrala jedinstven jezik od 2.st. jezik knjievnosti koji se dosta
razlikuje od pukog jezika
utjecaj slubenog jezika i Katolike crkve u knjievnosti je bio svakako velik, ali nikako i jedini:
visok stupanj vrsnoe u svojevrsnoj stilizaciji jezika i knjievnog izraza samo je s jedne strane, a
i to povremeno, vodio u otpor prema manirizmu i oponaanju; s druge je strane uvijek nanovo
oduevljavao i mnoge moderniste
knjievnost = institucija obrazovanih

povijest rimske knjievnosti dijeli se na razdoblja, tradicionalna podjela razlikovala je dva

uvoda, zatim zlatni,srebrni i bronani vijek, prema mitologiji opadanja koju je stari vijek
rado upotrebljavao
novije podjele: predklasino, klasino i postklasino doba
TIT MAKCIJE PLAUT (251.-184.) najvei rimski i jedan od najveih svjetskih
komediografa
o zbog jezika, tematike i sklonosti prema pukom humoru, bio je ljubimac svih slojeva
publike
o napisao oko 130 dramskih djela, od kojih je sauvano dvadesetak cjelovitih komedija
o najpoznatije: up (Aulularia) odnosno krtac, Hvalisavi vojnik, Bakhide, Menaechmi,
Amfitrion, Sablasti, Sunji, Pseodolus, Konopac, Trogroka i Mladi Kartaanin
o koristio motive, postupke i cijele prizore iz djela novih grkih komediografa, osobito
Menandra
o njegova je originalnost u jeziku, stihu, vjetini zapleta i mnogim novinama u cjelokupnoj
strukturi komedije
o prilagodio komediju novoj rimskoj publici
o stvorio uzorak koji e u velikoj mjeri slijediti najvei komediografi svjetske knjievnosti
Plautovska komedija naziv je kojim se do danas koriste povjesniari knjievnosti kada
ele naglasiti odreene prepoznatljive znaajke jednog tipa komedije
o karakteristina komika situacije od prizora do prizora izmjenjuju se smijene zgode i
nezgode povezanost te komike s jezinim alama, s dosjetkama i podrugljivim
karakterizacijama, te dominirajua tematska usmjerenost prema tipskim likovima; stari
krtac, mladi i naivni ljubavnik, domiljati sluga ili rob, koji najee vode radnju, upravo
od Plauta postaju omiljeni komini karakteri
o posebni efekti postiu se postupkom quid pro quo odnosi se na situaciju u kojoj jedan
od likova misli o jednoj stvari, dok drugi, mislei da govori o istome zapravo misli na
neto drugo vrsta produljenog nesporazuma koji se razrjeava tek na kraju komedije, a
izaziva niz smijenih izjava i postupaka
o mane i ljudske slabosti kod likova izrazito su naglaene i poveane estim ponavljanjem
o puki humor povezao je s vrhunskim dostignuima komike
TIT LUKRECIJE KAR (98.-55.)
napisao je zanimljiv filozofski ep O prirodi iako je taj pouni ep oblikovao ve Hesiod, iako
su sauvani i neki odlomci Parmenidova filozofskog epa, O prirodi je primjer opsenog djela
koje pokuava dokazati i brani Epikurovu filozofiju
Epikur utemeljio filozofsku kolu u Ateni; uenje se oslanjalo na Demokritovo shvaanje o
atomima i svojevrsni ontoloki materijalizam, ali je naglasak u njemu ipak bio u etici i
cjelokupnom svjetonazoru
GAJ VALERIJE KATUL svjetsku slavu stekao u ranijem razdoblju rimske knjievnosti u lirici
o pripada skupini pjesnika koji se suprotstavljaju ustaljenoj rimskoj tradiciji neoterici ili
novi pjesnici: oslanjaju se na Alkeja, Sapfu i liriare helenistikog razdoblja, a odbacuju
tematiku rodoljublja i svaki moralizam
o Katulova zbirka od 116 pjesama Catulli Veronensis Liber sadri neto dulje pjesniki
oblikovane mitoloke prie i dosta raznovrsne lirske pjesme: elegije, rugalice i epigrame

o u njoj najbolje ljubavne pjesme, posveene Klodiji Rimljanki u koju je pjesnik

zaljubljen
MARKO TULIJE CICERON (106.-43.) sredinja osoba zlatnog vijeka rimske knjievnosti
o govornik, teoretiar govornitva i filozofski pisac
o razdoblje od 80. do 30. godine prije Krista Ciceronovo doba
o govornitvo visoko cijenjena umjetnika knjievna vrsta, a govor svojevrstan model
prema kojem se razrauje uenje o kompoziciji, o stilu, i o figurama u svim ostalim
priznatim knjievnim vrstama
o Ciceron vrlo uspjean odvjetnik koji je postao konzul
o u biografskom smislu najpoznatiji knjievnik cijele antike jer postoji oko 900 pisama
koje govore o njemu
o najpoznatiji govori: Za Seksta Roscija, Protiv Katiline i Filipike I-XIV
o O govorniku i Govornik do 18. stoljea temeljna djela uenja o umijeu govornitva
o za filozofiju najglasovitije rasprave: O dravi, O najveem dobru i zlu, O akademskoj
filozofiji, Lelije ili o prijateljstvu, O dunostima
PUBLIJE VERGILIJE MARON (70.-19. pr.Kr.)
o najvei rimski pjesnik ija su tri djela Bukolike, Georgike i Eneidu prirunici retorike
uzeli kao uzore za tri temeljna tipa pjesnitva
o Bukolike su primjer niskog, Georgike srednjeg, a Eneida visokog stila tim su stilovima
odgovarali temeljni rodovi: pastirski, didaktiki i epski, a u svakom od njih su izraz i
sadraj morali biti savreno usklaeni tematikom, izborom rijei, figurama i
kompozicijom
o Bukolike nastavljaju Teokritovu tradiciju opisa pastirskog ivota
kasnije u rukopisima nazvane Izabrane pjesme (Eclogae) naziv ekloga rabio se
kao oznaka takve knjievne vrste kakvu radnju smjeta u legendarnu Arkadiju,
zemlju gdje se moe u prirodi nai utoite od nedaa svakidanjice, a u kojoj
zapravo ueni graani, preodjeveni u pastire, pjevaju o ljubavi i miru,
raspravljajui usput i o suvremenim prilikama, uz vjeto mijeanje legende,
mitologije i sna sa svagdanjom zbiljom
etvrta Bukolika omoguila je da Vergilija prihvati i kranski srednji vijek
govori se kako e se roditi muko dijete koje e svijetu donijeti mir shvaeno
kao svojevrsna proroanska najava Krista
o Georgike didaktiki spjev u ijem se prvom dijelu govori o ratarstvu, u drugom o
voarstvu, u treem o stoarstvu, a u etvrtom o pelarstvu
tematika je obraena iznimno dotjeranim stihovima
o Eneida moe se mjeriti s Homerovim epovima
prvih est pjevanja Eneide slijedi Odiseju, a drugih est Ilijadu
Eneida je zamiljena kao nacionalni ep: glavni junak olienje je rimskih vrlina, a
na mnogim se mjestima istie i simbolika povezana s budunou i s misijom
rimske drave, koja je politiki usklaena s idealom cara Augusta o velikom Rimu
kao carstvu koje e donijeti mir cijelom poznatom svijetu

KVINT HORACIJE FLAK (65.-8.pr.Kr) veliki pjesnik zlatnog doba

o pisao krae stihovane vrste skupljene u zbirkama Epode, Satire, Pjesme, i Poslanice,
raznolike po tematici i pjesnikim oblicima
o Satire i Poslanice kasnije je nazvao Sermones razgovori, askanja kroz smije eli
izrei ivotne istine
o Pjesme primjeri visoko dotjeranog pjesnikog umijea
o od pjesnikih poslanica osobitu slavu stekla je Poslanica Pizonima, posveena teoriji
pjesnikog umijea kasnije zato i nazvana Pjesnikog umijee prihvaena kao
svojevrstan uzoran prirunik jer se obrazlae kako valja dobro pisati
PUBLIJE OVIDIJE NAZON (43.-18.po. Kr.) jedan od velikih pjesnika u rimskoj knjievnosti
o neka od njegovih djela: Ljubavne pjesme, Heroide, Ljubavno umijee, Metamorfoze i
Kalendar
o pisao je lako i mnogo i bio je najitaniji i najpopularniji rimski pisac
o pisao je obinoj ljubavi, o enama i mukarcima, o mitologiji i svagdanjici
o ep Ljubavno umijee parodija je: u skladu s tradicijom didaktikog epa prouavaju se
ene i mukarci kako e nai predmet svoje ljubavi, a toboe se vrlo ozbiljno, gotovo
znanstveno, opisuje kako voditi ljubav
o u Metamorfozama opisuje se niz mitskih pria kojima je zajedniko jedino da opisuju
uvijek neku pretvorbu pripovijeda o mitskim likovima kao da su rimski suvremenici i
nie relativno kratke i napete pripovijesti; kasnije ih knjievna kritika nazvala mitolokim
novelama
o car August prognao ga je na Crno more gdje je napisao dvije zbirke elegija: Tualjke i
Poslanice s Ponta ali se na gorku sudbinu prognanika i upuuje molbe uglednicima da
mu pomognu
o ispovjedni ton i autobiografski karakter elegija postali su uzorima mnogim kasnijim
slinim pjesmama elegije
LUCIJE ANEJ SENEKA (4.pr.Kr.-65.) satiriar, filozof i dramatiar, svojevrsni eseji i drame
za itanje utjecaj na europsku filozofsku, a jo vie dramsku knjievnost
o od filozofskih spisa najglasovitija je zbirka Pisma Luciliju, a naslovi njegovih tragedija
Bijesni Herkul, Trojanke, Medeja, Fedra i Edip sami po sebi govore o tematici obrade
sieja poznatih iz grke mitologije i tragedije pune dugih i patetinih monologa i
dijaloga; obilno zastupljeni prizori umorstava, samoubojstava, maginih obreda, pa se
time objanjava utjecaj na kasniju europsku dramu
o nakon smrti Klaudija, cara koji ga je poslao u progonstvo, Seneka je objavio i duhovitu
otru satiru Pretvorba boanskog Klaudija u tikvu primjer tzv. Menipejske satire
knjievne vrste u kojoj se isprepleu proza i stihovi, a temeljna joj je okosnica otra,
ismijavajua kritika

GAJ PETRONIJE ARBITER (umro 66.) satiriar, a po nekim miljenjima i pisac prvog djela
koje ima znaajke pravog romana
o autor velikog proznog djela Satire od kojeg su se sauvali samo odlomci iz 14. i 15.
knjige rukopis pronaen u Trogiru 1653., a najzanimljivija je epizoda Trimalhionova
gozba
o djelo najblie novovjekovnom romanu; odlukuju se komika i satira, opis svakidanjice

o u djelu se koristio i mnogim poznatim i nepoznatim izvorima, no temeljni je njegov

osobni knjievni postupak travestija (komino preoblikovanje) i podrugljivo oponaanje
razliitih stilova i mnogih dijelova ve ranije objavljenih knjievnih djela
o smatralo se da je na osnovi tog svog djela Petronije utemeljitelj realistikog romana, no
ipak djelu nedostaje odreena koncentracija u razvitku fabule i psiholoka razrada likova
MARKO VALERIJE MARCIJAL (40.-104.) uspjeli satiriar
o temeljno djelo: velika zbirka Epigrama u 15 knjiga sadri 1555 epigrama pa je time on
shvaen kao utemeljitelj epigrama kao poznate knjievne vrste
o u njegovim epigramima ima i tradicionalnih, s prigodnim temama, idilinih i nadgrobnih,
no preteu podrugljivi, s duhovitim kratkim zapisom o nekomu ili neemu, sa zavrnom
poantom na kraju
APULEJ (125.-180.) rimski pisac
o napisao djelo Metamorfoze, poznato kasnije pod naslovom Zlatni magarac pria o
lakomislenom mladiu Luciju koji se elio pretvoriti u pticu, no dolo je do pogreke u
aranju pa se pretvorio u magarca
o djelo je nalik uokvirenoj zbirci novela
o u tom djelu vjeto je isprepleo elemente pustolovnog romana, ljubavi i erotike, s
elementima bajke, arobnjatva i simbolike

4. SREDNJI VIJEK
-

nesretan naziv
druga temeljna epoha europske povijesti knjievnosti
preplitanje i povezivanje antike i biblijske mitologije (stvaranje kulture koja se s jedne strane
bitno oslanja na Bibliju i kranstvo, a s druge na nasljee razvijene rimske i grke kulture)
trajanje: propast ZRC 476. godine do pada Carigrada 1453., otkria Amerike 1492. godine ili
poetak reformacije 1517.godine
epoha procesa proces nastanjanja onog to e postati knjievnost europskog kulturnog kruga,
pa ak i u najiroj projekciji i svjetska knjievnost
proces proimanja biblijske i grke mitologije
usporedni proces ujednaavanja (preuzimanje kranstva) i razjednaavanja (nastajanje
knjievnosti na razliitim nacionalnim jezicima
epoha u kojoj su stvorena temeljna djela mnogih nacionalnih knjievnosti
epoha u kojoj je poela meunarodna i meujezina komunikacija kakva je osnovica nastajanja
svjetske knjievnosti
europska civilizacija nije ni u bilo kojem smislu nadmonija civilizacija nad civilizacijama Indije
ili Kine ili nad arapskom civilizacijom u to doba
upravo sukob, stalni dijalog i uzajamno proimanje bitno razliitih svjetonazora i ivotnih stilova
dovodi do znanstvenotehnikog napretka koji e dovesti do civilizacijske premoi europskih
naroda i u opem stilu ivota, miljenja i pisanja
kranska religija dovela do novih kvaliteta u shvaanju ovjeka i svijeta, koja je obogatila
antiko nasljee i omoguila institucije koje e omoguiti ouvanje antike tradicije i njezinu
nadogradnju u svim smjerovima
samostani najvie gaje i njeguju kulturu, ponajprije kulturu prepisivanja i ouvanja rukopisne
batine, a i novoga originalnoga pisanja i knjievnog i znanstvenog stvaranja

o postupno postaju obrazovna sredita iz kojih e proizii kole pa na kraju i sveuilita

