BEHAR

^ASOPIS ZA KULTURU I DRUTVENA PITANJA

GODINA XXIV l 2015. l BROJ 128 l CIJENA 40 KN

SENAD HASANAGI
Jedinstvenost turskog
postupanja u historiji

SEAD BEGOVI
Bonjaka kua
nije kartonska kutija

IN MEMORIAM
Prof. dr. Munib Maglajli
(Banja Luka, 1945.
Sarajevo, 2015.)

FARIS NANI
Karamarkov mandatar koji slui
hrvatskom graevinima
EDIN URJAN KUKAVICA
Crkva bosanska izmeu
onoga to jeste i onoga to nije

INTERVJUI
Sanjin Kodri
Ljubo Juri

VELIJA HASANBEGOVI
Potoarske sjene

LIKOVNO OKNO
Behaudin Selmanagi Selman
(1915. 2015.)

KNJIEVNI PODLISTAK: 120 GODINA OD IZDANJA PRVOG BOSANSKOHERCEGOVAKOG ROMANA

Osman Aziz: BEZ NADE

BEHAR, dvomjeseni bonjaki asopis

za kulturu i drutvena pitanja
Nakladnik:
Kulturno drutvo Bonjaka Hrvatske
PREPOROD
Za nakladnika:
Ervin Jahi
Glavni i odgovorni urednik:
Sead BEGOVI
Izvrni urednik:
Filip Mursel BEGOVI
Urednik Ekonomskog podlistka:
Faris NANI
Grafiki urednik: Selma KUKAVICA
Urednitvo: Remzija HADIEFENDI
PARI, Rusmir AGAEVI, Edin Urjan
KUKAVICA, Senad NANI, Sena
KULENOVI, Azra ABADI NAVAEY,
Edib AHMETAEVI
Rukopisi i fotografije se ne vraaju
Adresa:
BEHAR
KDBH Preporod
Ulica Grada Vukovara 235,
10000 Zagreb, Hrvatska
Telefon i fax: 00385 (0)1 483-3635
e-mail: casopisbehar@gmail.com
kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr
web: www.behar.hr
Cijena po primjerku 40 kn, godinja pretplata 200 kn
Cijena u BiH: 10 KM, godinja pretplata 60 KM.
Kunski iro-raun:
ZABA 2360000-1101441490
Devizni iro-raun: SWIFT ZABA HR 2X:
703000-280-3755185
(S naznakom: Preporod, za Behar)
Tisak: Grafomark d.o.o., Zagreb
Tiskano uz financijsku potporu Dravnog
prorauna Republike Hrvatske putem Savjeta
za nacionalne manjine Republike Hrvatske i
Ministarstva kulture Republike Hrvatske
ISSN 1330-5182
Miljenja i stavovi koje zastupaju autori nisu
nuno i stavovi urednitva.

SADRAJ

Na naslovnici: Behaudin Selmanovi Selman, Bijela vaza, 1966., ulje na platnu, 92,5 x 65
RIJE UREDNIKA
3
Sead Begovi: Bonjaka kua nije kartonska kutija
PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE
Edin Urjan Kukavica: Crkva bosanska izmeu onoga to jeste i onoga to nije
5
19 Senad Hasanagi: Jedinstvenost turskog postupanja u historiji
26 Zehrudin Isakovi: Povelja Kulina bana sadraj i karakteristike
ZOON POLITIKON
30 Faris Nani: Karamarkov mandatar koji slui "hrvatskom graevinima
IN MEMORIAM
36 Sead emsovi: Akademsko oinstvo i zajednike niti ljubavi prema Bosni:

U sjeanje na prof. dr. Muniba Maglajlia (Banja Luka, 1945. Sarajevo, 2015.)
INTERVJU
40 Sanjin Kodri (razgovarao: Sead Begovi):

Nijedan narod ne negira samog sebe, pa zato bi to inili Bonjaci!
20 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI
50

54

Naglasci izlaganja uesnika na konferenciji "Genocid u Srebrenici:

Ka trajnom sjeanju (Institut za islamsku tradiciju Bonjaka)
Velija Hasanbegovi: Potoarske sjene

LIKOVNO OKNO: Behaudin Selmanagi Selman

62 Saida Mustajbegovi: Njegovo vrijeme nije za nama, ve ispred nas
67 Izloba "Behaudin Selmanovi 1915.2015.
OBLJETNICE
75 Hamza Ridal: 100 godina od rasputanja Bosanskog sabora
GRAMATOLOKA OTKRIA
78 Remzija Hadiefendi-Pari: Ljubuak Hasan, zatim Stipan pa fra Lovro

Ljubuak (Stara knjievnost i gramatika kao uvari identiteta)
EKONOMSKI PODLISTAK:
83 Faris Nani: Glas razuma
84 Amer Bukvi i Elma Agi-abeta: Jugoistona Evropa kao meunarodni

centar obrazovanja
86 Ante Gavranovi: Blagostanje nacije ostvaruje se na mikrorazini
89 Intervju Ljubo Juri (razgovarao Faris Nani): Transformacija ekonomije
98 Zanimljivosti
MULTIMONOLOG
99 Senad Nani: Poziv u dihad

Behar je prvi slavni bonjaki list tiskan latinicom u Sarajevu godine 1900.,
a izlazio je sve do 1911. godine. Prvim mu je urednikom bio Safvet-beg
Baagi, a vlasnik Ademaga Mei. Objavljivao je tekstove za zabavu i
pouku, izvorne i prijevodne knjievne priloge bosanske i islamske obojenosti. Beharov se sjaj nije dao integracijom pretopiti u bliske susjedne
kulture, a niti preimenovati. Od 1992. godine izlazi zagrebaki Behar
ocijenjen najboljim to su Bonjaci dosad imali. On je najbolji izraz povezanosti nacionalne manjine sa ivotnom sredinom, dijasporom u svijetu
i matinim narodom u Bosni i Hercegovini. U desetogodinjem razdoblju
(1992.-2002.) glavni i odgovorni urednik zagrebakog izdanja bio je knjievnik dr. Ibrahim Kajan, a potom ga je zamijenio dr. Muhamed dralovi
koji je tu slubu obnaao do ljeta 2006. godine.

BEHAR 128

INSTITUT ZA POLIGRAFIJU
100 Samedin Kadi: Meu etiri zida
PRIA
101 Kazimir Klari: Hatka
KNJIEVNI PODLISTAK: 120 GODINA OD IZDANJA PRVOG
BOSANSKOHERCEGOVAKOG ROMANA
103 Osman Aziz: BEZ NADE (Pripovijest iz mostarskoga ivota)

RIJE UREDNIKA

Bonjaka kua
nije kartonska kutija
N
Pie: Sead Begovi
glavni urednik

arod koji sustavno ne prati sve svoje

obljetnice, roenja i smrti vanih kulturnih, znanstvenih, politikih i sportskih linosti i ustanova je zaputen kao beskunik koji
tumara traei zatitnika i mecenu, a moda i ne
zasluuje da se naziva narodom. Ili je to narod o
kojem govorimo da je upravo u procesu, to jest,
da sam izmeu sebe dokazuje ono to je evidentno njegovo. Govorimo o brojnim sjeanjima na
istaknuta imena velikana koji susvjetlom obiljeili
epohu iz svih nabrojanih podruja, ali i prevani
datumnik dogaaja koji su veim dijelom u crno
oznaili tu epohu, a treba im se ciklino vraati.
Poznato je ve svakoj mahalui, a i potvreno
je od dobronamjernih stranaca, da su Bonjaci
uzoriti, ako ne ba i nenadmani kao pojedinci u
svome poslu, ali, naalost, jo uvijek se kolebaju i
meu sobom trae kao kolektiv na zluradu radost nekih susjeda. Kada govorimo o Hrvatskoj,
tradicija podrke istaknutim bonjakim pojedincima i institucijama oduvijek bila zadovoljavajua

Ako u ovom tekstu spomenemo samo neke obljetnice iz 2015.

godine, u sjeanje naroda usjekle i usmeno obiljeene, uvidjet
emo da Bonjaci, raspolau s antologijskim datumnikom
dogaaja i imenikom zaslunih osoba. Pa, otvorimo samo neke
deftere vane za 2015. godinu, da ne budu ni dravna tajna ni
pojedinani vapaj za bjelodanom vjerodostojnou
te su oni mogli poticajno ostvariti, na obostranu
radost, svoje stvaralake opuse i domete. Stoga,
u BiH se ne smije zaboravljati i na zaslueni doprinos bonjakog imena s kojim se dii i susjedna
Hrvatska i Srbija, odnosno ira dijaspora.
Ako u ovom tekstu spomenemo samo neke
obljetnice iz 2015. godine, u sjeanje naroda
usjekle i usmeno obiljeene, uvidjet emo da
Bonjaci, raspolau s antologijskim datumnikom
dogaaja i imenikom zaslunih osoba. Pa, otvorimo samo neke deftere vane za 2015. godinu,
da ne budu ni dravna tajna ni pojedinani vapaj za bjelodanom vjerodostojnou.

Prolo je ve 145 godina od roenja Safvet-bega Baagia, spektralnog intelektualca, zaetnika bonjakog nacionalnog preporoda, a to
ukljuuje kulturu (pjesnitvo i prevoenje s orijentalnih jezika) politiku, povijest i zaetniku
animaciju kulturnih drutava i asopisa. Ovaj e
markantni Hercegovac, u interkulturnoj razmjeni,
ubrzo biti zastupljen i u hrvatskom knjievnom
korpusu te e njegovo ime nositi i jedna zagrebaka ulica. Kao poliglot, zraio je i osobnou
svoje vanjtine koja je emitirala europsku i orijentalnu eleganciju, a otro se suprotstavio miljenjima da muslimanska mlade ne treba pohaati vapske kole. Autor je i Kratke upute
u prolost Bosne od 1463. do 1850., a zastupao
je i tezu o djelominoj dravnoj samostalnosti
Bosne u vrijeme osmanske vladavine. Zajedno s
Edhemom Mulabdiem i Osmanom Nuri Hadiem 1900-te pokrenuo je list Behar i bio njegovim prvim urednikom. Orijentalni ambijent
i emotivni kolorit sevdalinke osnovna je odlika
njegova pjesnitva, no, nimalo sevdalijski, ve
odrjeito ironijski, ali ipak viteki, bio je njegov
odgovor srpskom delegatu Petru Koiu na sjednici Bosanskog sabora 1910. godine. Na Koiev
povik Turci u Aziju! Baagi je nonalantno
odgovorio A meedi u umu, naravno, uz gromoglasni smijeh.
Ne treba zaboraviti jednu vrlo vanu obljetnicu 100 godina od rasputanja Bosanskog sabora. Bit e to uvijek dobra prilika da se sumiraju iskustva od 1910. kada je slubeno proglaen
zemaljski tatut (Bosanski ustav) s kojim je Bosna
i Hercegovina dobila Sabor pa sve do Daytona.
Rjeavanje jezinog pitanja i onda je kao i sada
bio gorui problem, ali ne zbog spoticanja o
bosanski jezik ve zbog relacije srpsko-hrvatsko-njemake jezine sprege. Traio se narodni
jezik to je podrazumijevalo ravnopravnost jezika. Tih godina zabiljeena je i prvi sluaj stvaranja koalicije oko nekih pitanja izmeu Bonjaka
i Hrvata u Bosanskom saboru.
BEHAR 128

RIJE UREDNIKA

Koliko je Daytonski mirovni sporazum samo formalno rjeenje koje e se nakon dvadeset godina vjerojatno i dalje otezati,
sve dok se ne nae prihvatljivo rjeenje za sva tri konstitutivna
naroda, podsjeat e nas svako obiljeavanje obljetnice ovog diplomatskog kompromisa, na njegovu preivjelost i na njegovu, u
nekim dijelovima, moguu provedivost. Jedan od kamena spoticanja svakog dogovora za neke je bilo i obiljeavanje dvadeset
godina genocida u Srebrenici. Koliko emo ostati dostojanstveni u svome bolu ovisi o istinitoj povijesnoj verifikaciji, po kojoj
se onda odreuje i kazna za poinjene zloine.
Slijedi niz imena s kojima se Bonjaci mogu podiiti. No, prije
svega moraju sami podsjeati i istraivati njihovu vanost pa e i
drugi postupno shvaati njihov znaaj kao dio vlastita postignua. U 2015. godini biljeimo i 100. godinjicu od smrti jednog od
najpriznatijih bonjakih pjesnikih imena Muse azima atia.
Gradska e raja kao i ulema vjerojatno vjeno raspravljati o njegovu boemluku, od saalnog zgraanja do genijalne i spektakularne rtve knjievnosti. Napokon, treba na knjievno kritikoj
tezulji kontekstualizirati njegovu bilateralnu pripadnost knjievnosti Bosne kao i Hrvatske i to kroz njegov stvarni, a ne larifari
doprinos. Na ove arijske i strune deklamacije mogli bismo se
apelom upuenih nadovezati i na sluaj Mee Selimovia
obiljeavanjem izlaska knjige, roenja ili smrti. Zaboga, i za Bonjake vrijedi europski kulturni kontekst u kojem nas uglavnom
drugi prepoznaju.
Sto dvadeset godina je prolo otkako je roen Hamza Humo,
jo jedan samozatajnik po sebi i po drugima i jo jedan od najznaajnijih imena bonjake knjievnosti prve polovice 20. stoljea. Svojim ekspresivnim modernizmom u pjesnitvu utire put
nadolazeim generacijama kroz mogunosti slobode pjevanja u
mitskim slikama (Grozdanin kikot), a u svojem proznom introspektivnom dijalogu sa zbiljom takoer postie zavidne rezultate.
Takvu visoko stilsku razinu postigao je i pripovjeda, dramaturg
i folklorist Alija Nametak. Nadahnjivalo ga je upravo ono to je
itav ivot vrijedno skupljao i sauvao od zaborava bonjake usmene pjesme i prie. Nametak je rijedak i po tome to je
ustrajno upozoravao na kontinuirani kulturocid nad muslimanskom batinom. Ve svojim putopisnim pripovijedanjem u knjizi
Tuturuza i eh Meco pokazuje skrb za tradicionalne vrijednosti, obiaje, kulturu ivljenja i jezik bosanskohercegovakih muslimana. Nametak je veliki izazov za budue istraivae njegova
djela. Veliki izazov predstavlja i bonjaki knjievnik Dervi Sui,
jer strogo ideoloko iitavanje njegovog djela neke je Bonjake
nakon devedesetih godina 20. stoljea zavelo na stranputice to
je vodilo nedopustivim pokuajima da se ovog pisca proglaava
nacionalnim izdajnikom. U 2015. godini obiljeili smo devedeset
godina od njegovog roenja.
Ne zaboravimo ni 400-tu pa tako ni jednu drugu obljetnicu
pisca i mislioca Hasana Kafije Pruaka (Hasan Kafija al-Aqhisari
al-Bosnawi), ije je djelo Niz uenjaka do posljednjeg Poslanika
zavreno 1600., prevedeno od 1732. godine pa sve do 1919. na
francuski, njemaki, maarski i bosanski jezik. kolovao se u Sarajevu i Istambulu, a u Prusac se vraa 1575. gdje poinje predavati uenicima. Obavljao je i slubu kadije u srijemskom vilajetu,
4

BEHAR 128

a od sultana prima ispravu kojom mu se dodjeljuje prusaki kadiluk kao doivotna mirovina. Vjerojatno je tome pridonijela i njegova rasprava Temelji mudrosti o ureenju svijeta koja je pobuivala veliku panju islamskih mislilaca i orijentalista. Budui
da je ukazivao na posljedice korupcije, nedostatka pravde, lou
vlast te na nunost reformi u drutvu, ima velikih razloga da ga
se uzastopno sjeamo i itamo.
Kada je rije o muslimanskim vojnim formacijama u Drugom
svjetskom ratu nezaobilazno je u narodu legendarno i kontroverzno ime Huske Miljkovia i njegove Muslimanske milicije u
Cazinskoj krajini. Njegova intrigantna ratna strategija i okolnosti
njegova ubojstva predmet su za poticajna istraivanja i, naravno, sjeanja. Svakako, kolektivno pamenje nee izostaviti ni ime
Mustafe Busuladia koji je 1945. u 31. godini od tadanjeg oslobodilakog reima strijeljan u sarajevskom naselju Veleii, moda samo zato to je bio odkolovani i nadareni publicist s izrazito
muslimanskom orijentacijom te zbog njegove knjige Muslimani
u Sovjetskoj Rusiji, kao i zbog njegovih stavova o komunizmu.
Bez obzira na komunistike zloine i represiju koja je uslijedila
nakon 1945., Bonjaci su 2015. godine, kao i sav drugi civilizirani
svijet, slavili 50 godina od poraza faizma.
Sjeat e se Bonjaci, a time posredno i drugi narodi, jednog
od najveih jugoslavenskih slikara Behaudina Selmanovia Selmana (zavrio studij slikarstva u Zagrebu 1945., a umro u Sarajevu 1972.), kojeg su takvim epitetom poastili ondanji galeristi i
tekua kritika. Iako ga je pratila neimatina, a sam se osudio na
samotnjatvo, nikada, kao to je poznato, tekua vlast nije imala
sluha za znaaj njegova djela. Vrijeme je da se to ispravi pa makar i
dostojnim sjeanjem koje je osigurao Bonjaki institut Fondacije
Adila Zulfikarpaia okruglim stolom i izlobom, o emu moete
itati u ovom broju Behara koji Vam kao kuriozitet predstavlja
i prvi bosanskohercegovaki roman Bez nade. Povod reprintu
nije beznaajan 120 godina od tiskanja autorskog djela bonjako-hrvatskog dvojca pod pseudonimom Osman-Aziz (Osman
Hadi i Ivan Milievi).
Mnogo je jo slinih bonjakih veliina i sudbina koje treba istraiti, interpretirati i napokon reafirmirati. Nadamo se da
to nee biti potrebno kada je rije o djelu nedavno preminulog Muniba Maglajlia koji se smatra prvim imenom bonjake
usmene knjievnosti, a koje je zadobio kao nezaobilazni povjesniar knjievnosti i teoretiar usmene knjievnosti, a bio je i
jedan od utemeljitelja Bonjake zajednice kulture Preporod
u Sarajevu koja je ove godine s dignitetom i u skromnim uvjetima proslavila vanu obljetnicu 25 godina od Obnoviteljske
skuptine. BZK Preporod i dalje uporno opstaje bez obzira na
to to bonjaka politika osjeti nesvjesticu kada je u pitanju
nacionalna kultura.
Iako nam se ponekad ini da je bonjako kolektivno pamenje jo uvijek u tretmanu reanimacije, sve spomenute obljetnice
su obiljeene u matinoj domovini Bonjaka. Dodue neke poniavajue skromno, ali su se ipak odrale. Moda Bonjaci nemaju
cjeloviti krov nad glavom, moda on doista zabrinjavajue prokinjava, pa ono to nam je vano kao narodu esto biva nagrieno
vlagom. No, kuu imamo i ona nije kartonska kutija.
n

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

CRKVA BOSANSKA
Nai su dani izbrojani, nae
notci potroene, nai grijesi dim
Pie: Edin Urjan Kukavica

U stvari, teza o
bogumilsko/dualistikoj
naravi Crkve bosanske,
je toliko neodriva,
toliko se temelji ni na
emu niti je potvruje
bilo ta da je potpuno
nevjerovatno da su i
kako su na zlonamjernu
i oiglednu krivotvorinu
jednog srpskog historiara
ruskog porijekla nasjeli
toliki ueni ljudi. Pogotovo
kad se cijeli problem
osmotri iz perspektive
tvrdnje da je pristajanje
na bogumilsko porijeklo
i narav Crkve bosanske
bilo u cilju uspostavljanje
hegemonije jednog
naroda. To bi, prevedeno
na razumljiv jezik, bilo
jednako tvrdnji da su
Bosansci i Hercegovci,
posebice Bonjaci, ustvari
Bugari, Makedonci ili
makar Traani!

... ne plaim se ja vlkova vet ljujdi.

Da je po vlkovma ovaj biljeg bi vjetnost nadivio.
1377. , kad Kralj na bjee Tvrtko
Preskupo nas kota iscjepkani i fragmentirani pristup naoj historiji to
za posljedicu ima epizodiranu historiju
prepunu historiografskih bjelina, zatamnjene prolosti i sivih podruja u
kojima su sva vanija historiografska
pitanja podlona i podloena ostraenoj reviziji s jedne i nekritikom glorificiranju, s druge strane. U najmanjem,
kota nas kontinuiteta - slike historijske
stvarnosti u kojoj epizode, ako je serija
scenatristiki dotjerana i dobro reirana, imaju smisla i svaka za sebe, ali tek
u kontekstu cjeline dobivaju pravu vrijednost. Bez namjere kritiziranja, elimo samo istaknuti injenicu da smo u
ovom prelaznom, recimo tranzicijskom
periodu zgusnute, zbijene historije na
djelu, neka krupna historijska pitanja
usljed, pretpostavljam, politikih i drugih pritisaka, bespotrebno reaktualizirali, druga stereotipizirali, a trea nepravedno zametnuli za lea uskraujui
svima pravo na korektnu, nepristrasnu
i znanstveno vjerodostojnu ocjenu znaajnih historijskih dogaanja i procesa.
Utvrivanju istine ne idu u prilog ni
kada ivlji velikodravni projekti, kao
ni nedvojbene teritorijalne pretenzije,
iji nosioci i zagovornici svaku historijsku sumnju tumae u kontekstu vlastitih politikih nazora. Mnotvo je i
sluajeva pritvrivanja - krivotvorenja
- historijskih podataka i ranije neupitno utvrenih injenica, poput (ne)postojanja sakralnog objekta (bogomolje) na
nekom kritinom, graninom, rubnom

ili okupiranom podruju, nadgradnje

jedne na temeljima druge bogomolje
(najee, damije na temeljima prethodno postojee crkve), (ne)postojanje
groblja iz eljenog ili ciljanog historijskog perioda ponovo na interesantnom
podruju... starobosansko pismo moe se
itati i kao irilica, i kao glagoljica, ali
i kao bosanica... U iscjepkanoj, iskljuivoj i epizodiranoj historiji kakva nam
se prezentira, nema mjesta produetku,
nastavku, kontinuitetu historijskih tokova, loginoj ili, makar, nunoj smjeni
historijskih - ukupnost drutvenih, politikih, kulturnih - epoha; sve se predstavlja kao vie-manje nasilan prekid
jednog od strane drugog historijskog perioda to, u biti, nije istina. Rani srednji
vijek nije nasilno smijenio prahistoriju,
feudalizam robovlasnitvo, niti je renesansa prevratom zbacila Srednji vijek i
uspostavila svoju vladavinu. Naravno
da je u tom procesu bilo nasilnih epizoda, ratova, krvavih izleta i ekspedicija
poput, naprimjer, Kriarskih pohoda ali,
i ti nemili dogaaji bili su dio procesa
te se, u cilju sagledavanja ire, ukupne
slike, mogu posmatrati samo kao dio
kontinuiteta. Diskontinuirani prikaz
historije otvara prostor opasnim igrama koje, esto poinju kontroverzama,
traju svojatanjima, uzajamnim optubama, krivotvorinama i podmetanjima, a
zavravaju ratovima.
Zajedljivi e dakako, primijetiti da je
sve u Bosni i Hercegovini, naroito njena
historija, predmetom neke kontroverze i
sporenja, te da je cijela bosanskohercegovaka historija niz tvrdnji bez dovoljno
podataka i pokazatelja koji bi omoguili definitivan zakljuak. No, injenica je
da se u velikom broju sluajeva naeni
BEHAR 128

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

historijski ostaci i tragovi mogu se tumaiti i ovako i onako. Programirani smo

stvari uklapati u postojee ili obrasce
koje osobno, iskustveno ili edukacijski,
poznajemo. Iznimno nam je teko zamisliti bilo ta izvan sistemskog okruenja
koje poznajemo. Oni koji to uspiju u savremenoj civilizaciji nazivaju se genijima i ponekad postanu dobitnici Nobelove nagrade ili nekog drugog prestinog
priznanja; ostali, uglavnom zbog nemoi
da priznaju da moe postojati neto to
oni ne znaju, ostaju zarobljeni u mulju
vlastite prosjenosti i uvjerenja.
Ti, koji procitas moj kam, mozda si
hodio do zvijezda.
I vratio se, jer tami neima nita do
ponovo ti sam.
lovjek moje vidjeti ono to nije vidio, uti ono to nije uo,
okusti ono to nije otkusio, bit tami
gdji nije bio, al uvijek i svagdi,
samo sebe moe najti, ili ne najti. I
mnogo ot moje ruke na zemji bi,
a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit.
I da ostavih kosti u tujini, i tad bih
samo Bosnu sanjo.
lovjece, tako da niesi proklet, ne
tikaj u me.
Legoh 1094 ljeta, kad bjee sua, pa
u nebu ne bjee nijedne suze za me.
Radimlja, Stolac
Crkva bosanska je, zasigurno, tema
koja ponajbolje potvruje sve gore

Prvu vijest o postojanju

heretike crkve u Bosni poslao
je 1199. godine zetski despot,
knez Vukan, stariji sin srpskog
vladara Stefana Nemanje
i brat Stefana Nemanjia,
kasnije Prvovenanog, koji je
obavijestio papu Inocenta III
da se ...u zemlji Bosni razvija
hereza ne malih razmjera i to
u tolikoj mjeri da je i sam ban
Kulin, poto je sa svojom enom
i svojom sestrom, udovicom
humskog kneza Miroslava
i s vie svojih srodnika bio
zaveden, preveo u onu herezu
vie od deset hiljada hriana
6

BEHAR 128

spomenute tvrdnje. Sve donedavno akademski najargumentiranije historiografsko miljenje je da Crkva bosanska
pripada(la) pokretu neomanihejskog dualizma, koji se povezuje sa bugarsko-makedonskim bogumilstvom, odnosno, radije s paulikanstvom, izvorno armenskom
neomanehejskom dualistikom sektom
koju je u 10. stoljeu bizantski car Ivan
I. prisilno naselio u Trakiji. Kako nema
vjerodostojnih historijskih podataka ni o
porijeklu ni o sadrini vjere bosanske,
teorija o bogumilskom porijeklu bosanske
hereze temelji se iskljuivo na vjetom
kombiniranju onovremenih izvjestiteljskih i optuujuih objeda protiv Crkve
bosanske i njenog naina ispovijedanja
kranstva i vlastitih zamisli koje su
predstavljani kao pouzdani i vjerodostojni historijski nalazi.
Prosto je nevjerovatno kako su i zato
vodei bosanskohercegovaki i bonjaki
historiari i teoretiari religije, znajui
sve ove stvari obuhvatnije i dublje nego
to za njih ovdje imamo prostora, te da
za vjeru bosansku doista, ne postoje
prihvatljivi dokazi, ak ni pokazatelji za
njen dualistiki i bogumilski karakter,
prihvatili nesuvislu teoriju o heretikom,
dualistikom, bogumilskom porijeklu
Crkve bosanske!? Jesu li zaista na potpuno krivom putu ili su pak, naivnim
falsificiranjem historije i pripisivanjem
hereze, dualizma i bogumilstva nastoje
transformirati u bonjaki hegemonijalni mit, s tezom o Bonjacima kao temeljnom narodu Bosne i Hercegovine kao
to to tvrde neki? Doista, ne vidim nikakve dodirne take izmeu navedenih
referenci, a pogotovo izmeu kranske
hereze i bonjake dravotvornosti osim
ako se kao poveznica uzme islam, ali i
tada je to mogue samo u kontekstu Boanstvene komedije (Divina Commedia)
u kojoj u devetom prokopu, osmog kruga
Pakla, Dante Alighieri smjeta poslanika
islama Muhammeda (mir neka je s njim
i njegovima) kao izmatika, oevidno
smatra islam izdankom kranstva. Po
istom osnovu Dante osuuje na paklene muke i etvrtog pravovjernog halifu
i prvog imama, hazreti Alija, zbog izme
muslimana na sunnite i iite.
U istom kontekstu treba spomenuti i besmislicu o masovnom prelasku,
prihvatanju islama od strane domaeg

stanovnitva u Bosni i Hercegovini povodom dolaska osmanskog sultana Fatiha, Mehmed-hana II. koju su u javnost
plasirali uglavnom etno-romantiarski
knjievnici, ali i neki historiari. I tu
tezu, kod nekih ak tvrdnju, treba odbaciti sa jednakom rezignacijom kao i sve
prethodno navedene. Zato? Zato to je,
doista, samo ni na emu utemeljen plod
mate i spisateljske slobode koji nema
ak ni dodirnih taaka sa stvarnou.
ta nam je, doista, poznato o Crkvi
bosanskoj, vjeri koju njeni vjernici nazivaju narodnom, o njenom porijeklu,
prirodi, karakteru, uenjima, praksama
i obredima... a da su saznanja autentina, da se oslanjaju na manje-vie idoloko-teoloke rasprave i herezioloke
spise u kojima se ova vjera naziva (neo)
manihejskom (zapadni izvori) ili kutugerskom, babunskom i bogumilskom
(istoni izvori), ali ni na one koli slove kao normativni kojima se zabludjeli
vraaju u okrilje majke Crkve poput bilonopoljskog dokumenta o abjuraciji iz
1203. godine? S jedne strane, vrlo malo
ili, da budemo iskreni, gotovo nita. Sa
druge, pak, reklo bi se puno. Drugim

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

rijeima, prisiljeni smo vjerovati pristrasnim optuiteljima, crkvenim istraiteljima i inkvizitorima, braniteljima i
apologetama ili pak nacionalno i vjerski
netom osvijetenim historiarima u ije
pobude nismo sigurni?
A se ne lezi junak Bogcin Radinic iz
Bosne Srebrne.
Tugdje na njegovoj plemenitoj bastini uz kameni biljeg
otca mu i djeda i djedovog djede djeda, lezi samo biljeg njegov,
jer je on zagibo i zalegho u tudjoj
zemlji, tamor gdji je i Sonce drugatcije
i vjeter drugatciji i Bog i voda i vazduh
i ljudi tudji i dusi mojoj strani.
Kulinu, mau i kopju bjeh vjerniji no
Radaci i ni mi togda stid ni zal.
I kadah bih bil, kakor vi jeste, opeta
bih bil isti kakor ja bih.
Vi nikdar necte biti kakor ja, a ja ne
mogu biti ko tsto nekdar bi.
Blagosloven ko procita i zmisli se, a
lud koji privali.
Ljeta 1205, godnu nakon tsto v zemju
leze Veliki Ban Kulin.
Oevlje, Ilija

Prije svega Crkva bosanska se na

historijskoj sceni pojavljuje na vjerovatno najosjetljivijem podruju, precizno
na granici podjelje Istonog i Zapadnog rimskog carstva, odnosno izme izmeu ortodoksne i rimokatolike crkve
te, u iznimno osjetljivo vrijeme slabljenja dominacije Bizanta i pokuaja jaanja Rima.
Prvu vijest o postojanju heretike crkve u Bosni poslao je 1199. godine zetski
despot, knez Vukan, stariji sin srpskog
vladara Stefana Nemanje i brat Stefana
Nemanjia, kasnije Prvovenanog, koji
je obavijestio papu Inocenta III. da se
...u zemlji Bosni razvija hereza ne malih razmjera i to u tolikoj mjeri da je i
sam ban Kulin, poto je sa svojom enom
i svojom sestrom, udovicom humskog
kneza Miroslava i sa vie svojih srodnika bio zaveden, preveo u onu herezu
vie od deset hiljada hriana. U tom
pismu, u kojem se Crkva bosanska oslikava sa svim znaajkama posveenog i
organiziranog reda koji uiva dobar glas
u narodu i povjerenje bosanskih vladara
i velikaa, ime se obrazlae opasnost od
njihovog uenja i djelovanja koje se toliko rairilo u Bosni, da predstavlja ozbiljnu opasnost po interese Crkve u Rimu.
Papa Inocent III., najpoznatiji po osnivanju Inkvizicije, reagira pismom svom
vazalu, ugarskom kralju Emeriku, traei od njega vojnu intervenciju u Bosni.
Opasnost od kriarskog pohoda i rata
ban Kulin (1180.-1204.) pokuava izbjei
pismom papi u kojem poziva papu da poalje svog emisara koji e provjeriti navode
iz Vukanovog pisma. Prvi inkvizitor Joan
de Casamaris dolazi ve 1202., i o herezi
- i zbog hereze - ispituje dvojicu slikara,
Matiju i Aristodija. De Casamaris u Bosnu stie poetkom aprila 1203. godine i
sa starjeinama Crkve bosanske, u prisustvu samoga bana, na Bilinom polju kod
Visokog, utvruje da je uenje bosanskih
krstjana u bitnim odrednicama suprotno
uenju katolike crkve. Casamaris trai
i dobija potpisanu izjavu bosanskih crkvenih starjeina i bana Kulina o odricanju od heretikog uenja emu svojim
potpisom svjedoi dubrovaki arhiakon
Marin. Nakon obavljenog zadatka papski
legat odlazi u Ugarsku vodei sobom Kulinovog sina i dvojicu heretikih uitelja,
Ljubina i Bragetu, koji su pred ugarskim

kraljem, kalokim nadbiskupom i ugarskim velikaima ponovili zakletvu da e

se pridravati datih obaveza. Dvadesetak
godina kasnije, pokazat e se da je akt o
abjuraciji bio tek diplomatski i taktiki
potez u cilju izbjegavanja rata. Poslije
de Casamarisa, u periodu izmedu 1202.1339. godine, pape Inocent III., Honorij III., Grgur IX., Inocent IV., Bonifacij
VIII., Ivan XXII., Benedikt XII., Urban
V., Inocent VI., sa mnotvom kardinala
i biskupa iz doktrinarno najuenijih i
utjecajno najjaih i najbrojnijih crkvenih
redova (dominikanaca, kartuzijanaca i
male brae), pokuati da se u Bosni zatru patarenski heretici. U meuvremenu
Crkva bosanska jaa.
U pismu kardinala Konrada, papinskog legata za Francusku, napisanog
godine 1223. kojim saziva francuske biskupe na sinod, poglavar Crkve bosanske
promovira se kao papa zapadnoeuropskih heretika kojemu odlaze albianski
heretici, te ga pitaju za savjete i usvajaju njegove nazore. Papina tvrdnja o postojanju bosanskog protupape je malo
vjerojatna mada se u pismu Inocenta
IV iz 1244. ili 1245. ugarskim prelatima, navodi da heretici svoga hereziarha
nazivaju papom (papam nominant). Engleski kroniar Roger de Wendover (u.
1236.) takoer govori o heretikom papi
u Bosni, a Jakob Bech jo 1387. godine
na inkvizicijskom sudu u Torinu govori da talijanski heretici odlaze u Bosnu
na naukovanje i biskupsko posveenje.
Godine 1232. bosansko bansko prijestolje preuzima Matej Ninoslav, sljedbenik vjere bosanske te Crkva bosanska
postaje dominantna crkva u Bosni, Usori
i Soli. Na to rimska kurija otro reagira: u Bosnu stie papski emisar Jakov
Pekorari, smjenjuje bosanskog katolikog biskupa i tad se (1233.) za biskupa
postavlja energini dominikanac Johanes Wildhausen, Nijemac, a bosanska
biskupija se izuzima iz jurisdikcije dubrovake nadbiskupije i direktno potinjava Rimu. Od godine 1233. rimska
kurija postavlja strance za bosanske
biskupe, dominikanci kao inkvizitori
poinju progon pripadnika i sljedbenika Crkve bosanske po Bosni a Ugarska
dobiva papinsko ovlatenje da titi katolike pozicije. Pod krinkom borbe protiv heretika, ugarski kraljevi nameu

BEHAR 128

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

svoju vlast u Bosni i Humu. No, bosanski i humski velikai, kao i bosanski
vladari, pruaju vrlo vrst otpor, prije
svega branei vlastite feudalne posjede
i zemlju, u emu ih, naravno, duhovno
i materijalno podravaju i prvaci Crkve
bosanske. Zauzvrat, Crkva bosanska e
sve do propasti bosanske drave biti potpuno pod zatitom bosanskih feudalnih
velikaa i gotovo svih bosanskih vladara.
A se lezi Prijezda Viganj, na svojini,
na plemenitoj ukraj Jajca.
Hodih, al ne dojdoh. Gradih, al ne
zgradih. Sadih, al ne znjeh.
Govorih, al ne iskazah. Voljeh, al
ne bijah voljen.
Sad odoh, a ne pise mi se za vratit.
A stio bih, jer nist ne zavrsih.
Ne ticaj mi ovi kam, jerbo tce isti Bog
na tvoje kostji stavit.
Ni ti nisi zavrsil sve sto si zmislil.
1303. po vremenu Gospodina,
a Stjepana bana trinaesta v Bosni.
Ravanjska Vrata, Kupres
Godine 1323. u povelji bosanskog
bana Stjepana II. Kotromania izdatoj
u Motrima kod Visokog bosanskom velikau Vukoslavu Hrvatiniu prid didom
velikim Radoslavom je prvi dokumentirani spomen i dokaz postojanja institucije dida kao vrhovnog poglavara Crkve
bosanske. Neto kasnije bosanski ban
Tvrtko I. Kotromani u povelji izdatoj
1370./1371. godine, Stjepanu Rajkoviu
kojom se ovom velikau predaju u veru
dedinja i vse Crkve Bosanske i vse krstjane da mu je ruka i da mi se ne mora
vera krstjanska ni za jedini uzrok, ali ni

injenica je da se pojam steak

koristi relativno odnedavno,
dok su ranije ti spomenici
nazivani mramorjem (gr.
marmaros, tur. mermer,
lat. memoria), mramorima,
biljezima, kamicima,
usaenicima, kuama i
steljcima, maetima (naziv
maet nastao od turske rijei
mehed, odnosno meit, u
znaenju, spomenik ratniku koji
je poginuo u borbi)
8

BEHAR 128

hamo hodil... i to ga ne sudi Did i dva

strajnika njim i tri vlastelja upani... i
da ne suanj nikadar dokle je korjen u
Bosni crkve Boije da o tome ima crkva
stati. Godine 1405. Dubrovani vojvodi
Sandalju predlau posredovanje djeda,
koji je gospodin i duhovni otac vae Crkve bosanske, a iste godine parafirani
tekst mirovnog ugovora pohranjuje se
kod dida Crkve bosanske. Znakovito je
da se u latinskim dokumentima i ispravama izraz did prevodi se kao magister
ili abbas (opat).
Crkvenu hijerarhiju ispod dida ine
strojnici - gosti i starci, neto nie ali ipak
vrlo visoko sveenstvo koji su se, pretpostavlja se, bavili vjerskim poslovima
budui da je vrhovni starjeina, ipak, bio
vie politika figura. Gosti i starci se u
dokumentima, osim kao vjerske starjeine, pojavljuju i kao savjetnici te pisari ili
notari, koji su prepisivali knjige i sudjelovali u drutvenom i politikom ivotu
srednjovjekovne bosanske drave. Iako
njihova konkretna vjerska funkcija jo
uvijek nije poznata, a po svemu sudei,
teko da e ikada biti poznatija, zna se
da je Crkva Bosanska imala istovremeno po nekoliko staraca i gosta. Na hijerarhijskoj ljestvici gosti su bili ispred
staraca. Na nadgrobnom steku gosta
Milutina iz Humskog kod Foe urezan
je njegov lik u kratkoj odjei sa tapom
u desnoj i knjigom u lijevoj ruci. Prema
poznatim historijskim izvorima did, gost
i starac su ivjeli u zajednikim domovima - hiama; spominje se postojanje
hia u podruju Ljuboskova, u okolini
Gorada, upi Neredvi kod Konjica, Motrama kod Visokog. Pripadnici odnosno
sljedbenici Crkve se nazivaju krstjanima
i krstajnicama, a dijele se na iste i mrsne ljude pri emu su se isti od mrsnih
razlikuju po tome to su se odrekli veine
svjetovnog, ive u celibatu (i mukarci
i ene), te cijelim nizom obreda kojima
je bio ispunjen njihov dan. Dovoljno ironino, napose, ono protiv ega su se rani
oci/didovi Crkve bosanske bunili i to je,
prema nekim, bio osnov njihove hereze,
postat e strast njihovih nasljednika iz
kasnijih generacija i, mogue, jedan od
uzroka propasti i nestanka ove Crkve.
Izmeu 1235. i 1237.godine Ugarska
je, pod hercegom Kolomanom, pod izgovorom kriarskog pohoda zauzela Humske

Donji Bakii, Olovo

(Fotografija: Nusret Idrizovi)

zemlje. No, upravo taj pohod je znakovito

oteao poloaj katolikih biskupa u Bosni, premda su ugarski vladari katolikoj crkvi prepisali velike zemljine posjede u Slavoniji, Usori, Humu i Bosni.
U konanici, sjedite bosanske biskupije je, godine 1250. izmjeteno iz Bosne u
akovo, a pravoslavni episkop Humske
zemlje naputa svoje sjedite u Stonu i
seli u manastir sv. Petra na Limu. Crkva
bosanska dovrava ustrojstvo vlastite crkvene organizacije i ujedinjava bosanske
vladare i plemstva u borbi protiv Ugara
u cilju zatite ne samo Crkve nego i bosanske samostalnosti.
Krajem 13. stoljea u Ugarskoj jaaju
pretenzije i mo krupnih feudalaca; hrvatski valika Pavle ubi stavlja i Bosnu
pod svoju vlast, koju e uskoro prepustiti
svom bratu Mladenu I. ubiu. No, 1304.
godine Mladen je, u jednom sukobu protiv
bosanskih krstjana, ubijen. Godine 1322.
bosanski velika Stjepan II. Kotromani
podrava Mladena II. ubia i uvruje
svoju politiku vlast nad Bosnom. To je
poetak najsjajnijeg sjajnog perioda bosanske drave, okrunjen izuzetnim vojnim
i politikim uspjesima Tvrtka I. Kotromania, koji e 1377. godine izdii dravu
u rang kraljevstva. Treba spomenuti da
od 1291. godine u Bosni, katolianstvo
predstavljaju franjevci potpuno istiskujui rigidne dominikance. Franjevaka
politika se znakovito razlikovala od svih
prethodnih predstavnika rimskog katolianstva ime nastoje stanovnitvo Bosne odvojiti od uenja i Crkve bosanske.

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

Tvrtko II. Kotromani je 1436. godine

franjevce uzeo pod svoju linu zatitu,
ime su oni utjecajno praktino izjednaeni sa Crkvom bosanskom.
A se lei Dobri Gost Miljen, prave
vjere Bosanske.
Biljeg postavi ksi Korija i na mi i na
mojim milu kunicu Badau.
Ti, koji prolazi, projdi u miru i ne
spominji si i ne gonetaj grijehe nae.
Zalud ti je taj posao.
Nai su dani izbrojani, nae notci
potroene, nai grijesi dim.
Svojih koraka se plai, oni te ti glave doji, na putu kojim hodi.
I da zna, vie vrijedi crv koji se
sad kretje,
no sva dobra djela koja zajedno uinismo za ivota svojih i Badaca i ja.
Kam nam usjeen je godne 1273. po
Gospodu u Kocerini, na plemenitoj zemji, a pie Dabia. .
Banjevici, Bratunac
Polovinom 15. stoljea bosansko kraljevstvo, a s njom i Crkva bosanska, ulaze
u najtei period svoga postojanja. Razornije od izvanjskih napada osmanskih Turaka djeluje unutarnje uruavanje cijelog
dravnog i drutvenog sistema: crkvene
starjeine koji su od druge polovine 14.
postepeno, a tokom 15. stoljea potpuno
pristali uz dravnu vlast, preuzimaju dravne poslove i stiu zemljine posjede i
bogatstva, odnosno po svemu poinju sliiti feudalnoj vlasteli. Oni koji su dotad
prednjaili u skromnostima i preziranju
materijalnih bogatstava, sada su postajali
bogati lanovi vladajui drutvene klase,
okrueni slugama i poslugom, brinui se
puno vie o svojim porodicama i imetku
nego o Crkvi i pastvi. Naporedo sa materijalnim bogaenjem, moralno uenje
crkvenih starjeina gubilo je na ugledu
kod vjernika. Moe se lahko zakljuiti da
je upravo rezigniranost vjernika Crkvom
bila jednim od glavnih uzroka propasti
bosanskog kraljevstva ali i popularizaciji
islama. Dva posljednja bosanska vladara
Stjepan Toma i Stjepan Tomaevi ve
su bili otvoreni saveznici katolike crkve
i progonitelji Crkve bosanske, pokuavajui se i time umiliti Crkvi u Rimu i dobiti pomo od evropskih kranskih drava za odbranu od nadirueg i monog

Osmanskog sultanata. Posljednji spomen

Crkve bosanske je iz vremena hercega
Stjepana Vukia Kosae, u ijoj slubi je
bio gost Radin, vie kao diplomata nego
kao crkveni starjeina. Liena vlastite
crkvene organizacije, a ostavi bez svojih
monih zatitnika - bosanskog feudalnog
plemstva, ija je mo bila slomljena - Crkva bosanska je, nakon propasti Bosanskog kraljevstva i nakon osvojenja Hercegove zemlje - Huma, prestala postojati.
Vrijedi jo spomenuti da ogromna
veina historiara svjesno! - zaobilazi vrlo znaajnu injenicu o srednjovjekovnoj Bosni, ovdje u kontekstu Crkve
bosanske, a to je da je veina duhovnika bila pismena i to ne samo mukarci
nego i ene. U jednom izvoru navode se
rijei nekog vjernika Crkve bosanske
koji kae da sveenici katolike crkve
hoe sami da budu uitelji, a kod nas
ue i ljudi i ene; jedan uenik pouava
drugog sedam dana. Kod njih je rijedak
uitelj koji zna napamet tri glave iz Novog zavjeta, a kod nas je rijedak ovjek
ili ena koja ne zna napamet, i to na
narodnom jeziku (vulgariter) cio Novi
zavjet. Sredinja junoslavenska zemlja moe da se ponosi da je njena Crkva bosanska pripadala jednoj i jedinoj
ogromnoj univerzalnoj organizaciji iji
je pokret iao za tim da srui misterij
drave i njene vlasti u kojoj je carevala
strahovlada nad narodima, misterij to

ga je njegovala crkvena hijerarhija Carigrada i Rima. U sklopu tog borbenog zadatka demistifikacije razvijala se i njena
apokrifna i heretika knjievnost, zacrtana pojavom Tajne knjige, a zavrena
Poetijem svijeta, u knjigama u kojima
je osnovni motiv pobjeda zla nad dobrim
i da se zlo savlada pravednim ivotom
i radom, pisao je Mak Dizdar u svome
djelu O starim bosanskim tekstovima.
Ako korpus srednjovjekovne literature koji se pripisuje Crkvi bosanskoj i
nije naroito obiman, nipoto i nikako
mu se ne moe negirati zanimljivost,
umjetnika dotjeranost i izvrsnost te,
unekoliko, i raznovrsnost. injenica je
da evaneja ine najvei broj autentinih dokumenata (kodeksa) ija se vjerodostojnost dokazuje potpisom pisca/
prepisivaa u kolofonu uz obaveznu naznaku krstjanin. Izdvojit emo samo
neke. Jedno od najpoznatijih, Batalovo
evanelje, doivjelo je sudbinu ogromne
veine bosanskih srednjovjekovnih rukopisa koji su, budui da su pripadali Crkvi bosanskoj, proglaeni heretikim te
je, prije svega u brojnim inkvizicijskim
istragama, a potom i ratnim pohodima,
upadima i haranjima, znakovito oteeno,
te su do naeg vremena sauvana samo
etiri lista pergamenta sa odlomcima iz
Ivanovog evanelja. Prema zapisu pisara Stanka Kromirjanina, starac Radin
je osobno odobrio i autentificirao ovaj

G. Suho polje, Kalinovik (Fotografija: Nusret Idrizovi)

BEHAR 128

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

prepis evanelja. Ovaj dokument, osim

injenice da nam je, zahvaljujui sauvanom kolofonu, poznato ime pisara i
godina nastanka (1393.), znaajnim ini
i spisak imena 28 didova Crkve bosanske u periodu od prvog Jeremije koji je
osnovao i rukovodio Crkvom bosanskom
od 1010. do 1024. godine pa sve do dida
Ratka I. koji je vladao od 1370. do 1393.
godine. Naknadno je dodan spisak didova koji su na elu Crkve stajali u periodu od 1400. do 1465. godine, prema kojemu je posljednji djed je bio Ratko II.
Godine 1915. na uzvienju Crkvine kod
Turbeta kod Travnika, podruje koje je
kulturno-historijski u kontinuitetu aktivno od neolita, preko ranorimske nekropole i kasnoantikog mauzoleja do
kraja 14. st otkriveno je mjesto ukopa
(mauzolej) tepije Batala, naruioca i
sponzora prepisa evanelja koje je nazvano po njemu. Na veliku alost, zbog
amaterskog otkopavanja i pljakakog
upada, od svih nalaza u grobnici su naeni samo ostaci brokatne zavjese, dok
je sve ostalo opljakano i uniteno. Ni
evanelje nije u Bosni; uva se u Nacionalnoj biblioteci u Petrovgradu u Rusiji.
A se lezi Ljubljen, u Vrhbosni rozden, u Vrhbosni zakopan, na svojini na
plemenitoj.
Ja bjeh onaj tkoji cijel zivot na raskrsnicam stajah, razmisljah, oklijevah.
Bjeh onaj tkoji se pitah :kak to da
nebo ne stari,
A iz njeg se stalno razdaju nova i
nova godisnja doba.
I u sobi , gdje bjeh, bjese prozor, a iza
prozora beskraj.

10

BEHAR 128

Al ja uporno gledah u pod. I misljah

moju smerti sve treba to konacno stati.
Al, nije i moja smert sve starsa i sve
tjesnja je.
Kam mi usjece Drazeta, a zapis upisa Husan,
ne da pokazu da bjeh, vetc da me
vislje neima. Ljeta Gospodnjeg 1258.
Gornje Hrasno, Stolac
ajniko evanelje je, prema nalazima, pisalo pet razliitih pisara. Po zapisu na margini rukopisa dri se da je
pripadao vlasteoskoj obitelji Raenovi
krajem 14. i poetkom 15. stoljea, a sauvanih 167 listova, bez poetka i kraja,
uvaju se u pravoslavnoj crkvi u ajniu. Prema nekim izvorima pet, a prema
drugim devet razliitih pisara od kojih
su etvorica napisala samo neznatan
broj redaka prepisivalo je ovo evanelje iz tri predloka. Pisano je bosanskom
brzopisnom irilicom, a jedna strana i
deformiranom glagoljicom u koju je umijeano i neto irilikih slova; i glagoljska slova su netipina, mijea se obla s
uglatom glagoljicom, a neka su slova i
deformirana, tako je najvjerovatnije da
je, u stvari, u pitanju neka vrsta kriptografije osobe koja se inae sluila irilicom, i to rakog tipa. Takva je glagoljica,
po nekima, sluila kao tajnopis. Gotovo
isto se moe rei i za Divoevo evanelje pisano u Usori za Divoa Tihoradia
(oko 1330.), dok je pisar, najvjerovatnije, bio Manojlo Grk. Minijature Divoevog evanelja spadaju meu najljepe,
a predstavljaju ljudske likove, ivotinje
apokaliptinih oblika i biljne preplete,
simbole evanelista, poput lika apostola
Marka u vidu lava. Zanimljivo je da je ovo
evanelje naeno 1960. godine, u crkvi

sv. Nikole u Podvrhu kod Bijelog Polja,

u kraju iz kojega su upravo u Divoevo
vrijeme dolazile anateme pravoslavne
crkve na Bosance, triklete babune, a
meu njima i kletve na bana Stjepana
Kotromania, na ijem je dvoru ivio Divo Tihoradi kao dvorski pristav, krajem 13. i poetkom 14. stoljea.
Od Grkovievog Apostola iz 12. stoljea koje spada u najstarije spomenike
pisane glagoljicom uz zapise na marginama na bosanici, sauvana su samo 4
lista. Dva odlomka iz Monteprandona su
sauvani su zahvaljujui injenici da ih
je inkvizitor franjevac Dominik Gangala
(San Giacomo della Marca, 1391.-1476.),
koji je 1432. godine djelovao u Dalmaciji,
Hrvatskoj i Bosni, a koji je, osim ta dva
lista kojima je uvrstio korice svoje knjige Margaritarum, ostatak teksta unitio.
Tu je jo i evanelje Tvrtka Pripkovia,
boiom milostiju krstjanin a zemljom
Gomiljanin iju pripadnost Crkvi bosanskoj potvruje nepoznati pravoslavni svetenik iz 16. stoljea koji je ispod
kolofona za pisara evanelja dopisao i
bog zna neka je to svinja bila.
Hrvojev misal i Hvalov zbornik raeni su za bosanskog vojvodu Hrvoja Vukia Hrvatinia, u trenutku kad je od
Ladislava Napuljskog Anuvinca dobio
naslov kraljevskog namjesnika u Bosni
te splitskog hercega. Hrvojev misal katoliki glagoljski kodeks je bio namijenjen za javno i priznato bogosluenje od
pape te je raen kao dar od katolikih
crkvenih lica. Hvalov zbornik je rukopis
nastao poetkom 1404. bosanicom, sa
starijega glagoljskog predloka, Hval krstjanin, u ast slavnom gospodinu Hrvoju, hercegu splitskom i knezu Donjih

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

Krajeva i drugih mnogih zemalja, a sadri 353 lista pergamenta sadri biblijske
tekstove, te etiri nebiblijska apokrifna
teksta, to je est sluaj u glagoljskim
spisima. Zbornik je jedan od najpoznatijih rukopisa Crkve bosanske; bogato
je ukraen minijaturama, inicijalima,
ornamentima, pojedinanim figurama i
kompozicijama. Dugo se smatralo da je
i minijature uradio Hval koji kae: Ispisah zlatom kako i crnilom, meutim,
novije analize stila i tehnike slikanja
ukazuju na najmanje dvojicu minijaturista. Hvalov zbornik nalazi se u Univerzitetskoj biblioteci u Bologni.
Jedno od posljednjih djela iz ovoga
korpusa je Radosavljev zbornik koji je,
prema sauvanom kolofonu, pisao krstjanin Radosav za Gojsaka krstjanina,
u doba kralja Tomaa i dida Ratka, nekad izmeu 1443. do 1461. godine, kada
se bosansko kraljevstvo ve raspadalo,
a s njime i mo i uticaj Crkve bosanske.
On pie: Si knjigi pie Radosav krstijanin-Gosjavu krstijaninu. A pisae se
u dni gospodina kralja Tomaa i dida
Ratka. Gospodo, ako sam to loe postavio - nemojte se tomu nporugati, jere mi
sta ruci trudni, teei. tite, i blagoslovite! A vas Bog blagoslovi, u viki, amin.
Krstjanin Radosav
A sej je kam od Trtise.
Zivjeh mirno, Boga molec i zla ne
mislec.
Ovden, gdi mi je kam, ubi me grom.
Zasto Boze?
Da su klete i proklete ruke koje bi ovo
preturile dok odgovor ne dobijem.
1174. godne po Gospodu nasem.
Humsko, Foa

Da, tu su jo i steci. Koliko god da

se o njima zna, ostaje makar jo toliko,
ustvari neuporedivo vie, onoga to se ne
zna. Prema nekim legendama koje jo i
danas ive u Bosni i Hercegovini, nekada davno u krajevima gdje ima najvie
ovih i ovakvih groblja, ivjeli su Grci koji
su se neim ogrijeili o Boga pa ih je zadesila strana zima s golemim snijegom
koja e potrajati sedam godina. Kad vie
nisu mogli trpiti Grci su zatraili i dobili doputenje svojega cara da se odsele.
Samo je jedna uporna i tvrdoglava princeza ostala ivjeti u peini u kojoj se nalazilo blago koje ona nije eljela ostaviti.
Zbog njene jogunaste prirode i pohlepe
njen otac - car - je prokleo i ona se pretvorila u zmaja koji jo i danas uva to blago.
Prema drugoj legendi, skupine kamenova
su svatovi koji su se zbog neke stare mrnje ili zbog mlade posvaali, potukli, svi
izginuli, a golemi kameni biljezi su njihovi grobovi. Neki opet kau da je rije o
svatovima koji su zapali u dubok snijeg,
moda u onaj grki, i smrznuli se te su
monoliti, ustvari, smrznuti-okamenjeni
svatovi. Kau, opet, da su Luterani klesali i postavljali tako goleme monolite na
svoje grobove zbog toga to je u njihovo
vrijeme bilo ivotinja koje su rovale i jele
mrtvace, a postoji i vjerovanje da su ljekoviti, da ene-nerotkinje mogu zatrudnjeti ako sastruganu kamenu prainu
razmute u ai vode i popiju je ili onoga
da stoku treba u odreeno doba godine
triput provesti oko jednoga takva monolita i ona e te godine biti zdrava i debela.
U svakom sluaju, narod ih nikada
nije dao dirati, pomjerati, iskopavati,
uznemiravati... ne znajui o emu je rije
i otkud golemi kamenovi po dostupnim

i po nedostupnim planinskim prostranstvima, pitomim dolinama, uz planinska

jezera i obale rijeka, uz putove, poruene crkve, na prapovijesnim tumulima
ili na gradinama, posve drukiji od bilo
ega to se u bilo koje pamtljivo vrijeme izraivalo, a opet blisko i, u svojoj
nepominosti saivljeno i sa ljudima i
sa prirodom. Bez ikakvog predznanja o
njima kao da su nasluivali da je bolje
ove biljege iz prolosti strahopotovati
nego se suoiti sa bilo ime, nesreom
zasigurno, koja bi mogla zadesiti i ljude i prirodu ako ih se na bilo koji nain
oskrnavi. Vjerovalo se da su udne nakupine golemog kamenja nastale kada
su divovi igrali kamena s ramena i/ili
prema legendi o Grcima grka i/ili pak,
prema legendi o svatovima - svatovskim
grobljima. Prema jeziarima pojam steak
ishodi iz rijei stojeak, kojom se naziva
neto to stoji, neto to je uspravno i
to se vidi. U irem smislu naziv steak obuhvaa leee kamenje, blokove,
sljemenjake, i uglavnom sve spomenike
nastale u razdoblju od 12.-16. stoljea,
sline po obradi i simbolikim obiljejima. injenica je da se pojam steak koristi relativno odnedavno, dok su ranije
ti spomenici nazivani mramorjem (gr.
marmaros, tur. mermer, lat. memoria),
mramorima, biljezima, kamicima, usaenicima, kuama i steljcima, maetima (naziv maet nastao od turske rijei
mehed, odnosno meit, u znaenju, spomenik ratniku koji je poginuo u borbi).
Nema sumnje da se u najveem broju
sluajeva steaka radi o srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima koji se
od ostalih slinih razlikuju po tipologiji
i ukrasima, dok se za jedan broj ne zna
BEHAR 128

11

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

emu su tano sluili. Po veliini spadaju u klasu megalitskih kamenih blokova

od kojih se ogromna veina nalazi na na
podruju Bosne i Hercegovini, mada ih
ima i na teritoriju dananje Hrvatske,
Crne Gore i Srbije. U europskoj i svjetskoj
kulturi oni su jedinstveni, nemaju izravnih uzora niti su neija izravna preslika,
mada bi se mogle istaknuti neke slinosti
s npr. antikim spomenicima. Tako se
ispred Zemaljskog muzeja u Sarajevu s
lijeve strane nalaze primjeri steaka, a s
desne sarkofazi i nadgrobni spomenici iz
rimskog razdoblja, sugerirajui tako njihov mogui uzor u gradnji. Osobitost steaka je i ta to ne postoje dva istovjetna.
Najraniji poznati zapis o stecima
potpisuje Benedikt Kuripei, slavenski
prevodilac u poslanstvu austrijskog cara
Ferdinanda I. Habsburkog, koji je putujui u Carigrad, 1530. godine boravio
u Bosni. On u svome putopisnom djelu
naslovljenom Itinerarium opisuje steke iz sela Laavine, u blizini Rogatice.
Premda su njegove biljeke paualne,
naravno i netane, ovdje ih navodimo
samo kao najstarije. Jedno je od najznaajnijih djela preko kojih se javnost
upoznala sa stecima je putopis talijanskog opata, prirodoslovca i mineraloga
Alberta Fortisa po Dalmaciji iz 1774. godine, koji donosi prvi struan i precizan
opis steaka Imotske krajine, one kod
crkve Sv. Spasa na izvoru rijeke Cetine
i kod Vrgorca, a na priloenoj karti je
oznaio steke u blizini Ciste, Lovrea,
Lokviia. Nakon Austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine, 1878. godine,
poinju prva ozbiljnija istraivanja i popisivanja steaka sa fokusom na izuavanje natpisa. Iz toga vremena potjee
i tvrdnja/nalaz da su steci vezani uz

Jedna od najeih i ujedno

najpogrenijih teorija o
prirodi Crkve bosanske je
tvrdnja o njenoj dualistikoj
heretinosti (postojanje dva
jednakopravna naela dobra
i zla pri emu dobro vlada
onim i duhovnim svijetom, a
zlo ovim i materijalnim), to je
neke historiare navelo da je
proglase bogumilskom
12

BEHAR 128

srednjovjekovnu Crkvu bosansku i bosansko-humske krstjane.

Za rjeavanje misterija Crkve bosanske treba se, ponovo, pozvati na ak i u
ono vrijeme znaajan geostrateki poloaj
Bosne i Huma. Na granici katolianstva
i pravoslavlja, sa Hrvatima na zapadu i
Maarima na sjeveru koji su prihvatili
katolianstvo, te Srbima na istoku koji su
prihvatili pravoslavlje, iza velikog dijela
bosanske hereze nedvojbeno stoji politika; u 14. stoljeu katolika crkva je Bosnu stavila pod nadlenost maarskog
biskupa. U Srednjem vijeku zasigurno
nije bilo sadrinski tee, a izvedbeno lake optube od one za herezu. Cijelu stvar
dodatno je olakavalo i to to za optubu i
njeno procesuiranje nije trebalo imati gotovo nikakve valjane i konkretne dokaze;
bilo je sasvim dovoljno ustvrditi da se ne
potuje jedan ili vie svetih sakramenata (lat. sacramentum = tajna, misterija,
otajstavo, svetih stvar - krtenje, potvrdu/krizma, priest/euharistiju, ispovijed,
pomazanje, vjenanje i sveeniki red),
pa da sama ta tvrdnja izazove ope zgraavanje. Temeljem injenice da su svi sakramenti povezani sa osobom i ivotom
Isusa Krista jasno je da negiranje bilo
kojeg od sakramenata povlailo optubu
za negiranje boanstvenosti jedne od tri
boanske osobe za to su izravno optueni sljedbenici Crkve bosanske, a to se
izravno kosi sa jednom od temeljnih kranskih doktrina. Polaui ekskluzivno
pravo na tumaenje kranskog nauka
Crkva u Rimu je svako uenje koje je po
bilo emu predstavljalo alternativu, ma

koliko malobrojna ili beznaajna sljedba

bila, proglaavala herezom i eliminirala.
S druge strane, treba imati na umu
da srednjovjekovni crkveni izvjestioci nisu
imali drugi i drukiji komparativni kriterij osim srednovjekovnih sekti koje su
se naslanjale na apokrifne dokumente
ranokranskih sljedbi koji (dokumenti)
i koje (sljedbe) su se otro protivile sve
veem jazu izmeu organizirane i doktrinizirane crkve i pastve kako po pitanju
oevidnog nesraza izmeu propovijedanog
i prakticiranog, naroito u smislu uvijek
aktualnog problema bogaenja i bogatstva ne samo Crkve nego i sveenika. U
tom smislu se svako kritiziranje bilo ega
to je u svezi sa Crkvom, a kamoli Crkve
napose, smatrano heretikim. Treba li
primijetiti da je ova praksa nadivjela
Srednji vijek te da je postala jedno od
omiljenih univerzalnih sredstava eliminacije svakovrsnih, najee politikih i
ideolokih neistomiljenika.
Crkva bosanska (op)stoji kao jedna
od najveih historijskih misterija i, logino, kontroverzi. Veini takvih, historijskih kontroverzi, a Crkva bosanska
je vjerovatno jedan od najboljih primjera u Bosni i Hercegovini, mora se, zbog
nepostojanja dovoljnog broja ili koliine
pozitivnih, dokumentarnih historijskih
podataka i pokazatelja, pristupati kao
rjeavanju kriminalistike zagonetke:
detektivski, sistemom eliminacije temeljem odbacivanja najmanje vjerovatnih tvrdnji. Drugim rijeima, utvrivati ta nije i ta nikako ne bi moglo biti
da bi se dolo do onoga to moda jeste.
Zato, svi zakljuci su uglavnom u sferi
nagaanja, daleko od od tanosti i preciznosti i jo dalje od definitivne i utvrene istine. Potrebno je, dakle, temeljem
nalaza uglednih historiara i sistemom
eliminacije predstaviti ta Crkva bosanska najvjerovatnije nije (bila). Jedna od
najeih i ujedno, najpogrenijih teorija o prirodi Crkve bosanske je tvrdnja o
njenoj dualistikoj heretinosti (postojanje dva jednakopravna naela dobra i zla
pri emu dobro vlada onim i duhovnim
svijetom, a zlo ovim i materijalnim), to
je neke historiare navelo da je proglase bogumilskom po najbrojnijoj takvoj
sljedbi u onovremenoj Europi za koju
se pouzdano zna da je predominantno
ivjela na teritoriju dananje Bugarske.

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

Veina ouvanih svjedoanstava i

historijskih nalaza opovrgava bilo kakav
katarski ili bogumisli utjecaj na vjeru
bosansku. Naime, i katari i bogumili
preziru kri, ne priznaju Stari zavjet, ne
obavljaju misu, protive se izgradnji posebnih graevina sa funkcijom crkve, vegeterijanci su i ne piju alkoholna pia, ne
potuju rimski kalendar svetaca... Sve to
protivi se dokumentiranom nauku Crkve
bosanske: kri se pojavljuje u zaglavlju
nekolikih crkvenih dokumenata, jedan
od sauvanih biblijskih rukopisa Crkve
bosanske sadrzi i Knjigu psalama, u oporuci gosta Radina izriito se nalae da se
za njegovu duu odslue mise, a poznato
je da se Crkva bosanska sluila svojevrsnim samostanskim zdanjima uz koja
su stajale i crkve; u prvim bosanskim
osmanskim sidilima zabiljeeno je da
su neki krstjani posjedovali vinograde,
a nema razloga vjerovati da su ikad bili
vegetarijanci... Znaaj Crkve bosanske
u dravi/kraljevstvu bio je neuporedivo
drukiji nego to ga se eli prikazati. Na
vrhuncu svoje moi, u 14. i poetkom 15.
stoljea, posjedovala je veliku mo i to ne
samo duhovnu. Crkveni velikodostojnici
potpisuju povelje, obavljaju diplomatske
misije, vladari i plemii, ak i oni koji
nisu pripadnici Crkve, vode rauna o
odravanju dobrih odnosa s njom. Najpoznatiji velikodostojnik Crkve bosanske, gost Radin, bio je savjetnik hercega
Stjepana Vukia i osobno bogat ovjek:
u svojoj oporuci ostavlja 5000 dukata u
gotovini, konje, srebrne i zlatne tanjire,
plat ukraen krznom i zlatom i crveni plat od svile sa esterostrukim nitima
ukraen krznom i samurovinom a sto mi
ga je podario gospodar kralj Matija, to

Nakon Austrougarske aneksije

Bosne i Hercegovine, 1878.
godine, poinju prva ozbiljnija
istraivanja i popisivanja
steaka s fokusom na
izuavanje natpisa. Iz toga
vremena potjee i tvrdnja/
nalaz da su steci vezani
uz srednjovjekovnu Crkvu
bosansku i bosansko-humske
krstjane
nikako ne potvruje tezu o Kristovim siromacima (patiperis Christi) kakvim slove i katari, i bogumili, i pripadnici Crkve
bosanske prema nekim historiarima.
S druge strane, ipak, nasuprot monim i sve monijim Crkvi u Rimu i konstantinopoljskoj patrijaiji stajala je malobrojna sljedba koja svoju Crkvu naziva
narodnom ili bosanskom, a sebe pravim
ili dobrim krstjanima, sa vlastitom hijerarhijom neuporedivom sa bilo kojom
drugom zvaninom crkvom ili heretikom sljedbom toga doba.
A se lezi Linil, Gostja Hotjena najstarsi sin.
Mlogo sam hotjeo, al sad vidjim da
liscem u lisce s kami nejma razlika izmedju lisca.
I dervo mojze bit ogromno ko hum,
al listje mu pajda uz korijenje.
Kuda ijdes clovjece? Zar ti je vetja
pamet u noghami no u glavji?!
Biljeg usjetce najstarsem bratju najmladji Borjen, a pisa dijak Sanko.
V Vrhbosni ljeta Gospodina naseg 1402.
Donja Zgosca, Kakanj

Dakle, je li Crkva bosanska bila bogumilska (dualistika), a dobri Bonjani bogumili? Nisu!
Niko ne spori da je u Bosni i Humu
(Hercegovini) vjerovatno bilo bogumila.
Slobodni tokovi ljudi i roba u Srednjem
vijeku, ba kao i danas, temeljili su se
na uzajamnim garancijama drava i
vladara, to, naprimjer, izravno potvruje bosanski rodni list povelja bana
Kulina Dubrovanima. U skladu s tim,
sasvim je normalno, ak oekivano da
je nekoliko ili mnogo Bugara, Makedonaca ili bogumila ili dualista bilo koje
nacionalnosti boravilo, trgovalo ili samo
(pro)putovalo Bosnom i Humom. Moda
je, recimo da je to izvjesno, u ono vrijeme nekoliko Bosanaca i/ili Humljana
prihvatili bogumilsko ili bilo koje drugo
uenje pa i islam koji je u paniji i na
Siciliji bio ve uveliko etablirana injenica. Ali to uope ne znai da su veina
stanovnika onovremene Bosne i Huma
bili bogumili! Ili muslimani. Naprotiv.
Prije svega, gotovo da nema zvaninog dravnog dokumenta iz onoga vremena koji ne poinje sa pozivanjem na
sveto trojstvo i/ili nekog od kranskih
svetaca, a ne zavrava sa pozivanjem na
pomo i prizivanjem prokletstva trojstva
iz preambule dokumenta na onoga ko
prekri ugovorne odredbe. Ve samim
tim u vodu pada teza o nekranskoj bogumilskoj, dualistikoj ili bilo kakvoj
drugoj - naravi Crkve bosanske osim kranske. Ustvari, teza o bogumilsko/dualistikoj naravi Crkve bosanske, je toliko
neodriva, toliko se temelji ni na emu
niti je potvruje bilo ta da je potpuno
nevjerovatno da su i kako su na zlonamjernu i oiglednu krivotvorinu jednog
BEHAR 128

13

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

srpskog historiara ruskog porijekla

nasjeli toliki ueni ljudi. Pogotovo kad
se cijeli problem osmotri iz perspektive
tvrdnje da je pristajanje na bogumilsko
porijeklo i narav Crkve bosanske bilo u
cilju uspostavljanje hegemonije jednog
naroda i dokazivanja. To bi, prevedeno
na razumljiv jezik, bilo jednako tvrdnji
da su Bosansci i Hercegovci, posebice
Bonjaci, ustvari Bugari, Makedonci ili
makar Traani!
Meutim, dio problema, a samim tim
i rjeenja misterije Crkve bosanske,
predstavlja i injenica da se kranstvo
identificira sa katolianstvom, a hrianstvo sa ortodoksijom odnosno pravoslavljem, uprkos injenici da i danas,
kao i u ono vrijeme (neuporedivo blie
Kristovom izvornom uenju) postojalo
mnotvo kranskih/hrianskih denominacija koje su sebi pritvrivale pravo
na izvorno uenje Isusa Krista. No, samo
su najbrojnije, najmonije i najutjecajnije priskrbile pravo da odreuju ta je
izvorno a ta nije i uspostave dogmu temeljem koje/kojih su definirane hereze.
Postoji samo jedno svjedoanstvo temeljem kojega neki historiari tvrde da
je u Bosni doista postojala hereza, ak
i da je njen utjecaj bio velik. Rije je o
bosanskom rukopisu na domaem jeziku, dva kratka niza odgovora, iz molitvenika i citata iz Ivanova Evanelja,
koji vjerno slijedi tekst katarskog rituala za koji se zna da se upotrebljavao u
Lyonu u 13. stoljeu. Ali osim injenice
da su se istim tekstom koristili katari,
takoer optueni za herezu, u njegovom
sadraju nema niega to bi se protivilo pravovjernoj teologiji. Temeljem lingvistike analize, zakljueno je da je taj
ritual prvobitno sroen u pravoslavnoj
arhiepiskopiji u Ohridu (Makedonija)
poetkom 11. stoljea - kada katari kao
takvi jo nisu ni postojali to posredno potvruje tezu da katarizam, ustvari,
potjee ili se makar temelji na uenjima
balkanskih krstjana. Istim pristupom s
jedne strane opovrgnuta je i ideju da je
Crkva bosanska usvojila katarski obred
blagoslivljanja, lomljenja i dijeljenja kruha svojevrsnu priest, a sa druge naznaeno da bi moglo biti i obratno. Poznato
je da su katari zaista tako radili prije
jela, a u nekim dokumentima spominje
se kako i sveenici Crkve bosanske ine

14

BEHAR 128

neto slino. Ali, slian obred postoji i

u istonoj Crkvi. Moe se, ponavljamo,
pretpostaviti da je neto hereze sinkretistiki ulo u obrede Crkve bosanske
ali nikako da su preobrazili njenu teologiju u heretiki sistem vjerovanja.
Na pitanje zato se Crkva i vjera bosanska uope slove herezom odgovor je
prilino jasan. Zato to je za kontekst
promoviranja kransko-katolike prolosti i historije Bosne i Hercegovine neophodno Crkvu bosansku smjestiti u to
okruenje i, osporavajui joj pravovjerje,
ali ne iskljuujui je posve iz okruenja
Crkve u Rimu, dati joj katoliki obol te
je, eufemistiki naziva tek herezom
kakvih je prije ali i u to vrijeme, bilo
puno. Naprimjer, katarska.
Za katare ili albigenane (po gradu
Albi u pokrajini Languedock u junoj
Francuskoj), vjerskom pokretu koji je u
Europi postojao otprilike u istom periodu
kada i Crkva bosanska, izmeu 11. i 14.
stoljea, vezuje se nekoliko tvrdnji koje
su, objedinjene, vie od pukih zanimljivosti. Naime, tvrdi se da je katarizam
nastao pod utjecajem vjerskih uenja sa
Balkana, posebno bosanske hereze koja
se preko Dalmacije proirila na Italiju
i Francusku. Nadalje, za onovremenu
junu Francusku tvrdi se da je bila sigurno utoite za Jevreje, u vrijeme jaanja antisemitizma u Evropi. Rimska
crkva ih je proglasila za heretike i protiv

itluk, Posuje (Fotografija: Nusret Idrizovi)

njih pokrenula kriarski pohod (1209.1229.) u cilju istrebljenja heretikog uenja likvidacijom nosilaca i praktikanata. Nita manje zanimljiva historijska
injenica nije ni ona da je upravo na tom
podruju, jedan drugi, neuporedivo poznatiji pokret, Pauperes commilitones
Christi Templique Salomonici ili Siromani suborci Krista i hrama Solomonovog poznatiji kao Templari, napravio
svoje sredinje uporite. I protiv njih e,
1306. godine Crkva u Rimu, pod jednom
od optubi da su slijedili katarsku herezu(!) pokrenuti kriarski pohod sa vrlo
krvavim ishodom.
A se lezi Sulduk a usice kam otac.
Boze, mir daj snu duse njegove, a Ti
i ja poravnajmo ratcune.
Vas ste troje u jednome, a ja sam sada
sam, ali i sam ne bojim se vas troice.
Ako je nepravda Bozija volja tada je
moja sudba biti protiv Boga.
Clovjekov sine ne privali ovi kam
sina mojega on je spomen, i nek takav i
ostane, Bozije greske.
Za mir moje duse ne pitaj ona svoje
smirenje vise ne moze nac ni na ovom ni
na onom svjetu.
1135. ljeto
itluk, Posuje
Je li, onda, Crkva bosanska bila heretika, njeni pripadnici heretici, a vjera,

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

prava, bosanska hereza? Jeste!Prema

definiciji hereza (gr. , hairesis,
od , haireomai) doslovno znai
slobodno izabrati, a u prenesenom znaenju to je svojstvo osobe ili miljenja
koje je suprotno od ustaljenog i veinskog
miljenja sredine, Crkva bosanska doista jeste bila heretika. No, kako i sama
definicija sugerira, heretino uope ne
znai pogreno, kako se to esto tumai
i poima nego samo protivno zvaninoj
dogmi. No, kako se sve autoritativne
vlasti temelje na dogmi, a dogma ne ide
pod ruku sa bilo kakvim protivljenjem,
tako se protivno, najee prevodi kao
neprijateljsko, te se, u ovom kontekstu,
hereza esto sinonimizira ak identificira sa krivovjerjno i tu nastaje problem
sa Crkvom bosanskom. Krivovjerjem se
naziva vjerovanje koje su bilo koji, u
konkretnom sluaju crkveni, autoriteti
ocijenili iskrivljavanjem pravovjerja, odnosno dogme. Neki teoretiari historiari i teolozi tvrde da je historija religije/vjere ustvari, historija borbe izmeu
pravovjerja i krivovjerja, ako hoete dogme i hereze ili, krajnje pojednostavljeno historija religije je historija hereze.
Naime, ve u 2. stoljeu ranokranske crkvene vlasti hereticima su proglasili sve gnostike, koji su ne samo tvrdili da posjeduju tajno i mistino znanje,
nego i pritvrivali pravo na ispravnost
vlastitoga vjerovanja i tumaenje Kristovog nauka u skladu s njim. Potom,
u 4. stoljeu, herezama se proglaavaju
arijanizam i nestorijanstvo koji su do
tada bili potpuno pravovjerni. Ikonoklasti, koji su se protivili tovanju vjerskih
slika premda su preko 150 godina uivali potporu bizantskog dvora, na Drugom Nicejskom saboru (787.) proglaeni
su hereticima. Opasnost od francuskih
katara i bosanskih patarena smatrana
je takvom i tolikom da je bilo mogue
eliminirati samo kriarskim pohodima,
a ne treba smetnuti sa uma da je inkvizicija formirana (1232.) ponajprije radi
suzbijanja ove dvije hereze.
U Srednjem vijeku kada su se drave temeljile na konfesijama, a vladari ustoliavani papinskim ili crkvenim
pomazanjem kao Kristovi namjesnici,
svi koji su na bilo koji nain bili protiv
vladara, bilo osporavanjem prava na
prijestolje ili bilo kojeg drugog razloga,

Gornje Suho Polje, Kalinovik

Hrea, Sarajevo

riskirali su da budu optueni za protivljenje slubenom nauku o doktrini vjere i proglaeni hereticima. Budui da je
ovako kontekstualizirana definicija krivovjerja vrlo fleksibilna, oekivati je da
i spisak krivovjerja i krivovjeraca bude
prilino dugaak. Nije bez znaaja ni
injenica da su srednjovjekovne crkvene vlasti heretike kanjavale obnovljenim poganskim nainom - spaljivanjem
ljudi ivih.
ta je to bilo koliko heretino da ne
kaem krivovjerno u srednjovjekovnoj
vjeri, pravoj, bosanskoj da se zapadna
Crkva nije libila pozvati i pokrenuti kriarski pohod? Po svemu sudei isto ono
to i danas predstavlja korijen i uzrok
svih trvenja, osporavanja i prisvajanja
oko i u Bosni (i Hercegovini): pogrean
geostrateki poloaj, pogrean raspored naroda, nacija i konfesija, pogreno
opredjeljenje za samostalnu i samoopstojnu Bosnu i Hercegovinu, pogreno
shvatanje dobrosusjedstva i suivota...
Je li, konano, u skladu sa najnovijim teorijama, Crkva bosanska bila
izmatika? Nije! ili jeste, ali u odnosu
prema objema dogmatskim i brojnijim
Crkvama te, stoga, nije bitno.izma ili
raskol (gr. , skhz za podijeliti,
razdvojiti) je izraz koji naelno oznaava
podjelu neke organizacije uzrokovanu
neslaganjem njenih lanova oko neke
vane odluke ili doktrinarnog pitanja; u
uem smislu izraz se gotovo iskljuivo

- koristi u kontekstu raskola ili odvajanja dijela vjernika koji vie ne priznaju
dotadanji vrhovni vjerski autoritet te
se od tog trenutka nazivaju raskolnicima ili izmaticima.
Najstroije govorei, i istona i zapadna crkva su izmatike. Naime, prvi
veliki raskol izmeu zapadnog i istonog kranstva je onaj koja se naziva
Akakijevim, a koji je trajao od 484. do
519. godine. Neposredan povod su bila
kristoloka razilaenja, odnosno raskol unutar samog istonog kranstva
nastao nakon Kalcedonskog (Halkedonskog) sabora (451.), a djelomini uzrok
i specifine politike okolnosti unutar
Istonog Rimskog Carstva nastale nakon pada Zapadnog Carstva (476.).
Potom, nakon to je 1054. kulminirao
kvazi-doktrinarni izmeu Istone i Zapadne crkve uslijedio je raskol koji se
u historiji naziva velikom izmom,
a koji je crkvu podijelio na katoliku i
pravoslavnu. Neposredni povod raskolu
bila je rasprava o upotrebi beskvasnog
kruha u bogosluju i postu na subotu
poetkom korizme. Ustvari, Zapad je
carigradskom patrijarhu Mihaelu Cerulariju osporavao titulu ekumenskog
patrijarha koji su konstantinopoljski
patrijarsi koristili jo od Kalcedonskog
sabora (451.) ime se patrijarh koji sjedi u prijestolnici ima prednost nad svim
ostalim to, naravno, ostali crkveni autoriteti nisu prihvatili.

(Fotografija: Nusret Idrizovi)

(Fotografija: Nusret Idrizovi)

BEHAR 128

15

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

Tim sukobima, naravno, prethode

dogaanja iz ranijih stoljea. Najprije
je rimski car Konstantin Veliki prebacio (330.) sjedite carstva u Byzantion
(Konstantinopolj), a potom je (395.) Teodozije I., car jo uvijek jedinstvenog
Rimskog carstva svom sinu Arkadiju
darovao Istok, a drugome sinu Honoriju Zapad. Zapadno Rimsko carstvo
oslanjalo se na latinski jezik i kulturu
te upravo to stavljalo u prvi plan, a na
istoku se iz Bizanta slino inilo s grkim jezikom i kulturom, nastojei grku
kulturu nametnuti ne-grkim narodima
Istoka. Ovakvo je stanje predstavljalo
stalni izvor trvenja, iskazujui se na
podruju vjere u raspravama o raznim
detaljima i razlikama u bogosluju i teologiji, na istoku i zapadu podjednako. Ima tih izmi jo, ali su u kontekstu
ove studije nebitne.
Ako se Crkvi bosanskoj, po bilo kojem osnovu, i priskrbi naziv izmatike,
po emu je to uope problematino kad
su sve postojee crkve nastale nekom
vrstom izme? Ni po emu osim ako se
izma (po)smatra jednostrano, odnosno samo iz perspektive respektivno
katolike i pravoslavne crkve. Tu nastaju problemi. Naime, srednjovjekovna Bosna sa svojom Crkvom, bila je regionalna sila koja je, objektivno, osim
to je vladala ili pod kontrolom imala
znakovit teritorij u samom sreditu
pravovjerno kranske Europe uz to i
prijetila irenjem utjecaja bilo ovladavanjem okolnim zemljama ili pak, priklanjanjem slabijih vladara bosanskim
banovima i kraljevima. Time bi nedaleko od Rima (bila) formirana mona i
utjecajna kraljevina, sa vlastitom formom vjere i crkve koja bi na neki nain
mogla dovesti u pitanje ne samo jugoistonu Europu kao domen vlasti, nego
i legitimitet i legalitet Crkve u Rimu.
Stoga je bilo neophodno poduzeti konkretne mjere, radikalne i drastine, da
se ogranii i umanji utjecaj ne samo
Bosne kao kraljevine nego i njene autentine vjeroispovijesti.
A sej lezi pocteni knez Rastudije Prvonjeg na svojoj zemji na plemenitoj.
U to doba bjeh junakom, mil bratiji i gospodinu Kulinu. Najbolji muz u
Dubravah bih.

16

BEHAR 128

Ondak kad sam mogao nisam htio,

sada kada hotcu ne mogu ratsiriti krila.
Takva mi kob. Nisam otcajavao onda
netcu ni sada.
Al vidim da svi koji lete slete i da
niko ne osta zauvijek u nebu sa svojom
hrabrostcu
pa netcu ni ja dovijeka ispod ovog
kamena sa svojijem strahom.
Pristupite i zalite me, al ne popirajte me nogami,
jer tcete biti vi kako jesam ja, a ja
netcu biti kakovi jeste vi.
Usijetce Veseoko Kukulamovic a pisa
Gost 1203. oko Velike Gospojine
Krievici, Olovo
Sasvim je normalno i razlono postaviti pitanje: zato se ovoliko ui ne
prolijeva, ne lomi kopalja, ne polemizira
i ne problematizira recimo oko bilo koje
druge crkve, naprimjer Sirijske ili Etiopske? Jednako su egzotine, malo poznate i zanimljive kako sa teolokog tako
i sa historijskog aspekta. Zato to nisu

u Europi, odnosno Bosni ili zato to su

daleko pa nisu zanimljive nikome osim
Sirijcima i Etipoljanima, a oni, ionako
imaju veih problema? Zato je samo Crkvu bosansku potrebno smjestiti u neki
bogumilski, heretiki, u zadnje vrijeme
izmatiki(!?) okvir?
Rjeavanjem misterije Crkve bosanske umnogome doprinijelo, ako ne i
potpuno rasvijetlilo, jo jedan svejednako egzotian i nerijeen misterij, onaj
irenja islama na Balkanu, radije u Bosni i Hercegovini, odnosno bre i drukije prihvaanje islama nego u bilo kojoj
drugoj zemlji u koju su osmanski Turci
ili bilo koji drugi muslimanski osvajai
doli. Nadalje, rjeavanjem ovog problema rijeilo bi se najmanje jo nekoliko:
(problem) porijekla bosanskohercegovakog naroda, bosanskih muslimana prije
svih, ali i svih ostalih konfesionalno i nacionalno identificiranih sa maticama;
(problem) kontinuiteta ne samo historijskih dogaanja i tokova na jednom
od najmanjih i najkritinijih dijelova

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

Europe u zadnjih stotinupedeset godina

nego i (kontinuiteta) dravnosti Bosne i
Hercegovine; svim etnoromantiarima
bi se izbili i posljednji aduti za njihove,
a velikodravnim projektantima i zagovornicima za njihove teorije na kojima
se temelje sve smislene i potpuno besmislene podjele u zemlji Bosni; pale bi u
vodu sve teorije o krunskim mjestima
i stolnim gradovima, historijski prijatelji i saveznici bi se pokazali u pravom
svjetlu - osvajaa i okupatora... da i ne
spominjem mnotvo naunih radova i disertacija i karijera koje bi bile potpuno
obezvrijeene. To, priznati je, trenutno
nikome ovdje nije u interesu.
(Ne)ravnotea straha na kojoj se temelje ratovi i pomirenja na Balkanu, posebno u Bosni i Hercegovini je dobrodolo
ozraje. U njemu se komotno i ugodno
osjeaju svi kojima Bosna i Hercegovina
malo, ako imalo, znai, a takvi su ovdje
premda uvijek u manjini po pravilu, na nekakvoj vlasti. Naime, kakogod
je Crkva bosanska uinjena misterijem,

isto tako nije morala; mogla je, da je bilo

volje, biti naprimjer, proglaena autohtonim i autokefalnim izrazom vjerskih
i nacionalnih osjeaja i osjeanja srednjovjekovnih Bosanaca i Hercegovaca
koji se nisu eljeli prikloniti nikome, ni
susjedima, ni komijama, niti bilo kome
ko je dolazio sa strane kakvih je od prvog ilirskog do posljednjeg bosanskog
kralja bilo puno.
Dakle, Crkva bosanska uope ne mora
biti misterij. Sve tajne i nepoznanice mogle su biti rijeene jednostavnim
vienjem Crkve bosanske kao gnostike/duhovnike - ne redovnike - sljedbe, ako hoete, bratstva i sestrinstva
umnogome nalik na dervike redove ili
tarikate u islamu; time bi se, odmah,
otklonile sve nejasnoe, a nepoznanice
potput one je li Crkva bosanska imala
istoni ili zapadni obred uinile potpuno nevanim (pripadnost tarikatu, naprimjer, nije uvjetovana mezhebskim
opredjeljenjem dervia, ali jedan od uvjeta je da dervi potuje i ispunjava sve

eriatske obaveze). Krstjani i krstjanke

ionako, kod veine savremenih autora,
slove kao redovnici i redovnice koji ive
u zajednikim smjetajima, ne hrane se
milostinjom ni milodarima nego se izdravaju vlastitim radom na poljima i
njivama koje su njihovo zajedniko vlasnitvo, odnosno vlasnitvo crkve kojoj
pripadaju; ne ubiru ni poreze ni namete,
niti od sljedbe oekuju da se prema njima ponaaju ni kao prema svetim osobama ni kao prema gospodarima, nego kao
prema uiteljima dakle, nimalo drukije nego to su se prema Kristu odnosili
njegovi uenici i sljedbenici. Odjea im
je jednostavna, kratak haljetak dugih
rukava, sa ili bez okovratnika, a nosili su i druge kose koje su im padale po
ramenima. Svoju sljedbu nazivaju crkvom zato to je to njima prirodan ali
i, vjerovatno, jedini onovremeni postojei naziv za organiziranu, hijerarhijski
definiranu i institucionaliziranu vjersku
skupinu; bilo koji drugi naziv bi zasigurno predstavljao izmiljotinu ili, makar,
novotariju bez presedana.
Nadalje, u sadanjem omjeru snaga
moda bi moglo zvuati kao uvreda neijih vjerskih uvjerenja te stoga neprilino te mi to nipote nije namjera ali,
zato ne - slobodoumno, neoptereeno i
romansijerski - pretpostaviti da su didovi, gosti, starci (poglaviti krstjani
ili dobri muje), krstjani i krstjanice Crkve bosanske znali neto to niko
drugi nije te s tim uskladili svoje vjerovanje ili vjeroispovijest? Na primjer,
izvorni Isusov nauk, sutinu njegovoga
poslanstva i poslanice, te su zbog toga i
rimsku i konstantinopoljsku crkvu smatrali crkvama idola, a svoju jedinom
pravom Kristovom crkvom, sebe nasljednicima apostola, svoga vrhovnog
starjeinu jedini pravi Kristovim namjesnikom na Zemlji odnosno, jedinim
autentinim nasljednikom svetog Petra.
Nije li mogue u tom smislu, znajui da
ni Isus Krist nije Boga, Uzvienog, sretao samo u sinagogama, a ni u hramu
jeruzalemskom, pojmiti i njihovo neprihvaanje crkve-graevine kao jedinog
mjesta na kojemu se moe sresti Bog?
Nije li tako logino da su svoje obrede
obavljali u obinim kuama, svojim ili
bilo kojeg lana zajednice prilikom svakog zajednikog skupa? Zato se hia

BEHAR 128

17

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

institucionalizira kad se taj izraz, koji

je jo uvijek u upotrebi u Hrvatskom
zagorju, moe prevesti jednostavno
kao kua, to, ustvari, i znai? Nije li u
tom kontekstu jednako lahko razumljivo
odbacivanje kria, slika, svetakih relikvija... (smatrajui ih idolopoklonstvom)
te, negiranje vrijednosti molitava koje
su druge dvije crkve uinile kanonskim,
spominjui i oslanjajui se kao na jedinu
vrijednu i spasonosnu molitvu molitvu
Gospodnju? Nije li u takvom vjeroispovijesnom i duhovnom okruenju lahko
razumjeti organizacionu strukturu u
vidu krstjana i krstjanica s jedne i mrsnih ljudi sa druge strane, pri emu su
prvi (krstjani i krstjanice) bili posveenici, zavjetovani pripadnici sljedbe, a
mrsni ljudi (tek) religiozne osobe, koji
su svoje vjerske osjeaje zadovoljavali
priznavanjem i prihvatanjem uenja i
povremenim bogosluenjem, misom.
Razumijem zato je za onovremenu
pa i savremenu zapadnu i istonu crkvu
Crkva bosanska bila heretina ali zato
dananji Bosanci i Hercegovci imaju potrebu ba sve svesti samo u njima/nama
poznate, prihvatljive, kanonske, doktrinarne, dnevnopolitike, ideoloke, nacionalne, konfesionalne, organizacione
okvire? Zato se Crkva bosanska mora
tumaiti samo u kontekstu zapadne i/ili
istone crkve (kao izmatika) ili, pak,
kao heretika sljedba? Zato to to samo
tako moemo razumjeti ili zato to samo
tako moe posluiti zlokobn(ij)oj i zlonamjern(ij)oj svrhi? Naprimjer, konfesionalno-nacionalnog prisajedinjenja Bosne
i Hercegovine jednoj od veinskih ili velikih Crkava i zemalja-drava matica!
Osim spomenutoga nije jasno ni zato
se kao posljednji velikodostojnik Crkve
bosanske spominje gost Radin? Zato to
je njegovo posljednje utoite bilo kod velikog hercega Stjepana Vukia Kosae,
utemeljitelja Hercegovine i oca pretposljednje i najtraginije oslikane bosanske kraljice Katarine? Gdje je nestao
posljednji did Crkve bosanske koji je,
nedvojbeno, bio neuporedivo znaajnija
crkvena, politika i duhovna linost od
gosta? Nemalo je udno da se za gosta
zna, a da o domainu nema ni rijei!?
Indikativna je jedna pria, uope nije
bitno je li istinita ili nije, kao ni jesu li
se dogaaji o kojima pria govori uope

18

BEHAR 128

dogodili. Dogaa se izmeu 1451. i 1453.

godine na mjestu koje jo ne postoji kao
toponim, ali negdje izmeu Utornika ili
Trgovita i Hodidida, na obali rijeke Miljacke. Nevelika sveanost, mali broj pozvanih i okupljenih, a dogaaj znaajniji
od bilo kojeg drugog u tih nekoliko kritinih godina po bosansko kraljevstvo.
Did Crkve bosanske sa svojom malobrojnom pratnjom dolazi u posjetu prvom
ejhu Gazi Isa-begove zavije podignute
na mjestu prethodno postojeeg gostinjca na prometnoj saobraajnici koja je
spajala istok i zapad ne samo nekadanjeg bosanskog kraljevstva nego i istok
i zapad poznatog svijeta, a kojega su
izgradili i odravali bosanski krstjani
i krstjanice. Pred zavijom ih doekuje
njen domain, mevlevijski ejh koji je
sa svojim derviima preuzeo dunost i

Posljednji spomen Crkve

bosanske je iz vremena
hercega Stjepana Vukia
Kosae, u ijoj slubi je bio gost
Radin, vie kao diplomata nego
kao crkveni starjeina. Liena
vlastite crkvene organizacije,
a ostavi bez svojih monih
zatitnika - bosanskog
feudalnog plemstva, ija je
mo bila slomljena - Crkva
bosanska je, nakon propasti
Bosanskog kraljevstva i nakon
osvojenja Hercegove zemlje Huma, prestala postojati
zadatak primanja putnika, namjernika,
trgovaca, hodoasnika... i njihovog ugoavanja do tri dana.
Povod okupljanja je nesvakidanji;
toliko neobian da se nikada prije nije
dogodio. Ali, i did i ejh su biti radi da
se, iz mnogo razloga, oko toga ne die
previe praine niti da se telali po zemlji. Nakon to su se pozdravili, ljubazno i pristojno, kako i prilii duhovnim
ljudima bez obzira na vjeru, upitali jedan drugog za zdravlje i stanje, moda
se i poljubili, did Crkve bosanske skromno ali sveano ejhu predaje svoj tap,
jednostavnu, neukraenu, do ramena

dugaku motku u obliku latininog slova T, simbol njegove ali i sve bosanske
duhovnosti. Naslijedio ga je od svoga
prethodnika, a on, opet, od svoga i tako
unazad i unedogled do ko-zna-kad. ejh
prima tap s obje ruke, prihvata ga i
najprije prinosi usnama a potom elu,
zadivljen gestom i zaprepaten - zato
ne, uplaen - odgovornou koju je upravo primio: staranjem o nastavku, kontinuitetu sutine - duhovnosti - zemlje
u kojoj njegovi zemljaci i mnogi drugi
stranci-muslimani ive ve bezmalo dva
stoljea. Po okolnim brdima ve je podignuto nekoliko turbeta, a zavija kojom
on rukovodi je prva graevina koju na
mjestu budueg grada podie njegov
uenik-dervi, gospodar-zapovjednik i
prijatelj krajinik bosanskog krajita
Isa-beg Ishakovi, sin Ishak-bega Kraljevia i, prialo se, unuk pretposljednje
bosanske kraljice Katarine.
Dok su se ostali gosti i domaini upoznavali i pozdravljali, jednom rukom
oslanjajui se na tap a drugom dohvatajui dida ispod ruke ejh povede svoga musafira u obilazak gostinjca pokazujui mu prostorije za goste i tale za
konje, magaze za robu i verande za sejr
i ejf, bae oko zavije i njive u daljini.
Pratnja je ostala daleko iza njih dvojice
tako da niko nije uo ta su njih dvojica govorili jedan drugome, povremeno
naginjui se skroz do uha, a povremeno
poluglasno se smijui.
Sutradan ujutro, po zajednikoj jutarnjoj molitvi koju su gosti i domaini
obavili po svome zakonu, nakon doruka i pozdrava did je sa svojom pratnjom
krenuo na put prema svome duhovnom
i stvarnom zaviaju, Izvorniku gradu
danas poznatijem kao Zvornik gdje e
u miru i dubokoj starosti doekati anela smrti okruen svojim vrnjacima,
posljednim kovaima steaka. (Ova pria
ima i epilog. Naime, prema drugoj prii
u Isa-begovoj zaviji, koja e tek stotinu
godina kasnije postati tekija u punom
smislu te rijei, a koja je, prema predaji, ponad mihraba imala crte/sliku
pele-matice, uvala su se tri znaajna
emaneta iz bosanskohercegovake prolosti: kruna ili ma posljednjeg bosanskog
kralja, tap posljednjeg dida Crkve bosanske i tad /turban/ onog prvog ejha
zavije.)
n

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

Jedinstvenost turskog
postupanja u historiji
Jedinstvenost turskog postupanja u historiji vidljiva je iz primjera vezanih za razne oblasti
ivota i razliite situacije. Radi se uglavnom o primjerima koji su vezani za odnos Turaka
prema nemuslimanima i njihovim vjerskim predstavnicima, odnos nemuslimanskih
vjerskih predstavnika prema Turcima, postupanje prema neprijateljima, odnos prema
povratku izbjeglih, razliitim narodima na iju su sudbinu uticali itd. Od naroda, poseban
naglasak je dat na primjere postupanja prema Jevrejima koji su u vremenu na koje se
primjeri odnose kod drugih bili proganjani i izloeni ogromnim nevoljama. Primjeri su
vezani za selduko i osmansko razdoblje

Pie: Senad Hasanagi

U turskoj historiji se mogu nai primjeri postupanja koji su zaista rijetki,

ili ih kod drugih uope nema. Najprije
treba naglasiti da se pod pojmom turskog postupanja podrazumijeva i postupanje svih onih muslimana koji su sudjelovali u dravnoj administraciji ili su
jednostavno podravali dravnu vlast,
posebno osmansku, i smatrali je svojom.
Oni su dugo vremena, pa ak i danas,
od strane mnogih smatrani Turcima i
tako identificirani, bez obzira to su pripadali razliitim narodima. Navedene
primjere treba posmatrati u kontekstu
vremena i situacija u kojima su nastali i
uobiajenog postupanja drugih u slinim
situacijama u istom periodu. Postupanje
drugih je vidljivo i iz nekih navedenih
primjera, ali je uglavnom ope poznato
kao karakteristika datog perioda. Da
bi se jedinstvenost svih ovih primjera mogla procijeniti u pravom svijetlu
treba imati u vidu da Turci i oni koje
su s njima identificirali, nisu doivjeli
slino postupanje prema njima od strane drugih, ni u jednom periodu. Tokom
historije, gdje bi prestala turska vlast,
tu su muslimani uglavnom nestajali,

nestajao je i gotovo svaki trag da su tu

ivjeli. Navedeni primjeri se uglavnom
odnose na period prije Tanzimata. Dok
se u procesu tanzimatskih reformi turska drava trudila da jo vie pobolja
poloaj nemuslimanskih grupa, deavao se pogrom u kojima je 5 miliona
muslimana prognano s nekadanjih
osmanskih teritorija. Neki primjeri su
posebno interesantni, jer su u prolosti
predstavljali pravu rijetkost. To se pogotovo odnosi na izbor nemuslimana da
radije ive pod Turcima nego pod svojim
istovjernicima.

Jedinstveni primjeri pogleda

kranskih vjerskih predstavnika
na Turke
Uvijek je bilo, a i danas je, teko nai
primjer gdje pripadnici odreene religije
proklinju one koji se smatraju njihovim
istovjernicima, a da blagosiljaju pripadnike druge religiji. Antiohijski patrijarh
Makarios je dao takav primjer govorei: Plakali smo nad gubitkom hiljada
muenika koje su poubijali oni bezvjerni bijednici. Broj je ubijenih izaao na
sedamdeset, mogue i na osamdeset

hiljada. Ah, ljudi kamenita srca! ta

su vam krivi pustinjaci i ene?! Kakvo
su vam zlo nanijeli djeaci i djevojice?
Zato ja ove nazivam prokletnicima?
Jer su oni nasiljima koje su uinili kranima s namjerom da zbriu pravoslavno ime sa zemlje, pali mnogo nie
od idolopoklonika. Bog poivio na vjeke vjekova Tursku Imperiju! Jer Turci,
poto uzmu porez, nee nikome u ime
vjere zla nanijeti pa bio on musliman,
bio kranin, bio Jevrej. A ovi se prokletnici nisu zadovoljili uzimanjem poreza i
desetine od svoje kranske brae, nego
su ih izloili upravi despotskih Jevreja,
neprijatelja Isusovih. Jevreji im nisu
dozvolili podizati crkve, niti su im dozvolili da nau sebi sveenike, upuene
u tajne mudrosti.1
Jo jedan patrijarh je jasno pokazao
svoj odnos prema turskoj vlasti. Njegovo
postupanja ukazuje na poloaj Rumske
(Grke) patrijarije pod turskom vlau. Radi se o patrijarhu Grigoriusu 5.
i grkom ustanku: Patrijarh Grigorios
1

Arnold, Thomas, W., Povijest islama,

Sarajevo, 1990., s.191.,192.

BEHAR 128

19

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

5. je prokleo ustanak i ekskomunicirao

Ispilantisa. Grigorios je iznio stav da je
sultanova vlast Boija zapovijed i da se
onaj koji se buni protiv ovoga buni i protiv grke pravoslavne vjere. Patrijarija
je djelovala kao svojevrsno hriansko
ministarstvo.2
Jedinstvenost turskog odnosa prema
drugima vidljiva je i iz izjave jermenskog
patrijarha Mesroba Mutafyana koja se
odnosi na uspostavljanja ovog poloaja
od strane Mehmeda Fatiha: Ja lino,
kao historiar koji se bavi historijom
crkve dogaaj poput uspostavljanja visokog poloaja patrijarha od strane jednog muslimanskog vladara nisam sreo
na nekoj drugoj stranici historije vjera.3
Svetenik Pavlos Politis je jedan od rijetkih vjerskih predstavnika koji je otvoreno izjavio da je njegovo vjersko naslijee
opstalo zahvaljujui Turcima. On radi
na restauraciji ikona i ispred udruenja
Restauratori bez granica ovlaten je
za podruje Jugoistone Evrope. Politis
kae: Pravoslavlje svoj opstanak i razvoj u potpunosti duguje Osmanlijama.
Na alost, pravoslavno naslijee koje je
ostalo van osmanskih granica ostalo je
nezatieno.4

Dravnici, ratnici,
politiari, historiari
Izbor visokog dostojanstvenika vizantijske administracije Notarisa takoer predstavlja rijedak primjer. On
je u rascjepu izmeu muslimanske turske i zapadne kranske vlasti odabrao
muslimansku tursku stranu i ovako
iznio svoje stanovite: Vie volim da
vidim u sred grada turski turban negoli latinsku mitru.5 Meutim, ovo nije
2

Osmanl belegeseli lkeyi kartrd,

www.haber.mynet.com/detay/dunya/
osmanli-belgeseli-komsuyu-karistirdi/562735

mer Ylmaz, Toplumun Birlik Ve Beraberliine Katk Salayan Baz Sufi

Deneyimler (Kesrette Vahdet), s.373.,
374., www.cumhuriyet.edu.tr/edergi/
makale/1662.pdf

Abdlhamit Bilici, Hrant Dink ve

szde Osmanclk, www.zaman.com.tr/
yazar.do?yazino=491867
Istorija
s.526

20

vizantije,

BEHAR 128

Beograd,

1998.,

jedini primjer gdje se krani radije

opredjeljuju za Turke. Ovaj put se radi
o katolicima koji se radije opredjeljuju
za savez s Turcima nego s drugim kranima. Piui o podjelama odreenih
teritorija, Milorad Ekmei objanjava:
Josif II. do 1790. ratuje protiv Turske
da ih podeli sa Rusijom. Ipak se drao
filozofije da je bolje susedstvo turskih
turbana, nego ruskih eira.6
I protestanti su objelodanjivali da
preferiraju Turke u odnosu na druge.
Prilikom posjete predsjednika Republike
Turske Ahmeta Necdeta Sezera Holandiji 2001. godine u pozdravnom govoru
holandska kraljica je rekla sljedee: Otomanska imperija je u svoje vrijeme bila
model tolerancije i kulturne razliitosti,
pogotovo u poreenju s Evropom iz tog
perioda. Ugnjetavane manjine iz drugih
zemalja su tamo nale dom, u Imperiji
ije su manjine uivale znaajna prava.
Ovo pokazuje visoke moralne standarde osmanske civilizacije. Naa zemlja,
koja je takoer prihvaala izbjeglice sa
svih strana i branila toleranciju i religijsku slobodu, visoko cijeni ovaj aspekt
turskog drutva. Talentirani holandski
pisac i mislilac Coornhert, jedan od najveih zagovaratelja religijske tolerancije,
ukazao je na to da su Turci, za razliku
od drugih naroda, potovali vjerovanje
krana koje su pobijedili u borbi. Polumjesec prikazan na turskoj zastavi
je bio prihvaen od strane holandskih
protestanata kao simbol njihove borbe
za religijsku slobodu.7
to se tie polumjeseca koji je bio prihvaen od strane protestanata kao simbola njihove borbe za vjersku slobodu,
radi se o medalji Geuzen izdatoj 1570.
godine. Medalju su izdali kalvinisti koji
su se borili protiv panjolske vlasti. Medalja je bila u obliku polumjeseca, a na
njoj je pisalo: Vie volim biti Turin nego
papist.8 Vladar Bodana (Moldavije)
6

Milorad Ekmei, Dugo kretanje

izmeu klanja i oranja Istorija Srba
u Novom veku (1492.-1992.), Beograd,
2008., s.72., www.sribd.com/collections/.../Srbi-islamske-vere

Veliki Stefan se dugo i estoko opirao

turskim osvajanjima. Zbog svoje hrabrosti i upornosti proglaen je vitezom
kranstva. Meutim kad mu se pribliila smrt, svjestan da e njegova zemlja
morati da prihvati zavisnost od drugih
sila, zabrinuo se za sudbinu svoje djece.
Veliki Stefan im je poruio ovo: Moda
e vam uskoro zatrebati zatita. Nikad
se ne pribliavajte Rusima. Izdajice su,
unitie vas. Ali, predajte se Turcima.
Pravedni su i samilosni.9 U uvodu rada
je naglaeno da tursko postupanje treba
ocjenjivati u odnosu na vrijeme i okolnosti i uobiajeno postupanje drugih u
slinim okolnostima. Svetenik Politis
je izjavio da pravoslavlje svoj opstanka
zahvaljuje Turcima. Dimitrij Kicikis u
svojoj Historiji osmanskog carstva u vezi
svog grkog naroda donosi isti zakljuak: Da nisu doli Osmanlije i vladali
Grkom, da smo ostali u rukama Mletaka ili Austrije, poslije nezavisnosti ne
bi zatekli ni pravoslavlje, ni grki jezik,
a niti grku kulturu.10
Ovo su sigurno jedinstveni primjeri priznanja zatitnike uloge osvajau
koji je vladao stoljeima. Dobar primjer
svjesnosti turske uloge u sopstvenom opstanku moemo nai i u Rumuniji kod
historiara Nikolaja Jorge. O njegovim
stavovima lber Ortayl pie: Sa aspekta samostalnosti rumunskog naroda
osmanski period je veoma znaajan, Nikolaj Jorga, poznati rumunski historiar
koji je obnaao i funkciju ministra vanjskih poslova, tvrdi kako je za opstanka
jednog latinskog naroda koji se nalazio
pred utapanjem u moru Slavena i Germana presudna osmanska vladavina,
te kako danas Rumuni svoju opstojnost
duguju Osmanlijama. Zahvaljujui vojvodi kakav je bio Constantin Brancievaru, osniva slavensko-grke akademije,
upravo u periodu vladavine Osmanlija,
desila se jedna vrsta helenske i latinske
renesanse.11 A, ministar pravosua Rumunije je izjavio sljedee: Neka kae
9

kr, Recep, Apuhan, Ruhumda

Darp zi Var, stambul, 1990

www.koninklijkhuis.nl/content.jsp?objectid=4198

10

w w w. s t a r g a z e t e . c o m . / i n d e x . a s p?haberID=144187

lber Ortayl, www.facebook.com/ortayli/.../18895037119672...

11

lber Ortayl, Drugaije razumijevanje

Osmanlija, Sarajevo, 2009., s.202.

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

ko ta hoe, mi Rumuni nae dananje

postojanje dugujemo vrlinama Turaka.
Da prema narodima kojima su vladali nisu postupali s istinskom saosjeajnou, velikodunou i strpljenjem; da
smo umjesto pod njihovu, doli pod vlast
bilo kojeg susjednog naroda sada ne zemlji ne bi postojao ni jedan Rumun.12

Jedinstvenost turskog
postupanja prema vjerskim
predstavnicima drugih
U Jeruzalemu je sultan Mehmed
Fatih 1457.-1458. godine jeruzalemskom patrijarhu izdao ferman kojim
se proiruje zatita na sva sveta mjesta
patrijarije i njene posjede i potvruje
prava i povlastice koje su priznate od
strane halife Omera. U saetom prijevodu dijelova koji ukazuju na zajednike elemente sa drugim aktima naglaava se sljedee:
... U meuvremenu mi je svojom voljom doao Atanasiyos, patrijarh grkih
hriana u Jeruzalemu, podnio mi ukaz
Poslanika Muhameda, potpisan njegovom blagoslovljenom rukom, ferman
halife Omera pisan kufskim pismom i
druge carske edikte prolih sultana, i
zahtijevao da sva mjesta vjere i dobrovoljnog hodoaa u i izvan Svetog Jeruzalema, posebno Kamamhska crkva,
ostanu pod njihovim upravljanjem. Zato
sam naredio da, kao to je bilo i ranije
garantovano, da Kamamahska crkva i
sva mjesta vjere i mjesta dobrovoljnog
hodoaa koja se nalaze u Jeruzalemu,
gregorijanski manastir Mar Yakub, manastiri i crkve izvan Jeruzalema, Velika crkva u Bayt-Lahmu, mjesto roenja
Isusa Krista, i peina i tri kapije Crkve
ostanu pod njihovim upravljanjem. Neka
kranski patrijarsi, sveenici i njihovi
pomonici budu osoloboeni bada i kharaja (razne vrste nameta). Sva ova prava
i slobode e takoer biti dodijeljeni mojim fermanom, kao to su garantirane
od strane Poslanika Muhameda, halife
Omera i prolih sultana. Neka se sve
valije i dravni ljudi pod mojom vlau
pridravaju ovoga i neka ne kre ovo.
Ko god se od halifa, vezira, uenjaka ili
Ismail olak, Osmanly Kefetmek,
www.somuncubaba.net/ydetay.asp?y=17

12

sljedbenika Poslanika Muhameda ikada

ubudue suprotstavi ukazu Poslanika
Muhameda pisan njegovom blagoslovljenom rukom, fermanu halife Omera
pisanom kufskim pismom, ili fermanima prolih sultana ili mome fermanu
za novac ili za neiji raun, neka je na
njega prokletstvo Allaha i Njegovog Poslanika Muhameda...13
Po osvojenju Bosne 1463. godine,
dakle nekoliko godine poslije Jeruzalema, sultan Mehmed Fatih je bosanskim
franjevcima dao Ahdnamu u kojoj stoji:
On (tj. Bog) je pomo. Mehmed,
sin Murad-Hanov, vazda pobjedonosni!
Zapovijed asnog uzvienog sultanskog
znaka i svijetle tugre osvajaa svijeta,
jest sljedea: Ja, sultan Mehmed (dajem) na znanje cijelom svijetu (puku i
odlinicima) da su posjednici ovog carskog fermana, bosanski duhovnici, nali moju veliku milost, pa zapovijedam:
Neka niko ne smeta i ne uznemiruje ni
njihove crkve. Neka (mirno) stanuju u
mom carstvu. A oni koji su izbjegli, nek
budu slobodni i sigurni. Neka se povrate
i neka se bez straha u zemljama moga
carstva nastane u svojim samostanima.
Ni moje visoko velianstvo, ni moji veziri,
ni moji slubenici, ni moji podanici, niti
iko od stanovnika moga carstva neka ih
ne vrijea i ne uznemirava, ni njih, ni
njihov ivot, ni njihov imetak, ni njihove
crkve. Pa i to, ako bi iz tuine doveli kojeg
ovjeka u moju dravu da im je doputeno. Budui da sam spomenutima milostivo dao ovu carsku Zapovijed, kunem
se sljedeom velikom zakletvom: Tako
mi Stvoritelja zemlje i neba, koji hrani
sva stvorenja i tako mi sedam musafa
(svetih knjiga) i tako mi naeg velikog
Poslanika i tako mi sablje koju paem,
niko nee protivno uiniti ovomu, to je
napisano, dok ovi budu pokorni mojoj
slubi i vjerni mojoj Zapovijedi.14

13

Babakanlk Osmanl Arivi, Kilise

Defteri 8/6 ; Akgndz Ahmet, The
Ottoman Model in Jerusalem, www.
osmanl.org.tr,makaleler blm, arama-The Ottoman Model n Jerusalem
(meu rezultatima pretrage nai lanak sa ovim nazivom)

Denana auevi, Pravno politiki

razvitak Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2005., s.66.

Primjer koji zauzima posebno mjesto

je zatita katolikih redovnika samostana u Zaostrogu od strane muslimanskih
vjerskih i svjetovnih prvaka Vrgorca i
Ljubukog koji su Porti uputili arzuhal
u kojem istiu da se gabeoski kadija potuio na ove redovnike, ali da oni nemaju
nikakve krivice i da su odani sultanu.
Arzuhal vezan za Vrgorane su potpisali kapetan Vrgorca, dizdar Vrgorca,
hatib Vrgorca i drugi.15 Isti su arzuhal
uputili i prvaci Ljubukog:
Redovnici manastira Zaostrog, koji
postoji od davnih vremena, na granici
sedam kraljeva... u nahiji Fragustin, u
kadl. Gabeli, su bili lojalni, i pokazivali
milost prema gostima, putnicima i namjernicima, nisu se nikad suprotstavili erijatu i uvijek su se bavili svojim
poslom, kad god je neprijatelj htio napasti carsku zemlju, oni su obavijestili carske tvrave. Mi to svjedoimo, da
je tako i to javljamo podnoju carstva.
Potpisnici: Mustafa imam, Hasan mujezin, Osman hatib damije u Ljubukom,
Mehmed dizdar grada Ljubukog, mustahfizi Ljubukog (sva posada), osman
odobaa, Halil ehaja, Ahmed aga, Sinan odobaa, Mehmed aga, bivi azap;
Avdi bivi dizdar..16
Jedinstven primjer svakako predstavlja utamnienje sarajevskog hahambae
Moe Danona i desetorice uglednih Jevreja. Sarajevski muslimani su se pobunil i oslobodili zatvorenike. Mazhar
upuen sultanu povodom ovih dogaanja prvi je potpisao vjerski uglednik
Sejid Nurudin efendija, a slijede ugledni sarajevski imami, hatibi, muderisi,
mualimi i dervii. Moritz Levy koji je
obavljao i dunost nadrabina ovako opisuje dogaaj:
Neki ugledni starac imenom Rafael Levi, koga su i sarajevski muslimani
potivali, doao je na ideju da apelira
na osjeanje humanosti muslimanskih
graana. Jednog petka, na dan kad su
uhapenici trebali biti smaknuti, obiao
15

Arhiv Hercegovako-neretvanskog
kantona/upanije Mostar - Prevodi
dokumenata koje se odnose na samostane u Makarskoj i Zaostrogu u
elektronskoj formi (prevod Hazima
abanovia) Z 391

16

Isto, Z 390

14

BEHAR 128

21

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

je starac Rafael Levi kafane u kojima

su se obino vieni muslimani sakupljali i dogovarali, te je dirljivim rijeima
opisivao okupljenim muslimanima alosno stanje Jevreja. Muslimani su bili
duboko ganuti i nastojali su, da plaueg starca primire utjenim rijeima.
Svi kao jedan dali su starcu asnu rije da su pripravni i svoj ivot zaloiti
za sigurnost uhapenika. Ve ranom
zorom tako se pripovijeda latilo se
oko 3.000 muslimana oruja, opsjedali
valiju u begluku, osvojili tamnicu i oslobodili uhapene Jevreje. Pai je uspjelo
da na stranja vrata umakne i da pobjegne u Travnik. Kratko vrijeme iza
toga, 1819. godine prognala ga je Visoka porta u Malu Aziju. 17

Jedinstveni primjer odnosa

prema vjerskim objektima drugih
U turskoj historiji postoji bezbroj
primjera o dozvolama za popravak nemuslimanskih bogomolja, izgradnju
novih te pomoi koju su turski vladari
davali za izgradnju istih. Turski odnos
prema bogomoljama drugih izraen je
najjezgrovitije u primjeru koji se odnosi
na srpskog kralja uraa Brankovia
koji se naao izmeu katolike Maarske i muslimanske Osmanske drave.
Brankovi je bio svjestan da e se Srbija morati nai pod vlau jedne od ovih
sila. Zbog toga je maarskom kralju
Janu Hunjadiju poslao delegaciju koja je
trebala da ispita kakav e poloaj imati
pravoslavlje u sluaju da Maarska pobijedi Turke i zavlada Srbijom. Odgovor
maarskog kralja je bio: Po Srbiji u
izgraditi katolike crkve. Pravoslavne
crkve u poruiti.18
Zatim je ura Brankovi poslao
delegaciju sultanu Mehmedu Fatihu
kojem je reeno: Hunjadi eli da uniti nau vjeru, molim vas da vi osvojite
nau zemlju i spasite nas Hunjadijevog
zuluma. Fatih je rekao da se slae. Ali,
delegacija je jo uvijek osjeala izvjesnu
brigu, te je voa delegacije progovorio
sultanu: Sigurni smo u vau istinsku
pravdu i toleranciju, ali ako iz vaih
17

Moritz Levy, Sefardi u Bosni, s.66.

18

Akgndz Ahmed, ztrk Said, Bilinmeyen Osmanl, stanbul, 1999., s.359.