o sauvao se i dalje razvijao u kasnoj antici uspostavljen sustav obrazovanja, zasnovan na
tzv. septem artes liberales (sedam slobodnih umijea) koji je inio trivium (gramatika,
retorika i dijalektika) te kvadrivium (aritmetika, geometrija, glazba i astronomija)
o trivium posveen njegovanju umijea govora, pisanja i miljenja koje se izuavalo na
uzorima antikih pisaca
- suradnja skolastike i knjievnosti u uem smislu
- postojanje usmene knjievnosti pripada nepismenom i neobrazovnaom narodu koji uva neka
iskustva i umijee jezinog oblikovanja
- neki teoretiari istiu postojanje dviju kultura: u velikim djelima knjievnosti obrazovanih uvijek
se moe razabrati i manji ili vei utjecaj narodne kulture nepismenih slojeva puanstva
- srednji vijek poinje gospodarskim i kulturnim nezadovoljstvom (s obzirom na dostignua
antike), ali se u dugom procesu postupno obnavlja i nadograuje ne samo gospodarstvo nego i
knjievno umijee
- djela Aurelija Augustina (354.-430.) uvod u srednjovjekovnu knjievnost
o darovit filozof i pisac, uitelj retorike
o jedan od najutjecajnijih katolikih teologa, filozofa i knjievnika
o najvanija djela Ispovijesti (Confessiones), Kransko uenje (De doctrina christiana) i
O Bojoj dravi (De civitate Dei) temeljne razrade kranske doktrine i kljuna
ostvarenja shvaanja ovjeka, njegove povijesti i njegova odnosa prema Bogu
o antika i stare mitologije vrijeme shvaaju kruno, ponavljanje istoga, a Augustinova
doktrina prvi put zastupa razraeno uenje o jednosmjernom kretanju i vremena i
povijesti
o Ispovijesti introspekcija
Augustin pie zaokupljen unutarnjim ivotom i metodama stalnog propitivanja
vlastitih postupaka
autobiografija koja je u potpunosti zaokupljena vlastitom osobom i ondosnom
prema transcedentalnom Bogu
- Augustinovu teologiju i visoko stiliziranu knjievnost moe slijediti samo knjievnost
obrazovanih
- obinom puku pripadaju djela posveena upuivanju u kransko uenje, te djela koja nastoje
povezati lokalne tradicije sa ve razvijenom tradicijom uenog kranstva
- ideal ivota, olien u ivotu sveca proeo srednjovjekovnu knjievnost na narodnom i latinskom
jeziku
- legenda, vita nova knjievna vrsta
o stilizirani knjievni anr sa ustaljenim postupcima u tematici i obradi
o knjievno djelo koje ima stalne anrovske znaajke: odluku da se napusti svjetovni ivot,
poziv s Neba, ivot koji prezire udubnost, odreeno samokanavanje, odvanost i
ustrajavanje u odlunost te na kraju oduevljenje naroda koji dri da e dobiti zatitnika
na Nebu
- primjer legenda o svetom Aleksiju, sauvanoj u francuskim rukopisima iz 11.stoljea
Mladi Aleksij bio je iz bogate obitelji, a rano ga je krasila pobonost i ostale kranske vrline.
Kada je odrastao, roditelji su mu nali isto tako dobru, lijepu i pobonu vjerenicu, koju je on takoer
ljubio i potivao, no na dan njihova vjenanja osjetio je poiv s Neba, pa je kriomice otiao iz kue,
napustio mladu enu i postao prosjakom. Lutajui neko vrijeme svijetom kao prosjak, vratio se kui i
neprepoznat poeo sluiti u vlastitoj kui kao posljednji sluga. Gledao je godinama iz prikrajka kako

pate njegovi roditelji i supruga, no to ga nije pokolebalo. Tek se na samrtnoj postelji otkrio- i umro. U
gradu je tada nastalno slavlje, jer je novi svetac oito bio na pomolu.
- nije vie pripovijest o ratnikim pohodima, niti o svakidanjici, ve je pripovijest o etikim
idealima koji nalau jednu mogunost ivljenja, u potpunosti okrenutu prema onostranosti
- ideal sveca nije jedini koji proima srednjovjekovnu knjievnost
- u spoju vjere i stare ratnike tradicije izveden je ideal viteza, ratnika bez straha i mane, koji
posjeduje vrline proizile iz feudalnog ustrojstva gospodarstva i drave vjernost svom vladaru,
kao i one koje bi se mogle pripisati svecu istoa, pobonost, odvanosti i samilost
- ideal takvog lika postupno se razvija na osnovici lokalnih tradicija usmenih junakih pjesama
- najstariji sauvani cjeloviti rukopisni ep na narodnom jeziku Beowulf (10.st) junaci pripadaju
vie mitskom svijetu narodne predaje nego kranstvu
o okosnica epa povijest germanskih plemena
o pria o gaetskom kralju Beowulfu koji pomae Dancima, ubivi udovinu neman
Grendela, a kasnije i Grendelovu majku, nakon okraja s kojom umire od zadobivenih
rana
o junak ima nadljudska svojstva, a njegove vrline vie nalikuju mitskim polubogovima
nego kranskim vitezovima
- nova knjievna konvencija lika kranskog viteza nastaje u Francuskoj potkraj 11.stoljea i
poetkom 12. stoljea u epskim pjesmama u desetercu s asonancama, poznate pod imenom
Chansons de geste (junake pjesme)
- najpoznatija od njih je Pjesma o Rolandu (Chanson de Roland) koja opisuje povratak Karla
Velikog s pohoda na muslimansku panjolsku
o nema vie mitske, nego se radi o legendarnoj povijesti
o Karlo je opisan kao veliki kranski vladar, a njegov neak, vitez Roland, primjer
kranskog viteza velike hrabrost i novog osjeaja asti koji ga je doveo do pogibije
o nije htio elio zatrubiti u udesni rog Olifand, kojim bi pozvao Karlovu vojsku nazad, sve
dok nije bilo prekasno
o elio je biti savren junak pa je njegova hrabrost prela u svojevrsnu oholost
o na kraju, prije smrti se kaje i time se uspostavlja ravnotea izmeu tvrdoglave viteke
hrabrosti i vrline kranskog pokajanja zbog oholosti
- slina je i panjolska Pjesma o Cidu (Cantar de Mio Cid) nastala oko 1140. godine
o opjevana je povijesna osoba Rodrigo Diaz de Vivar, nazvan od Arapa Cid Campeador
(gospodin borac)
o Cidova junaka djela opisana su jednostavno, s blagom primjesom fantastike, ali uz
potovanje odreenih povijesnih i geografskih injenica
o lik Cida idealiziran je u smislu kranskog viteza i u smislu nositelja nacionalnih
karakteristika
o nain izlaganja jasan je i pregledan, opisi su kratki, sve je usredotoeno na radnju, pri
emu se kratke epizode nastavljaju jedna na drugu, to kompozicijski podsjea na
pustolovne romane
- njemaki ep Pjesma o Nibelunzima (Der Nibelungen Not) nastao oko 1200. godine
prevladava odjek stare mitologije, opsjednutost sudbinskom neumitnou smrti i katastrofe,
ideali kranskog vitetva jedino prisutni u nekim vrlinama glavnih junaka i u strukturi dvorske
hijerarhije
- Nibelunzi = demonski patuljci koji skrivaju podzemno blago
- ruski ep Slovo o Igorevom pohodu (Slovo o polku Igoreve) iz 12.st.

finski nacionalni ep Kalevala sastavio ga Elias Lonnrot u 19.st.

neto drugaije obrise lik viteza dobiva u ciklusima pria o kralju Arthuru i vitezovima
Okruglog stola, koji se donekle oslanjaju na keltsku mitologiju, ali su se proirile diljem Europe
o na njihovom temelju Francuz Chretien de Troyes (1135.-1195.) zasnovao je anr vitekog
romana; glavna su mu djela Erec i Enida, Yvain, vitez s lavom, Lancelot, vitez s kolima i
Parceval
o legende o kralju Arthuru i njegovim vitezovima ispreplele su se s legendama o traganju
za Svetim gralom
o ostaci keltske mitologije povezani su s novom, kranskom mistikom proetom priama
o sredite zbivanja je Arthurov dvorac Camelot, u kojem izabrani vitezi zasjedaju za
Okruglim stolom, to simbolizira njihovu ravnopravnost
o Arthur je oenjen Guinevijerom koja se kasnije zaljubila u viteza Lancelota, pa je njihova
strast u nekim verzijama dovela do konane propasti cijeloga dvora
o najglasovitiji su vitezi Lancelot, Perceval, Gawain, Yvain i Tristan; vanu ulogu ima i
arobnjak Merlin
o udotvorni ma Excalibur i Sveti gral ujedinjuju svojstva magijskih predmeta s
kranskom simbolikom
Roman o Tristanu i Izoldi 1900. rekonstruirao ga francuski novelist Joseph Bedier na temelju
verzija iz 12. i 13. st.
ljubavni napitak fenomen ljubavi srednjovjekovni pisac ne objanjava psiholokim analizama,
nego ga prihvaa kao sudbinski dogaaj
ljubavna lirika je vrlo rano razvijena ve u srednjem vijeku kako na latinskom tako i na narodnim
jezicima, ali nije sauvana
kada su se krajem 11. stoljea na teritoriju neto irem od dananje Provanse u Francuskoj
pojavili na feudalnim dvorovima profesionalni pjevai i autori pjesma nazvani trubaduri, novi
tip lirike poinje se nezadrivo iriti cijelom Europom
taj tip lirike njeguju i neki feudalci, kao Guillaume de Poitiers kojeg se smatra jednim od
utemeljitelja cjelokupne trubadurske lirike, pa zatim Bertran de Ventadorn, Marcabrun, Jaufre
Rudel i Bertran de Born svi iz 12. stoljea
oit je i izravan utjecaj na Waltera von der Vogelweidea (1170.-1230.), najglasovitijeg
njemakog srednjovjekovnog liriara
-procvat novog pjesnitva i nove osjeajnosti povezane s novim shvaanjem svijeta i ovjeka
najvie zanimanja izazvao je novi odnos prema eni, tzv. kult dame, koji se oituje u itavoj
skali razraenih postupaka kojima se opisuje kako se pjesnik zaljubljuje, kako mu njegova
gospoja uzvraa, odnosno u pravilu ne uzvraa ljubav, kako je on opisuje, kako se njegov ivot
mijenja zbog ljubavi i slino
tragika ljubavi; kurtoazna ljubav
uzdizanje ljubavi na razinu neega to ima kultno znaenje, kao i zamisao da treba ponizno
sluiti eni koja je redovito supruga drugoga, pa ve unaprijed nema nade da se ljubav ostvari je
novina vana za razumijevanje cijelokupnog tijeka europske lirike, pa i u nekoj mjeri i
cjelokupne knjievnost
trubadurska lirika- odreena knjievna konvencija
pjesme se dodue jo uvijek pjevaju ili recitiraju, ali se sve vie piu da bi bile itane publika
tako nije vie sluateljstvo ve i itateljstvo, a ene feudalaca imaju svakako vie vremena i volje
da itaju nego njihovi muevi koji su zauzeti stalnim ratnim pohodima, lovom i njegovanjem
ratnikih vjetima

knjievnici piu ono to se svia njihovim itateljima, vie itateljicama

slino vrijedi i za liriku iz glasovitog zbornika Carmina Burana (Buranske pjesme) nastao oko
1230.
o naziv prema bavarskom samostanu Benediktbeuren
o zbornik sadri pjesme na latinskom (250) i neto pjesama (55) na njemakom ili u
kombinaciji latinskog i njemakog jezika
o lirika koju su pisali putujui klerici ili nezavreni studenti teologije vaganti
(vagus=lutalica) ili goliardi prema eiru koji su nosili
o mijeanje elemanata vjerske, narodne i antike tradicije u irokoj skali koja od
karnevalskog okretanja svih vrijednosti i sarkastine ironije do uzvienosti vjerskih
osjeaja, od raskalaene spolnosti, koja podsjea na kultove plodnosti do moralistikog
propovijedanja koje upozorava na toliko esto ponovljeno geslo srednjovjekovne
knjievnosti: memento mori (sjeti se smrti)
vagantske su pjesme anonimne nadimak jednog pjesnika Archipoeta (Ispovijest)
vaganti svojevrsne pretee suvremenih intelektualaca, oni koji su pisali knjievna djela za sebe i
sebi sline podrugujui se svemu, a njegujui time stil i izraz koji su mogli razumijeti samo
obrazovani
pisci i njihovi itatelji prvi se put ujedinjuju u neku zajednicu iji se lanovi meusobno dobro
razumiju pa je to poetak procesa nastajanja neega to se mnogo kasnije razvilo u raslojavanje
knjievnosti na visoku i trivijalnu, puku i knjievnost obrazovanih i takoer u njihovo stapanje i
preplitanje kojem smo danas toliko skloni u postmodernizmu
vagantska i trubadurska lirika moe se povezati sa srednjovjekovnom junakom poezijom i s
vitekim romanima jer njeguju sline ideale vitetva te ideale izraza na taj nain da uvijek postoji
i konkretno zbivanje i konkretno iskustvo, koje se moe simbolino, alegorijski tumaiti
Roman o rui (13.st.) autori Guillaume de Lorirs i Jean de Meung mnogo simbola
sklonost srednjovjekovne knjievnosti prema alegoriji bila je oito uvjetovana kranskim
uenjem o dva carstva, svjetovnom i duhovnom, ovostranosti i onostranosti
taj rascjep u shvaanju svijeta i ivota, u kojem se prava stvarnost ovoga ivota uspostavlja tek u
onom prekogrobnom, na nenadmaan je nain proeo i Danteovu Boanstvenu komediju, djelo u
kojem se ogleda cjelokupni svijet srednjeg vijeka, na nain usporediv s onim kako se u
Homerovim epovima ogleda svijet antike Grke

DANTE ALIGHIERI (1265.-1321.)

- opepriznati velikan svjetske knjievnosti
- zbog obuhvatne sloenosti i visoke vrijednosti svojih djela zadaje i najvie tekoa svim
pokuajima razvrstavanja povijesti svjetske knjievnosti na epohe i razdoblja
- Komedija prava knjievna enciklopedija srednjovjekovlja, ak nadilazi okvire srednjeg vijeka
jer se u njoj pojavljuju znaajke humanizma i renesanse
- kraj jedne duge tradicije, ali i poetak nove tradicije
- roen u Firenci koju su u njegovo vrijeme potresale borbe plemikih stranaka borio se na
strani gvelfa, pobornika slobode graanskih republika, protiv gibelina koji su zastupali krupno
plemstvo
- gvelfi se dijele na crne i bijele, Dante stao na stranu bijelih koji su poraeni pa je izgnan iz grada
- u izgnanstvu se razoarao u drugove te naputa sve stranke i pokuava razviti vlastita politika
miljenja koja su se pribliila gibelinima

njegovo politiko djelo zasjenila je njegova intimna ljubavna pria, najue povezana s njegovim
knjievnim stvaranjem
zaljubio se kao devetogodinji djeak u djevojicu Beatrice Portinari te kad ju je nakon devet
godina opet susreo obuzelo ga je ljubavni zanos do te mjere da se gotovo razbolio
kada je Beatrice umrla njegov zanos se jo vie pojaao i odluio je da Beatrice proslavi kao to
nijedna ena nikad nije bila proslavljena
odmah nakon Beatricine smrti napisao je Novi ivot (Vita nuovo) svojevrsnu lirsku
autobiografiju koja je visokom umjetnikom vrijednou postala uzorom kole slatkog novog
stila (dolce stil nuovo) koja zastupa ideal uzviene i iste ljubavi dostupne samo odabranima
napisao je i nedovrenu knjigu filozofskih rasprava Gozba (Convivio), raspravu O umijeu
govora na narodnom jeziku (De vulgari eloquentia) i politiku raspravu Monarhija
(Monarchia)
svoje ivotno djelo nazvao je Komedija (Commedia) to je u njegovo doba bilo naziv za djelo
koje nije pisano uzvienim stilom i ima sretni zavretak
boanstvena (divina) dodao je Boccaccio pa se u izdanju od 1555. pojavljuje i kao dio naslova
prema novijim shvaanjima knjievnih vrsta to je ep
tri dijela: Pakao, istilite, Raj
svaki dio 33 pjevanja, a na poetku je dodano i uvodno pjevanje = 100 pjevanja u
srednjovjekovnoj mistici brojeva simbolizira cjelovitost i savrenstvo, dok brojevi 3 i njegovi
umnoci 9 i 33 sadre jasne primisli na Sveto Trojstvo
stih isto prilagoen simbolici: strofe su tercine sastavljene od tri jedanaesteraca s karakteristino
povezanim rimama aba, bcb te na kraju pjevanje s jednim stihom, koji se rimuje sa srednjim iz
prethodne strofe, pa tako zaokruuje cjelinu
uvodni dio: opis drutvene krize, simbolizirane umom u kojoj je Dante zalutao na pola
ivotnoga puta (takoer 33 godine)
Beatrice se javlja kao simbol ljubavi koja nas jedino moe spasiti ona mu alje Vergilija, koji
ga vodi kroz pakao i istilite, a sama ga vodi kroz raj, a pred lice Boga ga je doveo mistik sv.
Bernard
cijeli put simbolizira kako osobni put pojedinca (Dantea) do spasenja tako i put cijelog
ovjeanstva preko beznadnosti grijeha do konanog spasa vjernika u raju

Pakao:
- opisan kao lijevak s devet krugova
- skala teine grijeha odgovara tradiciji srednjovjekovlja i osobnom Danteovom miljenju: grijeni
ljubavnici, prodrljivci, krci i rasipnici, srditi, krivovjerci, nasilnici i varalice te na kraju izdajice
- u sreditu pakla, na najdubljoj toki lijevka, Lucifer osobno mui Judu koji je izdao Krista te
Bruta i Kasija koji su izdali Rimsko Carstvo
- najglasovitiji dio epa
- opis beznaa
istilite:
- opisuje patnje onih koji se mogu ipak nadati
- redoslijed grijeha je obrnut od pakla jer je istilite planina kojom se penjemo: oholi, zavodnici,
srditi, nemarni, krti i rasipni, prodrljivi i grjeni ljubavnici
Raj:

sastoji se od devet neba (u prvom su due pravednika koji su ispnili zavjet istoe, u drugom
due djelatnih, u treem due ljubavnika, u etvrtom due uenih, u petom due boraca, u estom
pravednika, u sedmom mislilaca, u osmom pobjednika , a u devetom se nalaze aneoski zborovi)
na vrhuncu je Empirej gdje stoluje Bog
Danteov spjev uvelike se razlikuje od Ilijade, Odiseje i Eneide
Dante Vergilija uzima za uitelja i vodia
Homer i Vergilije opisuju svijet ovostranog ivota, a Dante opisuje svijet vjenosti
Dante moe prikazati galeriju likova koji su ujedno i tipovi, pa ak i simboli
transpozicija ovog svijeta u onaj svijet omoguila je da se na nov nain knjievno oblikuje
ljudska sudbina- omoguila je novu, epohalnu knjievnu konvenciju
slika svijeta proizila iz cjelokupne kulture srednjovjekovlja
Dante opisao konanu sudbinu ovjeka i svijeta u projekciji vjene tvorevine, pakla, istilita i
raja
izgled svijeta povezan je sa smislenom ljudskom djelatnou i moe ga se spoznati ako
razumijemo namjere prema kojima je napravljen, a te se namjere mogu razabrati i umom koji je
naelno zajedniki Bogu i ljudima
duboki pesimizam srednjovjekovlja isprepleten je i s optimizmom mogunosti ljudskog uma da
shvati Boje namjere
srednjovjekovne drame ne nestavljaju se izravno na tradiciju antike tragedije i komedije
jedina stvarna ljudska drama je ona objavljena u Evaneljima drama muke i smrti boga koji je
posato ovjekom da bi iskusio ljudsku patnju i tako spasio ovjeanstvo
drama se seli u sakralni prostor crkve pa tako nastaje nova dramska knjievna vrsta crkvena
drama ili prikazanja prikazuje se prilikom crkvenih sveanosti, a tema joj je Isusova drama,
smrt i uskrsnue, a kasnije se povezuje i sa ivotima svetaca

izvaneuropske knjievnosti:
-arapska knjievnost:
- najglasovitiji pjesnik Mutanabi tradiciju stare beduinske poezije razvio do svojevrsnog oblikovnog
savrenstva i postao uzorom svim kasnijim pjesnicima
o oblik pjesama KASIDA pjesma od 25 do 100 dugih stihova, s cezurom i rimom,
visoko stilizirana i tematski oblikovno vrsto ustaljena knjievna vrsta
- proza: Tisuu i jedna no (9.-14.) izniman doprinos arapske knjievnosti svjetskoj knjievnosti
tragovi indijske i perzijeske pripovjedne tradicije
-perzijska knjievnost:
- pisac Firdusi i golemi nacionalni ep Knjiga kraljeva
- liriar Omar Hajjam proslavio je poseban pjesniki oblik RUBAIJA etverostih s rimom aaba i s
naglaenom poantom na kraju
-kineska knjievnost:
- poezija iznimno cijenjana
- pjesnici Li Bai i Du Fu najpoznatiji i najcjenjeniji
-japanska knjievnost:
- prvenstveno poezija
- najstarije zapisano klasino djelo zbirka od oko 4500 pjesama Man'yo-shu (Zbirka deset
tisua listova ili Zbirka deset tisua generacija) iz 8.stoljea

znatan broj pjesama oblikovan prema specifinom pjesnikom obliku koji se naziva tanka ili
waka i haiku koji se proirio prema Zapadu, ali nema ugled u Japanu kao tanka
zbog osobitosti jezika i pisma japanski pjesniki oblici tanka i haiku ne mogu se prepjevati na
europske jezike i teko je prevodiva poezija
Kakinomoto no Hitomaro (660.-710.) najvei japanski pjesnik svih vremena
Ono no Komachi (834.-885.) jedna od est pjesnikih genija i najljepa ena Japana svih
vremena

5. RENESANSA
-

franc. renaissance = preporod, ponovno roenje

razdoblje preporoda nastupa ve ranije, pokretom koji se naziva humanizam
o proirio se tijekom 13. i 14. stoljea
o uvjerenje da se ponovnim otkriem antike moe obnoviti cjelokupna kultura
o promjene prema humanizmu vidljive su ve i krajem srednjeg vijeka oituju se kroz
trubadursku i vagantsku liriku koje uvode novi tip osjeajnosti i izraavanja, pripovjedne
anrove koji postaju zabavni, a ne samo pouni, ozbiljan i svean ton zamjenjuje se
ironijom, a svjetovna knjievnost potiskuje onu namijenjenu crkvenim potrebama
o veinsko itateljstvo poinju initi ene jer djela vie nisu namijenjena samo pjevanju i
recitiranju ve itanju
o knjievnost postaje stvaralaka djelatnost, a postupno se poinje graditi i svjetska
knjievnost
smjetanje renesanse na periodizacijskoj crti nailazilo je na razne probleme zbog takozvanog
mita o renesansi (ren. kao poetak svjetlosti, istine, prosvjete, razuma) koji se suprotstavljao mitu
o srednjem vijeku (mrak, briga za spas due, crkva, onostrano)
tei se to veem vremenskom obuhvatu kako bi se moglo ubrojiti to vie svjetskih knjievnika
renesansa je sa predrenesansom trebala initi razdoblje od 13. do 17. st
danas se odreuje kao razdoblje od sredine 15. do kraja 16. st.
nejednaki kulturni i gospodarski razvitak takoer je bio uzrok tekoa u periodizaciji
vanost renesanse vidljiva je u kulturnopovijesnom smislu i uvoenju novih knjievnih vrsta, a
tu su i otkrie Amerike, dostignua u znanosti, tehniki izumi, Kopernikov sustav, pojedinac se
shvaa kao nositelj vrijednosti, skepticizam, sklonost panteizmu, religiozni pokret reformacije
(podjela Europe na katoliki jug i protestantski sjever)
Francesco Petrarca (1304.-1374.) kronoloki pripada srednjem vijeku
o razvija liriku na tradiciji trubadura i konvencijama slatkog novog stila
o jedan od prvih velikih humanista
o pie preteno na latinskom jeziku
o slavu stjee Kanconijerom posveuje ga Lauri de Noves, a ljubav joj izraava slijedei
konvencije viteke ljubavi (usporedba Beatrice iz Boanstvene komedije i Laure: Laura je
knjievno uobliena idealna ena koja nema obiljeja svetosti, u njenom liku idealizira se
stvarna ljudska osoba, teite pozornosti prebaeno je na unutranjost pjesnika, dok
Dante Beatrice karakterizira obiljejima svetosti i onozemaljskog)
o Kanconijer naglasak stavlja na pjesnikov doivljaj ljubavi te kako ona djeluje na njegovu
unutranjost i ivot
o pretea renesansnog individualizma (pojedinac postaje vrhunska vrijednost)
o zbirka se sastoji od 317 soneta, 29 kancona, 9 sestina, 7 balada i 4 madrigala
o analiza individualne ljubavi

o stihove iznosi kroz tenju formalnom savrenstvu te time stvara uzorak pjesnitva
petrarkin sonet te tako postaje utemeljiteljem pjesnike kole
o Petrarkizam se javlja kao bembistiki (prema talijanskom knjievniku Pietru Bembu koji
strogo nasljeduje Petrarku) i kariteanski (prema katalonskom pjesniku Cariteu koji je
skloniji trubadurskoj lirici)
o hrv. knjievnosti takav tip lirike piu Dore Dri, iko Meneti, Hanibal Luci
Giovanni Boccaccio (1313.-1375.)
o proslavio se zbirkom novela Dekameron naputa konvencije srednjeg vijeka i utire put
novom toku u knjievnosti, stvara uzorak pripovijedanja iroj publici, posebice enskoj
o utemeljitelj nove knjievne vrste novela
o Dekameronom zaet je sustav u kojem e na vanosti dobiti romani, novele, eseji i
filozofske rasprave
o naglaava svjetovnost, izruguje pokvareno sveenstvo, uvodi elemente blage
pornografije, ali i propovijeda o moralizmu kojim umiruje sve prethodno
o vanost se pridaje svakidanjim zgodama bez naglaska na alegoriju i transcendentalno,
kao da itatelje eli upoznati s iskustvima drugih ljudi i poruiti im da iz toga neto naue
o
Dekameron = knjiga deset dana, prema deset dana tijekom kojih tri mladia i sedam
djevojaka priaju svaki dan po deset pria bjeei pred kugom u Firenci na seosko imanje
o prie su pounog, zabavnog, sentimentalnog karaktera, ironine, sklone raskalaenoj
erotici, a postoje i obrade (Zlatni magarac), ugl. ne mogu se svesti na neku zajedniku
temu
o struktura im je ista, a sastoji se od nacrta fabule, kratkog uvoda, ekspozicije u kojoj se
navode likovi i odnosi, zapleta i raspleta s poantom
o stil se moe pohvaliti ukrasima i ritmikom organiziranou iako se po sieu uglavnom
pojavljuje samo jedan lik i dogaaj
o svjetovnost; predmet postaje pojedinac upuen na samog sebe
o njegova ostala djela su romani u stihu Filostrato i Tezeida, pustolovni prozni roman
Filocolo te spjev Ninfale fiesolan
Geoffrey Chaucer (1340.-1400.) jedan od utemeljitelja engleske knjievnosti
Kanterberijske prie mogu se pohvaliti znaajkama renesanse, a kompozicijski djeluju slino
Dekameronu
o hodoasnici se sastaju u krmi gdje svatko od njih pria jednu priu, a opis likova nalazi
se u prologu
o sklon moraliziranju, dobroudnom humoru, ironiji i humanistikom odnosu prema
ljudskim slabostima i manama
Ludovico Aristo (1474.-1533.)
o Bijesni Orlando (nastavio je Boiardovog Zaljubljenog Orlanda) uzorak renesansnog
epa
o 48 pjevanja
o viteki ep s pribjegavanjem mati, ironiji, idealima i zbilji te isprepletanju sna i jave kako
bi se to vitetvo oivjelo smatra se kako vitetvo pripada prolosti
o pejzai, dogaaji i elje likova pripadaju zbilji dok nadljudski pothvati pripadaju mati
o sie je sloen (Orlando gaji ljubav prema istonjakoj princezi Angeliki, zbog nje poludi i
luta po svijetu doivljavajui pustolovine, ona izabere vojnika Medora, a arobnica
Alkina zavodi kranske vitezove)
o novo Angelika izabrala obinog vojnika Medora; Orlando se u svom ludilu ne ponaa u
skladu s vitekim vrlinama; nevjernici nisu zlikovci i kukavice, kranski vitezovi
zaboravljaju na svete dunosti
o fabula se prekida, mnotvo je likova, ubacuju se epizode