22

BEHAR 128

usta ujemo da nam neete sruiti crkve

vratit emo se sretniji. Sultan Mehmed
Fatih je umirio delegaciju ovim rijeima:
Ako Bog da, kad zavladam Srbijom
dat u da se naprave damije, ali neu
dirati crkve. Gdje god vidite damiju,
pokraj nje napravite crkvu. ak, moete im i spojiti zidove. Eto, takva je
naa vjera.19

Odnosi s nemuslimanskim
narodima
Viestoljetna turska vladavina mnotvom vjerskih i etnikih zajednica je
sama po sebi zauujua. Turci u Evropi
nisu vladali nerazvijenim plemenima,
ve narodima koji su imali svoju dravotvornu tradiciju i zavidno kulturno naslijee. Sve zajednice su sauvale svoje
vjerske i etnike osobenosti. Zbog toga
je historiar Molet naglasio:
U vrijeme osmanskih osvajanja
nisu postajale srpske, bugarske i grke vlade; ali zbog toga to Turci nisu
dirali njihovo socijalno bie ovi narodi
su po osvojenju nezavisnosti mogli da
bez potekoa dou u stanje nacionalnih drava.20
Sultan Mehmed Fatih je Jevreje pozvao u Istanbul. U to vrijeme je bavarski kralj Ludvig III. na podsticaj talijanskog franjevca Jean De Kapistranoa
protjerao Jevreje preko Dunava. Poznat
je plemeniti Fatihov poziv: Sluajte sinovi hebrejski koji ivite u mojoj zemlji...
Svi koji ele mogu doi u Konstantinpolj i ostatak vaeg naroda moe ovdje
nai sklonite.21 Sultan Bajazid II. je
vladar koji je prihvatio Jevreje koji su
19

smail Hami Danmend, Tarihi Hakikatler, stanbul, 1979., s.501.,502.,

Kod Akgndz A. ztrk S. Bilinmeyen Osmanl 1999., s.359. kao
odgovor Fatihov stoji samo Kraj svake
damije napravit e se crkva. Kod Arnold, T.,V., ntar- slam Tarihi, Ankara, 1971., s. 277, 278 je navedeno:
Kraj svake damije moi e se nai po
jedna crkva, kako god hoe moi e se
moliti. ; Thomas Arnold, Povijest islama, Srajevo 1990., s.232.

20

Kurak, Kemal, Hriyetler lkes Osmanl, Tarih ve Medeniyet, say 63,

hazran 1999., s.48.

21

500 Yl Vakf, Osmanl Padahlar ve

Musevi Tebalar, stanbul, 1999.,s. 46

izmeu 1490. i 1497. godine protjerani

iz panije i Portugala, te one koji su
1501. godine protjerani iz Francuske.
panski kralj Ferdinand i kraljica
Izabela su pod pritiskom crkve potpisali
31. 03. 1492. godine naredbu o progonu
Jevreja. Kao zadnji rok za njihov odlazak
odreen je 02.08.1492. godine. Posljednja grupa Jevreja se sakupila u luci Kadiz. Bili su u vrlo nezavidnom poloaju,
jer je njihov povratak na kopno znaio
njihov kraj tako da budu ivi spaljeni,
a odlazak na otvoreno more ih je s velikom vjerovatnoom izlagao gusarskim
napadima. Meutim, pomo je stigla na
vrijeme: Dok se po pretpostavci preko
hiljadu ljudi u beznau trpalo na lae,
u pomo je stigla Kemal Reisova flota i
oformivi izbjegliki konvoj dovela ih u
Osmansku imperiju.22 Prema navodima iz ovog djela u Osmansku dravu je
dolo oko 150.000 Jevreja. I kasnije su
se doseljavali iz raznih dijelova svijeta.
Prenosi se i jedna interesantna epizoda sa sultanom Selimom Yavuzom i
vraanju duga jednom Jevreju: Radi
pohoda na Egipat sultan Selim Yavuz
je od jednog jevrejskog bankara uzeo
dug. Nakon to je ovaj bankar umro
prije isteka roka za vraanje duga tadanji defterdar je kao rjeenje pismeno obrazloio sultanu da za vraanje
duga nije ostala potreba, nato se sultan naljutio i na papiru ispod prijedloga
napisao zabiljeku: Umrlom rahmet,
siroadima zdravlje, imovini beriet,
spletkarou prokletstvo.23 Jevreji su
se nalazili na istaknutim poloajima u
osmanskoj dravi, a posebno je karakteristian primjer Josefa Nasija ije je
sposobnosti sultan Sulejman Kanuni
izuzetno cijenio. Selim II. ga je postavio
za efa diplomatske slube, a za zasluge
mu je podario titulu vojvode i poklonio
mu ogromno imanje koje je obuhvaalo itavo ostrvo Naksos. Ovakav poloaj
mu je pruao mogunost zauzimanja za
Jevreje u drugim dravama. Zajedno s
velikim vezirom on je vodio inostranu
politiku Turske. Ambasadori hrianskih drava u Carigradu pregovarali su
s njim o svojim poslovima s Turskom,
22

Isto, s. 54.

23

Isto, s.60.

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

pa je tako esto imao prilike da vladama

koje su bile neprijateljski raspoloene
prema Jevrejima panska, mletaka
i druge zamjeri zbog poloaja Jevreja
u njihovim zemljama.24
Nakon guenja bune Husein pae
Gradaevia 1832. godine je u Sarajevo
doao Karamehmed paa. Tada je pred
njega stupio dovitljivi Salamun Baruh i
zahvalio mu se to nije dirao grad. Pai
se svidio ovakav Baruhov postupak, te
ga je odmah proglasio prvim trgovcem
u ariji. Baruh nije spadao meu najbogatije trgovce, te je tu injenicu istaknuo pai i izjavio da zbog toga on nije
pogodan da bude prvi trgovac. Na to
mu je Karamehmed paa odgovorio:
Ako nisi bio bie, jer te postavljam
za vojnog liferanta. Ti e snabdijevati tursku vojsku.25 Zabiljeeno je da je
Salamun Baruh ostao na dunosti bazardan-pae sve do svog odlaska na
hodoae u Jeruzalem. Poslije pomenutog dogaaja ostao je pod zatitom
jo desetak vezira.
Sljedei podaci govore dovoljno o odnosu Osmanlija prema Jermenima, Grcima, njihovoj vjeri, bogomoljama, naseljenosti, te o osiguranju suivota: Ako
uzmemo u obzir naseljenost Istanbula
kao uzora svim osmanlijskim gradovima, koliko god se krani ili Jevreji s
muslimanima nisu u veem broju nalazili na samo jednom mjestu, to se tie
mahala u kojima su se nalazile crkve,
kvartovi i mahale Istanbula XVII. stoljea u kojima su se nalazile crkve daju
nam potvrdne podatke za takvu situaciju. Devet jermenskih crkava smjetenih
u unutranjim i vanjskim mahalama u
kojima su se naseljavali, prisutnost grkih crkava iji broj se penje do etrdeset pokazuje da su se i oni naseljavali
u mahalama u kojima se te crkve nalaze. Postojanje vie od jedne crkve u istoj
mahali pokazuje da je tamo gustoa naseljenosti bila vea. Na primjer, prisutnost crkava, u Samatyi 6-7, u Kumkap
3, u Fenerkaps 2, u Galati i Yenikyu

24

25

Dubnov, Simon, Kratka istorija jevrejskog naroda, Sremska Mitrovica,

2006., s.178., 179
Prstojevi, Miroslav, Zaboravljeno Sarajevo, Sarajevo, 1999., s.178.

po 3, moe se ubiljeiti kao najjasniji

primjer postojanja vie od jedne crkve
u istom kvartu.26
Osmanska historija biljei da su 29
paa, 22 ministra, 33 narodna poslanika, 7 ambasadora, 11 generalnih konzula i konzula, 10 profesora univerziteta i 41 visoko rangirani slubenik bili
Jermeni.27 Primjer koji zasigurno moe
posluiti i danas je prijedlog Turaka za
rasvjetljavanje krvavih dogaaja vezanih za Jermene. Osmanska drava je
odmah nakon zavretka I. svjetskog
rata predloila formiranje tijela u kojem bi se nalazila po dva pravnika iz
etiri nepristrasne drave. Meutim,
predloene drave panija, Danska,
Holandija i vedska su ovaj prijedlog
odbile.28 Ne ulazei u pitanje zato je
ovakav prijedlog odbijen, ovakav postupak Turaka treba uporediti s redovnim
nastojanjima onih koji su poinili masovne zloine da prikriju sve tragove tih
zloina i sprijee bilo kakvo mijeanje
izvana. Znaenje ovog primjera moe se
pravilno razumijeti ako se zamisli da je
povodom Srebrenikog genocida Srbija
odmah nakon zavretka rata predloila
formiranje komisije strunjaka iz muslimanskih zemalja, na primjer Turske,
Saudijske Arabije, Irana i Pakistana.
Jedno pismo gruzijskih prvaka upueno sultanu predstavlja rijetkost koja
jasno pokazuje koliko su Gruzijci osmansku upravu smatrali boljom i tolerantnijom od ruske. Spomenuta rijetkost
se odnosi na saopenje da e hrianski
Gruzijci izvriti kolektivno samoubistvo
ako se ne spase od ruske uprave i ponovo ne dou pod muslimansku osmansku
vlast: ...meutim, Gruzija je zahvaljujui Osmanskoj dravi est stotina godina bila drava mira i sigurnosti. Mi smo
26

Mehmet eker, Anadoluda Bir Arada Yaama Tecrbesi Osmanl

Devletinde Gayr- Mslim likilerin
Balangc, www.diyanet.org.

27

Kemalolu,
Muhammet,
Osmanl toplum Gayr- mslimler- I ve
II,
www.bozok.org/modules.php?name=News&file=print&sid=2890

28

Prof. dr. Yusuf Halaolu, Neden

soykrm deil,
w w w. t a f o o w. o r g . t r. g g / N e d e n Soyk&%23305%3Br&%23305%3BmDe&%23287%Bil.htm

donijeli vrstu odluku: ili emo istjerati Ruse iz nae domovine, ili emo svu
ovu dravu razoriti. Mi smo podanici
Osmanske drave; sklanjamo se u nju;
ako nas ne spasite od ove katastrofe, svi
emo poinivi samoubistvo dokazati
da se osmanski podanici dok su ivi ne
predaju neprijatelju.29

Multietninost i
multikonfesionalnost
prijestolnice
Najbolji kriterij za ocjenu multikulturalnosti jedne drave je situacija u njenoj prijestolnici. Drave koje u svojim
osnovama imaju pozitivan odnos prema
manjinskim grupama imaju i multkulturalnu prijestolnicu. One koje to nemaju
nastoje svoje prijestolnice sauvati od
naseljavanja manjinskih grupa i dre
ih podalje. Karakteristian primjer su
evropske kolonijalne imperije koje su
imale jednonacionalnu matinu dravu
s glavnim gradom i kolonije u kojima su
ivjele manjine. Sultan Mehmed Fatih
je pruio jedinstven primjer elje i nastojanja da osigura multikulturalnost
prijestolnice svoje imperije:
Mehmed II. je elio da od Grada
napravi potpuno osmanlijsku prestonicu, a to znai vienacionalnu: Turci,
Jermeni, Jevreji, Sloveni, Grci i mnogi
drugi, stekli su se sa svih strana Carstva... Oko 1550. godine, Grad s Galatom, Perom i predgraima imao je
oko 550.000 stanovnika (od ega 50.000
u predgraima), po izvjetaju panskog putnika Kristobala de Vijalona
(Cristobal de Villalon). Kako on navodi
muslimani su inili manje od polovine
ukupnog broja stanovnika u Gradu...30
Historiar svjetskog glasa Halil nalck u vezi Istanbula iznosi jednostavne
historijske istine koje i danas mnogi,
uprkos svim dokazima i oiglednostima, nastoje prikriti ili osporiti: Prema
popisu koji je izvren 24 godine poslije
osvojenja 1477. sa 15.197 domainstava
zauzeo je mjesto meu velikim gradovima Bliskog istoka. Stanovnitvo je inilo
29

Babakanlk Osmanl Arivi, H.H. No:

44604; t. 1820.

30

Kicikis, Dimitri, Osmanlijsko carstvo,

Beograd, 1999.,s.81.

BEHAR 128

23

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

8951 muslimanskih, 3151 pravoslavno

grkih, a preostali dio 3095 jermenskih,
latinskih i romskih domainstava. U esnaestom stoljeu osmanski Istanbul je
postao najvei grad Evrope. Kritovulos
nam saopava da je Fatih zbog naseljavanja grada s osvojenih podruja dovodio i smjetao muslimane i hriane, u
meuvremenu i Grke. Tako je na mjestu
vizantijskih ruevina ponovo izgraen
osmansko-turski Istanbul, kao jedan
velianstveni imeprijalni metropolis.
Fatihov savremenik, historiar Neri
je kazavi Cemi Istanbul je Mehmed
Han napravio (c.II, 712) utvrdio vlasnika grada i jednu historijsku istinu.
Istanbul je kao glavno djelo osmanskog
urbanizma oarao svakog posjetioca...
Za objektivnog historiara Istanbul nije
okupiran, ve je ponovo izgraen od strane Turaka. To je historijska istina.31

Primjeri odnosa prema

povratku nemuslimana
Osmanska drava je 1829. godine
doivjela teak poraz od Rusije, ali je za
pregovarakim stolom uspjela povratiti
dio izgubljene teritorije. S povlaenjem
ruske vojske s tih teritorija s vojskom
se povukao i dio lokalnog bugarskog i
grkog stanovnitva, ostavljajui sve
to nisu mogli ponijeti sa sobom. U ovoj
situaciji osmanski upravljai su postupili
na sljedei nain:
Odmah su utvrdili koje su kue,
bate i njive naputene i iznajmili ih.
Novac od najma su sakupljali u jedan
sanduk. Preduzevi predostronosti kako
niko ne bi dirao ovaj novac estoko su
kaznili one koji su izvrili zloupotrebe.
Za koga su sakupljali ovaj novac? (Da
se to sada desi ministarstvo finansija
bi odmah zapljenilo novac i sebi isplatilo plae.) Ali, Osmanlije nisu nikome,
ukljuivi zvaninike, dopustile da uzme
novac. Sakupivi novac u sanduk poslali su raji koja je otila vijest da niko po
povratku nee biti pitan zato je otiao
i da e na period od 5 godina biti osloboen od poreza. Meu obeanjima su
bila i ona da e novac koji je, koliko je
Halil Inalck, stanbul igal edilmedi, www.os-ar.com/modules.php?name=News&file=print&sid=240373

to ve godina, sakupljen od najma biti

njima lino isplaen, te ako ele obraivati njive da e im se dati volovi i kao
pomo za sijanje da e dati sjemena.32
U vezi povratka nakon ovakvih otvorenih pobuna u kojima je spaljeno hiljade domova i u teak poloaj doveden
veliki broj prognanih i izbjeglih jedna
odluka donesena radi normaliziranja
stanja Izvrne komisije Bosanskog vilajeta je 1876. godine i svakako moe
biti uzor mnogima:
...Imovina i stvari povratnika i drugih prispjelih osoba potovarie se na
konje i tako uz pratnju orunika uputiti ih u njihova sela i krajeve u kojima
su ranije bili. Sve ovakve osobe u toku
putovanja hranie se u mjestima kroz
koja budu prolazila, a potrebna hrana
izdavae im se od strane organa mjesne vlasti. Neka im se ni s koje strane
ne ine prigovori niti ma kakav pritisak
na njihov ivot, imovinu ili ast. Da se,
ne dao Bog, ne bi dogodio kakav neprijatan akt, orunici koji se budu uz njih
nalazili, a i vojni redari koji e se tamo
u selima nai, poduzee mjere predostronosti u interesu stvarne njihove
bezbjednosti. Ako se neko i pored svih
ovih upozorenja bude usudio na ma kakvo terorisanje i runo postupanje prema
reenim osobama, odmah e se protiv
njega poduzeti sudski postupak i nad
njim sprovesti zakonska kazna. U vezi
gornjeg jo se dodaje: 1. Omoguie se
popravak poruenih i popaljenih kua
onim osobama koje budu dole u svoje
ranije zaviaje. Ukoliko te osobe ive
iskljuivo od zemljinih prihoda, nee
im se obustavljati besplatno izdavanje
hrane sve do prispijea njihovih zemljoradnikih proizvoda. 2. Za izgradnju
kua repatiranih siromanih osoba davae se graa iz najbliih im dravnih
uma besplatno i to sve initi uz potrebne olakice; 3. Poto su damije i crkve
dio opte zajednike obnove i izgradnje,
spomenute u gornjem izlaganju, i poto
su i one bile od ranije kada su bile izgraene i kue povratnika, to ukoliko su
takve damije ili crkve bile spaljene ili
poruene, sva unitena graa i kamen

BEHAR 128

Jedinstveni primjeri odnosa

prema neprijateljima
Ponaanje seldukog vladara Mesuda za vrijeme II. kriarskog rata je
bilo razlog da su neki kriari koji su poli da ratuju sa muslimanima na kraju
prihvatili islam:
Nakon to je selduki sultan Mesud
u razliitim oblastima pobijedio vojske
koje su bile pod komanadom njemakog
i francuskog imperatora, dok je slijedio jedan dio kriara u oblasti Antalije vidilo se da su Grci prevarom izdali
ove zapadnjake vojnike. Jer su njihovi istovjernici Grci prijetnjom i lukavstvom od ovih kriara koji su patili od
gladi, bolesti i nestaice i iji je jedan
dio bio ranjen, uzeli novac i gladne ih
prepustili smrti. Turci, koji su bili pripadnici selduke vojske i vidjeli ovakvo
Hasan kapur, Pravni poloaj nemuslimana u islamskoj dravi, Takvim za
1972. g. (hidretska 1391.-1392. g.),
Izvrni odbor Udruenja ilimije u SR
BiH, Sarajevo, 1972., s. 146.,147.

33

Babakanlk Osmanl Arivi, .HR. 12463

34

31

24

za njihovu ponovnu izgradnju dae se

od strane vlasti besplatno. Svi poslovi
vezani za njihovu ponovnu izgradnju
imaju se svravati po metodi olakavajue administrativne procedure....33
Odnos Turaka prema povratku nemuslimana pokazuje i primjer 30 pravoslavnih porodica koje su iz Sivasa odselile
u istovjernu Rusiju. Meutim, nezadovoljni ivotom u novoj domovini odluili
su da se vrate pod osmansko okrilje. Za
povratak nisu imali dovoljno sredstava,
radi ega su se obratili za pomo osmanskim vlastima. Sultan Abdlaziz je 1865.
godine naredio osmanskom predstavnitvu u Tiflisu da se ovim porodicama da
novac potreban za povratak u Osmansku
dravu.34 Obezbijeenje putnih trokova
od strane osmanskih vlasti za povratnike vidljivo je i iz dopisa ministarstva
unutranjih poslova upuenog sandak
begu Ktahye: Putni trokovi grkih i
jermenskih porodica koje e se vratiti, a
kojima je potrebna pomo treba izmiriti
iz sredstava izdvojenih za mobilizaciju.35

32

Armaan, Mustafa, Kr Zincirlerini

Osmanl, stanbul, 2004., s.85.

Babakanlk Osmanl Arivi, DH. FR,

92/271

35

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

stanje, uzeli su pod zatitu ove vojnike

s kojima su samo nekoliko dana ranije
ratovali, najeli gladne, lijeili bolesne.
ak, Turci su otkupili srebrenjake od
Grka koji su ih silom oteli od kriara
i podijelili siromanim kriarima. Zapadni historiar Odon de Deuil koji
opisuje ove dogaaje istiui: Govori se
da je od kriara tri hiljade mladih koji
su bjeei od nasilja istovjernih Grka i
traei kod muslimana sigurnost, zatitu i samilost, prelo Turcima. Ah
samilosti!... Ti si vei zulumar a od
svake vrste izdaje!... Muslimani su im
dali hljeb; meutim kupili su im vjeru.
Ipak, Turci u zamjenu za ovo dobroinstvo nisu ni jednog prislili da promijeni
svoju vjeru daje primjer grupnog prihvatanja islama.36
Sultan Bajazd Yldrm (Munja) je
dao primjer kako se postupa sa uglednim zarobljenim neprijateljima. Kod
mjesta Nibolu (Nikopolis) sultan Bajazid je zarobio mnoge kranske vitezove
koji su pripadali aristokraciji Engleske,
panjolske, Belgije vedske, Francuske, Bohemije, Lombardije, Maarske
i jo nekih zemlja. Prema zarobljenim
neprijateljima sultan je ovako postupio:
Nakon to su na ulicama pokazani
narodu dovedeni su kao gosti u saraj u
Bursi, esto su ili u lovake hajke s domainima po obroncima Uluda planine.... Odvedeni su u Kairo, tamo im je
prireena jedna sveana parada. U odnosima na relaciji Istok-Zapad zar nije
interesantna tema Bajazidovo vraanje
njihovih maeva i pozivanje da ponovo
ratuju s njim, poto su nakon plaanja
otkupnine bili puteni na slobodu?....
Vitezovi, koji su do tada Osmanlije smatrali barbarima i padiaha stranim tiraninom, zbog ovakvog plemenitog i civilizovanog postupanja prema njima u
svoju domovinu su se vratili u uenju37

Primjeri kanjavanja
za vrijeanje drugih
I u pitanju blasfemije Osmanlije su
kanjavali one koji su vrijeali vjerske

vrijednosti drugih, bez obzira da li se

radilo o vrijeanju islamskih ili drugih
vrijednosti. U pravilu nisu skrnavili vjerske objekte drugih religija. Naravno,
sve to ne znai da Turci nisu otetili ili
ak unitili pojedine sakralne objekte;
takve prie u tom sluaju ne bi imale
raison detre. Ali takvi akti su bili u pravilu plod divljanja pojedinih nasilnika
i u suprotnosti s islamom jer kako je
napisao poetkom 17. stoljea Samuel
Purchas Turci preziru blasfemiju
ne samo protiv Boga i Muhameda, ve
takoer protiv Krista i Djevice Marije
i drugih svetaca, i oni kanjavaju bogohulnike bilo koje sekte.38 Otro su
kanjavani oni koji su na ovoj osnovi
vrijeali druge, a otrina ovih kazni je
ila do pogubljenja: U Sarajevu obisie
Turci njeko ifue, primenkom Kalibatinu, zatobo ospova Vlahu Isukrsta. I
ne moe se otkupiti!39
Radi osiguranja neometanog ivota
i sprjeavanja naruavanja normalnih
odnosa meu pripadnicima razliitih
vjerskih grupa kadije su, izmeu ostalih, izricali i kazne kojima bi se iz zajednice eliminirali oni koji su takve odnose kvarili. Idui dalje, poznato je da u
erijatskim sidilima Beiktaa postoji
dokument o tome kako je jedan musliman koji je vrijeao hrianina kanjen
protjerivanjem iz grada.40

ZAKLJUAK
injenica da u turskoj historiji u odnosu prema drugom i drugaijem postoji
niz primjera iz svih oblasti ivota koje
kod drugih u datim historijskim periodima i okolnostima ne moemo nai,
ili su vrlo rijeki, ukazuje na karakter
postupanja turskih drava, bilo da se
radi o seldukoj, ili osmanskoj upravi.
Ova jedinstvenost ukazuje da su ove drave u svojim temeljima imale pravnu
regulativu koja je u odreivanju poloaja nemuslimanskih grupa usmjeravala
Jezernik, Boidar, Zemlja u kojoj je sve
naopako, Sarajevo, 2000., s.133.

38

Bono, Beni, Ljetopis sutjekog samostana, Sarajevo, Zagreb, 2003., s.181.

39
36

37

eker, Mehmet, Anadoluda Bir Arada Yaama Tecrbesi, Ankara, 2000.,

s.52.,53.
Mustafa Armaan, Kr Zincirlerini Osmanl, stanbul, 2004. s.195.

Mehmet eker, Anadoluda Bir Arada Yaama Tecrbesi kinci Blm,

Osmanllarda Bir Arada Yaama Tecrbesi, www.diyanet.org.

40

vladare i druge predstavnike uprave na

ponaanje i stvaranje odnosa koji su
mogli dovesti do, na primjer, blagosiljanja od strane nemuslimanskih vjerskih
predstavnika i proklinjanja istovjernika
i sunarodnjaka koji su se bunili protiv
turske vlasti. Ovu pravnu osnovu je inilo islamsko pravo i tradicija turskih
naroda. Cijenjenje ovih vrijednosti od
strane Turaka dovodilo je do tolerantnijeg ponaanja od onog predvienog
islamskim pravom. Na primjer, selduki
sultan Mesud prema islamskim propisima u odnosima prema neprijateljima u
ratu nije morao postupiti tako plemenito
prema poraenoj kriarskoj vojsci, sultan
Bajazid nije bio duan tako plemenito
postupiti prema zarobljenim kriarskim
evropskim velikaima. Sultan Mehmed
Fatih je prema islamskim propisima i
praksi bio duan bosanskim franjevcima osigurati slobodu vjere i opstanak
bogomolja napravljenih prije osvojenja
Bosne, kao to je to uinio ranije u Jeruzalemu i Istanbulu s ondanjim katolicima. Ali, nije bio duan dati pravo
na povratak izbjeglih, ili pravo da franjevci iz inostranstva (neprijateljskih
drava) mogu dovoditi one iji dolazak
smatraju potrebnim.
Fatihovi napori da stvori multikulturalnu prijestolnicu vrlo jasno pokazuju i dokazuju u kojem je smjeru je
elio razvijati svoju dravu. Ovakvo
ponaanje u osnovi proistie iz islamskog prava, ali i iz elje turskih vladara da osiguraju stanje u dravi kojem
e svi biti zadovoljni, bez obzira radi li
se o muslimanima i nemuslimanima.
Da su u tome bili uglavnom uspjeni
pokazuju navedeni primjeri u kojima
se nemuslimani, nakon to su doli
pod vlast istovjernika ele vratiti pod
osmansku vlast. Jedinstveni primjeri
u kojima su se muslimanski vjerski i
drugi predstavnici Ljubukog zauzeli za katolike kolege iz samostana u
Zaostrogu, te oslobaanje jevrejskog
rabina i drugih uglednih Jevreja iz tamnice u Sarajevu pokazuju da je meu
lokalnim vjerskim i drugim predstavnicima muslimana bila prisutna elja
da svoje nemuslimanske komije zatite
od nasilja i nepravde koju su nanosili
pojedini lokalni upravljai.
n
BEHAR 128

25

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

POVELJA KULINA BANA

Sadraj i karakteristike

Originalni primjerak uprava Biblioteke Ruske akademije nauka ne dozvoljava opipati, ali je
golim okom primjetno da se radi o staroj pergameni, mjestimino proaranoj flekama i znacima pozamane starosti. Kao i kod ostalih primjeraka Povelje, latinski dio originala je takoer
napisan krasopisom, dok je bosanski blijed a redovi su pri pisanju donekle iskrivljeni. Pa ipak
se ovjek osjea velianstveno dok dri stakleni ram u kom se nalazi povelja iji je istorijski
znaaj za Bosnu i Hercegovinu neprocjenjiv
Pie: Zehrudin Isakovi
Prilikom posjete Ruskoj Federaciji
(RF), ministar civilnih poslova BiH, Adil
Osmanovi, pokrenuo
je zvaninu proceduru
vraanja Povelje Kulina bana institucijama
BiH. Svom je ruskom kolegi Vladimiru Medinskom, ministru kulture
RF, g. Osmanovi predao
pismo u kojem se detaljno obrazlau razlozi zbog
kojih vlasti BiH trae povrat ovog srednjovjekovnog
dokumenta. Ideja povrata
Kulinove povelje u BiH nije
nova. Tu i tamo, od prilike do
prilike, povremeno se u bosanskoherecgovaku javnost
plasira ovaj zahtjev, koji
na alost, uglavnom ostane
u prostoru medijskih nagaanja, elja i spinova.
No, prije svega prva stepenica u nastojanju povratka
Povelje morala bi se savladati
u Bosni i Hercegovinu. Pojednostavljeno, zvanini Bonjaci bi
trebali uvjeriti zvanine Srbe da
je ovo Kulinovo pismo zajednika
Original Povelje nalazi se u zgradi
Ruske akademije nauka, na odjelu
slavistike u St. Petersburgu

26

BEHAR 128

batina svih stanovnika BiH. Da nema

mjesta nacionalnoj egzaltaciji bilo koje
strane, koja bi eventualni povratak Povelje slavila kao jo jednu (pirovu) pobjedu
jednih nad drugima u BiH. Naprotiv, zajednika akcija vraanje Povelje bi mogla
biti taka nakon koje bi logiku negiranja
pobjedila logika meusobne afirmacije.
Od Kulinove ostavtine, svakako je najznaajnije njegovo pismo / povelja koju je
uputio Dubrovanima 29. avgusta 1189.
godine. Najea verzija originalnog teksta Povelje glasi ovako:
U ime otca i sina i svetago duha
Ja, ban bosnski Kulin, prisezaju tebje,
knee Krvau, i vsjem graam dubrovam,
pravi prijatelj biti vam, od sele i dovijeka.
I prav goj drati s vami i pravu vjeru
dokole sm iv.
Vsi Dubrovane, kire hode po mojemu vladaniju, trgujui godje si kto hoe
krjevati, godje si kto mine, pravov vjerov i
pravim srdcem drati je, bez vsakoje zledi
razvje to mi kto da svojev voljov poklon.
I da im ne bude od mojih astnikov sile.
I dokole u mne budu dati im svjet i
pomo, kakore i sebje, kolikore moe, bez
vsega zloga primisla.
Tako mi, boe, pomagaj i sije sveto
jevanelje.
Kako je primjetno, prosjeno obrazovan stanovnik junoslavenskog podruja,
tekst Povelje moe dovoljno jasno razumjeti i bez prijevoda na dananje junoslavenske jezike. Znaajno je rei da

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

je dokument bilingvalan. Dakle, pored

bosanskog, u tekstu Povelje supostoji i
latinski, jer je to bio zvanini jezik srednjovjekovne korespondencije na evropskom jugu. Da li je dokument napisan
prvo na starobosanskom (staroslavenskom) ili, pak, na latinskom, vjerovatno
se nikada nee sa stoprocentnom sigurnou moi tvrditi. Za sada, prevladava
miljenje da je bosanska verzija nastala
prva, pa je potom prevedena na latinski.
Bilo kako bilo, treba napomenuti da su
na svim sauvanim primjercima obje verzije napisane na jednom komadu (listu)
pergamene, gdje je u sva tri sluaja, prvi
tekst latinski pa potom bosanski.

Zbog ega je vana

Kulinova Povelja?

Prvo, to je najstariji dokument koji

implicite ukazuje na srednjovjekovnu
bosansku dravnost. Iz teksta Povelje
jasno je da se Kulin smatra neupitnim
bosanskim suverenom, koji samostalno
donosi odluke, bez konsultacija sa suverenima susjednih banovina i kraljevina.
Povelje su bile sredstvo srednjovjekovne
diplomacije, pa se ova Kulinova, u dananjem kontekstu, moe iitati i kao
neka vrsta unilateralne dozvole za slobodnu trgovinu: ban dozvoljava Dubrovanima da trguju po Bosni, zauzvrat ne
trai nikakve poreze, osim ukoliko neko
dobrovoljno hoe dati. Ovaj dio teksta,
takoer, daje potvrdu svim tvrdnjama,
pa i narodnom predanju, da je Kulin razvio poljoprivredu i unaprijedio trgovinu
srednjovjekovne Bosne. Resentiman na
pozitivne posljedice ovih poteza kroz narodno predanje sauvan je i dan danas.
Drugo, Povelja je najstariji sauvani
dokument koji je pisan na nekom od slavenskih jezika.
Tree, to je prvo mjesto, tj. prvi i najstariji pisani trag na kom se Dubrovnik
naziva svojim slavenskim imenom. U svim
dokumentima do tada ovaj grad je oznaavan latinskim nazivom Raguza. Zbog
toga Kulinova Povelja ima nesporan veliki
znaaj i za Dubrovnik. Da su i sami Dubrovani itekako svjesni ovoga, potvruje
injenica da se u dubrovakim duanima
izmeu ostalih suvenira - moe kupiti
reprodukcija Kulinove Povelje.
Zbog svega ovoga, ini se da nije preuveliavanje ako kaemo da je Kulinova

Povelja zapravo centralni dokument bosanskohercegovake povijesti. I da nije

nita drugo uradio u ivotu, Kulin je
sebi osigurao kultno mjesto u bosanskoj
istoriji ovim kratkim ali neobino vanim tekstom.
Uostalom, dovoljno je kazati da je
povodom osamstote godinjice Povelje u
Sarajevu organiziran veliki nauni skup,
iji je rezultat obimna studija, koju je
publicirala Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. U ovoj knjizi tampani su prilozi najveih naunih
autoritete tadanje Jugoslavije, kao to
su: Simo irkovi, Desanka Kovaevi
Koji, Nevenka Goi, Asim Peco, Slavko
Vukomanovi, Aleksandar Mladenovi,
Vera Jerkovi, Dragana Mrevi Radovi... Navedeni strunjaci bavili su se,
svako iz svog ugla, razliitim aspektima
Povelje: tek zajedno, ti radovi ine solidan uvid u svu sloenost ovog Kulinovog
dokumenta.

Veliki interes za Povelju

Istraivanje detalja o Povelji za povjesniare veliki je izazov i vrlo zavodljiv

posao. Zbog toga su se ovim dokumentom
bavili (i jo bave) Rusi, Austougari, Hrvati,
Srbi, Bonjaci..., neki detalji njegove sudbine jo uvijek nisu poznati, a vjerovatno
nikada nee ni biti. Podsjetimo da danas
postoje tri sauvana primjerka Povelje:
jedan original i dva prijepisa. Uglavnom
se svi slau da je primjerak koji se nalazi u St. Petersburgu original, a prijepisi
su dvije povelje koje se uvaju u arhivu
grada Dubrovnika, na policama iz perioda Dubrovake Republike. Pretpostavlja se da su nastali nedugo nakon to je
napisan original.
A original se zapravo nalazi u Biblioteci Ruske akademije nauka, na odjelu
slavistike. uva se u staklenom okviru,
a dozvolu za prve video snimke novinari
Federalne novinske agencije (FENA) iz
Sarajeva dobili su tek u aprilu 2006. godine. Iako je u Bosni ve odranije postojao
ogranien broj fotokopija, tada je bosanskohercegovaka javnost zapravo po prvi
puta mogla vidjeti kako Povelja izgleda u
svoj njenoj trodimenzinalnoj plastinosti.
Svjesni vanosti ovog dokumenta, Rusi
su ga detaljno analizirali, pa smo kao rezultat dobili nekoliko ozbiljnih naunih
studija, od kojih je najrelevantnija - kod

nas nedovoljno primijeena - knjiga G. A.

Iljinskog Gramota bana Kulina (Povelja bana Kulina) iz 1906. godine. U njoj
je autor analizirao sve dotada napisane
tekstove o Povelji i zakljuio da, uz duno
potovanje, nijedan nije zahvatio problem
u svim njegovim detaljima.
U prvom dijelu knjige Iljinski hronoloki analizira sudbinu Povelje. Taka
od koje je krenuo jeste veliki poar koji
je 5. maja 1817. zadesio dvorac i arhiv
u kojem su se uvali spisi Dubrovake
Republike. Izmeu ostalih, tamo se ve
sedam vijekova nalazila i Kulinova Povelja. Citirat emo ta o tome tano kae
Iljinski, tim prije to do danas nije ponuena vjerovatnija verzija o tome kako je
Povelja iezla iz dubrovakih i obrela se
u arhivima carske Rusije. Dakle:
(...) Vie od VII vjekova povelja se uvala u Dubrovakom arhivu. I pored toga
to dubrovaka vlast nije pazila slovensko blago u svom arhivu (Reetar, ASPh.
XVI, 327), niti, puna raznih spletki, borba
Dubrovnika za svoju trgovaku i politiku
prevlast na Jadranskom moru, niti teke
prirodne nepogode - zemljotresi, nisu se
nali kao opasni za znamenitu povelju.
Da udan splet deavanja nije promijenio
njenu dalju sudbinu i doveo je (na sreu)
u ruke prosvjetljenog ovjeka, ona bi se
sigurno nala u broju ostalih spomenika
slovenskog jezika. 5. maja 1817. godine,
Dubrovnik je pogodio veliki poar koji
je otetio dio dvorca i manji dio arhive
koja se u njemu uvala. Poslije poara,
manji trgovci raskupili su ostatke nagorjelog papira i koristili je u tu svrhu da u
njega zamotavaju razne proizvode koje
su prodavali. Upravo na taj nain, naa
povelja je dospjela u ruke Jeremije Gagia, Srbina (on je bio rodom iz Pretoke
nedaleko od Kragujevca u Srbiji, Safarik. Geschichte der sudslav. Litteratur,
III, 359), ruskom vice-konzulu (drugom
konzulu) u Dubrovniku. Kao ovjek koji
se bavio knjievnou (njemu pripada prevod sa ruskog na srpsko-slovenski jezik,
francuskog djela evalda dArka Apologija o rodu ljudskom, koja se sauvalo u
rukopisi u biblioteci Zemaljskog Muzeja,
mogao je u potpunosti ocijeniti znaaj naenog dokumenta. 1832. godine, poslao
je kopiju teksta u svom pismu afariku
5./18. marta (tampanom u knjizi I. Ireka na strani 198) kao i u drugom pismu

BEHAR 128

27

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

16./29. aprila (tampanom u istoj knjizi

na strani 198-200), gdje saoptava svom
poznatom novinaru ,,sub sigillo amicitiae
et taciturnitatis odreene pojedinosti o
prilikama vezanim za ovaj pronalazak.
U istom pismu, on predlae afariku svoje tumaenje povelje. Iako se tekst povelje
u javnosti prvi put pojavio, tek 1882. godine, zahvaljujui I. Ireku, ovo se javlja
prvim naunim pokuajem tumaenja
sadraja gramate. Kako se kasnije pokazalo prilikom sravljivanja Gagievog
prevoda sa originalom povelje, prevod
je i za to vrijeme bio slab, jer su netano
navedene neke rijei. (...)
Iljinski nadalje pominje autore razliitih analiza Kulinove Povelje od
svetenika iz Jajca Karano Tvrtkovia, preko afarika, Mikloia, Sreznjevskog, Jagia, Kukuljevia i Karskog do
Smiiklasa, od kojih je ovaj potonji svoju
recenziju Povelje, dao u vrlo znaajnom
Diplomatikom zborniku Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (1904.).
Iljinski u svojoj knjizi konstatira da
nijedna dotadanja analiza nije zadovoljavajua: ponegdje jer je raena bez uvida
u izvornik (original Povelje), a ponegdje,
kao to je sluaj kod ruskih autora, zbog
toga to su jednostavno neke rijei proitane i istumaene pogreno.
U odjeljku Paleografske osobine,
ruski autor iznosi i zanimljivu konstataciju da je prijevod slavenskog teksta
Povelje na latinski slobodan i nepotpun:
(...) Povelja Kulina (Bana) je pisana
na produenom listu pergament papira,
duine 29,2 cm i irine 10,2 cm. Od 32
reda teksta, prvih 12 pripada dovoljno slobodnom i nepotpunom latinskom prevodu

Da nije nita drugo uradio u

ivotu, Kulin je sebi osigurao
kultno mjesto u bosanskoj
istoriji ovim kratkim ali
neobino vanim tekstom.
Uostalom, dovoljno je kazati
da je povodom osamstote
godinjice Povelje u Sarajevu
organiziran veliki nauni skup,
iji je rezultat obimna studija,
koju je publicirala Akademija
nauka i umjetnosti Bosne i
Hercegovine
28

BEHAR 128

povelje. Rastojanje izmeu redova u latinskom prevodu je dosta ire nego to je

to sluaj sa niim slovenskim tekstom.
Prva etiri reda slovenskog teksta poinju
sa malim otstupanjem od kraja papira.
Ispred poetnog reda, sa lijeve strane stoji
krst, horizontalna linija (crta) koja ima
savijene krajeve. Tekst ne sadri znakove
interpunkcije, a od svih moguih znakova upotrebljava se jedino dvotaka (:)(...)
Kada je rije o nainu na koji je Povelja dospjela u St. Petersburg, vratimo se
poetku teksta Iljinskog, mnogi ovdanji
(BiH, Hrvatska) autori sumnjaju u, kau,
naivnu varijantu po kojoj je tek pukom
koincidencijom (ene umatale ribu sa
dokumentima...), kengurovskim skokom, ona dospjela s trnice u Dubrovniku
na kraljev dvor u drevnom Petrovgradu.
Smjeliji u iskazima rei e da je Povelja
jednostavno ukradena u meteu koji je
nesporno vladao te vatrene 1817. godine.

Sporenja oko jezika i pisma

Jezik na kojem je pisana Povelja oznaava se razliito: od prilike do prilike i s

obzirom na autora. Ve se unaprijed moe
pogoditi da desna srpska historiografija Povelju podvodi pod arhivsku grau
koju oznaava kao stari srpski spisi, a
u analizama jezik Povelje zovu srpskim.
Umjereniji srpski istoriari (poput dr.
Sime irkovia) spremni su rei da se
radi o staroslavenskom jeziku onog vremena, koji nema direktnu politiku relaciju sa dananjim srpskim, hrvatskim ili
bosanskim jezikom. Sa ovom tezom slae
se i dio bonjakih i hrvatskih jezikoslovaca, s tim da su - s obzirom na zemlje
porijekla - ipak skloni jezik Povelje nazvati starobosanskim, odnosno bosanskim jezikom onog doba. To je i zvanino tumaenje koje prevladava u Bosni i
Hercegovini. Vrijedi napomenuti da dio
hrvatskih strunjaka jezik Povelje naziva hrvatskim. Utisak je, meutim, da
je ovo miljenje vie motivirano dnevnopolitikim nego strukovnim razlozima.
U svakom sluaju, ne moemo pogrijeiti ako kaemo da je Povelja, to se jezika tie, napisana na narodnom jeziku
ondanje Bosne. Iz ovoga se sve ostalo
moe logino zakljuiti. Recimo, dok itamo tekst Povelje, ne moemo ne uoiti
upadljivu slinost sadanjih (slubenih)
jezika sa onim iz Kulinovog vremena.

Prvi prijepis Povelje Kulina bana, nalazi se

u Dubrovakom arhivu

Ako bismo u jednom od ovovremenih

gradova imali neku ulicu kojom hodaju
svi Bosanci od postanka naovamo, moemo komotno pretpostaviti da bi se oni
iz 11. vijeka sasvim lijepo, bez prevodilaca, siti ispriali s onima iz 21. vijeka.
Uz malo mate i smisla za arhaizme, sa
nae strane, te dobra doza razumijevanja za nau civilizacijsku zakrljalost,
od strane Kulinovaca, komunikacija bi
vjerovatno tekla teno.
to se pisma tie, pored latinskog,
bosanski dio teksta Povelje napisan je
na bosanici (bosanskoj srenjovjekovnoj
irilici). Kada se uporede postojei primjerci Povelje, primjetno je da su latinski
dijelovi teksta vidljiviji i bolje sauvani
nego bosanski. Smatra se da je to zbog
injenice da je latinski pisan u debljim
nanosima mastila. Interesantno je napomenuti da je mastilo pravljeno od borove
iarike. Interesantno je i pitanje vrijednosti pojedinanih primjeraka Povelje.
Svakako da je najskuplji original u St.
Petersburgu, ali i primjerci koji se uvaju u dubrovakom arhivu su takoer
vrlo vrijedni. Koliko? Teko je procijeniti njihovu tanu novanu vrijednost,
ali slijedea injenica moe biti na ovom

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

Drugi prijepis Povelje Kulina bana, nalazi

se u Dubrovakom arhivu

tragu. Naime, ukoliko se ovi dokumenti

(kao i bilo koje druge umjetnine) izlau
van njihovog stalnog boravita, onda se
za njih mora poloiti odreena novana
protuvrijednost izraena u novcu. Uobiajeno je da se povijesni dokumenti kategorije u koju spadaju povelje iz Srednjeg vijeka osiguraju na milion do dva
miliona eura! To znai da je vrijednost
originala Povelje Kulina bana od 2 miliona eura pa navie. Precizna se vrijednost ne moe izrei, jer je njena povijesna vanost znatno iznad ove cifre i
praktino je neprocjenjiva!

St. Petersburg: U biblioteci

Ruske akademije nauka

Analize su pokazale da je pergamena

na kojoj su pisane povelje izraena od ovje koe. Inae, neke od srednjovjekovnih
povelja raene su od kozje koe, koje su
bile jednako kvalitetne i skupe za to doba,
kao i ovije. Ako usporeujemo meusobno primjerke Povelje, onda moemo rei
da je najbolje sauvan tzv. prvi prijepis.
Tamo se tekst najbolje vidi, a pergamena je tanka i u odlinom stanju. Drugom
prijepisu nedostaje desni donji komadi,
a sama pergamena je manje kvalitetna,

deblja je i krua. Razlika je i u tome to

je nakon latinskog dijela teksta velika
praznina, pa tek potom slijedi bosanski
dio teksta: kod ostale dvije verzije nema
praznog prostora nego odmah nakog latinskog slijedi bosanski.
Originalni primjerak uprava Biblioteke Ruske akademije nauka ne dozvoljava
opipati, ali je golim okom primjetno da
se radi o staroj pergameni, mjestimino
proaranoj flekama i znacima pozamane
starosti. Kao i kod ostalih primjeraka Povelje, latinski dio originala je takoer napisan krasopisom, dok je bosanski blijed
a redovi su pri pisanju donekle iskrivljeni. Pa ipak se ovjek osjea velianstveno dok dri stakleni ram u kom se nalazi
povelja iji je istorijski znaaj za Bosnu i
Hercegovinu neprocjenjiv.
Devetnaestog aprila 2006. godine, direktor Biblioteke u Petersburgu dr. Valerij
Leonov, primio je ambasadora BiH u Rusiji, g. Envera Halilovia i mene, autora
ovog teksta. O tom posjetu zabiljeio sam
dnevniki zapis, pa je radi autentinosti
najbolje citirati ga:
1.
Odmah na poetku razgovora direktor nam je rekao da smo prvi posjetitelji
biblioteke koji su traili i dobili Povelju
Kulina Bana na uvid i dozvolu za snimanje. Posebno teka odluka za njih je
bila ova dozvola za snimanje, jer se ono
maksimalno izbjegava, posebno kod dokumenata visoke kategorije, to Povelja
sigurno jest. Svaki dokument, naime,
ima odreen broj luk (eng. look) sati, pa
je svako snimanje tetno za pergamenu.
U tom konktekstu, zanimljivo je da Povelja, otkako je u posjedu biblioteke Ruske
akademije nauka, nikada nije snimljena
video kamerom. Inae, kada smo uli u
njegovu kancelariju Povelja je na stolu
ve bila pripremljena. Atmosfera je bila
pomalo sveana, jer su Rusi znali koliko
nama znai taj dokument. Direktor Leonov nas je upoznao sa nekoliko osnovnih
elemenata vezanih za Povelju. Zavedena
pod rednim brojem 4.5.6. Povelja je veliine 10 x 29,5 cm. uva se u drvenom
ramu i pod staklenom zatitom.
Samo fotografiranje je moralo bilo biti
obavljeno u ogranienom vremenu. Na raspolaganju smo imali samo minut dva,
zbog tetnog zraenja o kojem smo govorili. Osim fotoaparatom, napravili smo i

video zapis. Sav materijal emo ustupiti

i naim povjesniarima na uvid. Time e
ovaj materijal zapravo postati javno dobro. Inae, Povelja se nalazi u biblioteci
Ruske akademije nauka od 1841. g., na
odjelu slavistike, koji je u vrijeme naeg
boravka u biblioteci upravo restauriran.
2.
Zanimljivo je da se u biblioteci nalazi jo dokumenata koji su na izravan ili
posredan nain vezani za Bosnu i Hercegovinu i njenu povijest. Gospodin Leonov nam nije znao tano rei o kojim je
dokumentima rije, ali je rekao da je njihovo auriranje upravo u toku, tako da e
ambasada nae zemlje u Moskvi uskoro
imati taj spisak. Ovi dokumenti, kao i Povelja, na raspolaganju su bosanskohercegovakim povjesniarima za istraivanje
i nauno tretiranje svake vrste.
Inae, g. Leonov je u ime institucije
na ijem je elu rekao da su vrlo zainteresirani za to snaniju suradnju sa odgovarajuim institucijama u BiH.
3.
to se tie nae elje da se Povelja
donese u Sarajevo kao vlasnitvo Bosne
i Hercegovine, o tome je ambasador Halilovi razgovarao s Ruskim ministrom
kulture. Taj razgovor bio je ohrabrujui.
Naime, ruski ministar je ostavio otvorenu mogunost da se originalna Povelja
ustupi Bosni i Hercegovini. Istina, nije
precizirano pod kojim uvjetima, ali se
kao najrealnija opcija spominje eventualna zamjena dokumenata, pri emu ruska strana ne uvjetuje ekvivalent u vrijednosti razmjenjenih dokumenata. ini se
da takvi dokumenti u BiH postoje, pa bi
direktori naih biblioteka, arhiva i muzeja, zajedno sa nadlenimm institucijama trebali obaviti neku vrstu inventure i
moda ponuditi konkretan dokument ruskoj strani za zamjenu. Tako bi se krug
sretno zatvorio.
4.
Posebno je zanimljivo da je bibiloteka
od 1917. sve do 1990. godine bila potpuno zatvorena za javnost. Navodno, komunistika vlast nije eljela koristiti dokumente carske Rusije. Rezultat ovoga jeste
itav ocean dokumenata koji su jo uvijek
potpuno neistraeni ili se za njih uope
ne zna. Nakon 1990. arhivi su otvoreni,
i od tada su pravo dokumentarno - arheoloko blago.
n

BEHAR 128

29

ZOON POLITIKON

zoon politikon

Pie: Faris Nani

Opi izbori u Hrvatskoj rezultirali situacijom bez presedana

KARAMARKOV
MANDATAR KOJI SLUI
hrvatskom graevinima
Iz ozbiljnih krugova predstavnika nacionalnih manjina uje se zabrinutost zbog vrlo
restriktivnog odnosa Most-a prema manjinskom saborskom zastupanju i budetskom
financiranju programa i projekata udruga nacionalnih manjina, te uloge vijea nacionalnih
manjina na nivou lokalne i regionalne samouprave. Ambicije potpuno nepotrebnog, isto
kozmetikog, public relation smanjenja broja saborskih zastupnika zasigurno su tome
usmjereni. Ovakve premise udruene s retumaniziranim HDZ-om mogu samo pobuditi zebnju
pripadnika, posebno bivih neautohtonih manjina

ihomir Tim Orekovi, mandatar

za sastav vlade, svjei je bijeli, boini dodue, a ne uskrnji, zec iz
cilindra Tomislava Karamarka kojeg je,
uz asistenciju biskupske konferencije Hrvatske, izvukao u zadnji as. Na taj nain
je izbjegao prijevremene ope izbore zbog
do samog finia neizvjesne postizborne
kombinatorike pune dramatinih obrata u samo jednom danu, uz zloupotrebe
obavjetajnih podataka. Obrata koji e
ui u povijest politikog beaa u ovoj
zemlji i kojima su se najglasniji principijelni reformisti iz koalicije nezavisnih
lista Most odrekli svega, svih principa i
reformi zbog ije su garancije preko mjesec
dana pokuavali nagovoriti SDP i HDZ
koaliciju da sastave tripartitnu vladu, uz
stalno nove i vee zahtjeve.
Unato predizbornoj, kod notara
ovjerenoj izjavi da ni s kim nee ulaziti
u koaliciju, postizbornom inzistiranju
na sporazumu o tripartitnoj vladi koju
nisu nazivali koalicijom, unato prevari SDP-ove koalicije da e, nakon to je
HDZ-ova definitivno odustala, s njima
nastaviti pregovore i dogovoriti sve detalje. Koalicija Most, za koju se u meuvremenu ispostavilo da nije koalicija
nezavisnih lista ve registrirana partija, sve je svela na uplaen pristanak na
nagli prekid pregovora sa SDP-om, uz
30

BEHAR 128

nepotkrijepljene tvrdnje da su SDP-ovi

lanovi nagovarali Most-ove zastupnike
da daju potporu Milanoviu za mandatara te se brzopotezno odluila na dualnu
koaliciju s HDZ-ovom. To je uslijedilo nakon javnih prijetnji ekstremnog biskupa
Koia od kojih se Crkva nije niti ogradila. Koi je napao Most da eli koaliciju s komunistikim laovima. Onima,
valjda, kojima je Most uputio najnoviji
zahtjev za 7 ministarstava i mandatarom, iako su stalno tvrdili kako ih ne zanimaju pozicije, ve samo reforme. Koje
reforme, kako su se o njima izjasnili pismeno obje velike koalicije, zaboravilo se,
jer se javnost ima ime zabavljati mandatarom s kanadskim dravljanstvom
i stalnom adresom u Amsterdamu koji
loe govori hrvatski pa je u svom prvom
obraanju javnosti poruio da slui hrvatskom graevinima. Zbog toga je za
oekivati da e novi mandatar, uspije li
sastaviti vladu i za nju dobiti podrku
u parlamentu, sjednice vlade voditi na
svome first language-u engleskom.

Rezultati izbora

Osnovna karakteristika izbora bila

je formiranje predizbornih koalicijskih
blokova, dvije najjae stranke, HDZ i
SDP, ali novoformiranih stranaka zagrebakog gradonaelnika Milana Bandia,

biveg predsjednika Josipovia, Mosta

nezavisnih lista, dviju pravakih stranaka HSP i HKS, te marginalizacija samostalno nastupajuih stranaka, poput
ivog zida, ORaH-a ili navodno demokranske Hrvatske zore. Bilo je jasno
da jedino predizborne koalicije mogu
raunati na vie od 30% glasova, odnosno relativnu veinu, u sluaju velikih
stranaka koje pretendiraju osvojiti vlast,
ili na prijelaz izbornog praga, u sluaju
manjih stranaka koje bi se eljele grijati
u saborskim klupama. Ideoloki je naboj
bio presudan za rezultate izbora, dok su
programi, koji ionako predstavlja tek popis elja i arenih laa, bez jasne ili barem javnosti dostupne trokovne analize,
izvora financijskih sredstava, svodili na
obeanja o izgradnji nerentabilnih mostova, praznih cesta i autocesta, podjeli
socijalnih bonova i beneficija, financiranju
demografske obnove, brige za tzv. dijasporu, onu u Bosni i Hercegovini.
Dvije koalicije, Domoljubna, predvoena HDZ-om te ona pod nazivom Hrvatska raste, predvoena SDP-om i dvama
lanovima vladajue koalicije zavrile su
mrtvu trku u deset teritorijalnih izbornih jedinica s po 56 osvojenih saborskih
mandata, obraunatih DHontovom metodom raspodjele mandata stranaka koje
nisu prele izborni prag od 5% u deset

ZOON POLITIKON

teritorijalnih i jednoj nacionalnoj izbornoj jedinici u kojima se bira proporcionalno s preferencijskim glasanjem. Domoljubna koalicija je pridodala jo tri
mandata osvojena u tzv. dijaspori, ime
je ukupno osvojila 59 mandata i postala
relativnim pobjednikom izbora. To znai
da je, nakon predsjednikih izbora u februaru, ponovo ta nedefinirana biraka
masa, uglavnom bosanskih Hrvata, dakle onih koji porez ne plaaju u Hrvatskoj ni po kojoj osnovi, presudila. Tako
niti jedna velika koalicija nije ni izdaleka ostvarila potrebnih 76 mandata za
sastav vlade. Trea grupacija, Most nezavisnih lista, kandidata sastavljenih od
razoaranih ili otjeranih HDZ-ovaca te
naelnika manjih gradova i opina koji
su zauzdali megalomansku potronju i
budetske deficite, osvojila je 19 mandata. Ostali sudionici ovih jedinstvenih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj
osvojili su zanemariv broj mandata koji
niti jednom velikom bloku nije mogao
presudno pomoi da sastavi vladajuu
veinu. Tri regionalne lijeve stranke,
IDS, PGS i Lista za Rijeku osvojile su
tri, Bandieva koalicija osvojila je dva
mandata, kao i regionalni desni HDSSB ratnog zloinca Branimira Glavaa. Stranka anarhoidnih zatitnika prezaduenih graana pod pljenidbom ivi

zid osvojila je samo jedan mandat, kao

i koalicija stranke biveg predsjednika
Josipovia i biveg prvog potpredsjednika vlade aia. Jedan od navodnih favorita za ruenje prevlasti jednog bloka,
stranka nedoreenih protuindustrijskih
ekolokih fundamentalista, SDP-ove disidentice Mirele Holy nije prela izborni
prag, a u Sabor je jo ula, s tri mandata,
i stranka srpske manjine SDSS sa XII
izborne jedinice za nacionalne manjine.
Uglavnom, dvije velike stranke koje,
HDZ znatno vie i dulje, dominiraju hrvatskom politikom scenom posljednjih
manje od dvadesetak godina birako je
tijelo (uz veliku izlaznost, neto preko
60%) kaznilo, protestne glasove darovalo i s lijeva i s desna Most-u i eliminiralo
neke politike mastodonte (Josipovi, bivi ministar financija Lini, biva, dodue
HDZ partijskom aklamacijom nominirana
premijerka Kosor), anarhiste, lijeve revolucionare samoupravnog usmjerenja i
openito male desne stranke koje se nisu
ukoalirale pa dobile po jedan mandat
u raspodjeli manjeg od oekivanog i obeavanog kolaa. Tako je Rua Tomai,
zvijezda HDZ-ove liste za Evropski parlament, unato preferencijskom glasanju
s koalicijom svoje konzervativne stranke
i jedne u nizu pravakih stranaka, nekog
Danijela Srba (!) ostala daleko ispod praga,

Zasigurno, tko god da je sakupio

minimum od 76 potpisa za
dobivanje mandata za sastav
vlade, imao bi one hell of a job
da odri neprirodnu koaliciju
na vlasti, to podsjea na niz
talijanskih kriza 70-ih i 80-ih
godina prolog stoljea, kada
su ili vladale manjinske vlade
bez stvarne podrke ili se esto
odravali izbori koji su opet
potvrivali neodrivo stanje
kao i ostale stranke koje se pozivaju na
tzv. pravatvo (papazjaniju nebuloznih
teorija i psihotinih nacionalnih vizija
Ante Starevia). S ovim je u vezi i potpun politiki poraz tzv. Hrvata islamske
vjere ija su se, javnosti potpuno nepoznata imena pojavila na nekima od takvih
lista, naravno u donjem dijelu kako ni u
kojem sluaju ne bi mogli biti izabrani.

Kontrola radikalne desnice

Birako tijelo kaznilo je i HDSSB

i to vrlo vjerojatno zbog dva razloga
kandidiranja Glavaa kao pravomono
osuenog ratnog zloinca koji je, paradoksa li jedne EU drave, izabran u parlament, i postrojavanja crnokouljaa

BEHAR 128

31

ZOON POLITIKON

Na scenu su stupile kanadske veze matere Crkve, koja je preko kanala

biveg ministra obrane s kanadskim dravljanstvom, pokojnog Gojka
uka, iz sehare izvukla financijskog menadera u farmaceutskoj
industriji. Menader izraelske farmaceutske tvrtke koja je kupila Plivu
koji jedva govori hrvatski. Ne zvui li malo bizarno? Poput njemakih
grofova koje je Bismarck nakon Berlinskog kongresa postavio za grkog,
bugarskog i rumunjskog kralja koji, naravno, jezike naroda svojih
kraljevskih posjeda nisu govorili

pred Saborom prije izbora, to je uplailo i najglasnije nacionaliste. HDSSB

je ovime dosegao svoj stvarni ponder,
jer je Glavaevo muenitvo u zatvoru
koriteno za postizanje politiki spekulativne cijene koja se ispuhala kada se
vratio. Izbori su pokazali da i politiki,
stvarni i umiljeni, kapitalci, nemaju li
stranaku bazu, ne prolaze.
Zbog toga je vana jo jedna opservacija koja u mnogome moe objasniti
HDZ-ovu nacionalistiku retoriku i paralelne neuspjehe desniara, pravakog
i ovinistikog usmjerenja. Jo je Tuman razvalio Hrvatsku stranku prava,
Dobroslava Parage i time ju stavio pod
kontrolu. Pod radarom HDZ-a radikalna
desnica je bila gotovo od samog poetka
viestranaja i time u dobroj mjeri marginalizirana ve nakon izbora 1995. Istu
su politiku nastavili i njegovi nasljednici na elu stranke, Ivo Sanader i Tomislav Karamarko. Osim kratkotrajnog
uzleta, i to zbog slavonsko-baranjskog
regionalizma, HDSSB-a i jednog mandata HSP-a, radikalne desne i nacionalistike snage nisu postigle zapaenije
rezultate u posljednjih dvadeset godina.
To je znailo da je nacionalistiki naboj
morao pokupiti HDZ, to mu je koristilo u pridobivanju glasova, ali ga je dobivi izbore bitno priguivao (posebno
Sanader). Time su se nacionalistike
frustracije kanalizirale u kontroliranu
atmosferu, a ne meu politike radikale i opasne redikule. Zato HDZ, unato
deklarativnosti, nikada nije mogao postati stvarno narodnjakom ili demokranskom strankom. No zato, bez njegove podrke i infrastrukture jedna Rua
Tomai nikada ne bi ula u Evropski
parlament. Kada bi HDZ bila prava
demokranska uljuena stranka, crnokouljai raznih stranaka desnice u
32

BEHAR 128

Hrvatskoj osvojili bi moda i preko 10

posto glasova. Otuda na HDZ skupovima takva gomila besprizornih likova iz
kakve Pasolinijeve naturik paskvile i
takva saturacija primitivizmom. Zbog
toga HDZ igra drutveno vrlo vanu ulogu kontrole ekstremno desnih opcija jer
velika veina Hrvata i ostalih graana
Hrvatske naprosto nije radikalna i ovi
rezultati eliminacije prije svega znatno
prisutnijeg desnog, ali i lijevog, zasada
marginalnog radikalizma tomu svjedoe u prilog. Koliko su neozbiljni koalicijski partneri HDZ-a svjedoe i njihove izjave o cilju koalicije i dolaska na
vlast, papagajskim ponavljanjem fraza
o dignitetu tzv. Domovinskog rata i branitelja, obrani ponosa Hrvatske i tomu
slino. O ekonomiji, javnim politikama,
financijama, o tome brinu veliki deki.
Za ove pukokolce koji bi katkada bili
i nasilni, to je preteko gradivo. Neki
glasovi iz omladinskog pogona HDZ-a
daju naslutiti da je jedan dio njihovih
lanova glasao za Most kako bi pridonijeli porazu HDZ-a i posljedinom odlasku Karamarka s ela stranke u cilju
njezine profilacije kao ozbiljne barem
narodnjake, ako ve ne demokranske evropske stranke, pod novim vodstvom Andreja Plenkovia, zastupnika
u Evropskom parlamentu, kulturnog i
evropskog lica te stranke.
Zanimljivo je koliko e SDP imati
slinu ulogu doe li do trenda rasta radikalnih lijevih politikih opcija i stranaka, to se u strukturnoj krizi moe
dogoditi. U ovoj zemlji jo ima oboavatelja izvjesnog Josipa Broza, ak i
mladih koji ne da ga ne pamte, ve su
roeni dvadesetak godina nakon njegove demisije s ovoga svijeta. Radikalni
ljeviari zasada su uljueni i doista se
bave i javnim politikama i financijama

i ekonomijom openito. Zasada se ini

kako je SDP prilino uspjeno marginalizirao sve ostale pokuaje ak i socijaldemokratskih alternativa.
Zasigurno, tko god da je sakupio minimum od 76 potpisa za dobivanje mandata za sastav vlade, imao bi one hell
of a job da odri neprirodnu koaliciju
na vlasti, to podsjea na niz talijanskih kriza 70-ih i 80-ih godina prolog
stoljea, kada su ili vladale manjinske
vlade bez stvarne podrke ili se esto
odravali izbori koji su opet potvrivali neodrivo stanje. Jedan od recepata
koji se u Hrvatskoj godinama predlae je i formiranje crveno-crne koalicije
SDP-HDZ, to je nakon svih ideolokih
frontova koji su otvoreni skoro nemogue, osim u neposrednoj ratnoj opasnosti, koje, sreom, nema. Naime, toliko
suprotstavljeni blokovi, bez obzira na
apsolutnu i vrlo komotnu veinu, teko
bi uspjeno saraivali, posebno u ovoj
strukturnoj krizi drutva.

Neizdriv pritisak

Oito pod stranim pritiskom, neiskusan i mlad psihijatar s mostarskom

diplomom, lider Most-a Boo Petrov,
opasno se poigrao povjerenjem 15 posto biraa koji su mu to povjerenje dali
zbog principa i novuma u zakreenoj

ZOON POLITIKON

bipolarnoj politici u Hrvatskoj. Iz neugodne situacije inzistiranja na nemoguem

(tripartitnoj koaliciji) radi zadravanja
kakve-takve predizborne i propagandne
vjerodostojnosti, od Milanovia i Karamarka gurnut u podruje donoenja logine odluke o koaliranju s jednom opcijom, nakon gromoglasnog upozorenja
iz Crkve, odluio se za svoje prirodno
stanite HDZ. Dan poslije postignutog, ali nepotpisanog sporazuma o dualnoj koaliciji sa SDP-om, za iji su potpis
traili time-out (konzultacije s Crkvom i
HDZ-om), bez ikakvih pregovora, na kojima su jako inzistirali prije potpisa sa
SDP-om, otrali su predsjednici Republike i uvjerili je kako imaju 78 potpisa
za mandatara (59 HDZ-ovih, 15 Mostovih, 2 manjinska i 2 Bandieve stranke
kojoj je u zagrebakoj skuptini isti dan
HDZ dao podrku neodrivom budetu
iako ga je napadao do tada), iako mandatara nisu pokazali. Puna majinskog
razumijevanja, predsjednica im je dala
jo 24 sata da nau mandatara. Na scenu su stupile kanadske veze matere Crkve, koja je preko kanala biveg ministra
obrane s kanadskim dravljanstvom, pokojnog Gojka uka, iz sehare izvukla
financijskog menadera u farmaceutskoj
industriji. Menader izraelske farmaceutske tvrtke koja je kupila Plivu koji

jedva govori hrvatski. Ne zvui li malo

bizarno? Poput njemakih grofova koje
je Bismarck nakon Berlinskog kongresa
postavio za grkog, bugarskog i rumunjskog kralja koji, naravno, jezike naroda
svojih kraljevskih posjeda nisu govorili.
Odabir potpuno nepoznatog kemiara
sa zavrenim teajem MBA za nestranakog (to je navodno jako principijelno) mandatara vlade, ija su iskustva u
Hrvatskoj djetinjstvo i pubertet te kratkotrajno efovanje Plivom u vlasnitvu
izraelske tvrtke Teva, logian je zavretak
lude avanture pod nazivom Most. Avantura je zamiljena manje dramatino, s
maksimumom od 6 -7 saborskih zastupnika koji bi iz debele hladovine konstruktivne opozicije sebi etiri godine gradili
vjerodostojnost. No, nisu raunali na, od
medija isforsiranu, zasienost bipolarizmom politike scene koja ih je iznjedrila
u arbitra postizborne kombinatorike, za
zadatak kome nisu bili dorasli. Crkveno krijumarenje inenjera kemije s teajem mikroekonomije za ekonomskog
maga koji e nacionalnu privredu vratiti na put razvoja moglo je proi ba u
tako konsteliranom, u meuvremenu
za 4 izabrana zastupnika smanjenom
konzistoriju Mostovih zastupnika. Nije
ni udo da su mu podrku dali iz notorne Udruge poslodavaca, dok su malo
mudriji politiki maci, poput Radimira
aia koji jeste i makroekonomski potkovan, izrazili debelu rezervu. Nadalje,
potpun nedostatak politikog iskustva i

Pod radarom HDZ-a radikalna

desnica je bila gotovo od samog
poetka viestranaja i time u
dobroj mjeri marginalizirana
ve nakon izbora 1995. Istu
su politiku nastavili i njegovi
nasljednici na elu stranke, Ivo
Sanader i Tomislav Karamarko.
Osim kratkotrajnog uzleta, i
to zbog slavonsko-baranjskog
regionalizma, HDSSB-a i jednog
mandata HSP-a, radikalne desne
i nacionalistike snage nisu
postigle zapaenije rezultate u
posljednjih dvadeset godina

poznavanja zemlje, uz Karamarka kao

efa Sabora ili prvog potpredsjednika
Vlade, ovome ovjeku ne jami svijetlu
premijersku budunost. to li natjera,
pitaju se razumom obdareni u Hrvata,
dobro plaenog top menadera izraelske tvrtke, da se poduhvati ovog posla,
mandatara vlade, de facto i de iure, koalicije koalicija, u ovakvoj konstelaciji i
s mizernom, u odnosu na menadersku,
plaom premijera. Ne treba zaboraviti
da partneri u koaliciji i njihovim koalicijama moraju ispuniti i personalna obeanja uhljebljivanja politikih aktivista
i stranakih dunosnika kao i socijalnih
transfera svih moguih vrsta.

Izbori za nacionalne manjine

Osam zastupnika biraju pripadnici

nacionalnih manjina koji to pravo ele
ostvariti, ime gube pravo glasanja i za
stranake liste. Od osam, tri su Srbina,
po jedan Talijan i Maar, te po jedan zastupnik za eku i slovaku te albansku,
bonjaku, crnogorsku, makedonsku i
slovenaku manjinu i jedan za ak 12
ostalih, Preambulom Ustava priznatih
manjina (Bugari, Turci, Jevreji, Poljaci, Romi, Austrijanci, Nijemci, Rusini,
Ukrajinci, Rusi, Rumunji i Vlasi). Inae problem uea manjinaca, posebno
Bonjaka, Makedonaca, Crnogoraca,
Slovenaca i Albanaca, na stranakim
listama, to znai i u politikom ivotu
i dalje nije rijeen. Tek se stidljivo, tu i
tamo pojave neka imena za koja se moe
zakljuiti da pripadaju tim korpusima,
no kako su nisko pozicionirani na listama, u pravilu ne prolaze, a to se onda
odraava u izvrnoj vlasti, diplomaciji,
vojsci i slinim slubama. Zato, za barem
kakvu artikulaciju svojih integracijskih
tenji ostaje im nedoreen, koruptivnim
i manipulativnim shemama podloan
sistem biranja manjinskih zastupnika
u posebnoj izbornoj jedinici, koji se do
sada, osim u sluaju znatno brojnijih
Srba i politikim dealovima njihovih
lidera s vlastima u posljednja tri mandata, nije pokazao posebno uspjenim.
Manji broj pripadnika nacionalnih
manjina odabire da glasa u XII. jedinici za zastupnike svoje manjine ili grupe
manjina. To pokazuje i odreenu ravnodunost prema tom institutu, posebno kod pripadnika manjina koji imaju
BEHAR 128

33

ZOON POLITIKON

jednog zastupnika za njih vie i koji se,

osim donekle u sluaju Srba, nije pokazao efikasnim. Kako ne postoji izlazni
cenzus, neki saborski tako izabrani zastupnici ne dobiju vie od 200 glasova,
dok je na stranakim listama prosjean
broj glasova koje treba dobiti prosjean
zastupnik da bi zasjeo u saborske klupe
negdje oko 16 hiljada. Rezultati ovih izbora to su potvrdili, osim u sluaju srpske nacionalne manjine koja je i znatno
brojnija. Meutim, mandat zastupnika
nacionalnih manjina je jednakovrijedan
onome osvojenom u redovnoj izbornoj
jedinici, pa u neizvjesnoj konstelaciji snaga, postaje vrlo zanimljiv za koaliranje
ili podrku za postizanje veine. U prevladavajuoj percepciji javnosti, zbog ove
prakse, manjinski saborski zastupnici
zapravo su politiki trgovci, bez stvarne
politike teine i utjecaja, to dodatno
degradira ionako neuvjerljiv i do sada
nedovoljno opravdan poloaj tog instituta,
posebno kod zastupnika grupe manjina,
gdje po pravilu izabran biva zastupnik
najbrojnije manjine koji, u pravilu ne zastupa interese niti svoje, a kamoli ostalih manjina koje predstavlja. Otuda se
javila i inicijacija rasprave o prekvalifikaciji zastupnika u predstavnike nacionalnih manjina koji bi mogli sudjelovati
u radu samo na onim zakonima koji se
tiu poloaja nacionalnih manjina. To
bi dodatno iskljuilo 8 posto graana iz
zakonodavnog, a onda i izvrnog procesa
u Hrvatskoj i marginaliziralo ih jo vie.
Naime, jedan od ciljeva ovakvog izbora
pripadnika manjina je i njihovo sudjelovanje iako u zakonodavnom procesu i
na simbolikoj razini jer stranke i koalicije (uz izuzetak Srba i Italijana u Istri)

Bilo bi uputno da nakon 12

godina, bonjaki lan Savjeta
ne bude ni na koji nain vezan uz
politiku stranku ili koaliciju, bilo
kao lan bonjake organizacije
koja je istakla kandidata na ovim
izborima, bilo kao lan neke
politike stranke ili lan neke
bonjake organizacije koji je
bio kandidat na nekoj od lista na
ovim izborima
34

BEHAR 128

Ermina Lekaj Prljaskaj i

Kolinda Grabar-Kitarovi

nemaju manjinske kandidate na svojim

listama, to naravno, nije problem samo
tih stranaka, ve i nevoljkosti pripadnika manjina da se politiki angairaju.
Osam bonjakih, tri albanska i jedan slovenski kandidat natjecali su se
za zastupnika albanske, bonjake, crnogorske, makedonske i slovenake nacionalne manjine. Slovenci su prvi puta
istakli svoju kandidatkinju, prvotnih pet
albanskih svedeno je, meusobnim dogovorima na tri, a Bonjaci su ponovo izali
s velikim brojem kandidata, od ega ak
etiri stranaka. Mirsad Srebrenikovi,
inae zagrebaki zastupnik s liste Milana Bandia (!) iz SDA Hrvatske koja
tek posljednjih par mjeseci radi na obnovi i irenju ogranaka, reklamirao se
uz posudbu tuih politikih ideja. Kandidirao se zastupnik Nedad Hodi iz
Bonjake demokratske stranke u rasulu, to je bilo vidljivo i iz njegovog nelektoriranog izbornog letka, Alija Avdi iz
nove Stranke Bonjaka Hrvatske, stranke nezadovoljnika iz Hodieve stranke,
iz Sisako-moslavake upanije koja joj
je jedina izborna baza i Alen Domba,
vrlo mlad kandidat koalicije ai-Josipovi. Tu su jo i Senad Pri, kandidat
Bonjake nacionalne zajednice Hrvatske iz Istarske upanije, za kojeg nije
bilo sigurno uiva li povjerenje ostalih
upanijskih ogranaka udruenja kao i
tri kandidata grupe graana.
Dva albanska kandidata su iz dvije grupe udruenja Albanaca i jedan je

kandidat Grupe graana. Najozbiljnija

je kandidatkinja vie albanskih udruenja bila je Ermina Lekaj Prljaskaj
koja je na prolim izborima za samo 72
glasa zaostala za Nedadom Hodiem
i konana je pobjednica. Biraki popisi
nisu usklaeni s popisom stanovnitva,
posebno kod Bonjaka, u posljednje vrijeme najvie njihovom krivicom jer tvrdoglavo ne ele potroiti pola sata na
unos promjene u birakom spisku, ime
stjeu pravo na glasanje u XII. izbornoj
jedinici. Albanski su spiskovi usklaeniji i to je imalo odreen utjecaj na rezultate. Napokon, vei se broj Bonjaka
odluio glasati za stranake liste u 10.
izbornih jedinica zbog neizvjesnog rezultata. Naime, pozitivna diskriminacija u
aktivnom birakom pravu pripadnika
nacionalnih manjina nije nikada prihvaena, pa pripadnici manjina mogu
samo birati hoe li glasati za manjinskog zastupnika u XII. izbornoj jedinici
ili za liste stranaka i koalicija u svojoj
teritorijalnoj izbornoj jedinici.

Bonjaci potpuno iskljueni

iz politikog ivota

Zbog atmosfere izborne neizvjesnosti, samo 17 posto graana, pripadnika

nacionalnih manjina odluilo se glasati
u XII. izbornoj jedinici za zastupnike
manjina. U sluaju nekih manjina poput albanske to je rezultiralo s manje od
1000 glasova dovoljnih za saborski mandat, dok je Milanovi preferencijalnim

ZOON POLITIKON

glasanjem sakupio skoro 50000. U grupi pet ex jugoslavenskih manjina (bez

Srba), Bonjaci su prvi puta ostali bez
zastupnika jer je izbore dobila albanska kandidatkinja Ermina Lekaj Prljaskaj. ak osam bonjakih kandidata
podijelilo je meusobno ionako malen
broj glasova, prva dvojica s po manje
od 800, i time otvorilo put albanskom
predstavniku da prvi puta zastupa,
prije svega Albance (koji su u veem
broju izali na manjinske izbore), ali i
ostale manjine iz te grupe, to su dva
dosadanja bonjaka radila uglavnom
loe, a prvi i incidentno. Zbog toga dosadanji zastupnik Hodi nije mogao
pobijediti, a SDA-ov Srebrenikovi se
ionako doivljava kao politiki trgovac,
par excellence. Treba uzeti u obzir i da
Islamska zajednica nije podrala nikoga niti dala ikakvu uputu lanstvu,
zbog ega je njezin prvi ovjek sada pod
salvom napada gubitnika. Da je kojim
sluajem IZ dala podrku, napadali bi
je zbog toga. Pobjedom albanskog kandidata, Bonjaci kao druga po brojnosti nacionalna manjina u Hrvatskoj
gube jedinog saborskog zastupnika i
time bivaju potpuno iskljueni iz politikog ivota. Ovo i zbog injenice da
neki Bonjaci, kandidati na listama nekih stranaka i koalicija u 10 izbornih
jedinica nisu ni imali realne anse da
budu izabrani. Taj bi ok mogao dovesti do promjene paradigme i uozbiljenja bonjakog politikog nastupa na
sljedeim parlamentarnim izborima. U
oi upada i injenica da tri bonjake
stranke nisu kandidirale svoje liste ili
kandidate na nekim koalicijskim listama niti na jednoj drugoj izbornoj jedinici, pa se postavlja pitanje postoje li te
stranke samo radi tog jednog saborskog
mandata koji im ne donosi niti mjesto
u vladi, ak i ako podre pobjedniku
koaliciju, niti ikakav utjecaj na donoenje odluka i zakona.
Ovime su Bonjaci ostali i bez predstavnika u Savjetu za nacionalne manjine koji odluuje o raspodjeli budetskih
sredstava za financiranje programa i projekata udruenja nacionalnih manjina.
Bonjaci e imati svoga predstavila u
Savjetu, iako to nije striktno odreeno,
no kao drugoj po brojnosti nacionalnoj
manjini to se pravo podrazumijeva, po

dosadanjoj praksi. Stoga, a nakon loih iskustava s politiarima kao lanovima Savjeta po funkciji, bilo bi uputno da nakon 12 godina, bonjaki lan
Savjeta ne bude ni na koji nain vezan
uz politiku stranku ili koaliciju, bilo
kao lan bonjake organizacije koja je
istakla kandidata na ovim izborima, bilo
kao lan neke politike stranke ili lan
neke bonjake organizacije koji je bio
kandidat na nekoj od lista na ovim izborima. Potrebno je da posjeduje znaajno
iskustvo u voenju bonjakog udruenja
i ostvarivanju prava na financiranje iz
budeta, sa znanjem o nainu podnoenja i ostvarivanja odobrenih programa.

Dosadanji zastupnik Hodi

nije mogao pobijediti, a SDAov Srebrenikovi se ionako
doivljava kao politiki trgovac,
par excellence. Treba uzeti u
obzir i da Islamska zajednica
nije podrala nikoga niti dala
ikakvu uputu lanstvu, zbog ega
je njezin prvi ovjek sada pod
salvom napada gubitnika. Da je
kojim sluajem IZ dala podrku,
napadali bi je zbog toga.
Pobjedom albanskog kandidata,
Bonjaci kao druga po brojnosti
nacionalna manjina u Hrvatskoj
gube jedinog saborskog
zastupnika i time bivaju potpuno
iskljueni iz politikog ivota

Uee Bonjaka u politikom ivotu

i dravnim organima ovime je prestalo biti makar i simbolino jer Bonjaka
nije bilo na stranakim i koalicijskim
listama, a njihovo uee je premalo
pri zapoljavanju u dravnim organima, ak i prema odredbama Ustavnog
zakona, to zaziva konano i stav zvaninog Sarajeva. Za razliku od Hrvatske, u Srbiji, na primjer, Bonjaci obnaaju i vicepremijerske i ministarske
funkcije. Iz ozbiljnih krugova predstavnika nacionalnih manjina uje se zabrinutost zbog vrlo restriktivnog odnosa
Most-a prema manjinskom saborskom

zastupanju i budetskom financiranju

programa i projekata udruga nacionalnih manjina, te uloge vijea nacionalnih manjina na nivou lokalne i regionalne samouprave. Ambicije potpuno
nepotrebnog, isto kozmetikog, public
relation smanjenja broja saborskih zastupnika zasigurno su tome usmjereni.
Ovakve premise udruene sa retumaniziranim HDZ-om mogu samo pobuditi
zebnju pripadnika, posebno bivih neautohtonih manjina, kako ih je imenovao Tuman, naplavina jugoslavenske
prolosti. Hoe li potpora predstavnika
nacionalnih manjina, formira li se vlada na elu sa croatia speaking mandatarom, biti garantom uvanja steenih prava, ostaje za vidjeti. S obzirom
na dosadanje domete bonjakih zastupnika u Saboru, moda je i bolje da
nema Bonjaka u iduem, vjerojatno
zahtjevnom periodu ouvanja prava nacionalnih manjina. Naime, za tu borbu
treba imati politike zrelosti.

Gubitnik Milanovi

Moe se s gotovo potpunom sigurnou rei kako je gubitnik ovog izbornog

ciklusa Zoran Milanovi. On bi se moda trebao zapitati zato je pristao na
pritisak za izbore ve 8. novembra kada
su dobri makroekonomski pokazatelji,
ukljuivi i rast potronje na malo bili
vidljivi ve poetkom decembra? Da je
saekao, manje samouvjereno, moda
bi ipak on bio novi mandatar. Samo s
izbornim legitimitetom.
Na koncu, treba postaviti pitanje Zato su se svi zalagali za postizanje
vladajue veine, po bilo koju cijenu?
Zato ne prijevremeni izbori? Ovo je
demokracija i treba se navikavati i na
ovakve scenarije koji nisu nepoznati u
puno razvijenijim sistemima s duljom
tradicijom. Demokracija kota jer prua mogunost politike ukljuenosti kao
uvjeta za drutvo koje moe funkcionirati i razvijati se. Maksimalni troak od
120 miliona kuna nije straan (1 promil
budeta, odnosno 0,36 promila BDP-a) i
nije neprihvatljiv za postizanje stabilne
vlasti, provoenje nunih reformi lokalne i regionalne samouprave, pravosua,
monetarne i fiskalne politike koji bi donijeli ekonomske efekte nekoliko redova
veliine iznad tog troka.
n
BEHAR 128

35

IN MEMORIAM

Akademsko oinstvo
i zajednike niti
ljubavi prema Bosni
U sjeanje na prof. dr. Muniba Maglajlia
(Banja Luka, 1945. Sarajevo, 2015.)
Pie: Sead emsovi
Fotografija: Velija Hasanbegovi

Odlazak jednog redovnog

profesora uvijek znai
i slabljenje akademske
zajednice, ali odlazak
ovjeka koji je bio prvo ime
u vie disciplina mnogo
je vei gubitak ne samo
za akademsku ve i za
ire nacionalnu zajednicu.
Odlaskom dragog profesora
Bonjaci ispraaju prvo ime
svoje usmene knjievnosti,
historiara knjievnosti,
teoretiara usmene
knjievnosti, antologiara,
bibliografa, leksikografa,
redovnog profesora
Filozofskog fakulteta,
jednog od utemeljitelja i
dugogodinjeg predsjednika
Bonjake zajednice kulture
Preporod
36

BEHAR 128

Oni to svjetiljku nose,

ne hodaju putevima utrtim!
Brojni su rastanci s dragim ljudima
tokom jednog ivotnog vijeka. Meu
svim rastancima posebno se izdvajaju
oni u kojima se opratamo od svojih
oeva i majki: biolokih, akademskih,
znanstvenih i duhovnih. Svaki od tih
odlazaka ostavlja prostor koji niko
drugi ne moe popuniti.
Biti akademskim i znanstvenim
ocem moe svaka akademski zrela
osoba, i znanstvenik i znanstvenica,
ali pritom, brojne su kategorije ostvarivanja ovoga oinstva. Akademsko
oinstvo moe biti sasvim formalno
puko potpisivanje mentorstva, zatim neobjektivno, usporavajue, tendenciozno, polovino, konsultacijsko,
nepotpuno, necjelovito itd., ali tek
spajanjem akademskog, znanstvenog i etikog moe se ostvariti punina akademskoga oinstva. Ukoliko
tek jedan od ovih dijelova nedostaje,
ovo se oinstvo nee ostvariti.
Akademsko-znanstveni otac mora
biti, kako bi to rekao rahmetli profesor, na visini zadatka. Ukoliko ne
postoji uiteljeva svjesnost vanosti

vlastite funkcije i obavezujueg svesrdnog davanja sebe, novoroeni e

znanstvenik biti nejak. Zato je na
prvom mjestu praenje i usmjeravanje mladih ljudi ka njihovom postupnom razvoju, zatim profesorska panja koja im treba dati podstrek za
dalji put i koja mora biti usklaena
s njihovim, a ne profesorskim potrebama za uspjehom, i u konanici, kod
akademsko-znanstvenog oca ne smije
izostati oigledna radost kandidatovim uspjehom. Ako se ne radujemo
uspjehu uenika, ali iskreno radujemo, nae sazrijevanje u linost nismo
proveli do kraja.
Kako nas je Gospodar preko posljednjeg Vijesnika, a.s., obavijestio,
iza ovjeka ostaju: zadubina/vakuf,
njegova djela i njegova djeca, koja
mole za svoga oca. Budui da sve to
postoji u jednom, mora postojati i u
drugim sistemima ovjekovoga postojanja, zadubina znanstvenika
su njegove knjige, djela su njegova
usmena kazivanja na predavanjima,
kongresima i sijelima, a njegova djeca

IN MEMORIAM

su izrasli ili poluizrasli pojedinci, ije

sjeanje na akademsko-znanstvenog
oca je svojevrsna dova.
Odlazak jednog redovnog profesora uvijek znai i slabljenje akademske zajednice, ali odlazak ovjeka
koji je bio prvo ime u vie disciplina
mnogo je vei gubitak ne samo za
akademsku ve i za ire nacionalnu
zajednicu. Odlaskom dragog profesora Bonjaci ispraaju prvo ime svoje usmene knjievnosti, historiara
knjievnosti, teoretiara usmene knjievnosti, antologiara, bibliografa,
leksikografa, redovnog profesora Filozofskog fakulteta, jednog od utemeljitelja i dugogodinjeg predsjednika
Bonjake zajednice kulture Preporod, kulturnog radnika, urednika
brojih izdanja Instituta za knjievnost, BZK Preporoda, Filozofskog
fakulteta u Sarajevu te Fondacije
Mula Sadra. Prvi magistarski rad
na naem prostoru o sevdalinci bio

je profesorov, prva doktorska disertacija o bonjakoj baladi, bila je

profesorova. Brojnim angamanima
u kulturi ostavio je neizbrisiv trag o
kome e se tek govoriti u nekim buduim vremenima.
U 2015. navrilo se osamnaest punih godina poznavanja i druenja s
profesorom. To jedno osamnaestogodinje, punoljetno druenje ukraeno

Studije i ogledi uvijek su bili

vezani za Bosnu. Svaka tema,
bilo rukopisna ili objavljena
zbirka, bila je propitivana iz
pozicije statusa i prezentacije
Bosne. Kao veliki zaljubljenik
u Bosnu svoja je zanimanja
s usmene knjievnosti irio
na neke kljune historijske
dogaaje ili na neke
zanimljive pojave

je brojim dogaajima: odbranom diplomskog, magistarskog i u konanici doktorskog rada. Izmeu ta tri
sveana dogaaja protee se cijela
paleta malih slika: svi stolovi velike
sale Preporoda prekriveni papirima,
na svakom od njih po jedna pjesma,
njih preko etiri stotine i profesor koji
ih danima reda, jer nije vano samo
koje e pjesme biti u antologiji, ve i
kakav e im biti redoslijed; etamo
starom Podgoricom i ulicom jedemo sladoled u nepoznatom mjestu
to sebi smijemo dopustiti; svaka od
promocija nekog od kola Bonjake
knjievnosti u 100 knjiga ili neega
drugog, nova je slika: u Tuzli velika
sala, u Bihau gradska biblioteka,
u Zvorniku skuptina Grada, na
Kula Gradu Kaimi-babino turbe, u
nekom selu pokraj Tuzle mala damija i desetak dematlija, na svakom
od tih mjesta, u svakoj prilici on na
visini zadatka.
BEHAR 128

37

IN MEMORIAM

Profesorov znanstveni i kulturni rad teko je ukratko predstaviti,

a dosada najcjelovitija bibliografija
radova, koju je sainila njegova prva
saradnica u Institutu za bonjake
studije pri BZK Preporod i trenutno najvei bonjaki bibliograf, Isma
Kamberovi, iznosi preko tri stotine i
ezdeset jedinica. Imopozanta brojka,
koja ukljuuje pet autorskih knjiga:
1. Bibliografija radova o narodnoj
knjievnosti, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1979.
2. Od zbilje do pjesme ogledi o
usmenom pjesnitvu, Glas, Banjaluka 1983.
3. Muslimanska usmena balada,
Veselin Maslea, Sarajevo 1985.
4. Usmeno pjesnitvo od stvaralaca do
sakupljaa, Univerzal, Tuzla 1989.
5. Usmena lirska pjesma, balada
i romansa, Institut za knjievnost &
Svjetlost, Sarajevo 1991.
I jo su dva rukopisa pripremljena za objavljivanje: velika studija
Bonjaka usmena balada i Od zbilje pjesnika do zbilje pjesme, zbirka

Stao je vrsto, i perom i

djelom, u odbranu profesora
Muhsina Rizvia kada je 1983.
godine krenula organizirana
nacionalistika hajka protiv
njega. Svaki antibosanski
napad doekivao je
krajiniki otro. Jedan
od takvih primjera jeste i
Povelja o bosanskom jeziku.
Profesor je u ideji odbrane
bosanskoga jezika od stalnih
negiranja, kojima smo
svjedoci i danas, okupio pod
kapom Bonjake zajednice
kulture Preporod, kao
krovne nacionalne institucije
tog vremena, 60 bonjakih
intelektualaca
38

BEHAR 128

od 12 studija o bonjakoj usmenoj

knjievnosti.
Pored pobrojanih, tu je jo i dvadesetak prireenih i isto toliko uredniki oblikovanih monografskih publikacija, te desetine studija, ogleda,
prikaza, osvrta i reagovanja. Meu
antologijama neprevaziena je 101
sevdalinka koja i danas u svijetu
funkcionira kao referentna taka
bavljenja sevdalinkom, i nakon nje
Usmena lirika Bonjaka kao jedina
antologija svih vanijih pjesnikih
vrsta bonjake usmene lirike. Meu
monografskim publikacijama koje su
prole njegov, kako bi on rekao, uredniki zahvat, najvei je broj zbornika
radova iz struke:
- Knjievno djelo Muse azima atia (zbornik radova), Sarajevo 1979.
- RAD 27. Kongresa Saveza udruenja folklorista Jugoslavije: Banja
Vruica Tesli, Sarajevo 1982.
- Folklor Bosne i Hercegovine (zbornik radova), Sarajevo 1991.
- Zbornik radova o Mehmed-begu Kapetanoviu Ljubuaku, Sarajevo 1992.
- Andri i Bonjaci (zbornik radova), Tuzla 2000.
- Nauni skup Herceg Stjepan Vuki Kosaa i njegovo doba, Mostar 2003.
- Vijeanje bonjakih prvaka u
Tuzli 1831. godine (zbornik radova),
Tuzla 2007.
- Radovi Filozofskog fakulteta, broj
XIII (2004) i Radovi Filozofskog fakulteta, dvobroj XIV-XV (2010).
- Spomenica 60. godinjice Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo 2010.
Studije i ogledi uvijek su bili vezani
za Bosnu. Svaka tema, bilo rukopisna
ili objavljena zbirka, bila je propitivana
iz pozicije statusa i prezentacije Bosne.
Kao veliki zaljubljenik u Bosnu svoja
je zanimanja sa usmene knjievnosti
irio na neke kljune historijske dogaaje ili na neke zanimljive pojave. Tu
svoju znatielju u otkrivanju ta sve
Bosna jeste usmjeravao je na odnos
epskog junaka i njegovog historijskog

pretka, na bosansko srednjovjekovno

kraljevstvo, na kulturoloko preplitanje orijentalno-islamske i slavenske
kultrune tradicije u ivotu i usmenoj
knjievnosti Bonjaka. Kvalitetnim
uvidom u periodiku austrougarskog
razdoblja oduevljavao se velikanima
koji su svoj intelektualni potencijal
uoili u obrazovanje mladih, kakvi su
bili Edhem Mulabdi i Hamdija Muli, a kritiki promatrao radove velikih barodva, Safvet-bega Baagia i
Mehmed-bega Kapetanovia Ljubuaka. Sa takvom je strau i govorio
i pisao o njima.
Iako su na margini ove impozantne bibliografije, panju privlae i
dodatno osvjetljavaju profesorov lik
radovi tipa: Bez Bosne nema nita:
posljednji razgovor sa Salihom Aliem iz 1989. ili Mevlevije u Bosni
1990. godine, Neka knjievna svjedoenja o Kosaama iz 2005., Lik
Husein-bega Gradaevia u drami
Pavla Krstinia Bratski inat iz 2006.
godine. Iako svi ovi radovi govore o
razliitim fenomenima u razliitim

IN MEMORIAM

Sa svojim je kandidatom
prolazio svaku
pojedinanu reenicu
akademske zadae i
svaku reenicu zasebno
pretresao po vie puta. Do
posljednjeg atoma snage,
i svoje i svoga kandidata.
Na tome smo mu svi
neizmjerno zahvalni

historijskim trenucima, svi imaju

zajedniku nit ljubav prema Bosni.
Ta se nit protee ak i kroz njegove
polemike i reagovanja. Branio je struku kritizirajui loe antologijske izbore, branio znakove identiteta podiui glas protiv nemilosrdne preprodaje
bosanskih ilima, rukopisa, sehara i
slinih umjetnina. Pored ovih napisa,
svaku je priliku koristio da usmeno
prenese znanje o vrijednosti kulturne batine Bosne, kao vrijednostima
koje trebaju uvati svi njezini narodi.
Kada pogledamo njegovo ukupno
znanstveno djelo, sami naslovi nam
otkrivaju njegovo usredsreenje: sarajevska balada (Morii), banjaluka
balada (potponica Bisernaza), stolaka balada o Mehmed-agi ehiu, lokalna obiljeja u baladi, lokalna obiljeja u sevdalinci, epski junak od
historijske linosti do epskog junaka,
uvijek Bosna u knjievnosti i knjievnost u Bosni.
Dvije vane stvari je esto naglaavao: briga o ovjeku i vjebati kimu. O tome nije samo govorio, to je

svakodnevno pokazivao vlastitim djelovanjem. Dva sjeanja u njegovoj bibliografiji privlae panju o Mehmedu
Mujezinoviu i o Muhamedu Hadijahiu, dvojici najzaslunijih uvara
bonjake i bosanskohercegovake
batine iz druge polovine 20. vijeka.
Stao je vrsto, i perom i djelom, u odbranu profesora Muhsina Rizvia kada
je 1983. godine krenula organizirana
nacionalistika hajka protiv njega.
Svaki antibosanski napad doekivao
je krajiniki otro. Jedan od takvih
primjera jeste i Povelja o bosanskom
jeziku. Profesor je u ideji odbrane bosanskoga jezika od stalnih negiranja,
kojima smo svjedoci i danas, okupio
pod kapom Bonjake zajednice kulture Preporod, kao krovne nacionalne
institucije tog vremena, 60 bonjakih
intelektualaca visokoga ranga u tom
trenutku, i oni, 21.3.2002. godine,
svojim potpisom staju iza ove Povelje.
Kao veliki bibliofil izvanredno je
poznavao stara bosanskohercegovaka
izdanja, kao i one rijetke knjige koje
su se ticale Bosne, a bile objavljene

negdje izvan njezinih granica. U privatnoj su se biblioteci nalazile brojne kopije najznaajnijih rukopisnih
zbirki bonjake usmene knjievnosti i izdanja rijetkih zbirki. Kako bi
koji kandidat stasavao, bilo za magistarsku ili doktorsku radnju, tako
bi on poneki rukopis ili neku zbirku
izvlaio i davao za temu. Tako da je
do danas nekoliko njegovih kandidata ili magistriralo ili doktoriralo na
grai iz njegove sehare.
Sa svojim je kandidatom prolazio
svaku pojedinanu reenicu akademske zadae i svaku reenicu zasebno
pretresao po vie puta. Do posljednjeg
atoma snage, i svoje i svoga kandidata. Na tome smo mu svi neizmjerno
zahvalni. Nauio nas je da reenicu
kleemo u kamenu. Da se u svakoj reenici mora, kako je govorio odrati
visoki napon i da se ne smije osjetiti
pad napona. U takvim je situacijama od nas traio sretnije rjeenje.
Osamnaest godina druenja, sedamdeset godina ivota, preko etrdeset godina znanstvenog rada, teko
je ukratko predstaviti. Nadam se da
sam bio na visini zadatka.
Neka je Boiji rahmet i magfiret
njegovoj dui. 
n
Govor na Komemoraciji
prof. dr. Munibu Maglajliu,
odranoj 21.10.2015.na
Filozofskom fakultetu u Sarajevu
BEHAR 128

39

INTERVJU

Intervju: prof. dr. Sanjin Kodri,

profesor na Odsjeku za knjievnosti

naroda Bosne i Hercegovine
Filozofskog fakulteta Univerziteta
u Sarajevu i predsjednik
Matinog odbora BZK Preporod
Razgovarao: Sead Begovi

Nijedan narod
ne negira samog sebe,

pa zato bi to inili Bonjaci!

40

BEHAR 128

INTERVJU

Bosna i Hercegovina nije mogua niti smije biti bez Hrvata i Srba, kao i svih drugih
njezinih naroda i graana ona je domovina svih onih koji je prihvataju kao svoju,
ali Bosna i Hercegovina nemogua je i bez Bonjaka, pa Bonjaci najzad trebaju
prestati i s marginaliziranjem te ponitavanjem sebe samih. A ini mi se da to
upravo rade izmeu ostalog i onda kad ne mare dovoljno ni za svoj jezik, ni za
svoju knjievnost, ni za bilo koji drugi oblik svoje povijesti i kulture, koju na ovaj ili
onaj nain bespotedno preputaju obezliavanju, uruavanju i nestanku
Poimo od poprilino razvedenog naslova Vae karizmatine knjige, velebne monografije Knjievnost sjeanja: Kulturalno
pamenje i reprezentacija prolosti u novijoj
bonjakoj knjievnosti. Po Emilu Staigeru i stilstikoj kritici, lirski stil, dakle poetsko i poezija, jest sjeanje. Prijeti li to
Bonjacima knjievno tematski zaborav
i minorizacija s obzirom na, kako kaete,
prolost i kulturno pamenje?
Uvijek je, naravno, nezahvalno donositi sveobuhvatne, apsolutne ili apodiktine sudove. Pa ipak, ako se barem
pokua generalizirati pitanje prolosti
i pamenja u bonjakoj knjievnosti i
kulturi, odnosno kod Bonjaka uope,
onda bi se s velikom uvjerljivou moglo tvrditi da su Bonjaci na neki nain
narod zaborava, dok je njihova knjievnost, posebno novija, sasvim suprotno
knjievnost sjeanja. U pitanju je svojevrstan paradoks, no ovakvo to ima i
svoje realno objanjenje.
Bonjaka povijest, jednako kao i
savremenost, kompleksna je i traumatina. Poev od srednjeg vijeka pa nadalje, sve do danas, Bonjaci su uvijek
na nekoj vrsti poetka, uvijek u stanju
novog otpoinjanja neega drugog, a uz
zaborav onog prethodnog. Ve nai daleki, srednjovjekovni starenici, odnosno
dobri Bonjani ili bosanski krstjani,
u sloenoj povijesti Bosne bivali su, po
svemu sudei, u prilikama da moraju
krenuti otpoetka, zaboravljajui nuno
ono ranije. Pritom, naravno, mislim na
zahtjeve koji su dolazili s tadanjeg kako
crkvenog Zapada, tako i crkvenog Istoka,
a koji su bosanske izmatike i heretike trebali odvojiti od njihove bosanske vjere ili Crkve bosanske. Religijska
konverzija, pogotovo nasilna, neizbjeno znai zaborav onog prethodnog, i tu

se, ini mi se, vjerovatno na neki nain

zaeo i onaj zaborav koji karakterizira
Bonjake danas, postavi u meuvremenu, tokom povijesti i njezinih izazova,
i neka njihova zajednika, kolektivna
karakteroloka crta.
Ovakvo to samo se jo intenzivira s kasnijim prihvatanjem islama kod
Bonjaka, mada Bonjaci islam nisu
prihvatili putem nasilne islamizacije,
pa ak ni tek kao religiju strane vladajue elite, ve oito kao vlastiti duhov-

dodavali su i oznake svojeg porijekla,

poput odrednice Bosnewi ili drugih
odrednica izvedenih iz imena njihovih
rodnih gradova i sl.
No, istinska povijest zaborava kod
Bonjaka zapoinje od kraja 19. st. pa
nadalje. S osmansko-austrougarskom
smjenom u Bosni 1878. godine Bonjaci
takoreku preko noi iz konteksta orijentalno-islamske kulture i civilizacije,
unutar koje su se prethodno razvijali i
oblikovali tokom neto vie od etiri sto-

Bonjaci danas nemaju nikakvog, ak ni formalnog, a nekamoli

sutinskog razloga da i sami ponavljaju tue a prevaziene,
devetnaestostoljetne, nacional-romantiarske identitetske
naracije, te da na toj osnovi osjeaju bilo kakvu nelagodu u vezi
sa svojim nacionalnim identitetom, u vezi s imenovanjem svojeg
jezika, svoje knjievnosti, kulture ili historije itd.

ni put, kako to pokazuje nauno i dalje

intrigantni fenomen irokog usvajanja
islama upravo u Bosni. Bonjacima-muslimanima njihova srednjovjekovna, krstjanska prolost postajala je sve manje
bliska, pa vremenom razvijaju u najmanju ruku ambivalentan odnos prema
vlastitoj predmuslimanskoj prolosti u
poetku vlastita mezarja nastavljaju na
krstjanske nekropole steaka, a potom
sve vie zaboravljaju svoje srednjovjekovne korijene, a groblja njihovih predaka
postepeno im postaju kaurska, tua.
Dodue, veza Bonjaka s Bosnom jeste
trajna i neupitna. Tek primjera radi,
veina bonjakih knjievnih i drugih
autora koji su tokom osmanske uprave
u Bosni svoja djela pisali na orijentalno-islamskim jezicima svojim imenima

ljea, dospijevaju u zapadno-evropski

kulturalno-civilizacijski kontekst, koji im
je u meuvremenu postao stran i dalek,
mada su i Bonjaci upravo stari evropski
narod, a ne povijesni relikt Osmanskog
carstva. Tad zapoinje teka i izazovna
tranzicija ili, bolje reeno, repatrijacija
Bonjaka u evropski Zapad, s razliitim
pokuajima povezivanja njihove neposredne orijentalno-islamske tradicije i
zapadno-evropske modernosti, pa tako
i novi procesi zaboravljanja, ali i procesi
usvajanja novih kulturalnih obrazaca.
Uz ovo, 19. st. jeste i vrijeme nacionalnih ideja na Slavenskom jugu, pa tako
i u Bosni, to je, pak, proces u kojem
dananji Bonjaci bivaju i predmetom
nacionaliziranja, odnosno nastojanja
privlaenja ili na hrvatsku ili na srpsku

BEHAR 128

41

INTERVJU

nacionalnu stranu, uz istovremeni proces

svoenja tradicionalnog narodnog imena
Bonjak tek na bosanske muslimane,
dok se bosanski katolici i bosanski pravoslavci identificiraju s hrvatskim, odnosno srpskim nacionalnim odreenjem.
To se deava osnovom romantiarskih
nacionalnih koncepcija, a koje je npr. u
srpskoj kulturi jo 1836. godine artikulirao Vuk St. Karadi u svojem lanku
Srbi svi i svuda, a prema kojem su svi
govornici tokavskog narjeja zapravo
Srbi, dok su Bonjaci, odnosno bosanski
muslimani, tek Srbi turskog zakona ili
Srbi muhamedovci.
I u jednom dijelu hrvatske kulture
postojale su u povijesti sline ideje, ali,
naravno, potpuno drugaije orijentacije, kako je to prije svega sluaj kod Ante
Starevia, koji u svojem politikom radu
Iztono pitanje iz 1899. godine promovira
takoer iroko poznatu tezu o bosanskim
muslimanima kao hrvatskom cvijeu i
rasno najiem dijelu hrvatskog naroda. Sve ovo, poev od traume i drame
evropeizacije postosmanske Bosne pa do
romantiarskih nacionalnih projekata
na Slavenskom jugu, u naroito stanje
kolektivne zbunjenosti dovodi bonjaku zajednicu s kraja 19. i poetka 20. st.
To zorno pokazuje i knjiga O nacionaliziranju Muslimana, koju je svojevremeno priredio Alija Isakovi. A i
sami Bonjaci u nekim sluajevima bit
e, takoer, zagovornici njihova svrstavanja pod hrvatsko ili srpsko nacionalno ime, ak kod pojedinih zastupnika
ovakvih ideja i pod jednu i pod drugu
nacionalnu odrednicu u razliitim trenucima, mada e isto tako biti prisutni
i sasvim suprotni primjeri, tj. primjeri
bonjakog insistiranja iskljuivo na vlastitom, bonjakom etno-nacionalnom
identitetu, to se u nekim sluajevima

deava ak i kod onih koju su u nekim

drugim trenucima pozivali na prihvatanje hrvatskog i/ili srpskog nacionalnog
imena meu bosanskim muslimanima.
Iako ovdje umnogome saimam i donekle pojednostavljujem jedan uistinu
vrlo sloen povijesni problem, jasno je
da krajem 19. i poetkom 20. st. Bonjaci
traumatino aluju za starim vaktom
i dramatino strahuju pred novim vremenom, da u svemu ovom trae neki
svoj novi axis mundi i da u tome nerijetko lutaju razliitim putevima te da,
pri svemu ovom, upravo zaboravljaju i
tako postaju ono to mi se barem ini
da jesu narod zaborava. To je onaj trenutak kad Bonjaci gube svoje narodno
ime, potom ime svojeg jezika, svijest o
sebi i svojoj povijesti, tradiciji itd., pri
emu je zanimljiva upravo reakcija na
zvanino ukidanje naziva bosanski jezik u austrougarskoj Bosni i Hercegovini 1907. godine tad, naime, na stranicama onovremenih novinskih listova
i asopisa Bonjaci piu upravo o tome
kako je njihov jezik i dalje bosanski i
kako ga stoga nee zaboraviti ni pod
drugim, nametnutim imenom ili imenima, a to se, naalost, ipak desilo i
s imenom jezika Bonjaka bosanski
jezik, kao i uostalom i s njihovim narodnim imenom Bonjak. Svoje narodno ime bonjaka zajednica gotovo u
potpunosti e zaboraviti tokom narednih
desetljea osim u uskim, intelektualnim
krugovima, ak do te mjere da i danas
pojedini Bonjaci misle da su i njihovo
nacionalno ime te ime njihova jezika
moda ipak izmiljeni.
Tome e u prilog ii i niz kasnijih
zbivanja u povijesti Bonjaka, poev od
vremena izmeu dvaju svjetskih ratova, tj. vremena Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine

Bonjacima-muslimanima njihova srednjovjekovna, krstjanska

prolost postajala je sve manje bliska, pa vremenom razvijaju
u najmanju ruku ambivalentan odnos prema vlastitoj
predmuslimanskoj prolosti u poetku vlastita mezarja
nastavljaju na krstjanske nekropole steaka, a potom sve vie
zaboravljaju svoje srednjovjekovne korijene, a groblja njihovih
predaka postepeno im postaju kaurska, tua. Dodue, veza
Bonjaka s Bosnom jeste trajna i neupitna

42

BEHAR 128

Jugoslavije, pa sve do nove, socijalistike, federativne jugoslavenske drave, u kojoj su Bonjaci sad i dokraja
zvanino bili nepostojei narod, narod
koji se trebao opredijeliti, sve to do
poetka sedamdesetih godina 20. st. i
konanog politikog priznavanja vjerskog kao nacionalnog imena, tj. imena Musliman. Iako je ovo zakanjelo
priznanje muslimanske nacije predstavljalo krupan i nesumnjivo vaan
pomak na putu bonjake afirmacije
od tradicije do identiteta, kako bi to
kazao naslov ba u ovo vrijeme vane
knjige Muhameda Hadijahia, i samo
ovo nacionalno muslimanstvo bit e
takoer svojevrstan prilog bonjakoj
povijesti zaborava, a kako to npr. pokazuje i dalje dominantna prisutnost ovog,
muslimanskog nacionalnog imena u
kolokvijalnoj praksi ak i meu samim
Bonjacima.
Bonjaci su, dakle, postali narod zaborava prije svega u drutvenoj i politikoj
povijesti, a tome je posebno doprinijelo
to to tokom cjelokupnog ovog vremena, sve do najnovijeg trenutka, Bonjaci
nisu imali izgraene vlastite ustanove
poput drugih, a kroz koje bi mogli artikulirati kako sebe same, tako i vlastitu
sliku svijeta, pri emu, naravno, ne mislim na bilo kakve antagonistike, konfliktne i iskljuujue predstave o sebi i
drugima, nego tek na sasvim prirodno
i svugdje drugo potpuno uobiajeno prisutno vlastito (samo)razumijevanje. To
je najvjerovatnije jedan od temeljnih razloga zbog ega je u povijesti bonjake
kulture u ovom smislu jednu od kljunih
uloga imala, pa i dalje ima upravo knjievnost Bonjaka: dok su Bonjaci kao
narod zaboravljali, njihova knjievnost
bila je knjievnost sjeanja. Ovo, pak, ne
znai da ni bonjaka knjievnost nije
prolazila sve traume i drame zajednice
za koju je prirodom stvari neraskidivo
vezana, ve hou kazati da se sve ovo u
bonjakoj knjievnosti realiziralo na
bitno drugaiji, pa i sasvim suprotan
nain. To je, izmeu ostalog, i zato jer
je knjievnost Bonjaka, posebno upravo od kraja 19. i poetka 20. st. pa nadalje, dugo vremena bila ne samo jedan
od kljunih diskursa bonjake kulture
uope ve nerijetko i jedan od rijetkih
prostora slobode.

INTERVJU

Onda kad su Bonjaci zaboravljali,

ili dospjeli u stanje da zaboravljaju svoju
tradiciju i identitet, ovu tradiciju i ovaj
identitet uvala je i pamtila te ka savremenosti i budunosti prenosila i u skladu s izazovima vremena transformirala
upravo prije svega knjievnost, koja je
kod Bonjaka zato nerijetko bila i neka
vrsta alternativne historije ili zamjenskog historijskog iskustva svijeta onda
kad druge historiografije Bonjaci nisu
imali, ba kao i slika njihova jezika onda
kad su jezik zvali drugim, nevlastitim
imenom i u tom smislu barem zvanino
preuivali sami sebe. Sluaj je to, na razliite naine, s knjievnim djelom svih
znaajnih bonjakih knjievnih autora
ovog dugog vremena, od Mehmed-bega
Kapetanovia Ljubuaka i Safvet-bega
Baagia, preko Muse azima atia,
Hamze Hume i Ahmeda Muradbegovia ili Hasana Kikia i Zije Dizdarevia,

Bonjaci su postali narod zaborava prije svega u drutvenoj

i politikoj povijesti, a tome je posebno doprinijelo to to
tokom cjelokupnog ovog vremena, sve do najnovijeg trenutka,
Bonjaci nisu imali izgraene vlastite ustanove poput drugih,
a kroz koje bi mogli artikulirati kako sebe same, tako i vlastitu
sliku svijeta
pa sve do Skendera Kulenovia, Mee
Selimovia i Dervia Suia, odnosno
kasnije Alije Isakovia, Nedada Ibriimovia ili Abdulaha Sidrana, kao i kod
Tvrtka Kulenovia, Irfana Horozovia,
Devada Karahasana, ili jo novijih pisaca poput Hadema Hajdarevia, Zilhada Kljuanina ili Asmira Kujovia
i brojnih drugih iz razliitih vremena.
U tom smislu, a da napokon preciznije odgovorim na Vae izrazito vano,
moda i temeljno pitanje, koje je stoga i

zahtijevalo iru elaboraciju: Iako vjerujem da su Bonjaci narod zaborava prije

svega u drutvenom i politikom domenu, i iako su Bonjaci i dalje u oskudici
s ustanovama kroz koje se mogu stvarno samorazumijevati i autoartikulirati,
vjerujem isto tako da kultura Bonjaka
i dalje ima znaajan vlastiti memorijski
kapacitet, pa tako i bonjaka knjievnost, mada knjievnost nipoto niti i u
kojem sluaju ne svodim na tek puku ilustraciju ili propedeutiku nacionalnog

BEHAR 128

43

INTERVJU

identiteta. Pritom, uza sve ograde s obzirom na znatno iru prirodu i funkcije
kako kulture uope, tako i same knjievnosti, smatram da je kljuna sadrina svakog naroda upravo njegova
kultura, ukljuujui i njegovu knjievnost, pa se otud nadam da e Bonjaci
upravo kroz kulturu i knjievnost kao
vrlo vaan njezin dio uspjenije proi i
kroz ovo nae vrijeme, a koje je vrijeme
opet neke nove nae krize i opet nekih
novih naih poetaka.
Treba li stoga to pamenje trajno knjievno i kulturalno verificirati zbog tradicionalno jaih komparativnih struja s
drugih junoslavenskih prostora? Naime,
sada vie ne bi trebala postojati bojazan od
pretapanja u druge kulture i knjievnosti.
Razlozi koje sam upravo u najkraem predstavio povodom Vaeg prethodnog pitanja za posljedicu imaju izmeu svega ostalog i osobenu poroznost
bonjakog nacionalnog identiteta, prije svega njegovu nestabilnost, pa i na
neki nain nedovrenost, kako to i danas naalost pokazuje svojevrsna nesigurnost i nedosljednost u nacionalnom
samoimenovanju Bonjaka, odnosno
njihova besmislena dvojba izmeu vlastitog bonjatva i nacionalnog muslimanstva, ba kao i u osnovi vjetaka
dvojba izmeu nacionalnog bonjatva
i nadnacionalnog bosanstva. Bonjaci
danas nemaju nikakvog, ak ni formalnog, a nekamoli sutinskog razloga da
i sami ponavljaju tue a prevaziene,
devetnaestostoljetne, nacional-romantiarske identitetske naracije, te da na
toj osnovi osjeaju bilo kakvu nelagodu u vezi sa svojim nacionalnim identitetom, u vezi s imenovanjem svojeg
jezika, svoje knjievnosti, kulture ili
historije itd., odnosno svega onog to
i oni imaju poput svih drugih naroda. Ne bi, dakle, trebalo imati razloga
za nelagodu s vlastitom, bonjakom

identitetskom autoartikulacijom bilo

koje vrste, pa se Bonjaci ne bi trebali plaiti da e ih npr. neko proglasiti
nacionalistima samo zbog toga to se
odreuju kao to to jesu, odnosno kao
Bonjaci, bez obzira na to to se upravo
takvo to esto danas deava. Jer, nijedan narod ne negira samog sebe, pa
zato bi to inili Bonjaci!
Uza sve ovo, a uprkos razliitim iskustvima iz povijesti, Bonjaci danas ne trebaju osjeati bojazan koju spominjete, a
zapravo svojevrsnu identitetsku strepnju
u svojim odnosima sa susjednim narodima, prije svega s Hrvatima i Srbima, a
onda i sa svima drugima. Uz potrebno
sigurnije situiranje u vlastitom identitetu, Bonjaci kao ravnopravni partneri
trebaju danas biti jo ire otvoreni i ka
Hrvatima i ka Srbima na svim poljima,
pa tako i onda kad su u pitanju knjievnost te kultura uope.
Onda kad se Bonjaci osjete sigurniji u svojem identitetu, ili kad im se taj
identitet ne bude osporavao izvana ili
iznutra, njihovi odnosi i odnosi njihove knjievnosti i kulture sa susjednim
te drugim narodima i kulturama bit e
jo otvoreniji, a umjesto na razlikama
vie e se insistirati na slinostima. Bonjacima nije potrebna devetnaestostoljetna romantiarska nacionalna ideja,
ve prirodna i zdrava samosvijest koja
e ih, rastereene kompleksa i strahova, voditi u multikulturalno i interkulturalno arenilo savremenog svijeta,
sve to naravno pod uvjetom da u tom
svijetu Bonjaci budu prihvaeni jednako
otvoreno i srdano, bez predrasuda i
prastarih, ovjetalih ideolokih ili ma
kakvih drugih negativnih agendi.
Postoji ve tradicionalno klanje oko svrstavanja Ive Andria i Mee Selimovia u
ovu ili onu knjievnost u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji. Kako Vi gledate na
ove pojave i ta s tim u vezi mislite o tome

Mi danas npr. i nemamo institut koji bi se bavio knjievnou

uope, a nekamoli bonjakom ili bosanskohercegovakom
knjievnom povijeu. To su tek neke od oteavajuih okolnosti
na projektu pisanja Historije novije bonjake knjievnosti, ali i
izazov s kojim se, Bogu hvala, s radou i vedrinom nosim

44

BEHAR 128

kako bi se Bonjaci, odnosno u irem smislu svi Bosanci i Hercegovci, trebali odnositi prema pitanju iji su pisci npr. Petar
Koi i Jovan Dui?
Tradicionalno klanje oko svrstavanja koja spominjete jo jedan je od relikata davnih, romantiarskih nacionalnih
naracija, a koje nerijetko rezultiraju naroitim razbatinjenjem upravo Bosne.
Meni je lino krajnje bliska i izrazito vana ideja interliterarnosti, odnosno koncept sloenih i viestrukih meuknjievnih odnosa i veza, bez strogih
i neprelazivih granica izmeu pojedinih
knjievnosti, a koji podrazumijeva i mogunost postojanja dvo- ili viepripadnih
autora, tj. autora koji istovremeno po
razliitim osnovama i na razliite naine participiraju u dvije ili vie knjievnosti, a ije je djelo otud interliterarno.
Klasian primjer u tom smislu upravo
ste Vi, dragi Seade. Za mene ste kao pisac, a jo vie po svojem djelu i njegovoj
knjievnokomunikacijskoj poziciji, najmanje dvopripadan, vidno interliteraran
pisac. Vae knjievno djelo pripada najmanje hrvatskoj i bonjakoj knjievnosti, i to su ona dva temeljna knjievna
konteksta u kojima je Va knjievni rad
potrebno i mogue posmatrati, i to kako
zasebno, unutar svakog od njih, tako i,
ak jo vie, uzajamno, razumijevajui
upravo Vae istovremeno uee u dvjema posebnim knjievnosti, u njihovim
jezicima, knjievnim tradicijama, povijesnorazvojnim procesima i pojavama,
vrijednosnim sistemima, kanonskim
okvirima itd., itd. To je i bonjaka, i
bosanska, i junoslavenska knjievnopovijesna realnost, svojevrsna prednost
u krajnjoj liniji, i takvo to treba posebno uvaavati, pa sam se upravo i zato,
iz ovakve svoje knjievnohistorijske te
knjievnoteorijske svijesti, ali i po nekom svojem ljudskom osjeanju, jo prije
petnaestak godina, na samim poecima
svojeg akademskog rada, zaloio meu
prvima u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini za cjelovitije uvaavanje koncepta
interliterarnosti u naim razumijevanjima i prouavanjima knjievnosti. Time
nijedna knjievnost nee nita izgubiti,
moe samo dobiti, pa i potvrditi se kao
zasebna knjievnost spram drugih, njoj
na neki nain bliskih knjievnosti, jer
tek u odnosima slinosti i veza uoavaju

INTERVJU

se i osobenosti te posebnosti, bez da jedno ponitava drugo.