o rima: ab ab ab cc; strofe od osam jedanaesteraca STANCE

Luiz Vaz de Camoes (1524? - 1580) najvei pisac portugalskog jezika
o ep Luzitanci, tri drame i brojne pjesme
o ep opisuje putovanje Vasca da Game, a kompozicijski slijedi Homera i Vergilija
najbolji su stihovi posveeni ljubavi te opisima oluje mora i vjetrova
u radnju se upleu bogovi: Venera, Bakho mitska pozadina
opadanje moi Portugala i opisivanje vrlina njegovih stanovnika ini ovaj ep
nacionalnom epopejom
Niccolo Machiavelli (1469.-1527.)
o pie znanstvena djela Razgovori o ratnoj vjetini, Firentinske povijesti, spis o
politikom umijeu Vladar te komediju Mandragola
o prema makevijalizmu stvaranje jake drave doputa sva sredstva, bez obzira na krenje
moralnih normi
o stil je lapidaran, ponegdje naglaene slikovitosti, logika izvoenja je stroga, a izlaganje
jasno i dosljedno
o Mandragola se smatra prvom uspjelom komedijom modernog europskog kazalita
naziv dobiva prema biljci kojoj se prema predaji pripisuju udesna svojstva, a
zaplet se zasniva na prijevari lakomislenog mua
izvrsno ocrtani likovi prevarenog mua, drutvenog parazita i pokvarenog
ispovjednika
Francois Rabelais
o ostvaruje kritiku satiru kroz roman u pet knjiga objedinjen naslovom Gargantua i
Pantagruel
o prve dvije ivot Gargantuin i Herojska djela i prie velikog Pantagruela, najpoznatije
su
o prema Bahtinu djelo pripada srednjem vijeku jer prikazuje srednjovjekovnu kulturu, iako
u potpunosti izokrenutu sliku olienu u srednjovjekovnu karnevalu
o djelo nema vrstu kompoziciju, a u sreditu su parodija, ismijavanje, ale i dosjetke
o Gargantua i Pantagruel su zapravo divovi, a njihovi likovi se provlae kroz sve knjige,
iako su tematski zasebne
o prve dvije knjige bave se podrijetlom, djetinjsvom, kolovanjem, ratom, gozbama,
doivljajima, raspravama
o Pantagruelov prijatelj Panurg kojeg samo zanimaju podvale i dosjetke
o fabula ne igra veliku ulogu, a zapleta i raspleta gotovo da ni nema; sve se temelji na
osobitim knjievnim postupcima koji se stalno ponavljaju i variraju i izazivaju dojam
komike
o najvaniji postupci: preuveliavanje, izokretanje, izobliavanje, ponavljanje s
varijacijama
o pretjerivanje stalno stilsko sredstvo: hiperbola npr. kad se Pantagruelova kobila
pomokri pa nastane poplava u Francuskoj, na gozbi su pojedena 367 044 vola itd.
o izokretanje parodija igra bitnu ulogu parodiranje odgoja, uenja, govora, a na
vrijednosti je sve suprotno visokoj knjievnosti hrana, pie, spolni odnos
o izobliavanje bitna znaajka groteske izvru se rijei, puka etimologija, spakanje
visokog i noskog, smijenog i ozbiljnog, boanskog i ivotinjskog
o ponavljanje s varijacijama - mijeaju se doslovno i aluzija, stvarno i izmiljeno,
ponavljaju se motivi, konstrukcije i opisi (ponavljanje s varijacijama ponovno se javlja u
postmodernizmu)

o Rabelaisov roman ne svodi se ni na kakvu filozofiju pa nema smisla ii prema nekakvom

simbolikom tumaenju i alegoriji, koju na koncu i sam Rabelais opovrgava
o zanima ga jedino komika njegovo djelo uzor jednog tipa knjievnog oblikovanja
iskustvo uene komedije i komine knjievnosti i uline knjievnosti
o novi tip komike
Michel Eyquem de Montaigne (1533.-1592.)
o uvodi novu knjievnu vrsta nazvanu esej ili ogled
o oslanja se ponajprije na Seneku, ali i neke druge rimske autore
o ne propovijeda, ne pripovijeda, a ni ne izlae
o fokusira se obrazlaganje i dokazivanje primjerima, bez podreivanje nekom svjetonazoru
ili doktrini
o s jedne strane djela mu pripadaju filozofiji, a s druge strane umjetnikoj prozi
Pierre de Ronsard i Joachim Du Bellay utemeljuju francusku pjesniku kolu Plejadu
o uzore pronalaze u antici i talijanskoj knjievnosti te piu ekloge, satire, ode, elegije,
sonete, a obnavljaju i aleksandrinac (postaje najugledniji franc. stih)
o Obrana i slavljenje francuskog jezika manifest kojim obrazlau svoje nazore
knjievnu teoriju koja se uglavnom oslanja na Horacija
o Ronsard, voa kole, pisao je filozofske, politike, prigodne i pastoralne stihove, a pie i
nezavreni nacionalni ep Fransijadu te ljubavnu liriku (najpoznatije pjesme toga anra su
Ljubavi i Soneti Heleni)
o Du Bellay istie se zbirkom aljenja gdje ga odlikuje irok raspon tema i raspoloenja
poput lirskog dnevnika
objavio je i zbirke Rimske starine, Olive i Seoske igre (prerada lat. pjesnika
Andrea Navagera)
Miguel de Cervantes Saavedra (1547.-1616.)
o ratnik; u bitci kod Lepanta izgubio ruku, turski gusari zarobili su ga pri povratku kui,
proveo u Aliru 5 godina kao rob, a zatim pobjegao i kod kue se bavio poreznikim
poslom
o zavrio je u zatvoru, a nakon toga djelovao kao knjievnik
o pisao je lirske pjesme, a objavio i osam drama (npr. Alirski dogaaj, Opsada
Numancije), pastoralni roman Galatea, pustolovni ljubavni roman Zgode Persilasa i
Sigismunde, satiriko didaktiku poemu Put na Parnas, Uzorne novele te roman Bistri
vitez don Quijote od Manche u dvije knjige
o Uzorne novele vii stupanj u razvoju novele due od Boccacciovih, sloen i zamren
zaplet; primjeri razliitih tipa novela;
o stvorio uzorak romana prema kojem e se on razvijati do danas
o ujedinjuje tri tradicije srednjovjekovni viteki roman (tipizirani likovi, jednolini
zapleti i raspleti, nalik trivijalnoj knjievnosti), sentimentalni, ljubavni roman najee
pastoralnog ugoaja (Jacopo Sannazzaro, Arcadia) i pikarski roman (prema glavnom liku
iji je naziv picaro, izveden iz naziva djeaka koji je vodio slijepca, a kasnije dobiva
znaenje skitnice)
o brojne umetnute prie, uvodi pastoralne motive, ugoaj, stihove, dijaloke rasprave,
Sanchove narodne mudrosti, motive pustolovina i lutanja, a i sam Sancho Panza ima sve
osobine pikara, kao to su ironizacija vitekih ideala i podviga
o roman poine kada Don Quijote umisli da je vitez i krene u pustolovine, a zavrava
njegovom smru
o dva temeljna tipa svjetonatora: plemenito i ludo vitetvo
o suprotnosti glavnih likova, kako fizike, tako i duhovne i svjetonazorske, pokreu
razgovore, a ulaskom fikcije u zbilju dolazi do okretanja perspektive i stajalita likova

o okosnica romana stoji na suprotnostima Quijotea i Panze prvi je predstavnik vitetva,

knjievne uenosti, ivota u prolosti i ludosti, a drugi puka, puke mudrosti, ivota u
sadanjosti i zdravog razuma
o gotovo sve vrste romana zacrtane su ovim djelom: od parodije i ironije do idealizacije i
stvaranja alternativnih svjetova, potvrujui i autonomiju knjievnosti
William Shakespeare (1564.- 1616.) najglasovitiji i najutjecajniji dramatiar
o rodio se u Stratfordu na Avonu, imao enu i troje djece, u Londonu radio kao pisac i
glumac, suvlasnik kazalita Globe
o napisao je poeme Venera i Adonis i Otmica Lukrecije te Sonete prema njegovu stilu
pisanja sonet kojima tri katrene i jedan dvostih naziva se elizabetanski ili Shakespeareov
sonet
o ne zna se toan broj njegovih drama, a pouzdano se zna za njih trideset i sedam
o njegove drame razvrstavaju se na dva naina kronoloki kao rana, srednja, zrela i kasna
faza te na komedije, tragedije i historije
o mnoga njegova djela nalaze se na razmeu obzirom da nose i komine i tragine
elemente
o neke tragedije Hamlet, Otelo, Magbet, Julije Cezar, Romeo i Julija, Antonije i
Kleopatra, Koriolan, Kralj Lir, Timon Atenjanin
o romantine drame Oluja i Zimska pria
o komedije San ivanjske noi (problematika odnosa meu spolovima- odnos autoriteta),
Vesele ene windsorske (karakter lakrdije), Komedija zabluda (slijedi Plauta), Mletaki
trgovac, Kako vam drago, Mnogo vike ni za to, Na tri kralja ili kako hoete
o grke i Shakespeareove tragedije uvelike se razlikuju, a zajednika crta su im likovi kao
jaki karakteri, mo strasti i neumitnost sudbine
o Publika Shakespeareovog kazalita: nejednako obrazovano puanstvo, u kazalitu se ne
moe okupiti velik broj ljudi pa se predstave ee izvode, graa se ne oslanja na mitsku
pozadinu ve legendarnu povijest ili svakodnevicu
o tei se dojmljivim prizorima, dijalozima likova, stvaranju stalne napetosti konano
rjeenje na kraju
o izmjena stiha i proze
o monolozi refleksije o svijetu i ivotu, ljudskim postupcima i naravi
o knjievne kritiare najvie zanima karakter Hamleta, a njegova neodlunost tumai se
kroz razne teorije. prema psihoanalizi Hamlet boluje od Edipovog kompleksa,
formalisti pak smatraju da se samo radi o odlaganju konanog razrjeenja, a neki tvrde da
je on tipini ren. ovjek koji je odluan, ali se prvo voli osvjedoiti i sve provjeriti
o dramu proima sukob pesimizma i optimizma
o openito se Shakespearovi likovi mogu tumaiti na razliite naine, ali gotovo uvijek ih
povezuje neka egzistencijalna odluka (Timon Atenjanin se odluuje za osvetu, Romeo i
Julija za ljubav, Magbet za vlast i mo)
o likovi nisu jednoznano opisivani nego ih odreuje unutarnja, a esto i vanjska
motivacija
o Shakespeare se isticao zanatskom vjetinom i prilagodbom publici, kao i jezinim
bogatstvom
o nije se mogao pohvaliti kompozicijom koja nije bila besprijekorna ni u zapletu ni u
raspletu, a esto je i gomilao prizore, ali mnoge se njegove drame mogu nazvati
samostalnim dostignuima stilskog oblikovanja
o uspio povezati i uskladiti sva tri dominirajua tipa renesansnog kazalita
crkvena drama izgubila popularnost

kazalinom umjetnou dominiraju commedia erudita (uena komedija specifina po

nasljedovanju uzora klasike) i commedia dell'arte (improvizacija glumaca i tipizirani likovi
krtsc Pantalone, lukavi Pulcinella i pohlepni Harlekin)
elizabetanska drama Shakespeare uspijeva unijeti ak i neke elemente crkvenih prikazanja
(izmjena prostora i nizanje dojmljivih prizora), comm.erudite (stilski sreeni monolozi i dijalozi)
i comm.dell'arte (tipizirani likovi)
Cervantes i Shakespeare stvorili uzore za dvije knjievne vrste koje e postati reprezentativnim
vrstama novog vijeka pretee i utemeljitelji novovjekovnog romana i drame
Galileo Galilei (1564.-1642.) utemeljitelj je moderne znanosti svjetskopovijesna prekretnica
dijalozi: Dijalog o dvama glavnim sustavima svijeta i Dijalozi o novim znanostima jasna
proza, retoriki uvjerljiva i nadahnuta novim spoznajama
odupro se Aristotelu sa stajalita iskustva, pokusa i matematikih utvrivanja zakonitosti prirode
zastupao svoja uvjerenja i odupro se dogmatizmu inkvizicije
knjievnost postupno poinje razvijati ideal originalnosti; poinje se smatrati stvaralakom
djelatnou
zapoinje razvoj svjetske knjievnosti u smislu meusobnog povezivanja, upoznavanja,
uzajamnih odnosa nastaje jedinstvo u raznolikosti
Marko Maruli (1450.-1524.) otac hrvatske knjievnosti
o njegova djela objavljivana i u nekoliko europskih zemalja
o pisao na hrvatskom, latinskom i talijanskom jeziku
o Pouke za dobar ivot prema primjerima svetaca, Evanelistar, Pedeset pria, Davidiada
njegova su najpoznatija latinska djela, a od hrvatskih tu su ep Judita i poema Suzana
o u Juditi naglasak je na rodoljublju, obrada slijedi tradiciju vergilijanskog epa, a opis lika
je renesansnog karaktera
o stil odlikuje ritam, dvostruko rimovani dvanaesterac, slikovitost te slaganje zvunosti i
znaenja
Marin Dri (1508? - 1567) moe se mjeriti i s najveim svjetskim komediografima
djela su mu sauvana fragmentarno, a tri cjelovite drame su Novela od Stanca, Skup i Dundo
Maroje
Skup je obrada Plutova djela krtac, ali Dri uvodi sloen zaplet i dijaloge
Novela od Stanca nastaje na tradiciji srednjovjekovne farse, a graena je na suprotnostima
mladost i starost, urbana i ruralna kultura, mudrost i naivnost
Dundo Maroje otvara nekoliko perspektiva, posebice kroz prolog o ljudima nahvao i ljudima
nazbilj
o radi li se o utopiji, aluziji na politiku situaciju tadanjeg Dubrovnika, kritici plemstva
ostaje vjeno pitanje
o Dri vjeto vodi dijaloge, uvodi zaplete, a na problematiku gleda sa stajalita s kojeg e
publiku motivirati na smijeh