No, klanja koja s razlogom apostrofirate neto su posve drugaije. Andri
jeste, naravno, interliterarni pisac, ali
e on u naim shvatanjima knjievnosti
funkcionirati tako samo onda ako ga ne
ograniite i ne insistirate na njegovoj
iskljuivoj pripadnosti npr. srpskoj knjievnosti, to je, naalost, esto sluaj.
Tad se negira injenica da je Andri
izvorno zapravo bosanskohercegovaki,
ali i hrvatski knjievni autor, kao i u
konanici jugoslavenski, i da su sve to
neizbrisivi istovremeni konteksti njegova knjievnog djela, ono bez ega je
u osnovi suspektna svaka knjievnohistorijska interpretacija koja barem
donekle ne rauna na ovakvo to. Zato
ova svrstavanja pisaca knjievnonauno imaju smisla ne da bismo se sukobljavali oko toga koji je pisac iji,
ne, dakle, u paradigmi moj ili tvoj,
ve prvenstveno tek onda kad je rije
o odgovarajuim knjievnohistorijskim
kontekstualiziranjima pieva knjievnog rada. Jer, Andri na razliite naine funkcionira u uvijek specifinim
knjievnopovijesnim okvirima razliitih knjievnosti na jedan nain u bosanskohercegovakoj, na drugi nain
u hrvatskoj, a na trei nain u srpskoj
knjievnoj povijesti.
Slino je, naravno, i s Meom Selimoviem, odnosno Petrom Koiem i Jovanom Duiem. Koievo ili Duievo
mjesto u srpskoj knjievnosti potpuno
je, naravno, neosporno, ali je jednako
prirodno i jednako neosporno i njihovo
mjesto u bosanskohercegovakoj knjievnosti, kao i u srpskoj knjievnosti u Bosni i Hercegovini. O Koiu i Duiu kad
je rije, nema, dakle, razloga izostavljati
ih iz okvira bosanskohercegovakog knjievnog stvaranja, jer i bosanskohercegovaka knjievnost knjievnopovijesna
je realnost kao i nacionalne knjievnosti u Bosni i Hercegovini te nacionalne
knjievnosti u irem junoslavenskom
kontekstu. U pitanju je tek jedan drugaiji, nadnacionalni knjievni okvir,
koji ne negira pojedinane nacionalne
knjievnosti, ali ne bi se smio ni sam
negirati s njihove strane.
Tu je, napokon, i odgovor na dio
Vaeg pitanja o Mei Selimoviu. U

PROF. DR. SANJIN KODRI profesor je bonjake knjievnosti i teorije knjievnosti na Odsjeku za knjievnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje je i ef Odsjeka za knjievnosti naroda Bosne i
Hercegovine, kao i voditelj Centra za naunoistraivaki rad i strune aktivnosti.
Uz gostovanja i predavake angamane na vie univerziteta u Bosni i Hercegovini i inostranstvu, gdje je predavao na osnovnim, magistarskim i doktorskim
studijima, te razliite druge domae i meunarodne naune, akademske i profesionalne aktivnosti, lan je i Redakcije za izdavaku djelatnost te Redakcije asopisa Radovi Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, lan Urednitva asopisa
Instituta za bosanski jezik i knjievnost u Tuzli Bosnistika plus te saradnik Instituta
za bonjake studije pri BZK Preporod, gdje je i lan Redakcije edicije Bonjaka
knjievnost u 100 knjiga. Predsjednik je Matinog odbora BZK Preporod, jedan od
osnivaa i zamjenik predsjednika Slavistikog komiteta u Bosni i Hercegovini, gdje
je i rukovodilac Odjeljenja za knjievnost i kulturalne studije te urednik u Redakciji
biblioteke Bosnistika i urednik kongresnih zbornika Bosanskohercegovaki slavistiki kongres, kao i lan rukovodstva Bosanskog filolokog drutva, gdje je urednik
za oblast knjievnosti u Redakciji asopisa Pismo i urednik konferencijskih zbornika
Sarajevski filoloki susreti. Takoer, izmeu ostalog, lan je i Komisije za komparativno prouavanje slavenskih knjievnosti pri Meunarodnom komitetu slavista, kao
i inostrani lan urednitava asopisa Philological Studies, Poudniowosowiaskie
Zeszyty Naukowe, Poznaskie Studia Slawistyczne, Slawistyka i Univerzitetska misao.
Posebno se bavi novijom bonjakom i bosanskohercegovakom knjievnou
(19. i 20. st.), naroito u vezi s pitanjima kulturalnog pamenja, interkulturalnosti i
interliterarnosti, kao i teorijom historije knjievnosti. Pored Historije novije bonjake knjievnosti, koju trenutno pie, te niza ureenih i/ili prireenih izdanja, autor je triju naunih knjiga Knjievna prolost i poetika kulture (Teorija novog historicizma u bosanskohercegovakoj knjievnohistorijskoj praksi) (2010), Knjievnost
sjeanja: Kulturalno pamenje i reprezentacija prolosti u novijoj bonjakoj knjievnosti (2012) i Studije iz kulturalne bosnistike (Knjievnoteorijske i knjievnohistorijske
teme) (2016, u pripremi za tampu), kao i vie od sedamdeset naunih i strunih
radova. Uesnik je ili voditelj dvadesetak naunoistraivakih projekata u Bosni i
Hercegovini i inostranstvu, a organizirao je ili uestvovao u organizaciji veeg broja
meunarodnih naunih skupova, meu kojima su i najznaajniji filoloko-slavistiko-bosnistiki skupovi u Bosni i Hercegovini Sarajevski filoloki susreti (decembar 2010, decembar 2012, maj 2014) te Bosanskohercegovaki slavistiki kongres
(maj 2011, maj 2015).
knjievnopovijesnim razumijevanjima, a
ona jedina imaju svoje realno utemeljenje, insistiranje na svrstavanju Mee
Selimovia iskljuivo u okvire srpske
knjievnosti gubi svaki smisao ako se
uvai upravo knjievnopovijesna injenica da su izvorni knjievni konteksti
Selimovieva knjievnog rada upravo
konteksti bonjake i bosanskohercegovake knjievnosti. Selimovievo knjievno djelo kao pojava u cijelosti korespondira upravo s pojavama bonjake
i bosanskohercegovake knjievnosti i
njihovim povijesnorazvojnim procesima,
ak i u onom, za Bonjake sasvim razumljivo munom segmentu Selimovieva

opredjeljivanja ili nacionaliziranja u

okvire srpske knjievnosti, jer i ovi procesi nacionaliziranja bosanskih muslimana, pa tako i bonjakih pisaca integralan su dio povijesti Bonjaka uope.
Ne znam kako se knjievnonauno moe
obrazloiti pojava Selimovia u srpskoj
knjievnosti osim daljnjim kontinuiranjem nekih od vukovskih i slinih devetnaestostoljetnih ideja, a koje, po svemu
sudei, jasno odzvanjaju u tezi o hegemonom karakteru srpske knjievnosti
Jovana Deretia, na temelju koje ovaj
historiar knjievnosti u srpsku knjievnu povijest ukljuuje izmeu svega ostalog ak i bonjako alhamijado

BEHAR 128

45

INTERVJU

knjievno stvaranje, pa ak i knjievni

rad bosanskih franjevaca.
Imali smo dva sluaja u 2015. godini, nepovezana i s razliitih drutveno-politikih
polazita, ali paradigmatina onda kada
govorimo o opoj pojavi osporavanja ili
negiranja bonjake knjievnosti. Prvi se
dogodio u Skuptini Kantona Sarajevo,
kada je preispitivana podobnost Envera
olakovia, a drugi je amaterski istup stanovitog Seada Zubanovia i njegovi nalazi o Mei Selimoviu. Tko moe arbitrirati
u nacionalnoj knjievnosti strukovnjaci,
politiari, mediji, ne daj Boe svatko tko
to zaeli, ili svi uture?
Jako ste dobro uoili paradigmatski
karakter dvaju sluajeva koje spominjete,
a ja bih ih pritom okarakterizirao i kao
svojevrsne ideoloke skandale, a potom
i kao skandale neznanja.
Enver olakovi jedan je od posebno znaajnih autora bonjake i bosanskohercegovake knjievnosti, naroito u vremenu izmeu dvaju svjetskih
ratova, dok je nakon Drugog svjetskog
rata svoje knjievno djelo ostvario izvan
javnosti knjienog ivota, kao praktino

46

BEHAR 128

zabranjeni pisac, i to stoga to je u poslijeratnom periodu bio oznaen kao ideoloki nepodoban zbog svojeg knjievnog
rada tokom NDH i kratkotrajne pozicije
NDH-ovskog ataea za kulturu u Maarskoj potkraj rata, slino sluaju jo
jednog broja bonjakih autora iz meuratnog vremena. Da budem dokraja
jasan: NDH bila je i ostala kvislinka,
faistika tvorba, i oko toga ne smije biti
ak ni pokuaja bilo kakvih relativizacija, a nekamoli pokuaja rehabilitacije.
No, Enver olakovi nije bio pisac koji
je svojim djelom podravao ustaki reim,
naprotiv on je i taj reim i faistike zloine uope jasno i nedvojbeno osuivao, a
kako to eksplicitno pokazuje npr. njegova posthumno objavljena Knjiga majci,
dok ostatak njegova knjievnog opusa
takoer ne sadri ak ni najmanju naznaku simpatiziranja s ustako-faistikim zloinakim projektom, a pogotovo
ne njegovo velianje i sl. Uostalom, ak
ni u dokraja rigidnom jugoslavenskom
ideolokom kontekstu neposredno nakon
Drugog svjetskog rata Enver olakovi
nije suen niti osuen ni zbog svojeg
izvanknjievnog djelovanja, a posebno

ne zbog svojeg knjievnog djela da je

postojala bilo kakva osnova za ovakvo to,
jasno je da bi je poratni reim iskoristio
bez i najmanje dvojbe.
A kako se desilo to da je tokom Drugog svjetskog rata Enver olakovi ostao
ne na drugoj strani rata, u ustaama,
ve u Sarajevu pod okupacijom NDH,
potpuno je drugo i vrlo sloeno pitanje,
a koje ima veze i s onim procesom nacionaliziranja bosanskih muslimana o
kojem je bilo ranije rijei, odnosno uope
s traginim povijesnim nesnalaenjem
i tekim zabludama jednog dijela bonjake zajednice i njezine inteligencije
u burnim i kompleksnim drutveno-politikim zbivanjima u prvoj polovini 20.
st. Kao i dio naroda kojem je pripadao,
i olakovi je u tom smislu neka vrsta
rtve tuih povijesnih uobrazilja, a to
se, samo na drugi nain, nastavilo iza
Drugog svjetskog rata, kad olakovi
ne na osnovu injenica ve na osnovu
ideoloke nepodobnosti postaje zabranjeni pisac, mada njegovo knjievno
djelo jasno svjedoi o njegovoj osudi faistikih zloina i antifaistikom stavu. Iz nakaradnog nasljedovanja ovih

INTERVJU

PREPOROD JE PRAVO BONJAKA

U KULTURI, ALI I NJIHOVA OBAVEZA
Odnos vlasti (financiranje) prema BZK Preporod, koji je jo uvijek, nadamo
se, temeljna bonjaka kulturna institucija, pao je na najnie grane od njegove Obnoviteljske skuptine prije 25 godina, iju ste godinjicu proslavili
ovih dana sveanom akademijom u Sarajevu i naunim skupom u Mostaru. Ima li, s obzirom na poraavajui odnos vlasti, BZK Preporod budunost i kako je Vi vidite kao predsjednik Matinog odbora BZK Preporod?
Budetske utede u vrijeme finansijske krize, a koje najee prvo pogaaju upravo oblast kulture, za posljedicu imaju to da BZK Preporod jeste

posljednjih godina u tekom finansijskom poloaju, a sredstva za njegov

rad i djelovanje smanjena su viestruko, ak toliko da je u pitanje dola
i realizacija nekih od kljunih Preporodovih projekata. Samo kao primjer u tom smislu navodim ediciju Bonjaka knjievnost u 100 knjiga,
koja je svojevremeno ocijenjena kao najvei izdavaki poduhvat u povijesti
Bonjaka, a to je nesumnjivo tano. Jedan od kapitalnih Preporodovih
projekata koji je na ekanju jeste i projekt izrade Bonjake enciklopedije, koji je takoer svojevremeno zasnovan u Institutu za bonjake
studije pri BZK Preporod, a ija je realizacija ve due vrijeme u potpunosti obustavljena iskljuivo zbog nedostatka finansijskih sredstava.
Takvih projekata i ideja ima itav niz, a svi oni trebali bi nastaviti onu
vanu prisutnost Preporoda u iroko shvaenoj kulturi Bonjaka koju
je u svoje vrijeme predstavljala npr. pojava Pravopisa bosanskoga jezika
prof. dr. Senahida Halilovia ili pojava Historije Bonjaka prof. dr. Mustafe Imamovia, a to su tek neki od fundamentalnih ili velikih projekata koje je Preporod realizirao onda kad je imao koliko-toliko odgovarajuu panju i podrku. To su inae projekti koje teko da e iko drugi
realizirati ako ih ne realizira Preporod.
Preporod kod Bonjaka jeste i morao bi ostati ono to su npr. Matica hrvatska i Matica srpska u hrvatskoj, odnosno srpskoj kulturi, tim
prije to je njegova tradicija dua od jednog stoljea, kad je 1903. godine
osnovan pod imenom drutva Gajret, iji je i pravni sljednik. Iako smo
25. godinjicu obnove rada Preporoda obiljeili skromno, mada i dalje
dostojanstveno, to je bila dobra prilika da se skrene panja na sam Preporod i njegov znaaj. Tako su se i vrioci nekih od najviih funkcija u
Bosni i Hercegovini s uvaavanjem Preporoda izjasnili o potrebi vee i
konkretnije podrke BZK Preporod. Lino se hou nadati ovoj podrci,
ona bi bila primjerena statusu i projektima Preporoda i ispravila bi dosadanju pogubnu praksu, a istovremeno zajedno s predsjednikom BZK
Preporod i ostatkom njegova rukovodstva zalaem se i u pravcu revitalizacije ideje Preporoda kao vakufa u kulturi, tim prije to je institucija
vakufa stoljeima bila temelj razvoja naeg drutva, ukljuujui i kulturu.
Uprkos svim tekim izazovima i brojnim nedaama, vjerujem, dakle, u budunost Preporoda, utoliko vie to vjerujem naroito u lino zalaganje
svakog od nas koji Preporodu moemo doprinijeti na ma koji nain, jer, u
konanici, Preporod je i pravo Bonjaka u kulturi, ali i njihova obaveza.

rigidnih ideolokih stereotipa jednog,

sad ve prolog vremena i, prije svega,
iz neznanja o tome ko je stvarno bio Enver olakovi te kakvo je uistinu njegovo knjievno djelo, odnosno iz neznanja
uope, i to takvog neznanja koje se nije
htjelo barem elementarno obavijestiti o
stvarnim injenicama, desio se i nedavni
skandal propitivanja olakovieve ideoloke podobnosti koji ste spomenuli.
Vrlo slinu ideoloku krajnost, samo
u suprotnom smjeru, predstavlja pokuaj osporavanja ne samo izvanknjievne
linosti Mee Selimovia ve i njegova
knjievnog djela u knjiici Ko je bio Mea
Selimovi. I ovdje treba biti sasvim jasan: Ono to nam se nudi pod naslovom
Ko je bio Mea Selimovi nije niti moe
biti knjievnohistorijska ili kulturnohistorijska studija, i u tom smislu ni na
koji nain nije, naravno, nauno relevantno za razumijevanje ni knjievnog djela Mee Selimovia ni njegova mjesta u
bonjakoj i bosanskohercegovakoj knjievnosti. Kao i u skandaloznom sluaju
u vezi s Enverom olakoviem, i ovdje
je u pitanju isto tako i sasvim oito neznanje, odnosno takoer i ideoloki, ali
i skandal neznanja, pri emu se i ovdje
izmeu svega ostalog pokazuje potpuno
nerazumijevanje kako same knjievnosti, tako i irih knjievnopovijesnih te
uope povijesnih injenica. Jer, upravo
Mea Selimovi jedan je od najznaajnijih pisaca bonjake i bosanskohercegovake knjievnosti uope, jedna od
njihovih temeljnih vrijednosti, odnosno
jedan od onih autora koji nas je u knjievnom i kulturnom smislu legitimirao
svojim djelom tokom ezdesetih i sedamdesetih godina 20. st. tavie, onda kad
je 1966. godine objavljen Selimoviev roman Dervi i smrt, bilo je to vrlo vano
upozorenje da, uprkos javnom, zvaninom nepriznavanju postojanja zasebne
knjievnosti bosanskih muslimana, ipak
postoji ova knjievnost, i to kao estetski
visoko relevantna knjievna praksa, te
da ta knjievnost nije zasebna prije svega po svojem imenu ili elji za imenom,
ve po svojem karakteru i tradiciji na
kojoj poiva. Uprkos kasnijem nacionaliziranju u srpski knjievni kanon, taj
karakter i tu tradiciju najbolje je pokazao upravo Selimovi u romanu Dervi
i smrt, zajedno s Makom Dizdarom u

BEHAR 128

47

INTERVJU

pjesnikoj zbirci Kameni spava te Derviom Suiem u pripovjedakoj knjizi

Pobune iz iste, za bonjaku knjievnost
pritom prekretno vane 1966. godine.
A time se odgovor na posljednji dio
Vaeg pitanja namee sam po sebi: S obzirom na to da je knjievnost tek jedan
od diskursa kulture, dakle s obzirom na
to da je ona kao takva sastavni dio cjeline ivota, svoje line stavove i miljenja o knjievnosti mogu, naravno, imati
i trebalo bi da imaju svi oni koji itaju
knjievnost, pa i oni koji je uope ne itaju ili je ne razumiju, a njihovi stavovi
i miljenja odreeni su tek onim to je
njihova vlastita italaka ili neitalaka perspektiva, i samo su u tom, linom
okviru relevantni. No, nauno-struno
relevantna vienja knjievnosti moe
davati iskljuivo nauka i struka, odnosno onda kad je rije o knjievnopovijesnim pitanjima, prvenstveni autoritet
u ovim smislu ima, naravno, historija
knjievnosti. Ona ne zavisi ili barem ne
bi smjela zavisiti od linih preferencija
bilo koje vrste, pogotovo ne ideolokih ili
politikih, a njezina polazita jesu i moraju biti tek knjievnopovijesne injenice.
Ispunjava li se, pogotovo u ovom kontekstu, napokon praznina u nedostatku
cjelovite historije bonjake knjievnosti? U Beharu smo objavili i neke od poetnih stranica Vae, inae prve Historije
novije bonjake knjievnosti, pa kako se
odvija Va rad na ovom projektu i kako
ste ga zamisli?
Ba zbog prije svega viedesetljetnih
ideolokih razloga, Bonjaci ni do danas
nemaju cjelovit historijski pregled svoje knjievnosti, a ne postoji ni cjelovit
historijski pregled ukupnosti knjievnog
stvaranja u Bosni i Hercegovini.
Kako sam to i ranije spominjao, sve do
sedamdesetih godina 20. st. i knjievnost

Bosne i Hercegovine i knjievnost Bonjaka bile su zvanino nepostojee,

tavie ova potonja nije postojala ak
ni pod muslimanskim imenom, to je
uostalom bio sluaj i s Muslimanima,
odnosno s Bonjacima kao narodom. U
takvim prilikama, i nije bilo mogue
napisati historiju bilo bosanskohercegovake, bilo bonjake knjievnosti,
mada su poev od ovog vremena pa
nadalje neke od fundamentalnih priloga prouavanju bonjake knjievnosti ostvarili autori kakvi su prije svih
Muhsin Rizvi, odnosno Midhat Begi
i Enes Durakovi, kao i enana Buturovi ili Munib Maglajli, Abdurahman
Nametak ili Muhamed Hukovi, Elbisa
Ustamuji, Fahrudin Rizvanbegovi ili
Gordana Muzaferija i niz drugih, ukljuujui i npr. Josipa i Zdenka Leia, Radovana Vukovia, Dejana urikovia,
Dragomira Gajevia i ostale, sve do nae
aktuelne knjievnonaune generacije.
Njihovi uvidi i istraivanja danas ine
moguim ili barem olakavaju pisanje
historije bonjake knjievnosti, posebno novije, a to je knjievnohistorijski
pojam koji se odnosi na pojavu bonjakog knjievnog stvaranja od kraja 19.
st. pa nadalje, sve do savremenog knjievnog trenutka. Pa ipak, to je i dalje
golem, izrazito zahtjevan zadatak, jer
bonjaka knjievna prolost i dalje je
uglavnom slabo istraena, a uvijek postoji i potreba novog, savremenijeg razumijevanja niza knjievnih procesa i
pojava iz prolosti. U nekim sretnijim
okolnostima, ove i ovakve projekte ne bi
radili pojedinci, ili ih ne bi radili sami,
bez ikakve institucionalne podrke, ve
bi iza njih stajali itavi instituti, no mi
danas npr. i nemamo institut koji bi se
bavio knjievnou uope, a nekamoli
bonjakom ili bosanskohercegovakom
knjievnom povijeu. To su tek neke od

Ono to nam se nudi pod naslovom Ko je bio Mea Selimovi nije

niti moe biti knjievnohistorijska ili kulturnohistorijska studija,
i u tom smislu ni na koji nain nije, naravno, nauno relevantno
za razumijevanje ni knjievnog djela Mee Selimovia ni njegova
mjesta u bonjakoj i bosanskohercegovakoj knjievnosti. Kao i
u skandaloznom sluaju u vezi s Enverom olakoviem, i ovdje je
u pitanju isto tako i sasvim oito neznanje

48

BEHAR 128

oteavajuih okolnosti na projektu pisanja Historije novije bonjake knjievnosti, ali i izazov s kojim se, Bogu hvala, s
radou i vedrinom nosim.
Pri svemu ovom, rad na Historiji novije bonjake knjievnosti smatram dokraja nauno utemeljenim i potrebnim,
ali i nunim u smislu i danas, naalost,
neophodne afirmacije bonjake knjievnosti kao takve, a koja se, naime, i dalje
oigledno relativizira odve esto, pa i sasvim izravno negira, ak i vie nego npr.
bosanski jezik, tim prije to je bosanski
jezik ve u znaajnoj mjeri normiran i
opisan svojim pravopisom, gramatikom
i rjenicima, a bonjaka knjievnost
jo uvijek nema ni svoj najelementarniji cjelovit knjievnohistorijski pregled.
tavie, iako se bonjakom knjievnou
istraivaki bavi jo jedan, istina manji
broj mojih kolegica i kolega s razliitih
univerziteta u Bosni i Hercegovini, i iako
se pisci bonjake knjievnosti izuavaju na pojedinim bosanskohercegovakim
studijima knjievnosti, s ovim u vezi moram istaknuti i to da se bonjaka knjievnost kao zaseban nastavni predmet
izuava samo na Odsjeku za knjievnosti
naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog
fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje se
nalazi i jedina katedra ove vrste u Bosni
i Hercegovini. Izvan Bosne i Hercegovine stanje je jo gore, najblae reeno, pa
tako u inostranstvu postoji takoer samo
jedna katedra za bonjaku knjievnost, i
to tek u zaetku, a to je ona na Univerzitetu u Novom Pazaru, dok je osim u vrlo
rijetkim sluajevima bonjaka, pa i bosanskohercegovaka knjievnost uglavnom nepoznanica u meunarodnim slavistikim okvirima, pogotovo onda kad
govorimo o starijim piscima i knjievnim
pojavama, a uz izuzetak Mee Selimovia, eventualno Maka Dizdara i moda
jo ponekog pisca tek su neto poznatija nekolika savremena, danas aktuelna
autora poput npr. Devada Karahasana
i sl. Izmeu ostalog i zato, samu Historiju ne piem kao svoje dosadanje knjige
ona, naravno, jeste autorski potpuno
moja, ali je i mnogo vie od tek autorske
naune knjige, pa je piem i iz osjeaja
duga prema jednoj knjievnosti i kulturi.
Prolo je vie od dva desetljea u naporu da se ouva bosanski jezik kao bitna

INTERVJU

Moram istaknuti i to da se bonjaka knjievnost kao zaseban

nastavni predmet izuava samo na Odsjeku za knjievnosti
naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta
u Sarajevu, gdje se nalazi i jedina katedra ove vrste u Bosni i
Hercegovini. Izvan Bosne i Hercegovine stanje je jo gore
odrednica kolektivnog identiteta Bosne
i Bonjaka, u kojemu je jezik najvie vrednovan simbol. Zato je, zapravo, bosanski
jezik nepravedno preuivan i na politiki perfidan nain negiran, a to traje do
dananjeg dana?
Bosanski jezik nije ni u kojem sluaju izmiljen, on je, naravno, povijesna
injenica kao i svi drugi jezici na Slavenskom jugu, o emu postoje brojni pisani tragovi, odnosni jasni dokazi njegova povijesnog kontinuiteta, ukljuujui
i kontinuitet imenovanja jezika ovih
dokaza i pokazatelja toliko je i toliko se
esto spominju da mi je degutantno ponavljati ih. Poznato je, takoer, da negiranje i zaborav bosanskog jezika kao
takvog zapoinje s razvojem nacionalnih
ideja meu junoslavenskim narodima
i njihovim razliitim velikonacionalnim
narativima i pretenzijama, a to je posebno izraeno nakon 1907. godine, kad
se u austrougarskoj Bosni i Hercegovini
zvanino ukida naziv bosanski jezik,
ba pod utjecajem ovih devetnaestostoljetnih nacionalizama, o emu sam neto
detaljnije govorio u ranijim dijelovima
ovog naeg razgovora.

Stvari su i inae sasvim jasne i viestruko elaborirane, izmeu ostalog

i u posljednje vrijeme, kad se deava i
novi val osporavanja bosanskog jezika
kao takvog ili, preciznije, doslovno novi
napad na bosanski jezik. Pritom, bosanski jezik u aktuelnom trenutku negira
se izmeu svega ostalog i na dva krajnje neprihvatljiva naina: jedan je krenje najelementarnijih ljudskih prava
i doslovno nasilje nad djecom iz povratnikih porodica u bosanskohercegovakom entitetu Republici Srpskoj, kojima
se uskrauje pravo na maternji jezik u
obrazovnom sistemu, to je praktina
strana negiranja bosanskog jezika, a
drugi je izvjesna odluka Odbora za standardizaciju srpskog jezika pri Srpskoj
akademiji nauka i umetnosti o nepostojanju bosanskog jezika i floskula o
bonjakom jeziku, to je akademska
strana negiranja bosanskog jezika kao
takvog. Ova dva pristupa najue su povezana: prvi na terenu, u ivotnoj realnosti, realizira jednu oitu nacionalistiku
ideju, a drugi mu nauno, u teorijskoj
praksi, prua potporu i opravdanje. Uz
ovo, prvi za cilj ima izmeu ostalog i to

da sprijei ili otea povratak Bonjaka

u Republiku Srpsku, da se ona najzad
oznai kao srpska zemlja, a drugi da
se i dalje radi na negiranju bilo kojih
vlastitih jezika srednjojunoslavenskih naroda izuzev srpskog po sistemu
srpski jezik i srpski jezici, a gdje su
tzv. srpski jezici zapravo i bosanski,
tj. bonjaki, i hrvatski, kao i crnogorski jezik, no koji se, meutim, tako
proglaavaju politikim, tj. lanim
jezicima, za razliku od srpskog kao jedinog pravog, izvornog jezika naroda
o kojima je ovdje rije, kako to doslovno
pokuava tvrditi jedan srpski lingvist.
U pitanju je, naravno, tzv. lingvistiki
nacionalizam, koji u ovom sluaju svoju
kljunu elaboraciju ima jo u spomenutom lanku Vuka St. Karadia Srbi svi
i svuda iz 1836. godine.
Bosna i Hercegovina mogla bi biti i
prostor jezikog pribliavanja, prostor
pomirenja suprotnosti i njihova neutraliziranja, ali se umjesto toga negiranjem drugog i drugaijeg oito eli suprotno. U ovakvom kontekstu, bosanski
jezik, jednako kao i bonjaku knjievnost te druge oblike bonjake i bosanskohercegovake kulture, potrebno je i
dalje afirmirati, a naroito je potrebno
potaknuti njihovo cjelovito institucionalno priznavanje te njihovo istraivanje, i to prije svega kroz institucionalne projekte, pri emu je potrebno raditi
na razvijanju ne nacionalistikog ve
zdravog, prirodnog odnosa kako prema
vlastitom nacionalnom identitetu, tako i
prema drugima, izvan vlastite zajednice,
bez negiranja ili bilo koje druge vrste
osporavanja ili ugroavanja drugog, ali
i bez negiranja i nipodatavanja samog
sebe. Bosna i Hercegovina nije mogua
niti smije biti bez Hrvata i Srba, kao i
svih drugih njezinih naroda i graana
ona je domovina svih onih koji je prihvataju kao svoju, ali Bosna i Hercegovina
nemogua je i bez Bonjaka, pa Bonjaci
najzad trebaju prestati i s marginaliziranjem te ponitavanjem sebe samih.
A ini mi se da to upravo rade izmeu
ostalog i onda kad ne mare dovoljno ni
za svoj jezik, ni za svoju knjievnost, ni
za bilo koji drugi oblik svoje povijesti i
kulture, koju na ovaj ili onaj nain bespotedno preputaju obezliavanju, uruavanju i nestanku.
n

BEHAR 128

49

20 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI

GENOCID U SREBRENICI
Meunarodna konferencija
Sarajevo, 12. 13. maj 2015.
Organizator: Institut za islamsku tradiciju Bonjaka

Bez sjeanja nee se prevazii zlo

U julu 2015. godine navrava se 20 godina od genocida u Srebrenici.
Institut za islamsku tradiciju Bonjaka, kao naunoistraivaka ustanova Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, bavi se historijskim
pamenjem i nastoji, u okviru svojih naunih oblasti, tematizirati pitanje genocida i stav islama spram pojmova: pomirenje i oprost. Meunarodna nauna konferencija Genocid u Srebrenici: ka trajnom
sjeanju pod pokroviteljstvom Reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovia
je ukazala na vanost memorijalizacije genocida i kolektivnog sjeanja. Izlagai su bili domai ali i strani eksperti kao i odabrani uesnici koji su se bavili ratom i genocidom u Bosni i Hercegovini. Dodatna vrijednost ove konferencije je to imamo naunike koji se bave
memorijalizacijom Holokausta kao i zloinima u Ruandi i Hrvatskoj.
Time je ova konferencija ponudila i komparativni pristup. Planirane
sesije su sagledale genocid nad Bonjacima iz razliitih perspektiva:
socioloke, pravne, politike i historijske. Ovu konferenciju pratila je
i dragocjena izloba Muhameda Mujkia ije fotografije prikazuju
masovne grobnice u cijeloj Bosni i Hercegovini i svjedoe sistemsko
istrebljenje Bonjaka. Institut za islamsku tradiciju Bonjaka je razmatrao uruivanje priznanja Hasanu Nuhanoviu koji je mnogostruki
svjedok genocida i neumoran borac za istinu i pravdu. Autor je knjige
Pod zastavom Ujedinjenih nacija: meunarodna zajednica i genocid
u Srebrenici. Prema njemu, najbolji poklon bi bio da Institut preuzme
reprint njegove knjige na engleskom jeziku. Knjiga je bila izloena na
konferenciji, pa su uesnici imali priliku da sa sobom ponesu i jedno
od najjaih svjedoenja genocida u Srebrenici. Dalekoseni znaaj
konferencije prepoznala je i medijska kua Al Jazeera Balkans koja
je bila glavni medijski pokrovitelj na emu im se zahvaljujemo. Zahvaljujemo se, takoer, Fondaciji Konrad Adenauer, Kantonu Sarajevo na elu sa premijerom mr. Dinom Konakoviem, naelniku Opine Centar dr. Nedadu Ajnadiu, naelniku Opine Stari Grad mr.
Ibrahimu Hadibajriu kao i naelniku Opine Novi Grad mr. Semiru
Efendiu. Obiljeavanje genocida u Srebrenici slui kao upozorenje
za budue generacije jer bez sjeanja nee se prevazii zlo niti e se
nauiti lekcije za budunost.
Dr. Devada uko,
direktorica Instituta za islamsku tradiciju Bonjaka

50

BEHAR 128

Naglasci izlaganja
uesnika na konferenciji
Genocid u Srebrenici:
Ka trajnom sjeanju
Prijevod s engleskog: Sena Kulenovi
Izabrao: Hikmet Kari
.....ak i da je konvencionalna vojska bosanskih Srba (BSA) bila poraena, vojne voe su predviale da bi se bosanski Srbi upustili u dugi
i skupi gerilski rat. Ponovno je vijetnamsko iskustvo SAD-a iskoriteno
kao glavna analogija. Na primjer, general pukovnik McCaffrey je ve
1992. godine smatrao da je Bosna spremna za gerilski rat ukoliko SAD
interveniraju i naglaavao da bi se mogla pretvoriti u doslovno nesavladiv problem koji bi s njegovog stajalita bio mnogo vei nego to
je to Vijetnam ikada bio. Kao to je rekao Kongresu: Kao to sam ve
spomenuo, njihova obrambena filozofija u bivoj Jugoslaviji preuzeta je
od gerilskog ratovanja Giapa i Maoa. Pa je tako zemlja protkana tajnim
vojnim sklonitima, municijom, bunkerima, disperziranim borbenim
podrujima... Imam prilino iskustva u pokuajima da zadrimo otvorene ceste i linije komunikacije protiv gerilskih snaga. Taj planinski teren,
umska podruja i naoruanje koje se koristi bili bi mnogo gori nego
to su takve situacije. General Galvin je sa svoje strane predviao da
ak i ako se konvencionalne borbe zaustave nali bi se u mukotrpnom
neregularnom ratu... moda ak desetljeima. Dapae, 1993. godine
admiral David Jeremiah, podpredsjednik Zdruenog stoera (JCS) je ak
smatrao da je rat ve gerilsko ratovanje protiv lako naoruanih partizana koji se kreu po unutranjosti zemlje, to je potpuno pogreno
tumaenje karaktera rata u kojem su regularne oruane snage inile
operativni stoer vojske bosanskih Srba bez kojeg politiko vodstvo
bosanskih Srba ne bi moglo provoditi svoju politiku.
Pored toga, vojska je, takoer, izvukla na povrinu analogiju temeljenu na svojoj upitnoj verziji doivljaja Drugog svjetskog rata u
Jugoslaviji kako bi obeshrabrila vojnu intervenciju, tvrdei da Nijemci
nisu mogli pokoriti tu zemlju. Prema pomoniku Dravnog tajnika za
europske i kanadske poslove (listopad 1991.-travanj 1993.) Thomasu

20 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI

Nilesu: kadgod smo s kolegama iz Pentagona

neformalno razgovarali o vojnom angamanu
u Jugoslaviji, oni bi izvukli Drugi svjetski rat i
legendu o tome da su Titovi partizani zaustavili 21. njemaku diviziju tijekom rata. Prema Nilesu, pouka za Pentagon je bila da e bilo koja
vanjska vojna sila koja se poalje u Bosnu biti
unitena od strane lokalnih stanovnitva i da
je namjera Pentagona bila dokazivati zato je
za nas bilo bespredmetno misliti o bilo kakvom
vojnom angamanu.
Dr. Norman Cigar

Ako se primjene na srpski sluaj, ova dva

uvida govore o sljedeem: nedavno je poinjena teka nepravda koja se moe identificirati
kao zloini poinjeni od strane nekih Srba, u
ime svih Srba i protiv ne-srpskog stanovnitva.
Ako odemo korak dalje, identificiram Srbiju pod
Miloeviev populistiki kriminalni reim, a njegova nedjela kao kolektivne zloine. Populistiki kriminalni reim je tip reima koji se uputa
u masovna zvjerstva oslanjajui se na potporu
veine svojih podanika ili, preciznije, na potporu
onih podanika koji pripadaju skupini u ije ime
reim vlada. Temeljna kvaliteta ovog odnosa
nije represija, ve prije svega populistika integracija koja ukljuuje visoku razinu ideolokog
i praktinog slaganja oko zloina. Takvi zloini
mogu biti kategorizirani kao kolektivni zloini.
Proirujui definiciju Linde Radzik, kolektivni
zloin je in poinjen od strane znaajnog broja
lanova skupine, u ime svih lanova te skupine,
s potporom veine lanova skupine, a protiv pojedinaca koji su izdvojeni kao meta na temelju
pripadnosti drugoj skupini.
to se dogodilo u Srbiji nakon promjene reima 2000. godine? Posebno, koji je reim sjeanja Srbija izabrala? U tom smislu pokuao sam
pokazati da je glavni kulturni stav prema odreenom zloinu pod srbijanskim populistikim
reimom bilo poricanje istine. To je poricanje
nastavilo oblikovati dominantnu srbijansku kulturu nakon to se reim promijenio, premda u
drugim oblicima. Tako da zapravo moemo govoriti o dvije usko povezane kulture poricanja.
Pod populistikim kriminalnim reimom, kultura
poricanja se sastoji od emocionalnih, kognitivnih
i bihevioralnih obrazaca preko kojih veina obinih ljudi podrava reim. Drugo, u tranzicijskom
kontekstu, ova kultura pokazuje dominantno

ponaanje odreene skupine prema prolom

reimu, poinjenim zloinima i njihovim posljedicama. Glavni kulturni obrazac se sada sastoji
od empirijski utvrdivog odbijanja veine da se
suoi s temeljnim injenicama nedavne prolosti. I opet, ukljuuje razliite modalitete emocija, evaluacije i ponaanja koji pobijaju istinu o
prolim nedjelima. Ova je kultura stvar izbora.
U u ovom normativnom sustavu nema nita organski, duboko tradicionalno ili autentino.
Sve je to konstruirano pod starim reimom, i nakon promjene odravano na ivotu politikim i
kulturnim nastojanjima dananjih elita. Na kraju
je otvoreno prihvaeno od veine stanovnitva.
to je posljedica ovog izbora?
Prof. dr. Nenad Dimitrijevi

Ako muzejski eksponati, memorijalna mjesta i nastavni programi (a i izvori kao to su

udbenici, poglavlja u knjigama, lanci, video)
nisu povijesno toni i osloboeni propagande, onda su doslovno beskorisni. I ne samo
beskorisni ve potencijalno zapaljivi. Na kraju,
samo njihovo postojanje moe biti, i esto jeste,
kontraproduktivno.
Citat iz Knjige o smijehu i zaboravu Milana
Kundere, koji otvara poglavlje, je istovremeno podsjetnik da iroka javnost preesto olako
prelazi preko tragedija iz nedavne povijesti i
uglavnom ih zaboravlja dok se nove i stravine
tragedije i dogaaji odvijaju irom globusa, ali

BEHAR 128

51

20 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI

i imperativni zov naspram kritike potrebe da

se promiljeno i neumorno radi na uspostavljanju dugoronog sjeanja na tragedije kao to je
ona poinjena u Srebrenici 1995. godine. Samo
ako paljivo i mudro iznaemo naine i sredstva
da uspostavimo dugorono sjeanje, moi e
uope postojati nada da e tragedija Srebrenice biti zapamena u dalekoj budunosti i tako
nee, kao to se to esto dogaa, postati jedna
od onih tragedija koje su prevladane novim dogaajima do toke u kojoj svi doputaju da sve
bude zaboravljeno.
Prof. dr. Samuel Totten

U svom opisu pada Srebrenice, srednja sestra

se sjea vritanja i plakanja. Prisjetila se ei koju
je osjeala i svoje potrage za vodom. Takoer je
opisala napore svoje majke da zatiti nju i njene
sestre. U jednom pokuaju da nae vodu, otila je do oblinje kue. Kua nije bila daleko od
kompleksa UN-a. esma je bila u blizini. Na putu
prema esmi, iza kue, vidjela je obezglavljene
leeve. Duboko je uzdahnula dok se prisjeala
scene. Otrala je natrag svojoj obitelji i zaboravila na vodu. Nita nije pila sve dok ih nisu odvezli
iz Srebrenice. Mlaa sestra se sjea da je ekala
na vodu, ali je nikada nije dobila. Nije znala to
je njena srednja sestra vidjela ili kako se osjeala. Detaljno je opisala kako su morali spavati na
betonu, ne znajui da li e preivjeti no. Ona
se takoer prisjetila kako su obitelji razdvojene.
Najstarija sestra nije bila u blizini kada je njena
obitelj otila u Srebrenicu-Potoare, danas memorijalni centar. Ona je bila sa svojim muem i
njegovom obitelji. Opisala je posljednji put kada
je vidjela mua. On joj je mahnuo i rekao da uva
njihovo dijete. To su bile njegove posljednje rijei i posljednji put da ga je vidjela.
Sve tri sestre govorile su o svojem iskustvu
preivljavanja kao o velikoj patnji o kojoj nije
lako govoriti ili je opisati. Tijekom svojih intervjua, sve tri su se usmjerile na strah i elju za ivotom ne znajui da li e preivjeti. Ponavljale
su kako im je teko priati o prolosti zato to
je ona odredila njihovu sadanjost i budunost.
Spomenule su da iako zakonski postupci vani,
osobne prie su od iznimne vanosti. Istaknule su da se osobne prie mogu razumjeti i bez
razumijevanja zakonskih postupaka. Naglasile
su vanost da se uju njihovi glasovi i da se suoi s prolou. Najstarija sestra je tiho rekla da
joj je, kada je prvi put pred kamerama podijelila

52

BEHAR 128

svoju priu sa strancem, to dalo osjeaj olakanja. Olakanje koje je osjetila bilo je u tome to
je imala dovoljno snage da se sjeti i ispria, bez
obzira na to to je sjeanje bilo bolno ili to su
joj nedostajale rijei da sve opie. Najmlaa sestra je zakljuila da se preivljavanje genocida
ne moe opisati ili objasniti, ali da ako podijeli
svoju priu to joj budi nadu da e netko sasluati
i nauiti neto iz toga. Holistiki pristup intervjuiranju sestara, osigurava sluatelju holistiku sliku genocida, zloina koji je sustavno planiran da
uniti cijelu ili dio skupine ljudi. Zloin ije ime
izaziva jezu kod onih koji znaju to rije genocid stvarno znai.
Elmina Kulai

Beograd je uspjeno zatitio dijelove dokaza koji bi mogli razotkriti njegovo upletenost u
rat u BiH prije Meunarodnog suda pravde (ICJ).
Presuda Meunarodnog suda pravde u tubi za
genocid iz veljae 2007. godine razrijeila je Srbiju od kriminalne odgovornosti za genocid u
BiH. Sudci Meunarodnog suda pravde nisu ak
ni traili zatiene dijelove dokumenata SDC-a iz
Beograda. Zatieni dijelovi SDC-a objelodanjeni
su 2011. godine u sluaju Perii na Meunarodnom sudu za ratne zloine (ICTY), ali je general
Perii ipak osloboen. Time to su propustili
da se, iz bilo kojeg razloga, detaljno usredotoe na sadraj SDC sastanaka, mnoge injenice o
ulozi Beograda u ratu u BiH nisu u potpunosti ili
uope istraeni, a kriminalna odgovornost onih
koji su prisustvovali SDC sastancima ukljuujui
i Periia, nikada na pravi nain preispitana kao
dokaz na sudu. BiH ima vremena do 2017. godine da pokrene reviziju ICJ presude prema vrlo
strogim sudskim kriterijima, kao to su pronalaenje novih dokaza. Za BiH je vano da iskoristi
sve postojee pravne lijekove, ne samo da bi se
postigla sudska pravda ve i da bi se javnosti razotkrilo jo vie dokaza to bi doprinijelo boljem
razumijevanju povijesti.
Dr. Nena Tromp

Poslijeratna memorijalna groblja prozvana

su mjestima savjesti gdje se mo meunarodne demokracije namee traumatiziranom
stanovnitvu kako bi se jedni s drugima upustili u tolerantan dijalog i prihvatili istine i dostojanstvo rtava neprijatelja. Cijeli projekt

memorijalizacije koji je smiljen kako bi se osigurali mir i pomirenje podjednako u Hrvatskoj

i Bosni i Hercegovini, temelji se na jednakosti
patnje tranzicijske pravde u kojoj nametnuta krivnja slui kako bi se civilizirali kvaritelji
traumatizirane zajednice - i kako bi njihove
identitete, povijesti i sjeanja zadrali unutar
granica demokratske ovjenosti i uljudnosti.
Neoliberalni pluralitet istine sugerira da se kvaritelji uputaju u misije istraivanja injenica i
govorenja istine kako bi stvorili zajednike istine s drugim, iako su drutveni odgovori na
takve inicijative tranzicijske pravde zakljuani u
razliite pojmove o rtvi, osporavanoj odgovornosti i selektivnom sjeanju kako izravni rezultat meunarodnih sociopolitikih uvjeravanja.
Dr. Sandra Cviki & Dr. Draen ivi

Pravna disciplina sama po sebi nije sredstvo

koje e osigurati dugorono sjeanje. Jezik prava na sudovima slijedi optunicu u svrhu utvrivanja odgovornosti i, prema tome, moe biti
vrlo uvjetovan. Kolektivno sjeanje posljedica je
interakcije brojnih narativa, a jedan od njih su
presude meunarodnih i domaih sudova koje
se u konanici pomiruju. Usprkos tome, zakon
igra vanu ulogu u nainu na koji se sjeamo i
kako oblikujemo svijet nakon masovnih zvjerstava. Slijedei put Rafaela Lemkina, jedan od
naina na koji moemo odati potovanje i sjeati se rtava masovnih zvjerstava je da budemo posveeni prevenciji masovnih zvjerstava u
budunosti. Zakljuak ovog istraivanja je da se
meunarodni pravni okvir nalazi u trenutku koji
zahtjeva i daje smjernice za prevenciju i kaznu
zloina genocida. Ipak, uinkovitost implementacije i primjena meunarodnih obveza u velikoj
mjeri ovisi o politikoj volji i sudskoj strunosti.
Dok su domai sudovi pred izazovom primjene
meunarodnog prava , meunarodni bi sudovi
morali biti svjesni svoje uloge unutar meunarodnog pravnog sustava. Prihvaanje preventivne dimenzije lanka II(b) Konvencije o genocidu
omoguava izravni pravni poticaj mehanizmu ranog upozorenja koji proizlazi iz same Konvencije
o genocidu. Ovaj mehanizam, meutim, pretpostavlja suvremeno razumijevanje Konvencije o
genocidu kao pravnog dokumenta koji unato
svom nepromjenjivom karakteru ima kapacitet
da postane ivi dokument kroz sudski aktivizam
meunarodnih kriminalnih sudova.
Alexander Lily Kather

20 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI

22. Mi elimo misliti da su meunarodni i

nacionalni sudovi osloboeni politikog pritiska, i veinom oni to i jesu. Ali postoje jasni,
drukiji primjeri.
a. Najvredniji dijelovi doslovnih zapisa sa sastanaka Vrhovnog savjeta odbrane tijekom perioda od 9 godina kojima su prisustvovali Miloevi i druge srpske i crnogorske voe i iskazivali
potporu bosanskim Srbima u vrijeme Srebrenice bili su zacrnjeni od pogleda javnosti prema
nepotrebnom dogovoru izmeu ge del Ponte
i srbijanske vlade koji je sluio samo interesima
Srbije. Isti zacrnjeni dokumenti posluili su Meunarodnom sudu pravde (ICJ) iju presudu su
mnogi u Bosni smatrali stranim promaajem i
nepravdom. Ipak Meunarodni sud pravde nije
zahtijevao da vidi zacrnjene odlomke.
b. Miloevievim tuiteljima je odreena zemlja naredila da ne trae transkripte uhvaenih
telefonskih razgovora izmeu Miloevia i Mladia u vrijeme epe. Ga del Ponte udovoljila je
nareenju. Nije dano nikakvo objanjenje (barem
ne meni), a jedan od moguih razloga je da ma
koliko taj materijal bio od koristi za sudski proces
bilo bi neugodno i nekorisno da se sazna koliko
je Zapad zapravo znao o tome to se dogaalo
u Srebrenici i epi u to vrijeme.
c. Izvadak iz zloglasnog videa korpiona koji
prikazuje ubijanje est mladia iz Srebrenice od
strane jedinice koja je odgovarala Srbiji puten
je na Miloevievom suenju. Ona je uvjerila
mnoge u Srbiji da prihvate da se masakr u Srebrenici doista dogodio i da nije bio tek bosanska
propaganda. Meutim, nije mi bilo dozvoljeno
da dalje istraujem po zapovjednom lancu jedinice sve do viih dunosnika u Srbiji koji su morali instruirati jedinicu i znati to ona radi. Srpski
tuitelj Vukevi koji nije imao drugog izbora
nego pokrenuti krivini postupak u Srbiji protiv
onih koji su prikazani u filmu, takoer nije uspio
ispitati one na viim poloajima. Rekao mi je da
nije bilo dovoljno dokaza u zemlji u kojoj bi svi
vojni i politiki dokumenti trebali biti dostupni
na zahtjev tuitelja!
d. Slina, mnogo openitija, ali ozbiljna pogreka zabiljeena je u srbijanskom propustu da
uope istrai opi plan za premjetanje tijela ljudi
s Kosova, ubijenih u sukobu, iz njihovih grobova
na Kosovu u mjesta u Srbiji. To ne bi bilo otkriveno da jedan transportni kamion nije sluajno
naen u Dunavu i da nije po svom jezivom teretu
razotkrio to je u tijeku. General Obrad Stevanovi
koji je bio s Miloeviem u sobi kada je smiljen

plan nema tijela, nema zloina, uope nije bio

podvrgnut istrazi kao ni ostali s njegovim inom.
Sir Geoffery Nice

Analiza tema te produkcija i recepcija filmova

o uasima od 1992.-1995., koje su snimili Bosanci,
Srbi i stranci, pokazala se obeavajuim pravcem
istraivanja. Razgovarali smo o pitanjima kao to
su: prikaz srpskog prezira prema bosanskim Srbima portretiranim u filmu Srana Dragojevia
LEPA SELA, LEPO GORE (1996.), iznimno popularnom filmu i u Srbiji i u Bosni, ubojstvo ene
amerikog diplomata od strane muslimanskog
fundamentaliste/teroriste to je ponueno kao
objanjenje zato je sluio kao srpski plaenik
u SPASITELJU Predraga Antonijevia (1998.), i
identifikaciji Bosanaca s francuskim anti-nacistikim partizanima u Bernard-Henri Levyijevoj
BOSNI (1994.). Ali tek smo poeli kopati po povrini bogate mree podataka. Jo nismo istraili
intelektualno i ekonomsko porijeklo filmova, njihovu recepciju i mjerljivu popularnost, stvaranje
filmova koji su sami po sebi politiki i drutveni
dogaaji, razliite naine na koje je film kao tekst
bio u interakciji sa svojim kontekstom, mjesto
filma u razliitim razgovorima ili poljima unutar
sektora bosanske kulturne zajednice, obrasce u
restovima1 ili u slinim scenarijima koji su odbijeni, ili razloge zbog kojih je film pridobio ili
izgubio publiku tijekom vremena.
Dr. John Weiss

Naini kojima se manipulie javnim mnijenjem, kao to smo mogli videti, su najrazliitiji.
Oni su izraeni preko onih najvidljivijih kao to su
pisani i elektronski mediji, ali postoje i oni mnogo
suptilniji koji se odnose na kreiranje stereotipa
putem sistema obrazovanja, kolskih udbenika,
izdavake delatnosti ili javnog angamana intelektualnih i politikih elita. Kako je pre vie od
pola veka pisao Mircea Eliade u svom delu Mit i
stvarnost, stereotipi koji elite balkanskih naroda
kreiraju o sebi i drugima gotovo su identini
i oni formiraju odreene tipove miljenja i stereotipa o drugim narodima ali i o sebi samima.
Takvi stereotipi insistiraju na kolektivizmu i oni su
uvek negacija kritikog sagledavanja stvarnosti.
Oni insistiraju na filozofiji palanke, na palanakom duhu koji se protivi svemu to je moderno i nosilac je nacionalizma i narcizma. Kritiko

Op.prev. Ostatak snimljenog filmskog materijala koji nije koriten u finalnoj verziji

sagledavanje stvarnosti inicira promene ili barem

opominje i upozorava. Zato je ono od elita gueno, od onih vodeih elita koje poslednjih decenija nisu pokazivale jedno odvano i hrabro lice
ve naprotiv samo jedan privid, jednu nakaznu
ljuturu. Kada u isti injel decenijama stavljate i
Miloevia i ratove i osia i poricanje i mitove i
Kotunicu i Tadia i antimodernizam i kvazi-intelektualce, iz tog injela neminovno proizlazi
jedan privid stvarnosti. Tako se pojavljuje pena
reikoja je paradigma slike vodeih elita drutva
u kojima se sve izgovara i zato rei gube teinu.
U srpskom drutvu uvek se javljao nedostatak
alternative, prave alternative koja na ispravan
nain artikulie javno mnjenje.
Bojan Perovi

Vlasti u Beogradu su od poetka otro reagirale na informacije o umijeanosti u srebreniku dramu i diskriminaciju Bonjaka izbjeglih
u Srbiju. Jugoslavenski savezni sekretarijat za informiranje oglasio se 2. novembra saoptenjem
za javnost, kojim je, kao potpuno neosnovanim,
negirao tvrdnje da je Vojska Jugoslavije direktno
ili indirektno uestvovala u operacijama osloboanja muslimanskog vojnog uporita Srebrenice,
u julu ove godine, ocjenjujui ih kao namjeru da
se izvri pritisak na srpsku stranu u toku mirovnog procesa i pregovora u Dejtonu, jer ni jedan
pripadnik Vojske Jugoslavije nije uestvovao u
borbama oko Srebrenice, a na teritoriji SR Jugoslavije ne postoje logori za muslimanske zarobljenike. List DEM u lanku pod naslovom Srbi
koji srpski lebac jedu objavljuje: Dihad ratnici
su ipak uspeli da preu na tle SRJ. U grupama,
u vie navrata ove godine, iz Srebrenice i epe
je prelo njih vie stotina. Potraili su spas kod
svojih rtava. SR Jugoslavija je prihvatila i ugostila ubice. Jedna povea grupa, oko 360 vojno
sposobnih mukaraca muslimana, nalazi se u
optini ajetina. Smeteni su u barakama, ali u
veoma solidnim uslovima. Politika ekspres 8.
novembra 1995. pie da su u Branekom polju
smjeteni muslimani - pobegli od zuluma svojih
voa iz Srebrenice i epe, navodei da je njima
tamo dobro, za razliku od stanja u kome se nalaze srpske izbjeglice: Treba otii pa videti Srbe
kao kosture i dobro uhranjene muslimanske izbeglice. Prema navodima Nae borbe od 21.
novembra, poetkom tog mjeseca u selu Kaevo
kod Prijepolja otkrivena je grupa od pet Bonjaka, izbjeglih iz epe kojima se nakon privoenja
u prijepoljski SUP, izgubio se svaki trag.
n
Dr. Safet Bandovi
BEHAR 128

53

20 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI

Velija Hasanbegovi

Potoarske sjene

ije je o fotografijama koje su nastale u protekle

tri godine, u Srebrenici i Memorijalnom centru u
Potoarima. Autor je kroz etrdesetak fotografija
prikazao posljedice genocida koji su prije dvadeset godina poinile srpske snage nad Bonjacima tada zatiene
zone Srebrenica. Potoarske sjene otkrivaju svu bol kroz
koji je proao narod Podrinja nakon preivljenog genocida.
Velija Hasanbegovi je umjetnik s izrazito istananim
osjeajima, podjednako posveen izboru teme i njenoj realizaciji. U njegovim radovima umjetnost se prikazuje kao
gotovo savrena sinteza estetike i etike.
Velija Hasanbegovi roen je 1976. u Foi. Odrastao je
u Viegradu, kojeg naputa 1992. godine nakon to je kao
esnaestogodinjak s bratom i ocem preivio strijeljanje

54

BEHAR 128

na obali jezera Peruac. Osamnaest godina poslije, 2010.

godine smogao je snage i vratio se na isto mjesto. Nastala
je potresna foto pria Drina/Peruac kao svjedoantvo o
zloinu i ljudskim naporima da se pronau rtve na dnu
jezera Peruac i sahrane na dostojanstven, ljudski nain.
Njegove fotografske prie uvijek sadravaju snana
upozorenja o tome da ivimo u vremenu u kome je revolucionarno djelo ostati ovjekom. Hasanbegovi je radio
kao oficijelni fotograf Festivala MESS, a suradnik je i Sarajevskog ratnog teatra (SARTR). Izlagao je samostalno
i uestvovao u zajednikim izlobama u BiH i u svijetu.
lan je Udruenja likovnih umjetnika BiH (ULUPUBiH).
ivi i radi u Sarajevu gdje trenutno obavlja dunost
n
urednika fotografije u asopisu STAV.

20 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI

BEHAR 128

55

20 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI

56

BEHAR 128

20 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI

BEHAR 128

57

20 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI

58

BEHAR 128

20 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI

BEHAR 128

59

20 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI

60

BEHAR 128

20 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI

BEHAR 128

61

LIKOVNO OKNO: Behaudin Selmanovi Selman

Njegovo vrijeme nije

za nama, ve ispred nas
Behaudin Selmanovi Selman
(Pljevlja, 1915. Sarajevo, 1972.)
Pie: Saida Mustajbegovi

Historiari umjetnosti,
etiri decenije nakon
njegove smrti slau
se u jednom: spada
u najznaajnije i
najintrigantnije
umjetnike u historiji
bosanskohercegovake
likovne umjetnosti. Neki
ak tvrde da je jedan od
tri najznaajnija slikara
u Bosni i Hercegovini.
Rijetki tekstovi o majstoru
plonog slikarstva takoer
svjedoe o umjetnikovoj
samozatajnosti i tiini koju
je ispunio eksplozijom boja
i ornamentima. Upravo se
zato na njegovim platnima
uvaju renesansa i barok
ovdanje umjetnosti
koja je bila na ili u
predmetima svakodnevno
koritenim u bosanskim
kuama (tkanje, vez,
drvorez itd.)
62

BEHAR 128

LIKOVNO OKNO: Behaudin Selmanovi Selman

Jednog od najveih bosanskohercegovakih i bonjakih slikara Behaudina Selmanovia Selmana (Pljevlja, 1915. Sarajevo, 1972.) do nedavno
je pratila zabrinjavajua tiina. Iako
jedan od rijetkih ljudi s akademskom
naobrazbom, formalni status umjetnika od drave dobio je dvije godine
pred smrt. Tokom ivota je imao svega dvije samostalne izlobe. Stoga ni
ne udi to je malo onih koji e, spominjui slikare intimiste koji su obiljeili sedamdesete godine prolog vijeka,
spomenuti i njega. Affan Rami 1973.
godine, na posthumnoj izlobi Behaudina Selmanovia na Slovu Gorina,
izmeu ostalog, kazao je: Behaudin
je bio fasadno opor i razgovorno krt i
tvrd, ali je zaista bio izgubljen, udesno i divno izgubljen u svojoj opsesiji,
svojoj umjetnosti, suzdranoj, rafiniranoj paleti, svome traenju neobinog
neba, istonjake forme ibrika, njegovog bakrenog zvuka i are na zidu
obine stambene sobe.
Prvi nauni skup o ovom iznimnom
umjetniku, odran je 16. novembra
ove godine, u organizaciji Bonjakog
instituta Fondacija Adil Zulfikarpai u Sarajevu, pod nazivom Hommage slikaru Behaudinu Selmanoviu povodom stogodinjice roenja.
U okviru skupa bila je postavljena
izloba Selmanovih djela iz kolekcije
Abdulmedida Selmanovia (Selmanovog bratia). U pripremi postavke na
etrdesetak slika radio je restaurator
Sanjin Lugi. Zahvaljujui viegodinjoj saradnji s Umjetnikom galerijom
imao je priliku upoznati dio Selmanovievog opusa. Uprkos injenici da je
znao urbane legende o bojama koje je
pravio Selmanovi, Lugi je bio iznenaen njihovim intenzitetom i svjeinom nakon ienja. Iznenadilo ga je
da na njima nema krakelura (sitna
mrea pukotina u boji) karakteristinih za slike stare pola stoljea. Kod
njega je ujednaen nanos boje. Na vrlo
malo slika postoji tekstura kista koja
je vidljiva. Znai, umjetnik mirno rjeava povrinu u odnosu i u kontrastu
i u susretu sa susjednom povrinom,
na to mi emocijom reagiramo, kazao
je restaurator Lugi.

TRAGOM VEDRINE BOJE

Selmanovi je bio samozatajan - tih
i plah istovremeno. Slikar Edo Numankadi, u dokumentarcu Blistava jednostavnost Behaudina Selmanovia, koju
je svojevremeno Ivan Kordi uradio
za TVSA, prisjetio se njegovih posjeta ovom velikanu u radnom prostoru.
Opisao je Selmanovia kao jednog velikog usamljenika, ali i profesionalca,
koji se svojoj umjetnosti u potpunosti
predavao. Drugujui s Edom Numankadiem, esto mu je znao govoriti da
je velika zabluda ova tamna gama
prisutna na paletama slikara starije i
mlae generacije. Tako joj uporno daju
patetinu dimenziju traginog i tamnog
vilajeta. A on je u Bosni vidio toplinu
pejzaa, kitnjasto arenilo bosanskih

Orijent je Selmanovi nosio

u krvi; bio je dio njegove
svakidanjice. Gledao ga je
s levhi ispisanih vizuelno
upeatljivim arapskim
pismom, sa istonjakih
ilima i serdada, sa
vezova bogato ukraenih
zlatom, sa starih knjiga u
raskonom povezu sa niza,
zapravo skromnih ostataka
nekadanje moi i ugleda,
koje je njegova osiromaena
porodica sauvala u znak
sjeanja na feudalnu prolost

bai, nostalgiju narodne poezije. Edo

Numankadi objanjava da je Selman
pred smrt, dobio neki asopis iz Pariza,
u kojem su bile Matissove reprodukcije, prokomentirao ih je: Meni kau
da sam matissovac, a pogledaj... Ne
shvataju da je Matiss iao na Magrib
da otkrije svjetlost, da otkrije boju. A
ja to sve nosim u sebi.
krt na rijeima, putao je vedrinu
tiine da govori kroz eksploziju boje.
Za njega je sam proces slikanja bio
gotovo religiozni ritual. ivio je tiho,
a tu vieslojnu neujnost - koja danas
posmatraa hipnotizira - prenosio je

na platno prikazujui stvarnost koja

ga je okruivala. Uz brata efkiju i
njegovu porodicu, u svoj intimni svijet stvaralatva putao je malobrojne
prijatelje. Savremenicima je govorio
da kada pone slikati uzme abdest.
Prije sto godina roen je u Pljevljima,
koja je napustio u mladosti, a ivio je
uglavnom u Sarajevu. Svijest o znaaju njegovog kolovanja i imovinski
skromne porodice najbolje oslikava
podatak da su sebi uskraivali hljeba
da bi njemu poslali novac. Behaudin
Selmanovi bio je poseban jer je na
svojim platnima uspio spojiti elemente zapadne umjetnosti (poput francuskih umjetnika Matisaa i Czanna) i
istone (poput minijature iz perzijske
umjetnosti). Za ivota, kritiari su njegovu umjetnost zvali dekorativnom, ne
ulazei u njenu vieslojnost ispod preciznih namaza to najvie otkrivaju
njegove skice. Danas ga prosto zovu
vrsnim intimistom i objanjavaju da
su se takvi umjetnici ranije nalazili
na marginama.
Historiari umjetnosti, etiri decenije nakon njegove smrti slau se
u jednom: spada u najznaajnije i najintrigantnije umjetnike u historiji bosanskohercegovake likovne umjetnosti. Neki ak tvrde da je jedan od tri
najznaajnija slikara u Bosni i Hercegovini. Rijetki tekstovi o majstoru
plonog slikarstva takoer svjedoe o
umjetnikovoj samozatajnosti i tiini
koju je ispunio eksplozijom boja i ornamentima. Upravo se zato na njegovim platnima uvaju renesansa i barok
ovdanje umjetnosti koja je bila na
ili u predmetima svakodnevno koritenim u bosanskim kuama (tkanje,
vez, drvorez itd.).
SLIKARSKE KOLE
Pria o Selmanu uvijek krene uz
opasku da je bio potomak uvene pljevaljske begovske porodice Selmanovia.
Oni koji su ga imali priliku poznavati
upravo tom injenicom objanjavaju
njegovu ekstrovertnost. Zbog porijekla
i ambijenta u kojem je rastao, nepoznanica je gdje je mogao vidjeti prve slike
u ivotu. Meutim zabiljeeno je prvo
pokazivanje njegovog rada: uradak mu
BEHAR 128

63

LIKOVNO OKNO: Behaudin Selmanovi Selman

je prvi put izloen 1937. godine u izlogu

radnje Ljubislava uriia u Sarajevu
(objavljen je tekst Mladi umjetnik slikar Jugoslovenskom listu). Na nagovor
brata efkije, Selman je upisao zagrebaku Likovnu akademiju tokom Drugog svjetskog rata. Iste godine otiao
je na studij u Zagrebu. Na zagrebakoj
akademiji proao je tri slikarske kole:
po dva semestra kod profesora Krste
Hegeduia i Joze Kljakovia i etiri
semestra kod profesora Marina Tartaglie na specijalki. Treba istai da je u
Zagreb otiao s namjerom da upie arhitektonski fakultet. Prijemni je ispit
ipak polagao i na Likovnoj akademiji.
Nakon unutarnjih dilema ipak se odluio za studij arhitekture. Ubrzo nakon
poetka studija, sreo je profesora koji
ga je na Likovnoj akademiji testirao i
upitao ga: Zar si kukavica, pa se nee
posvetiti slikarstvu? S obzirom da je
bio religiozan, Selman se obratio i tadanjoj muslimanskoj ulemi za savjet.
18. oktobra 1937. godine upisao se na
Dravnu akademiju u Zagrebu, a ve
19. oktobra podrunica Napredkove
zadruge odobrila mu je najveu jednokratnu potporu za visokokolce u
iznosu od tadanjih 200 dinara. Ove
crtice iz umjetnikova ivota godinama
je sakupljala historiarka umjetnosti
Meliha Husedinovi, i objavljene su u
okviru teksta za predgovor u katalogu
Retrospektiva Behaudina Selmanovia
1986. godine. Iz teksta se saznaje da

On je u Bosni vidio toplinu

pejzaa, kitnjasto arenilo
bosanskih bai, nostalgiju
narodne poezije. Edo
Numankadi objanjava da
je Selman pred smrt dobio
neki asopis iz Pariza, u
kojem su bile Matissove
reprodukcije, prokomentirao
ih je: Meni kau da sam
matissovac, a pogledaj... Ne
shvataju da je Matiss iao na
Magrib da otkrije svjetlost,
da otkrije boju. A ja to sve
nosim u sebi
64

BEHAR 128

je Husedinovika u potrazi za odgovorima o Selmanoviu slijedila svaki

trag. inila je to godinama. Pregledala je ak i medicinsku dokumentaciju
iz koje je saznala da je tokom boravka
u Turskoj, da bi izuavao orijentalnu
umjetnost, bio hospitaliziran zbog problema s koom (umro je od posljedica
melanoma koe).
Selmanovi se nakon zavrenog
studija vratio u Sarajevo, a 1945. godine u zakup je od Gazi Husrev-begove medrese dobio atelje u Titovoj ulici
na broju 35 u kojoj je prije njega bio
Petar Tijei, a u istom potkrovlju do
1947. bio je i atelje Romana Petrovia
i Ive eremeta. Selmanovi je jedan
od umjetnika koji su u Sarajevo donijeli iskustva jedne vrhunske evropske
akademije te je poeo u tom smislu i
traiti svoj identitet. Njegov prijatelj
slikar Edo Numankadi kae: To je
bilo mukotrpno jer je on duboko osjeao
svoje naslijee ovog regiona i islamske
kulture. Bio je vrlo religiozan ovjek
koji je pripadao onoj uvenoj porodici
Selmanovia iz Pljevalja, begovskoj
familiji.
Azra Begi, u tekstu o slikaru u
katalogu izlobe Umjetnost Bosne i
Hercegovine 1945.-1974. Umjetnika
galerija BiH (novembar 1974.) napisala
je: Orijent je Selmanovi nosio u krvi;
bio je dio njegove svakidanjice. Gledao
ga je s levhi ispisanih vizuelno upeatljivim arapskim pismom, s istonjakih ilima i serdada, s vezova bogato
ukraenih zlatom, sa starih knjiga u
raskonom povezu s niza, zapravo
skromnih ostataka nekadanje moi
i ugleda, koje je njegova osiromaena
porodica sauvala u znak sjeanja na
feudalnu prolost.
POVLAENJE IZ JAVNOSTI
Po povratku sa studija zaposlio se
kao nastavnik u enskoj gimnaziji gdje
je radio dvije i pol godine. Zatim se
odluio povui i time odrei sigurnog
izvora egzistencije. Nejasni su razlozi
ovog njegovog postupka.
Historiarka umjetnosti Meliha
Husedinovi godinama pripremajui veliku retrospektivnu izlobu pronala je nastavni plan i program u

Selmanovim stvarima koje je zadrao

iz vremena rada u koli. S obzirom na
to da su dijelovi bili podvueni, pretpostavila je da se Selman s njima nije
slagao. Ne znam zato je prestao. Teko je to razluiti. Neto se nije slagao
s Ismetom Mujezinoviem koji je bio
voditelj svega toga, objasnio je Selmanov brati Adbulmedid Selmanovi za
sarajevski magazin Stav uoi izlobe.
Historiari umjetnosti istiu da, dok
je radio, ovaj umjetnik nije slikao. Jedan od osnivaa Udruenja likovnih
umjetnika BiH, od 1945. do 1949. godine nije izlagao ni na jednoj izlobi.
Nakon etvorogodinje stanke poslao
je radove na iriranje za VII. izlobu
ULU BiH. Dva rada, sa 16 djela drugih autora, bivaju odbijena. To je uticalo da se Selmanovi jo vie zatvori.
Bez aluzija i asocijacija, istovremeno i moderno i uraslo u tradiciju,
prepoznatljivo i osobeno po nekoj svojoj specifinoj animi, Selmanovo djelo govori i o nijemoj ozbiljnosti ovjeka
koji je okuao patnju, ali i o njegovom
svojevrsnom hedonizmu. Ukratko, u
ovom djelu je vie neba nego pakla, a
on koji je oko sebe skoro izgradio tvravu utnje, koji je iza sebe nije ostavio nikakav intervju ili izjavu, on je to
svoje djelo, svoju najveu dragocjenost
predao svojoj sredini, uvjeren da na
taj in povjerenja ona nee odgovoriti
otporom, prezirom ili zaboravom, napisala je Meliha Husedinovi u predgovoru izlobe.
Prvu samostalnu izlobu organizirao je tek 1966. godine (izloio je 10
ulja i 20 crtea). Nije imao novaca ni
za katalog. Tek tada poinju da mu
stiu priznanja od kritike, a dobija
i Dvadesetsedmojulsku nagradu SR
Bosne i Hercegovine. Tada mu je estitku poslao profesor sa zagrebake
Akademije uveni Marino Tartaglia s
porukom da se ne uspava na lovorikama. Selmanovi je od 1. juna 1968.
dobio status samostalnog umjetnika,
ali penzionirao se ve 1969. godine.
Za preostalih nekoliko godina ivota
uspio je da napravi jo jednu samostalnu izlobu u Sarajevu 1971. godine na
kojoj je izloio 38 slika. Svoje slike nije
datirao, potpisivao ih je kao Selman,

LIKOVNO OKNO: Behaudin Selmanovi Selman

Njegov stvaralaki opus

trebao bi da se nae na
listi zatienih nacionalnih
spomenika pokretne
kulturne batine BiH, kao
jedinstven primjer iste
likovnosti i slobodnog i
studioznog umjetnikog
istraivanja i izraavanja
u vrijeme dominacije
socijalnog realizma i
zadanih normi i sadraja
nametnutih od strane
vladajuih struktura,
napisala je u tekstu povodom
stogodinjice roenja
Selmanovia, historiarka
umjetnosti Bonjakog
instituta u Sarajevu Merima
Memi
a godine nastanka utvrene su uglavnom po bojama i podacima o datumu
ulaska slika u javne ili privatne kolekcije. I zanimljivo, uljane boje uglavnom
je pravio sam. Nekad je to trajalo i po
deset godina, ali zato su uglavnom njegova djela u dobrom stanju.
Jedan od motiva na Selmanovim
slikama jeste lonac u kojem je umjetnik, prema kazivanju roaka Adbulmedida, unitio mnoge slike. Neke od
njih ne bi mu se dopale. Mnogo je slika nestalo u tom loncu, kazao je Selmanov brati. Prisjetio se da je njegov
amida boje, koje je pravio, uporeivao
s najkvalitetnijim bojama tog vremena.
Jedan od naina pravljenja boje bio je
tzv. francuski pokretom osmice na
mermernoj ploi (u pigmente u prahu
stavljao je laneno i makovo ulje). Jedan od vanih faktora u ovom procesu
jeste injenica da je ulje sazrijevalo na
suncu, zato kasnije nije oksidiralo na
platnu, a da bi ga proistio stavljao je
u njega aktivni kre. Jedne prilike u
nekoj francuskoj knjizi naemo da je
osnova boje mladi sir. Onda smo naruili iz Nahoreva, dobro se sjeam,
mlijeko od neke Pae. Onda smo ga
kuhali i pravili mladi sir, kojem smo
dodavali jaja i pravili boju, prisjetio
se Adbulmedid.

Njegova osama utjecala je i na njegovu umjetnost. Slikao je ono to se

nalazilo oko njega, ali i svoja sjeanja.
Prvo to je on zapamtio bili su ilimi,
mahrame, pekiri i druga raznorazna
tkanja. Smatrao je da je tu iskon umjetnosti njegovog naroda. Znao je da
nita u tom ornamentu nema sluajno - ni boja ni motiv, objasnio je Adbulmedid i dodao da je njegov amida
oslikao papir s motivima tkanja koja su
bila u svakodnevnoj upotrebi, a onda
bi ga postavio iza objekta kao pozadinu onog to je slikao.
Nije imao novca. Znate kako je
kada nemate i od drugog iete za
kafu. Mada brat nije tedio kada je
imao i mogao, posvjedoio je Adbulmedid. Objasnio je da je njegov otac
bio zanatlija. A u taj vakat na privatnike se nije blagonaklono gledalo. Bio
je jedne prilike tri mjeseca u zatvoru
jer je novinar iz komiluka objavio u
Osloboenju da je popravio kuu. No,
istina je bila da nije mogao drugaije naplatiti vlastiti rad pa je zauzvrat
dobio majstorluk na popravci objekta
u kojem je na Bjelavama ivjela porodica Selmanovi. Tada se ve Behaudinov intimni ivot sveo na kuu i atelje
gdje je na prozoru pisalo: Nulla dies
sine linea - Ni jedan dan bez linije. I

zaista se pridrao toga. Crtao je na

kartonima, na koricama blokova i sveski, a ja bih to sklanjao i uvao. Kada
je shvatio da ja to sakupljam, poeo
je cijepati ono to mu se nije svialo,
kazao je Abdulmedid i dodao: Nije
on imao nikakvih sentimentalnosti,
a ni ljubavi u to vrijeme. Mislim da
je i to zbog osamljivanja koje je pak
bilo posljedica nedostatka materijalnih sredstava.
UVANJE OD ZABORAVA
U etiri godine traganja organizatori izlobe retrospektive pronali su
oko 125 slika od kojih sedam nije izloeno zbog slabijeg kvaliteta i do nekih,
iji su vlasnici u Minhenu, nisu uspjeli
doi, ali i nekih drugih iji vlasnici nisu
bili spremni da ih ustupe za tu izlobu.
Prijatelju profesoru Vjekoslavu Jaku,
Selmanovi je pred kraj ivota spominjao da misli da je u ivotu naslikao 150
slika. Nepoznanica je da li je pod tim
mislio i na one koje je preslikao. Selmanovieva izoliranost bila je ishodite
za njegov tematski najbrojniji ciklus mrtvu prirodu. Slikarski dijalog on je
vodio na jedan gotovo poboan nain
tragajui za znaenjem beznaajnog i
ljepotom obinog na predmetima kakav su flae, vaze sa cvijeem, zdjele
BEHAR 128

65

LIKOVNO OKNO: Behaudin Selmanovi Selman

sa voem, trbuasti upovi sa jednim

ili dvije drke, jabuke, kruke vezeni
pekiri, ibrici i dezve, napisala je
Meliha Husedinovi.
Tekst iz Osloboenja (29. 11. 1949.)
svjedoi o ondanjim umjetnikim kriterijima koji su posluili kao paradigma u iriranju pristiglih radova, a
to je dosljedno provoenje linije nae
partije na umjetnikom planu. Taj trenutak potrebno je uzeti u obzir jer je
obiljeavao duh novog vremena. Rije
je o zvaninom poetku destabilizacije
odnosa na relaciji umjetnik drava,
napisao je Irfan Hoi u tekstu Genije
partiji u inat objavljenom u magazinu
Dani 2011. godine. Podsjetio je autor
na injenicu da je drava bila mecena
umjetnosti tako da je u sutini Selmanovievo umjetniko opredjeljenje
znailo istovremeno i ivot u oskudici.
To se promijenilo neposredno pred slikarevu ranu smrt. Sida Marjanovi iz
UNESCO-u prireivala je izlobu jugoslovenskog slikarstva. Napravila je
izbor radova koji su predstavljali Bosnu
i Hercegovinu. Uvrstila je Selmana u
deset najveih jugoslavenskih slikara.
Tada je i dobio nacionalnu penziju.
Nepravedno bi bilo napisati da struka u zadnjim decenijama nije uvala
Selmana od kolektivnog zaborava, od
ega nerijetko patimo. Umjetnici i oni
koji je vole, nalazili su povoda da se sjete
ovog velikog slikara posthumno. Iako
je za ivota Selman imao dvije izlobe,
posthumno su organizirane postavke
1973. godine u Stocu, 1974. i 1975. u
Tuzli i 1979. godine u Banjoj Luci, a
djela su mu se nala i na 78 grupnih
meunarodnih i domaih izlobi. Velika retrospektiva od 125 eksponata napravljena je 1986. godine u Umjetnikoj
galeriji BiH, koja danas posjeduje dvadesetak Selmanovih djela, ukljuujui
i crtee. Pet njegovih slika iz kolekcije
Umjetnike galerije BiH, 2008. godine
postavljeno je u galeriji Carlama Depot.
Tada su umjetnici podsjetili na legat
(63 eksponata), koji je ostavio prije etiri decenije Gradu Sarajevu a nikada
nije preuzet. Njegov brati objanjava:
U znak zahvalnosti izrazio je elju
da mu se da neki prostor u kojem bi
smjestio slike koje je posjedovao i na
66

BEHAR 128

Behaudin Selmanovi
bio je poseban jer je na
svojim platnima uspio
spojiti elemente zapadne
umjetnosti (poput francuskih
umjetnika Matisaa i Czanna)
i istone (poput minijature
iz perzijske umjetnosti).
Za ivota, kritiari su
njegovu umjetnost zvali
dekorativnom, ne ulazei
u njenu vieslojnost ispod
preciznih namaza to
najvie otkrivaju njegove
skice. Danas ga prosto
zovu vrsnim intimistom i
objanjavaju da su se takvi
umjetnici ranije nalazili na
marginama
taj nain poklonio ih gradu u kojem je
proveo najvei dio ivota.
Nakon smrti, slikarev amanet porodica je pokuavala izvriti decenijama. U prvo vrijeme brat efkija a
potom i njegov sin Abdulmedid. Nikada gradske vlasti nisu imale sluha
za znaaj njegovog djela, tako da nikad nije obezbjeen prostor u kojem
bi djela bila izloena. Upravo elja da
svoj rad ostavi svom narodu govori da
je bio svjestan znaaja i posebnosti
onog to je napravio.
Njegov stvaralaki opus trebao bi da se nae na listi zatienih

nacionalnih spomenika pokretne kulturne batine BiH, kao jedinstven

primjer iste likovnosti i slobodnog i
studioznog umjetnikog istraivanja i
izraavanja u vrijeme dominacije socijalnog realizma i zadanih normi i sadraja nametnutih od strane vladajuih
struktura, napisala je u tekstu povodom stogodinjice roenja Selmanovia, historiarka umjetnosti Bonjakog
instituta u Sarajevu Merima Memi.
Podsjetila je da je Selmanovi ostao
dosljedan sam sebi uprkos injenici da
ga je likovna kritika u BiH nazivala
dekadentnim slikarem, a njegova
djela okarakterisala kao modernistiki
ki. Njegovo djelo je izvanredan primjer saivljavanja raznorodnosti u jednoj kompaktnoj i harmoninoj sintezi
osnovnih likovnih elemenata, kao to
su linija i boja, istakla je Memika.
Selmanovi savremenici kau da je
volio jutro. Tada je i radio veinu pejzaa. Druga djela slikao je uglavnom
prije izlaska sunca kako bi izbjegao
sjene. Fascinantna je njegova ljubav
prema Hercegovini Poitelju i Stocu.
Govorio je da Hercegovina ima samo
tri boje vode, neba i kamena, prisjetio se Alija Rizvanbegovi. Selman
je boravio u Alijinoj kuu u Begovini u
Stocu, a Alija u Sarajevu kao student
stanovao u kui Selmanovia. Boja
kamena u Stocu bila je ista kao i boja
kamena u Pljevljima, kakve se sjeao,
objanjava Abdulmedid.
Zanimljiv je podatak da autor koji
je bio potpuno na margini ima ast
da ak dva njegova djela daruju Josipu Brozu Titu. Dobijao je pozitivne
kritike uglavnom mimo granica Bosne i Hercegovine tokom kolektivnih
izlobi. Tek u godinama kada je dobio
pozitivne kritike u Zagrebu pa onda i
Beogradu njegovi sarajevski kritiari
promijenili su stav.
Azra Begi u predgovoru u katalogu izlobe Umjetnost Bosne i Hercegovine 1945.-1974., napisala je: Selmanovieno vrijeme nije za nama, ve
ispred nas: njegov garant je uroena
ovjekova potreba za ljepotom koja
to je dublje potisnemo, to sigurnije,
eruptivnije i pobjedonosnije izbija na
povrinu.
n

LIKOVNO OKNO: Behaudin Selmanovi Selman

Izloba
Behaudin Selmanovi
1915. 2015.

Bonjaki institut Fondacija Adila Zulfikarpaia

Umjetnika galerija Bosne i Hercegovine
BEHAR 128

67

LIKOVNO OKNO: Behaudin Selmanovi Selman

Mahrame, 1964., ulje na platnu, 81 x 60

68

BEHAR 128

LIKOVNO OKNO: Behaudin Selmanovi Selman

Bijela kua u Stocu, 1969., ulje na platnu, 80,5 x 100

Voe u crvenom, oko 1967.-8., ulje na platnu, 65 x 81,5

Mrtva priroda, oko 1959., ulje na platnu, 54,5 x 65,5

BEHAR 128

69

LIKOVNO OKNO: Behaudin Selmanovi Selman

Autoportret s jabukama, oko 1959., ulje na platnu, 92 x 73

70

BEHAR 128

LIKOVNO OKNO: Behaudin Selmanovi Selman

Autoportret, 1963., ulje na platnu,

61 x 50 cm

Mrtva priroda s glavicama luka,

1961., ulje na platnu, 72,5 x 92
BEHAR 128

71

LIKOVNO OKNO: Behaudin Selmanovi Selman

Sarajke, 1967., ulje na platnu, 146 x 114,5

72

BEHAR 128

LIKOVNO OKNO: Behaudin Selmanovi Selman

Mangala, 1967., ulje na platnu, 100 x 80,5

Jesen, prije 1957., ulje na platnu, 73,5 x 60

Drvene kaike, 1963., ulje na platnu, 49,5 x 65,5 cm

BEHAR 128

73

LIKOVNO OKNO: Behaudin Selmanovi Selman

Kruke, 1955., ulje na platnu, 58 x 57

Fotografije: Dragana Antoni

74

BEHAR 128

OBLJETNICE

100 godina od rasputanja

BOSANSKOG SABORA
Skoro sva zasjedanja, kojih je bilo ukupno etiri, karakterizirala je nacionalistika
obojenost istupa srpskih i hrvatskih zastupnika, koji su u svakoj prilici isticali svoje
zahtjeve nad Bosnom i Hercegovinom. Sve to, a posebno sarajevski atentat na
austrijskog prestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu enu Sofiju, 28. juna
1914. godine, uticali su da Car 6. februara 1915. godine raspusti sabor

Pie: Hamza Ridal

Od Kongresa velikih sila u Berlinu,

13. jula 1878. godine, Bosna i Hercegovina bila je pod okupacijom Austro-Ugarske, koja je imala privremeni karakter
uz formalno zadravanje sultanovog suvereniteta. Austro-Ugarska je 1908. godine, suprotno odredbama Berlinskog
kongresa, i formalno anektirala Bosnu
i Hercegovinu. Od proglaenja aneksije,
koja je opravdavana potrebom donoenja ustava i demokratizacijom politikog
ivota uvoenjem Sabora, do izdavanja
ustava za Bosnu i Hercegovinu prolo je
vie od petnaest mjeseci.
Krajem 1909. godine Austro-Ugarska je zavravala posljednje pripreme
za uvoenje Ustava u Bosni i Hercegovini. Ve poetkom 1910. godine, 20. februara, slubeno je proglaen Zemaljski
tatut (Bosanski ustav). Sveanosti proglaenja Zemaljskog tatuta u Sarajevu
prisustvovali su svi lanovi Vlade, vii
inovnici i predstavnici civilnih i vojnih
vlasti, poglavari svih vjerskih zajednica,
predstavnici gradskih opina, autonomnih oblasti i korporacija i drugi ugledni graani. Sveano proglaenje obavio
je tadanji zemaljski poglavar Marijan
Vareanin, koji je u kraem govoru saopio skupu nastale promjene, a zatim
je proitao carevo rjeenje o uvoenju
ustava. Novi ustavni poredak u Bosni
i Hercegovini bio je reguliran sa est

zakona koji su predstavljali cjelinu: (1)

Zemaljski ustav, (2) Izborni red, (3) Saborski poslovni red, (4) Zakon o drutvima za Bosnu i Hercegovinu, (5) Zakon o
skupljanju za Bosnu i Hercegovinu, (6)
Zakon o kotarskim vijeima.
Bosanski ustav donio je vrlo male
promjene u upravi Bosne i Hercegovine,
jer su njegove kompetencije bile ograniene. Vrhovna je upravna vlast i dalje
ostala u rukama Zajednikog ministra
finansija u Beu i njegove agencije, inovnike Zemaljske vlade u Sarajevu.
Od svega, ipak, najvanija je injenica
da je ovim Ustavom Bosna i Hercegovina dobila Sabor. Bosanski sabor je bio

neka vrsta parlamentarnog tijela mada

sa veoma ogranienim legislativnim
zakonskim pravima. Sabor je bio sastavljen
kombinacijom socijalnog, nacionalnog i
virilistikog kurijalnog sistema, veoma
sloenog karaktera, pie u tekstu Molba graninih uglednika Bosanskom saboru iz 1914. godine prof. Mina Kujovi,
via struna saradnica u Arhivu Bosne i
Hercegovine. Statut je svim zemaljskim
pripadnicima garantirao jednakost pred
zakonom. Iako je Ustav bio prilino ogranien i nije domaim ljudima i institucijama davao mnogo ovlatenja, ve je vrhovna uprava ostala u rukama Zajednikog
ministarstva finansija u Beu, neosporan
BEHAR 128

75

OBLJETNICE

je njegov znaaj, jer je njime oznaen poetak ustavnog poretka u naoj zemlji.
Nadlenosti Sabora
Prve saborske izbore Zemaljska vlada
raspisala je od 18. do 28. maja 1910. godine. Odaziv biraa bio je ogroman, ak
i u seoskoj kuriji od koje se to najmanje
oekivalo. Od ukupno upisanih biraa
glasalo je: muslimana 83%, pravoslavaca 85%, dok je najmanji odziv bio meu
katolikim stanovnitvom, samo 61%. U
Sabor su izabrana 72 poslanika i 20 virilnih lanova. Zemaljska vlada predloila
je da se na 25.000 stanovnika bira jedan
poslanik. Popis izaprila1895. godine govorio je da je u Bosni i Hercegovini tada
ukupno bilo 1.568.092 stanovnika, od ega
548.632muslimana, 673.246pravoslavca
te 334.142 katolika. U sabor su, na osnovu
ovih brojki, birana 72 zastupnika, tako da
je katolicima pripadalo 16, muslimanima 24, pravoslavcima 31, dok je Jevrejima pripao samo jedan mandat. Aktivno
birako pravo imali su svi bosanskohercegovaki pripadnici mukog spola koji
su na dan izbora navrili 24 godine, koji
su samovlasni i koji u zemlji ive barem
jednu godinu. Jedino su ene veleposjednice, ukoliko plaaju 140 kruna zemljarine, imale aktivno birako pravo u veleposjednikoj kuriji. U Sabor su izabrane
brojne znamenite linosti iz drutvenog
i kulturnog ivota Bosne i Hercegovine:
Ali-beg Firdus, Safvet-beg Baagi, Petar
Koi, Vojislav ola, Nikola Mandi, Ljubo Simi, Ivan ari... Pored njih, stalne
lanove Sabora sainjavale su linosti iz
religijskog ivota Bosne i Hercegovine:

Godine 1911., zbog sve

veih razilaenja izmeu
konfrontiranih struja u Saboru,
nije se postigao dogovor oko
usvajanja budeta. lanovi
Predsjednitva Sabora, dr.
Safvet-beg Baagi i dr.
Nikola Mandi, sastali su se s
baronom Benkom i obeali da
e provladina muslimanskohrvatska koalicija usvojiti
budet. Ovo je, ujedno, bio
prvi sluaj stvaranja koalicije
izmeu Bonjaka i Hrvata u
Bosanskom saboru
76

BEHAR 128

reisul-ulema, direktor vakufsko-mearifetske uprave, sarajevski, mostarski i

po imenovanju najstariji muftija, etiri
mitropolita i predsjednik Pravoslavne
zajednice, nadbiskup i dva provincijala franjevakog reda te sefardski rabin.
Saboru je, po Ustavu, pripadalo pravo
da Zemaljskoj vladi u Sarajevu upuuje
peticije, da imenuje komisije, da podie
albe, predlae rezolucije, podie albe
protiv Vlade. lanom 31 Bosanskog ustava bilo je utvreno da Sabor i njegovi
lanovi nemaju nikakve nadlenosti u
ustavnoj vlasti. Vlada je, prema tome,
bila potpuno nezavisna od Sabora u podruju svoga djelovanja.
U nadlenosti Bosanskog sabora bili su
budet, zakljuivanje zajmova, otuivanje
i optereivanje zemaljskog imanja, krivino pravosue, krivina policija, graansko
pravo, javne knjige, trgovako i mjenino
pravo, pravo udruivanja i skupljanja,
tampa, zdravstvo, privreda, nastava, religijske institucije, agrarni pravni odnosi,
podizanje gospodarskih zavoda, mjere za
unapreenje poljoprivrede i melioracije,
ume i zatita uma, porezi, reforma katastra, podizanje i preinaavanje kaznionica, graenje eljeznica, izdravanje
cesta, kupalita i ljeilita, sastav opina i ispitivanje i odobravanje zakljunih
rauna izvrenja budeta. Tokom prve i
jedine posjete Bosni i Hercegovini, car
Josip Franjo I imenovao je za predsjednika
prve saborske sjednice Ali-bega Firdusa,
a za potpredsjednike Vojislava olu i dr.
Nikolu Mandia. Kako je Ali-beg Firdus
bio bolestan, predsjedniku dunost tokom cijelog prvog zasjedanja obavljao je
Vojislav ola.Kasnije e za predsjednika
Sabora biti imenovan Safvet-beg Baagi. Otvaranje Sabora bilo je popraeno
neuspjelim pokuajem ubistva generala
Marjana Vareanina na Carevoj upriji,
prilikom povratka s otvaranja. Atentator,
srpski omladinac Bogdan eraji, po kojem je do devedesetih nosio ime most na
kojem je izvrio atentat, ubio se kako bi
onemoguio istragu.
Jeziko pitanje
U poetku rada Sabora svi poslanici
nastupali su, bez obzira na to kojoj su politikoj stranci i konfesiji pripadali, uglavnom zajedniki prema Zemaljskoj vladi
i slono radili.Poslanici su bili saglasni
u vezi s ukidanjem zabrane odravanja
analfabetskih kurseva, zahtjevima da se

ne postavljaju maarski natpisi na eljeznici, zahtjevima da se ukine njemaki

jezik u unutranjem saobraaju, da se
donese novi zakon o umskim globama
koji je znaajno olakao poloaj seljatva,
kao i na drugim pitanjima. Stenografski
izvjetaji sa sjednica Bosanskog sabora
svjedoe da je njegova funkcija bila slina
funkciji savremenog parlamenta. Sukobi u Saboru poeli su prilikom rasprave
o Nacrtu zakona o potanskoj tedionici
krajem 1910. i poetkom 1911. godine, a
pokretanje jezikog i agrarnog pitanja u
Saboru prekinulo je definitivno sporazumni rad i dovelo do pregrupiranja i traenja saveznika meu politikim grupama
te do nastojanja Zemaljske vlade da stvori
radnu veinu, sastavljenu od poslanika iz
sve tri vjersko-nacionalne grupe.
U knjizi Nacionalno-politiki odnosi
u bosanskohercegovakom saboru i jeziko pitanje (1910.-1914.) Devad Juzbai
navodi da u Ustavu nije bilo nikakvih
odredbi o pismu, niti se u njemu spominjao
naziv jezika kojim je govorilo stanovnitvo
Bosne i Hercegovine. Uvoenje ustavnih
institucija dovelo je do proirenja stvarne
administracijske upotrebe narodnog
jezika i znailo je poetak nove etape u
rjeavanju jezikog pitanja, koje je egzistiralo ne samo kao nacionalni i politiki,
ve i kao socijalni problem. U ljeto 1910.
godine, u prvoj godini rada Sabora, pokrenuto je ovo pitanje. U istupanjima
pojedinih poslanika, pie Juzbai, dola
je do izraaja socijalna komponenta ovog
problema. Podvrgnuto je kritici ophoenje osoblja zemaljskih eljeznica koje se

OBLJETNICE

saborska rasprava o zakonu o potanskoj

tedionici (od 24. januara do 1. februara
1911.), u ijem je centru bilo pitanje zakonodavnih kompetencija Sabora u odnosu
na naredbodavnu vlast krune, zavrila se
tako to je muslimansko-hrvatska veina
izila u susret Vladi i usvojila podneseni
zakonski prijedlog nakon burnih protesta i opstrukcije srpskih poslanika. Ovaj
poraz je Srpskom poslanikom klubu pao
tim tee jer je on pretendovao na vodeu
ulogu i hegemoniju u Saboru, objanjava Juzbai.

putnicima obraalo prvo na njemakom

pa onda na narodnom jeziku, zatim je
kritizirano davanje prvenstva natpisima
na njemakom te zapostavljanje irilice.
Veina uposlenika nije ni poznavala jezik domaeg stanovnitva.
Stoga je, u skladu s prijedlozima
Budetskog odbora, Sabor na XXIII sjednici usvojio rezoluciju kojom poziva Zemaljsku vladu da srpski ili hrvatski jezik uvede kao zvanini jezik eljeznikog
personala u komunikaciji s putnicima, te
da natpise na eljeznici postave najprije
na srpskom ili hrvatskom, na latinici i
irilici, i da se isprave pojedini pogreno
napisani nazivi imena i mjesta. Vlada je,
po odobrenju Zajednikog ministarstva
finansija, odgovorila da e narodni jezik
postepeno uvesti kao unutranji zvanini
jezik. Rjeavanje jezikog pitanja bilo je
vano jer je moglo utjecati kako na zapoljavanje domaih ljudi, tako i na njihovo
napredovanje u slubi.
Godine 1911., zbog sve veih razilaenja izmeu konfrontiranih struja u Saboru, nije se postigao dogovor oko usvajanja
budeta. lanovi Predsjednitva Sabora,
dr. Safvet-beg Baagi i dr. Nikola Mandi,
sastali su se s baronom Benkom i obeali
da e provladina muslimansko-hrvatska
koalicija usvojiti budet. Ovo je, ujedno,
bio prvi sluaj stvaranja koalicije izmeu
Bonjaka i Hrvata u Bosanskom saboru.
Na sjednici odranoj 13. i 14. januara postignut je kompromis o usvajanju budeta, a podrali su ga i neki srpski poslanici koji su se bojali rasputanja Sabora i
raspisivanja novih izbora. Sedmodnevna

Krize zbog agrarnih

i jezikih pitanja
Najznaajnija pitanja u Saboru bila
su agrarno i pitanje zemljoposjeda openito, koje je obiljeilo prvo i dijelom etvrto zasjedanje, te jeziko pitanje kao
kljuni dio nacionalnog pitanja, a kroz
oba su se prelamali nacionalni odnosi u
ovom predstavnikom tijelu. Bosanskohercegovaki zemaljski sabor postao je
mjesto vrlo estih rasprava o agrarnom
pitanju. Nastala je podjela, pri emu su
tri glavne grupe bile formirane po vjersko-nacionalnom kljuu, dok je etvrti uesnik bila Zemaljska vlada putem
njenih predstavnika na saborskim zasjedanjima. Ipak, mora se istaknuti da je
glavna borba voena izmeu bonjakih
i srpskih poslanika, jer su zemljoposjednici uglavnom bili muslimani, a zakupci/
kmetovi veinom pravoslavni.
Na prvom zasjedanju iznosili su se argumenti za opravdanost eljenog naina
rjeavanja agrarnog pitanja, postavljala
terminoloka i sutinska pitanja povezana s agrarnim pitanjem ta obuhvata
agrarno pitanje, da li je obraiva ifluke zemlje kmet ili zakupac, kojeg su porijekla pravoslavni i muslimani u Bosni
i Hercegovini i koja je od ovih grupa starija u Bosni i koja, posljedino, ima vie
prava na zemlju, da li je odnos izmeu
zemljoposjednika i obraivaa privatnopravnog ili javnopravnog karaktera,
koji su motivi vodili austrougarsku upravu da pristupi eksternoj kolonizaciji da
unaprijedi poljoprivredu ili oslabi srpsku
etniku kompaktnost na odreenim prostorima u Bosni i Hercegovini i neka
druga pitanja povezana s agrarom. (...)
Nakon toga izbija kriza zbog jezikog pitanja, kao jednog od najvanijih potpitanja nacionalnog pitanja. U unutranjim
politikim odnosima jeziko pitanje se i u

Stenografski izvjetaji sa
sjednica Bosanskog sabora
svjedoe da je njegova funkcija
bila slina funkciji savremenog
parlamenta. Sukobi u Saboru
poeli su prilikom rasprave o
Nacrtu zakona o potanskoj
tedionici krajem 1910. i
poetkom 1911. godine, a
pokretanje jezikog i agrarnog
pitanja u Saboru prekinulo je
definitivno sporazumni rad
i dovelo do pregrupiranja
i traenja saveznika meu
politikim grupama
saborskom periodu odnosilo na definiranje naziva jezika i koritenje pisma, a ne
na sutinu samog jezika. I pored razliitog pristupa nacionalno-politikih grupa
u Saboru nazivu jezika, konano je 1912.
godine postignut sporazum o jezikom
pitanju nakon poputanja Hrvata, koji
su prihvatili da se jezik zvanino nazove
srpsko-hrvatski. Ostao je problem kako s
Vladom rijeiti jeziko pitanje koje od tada
dobiva primarno socijalnu i ekonomsku
dimenziju, pie doc. dr. Edin Radui u
monografiji Parlamentarna skuptina
Bosne i Hercegovine. Sve je to utjecalo na
konfesionalnu diferencijaciju poslanika
u Saboru, koji su sve ee zanemarivali interese graana Bosne i Hercegovine
zarad insistiranja na interesima vlastite
etnike ili konfesionalne grupe.
Skoro sva zasjedanja, kojih je bilo
ukupno etiri, karakterizirala je nacionalistika obojenost istupa srpskih i
hrvatskih zastupnika, koji su u svakoj
prilici isticali svoje zahtjeve nad Bosnom
i Hercegovinom. Sve to, a posebno sarajevski atentat na austrijskog prestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu
enu Sofiju, 28. juna 1914. godine, uticali
su da Car ve 6. februara 1915. godine
raspusti sabor. Prethodno su van snage
stavljene najbitnije odredbe bosanskog
Ustava iz 1910. godine. U meuvremenu poeo je Prvi svjetski rat, objanjava
Kujovi. Tako je rasputen Bosanski sabor s kojim je Bosna i Hercegovina ula u
razdoblje parlamentarizma. Godine 1915.
doao je kraj instituciji koja je oznaila
poetak novog razdoblja u politikom ivotu Bosne i Hercegovine. 
n
BEHAR 128

77

GRAMATOLOKA OTKRIA

Ljubuak Hasan, zatim

Stipan pa fra Lovro Ljubuak
(Stara knjievnost i gramatika kao uvari identiteta)
Fra Lovro itovi pisao je u 18. vijeku, u onom razdoblju turskog perioda u kojem su se ve
diferencirala tri knjievna toka, nejednako prisutna i esto ona kulturna toka koja i nisu tako
lahka za identifikaciju. Tri sastavnice bosanskog bia danas se, naglaeno, sve vie vraaju
svojim provenijencijama u kojima se vide razlikovne komponente i to hrvatska katolikoj,
srpska pravoslavnoj, bonjaka islamskoj
Pie: Remzija Hadiefendi-Pari

Uvod

Stara oko 300 godina, jedna latinska

gramatika1 iz 1713. jednog bosanskog
franjevca, koji je vei dio ivota proveo u
Dalmaciji2, u Splitu i u ibeniku, gdje
je bio i nastavnik na bogoslovskoj koli,
kako je zabiljeila profesorica Sarajevskog univerziteta Herta Kuna jo 1974.
godine, izazvala je veliko zanimanje nakon ponovnog tampanja, tj. reprintnog
izdanja iz godine 2001. To je Grammatica latino-illyrica, po rijeima I. Pranjkovia vanija gramatika latinskog jezika
(Vijenac, br. 406), ili - kako pak navode
Pavao Knezovi i ime Demo - najuspjelije, najutjecajnije i najvanije djelo fra
Lovre itovia (2005)

Reprintno izdanje stare

gramatike potaknulo izuavanja

Gramatika je nakon prvog izdanja

u Mlecima godine 1713. imala jo dva,
1

78

Preciznije: Grammatica Latino-Illyrica ex Emmanuelis aliorumque approbatorum grammaticorum libris iuventuti Illyricae studiose accommodata a
patre f. Laurentio de Gliubuschi, Venetiis M.DCCIII.
Lovrin suvremenik fra N. Gojak je povodom Lovrine smrti zabiljeio da ga
ali svekolika Dalmacia zato to ne ima
grada di nie pripovida i dobro inio, u:
P. Knezovi, . Demo, Pogovor Grammatica /v. napomenu 1/, Zagreb, MLADE
udruga za istraivanje i pouavanje kulturno-povijesne grae; Zagreb: Ogranak
Matice hrvatske; Ljubuki: Sarajevo:
Synopsis, 2005, str. 301

BEHAR 128

oba nakon autorove smrti (jedno 1742. i

drugo 1781.), a nakon prvog reprintnog
izdanja 2001. (Klobuk-Mostar) doivjela
je ubrzo jo jedno 2005. (Zagreb-Sarajevo), to nije esta pojava u izdavatvu,
i tako odkrinula radoznalom oku vrata u autorov ivot, ovijen tajnovitou
legende i privlanou mita, kako se
to obino dogaa na mjestima s nedostatkom pouzdanog podatka izgubljenog ili zatrtog kroz burno vrijeme, i sa
linostima koje su nekako neobinijim
putevima ivota izazivale posebno zanimanje. Ali, donijela je i niz lingvistikih radova iz ozbiljnih pera, nova
saznanja o jeziku i metajeziku Gramatike, njenom prototekstu i metatekstu,
kao i o drugim fra Lovrinim tampanim
radovima3 nedostupnim cjelovito, bilo
da je rije o knjievnim ili molitvenim.
Donijela je i nauni skup o tihom pregaocu Lovri i njegovom dobu (ibenik
Skradin 2008). Izlaganja s tog ibenskog znanstvenog skupa objavljena su
2009. u Zborniku o Lovri itoviu.4 Ponovno objavljenje stare latinsko-ilirske
gramatike donijelo je i punu zahvalu graana autorovog rodnog grada i
3

Izd. Hrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu, Zagreb 2009.

U Zborniku o Lovri itoviu (Hrvatski

studiji Sveuilita u Zagrebu, Zagreb,
2009.) radove su objavili: Radoslav Katii, Radoslav Dodig, Hrvatin Gabrijel
Jurii, Diana Stolac, Ljiljana Koleni,
ime Demo, Anastazija Vlasteli, Pavao Knezovi i dr.

prijatelja bosanskih franjevaca u vidu

trajnog sjeanja: spomenik omiljenom
fra Lovri u samom centru Ljubukog,
ijim se imenom (kao mjestom svojega
porijekla5) - naporedo s redovnikim potpisao na koricama svoje Gramatike
i dosljedno, kako se u literaturi o njemu esto istie, uz svoja ostala tampana djela.

Hasan

Kau da od svih franjevaca Bosne argentine fra Lovro ima, vjerovatno, najinteresantniju biografiju.6 Roen je potkraj
XVI. stoljea u muslimanskoj porodici7
5

Vlado Pavii, Fra Laurentius de Gliubischi: Alendar(ovi), Sitovi ili itovi, Rad. Zavoda povijesti znanosti
HAZU Zadru, sv. 50, 2008, str. 194

Herta Kuna, Neke osobine jezika Lovre

Sitovia, Nauno drutvo NR Bosne i
Hercegovine, Sarajevo, 1961, str. 125.
To navodi i veina istraivaa u razliitom obimu i s razliitim detaljima.

Kuna navodi sljedee: Njegov preobraaj od muslimana do franjevca odigrao

se na sljedei nain. Za vrijeme rata
Dalamtinac imun Talaji zarobio je
njegova oca, koji onda dade sina za taoca..., isto, str. 125
Hivzija Hasandedi, u popisu muslimanskih prezimena Ljubuaka naenih u raznim ispravama i po sjeanju
samih Ljubuaka, navodi prezime itovi, i u fusnoti dodaje: itovia Hasana, dijete nekog bega iz Ljubukog,
zarobili su vrgorski krani i preveli na
kranstvo. On je kasnije postao franjevac i istaknuti pisac fra Lovro itovi i

GRAMATOLOKA OTKRIA

i zvao se Hasan. To navode mnogi istraivai ne mogavi odoljeti zanimljivosti

egzotinog8, bizarnog podatka iz sudbine
jednog ljubukog djeaka koji e jo kao
dijete dopasti u ruke bosanskim franjevcima (Kuna 1974:126) vjerovatno zato
e to biti sudbonosno i presudno utjecati na djeakov potonji ivot (naputanje
porodice)9, usmjeriti mu vrstu kolovanja10 (harambaa imun Talaji, zvani

navodi, kao izvor: V. Vri, Odjeci, 150

godina rada imotske upe 1717, -2-VIII
1967, str. 24. Isti, Vrgorska krajina,
str. 31. (H. Hasandedi, 1999, str.117).
Ovaj Hasandediev navod komentirao
je V. Pavii: Njegovi se ivotopisci /
Lovrini/ u osnovnim crtama slau s
ovakvim tijekom preobrazbe muslimana Hasana u kranina Stipana, osim
Hivzije Hasandedia, koji pribjegava
klasinoj manipulaciji i, lano se pozivajui na V. Vria, tvrdi da je Hasan
bio dijete nekog ljubukog bega, kojeg
su (samoga Hasana!) zarobili vrgorski
krani i preveli na kranstvo, sugerirajui time neto sasvim suprotno
prisilu u toj konverziji! To se ak ne
usuuje tvrditi niti Konjhodi, koji,
spominjui fra Lovru pod prezimenom
Sitovi, samo tvrdi da je kao talac
boravio u samostanu, a ne u Talajia
kui i obitelji. Pavii, Fra..., str. 196,
napomena 14. U knjizi Muslimanska
batina Bonjaka II (Islamski kulturni
centar Mostar, Mostar, 1999) nalazimo, u napomeni 58, isti navod H. Hasandedia (itovi Hasan, dijete nekog
bega iz Ljubukog, zarobili su...).
Rusmir Mahmutehaji (Tajna Hasanaginice, Buybook, Sarajevo, 2010) na
str. 149, u fusnoti 30, takoer navodi
taj podatak u prii o Hasanu itoviu,
koja je dio borbi na podrujima s obje
strane granice.

Vlado Pavii, Fra..., str. 193

Bit e zabiljeeno i to da momi Hasan

doe u kransko mjesto i u kransku
obitelj u kojoj je nauio itati i pisati,
moliti i pjevati pobone pjesme. Ako se
zna da je svako muslimansko dijete,
pogotovo porijekla koje je imao Hasan,
bilo obavezno uiti pred hodom, tj.
pohaati mejtef, dakle uiti arapsko
pismo, moglo bi se pretpostaviti da je i
djeak Hasan, sin bega ili kapetana ili
nekog oito imunijeg Ljubuaka, to
su pretpostavke koje se navode u razliitim izvorima koji su mi bili dostupni,
u godinama koje bi mogao imati u to
vrijeme, kako ve navode razne knjige
i razni autori, znao drati pero u ruci.
Ili je Hasan, kad se naao izvan oeve
kue, bio isuvie mali za mjetef ili se
ovdje misli na latinicu.

10

U biografskim podacima biljei se da

Delija, odvodi Hasana u zaostroki franjevaki samostan gvardijanu fra Tomi

Radatoviu, a ovaj ga povjeri fra Iliji
Mamiu, tadanjem samostanskom uitelju mladei11 put obrazovanja (ope je
suglasje da se to dogodilo u Italiji i da je
okonano najkasnije do 1708.12, vjerovatno Bolonja)13 i sam njegov rad (bosanski
franjevac, jedini s brkovima kako kao
kuriozitet navodi u nekim potonjim zabiljekama, uitelj latinskog i filozofije,
omiljen propovjednik, odgojitelj, misionar, pisac, znanstvenik).
Stjepan i Stipanua
Popularna, Gramatika je nazivana
Stipanua - po autorovom imenu Stipan,
dobijenom nakon krtenja. Zanimljivo je
da gramatika nije dobila ime po kasnijem,
redovnikom imenu Lovro, primljenom
po Stjepanovom/Stipanovom zareenju,
a kojim se autor i potpisivao na svojim
tampanim djelima i drugdje (npr. za
vrijeme obavljanja profesionalnih dunosti, usp. vlastoriuni fra Lovrin potpis
bosanicom, to ga je pronaao Pavii a
gdje stoji: Ja fra Lovro itovi iz Ljubukog...)14. Tu bi se moglo moda govoriti o
nekoj vrsti spontanog izraza bliskosti s
uenim odgojiteljem, profesorom bogoslovja, profesorom mladih sjemenitaraca
i njegovim nesumnjivo dobro prihvaenim udbenikom latinskog jezika objanjenog mladiima na njima razumljivom i bliskom maternjem jeziku, naki.
Vezu autora i narodskog ikavskog naziva
je djeak bio darovit, uzorna vladanja
i uenja, pa kad je izrazio elju da postane redovnik, starjeinstvo provincije primi ga u novcijat (P. Knezovi, .
Demo, Pogovor..., 301-2). Istraivai
esto naglaavaju i da je djeakova elja bila pobjei preko Trebiata, napustiti roditeljski dom i pokrstiti se.
Usp. P. Knezovi, . Demo, Pogovor...,
str. 302

11

Usp.: V. Pavii, Fra..., str. 196

12
13

14

...a nema dvojbe da je jo 1707. bio na

studijama u Italiji piu: P. Knezovi,
. Demo (Pogovor..., str. 302) pozivajui
se na Antu Crnicu i njegov rad iz 1937.
Usput, od nekadanjeg lektora sh./hs.
jezika iz Dubrovnika, gosp. Hajdarevia, dobila sam svojevremeno obavijest,
mislim da je bilo 1993., da je svjedoio
propadanju brojnih arapskih i turskih
rukopisa u Bolonji, u vlanim knjinim
spremitima grada.
Usp. V. Pavii, Fra..., str. 201

Stipanua za dugo nezaobilazni kolski

udbenik kroz 18. stoljee u Hrvatskoj,
njegovu Gramatiku koritenu gotovo do
sredine 19. bez obzira na kasnije gramatike latinskog jezika koje su postojale na
podruju Hrvatske,15 zasigurno nalazimo u fra Lovrinom krtenom ikaviziranom imenu Stipan, a ne jekaviziranom
Stjepan, to je oblik krtenog imena koji
mnogi istraivai i ivotopisci po inerciji,
ini se, navode. O tome je prvi precizan
podatak, izgleda, iznio V. Pavii, tim prije to ni sam, kako je rekao, nije naao
pisani trag za ono tvrdnju koju je naveo
Lovrin ivotopisiac A. Crnica.
Naime, u biljekama Lovrinih biografa, pa i u A. Crnice, Hasan je dobio
ime Stjepan nakon kretenja 1699., u 17.
godini ivota. Za taj podatak, koji se po
pravilu preuzima od navedenog Crnice
(iz 1939, str. 45), Pavii pie sljedee:
Na alost, u sauvanim zaostrokim maticama toga vremena nisam pronaao
upis ovog krtenja (Pavii 2008:194).
Malo potom, Pavii navodi i ovo: Da bi
izbjegao mogue neugodnosti, Delija je
Hasana odveo u zaostroki samostan,
gdje ga je istinama kranske vjere pouio i nakon toga krstio fra Ilija Mami,
na, kako rekoh, Kalandoru, 2. 2. 1699. u
17. godini iota i nadjenuo mu ime Stipan (str. 196). Pavii navodi i podatak
najstarijeg ivotopisca Vladimirovia iz
1770., a iji je ivotopis, kako kae, i sauvan, da je Hasanovo krtenje fra Ilija
obavio 1694., to se Paviiu ini nejasno zato. Kad bi to bilo tano, fra Lovro bi bio roen 4 godine ranije, 1677.,
a ne 1682. Godinu 1699. navode autori
Pogovora Gramatike pretampane 2005.
Knezovi i Demo (2005:302) i mnogi drugi, no meni se ovdje ini zanimljiviji kolaterarni Paviiev podatak da je rije
upravo o Stipanu, a ne Stjepanu, kako
se, vjerovatno po inerciji, navodi u veini radova. Ikavska varijanta pukog
naziva (Stipanua) za Lovrinu Gramatiku mogla se, ak i da je rije o imenu
Stjepan, tumaiti pripadnou ikavskim
idioma onih kojima je Stipanua i bila
namijenjena, a koji su se njome zasigurno i sluili, barem veina njih.

Anastazija Vlasteli, Sronost u hrvatskom jeziku u Gramatici gra Lovre

itovia Ljubuaka, internet, https://
bib.irb.hr/datoteka/339672.Vlastelic_
za_prof._Lukezic.doc, str. 5

15

BEHAR 128

79

GRAMATOLOKA OTKRIA

Ljubuki i Ljubuak

Imenom Lovro autor e se potpisati u

svojoj Gramatici, u izdanju objavljenom
za ivota, kako e biti potpisana i ona dva
posthumna, koja su djelimino drugaija, kao i uz kasnija tampana djela. Ime
Lovro dobit e dvije godine nakon imena Sipan, kada postane redovnik i obue
franjevaki habit. Ime je pratilo ime Lovrinog rodnog mjesta u potpisu mnogih
djela, na latinskom ali i na maternjem,
npr.: ...a patre f. Laurentio de Gliubuschi,
...otacz f. Lovro Gliubusckoga, ...po otczu
fr. Louri iz Gliubuskoga, ...Ja fra Lovro
itovi (Pavii 2008:194). Tu mjesnu
pripadnost Pavii objanjava utjecajem
franjevake literature, prethodnika i franjevakih suvremenika (i navodi primjer:
sv. Ante Padovanski sl.), no taj topos zaviajnosti nalazimo i u tradiciji mnogih
drugih bosanskih autora koji su stvarali
na drugim svjetskim jezicima (npr. Sabit
Uianin, Jusuf Sarajlija, Fevzija Mostarac i sl., pa i u imenima drugih dvaju
znamenitih Ljubuaka - Kapetanovia).

Sitovi i itovi

Do nedavno, ini se, fra Lovro nije

imao ni pouzdano prezime. Stariji lingvisti i istraivai pisali su uglavnom o
Lovri Sitoviu (npr. Kuna 1961, 1974, Ravli 1973, Lovrenovi 1989.), a prezime
itovi uz fra Lovru se po pravilu javlja
u literaturi novijeg datuma.16
Prezime itovi prvi se put javlja uz
fra Lovru davno, u biljeci njegovog suvremenika fra Nikole Gojaka. Kako je
fra Gojak pisao bosanicom, nema dvojbe
oko toga da je fra Lovrino prezime itovi
(bosanica grafeme s i jasno razlikuje)17.
Temom prezimena bosanskog franjevca
posebno su se bavili Pavao Knezovi u
radu itovi ili Sitovi? (1996) i Vlado
Pavii u radu Fra Laurentius de Gliubischi: Alandar(ovi), Sitovi ili itovi?
(2008). Pavii je prouavao matine knjige zaostrokog i makarskog samostana,
pronaao upise prezimena itovi, a ak i
vlastoruni upis samog fra Lovre, koji sam
sebe imenuje na taj nain u izvjetajima
16

U Zborniku stihova i proze XVIII. stoljea, gdje se navodi prozni predgovor i

2. poglavlje Pisme od pakla, kao poeme
bez pjesnike vrijednosti, stoji: Lovro
itovi (izd. Matica hrvatska i Zora,
Zagreb 1973).

17

Usp. V. Pavii, Fra..., str. 200.

80

BEHAR 128

o nekim redovnikim slubama. Prezime

pak Alender i Alenderovi, o kojem se pisalo kao fra Lovrinom izvornom prezimenu, ostaje ini se za sada na razini teze.

u ratnim okrajima Morejskoga rata, e ne

kao djeak bio taocem za oca koji se otputio skupiti otkupninu18. (Pavii 2008:195)

Split ili ibenik?

Godina roenja

Do nedavno bila je ini se nepouzdana i godina fra Lovrina roenja. Herta

Kuna u studiji Neke osobine jezika fra
Lovre Sitovia precizno navodi: Godinu
njegova roenja ne pominje nijedan autor, ali se zna da je umro 1729. u Splitu,
prema navodima Vukovarskog nekrologa
(Kuna 1974:125). No, prihvaen je podatak koji navodi Jurii (1999:51, nav.
po V. Pavii 2008) da je fra Lovro umro
28. veljae 1729. u 47. godini iota. Ako
bi to bio pouzdan podatak, fra Lovro bi
bio roen 1682., kako je i slubeno zabiljeeno na ploi njegovog spomenika u

Saimanjem velikog
orijentalno-islamskog
civilizacijskog kruga, koji
je na balkanske zemlje
proirila Osmanska
imperija kao u rubne
dijelove administrativne i
civilizacijske moi, Bonjaci
su ostali izvan jedinstvenog
kulturno-civilizacijskog
kruga u kome su stoljeima
ivjeli. ...Bonjacima
se dugo i sistematski
nametao kompleks zbog
stvaralakog ukljuivanja u
tokove orijentalno-islamske
kulture
Ljubukom. No, u literaturi je zabiljeen
i ovaj neobian podatak: Stari mrtvar
obitelji zaostroke spominje da je fra Lovro umro na reeni nadnevak, ali s oko
64 godine starosti?! Pavii, koji i navodi
ovaj podatak iz dostupnih mu zaostrokih
knjiga, u napomeni to obrazlae, zakljuujui nedoumice koje bi mogle na temelju podatka - ako je pouzdan - iz Starog
mrtvara proizai: Dakle, prema tome bi
bio roen 1665. u punom jeku Kandijskoga rata. Mislim da taj broj godina u
trenutku smrti nije toan, jer bi u tome
sluaju Hasan i sam djelatno sudjelovao

Ni mjesto smrti bosanskog franjevca

ini se nije bilo pouzdano. Raniji istaivai
navodili su da je to Split, kao to eksplicite navodi i H. Kuna u ranije citiranom
radu (umro je u Splitu, a rukopisi su mu
u Makarskoj)19 ili su pak mjesto smrti
isputali - kao npr. u Zborniku stihova
i proza XVIII stoljea (Matica hrvatska,
Zagreb 1973). ibenik20 kao mjesto fra
Lovrinovog roenja stoji na spomeniku
u Ljubukom. Tako je, po pravilu, i u radovima veine suvremenih istraivaa.