6. BAROK
-

panj. barrueco, port. barooco = nepravilan, neobraen biser

barok prva epoha koju povjesniari knjievnosti pokuavaju odrediti znaajkama koje bi bile
svojstvene iskljuivo nainu umjetnikog oblikovanja
njemaki teoretiar Heinrich Wlfflin prvi poetkom 20.st. usporeivao djela likovnih
umjetnosti i uoio razliitost izmeu pogleda na svijet umjetnika renesanse i baroka, te kao

posljedicu razliito opisivanje i prikazivanje istoga; on nije govorio o epohama, nego o

stilovima, koji se mogu razabrati i razlikovati i izvan povijesno uvjetovanih razdoblja
- renesansa i barok ne nastupaju istovremeno u raznim nacionalnim knjievnostima
- barok puno tee stilski odrediti (od renesanse)
- otprilike u 16. st. i u najveem dijelu 17. st. dolazi do veih promjena u dominirajuem
svjetonazoru, ukusu i nainu knjievnog oblikovanja
- renesansnu svjetovnost zamjenjuje nova duhovnost, renesansnu racionalnost zamjenjuje sklonost
prema iracionalnom, a renesansnu tenju za jasnoom izraza i tematikom koja je izravno bliska
svagdanjici zamjenjuje sklonost prema nejasnom, tajnovitom, pa i mistinom
- unato razliitim nacionalnim knjievnostima, sve se stilske znaajke i pojave mogu svesti pod
zajedniki nazivnik, naime, sve ih ujedinjuje pretjerano naglaavanje stila i izraza, koje kao da
zanemaruje tematiku i ono to bismo mogli nazvati temeljnom problematikom ljudskog ivota
- Italija i panjolska: marinizam (prema Marinu), gongorizam (prema Gongori)
- Engleska: euphuism (prema pripovijesti Euphues, Johna Lylyja)
- Francuska: precioznost (prema nadimku dama koje u komediji Smijene precioze ismijava
Moliere)
- sve se te pojave mogu okupiti pod zajednikim pojmom i nazivom manirizam
- odnos izmeu manirizma i baroka otvoreno pitanje
- manirizam razdoblje nakon renesanse (kraj 16., poetak 17.st.) to razdoblje prelazi u barok
(rano 17. st.)
- manirizam kasnije prouavan kao izvanvremenski pojam stila, tip stilskog oblikovanja stil koji
u velikoj mjeri prevladava u razdoblju baroka ili ini njegovu bitnu znaajku
- znaajke baroka ne javljaju se istovremeno u razliitim zemljama; esto se govori i o razlici
izmeu baroka sjevernih, protestantskih zemalja i baroka junih, katolikih zemalja
- ipak, vremensko se trajanje baroka odreuje godinama 1570. i 1670. dominira sklonost prema
religioznosti, misticizmu, onome to odgovara onostranosti u tematici sklonost prema
prebujnosti izraza, naglaenom ukraavanju u stilu
- stil postaje sam sebi svrhom
- odlike baroka: smisao za neobino, tajanstveno, bizarno i paradoksalno, pa ak i izvrnuto i
izoblieno, povratak srednjovjekovnom alegorizmu, koji se sada povezuje s osobnom
simbolikom i s aluzijama na izravne povijesne dogaaje
Torquato Tasso (1544.-1595.) talijanski pjesnik; smatra se preteom, pa onda i jednim od
utemeljitelja knjievnog baroka
o ivotno djelo ep Osloboeni Jeruzalem, usporeivan s Oristovim Bijesnim Orlandom
prikazuju se i opisuju i epohalne stilske razlike
o slinosti: borba krana i muslimana, u sreditu epa je opsada, slijedi se epska tradicija gomilanja
brojnih epizoda i digresija, mijeanje mitolokih bia i udesnih predjela s povijesno utvrdivim
lokacijama i injenicama, glavni likovi su vitezovi, ijim se ratnim i ljubavnim pustolovinama
posveuje najvea pozornost
o razlike:
knjievna obrada: Osloboeni Jeruzalem podijeljen u 20 pjevanja, pisan oktavama
opi ton: Aristo ironian, ponesen zadovoljstvom u pripovijedanju; Tasso uvijek
gotovo tragino ozbiljan
svrha mitologije: Ariosto matoviti ukras; Tasso pokuaj izravnog povezivanja s
kranstvom osloboenje Kristova groba dobiva transcendentno, obvezujue znaenje
pouke nametnute kranskom svijetu, ugroenom tada nadiruim turskim osvajanjima

o stalna napetost izmeu religijskog uvjerenja i svetosti zadatka i osobnih sudbina vitezova,
njihova kolebanja i preputanja strastima i eljama
o kompozicija (sloena, ali ipak manje zapletena od Ariostove)
o njegovi su vitezovi uvijek odve ljudski, a svetost njihva poslanja u pozadini
o Tassov se ep moe shvatiti kao pokuaj da se klasini ep, oslonjen na tradiciju Homera Vergilija,
uskladi s novom kranskom mitologijom i novim nainom knjievnog izraza
o slijedi neku pravilnost oblikovne organizacije, pa je i zaplet jednostavniji: opsada i osloboenje
Jeruzalema, ogranien broj epizoda i upletanje Neba i Pakla (umjesto grkih bogova) vode
zbivanje koje zavrava na unaprijed poznat nain Goffredo, voa vitezova, odgovara donekle
Agamemnonu, njegovi se vitezovi posvaaju kao i grki, no njih uvelike vode samo tragine
ljubavi (Erminija ljubi Tancredija, koji pak ljubi Clorindu, koju zabunom ubija, a arobnica
Armida zavodi sve vitezove da bi ih na kraju pretvorila u ribe)
najvie je pozornosti pritom posveeno opisu oruja, bitki, dvoboja i opreme vojski, kao i
zbivanjima u protivnikom taboru, te onima u Paklu
o ton vie nije uzvien, nego esto prelazi u svojevrstan lirizam (prizori ideala pastirskog
ivota, esti postupci concetta sustavna provedba domiljato sastavljenih usporedbi
izmeu uzajamno izravno nespojivih pojmova ili predodbi

o zbog svega se toga Tassov ep dri uzorom nove varijante epa barokni ep
o ostala djela: Stihovi zbirka 2 000 lirskih (preteito ljubavnih) pjesama, mladenaki
spjev Rinaldo, posmrtno objavljen spjev Stvoreni svijet,tragedija Kralj Torismondo,
Razmatranja o junakom spjevu (nastoji odrediti poetiku epa, naglaavajui kako ep mora
biti jedinstven, vjerodostojan, udesan i dojmljiv, ali i nadahnut nekim temeljnim etikim
ili religioznim motivom), pastirska drama Aminta, lirska pastorala hrvatski pjesnik
Dinko Zlatari prvi u Europi preveo Amintu iz rukopisa i tiskao prijevod u Vveneciji
1580. Ljubmir
o jedan od kljunih teoretiara od kojih poinje shvaanje knjievnosti kao stvaralatva
Giovanni Battista Marino (1569.-1625.)
o talijanski pjesnik, najizrazitiji predstavnik manirizma (prema njemu stvoren naziv
marinizam)
o djela: zbirke lirskih pjesama Lire, Galerija i Gajde
o ivotno djelo: mitoloki ep Adonis 45 000 stihova najdulji ep talijanske knjievnosti
zbog te opsenosti, a istovremene oskudnosti radnje, kritiari taj ep ne dre u cijelosti
uspjelim ostvarenjem
o okosnica epa mit o Adonisu i Veneri Marino koristi samo priu o ljubavi Adonisa i
Venere, njihovu ivotu u idilinoj umi, kako je Adonis veoma volio lov i nije sluao
Venerina upozorenja da se uva opasnih ivotinja, te priu o njegovoj smrti jednostavna
fabula
o opsenost je rezultat mnotva opisa, epizoda, knjievnih reminiscencija preuzetih iz
Homera, Apuleja, Petrarke, Tassa temeljna namjera jest da izraz postane svrhom sam
sebi i da potpuno prevlada nad sadrajem
o tema nije osobito vana, Marina zanimaju stilski efekti (Cilj je pjesnikov zauditi)
takva se tehnika svodi na namjerno izazivanje uenja izborom neobinih i bizarnih
motiva (npr. natjecanje pjesnika i slavuja), na zvune efekte, ve spomenuti concetto,
gomilanje neobinih i neoekivanih metafora (nebo je staja zvijezda, krijesnica letea

munja ili iva krilata iskra, sunce krvnik to sjekirom svojih zraka sijee vrat
sjenama)
-

Luis de Gongora y Argote (1561.-1627.)

o panjolski pjesnik, koji je postigao u najveoj mjeri virtuoznost u pjesnikom oblikovanju
koju je njegovao Marino
o najvaniji i najugledniji predstavnik culteranisma (prema culto = uen), pjesnike kole u
panjolskoj knjievnosti poetkom 17. st. koja je kasnije zbog njegove slave prozvana
gongorizam
o djela: poeme Polifem i Galateja, Samoe (izazvale polemike, suprotstavljanja,
oduevljene poklonike i oponaatelje; zbog njih gongorizam napadan kao pretjerana
manira namjerne nejasnoe, gomilanja efekata, izmiljanja novog, jedva razumljivog
jezika)
o drao da je pjesnitvo namijenjeno samo izabranima, onima koji ga mogu razumjeti i
shvatiti upravo i jedino kao pjesnitvo, za to je potrebno znanje, poznavanje tradicije i
osobitosti pjesnikog jezika, te odreena osjetljivost za poetski nain izraavanja
o tema u poeziji nema gotovo nikakvo znaenje i ne treba teiti razumljivosti
o naglasak u poemi na bizarnim metaforama, zvunim stihovima, brojnim aluzijama na
mitologiju i ranije pjesnitvo, neobinom poretku rijei koji izaziva zabunu, neprozirnosti
izraza
o uvodi latinske rijei i konstrukcije, stvara nove kovanice, trai nove mogunosti u
poretku rijei krajnja udaljenost od obinog jezika
o cjelokupno pjesnitvo time postaje tajanstveno, dolazi do svojevrsnog odvajanja od
proze, jer se poezija oslanja na oznaitelje, a proza na oznaeno
o Gongora nije bio svjetski slavan pjesnik
u panjolskoj u 17. st. (zlatni vijek panjolske knjievnosti) svjetsku slavu stjeu 3 dramatiara:
Lope Felix de Vega Carpio, Tirso de Molina i Pedro Calderon de la Barca njihov uspjeh vezan
je uz veliki procvat kazalita u tadanjoj panjolskoj (svatko je iao u kazalite, glumci i redatelji
su slavljeni, predstave su gledali graani, plemii, sveenici i dvorjani)
crkvena se drama zadrala u posebnom obliku auto sacramental
svjetovna drama comedia imala nekoliko podvrsta (najvanija tzv. drama plata i maa
oprema glavnog junaka), od kojih su neke prikazivane preteno na dvoru, neke preteno
graanima
predstave odravane na otvorenom prostoru koji su ograivale zgrade, te na balkonima s kojih su
takoer gledatelji pratili predstavu; na jednom dijelu tog prostora bila je pozornica, gledatelji su
bili raspodijeljeni prema staleima, sjedilo se sa strane i sprijeda, a straga su stajali; scenografija
oskudna, ali raskoni kostimi; umetci s pjesmama i plesom
publika je vrlo ivo sudjelovala u izvedbama ponavljala reenice s glumcima, burno
odobravala i jo burnije negodovala prizori su morali biti dojmljivi, radnja relativno brza i
puna preokreta, dijalozi i monolozi dopadljivo oblikovani, vrlina nagraena, zlo kanjeno;
svojevrsni puki moralizam naprosto je morao proimati sve drame (u suprotnom bi ih publika
izvidala); podrazumijeva se i odreeni shematizam (publika voli predvidivo ponavljanje s
varijacijama)
Lope de Vega (1562.- 1635.)

o prema vlastitim rijeima napisao 1800 drama; povjesniari knjievnosti dre da je

napisao najmanje 1500 drama + 30-ak opsenih knjiga lirskih pjesama, spjevova,
pripovijedaka i romana
o buran ivot - otmice, afere, suenja, podvale, enidbe i divlji brakovi, zakonita i
nezakonita djeca, neobuzdana ludovanja, stalne polemike svae s drugim piscima
o djela: zbirke pjesama Ljudske rime, Svete rime, Rime ljudske i boanske Tome
Burguillosa, spjevovi Angelikina ljepota, Osvojeni Jeruzalem,pastoralni roman
Arkadija,dijalogizirani roman Dorotea, drame Peribanez, Vitez iz Olmeda, Fuente
Ovejuna, Najbolji je sudac kralj, Seviljska zvijezda, Lijek u nesrei,komedije Vrtlarov
pas, Budalasta vlastelinka, Dosjetljiva djevojka, Vitez udesa
o izvor tematike: Biblija, grka mitologija, stare kronike, narodne legende, viteki romani,
raniji komediografi, svagdanji ivot i aktualni dogaaji
o nenadmano je poznavao ukus i bio miljenikom publike te je izvrsno poznavao zanat
dramatiara
o s marinizmom i barokom najvie ga povezuje virtuozna rjeitost (njegovi stihovi imaju
samostalnu umjetniku vrijednost umjetnik scene i jezika)
- Tirso de Molina (1584? 1648.)
o fratar, pravim imenom Gabriel Tellez, pisao pod pseudonimom (nije se, zbog svjetovnog
karaktera nekih svojih drama, htio odve izlagati)
o djela: komedije Srameljivac na dvoru, Pobona Marta (prema tome Moliere napisao
Tartuffe), drame Oprezna ena, Osuen zbog nevjerstva
o svjetsku slavu stekao dramom o nenadmanom zavodniku Don Juanu punog naziva
Seviljski varalica i kameni gost
o tema navodno preuzeta iz legende o besramnom zavodniku kojeg su ubili fratri i proirili
glasine da ga je odnio avao
o nakon te drame, njome su se bavili mnogi velikani svjetske knjievnosti (Moliere,
Pukin, Byron), kao i filozofi (Camus, Kierkegaard, Freud, psiholozi, kulturolozi te
povjesniari i teoretiari knjievnost
o Don Juan knjievni tip koji nema prauzor ni u antikoj ni u biblijskoj mitologiji (kao i
Hamlet, Don Quijote i kasnije Faust), dobio je obuhvatnost, vanost i znaenje koji ga
ine graom uvijek novih knjievnih obrada i teorijskih tumaenja
lik nadilazi svako etiko odreenje (de Molina negativac, Byron, Moliere
simpatian lik)
neprekidni niz zavoenja opsjednut neim emu se ne moe oduprijeti; slui se
varkama, podvalama, laima, ne pree ni od umorstva kada je izazvan
okolnostima, no pri svemu je tome njegova odlunost fascinirajua
Don Juan nije rtva ni sudbine ni bogova nego jedino vlastite odluke, a od nje ne
odustaje ni pod koju cijenu
- Pedro Calderon de la Barca (1600.-1681.) trei dramatiar
o razlikuje se odlukom koja je suprotna don Juanovoj
o osnovna znaajka stvaralatva prolaznost ivota eli prevladati u spoznaji konanih
istina, do kojih ovjek moe doi, ali one nisu odve ohrabrujue
o djela proeta pesimizmom, ali ona su, za razliku od Veginih i Tirsovih, vrlo stilizirana,
dotjerana u obradi, okrenuta prema unutranjem ivotu likova, te dobivaju osobitu