Pisma, dilce i dvije knjiice

No, pouzdan je podatak da je fra Lovro sastavio jedno djelo koje je izazvalo
veliko zanimanje zadnjih petnaestak godina. To je pominjana Grammatica Latino-Illyrica, objavljena u Mlecima 1713.,
pa 1742. i 1781. godine. U njoj su date
osnove gramatike latinskog jezika s tekstovima na latinskom preuzetim iz starije
gramatike Manoela/Emmanoela Alvaresa
(prvi put objavljena 1572. a i sama u hrvatskim vjerskim kolama koritena kao
udbenik), s dijelovima prevedenim na
naki budui da je i namijenjena domaim uenicima. Pouzdan je i podatak da
je fra Lovro, osim te Gramatike, napisao
Pisnu od pakla, vjersko-pounu pjesmu
ispjevanu u desetercima a govori o mukama paklenim za one koji se ne pokaju i
ne obrate (Mleci 1727) i dvije knjiice21:
Nauk krstjanski i Promiljanja i molitve,
koje se ine i govore inei put kria. Gramatika je, uz Pisma, zasigurno najznaajniji Lovrin spis za prouavanje jezika,
na njima su se temeljila i sada se temelje
istraivanja mnogih lingvista, pogotovo
18

H. Kuna navodi: Za vrijeme bekog

rata (isticanje RHP) Dalmatinac imun Talaji zarobio je njegova oca...,
u: Neke..., str. 125.

19

Hrta Kuna, Neki..., 126

20

Veina navodi da je umro u ibeniku

(usp. Diana Stolac, Gramatika Lovre
itovia u kontekstu hrvatske gramatologije, u: Zbornik o Lovri itoviu...,
str. 129. Vezano za podatke o ivotu i
djelu fra Lovre itovia autorica u napomeni 1 upuuje na Niki, 2001a.

21

Herta Kuna, Neke..., str. 126

GRAMATOLOKA OTKRIA

nakon njenog reprintnog izdanja, kad je

postala dostupna istraivaima, lingvistima prije svega. Kuna napominje i ove
podatke: Ni Gramatiku ni Nauk krstjanski nisam nala u prvom izdanju; jedino
to mi je stajalo na raspolaganju bila je
Gramatika iz 1780. i Nauk iz 1762. Nekadanja profesorica Sarajevskog univerziteta navodi da su Nauk i Promiljanja
i molitve, zapravo knjiice tampane poslije fra Lovrine smrti u Budimu 1734.,
manje vjerodostojni svjedoci, s obzirom
da vie nije bilo uea pisca u konanom
redigovanju teksta (str. 126). Kuna navodi
da biblioteka franjevakog samostana u
Makarskoj, gdje je fra Lovro bio i propovjednik a jedno vrijeme predavao filozofiju i latinski jezik mladiima koji su se
spremali za redovnitvo te im sastavio
svoju poznatu Gramatiku, posjeduje, osim
ovih navedenih djela, i vei broj njegovih
neobjavljenih rukopisa (Kuna 1961:126).
Te rukopise Kuna nije istraivala, a do
Promiljanja i molitvi nije mogla ni doi,
kako sama navodi22 (str. 126).

Jezik Ljubukog i okoline

H. Kuna, koja se meu prvima bavila

jezikom Gramatike i dvaju drugih znaajnijih djela fra Lovre Ljubuaka (Pisma
od pakla i Nauk krstjanski), primjeuje
razliku izmeu njega i veine ostalih franjevaca, koji su dobrim dijelom porijekolom iz Bosne (Kuna 1961: 126).
Kao Hercegovac, iz zapadnog njenog
dijela, u svojem e jeziku odraavati karakteristike njegova govora, upravo govora Ljubukog i njegove okoline, iako nisu
iskljuena ni manja ili vea odstupanja
pod utjecajem jezika tadanje franjevake
literature i literature dalmatinskih tokavskih pisaca. (str. 126)

Uzor: Emmanuel Alvarus/Alvares

Gramatika bosanskog franjevca sastavljena je prema jednom drugom obaveznom udbeniku isusovakih kola
XVI stoljea kao predloku - gramatici latinskog jezika portugalskog isusovca
22

To je, inae, spis vrlo malog formata u

kome su tampane molitve koje se govore za vrijeme krinog puta, a kako
se upravo u njegovo doba razvio pravi
kult tog religioznog obreda, knjiice te
vrste bile su u stalnoj upotrebi i zbog
toga izloene vrlo brzom propadanju,
pa se rijetko koja i mogla sauvati do
danas. (Kuna, Neke..., 126)

Jeziki identitet Bosne su u

prolosti gradili razliiti jezici
i razliita pisma (pismena).
Viepismenost i viejezinost,
s aspekta dijahronije, vane
su komponente slojevitog
bosanskog jezikog
identiteta. To je uvjetovano
i geografskim poloajem
Bosne
Emmanuela Alvarusa / Emanuela Alvaresa (De institutione grammatica libri
tres, iz 1572. g.), gramatici koja je i sama
doivjela mnoga izdanja, prerade i kompilacije u nekoliko stoljea. Podatak o
prototekstu svoje Gramatike, dilaca
kako sam kae - itovi je naveo ve u
naslovu, na koricama knjige.

gniihouu (str. 13); imafe ovako nafcki

izrechi imenuiuchim... (str. 15); Nominativus, nafcki imenviuchi... (str. 15);
morefe nafcki iztomaciti (str. 16); aliti
recenie nafcki (str. 16); V nafc iezik doifto mnoghkrat confundife aliti fmiffafe
i uadrafe nafcki.... (str. 17); premdafe
nafchki obarchu u paffivo... (str. 218),
itd. itovi se u prvom od triju predgovora
(nosi naslov: Pripogliubglenomu sctioczu),
moe se rei epitekstom, vanom dijelu
Gramatike koji nije i njen nerazdvojni
dio, iznosi svoje miljenje da mnozi narodi to iest Franczezi, Spagnoli, Italianczi,
Nimczi... lake naue gramatiku (latinskog) iergo oni ftampaiu grammatike u
fuoie vulaftite iezike iftomacene a mi neimamo grammatikah u nafc iezik iftomacenih, dodajui i ovo: i premda ieffu
koijgodi naucitegli grammatike iftomacili declinatione imenah i conjugatione
verbah haruaftski25.

Rijei lipo u nafc iezik iztomacene

U Hrestomatiji starije bosanske knjievnosti (Biblioteka Kulturno naslijee

Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1974)
Herta Kuna, koja je meu prvima pisala i o autoru i o fra Lovrinoj Gramatici
(...) pie i o drugim bosanskim franjevcima23 ostavljajui i podatak o metajeziku Gramatike. Naime, u opisu latinskog
jezika, dijelova na latinskom, Sitovi je
davao i tumaenja, komentare i navodio
primjere i na jeziku bliskom mladiima
Bosne Argentine, odnosno jeziku poznatom
uenicima kojima je i bila namijenjena.
U tekstu Gramatike to je najee signalizirao zamjenicom na ili prilogom
naki24, npr. Doli nifge nach che /.../ lipo
u nafc iezik iztomacene po zlameniu
Tako iz bosanskog franjevakog miljea
potjee i Juraj Dragii (Georgius Benignus de Salviatis), jedan od najveih
imena evropskog humanizma i latiniteta. Pobjegavi iz Srebrenice pred
Turcima 1463. u Dubrovnik, studirao
je potom na najviim evropskim sveuilitima... (Ivan Lovrenovi, Labirint
i pamenje, kulturnohistorijski esej o
Bosni, Osloboenje, Biblioteka Posebnih izdanja, Sarajevo, 1989, str. 117)

23

U Gramatici ima srpskohrvatskih

objanjenja, to je novina koju autor
obrazlae nastojanjem da olaka uenje, pozivajui se pri tom na inostranu praksu, Herta Kuna, Hrestomatija
stare bosanske knjievnosti, Biblioteka
kulturno nasljee Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1974, str. 174.

24

uvar identiteta

Jeziki identitet (pojedinca i kolektiva)

sloena je pojava i u prolosti, ne samo u
ono vrijeme kad se jezik uzimao kao sastavnica nerazdvojnog (romantiarskog)
jedinstva: jezik nacija drava. Vana
je komponenta etnikog (nacionalnog) i
kulturnog identiteta. Mogu ga graditi,
naravno, i jeziki varijeteti u statusu
govora, narjeja, dijalekta, jezika. Npr.
jednom Ljubuaku bitna je sastavnica
jezikog identiteta tokavsko narjeje i
ijekavskog i ikavskog izgovora, jer mu
je, u regionalnojezikom identitetu bitan podatak da je tokavac i ikavac, a
tek potom to da je govornik standardnog
bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika i to
tokavac i ijekavac, to je sastavnica njegovog nacionalnog identiteta.
Jeziki identitet Bosne su u prolosti
gradili razliiti jezici i razliita pisma (pismena). Viepismenost i viejezinost, s
aspekta dijahronije, vane su komponente slojevitog bosanskog jezikog identiteta. To je uvjetovano i geografskim poloajem Bosne.
Nalazei se u poloaju krajnje zemlje
istoka izloene prema zapadu i krajnje
zemlje zapada okrenute ka istoku, kako
pie Mak Dizdar, Bosna je oduvijek bila
25

Tj. ...i premda su neki nauitelji gramatike istumaili deklinaciju imena i

konjugaciju glagola hrvatski... (Gramatika, str. 4)

BEHAR 128

81

GRAMATOLOKA OTKRIA

raskrsnica raznih interesa i razmee

raznovrsnih uticaja. Takva njena situacija odrazila se u njenoj staroj pismenosti, knjevnosti i pismenosti. /.../ Po
oskudnim spomenicima koji su sauvani
do danas poslije vievjekovnog njihovog
unitavanja potvreno je prisustvo etiri pisma kojima su se sluili stanovnici
bosansko-humskog podruja: grkog, latinskog, glagoljice i irilice.26
Fra Lovro itovi pisao je nekoliko
stoljea kasnije, u XVIII vijeku, u onom
razdoblju turskog perioda u kojem su
se ve diferencirala tri knjievna toka,
nejednako prisutna i esto ona kulturna
toka koja i nisu tako lahka za identifikaciju. Tri sastavnice bosanskog bia danas se, naglaeno, sve vie vraaju svojim provenijencijama u kojima se vide
razlikovne komponente, i to hrvatska
katolikoj, srpska pravoslavnoj, bonjaka islamskoj. Posmatranje kulture
Bosne tokavskog narjeja (mislim prije
svega na onu urbanu) vodi ka zakljuku
da i nema bitnih razlikovnih elemenata
osim vjerskih i onih koji, sljedstveno, iz
vjere proizilaze.
U Hrestomatiji starije bosanske knjievnosti (1974, knjiga I, u ediciji Kulturno nasljee Bosne i Hercegovine) Kuna
istie da se, kako kae, u tzv. turskom
periodu mogu identificirati tri paralelna knjievna toka napominjui da pri
tom jo ne moe biti govora o nacionalnim knjievnostima (str. 7). Naime, nacionalna svijest jo nije formirana i tek
e kasnije svaka od ovih knjievnih tradicija da se na svojstven nain uklopi u
nacionalnu knjievnost, s tim to ni tada
nee prestati da traje i vai njena historijska definiranost bosanskohercegovakim
podnebljem /.../ (str. 8).
Kako je poznato, Bosna je bila patarenska zemlja i sve do poetka XV v. na
vladarskom dvoru bio je gotovo znaajniji
utjecaj patarenskog djeda nego katolike crkve i njenih predstavnika, s obzirom
da su odnosi s Rimom bili najee zategnuti. Ipak, Rim je pokuao ve poetkom XIV v. da na ovo tlo ubaci katolike
redovnike koji bi djelovali u ovakvim posebno tekim uslovima. To su bili dominikanci i franjevci, ali su samo franjevci
uspjeli da preive sve unutranje sukobe,
Mak Dizdar, Stari bosanski tekstovi,
Biblioteka Kulturno nasljee, Svjetlost,
Sarajevo 1971, str. 11

26

82

BEHAR 128

pa i protjerivanje katolikog biskupa, te

da se snau i opstanu i u okviru Turske,
poslije gubljenja dravne samostalnosti,
pa ak da se izbore i za beneficirani status. (Herta Kuna, 1974:107)

Izdavaki projekti

U Hrvatskoj postoje recentni izdavaki projekti vezani za povijest lingvistike

i pretampavanje naunih djela i knjiga
velikog kulturnopovijesnog znaaja koja
tako postaju dostupnija naunoj i strunoj javnosti i njenom (pre)vrednovanju,
ali pristupana i iroj italakoj publici.
U biblioteci Pretisci Instituta za hrvatski
jezik i jezikoslovlje u Zagrebu od 2002.
objavljeno je nekoliko reprinta starih
gramatika i pravopisnih prirunika s
korisnim pogovorima. Nakon jednog takvog ponovnog tampanja Gramatike bosanskog franjevca Lovre Ljubuaka (izd.
Mlada udruga za istraivanje i prouavanje kulturno-povijesne grae; Zagreb:
Ogranak Matice hrvatske; Ljubuki; Sarajevo: Synopsis, 2005. Knjinica Hereditas; lib. 1) odran je nauni simpozij
Lovro itovi i njegovo doba, objavljen
Zbornik radova o Lovri itoviu i dr. U
tom kontekstu recentnih projekata treba sagledati i meunarodni skup Jezik
u Bosni i Hercegovini od Matije Divkovia do danas, odran 2012. u Rektoratu
Sveuilita u Zagrebu.
I Bonjacima, koji su u prolosti proivljavali i preivljavali najrazliitije faze
(od svojatanja do potpunog negiranja),
kao i njihov jezik (zaboravljajui da je
njihovo pravo nazvati svoj jezik imenom
kojim sami ele, kao to je nacionalnost
osjeanje za koje ni jedan narod ne treba traiti neije odobrenje), potreban je
uspjean odabir i pretampavanje djela
kulturnog nasljea, kojim e dalje afirmirati vlastite nacionalne vrijednosti i
vrijednosti svoje domovine, na nain stjecanja znanja o sebi, ali i o onima s kojima
ive oslobaajui se kompleksa nie vrijednosti, a uz razvoj sustava vrednovanja
tekovina vlastitog korpusa u usporedbi s
drugima u domovini i ire oslobaati se
kompleksa o samodovoljnosti.
Posebno bih nagasila ono to je Esad
Durakovi u vie navrata isticao, vezano
za istraivanje knjievnosti na orijentalnim jezicima (arapskom, turskom i
perzijskom), kao i istraivanje te batine uope: Saimanjem velikog orijentalno-islamskog civilizacijskog kruga, koji

je na balkanske zemlje proirila Osmanska imperija kao u rubne dijelove administrativne i civilizacijske moi, Bonjaci
su ostali izvan jedinstvenog kulturno-civulizacijskog kruga u kome su stoljeima
ivjeli. ...Bonjacima se dugo i sistematski nametao kompleks zbog stvaralakog
ukljuivanja u tokove orijentalno-islamske
kulture...27 Usuujem se rei, slaui se
sa Esadom Durakoviem, da - ostane li
bonjaka knjievna batina nedokuiva
u viestoljetnoj povijesti i u nepoznatim
jezicima,28 kao i bogata nauna batina
bonjakih uenjaka na orijentalnim jezicima (budui da je u vrijeme osmanske
dominacije u Bosni izuavan niz disciplina orijentalnoislamske kulture: retorika,
stilistka, gramatika, pravo, logika, filozofija i dr.), - i knjievnost i nauka ostat
e tek kratka epizoda koja nije u stanju
posvjedotoiti o povijesti duha jednog naroda koji je dugo prije te epizode postojao
kao djelotvoran povijesni i kulturno-civilizacijski faktor.29 Potrebno je pretampavanje znaajnih djela na nain Pretiska
kako bi postali dostupni naunoj i strunoj javnosti kao i iroj italakoj publici jer je izuavanje bonjake batine na
orijentalnim jezicima, u vertikali dugoj
nekoliko stoljea, sudbinski znaajno za
znanstveno validnu historiju bonjake
knjievnosti.30 Dodala bih: i kulture. U tom
smislu vano je omoguiti slian pristup
glosama i metaglosama, komentarima i
metakomentarima, formama kompendija i metakompendija, dvojezikih i dr.
rjenika, gramatika te djela koja pripadaju bosanskoj alhamijado knjievnosti.
Da se ne bi dogaalo utapanje u
neku drugu populaciju u nedostatku
samopoznavanja, uspjean odabir nasljea koji e ostvariti i afirmaciju vlastitih nacionalnih vrijednosti, to je nain
oslobaanja kompleksa nie vrijednosti
i stjecanja samopouzdanja znanjem o
sebi i onima s kojima ivimo, a to je i
zaita od (mogue) asimilacije, potrebno
je razvijati pozitivnu povijesnu svijest
i pamenje.
n

Esad Durakovi, Prolegomena za historiju knjievnosti orijentalno-islamskog

kruga, Connectum, 2005, str. 39

27

28

Isto, str. 39

29

Isto, str. 39

30

Isto, str. 39

BEHAR

ekonomski podlistak
godina II / 2015. / broj 4

Uvodnik

Glas razuma
Pie: Faris Nani, urednik ekonomskog podlistka

U DOBA VELIKIH EKONOMSKIH KRIZA koje su gotovo u pravilu uvijek izazvane spekulacijama u financijskom sektoru, ljudi se u
strahu i neizvjesnosti utjeu jednostavnim rjeenjima, kolektivnih
obrazaca ponaanja. Politike grupacije na uzdrmanoj sceni sve se
vie radikaliziraju, nude gotova i brza rjeenja, nalaze kolektivne
krivce za loe stanje i promiu diktaturu kao model rjeenja. Nijemci imaju sintagmu das Patentrezept koja je prispodobiva svim
politikim pokretima totalitarnih tendencija i ponaanja koji olako obeavaju jednostavna i brza rjeenja za sigurnost i ekonomsko blagostanje. Kako je, unato svim inovativnim rjeenjima iz
arsenala financijskih i monetarnih institucija, ekonomska kriza i
dalje sve tea i neizvjesnija i sve vie pogaa i razvijeni dio svijeta,
zasada desni radikalniji politiki pokreti, od kojih neki sudjeluju u

zemalja, ne raditi, mnoiti se i otimati plodove rada evropskih stanovnika te, ak i nasiljem, mijenjati njihov nain ivota. Jedan polupismeni politiar, lan seljake stranke tvrdi kako je rije o seobi
naroda sa ciljem osvajanja Evrope, a drugi isto toliko pismen iz Domoljubne koalicije ne moe sakriti svoje rasistike predrasude prema
azijskim muslimanima, kulturno drukijim. Kao da je to problem.
No, kako je nedavno objavio jedan od najuglednijih makroekonomista sa podruja bive Jugoslavije, Slovenac Joe Mencinger,
strahovi od trokova velikog vala izbjeglica koji navodno mogu ugroziti evropsku ekonomiju nemaju nikakvog ekonomskog temelja, a
60 milijardi eura, koliko kroz politiku kvantitativnog olakanja,
radi stimuliranja novog rasta, svaki mjesec emitira Evropska centralna banka, bilo bi dovoljno za uzdravanje tri milijuna izbjeglica
u idue tri godine, ako bi ih u Evropu, odnosno primarno
zemlje Evropske unije uope toliko dolo. Prema nekim
U Evropu bi u iduih nekoliko godina moglo doi najvie
scenarijima, u Evropu bi u iduih nekoliko godina moglo
tri milijuna migranata. Kada se niti jednog od njih ne bi
doi najvie tri milijuna migranata. Kada se niti jednog
zaposlilo oni bi EU godinje stajali 22 milijarde eura, to je
od njih ne bi zaposlilo, oni bi EU godinje stajali 22 mili1,69 promila evropskog BDP-a. Ukupni BDP zemalja Evropske jarde eura, to je 1,69 promila evropskog BDP-a, naveo je
unije iznosi preko 13 tisua milijardi eura. 22 milijarde bile bi Mencinger za ljubljanski Dnevnik. Ukupni BDP zemalja
malen troak za ukupnu evropsku ekonomiju. Ne zaboravimo Evropske unije iznosi preko 13 tisua milijardi eura. Ukupni dosadanji transferi iz kvanitativnog otputanja,
da samo zemlje EU imaju preko 500 milijuna stanovnika,
naalost primarno ponovno u financijski sektor, iznose
pa je doseljenje jo tri milijuna nezamjetno. Ako bi se
preko 1100 milijardi eura. Po Mencingerovoj ocjeni, te 22
umjesto u banke i financijske ustanove financijski stimulusi
milijarde bile bi malen troak za ukupnu evropsku ekoECB-a usmjerili u kredite za poduzea, a malim dijelom i u
nomiju. Ne zaboravimo da samo zemlje EU imaju preko
financiranje dolaska migranata, to bi pozitivno utjecalo na
500 milijuna stanovnika, pa je doseljenje jo tri milijuna
porast potronje i rast BDP-a
nezamjetno. Kljuna teza slovenskog ekonomista je ona
koju smo i na stranicama ovoga podlistka naglaavali u
vlasti (poput maarskog Jobbika), osim patent recepata iz skrae- nekoliko navrata. Ako bi se umjesto u banke i financijske ustanonih kurseva politike ekonomije, poinju nalaziti i krivce, odnosno ve financijski stimulusi ECB-a usmjerili u kredite za poduzea, a
grupacije koje trebaju preuzeti krivicu za sve veu ekonomsku, so- malim dijelom i u financiranje dolaska migranata, to bi pozitivno
cijalnu i moralnu krizu te sve veu nesigurnost. Za tu su svrhu ide- utjecalo na porast potronje i rast BDP-a. Nije li upravo to imala
alno posluile izbjeglice iz Sirije, Iraka i Afganistana te ekonomske na umu Angela Merkel kada je sirijske i irake izbjeglice pozvala u
izbjeglice iz drugih zemalja koje se trenutno ne nalaze u ratnom
Njemaku? Znakovito je da je taj poziv doao ubrzo nakon objave
stanju. Narativi maarske i vlada zemalja tzv. Viegradske skupine njemakog demografskog instituta o utjecaju starenja i odumirau dobroj mjeri korespondiraju sa stavovima ekstremno desnih poli- nja njemakog stanovnitva na njemaku ekonomiju u samo jedtikih snaga i ciljano preplaenog demosa u uljuenijem djelu Evro- noj generaciji. Financiranje dolaska i radne integracije izbjeglica
pe u koji, po tretmanu izbjeglica i ponaanju u krizi koja to zapravo sustavom jedinstvenih socijalnih transfera koji bi vaio za sve
i nije, spada Hrvatska. Taj narativ je vrlo jednostavan. Svodi se na otklonilo bi rasprave o kvotama za migrante kojima se sada suproizvodnju straha od masovnog dolaska desetaka, pa ak i stoti- protstavljaju zemlje Viegradske skupine, ocijenio je Mencinger.
na milijuna kulturno drugaijih ija je iskljuiva namjera nakaiti Evropu ne ugroavaju izbjeglice, ve bodljikava ica, poentirao je
n
se na socijalne fondove Evropske unije i ostalih zapadnoevropskih ugledni slovenski ekonomist.
BEHAR 128

83

ekonomski podlistak

EKONOMIJA I OBRAZOVANJE

ansa ekonomskog razvoja

Jugoistona Evropa kao

meunarodni centar obrazovanja
Piu: Amer Bukvi i Elma Agi-abeta
Pozicioniranje Jugoistone Evrope kao centra za meunarodno obrazovanje moe biti korisno za razvoj cjelokupnog drutva
kako u obrazovanju tako i u ekonomiji. Sa veim brojem studenata koji raspolau visoko kvalitetnim obrazovanjem, znanjem
i vjetinama, stvorit e se pretpostavke da ti studenti sa steenim znanjem u konanici podre razvoj matinih drava. Osim
toga, ulaganje u promociju Jugoistone Evrope kao meunarodnog obrazovnog centra je imperativ, budui da e se na taj
nain poboljati nacionalni obrazovni sistemi u regiji openito

Trenutno stanje i iskustva

Dosadanja iskustva i najnoviji trendovi u visokom obrazovanju ukazuju na to da bi Jugoistona Evropa mogla postati
meunarodni centar za obrazovanje stranih studenata. Naime,
iskustvo je pokazalo da je nivo obrazovanja na univerzitetima
u Jugoistonoj Evropi zavidan. Studenti koji imaju zadovoljavajui prosjek ocjena, te neophodno znanje stranih jezika, sa steenom diplomom nemaju prepreke prilikom nastavka studija
na master i doktorskim programima irom Evrope, ukljuujui
i rigorozne studijske programe u Americi, Njemakoj ili Velikoj
Britaniji. Pri tome nema razlike da li se radi o nastavku studja
na privatnim ili dravnim univerzitetima. Najvanije je zadovoljiti parametre zahtjeva za upis na specifian studijski program.
Naravno, odreeni studijski programi imaju prednost prilikom
upisa, ali generalno, studenti koji imaju zavren studij postiu i
dobre rezultate prilikom odlaska u inostranstvo. Naalost, najea prepreka za nastavak studija u inostranstvu su trokovi.
Takoer, postoje evropski univerziteti koji imaju limit za primanje studenata izvan Evropske Unije, to je u nekim sluajevima
ograniavajui faktor za upis, te je proces vrlo zahtjevan i omoguava upis samo najboljim studentima.
U proteklih par godina vidljiv je trend poveanja broja stranih
studenata na univerzitetima u Jugoistonoj Evropi a posebno u
Sarajevu. Brojni su razlozi koji su tome doprinijeli. Osim dravnog univerziteta, u Sarajevu su prisutni i meunarodni privatni
i dravni univerziteti, koji pruaju zadovoljavajui nivo kvaliteta, te nastavu na engleskom jeziku. Takoer, neki fakulteti na
Sarajevskom univerzitetu nude nastavu i na engleskom jeziku.
Privatni i dravni meunarodni univerziteti esto nude dvostruke diplome, koje su automatski priznate u Bosni i Hercegovini,
Italiji, Velikoj Britaniji, Turskoj i drugim zemljama. Na Sarajevskom univerzitetu trenutno postoje uspostavljeni zajedniki
studijski programi sa Griffit College u Dublinu, Univerzitetom
84

BEHAR 128

u Beu, Bologna Univerzitetom, Univerzitetom Bolton, La Sapienza Univerzitetom u Rimu, Univerzitetom u Beogradu, Univerzitetom u Ljubljani te Univerzitetom u Zagrebu. Ove injenice privukle su strane studente, iji broj iz godine u godinu raste.
Tako je u 2014. godini u BiH boravilo 4.500 stranih studenata,
od kojih su 3.900 studenti iz Turske.
Naknade za studij na sarajevskim privatnim i dravnim fakuletima na engleskom jeziku kreu se izmeu 1.000 i 5.000
eura godinje, zavisno od programskog studija i fakulteta. Dok
su ove naknade prilino visoke za prosjenu bosansku porodicu, iste su vrlo konkurentne u odnosu na trokove studiranja
u regiji ili u drugim dijelovima Evrope. Na primjer, naknade za
kolovanje na meunarodnim univerzitetima meu lanicama
Evropske Unije kreu se izmeu 2.000 i 20.000 eura, dok u Velikoj Britaniji kolarina vodeih univerziteta esto dosee i do
35.000 eura godinje.
Priliv mozgova vs. odliv mozgova
Dobro je poznata injenica da je procenat mladih ljudi sa
podruja Jugoistone Evrope, koji bi, ukoliko bi imali priliku,
rado napustili matinu dravu izrazito visok, i po tom kriteriju

ekonomski podlistak

IZDVOJENA TEMA

Bosna i Hercegovina je naalost jedna od

Naknade za studij na sarajevskim privatnim i dravnim
vodeih zemalja u regiji. Svjedoci smo rafakuletima na engleskom jeziku kreu se izmeu 1.000 i 5.000
stueg trenda odlaska mladih obrazovanih
eura godinje, zavisno od programskog studija i fakulteta. Dok su
ljudi, sa akcentom na ininjere visokih tehove naknade prilino visoke za prosjenu bosansku porodicu, iste
nologija, te medicinske strunjake i medicinsko osoblje u razvijene zemlje Evropske
su vrlo konkurentne u odnosu na trokove studiranja u regiji ili u
Unije. Neizmjerni su trokovi ulaganja u
drugim dijelovima Evrope. Na primjer, naknade za kolovanje na
obrazovanje jednog doktora ili ininjera, od
meunarodnim univerzitetima meu lanicama Evropske Unije kreu
osnovne kole do fakultetskog obrazovanja.
se izmeu 2.000 i 20.000 eura, dok u Velikoj Britaniji kolarina
Odlazak jednog mladog obrazovanog ovjeka
na rad van, na primjer Bosne i Hercegovivodeih univerziteta esto dosee i do 35.000 eura godinje
ne, predstavlja veliki gubitak. Prvi gubitak
je finansijske prirode tj. podneseni trokovi,
koji su rezultat ulaganja graana i drave. Drugi gubitak je manji miliona eura. Kada se na ovo dodaju i ostali potencijalni prihodi,
broj dostupnih ljudi lokalnim firmama za dalji razvoj, jer odlaze poput posjeta porodice i prijatelja Bosni i Hercegovini, trokovi
upravo najkvalitetniji mladi kadrovi. Posljedice ovog procesa su zabave i odmora, direktni prihodi od stranih studenata rastu na
250 miliona eura. Poveanim prihodima univerziteta stvorila bi
dugorone i nesagledive.
Rat u bivoj Jugoslaviji uzrokovao je ogroman odliv ljudi, pa se nova radna mjesta u segmentu obrazovanja, privukao angakao rezultat imamo da npr. Bosanci i Hercegovci, izmeu osta- man dijaspore, te podigao nivo kvaliteta obrazovanja. Rastom
log, zauzimaju i zavidne pozicije na univerzitetima irom svijeta. prihoda na univerzitetima porastao bi i budet za istraivanja i
Mnogi od njih bi vrlo rado uestvovali u razvoju zemlje, povre- razvoj i uspostavu istraivakih centara, koji su trenutno na nimenim ili stalnim radnim angamanom na fakultetima. Meu- skom stepenu razvoja. Naime, iznosi koji se trenutno izdvajaju
tim, trenutni nain odabira kadrova na univerzitetima, te ogra- za akademska istraivanja i razvoj su minimalni, a ostali uslovi
niena finansijska sredstva njihov angaman znaajno limitiraju na univerzitetima su takvi da akademsko osoblje nije podstai onemoguavaju. Stoga je neophodno dalje raditi na strategiji knuto da radi akademska istraivanja.
Takoer je vano imati na umu da e pozicioniranje Jugoiprivlaenja 100.000 stranih studenata na univerzitete u regiji.
Privlaenjem stranih studenata ostvarile bi se mnogobrojne kori- stone Evrope kao centra za meunarodno obrazovanje biti kosti za ekonomski i drutveni napredak. Na primjer privlaenjem risno za razvoj cjelokupnog drutva kako u obrazovanju tako i
novih 20.000 stranih studenata u Sarajevo ostvario bi se direktni u ekonomiji. Sa veim brojem studenata koji raspolau visoko
finansijski efekat koji ukljuuje studijske naknade i trokove, koji kvalitetnim obrazovanjem, znanjem i vjetinama, stvorit e se
u prosjeku iznose 4.000 eura godinje, u zavisnosti od studijskog pretpostavke da ti studenti sa steenim znanjem u konanici
programa, te univerziteta. Pored studijskih trokova, minimalni podre razvoj matinih drava. Osim toga, ulaganje u promocitrokovi stanovanja i prehrane na godinjem nivou iznose 4.000 ju Jugoistone Evrope kao meunarodnog obrazovnog centra
eura, ime bi godinji prihod od stranih studenata iznosio 160 je imperativ, budui da e se na taj nain poboljati nacionalni
obrazovni sistemi u regiji openito. Jugoistona Evropa ima jedinstvenu priliku da privue studente sa Bliskog istoka i na taj
nain unaprijedi ekonomiju. Geopolitiki uslovi na Bliskom istoku uzrokovali su potrebu, a u mnogim sluajevima i nunost za
obrazovanjem van granica domovine. S druge strane, studentima
sa Bliskog istoka nudi se znatno jeftinije kvalitetno obrazovanje.
Strateka geografska lokacija Jugoistone Evrope i njena
blizina sa Evropom i Bliskim istokom je jo jedan faktor koji e
pomoi da regija postane centar za meunarodno obrazovanje.
Nadalje, ovo podruje je vrlo vibrantno za ivot sa atraktivnim
lokacijama za turiste. Ova ivost privlai i meunarodne studente
i iskusne profesore i predavae. Bogatstvo kvalitetnih profesora
i predavaa treba da omogui domaim i meunarodnim univerzitetima u regiji da nastave postizanje visokih akademskih standarda i, na kraju, kvaliteta tih meunarodnih programa e ustoliiti Jugoistonu Evropu kao meunarodno obrazovno sredite.
Da bi Jugoistona Evropa postala centar za obrazovanje stranih studenata potrebno je primijeniti iskustva zemalja koje su
imale poseban uspjeh u ovom segmentu, te prilagoditi procedure
i regulative u segmentu visokog obrazovanja. Poseban segment
predstavlja marketing raspoloivih visokokolskih resursa u ciljanim zemljama. Meutim, kao to je vidljivo iz primjera Sarajeva, osnovni preduslovi postoje i nisu potrebna velika ulaganja
da bi dolo do ostvarenja ovog velikog i znaajnog cilja.
n
BEHAR 128

85

ekonomski podlistak

TEORIJSKI KUTAK

Pravila rasta

Blagostanje nacije
ostvaruje se na mikrorazini
Pie: Ante Gavranovi
ante.gavranovic1@zg.t-com.hr
U nas ve godinama postoji zabluda kako sve ovisi o makroekonomskom ozraju i makroekonomskim uincima. Naalost,
pojmovi poput produktivnosti, rentabilnosti, efikasnosti poslovanja izostaju. Treba li tome biti tako? Blagostanje i bogatstvo
nacije se ostvaruje na mikroekonomskoj razini gospodarstva,
koja poiva na sofisticiranosti pojedinih kompanija i na kvaliteti mikroekonomskog gospodarskog i poslovnog okruenja u
kojem se te nacionalne tvrtke natjeu

NAJVEI DIO RASPRAVA oko konkurentnosti i gospodarskoga razvoja jo je uvijek preteito usmjeren na makroekonomske
pokazatelje, te politike, zakonodavne i socijalne okolnosti koje
oznaavaju uspjenu ili neuspjenu ekonomiju. Shvaeno je da
zdrav porezni sustav i monetarna politika, uvjerljiv i pouzdan sustav zakonodavstva, stabilnost demokratskih institucija i progres
u socijalnim okvirima pridonose zdravoj ekonomiji. Te okolnosti
su neophodne, ali nisu dovoljne. One, istina, omoguavaju da se
ostvari blagostanje, ali ga same po sebi ne stvaraju. Blagostanje i
bogatstvo nacije se ostvaruje na mikroekonomskoj razini gospodarstva, koja poiva na sofisticiranosti pojedinih kompanija i na
kvaliteti mikroekonomskog gospodarskog i poslovnog okruenja
u kojem se te nacionalne tvrtke natjeu. Bez unapreivanja tih
mikroekonomskih postavki, makroekonomija, politike, zakonodavne i socijalne reforme nee uroditi potpunim plodom. Ovim
je uvodnim obrazloenjem jedan od gurua suvremene ekonomske
misli, Michael. E. Porter, zapoeo svoj traktat o mjestu i ulozi mikorekonomije kao temelju blagostanja nacije, i to u dijelu Izvjea
Svjetskog gospodarskog foruma koje govori o Indeksu poslovne
konkurentnosti.
Svi dosadanji pokuaji da se saini prvi ozbiljniji benchmarking hrvatskoga gospodarstva u spomenutom smjeru, naalost,
nisu dali rezultata, iako je u Izvjeu Nacionalnoga vijea za konkurentnost, koje je dalo realnu ocjenu stanja u dominantnim dijelovima hrvatskoga gospodarstva, upravo u skladu s Porterovom
tezom, upozoreno: jaanje produktivnosti i ope konkurentnosti
mora postati vodea misao vodilja za stvaraoce i provoditelje ekonomske politike. Rezultati mjerenja konkurentske snage Hrvatske
pokazuju da u ovom trenutku ozbiljno zaostajemo u veini kljunih podruja konkurentnosti za razvijenim tranzicijskim zemljama. Upravo ta injenica najoitije ukazuje na problem: Hrvatskoj
je potrebna sveobuhvatna politika ozbiljnih reformi i promjena,
usmjerenih prije svega prema podizanju konkurentnosti. Ipak, temeljno je pitanje: zato je Hrvatska danas tako loe pozicionirana,
posebno u odnosu na sada daleko uspjenije tranzicijske zemlje?
86

BEHAR 128

Gdje lee temeljni razlozi zaostajanja?

Neosporno je da na konkurentnost neke zemlje utjeu mnogi, izravni i indirektni imbenici, ali presudno je da konkurentnija postanu poduzea, kao nositelji gospodarskoga rasta i razvoja.
Upravo stoga je u prvom nacionalnom Izvjeu o konkurentnosti
poduzee stavljeno u sredite pozornosti ime je uinjen odmak
od makroekonomskoga poimanja gospodarske politike prema jaanju indikatora i znaenja mikroekonomije. No, takav pristup jo
nije naiao na iru drutvenu podrku. Svakako, konkurentnost
ima posebno mjesto u radu i djelovanju malih i srednjih poduzea,
na kojima, zapravo, poiva snaga svake nacionalne ekonomije. Zajedno s razmiljanjima o poveanju hrvatskoga izvoza, na vidjelo
dolazi istina: hrvatska nema jasnu razvojnu, a posebno zapinje
kad je rije o industrijskoj politici. Kako je sadanja razina izvoza
u 95 posto sluajeva vezana za odreene industrijske proizvode,
prije svega proizvode preraivake industrije, teko je povjerovati
da se tu moe brzo uiniti osjetniji pomak. Strunjaci s pravom pitaju: kako da se poveava sastojak toga dijela u BDP-u kad imamo
na djelu jasan proces trajne deindustrijalizacije hrvatskog gospodarskog bia? Temeljno pitanje koje se u takvim uvjetima namee
jest: ZATO? Mali uvid u strukturu hrvatske industrije pokazuje da smo u tijeku posljednjih dvadesetak godina izgubili snane
poluge industrijskog razvoja, pa time i smanjili ulogu industrije u
stvaranju BDP-a. Ili, u preraivakoj industriji Hrvatska je izgubila od 1990. godine na ovamo vie radnih mjesta no to ih danas
uope ima u tom dijelu proizvodnje.
Strategija industrijalizacije jest svjesni utjecaj drave i drutva
na dugoroni opi i sektorski razvoj industrije. Pritom je osnovni
cilj poveanje proizvodnosti rada i uinkovitosti te njezine meunarodne konkurentnosti. Tu definiciju kao da smo zaboravili,
jer se najvei dio kretanja u naem industrijskom sektoru kree
obrnutim pravcem. Proizvodnost rada postiemo smanjivanjem
broja radnika, a ne uveanom proizvodnjom; konkurentnost nam
ne raste dovoljno brzo, to pokazuje ranglista konkurentnosti
Svjetskog gospodarskog foruma gdje, istina, u relativnim odnosima poboljavamo pozicije, ali jo uvijek nedovoljno u odnosu na
stvarne mogunosti.
U posljednje vrijeme kao da smo se osvijestili i sagledali da se
bez udjela industrije u BDP-u na razini 25-30 posto teko mogu
postizavati makroekonomski ciljevi, koji polaze od relativno visokih stopa rasta BDP-a. No, da bismo odravali takve visoke stope
potrebni su i snaniji drutveni napori, prije svega konkretna podrka razvojnim ciljevima i izvoznoj orijentiranosti cijeloga gospodarstva, to sada nije sluaj. Pompozno najavljena Izvozna ofenziva Hrvatske, istina, polazi od promjena u nainu pristupa, ali i
ukupnog mentalnoga sklopa, koji je vjerojatno i najvea prepreka

ekonomski podlistak

TEORIJSKI KUTAK

pribliavanju svjetskim trendovima. Treba, naime, shvatiti da se

nova industrijalizacija ne moe provoditi sa starom tehnologijom,
zaostalom opremom i starim idejama.
Zaostajemo u svim segmentima konkurentnosti
Da bi se industrija neke zemlje mogla zaista izrazito izvozno
orijentirati. tj. da postane istinski meunarodno konkurentna,
potrebna joj je i meunarodno konkurentna ekonomska politika.
Drugim rijeima, potrebno je stvoriti povoljno gospodarsko-poduzetniko okruenje i uvjete sline onima koji vladaju u gospodarstvima konkurentskih zemalja. Ovdje se ne misli samo na relativno stabilne uvjete privreivanja pri emu kod nas prevladava
miljenje da smo to postigli na podruju cijena, teaja i inflacije
ve na ukupnu pravnu i poslovnu sigurnost svih subjekata na
tritu. Podaci, a i brojne kritike meunarodnih institucija, sve do
zainteresiranih ulagaa, pokazuju da ve godinama upravo na toj
sigurnosti gubimo bitku za nove investicije.
Hrvatska danas ozbiljno zaostaje u svim segmentima konkurentnosti, kako u poslovnom i javnom sektoru, tako i na podruju
obrazovanja i tehnologije. Ozbiljni strukturni problemi gospodarstva, ali i drutva u cjelini, objektivno ne omoguavaju nuno potrebne promjene. tovie, sve mjere gospodarske i socijalne politike
donose se parcijalno; rizici poduzetnitva izvan poslovnog sektora
preveliki su, a tri temeljne poluge adekvatnije poduzetnike klime
DIJALOG, KONSENZUS i PROMJENA SVIJESTI zanemarene su kategorije u ponaanju. Kao jedan od bitnih razloga takvom
stanju nai istaknuti privrednici, vide u nedovoljnoj komunikaciji
na relaciji Poslovni sektor-Vlada. Nema trajnog, konzistentnog i
sadrajnog dijaloga, ve se on ako se i ostvari svodi na protokolarne susrete ili skupove, u kojima opet nema dijaloga. Poduzetnici, meutim, smatraju da je Hrvatskoj i te kako potreban takav
dijalog, jer se samo pomou njega moe postii konsenzus zasnovan na jasnim prioritetima, zajednikim gospodarskim ciljevima
i jasnoj viziji to zaista elimo postii.
Sve vee gospodarsko i politiko preplitanje u mnogim zemljama svijeta dovelo je do veeg rasta i konkurencije koja poboljava
mogunosti obrazovanja, jaa socijalnu infrastrukturu i smanjuje
siromatvo. Unato tome, mir, sloboda i pravda su ugroeni. Neravnomjerna raspodjela dobiti u svijetu dodatni je razlog sve vee politike i socijalne napetosti. Trenutna financijska i gospodarska
kriza moe se prevladati samo uvoenjem pravila za financijska
trita na meunarodnoj razini. Za to je potrebno zajedniko zalaganje za odrivi poslovni razvoj. Potreban nam je meunarodni
konsenzus koji omoguava blagostanje, socijalnu pravdu i odrivi poslovni razvoj na temeljima zajednikih naela i vrijednosti.
Pri tome pozitivni uinci globalizacije ne smiju ni u kriznim vremenima biti ugroeni nacionalnim ili regionalnim protekcionizmom. Dobrobit zajednice, demokracija i nepovredivost ljudskog
dostojanstva temelji su na kojima je zasnovan takav konsenzus
uzimajui u obzir kulturne i drutvene specifinosti. Da bismo
postigli te zacrtane ciljeve potrebno je pridravati se odreenih
smjernica i, kroz konkretnu praksu, nastojati provesti ih u djelo.
Deset pravila
Okviri pravne drave
Funkcionalan, pouzdan i demokratski legitiman pravni sustav
temelj je uinkovitom i odrivom poslovanju. On stvara preduvjete za uinkovito gospodarstvo, uinkovitu dravnu upravu koja
je u slubi graana kao i za potovanje naela rada dobre vlade.

Preko regulatornih elemenata i dosljednog nadzora kontrolira se

potovanje, a kanjava se krenje pravila. Sve to nije samo sebi
cilj. Pravila su potrebna kako bi, zbog gospodarstva zasnovanog
na konkurenciji, decentralizirano ponaanje u konkurenciji imalo
za posljedicu drutveno politiki korisne rezultate.
Vlasnitvo i zapoljavanje
Uinkovita gospodarska struktura okrenuta prema odrivosti
mora biti utemeljena na privatnom vlasnitvu koje pravo raspolaganja dobrima stavlja u ruke privatnih poduzetnika i kuanstava.
Privatno vlasnitvo prua odluujui poticaj ostvarenju prihoda
kroz rad i predstavlja temelj inovativnog poduzetnitva. Samo je
gospodarsko ureenje zasnovano na privatnom vlasnitvu u stanju
osigurati sigurno zaposlenje. Na toj osnovi mogu nastati vlastita
odgovornost i inicijativa bez kojih su nezamislivi uinkovito koritenje vlastitih potencijala, obrazovanje, inovacije, rast i blagostanje. Privatno vlasnitvo je karakteristika ureenja utemeljenog na
konkurenciji u kome mnotvo malih i srednjih poduzetnika svojim osobnim vlasnitvom odgovara za svoje poslovne aktivnosti.
Imovina nosi sa sobom i drutvenu obvezu. Koritenje imovine
mora istovremeno sluiti na dobrobiti zajednice. To osigurava odmjereno, odrivo poduzetniko ponaanje i sprjeava jednostrano
i kratkorono stremljenje iskljuivo prema ostvarenju prihoda.
Konkurencija kao osnova
Ureenje zasnovano na konkurenciji i slobodnom formiranju
cijena na svjetskoj razini omoguava optimalnu raspodjelu sredstava kojih nema dovoljno. Uinkovita konkurencija predstavlja
motor odrivog poslovanja. Ona potie uinkovitost i napredak,
jaa odgovorno ponaanje i sprjeava nastanak poduzea koja imaju preveliku mo na tritu. Za ureenje zasnovano na konkurenciji potrebna su nacionalna i meunarodna otvorena trita kao
i kontrola trine zastupljenosti i koncentracije na tritu koju
provode drava i zajednice drava. Konkurencija je zasnovana na
principu uinkovitosti i istih mogunosti za sve.
Primjena principa odgovornosti
Sloboda konkurencije uvjetuje primjenu naela odgovornosti
kako bi se uinkovitost u konkurenciji povezala s odgovornou
svakog pojedinanog sudionika. anse za dobit stimuliraju konkurenciju. Osobna odgovornost za gubitak ograniava neodgovorno
i pretjerano riskantno poslovanje.
Stabilnost gospodarskih okvira
Ureenje zasnovano na trinom gospodarstvu zahtijeva dugoronu ekonomsku politiku i to je mogue veu makro-ekonomsku stabilnost. To posebno vai za nacionalna i meunarodna financijska trita. Investicije i dugorone potroake odluke
podrazumijevaju postojanje povjerenja u stabilne okvirne uvjete.
U to pripada i izbjegavanje protekcionistikih mjera kao i financijske politike koja je okrenuta samo kratkoronim nacionalnim
ekonomskim ciljevima i kratkoronom rastu.
Drava stavlja na raspolaganje javna dobra
U ureenju zasnovanom na trinom gospodarstvu drava
mora staviti na raspolaganje javna dobra ukoliko trite nije u
stanju ili je nedovoljno u stanju ta dobra staviti na raspolaganje.
Uinkovita infrastruktura, osnovne obrazovne mogunosti i pristup sveobuhvatnom zdravstvenom osiguranju podruja su u ijem
organiziranju drava mora sudjelovati. Drava u posebnoj mjeri
mora sudjelovati u zbrinjavanju socijalno ugroenih slojeva, iako
utjecaj drave mora biti ogranien.
BEHAR 128

87

ekonomski podlistak

TEORIJSKI KUTAK

Solidarnost i socijalna sigurnost

Gospodarski rast olakava borbu protiv siromatva. Trino
gospodarstvo ne moe sprijeiti nastanak razlika u ostvarenju
prihoda i slabiji uspjeh dijelova stanovnitva. U trinom gospodarstvu stoga su potrebni sustavi socijalne sigurnosti koji imaju
iroko djelovanje i ne kre pravila trinog gospodarstva, zatim
mehanizmi regionalnog ujednaavanja razlika kao i poreski sustav
zasnovan na prihodima kako bi se osigurao socijalni mir i omoguilo odgovarajue sudjelovanje irokih slojeva stanovnitva u gospodarskom i drutvenom razvoju.
Stimulativni porez
Za financiranje dravnih trokova potreban je u trinom gospodarstvu stimulativni sustav davanja. Porezi ne smiju biti takvi
da umanjuju poticaj za postizanje boljih rezultata ili da vode prema pogrenoj raspodjeli sredstava.
Odrivost
Svaki gospodarski sustav mora biti mjerljiv po svojim dugoronim rezultatima. Odrivost je u ekolokom, socijalnom i fiskalnom
smislu jedan od najznaajnijih kriterija uspjeha i predstavlja izraz
pravednog odnosa prema svim generacijama. Pravno ureenje zasnovano na odgovornosti i jamstvu jaa odrivost. Posebno aktivna
politika zatite klimatskih uvjeta predstavlja ekonomsku i moralnu
obvezu osiguranja prirodne osnove za ivot buduih generacija.

samo za mnogobrojne afere i korupciju, koje potresaju temelje

drutva, ve je vie odraz odreene kritike na nemo drutvene
elite da ponudi realne izlaze iz drutvenog i privrednog orsokaka
u koji smo upali. Oito poslovni moral, profesionalizam, pojaan
osjeaj odgovornosti i odreena doza vjerodostojnosti, ne samo
dunosnika, nego svih onih koji utjeu na kreiranje i ostvarivanje
ekonomske politike predstavljaju elemente koji su ovom drutvu
vie nego neophodni. To je veoma teko postii u uvjetima kad i
dalje uporno izostaje meritorna rasprava o gospodarstvu, a u okviru toga o zapoljavanju, problemu nezaposlenosti, ino-zaduenju,
unutarnjem dugu i puzajuoj nelikvidnosti, manjkavom i nedovoljnom izvozu da spomenemo samo rak-rane hrvatske stvarnosti.
Politiari i stranke najmanje se bave onim to stvara novu vrijednost: proizvodnjom i razmiljanjima kako vratiti samopouzdanje
i vjeru u istinski boljitak. udi li stoga da su na svim listama vjerodostojnosti politika i politiari uvjerljivo na posljednjem mjestu?

Uinkovitost, transparentnost i odgovornost

to sada initi? Treba li baciti koplje u trnje? Samo jaanje privrede i svijesti da treba razvijati domau proizvodnju te na tome
graditi kolski, zdravstveni i umirovljeniki sustav, moe biti pretpostavka za izvlaenje Hrvatske iz umalosti i depresije. To je, meutim, problem koji se ne moe rjeavati za okruglim stolovima ili
akademskim raspravama nego iskljuivo novim zapoljavanjem,
poveanim izvozom, osmiljenom politikom ukupnog, a napose ruPolitika otvorenih trita
ralnog odnosno regionalnog razvoja, novom paradigmom u razvoNacionalni individualizam ne predstavlja rjeenje krize ve je
ju turizma i drugih usluga. Ukratko, jaanjem poslovne aktivnosti
upravo suprotno: takvo ponaanje moe samo pogorati uinke
cijeloga drutva i racionalnim upravljanjem postojeim resursima.
ekonomske krize na svjetskom nivou. Odluujua je koordiniraStoga se na svim drutvenim razinama moramo zalagati da svi
na politika otvorenih trita kao i potovanje fer pravila. U borbi
budui dunosnici budu kompetentni u potrazi za novim rjeenjiprotiv protekcionizma i ekonomskog nacionalizma moraju se jama, da se u Saboru bore za opcije koje idu takvim tragom. Moraati relevantne meunarodne institucije.
mo vjerovati da e se novoizabrani zastupnici boriti da iz opeg
Ovih deset pravila na neki nain odreuju ponaanje zemlje koja
dobra proistekne i dobro za njih, umjesto da se jagme iskljuivo
tei socijalno ekonomskoj strukturi drutva i svakako su preduza vlastito uhljebljenje. Meutim, na politikoj i iroj drutvenoj
vjet za uspjenost globalnog gospodarskog ureenja zasnovanog
pozornici godinama susreemo bahatost u ponaanju, naglaenu
na socijalnom trinom gospodarstvu. Konsenzus i odlunost polisamouvjerenost bez pokria, izrazitu nekompetentnost pojeditikih, gospodarskih i drutvenih aktera da rade na ujednaavanju
nih aktera koji donose odluke. Takav odnos, razumljivo, izaziva
interesa u nacionalnim i meunarodnim okvirima predstavljaju
stalno negodovanje graana, zaposlenika i nezaposlenih, koji ga
preduvjet za ostvarenje blagostanja za sve.
prepoznaju gotovo na svakom koraku. U tom smislu sve su uestaliji zviduci protesta obinih graana. Njima je dosta jalovih
U oekivanju (nekih) pomaka
pokuaja politiara da svoju nemo i neznanje umotaju u to ljepSvjesni vrlo sloene privredne situacije i ukupne financijske nei omot. Sve glasniji prosvjedi samo su znak upozorenja i opeg
moi, graani ipak oekuju barem neku naznaku napretka i viziju
nezadovoljstva kojim se trai sposobnost, kompetentnost i krediprema boljoj sutranjici. Cijeloj naciji jednostavno treba daak optibilitet ljudi koji upravljaju ovom zemljom. Pod pritiskom sloenog
mizma da se istrgne iz ralja depresije i umalosti u koju je posljedstanja na domaem i svjetskim tritima, konano se sada barem
njih godina zapala. To oekuju s pravom i umirovljeniki krugovi.
se tome nadamo - usmjeravamo na uinkovitost, transparentnost
Ukupno stanje u drutvu, obiljeeno psihozom nesigurnosti ljudi
i odgovornost. Samo na tim naelima Hrvatska ima realne anse
za vlastitu egzistenciju, namee, naime, potpuno drukiji diskurs
da sada, kao punopravan lan EU, u tu zajednicu unese nae kvao pogledima na sva budua kretanja. Sredinje je pitanje kako vralitete i prui realan doprinos ukupnom boljitku. To je, konano,
titi povjerenje i vjerodostojnost naim politiarima. To nije vezano
novi izazov na koji smo dugo ekali, a sada je na nama da dokaemo svoje stvarne mogunosti i ostvarimo poneka
U posljednje vrijeme kao da smo se osvijestili i sagledali da se
oekivanja. Svjesni vrlo sloene privredne situacije i
financijske nemoi, graani ipak oekuju barem neku
bez udjela industrije u BDP-u na razini 25-30 posto teko mogu
naznaku napretka i viziju prema boljoj sutranjici.
postizavati makroekonomski ciljevi, koji polaze od relativno
Cijeloj naciji jednostavno treba daak optimizma da
visokih stopa rasta BDP-a. No, da bismo odravali takve visoke
se istrgne iz ralja depresije i umalosti u koju je postope potrebni su i snaniji drutveni napori, prije svega konkretna
sljednjih godina zapala. Najvei dio drutvenih snapodrka razvojnim ciljevima i izvoznoj orijentiranosti cijeloga
ga naglaeno tei za promjenama, za pomakom i za
gospodarstva, to sada nije sluaj
vjerom u bolju budunost..
n
88

BEHAR 128

ekonomski podlistak

TEORIJSKI KUTAK

Predsjednik Hrvatskog drutva ekonomista, profesor LJUBO JURI za Behar govori o prednostima nacionalne
valute, novcu, kamati i teaju, potrebi industrijske politike...

Transformacija
ekonomije
Razvojem svjetskog monetarnog trita, moete
u vicarskoj uzeti kredit po 1 ili 2 posto i ovdje ga
prodavati po 4 ili vie posto i zaraivati na kamati.
Trgovca novcem ne zanima to ta kamata nije realna
za Hrvatsku. On je motiviran profitom od razlike u
kamatama, a deviznom klauzulom titi se od gubitka
na promjeni teaja. Njegovo ponaanje je normalo,
ali nije normalna drava koja doputa da tua valuta
obavlja funkciju novca u njenom gospodarstvu. Ljudi
se, u uvjetima gdje bi kamata trebala biti 8 posto,
zaduuju po 4 posto. U tom sluaju kamata gubi
svoje glavno svojstvo da je regulator, katalizator i
stabilizator ekonomske aktivnosti. Tu ulogu mora
imati nacionalni novac

Razgovarao: Faris Nani

U pregovorima oko formiranja vladajue veine aktualizirano je i pitanje ukidanja devizne klauzule, odnosno
generalno pitanje odnosa prema nacionalnoj i nadnacionalnoj valuti. Zato se zalaete za ostajanje Hrvatske pri
nacionalnoj valuti?
Dananji svijet, industrijska drutva odnosno civilizacija razvila su se dominantno na dvije stvari. Prva je suverena drava.
To znai da je drava ona koja na svom teritoriju organizira svoj
narod na najoptimalniji nain. Razvoja nema bez organiziranog
djelovanja. Odnosno, mikroekonomski se to kae kada se drava organizira javlja se sinergijski efekt usklaenog djelovanja
drutva. Kada je u Engleskoj sredinom 19. stoljea zapoela izgradnja eljeznice, svaki je poduzetnik zapoeo izgradnju svoje
pruge. Nakon nekog vremena se postavilo pitanje zato da svatko
gradi svoje tranice kada jedne tranice moe koristiti vei broj
eljeznikih kompanija. Tako je nastao pojam infrastrukture u
industrijskom drutvu. Izgraivalo se javno dobro ili infrastuktura koja je sluila svima. U povijesti su razliite civilizacije infrastrukturu dovodile do odreene razine. U rimsko doba drava je
gradila ceste. Do dananje razine krenulo se nakon Vestfalskog

mirovnog sporazuma, prihvaanjem principa nemijeanja u

unutranje stvari drugih drava koje su suverene i koje mogu
izgraivati svoju ekonomiju i drutvo. Drugo, kada su se poeli
razvijati kapitalizam i robna proizvodnja i kada pojedinac nije
vie morao proizvoditi sve to mu je trebalo za ivot nego je proizvode i usluge mogao razmijenjivati s drugima, to je dovelo do
specijalizacije i intenzivne razmjene, u tim uvjetima pojavljuje se
novac kao razmjensko sredstvo. Novac je mazivo gospodarstva,
ali i regulator gospodarske aktivnosti. Suvremeni novac postaje najjai instrument ekonomske politike. Jedno vrijeme, kroz
najvei dio povijesti, novac je imao unutranju vrijednost kao
vrijednost. On je bio roba koju su skoro svi prihvaali, primjerice: srebro, zlato, krzno kune, cigarete ak i droga u zatvorima.
Time se, de facto, razmijenjivala roba za robu. Meutim, velika
inovacija koja se dogodila prije tristotinjak godina je da se poeo prihvaati novac koji nema unutranju vrijednost. Tada on
postaje najjai instrument ekonomske politike. Dananji razvijeni svijet se, dakle, razvio na suverenoj dravi i vlastitom novcu
(bez njegove unutarnje vrijednosti) kao dvije glavne komponente. Koja je vrijednost vlastitog novca? Ona dolazi iz vrijednosti
BEHAR 128

89

ekonomski podlistak

RAZGOVOR S POVODOM

ekonomije. Zato se u bivoj Jugoslaviji traila njeAko prodate neko poduzee i za njeg dobijete 500 milijuna
maka marka? Zato to je njemaka ponuda kvalidolara, vi taj novac niste zaradili, ve su ga zaradili vai preci.
tetnih roba bila ogromna. Svi su eljeli njemaku
Vi ste zapravo smanjili nacionalnu imovinu za tih 500 milijuna.
robu, a da bi doli do njemake robe, prije toga ste
morali nabaviti njemaku marku. Japan je do poTih 500 milijuna trebate pretvoriti u novu imovinu koja stvara
etka 60-ih godina prolog stoljea bio slabija ekodohodak. Ako ih date u tekuu potronju, vi ste fiksnu, dugotrajnu
nomija od Jugoslavije. No, japanski je jen tih godina
imovinu potroili i nainili zloin prema nacionalnoj ekonomiji
poeo dobivati na vrijednosti i za njim je poveana
potranja zato to su Japanci razvili svoju industrii buduim generacijama. Vi ste smanjili vrijednost nacionalne
ju, pa je svijet poeo traiti japanske automobile,
imovine. To se u narodu kae unuad zapila djedovinu
brodove i elektorniku, a njih ste, na koncu, morali
platiti japanskom proizvoau japanskim jenima.
elim rei da snaga novca proizlazi iz snage gospodarstva. to je cijena novca? Cijena novca je kamata, a ona ovisi ravnotei i nema financijskog balona. Ono to su SAD napravile
o izvornoj cijeni novca iz Narodne banke (eskontna stopa), na prije krize je stvaranje tipinog balona, odnosno situacija kada
koju se dodaju rizici povrata posuenog novca. Kada imate vla- se novac znatno bre uveavao od realne imovine. Do bankrota
stiti novac, cijena toga novca, kamata oslikava u kakvom je sta- je dolo kada se shvatilo da su financijski papiri viestruko vei
nju vae gospodarstvo. Ako imate velike deficite, nezaposlenost i od realne imovine.
dugove, rizici da e poduzea bankrotirati, ljudi ostati bez posla,
su veliki, dunik nee biti u stanju vratiti novac i vjerovnik taj
tetnost stranog novca
rizik ukljuuje u kamatu. Kada je Hrvatska krajem i neposredno
Kada hoete poveavati ekonomiju, izgraditi infrastruktuposlije rata poela dobivati kredite iz inozemstva, kamata je bila ru, kue ili proizvodnu imovinu, nemate problem da emitirate
izmeu 15 i 18 posto, makar je cijena novca u Evropi bila izme- vlastiti novac koji e se pokriti proizvodnjom, realnom imou dva i tri posto. Razlika je bila premija rizika povrata. Nadalje, vinom. Ako imate strani novac, njegova kamata je tetna, jer
cijena novca proizlazi i iz uvjeta u kojima gospodarstvo raste. nije regulator. Rije je o prevari zato to u Hrvatskoj ili Bosni
Ako u Hrvatskoj imate velike deficite, dugove i nezaposlenost, ne moete imati kamatu od 4 posto jer ona proizlazi iz realne
rizici poslovanja e biti veliki, pa e kamata rasti do 6 ili 7 posto. snage gospodarstva. Nadalje, imate konvertibilnost u kojoj vi u
U vicarskoj, puna zaposlenost sputa kamatu kako bi se razvile Hrvatskoj moete kupiti devize koje dolaze iz zaduenja, a ne
nove industrije. Razvojem svjetskog monetarnog trita, vi mo- od izvoza roba i usluga, to je greka politike. Nae devizne reete u vicarskoj uzeti kredit po 1 ili 2 posto i ovdje ga prodava- zerve to i nisu. Prave rezerve su one iz ostvarenog suficita platti po 4 ili vie posto i zaraivati na kamati. Trgovca novcem ne ne bilance. Pojednostavljeno, izvezete roba i usluga u vrijednozanima to ta kamata nije realna za Hrvatsku. On je motiviran sti 100, a uvezete u vrijednosti 90, imate viak od 10 i taj viak
profitom od razlike u kamatama, a deviznom klauzulom titi se vam je rezerva. Kao u Bibliji. Kada je bilo sedam debelih godina
od gubitka na promjeni teaja. Njegovo ponaanje je normalo, ali u Egiptu, vikove penice su stavljali u rezervu i troili ih tokom
nije normalna drava koja doputa da tua valuta obavlja funk- sedam mravih godina. Kod nas u izvozu nije bilo debelih godiciju novca u njenom gospodarstvu. Ljudi se, u uvjetima gdje bi na. Nae devizne rezerve ne potjeu iz vika izvoza nad uvozom,
kamata trebala biti 8 posto, zaduuju po 4 posto. U tom sluaju ve od posudbe privatnih banaka i poduzea u inozemstvu koje
kamata gubi svoje glavno svojstvo da je regulator, katalizator i su onda dio tako posuenog novca stavljale u obavezne rezerve
stabilizator ekonomske aktivnosti. Tu ulogu mora imati naci- Narodne banke, a ostatak plasirale u kredite ili u potronju. Po
onalni novac. Da su se ljudi zaduivali u kunama za kredite za definiciji, one su dug prema inozemstvu. Da bi novac bio najjai
stanove, moda se 50 posto njih ne bi mogli zaduiti jer je ka- instrument ekonomske politike mora biti domai, odnosno promata visoka. I ne bi doli u situaciju s kreditima s valutnom kla- izlaziti iz efikasnosti domaeg gospodarstva i povratno poveauzulom u vicarskim francima. Stan je nasuna potreba, ali se to vati tu efikasnost. elim naglasiti da novac ima dvojaku ulogu.
onda radi na drugi nain. Prije svega treba postojati stambena U jednoj ulozi on omoguava laku trgovinu i trgovci ga zbog
politika, kao dio socijalne, urbanizacijske i razvojne politike. U toga vole i vole njegovu stabilnost i osobito njegovu vrijednost,
skladu s tom politikom, Hrvatska narodna banka moe omogu- ako za njega mogu kupovati sve vie roba. Novac je za trgovce i
iti kredit uz 1 posto kamate komercijalnim bankama, a poslov- bankare najpoeljnija roba. Za dravu novac je najjai instrument
na banka iskljuivo namjenski, za kupnju stana odobrava kredit ekonomske politike. Zbog razliitih ciljeva drave (tj. drutva) i
uz dva posto kamate. Slino se moe organizirati i za strateke trgovaca i bankara, postoji nevidljivi rat izmeu njih. Trgovci i
djelatnosti, itd... Znai, da rezimiramo, snagu novca odreuje bankari iz vlastitog interesa nastoje smanjiti utjecaj drave na
stanje gospodarstva, a kamata pokazuje u kakvom je stanju to novarsku politiku. Cilj drave je iskoristiti monetarnu politigospodarstvo u narednom srednjoronom razdoblju. Meutim, ku za ostvarivanje vee proizvodnje, zaposlenosti i nacionalnog
bitno je da se ne moe poveavati koliina novca u opticaju bez dohotka, a ovih drugih, iskljuivo za poveanje vlastitog profita
poveanja robnih fondova i proizvodnje. Znai, kada narodna (to je legitimno).
banka nekim svojim instrumentom povea novanu masu, ne
Ovo to je napravila Evropa s novcem, rade SAD i Japan.
za spekulacije, ne za uvoz, nego za, recimo, izgradnju stanova Da bi podigli ekonomsku aktivnost, na ovaj ili onaj nain, emiili dodatnu proizvodnju, ona e imati imovinu koja pokriva taj tirali su 1100 milijardi eura. Mislite li da se za taj iznos podigla
dodatni novac u opticaju, vi uvate robne i novane fondove u evropska proizvodnja? Nije. Za emitiranih 1100 milijardi eura,
90

BEHAR 128

ekonomski podlistak

RAZGOVOR S POVODOM

dii e se proizvodnja za moda 300 milijardi. Meutim, to nije

problem. Da su tih 1100 milijardi uzeli od Japana ili SAD, kod
njih se zaduili u jenima ili dolarima, a njihova se proizvodnja
digne za 300 milijardi, morali bi 800 milijardi toga duga vratiti
iz stare proizvodnje. Kada su sami sebi dali novac, kome su duni? Nikome, odnosno sami sebi, a digli su proizvodnju za 300
milijardi. Kada Hrvatska posudi 100 milijuna, mora vratiti 105
milijuna. Tih 105 milijuna duga nije podiglo proizvodnju za vie
od 30, dok bi morala imati poveanje za vie od 105 kako bi ih
mogla vratiti strancima. Mi posudimo novac, ne iskoristimo ga
produktivno. Kada gledate bilancu, na prvi pogled izgleda dobro
jer se digla proizvodnja za 30 milijuna iz posuenih 100, ali ste
duni 75. Da ste sami sebe financirali, poremetili bi se unutranji odnosi kroz rast kamate i cijena, ali ne bi imali grki scenarij. Dananje drave, u sluaju EU na razini Evropske komisije,
s velikom monetarnom suverenou, novac koriste kao glavni
instrument razvoja. Hrvatska se ne moe izvui iz ove situacije ako ne zadri vlastiti novac i ne iskoristi ga za razvoj gospodarstva. Ulazak u eurozonu ne donosi dobro u ovim uvjetima.
Japanski javni dug je oko 300 posto BDP-a, ali oni su duni
sami sebi, pa nemaju problem. Grci imaju problem jer nemaju
vlastiti novac. Oni bi, u suprotnom, bili duni, proizvela bi se
odreena inflacija, ali bi se stvarnost pokazala. Ne bi bilo potrebe da dolazi netko iz Bruxellesa i kae im kako su loi ili lijenine. Oni bi stvarno stanje svoje privrede vidjeli svakodnevno,
u duanu. ele li raditi, mogu i zaraditi, ali ne vie po shemi da
za jedan euro primjerice, plaaju 10 nego 20 drahmi. To je taj
regulator. U domaim odnosima regulator je kamata na vlastiti
novac, a u meunarodnim teaj.

2000. U Toscani najjeftinije vino kota 7 eura. Isto vino u Bosni i Hercegovini kota 5 maraka, 2,5 eura. Moe li hercegovaki proizvoa vina imati plau 7000 eura kao talijanski, ako mu
je cijena toliko manja? Mi stariji se sjeamo da je hotelska soba
prije uvoenja eura kotala 120 maraka. Nakon uvoenja eura
ista prosjena hotelska soba kota 120 eura, odnosno 240 maraka. Hrvatsko gospodarstvo gui injenica da ima relativne
cijene koje ga iscrpljuju. Regulacija relativnih cijena je zadatak
fiskalne i monetarne politike. Hrvatska je krajem 1993. godine
ekonomskim programom stabilizacije napravila dobrih stvari,
ali s odreivanjem niske razine teaja domae valute i, kratko nakon toga, njenom revalvacijom napravila je vie tete hrvatskoj
proizvodnji od samog rata. To je nezabiljeeno u ekonomskoj
povijesti, da zemlja u ratu revalvira, poveava vrijednost svoje
valute. To bi znailo da se, u prethodnom razdoblju, vrijednost
proizvodnje, konkurentnosti i izvoza toliko poveala da dobro
doe revalvacija. A Hrvatska je bila u ratu. Tako odreen teaj
je pojeftinio uvoznu, a poskupio domau robu i tako je otvoren
proces unitavanja hrvatske proizvodnje. Danas treba zaustaviti
taj proces, tj. organizirati obrnuti proces, napraviti tranziciju od
zaduivanja, uvoza i potronje ka poveanju domae proizvodnje, investicija i izvoza. U tranziciji treba postii promjenu relativnih cijena u korist domae proizvodnje i izvoza. Naravno da
e ta tranzicija izazvati u prvoj fazi inflaciju, ali inflaciju u korist
konkurentnosti domaih proizvoda u odnosu na uvozne, u korist
poveanja domae proizvodnje, zaposlenosti i izvoza. Odnos cijena inputa i outputa (relativne cijene) treba omoguiti profitabilnu proizvodnju i punu zaposlenost. Odnos uvoznih i izvoznih
cijena treba osiguravati ravnoteu izmeu izvoza i uvoza. Glavni operativni cilj hrvatske ekonomske politike je uspostavljenje
relativnih cijena koje osiguravaju Hrvatskoj stabilnost, visok
standard i razvoj. Taj proces zahtijeva visoka i iroka znanja iz
ekonomije, politike i vezanih podruja a ne politikansku politiku. Evropa je to, a prije svih Njemaka, uinila neprimjetno
kada je uvela euro, regulirajui odnose cijena inputa i outputa
kako bi proizvodnju uinila isplativom. Porastom plaa radnika
porasla je i cijena proizvoda, ali u omjeru isplativosti rada i konanog proizvoda. Mi sada imamo relativne cijene po kojima se
ne isplati raditi i proizvoditi i moramo napraviti tranziciju koja
e poveati cijene, ali se na makroplanu politika treba voditi tako
da rast plaa bude 1-2 posto vei od rasta cijena.
Kako ete postii da rast plaa u privatnom sektoru prati rast cijena?
Vea cijena proizvoda znai vei ukupni prihod. U tom poveanom ukupnom prihodu nalazi se mjesta za poveanje plae.
Tu imate i ulogu teaja. Nae djevojke koje rade dodatne poslove
za 3000 kuna mjesene plae jer je cijena njihovih proizvoda za
strane proizvoae odreena i fiksna, recimo 10 eura za hlae,

Relativne cijene
Ako idete na zaduivanje kod sebe, izazivate mogunost
inflacije ili hiperinflacije. Kako se protiv toga boriti? Ekonomska povijest nas ui Vajmarskoj hiperinflaciji 20-ih godina prolog stoljea u Njemakoj. Imali smo i blii problem
Jugoslavije iji je raspad izazvan financijski generiranom
ekonomskom krizom.
itava ekonomija funkcionira na relativnim cijenama, cijene
inputa i cijene konanog proizvoda. Hrvatska je, kao i ostale zemlje Balkana, mala zemlja. Visoko smo globalizirani i povratka
otuda vie nema. Uvozimo automobile, raunare, opremu, kuanske aparate... Dakle, cijena se formira preko cijene strane valute. U Evropi, recimo litra mlijeka kota 30 eurocenti, odnosno
oko 2,5 kune. Mi moemo mlijeko proizvoditi u Hrvatskoj, imamo sve uvjete i resurse. No, trokovno, mijeko se u Hrvatskoj ne
moe proizvesti ispod 3,5 kune. Kako moete zadrati i sauvati
svoju proizvodnju mlijeka? Tako da za tu razliku date subvenciju
ili da aprecirate euro, sa 7,5 na 10 kuna. Moe li prosjena plaa
u naoj mljekari biti 3000 kuna ako je prodajna
cijena mlijeka 2,5 kune? Ne moe. Da bi prosjeCijena novca je kamata, a ona ovisi o izvornoj cijeni novca iz
na plaa iznosila 3500 kuna, pojednostavljeno,
Narodne banke (eskontna stopa), na koju se dodaju rizici povrata
i prodajna cijena mlijeka mora biti najmanje
posuenog novca. Kada imate vlastiti novac, cijena toga novca,
3500 kuna. Drugi primjer, moe li radnik u pizzeriji u Norvekoj imati plau 2000 eura ako
kamata oslikava u kakvom je stanju vae gospodarstvo. Ako imate
jedna pizza prosjeno kota 7 eura? Ne moe.
velike deficite, nezaposlenost i dugove, rizici da e poduzea
Pizza u Norvekoj prosjeno kota 40 eura da
bankrotirati, ljudi ostati bez posla, su veliki, dunik nee biti u
bi radnik imao plau 2000 eura mjeseno. Ne
moete vi iz pizze od 7 eura zaraditi plau od
stanju vratiti novac i vjerovnik taj rizik ukljuuje u kamatu
BEHAR 128

91

ekonomski podlistak

RAZGOVOR S POVODOM

to je 75 kuna i 20 eura za sako to je 150 kuna. Ako promijenite

teaj eura na 10 kuna, onda e ista radnica za 10 eura dobiti 100
kuna, a za 20 eura dvjesto. Njoj plaa raste. U toj promjeni teaja, strancu moete dati dio tog efekta kroz niu cijenu u eurima i
time privui dodatni posao. U prosjeku, cijene proizvoda e rasti
manjim intenzitetom. No, za ove mjere trebate znati strukturu
ukupnog gospodarstva, proizvodnih kapaciteta.
Ako deprecirate kunu prema euru, onda, s obzirom na
deviznu klauzulu u kreditnim ugovorima, imate problem
otplate kredita.
Nemamo. Uvjet je uklanjanje devizne klauzule.
Moete li retroaktivno uklanjati deviznu klauzulu iz postojeih kreditnih ugovora?
Da,da. Zato morate imati politiki dogovor, konsenzus.
Moj je prijedlog sljedei. Ovi koji tite deviznu klauzulu su kao
najvei zagovarai trine ekonomije. Kralj na tritu je cijena.
Uvoenjem devizne klauzule i fiksiranog teaja vi ste blokirali
mehanizam cijena. Taj mehanizam trebate otkoiti da bi trite
funkcioniralo i to oslobaanjem teaja i kamate da bi mogli vriti svoje funkcije. Oslobaanje teaja podrazumijeva uklanjanje devizne klauzule. Vrlo se precizno moe izraunati trokove
devizne klauzule. Oni postoje i dalje e postojati, ako se ne rijei
problem. Intervalutarnim promjenama na svjetskim tritima
pogaaju nae korisnike kredita, a da oni s tim nemaju nikakve
veze. U sluaju kredita s klauzulom u vicarskim francima, niti
su se uzimali franci, niti se to za njih kupovalo. Ljudi su se zaduili u kunama, promijenio se teaj franka u odnosu na euro
i to se prelilo na otplatu kredita. Ima li to ikakve veze s njihovim realnim ponaanjem? Nema. ak je i ceteris paribus klauzula primjenjiva u ovom sluaju, ali nae pravo oito nije na
toj razini. Treba specificirati trokove devizne klauzule koji su
nastali dosada, znai trokove teajnih razlika. Dogovorimo se
da uklanjamo deviznu klauzulu i na koji emo nain pokriti te
trokove, odnosno koliko pokriva drava, koliko komercijalne
banke, a koliko korisnici kredita. Taj se iznos stavi u poseban
fond. Na kraju godine banka radi bilancu prihoda i trokova od
kredita vezanih na neku stranu valutu i konstatira gubitak od
recimo 100 kuna. Dogovor je da e se tih 100 kuna rapodijeliti
sa po 40 na dravu i banku i 20 na korisnike kredita. Taj se iznos
stavi u fond. To se potraivanje isplauje u potpunosti u nekom
duljem periodu, 15 do 30 godina. Kada ljudi o ovome sloenom
problemu govore, gledaju samo prvi korak. Ne gledaju itav sustav koji poiva na funkcioniranju privrede i graana. Sve je sada
blokirano deviznom klauzulom, teajem, kamatama i porezima.
Kada se pria o reformama govori se o promjeni kamatne stope
na gore ili dolje, a ovdje se radi o promjeni funkcioniranja fiskalnog i monetarnog sustava koji su potpuno blokirani. Dizanje ili
sputanje poreza PDV-a ili drugih poreza je fine tuning, ali treba izgraditi sustav koji funkcionira. U javnim financijama, drava mora prei na financiranje s domaeg trita. Oito je sada
svima da hrvatska drava trpi od devizne klauzule. Moramo
rijeiti deviznu klauzulu. Blokada teaja vicarskog franka kao
rjeenje je katastrofa. Teaj franka ili bilo koje valute prema kuni
se odreuje kao odnos produktivnosti dviju ekonomija koja se
mjeri kroz odnose razmjene. Teaj nije realan ako je konstantno
uvoz vei od izvoza.
Nisu li intervalutarni teajevi od ukidanja konvertibilnosti dolara u zlato 1971. postali i spekulantski?
92

BEHAR 128

Jesu. Zato imate devizne rezerve. No, teaj ne moete odreivati na temelju posuenih, ve deviza zaraenih izvozom.
Mi nemamo deviza u Hrvatskoj napretek, kako neki tvrde. Te
su devize mahom dole iz kredita. Stoga sam uvijek predlagao,
stavljajte na trite devize zaraene izvozom, a ove koje dolaze
kreditima i prodajom imovine morate sterilizirati. Za devize od
prodaje imovine koje stavite na trite dajete informaciju da ih
niste zaradili. Te devize pripadaju vaim precima i vaim unucima.
Ako prodate neko poduzee i za njeg dobijete 500 milijuna dolara, vi taj novac niste zaradili, ve su ga zaradili vai preci. Vi ste
zapravo smanjili nacionalnu imovinu za tih 500 milijuna. Tih
500 milijuna trebate pretvoriti u novu imovinu koja stvara dohodak. Ako ih date u tekuu potronju, vi ste fiksnu, dugotrajnu
imovinu potroili i nainili zloin prema nacionalnoj ekonomiji
i buduim generacijama. Vi ste smanjili vrijednost nacionalne
imovine. To se u narodu kae unuad zapila djedovinu. Cilj je
dobrim upravljanjem poveati nacionalnu imovinu. Vi moete
prodati neko nacionalno poduzee, jer njima navodno ne znate
dobro upravljati, ali treba pretvoriti taj prihod u drugu imovinu
kojom ete znati upravljati. Da zavrim, vrsta valuta, devizna
klauzula i vrst devizni teaj odgovaraju trgovcima tom robom,
novcem, znai bankarima. S osobnog ili privatnog gledita to se
ini razumnim. Grci recimo ne ele tednju u drahmi, ve u euru
jer je euro vrst. No, ne znaju da zbog toga gube instrument kojim bi mogli uravnoteiti svoje ekonomske odnose sa svijetom
i sauvati svoj posao i plau i kroz odnos cijena drahme i eura
vidjeti koliko su oni efikasni u odnosu na svijet. Efikasnost drave ovisi o efikasnosti i pameti politike. Kada su uvidjeli da
pametne politike nema, okreu se euru. Bankari kao i svi drugi
poslovni ljudi ele imati sigurnu robu. Meutim, mi ne govorimo o funkciji novca kao robe, ve o funkciji novca kao ekonomskog instrumenta. Onog instrumenta koji koi kada se kreete
nizbrdo ili dodaje snagu kada se kreete uzbrdo. Naa situacija
s deviznom klauzulom i teajem podsjea na plivaa koji pliva
sa zavezanim nogama.
Nemamo li slian problem kao i Grci? Mi vjerujemo euru,
kao to smo vjerovali njemakoj marci, odnosno njemakoj
privredi, a ne svojoj. tedimo podosta u euru.
Da, ali ta tednja mora biti zaraena. Hrvatska je tednja zaraena u kunama. Ne znam kako se pretvorila u eursku. Naravno, znam kako, ali govorim naelno. Marke koje sam ja od svog

ekonomski podlistak

RAZGOVOR S POVODOM

tetka koji je radio u Njemakoj kupovao bile su zaraene. Kada

vama banka pretvori tednju u kunama u eure, a te eure nema ili
ih pokrije kreditom, postavlja se pitanje tko je dozvolio hrvatskoj
komercijalnoj banci da proizvodi eure, franke i dolare. Njih proizvode Nijemci, vicarci i Amerikanci. To je zapravo kukavije jaje,
podmetnuto iz spekulativnih razloga da se izvue bogatstvo iz
zemlje. To nije urota, nego jednostavno plod glupe politike koju
su iskoristili vjeti momci. Kod kupovine Hrvatskih autocesta,
postavljam pitanje ministrima ima li taj kupac tri milijarde eura
na raunu. Naravno, nema. to e se dogoditi? Kupac ima potvrdu svoje vlade i ek centralne banke na temelju kojeg e otvoriti
depozit u komercijalnoj banci koja emu odobriti kredit i on e
za upalj papir kupiti Hrvatske autoceste, realnu imovinu. A ja
kaem, a zato mi to sebi ne uinimo.
to je s kunskom pasivom banaka?
Ona je u funkciji razvoja gospodarstva. Ali postoji devizna
klauzula. Kada gledate odnos tednje i kredita, to vam je negdje
1:1. Iz toga slijedi da stranci nisu puno to donijeli u Hrvatsku.
Samo to bankari sebe dodatno uvaju deviznom klauzulom.
Sada se tek vidi koliki problem imamo jer su banke u stranom
vlasnitvu. Recimo, u Bosni i Hercegovini imate par banaka koje
dre po 30% plasmana. U knjigama svojih majki to ne ini niti
2 posto. Te banke su u poziciji da tamonjem ministru kau da
e se povui ako ne pristaje na uvjete. Njihovo povlaenje ne
bi bila neka osobita teta za njihovu majku, a Bosna bi legla.
Ali ima i Centralnu banku koja radi kao valutno vijee.
Da, ali temeljni je problem politike naravi. No, ponaanje
Varufakisa i grkih vlasti bilo je bezobrazno prema narodu. Ako
je vlada ula vrsto u pregovore s Trojkom, trebao je imati plan
prebacivanja na nacionalnu valutu.
Navodno je imao, ali mu Tsipras nije dozvolio, ustraen
prijetnjama.
Nije. Ovo je bila strategija vlade. Ne moete tako tvrdo ii
u pregovore s Evropom koju morate moliti i, ukoliko ona ne
pristane na vae uvjete, nemati rezervnu varijantu prelaza na
drahmu. Kada se raspadala Jugoslavija, Slovenci su unaprijed
imali pripremljen tolar, a mi smo nakon toga uveli hrvatski dinar. Pero Jurkovi i Ante iin-ain su sve pripremili. Znalo se
da ide rat i ocjepljenje. Koncept je bio pripremljen. Lako je izvoditi show, ali morate imati pripremljen financijski mehanizam
i strukturu zamjene i uvoenja nacionalne valute. Grci to nisu

Oslobaanje teaja podrazumijeva uklanjanje devizne

klauzule. Vrlo se precizno moe izraunati trokove
devizne klauzule. Oni postoje i dalje e postojati, ako
se ne rijei problem. Intervalutarnim promjenama na
svjetskim tritima pogaaju nae korisnike kredita,
a da oni s tim nemaju nikakve veze. U sluaju kredita
s klauzulom u vicarskim francima, niti su se uzimali
franci, niti se to za njih kupovalo. Ljudi su se zaduili
u kunama, promijenio se teaj franka u odnosu na euro
i to se prelilo na otplatu kredita. Ima li to ikakve veze
s njihovim realnim ponaanjem? Nema. ak je i ceteris
paribus klauzula primjenjiva u ovom sluaju, ali nae
pravo oito nije na toj razini

imali. Sumarno, Grka ne moe vratiti dugove. Po meni, najbolji

plan za Grku je izlazak iz eura na prijateljski nain, najmanje
na deset godina i ostanak u EU. Napraviti plan restrukturiranja grkog gospodarstva uz pomo Evropske unije, i kad Grka
doe u razvoju do nivoa da joj povratak u euro nee teti, ponovo usvojiti euro. Ovdje se ne radi toliko o politici integriranja
u EU nego o politici kooperiranja , tj suradnje, meu zemljama
lanicama s ciljem izgradnje zajednike Evrope. Naalost, danas je dominantna politika integriranja to je veliki problem
daljnjeg razvoja EU. Ukratko, u postojeoj situaciji, a vjerojatno
nikad, realno, Grka ne moe vratiti ni jedan euro svog duga.
To je neotplativ dug. To bi i kreditori trebali shvatiti.
Shvaaju, ali gledaju kako da izvuku maksimum. Kada je prethodna vlada zapoela pregovore, traila je otpis 40% duga, na
to su bankari bili spremni jer im je maksimum otpisa bio 60%.
Neto slino rezultatima Londonske konferencije o njemakom dugu iz 1953. kada je Njemakoj otpisano preko
50% duga.
Radi budunosti, u ovakvim situacijama se obino dugovi
prije ili kasnije otpisuju. Ono to sam rekao - kako je metodom
quantitative easening puteno 1100 milijardi eura. Postoje drugi
instrumenti kojima drite inflaciju pod kontrolom, da se sustav
ne raspadne. Nijemci imaju traumu od Vajmarske hiperinflacije
i nee povui niti jedan potez koji bi mogao dovesti do inflacije.
Oni to slikovito opisuju tako da na jednoj strani tiskarskog stroja
za novac gurate prazan papir, a na drugoj izae Hitler. Na stranu
faizam kao najvee zlo u ljudskoj povijesti, no injenica je da
su kao narod podnijeli najveu rtvu. Zemlja je krajem rata bila
spaljena, milijuni mrtvih, ranjenih,.. Zbog toga nee dozvoliti
inflaciju koja bi mogla liiti na Vajmarsku. to oni rade? Kau:
Radit emo 10 posto vie za 10 posto manju plau i rijeit emo
dug. Isto tako razmiljaju i Japanci. Kinezi imaju traumu velikih
sukoba i rtava unutar granica zemlje, nacionalnih, politikih i
ideolokih, i nee dopustiti razmahivanje demokracije zapadnog
tipa koja moe dovesti do slinih sukoba. Pri tomu su spremni
represijom rtvovati tisuu da bi izbjegli milijune rtava. Radit
e 20 posto vie da dre inflaciju ispod 5 posto. Svaki narod ima
svoju genetiku i svoje traume.
Spomenuli ste quantitaive easening, nain na koji se proizvodi novac koji nije primarna emisija, ve otkup obveznica
drava lanica EU. Ne stvara li i to plodno tlo za hiperinflaciju?
Ne. EU ima problem deflacije i imat e ga i nakon ovog
quantitative easeninga. Inflacija je porast svih cijena. No,
kako imamo sve globalnije trite, kada jedan proizvoa
povea cijenu, a drugi ne, onaj prvi gubi trite. Time se
inflacija kontrolira. No, Hrvatska mora prvo urediti relativne cijene, pri emu e doi do relativnog porasta cijena, ali
uz porast plaa. Kada se napravi taj skok iz jedne pozicije
u sljedeu, proizvest e neku vrstu inflacije, ali e se nakon
toga cijene stabilizirati. Uvijek je bit realni dohodak. Ako
cijene rastu 6-7 posto, a dohodak raste za 2-3 posto vie,
na makronivou nema s time problema, s time to e neke
drutvene grupe pretrpjeti vie, a neke manje, dok e neke
zaraditi. Meutim, ta se transformacija mora provesti. Vi
moete otpustiti 100 ljudi u nekom poduzeu i zatvoriti ga.
No, politika niti u razvijenim kapitalistikim zemljama to
ne dozvoljava dok se u nekom drugom poduzeu ne zaposli 101 radnik. ak i ameriki FED ima za jedan od ciljeva
BEHAR 128

93

ekonomski podlistak

RAZGOVOR S POVODOM

smanjenje nezaposlenosti. Kada su tada tek imenovanog

direktora FED-a Bena Bernanke-a pitali za usmjerenje politike, odgovorio je smanjenje nezaposlenosti. Danas SAD
koje su najliberalnija zemlja na svijetu imaju nezaposlenost
manju od 5%, ali ne sluajno, ve zato to je to bila svjesna
mjera politike. Osnovni ciljevi ekonomske politike su domaa proizvodnja i zaposlenost. Kada imate visoku zaposlenost
rijeili ste 90 posto socijalnih problema. S visokom nezaposlenou, bavite se samo socijalom i uvijek ste na gubitku.
Dakle, utjecaj na porast domae potranje je bit politike. No, ako ste poveali dohodak i cijene na domaem
tritu, to je s izvoznim cijenama i konkurentnou?
Istog asa kada rijeite relativne cijene, uvozna roba i usluga
postaje skuplja, a domaa jefinija. Kod nas je do prije par godina
jefiniji bio paradajz iz Nizozemske od naeg i to zbog teaja. Ove
primjere dajem jer proizvodnja paradajza ili luka ne ovisi puno
o primjeni tehnologije, ve je to vie dar prirode.
etiri usklaene ekonomske politike
Vi, osim monetarne, naglaavate ulogu i drugih politika.
Fiskalna politika je druga temeljna politika. Nadalje, kako
sam ve naglasio, koliina novca u opticaju mora odgovarati
vrijednosti roba. Vea koliina novca znai i veu koliinu roba
i usluga. Da biste to postigli morate imati industrijsku politiku
koja se bavi resursima, tehnologijom i strukturom gospodarstva.
Morate imati procjene potencijala u resursima, to nedostaje
da se oni stave u punu funkciju, proizvodni asortiman, trite,
tehnologija. Svaka ozbiljna zemlja to ima, dok smo mi prihvatili mantru da e te odnose rijeiti trite. Trite odreuje koji je
proizvod efikasniji, no iza toga stoji itava dravna infrastruktura, sistem obrazovanja, institucije, financiranje, procedure i
standardi, koji omoguuje nacionalnim poduzetnicima da kreiraju proizvod koji e dati na trite i takmiiti se s drugima.
Proizvod ne nastaje preko noi. Nove tehnologije se razvijaju
deset do dvadeset godina, novi proizvod do pet godina. Za to
je potrebna institucionalna infrastruktura koju kreira drava.
Dakle, vi moete promijeniti cijenu novca, teaj, ali ako nemate
tvornicu, ljude, organizaciju, tehnologiju, nita vam te mjere ne
znae. Govorimo o usklaenju monetarne, fiskalne, industrijske
i regionalne politike. Regionalna politika je vana zato to se svaka djelatnost fiziki smjeta u neki dio zemlje, u neku regiju. Za
smjetaj proizvodnje tamo morate imati cestu, vodu, energiju.
Pored toga, morate imati i razvijenu socijalnu infrastrukturu.
No, ako ete u nekoj regiji razvijati drvnu industriju, onda tamo
morate imati i drvotehniku kolu, institut, peditera, bankara
koji poznaju specifinosti te industrije, dizajnere. Mi smo prije,
uz tvornice planirali i radili tu prateu i neophodnu infrastrukturu, pa u Sisku imate Metalurki fakultet i institut jer je tamo
bila eljezara. Danas bi htjeli da odreeni proizvod nastane u
Vukovaru, a tamo nema skoro nita, osim nae emocije prema
tome gradu. Kada se paualno govori da e se sniziti poreze nekoj siromanoj regiji u Hrvatskoj, kao poticaj, ja pitam - a na
to? Nema dohotka jer nema proizvodnje koje nema jer nema
infrastrukture ni tehnologije. Drugim rijeima, instrumenti
monetarne i fiskalne politike nee dati rezultata bez industrije.
Hrvatska lii na automobil koji ima karoseriju, ali nema motor
ili, u najboljem sluaju, ima tek neke dijelove motora koji ak
nisu ni povezani i ne moe se pokrenuti.
94

BEHAR 128

Kod kupovine Hrvatskih autocesta, postavljam pitanje

ministrima, ima li taj kupac tri milijarde eura na raunu.
Naravno, nema. to e se dogoditi? Kupac ima potvrdu
svoje vlade i ek centralne banke na temelju kojeg e
otvoriti depozit u komercijalnoj banci koja emu odobriti
kredit i on e za upalj papir kupiti Hrvatske autoceste,
realnu imovinu. A ja kaem, a zato mi to sebi ne uinimo
Kako financirati industrijski i razvoj institucionalne
infrastrukture?
Nemate s time problema. Ako Hrvatska sada ima proraun
od 120 milijardi kuna, niti jednu kunu vie ne smije uloiti u
beton. U ceste smo uloili 30-ak milijardi. Ja sam prije izbora
2007. izradio strategiju zbog koje su me napadali kako mislim
javnim novcem zaustaviti krizu i napraviti transformaciju. Rekli su mi da nema novaca. Ja sam im odgovorio deficitarnim financiranjem, pod uvjetom da proizvodnja godinje, nakon dvije godine provoenja politike, raste po stopi oko 7 posto. Kada
sam za jednu veliku stranku radio strategiju prije deset godina,
javni dug Hrvatske je bio oko 30 posto BDP-a. Moj je plan bio
da javni dug poveamo za 20 posto, to bi bilo oko 60 milijardi
kuna. Danas je javni dug 90 posto BDP-a, oko 290 milijardi, a
veinu smo potroili na pokrie gubitaka, a ne za transformaciju i razvoj gospodarstva. Zamislite to se moe napraviti sa 60
milijardi kuna. No, za tih 60 milijardi morate imati podlogu u
industrijskoj i regionalnoj politici, odnosno znati to ete i gdje
raditi. ak ne morate ni sve iskoristiti. Ako vi krenete i napravite neto privui ete privatni kapital i ulagae. Tako itav svijet
radi. Uzmite primjer Iphone-a. Sva kljuna, inovacijska rjeenja
u Iphone-u, ini mi se, ima ih 6 ili 7 koji ga ine onim to jest,
nastala su u razvojnim institucijama koje je financirala amerika drava. Za rjeenje touchscreena je potroeno oko 4 milijarde
dolara. Steve Jobbs je prvi prepoznao kako ta rjeenja aplicirati
i ugraditi ih u potroaki proizvod. Kada je to prepoznato drava je omoguila narudbu Apple-u da podigne svoju proizvodnju na narudbi iz SAD, povea ukupni prihod i stekne snagu da
osvoji svijet. S tako steenom snagom ta kompanija je i osvojila svijet. To je bila nevidljiva uloga amerike drave. Drava je
izabrala Steve-a Jobbsa, ali u konkurenciji s drugima. Puno je
projekata i propalo, samo to mi te ne vidimo. Svaki projekt ne
mora uspjeti. Ovaj je uspio. Sjetimo se IBM-a 60-ih i 70-ih godina koji je tada bio globalna kompanija. Gdje je danas? Zatim je
doao Microsoft, a danas je primat preuzeo Apple. Imate i primjer Nokia-e u Finskoj. Ona je bljesnula, ali zbog nedostatka novog vala izgradnje institucionalne infrastrukture, nisu se uspjeli
odrati. Drugo iskustvo je ono Nizozemske. Kao mala zemlja,
skoro 50 posto teritorija je otela moru i nama jeftino prodaje
poljoprivredne proizvode. U emu je problem. Mi imamo resurse, problem je u nedostatku institucionalne infrastrukture. to
ima Nizozemska pijesak. Ali koliko su uloili u brane, nasipe,
regulacije voda. Zato je znanost bitna. Pogledajmo Englesku.
Zanemarimo Napoleona i prouimo Hitlerove planove. Engleska je otona zemlja. Osim bombardiranja Luftwaffe, Hitler je
Englesku elio iscrpiti na najefikasniji nain podmornicama,
odnosno onemoguavanjem opskrbe iz kolonijalnih posjeda.
Engleska je trebala biti poraena glau, a ne bombardiranjima.

ekonomski podlistak

RAZGOVOR S POVODOM

Kako Engleska reagira? Izrauje projekt samodostatne prehrane,

odnosno prehrane engleskog stanovnitva s engleskog teritorija
i to u uvjetima dotadanjeg pokria potreba sa 70 posto iz uvoza. Kada razmiljamo o naoj krizi trebali bi poi od zamisli da
smo izolirani. Moemo li preivjeti hranei se sa svojih njiva. Mi
moemo proizvesti hrane za 20 milijuna ljudi. Kada bi svaki Zemljanin troio kao prosjean Amerikanac ili Evropljanin (odjee,
hrane, energije) trebali bi tri zemaljske kugle. Ovako moemo
ivjeti zato to jedna milijarda razvijenih ivi na taj nain, a 6,5
milijardi na znatno nioj razini potronje. Kada se vratimo na
Hrvatsku, imamo dovoljno teritorija, prirodnih resursa i energije da zbog toga ovdje komotno moe ivjeti 20 milijuna ljudi.
to trebamo napraviti da to ostvarimo? Odnosno, kako formirati monetarnu, fiskalnu, industrijsku i regionalnu politiku da
postignemo taj cilj. Gubimo se u nebitnim sitnicama, ali nemamo u vidu osnovni cilj ekonomije bolji standard graana koji
dolazi iz resursa, prirodnih i ljudskih. Da bi prirodne resurse s
ljudima pretvorili u koristan proizvod ili uslugu treba posjedovati dostignua monetarne, fiskalne, industrijske i regionalne
politike. Danas kau spustit emo PDV na 23 posto. Moete
spustiti koliko hoete, ali nemate mehanizam koji e reagirati
na takvu mjeru. Ili promjenu teaja. Nemate sustav.
Gubimo se u sitnicama, a nemamo cilj
Govorimo o 20 milijuna ljudi u Hrvatskoj. Ali mi na
56000 kvadratnih kilometara povrine imamo jedva 4 milijuna stanovnika. Vae kolege demografi upozoravaju da
imamo praznu zemlju. to s tom injenicom? Neki predlau
uvoz radne snage.
Uvoz radne snage je privremena mjera, poput infuzije. No,
tako ne moete ivjeti. Za to trebate imati imigracijsku politiku koju mi nemamo. Na godinjem savjetovanju ekonomista u
Opatiji izlaganje sam zapoeo s demografijom. Zato sam pozvao
kolegu Akrapa, kao to sam prije deset godina zvao akademkinju, profesoricu Alicu Wertheimer Baleti i tada smo tvrdili da
je demografija problem. Meutim, tada su se poduzetnici, graevinari isuavali o emu mi to priamo. Prije izlaganja kolege
Akrapa koje je bilo slino intonirano kao i prije deset godina, ja
sam u uvodnom izlaganju prikazao demografsku sliku svijeta i
iznio prijedlog da Hrvatskoj trebaju prije svih, demografske investicije. Prouava li itko u Hrvatskoj danas to podruje? Bivi direktor Ekonomskog instituta Drago Vojni prije trideset
godina je pisao o demografskim investicijama. Danas kod nas
problem nije beton. Naim se cestama nema tko voziti. Prije
par godina je tadanji ministar obrazovanja izjavljivao kako je
politika da sva djeca kolu pohaaju u jednosmjenskoj nastavi.
Nije primijetio da se svake godine upisuje 15000 djece manje u
osnovnu kolu i za desetak godina ete imati prazne kole, taman za jednosmjensku nastavu. Politiari zaboravljaju da
dravu ine teritorij i stanovnitvo. to e ti teritorij bez
stanovnitva. Bitna je fleksibilnost da preemo iz jednog
stadija, iz jedne dimenzije u drugu, iz jedne politike u drugu. Da zakljuimo, prvi ciljevi ekonomije ostaju domaa
proizvodnja i zaposlenost, a drugi su vanjska i unutranja
stabilnost. Unutranju stabilnost ine cijene i budetski
deficit. Ali se kae da na dugi rok cijene i budetski deficit
moraju biti stabilni, a u kratkom roku fleksibilni radi prilagoavanja i tranzicije iz jedne u drugu dimenziju. Kada

se doe u prelazno razdoblje iz jedne dimenzije u drugu, onda

se gleda da domae cijene i deficit budu kratkorono fleksibilni,
da omogue da iz situacije visoke nezaposlenosti, male produktivnosti i velikih dugova preemo u stabiliziran stadij. Naravno
da e u tome biti efekta na cijene, teaj i tako dalje, ali to je cijena prelaza u dimenziju stabilnosti. Vi imate i vanjsku stabilnost,
ravnoteu koju odreuje razina vanjskog duga i obveza i morate
iskoristiti teajnu politiku jer je to osnovni instrument koji regulira odnos uvoza i izvoza, odnosno vanjski dug. Na dug od 50
milijardi eura je rezultat nerealno visokog teaja kune. Svjestan
sam da je proteklih dvadeset godina takve politike uinilo svoje.
Moramo osmisliti politiku kako to bezbolnije vratiti teaj kune
u realne okvire. No, on e postati realan kada Hrvatska ne bude
imala velik vanjski dug. Jer vanjski je dug nakupljena razlika izmeu postojeeg i realnog teaja. Teaj je stabilan, ali nerealan
i davi hrvatsku ekonomiju. Odranje statusa quo, kako neki
predlau, nee dati rezultata. Ljudi e otii iz zemlje, posla je sve
manje, kuca siromatvo na vrata. Ovdje treba pametna politika,
Nisam ja niti protiv Narodne banke, niti protiv drugih. Svima
samo postavljam pitanje kako doi do situacije smanjenog vanjskog duga, a da graani ostvaruju 20 tisua eura per capita. Da
bi se to ostvarilo treba ostvariti dodanu vrijednost po radniku
50 tisua jer se dohodak raspodjeljuje i po djeci i starijima koji
ne rade. Znai, koji su to resursi i koje djelatnosti da se kreiraju
proizvodi koji vode tome cilju. Dakle, s jedne strane proizvodimo s dodanom vrijednosti, a da bi izali na svjetsko trite mora
cijena mlijeka, stolice ili raunala, ovisi to proizvodimo, uz istu
ili slinu tehnologiju i produktivnost i priblino istu kvalitetu
biti takva da se mogu pokriti trokovi. To se nekada prouavalo na Ekonomskom istitutu u Zagrebu, a kada je dola trina
ekonomija rekli su da e nevidljiva ruka trita sve regulirati i
ne tebamo nita prouavati. Ovih je posljednjih dvadeset godina
hrvatska politika prekinula veze s hrvatskom znanou i ekonomski ju unitila jer nije osjeala potrebu za njenim uslugama.
Dovedeni smo u poziciju da radimo sami za sebe. Mi sada na fakultetima proizvodimo biznismene i trgovce. Ovo nije ekonomski, ve u sutini trgovaki fakultet, ne krivnjom fakulteta ve
politike. U razvijenim zemljama imate itavu vojsku ljudi koja
prati ekonomiju, tehnologiju i kada doe do krize, imaju pripremljena rjeenja. Mi se samo moemo sukobljavati oko naina
prenoenja tereta krize, odnosno hoe li vei teret podnijeti rad
ili kapital i to odreuje politiki sustav.
No, neki kau da je rad u Hrvatskoj svakako skup.
Meu najjeftinijima u Evropi je rad u Hrvatskoj. Neefikasan
je sustav. Na radnik koji nema posla ili radi za plau za 3000
kuna u Evropi radi, s istim znanjem i iskustvom za 7000 kuna.
Nije problem u radniku nego u naem neefikasnom sustavu.
Te tvrdnje promovira kapital kako bi zadrao svoju poziciju da

Nove tehnologije se razvijaju deset do dvadeset

godina, novi proizvod do pet godina. Za to je potrebna
institucionalna infrastruktura koju kreira drava. Dakle,
vi moete promijeniti cijenu novca, teaj, ali ako nemate
tvornicu, ljude, organizaciju, tehnologiju, nita vam te
mjere ne znae. Govorimo o usklaenju monetarne,
fiskalne, industrijske i regionalne politike
BEHAR 128

95

ekonomski podlistak

RAZGOVOR S POVODOM

trokove krize koje je on prouzroio jo vie prebaci na teret

radnika. Ovo ne znai da sam protiv kapitala. Ja sam samo za
to da odnos rada i kapitala bude takav da je kapital zadovoljan,
ali i da je radnik zadovoljan. Tu imate problem stranog kapitala. On doe u zemlju i, to je normalno, profitira to je vie mogue, ali kada doe kriza samo se povue. Svoje studente uim
da je potrebno imati odgovaraju omjer rada i kapitala da imate
drutvenu efikasnost. Kod raspodjele je pitanje tko e vie od dodane vrijednosti uzeti. U kontekstu krize iz 2008. godine, kada
pogledate statistiku, tehnologija je poveala dodanu vrijednost,
a udio plaa u toj vrijednosti pao je sa skoro 70 na 60 posto. Tko
e kupovati veu proizvodnju ako plae nisu vee? Danas imamo
situaciju da se bogatstvo koncentrira u sve manjem broju ruku
i to gui ekonomiju. Vrlo jednostavno, ako bogat ovjek i moe
imati 10 tisua koulja ili odijela, ne moe pojesti hrane za 10
tisua ljudi. Danas je imovina jednog milijardera vea od imovine 10 tisua ljudi. Da deset tisua ljudi jede i deset puta manje,
stvara puno veu potranju nego ovaj mali, ma koliko rastroan
sloj bogataa. To je dovelo do krize, ta neravnomjerna raspodjela dohotka kao rezultat pohlepe.
Oxfam je nedavno objavio procjenu da jedan posto stanovnitva svijeta ima koliko i ostalih 99. Svjedoimo refeudalizaciji drutvenih odnosa, povratku u neprirodnu podjelu.
Tako su i prijanje civilizacije nestajale. Ako ne zbog prirodnih katastrofa, onda zbog pohlepe i neravnomjerne raspodjele
dohotka i bogatstva. Nismo nita drukiji od civilizacija koje su
trajale tisuama godina, poput Egipta i Rima, stotinama godina,
poput Osmanske ili Habsburke. Kako vrijeme sve bre tee,
tako i civilizacije sve krae traju. Da se vratimo znanju i znanosti i zato se izuavaju. Kada gledate razvijene zemlje, Njemaku recimo, SAD ili Japan. Oni prouavaju Svemir, dubine mora,
vrste ivota kako bi otkrili tajnu funkcioniranja i upravljanja
svijetom. Netko tako steeno znanje upotrijebi samo za vlastitu korist, pa uniti civilizaciju. No, dugorono odrivo drutvo
je ono koje ravnomjerno raspodijeli takvo znanje i za opu dobrobit. Zato razvijene zemlje ulau u znanost. Tu nema diskriminacije. U SAD je najvei broj otkria i inovacija doao od ljudi koji nisu roeni u Americi. Oni selektiraju ljude jer znaju da
tu lei snaga zemlje. Nijemci se slino ponaaju. Mi jednostavno nemamo politiku koja to prepoznaje. Iako se i u postojeim
uvjetima puno moe napraviti za dvije do tri godine. Ne zato
to smo jako pametni, nego zato to imamo dobro okruenje.
Hvalimo se rastom prihoda od turizma. Meutim, on raste od
2009. Evropski turizam je rastao po stopi od 5 posto godinje i
to na 500 milijuna putnika. Tako i kod nas raste po istoj stopi.
Znai, radili mi ili ne, dio tog poveanja se nama prelijeva jer nas
posjeti deset od tih 500 milijuna. Zamislite da imamo politiku
koja bi za cilj postavila privlaenje jo dva milijuna posjetitelja.
S obzirom na nae kapacitete i potencijale trebalo bi napraviti
analizu njihovih elja i potreba te onda napraviti promociju. To
je rast od 20 posto, a rast od 5 posto je rezultat opeg porasta
u Evropi. Takoer, raste nam izvoz, po statistikim pokazateljima. Globalna vrijednost izvoza 2010. bila je negdje 16 tisua
milijardi dolara, a etiri godine kasnije porasla je na 23 tisue
milijardi, zahvaljujui tehnologiji, logistici. Danas moete kupiti robu u bilo kojem dijelu svijeta. Tehnologija je smanjila svijet
i udaljenosti i robe se trae. Trgovci trae robu i u Hrvatskoj i
nama izvoz raste. No, zamislite da je Hrvatska postavila cilj i
96

BEHAR 128

Moj je plan bio da javni dug poveamo za 20

posto, to bi bilo oko 60 milijardi kuna. Danas je
javni dug 90 posto BDP-a, oko 290 milijardi, a
veinu smo potroili na pokrie gubitaka a ne za
transformaciju i razvoj gospodarstva. Zamislite to
se moe napraviti sa 60 milijardi kuna. No, za tih
60 milijardi morate imati podlogu u industrijskoj
i regionalnoj politici, odnosno znati to ete i
gdje raditi. ak ne morate ni sve iskoristiti. Ako
vi krenete i napravite neto privui ete privatni
kapital i ulagae. Tako itav svijet radi
napravila analizu kako od tih 23 tisue milijardi uzeti 0,1 posto.
Moemo li mi proizvesti robe u tom iznosu i koje. Moemo jer
neke proizvodimo i izvozimo. Pitanje je zato ih ne izvozimo u
znatno veim koliinama, a odgovor je zato to nemamo strategiju. Okruenje je dobro i mi kao mala zemlja sa 44 milijarde eura BDP-a u odnosu na evropskih 15 ili svjetskih 60 tisua
milijardi, moemo dii na BDP i na 100 milijardi i nitko to ne
bi ni primijetio, a kamoli osjetio. Nemamo nikakvih objektivnih prepreka, niti s resursima. Jedini nam je problem sustav,
odnosno politika. Gubimo se u sitnicama, a nemamo cilj. Kako
iz materijala i ljudi koje imamo na raspolaganju uiniti da bolje
ivimo? Imamo tehnologiju i znanje. Jedino nemamo politiku
koja to moe organizirati.
Hrvatska je visokozaduena i visokoeurizirana ekonomija. Kakva treba biti?
Treba postaviti ciljeve. Kao to sam rekao, jedan je cilj dii
BDP per capita sa 10 na 20 tisua eura. Ali da biste to ostvarili trebate imati strategiju, proceduru i sagledati prepreke.
Prva je ova koju ste spomenuli eurizacija i javni dug. Javni dug nam, nakon Bugara, raste najbre u Evropi. Samo to
je bugarski javni dug 30 posto BDP-a, a na se penje prema
90. Javni dug dolazi iz deficita. Deficit u Hrvatskoj ine dvije
stvari: kamata i drugi mirovinski stup jer smo iz prvog mirovinskog stupa uzeli 5 milijardi godinje i ta se razlika plaa iz
Prorauna. Moj je prijedlog da drugi mirovinski stup koji je
sakupio 70 milijardi i dalje tim sredstvima raspolae, ali da
se onih 5 milijardi narednih godina uplauje u prvi mirovinski stup. Znai, imate 5 milijardi manji proraunski deficit.
Drugo, da se krediti koje smo ranije uzeli uz 4 do 6 posto kamate na vanjskom tritu zamijene domaim, kunskim kreditima, uz kamatu ne veu od dva posto. Dakle, da postojee
kamate od prosjeno pet posto koje plaamo 12,5 milijardi
zamijenimo s domaim kreditima uz dva posto. Komercijalne
banke e zaraditi jedan posto, to je za njih dobro jer se sve
zemlje financiraju jeftinim kreditima s kamatnom stopom
blizu nule. Time tedimo dodatnih 5 do 6 milijardi. S te dvije transakcije, bez suza i znoja, anuliramo deficit. Kada nemate deficit, javni dug ne raste. To je ta fiskalna transformacija. Da bi se to omoguilo, s tim se mjerama mora uskladiti
politika Narodne banke. Narodna banka mora stvoriti uvjete
da se hrvatska drava zadui na domaem tritu, uz kamatu od 2 posto. Naravno, mi imamo devizne kredite, ali emu
slue devizne rezerve? Za stabilnost kune, ali i za stabilnost

ekonomski podlistak

RAZGOVOR
TEORIJSKI
S POVODOM
KUTAK

drave. Mi moemo sa 4 do 6 miljardi eura od 13 milijardi

deviznih rezervi otplatiti dravni vanjski dug i pretvoriti ga
u kune, a ostat e nam do 9 mlijardi eura dovoljnih rezervi
za stabilnost kune. Time stvarate bazu da rijeite omu oko
vrata dravi kakvu ima Grka. Ove su mjere kombinacija fiskalne i monetarne politike. Nakon toga dolazi strategija razvoja. Strateki razvoj drave e se financirati novcem banaka
iz depozita HNB, uz isto tako 2 posto kamate. Morate voditi
selektivnu politiku kako bi rijeili problem. Vi imate specifine probleme koji zahtijevaju specifinu politiku dok ih ne
rijeite. Osim stanogradnje koju smo ve spomenuli, imate i
pitanje industrijske i poljoprivredne strategije i infrastrukture. Govori se o investicijama. Vi imate hotele koji su de facto
prazni od listopada do travnja. Moj je prijedlog da se, kada
se vrati pet milijardi u prvi mirovinski stup, jedna milijarda
podijeli vauera umirovljenicima da provedu pet dana u nekom od hotela izvan sezone. Time oko 20 tisua sezonskih
pretvorite u stalno zaposlene radnike. Takvi stalno zaposleni
dobijaju stabilnost i oni poveavaju potronju. Uz promjenu
teaja i efikasnost proizvodnje, ta se potronja moe skrenuti u hrvatske proizvode. Bitno je ulagati u poboljanja tehnologije, za to postoje i evropski fondovi. Nadalje, trebamo
promijeniti subvencijsku politiku koja sada pokriva gubitke,
dok je cilj subvencija razvoj efikasne proizvodnje. Ako vi subvencijama pokrivate gubitke u brodogradnji, onda nemate za
subvencije brodograditeljima da naprave bolje, efikasnije brodove. U strategiji koju sam radio 2007. planirao sam provesti
promjene u etiri godine. Prve godine bi 80 posto subvencija
ilo za pokrie gubitaka, 20 posto za razvoj. Druge godine,
odnos bi bio 60:40, dok bi etvrte iznosio 20:80, to bi bilo i
Evropi prihvatljivo jer i druge zemlje EU do tog iznosa subvencijama pokrivaju gubitke u brodogradnji koje ne moete
izbjei. Mi smo, umjesto transformacije proveli privatizaciju
brodogradilita. Nisam protiv privatnih brodogradilita. No,
mi smo privatizacijom dobili manufakture, a ta su brodogradilita bila kompleksna industrija. Na raspolaganju nam stoji
velik broj mjera, ali moramo znati kako sustav funkcionira i
u kojem se okruenju nalazi. Znai, odgovor na Vae pitanje
je: prvo maknuti opasnost od blokade Hrvatske zbog zaduivanja u inozemstvu. Prije deset godina moja je prva politika
bila industrijska, a danas je prva monetarna i javne finacije.
Znai trebate redom provesti monetarnu, fiskalnu, industrijsku i regionalnu politiku, za to su dovoljne etiri godine.

Bankarska pohlepa i kriza

Je li se nama dogodilo to se u dobroj mjeri dogodilo nekim razvijenim ekonomijama, poremeaj odnosa realnog i
financijskog sektora? Do koje se mjere financijski sektor spekulativnim shemama i deregulacijom odvojio od realnog, poeo ivjeti nekim svojim ivotom i prestao mu biti servisom?
To se deava oduvijek, od postanka papirnatog novca i poetka trine, kapitalistike ekonomije. U prosjeku imate vee ili
manje krize svakih osam godina. Sve su krize dole iz bankarskog sektora. Bankarska pohlepa dovodi do proizvodnje znatno
vee koliine novca nego to je potrebno, to na kraju proizvede
krizu. Stvara se nesrazmjer realnog i financijskog sektora koji
dovodi do krize. Imate paradoks da politiare birate da vode dravu, a najjae instrumente kontroliraju oni koji nemaju nikakav
legitimitet. To je trenutni odnos moi u naoj civilizaciji koji je
izvor stalne krize. U SAD su odlazili ljudi koji su cijenili slobodu i ne ele imati dravu nad glavom. Nijemci su do Ustavnog
suda proveli postupak legalnosti kreiranja novca. Amerikanci su
prije petneastak godina dodatno deregulirali financijski sektor,
do egzotinih derivata i klaenja. Tako da nakon proizvodnog,
menaderskog, financijskog i spekulantskog, danas govorimo o
kasino kapitalizmu. Deregulacija je dovedena do apsurda, zaboravlja se da su to sve izvedenice novca, a novac mora pratiti proizvodnju roba, usluga i imovine. Povijesno, nakon novca koji je
pokrivao robnu proizvodnju, dole su dionice koje su pokrivale
imovinu poduzea, ime se dalje uravnoteeno razvijao financijski
sektor. Drava za svoju infrastrukturu izdaje obveznice. Infrastruktura se po izgradnji koristi i obveznice se otplauju. No, to
su bili prvi koraci kreiranja novanih surogata. Time su se otvorila vrata spekulaciji. Na primjer, ako dionica jednog poduzea
poraste iz spekulativnih razloga, iako se nije poveala imovina
tog poduzea, to ljudi koji trguju na burzi ne znaju, kree potranja za sve skupljim dionicama koje se mogu uvijek prodati i
na njima zaraditi velike profite, nema regulacije, vrijednost poduzea je ostala ista, a na financijskom tritu umjesto stvarnih
100 vrijedi 200 i tako se poinju stvarati baloni. Iako to zovu
slobodnim tritem, rije je o pljaki zato to se u te sheme uvuku tisue ljudi koji, privueni visokim profitima, prodaju realnu
imovinu, ulau je u papire na burzi i stanove kupuju na kredit do
sloma. U SAD su mirovinski fondovi su izgubili ogromna sredstva
jer su ulagali u sigurnu Lehman brothers investicijsku banku.
Neto poput krize tulipana u Nizozemskoj u 17. stoljeu.
Zapravo isto. To je prva takva kriza. Ljudi su kupovali priznanice za gomolje tulipana koji su se navodno sadili. Izdano je
puno vie priznanica nego li je bilo tulipana. Cijena priznanice
je dosegla cijenu solidne kue u Amsterdamu. Drugi problem su
insiderske informacije, da netko zna pravo stanje stvari, a veina
ostalih koji imaju isti papir nema istu, pravu informaciju. Zato je
zabranjena interna, insider informacija. Kada smo radili privatizaciju, neki su najvie zaradili na asimetrinim informacijama
koje javnost nije imala. Tako su ljudi kupovali dionice, branitelji
i stradalnici rata kuponskom privatizacijom. Poeli su ih obilaziti torbari i davati im informacije o bezvrijednosti dionica poduzea ije su dionice nabavili, pa su ih ovi prodavali za 10 posto
nominalne vrijednosti jer su im torbari tvrdili da ne vrijede niti
pet. Namjerno se prikazivalo loe poslovanje da se snizi cijena
dionica koje su se onda otkupljivale u bescijenje. Taj proces je
provoen bez nadzornih institucija.
n
BEHAR 128

97

ekonomski podlistak

ZANIMLJIVOSTI

Jeftina nafta skupa voda

SAUDIJSKAARABIJA E POVEATI CIJENU VODE za velike
potroae, javili su lokalni mediji, sugerirajui da je vlada zapoela smanjivanjee subvencija zbog niskih cijena nafte.Cijena za
industrijske, vladine i velike korporativne potroae e porasti
sa 4 na 9 saudijskih rijala (oko 16 kuna) po kubinom metru od
16. decembra, izvijestio je list El Watan, a lanak je objavljen i
na stranicama Ministarstva za vodu i struju. Poveanje cijena
nee, barem zasada, utjecati na graane koji uivaju, u mnogim
zemljama nezamislive, socijalne beneficije.Cijena nafte je na
izrazito niskim razinama od prole godine zbog ega je Saudijska Arabija suoena s godinjim budetskij deficitom 100 milijardi dolara. Vlada se sustee od politiki osjetljivih rezova u
vrlo bogatim socijalnim davanjima svojim dravljanima, ime se
kupovao socijalni mir u zemlji gdje su osnovna graanska prava
izrazito restringirana. Slino se dogaa i u drugim naftom bogatim zemljama Zaljeva. Cijena nafte je niska i zbog nepristanka

Island osudio bankare

ICELANDMAGAZINE javio je da su u
oktobru na Vrhovnom sudu Islanda i
okrunom sudu u Reykjavku izreene
zatvorske kazne trojici menadera iz
banke Landsbankinn i dvojici iz banke Kauping, kao i jednom investitoru. Magazin navodi da je s posljednjim
presudama zbog svoje uloge u financijskoj krizi i kolapsu bankarskog sektora osueno 26 bankara ili investitora
na ukupno 76 godina zatvora. Alternativni ameriki mediji hvale Island,
istiui da u SAD nije podignuta niti
jedna optunica protiv bankara zbog
financijskih malverzacija koje su svijet
odvele u Veliku recesiju. Mi smo bili
dovoljno mudri da ne pratimo tradicionalnu i prevladavajuu ortodoksiju zapadnog financijskog svijeta u posljednjih 30 godina. Uveli smo kontrolu
valuta, dopustili smo bankama da propadnu, pruili smo podrku ljudima i
nismo uveli mjere tednje kakve vidite
u ostatku Europe, rekao je svojedobno
islandski predsjednik Olafur Ragnar
Grimmson u odgovoru na pitanje kako
se Island oporavio od krize.

Foto: Getty image/Guluver images

98

BEHAR 128

Foto: Hina

Saudijske Arabije da smanji dnevne proizvodne kvote kako bi

dodatno vrila pritisak na Iran koji smatra rivalom i udovoljla
amerikim zahtjevima koji niskom cijenom nafte pritiu prihode ruskog budeta.

Bitcoin treba tretirati kao klasian novac

Foto: Bitcoin.org

BITCOIN I OSTALE VIRTUALNE VALUTE trebaju se razmijenjivati bez oporezivanja, odluio je 22. oktobra Sud
Evropske unije koje treba tretirati kao
i klasian novac. Virtualne valute nale
su se u sreditu panje svjetske javnosti nakon to je krajem novembra 2013.
godine vrijednost jednog bitcoina premaila 1000 amerikih dolara. Snaan
rast bitcoina, koji je poetkom 2013.
vrijedio samo 13 dolara, potaknut je
spekulacijama da bi ova virtualna valuta u budunosti mogla postati globalno
sredstvo plaanja. Cijenu na preko 1000
dolara lansirala je snana potranja za
ovom valutom u Kini, nakon to je vodea kineska trailica Baidu prihvatila
bitcoin kao sredstvo plaanja za pojedine usluge. I prije pojave bitcoina javljale
su se ideje i pokuaji stvaranja virtualne valute, ali niti jedna nije u toj mjeri
zaivjela. U novembru 2008. godine
objavljen je rad pod nazivom Bitcoin: Peer-to-Peer elektronski gotovinski

sistem autora Satoshi Nakamota. Ve

u januaru idue godine Bitcoin sistem
je zaivio te je stvorena prva platforma
za stvaranje Bitcoina.
Slovenska kompanija Cashila prva
je u svijetu dobila bankarsku licencu za
konverziju digitalne valute bitcoin u eure.
Licencu je izdala eka centralna banka i
odnosi se na 28 zemalja Evropske unije,
kao i za Island, Lihtentajn, Norveku,
vicarsku, Monako i San Marino. Slovenska start-up kompanija Cashila prva je u
svijetu dobila bankarsku licencu za konverziju digitalne valute bitcoin u eure.
Uz pomo bitcoina, Cashila namjerava
uvesti konkurenciju SWIFT sistemu,
izvijestila je 11. novembra Radio-televizija Slovenija. Najvei dio novca u svijetu postoji samo u elektronskom obliku
na bankovnim raunima, gotovina ini
samo nekoliko procenata. Financijski
tokovi bi u tom smislu mogli putovati
vrlo brzo, navode iz te firme. Navode da
fiziki potanski paket od Ljubljane do
Istanbula stigne bre nego transfer sa
slovenskog bankovnog rauna u Tursku.
Izmeu njih su globalni sistem SWIFT za
meubankarsku financijsku komunikaciju, razliito radno vrijeme institucija,
razliite metode za provjeru identiteta
i spreavanje pranja novca, kao i povezani trokovi. Dva Slovenca, Tim Mitja
agar i Jani Valjavec tvrde da su pronali nain znaajnog smanjenja trokova
i trajanja meunarodnih doznaka, pomou digitalne valute bitcoin. Uslugu
jo razvijaju.

MULTIMONOLOG

multimonolog

Pie: Senad Nani

POZIV

U DIHAD

Pojava radikalizma u pojedinim krugovima muslimana, naroito na Zapadu, moe se promatrati

kao proces akulturacije Islama. Muslimanska drutva vie ne proizvode globalno utjecajne
obrasce kulturnog i civilizacijskog ivota kao to je to bilo nekada, ve u mnogim aspektima
preuzimaju obrasce zapadnog naina ivota

uran je cjelovit tekst za kojeg muslimani vjeruju da je doslovce Boja rije. Ona je sveobuhvatna i konana i kao takva stvara kontekst.
Vaditi kratke izvatke izvan tog konteksta nije dopustivo. Ljudi se, naprosto, ne smiju navui na odreeni
izrijek i krivo ga protumaiti.
Oni koji takve izvatke iz Kurana tumae kao poziv ljudima na napade, u velikom su grijehu. Kontekst
Kurana jasno je odreen brojnim navodima u kojima
je ovjeku zabranjena primjena sile prema nenaoruanim ljudima, prema civilima, dakle, a prema naoruanima izvan borbe. Oruana borba dozvoljena
je samo kada si u stanju obrane. Pa i u tom sluaju,
zabranjeno je bilo kakvo nasilje prema zarobljenicima. Nema pravo maltretirati zarobljenika jer on pred
tobom stoji bespomoan. Moe ga zadravati, ispitivati, razmjenjivati ga za svoje ljude, ali ne smije mu
nauditi. Praksa Muhammeda Bojeg poslanika bila je
oslobaanje zarobljenika uz obavezu njihovog rada
za javno dobro, primjerice, opismenjavanje ljudi. To
je hrabrost, jer pokazuje vjeru u ljude.
Ono to danas zovemo pravom naroda na samoobranu, dihad, dakle, svoje prvo ostvarenje dobiva
jo u medinskoj dravi Bojeg poslanika u 7. stoljeu.
Ta je tema u Kuranu razraena, jer je Muhammed
stvarao dravu istodobno misiji Bojeg poslanstva.
U tom smislu stabilizirao se termin dihada kojeg
radikali, potpuno pogreno zvani dihadistima,
danas zloupotrebljavaju u posve suprotnom znaenju. Dihad, naime, znai stremljenje, borba za Boje dobro, napor na Bojem putu. Poslanik je, nakon
jedne obrambene bitke, rekao svojim drugovima
da iz malog dihada u tom trenutku zapoinju veliki dihad, a to je borba sa samim sobom, odnosno,
protiv slabosti samog sebe. Koliko je samo udaljena ova suvremena zloupotreba pojma dihada od
njegovog pravog znaenja.

Pojava radikalizma u pojedinim krugovima muslimana, naroito na Zapadu, moe se promatrati kao
proces akulturacije Islama. Muslimanska drutva vie
ne proizvode globalno utjecajne obrasce kulturnog
i civilizacijskog ivota kao to je to bilo nekada, ve u
mnogim aspektima preuzimaju obrasce zapadnog
naina ivota. Njihovo kulturno naslijee vie ne namee trendove u umjetnosti, znanosti, dravnitvu,
industriji ak ni popularnoj kulturi. Mo se koncentrirala na Zapadu. Za razliku od danas potpuno osiromaenog Egipta ili ratom potpuno unitenih Iraka
i Sirije, mone zemlje Zaljeva, Emirati, Katar, Kuvajt,
pa i Saudijska Arabija, nisu tradicionalno izvorite
islamske kulture i civilizacije i zadnjih pedeset godina svog ekonomskog skoka nisu imali vremena
ovladati svim suvremenim, pa ni tradicionalnim civilizacijskim vjetinama.
Oni jesu bogati, ali ako se tim bogatstvom kojeg donosi nafta ne mogu istodobno osloboditi ovisnosti o plasmanu te nafte koju dri moni zapadni naftni lobi, onda je to uvjetno bogatstvo. A ne
mogu se osloboditi jer nisu ovladali suvremenim
znanstvenim i industrijskim dostignuima. Pobune
li se, hipotetski, vladari i elite naftnih zemalja protiv
zapadne moi, narod e im za tri dana biti gladan.
Ili uniten ratom, kao u Iraku i Libiji. I to je zatvoreni
krug. Jedino je Sirija bila ekonomski samodovoljna
u podruju energetike, poljoprivrede i vodoprivrede.
Eskalacija ratova i teroristikih aktivnosti ne
moe se razmatrati izvan globalnog konteksta, a on
ukazuje na to da uruavajua amerika prije svega
financijska elita izvozom rata pokuava ouvati svoju
globalno dominantnu poziciju. Ako inicira lokalne
ratove u kojima ne vrijede zakoni o javnoj nabavi,
onda su u tom poslu profiti jako veliki onima koji
tim ratovima upravljaju. Nekad relativno bogate i
uspjene arapske i muslimanske zemlje poput Sirije,

Libije, Afganistana i Iraka, opustoene su zapadnim

vojnim intervencijama koje su programski proizvele
mudahedine i talibane. Kako u tim drutvima vlada
glad, nesigurnost, neimatina i besperspektivnost,
lako je meu izgubljenim, veinom mladim ljudima
regrutirati ekstremiste. Oni, bez ikakve mogunosti suvislog izbora, prihvaaju bilo koju varijantu koja jami
preivljavanje i ukljuuju se u razne vojne formacije.
Iskljuivi, ekstremistiki i nasilni pokreti u potpunosti su antiislamski jer negiraju temeljne islamske vrijednosti kao to je, prije svega, pravo na ivot
nenaoruanog ovjeka izvan borbe, pravo na ivot
zarobljenika i, dakako, civila. To je potpuno antiislamsko ponaanje i to vrijea druge muslimane. Umorilo nas je da se stalno moramo pravdati za te luake.
Ne mare oni to Kuran jasno ui ovjeka kojim se
vrlinama mora prikloniti, kada terorizam nema ni
ideju, niti ideologiju. Terorizam je samo oblik rata.
Povijest Islama ve 1400 godina u brojnim primjerima pokazuje toleranciju i podravanje razliitih
kultura, stvarajui uvjete univerzalnim vrijednostima.
Nije li upravo graanska kultura, koja se u arapskim
zemljama razvijala u klasinom dobu Islama izmeu 8. i 13. stoljea, potaknula u velikom dijelu razvoj
renesanse na Zapadu?
Kad je o drutvenom upravljanju rije, Kuran,
naglaavam, propisuje izbore, odnosno, obavezu da
drutvom upravljaju najsposobniji koji se moraju savjetovati sa svojom drutvenom zajednicom i postii
suglasnost. Monarhizam, a naroito razni oblici diktature u muslimanskim zemljama, takoer su oblik
negiranja temeljnih kuranskih poruka o drutvenom
ureenju. 
n
/Tekst je integralni oblik objavljenog razgovora s
Globusom u kojem su neki bitni naglasci izostavljeni,
pa su preostali objavljeni dijelovi donekle
dekontekstualizirani./
BEHAR 128

99

INSTITUT ZA POLIGRAFIJU

Meu etiri zida

Bila jednom u Bosni jedna fina muslimanska porodica. Potovalo se tu to se potovati treba,
Bog i roditelji, pa onda namaz, ramazan, komiluk, a tedilo se potajno (neki e rei hinjski)
za hadd. Samo, jednog dana se otkrije da je sin poeo da namiguje mukarcima
Pie: Samedin Kadi
Bila jednom jedna fina bonjaka,
muslimanska porodica. Potovalo se
to se potovati treba, Bog i roditelji, pa
onda namaz, ramazan, komiluk, odabrane noi, a bila je tu i skrivena tednja
za hadd. Samo, jednog dana se otkrije da je sin krenuo, prema usaglaenoj
porodinoj ocjeni, krivim putem i poeo
da naginje ka gejevima. Babo, konzervativan kakav je ve bio, potpuno poludi i krene (tako priaju oevici) da ubije geja uzvikujui sau pro krozate,
ali, majka ko majka, sestra ko sestra,
nana ko nana, isprijee se svojim krhkim tijelima, nemoj jadan ne bio, krv
je to, nemoj da se dumani jo vie naslauju, svako pravi greke, ejtan
niti ore, niti kopa, ve na zlo navodi. Te
ovo predloe: neka malom da ansu da
se promijeni i utanae da ga zatvore u
sobu na deset dana, ubace mu Kuran,
zbirke hadisa i jo pokoju pobonu knjigu: neka se sabere i vidi ta mu je initi. Otkljuavali su za to vrijeme tek da
gurnu hranu i vodu; pod straom ga putali u halu. Unutra se ulo samo njeno
listanje papira
Dok traje bjesomuno naukovanje mladog zatvorenika, recimo neto o spoznaji
to se raa unutar etiri zasjenena zida,
bez ege sunca, ibanja vjetra i ive vode.
Veliko je pitanje da li utamnieni ovjek
(izuzmemo li slavne primjere politikih
zarobljenika i dobrovoljnih izgnanika),
moe iznjedriti validno ivotno saznanje? Ne sabrati dva i dva, nego znati kad
je dva i dva tri, kad etiri a kad pet, kad
treba a kad nije poeljno raunati, i ta
je, na kraju krajeva, smisao raunanja.
Ako je brutalno odsjeen od vanjskog svijeta, makar prebivao okruen uzvienim
knjigama, ovjek nuno donosi krive zakljuke. Ljudi kolovani u represivnim
sistemima esto nisu u stanju tolerirati
100

BEHAR 128

i, napokon, dokuiti ljepotu irine, mnogostrukosti i vieznanosti svijeta. Njihova je slika uglavnom pogrena, kao to
je neistinita bila i slika Platonovih zarobljenika u peini. Svete knjige trebaju
povijesni kontekst vanjskog svijeta, kao
faza nulu, da bi arulja zasijala.
Treba iskusiti disanje, kae Rumi,
a ne rijei. Istina se ne uzima iz knjiga,
ona se javlja u dvoje: dua preuzima znanje od druge due. Znanje koje doe u
nas kroz vodovodne cijevi obrazovanja
ne moe izbiti napolje, ne moe postati
izvor. Ali ne samo to. Ima znanje u ijem
je temelju rije i ima znanje koje je duboki talog iskustva pjeaenja. Za jedne
su knjika pravila nadreena mudrosti
ivota, dok je za druge vano biti na mjestu dogaaja, te ne donositi zakljuke o
dogaaju na temelju proitanog, odgledanog, sasluanog.
Tema biblioteke ili slova kao svijeta vrhuni u Borgesovom Alefu i njegovoj iroj verziji, Ecovom Imenu rue. Biblioteka je svijet za sebe, otrgnut i samo
rijetkim dostupan, ali koji suvereno gospodari dogaanjima u realnom svijetu.
Naslov knjige je ujedno i njen sukus: ako
izgori biblioteka, ako ieznu u dimu
znakovi i imena, ostat e svijet i ovjek
u njemu, jer je biblioteka samo dom imena. Ako propadne u poaru ili zaboravu
ime rue, ostae rua bez imena, nita
manje savrena, nita manje mirisna
bez imena. Kod Borgesa, kojem se toliko
divimo, nema nita ivo, sve gola konstrukcija, od savrenih simetrija do temeljitih eklektikih parabola iskovanih
u pranjavim akamima biblioteke. Kod
Bukowskog sve pulsira, ivot je gadan
kao da ga mi ivimo.
S druge strane, postoji stav po kojem
knjige nemaju snagu izvornosti, mo istine, one su, kako bi rekao Platon, slika

slike. Famozna Faustova jadikovka s

poetka ove Geteove tragedije ilustrira,
krajnje pojednostavljeno, ogranienost
knjiga i znanja. Knjige ne utoljuju glad,
niti sadre vic ivota. ivot objanjava
knjige, a ne knjige ivot. Treba izai napolje i osjetiti egu sunca, ibanje vjetra
i napiti se ive vode. Ne biti prekolovani
glupan koji pada u oaj im malo skrene sa ina.
Odosmo daleko a znam da su itatelji
i itateljke nestrpljivi i ele saznati ta
je bilo s porodicom s poetka teksta. Bila
jednom, podsjetimo se, u Bosni jedna
fina muslimanska porodica. Potovalo
se tu to se potovati treba, Bog i roditelji, pa onda namaz, ramazan, komiluk, a tedilo se potajno (neki e rei
hinjski) za hadd. Samo, jednog dana
se otkrije da je sin poeo da namiguje
mukarcima. Babo, konzervativan kakav je ve bio, potpuno poludi i krene,
tako svjedoe to su bili prisutni, da
ubije geja, uzvikujui hljeb u u tebi
ubiti, ali majka ko majka, sestra ko
sestra, nana ko nana, isprijee se svojim krhkim tijelima: nemoj jadan na
krv, ejtan ga prokleti zaveo. Te ovo
predloe: neka malom da ansu da se
promjeni i utanae da ga zatvore u sobu
na deset dana, ubace mu Kuran, zbirke
hadisa i Mi smo jedni drugima najbolji
poklon hafiza Sulejmana ef. Bugarija:
neka vidi ta mu je initi. Otkljuavali su za to vrijeme tek da gurnu hranu
i vodu; pod straom ga putali u halu.
Nakon deset dana intenzivnog promiljanja u presvetom ambijentu i nestrpljivog oekivanja s druge strane zida,
babo nahrupi na vrata, pun upitnika
nad glavom, kao bijesnih kuka na koje
bi ga najradije okaio: I, ta si, majmune, odluio?, a sin, prestravljen, odgovori: Odluio sam da se pokrijem. n

PRIA

Kazimir Klari (ro. u Okuanima,

1940.) je suvremeni hrvatski pripovjeda, dramski pisac i scenarist koji je
dvadesetak godina bio urednik Dramskoga programa radio Zagreba. Poznat
je po svojim humoreskama i humoristino-satirinim romanima. Nadasve,
proslavio se svojim duhovitim dijalozima, persiflaama i jezinim domiljatostima. Stoga, ova pria Hatka kao da
stri iz njegova uobiajena opusa. Naime, traak udne svjetlosti obasjao je
(osvjetlio) autora ove istinske ivotne
prie u susretu sa staricom muslimankom Hatkom koju napokon i posjeuje
u njenu ivotnom okruju te u susretu
sa susjedstvom (s Bonjacima, iako
ih izrijekom ne imenuje) doivljava
neponovljivo iskustvo osupnut gostoljubivou, prijateljskom toplinom
i naklonou domaina. Autor se na
neki nain eli pribliiti metafizikom
i transcendentalnom iskustvu, iako je,
po vlastitom priznanju, sumnjiav u
Njegovo svjetlo.
Gospodin Sluaj tako Klari, zakleti
satiriar, pokuava sebi pribliiti Boga kao
svojevrsno prosvjetljenje zahvaljujui
upravo susretu s hadinicom Hatkom.
Rije je svakako o konanom smirenju
ovog pisca koji je godinama, piui u periodici i dnevnim novinama, ismijavao i
karikirao (putem svojih sjajnih kozerija
od kojih neke danas ba i nisu vie striktno aktualne), manjkavosti i apsurdnosti
drutva i njegovih stanovnika.
Njegov spisateljski nemir i lutanje - kao
da je uo Boanski glas - sugerira ova
pria koja je izvjee bez kolebanja i
svakako je vie od religiozno mitinih
litanija. Pria je naprosto intimistika
zgoda koja kao govorniki akord moe
nadahnuti i djelovati kao kompliment
jednom narodu koji autor definitivno
upoznaje. Zabiljeio ju je, dakle, Slavonac
(kranin roenjem) te e to biti ujedno
i njegova duhovna metanoja. Ako ba
i ne samo to, onda je svakako po srijedi jedna vlastita duhovna ozarenost
prouzrokovana drugim i drugaijim.
Sead Begovi

Kazimir Klari

Hatka

ini mi se da se nisam ni okrenuo, a ono

po kratkom postupku osvanuo, primjerno
ljetima, u ljeilitu, u banji.. Jasno, ne onoj
za nerotkinje, koje smo mi kao mladci zamiljali itajui upitnu literaturu. Carske zabave, udvarai i ponekad dvoboji. Pitanje asti.
Koja danas ast? Nestala. Sve to prohujalo s
vremenom. Sjedim izjutra u kutu, nikom na
putu, u prostranoj sali gdje se dorukuje. Sam.
ekam suprugu, koja revnije obavlja svoje
zadane vjebe. Meni ostalo iz bive JNA neka
odbojnost prema jutarnjoj gimnastici. Nisam
jedini koji imam problema s vratnim kraljecima. To je i razumljivo, jer preivjeti na ovim
naim prostorima, veliko je umijee. Morate
se klanjati i lijevo i desno, to monicima, i
revnim portirima, koji kano bjesni Kerberi
uvaju ustanove. Rezultati tih silnih klanjanja, neminovno je da te eka neko ljeilite ili
duevna bolnica. Kako sam u mirovini, vrag
doao po svoje. Uz velike napore moram se i
dalje klanjati voditelju zgrade u kojoj stanujem. Da mi se promjeni ventil za vodu u stanu.
Takvih, koje imam, vie se ne proizvode. Ima
samo one male kineske proizvodnje to traju
tjedan dana. Da nisam star i neodluan, jo
bih smogao snage, da kao stara roda odletim
u neke toplije, ljepe krajeve. Ovako, gdje si,
tu si, gotovo. Ili se skloni, ili se pokloni. Malo
prije otili i posljednji gosti. Sad je mir i tiina u sali i valjam u poveoj glavi jako mudre
misli?!. Kad bacim pogled prema velikom
vedskom stolu, smjetenom u kutu sale, u
prvi tren sam izjutra pomislio, kad su navalili pacijenti, da sam negdje zalutao. Da to nisu
bolesnici, nego omladinska radna brigada
to se sprema za proboj tunela kroz planinu.
Samo to ne padne i pjesma. Guraju se, tiskaju. Kad je kopanja u pitanju, nema milosti za
stolom. Svi se guraju jedan preko drugoga.
Jedan, to mi je neki dan pokazivao povijest
svoje bolesti natjerao mi i suzu na oko, kad
sam ju proitao. Sad ga vidim s lea , kako
obara slabije od sebe za stolom. Kad jedva uz
velike muke donesu jelo za stol, vie od pola
ostave na tanjuru. A kako sam sluajno esto
letio avionom, sve to ljudsko i najbolje zapazi. Ima svoje mjesto, obiljeeno. Ali, tiska se
na ulazu u njega, kao da e mu ga netko oteti. Ma nee brate. Sigurno te mjesto eka, i na
onom, drugom svijetu. Trgnem se. U praznom
prostoru sale za dorukovanje, prema meni se
pribliava krhka starica. Neujno se pojavila,
kao da se ptiica spustila s nebesa. U drhtavim

rukama nosi posluavnik. A na njemu alica

bijele kave i jedno, jedino pecivo. Vidim, ruke
joj blago drhte. Priskoim. Uplaim se, da to
to nosi ne sklizne na pod. Sitna glavica, zamotana u svilenu maramu. Na nosu oale.
Podeblje. Branim se od njene zahvale to joj
pomaem. Pitam, gdje eli sjesti. Bez velikih
razmiljanja, uz mene. I sada nas dvoje sjedimo nasuprot jedno drugom. Neujno namae
blijedo pecivo u kavu. Ne gleda me. A ja prouavam njeno lice. Visoko elo. Osjetim, da
osoba nije ba obina. Da neto u njoj postoji
sveto i posebno. Bit e da je tako i kroz ivot
prolazila, ne smetajui drugima. Poveli razgovor. I kako ju sluam, uivam kako divno
zbori. esto amo dolazi u banju. Masaa joj
mnogo pomae. Noge ju izdaju. Godine su tu.
Kaem da ekam suprugu. Usput velim, da mi
je supruga roena u Bosni, te slino govore.
Sve pjevui. Upravo tako govori i ona. Priajui, ujem, da su obje roene u istom mjestu.
Traak udne svjetlosti nas obasjao. Osvijetlio.
A vrijeme pred kiu. Oblano. Nazovimo to
gospodinom Sluajem, u kojeg ja, a ne samo
ja, osobno sumnjam. O tome je podosta pisao
mudri filozof Pascal. Sluaj, koga mnogi trpaju
na mjesto Boga. Nekako je ljudima lake, kad
vele, desilo mi se to i to, ali sluajno... Nije...
Pa kad dobijete i batine, ni krivi ni duni, tu
je gospodin Sluaj umijeao svoje prste. Ovisi,
kako tko gleda na sve to. Ja svoje rekao.
Dolazi moja supruga i njih dvije se pozdravljaju. Zanima gospou Hatku, tako nam
se predstavila, ime se u ivotu bavimo. Jasno,
kaem da mi je supruga stomatolog. Svoje zanimanje i ne spominjem, s im se bavim. Tiho
velim, neto kao, tako, piem. Zanimanje veinom mnogima danas smijeno. Taman posla,
da jo nadodam, da sam satiriar ili humorist.
Da me ljudske mane jedino i zanimaju. Ali,
ona me paljivo i isljedniki slua. Nakrivila
i glavu, da me bolje uje. Nenadano se digla i
pruila mi ruku, te mi estita na tome to sam
knjievnik. Digao se jasno i ja. Primio njenu,
malu hladnu ruicu. Ueprtljao se. Kao da
primam uglednu spisateljsku nagradu. I sad
ujemo oboje njenu u priu. Ona voli knjige.
itala ih je kriomice kao dijete u krevetu pod
jorganom, nou. Branilo joj, da ne kvari zarana oi. Knjige su je silno oduvijek zanimale, kako je zarana nauila itati. Imala podosta cirkusa, da to nou obavi. Pie i arapski.
Zavrila medresu. Ta mala, mudra glavica,
preko puta mene, tako mudro zbori. Kao da
BEHAR 128

101

PRIA

iz nje govori svetica i mudrica. Svaka rije odabrana. Ni jedna suvina. Ja se postidio. to na
umu, to na drumu.
Zbliili se munjevito. Neto udno se u
nama desilo. Supruga se i ja zgledali. Pria nana
Hatka svoju priu. ivotnu. Nama, nepoznatim
ljudima. Tako to i biva, da vas voda Sluajnosti, odjednom povue u svoje nevidljivo korito. I nas dvoje progovorili, to inae nikada s
nekim, koga prvi put vidimo, ne inimo. Kao
da smo na ispovijedi. Progovorili i o ljubavi.
ivotu. Ljudima. Dobrim i hudim vremenima.
A ona, kako podue ivi, preivjela kojeta. I
da dulje ne priam, na rastanku iz toplica, uz
velika ispriavanja i molbe, nana Hatka nam
na rastanku daje poklon, hediju. Mi se oboje
branili. Prihvatili konano poklon, ali uz uvjet
da ga otvorimo tek drugi dan, kad se vratimo
natrag u Zagreb. To ona izriito eli.
Moda sam prvi put u ivotu odrao to
obeanje. Znatielja je vrag. I cijelim putem
povratka priali smo o nani Hatki. Obeali
joj na odlasku, da emo obvezatno posjetiti
njenu daljnju rodbinu, kod koje se sklonila na
tjedan ili dva. Pored gradia nedaleko Zagreba, za vrijeme ovog rata. Izmijenili telefone i
adrese. Izljubili se kao da se znamo godinama.
Ko da nas je NETO spojilo, tako sudbinski i
nebeski, da je pala i poneka suza.
I sad poinje ono pravo, gdje nas vodi Gospodin Sluaj. Krenuli mi u posjetu nakon nekoliko tjedana u mali gradi, gdje je nana Hatka
boravila. Dan topao. Ima da ti mozak provri
od vruine. Izali iz autobusa. Objasnila nana
gdje da idemo. Onako, kako je ona zapamtila. A
ja se uvijek drim pravila - pitaj ljude. Odmah
pored autobusne stanice, gdje smo izali, jezero.
Pecaju odsutno dvojica ribia. No, ba sam na
prave natrapao da mi dadu informaciju. Ribii!
ute i samo motre da li e riba zagristi. Uprli
tri para oiju i svaki motri, svoj plovak da ne
zaplee. Ostali svijet oko njih i ne postoji. Ali
gle uda, oni skoili kao jedan. Mau rukama
da nam objasne gdje da idemo. Jednom trza
udica, ali on za to ne haje. I rukama, maltene
i nogama nam objanjava. Krenuli. Na pustoj
ulici u susret nam dolazi mlad ovjek sa psom.
Izveo ga u etnju. A kako mi oboje oboavamo
ivotinje, podragali psa i upitali vlasnika za tu
uliicu. O, s koliko je truda ovjek pokuao da
nam objasni kamo da idemo. I namah nam se
ponudio, ako se vraamo u Zagreb, da svratimo k njemu u kuu. Koja kao nije daleko, i da
se malo rashladimo. On je voljan, da ne idemo
na autobus, nego da nas on odveze gdje treba.
Pronali i kuu i ljude gdje je Nana boravila.
Primili nas na poetku malo oprezno. Sasvim
razumljivo. Koji smo. Nikad uli za nas. Ali nije
prolo mnogo vremena, a ja ve ujem moju
suprugu kako s domaicom o svemu i svaemu
pria. O djeci, kuharskim receptima... Kao da
102

BEHAR 128

se znaju od stoljea petog. Nude nas svime to

imaju. A supruga i ja samo se pogledavamo.
Ova vremena promijenila i ljude. A mi, kao da
smo negdje zalutali. Svi nam izlaze u susret.
Na povratku spazimo ovjeka i psa, kako
nas susretljivo zove da k njemu svratimo. Kua
lijepo ureena. Poveliko ureeno dvorite. Doekao nas ovjek koji nas i pozvao. Tu je njegova
majka i mali djearac, njegov sin. Na stolu pod
drvetom, pie. Ledeno. Nude nam to elimo.
Da li smo moda gladni!? A u razgovoru, sve
sasvim sluajno, a ve na poetku rekoh da u
Sluaj ne vjerujem. ujemo da gospodin ide
upravo mojoj kerki na popravak zuba na Fakultet. Kako!? Svaki zanat ima svojih mana.
Kad s nekim razgovara, moja supruga nesvjesno zagleda u usta i zube sugovornika. Primijeti, da ovjek, kad govori s njom, nehotice
pipne rukom bolno mjesto na obrazu. Jest, ide
jednoj mladoj eni, crvenokosoj na Fakultet.
Oduevljen kako s njim radi. Kako veli, sam
Bog ga k njoj poslao. Mi se zgledali. A kad smo
mu rekli ime nae keri kojoj ide, ostao i on
zateen. A njegova majka potrgala se da jo
ostanemo. Sad ujem, da smo oboje Slavonci. Odnosno, njegova majka i ja. A kad se dva
Slavonca nau, teko ih je razdvojiti. Nudi se
rakija i kulin. Hvala, neemo nitaVruina
je paklenska, a i ja sam ve u upitnim ljetima.
Autobusna stanica je bila blizu, a naiao i
autobus. Odbili domainovu usrdnu uslugu,
da nas vozi prema Zagrebu. Sve ljude koje smo
jutros sretali, kao da sanjamo. Toliko gostoljubivosti i srdanosti, ne sjeam se kad smo
doivjeli. Do Zagreba, ne prestajemo priati o
tom udu. Kao da nas je netko za ruku vodio
do dobrih ljudi.
I da ne duljim. Dobili od nane Hatake za
koji dan kasnije, udne poklone. Za me vrlo
neobian, kakav do sada nisam imao u rukama. Pronali smo skriven mali vrijedan poklon,
posveen, kako nana Hatka veli u hadu, na
kojem je bila. Dole i neobine starinske alice
za kavu. One majune. Prave. Iz koji se dugo
sre kava i jo due pria. Poslala i slike, sebe i
svojih blinjih. Moli me Hatka da joj poaljem
svoju sliku. Kako je i red, nije me zagledala.
Muko sam. Jako muko! Napisah usputno tko
sam i to sam i poslao joj jednu svoju knjigu.
Dugo ju birao. Ipak sam satiriar i humorista.
Poslao jednu od onih, koje vie govore o naim
ljudskim manama i nesreama, nego o zloi i
ljudskoj gluposti.
Moj pokojni otac boravio je u Bosni, branei
za onog rata, kao domobranski satnik, uskotranu prugu od Broda do Sarajeva. Svi uitelji
umjesto godinjeg odmora, onda su morali za
propale Kraljevine ii u rezervu. Koji godinji
odmor? Pa rat doekao kao priuvni asnik.
Ako je itko mrzio rat, to je bio moj otac. Nije
bio dostatan jedan, nego ga gurnulo i u drugi

rat. Sreom, to je tuno rei, spasila ga bolest

zvana panjolka, da ga pri kraju rata ne poalju u tu klaoniocu. A kad ujem kako danas
naveliko obiljeavaju stogodinjicu te ljudske
nesree, gadi mi se to sluati. Otac bio sitan,
krhke grae. Pa ga poradi toga smrt i zaobila. Boravio u bunkeru i mislio na nas etvero
djece, koje je morao ostaviti s majkom uiteljicom. U malom mjestacu u Slavoniji. A tako
je mrzio ratovanje i ljudsku zloestou. Sad se
vraam tim putem, jer uskotrane pruge vie
nema. Nestalo. Otilo sve u nepovrat. Ipak, vraajui se busom u Zagreb, skriven meu granjem, obavijen pauinom stoji kao privienje
naputeni, mrani bunker pored rijeke. Moda je ba u njemu boravio i moj otac. emu?
Zato? Sudbina te baci negdje, emu se ni u
snu nisi nadao. Da li sudbina ili Sluaj. Nama
je djeci, rijetko o tom zborio. O ratu i nesrei, veinom je utio. Proao i logor, ni kriv ni
duan. A ja se uzbudio, ueprtljao. Zamislio
oeve muke. Moja supruga sirota pomislila da
imam neke druge muke. Tee. Gore. Ponekad
nas uspomene vie uzbude , nego strana zbilja. Rat i zli ljudi.
Sretni sluajni susreti ne postoje. To tako
biva. I ja sam svoju suprugu upoznao, kao sluajno. Onda bila par nepar vonja. Danas nekome mlaemu o tome priati, umakli bi od
vas. Kako se tedjelo na benzinu i kako sam
povezao u autu svoju sadanju suprugu. Evo ti
gospodina Sluaja. Hvala mu na tome. Ne daj
Boe da se zahvaljujem ondanjim vlastodrcima, koji su nas doveli na te tokove siromatva. I ovi sadanji, podosta nauili od bivih.
Za njih uvijek mora biti sve. Kako onda, tako
i danas. Bilo, pa prolo. Bolje o tome utjeti. I
to sam stariji, sve vie sam sa sobom prepriavam neke dogaaje iz svoga burnog ivota.
Da li burnog? Ili sve tako mora biti. Priam
sam sa sobom, ali ne na glas. To bi bilo odve
opasno. Pa e mnoge nae tajne koje krijemo
od mnogih, otii s nama u grob. Tako je sigurnije i bolje.
esto prije nego to usnem pomislim na
nau nanu Hatku. Jest da mi se u ivotu kasno
pojavila. Ali, kad se iznova sretnemo, bilo na
ovom ili onom svijetu, imali bi si jo mnogo
toga o ivotu priati. Ja u nju, jasno, vie sluati. Njeno prianje jo i sada me grije oko srca.
A, to mi je najvea nagrada. Osobito kad mi je
teko. Neto kao kad u pustoj umi, u savreno
svetoj tiini zaujete ubor vode iz skrivenog
izvora. Taj skriveni izvor je naa Hatka to se
uvukla u naa srca i uinila boljim i plemenitijim. Hvala joj na tome.
Neka joj ONAJ koji s nama upravlja, jo
mnogo ljeta pomogne. Dio svoje skromnosti
i dobrote prenijela je, ne slutei, na nas oboje. I danas jo uvijek uini nas sretnima, im
spomenemo njeno ime. 
n

BEHAR
^ASOPIS ZA KULTURU I DRUTVENA PITANJA

broj 11

KNJIEVNI PODLISTAK l GODINA IV l 2015. l BROJ 11

SADRAJ:

Muhsin Rizvi:

O interliterarnom pobratimstvu
Bonjaka i Hrvata

Osman-Aziz:

BEZ NADE
Pripovijest iz mostarskoga ivota

KNJIEVNI PODLISTAK

120 GODINA OD IZDANJA PRVOG

BOSANSKOHERCEGOVAKOG ROMANA

Osman Aziz

BEZ NADE
Pripovijest iz mostarskoga ivota
Naklada Matice hrvatske, Zagreb, 1895.

2015.

KNJIEVNI PODLISTAK

O interliterarnom pobratimstvu
BONJAKA I HRVATA
U okviru muslimanskog knjievnog stvaranja Osman-Azizov roman Bez nade (1895) predstavlja prvi
obimniji knjievni prikaz ivota i stanja duhova u prvim godinama austrougarske vladavine u Bosni i
Hercegovini, ostvaren sa naglaenom tenjom politike, drutvene i kulturne orijentacije

aan strukturalni i metodoloki problem poetike Osmana-Aziza, pored

utvrivanja njenih integralnih principa koji su nastali kao kompromis
i rezultanta njihovih knjievno-idejnih shvaanja, predstavlja upravo
razgraniavanje i definiranje pojedinanih knjievnih udjela svakog od ove
dvojice pisaca u stvaranju i realiziranju njihovih zajednikih proza. Milieviev
memoarski lanak Nekolike napomene iz prolih vremena, u kome se samo
formalno iznosi nain njihove knjievne kolaboracije, sa naglaskom na njihovom
meunarodnom slaganju i knjievnoidejnom dopunjavanju, ne moe znatnije
doprinijeti rjeavanju ovog pitanja. Meutim, analiza karaktera i knjievne
bitnosti djela koja su Osman Hadi i Ivan Milievi svaki za se objavljivali
pod posebnim imenima i pseudonimima prije stvaranja knjievnog tandema
Osman-Aziz ili izvan njega, te pozitivna ili negativna eliminacija knjievnih
karakteristika, dobijenih na taj nain svakog pojedinog od njih u njihovim
zajednikim prozama, mogu pruiti neke indikacije njihove diferencijalne
poetike. Samostalan knjievni rad Hadi poinje u hrvatskim listovima jo
1892. godine, po uzoru na Ibrahim-bega Repovca, objavljivanjem Istonih
mudrih izreka iIstonih narodnih pria, dakle, jednom posrednikom i povezujuom knjievnom aktivnou izmeu Istoka i Zapada, koja je bila openito
karakteristina kako za poetke tako i za kasniji razvoj knjievnog stvaranja
bosanskohercegovakih muslimana na narodnom jeziku i zapadnom pismu. (...)
Slijedei liniju narodnog pripovijedanja Hadi se godine 1894., kada se ve
ukljuio u knjievnu kolaboraciju s Milieviem, jo jedanput vraa narodnoj,
ovog puta bosansko-muslimanskoj tradiciji, razvijajui je samostalno pripovjedaki u jednoj pripoviesti iz prolosti Mostara pod naslovom Ago ari, a
iste godine u okviru ve formiranog knjievnog tandema objavljuje pripovijest
Pogibija i osveta Smail-age engia, zasnovanu na istim izvorima, te uspjelu,
ivu pripovijetku pod naslovom Drte ga tamo, ne puite ga amo. Osnovu
prve pripovijesti predstavljaju predanja o uvenom mostarskom junaku Agi
ariu, te podaci o pohari Mostara od strane Stojana Jankovia, osnovu druge
ini narodna pjesma o pogibiji engievoj, a trea je takoer ispripovijedana
narodna predaja. A da je ovim piscima i kasnije bila bliska prerada narodne
tradicije svjedoi pripovijetka U vinogradu potpisana pseudonimom Ibni
Mostari, koja nije nita drugo negovjeto izvedena novelistika obrada jedne
narodne pripovijetke. (...)
U okviru muslimanskog knjievnog stvaranja Osman-Azizov roman Bez
nade (1895) predstavlja prvi obimniji knjievni prikaz ivota i stanja duhova
u prvim godinama austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini, ostvaren sa
naglaenom tenjom politike, drutvene i kulturne orijentacije. Realizam koji
probija iz ove proze nadmee se s pievom ideologijom aktivnog prilagoavanja muslimana novim prilikama, a sve zajedno u uzajamnosti i zavisnosti

104

BEHAR 128

odnosa pisaca prema historiji i stvarnosti, na jednoj strani, i prema razvoju

i savremenim drutveno-ekonomskim i kulturnim interesima muslimana,
na drugoj, u okviru romaneskne cjeline ovog djela, predstavlja knjievno
svjedoanstvo dramatinih sukoba ljudi, sredine u danima historijskog i
duhovnog razmeivanja, odvajanja od jednog ivota, ili privrenosti njemu,
i prihvaanja ili odbijanja drugog. Dok Mulabdiev roman Zeleno busenje,
koji e izii 1898. godine, zahvaa vrijeme ovog sudbonosnog dogaaja neto
ranije: od onih dana 1878. u kojima je potpisana Berlinska konvencija, tretirajui
i otpor muslimanskog stanovnitva nadiranju okupacionih trupa, u romanu
Bez nade radnja tee od sredine godine 1879. do jeseni 1884, izostavljajui
sam prikaz oruanog sukoba, - ali se obje proze sustiu na vremenu nakon
uspostavljanja austrougarske uprave i na ivotu muslimana u njemu, dajui
u osnovi istu realistiku shemu rasporeda ljudi i raspoloenja i izraavajui
iste stavove pisaca u odnosu prema njoj.
Okupacija kao sam in oruanog zaposjedanja, s jedne, i otpora, s druge
strane, osjea se samo kao odjek u jednoj ekspozicionoj naznaci u poetku
romana Bez nade, ili se spominje uopeno kao nedavni dogaaji, ali se na
jednom mjestu kasnije, kada je u romanu ve potpuno iznesena polarizacija
sredine u odnosu prema novoj upravi i piev stav prema njoj, iskazuje i otvorena
sumnja u smisao pruenog otpora. Sama radnja romana odvija se u atmosferi
raspoloenja i reagiranja mostarskih muslimana, a austrougarsku upravu, i sve
to je dolo s njome, sa naglaenim snanim i neprekinutim mentalitetom iz
vremena turske vladavine i jakom tenjom za vraanjem starog. Sinhrono s
tom atmosferom, u pozadini zbivanja u ovom romanu daje se uvod razvijanja
i slom hercegovakog ustanka 1882., koji uslovljava opu politiku psihologiju
muslimanskog stanovnitva i jednog dijela protagonista ocrtanih u ovoj prozi.
Psiholoki utisak injenice okupacionog akta, sa svim onim to je ona
donijela sa sobom, koji je knjievno razraen u tkivu ovog romana i podvrgnut
kritici samih pisaca i njihovih rezonera, Hadi je kasnije i eksplicitno iznio
u dva svoja neknjievna spisa: 1902. u anonimnoj brouri Muslimansko
pitanje u Bosni i Hercegovini!, 1938. u radu Borba Muslimana za versku i
vakufsko-marifsku autonomiju.
Okupacija je naime presjekla sve niti, koje su bosanske muslimane
vezale sa onim uporitem, u ije su ruke predali bili svu svoju sudbinu, od
koga su sve oekivali, ne polaui nikakvu vanost u vlastitu svoju snagu, u
vlastiti rad, - pisao je Hadi u brouri kritiki kao i u romanu. - To je takoer
doprinijelo, te su muslimani u okupaciji nazrijevali svoju propast, osjeali
se kao zarobljenici, kojim je sve oteto, i mislili su, da su doli u pogibelj za
vjeru i imetak. (...)
Muhsin Rizvi

KNJIEVNI PODLISTAK

BEZ NADE
Pripovijest iz mostarskoga ivota

I
Gdje u Mostaru Radobolja utjee u brzu i bijesnu Neretvu kod
Staroga mosta, ondje je najlaki pristup na vodu. Tu su se peine
rastavile te pukao ravan otvor, kojim pritjee Radobolja, otvor u
nizini, nad kojim se s druge strane, pa dolje i gore diu divlje peine
s orahastim izboinama i udubinama. Odmah nad tobom se izvija
smjeli lk velikoga, Staroga mosta, komu izmeu pojedinih klesanih
i poutjelih gotovo kamena izbija zelen, kako god ono to se razgranjuju stabla smokava strmo nad vodom sa suprotne strane podzia
i peina. Dok uz Neretvu i niza nju tvrde peine zajazuju bijesnu
vodu, na ovu ravan, netom malo jaa kia, zalizne ona, kupajui
sivo stijenje, sapirui sitni pijesak. A kad ju za lijepa vremena sa
Staroga mosta gleda istu i nepomuenu, gdje se je u daljini prelila
srebrom il krajem peina tamnom, veliajnom modrinom, ravno
pod sobom ju dozire do dna, kroz bistru joj dubinu vidi, gdje se
ak lelijaju sitni, bijeli bobuljci, iznad kojih katkad plisne koja riba.
Tim prorovom umi Neretva i ulja izmeu kukova, zavoja, kroz
vijekove podgrizajui kamen, a bijesna nestrpljivo kano oekujui
doba kia, kad bi da se digne visoko, visoko iznad svoga korita ili
spram njega, i da ugrabi po koju ljudsku rtvu, rekao bi u naknadu,
to uva svijet od ljetne sue crkavice. Ta iz nje hladne zahvaaju
i iz daljih predjela Mostara, kad napane ega i pripee sunce, kad
presui Radobolja, a i u esmama presahne voda, ili se zagrije, kao
da je kljuala na vatri.
Ljetno, vrue je doba bilo; jedva deseti, jedanaesti mjesec, kako
je austrijska vojska dola u Mostar i razmjestila se na krajeve grada,
zasjela na Podvele, gdje se je ve oko utvrda poelo raditi. Tada
je svako boje jutro, za ranijega, iz Dnje Mahale izbijao niz cestu
s magaretom ovjek opaljena, kotunjava lica, spuanih brkova,
srednjeg rasta, a prilino pleat. Hodajui, uvijao je sad jednom,
sad drugom stranom, ukajui pred sobom magare, na koje bi
natovario po dva burila i u antreelj umetnuo praznu broku.
u, vuk te izio! udario bi on po magaretu.
Magare bi malko potrznulo zadnjom nogom, pa opet mirno
nastavilo svoj odmjereni hod, obzirno i pametno striui dugim
uima.
Ha, ha, Avdo, de tko e bre, ti ili magare? Javio bi se koji
obijesni duandija iz duana.
ovjek bi samo slegnuo ramenima, te, ni ne obazirui se, dalje
gonio dobru ivotinju.
Bio je to Avdo Drai. Ljuta sirota, jedva eljna, da zaradi koru
hljeba. Takovoga su ga svi poznavali, al i svi ga uzimali na laku
ruku, kao da nemaju za nj smilovanja. Al Avdo utio i radio svoju.
Tako, otkako je dola nova vojska, on s dana u dan goni vodu na
Podvele i prodaje ju radnicima i vojnicima. Urani rano svako jutro,
pa onako bosonog, u beznoj koulji i gaama od botane, samo to bi
pripasao silah, ve sasma crn, i opasao se crvenim pasom, iztjeraj

magare na oni otvor, uvalu pod velikom uprijom, da zahvati vode,

natovari i porene ju na Podvele.
Kad bi napunio burila i natovario ih na magare, zahvatio bi jo
i broku, te ju ponio dre za prijeku, a onda s lulom u drugoj ruci
i potjeraj uz Kanaru pa preko uprije.
u, d, bolan! javljao bi se uz most magaretu, koje je polagano micalo pod tekim teretom.
Magare je mirno striglo uima, voda klokoala u burilima, a Avdi
kratke gane nogavice dolje-gore, niz cijepce, uz cijepce, kako god
je koraao. A gotovo uvijek ga je sunce stizalo na vrh Brankovca.
Put na Podvele vijuga se na zavoje, jer je strmenito. Uokolo
obraslo sitnom travom, a opet ima i busova drae i kupina. Idu
uzbrdo, Mostar ostaje ovako za leima, a to vie gore, to se bolje
otkriva Bijelo Polje i daleko uokolo njega razasuta sela i stanovi
po obroncima. Putem se povaljalo kamenje, te opet sve piljak do
piljka stri, kao da gleda gdje e koga ubosti. Avdu to nije nita
pomtalo. On je bosonog veoma dobro gazio ta koliko se je bos
nahodao! Tabani mu debeli, kao da je obuo opanke. Po napletima i
neto po rutavim gnjatima popala mu bijela praina. Kad bi skoio
s kamena na kamen, u broki bi mu kloknula voda, te ga zalila po
gaama ili mu smijesila prainu na napletima u are, gdje bi koja
kap kanula. Nekad bi se malko oglednuo za sobom, samo malo,
pa opet udri dalje, naprijed, ute, mirno, a kan da sveer neto
snujui i premiljavajui.
On na Vlake a sunce ve visoko poodskoilo. Ravna to kao
tjemenjaa Podvelei, kojom se razasuli vojnici. Vlake se protegle,
te im gore uz Neretvu vidi Bijelo Polje s itavim nizom brdija, a
onamo, niz Neretvu, podveleka sela. Sprijeda, kako se uspenje,
puklo daleko tamo prema Nevesinju, a iznad uvale dobrke ponosno
se koi Vrh u Velei, obrasloj bukovom umom, dok sa Svetigore
milolika tilovina iri zadah svoga mirisa.
Kako se Avdo pojavi na Vlake, onako ga odmah oblete vojnici
i radnici:
Vode, vode!
Stanite, ljudi, dok rastovarim! odgovarao im je Avdo.
Nu nije se mogao obraniti a da mu ne uzmu, upravo ne otmu
broku iz ruke. Otimlju se o nju i naginju ju jedan po jedan na
grlo. Jedan drugome mirno ne da piti, a tko more i tko je vjetiji,
okretniji, odlije jo u malu posudicu.
Ama, bbo, da nalijem za kahvu, nestalo mi je! dovikne
mlado mome Avdi.
Odmah, evo na! odvrati Avdo i porene magare do vatre,
gdje je i mome bilo.
Bio je to Avdin sin Mua. Jako mome bit e da je zagazilo u
sedamnaestu godinu. Prilino se razraslo, a prama svojoj dobi i
odvie se dralo ozbiljno. Na zagarenom licu dva jasna oka, iznad
kojih bi znao sabrati obrve, da bi mu se usred ela nainile bore.
BEHAR 128

105

KNJIEVNI PODLISTAK

Na obrijanoj glavi prilijepila mu se bijela kapa uz tjeme; na njemu izplavile i iskrpljene dimije, dok je na gornjem struku, povrh
koulje, nosio razapetu jeermu, na kojoj nije imao ni svih puceta.
Danas si malo okasnio! ree Mua ocu.
Ama jok! Krenuo sam kad i svaki put do sada!
Bio sam u neprilici. Prodao sam svu kahvu, pa mi ne ostade
vie ni kapi vode!
Mua bi podranio prije oca na Podvele. Uza se bi ponio u
bakrenoj posudi vode za kahvu, da mu budne dok otac ne doe. A
kad bi otac stigao, onda bi obojica cijeli dan tu predanila, pazarujui
vodom i kahvom. Avdo bi morao po nekoliko puta sii u Mostar
na Neretvu, a to mu je bio unosan posao, jer je za tovar vode znao
izvui po lijepu svotu novca.
Vatru su loili vie u prikrajku pod jednim kamenom, gdje su se
po vas boiji dan kupili momci, razgovarali, smijali, pili kahvu ili
vodom gasili eu. Kad bi Avdo i Mua pod veer krenuli u Mostar,
onda bi cijelo kahveno sue predali jednomu radniku primorcu
da uva. A Mua bi izjutra opet dobio svoj alat. Pod veer pak,
vraajui se u Mostar, sjeli bi na putu pod kakvu stijenu, da broje,
to su danom utrili.
Lijep dan! zadovoljno bi rekao Avdo, kad bi prebrojio prilian
kup sve veinom srebrenoga sitnijega i krupnijega novca, veui
ga u rubac i strpavajui u njedra.
Taman etvrtak bio, kad se oni u prvi sumrak vraali s Podvelei
i prolazili kroz Brankovac. Krave i koze, to ih svaka prilinija kua
dri, da ima mlijeka, ve su se vratile s pae, ulice se dobrahno
ispraznile; samo to bi na rijetko tkogod proao.
He, na stranu! udari Avdo po magaretu, vidjevi, gdje prama
njemu ide nekakav pjan ovjek. Teturao se i tamo i amo, a crnu
kapu smotao, te ju nosi u ruci. Upravo on mimo njih.
Bre, bolan! zamahnu crnom kapom po zraku, a nogom
deknu magare, da se je jadna ivotinja u strahu oeala o zid i
umalo to nije obrila burila.
U koga e ti kreati? sunu Avdo naprijed, razbjesniv se to
ga mirna ne puaju.
ta ti meni? i onaj se zaleti na Avdu.
Mua se trznu i prepade, nu Avdo, videi se u nevolji, zaokrenu
straga i udari napadaa, da je grdno ljusnuo o zemlju.
U pomo, ubi me turin! poe on na vas glas pomagati.
U tren oka skupi se svijeta, a dooe i straari.
Tko je, to je? pitaju da se razazna stvar.
Evo, kako me je udario, odmah me je na zemlju oborio!
Nijesam, ja sam se samo branio.
A jao meni, ne mogu se dignuti!
Dok se je onaj previjao na zemlji, Avdo nije mogao nikoga
uvjeriti o svojoj nevinosti, a uzalud je i Mua kazivao, da mu se je
otac samo branio. Straari ga spopadoe, pa da ga vode u zatvor.
Odmah doma, Mua! rastajui se ree Avdo sinu, pa nai
Alagu i kai mu ta je bilo da me izvadi.
Straari povedu Avdu meu sobom, a Mua potjera magare pred
sobom to je bre mogao. Preko arije, preko uprije udarao je po
jadnoj ivotinji, koja bi katkad i poletjela, te bi se na njoj prazan
tovar zatresao i odzvanjao.
Kad je doao pred avlinska vrata, Mua je bio vas usopljen,
zapuhan. Oslonio se rukom magaretu o sape da malo odahne.
u! gurne potom u magare kad otvori vrata.
106

BEHAR 128

A gdje ti je bbo? upita ga mati s hajata kada utjera ivine.

Odmah e doi! odreza Mua. Ve deder ti ovo rastovari,
pa daj ivini da to prigrize, jer ja moram trknuti do Alage! ree
na duak i odleti iz avlije.
Upravo se ljudi vraali iz arije i iz posla doma, kad je Mua
letio sokacima, i to tako da u malo nije i noge podbio. Kad bi golim
nonim palcem lupio o kamen na sokaku, asom bi se iskrenuo i
malo pogledao onako izboen u nebo, pa se opet u pasu skupio,
rukom palac pogladio i hajde dalje.
Alaga je stanovao u Dnjoj Mahali, u malom, zatvorenom sokaiu. Nad kuom mu se tamo izvisio Hum, pred vratima harem,
a iz sokaka preko ceste odmah prolaz preko peina na Neretvu;
dvadeset, trideset koraka dalje opet od sokaia esma. Alaga je
imao obiaj, svaku veer u mrak izii sa zemljenom posudom na
esmu, da sam zahvati vode.
Taman se on polagano vraao s esme. Jednom drao ibuk i
primicao ga ustima, a drugom testiju za grli, kad Mua tre preda nj.
Alaga, oiju ti...
O, ti si, Mua! ta je?
Odmah u ti rei, ve samo pomozi!
Hajde, hajde, kazuj!
Mua poe bez oduka pripovijedati ta mu se je s ocem dogodilo; pripovijedao je mucajui.
A tko je taj, to ga napade?
Dina mi, ja ga ne znam. A otac mi zdrav, prav, pa ga sve isto
zatvorie.
Nita, nita, ne boj se. Sutra u ja to urediti, a ti hajde mirno
doma.
Mua ga pouzdano i zahvalno pogleda, pa pozdraviv Alagu,
poe natrag.
Stan-der, Mua! A hoe li sutra na Podvele?
Ja ne znam... zabrinu se mome. A moram! nadoda
hitro iza male stanke.
Podrani ti, k i svaki dan, da se to ne izgubi. Nai koga, da
ti pomogne natovariti vodu, a ako ti oca sutra jo ne puaju, ja u
koga najmiti, da ti istjera jo vode. Samo ti hajde bez brige!
Alaga Hrle jo se malo ustavi s testijom na dnu sokaka. Mrak se
jo bolje uhvatio, te kroza nj umjesto ljudi jedva to vidi stupove
koji se miu. Kad malo potom otvori avlinska vrata svoje kue,
obasja ga lagano svjetlo svijee koja je gorila na visokom, sjajnom
svijenjaku pod hajatom. Na hajatu prostrta serdada, a na njoj
pustekija, te su tu na ugodnoj veernoj hladovini sjedili Alaginica
sa dva sina i kerkom.
Mislila sam, dina mi, da ne e vidjeti uza sokak! naali mu
se ena, prikladna, osrednjih godina, njena i plemenita izraaja,
pogledavi prema vratima.
De, ne boj se ti za me! primi Alaga za alu, idui preko avlije.
Na asak se kao prikovan ustavi nasred plonika. Licem ga
poduhvatilo lako svjetlo muma, te mu s usta odsijevnu smijeak
nekakva milja, dragosti, kano da ga je zagrijala srea iz onoga
kruga dragih srdaca. Jedan sin legao glavom materi na krilo, te se
igra nogama, kupei ih i pruajui, a drugi, pripovijedajui neto,
zastao, kako god i sestra mu. Djevoje sjedilo ispravno, postrance
ju oblilo svjetlo, pa joj se kupalo u velikim, vlanim oima. Mlada
kao kap, a puno slina svojoj materi.
Hajde, ulso, uzmi od bbe testiju! ree joj mati.

KNJIEVNI PODLISTAK

ulsa se die, maknuvi s ramena na plea gojnu pletenicu, i

krenuvi pri tom glavom kao srna.
Dajder, da se napijem! Alaginica e, te nagne grli.
Ma ne zna, to mi se dogodi! poe Alaga kazivati eni, dok
ona jo ne bijae odmakla grlia od usta.
ena ga odmah nije mogla priupitati, ve ga pogleda.
Ja s vode, a Mua preda me kao...
A to?
Jadnom se Avdi ba ne da. Zatvorili ga.
ta veli, kukavan ne bio?
A eto bi pa bi.
Pa ta e sada?
Nita. Oti u sutra Omer-efendiji, da on koju za nj progovori,
pa da ga puste.
Pravo, pravo!
Omer-efendija se poznaje tamo s njima! odmahnu Alaga
glavom kao preko volje. Ne d mi Allah, da se ja s njima mijeam!
ulsa i ona dva mukia su samo gledala i utjela, dok su se
otac i mati razgovarali.
Kad Avdu ne bi sutra puali, imao bi jadnik tete. ta e,
Mua mu ne bi mogao sam sve obaviti i izraditi na Podvelei.
Dina ti, ta e mu dijete je jo. Ne znam, da li je to stariji
od moga Mehmedalije na zdravlje mu bilo!
Jest, jest. Jadni Avdo! K da evo sad na vidim gdje mu otac
jae na pomamnu zekanu, a za njim dva momka. Tvrda kua ama
kad stari umro, Avdo mlad ostao, pa se dao u bijes i eto, kako mu
je danas. Ali se je opametio ta koga nevolja ne opameti? Sada
k da nije ni svojta onomu kakav je bio kao momak. Kad ogolio,
onda se i opametio, te se jo oenio i eto brige gotove. Nu more
mu Bog dati, radin je i pazi!
Neka ga srea prati! uzdahnu Alaginica.
Kroz noni, crni mrak irio se i odjekivao od peine do peine
bajni um Neretve, a sa vrletnoga Huma dopirali glasovi uka, orla i
gavrana, mijeajui se, spliui se, te se ini, kao da s onih ponosnih
i prkosnih stijena dolaze neki tajni, nejasni zvukovi.
Sjedili su oni tu na hajatu i do po jaciji. Upravo ugodna hladovina bila.
Hajdemo, djeco, spavati! u neko doba zovnu aginica.
Djeca ju posluaju, te se digoe.
Alaga je jo ostao pri mumu, punei ibuk i puei, dok se
napokon i on ne die, pa da i sam ode na otpoinak.
Sutra dan rano, istom to je sunce pomililo, on je izlazio iz
Dnje Mahale, te krenuo preko velikoga mosta na prijeku stranu,
na Carinu, da potrai Omer-efendiju. Duandije jako otvorili
duane, a od istoka, s Podvelei tamo, zasjajilo se k da se je g
kamen oblio zlatnom vodom.
Omer-efendija je stanovao na Carini, gdje je i kue imao, te
je upravo sjedio tada u oku nad ulinim vratima, pijui kahvu i
puei prama otvorenom penderu.
Alaga unie na vrata. Ba su bila otvorena, al ne ona druga, kud
se ide u avliju. Odmah u pridvorju pod okom sretne Omer-efendijina momka.
Gdje je Omer-efendija?
Gore je u oku! odvrati momak.
Alaga zakrenu, uspe se uz stepenice i na otvorena vrata oka
pozdravi Omer-efendiju.

Bujrum, Alaga! ljubezno i udvorno Omer-efendija pozdravi

Alagu, udarajui rukom po naslonjau, pokazujui mu da ondje
sjedne. Hamza, amo der, Hamza! viknu potom, da je dobro
odjeknulo cijelim okom i aralukom.
Stade kripa stepenica, pa preko tavana doleti momak.
Jo kahve! zapovijedi Omer-efendija, a Hamza sleti kao strijela.
De, proi se, dina ti, ve dooh po poslu, a hitnja je.
Koja dobra? Bujrum, sjedni!
Kako god hoe! More biti dobra i ne more! odmahnu Alaga
ibukom i uzvinu obrvama.
Ta ne govori, brat si mi! nasmjehnu se Omer-efendija.
Alaga mu pripovjedi za to je doao.
Pa? upita Omer-efendija.
Kukavan je ovjek, jad i nevolja. Puka sirotinja, brate, a alian
i radian. Deder reci tamo da ga puste...
Omer-efendija ga pogleda postrance.
Ama da. Njemu ti je mnogo kad izgubi i pola dana.
Dina mi, Alaga, to ti je teko!
De, ne prtljaj! A to ne bi naemu ovjeku pomogao kad more?
S tim ljudima se ti poznaje, prijatelj si im. Reci im samo jednu, pa
eto Avde u Podvele za poslom.
Ne ide to lako! uozbilji se Omer-efendija. Ono su ti sve velika
gospoda, pa kud e da ih idem moliti za Avdu. Bijae mirovati.
ta, da se onom pusti, da ga isprebija? Ne govori, ako si ovjek! mahnu Alaga glavom i istrese pepeo iz ibuka na tabak. Ti
more, pa to ne e pomoi ovjeku?
Vjeruj mi, brate, nekako mi je teko! prui Omer-efendija
dlanove i uvali glavu u ramena. Ja bih, to je do mene, al nekako
je, zna, neuputno...
E nita, nita! namrti se Alagi elo, kao da se malo srdnu.
Doao sam te molit k brata, da svoga izbavi iz neprilike, pa da
siroti ne bude tete, a kad...
Omer-efendija pogleda Alagu ispod oka, pa kao da se poe
predomiljavati.
Pa dobro! napokon e, al to u, kad nema u Mostaru
predstojnika, ve je otiao na dan-dva na selo? Ba sam ga ispratio,
kad je polazio!
A ti, kad se vrati!
Taman tako. Gledat u danas ili sutra nu svakako odmah
ne e biti.
Eto je sad prepuam tebi, pa ini kako zna! die se Alaga
i oprosti sa Omer-efendijom.
Sunce je izvirilo na nebo i prosulo zlato po rau, krovovima
i ulicama, prodiralo u avlije i na prozore, ljubilo valove Neretve,
prosipalo se po sivim peinama. Kako je Alaga iao sokacima,
onako mu padala sjena na stranu, s pognutom glavom i rukom,
kako u njoj dri ibuk. Bio je prilino visoka rasta, vie tankovijast,
smeih, dugih brkova, a na glavi arnautski fes s dugom, plavom
kitom. Vezen fermen i akire po vu, dok je jedan rukav bijele bezne
koulje zagrnuo do pod pazuho. O bedri mu niz silah visila od ohe
lijepo uivena i izrezana duhankesa. Na nogama mu crvene postule.
Kao uvijek, i sada je iao nekako rek bi zamiljeno, samo to je
morao i s jednu i s drugu stranu pozdravljati, koji su mu se javljali
i on njima. Prolazei Tepom ispred jedne magaze, zovnu ga netko
i on unie unutra.

BEHAR 128

107

KNJIEVNI PODLISTAK

II
Slikovita je i lijepa zahumska strana u Mostaru, a da nije nje,
slabo bi to od Mostara bilo. Bujna i zelena, plodna i kitnjasta, pa
kad je ljeto, onda daje ivota i veselja, radosti i zabave. Po njoj se
steru krasne i arobne bae, a u njima se izmjenjuju mirisni orasi sa
jabukama i tunjama, gusti, tamnolisti ipci sa lisnatim smokvama,
dok se jablanovi mjere s munarama i terezijama. A za Zahum opet
Radobolja je pravi dar neba, koji natapa rodnu zemlju, dok se u
njenoj vodi ogledavaju vrbe i kupine, dok se preko nje brvnima
veu baa s baom, kamenim, svijenim uprijama jedna strana s
drugom. to je narav smogla milja i krasote u kru, tu ju je sasula,
pa nije ni udo, da tuda sve oivljava, dok ljetno sunce pripie u
golo tjeme Huma i o bokove Podvelei.
Svanuo bio petak, svetac. Lijep dan k hoe, nebo isto i vedro,
kao oko ljepote plavojke, a s one modre istine sijevalo sunce i poelo
pripicati po zemlji. Baovani po duanima i ispred njih na erizu
pod starom uprijom izloili mnogovrsnu zelen, dar i plod svojih
baa, pa da ne povene pod sunanim zrakama, krope ga uvijek,
neprestano, te iz onih pletera curi voda i otjee malim jarkom ispod
duana. Svijet se mijea arijom, razgovara, vie, dozivlje, a seljak
s drvima ustavi se pred kojim duanom i pogaa s duandijom da
proda drva. Netko zatakao erek mesa o kaiprst i nosi ga doma, a
netko se ustavio pred baovanima, te probira crvene kavade, modre
patlidane, trai bamju. Upravo zgodna slika, pregledati i vidjeti
s jedne strane sve samu raznovrsnu zelen, a s druge strane bogate
duane, pune stambolske robe, kojom su police prenatrpane, dok
s gornjih epenaka vise areni jagluci, jemenije, silahi i pripaaji.
Do podne je moglo biti jo jedno tri sata, kad je kroz svjetinu
sa stare uprije silazio ovisok, jedar momak, s natisnutim fesom na
zatiljak. Na nogama mu gotovo nove, crvene postule, nove akire s
lijepim podvezama na tozlucima, vezeni fermen, a koulja od beza,
kao snijeg bijela. iroke rukave zapeo pod pazuhama, a rukama
mae uza se niza se, kao da pliva u vodi. Lica je malo opaljena, vie
kotunjava, al nekako odrezana, pravilna. Pogleduje s duana na
duan, mahne gdjegdje i glavom i rukom, ili se javi glasom.
Aha! nasmijae mu se brkovi, kad stade na erizu i pogleda
na skup ljudi, koji su se razgovarali pred jednim duanom, pa poe
polaganije hodati, kao da se je htio libiti.
Stade jednomu za lea i die desnu ruku, na kojoj je srednji
prst odupro bio o palac i kvrknu onoga u onu jamicu na vratu pod
zatiljkom.
Na, bolan Hilmo! odskoi od njega i poe dalje, ni ne osvrui
se, kao da nita ni bilo nije.
Salko, stani! poviknu za njim Hilmo, uhvativ se rukom za
vrat i potravi malo po njemu prstima.
Ja u ovdje! odvrati mu Salko i pokaza prstom na duan,
pred kojim stade.
U duanu naprama tabakoj damiji, pred kojim se je Salko
ustavio, sjedio mlad momak. Prebacio nogu preko noge i puio, a
leima se okrenuo upriji.
De, brat si mi, to si se tako, oi moje, zamislio! prozbori
Salko, oduprvi se jednom nogom o epenak i klepnuvi ga ujedno
rukom po ramenu.
Oo, bujrum, Salko! okrenuo se onaj na epenku.
Kad emo, Ibro, nagnuti? upita ga Salko i prui glavom,
kazujui prama Zahumu.
108

BEHAR 128

Jo ne mogu, dok otac ne doe.

Hm, a kad e doi? Vrijeme je ve! odmahne Salko i uhvati
prstima za pas.
Stani malo, odmah e on! odvrati Ibro i prisloni glavu uz
direk. A gdje si jutros bio?
Na Tepi ama smo se nasmijali! uze se Salko smijati na
vas glas.
Ma ta, ta se smije, bolan! pogleda ga Ibro.
Kupili mi ludom Mati digericu, pa mu je dali. Kad Mate poao,
a mi za njim natjeraj dva-tri psa. Psi navalili na Matu i digericu,
pa da vie trke od Mate i paadi. Poleti Mate, a za njim psi, a Mati
dogori do nokata, pa tres digericom o cestu. Ama cijela se arija
iskopitila od smijeha.
I Ibro se je smijao, da se je morao odmaknuti od direka.
Potom se die na noge i trehnu po akirama, pa uhvati upicu
i iskoi na cestu.
Ja u po vodu. Ti me priekaj! ree Salki.
Evo mene! u isto se vrijeme javi Hilmo, primiui se Ibrinom duanu.
E pa dobro! Hajdete vas dvojica malo naprijed, a ja u odmah
za vama! ree im Ibro i poe na vodu.
Salko i Hilmo pooe uhvativi se za ruke, te se smijahu, pripovijedajui neto jedan drugomu.
Uprav Ibro s vode, kad se pred duanom stui s ocem.
Je li tko bio ovdje? upita ga otac hadija, penju se na duan.
Nije nitko!
Hadija skinu s nogu papue te ih metnu u dnu duana, a sam
sjede na pustekiju i prekrsti noge.
Dajder amo tu vodu! prui ruku Ibrahimu.
Ibrahim odli malko na nosi ispred duana i pokui ocu. Stari
odpijnu, i metnu vodu uza se, pa primae veliki uti takum ibuka
ustima i zagleda se na testu. Ibrahim ostade uz epenak okreui
se na okolo, a ponajvie onamo, kud su otili Hilmo i Salko. Bijae
malo kao nestrpljiv, te se je poigravao lancem od sahata. Sve se je
vie i vie odmicao od epenka, najprije kao u poslu onomu duanu
suelice nekako na stranu, pa okrenuv se dva-tri puta na duan da li
ga otac gleda, i videi, da ga ni ne vidi, otite za Salkom i Hilmom.
Salko i Hilmo su polagano ili, pa ih je Ibro mogao sustii na
emovcu.
Ibro se javi za njima, a oni se okrenu, dok ga Salko ne uhvati za
rame; pooe tako dalje, pjevajui pod glas i smijui se. Sunce je
bilo lijepo pripeklo, a praina popala i svedjerno se dizala. Brljan,
to se je uhvatio za uline duvarove, pobijelio, a isto nekako i grane
voaka, to su se prevjesile na izvan. Tamo pred tobom, uz one
orahe, dizala se visoka terezija, od sivoga, lijepo tesanoga kamena,
pa i ona pri dnu zapraena. A uz tereziju, kroz oni duvar, to se nje
dri, vode vrata u ininu bau, koja bujna i zelena lei na jednom
rukavu Radobolje, dok drugi rukav zaostaje tamo preko ceste i
ostalih baa tako, da inina baa ostaje na Radoboljinu obtoku.
Baa je pomno obraena, mnoge brazde s raznom zeleni, cvijeem, a meu njima erizi, u koje ino naputa vodu kad polijeva
bau. U dnu bae nad vodu nadvile se vrbe. Ovamo k cesti ador
meu slivama, podalje podignuto ognjite, gdje se kahva pee, a
sve se to iz drugih baa ne vidi, jer je inina okruena zelenim
i gustim kupinastim plotovima. Nad samom vodom, u zelenim
granama vrba sakrila se londa a odmah uza nju niz vodu krevet,

KNJIEVNI PODLISTAK

otvoreni tavan od dasaka. Vrbe se u kronju savile nad londom i

krevetom, a duge im vitke ipke pale na vodu, pa kako voda tee,
onako se i tanke ipke kupaju u njoj i trepere, kao da njima provijava laki vjetri. Bistra Radobolja amori po pjeskovitom koritu,
a iz nje se die ugodan hlad u londu i na krevet nad njom, dok se
preko vode, preko onoga zelenoga plota na drugoj strani otvara
vidik na kukuruze, kavade, bostan i drugu zelen. Kako su se vrbe
savile na gusto, onako brane sunanim trakama da prodiru kroza
njih i dopiru do vode, pa se tuda raskrililo uz ugodnu hladovinu
i aroban sumrak.
Hajde, ulazi! ree Ibro, kad dooe do bainskih vrata i
kad ih otvori.
Dri, stani! pohiti Salko, stisnu glavom u ramena i skoi
kroz vrata kao klupko u bau. Da nije glavu uvukao u ramena,
mogao se je udariti, jer su vrata niska.
Dina mi, ja ne skak! poprati ga Hilmo prolaze mirno
kroz vrata i smijui se.
ino bolan, gdje si, jesi li iv? podviknu Salko, dignuv
glavu. Metnu li ita u vodu da se rashladi?
Ahaha! odazvao se glas iz vrba. ta si se, Salko, razvikao?
Ta nije potjere!
Ne galami, ino, kad ti ljudi dolaze! naali se Salko.
Kad nestane drugih ljudi!
Oni nagrnu u londu, gdje je ino sjedio.
Kome ti tako? opet se naali Salko, te uhvativ inu rukom
za rame, drugu mu pritite u lea.
A da se ino digne, premotao bi te ak preko Huma! odvrati ino.
ino je sjedio uza stol, na komu je bila boica rakije. On tako
obiava uvijek izjutra, kad je sam, a sve mu je itav dan krivo, ne
skine li rakijom rosu sa srca. S toga mu je i lice imalo nekakvu jaku,
kao i crvenu i modru boju, koja je rek bi sasma zgodno odgovarala
njegovom jakom, visokom rastu, isto kao i oni krupni, dugi brkovi.
ta emo metnuti u vodu? Upita Ibro Salku i Hilmu.
Salko kako je sio, onako rairio dlanove te se odupro o klupu;
glavom se prislonio uz londu, pa ravno u koso ispruio tijelo i
langarao nogama. Hilmo izvadio srebrnu kutiju, te savijao duhan.
Kako je gnjat premetnuo preko koljena, tako se malo sagnuo, da mu
se je zlatni lanac od sahata, to mu je visio oko vrata, odmaknuo od
prsiju te visio i njihao se kako bi god Hilmo rukom maknuo. U struku
se oko njega ama najbolje priljubila svilena jeerma i fermen, dok
mu je ona modra svila upravo odgovarala licu. Da mu nisu obrve
odvie bile krupne i da su mu oi imale vie izraza, moglo bi mu
se rei, tono se kae, da je momak k jabuka. Kalufli fes nakrivio
nad elo, pa mu se kita od ibriima vrtila tamo i natrag ispred ela.
Deder neto! poturi fes i ispravi se, kad savi cigaru. Nismo
doli, da se gledamo.
Ee, ino, p oke rakije! mahnu Salko glavom. Metni ju
u vodu da se hladi!
ino pusti krupni cigarluk iz ruke i stavi ga na stol, pa se die
i izie iz londe.
ta emo da radimo? upita Hilmo.
Ibro nita ne odgovori, a Salko je onako ispruen samo gudio
kroz zube nekakvu pjesmu i gledao u areni krov londe.
Hoete li da vam kahvu ispeem? zovnu ino iz bae.
Bezbeli, ja ta emo?

Hajde, hoemo li se karata? zabrza Ibro.

Pa dobro! prihvati Salko. I karte donesi, ino!
Malo zatim kahvedija donese ibrik kahve s findanima i eerom, pod pazuhom dre karte.
De ti nalij! ree Hilmo ini, a sam mu uze karte ispod pazuha.
Bio je debeli kup karata, al istroenih i pocrnjelih. Poe ih
brojati, da vidi jesu li sve na broju.
Hoete li o to igrati?
Evo ja velim, da igramo o lonac! predloi Salko.
I o etiri oke treanja! hoe Hilmo.
Pa taman! Daj amo, na me je palo da dijelim! zgrabi Ibro karte.
I poee lupati po stolu, bacajui po redu karte. Dignu ruku i
zamahnu njome, a karta puca po stolu kao da dlanima udaraju.
Sasma se bijahu ve zanijeli u igranje.
A to, zar emo bez rakije? ustavi Salko ruku u zraku kad
je upravo htio da baci kartu.
Pa i za rakiju! odgovorie obojica druga zajedno, jedva
ekajui kad e na njih red, jer je svaki raunao da e potegnuti
one karte koje su pale.
Igrali su se ivo, raspaljeno, te su slabo mogli opaziti kako se
primie podne, a jo im je manje upalo u oi da je meu njih doao
mali Mehmedalija, kako su ga zvali, Mehmedalija Alagin. Mome
mlado, al je moglo dolaziti i meu starije; ne bi se nitko radi toga
ozlojedio. Bio je dobar mali Mehmedalija, jer bi samo gledao ta
stariji rade, a opet svi su ga voljeli i pazili, jer je Alagin sin. A Alaga
je bio ugledan i aen ta malo je takih bilo kao on.
Mehmedalija sjede izmeu Hilme i Ibre. Upravo se igra svravala, pa su sva trojica napeto oekivala kako e se svriti, i tako
ga nisu ni opazili.
Na! baci Salko kartu, te ih sve skupa odgrnu od sebe. Moja
je igra, a sad se vas dva koljite.
Meni je dosta! ree Ibro. Eto, Hilmo, nas emo dvojica
u pola...
Pa taman!
Rakiju amo! doviknu Salko ini.
ino namaknu na stol poluoku. Po staklu se uhvatila magla,
koju su u dulj kapi prerezavale i niz bocu se cijedile.
Hoe li ti treanja? upita Hilmo Mehmedaliju. Daj, ino,
ama i ljenika!
Aha, boji se ovjek da mu ne bi doma opazili gdje je pio
rakiju! primetnu Ibro.
Deder, da je gucnemo! natoi Salko.
Sva trojica dignu ae i nagnu sve do kapi. Lako im je letjela
niz grlo, kao voda. inina je to rakija, a svak zna da ino dri
samo dobru rakiju.
Kako emo s loncem? upita Hilmo.
Rei emo ini da on sam sve uredi, nek je njegova briga.
Dobro! pristane Hilmo. Samo u ja morati oko podne
doma. Malo u se ustaviti, pa eto me odmah na lonac.
Jo ti kaplje, bolan, mlijeko iz usta! pogleda ga Salko sa strane.
Pa taman ali ja moram. Evo e biti jo sat, sat i p do
podne pogleda u sat a ja u se dotle vratiti.
Hilmo iskapi jo au rakije i zaloi ljenicima, pa se die. Iao
baom i ljenike jeo, a grizao ih je i sokakom. On se je vazda bojao
da mu doma ne bi opazili gdje je rakiju pio. Stoga zategnuo koracima
da se malo vie zadri ne bi li mu se dotle piu izgubio svaki znak.
BEHAR 128

109

KNJIEVNI PODLISTAK

Jedva on doma, kad mu i otac tre. Za stolom je samo malo

zaloio, mada ga je mati nagonila.
Ne da mi se neto, bit e radi vruine! branio se on.
Ve pripekla i najea vruina, kad se je on znojan vratio s
Carine u ininu bau.
Gdje si bolan? jedva ga iekuju Ibro i Salko.
Hilmo je bio sav znojan, te se skide i poe hladiti.
Uto ino unese lonac, to ga je bio priredio, kako su mu rekli.
Lijep se i uslastan miris dizao iz njega. Svi zasuu rukave, a uza njih
sjede i ino i Mehmedalija, komu je Hilmo rekao da ostane. Slatko
su jeli i zalijevali piem. Potom iznesoe netom oprane trenje, a po
jelu se poee gostiti rakijom, koja ih je malo-pomalo tako uhvatila
da su i zaboravili malo pospavati jedno pola sata. Ve okrenue u
razgovor, a onda Ibro uze argiju te poe po njoj udarati i uza nju
pjevati. Pomagao mu je i Salko svojim prilino hrapavim grlom,
popijevao je i Hilmo, dok je Mehmedalija izvijao visokim i tankim
glasom kao djevojka.
Haj! haj! To mi se hoe! odobravao je ino i zalijevao se
rakijom, uhvativ se rukom za koljeno.
Huuu! zavrisnu Salko, kad Ibro ustavi terzijanom a argiju
umetnu u krilo i pogleda rakiju.
Ve i vruina poela jenjavati, sunce palo na stranu, a po iindiji
odmah nagrnue u bau hrpe mladih i starijih. Sve je to sipalo jedan
za drugim, pa su ini i njegovom momku bile pune ruke posla.
Netko trai kahvu, netko mastiku, netko rakiju, a jedni zovu karte
ili tablu da se igraju. Posjeli su u londi, na krevetu, po travi odmah
uz vodu, a pod ador su otili igrai, te viu, kazuju, ispravljaju,
kao da su se poinadili, a izmeu njihovih glasova uje se i smijeh.
Mehmedalija, eto ti oca! ree Ibro kad vidje da niz bau
dolaze petorica ljudi, a meu njima i Alaga.
Pa neka ga! slegnu Mehmedalija ramenima. Nee meni
otac nita!
Bujrum, bujrum! pozdravljao je ino a oni opet njega.
Evo ovamo! kazivao im je ino, da mogu jo ba sjesti u londu.
Neka, de ti nama gdje na travu!
On im priredi pod vrbom uz vodu. Prostro im ilim, momak
preda njih metnuo table, pa im onda donio kahvu u ibriiima.
Dedera meni nargilu! zovnu Alaga i rastjera pune brkove.
Bijae svukao postule, metnuo ih kraj sebe u travu, a on se naslonio
na ruku, da mu je kita s fesa padala po ramenu. elom mu se pravili
jo jai nabori, kako bi puao dim, koji bi mu se onda motao oko
duguljasta lica i oko glave.
Ispod adora se neprestano dizala vika, s kreveta razlijegali se
glasni razgovori, a ispod londe se irili glasovi argije i pjesama.
Sve oivjelo, te bi rekao da i svaki list progovara, tako to vri i amori.
Hajde, hoemo li malo kuda? upita Hilmo svoju druinu.
Taman... niz Dnju Mahalu! primi Ibro.
Pa taman! pristade uz njih Salko, iskapiv i zadnju au
rakije. S nama e i Mehmedalija.
Oni se dignu iz londe.
Eno ti sina, eno ti Mehmedalije, Alaga! ree mu jedan, koji
je s njim sjedio.
Pa neka ga, neka momak gleda, ta u mu ja! i pogleda onamo.
Mehmedalija je s onom trojicom taman odmakao na put da
iziu kroz bau.
Mehmedalija! zovnu ga Alaga.
110

BEHAR 128

ta je? odazva mu se i poe k ocu.

Svrni se doma i reci materi da skuha pitu i ispee halve, pa
da poalje ovamo. Ja u ovdje ostati na veeri. Hajde leti!
Mehmedalija mu nita nemade kada ni odgovoriti, ve odmah
poleti da stigne onu trojicu, koja su ve bila i na sredini bae.
Oni zakrenu ispred crkve, pa preko Paabegove uprije pred
njom, te udare ispod Huma. Salko i Ibro uhvatili se preko ramena
i pod glas pjevaju, dok uza njih idu Mehmedalija i Hilmo, jedan
s jedne, drugi s druge strane. Gdjekoji bi kadto podvrisnuo, a
kad bi naiao tko putem, uklonio bi im se, da mogu lijepo proi.
Ibro i Salko su htjeli da se gdje zaustave, nu Hilmo ih je sve
zaustavljao i odgovarao ih.
to emo danas! Drugi put, sad emo samo onako da prohodamo!
Hajde materi da ti sise dade! dobaci mu Salko.
Ama, dina ti, kako da se zaustavimo kod koje djevojke kad
evo iz mene rakija zaudara na deset arina! uvjeravao ih je Hilmo.
I zbilja, oni su ili sve onako dalje, ne ustavljajui se pred niijim
vratima. Samo bi se katkad komu javili i pozdravili ga.
Idem ja doma rei, to mi je otac kazao! poleti Mehmedalija
i pogleda na njih kao sa eljom da ga iekaju.
Salko i Ibro pooe dalje, a Hilmo se malko ustavi i pogleda
preko harema, nad kojim se je dizala baa, ograena plotom. Iza
plota opazio gdje se neto crveni, pa poleti na prstima uza sokak
i otkinu granicu tamno-zelenoga ipka, to je rastao u haremu,
da ju baci preko plota.
Nad plotom se zau lagan tropot, kao mali vjetri, pa priguen
smijeh i svega nestade.
Hilmo je jo drao uzdignutu glavu i u ruci granicu ipka, a
kad vidje da vie nema nita, odmae se i poe niza sokak, neprestano se okreui.
Mehmedalija je uniao na avlinska vrata kao vjetar, te se je,
lete uz sokak, zaduhao, kao da se je penjo uz brdo.
Mati, mati...
A ta, mati te ne poalila! izie mu mati na tavan. Gdje
si danas bio? Gdje si ti na ruak?
Bjei, ostavi to, ve mi je otac...
Nuto, da mi se ti skita i liska, a? Jesu li to tvoji posli, gdje
si bio?
E pa ta, gdje sam bio... Bio sam u ininoj bai!
Tamo, kukava ti mati ne bila! Jadna ja tamo, gdje se igra i
pije! A Mehmedalija, crn ti obraz ne bio, kud ide!
De, pa nisam skoio u vodu! Ve rek mi je bbo da ti kaem
da ispee pitu i halve, pa da poalje tamo u bau. Ima ih s njime,
te e tamo veerati!
Ah, zar se je obezglavio! spusti hanuma ruke niza se i ravno
pogleda. I opet njegova ona sijela i njihovi razgovori pa mi to
sve skae na nos!
Mehmedalija je hitro nagnuo na vrata.
Kud si nagnuo, stid te bilo! Doma sjedi...
Nu on je ve bio otvorio vrata i umakao.
Hanuma je jo ostala na tavanu i bolno gledala kud ieznu
Mehmedalija.
A i ti si, krenuo, sine... A opet on, on! Kua i djeca za vratom,
pa tu su mu i kahve, i bae, i sijela. Kad kmet doe, k onomadne:
Hajde aga, na selo, ima posla! on ni mukajet, ve potjera kmeta,

KNJIEVNI PODLISTAK

te niti se to brine niti radi! jadovala se hanuma na tavanu, naslonivi se laktom o trabozane, a glavu na ruku.
Stala je tako podulje, te se nije ni maknula, ve je nijemo i
zamiljeno gledala po kaldrmi u avliji. Sunce je bilo na zapadu
za ovnicu i udaralo o avlinski duvar, a hanuma je i tamo bacala
oima, nu nije mogla vidjeti onu lijepu igru zlatnih trakova,
kako se veru i cijepaju po staroj zidini, kako obasiplju srebrom
kumrinu travu, kako li na onom donjem kraju prodiru kroz
odrinu. Ona turobna zamiljenost, koja joj je provirala na lice,
morala je biti duboka, jaka, jer joj se bijae nabralo bijelo elo
meu oima, onim zagasitim oima na lijepu i prikladnu licu,
koje je jo dobro sauvalo ljepotu, mada je hanuma toliko puta
mati, i mada je u godinama poodmakla. Na glavi joj pripeta
jemenija spustila se niz plea, jeermu razapela i spustila joj
krajeve pod prsima, dok je crvene dimije sprijeda pripela za pas,
da joj se ne vlae sasma po tavanu. Lijepa je i pristala rasta, bijele
puti, kako ju je odavala ruka, na koju se je oslonila, a s koje se je
spuznuo rukav od koulje.
A ta u ja! uzvinu obrvama, priklopi kapke na oima. ulso!
Uz trabozane se bijae primakla blie bai i pogledala preko
duvara, napevi se na prste. Kad u da nema odgovora poe preko
tavana, pa niz stepenice, navue papue i poviri na vrataca od bae.
ulso, hodi, kerce! zovnu u bau i pogleda tamo.
Gore u bai pod jednim drvetom bila je ulsa s mlaim bratom
Mehmedom. Mehmedu je moglo biti oko deset godina, vie ne,
a ulsa, sa sreom, ve itava djevojka. Mlada k kap, najvie u
petnaestoj godini, ama se razrasla kao trava iza blage i oploujue
kie. Rasta gotovo k mati joj, a tanka u pasu, oko kojega je opasala
kolan. Fesi, okien biserom i s nekoliko dukata, nagnula k elu,
a niz lea spustila duge, crne pletenice. Naganjala se s bratom oko
stabla, jer je on htio trati, pa kako je za njim letjela, u struku se
savijala kao prut, a u licu se zaarila kao to je crven cvat od ipka.
Upravo joj vezena papua u trku pala s noge na travu, kad ju je
mati zovnula.
Eto me, mati! okrenu se odmah kad ou da ju zovnu.
I poleti niz bau kao vjeverica, okrenuvi se dva-tri puta na
brata, kao da mu je htjela rei: Evo, kako i ja znam trati!
ta je mati? upita ju kad doleti u hajat.
Pomo e mi, kerce moja, da skuham pitu i ispeem halvu.
Bbo ti hoe da u Zahumu veera. Ti hajde naloi vatru!
ulsi nije trebalo dva puta rei, ve odmah zapregnu dimije i
preko njih bou, pa se skupi kod ognjita te naloi i raspali vatru.
Mati joj skinula siniju i oklagiju, izvadila brano i sve priredila da
pone sukati pitu.
Dina mi, neemo moi svriti, ve hajde neka Meho zovne
Saju da nam pripomogne, a svakako e ona i nositi.
ulsa ode po Mehu, a Meho letom po Saju. Saja je hitro dola,
te udari est enskih ruku po poslu, da je pita pred veer ve bila
na eravi pod saksijom. Kad je pita bila peena i halva gotova, Saja
metnu tevsiju, boom omotanu, na glavu, halvu u velikom leneru,
svezanom manjom boom, u ruku, pak odnese u ininu bau.
Ve je i aham bio oglaen, a hanuma i ulsa otklanjale, te
izile na hajat i sjele. ulsa je sjedila na sofi, a hanuma na serdadi
i uza nju Mehmed. Veera im je bila gotova, nu ekali su dok doe
Mehmedalija.
Jadna ja, gdje je, ta radi?

Ama doi e, mati! Priekaj malo, to si se zabrinula? mirila

ju ulsa.
Evo sad e i sat po ahamu, a njega nema.
E pa ta e... A on e doi. Ta on nije nikada kasno dolazio!
Da ta, zar mi se i za nj hoe skitanja? Gdje je za njega hodnja
do ovo doba noi? A sve je ovo on kriv, otac mu. Pustio mu, pa nita,
niti e u mejtef ni igdje, a on na nj nita ne pazi. Evo ima mjesec
dana to se je odbio od mejtefa, a otac niti da mu ta rekne, niti ita...
Nemoj, mati! njeno e ulsa kad vidje kako joj se mati
rastuila. Kazat e njemu bbo, a i ti kad mu rekne, on e te sve
posluati!
Da bi Bog dao, kerce! uzdahnu hanuma i zamiljeno
pogleda preda se.
Svjetnik je na nju odozgor sa sofe bacao svjetlo, a hanuma kako
se je zagledala u serdadu, nije ni krenula vie pogledom. ulsa ju
je takovu gledala odozgor, pa svrnula sad na vrata, sad na mater.
Materina nujnost uhvatila se i nje, i njoj je neto neugodno bilo,
al to i zato to kanda nije ni sama znala.
III
U subotu u ishodu sunca Alaga sjedio i pio kahvu na tavanu.
Onamo daleko po peinama niz Neretvu, po kuama, po balucima
prosuli se prvi sunani traci, a od njih poeo odsijevati i Hum.
Ugodno jutro i blago, a nebo isto, te se je vidjelo, da e i opet vrui
dan, kakovi su obino u Hercegovini.
Alaga podmotao noge i pijui kahvu okrenuo se dolje prama
Neretvi. Iz ibuka odbijao debele dimove, a takumom sveer
rastjeravao brkove i onako ravno gledao, kao da premilja velike
misli. Kad ispusti dim iz usta, onda podigne obrvama i na elu mu
se naine dugi nabori.
Valjalo bi ti otii na selo, da vidi, ta ima i da pogleda ta se
radi! ree mu ena izlazei iz sobe i prolazei tavanom.
De, proi me se, dina ti, i ti s tvojim selom! Okrenu Alaga
malo glavom na nju, pa opet kao i prije. Eto ih, pa neka rade, kako
znadu! pomaknu rukom i ibukom.
Ja ne znam, ni ta radi, ni ta ti misli, nadometnu ona, a pri
tom prui dlanove i rairi prste, pokazujui mu ujedno kao prijekor.
Ne zavrzuj mi tuda, kad ti velim!
ta ne zavrzuj? Ja bogme ne znam ta ti misli. Eto ode i
sam nekuda, pa hoe da ti se veera za tobom alje, te nije dosta
to ti okasni, kao i sino, ve i ono dijete pua da ini to hoe!
Ne brini se ti za me. Ja ostanem s ljudima, pa se s njima i
razgovaram, a neka i Mehmedalije, ne mogu mu nita, momak je!
Jest, pusto, momak! Ta juer mi je odpao od sisa, a sad udara
glavom, da ni sam ne zna kuda! Okanio se eto i uenja...
Ne tari puno glave! Bit e vrijeme svemu. ta e mu vie nauka?
Zna se poturiti, a ni stari mu nisu vie znali, pa eto, hvala Bogu,
imade svega! Ako ne provede svoju pod mladost, hoe pod starost...
Nikad s tobom na kraj! pogleda ona Alagu okom, iz koga je
izbijalo neko pritajeno nezadovoljstvo, i sie niz stepenice.
Alaga se nije ni okrenuo za njom, a kano da nije ni uo ta je
rekla, tako se je drao.
To je jutro ostao malo dulje doma, i sunce je ve prilino poskoilo kad je bio iziao u ariju.
S dana u dan to je bio njegov obiaj otii u ariju, te tamo cijelo
jutro, pa opet po podne ostati, zai ovomu prijatelju ili onomu, pa
BEHAR 128

111

KNJIEVNI PODLISTAK

sjesti i razgovarati se. Vrijeme je bilo znamenito, a nedavni dogaaji,

koji su juer ili bolje evo sad na bili, davali su razloga da ljudi o
njima govore i da svata snuju i zakljuuju. On je pak svima uvijek
bio dobro doao, jer je bio aen i paen. Znao je vazda svoju rei,
a uz to je bio od ugledna roda, komu je i sam ugled nosio.
Kad je bio preko stare uprije, nije pravo znao, ili bi se tu komu
kod uprije u duan navratio ili bi poao malo dalje. Iz duana su
ga pozdravljali i zvali, a on je lijepo odvraao, i bio bi se tu gdjegod
svrnuo da mu nije palo na um da bi morao vidjeti Omer-efendiju.
Ba bih ga morao upitati, ta je s Avdom! ree sam sebi.
Udari kroz Kujundiluk pa izbi na malu Tepu i ue u magazu,
to je u onom redu koji je dolje od Neretve. Ulazei unutra, zamrai
mu se, te nije mogao nita dobro vidjeti, jer magaza prenatrpana
raznom robom kao kutija, a u nju samo to prodire svjetlo na
omalena vrata. Zadahnu ga miris, koji se die iz basama, finih
konih stvari i boja.
Dobro, zdravo, oo! pozdravi ga iz dno magaze trgovac, koji
je sjedio za bankom i u rukama premetao uti tespih. Omlado mu
lice prikladno i vie fino, a po njemu porasla lijepa crna brada. Na
glavi mu alma.
Tek sada Alaga rastvori oi, kojima je malo bio stisnuo kad je
istom uniao.
Kako je, ta je? upita ga Alaga i pogleda, pruiv vratom.
De, danum, jesi li to uo, ta ima po svijetu?
A kako u? Nisam gdje bio, a tebi dolaze novine iz Stambula.
ta veli u njima?
Nema nita! pogladi trgovac rukom po bradi. Ve jesam
uo neto.
Aa? kao pitajui i radoznalo gledao je Alaga trgovca, poto
je sio na visoki smotak basme.
Juer mi doe jedan trgovac iz dnjega kraja od Bilee, pa
im ree, kako se Salih-aga Forta sprema. Da je dobio jo knjigu iz
Novog Pazara, da tamo doe, pa da se sastavi s carevom vojskom.
Ma nita ti to, ve...
Trgovac ne svri, jer nagrnue dvije muterije u magazu. ene
su bile; jedna mlaa, a obje u crnim dimijama. Starija omotala po
glavi preko tke bijelu, tanku okrugu, a mlaa povrh crne nosila
tablu, kojoj su sitne rese ibriima treperile po kosi, na zatiljku
najdulje, a to vie prema elu, tako sve krae. Na njoj se sjajila
salta, opivena irokim zlatnim iritima, dok je u ruci nosila crni,
svileni tit od sunca.
Trgovac se odmah die i izie iza banka te lijepo upita ene, ta
e. Starija mu ree na pola glasa, a on hitro skoi, te s polica poe
skidati basme. ene su gledali i na hiljadu naina zavirivale, trle,
iznosile vie na svjetlo. Trgovac je htio da ih najljepe podvori, te
skoi uz stube u prvi kat, i tamo izvadi iz velikih sanduka jo drugih
basama i snese dolje. Muterije su jo prebirale, dok se napokon
ne namjerie na jednu basmu, koja im se svidje.
Evo ovu a poto je? upita starija ena.
Poee se pogaati, a Alagi se to sve oduljilo, te nije mogao ni
pomisliti, zato trgovac toliko oblijee, i to prije ne svri. Njemu
se motala samo po glavi ona novost o Forti, a opet izjede se vas,
to trgovac nije mogao dokrajiti, to je htio da rekne, kad upravo
one ene trgoe. I deset je puta premetnuo sad jednu sad drugu
nogu preko noge, a i tri-etiri puta istresao punu lulu, pa je opet
napunio. Da ga nije i odvie elja morila, da tu veliku novost sazna,
112

BEHAR 128

i da se nije u to zamislio bio bi davno magazu ostavio da drugdje

tota raspita i sazna.
Muei se od nestrpljivosti na basmama, gdje je sjedio, sagne
se malo i pogleda na ariju.
Oho! Omer-efendija, stani der malo! poskoi Alaga i izleti
na magazna vrata. Dokle?
Idem gori, ne bih li pustio Avdu! odvrati Omer-efendija, koji
se bijae ustavio.
Taman, taman. A... a zar je doao predstojnik?
Jest.
Alaga svrnu pogled na magazu, a upravo iz nje izaoe one ene.
E pa dobro, hajde ti, pa uini to! mahnu mu Alaga ibukom
i pobrza u magazu, ostavivi Omer-efendiju.
Omer-efendiji je bilo zaudno, kako to Alaga brzo ode od njega
i unie u magazu, te se je upravo udei se i dva i tri puta okrenuo
za njim. Napokon se obrnu da poe, a oko njega se radi hitra kreta
rairi duba, kao da je u nju vjetar zapuhnuo, te ju je morao rukom
prihvatiti. Jutros je iziao najvie zato u ariju, da uini to ga je
Alaga bio umolio, da ode predstojniku ne bi li pustio Avdu. Koliko
mu je bilo neugodno da moli predstojnika, toliko pa i vie je mislio
da ne bi dobro uinio kad bi se ogluio elji Alaginoj. Alaga mu je
bio stari znanac i prijatelj, a meu njima je bilo vee potovanje
nego li to biva kod mnogih koji se od djetinjstva, od ranih godina
poznaju. On od naravi mirniji, promiljeniji, razlikovao se u tom
od Alage. Dok je Omer-efendija u mladim godinama uio u Mostaru i Stambolu, Alaga je u Mostaru ivio, kao to se je ivjelo u
ono vrijeme, zameui se pukom i paui sablju, ili jaui vilovite
konje, koji bi bijesni kopitima iskre kresali i propinjali se, pjenei
emove. Kad se je bilo doulo, da se Omer-efendija sve o sve vraa
iz Carigrada, jer je bio svrio dugogodinje nauke, osim drugih i
Alaga je vas radostan pred njega na svomu alatu izjahao u Bijelo
Polje, gdje se je s njime izgrlio i izljubio kao s roenim bratom. To
je Omer-efendiji milo bilo a tim milije to je Alaga od ugledne kue
bio, pa mu to nije mogao nikada zaboraviti, ve se je toga ee
puta ugodno sjeao, kad bi vidio Alagu. Nije bilo petka, kad mu
prijatelj iz Donje Mahale ne bi bio doao na vienje na Carinu. Bili
su jedan naprama drugomu uvijek iskreni, otvoreni, a ne jedan put
Alaga je znao upitati savjeta u Omer-efendije. Ve kako doe nova
vojska, Omer-efendiji se inilo da se je neto malo promijenilo u
njegovim odnoajima s Alagom. Prijateljstvo su i nadalje jedan
prama drugomu gojili, ve Omer-efendija opazi, da nije vie onake
iskrenosti i pouzdanosti sa strane Alagine, kakva je prije bila. O
tom se je mogao ee puta uvjeriti, napokon je znao tomu nai
svoj razlog. Njihovi su se nazori o novom stanju i odnoajima
rastajali, razlikovali. Dok je Omer-efendija mislio i tvrdo drao,
da je uzaludna pomisao o ikakvoj promjeni, Alaga je bio u redu
onih koji se nisu mogli s tim svime sprijateljiti, te koji su raunali
dapae i na sve mogue i nemogue, nadajui se izlazu takoer
i pomou kakova nepoznata i nenadana uda. Omer-efendija je
kuao vie puta, da Alagu uvjeri kako on pravo misli i rauna, nu
sve uzalud; te dok ta razlika mnijenja nije mogla djelovati na Omer-efendiju i njegove odnose prama Alagi, Alaga je u tom naao razlog
i pobude, da ne bude onakav vie prama Omer-efendiji kakav je
dosad bivao. To ga je malko pa i dosta ohladilo, a Omer-efendija
je to opazio, te i alio. Ipak prijateljstvo se je podravalo i dalje,
a nijedan, najmanje pak Omer-efendija, nije pomiljao na to da

KNJIEVNI PODLISTAK

ga sasma prekine. Alaga se bacao u vrtlog i naklapanja s onima

koji su jednako s njim mislili, te dok je sve to Omer-efendiji bilo
smijenim, Alaga je samo u tom ivio i tim se zanosio. Kako stoje
vojske, koji e car udariti, gdje e se biti bitka to su bile visoke
misli, koje su zanosile i dizale Alagu.
Aha! mahnu Omer-efendija glavom za Alagom. Bit e da
kroji i snuje! Eh! isprui dlan pa onda pogladi bradu, prosiplju
neto u nju, kao da s neim nije zadovoljan.
Do podneva je moglo biti dva sahata, kada Omer-efendija krenu
uza Suhodolinu, gore starim sarajima. Sunce pripeklo, a opet strmenito, pa se polagano penjao uz onu strmen. Zapuhao se, otvorio
usta, te bi se kad i kad rukom odupro o koljeno. Pod postulama mu
kripio krupni pijesak, koji je bio posut Suhodolinom. Jednom se
u pola puta ustavio pod ono visoko podzie, da malo odahne, pa
onda krenuo dalje.
Na velikoj kapiji saraja stajala straa, zaptija, koja pozdravi
Omer-efendiju te mu kaza i neupitana, da je predstojnik u konaku.
Predstojnik je istom jutros doao, pa dobra straa znade da mu
Omer-efendija ide na vienje.
Omer-efendija pree preko velike avlije a odavle uz visoke
stepenice. Pred vratima, na kojima je bilo neto napisano, malo
popostane, poravna almu, prisumiti dubu i pokucav na vrata,
odmah ih otvori.
O, dobro mi doli, efendija! die se fini gospodin iza stola
i poe Omer-efendiji preko sobe u susret.
A uh, da si se vratio, pa onako malo, da te vidim...
Hodite, hodite, sjednite... ponudi mu gospodin mjesto na
minderu, dok on sam pomaknu svoju stolicu blie i sjede prama
njemu.
Kako si, a? Dobro, zdravo?
Hvala, dobro, Kako vam rekoh, pooh po poslu malo po
selima, pa evo me natrag. A ta ima u Mostaru?
ta e da budne? Nita, sve lijepo!
Gospodin predstojnik poe Omer-efendija pripovijedati, ta
je vidio, putuju po selima, ta li je sa seljacima radio. Pripovijedao
je smijenih zgodica, koje je doivio.
Kako je predstojnik pripovijedao, onako se je Omer-efendija
od srca smijao.
A imali to u Mostaru? hitro prekinu predsjednik svoje
pripovijedanje, ta vele ljudi, ta svijet, jesu li zadovoljni?
Ma ta e, bolan rei? Sve mirno i zadovoljno. A i ja ta e
drugo? Kad je komu lijepo, ne more se ni tuiti. Bujrum! ponudi
Omer-efendija predstojniku u srebrnoj kutiji lijepoga, naravnoga
duhana.
Predstojnik uze, smota i natrag povrati, slatko zahvaljujui.
Aa, ovi... poe Omer-efendija, te malo kahnu. Jednu u te moliti!
Dajte, recite! pomae mu predstojnik.
Omer-efendija uze mu govoriti o Avdi, te kako je zatvoren. Sve
mu kaza onako kako mu je Alaga rekao.
Zar tako?
Ama jest. Evo trei je dan kako lei u zatvoru, a nije kriv, ve
se je sam morao braniti!
Predstojnik pozvoni, a domala na vrata unie podvornik, komu
naloi, da ode kazati, da se pusti Avdo, i da ga dovede pred nj.
Nije dugo potrajalo, kad podvornik uvede Avdu pred predstojnika. Omer-efendija je jo tu sjedio.

Avdo ulazei nakloni se i uini pozdrav, dignuvi ruku na prsi

i na elo.
to su te zatvorili?
Lijepi gospodine, nizato. Napao me nekakav pijani vlah, pa
se ja branio a zato sam morao podnijeti toliku tetu u poslu...
Predstojnik mjeri dugim pogledom i Avdu i njegovu koulju i
gae, a osobito mu oi zapele o velike, crne noge, koje su pod sobom
sakrivale dobar komad tavana.
Sada hajde, a drugi se put uvaj, jer ti nee biti tako lako!
ree mu predstojnik i otpusti ga.
Avdo nije imao kada pravo ni da pozdravi, ve hitro krinu na
vrata, pa niza stepenice i sve trkom Suhodolinom i arijom. Hitro
je iziao na Tepu, pa preko stare uprije ispod Hindina hana ravno
svojoj kui. Hotio je da vidi, je li Mua danas iziao na Podvele.
Kad mu je ena potvrdila, odmah je izletio na dvor, te opet natrag
sve na vrat na nos. U pekarnici kupi hljebac, metnu ga pod pazuho,
te onako otkidajui i meui u usta kao eer, krenu na Podvele.
Najvii zvjezdan upekao, upravo u tjeme, a Avdo se na skok penje
na Kriane. urio se, da vidi ta radi Mua i kako je posao iao
kroz ovo dva-tri dana, to je on bio u zatvoru. Avdo se bio dao sve
o sve svome poslu, u njemu je ivio, a shvaao ga sasma ozbiljno,
te ga je kroz ovo vrijeme, to je bio zatvoren, najvie i jedino pekla
ta pomisao: da li nije to tetovao. Kad bi na to bio pomislio, sav
bi uzdrhtao.
Upravo je bilo podne kad je Avdo gore stigao. Mua bio za
poslom. Oko njega se okupilo neto radnika, koji su netom ruali,
a on im dijeli kahvu sve redom.
Eto ti oca, Muane! ree jedan kad vidje Avdu.
Mua pogleda, skoi, spustiv kraj sebe erbetnjak i poleti
prama njemu.
ta, jako sada, bbo? Upita ga Mua.
Evo! brzao je Avdo, ne imajui kada ni da se, tono rije
propita za zdravlje, ve odmah poe traiti, da mu kau kako je
ilo s poslom, je li mogao sve sam podmirivati.
Mua mu nije mogao sve ispripovidjeti, dok je bilo blizu ljudi,
ve su odgodili tamo za oko sat dva po podnevu, kada o onoj najveoj ezi polegne svijet malo na odmor.
Kad njih dvojica ostadoe sami, Avdo sjede pod daske u hlad.
Evo! ree Mua, izvadiv kesu iz njedara. Ovoliko sam pazario,
a ima neto i veresije.
A to si davao na veresiju? Tko e upamtiti, koliko je tko
duan? malo ga prekori Avdo.
E, ama ja sam biljeio! odvrati Mua i zacrveni se u licu,
kao kad se tko neesa stidi.
ta, bolan, koji ti je avo biljeio, a koji e ti opet tijati?
Ve se i Mua malo uozbiljio, a bio je u neprilici, jer se je eao
za uhom, dok je drugu ruku bacio straga po pasu.
uje li, tko ti je biljeio?
Ja! Mua se opet zacrveni.
Ti, a kako?
Evo na! izvadi Mua jo premotanu hartiju iz njedara, koja je
bila prilino ispunjena velikim, nespretnim brojevima i imenima.
Otkuda tebi to? skupi se Avdi koa meu oima.
Mua se stidio kazati, a kano da se je i bojao, da je neto nauio
vlake jazije. Po cijele dane sjedei gore, dopovezao ga se jedan
vojnik, koji je govorio hrvatski kao i Mua, da e ga nauiti itati
BEHAR 128

113

KNJIEVNI PODLISTAK

i pisati, jer da e mu to valjati. Malo-pomalo, neto danas, neto

sutra, Mua se je bio lijepo uputio ama sve je krio od oca, jer se
je bojao, da ga to ne prekori. Nu sad mu je u kratko rekao.
Be aferim herifu, tako valja! Jo more postati krivan! naali
se Avdo, istresajui gotovinu iz kese preda se da ju broji.
Avdo je bio zadovoljan s pazarom, te je veoma veseo bio itavo
po podne, kao da nije ni bio u zatvoru. Svojim debelim, katkad kao
iscijepanim glasom popijevao je, da su se njegove muterije upravo
udile, kako je to njihov trgovac tako veseo. Malo bi kada tako
bivao: obino je uvijek bio vie utljiv.
Pred veer malo ranije nego inae krenue s Podvelei doma.
Potjerali magare pred sobom, Avdo prebacio tap preko vrata i o
nj objesio ruke. Uelio se svoje kue, u kojoj e se evo tek treu
veer lijepo odmoriti i odahnuti duom. im je doao doma, umi
se od praine, presvukao se, pa s Muom sio za ibrik kahve na
avliji u jednom uglu, dok mu je ena gotovila veeru. S Muom
se razgovarao lijepo, kao s kakvim drugom u trgovini, o poslu, te
kako e sutra moi u ariji da potplati svu veresiju, i jo da mu
ostane koja ista para.
E, ama Alaga, Alaga! odmahnu Avdo nekoliko puta glavom,
priklopiv kapke na oima, a podignuv obrve. On nam je prijatelj
Bog mu naplatio!
Pa da zna, kako mu je ao bilo, kad sam mu onu veer kazao
da si u zatvoru!
Znaj, Mua, dobro, tko je Alaga, pa mu nosi svaku ast!
Avdo nije mogao doekati nedjelje, tako mu je bilo, da to prije
isplati onima, od kojih je uzimao kahvu, eer i druge stvari. U
nedjelju mu je to zgodno, jer se u svetke s Podvelei mnogi razie
tko kuda, a najvie u grad, da se malo proe i proveseli. U nedjelju
se izjutra isto obukao, navukao na se iskrpljene alvare, opasao se
zelenim pasom, natakav stare postule, a u rupcu za pasom ponio pare.
Mua! Napoj kulaa tako su zvali oni svoje magare i metni
preda nj da grize! ree, kad poe.
A Avdo se je silno brinuo za svoje magare.
Ve rano nedjeljom po ariji vrvio svijet. Duani se pootvarali,
a berbernice pune ljudi, koji ekaju da se obriju. Po krmama se
sastali skupovi ljudi, te piju rakiju i na vas glas razgovaraju i ale
se, da se uje daleko i izvan krama. Gdje su zanatlijski duani,
onuda ispred njih egrti polijevaju vodom ili duane izmetavaju,
dok opet kao mrav svijet se zgrnuo na eriz i Kanaru.
Avdo je iao ponajlak.
O nazdravlje, Avdo! javi mu se netko od traga, kad je izlazio
na eriz, pa da e prama staroj upriji.
Avdo se okrenuo i vidje Alagu.
Uranio, podranio, Alaga! pozdravi ga Avdo.
Kad su te pustili, bolan?
Juer!
Neka, neka! A kud e sada, ima li posla?
Valja mi podmiriti trgovce to prije, pa da opet uzmem tota.
Pa taman. Ve kad to svri, potrai me ovdje u ariji, ili
bolje, doi u mene malo da se neto s tbom razgovorim.
Hou, Alaga! primi Avdo i poe svojim putem.
Avdo je ostao sve do podne u ariji, a tek kad je bilo pod veer
odmah po ahamu, kad je otklanjao, poe Alagi, kako mu je bio i
obeao. Alaga je bio upravo u dnu sokaka pa gledao i tamo i amo
cestom, a iz ibuka dimio.
114

BEHAR 128

Aham hair olsun, Alaga! pozdravi ga Avdo.

Allah raziolsun! Ha dobro mi doao!
Evo!
I neka si mi doao! Ba sam htio da se malo s tobom razgovorim. Hajdemo ovamo malo uz duvar!
Obojica pou, Alaga prvi, a za njim Avdo. Alaga unu uz harem,
da se je leima o duvar opro, a Avdo pak okrenuo se onako prama
njemu da je mogao gledati i na cestu. Alaga na koljena naslonio
ruke, a Avdo jednu metnuo u krilo, dok je drugom mimo koljena
birao piljke i bacao ih.
Zna li, Avdo, to sam te zvao?
E?
Kai mi, kako ti ide posao?
Dobro, lijepo, ne mogu se potuiti.
A kako bi bilo da ti svoj posao jo malo bolje uredi?
Avdo ga udno pogleda.
Ama jest! Vidi nastavi Alaga, maui ibukom, kako je koju
rije izgovarao nezgodno ti je svaki dan dolje gore na Podvele.
Pa eno to ti se onomad dogodi s onim vlaetom. Ve to ti ne bi
sastavio gore nekoliko dasaka i uredio k jedan duan, pa smjestio
u nj i drugih stvari, neka ima... Mua bi ti mogao gore ostati ili ti,
svejedno, pa tamo i noevati...
Avdo kako je pogledao Alagu, nije vie s njega pogleda skinuo,
ve u nj zurio nepomino, a uz to se onom jednom rukom igrao
piljcima.
Dina mi... zakrenu Avdo glavom, kao u mislima. Ne veli,
dina mi, loe, Alaga!
Gore bi ti u duanu mogao ostati Mua, a ti bi mogao priupiti
za kakav posao amo dolje u varoi.
Jest, jest a re u ti pravo, pomiljao sam i sm esto na to,
ama se ne moe. Iznosilo bi mi veliki troak, a nemam!
Nita, nita, ja u ti, danum, pozajmiti. Jedno hiljadak groa
a? moglo bi te iznijeti!
Ehe, i kako!
Pa dobro, evo ja, a ti sa sreom da ti bude, pa kad mgo,
onda mi i vrati!
Ba ti hvala, Alaga, na prijateljstvu! zahvali Avdo, metnuv
ruke na prsi.
Nita, ja tebi k i bratu, a brat si mi turin!
Dobar se mrak uhvatio, te se cestom vide samo kao sjene, kad
ljudi prolaze. Gui se i crnji mrak spustio meu peine, kuda tee
Neretva, koja sada jae i bunije umi, nego li po danu. Na stotine
prozora udara svjetlo svijea, a nebo se nadvilo vedro i zaiskrilo
tisuama zvijezda. Cestom odjeknu jo po katkad neiji koraci ili
kakov glasniji razgovor. Inae sve mirno.
Hajdemo! die se Alaga. Pa nemoj ti jo, Avdo, ii. Sjest
emo malo u mene. Doi e mi dva-tri na sijelo.
Avdo pristane, ne rekav ni rijei, te pou uz ulicu pa na vrata.
Taman oni tu, a ve im se netko javi sa dna ulice.
O, ti si, Mujaga! prihvati Alaga. Hajdemo mi gore sjesti,
a oni e ostali i sami znati doi.
Uniu sva trojica, pa uza stepenice u onu odaju, to joj penderi gledaju u bau i na Hum. Odajna vrata ostanu otvorena,
te je svjetlo svijee padalo i po tavanu, da vide ni, koji jo budu
doli, gdje su. Kad god bi se avlinska vrata otvorila, Alaga bi iz
odaje iziao na tavan.