dimenziju dubine i vieznanosti najbolji dramatiar zlatnog vijeka panjolske

knjievnosti, a moda i najbolji dramatiar cjelokupnog baroka
o dvorski pisac (pie za obrazovanu i odabranu publiku) za razliku od Vege koji je puki
o napisao oko 120 drama i komedija, oko 80 crkvenih prikazanja (publika je traila nova
djela, ali pisana prema manje ili vie istom uzorku ponavljanje s varijacijama)
o Calderon dovodi neka djela do visokog stupnja sklada izmeu scenskih efekata i
stiliziranog pjesnikog govora (monolozi vrhunska pjesnika ostvarenja, dijalozi
proeti unutarnjom napetosti izmeu suprotstavljenih iskaza)
o odstupanje od baroknog alegorizma Calderon pie za odabraniju i obrazovaniju
publiku, on je dvorski pisac; nastoji da poruke njegovih drama odgovaraju vladajuem
svjetonazoru i da potvruju svojevrsnu obnovu religioznosti pa i prezir prema tatini
ovoga svijeta
o ivot je san najpoznatija i najglasovitija drama
neobian zaplet
romantiari u sadraju njegova djela prepoznaju nemo odvajanja iluzija od
zbilje i uspostavljanja podjednakog prava na istinu sna i jave
Sigismund ako je sve samo san, a ovjek ne moe vladati svojim snovima, kako
je onda na kraju Sigismund postao razborit i plemenit, tj. na emu se zasniva
njegova odgovornost?
Calderon dramom nastoji postaviti problem odnosa sna i jave, iluzije i zbilje,
istine i privida, uiniti ga predmetom ili graom raznim tumaenjima, a ne taj isti
problem rijeiti
o Zalamejski sudac prema opem miljenju njegova najbolja drama
o vie realistian zaplet naglasak na mudrosti i pravednosti kralja, obrana seljaka samo je
posljedica biranja strane u sukobu plemstva i kralja
o drama vrlo uspjeno komponirana, likovi individualizirani, postavljaju se pitanja o asti,
savjesti, kompetenciji i pravednosti (opet, na ta se pitanja ne odgovara)
o (ostala) djela: Ljubav poslije smrti, Lijenik svoje asti, Postojani princ, Luis Peres el
Gallego
o povjesniari knji. dre ga posljednjim velikim dramatiarem baroka u panjolskoj
knjievnosti
John Milton (1608.-1674.) posljednji epiar renesanse, ali se moe smatrati i veoma vanim
pjesnikom baroka
o ivotno djelo: ep Izgubljeni raj (stekao svjetsku slavu)
o okosnica epa: biblijska mitologija (biblijska pria o grijehu Adama i Eve te njihovu
izgonu iz raja) Satan, Zemaljski raj
o u obradi se osjea utjecaj Vergilija (odreena simetrina kompozicija, nain gradnje
stihova, razrada nekih epizoda)
o ep ipak, zahvaljujui odlikama bujnog, uzvienog i pretjeranog baroknog izraza,
uspjeno spaja staru klasinu i novu baroknu tradiciju
o stajalite da prvi grijeh nije posljedica Bojeg nauma, ve iskljuivo ljudske slobodne
volje
o romantiari smatrali da se u liku Satana moe pronai neodoljivo privlaan pobunjenik
o Miltonovi likovi nisu alegorije

o Milton prvi grijeh nikako ne tumai kao katastrofu zbog njega je poela ljudska
povijest, zbog njega Bog postaje ovjekom i alje Krista, u njemu se krije svojevrsna
uzvienost ljudske patnje, te ne samo gorina nego i veliina spoznaje
o djela: poetska igra Comus, nedovrena igra Arcades, tragedija Samson borac, ep Nanovo
steeni raj
- u epohi baroka nastavlja se proces decentralizacije europskih knjievnosti koji je zapoeo u
renesansi, pa mnoge nacionalne knjievnosti razmjenjuju knjievna iskustva, njeguju
meunarodne stilove, knjievne vrste i oblike, usavrivi vjetinu knjievnog oblikovanja na
svojim vlastitim jezicima
- i u hrvatskoj je knjievnosti barok vrlo vana, knjievnom proizvodnjom bogata i raznovrsna
epoha
- stvaralatvo se Ivana Gundulia moe svojom knjievnom i kulturnom vrijednou mjeriti s
velikanima toga doba u svjetskim knjievnostima
- Ivan Gunduli (1589.-1638.) pisao rimske stihove, 10-ak pastirskih drama (sauvane Arijadna
i Prozerpina ugrabljena)
o slavu velikana hrvatske knjievnosti stekao djelima Suze sina razmetnoga, Dubravka,
Osman
o Suze sina razmetnoga poema koja vrsnoom stilizacije i raskonim bogatstvom baroku
svojstvenih ukrasa nadilazi moralne pouke koje je tematski odreuju
o Dubravka pastirska igra koja je tako vjeto komponirana da stilski dotjeranim izrazom
ini himnu slobodi, pravdi i ljubavi, povezanu s nepremaenim simbolinim slavljenjem
Dubrovnika
o Osman ivotno Gundulievo djelo
tema povezana s tadanjim politikim dogaajima (poljsko-turski sukob 1621.)
tema obraena u irokom obuhvatu povijesnih, pseudopovijesnih i fikcionalnih
likova, s raskonom upotrebom brojnih figura, s mnogim sloenim jezinim
postupcima, majstorskim povezivanjem alegorije i konkretnih zbivanja, moralnih
pouka i onoga to bismo danas nazvali uivanje u samom pripovijedanju
- u novu isprepletenost mita i uglavnom legendarne povijesti postupno e sve vie ulaziti i novovjekovna
filozofija i znanost, koje e igrati vaniju ulogu u iduim knjievnim epohama

7. KLASICIZAM I PROSVJETITELJSTVO
-

povjesniari knjievnosti razilaze se u miljenjima svaki od naziva ne moe obuhvatiti sve

znaajke epohe
knjievnost od kraja sedamnaestog i najveim dijelom osamnaestog stoljea kompromisno se
naziva klasicizmom i prosvjetiteljstvom
vladajue geslo tog razdoblja saeto je u stihovima Nicolasa Boileaua iz djela Pjesniko umijee:
Stog ljubite razum: spisi vam u svemu/nek svoj sjaj i vrijednost crpe tek u njemu
Ren Descartes zasniva svoju filozofiju racionalizma, u kojoj je polazite svega zdrav razum
postaje osnovica knjievnog umijea: tko ne zna misliti, ne zna ni pisati
racionalizam naziv za vladajui nain miljenja
Boileau se oslanja na knjievnu tradiciju antike pa se zato to razdoblje naziva i klasicizmom te
neoklasicizmom da bi se izbjegli problemi u terminologiji trai svojevrstan povratak na staro

povratak jasnoi izlaganja, velikim temama i preglednosti u kompoziciji, nasuprot baroknoj

raskoi
u tom je razdoblju sve podvrgnuto kritici, ukljuujui dravu, zakone, filozofsku metafiziku i
religijske dogme, a cilj je knjievnih djela donijeti pouku
razvija se i svojevrstan pokret koji se naziva prosvjetiteljstvo
javlja se pitanje trebaju li se prosvjetiteljstvo i klasicizam smatrati jednom epohom ili ih je nuno
odvojiti kao zasebne epohe, a javlja se i pitanje moe li se jednom od njih dati prednost
razdobljem klascizma i prosvjetiteljstva smatra se razdoblje od kraja baroka do poetka
romantizma (1670.- zadnja desetljea 18.st.)
prosvjetiteljske tenje najbolje su iskazane u radu takozvanih enciklopedista izdali
Enciklopediju pokuali obuhvatiti i kritiki obraditi svo dotadanje znanje
enciklopedisti: Denis Diderot, Voltaire, Paul d'Holbach, Jean Le Rond d'Alembert i drugi
korijeni toga pokreta u racionalistikoj su filozofiji, odnosno u uenjima Barucha Spinoze,
Gottfrieda Wilhelma Leibniza, te u engleskom empirizmu, odnosno u uenjima Johna Lockea,
Thomasa Hobbesa, Davida Humea i u dostignuima fizike Isaaca Newtona
rad na enciklopediji potaknuo je duh koji je doveo do Francuske revolucije 1789. godine, a na taj
nain i do izmjene povijesti slomom feudalnog i nastanka graanskog drutva
klasicizam pozornost posveuje knjievnoj tehnici
poetika klasicizma nije opisna ve naredbodavna jer postoje tono odreena pravila prema
kojima se trebaju oblikovati knjievna djela
postoji vrsta hijerarhija knjievnih anrova (tragedija je vrhunski vrijedna knjievna vrsta)
mora biti pisana u stihu, uzvienog stila, plemeniti karakteri, pet inova; prema Aristotelovoj
Poetici zahtijevalo se jedinstvo radnje, vremena i mjesta
o svrha je tragedije da poui gledatelja moralne vrijednosti morale su biti jasno naglaene
o smjelo se prikazivati samo ono to ne vrijea dobar ukus
o meutim, upravo su najuspjelija ostvarenja tog razdoblja uvelike odstupala od tih pravila
najpoznatiji su pisci tragedija iz razdoblja prosvjetiteljstva i klasicizma Pierre Corneille i Jean
Racine
Pierre Corneille (1606.-1684.) otac francuske klasicistike tragedije
o najpoznatija djela: Cid, Medeja, Horacije, Cinna, Pompejeva smrt, Rodogune, Heraklije i
Nikomed
o Cid - najuspjelijim primjerom cjelokupne knjievnosti epohe
o likovi u tom djelu nisu odreeni prostorom niti vremenom, oni su predstavnici
opeljudskih osobina
o sadraj Cida
o pisano vrsnim stihom aleksandrincem s parnim rimama
o karakteristina vieznanost; itatelji preputeno da sam odlui to e se dogoditi nakod
kraja, za godinu dana
o tragedija koja nema pravi tragini kraj
Jean Racine (1639.-1699.)
u svojim djelima sukobljava dva protuslovna svjetonazora: jansenizam (ispraznost svijeta i
ovjekova zla priroda) i potovanje prema moi ljubavi
njegove najpoznatije tragedije: Andromaha, Britanik, Berenika, Mitridat, Ifigenija i Fedra
Fedra tragedija zavaravanja i pokuaja da se bitna pitanja ljudskog ivota rijee kompromisom
o tenja za obnovom antike s namjerom da se u mitolokim, legendarnim likovima
prepoznaju uzorci tipova ponaanja i moralnih dilema
o Fedra je zaljubljena u svog posinka Hipolita koji je zaljubljen u Ariciju

o djelo zavrava smru (Fedra popije otrov, Hipolit pogiba jer ga je otac Tezej prokleo, a
Fedrina slukinja Enona baci se s litice)
o za razliku od Cida (kojemu je zavretak ostavljen na izbor itatelju), Fedra je zavrena
tragedija, no i ona je vieznana (razliita tumaenja ponaanja likova)
o Racineovi su stihovi vrhunska dostignua francuske versifikacije
u komediji se kriju velike mogunosti kritike drutvenih obiaja i naravi, a kritika je u skladu s
duhom ovog razdoblja najpoznatiji su komediografi Molire (Jean-Baptiste Poquelin), Carlo
Goldoni i Pierre-Augustin Caron de Beaumarchais
Molire (1622.-1673.)
o Smijene precioze ili Kaiperke, kola za ene, Tartuffe, Mizantrop, Georges Dandin,
Graanin-plemi, krtac, Scapinove spletke, Uene ene i Umiljeni bolesnik, Don Juan
o injenica da su njegova djela doivjela bezbrojne prijevode i prerade ini ga
najpopularnijim komediografom svih vremena
o imena njihovih likova ula su knjievnoznanstvenu terminologiju i u svagdanji govor:
Harpagon krtac, Tartuffe licemjer, precioznost vid manirizma
o slijedio je tradiciju plautovske komedije, commedie dell'arte i komedije velikana
panjolskog baroka, a sve je to proeo i duhom vlastite epohe
o njegove su komedije vjeto komponirane, pregledne i jednostavne u slijedu zapleta,
peripetija i raspleta
o likovi mu ne gube individualnost
o neke su komedije napisane u stihovima, poput Mizantropa
o u njegovim komedijama pretjeruje se u nekoj sklonosti likova i oni zbog toga gube razum
o izvrstan je i u krakterizaciji; njegova satira nikad nije poruga i zgraanje, nego uvijek
razumna osuda
o kod njega se u komedijama vide tragini elementi (krtac) i obrnuto (Don Juan,
predloak Tirsa de Moline)
o ostvario multimedijski spektakl Umiljeni bolesnik drama je o hipohondru koji se ruga
lijenicima i cjelokupnoj medicini, popraena je glazbom i baletom
o prvi hrvaski prijevod Georgesa Dandina napisao je Fran Krsto Frankopan dvije godine
nakon prve izvedbe, a na kraju 17. i poetkom 18. st. u Dubrovniku su sauvana 23
prijepisa i prerade Molirovih djela
Carlo Goldoni (1707.-1793.)
o Krmarica Mirandolina, Grubijani, Kavana, Poljana, ozotske svae (Ribarske svae)
te komadi s tematikom Dalmacije i Dubrovnika: Dalmatinka, Mamac srdaca i Varalica
o reformirao je talijansko kazalite, oslobodio ga maniristikog utjecaja commedie dell'arte
i prilagodio ga ukusu graanske publike
o za njegova su djela karakteristine blaga ironija i optimizam
Pierre-Augustin Caron de Beaumarchais (1732.-1799.)
o Seviljski brija, Figarov pir, Porona majka (prva dva djela posluila su kao libreta
Rossinijevoj i Mozartovoj operi)
o u njegovim je djelima uoljiva sklonost psiholokoj analizi iz karakterizacije likova
Voltaire (Franois-Marie Arouet; 1694.-1778.) ovjek univerzalnog znanja filozof,
povjesniar, publicist, kritiar, pamfletist, dramatiar, romanopisac i pjesnik, enciklopedist
- njegov je utjecaj usporediv s Ciceronovim utjecajem u rimskoj knjievnosti
- pisao je filozofska djela (Filozofski rjenik, Filozofska pisma ili Engleska pisma,
Rasprava o toleranciji), epove (Henrijada), povijesna djela (Esej o obiajima), pedestak

drama (Zaire, Mrope), satire (Siromani avo, Le Mondain), romane i pripovjetke

(Candide, Zadig vrsta alegorije, Micromgas poetci znanastvene fantastike, Naivko),
znanstvena djela (o Newtonovoj fizici, polemike, publicistiku i korespondenciju od oko
10000 pisama
- borac perom i pritom nenadmano ironian
- najvie se koritio ironijom
- kritika danas najvie cijeni romane i pripovjetke, a on ih sam nije smatrao osobito
vrijednima
- ime djela Candide ili optimizam znaajno je jer candidus znai iskren, otvoren, ist, a
optimizam upuuje na ironiju poruke
o filozofski roman u kojem je predmet ironije filozofija Gottfrieda Leibniza da
ivimo u najboljem od svih moguih svjetova
o za Voltaireova ivota Candide je izaao u etrdesetak izdanja
o ironija
o izreka: Najbolje je obraivati vlastiti vrt.
- prevladavajue teme: knjievne vrijednosti, etika pitanja, dogmatizam i glupost,
politika, drutveno ureenje
u Europi dolazi do raslojavanja knjievnosti, neto bre u Engleskoj nego u Francuskoj
sentimentalni romani bili su popularni Pamela ili Nagraena krepost (roman u pismima) i
Clarissa Marlow Samuela Richardsona ljubii
u engleskoj su knjievnosti toga razdoblja vrlo znaajni Daniel Defoe, Jonathan Swift i Laurence
Sterne
Daniel Defoe (1660.-1731.) novinar, publicist, trgovac, politiar svjetski putnik
o napisao romane ivot i udne i neviene pustolovine Robinsona Crusoea, mornara iz
Yorka i Zgode i nezgode glasovite Moll Flanders te povijesnu kroniku Dnevnik kugine
godine
o Moll Flanders je napisan u tradciji pikarskog romana, ali je glavni junak ena, a prema
Robinsonu Crusoeu nazvan je i cijeli anr robinzonijada
o u tom djelu opisana su putovanja mladia Robinsona koji zavri na pustom otoku i tamo
ivi 26 godina simbolina dimenzija u fabulu uvodi obinog ovjeka koji prolazi sve
to je ovjeanstvo prolo puno ranije
o danas postoji tumaenje da se vanjski dogaaji mogu premjestiti u unutarnje
o smatra se da pripada djeoj knjievnosti iako to nije iskljuivo tako
o uroenik Petko
o primjer prosvjetiteljskih nazora Robinson se kaje zbog mladenake ludosti, a napornim
radom i strpljenjem uspijeva nadvladati sudbinu
Jonathan Swift (1667.-1745.)
o roman Putovanje u nekoliko udaljenih zemalja svijeta. Napisao Lemuel Gulliver, najprije
kirurg, a zatim kapetan na vie brodova svstava se u djeju knjievnost, ni to nije
potpuno ispravno
o djelo je zapravo je otra i sveopa satira
o sloenija fabula sastoji se od etiriju dosta samostalnih dijelova u jednom je Gulliver
u zemlji patuljaka, u drugom u zemlji divova, u treem na lebdeem otoku nastanjenom
uenjacima, a u etvrtom u zemlji gdje ive razumni konji, a ljudi su postali ivotinje
o ime patuljaka Liliputanaca prelo je u svakidanji govor
o Swift promjenom okruja mijenja Gulliverovu perspektivu gledanja na svijet

o koristi se svim jo od Rabelaisa poznatim sredstvima ironije i satire preuveliavanjem,

poigravanjem sa ustaljenjim znaenjima itd.
o Swiftova se ironija moe usporediti s Aristofanovim Pticama ili Rabelaisovim
Gargantuom i Pantagruelom
o sve u svemu, to je komini roman, isprepleten elementima pustolovnog romana i
fantastine proze
o autor je i satirinih knjiga Pria o buretu i Bitka knjiga
Henry Fielding (1707.-1754.) pisac kominih romana
o slijedio tradiciju pikarskog romana, pa i Cervantesa
o poznata djela: Povijest zgoda Josepha Andrewsa i njegova prijatelja g. Abrahama
Adamsa, Povijest nahoeta Toma Jonesa i ivot g. Jonathana Wilda, Velikoga dogaaje
u tim romanima nie kronolokim slijedom, a slijedi i naelo iluzije zbilje
o satira protiv tadanjeg drutvenog morala i obiaja, naglasak na humoristinim efektima
o Tom Jones zaetnik tradicije u oblikovanju romana kakva prevladava i danas u
trivijalnoj knjievnosti
Laurence Stern (1713.-1768.)
o roman ivot i miljenje Tristrama Shandya namjerno kri ustaljene konvencije u pisanju
romana
glavni lik tog romana dri monolog iako se jo nije ni rodio, nego se rodi tek oko
polovice romana
koristi se raznim trikovima este stanke, pojavljuju se prazne stranice, zvjezdice
umjesto rijei, ispremjetan redosljed poglavlja, krenje pravopisnih pravila; stalni
nesporazumi i zabune
pokazao je kako u knjivnosti nema prirodnih naina da se opie zbilja, nego se
uvijek radi o tome koju emo konvenciju prihvatiti
o napisao i Sentimentalno putovanje po Francuskoj i Italiji, koje je napisao g. Yorick i na
taj nain uveo novi tip putopisa
o sve je podreeno zapaanjima, refleksijama i osjeajima pisca
o pretea modernizma u romanu, a u putopisu pretea romantizma
roman je u tom razdoblju poeo zamijenjivati ep i tragediju u smislu vrhunskih knjievnih
ostvarenja
klasicizam roman smatrao niom knjievnom vrstom, prosvjetiteljstvo mu daje sve veu vanost
i znaenje
Denis Diderot (1713.-1784.) svoje romane i pripovjetke smatrao je djelima visokog
knjievnog statusa, za razliku od Voltairea koji je smatrao da da su mu njabolja ostvarenja
tragedije i junaki ep Henrijada
o Diderotova djela: Filozofske misli, Pismo o slijepima, romani Rameauov neak, Jakov
fatalist, dua pripovjetka Redovnica te drame Nezakoniti sin, Glava obitelji
o primjer svestranosti prosvjetiteljstva bavio se filozofijom, politikom, prirodnim
znanostima, publicistikom, knjievnosti, likovnom i kazalinom kritikom; enciklopedist
o u povijesti knjievnosti ipak ga smatraju boljim teoretiarom (Paradoks o glumcu,
Razgovori, O dramskoj poeziji) nego stvaraocem
o u Salonima poinje modernu likovnu kritiku
o pisao je o pitanjima morala i drutvene nepravde, a sluio seobjektivizmom manja je
vanost na unutarnjem ivotu likova
Gotthold Ephraim Lessing (1729.-1781.) u drami prosvjetitljstva ima najvie uspjeha

o vrstan teoretiar umjetnosti i drame

o rasprava o razlikama pjesnitva i likovnih umjetnosti Laokoon, zbirka kazalinih kritika
Hamburka dramaturgija, drame Miss Sara Sampson (graanska tragedija likovi vie
nisu kraljevi i plemii), Minna von Barnhelm (najuspjelije djelo; komedija), Emillia
Galotti (protest protiv nasilja i samovolje vladara), Mudri Nathan
o dramama naputa klasicistiku tradiciju preporuuje da se treba ugledati na
Shakespearea
o pisao je i basne, oslanjajui se na Ezopa i na zdrav razum basna doivljava procvat i
obnovu pouna i kritina, upuuje na zdrav razum
Jean de La Fontaine (1621.-1695.) oblikovao basnu kao posebnu knjievnu vrstu: stihovane
Prie i Basne u 12 knjiga
o komponirane su poput malih komedija, s kratkom ekspozicijom, zapletom i raspletom u
kojem je pouka sadrana ve u samom izlaganju
o uzor mnogim prosvjetiteljima
Ruer Bokovi (1711.-1787.) filozof, fiziar, matematiar, astronom, stihotovorac, prorok
fizike (Franz Lederman)
o od njegova vremena odnos znanosti i knjievnosti postat e gotovo presudno vano
pitanje knjievne prakse i teorije

8. ROMANTIZAM

pridjev romantian = koji je u duhu romantizma; tajanstven, udan, aroban, osjeajan

epoha koja oznaava prve jasne poetke suvremene knjievnosti
ne karakterizira ga prevlast nekog jedinstvenog svjetonazora, niti jasno odreena knjievna
tehnika
duboka promjena u pozadini na kojoj izrastaju i svjetonazori i naini knjievnog oblikovanja
duh romantizma prepoznatljiv i kad zakau toniji opisi tematike, stila ili filozofskih, politikih i
religioznih razloga
dogaa se svojevrstan prevrat u shvaanju knjievnosti koji se moe pratiti na nekoliko razina:
1. Odnosi se na recepciju: dolazi do proirenja itateljske publike zahvaljujui irenju
obrazovanja ne pie se vie na zahtjev kralja, plemia i sl., ve za trite koje namee svoj
ukus
opijenost oduevljenjem
Aristotelovu katarzu u knjivnosti zamjenjuju kratkotrajni i fiktivni osjeaji
publika plae sama nad sobom, odnosno nad vlastitim miljenjem da suosjea s tuim
patnjama
2. Prevrat u shvaanju uloge i moi razuma
odbacuje se racionalistika poetika knjievnost dobiva zadatak iskljuivo prenositi
osjeaje, a ne pouavati
oslanja se na intuiciju i matu kojima se jedino moe obuhvatiti ono to razum odbacuje
unutarnji paradoks upravo i jedino graanska knjievnost, a istovremeno kao da ne
vjeruje naelima razuma prema kojima je postala to to jest
izgubljeno povjerenje u zdrav razum opreka klasicizmu i prosvjetiteljstvu

3. Okretanje srednjem vijeku (i baroku) povratak mistinoj religioznosti i pokuajima

da se uoblii iskustvo transcendentne stvarnosti izgradili vlastitu sliku srednjeg vijeka
kakva odgovara njihovoj mati
4. Stvara se vlastita slika prolosti (ne oslanja se na tradiciju) koja je drukija od
prijanjih
u prolosti trae grau i inspiraciju za djela
smatraju da prolost naelno nije ista kao sadanjost, a sadanjost nije ista kao
budunost
5. Potreba za originalnou posebno daroviti pojedinac (genij) sam mora propisati
pravila kojima iskazuje duh vlastitog vremena to se smatra najveim dometom ljudske
spoznaje uope
6. Vremenski i prostorni relativizam1 i univerzalizam tenja za apsolutnom poezijom
koja bi ujedinila mitologiju, filozofiju, religiju i pjesnitvo
to dovodi do romantine ironije shvaanje koje zamilja konani okret u kojem
se sve ogleda kao svojevrsna igra, fikcija i iluzija
7. Pesimizam svjetske boli razoaranje svijetom i vlastitom sudbinom zbog
nemogunosti spoznavanja konane, univerzalne istine sudbina romantiara neodvojiva
od sudbine svijeta
8. Buntovni individualizam (karakteristian za "velike" narode) i nacionalni
individualizam (karakteristian za slavenske narode)
uvjerenje da su originalnost i stvaralatvo bitne znaajke knjievnosti
knjievnost je prije svega umjetnost
9. anrovska pometnja mijeanje knjievnih rodova i vrsta (posebice karakteristino
modernizmu i postmodernizmu) kao vid suprotstavljanja
klasicistikoj poetici o
knjievnim rodovima
knjievnost mora zbilju opisati onakvom kakva ona jest, a kako "Zbilja nije ni
tragina ni komina" knjievni rodovi i vrste mogu se mijeati2
romantizam, naglaava liriku i poeziju
Victor Hugo Cromwell manifest romantizma
10. Tenja "novom oponaanju zbilje" i "novom univerzalizmu" koji se ostvaruju
obuhvatnijim ukusom i matom to se odraava i na knjievnost djela se odlikuju irinom
zahvata i obuhvatom tematike
trajanje: od 70-ih godina 18. stoljea do 40-ih ili 50-ih godina 19. stoljea (znaajke realizma ne
pojavljuju se isto u svim nacionalnim knjievnostima)
Jean-Jacques Rousseau (1712.-1778.) pripada epohi klasicizma, ali je pretea romantizma
o poput Voltairea kritizira sve to mu se inilo nerazumnim, ali lijek ne vidi u moi razuma,
ve u mati i osjeajima i povratkom prirodi
o razumu suprotstavlja matu i osjeaje, vjeri u napredak tenju za povratkom prirodi
o civilizaciju dri glavnim krivcem to se ljudska narav iskrivila

1 ...jer se posebno uvaavaju iskustva razliitih pojedinaca, naroda i vremenskih razdoblja.

2 I romantizmu i realizmu zajedniki je zahtjev za oponaanjem zbilje.

o roen u enevi u protestantskoj obitelji, ali preselio se u Francusku i preao na

katolianstvo pa opet na protestantizam
o proslavio se raspravom o utjecaju razvoja znanosti i umjetnosti na poboljanje morala
o najvanija teorijska djela su mu Rasprava o znanostima i umjetnostima, Rasprava o
podrijetlu i temeljima nejednakosti meu ljudima, Drutveni ugovor, Emil ili o odgoju i
dr., a slavu je stekao knjievnim djelima: Julija ili nova Heloiza (sentimentalni ljubavni
roman u pismima pisan prema legendi o Abelardu i Heloizi; naglaena osjeajnost
uzorak epistolarnog i sentimentalno-ljubavnih romana), Ispovijesti (autobiografija s
pretjeranom iskrenou iskaza; naglaena samosvijest; lirska introspekcija osjeaja i
raspoloenja) i Sanjarije samotnog etaa (izrazom pretea modernizma knjievna
tehnika naputa naglaenu retoriku, mata i vrsnoa stila; svakidanjici se daje
preuveliano znaenje)
-