KNJIEVNI PODLISTAK

Hajde, bujrum! viknuo bi s tavana, a na tavanu se pojavi

susjed Muharem-aga.
Tako jedan po jedan skupi ih se esterica, sedmerica. Susjedi
posjeli po minderima. Netko se izvalio uz duvar, netko se naslonio
na jastuk, a netko odupro o pender i podnimio se. Zadimili iz
cigaraluka i ibuka, te razgovaraju, a svi se pri razgovoru dre
ozbiljno i kao u neku ruku veoma zamiljeno.
Biva ba Rusija? priupita jedan Mujagu.
Jest, jest, na Puljiku je izbacila vojsku!
Ama jadi ga znali! tresao je lulom ojedriji, to je sjedio
najblie do Avde. Govore opet, da se u Srbiji muti, a vele da je bilo
u stambulskim novinama, kako je u Skadar dolo trideset tabora,
pa, vele, da su tamo pozvali i Fortu...
uj, uj! die Alaga kaiprst iznad sljepoice. Istina je, i
ja sam danas saznao u ariji, kako je Forti dola knjiga da ode na
Novi Pazar. Bit e neto u stvari.
ta? Forti? svi upitae kao u jedan glas.
Nasta mala utnja.
Avdo se skupio zadnji onamo prama vratima te sluao, ta se
susjedi razgovaraju. Kad kad bi samo mahnuo glavom i digao dlan,
kao da mu je neto udno ili nejasno.
Ima, vallahi, neto, pa ta bilo! tihim i vanim glasom
potvrdi Alaga.
Evo, neka kae Mujaga, ta je uo...
Pomozite mi rei! potegnuo Mujaga niz jedan brk, gledajui
u svijenjak. Kako i znate, do mene u drugoj kui stoji jedan kapetan. Juer ona njegova ena kazivala, biva, u nas doma, da e joj
onamo njezin gospodin ii nekud na vojsku, jer da se boje Turaka.
Pa onda je pitala moje stopanjice, bi li ih ona obukla u nae haljine
i sakrila, ako bi dola turska vojska.
Ima tu neto, a nee nas na car s lake ruke ostaviti!
A, Avdo, ima li tamo kakva glasa? upita ga Alaga.
Avdo se nije nadao upitu, a nije znao nita da odgovori, ve sae
samo ramenima, kao da je htio rei da ne zna nita.
Adeba! to li se oni gore na Podvelei utvruju? Aa? Nije to
samo onako! okrenu se onaj s pendera.
Besposlice! proguna Avdo preda se, te se die.
Kuda, Avdo? upitae ga svi.
Posao me sutra eka, a valja mi raniti!
Pozdravi ih i izie.
Ostali su jo dugo ostali i razgovarali se o ratovima, te ta e sve
biti. Pretresli cijeli svijet, mjerili sve vojske, a tek kasno, u kasnu
no oprostie se od Alage, koji za njima zamandali vrata. Alaga
se i opet povratio u odaju i sio pred pender prama Humu. Sve je
pretresavao u glavi, o emu se je veeras govorilo, te je i on kao i svi
oni drugi bio tvrdo uvjeren da se neto sprema, a to je najglavnije,
da e se onda u Bosni i Hercegovini opet dogoditi promjene, i da
e se vratiti turska uprava.
S Huma su se javljali gavranovi i sove, a iz bae cvrci i ptice
s grana, to se je razlijegalo tihom, mrtvom noi kao tajni glasovi.
Tek kad je svijea dogorila do kraja, Alaga se probudi iz misli, te
poe na poinak.
IV
Svanuo zadnji petak mjeseca srpnja. Tek se poelo razdanjivati,
a u Alage doma sve na nogama, sve se sprema i vrti, zove, trai,

izlazi i ulazi iz sobe u sobu, iz odaje u odaju. Mlai sin Alagin po

sto puta pretri preko avlije, otvori avlinska vrata i pogleda na njih,
popostane na njima, te se opet vrati. Lijepo ga obukli: na njemu
akirice, vezeni mali fermen, fini traboloz po pasu, a po rukama mu
prozirni rukavi nove koulje od beza, svilom protkane. Crveni mu
fes na glavi, a ispod njega viri izeljana ocrna kosa, sprijeda ravno
podrezana, a straga po zatiljku duga i pri kraju malo kovrasta. Kad
se vrati s vrata, uleti u sobu, te se uhvati materi za dimije, koja se
jo sprema pred ogledalom i namjetava i redi duge i crne solufe.
Hitro, ulso, sad e oni trgnuti! doviknu Alaginica keri.
ulsa se je ureivala u drugoj sobi. Kako se je netom umila
hladnom vodom, koja je donesena s Neretve, puna joj i njena
lica jo rumenija nego li obino, te kano da e s punanih jagodica
sad nakanuti kapi krvi. Mati joj isplela pletenice, a onda ona na
se navukla crvene dimije sa sitnim cvjetovima. Oko struka joj se
usko priljubila jeerma od kumaa, naokolo opivena zlaanim
iritom. Oko pasa se opasala kolanom, a ispod dugih dimija vire
joj jo gole bijele, male noge. Na prsima, gdje je jeerma izrezana,
napela se mala jedrina, znak da se gonde djevoje razpupava, pa
da se rascvate kao rumena, mirisna rua. Ispod bijela vrata rastavili
se krajevi koulje, te sastavljajui se malo iznad jeerme, gdje je
sapeta, raskrivaju bijele djevojake grudi. Stala pred ogledalo pa
namijetala jo sitni fino-fesi, posut vas zlatnim rubijama, a kako
je ruke digla nad glavu, onako joj se niza njih spustile narukvice
od crvenih merdana, te se ustavile na bijelim kao snijeg i punim
napletima.
Evo me, mati, odmah u! odgovarala je ulsa materi, ogledajui se jo prpono i na ovu i na onu stranu u ogledalu.
Danas emo u vinograd! kriao je od veselja Meho, trui
preko avlije.
Opet otvori vrata, pogleda niz ulicu, al sad mu to malo bijae,
te izae do na cestu i stade nasred nje.
Eto ih! brzo se vrati i uleti tako hitro na vrata, te umalo nije
pao. Eto ih, idu!
I karuce?
Jest, i karuce, i tetka i svi, svi idu! skako je Meho po hajatu.
Mehmedalija! viknu Alaginica. Evo dolaze, jesi li se digao?
Ja u malo za vama! odazva se on iz odaje.
ulsa izie iz odaje i stade na hajatu.
Gdje su? Upita brata.
Sad e!
I njoj se na licu caklila radost, kako se nestana djeca vesele
i raduju neemu. Poduhvatila rukom dimije i malo ih sprijeda
podigla, pa djevoje smijeei se milo od radosti gledalo prama
avlinskim vratima, bacivi katkada mio pogled modrim oima
prama nebu, koje je bilo isto i vedro kao i njezine oi.
Na cesti se oue topoti konja i kotrljanje kola, koja se ustavie,
a malo za tim trgnue na vrata etiri enske u feredama. Jedna
je bila ena, jer je preko ferede prebacila bijelu havliju a nad
oima nosila peu, dok su druge tri djevojke bile zaogrnute samo
u ferede, koje su mjesto pee nad glavom bile uivene u kljun,
kroz koji su gledale. Na avliji ih isekaju i ulsa i mati joj i Meho.
Djevojke skidoe sa sebe ferede, dok ena samo podignu peu te
se pozdravie.
A gdje ti je Alaga? upita ena Alaginicu.
Otiao je juer na Brotnjo. Danas e natrag!
BEHAR 128

115

KNJIEVNI PODLISTAK

Na cesti su ekale dvije koije, a koijai sili s boka te obilaze

oko konja, udarajui ih dlanima po sapima.
Hajdemo, mati, hajdemo, eno ekaju karuce! teglio je Meho
mater za dimije.
Odmah, dok Saja smota, to emo sobom ponijeti. Saja, jesi
li gotova?
Saja izie iz kuhinje, nosei u ruci boe. U jednoj povezana
tevsija, a u drugoj veliki lener, te ih spua na sofu, da preko sebe
prebaci svoju bou, i da se tako omota. Dotle je Alaginica otila,
da se zamota u feredu, a ulsa je svoju drala u rukama, te se
razgovarala s djevojkama.
Bre, djeco! opomenu Alaginica, kad se je bila zavila.
Djevojke prebace preko sebe ferede lako im ta nije k u
ena te iziu na vrata, a pred njima Meho.
Mehmedalija, kad izie, zakljuaj vrata!
Ne brini se, hou! odazivao se je i iz odaje Mehmedalija,
koji je jo leao.
Upravo se razdanilo, a isti, svjei zrak udarao s Neretve. Koijai sjeli na bokove i ekali, da se ene popnu. U prednju koiju
sjedoe Alaginica i ona druga ena, a prema njima Meho, dok u
drugu djevojke i Saja.
Pucnue biem koije polete, lomei i tutnjei po cesti, posutoj
pijeskom. ene su neto meu se potiho se razgovarale, a djevojke
se pod glas smijale, gledajui na okolo, po kuama penderima,
okrenuvi samo glavom, kad bi koji ranoranilac mimo njih proao.
Kod damije na Spilama izioe svi iz koija, jer je velika strmen,
a onda opet sjedoe, te koije zakrenue preko uprije, pa preko
arije na Zahum. Svijet je tek poeo pomalo izlaziti na ulice kad
su oni prolazili Zahumom.
Sa strane, otkud sunce izlazi, poelo pomalo ruditi nebo, a oni
oblaci, to su se ovili tanki i iscijepani u duge brazde, odsijevali
raznim bojama, milim i lijepim, koje ti mame oi, da ih opiju
prirodnim arom, a iz baa, sa drvea i obraslih harema diu
se ugodni mirisi trava i bilina. Hrlei kroz Zahum, hitro su iza
njih ostale zove, koele, murve i smokve, a kad izbie u Cigansku
mahalu, otvori se pred njima divan pogled. Dok je u tragu Radobolja ostala prolaze izmeu bujnih i zelenih baa, kronjatih
oraha i vrba, ovamo pred njima otvorila put kroz zelenu ravan,
okienu visokim jablanovima, natapajui plodnu zemlju. S jedne
i s druge strane puta diu se humci s rodnim vinogradima, a nada
sve istie jajasti Cim, groem blagosloven. Od svuda dolazi svjei
zadah prirode, nonom rosom rashlaene, pa djevojke raskrilile
ferede, da se nauiju te krasote, da se napiju toga mirisa. Samo bi
se katkad k malo prenule, kad bi koji konj jae popuzao nogom
i digao prainu, koja se za koijama zavijnula zrakom, da onda
popada po gustim plotovima uz put.
Koije se zastave u Iliima, a enske iziu iz njih, i krenu putem,
koji vodi preko Radobolje. Put je zasut velikim kamenjem, te su
morale paziti gdje staju, a katkada bi koja djevojka zavrisnula,
uvrijedivi se u nogu kroz lake papue. Ispred ono nekoliko kua u
Iliima, to su uz put, javljala se ivad, razlijegalo se muklo mkanje krava, hrzanje konja, ili taptanje sitnoga blaga, izpremijeano
s glasovima bronza. Jo je bilo rano, a svijet se istom spremao na
rad. Sve ih je to zanimalo, sve ih ustavljalo, da se osvrnu, da pogledaju. Meho otrao naprijed, te je ve bio preao i preko kamene
uprije, pa zaao uz uzahan put, obrastao i s jedne i s druge strane.
116

BEHAR 128

U plotovima izrasle kupine i trnje i drae, a izmeu njih proviruju

svojim savijenim glavicama kuke i divlje rue, a sve se obavilo cvijetom. Plotovima se osuo cvat rujevine, velik kao aka, a vlaknast i
mehak kao pamuk, te se bio mijeao s drugim ruiastim i modrim
cvjetovima i crvenim bobama drenjine. Odonuda od Smrenjaka,
s njihovih visokih i gustih hrastova, pa iz vinograda u naokolo, sa
treanja i oskorua razlijegali se raznoliki glasovi ptica, koje prhnu
s grane, pa panu na groe, ili se dignu poplaeno s plota, kad do
njih dou zavijene ene.
Ha sad emo! kliknu Meho. Evo onamo! Okrenu se i pokaza
rukom na vinograd pri strani.
Djevojke poletjee da su se oko njih ferede irile, a ispod njih
se pokazale crvene dimije i oblici tijela to su go jae letjele i rezale
uzduh. Uniavi u vinograd, pojagmile se koja e prije za grozd,
jer su se bile kladile. Sve tri uhvatile za jedan trs, pa kako pruie
ruke prama njemu, onako ih s lista poprska rosa.
Uh! potra se ulsa rukama po obrazu.
Ciganka Saja iznijela je zahiru pod veliku, granatu smokvu tenicu, za kojom su se odozdo, odmah u blizu dizale trenje i tunje, te
prostrla bou po rosnoj travi i razvezala lener i tevsiju. Alaginica
sa svojom jetrvom sjede, da malo zaloi, jer je to dobro prije groa,
da se ne jede natesrce. Nu djevojke nisu marile, ve se razbjegle
vinogradom i probirale groe, a kad su se njega nadovoljile, uzee
izbirati tenice, kojima je na vrh med probijao, a niz zelenu im se
kou cijedila po koja kap rose. Smokve su ih ugodno hladile i sladile
im usta, jer probirajui ih, nisu imale kada da se nadmeu rijeima
i razgovorom, te da se smiju. Tek kasnije se hanume digoe ispod
one iroke smokve da probiraju po trsovima.
Ve je sunce bilo odskoilo i obasjalo divni i zeleni kraj, koji se
je oko njih i pod njima sterao. Kako je na koso jo udaralo, onako
se i po njima uhvatilo, kad su sjele donekle izmorene natrag. Saja
je jo izbirala groe i brala smokve, da napuni etiri mala sepeta,
to e ih sa sobom ponijeti. Nju su jo ekale da svri pa da se onda
vrate, jer e brzo pripei sunce, a i mogao bi tko poi, pa da ih ne
vidi onako raskrivene.
Kad je Saja bila gotova, sve se digoe i zamotae u ferede. Samo
je bilo neprilino, kako e se ponijeti ona etiri sepetia pa tevsija
i lener. Saja nije mogla sve, a one druge nisu mogle nikako radi
fereda. S toga djevojke pohitae naprijed, ne bi li nale koga god
da pomogne. Naoe jednu seosku djevojku, te joj rekoe kuda da
poe i iznese groe i smokve do koije gore pod brijegom, a one
samo lako polete, da na Radobolji operu ruke. Gazajui s kamena
na kamen nad uprijom ispod onoga gustoga i nadvijenoga zelenila,
nadnesoe se nad bistru vodu. Djevojke se nihale na kamenju, pa
ih spopade hihot. Mijeajui rukama po vodi, da je klokotala, od
obijesti se poee prskati, te se poee jedna od druge okreati i
sakrivati feredom. ulsa se je od srca smijala i trcala, ali je i ona
bila sva sprijeda mokra tako da joj se je tanka koulja od mokrine
priljubila uz bijelu put i izdala onu uvalinu na grudima.
ta ste se pomamile? ukori ih ulsina tetka.
Djevojke prestae i umirie se, te se jo smijui udaljie od vode
i pooe naprijed.
Na putu su ih gore ekale koije.
Mati, hajdemo na atia esmu! prie ulsa blie svojoj
materi, molei ju njenim, umilnim glasom.
Hoemo, tako smo se i dogovorile ja i dainica ti.

KNJIEVNI PODLISTAK

Djevojke se obradovae, jer nijedna nije bila na atia esmi.

Saja ree koijaima kuda e, pa kad ene posjedae, pucnue po
konjima, a konji polete. atia esma nije daleko od Ilia, upravo na
putu kud se ide na Blato. Na lijepom mjestu u okolici Ilia, nasred
puta, pod velikom, starom, kronjatom vrbom, gdje Mostarani
izlaze na zelenje, gdje se ustavljaju na kahvu oni koji putuju s Blata
ili iz Mostara. Voda istjee iz velikog kamena u kameno korito, te
je bistra i hladna.
Koije se tu ustave, a ene sjedoe u hlad te naredie kahvu i
hladne vode. Na esmi nije bilo nikoga putnika, ve samo to je uz
plot pri kraju privezan othrzao pomamni zekan, a od njega malo
podalje sjedio Hilmo. Jako se vratio s Goranaca, gdje je juer s
poslom otiao, a sada se vraa, jer je danas petak. Uza nj bio ibrii
kahve. On je vidio enske, ali ih nije prepoznao, te je i dalje mirno
puio i pio kahvu.
Tko je ono? upita jedna od djevojaka, koja ga je tek sa strane
pogledala kroz feredu.
Zar ga nisi vidjela? Hm... s udnim izrazom odgovori druga.
ulsa je utila i idui zadnja, okrenula se dva tri puta prama
momku.
Tko je ono, ulso?
ulsa raskrili feredu prama djevojci, kao da se je udila.
Hilmo! zacrveni se u licu.
Kad se je ulsa okretala, Hilmo ju je prepoznao, te je za njom
gledao kad je sa svojim rodicama izila za sala. Djevoje se je
ee puta jo k njemu okrenulo, kao i nehote, a uvijek bi se u licu
zacrvenilo. Hilmi je bilo lijepo i zgodno, te se ne bi nikako ni cijeli
dan dignuo s kamena, kad bi i enske tu ostale, kad bi tu bila ulsa. S toga je ekao dok one pou, pa tek kad su one sjele u koije i
povezle se onom malom uzbrdicom, zajae i on svoga zekana te za
njim uzastopce. Ispred Kljainih kua projaha mimo njih, pa oinu
zekana i podbode ga, da je bijesno poeo poskakivati, zateui i na
jedan i na drugi kraj ceste.
Na onoj gredici ispod brijestova, to su se izvisili na podrezanoj
uzvisini nad cestom, susretne ga Mehmedalija.
O, ti, Mehmedalija? Kuda?
Nai su otili u vinograd, pa sam im obrekao doi.
E beli e biti ono, pokaza Hilmo rukom iza sebe, to se u
arabama voze s atia esme.
Jesu, dina mi! pogleda Hilmo na koije, za kojima se je
dizao prah.
Hoe li po podne u ine?
Hou!
E pa vidjet emo se! ree mu Hilmo, pogledav na koije, te
oinu konja, to je jae mogao. Konj poleti u vas mah.
Hilmo je na konju daleko pred koijama izmaknuo, da ih nije
vie mogao ni vidjeti.
Pred podne na jedno dva sahata su Alaginica i djeca joj, pa
njezina jetrva sa dvije keri stigle u Dnju Mahalu. im su dole
doma, ulsa je preko baa prela u tetke svojim rodicama, jer ju je
neto tjeralo da bude s njima, a to, nije ni sama znala. Djevojke su
se meu se razgovarale mnogo i dugo, ulsa ih je sluala, al nekako
se sve rumenila, kad bi djevojke poele govoriti o aikovanju. Jedna
joj rodica, Mejra, ona starija, bila lijepa, a mlaa Zlatija bila bi i jo
ljepa da joj nije nekoliko tragova od ospica kvarilo glainu lica. I k
njima bi se esto, kao i kod drugih djevojaka, sabrale jaranice, doli

momci u avliju, te bi se tako mladost zabavljala. A tako su one za

danas odredile, da bude u njih sastanak. I ulsa je znala dolaziti,
a napose kako je malo podrasla od godinu dana, te bi gledala i
sluala ta druge njezine drugarice rade i govore. A pred dva-tri mjeseca, kano da joj je mladoj o nekom momku oko zapelo,
te nije nikada propustila petka, a da ne bi dola, da ih i po drugi
i po trei put upita hoe li se u njih skupiti, te koje e djevojke i
momci doi. Kad bi joj rodice po prilici nabrajale imena momaka,
djevoje bi se isto smelo i zbunilo, da bi to i slijep ovjek mogao
pogoditi. Mati ju je morala i po drugi put zvati po Saji, da joj doe
i pomogne ruak spremati; a upravo zaudno, jer je ulsa i odvie
bila posluna, te nije nikad trebalo da joj se ta dva puta rekne.
Drugi put je posluala i otila, ali je slabo to mogla pomoi; mati
se je na nju morala ljutiti.
S rukom su dugo ekale Alagu, ali ga nije nikako bilo. Po ruku
je Mehmedalija odmah iziao a ulsa i opet hitro izletjela, te preko
baa rodicama. Neto ju je tamo vuklo, pa se nije mogla brinuti
za to hoe li ju mati pitati gdje je bila, ta li je radila.
U rodica joj se skupilo dosta djevojaka, odmah po ruku. Hodaju po odajama i tavanu, pjevaju, vire na pendere, na ulicu, ale
se i smiju, a ulsa meu njima ni ne shvaajui sasma njihovih
ala i njihova smijeha. I ona bi uzela pjevati, a znala je lijepo izviti
glasom, koji joj je bio sladak i mehak. Da sunce ne pada na tavan,
djevojke pripele zastore, koji su se sputali niz direke pa ravno uz
trabozane, a otimale se koja e prije da proviri na pender.
Ujedanput ou se pjevanje sa sokaka. Mijeali se glasovi
krupni, obli, hrapavi, pa jaki i snani. Odaja se je tresla kad su djevojke preko nje letjele i jagmile se da vide s pendera tko to pjeva.
A kad eta momaka nagrnu u avliju, one se povukoe i izletjee na
tavan kao pomamne. Jedina je ulsa ostala jo u odaji i stala na
penderu, te pogledala na ulicu. Za momcima su zadnji ili i malo
popostali Hilmo i Ibro.
Hajde ulazi! ree Ibro Hilmi, stavi obojica pred vrata.
Hilmo se izmakao prama sredini ulice i gledao u pendere,
iza kojih je virila ulsa sa strane. Nije se mogla nikako od njih
odmaknuti.
Hajde ti, eto mene! mahnu on rukom Ibri, koga nestade
za vratima.
Hilmo se zaudi, kad na jednom nestade ulse s pendera.
Izdigivao se je na prste, da bolje vidi, pogledavao sada na ovaj, sad
na onaj pender nu nije ju mogao vidjeti. Gdje je, ta joj je? pitao
se on nestrpljivo, ne znajui u prvi mah ta da radi.
U avliji je vrelo od razgovora i povikivanja, a s tavana umilo,
kao kad se na stablu sastane jato ptica, pa se javljaju i klepeu
krilima. Momci su molili da se djevojke pokau, pa bi se od asa
do asa digao zastor ovdje-ondje te bi ovaj, onaj, svi uzdahnuli
glasno, obijestno, pomamno. I Hilmo unie u avliju, te je sve naokolo obilazio pomalo i zavirivao na odajne pendere, to gledaju
na avliju, i na one uz ulicu i na one uz bau. Obilazio je gotovo
sve na prstima, kao da mu se nije htjelo druge smetati, i napokon
gotovo da mu dosadi, te stade postrance uz duvar prama tavanu,
okreui onako glavom.
Ha! kano da mu neto sunu u glavu i pogleda na mala vrataca, to vode u bau.
Polagano poe preko avlije, odkrinu kapidik i upade u bau.
Uza zid se je polagano libio i gledao na pender, to je ravno bio
BEHAR 128

117

KNJIEVNI PODLISTAK

okrenut prama Humu. Niz pender je virila tanka, zlatom vezena

evra, a kao da ju je netko u ruci drao. Lako se izmaknuo malo
na stranu.
Ona je!
Bila je ulsa. Sjela u pender i naslonila se o jednu stranu
leima, okrenuta od kapidika. Desnom nogom stala na minder,
lijevu onako spustila, a dimije se slegle oko punanih oblina. Jednu
ruku metnula u krilo, u lijevoj drala kraj evre i oprla se njom
ispod demira o dnji direk. Sama je sjedila tu, gledajui nekako
stidno i zamiljeno, kao to se jo djevoje znade milo zamisliti,
bacajui pogled niza se, pa da ga onda upre nekuda preko baa,
kamo li. Hilmo ju je mogao vidjeti onako sa strane, lijevo rame
i ruku i lijevu stranu glave, koju je naslonila na demire. Opet se
primakne duvaru, pa kako je baa nad avlijom via pogledav
gore iznad pendera mogao je lako uhvatiti evru za drugi kraj.
Ah! preplaeno se ogleda ulsa i prenu, te pogleda pod
pender.
Pusti evru i u tren skoi s pendera stavi nasred sobe. To ju je
tako iznenadilo da joj je u grudima tako poelo kucati, te je i sama
rukom na prsima mogla osjetiti. Sklonila malko glavu preda se a
rukom se podnimila tako da je prst stavila na rumene usnice, ne
mogui se nigdje ustaviti pogledom. Hilmo se je uhvatio za demire,
te gledao u odaju, a ona je bila u takvoj smetnji da nije znala ta
da radi, ve je onako nepomino i zbunjeno stajala.
Zar si se preplaila od mene, ulso? upita ju Hilmo, sve
vie izdiui glavu.
ulsa kano da tek tada doe k sebi, jer odmah umaknu sa
sred odaje i sakri se na stranu uz duvar tako, da ju Hilmo nije
mogao vidjeti.
Ne boj me se, ulso! mirio ju je slatkim govorom Hilmo,
sve kopaju nogom uz duvar, gdje e da se bolje odupre. Hodi, dina
ti, malo blie, da te samo jednom vidim!
Pa onda bi kuao glavom izmeu demira da proviri, nu uzalud.
I fes mu je pao s glave u bau, te ga sunce poelo pei. Namjesti
uho kao da bi htio bolje uti to bi mu ona rekla. Ali ne uje ni
rijei, ve jedino to dopire do njega glasno disanje.
A zato da me se tako kloni? Zar sam ja kriv to sam te davno,
kad si jo posve malena bila, motrio, to li sam te toliko puta vidio
kad si poodrasla? Eto, i jutros... ja sam mirno sjedio na atia esmi a kad sam tebe opazio u feredi, bilo mi je kao da me je sunce
obasjalo. Samo blie doi, jednom samo da te jo danas vidim...
Ona nije znala ta da mu rekne, ta li da uini. Da je mogla rijei
prozboriti, kazala bi mu da se stidi, a da je bila kadra razmotriti,
kako joj je onaj as u srcu bilo, rekla bi mu da se neemu veseli, al
i da joj srce kuca, kao djetetu koje su uhvatili da je u nestanosti
neto poinilo... I ona je neto uinila, jer se nije mogla smiriti, ni
misao sastaviti s milju, te je bila rastresena, da pravo nije mogla
shvatiti ni Hilminih rijei, ve je samo sluala njegov, Hilmin glas,
koji joj je prodirao u dno due.
Pa ba nee nita da uini to ti velim? Pa taman, sad vidim
da me nee nikada voljeti... i uini, kao da e se spustiti s demira.
A ta u ti rei? izusti polako ona, stisnuvi se jo vie uz
duvar.
Kai mi, da nee od mene tako bjeati.
Ona ga samo pogleda povirivi kriomice, a sladak joj smijeak
preleti usnama.
118

BEHAR 128

Hoe li da ti reknem? Ti si mi draga i ja te volim, pa se nemoj

tuiti; ta oi i voda svakoga gledaju, a ja te neu odnijeti na oima.
Hajde, dina ti, da ne vidi tko. Zvat e me majka!
Ama da te jo jednom vidim, pa u odmah ii!
Ona se odmae od duvara, koraknu nasred odaje, pogleda na
pender i kao plaha srna poleti k vratima.
Oh! uzdahnu Hilmo, udariv prstima po vratu i mahnuv
rukom za njom.
Jo je malko zurio u vrata, koja su se za ulsom priklopila, te
pusti ruku od demira i die fes sa suhe trave. Taru rukom znoj
sa ela, jer ga je sunce dobro opalilo u golu glavu brzo ispade na
kapidik, umjeav se meu momke, da ga tko ne bi opazio gdje je
bio. Nije mu se vie htjelo da i dalje s njima ide u aikovanje, s toga
odmah, ni ne javiv se nikomu, izie na ulicu.
On taman na ulicu, a preda nj Saja.
O, zar do ta doba, pa sm? nasmija se vraki Saja. Nemoj
nam ti ulse ugrabiti!
Hilmo ju pogleda, pa se nasmija.
Daj, bolan, da zamotam jedan. More tebi Saja nekada i valjati.
Ali Boga mi, ne dolazi joj prazan jer zna da Saja mnogo kahve
pije, a oko ulse se mnogi vrzaju.
Momak joj pokui kutiju a kad Saja smota, i opet se na vas glas
nasmija, vadei iz kutije duhan u dep.
Ovo, Boga mi, mom abanu!
Nek te vrag nosi! primi Hilmo kutiju i ode uz ulicu.
Ve su se momci bili i razili, a iindija davno prola, kad je
Alaginica poslala po ulsu da doe doma. Ona se omota u feredu
te preko sokaka odleti, samo to nije utrala.
A gdje si toliko? Sad e i aham, a tebe nema. Zna li, jadi te
ne znali, da valja veeru siguravati? Sad e ti i babo doi! korila
ju je mati.
ulsa ne ree ni rijei, ve odmah ode u kuhinju i primi se
posla. Mati joj naredi ta ima uiniti, pa izie na hajat. Mali Meho
istrao na ulicu te ekao, kad e krave naljei. Sunce taman zapalo.
Mukanje iz daljega sve jae i jae bivalo, a po ulicama ekao svijet,
da svaki utjera svoju kravu doma. Krave nagrnule, jedna o drugu
udara, prolazi, te se naganjaju.
Evo nae! kliknu Meho te ipkom udari sa strane po jednoj
kravi, a krava u naokolo pa u ulicu. Meho je za njom trao maui
ipkom.
U to i aban donio travu, to ju je za kravu naupao, pa uhvatio
bakrenu posudu i otiao po vodu.
Hajde, Saja, pusti tele iz bae, pa ga podri da kravu pomuzem! ree Alaginica, drei divu u rukama, na kojima je bila
zasukala rukave.
Meho potra kao pomaman za Sajom, pa kad je vodila tele, on
je za njim uzastopce iao i okreui ipkom udarao po njemu. Tele
se trgalo i motalo, dok se napokon ne ote Saji iz ruku. Odmah nae
kravu i stade poda nju.
Alaginica poe preko avlije, a na vrata upade Mehmedalija.
Gdje si, crn ti obraz, po vas dan? prekori ga mati. Hajde
mi pridri tele dok pomuzem!
Mehmedalija utke primae se kravi, obuhvati tele po trbusima
i oko vrata, al tele se jako dralo, te nije htjelo daleko od krave.
Alaginica unu uz kravu, drei divu jednom rukom za uho,
ogledajui se kako se tele otimlje Mehmedaliji iz ruku.

KNJIEVNI PODLISTAK

Nee! sapinjao je Mehmedalija tele i od napora odahnuo.

Mati mu pusti divu iz ruke, kad je outila njegov dah. Samo
ga pogleda, kao malo se smrknu i opet nastavi posao naglo, hitro.
Mehmedalija je to opazio, pa nekako plaljivo okrenu glavu na
stranu. Kad je Alaginica pomuzla, unese divu u kuu, izli mlijeko
u kotao i nataknu na vatru.
ulsa se je udila kako je to mati pohitila, a nekako neobino
utila.
Kako to, mati moja, te nisi mlijeko ni procijedila!
De proi me se, ne znam, jadna, ni kud glavom udaram!
mahnu joj mati srdito rukom.
Mehmedalija izie na tavan, te se uutio gore kao mrav. Kad je
bilo da se aham klanja, mati ga je zovnula da klanja. Kad je doao
i Alaga, te svi sjeli za veeru, Mehmedalija se odmakao u dno, te
hitro jeo i gledao preda se, kao da se je bojao da na njemu to ne
opaze. Ipak je vidio da ga mati ee pogleda otrim pogledom.
Gdje si ti bio danas? upita Alaginica ovjeka.
Gdje sam bio... Hm u Hasanage! odbaci Alaga rukom.
Ta zna, kakav je...
Znam, dina mi. Pretrese i more i zemlju, a na srijedi nita.
Prenije bi mu bilo da se bavi poslom. alostan, da je na Hasan-aginu,
ve bi vabo davno otiao, a vabi bogme ni ukraj uha!
Ne zanovetaj, stara!
Kud se prija vrati s Brotnja?
A ta u. Eto tamo lijepo ponijelo. Rekao sam im da duhan
podberu i naniu, pa onda ne znam ta bih tamo. A, Boga mi, meni
se tamo nekako i ne mili.
ta ti se ne bi mililo? Na svome si.
Alaga! zovnu netko s vrata.
Ehe! ozva se Alaga preko zalogaja. Hajde, Mehmedalija,
izvedi ga gore, a ti, ulso, uezi irak.
Bio je to komija Mula-efendija, a Alaga ga je osobito volio, jer
je itao stambulske novine, te je uvijek znao neto pripovijedati.
Alaga je jo malo popojeo, pa otiao za Mula-efendijom u odaju,
a i Mehmedalija umaknu gore k njima, da ga ne bi mati to pitala.
im je ocu i Mula-efendiji unio kahvu, odmah je otiao da spava.
Kasnije im je jo doao i Mujaga, te su se do dugo razgovarali, dok
su u sobi sjedile same Alaginica i ulsa. Kasno je bilo kad su se
sijeldije razile.
Alaga sio u gaama i koulji, da jo jednu zapali, a Alaginica,
itavu veer zabrinuta, izila gore u odaju, gdje je Mehmedalija
spavao. Stanuvi do njega, spotae se nogom o ljenike, koji su se
bili razasuli, kako se je Mehmedalija bio raspasavao.
A jest, on se okamenio! zajada ona, pa onda u sebi neto
preui, kao da je htjela molitvom oprati to je kletvu izrekla nad
svojim sinom.
Mehmedalija je nauznak tvrdo spavao i hrkao. Mati mu se sagne
nada nj, nad njegova usta i od jednom zalomi rukama.
A, sine moj! bolnim izrazom na licu izusti nad njim. ta
sam jadna doivjela! Zar si se dao na pie, na rakiju? Tune mene,
kud te na zlo navode!
Lijepa je bila no, vedra i zvjezdana, a na pendere mjesec
veselo gukao u odaju. Mati je zamiljeno i tuno gledala svoga
sina, a dua joj se i srce cijepalo od boli alosti. Mnogo bi jo vie
tu stajala da ju ne prenu kucanje po vratima. Alaga po obiaju
bio iziao da pogleda jesu li vrata dobro zakljuana. Tek se tada i

ona digla i pola da spava, al tune i neugodne misli nisu joj dale
zaspati do kasno doba noi.
V
Dolazak austrijske vojske koliko god je uinio zamane promjene u javnom ivotu i odnoajima, tim je jae djelovao na nutarnje
shvaanje ljudi i u njihovu miljenju uinio silan preokret. Neki
su taj veliki dogaaj shvaali na svoju ruku dobrim, te je na njih s
prva maha djelovao tako da je podigao u njima volju, da je djelovao
na njih razdraeno veselo, te im pobudio i obijest, dok su ga drugi
gledali sa sasma druge, protivne strane. Ovi su ga smatrali sluajnim,
nenaravnim, suvinim zlom, koje smjera, kako su oni mislili, da
razrui sve ono, to je do sada dobro bilo ne uzimajui u obzir
samo upravu da razrui i svetost islamske vjere i obiteljski ivot.
Ovim novim odnoajima, mislili su i raunali oni, jedina je ta svrha,
da istrijebe, sataru islamsku vjeru, da vlasnike protjeraju sa njihove
grude zemlje, da ih progone te da poprime drugu vjeru, ostavivi
islam, u komu su se rodili i koji su primili od otaca svojih. Takovo
shvaanje stvari dakako da je nepovoljno djelovalo na ljude, te su
postali kao potiteni, ubijeni u srce, u ponos, pak ih je sve o sve i za
sve uhvatila ona nebriga, koja nanosi tetu, izgubili su svaku volju
da se brinu za se kako su se prije brinuli.
Ove su promjene i na Alagu tako djelovale, upravo pogubno.
Onaj ponos slobodnoga, nezavisnoga ovjeka kano da se je sasma
uguio, a na vanjtinu su izbijali znakovi duevne potitenosti.
Kako god drugi, i on je tako bio kao bez glave, a cijeli mu rad
i posao bijae s ljudima, na sijelima i sastancima razgovarati o
velikim dogaajima koji e doi. A svi su ih u svakoj najmanjoj
stvari predviali i oekivali ih kao spas, koji e ih izbaviti iz
ovoga stanja.
Austrija je dola samo na est mjeseci, na godinu dana, da
uvede mir, pa onda opet s Bogom! govorili su s uvjerenjem jedni.
Najvie, ako ostane tri godine! tjeili su se drugi kad vidjee
da Austrija ne izie nakon est mjeseci.
I u toj nekoj nadi da e se izbaviti ovoga stanja, u toj trzavici,
koja ih je zaokupljavala, nisu imali kada od smetnje da se brinu
sami sobom i za se. U jedan mah kao da su izgubili svako shvaanje,
svaku volju za rad. Dok su se jedni u tom meteu iselili, drugi su se
spremali sasma odluno, al ipak ekajui pri tom one velike neke
dogaaje koji bi brzo imali nastupiti.
Svakako mi se je seliti, pa to bih da radim? mislili su sobom
oni, ne znadui nikako da se doume da bi vie sobom ponijeli kad
se budu iseljavali uzrade li to marnije, jae.
U takovim visokim razmiljavanjima plivao je i Alaga, ne
mogui nikako shvatiti ni uvidjeti, da se time on i ostali igraju
smijene, sijede djece. Rad mu se organiavao samo na raspravljanje
o tomu, kad e nastupiti jedan od nekakvih velikih dogaaja, dok
je brigu za svoja imanja prepustio slijepom vremenu, odgoj djece
samoj materi, dok ona moe nad djecom zapovijedati, a kad se
ona otmu od nje, onda da se vode naglom krvi i nepromiljenim
inima nedozrelih mladia. Kua njegova bio mu je stan mira, gdje
bi odahnuo i razblaio se u krugu svoje ene i djece, al otkuda je
htio odmah da se digne i potrai svoje znance u ariji.
Primaklo se i vrijeme trganju. Upravo u prvu nedjelju mjeseca
rujna Alaga iza podne, kako je malo pospavao, digao se, umio i onda
onako u gaama i koulji sio na hajatu pa zapalio na ibuk. ulsa
BEHAR 128

119

KNJIEVNI PODLISTAK

s Mehom otila u tetke, te su tako sami doma bili Alaga i ena mu.
Mehmedalija je nekud bio iziao odmah iza ruka.
Hanuma izie iz sobe, gdje je neto bila spremala, pa sjede na
sofu iza Alage.
Evo sad je vrijeme ve i trganju! zapoe ona razgovor.
Pa taman! zaokrui malo ibukom Alaga po hajatu.
Ja ne znam, dina mi, kako si ti nekako udan ovjek post!
Aa to to? Eeh! otegnu Alaga i pomaknu kapu na glavi.
Sad se ne prihvaa onako posla kao prije, ve sve pua.
Uvijek si se i sam brinuo, kad bi dolo vrijeme etvi, branju, trganju,
okopavanju, a sada...
Alaga se okrenu polako, pogleda ju malo, pa opet preda se.
Metnu takum u usta, jako potegnu nekoliko puta iz ibuka, pa
onda na vas glas otpuhnu dim, te ponovno potegnu iz ibuka u se.
Kako je enu pogledao, onako ona odmah uuti.
ta ti zna! otrese se na nju, prikupivi obrvu obrvi.
A, dina mi, znam! Evo ove godine zapustio si, te nisi okopao
ono vinograda, pa i drugo to si uradio? Evo sad e na trganje,
a ti kao da ni ne misli na to. Niti si se pobrinuo gdje e groe
prodati, ni nita.
De, nemoj mi tu... i puhnu u ibuk, da je iz lule izletio vrui
pepeo daleko, u sred hajata.
Pa i Mehmedaliji si pustio! nastavljala je hanuma, ne brinui
se to ju Alaga nerado slua. Nekud se daje u bijes po vas dan, a na
veer ga nema doma nikad prije mraka. to ga ne izrui?
Alaga se die, prisloni ibuk uz stepenice, te s rukama na leima
stade do hajata pred strehom i pogleda preko avlinskoga duvara u
nebo, pa se odmah vrati.
Kuda gleda, kud e?
Daj mi iznesi haljine da se obuem! odreza joj on.
Kad se je obukao, pozdravi enu i poe preko avlije.
Hoe li u ariju? poe ona polagano za njim. De, dina ti,
gledaj to urediti za trganje i nai komu e groe prodati!
Sutra u! odmahnu on rukom u vis te ju opet spusti niza
se i izie na vrata.
I zbilja, kad se je sastao u kahvi s ljudima, poeo razgovor o
trganju, te ugovorio s emaloviem i Blagajcem, da e do osam dana
poeti trgati. Sutra dan raspitivao je po trgovcima, koji e groe
kupiti, te jedva nae jednoga, al uz lou cijenu, jer da mu nee
biti sasma dobro, jer nije vinograd obradio. Nakupovao u ariji
lka, mjeina, te naredio majstora, koji e mu kace nabijati, gdje e
mu stati mast. ak je iao sam po sebi to sve da obavi.
U prvu subotu Alaga ve bio posve spreman, te je po podne
mogao poi na Brotnjo. Dvije sejsane opremio; na jednoj ador i
prostirke, a na drugoj dva sepeta: u jednom mali Meho a u drugomu
spremljena zahira, to ju je hanuma priredila. Iz jutra su otpremljeni bili sepeti, a s njima je jaui otiao i Mehmedalija. Sam Alaga
uzjahao na konja, koji je pod njim poigravao u bogatoj, crvenoj
ormi s resama, da su na njem poskakivale bisage i s jedne i s druge
strane, dok je nad njima bila privezana smotana crvena kabanica.
Vinogradi Alagini su bili u Hamziima pod Ozrenom, na
plodnom Brotnju. Selo Hamzii se prosulo po obroncima Ozrena,
a ispod sela, gotovo podno Ozrena dizala se je Alagina kula. Kad je
Alaga u mrak razjahao i raspusatio, ve su u oboru kod kule spremne stajale kace, sepeti, mijehovi potopljeni, u kojima e se mast
tjerati u Mostar. Kula im je bila lijepo ureena i pospremljena, jer
120

BEHAR 128

e u njoj aga ostati jedno desetak dana. Die se na podnoju brda,

od kamena graena, te gleda pod sobom polje, zasaeno lozom.
Odmah pred kulom, pred vratima joj inila hlad velika, kronata
murva, a malo podalje meu brijestovima udubao se bunar, u komu
je po povrini vode plivalo lie, to je opalo sa stabala.
Odmah ono vee, kako je Alaga pao na kulu, doli mu na sijelo
neki, koji su dan, dva prije njega stigli na selo radi trganja. Tu su
bili emalovii, Blagajci, pa po zahodu sunca sjeli pod murvom,
gdje su po travi prostrli sag, te se tu na otvorenom rashlaivali,
razgovarali i pili kahvu. Sutra dan Alaga razapeo ador u polju meu
vinogradima, te nije bilo veeri, kad se ne bi tu kod njega sastali i
ostali. Pred adorom bi im se pekla zaoblica, a oni u adoru, jedva
ekajui, da se okrijepe. Ta po itav su dan oblijetavali tamo i amo,
zavirivali u kace, mastom omaene, il, kad bi se groe mjerilo,
prigledavali u kantare, po kojima se je ve uhvatila kora od groa,
da bi se teko mogle na prvi mah i rze opaziti, te se je moralo pri
mjerenju najprije po njima prstima potrati. A pele opet, da su ih
uvijek morali oko sebe razganjati.
Trgai se znoje po itave dane, a Meho oblijee i tre naokolo
svuda, veselei se i radujui. Mehmedaliju Alaga spremio jednomu
kmetu tamo prijeko iza vinograda na drugoj strani, da se njime
ugovori radi etvrtine od vinograda. Tamo su bili lijepi vinogradi,
pa je ba oekivao pod adorom kad e Mehmedalija doi.
Po podne sav znojan doe on ocu.
ta je, kad e? upita ga Alaga.
Bjei, dina ti, volio bih da mu nisam otiao.
A to?
Kmet digao glavu, pa ne da sa sobom ni govoriti. Ja njemu:
E hajde, imune, da vidimo, ta je s vinogradom i etvrtinom! A
on meni: Odlazi mi, balijo, s puta! Eto znaj, kako mi je tada bilo.
Nisam znao to u, ve ga samo pogledam, a on mi se jo nasmija
pa ree: Ja sam sada efendijo! a ti kume! i ode od mene, a ja,
Boga mi, ne znadoh ta drugo ve vrcem amo!
Dok je Mehmedalija to pripovijedao, Alaga ga je sluao otvorenih usta, a kad mome uuti, Alaga podie koljena, ispod njih
sveza ruku i onako se ravno zagleda adoru na vrata. Mehmedalija
se oslonio o direk posred adora, pritisnuo leima ruke, pogledajui kradom katkad oca, jer je znao, kad se on tako namjesti, da je
ozlovoljen te nee, da ga tko uznemiruje. Po vinogradima su trgai
trgali i pjevali, prenosili groe, sipali ga u kace, a drugo izbirali
i njime punili sepete.
Nee on meni dugo! probudi se Alaga, izvaliv se napola na
jastuk. Ti hajde pogleda Mehmedaliju i naredi, da se zakolje
jedno iljee za veeru!
Mehmedalija izie ispod adora, a Alaga jote ostade pod njim.
Pa onda se i on die i zae u vinograd meu trgae, a odatle pree
tamo gdje su bili emalovi pa Blagajac. S njima je ostao gotovo
do mraka.
Taman to je Alaga pod svojim adorom otklanjao aham, eto
ti mu dooe i emalovi i Blagajac. Pozvao ih Alaga sebi na sijelo.
Kad je bila zaoblica gotova, veerali, pa posjedali da se razgovaraju.
A to im je itava zabava na selu. Mehmedalija je s Mehom otiao
u kulu, da tamo spavaju.
Na ador je, na otvorena vrata u mrak probijalo svjetlo muma,
a iz vinograda, iz kaca dopirao jaki zadah masta. Sve se naokolo
smirilo, a u Hamziima tek gdje i gdje vidjelo se gdje se pomie

KNJIEVNI PODLISTAK

svjetlo lui, da se opet brzo utrne. I napokon se sve stia, tek to

bi se od asa do asa tihim mrakom razlijegnulo mkanje goveda
ili hrzanje konja.
Ona dvojica sijeldija pripovijedala kakvo im je groe i kako
im je prilino urodilo.
A meni je bilo po podne, da bih sve do avola poslao! ljutito
ree Alaga, useknuv maicama fitilj od muma.
to to?
Ma kako ne bi? Kmet digao glavu otkako vaba doe, pa nee
s tobom vie ni da razgovara kao ovjek s ovjekom, ve te ispsuje,
izrui. On hoe sada da bude aga, a mi kmetovi!
Uzobijestila se pasja vjera!
Jest, jest! Ama neu ja to podnositi! Eno danas mi ona nesrea,
imun, izgrdi sina, gdje sam ga poslao da trai to je moje.
Pa ta e mu? kao u jedan glas upitae obje sijeldije.
Prodat u ga poto-poto. Nee on meni jahati za vratom. Prije
nikad boljega kmeta a vidi ti njega sada!
Pa i ljetos si jednoga prodao! opomenu Alagu emalovi.
Jesam. Nije mi dotjerao sijena, koliko me ide, a ja mu naoh
kupca, pa neka ga avoli nose! kresao je Alaga vas smrknut.
I jest Alaga bio prodao kmeta uprav pored jedno mjesec-dva
dana. Prijanjih vremena on ne bi to uinio, ama ni pomislio. Ve
sada ga je svaka i najmanja stvar draila, pa bi u raspaljenosti sve
uinio, a kamo li da ga ne bi prodao.
De, de, bit e nam i gore!
A to, bolan, misli li ti da e nas na car ovako prepustiti?
pogleda Alaga Blagajca.
s! slegnu on ramenima. Ne znam. Svakako nam se dobro
ne pie.
Ja ta emo mi?
Priekat godinu-dvije dana? zapoe Alaga, pa malo uuti.
A onda, ne bude li ta, moremo iseliti. Ne moe turin ovdje vie
ostati. Tjerat e nas i iz vjere!
Alaga je bio, kao da mu se je prelila u, a cijelo vee bio je
smrknut, kao ovjek koji nasluuje samo zlo nalazei se u zlu, a
bez nade da bi se iz njega mogao iskopati. Kad bi sva trojica malko
umuknula i zautila, on bi se zanio u prvanja vremena i sjetio se
kako je nekada znalo bivati ovdje, upravo ovdje o trganju kod njega
veselo, veselo. Onda bilo i pjevanja i guslanja, i ala i smijeha, a
sada svega toga nema, niti komu na mu pada zabava i veselje. Kad
je on ikada pomislio da bi se mogao rastaviti ma sa i jednim svojim
kmetom, sa i jednom svojom zemljom? A evo sada kano da se je sve
urotilo, pa mu ne preostaje drugo ve da se sa svim raskrsti i ode
gdje mu nitko nee smetati ni u njegovu imanju, ni njegovu dinu.
A kad su kasno u no legli da spavaju, Alaga se je jo nekoliko puta
na ilimu okrenuo, ni ljut ni bijesan, ve kao ovjek koji vidi da mu
je sve krivo, a svemu opet ne more doskoiti i da mu se je uzalud
ljutiti, ve gledati, da se iskopa poto-poto, to prije iz toga zla, da
bjei glavom bez obzira dok i gore ne bude.
Jedva je ekao, da svri trganje, a kad je bio zadnji dan, bilo mu
je pri srcu upravo lake, da se je i na njemu vidjelo. Kad je i zadnji
mijeh masta stjeran u Mostar, kad je i zadnji sepet doma otpremljen
bio, odmah onaj as pospremi sve ostalo i dade natovariti, pa da
sutra zorom krene s djecom u Mostar.
Jedva je ekao, da doe doma, hote da u miru malo otpoine.
Nu jedva on prispio, al tamo sve pri poslu. Tu se groe razreuje

i sve se sprema za pekmez, ufter, a ostalo da se osui za erez.

Alagi je to bilo kao uz kosu kad je to vidio, tako mu nekako sve
omrznulo, pa je izlazio u ariju i opet po itave dane iao od
duana, do duana, da mu vrijeme proe, ili bi sio u kahvu s jo
kojima, te tu bi sjedili po itavo boje jutro, od osvita do podne,
podijeliv jedan s drugim tek nekoliko rijei. Time je on kratio
dane. I prije je tako radio, al onda mu to nije dosaivalo, jer
nije imao na srcu brige; tako su i drugi radili. Ali sada mu je i
toga dosta, mada mu je to mirovanje bilo kao nudan lijek, da se
primiri i otrese briga. Pune table pepela iz ibuka bile su jedino
svjedoanstvo to je i koliko je Alaga na dan uradio.
U to se primicala i jesen, a kad je list opao i jo kasnije s
Podvelei mu stiglo maslo i pastrma. U njega doma radi se po
itave dane, ivo, neumorno, sve se posprema, pastrma kolje i
izvjeava da se sui, a Alagi kano i to da je bilo suvino i dosadno,
pa je uprav tada gledao da to manje bude kod kue. ena mu nije
imala kada ni da, to no se kae, pravo zalogaja metne u usta od
velikoga posla. Od rana jutra pa do kasne veeri uvijek joj zavrnuti
rukavi, te jedva to bi se po danu smirila, kad bi morala ii klanjati
podne i iindiju. Bila je ena radina, valjana, a u radu kano da je
najvie uivala. Uza nju je jednako radila i ulsa, koju je mati sve
upuivala ta i kako ima da uredi.
Pod jesen je u kui najvie posla, pa se nema kada ime
drugim baviti. Hanuma se je bila od uvijek privikla da Alage
nema po danu doma, a sada je malo opaala i mogla opaziti da
ne via Mehmedaliju. Tek na veer kad bi iza posla sjela, kad bi
on trgnuo na vrata, prekorila bi ga gdje je po vas dan bio, ta li
je radio. Mehmedalija bi samo utio ili u kratko odgovorio, da
nije nigdje bio. To je obini odgovor, kad koga pita, a on ti niti
smije niti hoe pravo kazati.
Tamo lipo u duboku jesen, kad se s burom najavljuje zima,
jedno dva puta izasebice Mehmedalije nije bilo ni po cijele veeri
doma, te bi doao tek tamo iza ponoi i uniao kroz avliju, gdje je
stanovala Saja. Alaga kano da nije mogao ili htio opaziti, da nema
Mehmedalije, pa nije nita ni prigovorio. enu mu je to peklo, ali
je ipak utila, jadajui se u srcu, kako se je Alaga promijenio, pa ne
zna ni sina da ukori. Bolilo ju je to tim vie, jer je djecu svoju pa
i Mehmedaliju voljela kao zenicu u oima, te bi joj se srce paralo
kad bi pomislila, ne kalai li joj se moda sin po gradu.
Jednoga dana onako pred veer poela puhati bura, pa sve jae
i jae, da je poela tresti i lomatati kao pomamna. Zvidala je o
peine, zaprskavala prahom i pijeskom zanosila vodu, a hujila po
sokacima i oko kua, da je poela i ploe s krovova bacati. to vie
mrak, to sve vie bura raste, a u no kad su u Alage ve i polegli,
udarila najjae bjesniti, krei i kidajui sve to je mogla. Neto od
bijesa bure, a neto od brige Alaginica nije mogla stisnuti oiju,
ve je gotovo cijelu no ostala budna. Okretala se i na jednu i na
drugu stranu, bila je nemirna, a po sto puta bi pogledala na sobni
pender i preko avlije i na kapidik. Ve je i pono prola davno, a
bura neprestano bujila i bjesnila oko kue. Alaginica bi malo stisnula
oima, nu kad bi bura jae zaduhala, odmah bi se prenula iz onoga
polusna i digla na dueku, te pogledala prama avlinskim vratima.
Bila je u velikoj brizi za Mehmedalijom, jer ga cijelu no nema
doma. Gdje je, ta je? pitala se je u sebi, a kako bi bura jae huknula,
onako bi se ona stresla ramenima, glavom, cijelim tijelom. To bi
joj rastjeralo onu polusanicu, te bi i opet ostala budna, i tako cijelu
BEHAR 128

121

KNJIEVNI PODLISTAK

no nije mogla zaspati. I zora zazorila, a ona je budna doeka.

Kad se je digla iz dueka, sve je neto sobom govorila i aptala.
Dina mi, neu da mi vie ovako radi! ree otvarajui vrata
od kue, kad je htjela da loi vatru. Kazat u mu ocu, pa neka se
on s njim mjeri. Neu ga tediti. itavu u Boga no a gdje je,
jadna ja ne bila?
U to se i Alaga digao, a kad ona izie iz kue, gdje je erbet
pristavila, nae ga da se umiva.
Eto ti na, tvoga posla i brige! vie alosno nego ljutito
dobaci Alagi.
De, ta je opet? Sve ti neto ima!
Kako ne bih? A to se nita ne brine za sina? Evo i dan, a
njega nema doma. Kuku meni, ta e od njega biti!
ta, zar jo nije doao? E rei u ja njemu!
Hoe, ja, znam ja kako e mu rei. Ti se zavukao, pa sve
naklapa nekakve besposlice tamo po ariji, a nema kada da
vidi ta ti je doma!
De, nemoj, Allaha ti! Izruit u ga! A da nije govorae tarui
se mahramom ostao u koga jarana? Ta vidi kakav je vjetar bio,
pa bit e tamo gdje prijeko. Ako je, i pravo, kud bi po ovom vjetru
preko uprije i Donjom Mahalom.
Alaginica stisnu usnicama, naglo se okrenu i ode u kuu, te se
iz nje nije ni vraala. ulsu je zovnula da iznese kahvu ocu, koji je
uz dagaru sjedio i puio, ogrnut urkom.
Izjutra vjetar popustio, a nebom se povlailo nekoliko oblaka.
Ulice i ceste kao metlom ometane, a kad ja Alaga iziao bio u ariju, uo je, gdje se pripovijeda, kako je noas bura iskrila mnoga
stabla. Po duanima duandije metnuli staklena vrata, pa sjedili za
njima uz dagare, ili umur palili pred duanima da ga onda unesu.
Alaga navukao na se urdiju, nekako stegnuo ruke u rukave, pa
otiao tamo na Tepu i sio u kahvu. Bilo je jo ljudi u kahvi, malo se
porazgovarali, kako je bura bjesnila, pa svi uutili. Alaga je onako
gledao na ulicu, a poda se noge potkupio.
Ujedanput pokuca na staklo.
Ulicom prolazio Mehmedalija, pa se okrenuo i pogledao tko
to zakuca.
Amo, amo! mahao ga otac rukom.
Mehmedalija unie pred nj.
A gdje si bi cijelu no, ostrienjae? smrknuo se na nj.
Nisam nigdje! kao u neprilici nakon male stanke odgovori
Mehmedalija. Bili smo u Ibre na sijelu, pa kako udari bura, nije
mi se dalo po njoj klipsati u Dnju Mahalu.
A tako, tako! Odmah hajde materi, pa joj kai, jer bi te ubila bila.
Mehmedalija odmah izmaknu, a Alaga i opet poe mirno gledati
na ulicu, kano zadovoljan, to je pred enom pogodio gdje mu je
sin cijelu no bio izostao.
VI
U novim odnoajima Alaga je bio odijeljen, otcijepljen od sveg
ostalog svijeta. On ne ivi vie usporedo s njime, a to koji dan
vie, tim su tonije, otrije odsjeene granice izmeu njih. Neko
nepovjerenje, odvratnost, neka nejasna mrnja svega, to je novo,
bio je putokaz Alagi za njegove nazore i misli, a sve je zavravalo
u najviem vrhuncu tako da ne smije dolaziti u doticaj sa svakim,
ili, to vie, uvati se takovih doticaja, napose s ljudima koji su tek
doli bilo u kojem zvanju. Njegov taj oprez, to njegovo uvanje
122

BEHAR 128

samoga sebe tako je daleko doprlo, te on nije znao da je nekoliko

doljaka podiglo duane, pa da veoma lijepo i unosno rade trgovanjem i pretrgovanjem, da ih je mnogo koji su doli, te trudom
ruku svojih ili poduzeima zarauju lijepe svote novca. To on niti
je znao, niti je mario znati: ta ta se njega tie, ta se dogaa na
drugoj strani grada, na prijekoj strani? to je na nj spadalo, tko
e i odkuda sutra podignuti lijepu, veliku kuu, kupiti zemljite,
kmetove? To njegova stvar nije bila, niti je uviao nudu da njom
tare glavu. Mnogo je vanije za nj bilo, ta misli Osmanlija, hoe
li se maknuti, je li Rusija izbacila vojsku na Puljiku, u kratko, tko
e protjerati novu vojsku. Svaki glasi o tome, svako i najmanje i
najpovrnije pripovijedanje za njega je imalo veliko znaenje, da
odatle izvaa kojekakove misli i zakljuke, ako ih je kad uope
izvaao. Samo ne ovo to je sada a za ostalo se nije brinuo, te je
bio kao ovjek koji bi sam sebi svezao oi u nakani da podsigurno
nekuda daleko ode samo da ode.
On je bio u sebi svijestan toga da su mu misli i osnove velike, zamane, a tako opet jednostavne i naravne da se ne mogu
jednostavnije zamisliti. S toga, to su mu bile velike i zamane,
odjeljivao se je od drugih, prikljuujui se samo najuemu krugu
svojih prijatelja, a drei se kao mrav, kad bi ga slijepi sluaj doveo
meu onakove, u koje nije bio pouzdan; s toga pak, to su mu misli
i osnove bile jednostavne i naravne, nije smatrao nudnim, da ih
ide rasimavati i ispitivati, da li bi se mogle izvesti, kako, te koja
bi im posljedica bila. Samo ne ovo, to je sada! to je otrica, u
koju su se zailjavale sve njegove elje.
U takovim mislima, u takovim eljama onda nije udo to je
postao onako zavuenim, onako zabrinutim kad bi ga tko mu drago
vidio u ariji, u koju je on uvijek, redovito izlazio u njoj preko
dana redovito boravio. I mada je imao najui krug svojih prijatelja,
kakov je on sam htio i kuao stvoriti, ipak bi se on ustavio i ovdje
i ondje, javio se i ovomu i onomu. Ali svaka njegova rije, svako
njegovo kretanje odavalo je da je nekako smrknut i u srcu i u dui,
kako god se je inio ozbiljnim i zamiljenim na licu i u oima. A
svaka ga je i najmanja stvar, koja mu ne bi bila po volji, znala silno
uzmutiti i potresti, al tako, da nikada ne bi svoga nezadovoljstva
izrekao vidnim vanjskim nainom, ve, naprotiv, sauvao vazda
onu svoju mirnu zabrinutost i ozbiljnost. Tako mu ono ljetos nije
jedan kmet dotjerao onoliko sijena koliko prvanjih godina i koliko
je on opravdano mislio da bi moglo biti. Njemu je to bio odmah
veliki i vani razlog da proda kmeta. Prvanjih godina on toga ne
bi pomislio ni za ivu glavu, niti je ikada radi tako ta zamjeravao
i najmanje svojim kmetovima. Svemu je mogao nai razlog, te ne
samo to je bio dobar aga, ve i kao uviavan gospodar odmah je
uvijek znao nestaicu rastumaiti time, to je i zbilja te i te godine
unitila sua, obilata tua, raznio vjetar, ubio mraz. Sada mu takovi
razlozi nisu nita vrijedili ni valjali a konac je bio pripovijesti taj,
da je Alaga imao jednoga kmeta manje. Malo za tim prodao je i
drugoga, to mu je sina o trganju isekao na osoran nain.
U takom stanju slabo i malo je mogao opaati, ta biva i ta
jest oko njega. Njegova najblia okolina kano da nije za nj ni
postojala, odnosno u toliko, u koliko je mislio, da mu ona mora
priznavati, da su mu elje opravdane, nune, te da se mora njima
i ona pokoriti, priljubiti.
Uza sve ono, za im se je u dui zanosio, ostao je kao i prije
dobar otac i domain, al takov koji misli da mu je dovoljno samo

KNJIEVNI PODLISTAK

dobro htjeti onima koji od njega ovise i koji ga gledaju kao prvoga
i najblieg, koji se za njih brine i koji ih uva. Njegova obitelj, njegova kua mu je mila i draga, al nije mu vie u njoj nekako bivalo
ugodno, kano prije, i kano sada u krugu i drutvu onih svojih
prijatelja koji su s njim dijelili jednake nazore i o kojima je mislio
da su s njim ravni govoriti. Otuda ona njegova utljivost kod kue,
otuda i ona neka upravo nebriga za sve to se u kui dogaa. Kako
to ide, kojim redom, on nije znao, niti je mogao i imao vremena
da se bavi i zanaa onim to se zove domaa radost il alost. Imao
je i odvie vanijih stvari nego to su te.
Pred godinu, dvije-dana, dok nije bio takov, malo je bilo razlik
izmeu njega i njegove ene, dapae nije ih ni bilo, kako je ona bila
vrijedna i uviavna ena, nastojala je da svaku obori, pa je tako
kroz dugo vremena vladao mir, skladnost i zadovoljstvo. I sada je
toga bilo, al ne u onoj podpunosti kao neko. Hanuma je bila bistra
pogleda, te je mogla lako opaziti kako se je Alaga promijenio, a to
je na nju djelovalo vrlo neugodno. Nikada mu nije opratala to
se je dao tako na ta sijela, na ta naklapanja i besposlice, kako je
ona govorila. Mnogo puta mu je kuala kazati to se njoj ini i ta
ona misli, ne odboravajui njegova postupka i nemara, ali joj je to
uzalud bivalo, jer bi se Alaga i na nju nekako kao okosio. On kao
da se je sam ispisao iz kunoga kruga, prepustivi eni svu brigu,
a drei da je njegova samo i jedino ta zadaa i dunost da se bavi
stvarima koje e doi i koje e promijeniti sve odnoaje.
Od svojih posebnih briga nije imao kada ni da se raspita im
se Avdo bavi, ta li radi, mada je uvijek mislio o njegovu dobru.
Avdo bi esto njega susreo, gledao da se s njim razgovara, nu kao
da Alaga nije imao za to vremena.
Drugi emo put, evo sad imam neto posla! rekao bi mu i
pourio se, a u istinu sav mu je posao bio u tomu da ode u ariju
i sjedne negdje na duan, da podijeli samo nekoliko rijei, ili se
zavue u kahvu pa da tu uti po cijeli dan.
Tek malo po podne a osobito i redovito naveer dolo bi da se
razgovara, kad bi se svi prijatelji okupili, u razgovoru zaboravljajui
da odu doma.
Avdo, kako je cijenio Alagu i morao mu biti zahvalan, ne bi mu
se usudio nita zamjeriti, ve bi poao za svojim poslom. On je sada
ve, tamo pod zimu, otvorio lijep duan na Luci, a malo-pomalo
te poeo mesom po ugovoru raditi s vojskom. Posao mu je veoma
dobro uspijevao. Isto i Mui, koji je sjedio u kahvi, to su ju u logoru
podigli, prodavajui uz to i druge stvari.
Tako je Alagi prolazilo vrijeme i on u vremenu. Na enu mu
se pak svalile sve brige, koje je on sa sebe stresao, pa mada je
bila ena od razbora i srana, znale su ju esto puta ljuto oboriti.
Zaudo, kako se je ona znala dovinuti tomu da to tako ne moe
dalje ii niti dobru dovesti potraje li sve tako. Koliko je go ljubila
svoga Alagu, toliko isto i svoju djecu. ulsi je posvetila svu brigu,
koju razumna mati moe posvetiti svojoj dobroj keri, a Mehu je
nadzirala osobito, moda i s toga to je bio mezimac. Kad bi ga
spremala u mejtef, opremila bi ga to se ljepe more, da je bila
milota od djeteta. Meho i ulsa su joj bila velika radost, al joj je
tu radost mnogo neto mutilo. Nekakav ju strah spopadao kad bi
se dala na razmatranje i razmiljanje kako Alaga troi vrijeme a
bogme i novce. Od uvijek je bio veoma potroan ovjek, to onda
kad se je i marljivije radilo, a sada, kad upravo nita ne radi, ve
sve zapuava, postao je i potroniji. Uz to grdnija joj je bol bila to

radi Mehmedalija. On se, rekao bi, ve sveosve odbio od doma, pa

ga nikada ni u vrijeme ni u dobu kad treba. Otac mu ili nije htio,
ili nije vidio, ili nije mario, da ga nadzire, kad ustreba, da ga ukori,
ve ga prepustio, kao i ostalo, materi. A Mehmedalija se prestao
matere bojati, te to bi ona na nj zavikala, to bi ga korila, bilo joj
je suvie uzalud kvariti prsi. Po cijele dane, po cijele noi znao bi
on ne doi doma, te koliko je sam Alaga troio, Mehmedalija je i
deset puta vie. Otac mu je uvijek davao novaca a volio ga je i
ponosio se je svojim sinom.
Jednom ga susreo Omer-efendija, pa uz ostali razgovor na
koncu mu ree:
A to ti, dina ti, Alaga, ne da Mehmedaliju u kolu?
Alaga ga samo ispod sebe pogleda, pa opet skrenuo pogled na
lulu, u kojoj se je pepeo podizao dimom.
Mehmedalija je jo, danum, mlad, a sada mu je zgodno;
rudija lijepo ureena, pa to ne bi? Nee biti zgorega. Moj Hilmo
nije vie za to, ama ja sam ga dao da ui ovo novo pismo, valjat e...
ta, novu jaziju? uprepasti se Alaga, oduprv se rukama o
koljena.
Ama da ta ti misli! potvrdi mu Omer-efendija. Neka ga,
neka ui, pa deder i ti svoga Mehmedaliju u rudiju!
Alaga ne odgovori nita ni odmah niti kasnije. Kad se je
Omer-efendija od njega pozdravio i otiao, odvratio mu je pozdrav,
ali tako da se je vidjelo kako ga je neto silno zabolilo. Poalio je
Omer-efendiju, jo vie, inilo mu se, da se je u njemu razoarao,
te da u njemu, u Omer-efendiji, ne vidi vie pravoga turina ve
odmetnika koji je doao da i druge zavaa na grijeh i odmet. On,
Omer-efendija, koji je toliko uio i preouavao, koji zna Kuran u
nokat pa da mu on savjetuje, kako e svoje dijete dati u kole da
ui kaursku jaziju? Eto, on grdno zlo poini od Hilme, pa kud jo
da njega, Alagu, svjetuje na odmet? A nije li to isto kao odmah rei:
Vie nisi turin niti smije biti?
Alagu je to iz temelja bilo potreslo. Koliko god je ipak od novijega vremena upravo gledao, da se s Omer-efendijom manje sastaje,
ipak ga je cijenio i duboko tovao kao pravoga turina, koj je ak u
Stambolu uio u medresama. O njemu je mogao sve pomisliti, al
da e biti, uope da bi i mogao biti izdajnik vjere toga Alaga nije
ni izdaleka slutio, i za nj bi dao hiljadu puta svoju glavu, da mu
je odsjeku na velikoj upriji. A vidi sada! Taj Omer-efendija, koji
je meu prvima bio zvan, da uva vjeru on se upravo die proti
njemu, te i druge proti njemu navre i nagovara. Zar to nije znak
padanja, i zar to jasno ne pokazuje da ovdje dinu vie nikako ne
moe biti dobro?
Tako je s ogorenjem razmiljao Alaga, uviajui pogibelj tim
viu, kad se za tako pogubne i najgore stvari zauzimlju i oni, o kojima se je do sada mislilo i moglo misliti, da e znati i moi uvati
sveti din. Ogoren, ubijen je bi u dnu due i ve je pred sobom
viao skoro, brzo vrijeme kad e nestati i zadnjega turina... A u
tomu ta initi? pitao se je on.
Alaga se nije mogao snai, da uvidi, ta znae Omer-efendijine
rijei. Omer-efendija je bio ovjek koji je hodao i svijetom, pa se je
ve u tom dosta razilazio od Alage, njegovo miljenje i shvaanje
od Alagina. Dok je Omer-efendija drao da ovjek moe ostati gdje
hoe, potpun u svojim osjeajima, osvjedoenju, gleda li ga umnim
i tjelesnim radom iznijeti na jednaku, pa i viu visinu mimo drugih,
stvarajui uz to sam sebi okolinu kakovu hoe. Alaga je upadao u
BEHAR 128

123

KNJIEVNI PODLISTAK

bolest, koja donosi sobom to da ovjek zamrzi sve to je oko njega,

mislei da ini pravo i s tom mrnjom drei da je obavio sve to se
od njega trai i oekiva, a svedjerno jo uvijek traei, makar i na
silu novih razloga, da u sebi to vie podjari onu mrnju i time ve
unaprijed da opravda sve ono to uslijed te mrnje poini. Alaga je
bio dobar musliman, odan svojoj vjeri, koja ga je svega ispunjavala
i za koju bi dao i zadnju kap krvi. Ali koliko god je bio odan svojoj
vjeri, toliko je bio slabo u nju upuen, te joj je povrede nalazio i
ondje gdje ih nema, i pogibli gdje ih ne more biti. Za nita drugo
ve za din on je uviao pogibelj u ovim novim odnoajima, a isto
tako mu je bilo pravo odmetnitvo od dina, tko bi se tim odnoajima
priljubio... Pa uiti kaursku jaziju to je grijeh neoprostiv, grijeh
proti Bogu, zloin proti dinu... Ne, toga on ne more dozvoliti, radije
sve, nego li to. On nije shvaao vanost pisma i knjiga, koje uznose
ovjeka, krijepe mu duu, snae srce, po kojima ovjek tek naui
kako e znati odluno raditi za najvie svoje svetinje.
Ja moga Mehmedaliju? Ne, ne dam ga; on mora ostati pravi
turin, kakav sam ja i kakvi su nam stari bili!
Tako je on odluno u sebi zakljuio, uvrijeen u dnu due onim
rijeima Omer-efendijinima.
A to je bilo po podnevu, upravo u isti as kad su u Mujanovoj
kahvi na erizu padale i lupale karte po daski. Otmna, zadimljena
odaja, u kojoj posjelo nekoliko glava, koje jedva prepoznaje, dok
iz jednoga ugla dopire lahak, priduen govor, po gdjekoja psovka,
kletva, iz kojega bukne mala iskrica i nada, pa opet prestane. Kroz
pender pada na njih danje svjetlo i svijetli im da vide karte, da
mogu igrati. U licu ih nije mogue pravo vidjeti, jer su se pogurili
tako su strastveno gledali u karte kad bi koju bacili. Zveknuo bi
novac, a nekada bi se svi rukama pojagmili za sredinom i jedan
drugoga pogledali, mrko, ljuto. Tada bi se vidjelo kako im se oi
zakrijese samo za onim a za ostalim nita, kao da ih i nije. Nikuda
se na stranu ne osvru, kao da su za sve otupili, dapae, nemaju
kada ni cigare zapaliti.
Ha, ja... moja je!
Nije, ne dam...
I nastala bi vika, inad, mala svaa, koji bi se opet smirila, da
se uzmogne igra nastaviti.
Od iza podne sjede tu i igraju se neprestano, strastveno, ustrajno,
a da ne podijele meu sobom drugih rijei, ve gdjekoju inadljivu
i osornu rije. U igranju nisu opazili kako se dan izmie, kako se
pomalo smrkava, ve tek kad se je uhvatio sumrak, onaj koji je bio
prama penderu, pogleda na nj.
A vidi, smrkava se!
Nisu opazili takoer, kad im je kahvedija zaegao svijeu.
U kahvu nagrnu pod mrak jo vie mlaarije, viui i glasno
razgovarajui preko basamaka, a kad unioe u odaju, svi prasnue
u jednoduan smijeh, pokazujui jedan od njih prstom na onu
etvoricu to su se igrala.
Eno, nisam li rekao, a? ree on ostaloj svojoj druini.
Svega ih je trojica unila, a kako su uz basamke galamili, rekao
bi ovjek da ih je i deset bilo.
E jesi, dobio si okladu da emo ih nai gdje se igraju! na
silu priznade drugi.
Ah, ta mi je to! Svi emo po rakiju! mahnu trei rukom
prema glavi, da mu se je fes nagnuo sasma na stranu, a pri tome se
je smijao tako slatko i ugodno, kao dijete kad mu se daje slatkia.
124

BEHAR 128

Svijea u odaji nije imala velike jakosti, da bi mogla dobro i

tono rasvijetliti da se raspoznadu oni koji su doli. Tek kad se
primakoe blie njoj, mogli su se bolje vidjeti. Dvojica od njih bili
su Salko i Ibro.
Kako ste stali? prie Ibro blie onima koji su igrali.
Ne pometaj nas! upozori ga jedan od ovih.
Oho, Mehmedalija se ljuti! uhvati trei jednoga igraa za
kitu, te mu poe onako podizavati fes.
Bjei... izusti Mehmedalija psovku. Gubim puno.
E hajde, sada prestanite, pa emo malo da se razveselimo.
Odmah emo biti gotovi! obeavao je jedan, koji je upravo
poudno dijelio karte.
Malo zatim igrai se rastavie i digoe. Stavi na noge, poee
se protezati, jer su im se ile bile nekako skupile, ivci zamrli i
otrnuli od velikoga sjedjenja. Idui preko odaja pruali su ruke, pa
se onda podboili u pasu, iskrenuli natrag i trehnuli sad jednom,
sad drugom nogom.
Poredali se po seijama te onako sjeli, pogledajui jedan drugoga,
pa naokolo po odaji. Mehmedalija je jo stajao na odaji podboenih
ruku. Odmah se je vidjela velika razlika u dobi meu njima. On
jo mlad, golobrad, tek mu nekakva k crnouta vunica ponikla
nad nausnicama, a oni drugi i jai i snaniji od njega. Prilino su
kako koji od njega bili svi stariji. Krupni im i ve veliki brkovi, a
kuda briju bradu, onuda ih osulo jako modrilo od sitnih dlaka.
Samo u Ibre se je pokazivala veoma slaba brada, ali su mu zato
bili puni outi brkovi.
to ti je, Mehmedalija? upita ga Salko.
A, nije ti karta htjela, je li? premetnu nogu preko noge jedan
od onih to su s njim igrali.
Nije, dina mi, ve sam ogladnio! Iem ja, ne bih li to naao
gdje u ariji, pa u se odmah vratiti!
Proi se orava posla! Sad emo pod Hum na rakiju, pa more
tamo jesti, to ti dua hoe! nagovarao ga je onaj trei, koji je
doao s Ibrom i Salkom.
Pa makar i to bilo! slegnu on ramenima.
Nastade mali mk.
Zbilja, jo je rano pod Hum! skoi jedan prama duvaru,
gdje su visjele gusle, dvije tambure i argija.
Najprije prihvati jednu pa drugu tamburu i pua ih iz ruku,
a kako su udarile natrag o duvar, onako im ice zazujae. Pa onda
skinu argiju i idui preko odaje, kucao je prstima po icama.
Ha, deder jednu! kliknue ostali.
Onaj uze navijati i navijati, dok ne povue terzijanom te i sam
ne pusti glas. Uza nj prihvatie i drugi, jedan vie, drugi manje, a
svi gotovo debelo, nesuglasno, a sve onako ispod glasa. Katkad bi
samo Mehmedalija prihvatio potihano i izdignuto.
Uhu, post mu! Salko bi se uz duvar prislonio i metnuo ruku
za zatiljak, dok bi mu se rub od fesa ljubio sa dugim obrvama. A
bile su mu veoma lijepe a crne.
Na dvoru se ve uhvatio mrak, te jo malko tko prolazio arijom. Duani se pozatvarali, samo su jo bile otvorene mehane na
Vakufu na onim peinama nad Radoboljom.
A gdje je ovo Hilmo? upita u pola pjevanja Ibro. Nikad ga
meu nas od neko vrijeme.
Ostavi ga, bolan! mahnu onaj iz oka.
to to? nagne se Salko.

KNJIEVNI PODLISTAK

Tokorse ovjek se uozbiljio, pa nee nikuda. Dijete! opet

e onaj. On ti se, bolan, boji oca kao groma. Nikada nije nita ni
bio, pa nee ni biti.
Eh, ako se sada ne proveseli, boga mi nee ni kasnije. Vidjet
emo! pomaknu glavom i obrvama Salko, te sa strane pogleda
Mehmedaliju.
U to se ue stupaji po basamacima.
Sad e ovamo svijet hajdemo mi za ranijega! predloi Salko.
Svi pristadoe te se sva sedmorica hitro posukae iz odaje i
prosue na ulicu. Na dvoru je vladao crni mrak, a slegla se i dobra
tiina, te su Radobolja i Neretva umile, kao da im se je bk pojaao.
Kroz ariju bilo tamno, mrak se slegao svuda naokolo, a kroza nj
iz daljega i bliega prodirala sitna svjetla svjetiljaka iz kua kroz
pendere. Momci nagnuli uz ariju, a kako gaze i stupaju, onako
pod njima kripi pijesak. Kroz mrak su se okretno i vjeto promicali,
a kad izioe iz arije, skrenue nalijevo niz brdo preko stijena, te
preko vode preoe na drugu stranu. Ovamo im se sa strane crnila
Radobolja i hujila ispod mlinia, prtei i sipajui sitne kapi. Odatle
skrenue nadesno i pod Humom upadoe u prva vrata.
Evo nas! E gdje si, mehandinice? uz basamake zaviknu
Salko. Lako je bilo prepoznati njegov glas.
Ah, bijesne momadije, samo da je djevojaka! izie pred
njih na tavan postarija krmarica, drei u ruci irak i mirei, da
bolje vidi, tko joj to dolazi.
De, ta si nas se, bna preplaila? Ne budi ti mahane! oinu
je po leima Ibro.
O vidi ti njega! lukavo se nasmija mehandinica i okrenu
irakom za Ibrom.
Ajbo! Ne emo se tui! poe onaj jedan od zadnjih, koji je
tek stao na tavan. Deder ti nama rakije!
U koju ete odaju?
Svejedno. Ili ne, bolje, ovamo emo sa strane! Samo bre!
pouri Salko i otvori vrata odaje, koja je bila prama Radobolji.
Okretna krmarica unie takoer meu njima u odaju, uee
im svijeu pa poe vratima.
I togod da se prigrize! prikrii joj Salko. Ne boj se, Mehmedalija, sad e moi jesti!
I druina posjede, udari u razgovor i smijeh, govorili su i o
mehandinici. Upravo kao da su se natjecali, a u tom ih smijehu
zatee i mehandinica, nosei rakiju.
ta, avoli! lukavo se nasmija ona.
Budi stalna, nee ti nita biti. Stara si vie!
I svi udarie u ponovan, pomaman smijeh.
A da ste vi vidili Ivku dok je mlada bila! namignu mehandinica. Ni sad vas se ne bojim.
U tvoje zdravlje! okrenu au prama njoj Salko, Dederte,
ljudi! i nategnu pa ju iskapi do dna.
Hitro je ispred njih nestajalo rakije, a mehandinica, da pritedi estu hodnju uz stepenice, donijela je napokon obilno rakije
u velikoj crnoj boci.
Evo pa pijte, koliko hoete! pokaza im bocu.
Sat je za satom odmicao onako hitro kao to su im se hitro
salijevale ae niz grla. Mehmedaliji se poeo splitati jezik, te nije
mogao ni govoriti kako treba, a oi mu se izbuljile, glava oteala.
Nepristojne su ale padala jedna za drugom, a smijao im se i Mehmedalija, kao to god i drugi.

Sad u ja doi! ree im Salko i izie na vrata.

Preko tavana je upravo ila mehandinica.
Tko ti je ono, bna, u drugoj odaji?
Eh, a ta je tebi za tim? nasmija mu se ona u brk.
A Boga mi, ja u i bez tebe vidjeti? pa se priblii odaji i
metnu oko na otvor.
De ostani, kukavan ti ne bio! povue ga ona za rame tako
jako, da se je morao okrenuti.
Tko je ono?
A due mi, ljudi! Zaigrali su malo!
Kako?
Eno Salka Buatlije izigrao tri tapije od Jesenice, a Avdaga
skinuo sve sa sebe. Gube puno! Hajde, ii, avole, ne smetaj mi ljudi!
Salko se vrati natrag i poe svojim drugovima pripovijedati,
kako se u drugoj odaji igraju.
Vrijeme je ve bilo odmaklo. Svi su uhvaeni, a Mehmedalija
pao, pa ne more sobom ni maknuti.
ta emo s njim? upita Ibro.
Dina mi, ne more sam doma. Daleko mu je! zabrinu se Salko.
Sve mi nekako udnovati, kako se Salko brine za Mehmedaliju! nasmija se jedan, lupiv rukom o dasku.
Vidi, najbolje je, da ga odvedemo u Mujanovu kahvu, pak
neka tu prenoi! predloi Salko.
Pa taman! odobrie drugi, koliko su se mogli uzdrati, te
se digoe.
Teko su stupali, evrdajui pomalo, a kad su bili niz basamake,
morali su se drati trabozana, mada im je mehandinica svijetlila.
Jo im je tee bilo s Mehmedalijom. Vie su ga meu sobom nosili,
nego li vodili. On je bio sagnuo glavu, te bi katkad izgovorio po
nekoliko nesuvislih rijei, koje nije bilo mogue razumjeti.
Vratili su se natrag istim putem, a kad su bili na erizu, dvojica
uvedoe Mehmedaliju u kahvu i predadoe ga kahvediji.
Ostali su ekali na dvoru, a kad se i ona dvojica povratie,
razbjegoe se kojekuda po Mostaru u crnu no da trae svjetla.
VII
Kao sumorni jesenji dani tako je i Alagi prolazilo vrijeme.
Nekad bi mu se tako smrklo da ne bi znao ta bi poeti. Doma bi
se brzo zasitio, te bi iziao, kao nekako sobom nezadovoljan i ljut,
da se gdje u ariji razabere. Izvalio bi se gdje u kojoj kahvi i onako
mualjivo provaao itave sahate, ili sio komu na duan, samo da
sjedi i vie nita. U tako miran, jednolian ivot kao da se je uivio,
te mu oito nije prijalo kad bi ga kod kue ena i djeca rastresali.
Mada u ariji nije imao nikakova posla, ivot mu je bio arinski,
tu bi se ustavio obino do ruano doba, a ee i do veeri. Uvijek
je jedva iekivao vee i sijela. To je pak za nj bilo posebno uivanje
a svako mu se je inilo tako znamenitim, da bi se i sam zgrozio,
kad bi pomislio, de ne bi mogao na nj doi. A i sijela su jedno
drugomu bila slina, kao dan danu Alagina sadanjega ivota. Na
njima se ve sve pretreslo, samo to su se traili novi razlozi, kako
da se opravda onaj bijes, nezadovoljstvo, da se opravda njihovo
miljenje, kako ovo zlo, koje je sada, valja, ma kako bilo, ukloniti
ili ispred njega bjeati.
U Alage se, kao obino sabralo jedno vee veliko sijelo. Sastalo
se do osam ljudi, svi mrka i ozbiljna lica, zabrinuta kao u ono
vrijeme. Po hiljaditi se put jedan drugomu potuili, izjadali, pa
BEHAR 128

125

KNJIEVNI PODLISTAK

opet nastavili da se krijepe, da ne popuste snujui osnove koje su

snovali i pred godinu dana. A kad bi se malo porazgovorili, onako
ispod glasa, tajnovito, svetano uutili bi, da bi se ulo samo kako
tegle kroz ibuke ili sru kahvu. Pogledima oborili dolje, dok ne bi
komu palo na pamet da kojom mudrom prekinu tu tiinu.
Neto pred jaciju, kad su upravo tako malo zautili, ou se na
avlinskim vratima kucanje. Svi se zgledaju.
to e to biti? upita jedan.
Alaga podie zar na penderu i pogleda niz avliju, nasloniv
jedno uho o staklo.
Kad ponovno zakuca, die se on te sie dolje da otvori.
O, ti si Avdo? upita Alaga, poznav po glasu Avdu, kad ga
je pozdravio.
Evo ba ja! A malo da prosijelim!
Bujrum gore!
Kad unie u odaju, svi lijepo doekaju Avdu, te mu se kao
obradovae. I to je bila neka promjena u njihovom jednolinom
sijelu. Avdo sada nije bio kao prvo. Uredno odjeven, zadovoljniji
i veseliji u licu no prije, te bi ga ovjek teko prepoznao. ini se
nekako slobodniji, odvaniji, a kad htjede sjesti, svaki mu je nalazio mjesto uza se.
Dobro, zdravo, Avdo, a? upitae ga.
Eh, kako Bog hoe! Pomalo, kako se more. A valja raditi!
Avdo se bio veoma proradio i prometnuo sobom, kao da ga je
sama srea vodila za ruku. Vie od godinu dana radei sa malo,
zaradio neto i pritedio, te sada potjerao na vie, pa se dao i na
manje zakupe. Radio kao mrav, pazio svaku i najsitniju stvar, pa
koliko god je ono prvo vrijeme bilo vrlo lasno zaraditi, koliko god
hoe, njega srea milovala. Jedan duan drao on, drugi Mua i
vidno se opaalo, kako oni idu naprijed. Sad su ih drugaije svagdje doekivali nego li prije: svojim radom poee se izjednaavati
drugima.
Al ih je zato bilo koji su Avdi ljuto zamjeravali to radi sa
vabom i to se s njim drui.
Lijepo ti, Avdo, ama mi je samo zaudno, kako ti more, bolan
sa vabom! javi mu se jedan sijeldija.
E, ne bih! to, brate, ne bih? Kad tko more i hoe, neka radi,
jer ja ne znam koje zlo otuda.
Ve ti kao da misli ovdje vjekovati. Eno to kae Hadi-efendija. Danas sam bio u njega, pa mi opet kaza itab: evo ovaj nam
veli, da nam je dunost seliti...
Neka njega! prekinu ga Avdo, kao da je jedva htio preuzeti,
da govori. Kad pred drugima, kazuje itab: Evo ovaj nam veli da je
dunost seliti! a kad sm, onda on gleda svoga posla. Pametan za
se ama kud ie drugima to govoriti da se zaputavaju? Svakako
je bolje raditi, pa kad bi ovjek i da seli, tamo e onda vie imati.
Ostali se nisu slagali s Avdom, ve su nekako mahali glavom,
kao da ne odobravaju. Nitko se nije mogao s njim podudarati,
svakoga su se misli razlikovale od Avdinih, i za to se je Alaga znao
i srdnuti na Avdu. Tako i sada ne bijae mu po volji, to je Avdo
rekao. Njemu je shvatljivije, razumljivije i pametnije bilo kad je
odmah iza Avde nadovezao mehmed Krili:
Aa, dina mi, ja ga ne ostajem ovdje, ve selim. ta u, ponijet
u sobom din i motiku...
Govor se razvi malo ivahnije, al Avdo nije mogao podnositi
o emu se oni ostali razgovaraju. To mu je bila suvina i smijena
126

BEHAR 128

stvar, sve samo: seliti se! Toga se je on dovoljno zasitio, pak je s toga
kuao primiriti ljude i svrnuti govor na to drugo.
A znate li, ljudi, da su ubili Bajru Kenjara? pogleda ih on
sve iz reda.
ta veli, Avdo, za Boga? svi se snebivae, podignuvi od
iznenaenja ruku, il otvorivi usta, ili streknuvi se malo na se.
Jesu, dina mi! Evo veeras saznadoh!
Sijeldije se zgledale, te onako isto, nepomino sjede, kao da
nisu mogli ni smjeli vjerovati toj groznoj vijesti.
A kako i tko? upita ga Krili
Ja taman zatvrah duan na Luci, kad odjednom tre jedan
poznati Gabeljak. Dobro, zdravo, pa e me on upitati da li sam uo
kakva se je nesrea dogodila. ta ja znam, kakva nesrea, k kad
biva nita nisam uo. Ama jest, Avdo, ree mi on, prava nesrea.
Kako je ovo vrijeme jegulji, silno ju u Gabeli lovili. Poredali se ljudi
ovako uz Neretvu, pa svi gledali u vodu. Tu bio i Bajro Kenjar. Taman
mrak. Kad odjednom odonuda iza plota: tak! A Bajro na lea.
Mrtav? upitaju ga oni.
Jest, stanite, da vam kaem. Ja ga upitam, zna li se, tko je,
ta je, uhvatie li koga? A jok, veli Gabeljak. Ve jest, kad je Bajro
pao na zemlju, zaviknu: Ubi me Pero Bevanda! pa jo ne znamo,
ta je. Vidjet e se zar.
I odmah mrtav?
Kako pao, onako i ostao!
U odaji nasta mk, a sva su lica bila smrknuta i ozbiljna, ozbiljnija, nego prije. Obuzelo ih, obhrvalo silno preneraenje, a onaj
njihov mk jo je tajnovitijim inilo treptanje svjetla na iraku, koje
bi planulo i spalo, kao kad ovjek naglo trepavice otvara i zatvara.
Nisu ni opazili da je mum dogorio do kraja, tek kad je fitilj poeo
upadati, Alaga se osjeti i udije drugi mum.
Znam ja, tako e to sada ii! uzdahnu Krili, podignuv i
spustiv zabrinuto obrve. Velju ja, to velju: ja selim, pa u sa sobom
ponijeti din i motiku i to Bog da!
Eto ti na! oglasi se jedan iz oka. Tako e nas sve poubijati
redom!
Taj glas o smrti Bajre Kenjara tako je smeo Alagu, da nije znao
ni mogao ni rijei progovoriti. I ta mu se nasloila na ostale, pa je
sve neto snovao i zakljuivao u glavi. Dok se je na Avdi vidjelo,
da je nezadovoljan, to je i s ovim pomeo sijelo i razgovor, dok su
ostali primjeivali sad ovo, sad ono, uviajui velike pogibli, koje
se spremaju, a kako to svjedoi i umorstvo Bajre Kenjara, Alaga
nije prozborio ni bijele ni crne. Takova mu se gorina, takov bijes
slegao na duu i srce, kako jo nije kroz ovu godinu-dvije dana.
Otvorila se pred njim vrata buduih dana i viao je sve samo zlo
i gore, a spasa nikakova.
Ne bude li brzo drugoga spasa, bjei odavle dok si iv! stvarao
je on svoju odluku, pa onda onako nijemo pogledao svoje prijatelje
kao da ih je htio upitati: Zar ne velim pravo?
I kad su se sijeldije rastale, a on za njima zatvorio vrata, ostao
je sam sjedei i premiljavajui. Punio je lulu za lulom, odbijao
bijesno dimove, te je tek sasma kasno legao u dueke. Bio je na
istu: potraje li ovako, sve e nas jednoga po jednoga posmicati.
Sutradan je cijela arija, itav grad znao i pripovijedao o tome
dogaaju. Sve se je tim zanimalo, o tomu raspravljalo, ali od svih
najvie kao da se je tim zabavljao Alaga. Sve mu se misli u to usredotoile, te o drugom nije mogao ni misliti ni govoriti.

KNJIEVNI PODLISTAK

Kaurin ubio turina! po hiljadu je puta u sebi ponovio, pa

u tom jadu, u tom bijesu spopala ga neka bojazan, neka slutnja,
kako to zlo kae: bolje ni drugima nee biti.
Po itave dane u ariji je o tomu dogaaju razgovarao. Onaj,
koga je ubijeni Bajro Kenjar oznaio svojim ubojicom, metnut je
bio odmah u istrani zatvor, istraga povedena, te su svi, a na vlastito
Alaga, napeto isekivali, ta e biti, kako li e sud ispasti. On je bio
uvjeren o krivnji zatvorenoga, on zna da je kriv, kao da je i sam bio
tad u Gabeli, pa kao da je vidio, gdje je onaj napeo puku i naperio
u Kenjara... Pa je bio takoer vrsto uvjeren, da e ga sud osuditi
kao ubojicu, na smrt, na vjeala.
I tako je on u napetom oekivanju preivio cijelu zimu, doekao
i proljee. Kroz cijelo to vrijeme za njega nije bilo drugoga posla,
druge brige, nego li je to kako e biti osuen Kenjarov ubojica. A
onda istraga kano da se je po njegovoj volji i elji sve vie otezala,
da do kazne ubojiine uzmogne to vie govoriti i raspravljati i
druge uvjeravati po svom najboljem uvjerenju i nakani o zlu, koje
eto pritiskava zemlju i pristae dina.
Njegova kua, njegova ena i djeca, svi njegovi poslovi kao da
nisu za nj ni postojali. Doma je dolazio, jer se je od uvijek nauio
da doma spava pa da opet izie i da se ne vrati po itav dan. Za
ensko je da bude doma, a ovjek uvijek ima svojih posala u ariji
meu drugim ljudima. Pod izmak zime, kad se je vrijeme bilo sasma razgalilo, uhvatio ga kmet u ariji i opomenuo ga, da bi mu
se sada valjalo pobrinuti, da dobro obradi, obkopa vinograde brzo.
Alaga je bio u najzanimljivijem razgovoru, pa kad mu je to kmet
spomenuo i upozorio ga, da e ove godine i jo manje biti groa,
ne obradi li na vrijeme vinograde, taman kao da ga je pomeo u
najvanijim, ivotnim poslovima, gdje mu upravo o jednom asu
ovisi sve. Alaga se rasrdi, otjera kmeta, sam skoi na noge da
trai kupca vinogradima. Pa ni to sam nije mogao niti imao kada
obaviti: naao je drugog, da ispred njega prodaje. Ta je njegova
nakana, odluka od jednom nastala, a kano da je dozrjevala dulje
vremena. Svakako je tu bilo ja ginut ja bjeat mislio je on pa je
bezbeli bolje odmah okrenuti u novac.
O toj svojoj odluci nije se sjetio nita rei svojoj eni, a kamo
li se s njom posavjetovati. Ona i onako ve godinu dana slabo to
uje iz njegovih upravo usta, ta on radi, ta li snuje. Samo to je na
njemu opaala veliku promjenu. Prije tako brian i poman, sada
sve odnemario pa ju nije malo peklo njegovo dranje. Nu to bi
njoj bila mala rana, da ju nije muilo ponaanje Mehmedalijino. On
se ve sasma rasputao, pa rasipavao, a i dana bi prolo, te se ne bi
doma pokazao. Zabrinuta je srca gledala to sve, te je uzalud kuala,
da se otrese neke nutarnje boli, koja ju je podgrizavala. Katkad bi
se tako zabrinula, te bi sasma zaboravila obui i opremiti Mehu u
mejtef, pa bi to morala onda uiniti ulsa.
Najviu utjehu, razbibrigu nalazila je u to dvoje svoje djece. S
njima se je razgovarala kad Alage nema kada sam da podijeli s
njom rijei; njima se je tjeila, kad bi ponovno doao k njoj glas,
da joj se je Mehmedalija dao na pie, da je udario u igru. S Mehom
joj je rasla nada, a u ulsi kano da se je brina pomlaivala. A
ulsa joj je bila dobra i posluna, valjana kao zlato. Kroz ovo pola
godine sva se razrasla, pa itava djevojka, da je se dva oka ne mogu
nagledati. U stasu vitka a visoka, svaki joj kret, svaki hod plemenit,
lice milo i lijepo, s privlaivim izrazima. Grudi joj porasle, vie se
zaoblile te ne bi ovjek rekao da je to ono dijete jo od natrag

pola godine. Kad bi u kui radila i opremala, morala bi zavrnuti

rukave a ispod njih bi sinule pune i bijele njene ruke, ili kad se
spustila uz ognjite, tanke bi se dimije priljubile uz tijelo a onda
bi joj odavale prekrasne obline njezine. Bila je kao srna, vesela,
hitra; oko nje sve pjevalo takove je naravi bila.
Mati je krila pred ulsom svoje boli, koje ulsa jo nije mogla
ni slutiti, a niti bi ih moda pravo mogla pojmiti. Iz njezina draestna lica izvirali trakovi sretna veselja, one radosti, koju ovjek
moe nai u dobi nestaluka. ulsino srce i dua bila je puna sree
i zadovoljstva, koje bi izlijevala u pjesmama i pjevanju. Mati joj je
sama u tomu uivala, a kad bi otila malo svojoj sestri, ulsa bi
htjela da ostane sama doma, te bi po sto puta zavirila u Sajinu avliju
ili izila na bau, te se ogledala naokolo pa nadvirivala na ulicu,
sakrivajui se brino iza drae. Istom nastalo proljee, pa udarila
zelen mladim, fino zelenim liem ili tek to pupaju grane. A njoj
je tu bilo isto kao i lani u doba, kad je sve jo prekrivalo gusto
zelenilo, i kadno se je kao dijete igrala sa svojim malim bratom u
bai. Stojei onako iza plota nad sokaiem, kano da bi se neega
sjetila, pa bi stidno porumenila, a ustnama joj preletio smijeak,
kao to miris preletava rumenim cvijetom. Sjetila bi se ta koliko
je puta odavle vidjela svoga Hilmu, koliko joj je puta on tu doao i
bacio se piljkom preko plota, ili granicom, a ona bi onda pobjegla,
drui od nekakva nepoznata joj milja, od neke nejasne dragosti.
Njezin Hilmo! Ta kad se njega sjeti a ni u snu ne bi se prestala
s njim zabavljati onda je sretna, zadovoljna, kao ptica, koja leti
kroz tople, mile sunane zrake, da padne na zelenu granu, da letne
ovamo, onamo, pa da prpona cilie isred zeleni, isred cvijea. Ta
kad se njega sjeti o, kako ju onda proee neki arki plam, kao
onda kad joj je rekao na svoja usta da ju voli. Onda, kad joj je to
rekao, moda nestana nije pravo ni znala, ta to znai, ve je tek
mogla slutiti i slutila je da je to neto vrlo lijepo, ljepe i slae od
svega drugoga, arobnije i zanimnije i od divnoga proljetnoga
jutra, kad joj se javlja svojim rumenilom i svojim zadahom. I onda
kad joj je prvi put rekao da ju voli, i onda je odmah sva uzdrhtala,
pa i sada i uvijek te joj rijei zuje u uima, ista joj se slast, ali sve
jasnija i jasnija, prelijeva sretnim i blaenim srcem. A tek, kad joj
on doe, pa kad joj uzme govoriti i kazivati svata tako lijepo,
tako slatko, da ona ne bi imala kada hvaati smisla njegovih rijei,
njegova pripovijedanja, ve bi joj njegov glas odzvanjao kao neka
privlaiva pjesma, kao kad ono za lijepih, vedrih veeri to slua
uuljanje vode tamo ispod peine, kuda se je prosula sjajna mjeseina. Nije petka bilo kad joj Hilmo ne bi doao, a i u druge dane
znao joj je doi. On bi donio dara Saji, pa bi onda iz njezine avlije
razgovarao s ulsom, koja bi izila na pender, to iz njezine kue
gleda u Sajinu avliju.
ulsa nije mogla svojoj materi sakriti svoje ljubavi. Mlado,
zeleno djevoje odade se pogledom, stidnim rumenilom, a to vie
gleda, da sakrije tajnu svoga srca, tim ju lake more odati. Tako je
i ulsina mati slutila o tom da se je moralo neto dogoditi u srcu
njezine kerce, a opet ula je i sama od nekuda kako se to dvoje
rado gleda. Pa dobra mati nije se tomu nita protivila. Znala je da
je Hilmo dobar momak, od dobre kue, a bogme opet nije ni rodila
keri da uza nju osijedi. Paljivo je samo gledala svoju ulsu, al
joj nije nikada rekla da ita znade ve ju je preputavala njezinoj
slatkoj srei: bud i sama imade svojih boli, nije htjela svojoj keri
ni za dlaku da umanji sree. I uprav s toga drala se o svemu tomu
BEHAR 128

127

KNJIEVNI PODLISTAK

nevjetom, znadui da je djevojina srea onda potpuna kad jo

misli da ju obavija sveta tajna. U srei svoje keri uivala je dobra
mati, sjeajui se sada i sama ugodno onoga vremena kad ju nikakve
brige ni boli nisu muile.
Zabavljajui se sobom doma, s ono dvoje svoje djece, nikada joj
ne bi bilo potpuno veselje. Mehmedalija joj je nitio sne a nikad
mu nije mogla nita zabraniti niti ga dozvati pameti. On j se vie
nije bojao niti je mario za njezine molbe, opomene i prijekore, a
Alaga ju nije imao kada sluati kad bi mu o sinu kazivala. Alage kano
da se sve to nije ni najmanje ticalo, kao da na nj nita se spada to
biva u kui. Ni radost, ni kuno veselje uz dobru enu i djecu nije
mu vie bilo, kao to njegovi razgovori, njegove osnove i miljenje,
njegova sijela. Nikakvih briga nije vodio o onomu to ima, ve je
njegov ivot, njegove misli, njegov posao vas bio u ariji, gdje je
hodao od kahve do kahve, od duana do duana. Osobito je takovim
poslom bio obuzet u zadnje vrijeme, ono sve od kad pogibe Bajro
Kenjar. To niti mu je dalo mirno sjediti ni spavati, a iz toga sluaja
izvaao je i najgore jo koji e istom slijediti. to mu se je jednom
priinilo zlim, u tomu vie nije mogao nai ni mrvice dobra, pa
makar se napregao da i silom nae.
Kako se je go koji dan vie primicao glavnoj raspravi onako je
rasla i via napetost, a osobito je tu konano nestrpljivo oekivao
Alaga. ta je i da je do njega, on je ve odmah, u prvi mah bio na
istu sa sobom, to bi morao uiniti, te mu se ovo otezanje s istragom
i sve drugo inilo prava zavrzlama.
Eh, sad emo brzo vidjeti na emu smo! govorio je Alaga.
Upravo negdje k pod konac svibnja g. 1880. bila je rasprava.
Ona opet dva dana nije se o niemu drugomu razgovaralo ve
samo o tomu. Jedni su pripovijedali koliko su vidjeli svjedoka,
da je dolo, drugi, kako su okrivljenika izveli na sud, a trei ve
odmah pogaali, kakav e sud pasti: Evo ovako! i uhvatili bi se za
vrat kao da e se udaviti.
Alaga one zadnje dane kao da nije ni mislio izlaziti iz arije, a
da je bilo na njegovu, ne bi se ni micao s razgovora gdje je jednom
sio. Na veer bi se ljudi sastali opet i sijelili, neprestano govorei
o tom najznamenitijem dogaaju to se je zbio u zadnje vrijeme.
Kad je pak bio zadnji dan rasprave, Alaga je sjedio u jednoj magazi
na glavnoj cesti blizu Suhodoline. Kad pukne osuda, najbre e tu
saznati. Sastalo se i drugih ljudi, pa jedni odu, te se i opet vrate. A
Alaga ni da bi korakom, sve se uva, da kud ne ode, kao da bi Bog
zna to izgubio. im tko unie u magazu, odmah on upita:
Je li gotovo? ta je?
Jo nita!
Onda Alaga nezadovoljno namrti lice i odmahne rukom od
sebe, pokazujui veliku nestrpljivost. Osim druge dvojice, u magazi
je sjedio i Hadi-efendija, prebirui uti tespih u rukama. Svi su
utili, mue bacajui poglede sad jedan po drugome, sad na cestu.
ta li e biti? uhvatio bi se Alaga istom katkad rukom za
potkoljenicu, drei onako nogu preko noge.
Hm! na to bi Hadi-efendija uzgor digao rukom tespih,
jednako tako diui i glavu, pa da onda pogleda na stranu. Tim
kano da je mislio vano rei: Sve propada kao to ja kaem, pa
nam nema druge, ve seliti. A to nam je i dunost!
Bilo je podne ve prolo, a oni tu jo ekaju. Upravo im je netko
na vrata dojavio da e rasprava brzo biti dovrena. Kad na jednom
upada u magazu Krili, vas zapuhan.
128

BEHAR 128

Eto, slutio sam ja...

ta je, ako si turin! svi se isprave i pogledaju u Krilia.
Nema druge, ve pokupite skute, pa glavom preko svijeta!
nastavljao je Krili, kao da ni uo nije to su ga drugi pitali.
Kazuj, Kriliu, ta osudie?
ta osudie? ozbiljno se ispravi Krili, baciv jednu nogu malo
naprijed, a smotav ruke po pasu ispod izboenih prsiju. Nekoliko
puta mignu oima, sputajui nada njih obrve. Za tim se okrenu
malo na cestu, pa opet natrag te prie blie banku: Ovako e oni
urediti da nas kauri sve poubijaju. Puali su ga, eno ga gdje ode
mahnito preko arije...
Od velika iznenaenja u prvi mah ni jedan nije mogao nita
izustiti, ve svaki klonu od uenja malo natrag, drei otvorena
usta, taman kao da je htio svaki neto progovoriti, pa onako i
zastao. Nastala utnja u duanu, te kako su pogledali u Krilia, s
njega i ne skidaju oiju.
Niko mene vie ne zaustavi! lupnu Krili rukom o banak.
Jesen me nee ovdje vidjeti. Neto sam prodao, pa jo i ovo malo,
a onda: ej dovale!
I puali ga? pogledavao je Alaga sad u Krilia, sad u
Hadi-efendiju.
Hadi-efendija bijae prestao brojiti zrna na tespihu, kad je
Krili ono izustio, da su Kenjareva ubojicu pustili, pa opet poe
prebirati i aptati u sebi molitvu.
Znao sam ja to, vrana vrani oiju ne vadi! prekinu Hadi-efendija aptanje. To sam govorio vazda a oni su amo za to i doli
da nas iskorijene. Eto, ljudi, i opet vidite, da imam pravo, to vam
kazujem iz itaba, da nam se je dunost seliti.
Pa ta rekoe, za to ga puaju? upita duandija Krilia,
uhvativ ga za rame da se njemu okrene.
Ma kad oni to hoe, nai e ti hiljadu petljanija. Vele, da nema
svjedoka, da ga je on ubio, jer ga nitko nije vidio za plotom, a opet
da se je dokazalo, da je on toga dana i noi bio u Bizancima. I tako
ti njega lijepo opremie.
U to naljeze ispred magaze Omer-efendija.
O Omer-efendija! poe Krili prama vratima, zovui ga
unutra.
Omer-efendija je lagano iao cestom upravo s kraja po hladu.
Kad je uo da ga iz magaze zovu, zaustavi se, pogleda, pa okrenu
i unie unutra.
E taman i ja prispio zar ne? mirno a k napola sa alom
javi se kad ue u magazu.
Kad god hoe a mi te zovemo! stade preda nj Krili. Ve
evo da te upitam, jesi li uo ta je danas, bilo na sudu?
uo sam pa? Sud k sud, kako zakon, nako i on! nadoveza
Omer-efendija. Kako u tebe, Alaga? odmah skrenu govor na drugo.
Dobro, uur Allahu ve zbilja, ta ti veli o tome?
ta e drugo, ve to i mi? odazva se Hadi-efendija, povukav
rukom niz brkove i bradu.
Omer-efendija je pogledao najprije Alagu, pa Krilia, pa
Hadi-efendiju. Taman da e neto rei.
Eto kauri kaurina puali tako e nas sve poubijati! zabrza
Krili, pa pogleda redom sve, oekujui, da mu potvrde to je rekao.
Ovdje nam nema vie opstanka!
Tko to veli? upita Omer-efendija.
I nema, dina mi... izbaci ispod brkova Hadi-efendija.

KNJIEVNI PODLISTAK

A vidi, ja to ne znam. A zato nema opstanka? Pa ta emo?

Seliti! uzhodao se Krili po magazi. Ta evo jesi li vidio
danas, ta bi...
Gdje ubojicu puae! nastavi Alaga i bjesno pogleda preko
ceste.
Ama kakav ubojica? uudi se Omer-efendija.
to je smaknuo Bajru Kenjara.
A ko zna da je on? pomaknu gornjim tijelom Omer-efendija.
Znam ja znamo svi! prihvati Alaga i pokaza rukom naokolo.
Svak zna, da ga je on ubio, pa ga ie smrt a oni njega puavaju!
Kakav ubojica, kakva li smrt! nasmija se Omer-efendija i
die ruku te ju spusti niza se. A jeste li ga vidjeli, gdje ga je ubio,
tko li ga je vidio?
On je, mi znademo!
Pa gdje su svjedoci? to ne odoste svjedoiti na sud? ustoboi se Omer-efendija, metnuv ruke straga preko pasa. Pa smrt, pa
seliti! Proite se! Kad nema svjedoka ni erijat mu ne da smrti niti
ikakve kazne. A njega ono vee nije ni bilo u Gabeli.
Hadi-efendija samo dva-tri puta omjeri Omer-efendiju s glave
do pete, pa poev preko koljena njihati tespihom. Alaga se smre i
zagleda preko magaze, dok je Krili okrenuo glavu i gledao, kako
duandija gladi rukama po banku.
De, ne brani ih. Tko je pravi turin, ovdje ne ostaje! prekinu
malu utnju Krili.
...Ve dolaze mjesto nas onaki drugi! srdito se okrenu
Omer-efendija i pokaza s vrata malo podalje, gdje su zidari zidali
novu, evropsku kuu. Dok vi tako raunate, oni, bogme, rade
onako! nastavi, pokazuju sve rukom i ode.
Oni se u duanu nisu ni makli, samo to je Hadi-efendija
klimao glavom.
Pa ta da radimo? pogleda napokon Alaga gore, vano,
ozbiljno.
Krili se zaletio da e neto rei, ali se suspregnu.
Da uinimo tubu a ta velite? predloi Hadi-efendija.
Komu? napokon se javi jedan iz mraka.
Pravo veli Hadi-efendija. Tuit emo se mutesarifu, da sud
nije pravo sudio pa da vidimo ta e biti.
Krili mu je ivo odobravao.
Napisat emo tubu ama treba na nju metnuti dosta potpisa! tumaio je Hadi-efendija. Onda nas se dosta sabere, pa svi
skupa pred mutesarifa da odnesemo.
A ti e mu onda ispred nas predati tubu! ree duandija
prama Hadi-efendiji.
to ja? Evo Alage najbolje e on! pokaza Hadi-efendija.
A mi emo svi skupa gore.
I zbilja oni zakljue, da e nainiti tubu i razioe se da to razglase, te da svijet bude spreman da dade potpis. Najvie je oblijetao
Alaga, pa kad je do tri dana bila gotova tuba proti osudi suda, na
nju se sabrala preko stotinu potpisa. Na dva sata pred podne trei
dan sabralo se mnogo ljudi i tamo preko stare uprije a i ovamo, da
pou svi zajedno pred mutesarifa. Odonuda s prijeke strane ljude
vodi Alaga, nose sobom tubu, a sa carinske Hadi-efendija. Kad
su povorke pole a imale su se sastati pod Suhodolinom bilo u
njima mnogo ljudi. Svak jedva doekao da se potui na tu grdnu
nepravdu to je uinjena kad je puten ubojica Bajre Kenjara. Svi
su bili ogoreni, pa su se jagmili, tko e ii. To sve posukljalo ar-

ijom, a svijet se iikao po duanima, pa gleda. Netko iz povorke

zaustavio se jo poslom ovdje-ondje, dok ostali idu dalje. Alaga pred
svima opet, i s njime jedno petorica, vie utei nego li govorei. Ili
su uza Suhodolinu prama utim sarajima, ni ne osvrui se jedan
na drugoga, ve svi, koliko ih je bilo, mislei kako e se potuiti
mutesarifu. Alaga je ve smislio ta e i kako e rei i onda bogme
nema druge, te e i mutesarif i sud morati uzmaknuti. On izdui na
velika vrata, pa preko avlije, a kad uoe u hodnik, Alaga i s njim
ona petorica stanu izgledivati gdje je ona stotina ostalih. Oni ekaj
i ekaj al nema nikoga.
Deder poviri! ree Alaga jednomu pa vidi, hoe li brzo!
Ovaj izleti na avliju pa pred vrata i pogleda niza Suhodolinu,
te se brzo vrati Alagi.
Gdje su?
Nema ni jednoga! odvrati ovaj i bojazljivo pogleda oko sebe.
Nekoliko ih jo silazi niza Suhodolinu.
Alaga osta kao ukopan.
ta emo sada? upita jedan od njih.
Svi su bili kao smeteni i neodluni. I njima je bilo i odvie zaudno: od tolikih ljudi, bit e i preko stotine bila, jedva ih estorica.
Pa ni Hadi-efendije!
Tako ti je sve nae! prepara Alaga srdito tubu i baci ju na
tle. Hajdemo ta emo mi sami?
I oni se vrate.
to ti, Alaga, onu tubu baci ovdje? upita bojazljivo jedan.
Mogu je sada nai! na njoj su podpisi pa e nas bojati se je
pozatvoriti!
Ha, Ha! priznade mu i Alaga, te se sam vrati, pokupi tubu
i smota je u dep.
VIII
Po gradu je bilo mnogo govora o tomu, kako su se ili pred
mutesarifa tuiti proti sudu, pa su se neki srdili, a neki smijali.
Uh, bolan Kriliu drali su ga ta ono uiniste? Poli ljudi
ne more ih izbrojiti a sve arijom jedan za drugim zaostaje.
Kad gore ni avoljega, ve samo to se jo zadnji pokupili ispod
duvarova, silazei kradomice niz Suhodolinu. Puste bruke i sramote!
ta, komu se vi to smijete? Aa? pitao je ljutito Krili, vrtei
se razdraeno. Vidjet ete vi tko je Krili!
I zbilja svijet je vidio brzo. Jedva to je mjesec dana proao
Krilia vie nije bilo u Mostaru. Prodao i zadnji lapat to je imao
svoga pa se iselio.
Dugo se je govorilo o toj zgodi sa tubom, a Alaga se je uvijek
srdio kad bi o njoj to uo, dok je Hadi-efendija nepomueno brojio
zrnje na tespihu. Omer-efendija pak znao se je smijati, a katkad i
porugljivo, katkad i upadljivo, zagriljivo.
Eto to su ti junaci! Hoe tokorse neto da uine. Prva
vatra pa i najmanja stvar planu, rekao bih, oborit e svijet,
kako govore a onda sve ti to isplavi kao da nije nita ni bilo, svaki
podvlai rep jer se boji da ga ne bi kvrknulo po glavi.
Eto taki su ti nai! odvraao mu je naelnik Alajbeg. Nee
ovo, nee ono ni sami ne znadu ta bi. Taman k bolesnik. A
sada uvrtili u glavu da e seliti. Kud e u nesreu, ta li oni misle?
Ja ih dina mi, ne razumijem. Evo trojica ih ve ode u svijet
zaradi toga to nisu onoga objesili, jer da je on ubio Kenjara. Pa
ti to sve govori kako e se seliti, a o drugom ni ne zna, niti se im
BEHAR 128

129

KNJIEVNI PODLISTAK

drugim brine. Dvije godine evo uvijek na ustima: Selit emo! Selit
emo! pa prodavaju i prodavaju a isto sve ovdje sjede i troe
pare, dok posve ne potroe, pa su ti onda ovaki i Omer-efendija
isprui dlan te puhnu u nj.
Dina mi, jadno s njima. A jada oni ne vidili, ne znam kako
ne e da uvide, da ih tamo bogme nee prazne drage volje primati?
Rade, kao da su pamet zaloili. Evo po itave dane tu ti nema
nita drugo ve: i ovako emo i onako emo a na srijedi nita.
Ima ih takih koliko god hoe. Eno ti Alage ni pola nema
od onoga to je imao
ta veli, ako si turin? zaudi se Omer-efendija.
Ni pola, turske mi vjere. To ti je on nekuda prod i uputio.
Ee nije on sam! zaklima Alajbeg glavom, vadei duhan iz kese.
Pusta pameti, gdje si? lupi Omer-efendija dlanom o koljeno,
da je dobro puklo.
To je bio znak da se je malo srdnuo, ama se je prikrio, te mu se
na usta pojavio onaj saalan, bolan smijeh, k kad ovjek ne zna
drugo ta da uini, gledajui gdje ludorije poinjavaju oni koje je
duan voljeti, pa se onda gorko nasmija, ne mogui im nita drugo
uiniti. Tako se je Omer-efendija bolno ismjehavao prekoravajui
nesmotrenike koji trate vrijeme uzalud i tetu, dok su ve nadolice
poeli kupiti hlad poda se ondje gdje su prije domai ljudi sjedili.
A ija je to krivnja? Moemo li njih osuivati to se brinu za
se, ili nae aliti to tako uzmiu? pitao se je on. Ah ni jedno, ni
drugo. ovjek je stvoren da radi, a tko vie i vjetije uzradi onoga
je mejdan, onoga je pobjeda. Jest koji radi, moe navui na se
asomino ljutnju, zavist ljudi slabia al pametnih nikada. Pa i
oni koji na radiu viu, koji mu zavide jednom e uutiti, pa se
za njih nee znati kao ni za njihovu mrnju. Ta koliko ih je zavialo, pa i jo sada zavia Avdi Draiu i svata mu podmeavalo
to radi sa vabom! Dok je bio sirota, nitko mu nije nita zaviao,
nitko ga nije mrzio al su ga svi saaljevali. A kad je poeo raditi poela se dizati proti njemu i zavist. I sad je ima i bit e je
jo nu Avdo nije vie tim zavidnicima Avdo; kad se s njim nau,
zovu ga: Avdaga. A ti zavidnici umjesto da se raduju to je jedan
na udario naprijed, oni mu kad ne mogu u oi sa strane i iza
lea dobacuju svakojake pa jesu li to pravi ljudi, jesu li to prava
braa? Njima je pravija da tui sjedne na nae ognjite nego da ga
mi sami iuvamo, a kad moramo, i podignemo.
Omer-efendiju je to gorko boljelo u dui, videi tu grdnu ranu
al ta da uini? Kad bi to iao kazivati ljudi bi na nj naskoili,
da je murtatin, izdajica. I ne jednom, ve sto i sto puta sio bi sam
u odaju i razmiljao o tim prilikama.
Evo, stvari su se promijenile, drugi su odnoaji. Pa dobro.
ivotima naim kuali smo da ih zaprijeimo, da ne dou da ne
nastanu ovi odnoaji koji su nastali i u kojim se sada nalazimo.
Bog nije dao da uspijemo nu o tom nita, ve sada je raunati
zato smo se opirali da ne dou? Jesmo li za nau vjeru, jesmo
li za nau sigurnost, da ne budemo svi posmicani, jesmo li za
samu ovu grudu na kojoj smo? Ako smo se za vjeru bojali a
tko nam je more oteti, iz srca iupati, kada mi neemo? Neka
nas sijeku na hiljade komada al svaki e taj komad biti proet
onim to je u nau duu u nae srce tako silno usaeno. Nu eto
jo nam nitko ne zapovijeda da ostavimo nau svetu vjeru. Ili
smo se otimali toga radi, da nas kasnije, kad nova vlast doe
ne posmicaju? Jo smo, uur Allahu, ivi i mislim da e svaki
130

BEHAR 128

ivjeti dokle mu Bog dade. Ili smo se borili za nau grudu, na

kojoj smo, da nam ju ne otmu, da nas s nje ne potjeraju? Nu tko
nam brani na naemu raditi, opkopavati i brati, pa i u vodu baciti
ako moremo? A eto, sada te zemlje prodavaju gotovo badava, da
im se ni opanci ne mogu isplatiti Jest, otpor je bio velik, a taj
otpor nije jo prestao, on jo traje i ljudi se jo nisu priljubili
ovom stanju. Zato? E to ne znam ve bit e s toga to
ga nee. I kad bi ih upitao: Ljudi boji, to radite? Odgovorili
bi jedino: Eto tako jer ovo neemo! Daljne, dulje razloge oni
nee da ispituju a moda kad bi ih jednom ispitivali, otkrili bi
sasma drugu stranu, nego li je ona, to ju danas vide. U njih je
samo asovita vatra ta evo, kakva nemira i kuhanja radi Kenjarove smrti! Koji bi bijes kad optueni tobonji ubojica ne bi
odsuen na vijeala! Evo zla i gorega viu ovdje nam nema
vie opstanka, ve se kupi i bjei! Pa im onda padne na um da e
sud tuiti pred mutesarifom. I pou pa? Sramota i nevolja od
ovoga svijeta! Takovi su oni: razbjeali se kao mievi. Kad ovamo
iza oka e, misli, oborit e cijeli svijet a kad moraju izii i
pred pisara klanjaju mu se do zemlje i sve u neprilici kako e
to bolje uviti dubu. Na sve se obaraju, na sve se ljute: kriv im
onaj od metle pa do mutesarifa al kad ih koji iz ureda pozdravi,
milije im je i drae nego Bog zna to. Pa jesu li to ljudi? A malo im
ne budi po volji eto ti odmah velika dogaaja: selit emo pa
seliti! I namjetaju se i spremaju te umjesto da odmah idu kad
su skastili, ovdje se ubijaju u glavu da tamo drugim padnu za vrat.
A zar u ope znadu i misle, zato sele? Radi ega? Ako su se digli
proti novoj vojsci radi svoje grude pa zato je sada ostavljaju,
prodavajui ju u bescijenje? A ako su se borili radi dina pa kako
to oni mogu trpjeti da ovdje ostane manje muslimana, poto oni
odu? Zar se tim sami ne diu na din i proti njemu?
Omer-efendija je sjedio sam u svojoj odaji. Bio je ondje nad
aharalukom, te je mogao gledati i na ulicu. Oima je bacao po
onima starim zidinama, na vedro nebo iznad njih, pa opet dalje
po krovovima, penderima. I pogleda sasma dolje na ulicu. Kako
je bio zamiljen, od prva maha, kad je krenuo glavom ulici uzbacio ju u vis. A sada uze razmatrati i one kovitljaje praine to se
diu s ulice. Poviri malko bolje. Ono ti jedno desetero djece udara
dolje-gore, die prainu, vie, tre. Vidi ih sasma dobro. Odrasla
djeca sve iz komiluka, djeca njegovih najboljih prijatelja. Ima
ih i manje i vie a zapremili ulicu da ovjek ni proi ne more.
Evo ih na ovo su im djeca! Dok im se oevi brinu velikim,
visokim stvarima, djeca se valjaju po ulici i tako se pripremaju
za ivot! A ta e onda od njih biti? Misle pametnjaci: Ako djecu
uzaljemo na kole rasturit e se. Pa hoe da im ostanu dobri
muslimani a i hoe: sad rade ovako a kad podrastu eto ih
liska, pijanica, razbijaa da, da tada e biti sve pravi, dobri turci!
Smrknu mu se lice jo vie pa kao od muke mahnu rukom
prama glavi, te zaokrui akom ozgor s ela i do nakraj brade.
Onda objesi obje ruke izmeu prekrtenih nogu dolje niz minder
i poe udarati s njima odmjereno kako da se zabavlja. A nije mu
ni nakraj pameti bilo da se zabavlja, da se raduje, videi kao sve
unatrag ide a nikako nitko iv tomu nije kriv, ve sami domai
ljudi muslimi.
Nekako mu se smuilo, razmiljavajui o tim stvarima, pa je htio
da se malo rastrese, zaboravi. Sit je i presit bio toga: ta dvije godine
dana uzalud je kazivao i kazivao, te upuivao ljude da se opamete.

KNJIEVNI PODLISTAK

Nu kad bi ih on odgovarao od njihovih nakana oni su se odvraali

od njega, prekoravali ga i objeivali da i on dri sa vabom. To bi
ga zaboljelo, zapeklo u dnu srca, videi, kako krivo, izopaeno
tumae kao hotomice njegove najbolje misli i elje. A svaku im je
kazivao s razlogom lijepo, bratski nu njima je valjao i vrijedio
samo onaj, koji je podupirao, odobravao njihove nerazborite, da,
lude misli i odluke. I mnogi su ga se poeli okanjivati, uvati se od
njega bojei se, da ih ne smuti u onomu to hoe, a uvjereni da
mu razloga razlozima ne mogu opovri. Ni Alaga ga vie ne gleda
onako kao prije.
ta u im ja! Eto ih tamo pa kako prostru, onako e i leati!
I die se da ode malo u ariju. Bilo je pred podne na jedno dva
sahata. Idui cestom izdigao glavu, pa gledao ravno ispred sebe.
Krenuo je da sjedne po obiaju malo svomu Hilmi na duan. Hilmo
je otvorio posao u pola s jo jednim, te je trgovao najvie branom.
Duan mu je bio u jednoj magazi na glavnoj ulici.
Kad unie u duan, nae samoga Hilmu gdje neto prebira u
tefteru.
to, sm? Upita ga Omer-efendija, ulazei u duan.
Upravo mi drug ode po poslu! die se Hilmo ispred oca, da
mu namjesti gdje e sjesti.
De ti gledaj i radi ne pometaj! pokaza Omer-efendija
rukom tefter, pa se nasloni u emliji, okrenuv se prama vratima
da gleda svijet kako prolazi.
A jesi i uo, bbo, da je Alaga prodao ono na Buni? ostavi
Hilmo tefter na stranu i pitajui pogleda Omer-efendiju.
Omer-efendija se zaueno okrenu, te upre Hilmi ravno u oi.
ta mi pripovijeda? jadan on ne bio! iznenaen vas i kao
ne vjerujui izusti Omer-efendija.
A jest, dina mi. Evo jutros mi doe oni odonud i pokaza
Hilmo na suprotni duan malo po strani da mu razmijenim
neto para u napolijune. Upitam ga: to to? a on ree da je kupio
od Alage ono to je imao na Buni, pa Alaga hoe da mu dade sve
u napolijunima.
A a! Meer mi je Alajbeg onomadne pravo rekao, da je
Alaga i vie od polovicu svoga prodao. Jarabi ta ovi ljudi misle!
Omer-efendija uuti, pa se onako zagleda preko ceste onamo uz
brdo, kuda se stere Brankovac i gdje se daleko nad njim die Stolac.
U taj as kao da nije nita mislio, hote zaboraviti to je upravo uo,
pa je samo gledao, kako je sunce osvijetlilo svaku kuu, svaki krov,
svaki kamen. Odozgor se natkrililo isto, vedro nebo a zrakom
se mijeala buka i vika arinska, dovikivanje, kotrljanje te kao
da ga ta cijela slika, ono arko sunano svjetlo, ono sivo stijenje,
one kamene kue i vedro nebo, ona buka i vika sve ga to priteglo
svojom zanimljivou, jer je mirno sve onako sjedio i nepomino
gledao. Nu ipak od svega toga nita ga se nije dojmilo, nita ga
privlailo, ve mu se misli ndle nekako otre, ljute. I opet je eto
prekuhavao je u sebi jedan turin pustio neto zemlje iz svoje
ruke a nije ju kupio koji drugi turin. Ako jo ovako potraje
nekoliko godina e onda e nas, bogme, svi tjerati da odemo, kad
i onako ne budemo nita imali!
Svijet je prolazio ispred duana, zaposlen, netko lagano, netko
brzo. Hamali se svijali pod teretima, koje su nosili na sebi. Kroz onu
vrevu prolazili i doljaci, u francuskim, tijesnim haljinama, koji
su doli za poslom, pa se razradili u velike. Sa domaim dijelom
i s onim tijesnim mijeaju se i vojnike odore, te se katkada uje

kako sablje klepetaju niz bedra, te se iz one vreve i razgovora uju

rijei i hrvatske i talijanske i njemake. Kad kola prolaze sve im
se ugiba, a radi njihove teine, trese se ispod njih tvrda zemlja.
Ha, taman! Upade iz one vreve u duan Alaga maui rukama
i idui ravno Hilmi. Oh! Iznenadi se, kad vie Omer-efendiju.
Kako, danum? pitao je i govorio hitro sve u jedan duak. Ba
sam te dobro naao
Koja dobra, Alaga? pogleda Omer-efendija uz Alagu.
A evo neto malo! poe traiti neto za silahom. Izvadi
premotanu hartiju, pa se onda mai u njedra te izvue odebeli
smotak knjige, svezan kanafom. Na der, Omer-efendija ili ba
ne evo, Hilmo, ti, ti si mlai! Deder mi iz ovih tapija izaberi Bunu.
to e ti to? upita ga Omer-efendija, raskolaiv oi.
Ama onako hou da znam koje su koje! odgovarao je Alaga
razvezujui tapije i redajui ih pred Hilmom na banak.
Dosta je bilo tapija, jer je bio prilino debeo zaveanj. Ima ih
manjih i veih, od bjeljega i uega papira. Neke jo gotovo nove,
iste, a neke naokolo i po sredini, kuda se motaju, izglodane, iskidane,
te se isprekidala tako na njima jazija, a na jednoj se turali-tapiji
sasma iskvarila sultanska tura.
Hilmo ih poe jednu po jednu prebirati i dijeliti na dvije strane.
Alaga se desnim laktom naslonio na banak i nagnuo se prama Hilmi
nad tapije, motrei pozorno kako ih on pregledava.
to to gleda, Alaga da ne e to prodavati? nadviri se i
Omer-efendija na banak.
Ama nije vet zna, hou da vidim, pa nema mi tko prouiti! zatezajui odvrati mu Alaga, ne kreui se ni najmanje.
Hilmo je morao dugo pregledavati, a samo katkad bi bacio
pogled s papira na cestu.
Evo na ovo su ti od Bune! pokaza Hilmo prstom u jedan
kup tapija.
Ovo biva? uze ih Alaga, te ih poe premotavati, poturnuv
ih malko ispred sebe, a onda smota i ostale, te ih sve skupa, ali razdijeljeno zaveza. A sada deder mi proui, ta ovdje veli! i rairi
pred Hilmom tabak hartije. Ovo ti je ova nova kaurska jazija pa
ne znam tko bi mi drugi vidio i kazao.
Pa ovo ti je pozvanica za sud evo na ovdje veli, da ima s
kmetom radi nekih zemalja parnicu! govorio je Hilmo, gledajui
u pismu.
Jest, ja! bit e s Brotnjom.
A kad si ovo dobio?
Ima, bogme dosta nekoliko dana!
E vidi vakat ti je proao; tu ti nema ta! poloi Hilmo arak
na dasku. Prekjuer si morao izii pred sud a sad ti vie ne valja.
Izgubio si parnicu, jer nisi doao, kad su te zvali.
Kako to more biti? Misli li ti da se more tako lako izgubiti
onoliko krevine? Ajbo? nijekao je Alaga.
Bogme jest kmet je dobio. A to nisi prije donio, da ti kaem?
ta mogu sada uiniti? ne odgovori mu Alaga na pitanje, te
se osloni leima u banak.
Vidi da si dao djecu u rudiju ne bi bio tako okasnio, niti
drugoga traio, da ti proui. ta ti rade djeca? dignu Omer-efendija glavu. Evo, to je mome Hilmi, to sam ga dao da i to naui?
Neka ga, sve e mu valjati.
Alaga ne odvrati nita. Jednom je rukom drao izvraenu
pozivnicu, a drugom je pipao po njedrima, gdje je stavio tapije.
BEHAR 128

131

KNJIEVNI PODLISTAK

Hm! trgnu se iz misli i slegnu ramenima. ta u ja! Svakako hoe vaba da ja izgubim! i odmae se od banka te poe
prama vratima.
Sjedi, kud e? ustavljae ga Omer-efendija.
Valja mi ii, imam posla! i pozdravi.
Stani der, i ja u s tobom! die se Omer-efendija i poe za
Alagom.
Alagi kano da to nije bilo drago, jer se je nekako udno drao.
Kako ujem, ti si prodao Bunu? upita ga u hodu Omer-efendija.
Tko ti veli?
Pa svata se moe saznati. to ne i to? Prodaje li?
A eto prodao sam. I onako mi malo donosi te je bolje, da
imam u gotovini.
Brat si mi ama to prodavati, pa ba sada? Nije ti od potrebe
a i kasnije more valjati. Tko zna!
Volim ja ovako. Taki je vakat to ovjek ne dri u ruci ni
ne more rei da je njegovo. A ovako lake mi je, gotoviji sam da
se iselim.
Aman jarabi! da se iseli. Ma dobro: evo seliti! Ali to ne
ie kad si skastio, ve ovdje otee i troi?
Hou da vidim ta e jo biti. Mogu se vremena promijeniti,
jo godinu dvije pa e i vaba j! nekako zvidnu na usta a
pri tom pokaza rukom, kao na nekomu veli, neka ode ispred njega.
Kakvi je to raun ne znam, dina mi! Uprli ste svi seliti a
sve vas gotovo vidim ovdje. Ako emo se seliti dobro hajdemo
svi uture, odmah evo ja sam prvi gotov. Ama ovako! Pa tko vas
goni da selite?
Alaga ga omjeri sa strane i ne odgovori nita, ve uuti. Omer-efendija je vidio dobro, kako ga je on omjerio i pogledao. Dobro je
razumio odmah ta to znai.
Beli sada misli, da sam murtatin, izdajica! ujedljivo se
nasmija ispod brkova pa nee da slua mojih rijei. Eh!
I Omer-efendija se ustavi ondje gdje se ide na malu Tepu.
Allahemanet! doviknu mu Alaga i poe uz brdo ispod lipe.
Eto prekosutra je petak pa doi mi malo izjutra!
Vidjet u! odvrati Alaga te pouri hod.
Bio se je malo poeo i znojiti, tako je htio. Pa onda stade pred
jednom magazom.
Gdje si, Jovo? zaviri unutra najprije, uvaliv glavu. Ha,
ha! i ue.
Bujrum, bujrum, aga! skoi preda nj trgovac iz mraka a
Alaga, kako je uniao sa ceste, nije sve mogao jasno vidjeti.
Evo tapija hoemo li na takrir? pokaza mu rukom na njedra.
Upravo sada u imati da obavim jedan prean posao. U drugu
emo srijedu a evo, ja u ti dati kaparu.
Alaga pristane te primi izbrojeni novac. Bio je dobre volje,
upravo nekako veseo, te se je alio i smijao s Jovom, pijui kahvu. I
odatle kad se je digao, iziao je radostan, a taki je bio i sve te dane.
Pa i doma, kad bi bio, razgovarao se je dulje, pitao ta rade djeca,
eni svata pripovijedao, te ju je do kraja taj put mogao sasluati,
kad mu se je potuila na Mehmedaliju kako se je raskalaio.
Proi se, boja, tih stvari! odbaci on na alu. Ve zna li,
ta sam uradio?
A to to?
I sama zna, da nam nije Buna mnogo donosila, a opet bolje
imati gotovinu u akama pa sam ju prodao!
132

BEHAR 128

eni je to bila nova stvar.

Jesam pa sam uzeo i kaparu. A to ne bih? Kud da se nateem i ovako i onako, a puno brige moe udariti kia, tua, sve
obiti pa nita i ovako imamo u gotovu. Aa, ta veli?
ta uini, ako si Boiji? Ti novci e se hitro potroiti a ako
Buna i nije mnogo nosila bilo je barem vazda stalno za uvijek.
Ja, bogme, ne bih ve de ti, kad nisi dao takrira natrag povrati!
De proi se, bna, bolje je ovako, a kud u ovjeku da laem!
odmahnu Alaga tako kao ovjek koji je veoma radostan to je s
vrata sbacio veliku brigu.
Kad je jo dao takrir i primio svu cijenu u napolijunima zaudo se Alaga promijenio. To je bilo lako opaziti. Nekako rahatniji,
zadovoljniji, a veseo i pripravan na alu, kako god i koliko hoe.
Kad bi se sastojao s drugima na razgovore, i opet je on govorio
proti onom, proti emu i do sada al sada je sve bilo drugaije,
lake. Tako je govorio, kao da e vaba evo sad na izii ili kao da
e se prolomiti svijet kad se on iseli. Ovo pak iseljivanje nikako
nije smetnuo s uma.
Vidjet e oni kada ja odem! kao da se je prijetio.
I uestao on na sastanke ii i kod sebe ih sazivati. Tu on pozivao na asti, davao sobete i ivio u kratko tono se kae na
kratku ruku.
ovjee, ta to radi, ta li misli, da e to vazda trajati?
De nemoj, dina ti. Hvala Bogu, nije nam od potrebe da gladujemo ni da otkidamo od usta. Ve ja ta hoe da se stegnemo,
k nitko ljudski? Ne boj se ti, ima Alaga!
ena je sumnjivo mahala glavom, ali bi i uutila, videi uzaludan
trud da mu to dokae.
U krugu svojih prijatelja Alaga je bio razgovordija, a to bi
on koju rekao, pogledao bi Hadi-efendiju i on bi mu potvrdio
glavom, da je dobro.
ta? Jo godinu-dvije pa da vidite gdje e biti vaba! Mislite
li vi, da e nas na car puati ovako? Aa! Pa opet, ne bude li
ta ta mi znamo kud se ie u Tursku!
Bio je kao ptica kad leti.
A kad bi iziao na ulicu i vidio vojnike, ljude u tijesnim haljinama pogledao bi ih poprijeko i od njih okrenuo glavu, a kad
izdaljega tako bi ih gledao, kao da im je htio rei: Brzo emo vam
pogledati u lea! inilo mu se je da ih sam more otpuhnuti tako
se je jakim osjeao.
Jednom su neke nedjelje sjedili u oku Hadi-efendijinu.
Bilo onako pod vee. Nedjelja k nedjelja, pa svijet iziao na veselje,
a pod mrak se vraao. Oni u oku kad posuklja ulicom ovdje
eta, ondje eta. Iz mehana se i krama vraali vojnici, radnici,
sve sami strani ljudi, pa onako, tko samo veseo a tko pjan pjevali
ulicom, koliko su mogli, iza svega glasa. Pjesme se orile, a tim
jae odzvanjalo, to su se onako razveseljeni napinjali da jae,
vie dignu. Upravo kao namjerice ustavili se pred oak, i onako
stojeke u krugu pjevali.
Ha, ta veli li, pas ih der? Krenu Alaga glavom na ulicu,
a gledajui Hadi-efendiju.
Hoe oni, hoe! ispravi se Hadi-efendija. Velim ja uvijek,
eno oni i pokaza rukom na raf, gdje je bio itab oni nam vele
da je naa dunost da bjeimo odavle!
Pa zar smo dotle spali da gledamo kako se oni izopijavaju,
te da ih sluamo, gdje se pijani deru? Tko da to trpi?

KNJIEVNI PODLISTAK

Alaga je bio upravo planuo na tu viku i derau, pa se onda

zanio u misli, kako e to biti lijepo onda kad ih vie ne bude uo.
Sutradan se vido s Omer-efendijom, pa usput i sam njemu poletio.
Omer-efendija se pravo zaudio.
Deder mi ih sada brani
Koga? upita Omer-efendija.
Ja njih ta ti ih uvijek brani vabe! Obrani mi ih, ti si
njihov a oni tvoji!
Ma ta je, Alaga? smijao se je ujedljivo Omer-efendija.
Eno da si ih sino vidio! Sjedili smo u Hadi-efendijinu oku, a vabe nagrnue Aman, to ti sve pjano, da nije kabel proi
sokakom, ni mi ne moemo proi a kako e nam ene? Pa da
se to trpi?
Posta ti, ne zanovetaj! Aa ti hajde rasrdi se malo Omer-efendija petkom proi Zahumom i Donjom Mahalom i Carinom,
pa da vidi naih! Poi u Carigrad, pa nu, ta e nai svaki dan u
Galati! Govori mi k ovjek, a ne k
Nu Alaga nije htio dalje sluati. Nekako i poali to je zaustavio
Omer-efendiju. Upravo se pokajao ta i unaprijed je mogao znati
da e mu rei sve drugaije nego to on misli. Od Omer-efendije se
on ve sveosve odijelio, a samo staro prijateljstvo sililo ga je da mu
se javi kad ga vidi. Vie mu Omer-efendija nije bio ono to nekada;
on se je ve posve odmetnuo od ostale svoje brae mislio je Alaga.
Od njega vie nema nita!
I proljee bilo, i nastalo ljeto ama Alaga nije imao kada da se
brine sa svojim kmetovima, ta e uraditi, ta li donijeti. Nekako mu
je bilo pravo, il donijeli ili ne donijeli. Nije ga boljela za to glava.
A niti se je pobrinuo zimus ni proljetos, kao da ni nema vie za ta
da se brine. ena ga je ee pitala je li ovo, je li ono uradio, a on bi
joj odgovorio neka ne tare glave, i odmah bi zametnuo razgovor o
drugomu, ili bi iziao iz kue. Mehmedaliju je malo kada vidjevao,
a kad bi doao preda nj, umilio bi mu se i traio od njega novaca.
Alaga, kako je dobar bio, nikad mu ne bi uskratio, pa kad bi sin od
njega odlazio, ponosno bi gledao za njime.
Jednoga dana, prije nego e poi u ariju, Alaga prie ekmedi,
u kojoj su mu novci bili. Trebalo mu je da uzme nekoliko da ima
uza se. Tako je on uvijek radio a ekmeda mu je bila u sobi gdje
je on spavao. une pred ekmedu, potegne klju i otvori.
Odjedanput da poblijedi kad podignu kapak.
ta to? uprepaeno upita sam sebe pa i opet pogleda u
ekmedu.
Vie prama jednom kraju bilo je po dnu ekmede razasuto
pet-est utaca i neto srebra. Kano da nije sam sebi vjerovao,
slegnu glavu jo vie da bolje vidi. Nu i to mu je malo bilo: uhvati
ekmedu sa daske, hote ju izdignuti vie prema svijetlu.
ta ovo? zadrhta onako blijed, kad vidje da mu dno ekmede
ispade, dok su mu u rukama ostale samo strane. Kao da ga je grom
oinuo, tako je ostao na mjestu.
I opet pogleda ekmedu bez dna u rukama, te ono dno na
tlu, na komu je bilo neto novaca. Ne putajui ekmede iz ruku
pomae se nasred sobe i zovnu enu.
Zna li ti ta je ovo? naskoi on na nju, dok nije bila pravo
ni u sobu unila.
ena se primae blie.
Jadne mene kukavice! zaviknu hanuma, stisnuvi ake pod
prstima. A ovjee, to uradi od tolikih para?

Tko: ta uradi? viknu Alaga glasnije, pa onda uuti i kao da

se neemu dosjeti, upita niskim glasom: Gdje je Mehmedalija?
Kukavna ja a jest dina mi neto je vrzao juer ovuda. Da
ga nije tko nagovorio?
Gdje je, kai mi, gdje je?
Otkuda ja znam? Koliko sam ti govorila i govorila: Pripazi na
Mehmedaliju! pa eto sada vidi! Jadna mati moja!
Hanuma poe jadati pa sjede u pender u dnu sobe, metnuvi
glavu na dlane. Alaga spusti ekmedu i izie odmah na dvor, ne
prozboriv ni rijei.
Spopalo ga hiljadu muka, a sve ga neto prijei da pogleda
ljudima u oi, sve ga neto davi, kad je htio da to rekne. ta da
ini, ta da radi? Nestalo je novaca a tko ih je mogao drugi uzeti
nego li Mehmedalija? Pa kako da raspita, kao da sazna? Bilo mu
je teko, silno muno a ne bi moebit toliko ni alio kad bi to
tko drugi uinio. A ovako, kad se sazna da ga je njegov sin orobio?
Nu moda nije on! Pa tko bi drugi? Tko bi se mogao uuljati i
obiti ekmedu?
Bio je kao bez glave, kad je iziao u ariju. Nije znao ta da
pone. Iao je pognuto, gledajui preda se, ne osvrui se nikuda.
Ujedanput stade. Mimo njega prolazio straar te mu neto
sinu pred oima.
Ha, deder mi ovi reci, zna li ti gdje se mlaarija sastaje?
to e ti mlaarija, Alaga? uljudno mu odvrati straar,
metne ruke na sablju, drei se ravno.
Ne pitaj zna li?
Ali kakva mlaarija?
Nu oni, to piju, to se igraju gdje oni zalaze?
A, bogme, gdje i stariji. Tu su ti jednaki i mladi i stari.
Ti zna biva?
Ima na dva-tri mjesta.
Hajde me posluaj i nai mi a valjat e ti nai mi sina
zna li ga Mehmedaliju?
Znam ga, dobro ga znam! izree straar, nainiv lice kao da
neto sluti. Bit e mu bio i od prije poznat.
Leti, to more prije! Okrao mi je novce; dok ga uhvati, vodi
ga na sud, a ako se uz njega nau, valjat e ti!
Pou obojica prama Zahumu. Straar je bio odmakao malo
naprijed. Svrnue se u ine ali tamo nema Mehmedalije, ve
neki drugi sjedili nad vodom. Odatle skrenu pod Hum eno one,
uz Radobolju, prama emovcu.
Ako igdje bit e ovdje! pokaza straar na drugu kuu u
onom uskom, krivom sokaiu pod Humom. Ti stoj ovdje, pa gledaj
hoe li izmaknuti, a ja u unutra.
Straar je kao na krilima obletio hajatom i zavirio u sobe nu
dolje nitko. Onda udari uz stepenice. Na tavanu sretnu krmaricu,
koja je izlazila iz odaje.
Kud e, ta je dobro? upita ga ona.
Hajde uhvati je straar vrsto za ruku kai mi gdje sjede,
tko ima?
Krmarica se je otimala kaljui, a straar potegnu i namjeri
na prvu odaju, te ju otvori.
U odaji sjedila petorica. Naglo skoie kad vidjee straara.
Aha evo ih i ti si! jurnu straar unutra, vidiv Mehmedaliju.
Ona etvorica hitro umakoe, ostavivi na odaji i karte i novce,
a Mehmedalija ostao zapanjen.
BEHAR 128

133

KNJIEVNI PODLISTAK

Gdje su ti novci?
Mehmedalija je drhtao vas, a kad ga je straar po drugi put
upitao, on mu pokaza dep.
Ovdje su!
Oko Alage se je okrenu cijeli svijet, kad je uo i vidio ta je, a
kao da mu je obraz padao na zemlju, kad je vidio gdje straar vodi
njegova sina kao zloinca.
Ja ne mogu ovako ti ga vodi a ja u nekud naokolo pa
emo se gore nai! govorio je Alaga straaru i poe ispod kule
na onoj peini, ispod koje se kroz slikovitu i zelenu tijesnu uvalu
vere Radobolja. Koljena su se pod njim tresla. Poao je odmah na
sud, gdje e dovesti Mehmedaliju, a udario onamo ispred damije
na spilama.
Sav shrvan, poniten vratio se je do jedan sat doma. Na sudu
mu dali novce to su jo kod Mehmedalije nali, a njega ostavili
u zatvoru.
Hanuma udari u pla kad joj Alaga kaza ta je bilo. Plakala je
kao ljuta godina, a ozgor se s tavana takoer ulo tiho jecanje...
Ono je bila ulsa.
Neu vie da znadem za nj nije vie moj sin i Boga mi
nikada vie da ga ne vidim u kui mojoj! zakle se Alaga.
IX
Teka je bila bol hanumina radi sramote, koju je poinio Mehmedalija. Njezin sin, koga je nosila pod srcem, koga je odgojila
vruom ljubavlju materinjom, komu je jo sitnomu popjevala,
da e joj biti na ponos taj njezin sin da poini takovo zlo djelo?
Prvi ju je glas snaao udno: kad joj je Alaga pokazao obijenu
ekmedu, prenaraena ve time to je nestalo novaca, nekako
joj je sumnja pala odmah na Mehmedaliju, ni ne imajui kada,
da pomisli kakova e joj bol biti obistini li se ta sumnja. A tek
sada, kad joj je Alaga sve pripovjedio, kako je i gdje je naao
Mehmedaliju i novce, kako ga je straar vodio preko cijele arije a stotine je oiju gledalo tu sramotu! Njezin sin je li se
ona mogla ikada tomu nadati, ikada poslutiti, da e joj raskopati
duevni mir, a pred svijetom obraz baciti pod noge? Pa on ta e
biti od njega, uz takovu nevolju kakva e biti budunost njezinu
djetetu, komu je jo nad kolijevkom snovala zlatne dane? Eto ve
tim on je u oima potenih ljudi svrio, on je gotov, a poten
svijet za takove nesretnike nemade druge rijei nego hrsuz.
Kradljivac? njezin sin kradljivac
Zavukla se u odaju i plakala je ljuto sama, sakrivena. Obrve
joj se podigle u kutu, a trepavice treptale hitro, brzo, putajui
ispod sebe da suze otjeu.
U kui kano da se je odjedanput sve preokrenulo. Alaga ljut,
vie muatljiv i zamiljen, a kad koju rekne, kao da krine zubima.
Upravo uzbjesni, kad se spomene Mehmedalija.
Nee mi vie u kuu! uvijek bi zavrio, kad bi ga spomenuo,
a onda bi se smrknut odmaknuo.
Takav jo nikada nije bio, a niti je ikada do sada bilo razloga da
u kui zavlada takovi jad kao to sada. Alaga se ne more smiriti ni
doma ni u ariji, a hanumi se inilo, da itav svijet znade za ovu
sramotu, i to je najgore, kao da tu sramotu sam Alaga upravo njoj
u grijeh upisuje.
Ah jesam li ja kriva, to sam ga rodila i to je takov? prala se
je ona sama pred sobom. Jesam li ga ja na to naputila, tomu nauila?
134

BEHAR 128

Prvi dana kao to nikada u ivotu bilo joj je tako, da se je

bojala izii pred Alagu: i bojala ga se, i stidila se pa da je do nje
i njezine volje, sakrila bi se da je ne vidi ni ono malo vremena to
ostane doma. Sama mu se nije usuivala nita rei ni spomenuti a
kamo li da ga to upita o Mehmedaliji! On joj je sam onako otresito,
isprekidano pripovijedao, kako je Mehmedalija ulovljen te kako
lei u zatvoru, pa da nee vie nita za nj da znade.
U zatvoru? grizla se je u sebi. To sam od njega, od moga
Mehmedalije doekala! Jadna ja a kako mu je? poe se u njoj
raati milosre, ono milosre koje roditeljici ipak ne da d prestane
ljubiti svoj porod.
Odmah bi joj se srce smekalo, zaboravila bi razmiljavati o
tomu, ta svijet veli o toj sramoti, ta one i druge znanice.
Jao, moj Mehmedalija gladuje, ea lei na tvrdoj dasci,
bez jastuka, bez prostirke i pokrivke
I pone ga aliti, zaboravivi sve to je poinio. Sad joj nije vie
bio kao svaka druga osoba koju mora radi jednoga nepotenoga
ina za uvijek od sebe odbaciti ve je bila mati, koja je osjeala
sve muke, koje trpi njezin porod. Jednom joj se priinilo kako su
ga tukli a ona kao da je sama osjeala te udarce, kao da su nju
egle one modrice.
itav dan i p bila je u mukama ta da uini, im da pomogne
Mehmedaliji tako joj se je inilo, da to mora uiniti, a i da e to
koristiti, da e djelovati na nj.
Gladuje li? im se hrani ko li e mu dati? pitala se je, ne
znadui ta bi ni kako bi.
A da more o kako bi mu ona drage volje dala, jer vie nije
vidjela pred sobom Mehmedaliju, koji je obio ekmedu, ve sina,
koga je othranila mlijekom svojih prsiju. Bila je na ivim mukama,
ne znadui ta poeti. Mnogo puta spremala se je da upita ulsu
za savjet: kad nevolja tare, i kam se pita.
Ona je dijete! dozvala bi se pa ta e mi znati rei?
Nu ipak kano da se je domislila i odluila.
ulso, hajde, keri, zovni Saju. Valjalo bi onomu jadniku
to poslat da jede, more umrijet od gladi. A ne d Bog da ti to
bbo sazna!
I Saja je dola, te je odnijela neto jela Mehmedaliji, a nosila
mu je od sada redovito, sve oprezno jer Alaga ne smije saznati.
Zlo i naopako onda!
Ova nesrea, kako je pomutila blaeni kuni mir, Alagu raspalila do bjesnila, hanumu savladala i pogodila usred srca i
ulse se je duboko kosnula. I ona je znala cijelu stvar, shvaala
je da je to grdno zlo, da je to najgore to ovjek more uiniti, pa
je i ona kakono god i mati joj plakala, i plakala je s toga to
joj brat lei u zatvoru. Mehmedalija je njoj bio drag, onako drag
kao Meho, samo to je Mehu kao mlaega mogla i milovati, dok
je Mehmedaliju kao starijega morala pripravna sluati. inilo joj
se da je ona upravo najnesretnija izmeu njezinih druga: dok se
ostale mogu s braom svojom, razgovarati ona se tada zavue te
plae za svojim bratom, koji je u zatvoru. Pa koja njezina druga
nije sretnija od nje? A onda ta e joj sve rei? Sada svaka misli
i govori da je njezin brat, ulsin, takov i takov, najgori, to se
more pomisliti a kasnije tko e htjeti s njime i rije prozboriti?
Ta ona je ula gdje stariji kazuju da je zatvor samo za zle ljude
pa je li zbilja ona tako nesretna da je njezin brat najgori od svih?
A ta veli o mom bratu on Hilmo?

KNJIEVNI PODLISTAK

Koliko je puta u njoj stala krv kada bi se tako upitala. ta e

Hilmo govoriti o Mehmedaliji ta e rei o njoj? Hoe li nju
kriviti, hoe li na nju poprijeko pogledati, ako doe i hoe li
uope ikada doi?
ulsa nije nikada znala ta to znai sve sebi samo eljeti i za
se htjeti. Ona je jednakom, nepomuenom, njenom ljubavlju
ljubila i svoga oca i svoju majku, jednako je ljubila i Mehmedaliju
i Mehu. Ali kad se je sjetila Hilme zaboravila je da ikoga dragoga
ima i mislila je samo na to hoe li i kako e ta nezgoda, ta sramota pokvariti njezine snove, razoriti njezin raj, koji je osjeala
u Hilminoj blizini, onda kad joj se on javlja, pripovijedajui joj
o svojoj ljubavi. Mahom je zaboravila oev bijes, materinu tugu,
Mehmedalijinu sramotu, koja kalja glas itave kue te su ju oni
osjeaji, koji joj izviru iz ljubavi prama Hilmi, otcijepili od matere
i od oca, od svih, nesvijesno se bojei za onu nepomuenu, slatku
ljubav, koja ju je vezala s Hilmom. Poela je aliti samu sebe a
vie nego sebe, svoju ljubav.
Kad Hilmo sazna a moe biti da je i saznao da moj brat
lei gdje i drugi kradljivci lee sve zli ljudi ta e on rei?
Kobno je bilo stanje njezine due, a nesretne misli donosile su
preda nju sve same grozote, koje su poruile, ogorale svu slast, svu
dra njezine prve ljubavi. Hilmo e se nje okaniti kad vidi i dobro
sazna kakav joj je brat i gdje je a onda je ona najkukavniji stvor.
Pa zato ba ona mora imati takova brata koji trne vatru u svetitu
njezina srca, zato je ba ona nesretna tako da mu je morala biti
sestrom? Otkuda dolazi to da radi tuih grijeha, radi tuih opaina
mora trpiti upravo onaj koji nije ni znao ni za kakve grijehe, ni za
kakve opaine?
Hoe li Hilmo doi a ako doe, kako e mu na oi? Hou li
mu moi to odgovoriti ako me upita, hou li mu moi dokazati da
ja nisam ama ni najmanje kriva? Pa koga da okrivim? Sve sve
samo ja sam prava jest, ja nisam nita uradila, onakva sam kakva
sam i prije bila. Onda se onda se nee on na me ljutiti, nee mi
nita zamjeriti i onda oh da mi ga je moi skloniti, da me nekud
odnese daleko tamo, gdje je lijepo, krasno da zaboravim svu
sramotu, sve, tamo...
I snivala je, kako je nosi Hilmo na rukama kakono ju je mati
nosila dok bijae jo mala, pa su otili negdje gdje je bilo toli lijepo,
toli divno... I veselila se tu kakono se je djetetom veselila, od milja
je drhtala kao onda kad bi u bai iza plota sakrivena gledala gdje
joj se Hilmo dobacuje granicom... A lijepo je bilo vrijeme, jasan,
mirisan dan, nebo vedro, isto, kao djevojaka dua a od svega
milije, od svega drae je bilo kad je mogla vidjeti Hilmu i uzdrhtati
radi njega od neke nejasne slasti, neosjeana milja...
A kad se je prenula od toga bilo joj je nekako pusto...
Bio je upravo petak. Alage nije ni bilo u podnevu doma. Hanuma ostala negdje dolje i zavukla se u sobu, a ulsa sjela u odaji
nad bau, otkuda se more vidjeti i u Sajinu avliju. Alagine kue
su bile izmeu dvije ulice, a podno njih cesta. Jedna kua, u kojoj
je on stanovao, bila je ona to je s dvije strane omeena ulicama,
s tree cestom, a na etvrtu se pak nedovezivala baa i jo jedna
kua, iz koje se je moglo ravno u Alage. U toj je kui pod najam
stanovala Saja, posluujui ujedno i ona i njezin ovjek u Alage. U
Saje se je ulazilo i s druge strane, s one druge ulice. Njezina avlija
je bila uz Alaginu bau, a u avliju se je moglo gledati i sve vidjeti
s gornjih prozora.

Petak je bio a ulsa sjela na prozoru u odaji, gledajui ravno

u bau, a bacajui poesto okom u Sajinu avliju. Od nekakve muke,
od nekakva stida i boli, koju je i ona osjeala radi Mehmedalije, nije
mogla a niti je bila jaka, da ode svojim drugaricama u pohode. Ta
kako da se pokae pred njima, nee li joj svaka prigovoriti, ljuto
prigovoriti ono to je njezin brat poinio? Ili da trpi, da snosi, kad
budu one meu se razgovarale o njoj, kao o sestri onoga, koji je
poradi one sramote zatvoren ondje gdje se najgori ljudi zatvaraju?
One pa momci pa itav svijet?
Ne ona nije mogla meu njih!
Sjedila sama, mirna, tiha, a snudena i oaloena u odaji.
Nijema je gledala po bai, uza strmeni Hum a nekako vlanih
oiju, neto oborene glave. Jednom se rukom dlanom oslonila
o ono dno u prozoru, a drugu spuala niz krilo, svinuvi ju s jedne
nadkoljenice na drugu. Osvrui se pogledima uzdahnula bi tako
da bi joj se jo vie nadigle prsi ispod bijele, tanke koulje pa bi
povirila u avliju...
Da li e Hilmo doi?
I dan je odmicao i zapadalo sunce a ona se iz odaje niti dizala,
niti je koga doekala. Silna joj, duboka tuga prevladala srcem,
a trepavice i kapci jedva padali po vlanim oima. Saznala je,
doivjela je groznu istinu, koje se je bojala: iza onoga nesretnoga
sluaja, koji je pomutio sreu u kui eto doao prvi petak al to
je prvi petak to joj Hilmo nije doao u Sajinu avliju, da se s njom
narazgovara, da se vide. Sa zapadajuim suncem kano da je i njezina
srea zapadala tako joj se inilo a ta joj se pomisao savila oko
srca i oko due, kao zmija otrovnica koju joj je ovio njezin brat.
Pa da ga mrzi?
Mrziti nije znala, a brata nije mogla. To joj nije ni moglo pasti
na um uz one bolne osjeaje koje je tada osjeala, uz onu tugu radi
toga to nije vidjela svoga Hilmu.
Satrvena, bez nade, kao onaj koji nema ta vie oekivati,
sila je dolje, na hajat, gdje je zatekla svoju mater, isto tunu,
isto alostnu. A kako li su njihove tuge razliite bile! Jedna je
ena drugoj dala svoje tijelo, svoju krv, otkinula joj srce svoje i
presadila ga u drugu, zadahnula ju duom svojom, iz svojih ju
prsiju hranila svojom ljubavi objema se dogodila ista nesrea,
isti jad a nuto, ne ale obje jedno te isto! Ona ali svoga sina
ne ali sebe ve se pee, kako joj je sinu, ta e od njega biti, a
druga smetnula s uma da ali svoga brata, te joj se smutila dua
radi toga to joj je brat smutio prvu, arku neodoljivu ljubav.
Nju ubijaju muke i boli radi Hilme a da je on doao tko zna,
zar ne bi mahom sve zaboravila, zar se ne bi moda udila kako
joj moe mati aliti? Pa bi li joj se to moglo upisati u grijeh, bi
li joj se to moglo zamjeriti?
Je li ona kriva to joj je u nenadani as, u onaj prvi, slatki i mili
as, crv zaao u srce, koji joj ne da mira, ve ju podgriza da misli
na Hilmu?
Mati ju je pogledala upravo raskolaenim oima, onako kao
da ju je htjela neto upitati, neto silno i vano, nu oima preleti
odmah preko avlije, pa ravno ih uperi preda se nekako zamiljeno. A
htjela ju je pitati, mnogo, sve da joj kae i pripovijeda... Spremila
se, smislila je odmah prve rijei, pa onda redom ta veli Hilmo,
kazuje li, ta zbori ostali svijet? I nije joj tunoj dosta jedna briga,
jedna bol, da ali svoga sina, ve ju mori i druga, jednako velika i
jednako teka: ta govori svijet o njezinom sinu, o njezinom poBEHAR 128

135

KNJIEVNI PODLISTAK

rodu? Ona ona se brine i za njegov glas na dvoru, a pred svakom

osudom strepi kao da svaka na nju samu pada. Da ju pita o Hilmi,
ta joj je on rekao? Ali kako zato? Na koji nain?
Bilo joj je teko, bila je upravo u kripcu.
Hajde, keri, valja gotoviti veeru? mahnu rukom ispred
glave, kao da se je htjela svega otresti, sve zaboraviti.
Cijelo vee prolo je sumorno, utke, da se je i Meho morao ak
udom uditi. Ljubopitno je on gledao i mater i sestru pa onda i
sam sasma uutio. Alaga je prilino kasno doao.
Sutradan, kad je Saja odnijela hranu Mehmedaliji brzo se je
vratila s njom. Mehmedaliju nije vie nala u zatvoru bio je puan.
ta puan? preporoena ju je iekala hanuma, a i ulsa
se je obradovala.
Materi kao da je pao kamen sa srca u prvi mah tako joj je
odlahnulo. Nekako rek bi da joj se je priinilo da je sve sada prolo, da se je zaboravilo i eljela je da vidi sina, da mu kae koju
rije, da ga nasavjetuje a sin bi nju toli lako, toli dragovoljno
posluao! I jedva je oekivala as kad e doi da ga vidi da vidi
Mehmedaliju. Mati je mati!
Nu njega nije bilo, a kad je doao Alaga neto iza podne doma,
htjela mu je da javi od veselja tu vijest. Nu Alaga ju je pretekao a
bio je smrknut, pa ju je i time ponitio.
Oni nesretnik je puan zna li? Jutros me pozvae da me
pitaju jesam li mu tuitelj i hou li da ga kazne. Nisam htio jer neu,
da ga vlasi mue po zatvoru. Ali da mi ga nisi primila u kuu neu
vie da znadem za nj! otresao se je Alaga.
Hanuma ga je najprije bojaljivo pogledala.
A pa da ta e on?
Neka mi ne izlazi na oi jesi li ula? prikrii Alaga.
Ali, ovjee... Dijete je... A zar ti nisam govorila i toliko puta ti
spominjala da ga opomene, da ga iskara, pa da ga i izbije? Ve ti
si mu puao pa sad vidi... zajeca hanuma, pokrivi lice dlanima.
Dosta toga neu da ujem za nj, pa pik!
Ona mu se nije usudila vie nita rei, ili pravije, od plakanja
nije nikako ni mogla. Stislo ju u grlu, davilo ju i sad joj je gore i
tee nego dok je Mehmedalija bio u zatvoru.
ta e on kukavac sada, ta e sada moje dijete? uzdisala
je, pa se onda digla i izila na tavan a da nije Alage ni pogledala.
Prvi put joj se to dogodilo da ga upravo nije htjela pogledati.
Sad su za nju nastale vee muke nego prijanjih dana. Cijelo
po podne, itavu gotovo boju no mislila je gdje je Mehmedalija,
ta li radi.
im se hrani, gdje li spava? okretala se je na dueku s bedre
na bedru, gledajui na prozor neprestano, kao kad ovjek skrbno
pogleduje kakvo je vrijeme i da mu ne potue usjeva.
Ni sutradan se nije mogla snai, a tako joj je bilo sve do ponedjeljka. U nedjelju je ula kako su ga vidjeli u ariji, pa da se je
negdje izgubio u kahvi, gdje li a ona je od boli trpjela.
U ponedjeljak izjutra hanuma je neto pospremala u kui.
Meho otiao u mejtef, a ulsa na hajatu upravo iz uguma natoila
vode u ibrik. Metnula ugum na sofu i onako se ispravila prama
vratima, drei ibrik u ruci.
U jednom se otvore avlinska vrata.
Ah! izvi ulsa krik i iznenaena pua iz ruke posudu.
Ibrik lupnu, voda poe tei, a ulsa onako nepomino stala,
napola otvorenih usana.
136

BEHAR 128

ta ti je, ta si pobjesnila te krha sud! ljuto ju prekori mati

iz kue.
ulsa nije ni ula ta joj je mati rekla.
Preko avlije bacila pogled i onako ga nigdje na drugu stranu ne
svraala. Iza avlinskih vrata stajao je Mehmedalija, blijed, pognute
glave, kao da se stidi, te se boji i mrava pogledati u oi. Jo do pred
koji dan na njemu novo, uredno odijelo pobijeljelo, kao od praine,
od luga, od ta li, bez podveza, neureenih tozluka. Labavo se oko
njega smotao pas, na kojemu su se prilijepile slamke, kao i na kiti
i na fesu, koji je bio isprotiskan po kalufu.
Kako je Mehmedalija stao za vrata, onako se nije ni maknuo.
Mati... evo Mehmedalije! viknu ulsa i poleti preko hajata.
Tko? Mehmedalija? pohita hanuma, ostavivi posao. Ah!
Kriknu, stade malo, pa poe prama sinu.
On je nepomino stajao za vratima.
Sine, mati te ne poalila! zajada hanuma, stade uza nj i pogleda ga a na oi joj navre suze. Kano da joj se je srce rastopilo,
pa izlazi na oi. Poljubi ga u elo, uhvati za ruku. Hodi, sine, da
te tvoja mati vidi! povede ga preko avlije, uvede u sobu i povue,
da sjedne uza nju.
Oi joj se prevukle krvavim mrenama, a ispod oiju podbuhlo i
pomodrilo. Uzdah joj se dizao za uzdahom a kako je Mehmedaliju
uhvatila za ruku, jo ga nije ni puala.
Gdje si bio, kako ti je bilo? pitala je ona i natjeravala da joj
sve kae, da joj sve prizna.
Mehmedalija je samo utio.
Gdje si bio ovih noi, gdje si spavao? Kako ti je bilo, kai majci
svojoj? molila ga je ona i preko ramena mu bacila ruku.
Hm! maknu Mehmedalija jednim ramenom i glavom, pa i
nehote vidje kako je ulsa utljivo stala uz vrata, ovivi ruke sprijeda
u dimije. Ona kano da mu se je udila, kao da ga nikada nije vidjela.
Mehmedalija skrenu glavu od nje i pogleda na drugu stranu.
Sine moj! spuanim glasom opet e hanuma, te se sagne
i poljubi ga u elo.
Daj mi togod jesti gladan sam! potare Mehmedalija
rukom preko ela i istrgnu ruku iz materine ruke.
Hitro, ulso sva blijeda skoi hanuma.
Obje poletjee u kuu, a Mehmedalija ostade sam u sobi. Hanuma je cijelo vrijeme jadikovala, kako je Mehmedalija spao, to
se je morao muiti gladom.
Kuku meni! Moj sin gladuje! tuila se je i sve joj suza suzu
stizala.
to su mu donijeli, Mehmedalija je pojeo kao vuk. Mati nije s
njega svraala oiju a htjela ga je sve zapitivati, nu nije joj se
dalo da ga smeta, dok jede.
A jesi li, sine, vidio bbu? pogladi ga po glavi.
Jesam! otrese se on na mater. to e mi bbo?
Nemoj, tako sine! Moljae ga ona. Kako to more rei svome
babu? A vidi li, kud e, ta e? Ve lijepo doi, prii mu i poljubi
ga u ruku, on e ti oprostiti a ti...
Je li de! izmaknu se Mehmedalija, te se nekako udno
podsmjehnu.
De, sine, obeaj mu, da e biti dobar i poljubi ga u ruku ta
zna ti njega on se i rasrdi, ali je opet dobar!
A bogme ba neu!
Ne govori tako, jadna ti mati ne bila ve se pokori starijemu...

KNJIEVNI PODLISTAK

Kad kaem, neu, pa neu!

to se ne dozove, bolan, pameti! Zna li, da ti je zaprijetio,
da ne smije u kuu pa ta e onda? Moli ga, da ti oprosti dobar
je on...
Ne razbijaj mi glave neu, eto, uje li i on se die, te izie
na hajat.
Mati je za njim ila, a on pred njom izmicao.
Nemoj tako, ne grijei...
Mehmedalija stade na hajatu pod strehom, te se okrenu, kad
je uo zadnje rijei.
Neu pa ga nikad ne vidio! stisnu akama, trznu se, zakorai
avlijom i izie na ulicu, da se nije ni osvrnuo.
...Hanuma je dugo, nepomino i nijemo gledala za njim na
avlinska vrata, kud je izmakao, a ulsa se okrenula u oak na
hajatu i zabola glavu u ruke preda se... Djevojka je na glas jecala.
Mehmedalija je iao uskorenim hodom uz duvare, kucajui
jednom rukom po njima, a drugom maui na iroko za se i preda
se. Digao glavu visoko i zvidukao. Upravio ravno i zaokrenuo u
Ive pod Hum.
Po gradu se je sve znalo, ta se je dogodilo s Mehmedalijom.
Ljudi u ariji su o tomu govorili, kako je bio zatvoren, te kako mu
otac vie ne da doma govorili i zaboravili, kao da nije nita ni bilo.
ene, koje su poznavale Alaginu kuu, imale su vazda ta da pripovijedaju, a svaka je znala uvijek neto novo kazati o Mehmedaliji,
gdje su ga vidjeli, to je radio, kako je u onoj kahvi i mehani spavao.
Za te je razgovore saznavala i Mehmedalijina mati a vazda, kao
da bi joj hiljadu noeva zaboli u srce.
Mehmedalija se gubio po gradu, sjedio po kahvama i mehanama. Kad bi ga stuio Salko ili koji drugi od njegovih jarana,
priao bi mu i s njim popio kahvu ili rakiju ili to zaloio. Jednom
je spavao u ininoj bai, jednom u kahvi na erizu, a dva puta
u mehani pod Humom nad Radoboljom. Mehandinica mu se je
znala smilovati i pustiti ga.
Iz jutra, ovako na tri-etiri sata pred podne, on bi lutao svukuda: sad bi bio i na Skakalima, a sad opet ak u Biu dok bi se
iza podne tek pravo zavukao u mehanu ili kahvu da se opet sutra
izjutra digne.
Upravo drugi-trei dan, to je vido mater, krenu niz Luku
u uperio onako da ide, ne znajui ni sam kuda. A iao je udnovato: ili bi uvijek jednom rukom kuckao po duvarovima a
drugom mahao, ili obje metnuo straga a sve izdignute glave,
pa zvidukaj. Nikad da bi oko sebe pogledao da se umakne
komu ili da vidi koga.
Jo se nije pomaklo sunce na sredinu, te se sterale dulje sjene po
ulicama, koje su bile pokropljene. U to doba gotovo najvie svijeta
pred duanima, a na ulici konji i tovari, seljaci stjerali drva, pa ih
provode i na vas se glas pogaaju s onim daleko tamo na dvadesetom negdje duanu. Sve ivahno, a nekako kao i sveano radi toga,
jer duandije znadu svoju robu lijepo iznijeti i njom iskititi svoje
duane. Niz Luku idui, duani su gotovo samo na donju stranu, uz
Neretvu, a gdjegdje se samo rastavljaju uzahnim, vrlo strmenitim
uliicama. S te strane i vie svijeta, onoga seoskoga s dnje Neretve,
pa i onoga koji obitava blie junom logoru.
Mehmedalija, idui s gornje strane, na jedan put kao da se
predomisli, pa presijee ulicu i poe mimo duana, verui se kroz

svijet i sve jednako lupajui rukom, ali sada po dnjim epencima.

U duan koji ni da bi pogledao.
Upravo je bio usred Luke, ondje gdjeno ona esma pod drvetom.
Jesi li ti to, Mehmedalija? izviri Avdo s epenka, prekidajui
razgovor s muterijama.
Mehmedalija se okrenu.
Dina ti, svrni mi se oko podne ovdje! nastavi mu Avdo. Ali
nikako nemoj propuati!
Kad Avdo ue u duan, Mehmedalija odeta dalje.
Pred Avdinim duanom bilo neto svijeta, dolazilo, odlazilo,
a on sve podmirivao, svakoga lijepo doekivao i otpremao. Duan
mu pun k ipak, a on u duanu k jedan po jedan!
Malo po topu, eto ti Mehmedalije pred duan. Avdo ga zvonu
da sjedne uza nj, a Mehmedalija ga poslua.
ta je s tobom ako si mi brat? ravno ga upita Avdo. Eto
ujem da te nema doma...
Ne da mi bbo!
Ja ta radi, kud li se prebija? Pa gdje si sve bivao ovo vrijeme,
kako si iziao iz zatvora?
Mehmedaliji, vidjelo se je, bilo je malo pomuno, to ga Avdo pita.
Kud ie, gdje li noeva? ujem, po kahvama i mehanama!
Nemoj tako evo, doi k meni, pa u mene otvorena su ti vrata.
A to ne bi onda i bbu molio da se ne ljuti?
Neu! hitro odreza Mehmedalija.
E nita, nita... ne velim nita, ve ti doi k meni na konak ne
treba svak da znade a evo, ovdje more sa mnom i jesti.
Avdi doao ruak, pa su obojica jeli. Naveer, kad je ve mrak
bio, Mehmedalija otiao u Avde, koga je ve kod kue naao. Od
sada je tamo spavao, ruavao s Avdom ili s Muom, naveer po
ahamu otiao na konak, a ostalo sve vrijeme opet bi se nekuda
izgubio. Samo jednom nije doao na konak, a jednom malo pokasnije, ama nakresan.
Dolazei Avdi na duan, udarili bi malo-pomalo u razgovor i
napokon je Avdo mogao otvoreno da svjetuje Mehmedaliju. Vidio
je odmah Avdo da onako od prva puta ne ide, ve malo-pomalo.
Moe biti Mehmedalija se je ljutio na oca to ga je dao zatvoriti ili
to mu je zabranio doma, ili radi oboga, pa nije mogao trpjeti da
mu se to govori o ocu, a jo manje da ga tko nagovara da ocu ide
ruku ljubiti. Prvih bi dana uzbjesnio, a onda sve pomanje i manje,
dok u neke i ne splasnu. Avdo ga je onda nagovarao i svjetovao
ga, molio ga i zbilja, nekako je Mehmedaliju kao smekao. Avdo
je mislio da se primire, izmire to jednom govorio je on i
mora biti. Evo s Mehmedalijom je uspio, pripravio ga je, ama
kako se Alagom? Alagu je i njegovu narav predobro poznavao: pa
kad bi Alaga samo doznao da mu on, Avdo, prima Mehmedaliju
pod krov onda s Bogom poznanstvo i prijateljstvo! Nu koliko
god je bio obavezan prama Alagi, ipak nije mogao podnijeti, a
da mu sina ne primi k sebi, dok se stvar ne izmiri. Samo to je
to sakrivao, nek se ne zna.
Dok je Avdo umekavao Mehmedaliju, za to je i Alaga dva-tri put
uo debelih od Omer-efendije. Makar da se on izmicao Omer-efendiji,
ipak ga Omer-efendija uhvatio, pa u Hilmin duan i preko podne,
kad se malko primiri arija. I na ruak su jednom zaboravili.
Jesi li ti ovjek, jesi li turin ta radi i misli? ta uini od sina?
Ja, dina mi, nisam nita, sam je sebi krvi!

BEHAR 128

137

KNJIEVNI PODLISTAK

Kako more, bolan tako govoriti? A kako si ga odgajao, kako

li pazio na nj? Ja sam drugaije radio s mojim Hilmom: i on bio
poao malo na stranu a ja pritegni pa eto: danas ga se ne mogu
postiditi! aptao je Omer-efendija, primakav se sasma Alagi.
ta u mu ja! Bog mu je dao pamet, pa je mogao otvoriti oi...
Eto dobro, nije ih tvoj otvorio a ti si kriv. Ama ta sada
misli s njim? Ne da mu ni u kuu pa se mora prebijati po zlu
i goremu. Ti hoe, biva, da je tako najbolje, i da se tako moe
popraviti? Ne zna ni sam kuda on tada vrluda, ta li radi. Nigdje
nita pa nee li u nevolji i ukrasti i navaliti a, bogme, to god
uini, rei e se negdje, gdje te znadu, da je tvoj sin! Pa dedera, da
ujem, ta misli, hoe li ti tada bolje sluiti za ast?
Neu da znam o njemu nita! Dorastao je, da se je mogao
dozvati pameti a kad nee...
Nee a tko je kriv? Ti! Da si mu ju ti svaki dan lijepo i
polagano sipao, ne bi uinio to je uinio. Vidi kad sam ti i kada,
a koliko i koliko puta kazivao: daj dijete na knjigu, u rudiju da
ui. Kad je to znano, onda se stidi sramotu poiniti pa kad bi i
htjelo. Ve ti ovako njemu pu, a on ha danas, ha sutra i eto,
dokle si ga odgojio i dotjerao. I pravo ti budi!
Alaga je ljuto teglio iz ibuka, i nikud oima ve u lulu, otkud
su izbijali debeli, bijeli dimovi.
A ta si mislio s njim? nastavi Omer-efendija, pa i opet
prekinu da se iz testije napije vode. Evo uzmi, da nije poinio
ono, to jest. Dobro! Ma ta bi on, koji li bi posao primio kad podraste do ljudske dobi? Za to bi onda bio, to li bi mogao raditi?
Knjige, jazije ne zna, zanata nikakova, a i zemlja, kad se ne zna
raditi, ne daje to hoe, koliko ti treba. ta bi bilo od njega je li,
da objesi ruke niza se pa da gleda ta drugi rade? A evo vidi, kako
vabe rade oni, bogme, ne pometaju, ve sve naprijed. Ve to
sam ti se, brate si mi dragi, znao ljutiti, a i sada se ljutim. Kad su
ono gradili eto lanjske godine i ku, i krili ceste nijedan ti od
naih u posao, makar da skapava od glada. Pitam ih ja: to, ljudi,
ne iete u posao? A oni meni: Ne emo vabi! Pa taman, kad nee:
vaba je znao i bez njih sve uraditi a oni isto ostadoe gladni!
Ba su mu se osvetili!
Alaga je samo utio i puio.
A, pa ta misli? pogleda ga ozbiljno Omer-efendija, spopav
ga za rame.
Vidi, to ja velju pa kako hoe, onako i radi. Primi dijete,
da ti doe doma, a onda dobro pogledaj, kako e i ta e s njim.
Stegni ga, pa ga daj ja li na zanat, ja li da to naui. Jo je mlad, a
valjat e mu. More se jo ispraviti pa da od njega budne ovjek, a
ne da ti budne na sramotu. Znaj dobro da si mu ti otac!
Alaga nije ni jedne ama ni probijelio, ve samo kao sluao i ne
sluao, tako se je inilo. Ali je ipak mozgao to je Omer-efendija
govorio, i poeo se smekavati. Do jedno petnaest dana Omer-efendija ga opet uzeo preda se da ga nagovara.
I uspio je. Alaga se nije otimao vie da mu se sin vrati, a kad
mu je Mehmedalija poljubio ruku, ve je bio sasma udobren.
U toj srei, to se je otac izmiro sa sinom, hanuma kano da je
zaboravila onu sramotu u kui. Bila je sva sretna i blaena, a sina
je pazila i gledala materinskom blagosti, radujui se to ga po sve
dane via kod kue. Mehmedalija bi malo kada kuda iziao.
I ulsa je bila sretna i zadovoljna. Njezine se bojazni rasprile
njezin ju Hilmo nije napustio. On joj je dolazio svakog petka, a
138

BEHAR 128

onoga jedan put nije mogao doi jer mu nisu dali poslovi. Nikada
joj nije nita spomenuo o Mehmedaliji a njezina je srea bila
tolika, da se nije mogla pritajiti, ve je morala odmah odskoiti
materi, izvan sebe, i ogrliti ju:
Mati, Hilmo me isto voli!
X
Ostatak ljeta Mehmedalija je proboravio na selu, Alaga ga poslao
tamo, a na neprestano nagovaranje hanumino.
Poalji ga, odvedi ga, ili mu zapovijedi da sam ode samo da
ne bude ovdje ne bi li jednom svijet zaboravio to je bilo, a i on e
tamo biti sam, pa nee imati prigode da se vrati na zlo.
Mehmedalija nije rekao otvoreno ni da hoe ni da nee. Malo
kao da je otezao, pa napokon otiao. Otac mu na polasku prikriao da gleda i nadgleda to se na selu radi, jer da on nee doi, da
nema kada.
itava tri mjeseca nije bilo Mehmedalije u Mostaru, niti se je
po komu javljao. ta je gore radio, nikomu nije kazivao kad je siao.
U Alage ove godine ljetina bila vrlo slaba i loa. K kad je manje
kmetova i zemlje jer je Alaga dobar dio polovicu ve prodao.
Alaga nije gledao niti mario gledati, ta li se unosi u kuu, ali se
je za to hanuma u sebi jela i pregrizala. Od groa ni spomena, a
penice i druge itije ni u pola kao lanjske godine.
Evo, ovo ti je sve njegovo, to zapua i prodaje! kukala je
ona u sobi.
Duhana nije bilo ni mrve, jer ga Alaga nije htio saditi ni prodavati za dravu. Kad je bilo plaanje poreza, morao je prodati ita
i drugoga prihoda pod jeftinu cijenu da skuca koju paru. Do sada
mu nikada nije bilo tako tijesno. Nu svejedno on se nije pometao,
nikada da se je na svoje stanje potuio ili komu rekao: Vallahi u
dogodine ovako i ovako raditi, da to vie dobijem. Cijelo se ljeto
pa i pod jesen vidjelo na njemu da ga neto mori a to e biti bilo,
kako su mnogi govorili, s toga to mu je Mehmedalija onu sramotu
nanio. Nu za to on nije nikada propustio dana da ne izie u ariju,
da se ne sastane s onima s kojima se je navikao sastajati i najvie
razgovarati.
Jest ama kano da su zadnji razgovori sa Omer-efendijom
na nj djelovali u toliko barem to mu je priznavao da ima pravo
govorei mu da je morao stroije postupati s Mehmedalijom. Nu
ono, to ga je nagovarao, da sinove dade u kolu to mu nije moglo
ii u glavu: jedino se je u toliko smekao da nije toliko kao prije
druge krivio, koji svoju djecu daju da ue novu jaziju.
Nu svi njegovi dojmovi, koje je otprije dobio i imao, tako su mu
se u dui uvrijeili, da ih nije mogao vie nitko isupati, izbrisati.
Najmanje mogu djelovati razlozi na onoga koji ne misli, ili silom
hoe krivo misliti. K tomu pridola ona sramota s Mehmedalijom
a Alagi se ona usadila duboko, te ga pekla i pekla; i nuto on je i
u tome nalazio razloga da se osjea tuim, oteenim, potlaenim u
ovom kraju, te da su mu sve nevolje koje je morao preivjeti, dole
upravo i jedino zato to ih je morala donijeti nova uprava. Da nije
nje bilo, da nije s njom dolo i razvraenosti i iskvarenosti zar
bi njegov sin, tako je on mislio, doao do onoga da poini to je
poinio? Vidio od drugih i tomu se nauio, pak onda tko je kriv?
Opet nova neprilika u jesen, to ju je imao s porezom silno
ga ozlojedila. To je bilo opet najnovije da se smuti, a opet za nj
od tolikih posljedica da je o tomu mogao takoer cijelu zimu

KNJIEVNI PODLISTAK

razmiljati, razgovarati i tuiti se. Ona pak jesen sa svojom dosadom i turobnou kao da je na nj sama djelovala, pak je s toga bio
smrknutiji, ozlojaeniji, nego li ljetos. Kao novi neki zadah u tim
vjenim mukama doli su glasovi pod zimu, koji su navjeivali o
nekim skorim, brzim promjenama: i tako je bilo ve s tim dovoljno
hrane, da se ljudi zabavljaju, raspravljaju, nagaaju a svako bi
nagaanje i razgovaranje svrilo jednim te istim zakljukom:
vabi nema duga opstanka!
Alaga se s Avdom slabo vidjevao nekako kao da ga je od
njega poelo neto dijeliti. Jednom se u mrtvu jesen vidjee, pa se
upitali za zdravlje.
Kako ti ie, Avdo? upita ga Alaga.
Pa lijepo, ne mogu se potuiti! odvrati Avdo.
A nije rekao neistine. Ilo mu je sve od ruke, svaki mu posao
unosan. Od puke sirote kroz ove dvije godine marljivim radom
i tednjom zaraivao sve vie i vie, pa udarao u vee poslove. U
zadnje vrijeme, osim to je drao dva duana udario i u kontrate,
pa kao kontradija silu zasluivao i stjecao. Podigao sebe i kuu,
a nosio se lijepo kao jedan po jedan, i on i sin mu. Gdje je god doao, nosila mu se ast, bio je pribran a prije bogme, dok bijahu
prazne i ake i trbuh, nitko nita. Ve je kupio neki lapat zemlje,
a sada ponovno neto ovee na Buni. Sad su ga svi zvali Avdagom.
Ma je Avdo i radian bio, paljiv. alije mu potroiti u ludo
dan, nego li Bog zna to. Volim, brate, ako budne: stani pani, u
em drugomu izgubiti nego li vrijeme; sve drugo opet more stei
i nabaviti vremena nikada koje si izgubio. Prama tomu se je on
vladao, pa ga nikad vidjet, kao to je obiavao rei, u dangubi, u
kahvi, u bai na razgovoru.
Pa ta razgovaraju? Sve sama naklapanja. Tu ti mjere: ovako
emo, a onako ne emo a onamo ti sve puaju iz ruku, i ne
hvataju dok je na vrijeme. Odjedanput e to puknut, pa onda: ha,
jao i pomagaj!
Nu makar da se je Avdaga podigao, da se je mogao brojiti meu
teke ljude, ipak ga srea nije uzoholila ni zanijela. Ostao je isto
onako tih i miran, a sa svakim lijepo i uljudno. Nevolja ga nauila
misliti, pa se je u svemu slagao sa samim Omer-efendijom.
Omer-efendija ga zavolio, jer je bio estit i radian, pa se ee
sastajali. I Avdaga je kao i Omer-efendija osuivao ostale, kako se
dre, kako li se nita ne brinu.
Sve vabe otee kad nai nee! potvrdio bi Avdaga Omer-efendiji.
I kasnije e im biti krivo!
Avdagi je bila jedna osobito za ivo udo. Od davna je poznavao
Omer-efendiju, tko je bio, ta je bio, kako li je njegova rije vazda
puno vrijedila i vazda se sluala. U prvanje doba svaku bi mu
posluali, jer je bila pametna, k to i jest, pa su mu svi i priznavali
i dolazili ga pitati za savjet. Nu kako doe nova uprava, upitaju
Omer-efendiju i ovu i onu ama nee nikako s njim da se sloe,
niti da ga posluaju. Zaudno mu to kako se svijet promijeni. Sada,
kad im to rekne Omer-efendija nita im ne valja, nita im nije
pravo, pa ne samo to, ve da Bog oprosti! okrivljuju ga meu
se i osuuju da nije pravi turin. A zato? Jedino zato to im ne
odobrava kad vele da e se seliti, to ih prekorava jer ne rade a sve
prodavaju. Kako li su na nj graknuli kad je on, Omer-efendija
koji zna to je erijat rekao da se Kenjarov tobonji ubojica niti
moe niti smije osuditi, a jo vie kad im se je upravo ismijao kad

ono pooe itav buljuk pred okrunika, dok od te sve sile do

pod basamake dola samo etvorica-petorica. Putem svi ohladnili
taman kao to je ohladnio i Hadi-efendija. On prije uvijek itab
pod pazuho pa propovijedaj svijetu kucajui po itabu: Evo ovi
vam veli da nam je dunost seliti se! A ljetos, kako mu objesili
slubu na vrat presta Hadi-efendija lupati po itabu. ta sada
veli itab, Hadi-efendija? pitao ga kotarski poglavar, a on samo
njemu odmahnuo rukom: Proi se, bolan!
Sve je to znao Avdaga i razumijevao da je morao odsuivati.
Omer-efendija ovjek potenjak, prije rad zlu sebi nego svomu
bratu a oni na nj svi, kao na bijelu vranu, pa ga ogovaraj meu
se i jedan drugomu.
E da nam je pusto ovakih vie pa da ih sluamo! Ali kud e
ovako s ovakim ljudima! Ne rekne li im da je svaka njihova luda
pametna eto te odmah da nisi turin, da si izdao i ostavio din i
to go hoe! E ta e! uzdahnuo bi Avdaga vazda ti je to tako
kod nas. Je li jedan to pametniji od drugih pa da more kazati i
nasavjetovati tomu ti nije vie ni dlaka na glavi poteena!
Avdo je zimi htio i po vie puta da doe na sijelo u Alage ama
mu se nije dalo sluati uvijek iste razgovore o vojskama, pak onda
kako e vaba bjeati i svakakvih takih stvari. A i jest zbilja ove
zime opet se poelo pogovarati, kako e udariti Forta s jakom
vojskom, tamo u proljee, i tu ti nije nigdje bilo drugog razgovora,
van o tomu. Alaga pak nije o drugom znao ni misliti ni govoriti
do li o tomu pa da je mogue bilo i dan i no besprekidno. I jo
vie, jo jae uniao u staru koloteinu svoju, koja mu nije dala, da
drugaije misli. Sve jednako on se nije za nita drugo brinuo a
i kako bi? Da sve Neretva odnese na nj k da to ne bi djelovalo,
jer se njemu po glavi vrzaju i velike vojske i ratovi, i ustreba li
iseljivanje, i sve sve, pa je tvrdo uvjeren bio da e se barem neto
ispuniti od onoga to snuje.
Jarabi, ta li ovaj ovjek misli! Nikakva posla, ne brine se ni
za to... toliko puta se je upitao Avdaga, kad bi uo da je u Alage
bilo sijelo, ili da je gdje drugdje otiao.
Za hanumu su to bile stare rane, i boli, gledajui ta radi Alaga,
zapravo gdje nita ne radi ve sve troi a svega manje. Katkad bi
se ljuto zabrinula i mnogu no jedva to bi stisnula oi.
K ono zimnje veeri duge, a znadui da Alage nee za dugo u
no biti doma, otila bi na sijelo svojoj sestri, ili bi sestra sa svojim
kerima dola k njoj. I jo bi ih se dvije-tri skupile da skrate no,
kako se je to sijelima kratila u ono doba. ene razgovaraju svoje
razgovore, a djevojke opet svoje, i alu i bijes i pjesme.
ulsa meu njima najradosnija, najveselija. Djevojka svakim
danom ljepa i slaa, a srea joj se smijala s njezinim Hilmom. Ve
se je u komiluku, u mahali znalo da se njih dvoje voli, i da e ju
Hilmo uzeti. To je ve znala i ispovijedala i njezina mati, koja protiv
tomu nije imala nita, ve se je dapae veselila. Hilmo bi joj esto
dolazio na vrata i njih bi se dvoje tako dugo, tako milo razgovaralo.
Sretna li si, seko! mnoga joj je drga zavidno znala rei.
A ulsa je bila sva sretna i blaena. Prvi joj je Hilmo bio koga
je voljela, a zavoljela ga odmah kako ga je vidjela. Onda je bila jo
zelena al kad ga je vidjela prooe ju najprije k hladni srsi,
te je problijedila, a onda je osu iva vatra. I od tada ona nije za
drugog znala, za drugoga onako osjeala k za Hilmu.
Pa jo kad joj je Hilmo rekao, da e ju brzo, tamo u proljeu
prositi! Tko je tada mogao biti sretniji, tko radosniji od ulse?
BEHAR 128

139

KNJIEVNI PODLISTAK

Jest, ona je od stidnoga veselja na tu vijest klonula glavom, obuzeli

ju plamenovi pa je u njoj srce igralo, i jo jae i jo ivlje nego li
onaj put kad joj je prvom rekao da ju voli.
I od tada je ulsi prolazilo vrijeme u divnim rajskim snovima.
Mati, koja je ve dobro znala ta biva s njenom kerkom, i sama
je plivala u nekom milju gledajui sretnu i zadovoljnu svoju ker.
To joj je ublaivalo sve ostale brige, koje su ju poele ve ubijati
to se je vidjelo po njoj, jer je u zadnja doba silno spala. Neto je
i Alagi od nekud kroz ui prolo o Hilmi i ulsi, ali on nije imao
kada da o tome misli, niti li je to na nj spadalo: on je imao preeg
posla i razgovor o vojskama i skorim ratovima. Uz ovo za njega
nije nita drugo postojalo, te je upravo zaudno kako kod onako
na oi i vanjtinom mirna i tiha ovjeka moe mata biti toli hitra.
Bilo je to ulazom u 1881. godinu, odmah prvih dana prvoga
mjeseca. Studen uhvatila, te ree i para; suha zima. Alaga a bilo
je pred zoru jo studenijega dana probudio se i okretao sa strane
na stranu. Htio je da budi enu da mu ide ispei kahvu, nu kako
je odve rano bilo, bijae mu ao, jer je jo tvrdo spavala. Pa se on
zavezao u misli, u ratne i bojovne misli, i raunao, kad bi k Forta
jer se je to ve za stalno pripovijedalo mogao udariti s vojskom.
Ve je snovao kakve e biti zgode, kako li e biti okraja, te kako e
vabo nagnuti otkud je i doao. Na dvoru je vladao jo mrkli i crni
mrak, samo to se je vidio gdje udara odozgora na prozore slabi sjaj
vedroga neba pred zoru. Vjetar je duhao i zavijao, Neretva umila i
buila, a u toj tiini to je stoput jae odjekivalo nego li inae.
Htio je jo da trene okom ama mu se nije dalo. Sve pogledavao
na pender, kuda je vido gdje se razbijaju mrakovi a svjetlo dana
mal a malo siplje.
Stara, dii se, stara! zovnu Alaga hanumu.
Morao ju je i dva i tri puta zovnuti. On je sjedio ve na dueku.
Ahaha! zijevnu hanuma ispod jorgana, povlaei rukom
preko obraza pa udarajui na usta kad se probudi.
Dii se, dan je! Peci kahvu!
Hanuma se poela dizati polako. Ve je dobro vidno bilo.
Iem najprije djecu buditi! otetura onako jo snena prama
vratima i otvori ih.
S vana zadahnu hladan, silno hladan uzdah, a s njim napade i
bijela magla kao dim.
Hanuma probudi u drugoj sobi ulsu i Mehu, i pozva ih da
idu avdest uzimati i klanjati. Pa onda, k po obiaju, ode u odaju
potraiti Mehmedaliju.
Nema ga! zaudi se Hanuma tresui se od studeni.
Zaviri onda bolje.
Nesretan se on ne rodio! Sino legao, a vidi jutros bit e
da je po noi umakao!
Mehmedalija je tako obiavao u najnovije vrijeme raditi. Mati
ga je tako dva-tri puta uhvatila. Teko joj, k da si joj digerice
izvadio, ama nije smjela da kae Alagi kako Mehmedalija po noi
izlazi, pa se opet uvue pred zoru da ga nitko ne vidi. Da to kae
Alagi, onda i jo gore: istjerao bi ga opet, jer se je tako zakleo pa
ta onda? Onda ga nitko vie ne umiri.
Smota se, pa odmah onako utei u kuu. Zovnu za sobom i
ulsu da joj pomogne.
Ve dan bio kad su svi sjedili za dagarom i kahvom, poto su
uzeli avdest i otklanjali. U sobi toplo, jer je grijala dagara, a pucalo u pei koju je ulsa naloila. Meho sio uz pe i rairio dlane,
140

BEHAR 128

a glavu okrenuo i gledao kako se je na dvoru sledilo. S dagare, iz

raarenoga umura dizao se plin, modrikast plin, a sve drhui i
treperei zahvatajui i sam zrak. Izmeu pojedinih zaarenih komada sikne modri plamen, pa onda spane, a po eravi se sve vie i
vie slae bijela korica pepeo. Alaga prekrstio noge, sa strane se
bokom okrenuo dagari, nad koju je dlan rairio.
A gdje je Mehmedalija? upita on hanumu.
Hanuma kano da se smete, ne nadajui se moe bit takovom upitu.
Budila sam ga, ma tvrdo spava a lijen je ustati! slaga oito
hanuma, bojei se kazati da Mehmedalije ni nema doma.
Alaga srkne iz findan, pa potegnu na ibuk.
Deder mi nalij! prui findan, a udariv lulom od ibuka po
devzi koja je bila pripurena uz eravu na dagari. Dina mi, na
dvoru je studeno!
Hanumi ne pade na um ta da odgovori. U glavi joj se samo
vrtilo, gdje je Mehmedalija a da po nesrei sada trgne na avlinska
vrata eto ti zla, da ne moe gore. Pa se je nekako i nehote sama
k od straha sve ogledala na vrata.
Alagi se jo nije dalo izii. Bilo mu je i u sobi lijepo. Hanuma i
ulsa digle se da po kui pospreme to treba, a za dagarom ostali
samo Alaga i Meho, koji se je primaknuo ocu i sio uza nj. Mehi se
zaarilo lice, a Alaga napeo oi na eravu. Sraunavao sam o sebi
ta se je u zadnjem sijelu razgovaralo, pa i u predzadnjem. Neki
pronijeli glasove da e Austrija kupiti vojsku, uzimati momke ama
tome se nije dala nikakva vanost, jer do toga nee ni doi poto e
Forta udariti. I drugaije svakako je to bilo teko vjerovati, jer:
Ama ta! Nee ona, bolan, glavom u duvar! Ne smije ona nas, vidi,
kakvi smo, pa ako to pokua, smrvismo ju!
enske se u sobu povratile kad se ve i sunce pomolilo na vedro
nebo. Kako otvorie vrata, onako na njih zastruji hladan uzdah,
a s njim napade i bijela maglica. ulsa uzela eref, metnula ga
preda se i vezla uz pender. Hitro je provlaila iglu kroz vez dolje,
a kad bi gore, onda bi prstom napipavala, pa bi se kadto i ubola.
Sa strane bi kradom pogledala oca, a onda digla glavu, ispravila se
i zavirila kroz pender. Rumenim bi joj licem neto odsijevnulo, a
na vlanim oima lomili se trakovi jutarnjega svjetla. Upravo joj
nestalo zlata u igli. Ona udije, otkine i zlatnim koncem onako kao
igrajui se provue preko crvene dnje usnice.
...Bummm!...
Zagrmi, zatutnji u jedanput, odjeknu od peine do peine, a
drmnue i damovi na penderima.
ulsa se sva strese, kriknu, ispade joj i konac i igla pa bojaljivo
pogleda oca i mater.
ta to? upita u neprilici hanuma.
Alaga skrenuo glavom i napeo se, da slua, da uje bolje.
Bummm!... i opet zagrmi, da je odjekivalo.
Bit e vatra! hotjela je hanuma umiriti i sebe i ostale.
Nije, nije vatra! skoi Alaga na noge, kad zagrmi i trei i
etvrti put.
Izae na hajat.
Bummm!...
Allaha mi, bije se boj... da nije Forta? sinu Alagi u glavu,
pa htjede da se odmakne malo k sredini alvije.
Alaga, Alaga, bitisa ona strana! provue glavu aban iz
Sajine kue.
ta veli, brat si mi? Ha neka, neka, hoe nai!

KNJIEVNI PODLISTAK

Eno sada sam uo Forta udario niz Podvele, pa sve osvaja!

Topovi nastavie pucati, a Alaga je bio tvrdo uvjeren da je Forta
navalio. Ve je i vrijeme bilo otkad se govori!
Amo, abane, pomozi mi pusat iskopati! zovnu alaga abana,
te sam poe da trai motiku.
aban brzo upade na kapidik. Zametnuo se krasnom. Alaga
mu kaza u oku od avlije. aban poe kopati, za njim pak Alaga
razgrati.
Uranio, podranio, Alaga! viknuo netko sa ulice na avlinska
vrata.
Tko je? upita potiho Alaga, pa polagano prie k avlinskim
vratima i poviri kroza njih. Ti, Mujaga? ta ono jesu li...?
Dina mi, ne znam ve rekoe mi da je nekakav saltanet
vlaka krstivoda! odvrati mu onaj iza vrata.
Alaga se potegnu na se a iz ruku mu ispade motika.
Zar nije Forta? izusti nakon male stanke i ostade onako,
drei otvorena usta, kako je zadnju rije izgovorio.
aban se isto zaudi, pa presta kopati, te se osloni jednom
rukom na drak od krasne, prebaciv nogu dolje preko uica. Zaokrui oima po avliji, onda nada sobom k nebu, kao kad tko gleda
kakvo e vrijeme.
Alagi je bilo kao da ga je tko hladnom vodom polio: gore,
stoput gore. Iza onih tolikih oekivanja, dojavljivanja, trzavica i
nemira u dui napokon eto razoarenje, koje vie unitava svojom
smijenosti nego li iim drugim. Ta on je bio tvrdo uvjeren da e
nekako sada tako mu se je inilo udariti Forta, pa da ba mora
udariti, jer su se po sijelima raznosili glasovi kako ga stambulski car
alje. Upravo u zadnje vrijeme oni su vodili napete vane razgovore,
uinili sve osnove, vidjeli svoje elje ispunjene i nuto! od svega
toga nita, i sve svri sa rianskom krstivodom.
Cijelo jutro je bio smeten. On je bivao i inae mualjiv, ali bi
ipak utei tota snovao. Nu sada mu se ni to ne da. Prekinuo mu
se konac svih misli i ostao je tu kao sleen, ne pazei nita i ne
mogu se niim zabaviti.
Tek po podne iziao je u ariju i svrnuo se u kahvu, gdje je bilo
dosta ljudi, sve poznatih i dobrih prijatelja. Bio je tu i Omer-efendija, koji se je as prije uvratio s nekim drugim, razgovarajui se
o poslu. Na dvoru otra studen, a u kahvi upravo lijepo, ni odvie
vrue ni studeno. Samo kad se vrata otvore, onda zapuhne mrazni
zadah da se ovjek mora stresti.
Bujrum, Alaga! pozdravie ga, koji su ve sjedili.
Merhaba! po redu e on svima, poto je sio.
ta u tebe, Alaga? okrenu mu se Omer-efendija i primae
se k njemu. ta ti veli, udari li on jutros Forta, kadno topovi...?
utinu Omer-efendija u ali Alagu, pa udari u smijeh.
Alaga nije znao ta bi drugo, pa i sam udari u smijeh.
Otkuda, kud e jo Forta u ovo doba! smijui se preko sile
odvrati Alaga.
A evo drugi svi pokaza Omer-efendija rukom svi su mislili
da je Forta!
I ljudi su se nastavili smijati, o toj zgodici pripovijedati i aliti
se kako su mnogi i mnogi drali da je Forta udario niz Podvele.
Potanko su sve kazivali, kako su se spremali i veselili. Alaga je samo
sluao, a kano da mu je to pripovijedanje mrsko bilo.
Neugodno ga se dojmila ta zgoda od krstivode, te je neko vrijeme
bio kao poniten, kao ovjek komu su sve nade potonule. Komu

e da vjeruje kad su ga eto glasovi i vijesti prevarile a od svega

kazivanja ne bi nita? Ako potraje i dalje u takvoj trzavici, propade
sasma i oboli, jer nita vie ne boli n kad se nade izjalove. A on se
je tako dugo nadao sve do zadnjega asa.
Pa ta da uini u tim mukama, kako da ih se rijei? Zar da trpi
da unaprijed bude varan, i on i svi oni koji jednako s njim misle i
ele? Zar da u ovoj nevolji govorio je sobom on prolaze dani i da
mi ostanemo i da nam drugi zapovijeda, a bez svake nade da emo
se izbaviti?Ne, pa ne! odluivao se je on. Orilo, gorilo ovomu
se neugodnomu stanju mora uiniti kraj poto-poto. Zar da gledam
gdje mi se kauri u sabljama i svi drugi redom motaju ispred oiju?
Pa onda zar da ja podnosim, da nas sile, da ostavimo nau svetu
vjeru, mi i djeca naa? A jok dina mi dok je Alagi iva glava na
ramenu. Kad nema drugoga spasa, a ja u se...
I zakljuio je tvrdo da se seli, tvrdo, odluio. S tom je misli
lijegao i ustajao, ta ga misao nije vie ostavljala.
ta u ja! slegao bi ramenima. Pa sve e dobro biti! Ono
jo to imam, valja to prije prodati, pa tamo u proljee krenuti!
eni nije nita kazivao o svojoj osnovi. Ali je zato prema njoj
ve poeo sam raditi. Gledao je i traio tko e mu koju zemlju i
kmeta kupiti. Sve je raunao kako bi bilo zgodnije uraditi i komu
bi bolje prodao. U tomu je poslu zalazio trgovcima, s kojima je
malo kad ili ni malo opio.
Bio je veoma zadovoljan kako mu je nastojanje sretno kako
je sam sebi govorio ilo od ruke. Za pet kmetova se je pogodio
s istim onim trgovcem komu je prodao Bunu, pa je za njih ve
primio i kaparu. Za ostalih etiri-pet jo i za kue u Mostaru
obrekao mu je nai muterije sam onaj trgovac. Druga mu je
glavna briga bila za obitelj, ili, pravije, za samu ulsu. Nedavno
mu je ena kazala da se djevojka gleda sa Omer-efendijinim
Hilmom, a on da joj je obrekao da e ju i prositi. Djeca se hoe
pa taman! Alaga je odmah razmislio i bio na istu ta e tu
uraditi: Nema nita proti tomu da dade ulsu Hilmi. Isprva mu
je nekako nezgodno ilo kako da se odlui, jer nije mogao znati
ta kani Omer-efendija, da li ostati ili i sam seliti. Alaga mada
bi u srditosti katkad posumnjao ipak je Omer-efendiju smatrao
dobrim i pravim turinom, samo to ima neku udnu narav da
se komu zamjeri. Pa nu Boe moj i meni se je nekoliko
puta zamjerio, al nee biti onaki kako se misli. I on je dobar
turin a zato ne bi ni bio? Turin se rodio, turin se odgojio,
godine i godine po medresama sproveo pa kako bi on da izda
din? Nee on toga uiniti. A bit e i njemu ve svega dosta ta
vaba poinja, pa e se i on iseliti. Ako ne ove godine, pa more
biti dogodine. S njim e i Hilmo, pa e tako i ulsa za nama. I
to ju ne bih dao za Hilmu?
A neto je jo dolo to je pospijeilo, utvrdilo Alaginu odluku.
Pronio se glas da e Austrija sada brzo zvati i kupiti momka pod
puku, u vojnike. Groznije stvari nije moglo biti. Ne samo Alaga,
ve gotovo i svi drugi bijesom su uzbjesnili na tu vijest, koja im je
davala razloga i prilika da razgovaraju kako nastaju sve tea i gora
vremena, a jo malo pa Austrija nee trpjeti ni jednoga turina.
Dok se ovjek s ovjekom sastane odmah je o tomu razgovor.
Eto, gledaj, ta vabo misli! govorili su oni po sijelima. On
vidi, da mu nema drugoga kutaria ve da nas rasturi, ugnjete. Sad
e da nam kupi djecu, pa da ih povlai, i da onda slue kaurskoga
cara i idu u crkvu!
BEHAR 128

141

KNJIEVNI PODLISTAK

Nastala velika strava i pometnja a to koji dan vie to sve

napetije. Meu ljudima nastao mete, prava zabuna a nitko ne
zna ta da se ini i radi. Svak je uviao pogibelj koja svima prijeti.
Pa ta bilo ne damo svoje djece! govorili svi stari. Ja krv
se liti, ja mi se seliti!
A i oni koji su mislili da bi ih mogli uzeti u vojnike zabrinuli se,
nu njihova je zabrinutost bila druge ruke nego li u njihovih otaca.
U njima je kipio bijes, srdba, i svaki je bio spravan da uini to
mu drago samo da se otme toj nesrei.
Malo je bilo ljudi koji su stiavali svijet da se ne plai i ne
uznemiruje.
Tako to mora biti govorili su oni a ni erijat ne kae nita
proti tomu, ve ba veli da valja sluiti cara, ma koje on vjere bio!
A nee to nikomu smetati da ostane turin, kako je i bio. I kao
vojnici, djeca e nam moi u damiju, imat e svoga hodu i sve
kaono ti i sada!
Nu uzalud im je bilo sve, jer ih svijet nije sluao. Sastajali se na
sijela i odluivali ta e. Sad ih se i vie spremalo da sele, a momci
e, kad bude u proljee, ubjei da ne budu na oku vabama. Jednaki
su glasovi stizali iz drugih mjesta, iz Stca, Ljubukoga, Nevesinja,
Gacka, Konjica. I tamo da je sve zbunjeno, da e biti svata, a najbolje tko se je uredio da odmah iseli.
U Alagi je sve bjesnilo a skrb, koja ga je spopala radi toga ta
e biti, nije mu vie dala mira. Ovo najnovije to je vrak svakoga
zla koje je bilo toli veliko, toli pogibeljno, da je pred njim uviao
samo jedan spas otii iz ove zemlje, u kojoj se je rodio, pobjei
tamo gdje mu nee prijetiti nikakova pogibelj, ni njemu ni njegovim
svetinjama. Kao mnogi drugi tako i on odlui da e stalno odseliti.
Svoju je osnovu pripovjedio i eni, te ju nastojao za nju predobiti.
Znaj dobro da to dobru ne sluti. Ljudi svata kazuju, sve
jednu goru od druge. Kad nam djecu uzmu pod puku, morat e
se odrei dina!
I hanumu smuti taj glas.
Pa eto i na Mehmedalija je prispio u dobu, brzo e i Meho
pa da podnosimo sve ono to e od njih raditi?
Hanuma ga je gledala uprepaena i blijeda. Do sada nikada
nije odobravala ta Alaga radi, kako li se dri ali sada, eto uje da
prijeti pogibelj njihovoj djeci i njima. O tomu su ve i ene kazivale,
te su i one sve isto onako drale ta i ljudi.
to sam odredio, to e i biti. Nema vie ovdje opstanka nema!
nastavljao je Alaga.
Hanuma okrenu pogledima oko sebe, kao da bi u jedan mah
htjela obuhvatiti cijelu kuu, pa se smrknu, a u grlu joj zape rije.
ta emo s ulsom? upita ona.
Hm, ja nemam nita proti tomu da ju dademo za Omer-efendijina Hilmu.
A kud e i ta e bez nas?
Ono, ta i mi. Omer-efendija je, kae, pametan ovjek. uo
je ta nam se sprema. I on ima sina, pa e mu ga uzeti ali ja ne
drim da e Omer-efendija dopustiti da mu Hilmu na silu izvade
iz turske vjere. I oni e iseliti pa eto ulsa e svejedno s nama!
Hanumu je sve ono to joj je Alaga rekao, smelo, a nije imala
dosta odvanosti da o tomu razmilja. Nastavila je svoj obini kuni
ivot, a mnogo joj se je puta dogodilo da bi se usred posla, usred
razgovora zapiljila u koju stvar, te bi tako nepominim i ukoenim
oima dugo i dugo gledala.
142

BEHAR 128

Za sve to se zbiva, to se dogaa, ulsa nije nita znala, kao

ni za to to joj je otac odluio. Njoj je pred oima i u mislima bivao
samo Hilmo, a sretna s ljubavi svoje, sladila je i asove majci, koja
se je u keri svojoj preporaala.
Jo je trajala hladna i otra zima a ulsa kano da ju nije ni
osjeala. Nju je okruivalo vjeno proljee, onako mirisno i milo,
onako areno i cvijetno kao onda kad je prvi put vidjela Hilmu.
Njoj se je smijeilo proljee ljubavi, koje ju je obajavalo, zanosilo i
opajalo, a u tom proljeu vidjela je protkan svoj ivot jest dua
joj je njime plovila, jer ona ljubei silnom ljubavi, nije znala zagledati u budunost, ivui samo u sretnoj sadanjosti, u koju je
utapala cijeli svoj ivot.
XI
Nadolo proljee godine 1881., blago i ugodno, a s proljeem
se i zelenilo osulo. List izbio po baama, i vinogradima, nebo se
divno vedrilo, sunce grijalo, a odasvuda poelo odisati novim,
mladim ivotom.
U planinama naokolo Mostara jo je bilo snijega, koji se je na
daleko bijelio, latio i sjajio prama sunanom sjaju. Nu dolje je
ve prilino toplo bilo, a zimi isezao i zadnji trag. Ljudi odloili
zimnje ogrtae, a arinski ivot poprimio onaj obini svoj veseli,
umni lik. Kako se snijeg pomalo otapljao ili negdje daleko kie
padale, onako i Neretva vie nabujala i uzbjesnila, opljuskujui
bijesno mutnom vodom o kamenje i peine.
I nad sami Mostar, nad njegovu okolicu nakon ono lijepih, vedrih
dana nadvili se debeli, tamni oblaci. Kia poela sipiti, lijevati, a
potocima po gradu sapirala je ceste i ulice. Kao da se je nebo otvorilo
a uz kiu napala i jugovina. Kud go okom more doprijeti, sve
napala i jugovina. Kud go okom more doprijeti, sve oblaci prekrili
i kia pljutala. Cijelo po podne, cijelu no nikako nije prestajala,
ve tek u jutro do iduega dana raspukli malo oblaci, nebom se
rastjerali, da se opet brzo sastave. arija se bila napunila radnim
i zaposlenim svijetom. Neretva porasla jo vie kroz no, a jutrom
uz njen um iz daleka dolazila neka mutna orljavina i tutnjavina,
kao da se negdje brda rue. Najednom to poelo zaglunije, kia
udarila jae, a svijet se donekle prestravljeno okretao i ogledavao,
kao pitajui ta bi to imalo biti.
U kahvi na erizu sabralo se radi kie i nevremena dosta svijeta. Po samoj odaji kahve i ne gledajui na dvor vidjelo se da
je kino vrijeme, jer je tavan bio vas mokar od hodanja i mokrih
stopa onih koji su dolazili. Uz pender nad erizom sjedili su jedan
spram drugim Mehmedalija i Salko, oba podbuhla i zakrvavljenih
oiju. Kano da su sluali pljusak kie, pa su samo pogledavali kroz
pender i oima hvatali po mutnoj Neretvi.
A ta veli, Salko, noas? Dina mi, ona mi kaurkinja
zavrti glavom! domisli se Mehmedalija, da neto rekne. A lijepa
je uh ! krinu zubima, nasmija se, stjerav podsmijeh samo u
oba kraja usnica i stisnu ujedno obje ake.
Jako su ju u mehanu nabavili ama zna li? Vidio sam da i
Hilmo oko nje oblijee. Odem ja ovako preko dana, na koju au
rakije ne radi sebe, ve da vidim hoe li ona koga drugoga mimo
tebe!
Pa pa? Kako e, bolan , a ja sam joj dao dosta darova
Aa! i Hilmo oblijee oko nje!
Neka ga!

KNJIEVNI PODLISTAK

Ali te kod nje ogovara...

Hilmo?
Jest ja! I ne samo kod nje, ve i kod tvoga oca kazuje mu i
mae, a da se sam prikae dobar kako ti opet obilazi naokolo
Mehmedaliji kao da ne bi ugodno, to je uo, pa nekako udno
pogleda i malo vie poblijedi.
Dat u ja njemu, kazat u mu s kim on ima posla! stisnu
Mehmedalija aku. A kad si to saznao?...
Na blizu zalomi tutanj, te Salku zaustavi da to odgovori. Udario
bk, kao da gromovi pucaju a uz bijesni um ne uje se drugo nita.
Svi se u kahvi prestravljeno ogledaju, svi nagrnue na pendere.
Hajde, da vidimo ta je! pozva Mehmedalija Salku, die se
i izleti kao strijela, odjuri preko uprije pa na Tepu.
Kia pljuti, k Bog hoe, a ori da se nita drugo ne uje.
Cestom zasu voda i niz Suhodolinu zaderao dronjo kao brijeg,
veliki brijeg, pa bjesni i kida, zanosi duane, valja kamenje i rui
se jo snanije, jo bjesnije u mutnu Neretvu, povlaei za sobom
sve to je na putu naao.
Svijet gleda zapanjen a onda nasta vika i dovikivanje. Gotovo
pola Kujundiluka pod vodom, pa se je bojati da nije tko nastradao.
Grozan je bio as...
Mehmedalija je gledao s duana na cestu se nije moglo od
kie i od potok. Vie od pola sata dronjo je udarao, zaglueno
umio a onda sve manje i manje, dok ne splasnu.
Prestala i kia, a arijom se po cesti cijedila voda, kud je as
prije potocima tekla. Niza Suhodolinu jo je tekla ali slaba i
mirnija. Nu mjesto vode niz cijelu Suhodolinu, pri krajima, po
cesti navukla se brda prine i prekinula puteve. Duani u blizini
iskidani, kamenje naneseno a ona strana Kujundiluka nad Neretvom, to je gledala prama Suhodolini bila je pa je vie nema.
Sve odnio dronjo i Neretva.
Razgaljivalo se nebo, prestao dronjo al Neretva bijesno udara.
Porasla visoko, visoko do pod upriju, a vrhom vrtlone vode plove,
lete i grede i vree brana i samari i sve to je toj nenadnoj nesrei
moglo biti na putu. Ljudi se okupljali, ili razgledavati i uvjeriti
se kolika se je nesrea dogodila. U Podvelei, gore u planinama,
eto se otopio snijeg i vodu nagnao, krei sve to je smetalo. I na
Carini je bio dronjo niz Mazojice, pokidao vinograde, razruio
kue. Bilo je aobe i jauka.
Mehmedalija je tu ostao vie od sata, pa se opet vrati preko
uprije. Bio je letei kroz pljusak vas mokar do koe. Hitio je
doma da se presvue.
Oca je naao doma. To jutro nije mogao izii radi pljuska, a i
radi toga jer se je tuio na glavobolju.
Gdje si ti bio? viknu hanuma na Mehmedaliju pa onda
polagano, kad je upravo uza nju prolazio: cijelu no?
Strahota, ta je bilo! zamahao Mehmedalija rukama, kao
da nije ni uo materina prigovora. Snijeg se noas u planinama
otopio, pa jutros evo sada na udario dronjo i sve unitio. Iao
sam da gledam na Mazojice lagao je Mehmedalija, i sve nam
vinograde iskrilo. Ni trsa nije ostalo!
Hanuma od propasti stisnu rukama, a Alaga mrko pogleda.
Eto poe muklo a oima izvali na hanumu ti si kriva. ta
imamo sad od toga? Htjedoh i ono prodati a ti nikako, ve me
odvrati, velei da e biti vremena. Tolika teta! Vie nikada da me nisi
odvraala! omjeri ju Alaga jo jedanput. Ja u raditi to ja znam!

Mehmedalija izie na tavan u odaju da se presvue. ulsa mu

iznijela svu presvlaku. Dok mu je ona unosila i metala, Mehmedalija
ju je otro pogledavao sa strane, a nekoliko je puta bio otvorio usta,
kao da e ju neto upitati nu ne izusti ni rijei.
Sve do iza ruka nije smio iz doma izii radi oca. Ali zato dok
proao ruak, jedva je gledao da izmakne i da nae Salku. Htio je
uti jo tota, sve, kako mu Hilmo misli kvariti poslove kod one
djevojke to posluuje u gostioni na prijekoj strani, i koju on gleda
od neko doba, umiljavajui joj se na svaki nain.
Mehmedalija je traio Salku, ama da budu na samu, da se mogu
po volji narazgovarati. S toga kad su se sreli, otili su i zavukli se
u Ivinu mehanu pod Humom.
Sad mi opet sve kai! napade na nj Mehmedalija.
Tako ti je, kao to ti rekoh. A ja ne bih mogao toga podnijeti.
Sramota bolan i za te i za tvoje: Hilmo oblijee oko onake vabice
a ovamo zna beli i sam, zalazi tvojoj sestri na vrata. Ja toga
ne bih dopustio.
I nee vie! zakle se Mehmedalija. Ubit u ga, da ga jo gdje
vidim a ulsi u poupati kose. ta, da onaj kaurin moju sestru...?
Eto vidi, kakav je a sve nas je odbjegao, pa tokorse k ne
da mu se s nama, ve hoe sam... Sve pred nama izmie ta zna
nigdje ga ne mogosmo zatei. Alak!
Mehmedalija je zamrzio od jedan put Hilmu zamrzio ga jako,
silno. Kako i ne? Ta hoe da mu Hilmo primami onu curu na koju
je sam on potroio toliko novaca, donosio joj darova. Pa jo taki
ovjek da aikuje s njegovom sestrom? Toga nije mogao dozvoliti.
Jedno je jutro namjerice ostao doma, a mati mu kao da je
uinila po njegovoj elji otila u tetke. Mehe takoer nije bilo
ve sama ulsa, te on u odaji. On ju zovnu.
ujem ja da ti dolazi Hilmo!
usla ga samo pogleda.
Pa ta? Dolazi i dolazit e.
Komu ti tako govori?
to ti smeta Hilmo? Neka mi ga
Mehmedalija je bio mamuran i zlovoljan a ulsine ga rijei
uspalie. Die se i uhvati ju za pletenice.
Reci jo jednom... de hoe li ti Hilmo dolaziti?
A to nee tko e mu zabraniti?
Na! zamahnu Mehmedalija akom iza svih naramica i udari
sestru po obrazu, pustiv joj pletenice.
ulsa se uzdrma, problijedi, uhvati za lice i uz teko jecanje
proli suze.
Mehmedalija pogleda za njom kad je plaui izlazila, pa kano
da je poalio to je uinio.
Neka, neka to je i traila! umirivao se on. Bilo mu je donekle ao nu kad se sjeti Hilme ne, ne, ona ne smije na nj misliti!
ulsa je bila slaba i nemona da to uini, a nije joj se dalo da
se komu potui. Koliko ju je boljelo to ju je Mehmedalija udario,
jo joj je tee bilo kad se je stala pitati zato je to bilo? Od svoga
brata koga je ljubila iskreno, kao to moe dobra sestra ljubiti
onoga koga joj je mati rodila nije se tomu nadala. A i zato? ta
mu je skrivila, ta li uinila? Dvorila ga je kao starijega, gledala mu
u svemu udovoljiti, pa nije nikada ni mrve nita uradila im bi ga
mogla rasrditi. Pa ta on ima proti njoj, proti Hilmi, proti njezinoj
ljubavi? Znala je dobro da joj se je brat u zadnju godinu, godinu i p
silno promijenio, da je postao udan, da ne dolazi doma uvijek, da
BEHAR 128

143

KNJIEVNI PODLISTAK

je osorniji a za to bi bilo jo manje razloga da se na nju obara. Pa

on da se protivi njezinoj elji, da s njom tako postupa jer joj Hilmo
dolazi? Otkuda i s kojim pravom more on to uiniti, i to sada kad
ve i mati i otac znadu za njezinu ljubav, kad je ve utvreno da
e ju Hilmo prositi?
ulsa je dobro ako ne vidjela, a to barem osjeala onako
slutom, da je njezina okolina sada drugaija, nego li prije, kad je
bila jo manja, mlaa. Na materi je opaala, da ve nije onakova
kao prije. Sad je smrknuta, zamiljena; prije dobra, kao to je
kruh dobar sada se znade esto puta razljutiti. Nije joj sve uvijek
pravo bilo, a katkada bi znala po itavo po podne sjesti sama pa da
s nikim ni rijei ne progovori. I otac joj se je promijenio. Malo je
kada u zadnje dvije-tri godine na njegovu licu vidjela onaj smijeak
kojim joj se je smijao nekada, kad bi ga djetinjom nevinom radosti
doekivala na dnu ulice ili na avlinskim vratima, pa mu se hvatala
oko akira. Ona nije shvaala ni razumijevala tih promjena ali
ih je dobro opaala. Koliko li je puta zaeljela da otac i mati i
sva djeca onako na veer sjednu na okupu, pa da se razgovaraju,
smiju i zabavljaju kao prije. Sada kano da je toga obiaja u kui
nestalo, kao da je glavnja pala i jedno od drugoga rastavila. Otac
nema kada da se doma ustavi, ve sve s drugima biva, sve mu je
drugo pree, a kad se doma nae onda nije sam, ve se oko njega
okupe nepoznati i poznati ljudi, te tamo gore u odaji nad baom
razgovaraju. Uinilo joj se je kao da oca upravo otimlju i te od
kue, a kad bi ih iz sobe iza pendera gledala gdje se jedan po
jedan povlai po avliji bilo joj je da ih odmah rastavi, rastjera.
Kano da ih je zamrzila tako ih nije mogla gledati. Pa jo u zadnje
vrijeme... Od zimus poeli se i momci nekakvi sastajati na sijelo
Alagi i Mehmedaliji. U razgovoru s materom razabrala je da se tu
misli o nekakvu bjeanju ali dalje nije htjela pitati i raspitivati.
Nije joj se dalo, jer je opet meu tima vidjevala Salku. Poznavala
ga je po kazivanju. Nikada joj nije prije na um ni padalo da ga
pogleda, ma da ita o njem pomisli, al sada, otkako je poeo u njih
zalaziti na sijela, neugodniji joj je bio nego i jedan drugi. Nije joj
nikada nita uinio, s njom nikada rijei progovorio, al otkad ga
poe razmatrati da se osobito voli s Mehmedalijom, odmah joj je
ispao iz volje, mada joj ni prije u njoj nikada nije bio. Zato se on
hoe s Mehmedalijom? Pa ovo kad se ovdje kupe radi nekakvih
dogovora zato nije s njima i Hilmo? Ha a tko bi mogao biti
kriv da se je Mehmedalija raspuao, da to ve svatko znade? Nee
li tu biti razlog kakav to se Mehmedalija, kako je sluala, tako voli
sa Salkom, nee li tu biti koji povod da ju brat grdi radi Hilme,
Hilmu mrzi i radi njega da s njom tako postupa, emu se od svoga
brata nikada nije nadala a najmanje sada, kad su i otac i mati za
to da ona poe za nj?
Boljelo ju je to ju je upravo Mehmedalija udario, boljelo ju je
i ono kad ju je udario, malo je i zaplakala i razglabala u sebi o toj
stvari nu brzo se je opet stiala i umirila. Nekuda joj bilo ma i
nejasno k slatko to je morala malo podnijeti i pretrpjeti radi
Hilme, a onda sjetivi se da njezinoj ljubavi s Hilmom nita na
putu ne stoji, a sam Mehmedalija ne more nita uiniti opet se je
brzo smirila i razblaila, gledajui unaprijed one slatke, toli eljno
snivane asove koji e tek doi. I odmah je zaboravila to joj je brat
uinio, zaboravila da je u prvoj vatri i sama mislila da se radi toga
potui materi zaboravila je sve samo to nije zaboravila Hilmu,
rastapajui se i blaei svojom istom, nepomuenom ljubavi.
144

BEHAR 128

Nastalo je ve lijepo vrijeme, brzo sredina proljea, a Alaga nije

jo nita govorio o iseljavanju. Hanumi je to donekle bilo i udno
a i povoljno u zadnje vrijeme, jer se nije mogla nikako sljubiti s
milju, da bi svi ostavili zauvijek ovu kuu, ovaj kraj, pa otii tamo
gdje nigdje nikoga ne poznaje, niti li drugi tebe poznaje. Hanuma
imala dosta briga na glavi, dosta muke, pa nije pravo ni imala kada
da misli o onomu to joj je jedan put zimus Alaga rekao. Nikako se
nije mogla smiriti radi Mehmedalijina ivota a Alagi se bojala
potuiti, da ne bi sina sasvim istjerao, kako se je nakon one nesree
bio zaprijetio. Boljelo ju je to Alaga radi: nikad nikakva posla, ve
sam pusti troak, a uvijek prodaj neto danas, neto sutra. Kroz tri
godine kua silno spala i otanala, k kad nitko nita ne radi, a svi
skupa troe. Jedina joj ugodna briga bila Meho i ulsa, nu brinui
se u zadnje vrijeme ulsinom sreom a opet i radi ostalih briga
Mehu nije vie tetoila kao prije. Sad joj je bila jedina misao i
elja da ulsu namiri, da ju vidi sretnu i zadovoljnu, kako i sama
djevojka eli. Tu se je osjeala sretnom: momak je bio kao da
ga je dobar as poslao. Gdje je go ula govoriti o Hilmi, svagdje
najbolji glasovi, kako je dobar momak, valjan i vrstan trgovac. A
opet i Alaga je bio za tu enidbu jo malo pa e biti sve gotovo, i
prosidba, i vjenanje i sve.
Alaga se je raskrstio s misli da seli u proljee. Jedno radi ulse,
a drugo, to je bilo za nj puno i mnogo vanije radi glasina, koje
su se pronaale. Dolazile su vijesti da svijet radi vojastva bjei
u goru, da e se sastavljati ete, da e se udarati na vabu, a tad
da e i sultan poslati svoje vojske. To e onda napasti kao mrav,
i nema druge, onda je vabi odzvonilo. To je znamenita stvar, a
upravo onako kako je on i mislio i elio. Ne gibi to e biti sve
tako pa zato da ne eka i da ne vidi ta e od toga biti? Ako sve
uspije dobro, kao to i hoe zar ne bi bila najvia ludost da se
iseli? Jedino mu je muke zadavao Mehmedalija, ako njega uzmu?
Nu neki su kazivali da jedinke nee pod puku: a i Mehmedalija
je jedinak, jer bogme, Meho je jo dijete. Dakle njega za stalno
nee. Al zato je ipak za svaku sigurnost pomiljao i na to. A
on je o tomu i razmiljao i razgovarao takoer radi drugih, da
im uzmogne dati savjet i kazati zgodu kad mogu ubjei. S toga
se je u njega na sijelo osim starijih ljudi sabiralo i momaka.
Isto tako je puao Mehmedaliji da se i on s drugima sastaje i
razgovara: kad je opa pogibelj dobro je mislio Alaga valja i
svaki sa svoje strane da se brine i neto radi. A Mehmedalija je
savjesno vrio i izrabljivao to povjerenje i dozvolu. Po itav dan
ga nema doma i nekad i nou izostani. Otac mu je davao novaca
da uzmogne sjesti meu ljude. Jedno dva puta ga je Alaga vidio
pijana ali mu nije nita zamjerio, jer je drao da je to Mehmedalija uinio od alosti i brige, od ljutnje i bojazni pred onim
to se na nj moda sprema. Pa napokon i drugi su momci to
isto tada inili, koji gotovo nikada nisu okusili nikakva pia, a
sve od oajanja ili beznadnoga veselja: kad se rui sve, neka i to
pada, svakako se primie odsudni as, pa to dragi Bog dade.
Tko bi i mogao u taj as to mlaariji zamjeriti? I tako je Alaga
Mehmedaliji sve oprostio.
A sada kako je on sada sretan bio u svom Mehmedaliji! S
njime se je razgovarao kao s odraslim ovjekom i nikada da bi
pomislio da bi njegov sin za ranijega mogao tako ozbiljno i lijepo
misliti. Mehmedalija bi sam odmah svaki govor svraao na vabu, na vojnitvo pa bi govorio i ljutio se, mahao rukama. Sam

KNJIEVNI PODLISTAK

Alaga priznavao je u sebi da tako nikad estoko nije ni sam u sebi

govorio kao Mehmedalija, pa se je od milinja gotovo rastapao i u
sinu ponosna srca gledao valjana, vrijedna i odluna turina. Koji
drugi otac mislio je Alaga more biti tako sretan, da ima takvoga
sina? I on bi ga odmah pomilovao, ogrlio ama mu se nije dalo
da se odmah pred sinom oda i da mu pokae koliko mu je ugodio:
ta pred mlaim ipak se valja drati malo ozbiljnijim, hladnijim.
Kad se je jednom sastao s Omer-efendijom, ipak je vido da
mora malo otro opomenuti sina.
Zar ne vidi, bolan Alaga, to ovi rade? Koji misli da bi ga
moglo uzeti u soldate, to ti sada svaki pije, pa nikad da se otrijezni
od rakije. I po erijatu je bolje da odu ovoga cara sluiti nego da
se opijaju. A dina mi, valjalo bi im i da ih uzmu, ne bi li se malo
primirili i pameti dozvali! Ve ovako boje se i ne boje a sve pij
danas, pij sutra. Kad misle neto uiniti, eto, neka se svi saberu pa
neka bjee u goru, kao to i vele ta sad je lijepo vrijeme, ili nek
sele u Tursku, kad kau da je tamo bolje. Nita to ama pripazi li
ti na svoga Mehmedaliju?
to?
ini mi se, kako sam uo, i on koji put potegne, pa se napije.
Bolan brate, ne valja tako!
I zbilja, Alaga je jednom prikorio Mehmedaliju. Posluao je
Omer-efendiju.
ta ja ujem kaurine? Kazuju mi da si pio uje li, da mi
nisi vie toga uinio!
Kad su poele oblasti paziti i nadzirati gdje se sijela sastavljaju,
Alaga je odmah vidio da mu je kua na nezgodnu mjestu, pa da
bi ih mogli lako nai. Zato su odredili u zavuenoj ulici, podalje
malo, u jednoga od prijatelja da se sastaju, da ne bi kod Alage
bila neprilika.
Mehmedalija se redovno sastajao sa Salkom, a nije rijetko
bivalo da je Salko izjutra ili po ruku doao u Saje da tamo prieka
Mehmedaliju. Dok bi ga ekao, sa Sajom bi se na dugo i povjerljivo
razgovarao, a nekoliko puta joj je donio i darova u jagluku ili u
hartiji. Salko je inio sve to je drao da e biti Mehmedaliji po
volji. A znao je dobro da ne moe njegovu prijatelju dan proi, a
da se jutrom ili po podne ne vrati na Carini lijepoj krmarici. S
toga bi Salko sam uvijek prvi tamo poao, ili dan prije, kad bi se
rastajali, Mehmedaliji pripovijedao, kako e biti lijepo, kako li e
se ugodno zabavljati kad sutra odu lijepoj krmarici.
Jedno se jutro Mehmedalija digao pokasnije. Daleko sunce
poodskoilo. Sino doao doma negdje iza ponoi, a ugrabio
zgodno, kad mu jo otac nije bi doao sa sijela. Bio je sa Salkom
u lijepe krmarice, a ona ga ispratila o ponoi s rijeima da ga
i sutra oekuje. Tako bi mu uvijek rekla i Mehmedalija bi joj
uvijek iao. Digao se i umio nad leenom, obukao i uredio. Ama
je bio neto nezadovoljan. Hvatao se po depovima, pa se onda
ogledavao naokolo po odaji. Kao da je neto izgubio pa trai. Onda
uze hodati polagano i iz odaje zalaziti u odaju, gledati po avliji, po
bai. Napokon otvori odaju to je bila u dnu tavana i razgleda se
po njoj. Oko mu pade na materin sanduk, u kome je opazio klju.
Pogleda opet na tavan, niz basamake, okrenu glavom da namjesti
uho, ne bi li to bolje uo i primaknu se sanduku. Otkljua ga,
pa poe po njemu prebirati lijepo ureene i presmotane haljine.
Prebirao je najprije s jedne, pa onda s druge strane dok napokon
ne izvue materinu dzu, ogleda ju, izvadi akiju i odree mah-

mudiju. Opet metnu dzu gdje je i bila, al taman da e sanduk

zatvoriti, u odaju doe ulsa.
ta, jadan ne bio, prebire po materinu sanduku? preplaeno
ga upita sestra.
to ti ima govoriti? uti ako rije kae i materi pripovjedi
znaj, da u zbosti i tebe i Hilmu...
Djevojka trgnu na se i sva problijedi.
...uo sam ja stvari i o tebi i o njemu. Da si mi odmah umuknula uvaj se ni rijei! otro joj zaprijeti Mehmedalija.
Mehmedalija brzo zatvori sanduk, jo jednom pogleda ulsu,
da je jadnica sva protrnula, pa izleti na dvor.
Iao je kao da je za njim potjera. Pred kahvom na erizu
susretnu ga Salko.
Hoemo li a? namignu Salko okom preko uprije i nasmije se.
E jata!
Ima li ti to para?
Imam, imam dosta!
Otkuda ti?
Uzeo sam ocu jutros tri oke duhana u demetima pa prodao.
Nije mi otac htio dati, ve neto malo pa sam morao. Privezao
duhansku iglu za mlat, a onda nabadaj sve demet po demet i vadi
kroz pender jer je duhan pod kljuem.
Ja sam morao juer mehandiji ostaviti sahat za pie ma
svejedno, ima ti! Hajdemo!
I pooe preko uprije. Salko je poveo razgovor o Hilmi, i
napadao na nj, jer da on svagdje govori proti Mehmedaliji.
Da samo uje! uvjeravao ga je Salko. Pa jo ima obraza
da ti sestri dolazi a ovamo, kad nije tebi mogao oteti lijepu krmaricu naao neku drugu vabicu, pa sve na nju potroi. I on
hoe da ide tvojoj sestri
Nee, dina mi! Ako ga vidim i zateem, teko njemu!
U krmi nije nikoga od gostiju bilo, pa kad su se njih dvojica
pribliila krmi, na vratima je stala podboenih ruku jo omlaa
enska, stasita i jedra i u rastu i u bedrima i u prsima. Lica joj puna
i bijela, samo to se sa svake strane od nosa do ugla od usta protegao
modruast nabor, kao i koluti ispod oiju.
Nasmija im se odmjereno, nekako nehajno i pusti ih unutra,
sve gledajui za sobom na sokak, kao da koga iekuje. Kad su
oni sjeli za stol male, tamne krmice, u kojoj jo nikoga nije bilo, s
visine ih je pogledala, drei suvinim da ih rijeima upita, ta e.
Najprije emo pive, pa rakije a? upita Salko Mehmedaliju.
Taman tako, daj nosi, gospojo! ree djevojci Mehmedalija,
pogledajui na nju eljnim okom.
Kad im je lijepa krmarica donijela pivu na stol, Salko namignu
lukavo oima, a Mehmedalija ju sav drui i kao bojaljivo tek s
vrka dodirnu u debelu i gojnu nadlakticu.
Nhaa! uzdahnu on na glas. Sjedni, gospojo! pokaza joj
Mehmedalija mjesto, da sjedne uza nj.
Nemam kada! otrese ona, omjeri ga dva-tri puta i poe blie
vratima da gleda kroza njih.
Mehmedalija preneraen razrogai oi za njom, a da ubije tugu,
nastavi piti s prijateljem. Trusili su pivu za pivom, a pusta im se
oslaala, da nisu ni mogli pomisliti da se dignu. Pie ih razgrijalo,
te nisu ni opazili da se je oko podne radi ruka izmijenilo dosta
svijeta, a po podne da su opet sami ostali. Napokon im piva dosadi,
pa naredie rakiju da se njom zabavljaju.
BEHAR 128

145

KNJIEVNI PODLISTAK

I etiri sata su po podne bila prola a oni sve sjede i piju.