Johann Wolfgang von Goethe (1749.-1832.) utemeljitelj njemakog romantizm

kronoloka povijest romantizma poinje s njim nadiao odreenja vlastite epohe
pisao je liriku (Putnik, Prometej, Muhamedova pjesma, Mjesecu...)
drame (Tasso, Ifigenija na Tauridi...), romani (Srodne due...), autobiografija (Poezija i zbilja)
najvanija djela: Patnje mladog Werthera i Faust
Patnje mladog Werthera epistolaran roman (Werther pie pisma Wilhelmu i Charlotti) u dva
dijela s ljubavno-traginom tematikom
o Werther je daroviti mladi ovjek kojemu ljubav postaje ideal, a ne mogavi taj ideal
ostvariti ubija se
o okosnica romana sentimentalna ljubavna pria
o ocrtan lik darovitog i samosvjesnog mladog ovjeka koji se preputa osjeajnosti i
zavrava tragino
o lik Werthera postao knjievni tip
Faust dramski spjev u dva dijela (1808. / 1833.) iju pozadinu ini puka srednjovjekovna
legenda o ovjeku koji je prodao duu vragu za sreu na ovom svijetu
o lik Fausta predstavlja tip ljudske enje za znanjem i sreom, koje bi mu moglo donijeti
smirenje i nemoi da se takvo znanje i srea doista postignu
o ostali likovi: Wagner (uenik), Margareta, Helena, Mefistofeles (lik koji predstavlja
romantiarsku simpatiju za pobunu protiv svakog autoriteta)
o nastoji pomiriti nasljee obnovljenog klasicizma s romantizmom u svojevrsnom
univerzalizmu
o iskustvo ovjeka razapetog izmeu neutaive elje za znanjem i nemoi da postigne to
znanje
o autor ga oznauje kao tragediju, ali teoretiari kao dramski spjev
o sadraj str.193, 194.
o Faust (ljudska odlunost da ide vlastitim putom), Wagner (kolska i ograniena uenost),
Mefistifeles, Margareta, Helena postali knjievni tipovi
o simbolika opeljudske enje za znanjem povezana s ljudskim slabostia
Friedrich Schiller (1759.-1805.) najvei njemaki dramatiar razdoblja genija (Sturm und
Drang)
o filozofska i knjievno-teorijska rasprava: Rasprava o naivnom i sentimentalnom
pjesnitvu
o Oda radosti, Ideali, Ideal i ivot misaona lirika

o napisao drame: Razbojnici, Spletka i ljubav, Don Carlos, Marija Stuart

o Razbojnici reprezentativna drama cijelog romantizma 5 inova, likovi su plemeniti,
mitska pozadina (biblijska pria o Kainu i Abelu), ali se velia strast pobune koja vodi
Karla Moora u razbojnitvo
pobuna dovodi ga do pogibije voljenih
- Novalis (1772.-1801.; Friedrich von Hardenberg)
o traganje za plavim cvijetom simbol neobjanjive i neutaive enje
o Himne noi zbirka isprepletene proze i stihova; nova raspoloenja, nove prevladavajue
tonove i stil: snovi, snovienja, mistiki zanosi, tajanstvena veza izmeu ljubavi, poude i
smrti
o novi tip lirike koju odlikuje sugestivnost, simbolika, nemogunost konane spoznaje i
o Heinrich von Ofterdingen nedovreni roman u kojem glavni junak u svijetu snova i
bajki traga za plavim cvijetom opis traganja za nedostinim
- novi tip lirike i bajka zamjenjuju klasicistiku odu i basnu; pripovijetke dobivaju novu tematiku i
ton
- Ernst Hoffman (1776.-1822.) pisao romane i pripovijetke koje se isprepleu s bajkama 3, npr.
avolji eliksiri, Serapionova braa, None zgode
- bliska veza knjievnosti i filozofije njemaki klasini idealizam
- Immanuel Kant, Joseph Schelling, Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Arthur Schopenhauer
pretea i utemeljitelj vanih pravaca u filozofiji i knjievnosti
- Engleski romantizam - poziva se na usmenu tradiciju i suprotstavlja klasicizmu zapoinje
trima Jezerskim pjesnicima (Lake School) Williamom Blakeom, Williamom Wordsworthom i
Samuelom Taylorom Coleridgeom
- zaneseni su ljepotom prirode koju opisuju mistinim zanosom, spontano se izraavaju; retorika
patetinost i moralizam
- William Wordsworth (1770.-1850.) zajedno s Coleridgeom izdaje zbirku Lirske balade 1798.g.
koja postaje manifestom romatizma zagovara spontani izljev snanih osjeaja i raskid s
klasicistikom tradicijom
o napisao i moralizatorske poeme Ekskurzija i autobiografski Preludij
- Samuel Taylor Coleridge (1772.-1806.)
o napisao poeme Christabel i Kubla Khan te zbirku Pjesme starog mornara prepletanje
sna i snovienja s tajanstvenom simbolikom, stvara se neto nadstvarno
- George Gordon Byron (1788.-1824.)
- napisao djela Hodoae viteza Harolda, Don Juan, Manfred, Kain (drame), Gusar,
Lara (pjesnike pripovijesti)
- Hodoae viteza Harolda vrsta je lirskog putopisa (opsegom slii epu, ali prevladava
lirski ugoaj) pisanog pesimistinim tonom prkosa
o najuspjeliji su lirski dijelovi
o zavrava pohvalom moru kao simbolu vjenosti
- Byronove drame i pjesnike pripovijesti opisuju junake sline Haroldu buntovnici i
otpadnici uvjereni u vlastitu nadmo, suprostavljaju se bogovima i ljudima, gotovo su
nadljudski dobivaju naziv demonski junaci
- prikaz takvih likova i njihovo nezadovoljstvo svagdanjicom i ljudima te njihova
svjetska bol postaju obiljejem pokreta koji se naziva bajronizam
3 Bajka zamjenjuje klasicistiku basnu, a novi tip lirike (cf. Novalis) klasicistiku odu.

Don Juan vrsta je satirinog epa s elementima romana ironija zamjenjuje patetiku,
kritizira se svijet i ivot u cijelosti sve se pretvara u satiru
Percy Bysshe Shelley (1792.-1822.) druga generacija romantiara
o stekao slavu litrikom
o najvie cijenjene pjesnike drame Osloboeni Prometej, Porodica Cenci te pjesma
Nebeskoj evi, poema Alastor ili duh osamljenosti, Adonis elegija
zanesen je ljepotom prirode, opjevava duboke dileme ljudskog postojanja i odnosa prema prirodi
i kozmosu
oenio se ljubavnicom Mary Wollstonecraft (Frankenstein); utopio se u brodolomu
John Keats (1795.-1821.)
o pripada drugoj generaciji romantiara
o najvie cijenjenje pjesme Hyperion, Pad Hyperiona, Oda slavuju, Oda grkoj urni, Oda
jeseni 4
engleski romantizam postigao vrhunac umjetnikog izraza u poeziji, a u romanu donio odreenu
novinu u sentimentalnim romanima
Walter Scott (1771.-1832.) pisac i utemeljitelj povijesnog romana koji nastavlja tradiciju
trivijalnog (sentimentalnog) romana, ali su prie smjetene u prolost ispunjenu stvarnim
injenicama
o njegova prolost nije samo ukraena sadanjost, ve se mora i nanovo otkrivati
o stil slian bajkama tome i tei romantizam
o napisao: Srce Midlothiana, Waverley, Quentin Durward
Charles Perrault (1628.-1703.) zapoinje bajka
Jacob i Wilhelm Grimm
o nastavljaju se na Charlesa Peraulta koji krajem 17.st. izdaje zbirku bajki
o 1812. g. izdaju Djeje domae bajke (neke od bajki Ivica i Marica, Crvenkapica,
Snjeguljica)
o u Svijetu bajke ogleda se ostatak mitologije, ali i genij naroda koji stvara novu mitologiju.
o poinju se pisati i tzv. umjetnike bajke
Hans Christian Andersen (1805.-1875.)
o napisao dvije zbirke bajki Bajke i Nove bajke i prie razlikuju se od narodnih bajki
nema vie ponavljanja, ustaljenih simbola, abloniziranih zavretaka, esto su
pesimistine, pojavljuje se i socijalna tematika i novelistika tehnika
o najpoznatije bajke: Palica, Runo pae, Djevojica sa ibicama, Snjena Kraljica i dr.
Edgar Allan Poe (1809.-1849.)
o autor knjievnoteorijskih tekstova Philosophy of Composition i The Poetic Principle
o napisao je zbirku pjesama Gavran i druge pjesme, pisao je detekivske i fantastine
pripovijetke te je napisao fantastino-pustolovni roman Pria Arthura Gordona Pyma
o u kriminalistikim priama uobliio strategiju istrage koja zahtjeva intuiciju
o pretea, ali i gotovo uzorni modernist
Heinrich Heine (1797.-1856.) na prijelazu kao i Poe
o najvei njemaki pjesnik nakon Goethea; pisao i prozu
o putopis Slike s putovanja (satira, duhovita zapaanja, zanimljive refleksije), ali se osobito
proslavio dvjema zbirkama pjesama Knjiga pjesama, Nove pjesme i romanom Zero

4 + kot James Macpherson - Fragmenti drevnog pjesnitva. + Lirizmu u stihu odgovarala je bajkovitost
u prozi.

o njegova poezija moe se podijeliti na dvije faze u prvoj fazi pie u duhu romantike
(oslanje se na tradiciju romantizma u usmene poezije, jednostavnost i melodioznost), dok
u drugoj fazi pie u duhu starogermanske i idovske predaje (koristi iluziju, ironiju i
paradoks)
-

u Francuskoj tradicija klasicizma vrlo jaka i romantizam se vrlo otro morao boriti protiv njega
Victor Hugo (1802.-1885.)
o 1827. romantizam doista dominira francuskom knjievou kada Victor Hugo objavljuje
predgovor svojoj drami Cromwell iznosi svojevrstan manifest romantizma (nacrt nove
poetike u kojem otro napada klasicizam i poziva na oponaanje zbilje, istinu i slobodu;
mata ravnopravna razumu)
o proslavio se pjesmama (najbolje su mu Kazne, Kontemplacije i Legenda vjekova),
dramama Cromwell i Hernani, Ruy Blas (u kojima nedostaje prave dramske radnje, ve
prevladava lirika i retorika) i romanima Zvonar crkve Notre-Dame i Jadnici
o Zvonar crkve Notre-Dame povijesni roman, strasni likovi (Quasimodo, Frollo,
Esmeralda), odnos bogatih i siromanih, tlaitelja i tlaenih, zanimljiva i zapletena
fabula, uvjerenje u mo suuti,
katedrala simbolizira romantiarski shvaen duh srednjeg vijeka i raspojasana
sveanost pred katedralom
odnos slabih i monih, siromanih i bogatih
o Jadnici prati sudbinu Jeana Valjeana (koji krade kruh i zavrava u tamnici na 19
godina); razvedenost u epizodama, crno-bijela tehnika karakterizacije, trivijalni zapleti
razgranata fabula, brojni likovi, povijesne situacije
Jean postupno postaje romantini liku iju humanost nita ne moe pokolebati
o pripada tzv. drugoj generaciji romantiara
- Francois-Rene Chateaubriand (1768.-1848.)
o proslavio se romanima Atala, Rene i Natchez te raspravom Duh kranstva (u kojoj brani
katolicizam)
o slijedi Rousseaua ije nazore povezuje s idealom svjetske boli
o pretea romantizma poput Rousseaua
- predstavnici prve generacije romantiara: Lamartine i Vigny
- Alphonse de Lamartine (1790.-1869.)
o napisao dva velika epa Joycelin i Pad anela
o proslavio se zbirkom pjesama Meditacije (koje predstavljaju raskid s klasicistikom
tradicijom i njeguju romatiarske zasade; sentimentalne, ljubavne pjesme, enja za
smirenjem i transcedencijom; ljubavna tematika) i Nove meditacije, Pjesnike i vjerske
harmonije
- Alfred de Vigny (1797.-1863.)
o zbirka pjesama Antike i moderne poeme (skloniji je klasicizmu od Lamartinea, buntovna
individualnost, Ivory tower)
o Smrt vuka najglasovitija pjesma pretea modernizma
o kula bjelokosna povlaenje iz zbiljskog svijeta u svijet poezije
- manje poznati francuski i talijanski autori:
- Alfred de Musset (dramatiar, Ispovijest djeteta svoga stoljea)
- Prosper Merimee (novelist, napisao 15-ak kraih novela u lapidarnoj konstrukciji)

Alessandro Manzoni (proslavio se povijesnim romanom Zarunici pretea realizma,

obuhvaa sve drutvene slojeve i raznolike dogaaje)
Giacomo Leopardi (pisao poeziju zbirka Canti i dnevnik - Biljenica misli)
romantizam u slavenskim zemljama ima obiljeja nacionalnog individualizma revolt nacije, a
ne pojedinca
knjievnici preuzimaju teme, likove, motive, stilove iz drugih, manje poznatih knjievnosti
paradoks: knjievnosti razliitih naroda postaju sve slinije nego ranije, a naelo koje slijede jest
jedinstvenost, samosvojnost, neponovljivost i originalnost
Aleksandar Sergejevi Pukin (1799.-1837.) prve radove pisao u duhu klasicizma
- ivio je kratko (ubijen je u dvoboju), ali se okuao u gotovo svim knjievnim vrstama od
lirike najznaajnije su mu pjesme Cigani, Ruslan i Ljudmila, Kavkaski zarobljenik, tragedija
Kameni gost, pripovijetke Pikova dama i Kapetanova ki, drama Boris Godunov te roman u
stihovima Evgenije Onjegin
- u lirici ispreplee rusku usmenu tradiciju s klasicizmom i romantizmom Zapada, obuhvaa
raznovrsnu tematiku i raznovrsna raspoloenja
o nije opsjednuta svjetskom boli
- Boris Godunov nema jedinstva radnje, vremena i prostora; likovi gotovo imaju mitske
dimenzije
- u pripovijetkama slijedi tradiciju Waltera Scotta (povijesnog romana), ali ima i psiholoke
razrade zbog ega je i pretea realizma
Jevgenije Onjegin Jevgenije, Lenski, Olga, Tatjana; problem ljubavi, strastvena
osjeajnost; ponekad se usporeuje s Byronovim Don Juanom, ali Pukin je mnogo saetiji
Mihail Jurjevi Ljermontov (1814.-1841.) poginuo u dvoboju
o proslavio se pjesmama Smrt pjesnika (u ast Pukinove smrti u kojoj progovara protiv
vlastodraca, prognan na Kavkaz za razliku od Pukina u svojoj je poeziji sklon
pesimizmu, razoaranju, protestu, svjetskoj boli) i Demon, dramom Maskerata i
romanom Junak naeg doba (5 samostalnih novela objedinjenih glavnim junakom
Grigorijem Peorinom) glavni je junak suvini ovjek koji ivi u dobu koje unitava
njegovu stvaralaku mo jer se ne priznaju nikakve estetske vrijednosti; naglasak na
psihologizaciji i karakterizaciji likova
Adam Mickiewicz (1798.-1855.) utemeljitelj poljskog romantizma
o proslavio se poezijom (Poezije, Odeski soneti, Krimski soneti)
o najbolje djelo: ep Gospodin Tadija u kojem opisuje ivot poljskog plemstva u miru i u
ratu, svaama i pomirenjima u pomalo idilinoj atmosferi, s nadom u budunost
o drama Duni dan
Taras evenko (1814.-1861.) ukrajinski nacionalni pjesnik
u njegovoj poeziji prevladava duh ukrajinske narodne lirike te ideal nacionalnog osloboenja
najbolja zbirka mu je Kobzar
romantine poeme: Ukleta, Topolja, Kateryna, politike poeme: Gajdamaki, Kavkaz, Hladna
jaruga buntovne povijesne linosti
hrvatski romantizam: Ljudevit Gaj, Stanko Vraz, Ivan Maurani, August enoa (utemeljitelj
modernog romana)
panslavizam