Salko je ve bio uhvatio, a jo vie Mehmedalija, komu je jezik
silno oteao.
Amo, amo, gospoja ahaa! okrenu se Mehmedalija na
stolici za djevojkom, koja je prolazila besposleno, ali kao namjerice blizu njega. Zar me ne voli.
Dragi moj, uh! skoi ova hitro, obujmi ga od traga
rukama po prsima, pritite ga na sebe i poljubi u usta.
Sjedni tu ovdje! zvao ju je Mehmedalija.
Njoj je na krajevima usnica lebdio neki udan smijeak, a oi
joj sve letjele na ulicu. Sjela je kao nehajno uz Mehmedaliju, a
onda k da se predomislila, pa mu prebaci ruku preko ramena i
zagleda mu se u oi. Mehmedalija objesio ruke niza se, napinjui
sumorne i krvave oi da ju gleda. Katkad bi samo digao ruku i
hitro, rek bi kradom, prevukao njom preko ramena pa preko
prsiju lijepe krmarice, a ona bi se, kad ne bi zaboravila, stidljivo
stala braniti od toga.
Turin ti mene nema rad! teko je lijepa krmarica
izgovarala i sebi primicala Mehmedaliju.
Ja ja? rastvori oi Mehmedalija, gotovo ni ne nadajui
se tomu upita.
Nema, jer bi mi inae dao kakovu uspomenu!
Mehmedaliji se od blaenja rairi lice, u koliko je mogao
razumjeti ono to mu je lijepa krmarica rekla. Taj as nije se
mogao dosjetiti da joj je dao mnogo skupocjenih darova on je
bi sretan to je i opet od njega pitala.
Evo, donio sam ja tebi! mai se on rukom u njedra, te
iz depa od jeerme izvadi zlatan prsten zmijica obavijena
nekoliko puta.
Ah! zaudi se lijepa krmarica, kao da je htjela i oima
prsten uzeti, pa ga stade navlaiti na prst. Duo moja! ogrli
ga debelim rukama, nasloni se na nj i stade ga ponovno ljubiti.
Otkuda mu prsten? upita se sam Salko, gledajui ga na
prstu djevojinu, koja se kraj Mehmedalije sjela i neprestano
oko njega tetoila.
Oko iindije nagrnu svijet sve mlaarija. Djevojka se je
morala dignuti da ih podvori rakijom, a kako im je donosila,
onako je svatko za njom gledao, a tko je mogao, i utinuo bi ju
za debele ruke. Mehmedalija se samo prevjesio preko stolice, a
kud god lijepa krmarica, onuda i njegove oi, gledajui ju u lice.
Ona bi se kadgo obrnula i vragoljasto se nasmijala.
I pilo se je dalje, a rakija sve vie razgrijavala i oteavala
glave. Sunce odavna ve palo k zapadu, a mlaarija od brige radi
vojatva udara po rakiji, a rakija podie ruke da se hvataju lijepe
krmarice. Jedan od onih tek nadolih otetura se u kut djevojci,
stade preda nju i prui ruke prama njoj, te ju uhvati vrsto, jedva
joj neto pod glas pripovijedajui, a sve klimajui sa strane na
stranu. Djevojka mu se smijala.
Ne krei u nju! viknu Mehmedalija.
A tko e mi zapovjediti? lako okrenu onaj glavom.
Velim ti, ostavi! poe se Mehmedalija dizati, i naleti u
onaj oak, gdje je sjedila djevojka.
De koga e ti? namjesti se onaj proti Mehmedaliji.
Odlazi otalen!
Neu!...
Na! zamahnu Mehmedalija i udari ovoga po vratu.
146

BEHAR 128

Djevojka skoi, ostali se slete i navalie na Mehmedaliju, koga je

branio sam Salko. Nastala prava tunjava, udarci padali i odjekivali,
a djevojka izie na ulicu da zovne straara.
Dvojica su dola i rastavila ratoborne momke. etvoricu momaka uhvatie, dok se ostali izvukoe jedan po jedan. Meu onom
etvoricom bio je i Mehmedalija. Svaki je straar uhvatio po dvojicu
sa strane za ruke i poveo ih sobom preko arije. Znatieljni svijet
je gledao za uhapenicima, a pri tom se smijao i pravio svakojake
opaske radi toga kako su momci tekih nogu i glava posrali sad
na ovu, sad na onu stranu.
XII
Hanumu je bolno pogodio glas da joj je sin opet zatvoren. Jo
prije nego joj je to o tomu Alaga pripovijedao, ona je ula to u
mahali, to je i kao je bilo. Kao da ju je neko noem pogodio tako
se je to nje kosnulo. Od muke i boli sva poblijedila, ustima stisnula,
a zapanjenim i suhim oima prevrala, kao da neto brino trai.
Ha jesi li ula to je oni tvoj sreo uradio? ujedljivo joj
dobaci Alaga.
A nju je to gotovo vie opeklo nego li ju je zaboljelo kad je ula
ta je opet s Mehmedalijom bilo. Alaga ju prekorava kao da je ona
kriva svemu kakov joj je sin, kao da ga je ona raspuala. A kako
moe mati da svojom voljom bude kriva srei svoga djeteta? Zar
mu ona nije kazivala svako dobro, i zar nije Alagu opominjala da
bolje pazi na sina, da se ne liska i ne skita i dan i no? Alaga ju
nikada nije htio posluati, sve su mu neke druge besposlice bile
pree nego li kua i djeca i tako je Mehmedalija imao i zgode i
slobode da se lola, da pije i da se karta. Pa koja sramota cijeloj kui!
Svak e iv na nj upirati prstom i pokazivati, da je to taj i taj a
sva sramota pasti e na nju sirotu! A je li ona kriva svemu tome,
te tko je pravi krivac?
Bojala se je i pomisliti da tano odgovori na to pitanje. Ta kako
bi ona opet mogla Alagu okriviti za to to je taki Mehmedalija? Ni
Alaga nije nikad poelio da mu se sin iskvari, ve naprotiv, ako
je imao kada da o tom razmilja, elio je da bude valjan ovjek,
tovan i pribran meu ljudima. A eto nesrea je drugaije htjela,
pa Mehmedalija pada i pada.
Hoe li Bog dati bolje?
Neto joj se steglo oko srca, a na oi joj se inilo da sve vidi crno.
Nekako kao da sve ide u natrag, sve gore i gore. Alaga se zapustio,
nita ne radi, prodaje zemlju komad po komad: da je barem
polovina ostala od onoga, to se je nekada imalo, nikuda bolje!
Sve se smaklo, a jednako se troi. Sada opet i Mehmedalija udario
po zlu, pa gdje to uhvati, ono i ubije, da nita za njim ne ostane.
Pa ne to ve evo po drugi put je dolo da je bio zatvoren. Koja
sramota! Kojim srcem da eka jadnica nove, budue dane, kojim li
obrazom da pogleda u oi svijetu? ta e se rei, ta li govoriti o njoj
i njezinoj kui? A sada opet najvie u as kad bi imala usreiti ker
i dati ju za Hilmu! Nee li to smetati njezinim eljama, pokvariti
nade i njoj i ulsi? Zar se ne bi Hilmo mogao svega okaniti radi
sramote to ju ini Mehmedalija, zar ne bi mogao s pravom rei:
kakva mati, takva i djeca ?
I upravo radi toga koliko li se je bojala Alagine ljutnje! Opet se
je zakleo da Mehmedaliji vie ne da u kuu, ve neka ide kud zna, i
neka radi ta zna. Moe biti da svako ne zna ta je poradio pa zato
onda pred svakim svoju sramotu otkrivati? Moe biti da Hilmini

KNJIEVNI PODLISTAK

jo ne znadu za ovu novu nezgodu pa zato ih ii upozoravati na

nju? Ne bi li to nekako na njih nepovoljno djelovalo, upravo u ovaj
as kad se kroz ui provlai da e Hilmo zaprositi ulsu, kad se na
to spremaju i s jedne i s druge strane? Pa i ta bi inae ta stroga
zakletva koristila Mehmedaliji samom, bi li ga to ita popravilo?
Bi li ga to smekalo, dozvalo pameti, izvelo na pravi put?
Njoj se je sasma neumjesna inila ta Alagina strogost, a tim
neumjesnija, to bi onda moe biti Mehmedalija i izvan kue jo
gorih stvari radio, a sve za inad onima koji su ga od sebe odrinuli.
Ona se jo dobro sjea kako je prvi put nagovarala sina, kad mu je
otac zabranio dolaziti, da poljubi bbu u ruku i da ga moli da mu
oprosti pa kako je tad Mehmedalija na to osorno odgovorio! A
kasnije, kad se je s ocem izmirio, neko se je vrijeme uljudio i gledao
na se, dok ne dooe glasovi o vojatvu i dok mu otac opet ne pua
uzde. Pa ta mu dakle pomae sva ta strogost? Upravo s toga nije
ona sada Alagi nita ni kazala ta joj je Mehmedalija uinio. Iz dze
joj otkinuo nekoliko zlatnih novaca, odnio joj zlatan prsten, svijen
na zmiju. ta e da radi? Njoj ne bi toga ao bilo al samo da joj
sin nije bio onaj grenik, onaj krivac, koji je to zlo uinio. I kad bi
to sada kazala Alagi, ili bi to koristilo, ili bi se to moglo naknaditi?
S toga je naumila govoriti Alagi, da ne tjera sina od kue, jer
to ni onako nee njemu koristiti, a tetovat e srei kerinoj. Neka
barem ouva jedno dijete kad ne more oboje.
Kad je naveer Alaga doao doma a bilo je pokasnije ona
ga je ekala sama. ulsu i Mehu poslala da spavaju. Kad je Alaga
uniao u sobu, digla se pred njim, da preda nj metne tablu gdje
e sjesti. Jo nije bila prostrla dueka, a i Alaga kano da nije htio
odmah lei, ve onako smrknut sjede.
Spavaju li djeca? upita ju on, pogledav u nju navuenih obrva.
Jest! uje, dina ti, ba valja da se porazgovaramo o ulsi!
odmah ona nastavi, zatvarajui vrata to ih je Alaga za sobom
otvorena ostavio.
E? izvrnu Alaga glavom, pripaljujui ibuk na mumu.
Eto zna, uo si i sam, da se Hilmo Omer-efendijin gleda s
ulsom. Javljaju nam da e ju brzo prositi pa ta veli, da mu
ju damo?
Hm a to ne? Hilmi ne mogu nita zamjeriti. Kua mu je
dobra, s Omer-efendijom sam odavna prijatelj a opet hm! ja
nemam ta proti tomu rei!
I ja tako velim, a bogme, i ulsa to hoe!
I nastavili su o tomu razgovarati, a Alaga se tako mirno drao
kao da se nita nije ni dogodilo. Hanuma mu je dokazivala da e im
ki biti sretna s Hilmom, da e se dobro udomiti; Alaga je pak i sa
svoje isto nadodavao, te se je hanuma upravo udila kako to da je
Alaga naao barem jedan put toliko vremena da se s njom razgovara
o obiteljskim stvarima. U ovoj nevolji i to joj je bilo tako slatko, tako
ugodno, da se je osjeala gotovo sretnom kao to je nekada bivala.
A vidi jednu u ti rei. ini mi se, mjesec, najvie dva dana
da proe, Hilmo e zaprositi ulsu. I njoj je tako rekao. Ve zna
li bojim se, da ne bude to radi one nesree, radi Mehmedalije...
Ne govori mi o njemu, koji mi sramoti obraz pred potenim
ljudima! smrknu se Alaga, pa ljutito otpuhnu, tako, tek to nije
utrnuo irak, koji je bio daleko od njega.
A dina mi, i meni je k i tebi... Jadna ti sam, Boe moj! metnu
ruke na lice, nu brzo se opet sustegnu i upilji oima u plamen, koji
je hitro trepetao, pa se opet umirio, da plamsa mirno, jako. Je li

ti draga srea tvoje keri? upita ga ona, samo jednom, hitro skrenuvi oima s plamena na Alagu, da se opet u mum odmah zagleda.
Alaga ju pogleda i ljuto i blago, kano da je onim pogledom
htio enu upitati:
Zar jo treba da ti reknem?
I ona mu poe kazivati kako bi ba sada najgore bilo kad bi
Mehmedaliju otjerao od doma. To bi moglo uiniti da mnogi saznadu koji jo nisu saznali ta je uinio i koju sramotu. A tko zna,
ne bi li se radi toga i Hilmo predomislio pa ta onda? ulsa za
njim izgubila i pamet a jo, tko zna, kad e se i hoe li se za nju
ovakva prigoda deseti!
S toga bih ja rekla da ga puamo doma sad za sada, dok ovo
ne budne a onda, opameti li se, dobro s dobrim, ne opameti li se,
neka udara glavom kud god zna i more!
Da ja onoga hrsuza primim u kuu? izvali se Alaga po
minderu na jastuk i zabode oima u iu.
E nije samo to! Ja sam ula a dina mi, bit e i ti sad kad
budu uzimali momke pod puku, da e najprije sve one koji se skitaju,
a kue ne imaju. A zar ne bi onda odmah uzeli i Mehmedaliju, pa
kad bi ga uzeli to ti koristi sve, to si do sada razgovarao i radio
i nakanjivao? Vidi, ta bi se otuda moglo izlei: Hilmo bi ostavio
ulsu a onda ona ne bi vie za nikoga i Mehmedaliju bi svakako
odmah uzeli pod puku.
Alaga privue obrvu obrvi, nabora mu se elo, a oi zapele jednako o iu, pa niti da bi rijei, ve kao da neto teko premiljava.
Hanuma ga je gledala bojaljivo, upravo drui, oekujui ta e
rei. Licem joj se, kao i sve u ovo zadnje vrijeme, prelijevao izraz
sjete, neke tajne, tuge, a dok je govorila, govorila je tako mirno, tako
jednostavno... Na ono to je Mehmedalija poinio, tako je otvrdnula,
pa sada kano da nije imala vremena da njega ali koliko je naprotiv
mislila da se mora skrbiti za ulsinu sreu. Takov biva onaj koji
se je navikao neugodnostima, a ne gubi nade da e ih i opet imati,
te ih oekuje, mislei: Svejedno, bit e to e biti! Za Mehmedaliju
kano da joj je postajalo svejedno, kano da ga je vie od polovicu
izgubila, a drugu da e brzo, pa ga poali kao da ga vie ni nema,
kao kad majka zaplae za nestalim sinom. Jedino se je brinula za
ulsu, za njezinu sreu, koja e joj se eto brzo nasmijati pa bi
htjela da joj ju ki uiva svu, u cijelosti, nepomuenu tako ju je
voljela, a i jo vie, otkad je poela gubiti nadu da bi moglo to biti
od Mehemdalije.
Alaga zadimio iz ibuka i tegli naglo, glasno, a u luli sve frti
duhan. Nekoliko puta se okrenuo sa strane na stranu, kad bi mu
poela pomalo trnuti ruka na koju se je naslonio.
A ta misli, ti, to veli? tiho ga i bojazljivo upita ona.
Neka ga hiljadu avola nosi! mukim glasom izusti Alaga,
tresui pepeo iz lule na tablu. Ja mu ne branim ama nek mi ne
izlazi pred oi kad sam ja doma!
Sutra dan se je Mehmedalija bio dovukao doma. Podvio glavu,
u prvi mah, kao da se je bojao pogledati materi u oi. Nu kad je
vido da ga ona ne rui niti na nj vie, ohrabri se, te ode na tavan,
kamo je kasnije za njim i hanuma dola.
Sine moj, ta to radi? blago mu ree ona. Oiju ti, hoe
li se dozvati pameti? Evo, hvala Bogu, ima oca, koji se brine za te,
nita ti ne fali; sjedi doma, pa nee nikome biti kriv. Sino sam
ti se s bbom razgovarala pa da zna kako si ga raalostio! On ti
ne bi nikada nita zamjerio da sjedi s mirom, a i sam bi ti katkad
BEHAR 128

147

KNJIEVNI PODLISTAK

dao i rekao da se ie malo razveseliti. Pa kud e vie? Onda ne

bi bio nikomu kriv niti li bi te zatvarali! A tko ti je vii prijatelj
nego tvoj otac?
Mehmedalija ipak kano da je i sam veoma dobro uviao da je
sagrijeio, pa se skutrio i utio. I sam se silio da se smiri, a ve i s
toga to se je jednako bojao oca i njegove strogosti; malo bi kad po
danu iziao kuda, te se obino vrzao samo po Dnjoj Mahali. Ve
ipak na njemu je bilo itati ta je lealo u njegovu srcu, u njegovim
mislima. Kad se pomalo poelo zaboravljati ta je uinio a svijet
mnogo tota brzo zaboravlja u njegovim oima, u njegovu hodu
i dranju bilo je vidjeti nekoga ponosa i samodopadnosti, osobito
kad bi bio uz koga. Makar da je malo zabrazdio ipak je eto tu
nedavno u onoj tunjavi pokazao svoju snagu i odvanost pa zar
to nije junaki? On je svoju obavio, pokazao je tko je i to je, a sad
je dobro, da ga se drugi boje. On je svoju uinio.
Mati se primirivala radi njega, a i Alaga kano da je poeo zaboravljati po malo da se mora na Mehmedaliju srditi.
Jedina ulsa ivjela je sretna i blaena u ljubavnim snovima.
Za pravo nije ni saznala ta je opet bilo s Mehmedalijom, tek je
neto naula, ali nije imala kada da se istrgne iz onih svojih slatkih
i ugodnih misli. Od njena veselja kano da se je cijela kua veselila,
a kako li bi lijepo odjekivalo kad bi ne znajui ta vie od sree i
blaenstva zapjevala i izvila na tavanu ili u bai! Mislei na Hilmu,
svaka joj je ilica trepetala, a nekada bi joj se prisnilo onako na
javi kao da joj je utisnuo cjelov na usne, ogrlio ju i tad bi joj
zaigralo od milja oko usana, grudima bi ju sjeknula dra, u glavi,
nad oima neto stisnulo, te ne bi mogla na otvorene oi nita
vidjeti pa bi onda, rumenei se, crvenei se radi tih nejasnih,
neosjeajnih pomisli, prikupila noge, o njih se laktima oslonila, a
u dlane sakrila glavu, da je ne bi tko vidio. I uivala bi tako samo
se je bojala da tko ne doe, da je tko ne buni...
A kad bi se prenula, opet bi uhvatila za posao i radila. Spremala
je svoje ruho djevojako, to joj treba kad ju Hilmo povede doma
svomu, svojim bijelim dvorima. Od rane zore pa do mrkle noi
radila je i vezla, a Saja je morala po vie puta i po ee u ariju
da kupi i zlata i svile, kad bi to zaboravio Alaga narediti i nabaviti:
a, zapravo, gotovo je uvijek zaboravljao. Po mahali se je svuda
znalo da se ulsa sprema za udaju, i da e ju Hilmo odvesti, a to se
je tim sigurnije tvrdilo to je sve rjee bilo ulsu vidjevati u petke
s drugim djevojkama u aikovanju. I Hilmo se davno ve okanio
takoga aikovanja i zabave, te je samo dolazio otvoreno na vrata
svojoj ulsi, gdje bi se njih dvoje dugo i dugo slatko razgovaralo.
Hanuma se je ozbiljno bavila pripravljanjem ruha svojoj kerki,
jer je bilo i vie nego stvarno da e joj brzo doi prosci. I sama je
ulsi pomagala, a ulsa opet nije drugo nita ni radila nego samo
za se. Valja djevojci da ponese sa sobom i svoga enskoga rada, jer
joj se i po tomu mjeri vrijednost i valjanost. Tek bi onda od posla
otpoinula kad bi joj na vrata doao Hilmo, a ona preda nj izila
sveosve u bijelu ruhu, kako je ljeto bilo. Sve na njoj bijelo kao bijeli
snijeg, a plemenito joj rumeno i lijepo lice u onom odijelu jo ljepe,
krasnije bilo. Nije ju samo jednom Hilmo premjerio kad bi mu se
ovako iza vrata pokazivala; jeo ju je oima, gledajui njezin stas,
vitak kao to je jela, arno lice i na njemu ona dva oka, koje su iz
one bjeline jo ivlje, plemenije sijevala, kao to se je i crna kosa
isticala ispod sitnoga i uruenoga finog fesia. Duge, bijele dimije
bi sprijeda potkupila, prebacila ih preko ruku, putenih dolje nie
148

BEHAR 128

ispod tanka pasa i pogledala bi ga tako milo, tako blaeno da bi

mu se mahom srce rastopilo, da bi se on tu ustoboio kao kamen,
da se ne die ni ne mie, ve da ju tako gleda. I kako mu je bilo pri
dui ugodno, slatko gledajui nju, i znadui da e biti brzo njegova
i niija vie! A njegova srea jednaka je bila njezinoj: Hilmo joj je
bio prva ljubav, njegovo bie, njegovo sve zasadilo joj se u prsi s
prva maha duboko jo onda kad nije mogla shvaati kako to
sada shvaa njegova joj pojava u onaj sveti as zasadila klicu u
djevojake grudi, koje se je evo rasplamsala do vatre, do plamena,
koji ju djevojku pritee domu njezinu dragoga, doim ju je jo
zeleno dijete njegov pogled sapinjao da je, morala drhtati. A dok
se je ona sjeala onoga prvoga asa, blagosivljui ga sada u naponu
prve, arke, neugasive ljubavi, Hilmo je i sam sretan blagosivljao
isti onaj dan, isti onaj sat koji i ona, a koji mu je u naruaj bacio
to divno bie, to nevino srce, koje se je prvi put njemu povjerilo,
uvijek mu jednako vjerno ostalo, a da nitko drugi nije vie mirisao
iz toga cvijeta niti e mirisati do li on sam.
Pa da ne budu i jedno i drugo sretni?
A kad bi se Hilmo od nje dijelio, uvijek bi mu ona na put dala
kiticu mirisna cvijea, to ga sama goji i zalijeva. Sama bi se prije
poigrala cvijeem oko usana svojih, izdigla ga na bijela, puna
njedra, pa ga poljubila, kao da bi u nj htjela izliti sve svoje elje,
a cvijee onda da ih pripovijeda Hilmi, kad mu ona ne moe niti
zna sve kazati to bi htjela.
Po onomu to je Hilmo njoj kazivao, prosit e ju pod konac
ljeta, a u jesen odmah da budu svatovi. A kako li je i jedno i drugo
iekivalo to vrijeme!
I Alaga sam, vide da mu Hilmo dolazi keri, a ujui od ene
da e ju eto brzo prositi, upravo je sve odobravao i kano radovao se.
Pa kad hoe, ta u ja eto neka bude sa sreom! rekao bi
hanumi, preputajui sve njoj, da se brine i ureuje kako znade.
On je i sam imao svojih briga. A kako i ne e? Eto se primicalo
vrijeme vojnitvu pa, bogme, to je vana stvar, da se premiljava
i iekuje ta e biti. to koji dan vie, a to se u Alagu nakrcavao
jed kao otrov. Smrknulo bi mu se pred oima, kad bi vidio kojega
vabu ama svakoga nosi li se kao vaba. Kako li se je vrijeme
promijenilo, pa ta li je doekao, pred kim da se boji! Da, boji, ne
samo za se i za svoju glavu, ve i za svoju djecu, za sveti din! Sad
e, brzo e poeti tjerati iz dina: prva je da mlaariju pohvataju
pod puku, i da ih obuku u one haljine! Strahota!
Od boli, od muke, od bijesa ne bi znao ni rijei progovoriti.
Ah, jo malo, pa vas nee moje oi gledati! istisnuo bi kroz
zube kad bi mimo njega zakucala austrijska sablja, il kad bi proao
koji inovnik ili useljenik.
Sad ve nema kud kamo, te nije mogao otezati. Kad namiri
ker, onda e na godinu i on i Omer-efendija. To mu se je inilo
tako naravno da je smatrao suvinim o tom s njim i razgovarati i
razmiljati. A dok poe jo e doivjeti svakih stvari. O tom je
bio i vie nego uvjeren, jer se je ve znalo da su ume i planine pune
ustaa, i da ih austrijska vojska uzalud gonja i tjera. Ma da se tvrdo
nadao da e broj ustaa sve vie rasti, i da e ustae suzbiti austrijsku
vojsku, ipak je uz to ve snovao kako e to lijepo biti u Turiji, gdje
mu nitko nee smetati ni njemu ni dinu, gdje nee gledati ovake
kaure, niti li e mu moi zapovijedati, a ni on njih sluati. A za tim
je asom eznuo, kao djevojka za vjenanim danom, kao suenik
i uznik da se doepa dana i sunca. Ovdje mu vie opstanka nema;

KNJIEVNI PODLISTAK

to je otezao do sada to je bilo i prolo, ali vie nee te nee. Jo

udati ulsu, prodati ono malo to je preostalo ta ni onako ve sada
nema volje ovdje za niim. O tom je razmiljao neprestano, a kad
bi po podne sjeo u ininoj bai, svi bi se drugi razgovarali, svaki
koju rekao jedini bi on utio i rek bi mrtvo gledao kako katkada
unu svinute grane vrba, sluao kako Radobolja tee i uulja.
Ve se je znalo dobro i tono kad e se momci birati pod puku.
Svijet se bunio, rogoborio i svata govorio. Alaga je jo molio Boga
da ne krenu u Mehmedaliju a ni u Hilmu. Jo ako to teko njima!
I koji bi im pravi turin dao svoje dijete da ga mue, tjeraju iz dina,
u damiju ne dadu ii i jo da na nj navuku ono odijelo? To Alaga
ne bi ni pod ivu glavu podnio ni doivio!
A upravo na jedno tri mjeseca dogodi se neto to i njega i
ostale uzbuni i smuti do zla boga. Na poziv i nagovaranje oblasti
nalo se izdajnih momaka koji e od svoje volje uz plau pristupiti
vojnicima. I nalo ih se nekoliko, primilo ih i obuklo, te oni hodali
naokolo, veselili se i zabavljali.
Sve gori od gorega! govorili su ljudi, odvraajui sa zgraanjem od njih glave kad bi mimo njih prolazili u onom odijelu, a
pripasavi uz bedru austrijsku sablju.
Izdajice lijepoga dina! uzdahnuo je Alaga duboko, bolno, a
po tom se zaklonio doma, ne hotei od jada nekoliko dana nikuda
izlaziti, niti dajui da mu djeca kuda izlaze.
Ve je vidio gotovu propast, koja je poela, pa samo da se nastavi. A to je najtunije, najjadnije, nalo se i nekoliko momaka,
da prije drugih ponu sluiti od svoje dobre volje. Sve nade, sva
oekivanja poela mu padati a zadnja i glavna i jedna misao jo
mu ostajae: seli za vremena, to prije.
I zbilja to sve je moralo na Alagu teko djelovati. Kad je opet
iziao u ariju, bio je silno spao, kao da je bolovao, smravio, a
smrknut u licu, kako nije bivao ni onda kad bi se najgore razljutio.
ta je, bolan, Alaga! susrete ga ba Omer-efendija na erizu,
idui na veliku upriju. ta ti je, to si se smrknuo? Vidi, kako se ja
veselim: u mene sin za enidbe, a u tebe ki za udaje a?
Nek im bude sretno! odmahnu Alaga rukom. Nisam im
protivan. Kuda ti?
Za poslom sinu u magazu a svejedno, bit e vremena da se
razgovaramo. Nisam te bogme od duljega vidio.
Ve je i prije nekoliko puta Omer-efendija zapovrzao ovaki
razgovor s Alagom. I Omer-efendija je doznao ta mu sin misli, pa
se je isto radovao, jer je i sam elio da mu se sin oeni; ta bogme
dorastao je sa sreom do enidbe. Pa bi i otac i mati htjeli da ga
vide oenjena. Jo su to eljeli pa su onda mirni. Bio im je sin na
diku, te su se njim ponosili. Marljiv, radian, gledao svoj posao, a
i djevojku. Sve se na svijetu uje i sazna, pa tako i to. Oni nisu
imali nita protiv tomu, jer su uli o ulsi lijepe samo glasove, a i
onako od dobra je roda i koljena. Taman jedno za drugo.
Bilo je to jednoga dana izjutra. Do podne mogla su biti sat-dva.
Dan postajao sve vrui, a i onako sunce eglo i pripicalo, k Bog
hoe. arija puna svijeta, po magazama se kupe muterije, iz
kovakih i kundurdinskih duana razlijee se lupanje i udaranje.
Alage nije ni dvadeset-trideset dana bilo na drugoj strani, pa sada
krenuo da vidi ta ima. Mislio je obii naokolo, najprije tamo uz
glavnu cestu, pa onda svrnuti okolo natrag na Tepu, pa negdje
sjesti na duan. Prolazei ispod lipe, tamo pred sobom vidio je
velika kola, puna puncata vrea i sanduka robe. Kola su bila pred

Hilminom magazom, a oko njih radilo nekoliko ljudi, skidalo robu

i unosilo u magazu, te ju svrstavalo na tavan nad magazom. Ljudi
su se morali veoma naprezati, a znojili se, kao da se kupaju u vodi.
Mada je Alaga nekada Hilmi malko zamjeravao tota, sad mu je
srce ipak od veselja zaigralo, pa mu se tamam malo razbio onaj jad
to ga evo ve nekoliko mui. Iao je sve polaganije, samo da more
dulje gledati kako se ono unosi.
A gdje li je ovo Hilmo? pomisli u sebi. Bit e da je unutra
u magazi, pa kalemom biljei ta mu se predaje. Neka, neka, lijepo!
zadovoljavao se Alaga.
Velika kola pred magazom kao gora. Oko njih obilazio mlad
ovjek, jedar, u tijesnim francuskim haljinama, gledao, nadzirao,
kazivao, dovikivao, mahao sad rukama, sad glavom. Alaga se na
nj nije ni osvrao, ve samo radosno gledao puna kola.
Samo u malo da provirim u magazu! ree u sebi da ga
vidim! pa zae iza kola.
Za kolima stajao onaj mladi ovjek i napeto gledao kako radnici
skidaju upravo jedan sanduk, a on im pazio svaki kret. Alaga je
morao proi mimo nj, iza lea mu, a kad je bio uz njega, omjeri ga
bijesno oima od vrh glave, od fesa, pa na zatiljak i vrat te sve dolje
do peta. Za tim okrenu glavu isto kao kad vidi austrijskoga vojnika.
A ovoga mu je i tee bilo pogledati, jer mu se stuilo mahom kad
je vidio fes i tijesne haljine.
Bit e opet koji izdajica! promumlja u sebi i zaviri u magazu.
Merhaba, Alaga, bujrum, unii, odmah u i ja! javi mu se
neko od kol.
Alaga se okrenu i zaudi tko ga od kola pozdravlja, kad nikoga
nije vidio, osim hamale.
Nu, pa to me ne poznaje dina ti? Kad sam u poslu, ovako
mi je zgodnije! opet se javi onaj mladi ovjek, pokazav uza se,
niza se na tijesno odijelo.
Hilmo! stisnu kroz zube Alaga, jo ga jednom pogleda,
omjeri, pa okrenu i nagne kao da ga je tko potjerao.
Kud e, Alaga? Sjedi malo, odmah u ja! zovnu za njim
Hilmo, otprahujui hlae svoga tijesnoga sivkastoga odijela.
Neu nemam kada ! iz daleka mu je odgovarao Alaga,
ne imajui kada od hitnje ni da se okrene.
Ne znajui ni kuda lunja, zaokrenu veoma uzahnim sokaiem,
pa naokolo da se je i sam zaudio kud prije izae pred onu kahvu
nasred Tepe. U srcu mu se prelijevao bijes i otrov, a u glavu mu
umilo, ama k da ga tko ekiem iznutra lupa. Eto ta je morao
vidjeti i doekati upravo onda i od onoga kad se nije ni nadao! Obui
tijesno odijelo zar to ne znai ve pogaziti din, odrei se svega,
svih svojih svetinja, a primiti objeruke ono to ti nose ti kauri, a
to ti hoe da nametnu? Obui to kaursko odijelo zar to nije i oiti
znak izdajstva? ta i kako u dui misli, to se ne zna dok rijeima
ili na koji drugi nain ne iskae: a Hilmo je eto iskazao. Pa kad
se je i kad davno on u sebi morao odluiti za ovo to je istom sada
uinio? Ne ne, on nije tek od sada izdajica: to je on od davna, a s
njim je izdajica i onaj koji mu pua, a mogao bi mu zabraniti da,
s njim je izdajica i njegov otac, Omer-efendija.
Tako je Alaga razmiljao a bio je ogoren, u njemu povrijeena
ljubav, odanost prama vjeri, prama svemu to mu je sveto bilo. I
dolo bi mu kao da ne more vjerovati, kao da ne bi moglo biti ono
to je vidio. Al zato sve te priine, zato ublaivati gorku istinu,
koja se vie ne da sakriti, koju nitko iv ne more oporei? Zato
BEHAR 128

149

KNJIEVNI PODLISTAK

da se vie obmamljuje, zato li se boji u dui odluno priznati i

osuditi grijeh, toli teki grijeh onih koji ga poinie? Ta nije
taj grijeh ni doao tako iznenadno. U dosta se je sluajeva moglo
opaziti da e izbiti kad li, tad li na javu... I zato bi inae Omer-efendija napadao na nj i na ostale, koji jednako s njim misle,
zato bi ibao i ismjehavao njihovo miljenje i osnove i nade,
zato bi on inae branio Austrijance, kaure kao to je to u toliko
prigoda inio a osuivao dranje i postupanje svoje brae?
Izdajice vjere i dina! Kukavni, crni izdajice! ogoreno je u
sebi zakljuivao Alaga idui zamiljeno, poniteno naprijed, kao
ovjek komu se propale sve nade, pa jo eka konac kakav bilo da bilo.
Neki mu se javie putem, pozdravie ga, a da on nije pravo
ni opazio. Uvukao se u se i u one jade koji prijete da e istom
pritisnuti.
Pa kad je to uinio Omer-efendija, njegov sin Hilmo kud
nee drugi? Ta jo on nesretnik, Omer-efendija, znade, ta kae
Kuran i eto, on ga svejedno iznevjeri, dade sinu da ga pogazi!
ta je, Alaga, kud si ti nagnuo, pa nee ni da se okrene? javi
mu se jedan trgovac s vrata od magaze.
A nita onako! govorio je Alaga nesuvislo, smeteno, a
vidjelo mu se da u njemu otrov vri. Jesi li uo, a? stade, podie
glavu, metnuv ruke straga, pa se nasmija bolno, ujedljivo.
ta to?
Eno oni, za koga sam do danas bio spravan poloiti glavu, da je
turin! mahnu on prama glavnoj cesti glavom. Eno ti Omer-efendije,
eno ti njegova sina, gdje crn mu obraz na obadva svijeta pogazi
din! Eno ga otac daje u kaure jesi li vidio?
Eeh! mahnu tuno i trgovac glavom, pa kao stidei se i sam
radi Hilme, uuti, ne nadodav vie nita.
Alaga poposta jo malo, pa se onda okrenu i poe, a sve jednako
razdraen, ogoren. I s kim se je god jo sastao i s kim se je za tim
razgovarao, svak mu je rekao upravo onako kako je i sam mislio.
Sad pak nije proao mimo njega znanac a da ga ne bi zaustavio i
kazao mu to je vidio da se je Omer-efendijin sin zapisao u kaure.
Nad Kujundilukom stuio se sa Salkom, pa i njega ustavio.
A, ne zna, ili si uo, pa ie vidjeti da i ti isto uradi? Je li,
da se pokauri?
ta veli, Alaga, ako si turin? debelim i hrapavim glasom
odvrati mu Salko. Kako mi more to rei?
A nisi li uo za Hilmu? Eno, hajde ga vidi: oiti kaurin!
Drugo i nije, niti je mislio biti. Znam ga ja! Sramota za din,
a meni je, Alaga, tako da bih radi toga od muke dao da me presijeku evo ovdje, gdje sam najtanji! zgraao se i Salko, a pri tom se
uhvatio za vrat desnom rukom.
Neka, neka ti si pravi turin! Bog te poivio! i razminu se.
Taj dan Alaga nije mogao o podne doma doi. Ostao je u ariji:
ta kako i ne bi kad su se svi o tom neuvenom dogaaju razgovarali, ispitivali, zgraali? Svi su se radi toga uznemirili, a svima je
bio navrh usta jedan sud: da je Hilmo izdajica dina, a njegov otac
i jo gori to to trpi od sina, ak mu doputa, makar da je prouio
sve knjige po medresama.
XIII
Hilmo je postao asom slavan ovjek u Mostaru, te nije bilo
due koja se nije radi njega smutila. Gdje su ga god spomenuli,
tamo su odmah padale proti njemu stroge osude, da, prokletstva.
150

BEHAR 128

Jako pred veer je Alaga doao doma, a i to mu je bilo poranije,

samo da uzmogne i eni kazati to je on vidio, ta ostali svijet, pa
ta se onda govori. Tek sunce palo za brda, a nebo se odonuda rumenilo i zlatilo. Hanuma preko hajata ila u kuu, a ulsa zalijevala
cvijee u avliji. Zalijevajui u avliji po sofama, sagnula se u pasu,
a tako joj se na leima, gdje se je izdigla kratka jeerma, od pasa
pa do nje napela tanka koulja kao da je htjela na silu, da pokae
ono bijelo tijelo, njenu put ispod sebe, koju pokriva. Jednom se
rukom oprla o koljeno, dok je drugom drala ibrik, a pletenica joj
pala preko ramena, pa joj udarala po grudima.
I hanuma i ulsa zaudie se, kad vidjee tako rano Alagu. To
nije bivao njegov obiaj, pa se je ulsa malo stresla, a i hanuma ga
pitajuim oima pogledala.
Alaga ih pozdravi, vie promumlja, nego li izgovori, pa se uspe
na tavan. Skinuo fermen, svukao akire, te se uzeo dugim rukavom
od koulje mahati.
Deder ti! zovnu enu. Amo hodi!
Hanuma u tren oka ode na tavan.
Iznesi mi ovdje jastuk; naslonit u se malo, jer mi je ba vrue!
Hanuma mu iznese jastuk iz odaje i jednu serdadu, pa ju
prostre nakraj tavana do trabozana. Alaga se oprui po serdadi,
izvali uz jastuk i nasloni na ruku, da je mogao gledati preko avlije
dolje na Neretvu i na onu stranu preko nje.
Stani malo! zaustavi Alaga enu kad je htjela upravo da
poe niz basamake.
ta e?
A evo oni tvoj sretni zet razbijala si mi toliko puta njim
glavu! pljesnu rukom po bedri da je dobro odjeknulo.
Pa ta je s njim? problijedi Alaginica.
Ha eno ga gdje ga je otac u kaure dao! Jesi li ula?
Hanuma problijedi jo vie, a jedna joj ruka, jer je obje drala
skupa po pasu, od sebe kao od preneraenja pade dolje.
Jest, ja, u kaure, u kaure! Izdao i ostavio din eno, hajde,
moe ga uvijek vidjeti! krenu on glavom i nasmije se ujedno.
Ne govori, ako si turin
Ne govori! Kao da joj laem! De, nemoj mi tu zanovetati! Ja
sam ga vidio svojim oima, gdje se je obukao u kaurske haljine
da ga samo vidi! Izgubio svaki obraz, i on i otac mu... A tko bi
bio rekao! Eh znao se je hiniti, pa si i ti bila za nj da mu dademo
ulsu. Onom kaurinu, izdajici!
Dina mi, ne znam, ta veli, kazuj mi...
ta, hoe jo da ga brani? Da si odmah uutila! Neu vie
za nj da ujem zna li? ta li svijet sve kazuje i o njemu i o ocu
mu u ariji pa da on bude moj zet! Nikad ni do vijeka! Nije imao
kada ni otac mu ni on da doeka kad e otii meu kaure, meu
vabe, pa se evo sam nudi, i pripremio se, sam od sebe, da bude
odmah gotov! Teko tebi i ulsi ujem li jo ita od vas o njemu;
nek mi ne dolazi vie ovamo, jer niti sam gojio keri za kaurina,
niti u mu je dati...
Ama ako si turin...
Ni rijei vie, jezik za zube! A pue li da on ulsu sam
odvede, znadi dobro da moja vie nisi, puat u te, pa da mi vie
nikada pod krov ne doe. Eto pamti dobro! govorio je Alaga sve
jae i glasnije, a glas mu je bio opor, drhtav od muke.
Hanuma ga samo pogleda; u vlanom joj oku odsijevalo predveernje svjetlo, te joj je u onoj slaboj polutami na tavanu zasjalo

KNJIEVNI PODLISTAK

udnim sjajem. Htjede ga neto upitati al joj se nije dalo: ni rijei

nije mogla izustiti, a kad bi ju izustila, ve bi ju suze prekinule, zaguile. Sloilo joj se neto na srce, pa je teko disala, a pri tomu kako
bi joj lijepo odlahnulo kad bi joj se usred onih naglih, brzih disaja
izvio iz grudi dugi, duboki uzdah! I jo ga je jednom pogledala i
odmah se hitro odvratila pa niz basamake. Iz poetka pohitila, a
onda na pola basamaka stala da nije znala, bi li naprijed ili natrag.
Vuklo ju gore natrag da neto rekne a dolje ju pritezalo, da se savije
sama, gdje ne bi bilo nikoga, pa da se onda slatko i od srca isplae.
Dolje ju je ekao posao kao i svako vee. Nu ona niti je marila
niti mogla da se ega lati. Sve je prepustila da drugi rade, Saja, a
s njom i aban. ulsa se je vrzala po kui i radila: hanuma nije ni
tamo mogla poviriti, ama ni pomisliti da bi tamo otila. Skupila
se u sobi, podno nje na sanduku, podvila ruke i virila besmisleno,
beuvstveno kroz pender na ono danje svjetlo kojim se sve jae
i jae ispreplie mrak. Oi joj pune puncate, mokre i vlane od
debelih, gustih suza, i nijemo njima upilila, ne znajui, kud gleda,
nesvijesna svega, ta jest i ta biva oko nje. U njenoj se je dui stvarala jaa, crnja, silnija no od ove, koja se blago i milo slijegava i
rasplie svoje vlasi po zemlji. Gubile joj se ispred oiju i nastajale
razne slike, kojih u naravi ne bi mogla vidjeti, a te slike sve izviru
iz njena srca, iz njene due, pa kako koja izvire, izlazi da se uoblii,
onako i nju kida u nutrini, upa ju, rastae a to sve skupa iri se
i promie do glave, do mozga, stisne ju, da se opet vrati i zastane
u grudima, primakne grlu, i onda da se prospu vrele, teke suze.
ta joj je sve rekao Alaga, ta joj se sve pripovjedio? Bi li bila
jaka da i ponovno uje od njega ono to je netom ula, a ima li snage
da razmilja o svemu to joj je rekao? Ili da ne razmilja, ve da
mirno to zaboravi pa da se uzme svojim poslima baviti? A bi li to
mogla uiniti sada, upravo sada kad joj je rekao to nije nikada za
svoga cijeloga ivota mogla pomisliti da bi ula i doivjela? Ona
se je mogla svemu nadati, svako dobro i zlo oekivati al ovo, tko
bi joj rekao da e doekati vrijeme, da e joj se Alaga zaprijetiti,
da e ju od sebe otpustiti? Alaga Alaga joj je to rekao, onaj isti
Alaga uz koga je privezala sav svoj ivot, sve svoje ostavila i pola
za njim, da s njim dijeli sve to doe, a rekao je njoj, koja mu je
podgojila toliku djecu, koja je strepila za nj u svakoj nepogodi vie
nego on, s njim se u njegovoj srei radovala, a u svemu ga sluala
kao glavu kue!
Puenica! Da ona bude puenica nakon toliko i toliko vremena, nakon mirnoga oekivanja u srei sretnijih i ljepih dana pod
starost? A radi ega? ta je uinila, a da uje tako groznu, takovu
poraznu, unitujuu rije?
...Mati je, i Bog joj je dao kerku jedinicu. Odnjihala ju i odgojila
na rukama i na njedrima svojim, te joj dijete odraslo i do djevojke.
I ludo se dijete zagledalo, zavoljelo ta e joj ona? I sama je bila u
toj dobi, i sama se sjea kako je i ona ista u to vrijeme mogla osjeati. A srea je bila i njenoj jedinici da se zagleda na lijepo mjesto,
u zgodna momka. Pa neka je neka bude sretna i blagoslovljena.
Ne more joj zabraniti da ne voli to voli, a i kad bi joj i branila,
grijeila bi i proti materinskoj ljubavi i proti srei svoga djeteta.
Pa nu sada! Kad se je i sama ve rastapala u srei svoje keri, videi
nju sretnu, pomiljajui, kako e jo sretnija biti, kad joj se nade i
elje ostvare sada udari grom iz vedra neba, koji obori sve njene
snove i oekivanja. Ki joj se mora odrei sree svoje, okrenuti se
od nje, kano kad se skrban ovjek od kuge odvraa a zato? Jer

su ljudi na momka udarili, o njemu izgovorili nekoliko odsudnih

rijei, pa eto radi tuega miljenja mora da trpi i ona i dijete joj.
to je ula za se prijetnju, to ju ni izdaleka nije tako boljelo
kao ona osuda na koju je odsuena srea njezine keri. Da se ona
jadnica trgne iz svojih snova i nada, pa da niti komu kriva ni duna
trpi radi toga, jer se to nekomu svia? A ta e onda ona sirotica
da uini kad joj je eto zabranjeno da i misli na onoga koji joj je
cijelo bie ispunjavao?
ta ta sad? pitala se je hanuma i jako rastvorila oi, kao
kad se probudi iza sna, pa da ih opet prikupi.
Mrak se je poeo sve vie i vie natkriljivati, a ona je sve sjedila
mirno, nepomino. One grozne, nenadane muke rasplinjavale
se, da se izgube, jer su hanumi i odvie umorile duu, a nakon
boli, nakon muka i dui treba otpoinka. S toga njom obvlada
ona mirna, ona mrtva besvjesnost, te je bila nehajna, neutljiva,
glupo gledajui u cijelost mjeavine od svega to je oko nje bilo: i
nestajuega dana, i nastajue noi, i mrane sobe, i mraka u njoj
i duvarova i svega, svega... Vidjela je sve pred sobom al niemu
ne bi znala dati pravo ime.
ta u ja bit e, to Bog da! uzdahnu duboko, prenuv se u
onoj tiini svojih misli i osjeaja.
S vana su unutra dolazili razni glasovi od hodanja, lupanja; iz
kue zveali sudi, a Saja lijevajui vodu iz uguma jednom krhnu
tako da se je hanuma prenula kao od sna. Protare rukama oi, pa
s njima niz lice, onda kao da bi bila natrunjena mahnu rukom
po krilu te se die. Poe preko sobe, maknu jedan zar, koji je bio
navuen na polovicu, pogleda kroz pender na nebo, vrati se natrag, te na vrata. Izlazei samo to nije udarila u ulsu tako su
se nenadano srele. Mati ju pogleda, stui joj se i okrenu glavom.
Ve je taki mrak bio da ulsa nije mogla nita opaziti, al ipak kao
slutei neto, ohladni, protrnu. Al ne ree nita.
ta li je ovo bilo ocu i materi? upita se sama na tiho.
Alaga zabrinut radi svojih stvari, hanuma radi svoje muke, a
djeca ne znala ta je to moglo njima biti, pa vee prolo tiho, mirno,
da se gotovo nije ni rije progovorila. Hanuma je samo nekoliko
puta pogledala kriomice Alagu pa onda ker, kano da se je pitala:
ta e jadnica, kad sazna kako li u joj kazati?
Prvih dana, pa i kasnije, neprestano se je po gradu razgovaralo
o onomu ta je uinio Hilmo. To je bio takov grijeh, takovo zlo da
mu ga nitko nije mogao oprostiti. S velikim pak ogorenjem o tomu
je napose govorio Alaga, i nije bilo poznatoga ovjeka komu nije
kazao ta misli, kako li to osuuje.
Kaurin velim ti kaurin, i nita vie! Pogazio din i on i otac
mu! bjesnio je Alaga, a u ogorenju ga svatko podjarivao, jer su
i drugi to isto mislili.
Kad bi Hilmo u poslu prolazio arijom, za njim bi ljudi gledali
kao za kakovim udovitem, a kad bi se morao s kim sastati, svak
je od njega bjeao, kao od okuena ovjeka. Jednako je gotovo bilo
i s Omer-efendijom. Dapae, kad se je jednom htio pribliiti Alagi,
ovaj se okrenu od njega, nazvav ga kaurinom i izmae.
Omer-efendija je ipak saznavao, ta se govori o njemu i o njegovu sinu. U prvi mah se je smijao, nu uvidjev da su ogovaranja i
svakojaki glasovi uestali, poeo se upravo ljutiti. A osobito se je
udio i iznenaivao da o njemu najgore govori Alaga. Kad je doao
prvi petak, Hilmo krenuo u Dnju Mahalu da e ulsi na vrata.
urio se da ju vidi, s onim eljama, s onom ljubavi kao i uvijek.
BEHAR 128

151

KNJIEVNI PODLISTAK

eljan je bio vazda njezina razgovora, njezine blizine, koja ga je

blaila i sve sretnijim inila. Idui u Dnju Mahalu, upravo je
razmiljavao i snovao, kako e eto brzo biti njegova ena, njegova
vjerna druica kroz ivot. A on se je za taj sveani as pripremao
ve sve vie. Ocu i materi je davno kazao svoju osnovu, a oni mu
sve odmah odobrili da je dobro izabrao. Sveer kupovao u ariji
sad ovo, sad ono i donosio doma i pripremao za vjenani dan svojoj
ulsi. Mnogo je toga bilo a to je i morao raditi, jer se je sve vie
primicalo vrijeme kad e ju zaprostiti i doma odvesti. Pa se je i sam
rastapao u pomisli kako e svoju ulsu sada obradovati kad joj kae
da je i jutros za nju neto kupio. Upravo je nestrpljivo letio da to
prije doe, ne pazei ni ne marei to jo vruina traje i to se znoji.
Srce je u njemu drhtalo kao u mladom mometu kad se primae
ulsinim vratima. Stade i pokuca, po proviri.
Nitko se ne javi niti poe prama vratima. Inae je ulsa uvijek
na prvi kucaj znala poletjeti slutei, tko joj kuca na vrata.
On pokuca i opet po drugi, po trei put. Nikoga nema.
ta to? zaudi se on; pa i opet pogleda kroz vrata. U kui
sve tiho.
Zakuca jo jednom, ali mrtvo i bez oekivanja, pa se okrenu
prama Neretvi, stoje mirno onako zamiljen.
Bit e kuda otili! pomisli u sebi, hote rastumaiti taj mk.
Al ipak mu je bilo malo neugodno, nepovoljno: jer kako to da
ba sada bude, to mu se do sada nikada nije dogodilo? Jo nijednoga
petka nije bilo kad ne bi bio ulsu naao kod kue.
I opet pokuca, al ne ekajui vie nita, polagano poe niz ulicu,
zabodavi palcima za pas. Danas po podne u petak preobukao je
na se domae haljine. Stade na dnu ulice, pa pogleda i tamo i amo
uz cestu i niz cestu. Tamo, odozdol nekuda, uli se glasovi i glasno
razgovaranje, smijanje: bit e da su momci negdje doli aikovati.
Jo je trajala jaka vruina, ona podnevna ega, koje je tek pomalo
nestajalo. Iz zemlje, iz duvarova i kamenja udarao vreli zapah, a sunce
blijetei odsjavalo s peina, krovova i pendera. Jo je vladala ona
popodnevna sumara, pa je malo tko prolazio, osim koje mlaare.
Hilmo se iznenadi i malo streknu na se kad iz Sajine ulice vidje
gdje ispade Salko, pa ni ne okrenuv se, krenu uz cestu, dignuv glavu
da mu se je kita na fesu mogla slobodno i tamo i amo njihati. Malo
za njim izie i Saja, stade po dnu ulice, te odvijenih ruku gledae za
Salkom. Hilmi to nije nita bilo sumnjivo, nita zla nije pomislio,
ali se je ipak zaudio i upitao: ta li ovaj ovdje radi? pa se onda
malko i nasmijao.
Kud gleda, Sajo bna? iz ovoga sokaia viknu Hilmo Saji
u oni drugi.
Saja se okrenu, kao na igli.
Ah, vidi ga! Dina mi on? pogleda ga Saja i omjeri, pa polagano prie k oku da se nasloni.
Ima li itko doma? pokaza Hilmo glavom uz brdo prama
Alaginoj kui.
Aa, jok nikoga!
A ja gdje su? poe Hilmo prama njoj i stade ravno pred Saju.
Nema ih. Bit e oni vazda doma, ali ih ti nee nai...
ta veli, umukla! htjede ju u ali Hilmo udariti po ramenu,
nu Saja se odmae.
Sad su otili u komiluk, da malo posjede... Ama svejedno ti.
Alaga je tako naredio, samo da ulsa s tobom ne govori, a onda ti
nee dati ni na vrata. Ne nadaj se...
152

BEHAR 128

Bogati! stupi Hilmo jednom nogom natrag, te se na nju

osloni, a to je tako izustio kao da joj se je htio i narugati, i ne vjerovati joj, a uz put i naaliti.
Vjeruj ti, to ti Saja kae! potvrdi ona glavom. Stari svima
zaprijetio da e biti svakakva zla ako samo jo jednom ulsa preda
te izie. On ti ju ne da i nee ti nikada dati!
Hilmo nije znao kako da se dri i kako da ju slua. Htio je da
se smije na te ale, al opet mu se inile vrlo nespretne i debele, pa
se okrenu i tamo i amo.
De nemoj mi tu zanovetati! otrese se on na Saju. Ve mi
kai gdje je ulsa?
Hm, sad on hoe, da mu ne kaem ono kako je. Kao to sam
rekla, tako i jest pa se ne nadaj. Ama ja znam i velim ti, ulsa nee
tvoja biti nikada i eto, volj ti vjerovati, volj ne vjerovati, meni
je sve pravo!
A tko veli da nee ulsa biti moja, tko mi to more zabraniti?
problijedi Hilmo kao krpa, i kad izgovori, ostavi otvorena usta.
Oni, i ija je, bogme, ne ja!
Hajde ne prtljaj! opet se on povrati i nekako nasmije.
ta u ti ja tako je sueno i tebi i njoj! odvrati mu Saja, pa
ni ne pozdravivi ga, okrenu se i poe uz ulicu doma.
Hilmo ostade tu stojei, ne znajui ni ta bi ni kako bi. Nalazio se k ni na nebu ni na zemlji. Nekako mu strano, odvratno
zujile u uima Sajine rijei, a nije im nikako mogao promjeriti
sadraja. Sve mu je to tako nejasno, udnovato bilo, da se nije
znao snai, a u njemu nastala neka praznina da se je rad nje kao
ljuljao, pravije, da se je pod njim sve gibalo i okretalo. Neto ga
hladno obli, a u glavi mu umilo ono to mu Saja ree: Tako
ti je sueno, i tebi i njoj!
Ah besposlice! odmahnu rukom oko sebe, okreui se na
peti jedne noge, pa odeta do Alagine ulice, malo popostade i opet
se vrati, te polaganim hodom uz cestu. Hodao je polako i pognute
glave. Vidi ti one crne Ciganke ta mi sve ne ree! Kuga, prava
kuga! avo, velik je ona avo ta znam ja to od lanjske, preklanjske
godine! Otkud joj to da na pamet pane taka misao? I ba sada
kad se spremam ulsu prositi, pa kad pristaje i njezin i moj otac?
O Ciganko i avole! strese kitom na fesu natrag, bolje se ispravi
te poe odrezanijim, odlunijim koracima, kao obino, dok mu s
lica ieznue oni znakovi nutarnje sumnje i zamiljenosti.
Otiao je ravno u magazu, gdje je sjedio njegov drug u poslu, pa
se uzee razgovarati o svojim stvarima i o svojoj trgovini. Hilmo je
razgovarao mirno, trijezno, ne mutei se niti dosaujui. Iz due,
iz srca nestalo mu je svake i najmanje bojazni radi onoga to je uo
od Saje, kojoj je jo zamjeravao samo to se tako hoe s njim aliti.
Pred aham, jo za vidjela, proe Omer-efendija mimo magaze.
Dok zatvorite, odmah doi doma! ree Hilmi otac odmiui
na Carinu.
Brzo su zatvorili duan, a Hilmo usput uz glavnu cestu. Bio
je samo nezadovoljan to danas nije vidio ulse, pa mu se cijelo
predvee oteglo. Nije znao ta bi, a osobito sada poto zatvorie
duan. Bilo mu nekako dosadno.
Kad je doao doma, Omer-efendija je bio u stranjim kuama.
Posjeli tu malo, a u to i aham, te otklanjaju. Veeraju svi skupa,
a onda Omer-efendija zapovijedi, da im ispeku kahvu i poalju na
haraluk, jer da ima razgovora s Hilmom radi posla, pa nee da ih
ko smeta.

KNJIEVNI PODLISTAK

Ve se je bio nadvio mrak kad su oni sjedjeli u odaji nad haralukom. Mum veselo gorio i rasvjetljivao odaju, a kroz otvorene
prozore dopirao slabi um i glasovi. Mrak se nadvio, a nad njim
gore visoko raskrililo se vedro-tamno nebo, na komu su sjale
i treperile zvijezde kao oi u plaljiva djevojeta. S Neretve se
dizala i navaljivala hladovina, koja je ugodno razblaivala nakon
dnevne sparine, te kako bi koji val udario na prozore, onako bi se
pred njim i plamen na iraku ugnuo, pa opet povratio, kao da se
nestano igra. Omer-efendija razgalio prsa, te motao rukom po
onim crnim, dugim dlakama.
Odmah u ti rei to sam htio s tobom razgovarati! namjesti
se Omer-efendija i malo se potkupi nad krilo. Eto ne treba mi,
biva, da mi kazuje da si zagledao djevojku, te da hoe i ti da se
eni. I moja je to elja.
Eh! maknu Hilmo glavom te se nasmija u dim od cigare
u cigarluku.
I ja vidim da ti je vrijeme, pa ne valja mi zavlaiti. Ve uje
li pogleda otro sina ti nee uzeti ulse!
Bbo! izusti Hilmo, gornji mu se dio tijela nagnu unatrag,
a ruke se spustie niz koljena, i malo to mu nije ispao cigarluk.
Kao da ga neto proee kroz glavu, a odmah mu sunue u pamet
Sajine rijei.
Vidim ja da se ti snebiva i da ti nije drago to sam ti rekao.
Nemoj se uznemirivati ve me sluaj, to u ti rei. Ve si gotov,
itav ovjek, pa ja, tvoj otac, hou da se s tobom razgovaram kao
s ovjekom. Ti me i sada dri onakim kakova si me mogao do sada
rasuditi i prosuditi. A, hoe? izdignu Omer-efendija glavom i
visoko u vis odpuhnu tap dima.
Pa hajde, ja u te sluati govori! tiho izusti Hilmo, vie
apui.
Ti si odabrao ulsu Alaginu pa taman. Kad je tebi lijepa, i
meni je; kad je tebi dobra i valjana i meni je. Ja proti njoj nemam
nita ama ni kolik crno pod noktom. Kakvu si ju god ti naao
da ti je dobra i da je za te rasla, ne bih ti ja ni rijei progovorio.
Ja razumijem mlade godine a dina mi, i ja sam bio mlad, pa zastalno da sam znao ta e sevdah rei! nasmija se Omer-efendija
ispod brkova.
Hilmo ga je sve onako nepomino, ukoeno gledao, ne shvaajui pravo to to biva danas s njime.
ulsa moe biti najbolja na svijetu ama je nee uzeti, niti
e mi u kuu!
to ti je skrivila? blijed kao vosak upita Hilmo.
Velim ti, ona nije meni nita skrivila. A ta e mi dobro
dijete kao to je ona da i skrivi? Ve ja u da te upitam: poznaje
li ti njezina oca?
Bogme znam veoma dobro!
Pa kakav je, ta misli?
Dobar i poten ovjek.
Jest, jest, veli pravo. Nije nikomu nita ukrao, nikoga ubio
nikomu nita zla nanio. Jo vie: ja znam da je nekada i dobro
brai inio. Eno on je i podigao Avdagu. Ama deder ti njega gledaj,
kakav je za se. Ako ne zna rei u ti ukratko. Juer sam bio tamo
na uredu po poslu, pa mi oni inovnik ree od mnogih naih kako
su isprodavali to imadu. Upitam ga zna li ta za Alagu? A on meni:
da zna, pa da je osobito pazio i biljeio i napose kako Alaga svoje
prodaje i napua. To da je inio jer ga je iznenaivalo koliko Alaga

ima posla u uredu radi prodaja. I znadi dobro: Alaga ti sada nema
ama nita samo ono kue nad glavom i dva tri kmeta. To ti je sve!
Pa to to pada na ulsu, i misli li da ja nju hou s toga jer
e mi to donijeti.
Ni ovako ni onako nee ti nita donijeti. A ja bih te sam k
otac ukorio kad bi ti iao traiti djevojku po tomu koliko e ti
donijeti. Ako je i crna Ciganka bez ita samo valjana i estita
a draga je de, sine, ja u ti odmah dati svoj blagoslov. Ona je
crna Ciganka, jer su joj i otac i mati crni Cigani bili. Nego ovdje ti
je druga stvar po srijedi. Evo uzmi Alagu, pa ga razmatraj kakav
je a kakav je on, tako su ti gotovo svi nai. Otkako doe Austrija
on ti nema iva mira. Kopa se, ljuti, snuje, vie kad ga tko ne
uje, u etiri oka, ama da nitko dalje ne zna nije zadovoljan. Ja
ga nekoliko puta upitam: A to to, Alaga? A on meni: Eto tako! Ja
nemam nita prigovoriti da jedan ovjek bude za ovo, a ne za ono.
Ljudi su taki, pa im neto drago, a neto nije. Ve za one stvari koje
su vee, zamanije, ja bih htio da imadu razloga zato ovo ine, a
ne upravo ono. I da mi je znao Alaga navesti razloge pa mogao
bi i mene navesti da budem i ja kao on. A ovako on meni samo
veli: Neu, jer neu. Pa taman! Tu ima slobodnu volju, a nitko ga
ne more prisiliti, da zavoli ono to mrzi. I onda ti on i s drugima
zajedno zabio u glavu, da e se iseliti. I hajde danas, hajde sutra
hvala Bogu, ima oi, pa ga moe jo vidjeti u Mostaru. Za
nita nema odlune volje, otee od danas do sutra, pa sutra opet
neto te eto ti ga nikada na ono, to je davno i davno bio tvrdo
odluio. Zar se ne spominje kakono je bilo, kad je bila rasprava
proti onomu seljaku to ga optuie, da je ubio Kenjara? Nema
nikakvih dokaza, a seljaka onda nije ni bilo gdje je bio Kenjar, pa
ni erijat ga ne bi mogao osuditi. I svi, ama svi planue k vatra
to onoga optuenika puae, pa odmah se spremie da e tokorse
sud ii optuiti pred mutesarifom. Polo ih vie od stotine ama
jedva uza Suhodolinu, ono ti jedan po jedan otpao, ustavio se
ovdje-ondje, a kad mutesarifu na avlinska vrata nema ih ni
kolik prsti na jednoj ruci. Vidi, taki su ti oni. A Alaga? Kroz sve
to vrijeme natezanja, iekivanja ta je radio? Nita, zna, ta
e rei, nita! Da je barem odselio kad je prvi put to zamislio, jo
dobro. Ama on od danas na sutra, pa ne radi nita a ivjet se
mora te prodaji komad po komad. I jo kako je on ivio, kako
li je troio! I tu sam ga opominjao al uzalud. On nije imao srca
da se razmisli je li to za njegov oni sibijan dobro, hoe li njegovoj
obitelji to kasnije biti od tete. Bio je tvrdokoran, nemilosrdan,
pa se za to nije pitao. A i s druge strane moe vidjeti koliki je on
zloinac. Eno kako je odgojio Mehmedaliju, da onake liske malo
gdje ima, a i Meho im se poeo skitati. Ja sam mu govorio: U pamet,
ovjee, pazi ta radi od djece, pa im ne budi neprijatelj, ve neka
to ue! A on? Izderao se na me, kao da sam mu neprijatelj, a kad
mu rekoh da je lijepo znati i vlako pismo napade na me kao da
sam ostavio din. Neu ja ree mi svoju djecu da tjeram iz
dina, ve hou da ostanu pravi turci! E dobro, ekam ja kakve e
on to turke odgojiti. I evo sad vidim! Mehmedalija popiti kiu,
ukrasti to mu doe do aka i takova ti je turina Alaga odgojio.
Ako ih oni misle takove odgajati, i ako misle da e tako koristiti
dinu, otimljui se od pametnih stvari onda bolje da nas nikako
ni nema. Barem ne bismo onda sramotili sveti din. Moj Hilmo,
teko dinu i zlo s ovakim ljudima! otegnu Omer-efendija glasom
kimajui glavom, pa se onda zagleda u mum.
BEHAR 128

153

KNJIEVNI PODLISTAK

Hilmo je mirno i pozorno sluao ta mu otac kazuje. Uzeo

kutiju, da smota jednu, nu kako je smotao, onako ju i nezapaljenu
drao u cigarluku meu prstima.
Jest, jest nai ti ljudi mnogo ta nee, ili bolje, ne znadu ni
ta hoe, ni ta nee, pa jo uz to ne rade, nisu odluni, ustrajni. A
ima ih gorih. Hadi-efendija prije sve nagovarao biva po itabu, da
sele. Od vlade mu dali slubu i plau i vie Hadi-efendije nema
da ui iz itaba. Ve da, pravo, hou da o Alagi govorim. On ovdje
osiromauje a i osiromaio je , jer misli jadnik da e tim dinu
koristiti; sinu ne da nita uiti, ve ga puta da se kalai i time
misli, da je podgojio dobra muslima; hoe da seli makar da jo
sjedi i onda misli da je dinu pomogao ako dina ovdje nestane,
kad bi svi odselili kao to bi on htio. A onda? Ti si onomade prvi
put navukao na se one tijesne haljine, jer ti je u njima zgodnije
radi posla i eto ti Alage i proti mene i proti tebi, da smo izdali
din. Ja drim da sam te odgojio, dobra muslima, pa se ne mogu u
niemu radi tebe postiditi ni pred kim. Ali njemu si ti sve jedno
izdajica dina, jer si obukao one haljine dok je njemu njegov sin i
svaka druga pijanica pravi turin, baci li se takoer na te kamenom
i na svakoga koji se obue kao ti. I tako vidi da je Alaga dvostruki
zloinac: zloinac proti djeci i kui svojoj, dok sve upropauje, a
nita ne radi, pa mu moe to dragi Allah ne daj! doi da mu
umiru od gladi; zloinac je proti svetomu dinu, jer nije podgojio
svoju djecu da budu na ast dinu, a jo manje da budu jaki pa da
ga umom i razumom die i brane pred najnauenijim svijetom. Pa
je meni i tebi Alaga rekao da nismo turci! uje li! To je rekao on,
koji, kako vidi, ni kaurin nije, kako i ta radi!...
To ja vidim sve dobro i sve je tako, kako si mi rekao, ama...
Ovako ti je, ovako! nastavi Omer-efendija dalje, ni ne ujui
da je htio Hilmo neto rei. A zna li ti da ima neka vrsta osoba s
kojima ni jedan ovjek od potenja nee da opi, jer su hotomino
pale u najgnusniji kal? Ja velim da pravi ljudi ne bi smjeli opiti
ni sa ovakvim hotominim zloincima, koji i znaju i gledaju
upropauju one za koje bi se imali najvie brinuti, i koji na ovaki
nain kao Alaga rade proti vjeri svojoj. Ja ne bih htio da doem s
njima ma u nikakvu svezu ve kad hoe sami da padaju u ponor
pri zdravoj pameti, pui ih, neka padaju, jer znadi, da ni nisu
vrijedni da ivu, niti da se muslimi zovu...
Ali tu nije ulsa kriva! nadometnu Hilmo, izdignuv glavu,
jer je bio sjedio pokunjeno, sluajui svaku i razmiljajui to mu
je otac govorio.
Ona nije ali jest Alaga. ovjek mora ovjeka voljeti ama
nitko nikomu nije vei prijatelj nego on sam sebi. Da je Alaga sam
svoj prijatelj, ne bi radio k to radi i dane gubio, niti bi upropaivao
ba one koje mora voljeti najvie. On vidi da propada sve vie i vie
te eto je ve gotovo i sasma propao, ali nee da se dozove pameti.
Ovdje mi jedna pade na um. Ja mislim da mnogi postaju zloinci jer
se uzdaju u milosre ostalih ljudi. Ima ti beara koji e potroiti sve,
uraditi, to god hoe, a kad ih pita: to to? rei e ti: ta mi je stalo,
i onako nema tko e za mnom plakati. Oni koji ima na vratu kuu i
djecu, odmah je ozbiljniji, radiniji, ne vrtoglava kao bear, jer veli,
da se mora za svoje brinuti. Nu mnogi otac i domain se zaleti, pa
se upropasti upravo hotomino. Ne znam, da li pri tomu to misli,
ali svakako mi se ini da mu i nesvijesno i nehote dolazi na pamet
neto to mu olakava tu njegovu lakoumnost, taj njegov zloin;
on misli: ta mi je stalo, kad padnem ja, a moji osirote, onda e ih
154

BEHAR 128

drugi ljudi pomoi, jer su to i drugim inili. Evo ti moja glava ako
mnogi to i ne pomisli upravo onda kad hoe da skoi u provaliju.
Ako Alaga to sada ne misli morat e, Boga mi, misliti onda kad
padne sveosve pa e onda zinuti i ekati tko e mu pruiti komad
hljeba. A nema zakona koji bi takove zloince kaznio pa kad
ih ne kazni zakon, onda neka ih ljudi kazne. Oni moraju biti
primjer lakomnicima da se ne moraju preuzetno uzdati u milosre ljudi, a oni koji oito hotomino upadae u nevolju sovojom
krivnjom, neka trpe jer im je uvijek bivala dosuivana odvie
mala kazna u savjesti. Oni ponajvie ale svoje prole dane radi
sebe te ih boli to ne mogu raditi k i prije, a teret im je kad se
sad moraju brinuti otkud da nabave koru kruha i svojoj djeci,
kad ne mogu ni sebi. Ne pomai nikada zlo a moda e se Alaga,
kad mu otea, moi dozvati pameti, pa onda neka usrei svoju
djecu kad nee sada. Ili misli, da on ve sada ne govori kako
tebi kaurinu ne bi dao keri?
Sve je dobro i lijepo, to si mi rekao. Ali ako je on upao u zlo,
zato je osuena da ga i ulsa trpi kad nije kriva?
Tko s avolom tikve sadi, o glavu e mu se razbijati. Razmisli
to sam ti sada rekao, pa emo se onda opet razgovarati. A ti mi
nai djevojku da nema nigdje nita, pravu sirotu, pa ju usrei. To
e ti biti dobro djelo, bolje nego da ie usreivati bogatu sirotu...
De, de, a ima vremena, pa u ti i jo kazati... Ve ja idem da spavam,
umoran sam, jer sam se danas dosta ishodao...
Kasno je bilo, kad je Omer-efendija otiao da spava, dok je
Hilmo ostao u haraluku, gdje noava ovo ljeto. Negdje tamo za
kuom pomolio se mjesec, a vedrim nebom igrali milijuni sitnih
zvijezda. Zavladala mrtva tiina, tek katkad kad odjekne po noj
togod, dok dolje Neretva umi ispod peina, pjevajui nonu
tajnovitu pjesmu, koju od vijekova pjeva. Sjene kua od mjeseca
otro odrezane padale po ulicama, dizale se uz duvarove, a daleko
tamo na drugoj strani zacrnilo se kao crna avet, gdjeno se po
baama diu voke i drugo stabalje. Bajna i tiha no, a Hilmo,
sam u odaji, naslonio se na pender, iznio glavu da mu elo hladi
laki vjetar i nona svjeina, oima zaokruio naokolo pa ih zabo
meu zvijezde, a misao ostavio dolje, te se bavio ulsom i onim
to mu je otac rekao. Kako bi mu bila divna i aroban ova no da
mu dananji dan nije bi pomuen!...
A zato ne ulsu? to on ima proti njoj? Da on nije mislio rei
mi kako ne bi ba najvolio kad bi je uzeo? Ili da tu nije drugo to po
srijedi, jo neto vie nego li mu je otac rekao? Moe biti moe...
Pa ta mu je ono danas Saja rekla?
Drao je da je nespretna ala kad mu je pripovjedila da ulsa
nee nikada biti njegova... A nuto: neto mu je slino i otac sa svoje
strane kazivao.
Tu mora da je neto po srijedi... Al to bilo da bilo, zar bih
ja smio i mogao ostaviti ulsu, nju, koju tako volim, a ona mene?
Tko bi smio nas dvoje rastaviti?
I ulsa, i Saja, i Alaga, i oine rijei sve mu se to vrzlo po
glavi. Zadugo nije siao s pendera da ide spavati.
XIV
Sutradan je Hilmo otiao rano u duan, kao obino. Ali je bio
neispavana, tek pred zoru stisnuo je malo oima. Sve je vrijeme
razmiljao o ulsi, pa o onomu to mu je rekla Saja i to mu je
otac govorio.

KNJIEVNI PODLISTAK

ta se je to uvalilo meu nas, pa hoe da nas rastavi? Alaga

da mi ne da keri? A zato, ima li razloga za to da mi je ne da? A
moj otac i on me svjetuje da je ne uzmem. Zato, veli, jer je Alaga
zloinac proti svojoj kui i prama dinu. Ako je to tako nu je li za
to ita kriva i ulsa? Poznajem dobro svoga oca: dobar je ovjek,
milosrdan, k kruh, to se jede. Od sirotinje nije nikada odvratio
glave al znadem, da ne more vidjeti tko se sam zapua, iskvaruje
i udara po zlu. Ako Alaga i sin mu padaju sve dublje, svaki na svoj
nain ipak je u toj svoj nevolji ulsa ista i nevina. Moj je otac ne
bi meni samo radi toga branio da nije to drugo po srijedi. Mora
da neto ima i hou da se raspitam!
Cijeli dan je Hilmo bio obeznanjen; to je radio, radio je onako
kao navijeno vitlo, zato jer mora, a o poslu niti je to mislio, niti
mogao misliti. Glavna mu je bila da raspita to i razazna o ulsi,
o Alagi. Pade mu na um da Saju pritisne pa da mu ona kae sve to
znade. Poslao je po nju momka da mu doe, pa da e dobiti lijep
dar. I zbilja, po podne, kad je bio sam, a najea vruina, eto ti
Saje na vrata.
ta zna, kazuj a uinit u ti dar odmah to se ni ne nada!
ieka ju Hilmo, a da joj nije dao ni odahnuti.
Saja mu poe kazivati ta je Alaga doma govorio. Kad ga je prvi
put vidio u tijesnim haljinama da je bio upravo pobjesnio, govorei da se je Hilmo pokaurio, pa je eni zaprijetio da e ju puati
dopusti li da ulsa vie ikada progovori s Hilmom koju rije, a jo
gore bude li i mislila na udaju za nj. On da nije gojio svoje keri za
kaura. I jo mu je pripovijedala da Alaga svaki put saspe na nj na
Hilmu svakih i najeih prijekora, da neprijatelj o neprijatelju
ne bi mogao gore govoriti.
Dok ja bjeim od kaura on se kauri! govorio je Alaga.
Dok sam iv, keri mu ne dam. Nek ostane usielica, nek skoi u
Neretvu ali njegova nikada!
I to je Hilmi bilo malo. Gledao je i po ariji da sazna to govori
Alaga o njemu. Nikada nije mario da sazna to tko govori i naklapa,
al sada sada bi i u pakao na putovanje da uje ta se tamo govori
o ovoj stvari.
U ariji opet gore sve nego mu je Saja kazivala. Mnogi su ga
uzeli na sito i reeto, a najvie Alaga. Jo je vei bio bijes proti njemu
i ocu mu nego li proti Austriji, nego li proti ma i jednomu vabi.
A zato, to im je uinio?
...Jer je obukao tijesne haljine!
Hre od ljudi! istisnu Hilmo bijesno kroz zube, a oi mu se
zasjajie, kao uvrijeenu, ranjenu ovjeku, koji e sad da naskoi
na neprijatelja, da se osveti. Ja im nisam vie turin a oni jesu, i
njihova djeca jesu, samo dre li se kao i oni, nose li se kao i oni, a
ostalo mogu raditi sve to je na sramotu ljudstvu i dinu. Taman!
ovjek nikada ne more iz ovjeje koe iskoiti, ve uvijek ostane
ovjek... I ja u da ostanem ovjek sa onim manama koje su nam
duboko u naravi zasaene... Moj otac ima pravo a ja u ga posluati.
S ludima i s propalima neu tikve saditi eto ih tamo... Odriem
se i ulse, mada ju ljubim, mada znam da bih i ja s njom i ona sa
mnom sretna i zadovoljna bila. Kad joj je otac pravi turin, i kad
se tako pametno brine za din i za djecu svoju eto ga, pa neka im
bude kao to on i eli! Kad misli tako sauvati din...
I potrese na sebi francuskim koparanom, uhvativ ga rukama
sprijeda po prsima, a namrtiv elo. Onda poe namjetavati fes
na glavi, izie na vrata i stade gledati na cestu, osvrui se ovamo,

onamo, sve smrknut, a da nije u nita izvjesno i stalno gledao. Svijet

se motao, prolazio, kola, konji sve je to prolazilo ispred njegovih
oiju, a da se je mogao zakleti da nita ne vidi, makar da sve gleda.
Jednom se rukom podboio tako da se je laktom oslonio o direk
vrata, drugu zab u dep, a nogu preko noge premetnuo, te mu je
povrh bilo koljeno, kojemu je bilo neim bijelim zapraeno. Doe
nekoliko muterija u duan, a on pred njima unie unutra. Nije
uvijek mogao da pogodi ta tko trai, mjesto jedne davao im drugu
stvar, i pri plaanju nije ni brojio koliko prima. Da su mu muterije
platile ispod cijene on ne bi nita znao, niti se mogao osvijestiti.
Ah ne ipak moram otii ulsi da ju vidim i da se s njom
razgovorim da li znade ona o svem tomu to biva i kako se dri? Ja
da nju ostavim? Zato? Zar da se osvetim Alagi?... Ne, ne ja u
barem gledati da ona pobjegne pa e onda sve biti dobro!
Do dva-tri dana navuklo se oblaka nebom, pa se inilo da e
nakon toliko sue pasti kia. I omara pritisnula, a muhe kolju i
tipaju da nije mogue podnijeti. Odmah iza podne, kako je ruao,
Hilmo se die, uze tit, pa prama staroj upriji. Bio je u tijesnim
haljinama. titom se tapao, a prije nego e ga osloniti i uprti njime u zemlju, zamahnuo bi daleko naprijed. Upravo je letio, te su
mnogi po duanima koji su ga vidjeli, odmah rekli da se stidi to
je od sebe uinio, pa izmie to bre, samo da ga ne gledaju. U tren
oka bio je preko uprije, pa zakrenuo na lijevo, te preko spila niz
Dnju Mahalu. Naumio je i nakanio najprije da se jo raspita kod
Saje, pa da ona ode rei ulsi da mu izie na vrata ili da se nadviri
u Sajinu avliju, gdje e ju on ekati. Bio se zadubao u misli, a elo
mu se smrklo, kao to se je i nebo smrkavalo oblacima.
Bijae ve gotovo sasma blizu Alagine ulice, kad iz nje izie
nitko drugi nego Alaga. Hilmo ga opazi, malo problijedi, al je
poao upravo odlunije naprijed, odluan na sve to e biti. Alaga
se digao jako s ruka da ode u ariju, pa pognuto teglio iz ibuka
i gledao preda se. Kad su ve sasma blizu jedan drugomu doli
Alaga se lecnu, a Hilmo problijedi. Hilmo pozdravi Alagu al mu
on ne odzdravi, ve stade kao ukopan i pogleda za njim otro, k
da na nj siplje strijele. Odjedanput kao da mu je neto u glavu
sunulo okrenu se natrag, pohiti, prestie Hilmu i pred njim izmaknu u ulicu. Hilmi pue pred oima te se i dosjeti jadu ta bi to
imalo znaiti. Al zato svejedno zakrenu Saji, koju nae na malom
hajatu, gdje se je izvalila na stari ilim. Ciganka naslonila glavu
na dlan i priklapala oima. S glave joj se razasule po tamnom licu
crne, sjajne kose; kako se haljine pritegle zemlji, onako joj se vidno
izrazivali valoviti oblici tijela, prama prsima spuani, da se onda
naglo dignu prama bedrima, gdje je po onoj jednoj oblini spuala
i protegla drugu ruku.
Kad Hilmo ispade preda nju na hajat, ona ga pogleda kano
nehajno i snenim oima. Onda se protegnu, zijevnu, die glavu
polako s jastuka i sjedei prebaci kose straga, dok joj se nekako
presumiena koulja na prsima jae razgali, da se je otkrila ona
uvala sve do pasa, jer joj je jeerma bila raskopana, te joj se prsa
slegla napeto po stranama, gdje su nabrekla i kroz koulja probijala
sa dvije bobe.
Taman sam htjela zaspati! zijevnu Saja, odmahnuvi oima
po krilu i pogleda Hilmu.
Kai mi ta je s ulsom?
A, ti si radi toga doao? Nema nita ja znam da nee biti
tvoja. Otac joj se zakleo da je tebi kaurinu nee dati.
BEHAR 128

155

KNJIEVNI PODLISTAK

Hilmo problijedi, pa mu se u obraze slegnu modro rumenilo,

te krinu zubima.
Nee, ne ne deri opanke! potvrdi Saja. A i to je stalo
djevojci ona ima, uur Allahu, svoga muteriju.
Tko je? Kazuj!
De ne hiti, bolan! omjeri ga Saja. Ona e biti Salkina a to
je na koncu konca svejedno, samo da se uda...
Momak se strese, koraknu natrag, a tit tako uhvati i stisnu
objema rukama da ga umalo nije prelomio.
Salko?
Jest, on nju odavna gleda, a i ona...
Upro oima u Saju, kao da ju je htio probosti, a sve jednako
stajao nepomino, ukoeno, kakono je i ostao kad je koraknuo na se.
Hahaha! nasmija se. Pa i ona! Salko! smijao se on bolno,
ujedljivo. Nee kaurina, ve za pravog turina Salku! sipao je
naglo, bijesno pa odjuri na vrata, a da se ni ne okrenu.
Sretan put! poprati ga Saja, pa se opet izvali na jastuk. ta
u ti ja! Dina mi, ne mogu ti pomoi. Neka Salke on meni dolazi
i ne zaboravlja me, a kad si ti meni kroz ovo godinu, godinu i
p dana to donio? cijedila je Saja kroz zube zatvarajui oi i
maui rukom oko glave da se obrani od muha. Nu kad vidje da je
sve uzalud, prekri se jemenijom i zaspa.
Probudio ju je pljusak kie, koja je sipala k iz esme. Po avliji
zastala voda, a kako koja kap padne, onako se podigne mjehur, pa
se razlije i tako je to neprestano padalo, kapalo, trcalo. Od daleka
se ula i grmljavina. Saja se die, protare oi razgleda oko sebe.
Aman kie, kako je udarila! zaudi se, ne diui oiju s avlije.
abane, odoh ja malo u hanume! viknu ona na tavan.
Pa hajde, to meni kazuje! odazva se odozgor opor glas.
Saja ustade, nataknu nalule, pregrnu se boom, pa pobjee
kao da ju vjetar nosi.
Uh, kie, hanuma! uskliknu, kad se je stresla na hajatu.
Hanuma je sjedila u pokrajnjoj sobi na hajatu. Premotavala
nekakav bez, to ga je jutros kupila.
A ta ti je, hanuma, to si nekako ljuta? upita je Saja.
Proi me se, ne znam ni gdje mi je glava ni kako se zovem.
Da nisi to bolesna?
Kamo sree da je samo to. Ve po podne ta mi je bilo s
Alagom! Nije ni kolik na ulicu iziao, eto ti ga odmah natrag, pa
udari i po meni i po onom jadnom djetetu, da Hilmo dolazi ulsi
na vrata. Do avola sve svega mi je dosta! I one njegove vike mi
je suvie, sve mi je krivo!
A ta e mu on je domain. Pa bit e da ima i pravo to ne
da Hilmi ovamo. Ne brini se ti na e ulsa svoju sreu. A to
ne bi za Salku?
Nek je daje, komu hoe neu vie u nita da se prtim. I ovoga
mi je dosta ve mi je jedino ao i srce me boli radi onoga djeteta
to se iskopiti od plaa.
A gdje ti je, gdje je usla?
Ne znam, pobjegla pred ocem nekuda gore na tavan. Cijelo
je vrijeme preplakala
U odaji nad baom sjedila je ulsa prama prozoru, zaplakana i
ponitena, s rukama u krilu, a oborenih oiju. Prozor je bio otvoren
a kroza nj navirao hlad od kie, te razblaivao onu vruinu to se
je bila slegla u odaju. Iz poetka je sjedila u prozoru zamiljena
u tune misli, a da nisu kapi od velikoga pljuska i na nju poele
156

BEHAR 128

padati, ne bi joj ni palo na um da se digne. Odmah opazila nije bila

da je kia udarila te kako kopa zemlju po suhoj bai. Zanosila kia
kapi i na nju, te joj padala po ruci i ramenu, a gdje je koja kap pala
na bijelu koulju, odmah se rasplinula po bijelom tijelu i priljubila
koulju da je kroza nju jasno probijala puna ruka. A kako su kapi
udarale i o demire, onako su odtrcavale i na grudi, slijevale se u
nje, eljne rek bi da se razgriju u onoj toplini plemenitoga djevojakoga tijela i tek ju to strese, podrai, pa se ukloni dolje na
minder. Oi joj ljuto zaplakane, a grudi se naglo dizale i sputale
od dugih i dubokih uzdaha. Ima ve nekoliko dana da je saznala
za oinu zabranu a sam joj ju je kazao. Kao da se oko nje svijet
okrenuo kad je ula, da ne smije ni misliti na Hilmu. Zgraala se
je s pomisli da je Hilmo postao kaurin tako joj je Alaga rekao
prepala se od toga, al neka sila nepoznata, skrovita, nutarnja,
koju ovjek osjea a razumjeti ju ne moe ta ju je sila njemu
privlaila, i ona je ila k njemu da ga vrati iz kaura, da ga opet za
se dobije. Je li mogue da bi nju Hilmo tako ostavio nakon svega
onoga to joj je govorio i zaklinjao se mladim godinama svojim?
A zar bi Hilmo imao snage pa da postane ono s ega ga je njezin
otac prekoravao, osuivao? Zar bi ona mogla i pomisliti, zar bi
mogla ostati pri pameti kad bi sama pred sobom sebi ustvrdila i
priznala, da Hilmo nee biti njezin!
Na nju, koja jo nije iskusila nikada nikakve gorine ivota, ujedanput se na nju eto sasu rukovijet gromova i razori joj onaj sretni,
sveti mir slatke ljubavi to ga nevina djevojka die u svojoj dui, u
svom srcu, drei, da je to najjaa tvrava, nepredobitna, na koju
nitko nema snage navaliti. A sad evo: kad se je i najmanje mogla
nadati kakvomu porazu, kad se je ve primicalo i skorilo vrijeme
da u naruje padne svome dragomu u njegovim bijelim dvorima,
kad joj je u grudima buktila vatra za neim uzvieno slatkim, a po
glavi se vrzle misli bajne i zamamne sad ujedanput razori se to
sve, a iz usta njena oca zaori grozno, kobno:
Ne govori ni ne misli nikada o njemu, nee za nj, on nije
turin!
On nije turin! Kako strano zvue i zvone te rijei, kako kobno
uza njih odjekuje da nee biti njegova! Ako ju je otac htio unititi,
satrti, zato nije naao naina da odmah prestane bitisati, ve ju
onako ranio i ponitio da bolna to jae iva trpi od tih groznih
boli? Taj njezin otac ima li on smilovanja prama svomu djetetu,
prama svojoj keri, koja ga je ljubila i ljubi djetinski, odano, pouzdano? Pa kako joj je mogao tako silno ubiti duu i srce i rei joj:
Keri, ti nee vie ivjeti ? Da joj je barem oduzeo ivot da
joj ga mati ni dala nije!
Ona bez Hilme...
A koga, i zato? Zar je Hilmo mogao postati takov grjenik, on,
koga je ona ljubila, i koju je on ljubio?
Njezina bol, njezina tuga i odvie je bila velika, a da bi mogla i
imala kada da ide ispitivati kakav je i koliki taj Hilmin grijeh radi
kojega ih eto rastavljaju.
Pred materom je plakala a mati joj nije znala nita rei jer
je i sama jadna bila. Traila je utjehe, mira al nigdje ga nai;
svagdje je nalazila gdje ju gleda onaj mrki, ozbiljni i ukorni oev
pogled. Pa jo danas danas po podne, kad se je povratio, kako ju
je izruio i nju i mater! Nije znala to je bijes nu tada je odmah
pogodila da joj je otac bijesan kao to nikada nije bio. A uz te muke
jo ono vjeno napadanje Sajino kako ju je to peklo!

KNJIEVNI PODLISTAK

Zna ti bbo ta radi. ta e ti Hilmo? Ta ni Salki mahane

nema, i da zna, seko, kako za te propituje svaki je dan u mene!
Kad joj to rekne, voljela bi ju smrviti kad bi joj bilo na izbor
nego li Bog zna to. Da, najvoljela bi ju smrviti tako su joj te
grozne boli u glavu dovodile i groznih misli, koje joj nikada prije
nisu mogle na um pasti.
Mati ja u pobjei!
uti, keri moja, kako to moe i misliti? ta ti zna ta e
biti? Bit e onako kako Allah hoe.
U kui je nestalo onoga mira, onoga zadovoljstva koje je prije
bilo. Hanuma sama bila je kao smetena, Mehmedalije i Mehe po
danu nema doma, te je tako po itav dan bivala sama s ulsom.
A kako ju je promijenilo ovo zadnje vrijeme, kako li je silno opala!
Jedno po podne Saja stala na hajatu pred ulsom, kad se je hanuma u sobi naslonila da malo otpoine, jer je i sama bila umorna,
razdraena i potresena kerinom tugom.
Zna li, boja, da mi Salko svaki dan dodijava? ispitivajui
pripovjedi ona ulsi.
ulsa ju ni ne pogleda, niti joj to ree, ve ko ni ne uvi nita,
nastavi i dalje vesti.
Dina mi jest! A ja ti znam i o Hilmi jednu!
ta, kazuj! osu se djevojci preko usana smijeak, kao smijeak veselja i nade.
Bogme da te se je on okanijo...
Crna kugo! odturnu ulsa eref od sebe, pogleda ju ukoeno pa udari u pla da je sve jecala.
ta je opet to? skoi hanuma iz sobe i stade na vrata, pa
pogleda uslu i omjeri Saju.
uje li, Sajo? Nikad da joj vie nisi nita spomenula ni o Salki
ni o komu! otro ju prekori hanuma. Nije tvoja da se ti za moje
dijete brine i da ju rastuuje... jo samo jednom da te ujem...
Hanuma je ljuto i mrko prijetila Saji, i pogladila ker po glavi
i obrazima.
Ne plai, keri bit e, kako Bog dade!
Saja malo poposta, pa ode. Vie nije imala odvanosti, da ma
ita ulsi rekne. Al kako je uvijek lukava bila, sama je iz daleka
vazda svraala razgovor na ono, to bi ona htjela, ne spominjui
ipak niije ime
A Alaga, kad bi doao doma, bio bi vas smrknut videi kako se
hanuma dri, pa i ulsa, ako bi ju kada vidio. Njega je to veoma
ljutilo, videi da njegova strogost jo nije mogla sveosve tako
djelovati na ulsu, da joj iz glave izbije onoga kaurina Hilmu.
Radi toga bi se katkad upravo uzbjesnio, pa osim to ga je to
peklo da jednom rijei i otrim pogledom ne more ker dozvati
pameti, muilo ga je i ono to je na dvoru, izvan kue bivalo. Pod
jesen vaba uzeo vojnike, te ne samo to, ve jo podigao vojsku
i na one koji su se odmetnuli u gore. Ve mu je dozlogrdilo to
stanje i sve mu nesnosnije bivalo, a i sam sebe poeo prikoravati
to se nije davno iselio, ve u ludo ekao i troio vrijeme. uo bi
da su sad ili jednoga ili vie ustaa ubili ili uhvatili. Nu sva mu
je utjeha bila u tome to se je znalo, da se ustae lako lasno ne
predaju nu, pa Bog zna ne more li od tuda neto biti? Kako bi
bilo jo i to priekati?
Uza sve te brige nadola mu i nova. Ve mu palo na um da
promiljava i razraunava o svomu stanju. A to mu se upravo ndalo kad mu je od ljetine ispalo tek nekoliko tovara ita te neto

masla i pastrme. A pred dvije-tri godine jo! Silno ga se dojmila

ta razlika, taj nazadak, koji se vie nije mogao sakriti. Nu njemu
nije jo bilo ni na kraj pameti da bi radi takovoga stanja poeo
oajavati. Neto mu se sve inilo da e biti bolje, ljepe, a za ovo
sadanje stanje srea mu je bila to i time se je tjeio to nije radi
niega mogao na se krivnju svaliti. to je god radio, bilo je, jer je
mrzio one koji su doli kako je mislio da iskorijene din, pa ako
sada manje ima, tomu su krivi i vabe i svaki drugi samo ne on.
Ta zar mu nisu krivi i oni koji se makar da su turci ne slau s
njime, zar mu nije kriv i Omer-efendija i svi taki redom? Ta da su
svi ti kao on vabe vie ne bi bilo gdje je, ili ako ne to, a to barem
u zemlji ne bi ostao ni jedan turin.
Ah kud e, ta e s njima? Eno neki se predali u kaure
kao Omer-efendija i sin mu, pa sramote din. Drugima sada povukli
sinove pod puku a oni nita ve srkstili ruke i gledaju. Zar to
nije upravo najgore, i zar to ne znai propast dinu, jer se od njega
odmeu? A oni opet, koji pobjegoe sada se moraju prebijati
po kamenu, bez pokrivke i bez kore hljeba, a vabo ih natjerava i
zatjerava pa kolje kao janjce. I sve kad bih ovdje imao Gavanovo
blago ne bih se smirio, niti bih se smio smiriti. Bolje meu braom
turskom u Turiji i kruh prositi nego ovdje na dukatima sjediti!
Pa zar e nas oni puati da umremo od gladi? Eeh i kako e nas
bratski i rairenih ruku primiti!
A jo kad bi promislio i pogledao kako se je u Mostaru kroz ove
tri-etiri godine promijenilo! Koliko tu novih, nikada nevienih
ljudi druge vjere i jezika, pa ta tu rade, kako li ivu! Zakopitili se,
pa se ne diu, niti misle dizati. Sjeli kao na gotovo, pogospodili
se a ima ih koji su se osilili da se domai s njima ni mjeriti ne
mogu. Gdje kakov posao, gdje kakvo to, eto ti njih, i oni ti rade
i zarauju i nose. Domai ovjek ne moe ih ni stignut.
Evo i ja bih ba uzeo to raditi ali ta u? Od vabe se ne
more, on odnese sve! I sve vabo, nitko drugi bolno bi i jadno
Alaga kimnuo glavom, uvjeren da vaba donosi i ini svako zlo.
Gdje, u kojem poslu more vidjeti naega ovjeka? vabo mu se ne
da ni mjeriti sa sobom!
Njegovo razrovano kuno stanje ipak ga nije tako ponitavalo,
a da ne bi mogao i imao kada isto onako misliti, mrziti i osjeati
kao i onda kad je jo sjajno stajao. I sada su njegove glavne misli
bile one koje i prije, jednako se drao kao i prije, njegov nain
ivota, njegovo sve bilo je kao i prije. Jedno je najbolnije osjeao:
to je bilo malko vie sada onih o kojima nije mogao bolje suditi
nego li o Omer-efendiji i Hilmi. Al u tom zlu i nevolji tjeio bi se
razgovorom u uskom krugu svojih prijatelja, s kojima se je redovito sastajao i druio na sijelima i u ariji. A srce mu se osobito
napunjalo nadom kad bi i o mlaima uo da se dre kao pravi
turci, te da su pripravni na sve za sveti din. Razblaivao bi se kad
bi koga toga imao prilike sluati a mnogi bi se dotisnuo do njega
s potovanjem, jer je Alaga meu svojima uvijek bio i pribran i
mudar, kao i do sada. A i vanjtinom svojom bio je ovjek pred
kojim se mora gledati. Njegovom omravom, kotunjavom vie
licu zgodno odgovarala ona prosijeda a ne odvie duga brada, to
mu se je sputala niz prsa, a vazda mu upravo k nove haljine od
modre ohe. Tako ovjek i mora biti od ugleda a i bio je jer svuda
kud bi proao, svako ga je lijepo pozdravljao, sebi zvao, i srdano
doekivao. to je najvie pak glas mu je dizalo to to je on korjeniti,
pravi turin, kako su mu govorili.
BEHAR 128

157

KNJIEVNI PODLISTAK

Nu od sve mlaarije najvie mu se gotovo sviao Salko, i to jo

vie od onda kadno je poeo u njega doma zalaziti na sijela radi
dogovora to e raditi pred novaenje. On je onda u Salki uvidio
ba estita mladia i muslima, koji od nita ne poputa, ve se dri
vrsto i tvrdo. Napose u zadnje vrijeme po vie puta Salko s njim
razgovarao i kako bi se tada radovao, sluajui da i on Salko
osuuje upravo ono i sve one strane i domae ljude kako i sam
Alaga. I Alaga se s njim sprijateljio onako lijepo i pravo kako je
prijateljevao i sa Salkinim ocem, otkako ga poznaje. I Salkin je
otac bio onako stasitije naravi, a pea od ovjeka, da ima ta
vidjeti. Koliko je Salko gledao, da bude uz Alagu, toliko je s njim i
Salkin otac razgovarao, a jednom mu ak spomenuo, da bi po djeci
svojoj mogli biti i bolji prijatelji. To mu je naspomenuo isti Salko
da rekne Alagi, a i sam je htio i gledao, da oeni sina, jer ga ovako
iskopa kako je to sam kazivao.
Taj glas je Alagi bio drag i ugodan, a tim drai to bi tako ker
mogao dati dobrom i pravom turinu. A poznavajui Salku dobro
po onomu kako mu se je kazivao, tvrdo je bio uvjeren da e se on
i iseliti, i tako bi mu bila ispunjena elja da sva njegova djeca odu
odavle, kud i on, da nijedno ne ostane ovdje. Pae Alaga je jednom
razmiljao o tomu kako e se on pod jesen stalno iseliti, a onda
za njim da doe i Salko, kad vidi gdje e biti najbolje da sjednu.
Alaga je bio pristao sasma da ulsu dade Salki, kad ga je i opet
Salkin otac upitao. Oevi su ve ugovorili i vrijeme kad e se prositi
i sve, da se nitko drugi za nita nije imao brinuti. Alaga je to kazao
i eni, da znade i da se nada. Hanuma je i sama pak pogaala, da
e do toga doi, jer je vidjela da se Salko vrza oko kue. ulsa nije
htjela nita da uje o tomu ali bi ju tad otac izruio, pa opet pogladio, da se ne otimlje ve neka primi kad ju estiti momak prosi.
Pa ta e, ulso! i Saja joj onda poela govoriti. Da ti zna,
kako je ono valjan i kran momak da ga se dva oka nagledati ne
mogu!
Ne govori mi o njemu!
Ja o komu? Zar o Hilmi, koji te je ostavio i evo ima i pola
godine i vie da nee nita za te da znade?
ulsa bi se onda ujela za dolnju usnicu, pribrala obrvu obrvi
i oima onako smrknuto zaiskrila. I lijepo joj je to stalo, ama ba
lijepo. Upravo je pristajalo njezinom bljedilu na licu, koje je malo
spalo, te kao bijeli snijeg bez krvi odgovaralo prama crnim oima.
Bjelilo lica prekidali su samo modri koluti ispod oiju.
udno joj se promijenila narav. Od njena nestana veselja ni
spomena te je sada itava djevojka, al najvie utljiva i zamiljena.
Nekad bi joj palo na um i da se nasmije i da zapjeva ato je bilo
kano da je htjela upravo od velike potrebe da rastjera crne i alosne
misli. Mati ju je bojaljivo, sumnjivo katkad kriomice pogledala
i onda se okrenula pa uzdahnula. Boljelo ju je sve to se je dogodilo s njezinom keri, a boljelo ju i to, videi, kako se je spalo na
tanke, veoma tanke grane u kui. Mnogo je puta ona kuala rei
Alagi ta radi, ako Boga znade, nu on bi joj odmah zaepio usta
da to nisu njezine brige, te da je sve dobro onako kako on zbilja i
radi. I hanuma se onda pustila upravo kao utopljenik niz vodu i
tako ohladnila da je moglo doi sve to hoe a ona bi to moe biti
najhladnije oekivala. Vie ju je na to nagnala bol radi keri nego
sve drugo. Ona je vidjela i osjeala jade ulsine, a da je brojila,
Bog zna koliko bi nabrojila njezinih suza za Hilmom? I hanuma
se nekako zanijela, te se vie bavila sobom i svojom tugom nego
158

BEHAR 128

li im drugim. Ni Mehu ne oprema vie kako ga je prije opremala

i kitila. Malo poodrastao, dodue al mu jo treba slatke njege
materine. Nu ona se nije mogla ni na to prisiliti, te je Meho hodao
i s djecom skakao i sve kao da nema matere, koja bi ga opremila;
tako je meu tuom djecom izgledao. Tjeilo ju je samo to kod
Mehe da je dijete dobre i blage udi, a mirno i posluno. Nikad mu
nije morala dvaput rei da ne zakasni na ruak i u iindiju doma.
to u, mati? pitala je ulsa hanumu kad se je primakao
dan da e ju Salko prositi. A stisnula usta i namjestila oi da joj
suze ne kanu.
Kerce moja reci reci da hoe! Kud e se otimati? Zna
kakav ti je otac, a bogme ja ne znam koga bi ekala!
Mati moja, i ti mi to veli! prosue se ulsi suze i zaplaka
ljuto, bolno kao dijete.
I materi potee iz oiju.
Kad je nadoao dan da e doi prosci, ulsa je bila tako mirna,
tako beutna kao to je kamen beutan. Uzela je Salkine darove
nehajno, mutno, kao jednu stvar koja joj ne treba i nema nikakve
za nju vrijednosti, pa da ju negdje ostavi odakle je nee morati
nigdar dizati. I dvorila je kahvom, i ljubila je u ruke a da ju je
tko tada upitao to to radi, odgovorila bi da ne radi nita, kao i da
ne osjea upravo nita, da bi ju za to tko pitao.
Eto uinila sam to su rekli da moram uiniti! uzdahnu
idui na tavan kad su hanume otile, a to ree kao ovjek koji je sa
sebe skinuo vreu brana, jedva ekajui da otpone.
I ona je otila u odaju, sjedila i otpoivala; ukoena oka i ispranjena, smrvljena srca.
XV
Ramazan godine 1883. pao upravo u najvrue doba ljeta. Bio
mjesec srpanj, a vrue, da ti modani uzavriju. Iz zemlje, iz kamena,
iz sivih kamenih kua Mostara biju plamenovi, popada znoj, k da
se ovjek kupa a vie je i od mjesec dana to se nije na nebo izvio
i najmanji oblaak.
rtva je, al je i za duu tada postiti ramazan. Hoe se snage,
volje, al najvie tvrde vjere pa da isposti onako kako je propisano.
Pusta ega, dug dan, jezik ti se splie, a navrh jezika dua ama
svejedno, ni kapi ne mee u usta. Nekad krgne u utrobi, nosnice
se ire na ugodni, razdraljivi miris duhana, prene kahve sve se
to ostavlja, da kao pravi vjernik istraje od sabaha pa do ahama, od
zore do mraka. I nae se tko ne moe vie ni rijei progovoriti al
ga vjera krijepi i snai, miri ga savjest da vri svoju svetu dunost.
Ni posao se ne zaputa, ve se radi kao obino: il u duan, il na
selo, il u polje to sve svlada snaga tijela i jakost vjere. Do podne
odleti nekako vrijeme, al od podne za najeega zvjezdana kano
da se otee, otee, a kad oko iindije, onda se ve ponu inaditi iji
sahat pravije ie.
ta moj ti je na dekiku!
Ajbo! Evo ovoga, pa ga metni u ekmedu, te ako ne priklopi,
ja dajem deset napolijuna!
Taman je bilo nekako iza polovice ramazana, a muslimi izili
iz damije, gdje su klanjali iindiju. Iz ejvan-begove damije, to
je odmah na desnu stranu, kako se ide na Luku, posukljao svijet
i razilazi se arijom. Najprije zasulo na cestu k iz mravinjaka,
a onda sve po manje i manje. Meu zadnjima dvojica ila uporedo polagano, odmjerenim krokom, te se razgovarali. Jedno bio

KNJIEVNI PODLISTAK

Omer-efendija, a drugo Avdaga. Omer-efendiji na glavi bijela ko

snijeg ahmedija, a straga u ruke prikupio dubu i motao njom. Na
Avdagi lijepe ohne akire, vezen fermen, a cipele kripe, kao da
ih je jako naredio. Preko vrata pa preko prsiju mu crna vrpca, a o
njoj sahat, to ga je metnuo za pas.
Hajdemo u mene malo posjediti na duan! zovnu Avdaga
Omer-efendiju, kad su doli na raspue.
Pa, hm a, svejedno! Ba sam mislio malo krenuti polagano
etnjom ovuda preko uprije te na Cernicu. Hajde!
I pou dalje Avdaginu duanu.
Sad je Avdaga imao veliki, lijepi i bogati duan, pod lipom
podno Suhodoline, dok je njegov Muharem tako je sada svijet
zvao Muu drao drugi tamo dalje prama Carini blizu pote.
Avdagi svaki dan lijepo i dobro ilo i kroz same dvije-tri godine
podigao se, da ne more ljepe, te se je mjerio sa prvima u Mostaru.
Tko je htio u ono prvo vrijeme, i mogao je, a Avdaga je i htio i znao
raditi, dobro tediti, bio okretan, kao da se od svoga vijeka bavio
trgovinom. Pa k da mu je sam Bog blagosivao svaki posao, svako
poduzee tako mu je upravo kapalo. Postao pribran i uvaen, te
kako su se ljudi jagmili o njegovo prijateljstvo! Tu njemu pozdravi,
tu asti, tu da ga upitaju za ovo ili ono, tu sve prvi ljudi da posjede
malo s njime i da se s njim razgovaraju kao da je od vazda, otkako
je iv, s njima jednak. Evo kao ovoga ramazana: pred iindiju mu
magaza puna k ipak. Upravo ljudima je k za ast da kod njega
ekaju kad e mujezin da se oglasi, da onda pou u damiju. Jagmili se o nj komu e prije doi na sijelo i uvijek gdje to budni,
njega zovu meu prvima. Avdaga, koliko je mogao, i odazivao se
je, svakoga rado i otvoreno primao, a na ustima mu vazda uljudna
i lijepa rije ma nitko se nije mogao ni najmanje na nj potuiti.
Al esto bi se i on sam, kad ne bi nikoga bilo, zamislio i svata
premeavao po glavi. Nije jednom uzeo promatrati sve one ljude,
prve, srednje i najmanje uglednike i mnogo puta bi mu ispao
gorak, ujedljiv smijeh. Valja to znati da Avdagu nije srea uzoholila,
ve da je on ostao sve oni isti, i naravi, i prijaznou, i udvornou,
i iskrenou, i svime. Nikad se nije stidio priznati svoju bijedu i
nevolju nekadanju, pripovijedati, kako je mnogo puta i siranice
bio gladan, te kako mu je Alaga pomagao. Onda, dok jo bijae u
nevolji kako li mu je bilo meu ljudima! Koliko i koliko puta je
sluao gdje o njemu pripovijedaju da jadnik nema nit to na se, nit
to poda se. I dok bijae eljan kruha, kadno je hodao zimi, ljeti bos,
g, na hiljadu mjesta okrpan nitko mu nije imena htio znati. Bio
je prezren, kao sitni mrav, svatko se od njega odvraao, makar da
nikomu nije nita uinio, i makar da je ovjek k i drugi, od kosti i
od mesa. Kad bi on to bio rekao onda, svak bi iv udario u smijeh
ma to bilo i najpametnije. Jedini Alaga naao se ovjek, pa mu u
najcrnjim danima pomogao i upravo ga on podigao. I Avdaga uzeo
raditi, pa radi danas, upri sutra i evo ga sada, gdje lei tono
rije na novcu. Onaj prezreni sirotan, gladan i potreban, sa svojom
sreom doe u novi, nevieni svijet. Od jednom ugledan, aen,
pametan i mudar, kao to ih malo ima. Oni, koji ga prije ni gledati
nisu htjeli, sada dolaze sa slatkim i prijateljskim smijekom k njemu,
rado ga susreu, iskreno mu se raduju kao najbolji prijatelji, od
njega trae savjeta, pa kad on to i neuputno rekne, dobro je, i kad
on to i neuputno uini, lijepo je. Sve mu odobravaju, povlauju,
te kad on sluajno otvori usta, da zijevne, oni svi uute kao mravi,
samo da uju ta e Avdaga rei i da mu ne prijee da rekne svoju,

na koju e mu oni povlaivati. Aman, aman, kako se udno ovaj

svijet mijenja! Pred nekoliko godina tko bi bio rekao, da u ja postati
ovako mudar i pametan i odlian? upitao bi se Avdaga, a svoje bi
misli popratio sa smijehom, punim omalovaivanja i prezira. Ta
zar su ovo ljudi, ponosni, svjesni sebe i svoje vrijednosti? Jesu li
ovo oni isti koji su me golu sirotu prezirali, dok mi sada liu ruke?
Kako je gadan nain kojim oni mjere vrijednost ovjeka! Ogavni
gadni stvorovi, da, obini stvorovi, a ne ljudi! I Avdaga bi onda
pun srdbe, pun prezira pljuno, kao da je zagrizao i izio gorki kraj
od krastavice. A kad bi oni oekivali da e se Avdaga nasmijati na
koju njihovu, to su ju netom pripovijedali nasmijao bi se on, al
taj je smijeh bio ujedljiv, preziran. Dok nisam bio meu vama,
dok sam bio kukavan i malen kao mrav, miljah, da ste visoki, vrlo
visoki, a sada, kad vas poznajem jednak vama, tek vidim, kolini
ste sitni, uplji i crvljivi!...
Avdaga pusti prvog Omer-efendiju, da unie u duan, koji je
momak i opet pokropio vodom da je lijepo hladilo.
Evo na stranu sve ve deder mi, Avdaga kai ta je s Alagom?
Ima i dvaesetak i triesetak dana da ga nigdje ne viam! prekinu
Omer-efendija prvanji njihov razgovor i upita Avdagu kad su
sjeli u magazi.
ta e da ti kaem... Znadi da je na ovjek pa se nee uditi
kako god zavrio! krenu Avdaga obrvama.
Ja ta je s njim?
Nita, brate. Ogolio ist, k od majke roen. Ono to je
imao a lijepo je imao! utukao u glavu. Ne radilo se nita, a
troali on ovjek.
Znam ja to, znam dobro. I nisam mu jednom rekao: Kani se
ovjee orava posla! A on ni uti, ve zaskoi na me, k da sam
mu zube povadio. Kazivao sam mu i svjetovao ga a to njemu ko
i studenom kamenu. to on radi, sve je najpametnije i najljepe.
Mogasmo biti dobri prijatelji da on htjede dati svoju ker za moga
Hilmu. Ama Alaga ne htjede, jer Hilmo obukao za posao tijesne
haljine, pa zakovrio vratom da ne da keri kaurinu. E onda je i u
meni prekipjelo, pa neka bude inad za inad, kad on ne zna ta je
pamet. Mislim ja: kad je ne da, ama onda ni ja ne dam. I tako ti ja
to uinim. ao mi je to je do toga dolo ve on je kriv sam sebi.
I djetetu svome! nadometnu hitro Avdo. Dade je, kako i zna,
za onu nesreu Salku. A Salko liska i pijanica onda bio, a sad i gori.
Otac ga oenio, barem ne bi li ga ena primirila uzalud. Alagin
zet pravi turin mislio je Alaga, a eto mu ga sada.
Zbilja, ujem, da ne ivu lijepo?
Ta kako e, ako si turin! On doe pjan, pa udri po jadnoj
eni; kad mahmuran i opet mu ona kriva, a kad trijezan, ona
kriva to mu nita nije donijela.
Jadan on, kako unesrei svoje dijete! A meni ju je i sada ao to
nije za mojim Hilmom a eto, to je sve Alagina pamet! A ta Alaga?
Nita; zaboravio se o sebi i o svojoj nevolji. Jo ono kue a
i nju ve prodao zapravo. Sad mu ena oboljela. Pobolijevala je i
godinu dana, ama sad ju jae pritisnulo. Ne znam to joj je, samo
znam da je Alaga sada vie doma uza nju. Ode im katkada moja
ena. Tu doe i ulsa, jadna, bolna, kako ju onaj nesretnik mui,
pa se potui mojoj eni. Na to li je to spalo!
Nije samo on! A koliko ih je drugih? Evo uzmi pa broj po
Mostaru. Svi su ti tako sdujali, brojili vojske, selili, a ne imali kada
raditi, ve troili dok to bilo. Puali iz ruke to su imali, djecu
BEHAR 128

159

KNJIEVNI PODLISTAK

iskvarili i voljeli, da se liskaju, piju i kartaju nego da to naue ili

knjigu ili zanat. Oni su mislili da tako odgajaju prave muslime. A
ti muslimi njihovi, bogme, kad se malo razigraju, izvadit e ti i
srce, mislei da e tako isupati iz tebe din.
Znam ja to dobro! uzdahnu Avdaga. A kako oni napadahu
na me i na moga sina to uzesmo raditi sa vabom! Njima bi bilo
pravije da je koji drugi to inio, a ne na ovjek. Zaslijepljeni su
ljudi svi ovi nai a ostanu li oni ovaki, onda se ne boj da e komu
trebati da nas upa i unituje: i sami emo od sebe propasti!
To ima pravo, i uvijek sam im to govorio. Al ta e odmah
mi oni odbruse, da nisam turin. Velim ja njima: ljudi, radite,
gledajte, a djecu dajite da ue! Oni ni da uju: tek su onda pravi
turci kad sveosve propadnu, a djeca im umjesto da se bave naukom
i zanatom, udare u svako zlo, pa ako nije potroio otac, potroit e
sin i tako ti gledaj, ta e biti od nas ovakih do dvaestak-triestak
godina. Bogme sam ja obigrao dosta da to nauim a kad vidim
ove vabe, moram priznati da mi jo valja mnogo od njih nauiti.
Ne uzmemo li se mi s njima mjeriti zaludu ti onda sve, nitko nas
vie ne spasi. Osim to se podie ti i jo dvojica, svi drugi padoe.
Eeh tako ti je pamet u naih ljudi. A da vidi samo ta nam
mlaarija radi... Evo sad je ramazan, pa mora uzeti da e se svijet
okupiti na sastanke i sijela. I neka se malo razgovaraju. Ali misli
li ti da e se naa mlaarija razveseliti, kako Bog zapovijeda? Aa,
nema ti toga! Hajde noas zaviri u ininu bau pa e ih vidjeti
gdje piju i rakiju i mastiku, gdje se igraju, svlae sa sebe i zadnji
komad rutina da bace u igru... I to su ti nai pravi turci! pojavi
se Avdagi na usnama smijeak saaljenja, prijezira, smijeak pun
ujedljivosti.
Za takve ljude ovjek ne smije imati smilovanja! preli se u
Omer-efendiji u nakon male stanke, pa se die, ljutito tresui oko
sebe. Kad ono samo hoe da se dui ta e mu?
Opametiti e se ali onda kasno i uzalud, i nee biti na vrijeme!
Upravo sunce bilo zalo, a nakon one sparine kano da je sam
Bog poslao laki vjetar da ljudi eljni odahnu. Vjetar je uljao liem
zelene, visoke lipe, koja se je nadvila nad cestu, igrao se njime da
ga malko raivi nakon mrtvila vruega dana. arijom se pronosi
meso, zelen i sve to treba za kuu i gozbu po noi. Pred top razvikali
se ekmeije, nosei na daskama vrele hljebove, rasprodavajui ih
da se ovjek omrsi kad udari top. Jedni duandije poimlju ve
i duane zatvarati, dok drugi ostaju u njima da ih dre otvorene
do kasnije doba, jer u ramazanu pravi ivot poimlje tek pod no,
po ahamu.
Omer-efendija se taman spremao da izie te da se po obiaju
mlo pola sata proee do topa.
Zbilja, dina ti, Omer-efendija, hajde hoemo li veeras zai
u ine pa da vidi tamo saltaneta da se naudi ta tamo nai
ljudi rade!
Pa taman!
Nemoj da i Hilmo s tobom ne doe. Razgovorit emo se malo.
A ja kriv ne naem li tamo, gdje se Mehmedalija igra sa svojim
jaranima sve da mu je mati bolesna, a kua prazna.
Nesretnik! Od njega je to uinio njegov otac! trehnu
Omer-efendija dubu i izie iz magaze.
Izmakao dan, a primicalo se vee i poelo sipati sumraje. I
Avdaga zatvori magazu, a taman se on okrenuo, meui kljueve
u dep, kad ga sustie Muharem.
160

BEHAR 128

O, zar i ti? upita on sina.

Evo na, kako vidi! odvrati momak veseo.
Muharem ve itav momak. Razrastao se, ujedrio, a uredio, kao
da e sad na po djevojku. Na zagasitom licu, na gornjim usnicama
zagarila mu se dva puna, crna bria, koje bi katkad rastjerao prstima, kad bi mu koja dlaka pala i zastrila prama ustima. Na njemu
sve lijepo, novo, odmjereno, akire od crnosjajnoga atlasa, bijela
koulja sa zatvorenim rukavima, a kundure mu se sjajile i latile k
ogledalo. Bile su fine, otvorene i u vrh zailjene, odozgor iskiene i
izrezuckane. Crnomanjasti, niski stambulski fes dubokoga kalufa
malo natkrivio nad elo, utegao se arolikim, polusvilenim pasom.
Okretao se ivo, hitro, glasno razgovarao, javljajui se i ovamo i
onamo, a smijui se katkad od srca, veselo, zadovoljno.
Obojica pou zajedno, razgovarajui se o poslu. Muharem
je pripovijedao maui rukama ta je sve danas uradio. Tko ih je
susretao, lijepo im se javljao i elio im dobru sreu.
I tako umakoe preko uprije na zahumsku stranu.
Bliio se as kad e top dati znak da poinje mrs. Djeca po ulicama ispred vrata nestrpljivo oekuju i pogledaju na tabiju kad e
planuti prah, pa onda na damije i munare. Tko sio doma i eka,
a tko pred damijom stoji, da jo prije nego se omrsi, tek zaloiv
malo to je sobom ponio, u damiji otklanja aham.
Spustio se sumrak po zemlji, kao velo preko lica ljepote djevojke,
te ti otimlje oku da vidi onu krasotu. Mrak se uhvatio i isprepleo,
padajui sve vei lagano, lagano, da ni ne opazi, ve samo to ti od
asa do asa zatrepti pred oima, pa k da ti slabi vid. Po vratima, po
esmama hrpe svijeta, djece, te se amori, pod glas razgovara, kladi.
Evo da e dok izbrojim deset!
Nee ja stavljam glavu na veliku upriju da mi ju odsijeku!
prihvaaju drugi ozbiljno.
Sjajnolisti ipci, tamne koele, raspuane smokve, zove kitnjasta cvijeta, tunje, trenje sve se to sljubljivalo i sastavljalo u crne,
tamne ploe, koje su strile prama onoj vedrini neba, prevuenoj
raskonim velom noi.
Sad e!
Na Tabiji sinu, svjetlo poleti kroz mrak, odjeknu, da je potresalo.
Tiinom zakrui vika, vikanje, veselje djece, visoka munareta
planue u svjetlu kandilja, plamsajui jednim plamenom kroz
gusti zadnji sumrak, a izmeu onih plamenova odjeknue glasovi
mujezina, opominjui ljude da je Bog jedan i velik, zovui ih na
skruenu molitvu.
Po kuama urba i trka. Gotove veere ekaju, kahve s mlijekom na dagarama, i svak se maa, svak se laa da zagasi eu pa
da veera. Sad tek nastaje pravi ivot i veselje, razgovor i smijeh,
da se onda izmijeni i pjevanjem djevojaka i uzdisanjem momaka.
Netko izlazi na dvor, drugi se tek spremaju kuda na sijelo, jedni
drugima u zamjenice, pa stotine fenjera u rukama migulji mranim
sokacima, na koje viri kroz hiljade pendera veselo svjetlo mumova.
Tuan je bio ramazan u Alage, a jo tunije svako ramazansko
vee u njega, gdje je pred koju godinu bivalo gospodsko slavlje i
veselje. ena mu oboljela a boluje ljuto i dulje vremena. Nekad se
malko i podigne, al ne moe daleko, a tako je oslabila da ni postiti
ne more. Tuila se da je svuda boli, i u prsima i u glavi a povrh
svega toga muila ju i svaki drugi dan k groznica. Bolesnica je
leala u sobi i tu se muila i previjala, bojei se svakoga novoga
dana da joj gore ne bude. itava kua k mrtva, prazna a kako je

KNJIEVNI PODLISTAK

nekada u ovo doba u njoj bivalo veselo! Bolesnicu dou pohoditi

kone i znanice, a najvie su uza nju sestra i ulsa, pa ju njeguju i
dvore naizmjenice. Alaga preko dana doe i upita kako joj je pa
se onda smrknut i utljiv vrati natrag. Mehmedalija nikada na oi,
ve ako je kad noiti. Meho jo, jo. On izie, ode gdjegod u ariju,
neko mu dade i posla da to zaradi, pa gotovo uvijek donese doma,
a onda se opet izgubi.
Odmah na prvi pogled vidi se da u kui nema ni polovicu od
onoga to je prije u njoj bilo. Sobe i odaje nisu onako bogato ureene, bakra malo i svega drugoga. Prije je bila i svoja dvorkinja: nu
sada nema Saje, ona je isprtljala iz one druge kue, koju je Alaga
prodao, te su u nju uselila nekakova druga obitelj. Da ta praznina
bude to manja, Alaga u kui presjedi gotovo po itave dane, ne
izlazei nikuda, ve jedino ako do na ulicu, gdje une i gleda
tko prolazi, ili se zapilji u koju pukotinu suprotnoga haremskoga
duvara dugo, nepomino. Na elu mu duboki zarezi, koji se onda
svijaju iznad obrva k licu, jabuice iskoile, a ispod njih upalo, te
se stvorile kao dvije jamice.
Hanuma je poela pobolijevati jo pred godinu dana, te je
morala pasti na duek. To je onda Alagu smelo, te se nije mogao
iseliti. Sama ena u kui bolesna, velika je muka, a kad jo ju nema
tko lijepo dvoriti. ulsa bogme udana, pa ne moe vazda, a ni
hanumina sestra. Ve su se one uvijek izmjenice redale i dolazile.
Hanuminoj sestri bilo je lako, jer nikoga doma, do li ona i ovjek.
Obje joj se keri poudale i namirile. esto bi se ulsa nala s tetkom
u matere u isto vrijeme, te dok bi jedna sjedila uz bolesnicu, druga
bi pospremala po kui. A kad bi hanuma malko stisnula oima da
zaspe, izile bi obje iz sobe da je ne bude, i razgovarale se. Tetka bi
raspitivala ulsu o svemu, kako joj je, kako ivi uz svoga ovjeka.
A ulsa bi i voljela da ju to ne pita radije da joj kazuje svata
drugo, sve bi ona sluala. Kad se samo sjeti djevojatva svoga i
sree djevojake, samo to joj ne kanu suze, gledajui i videi svako
mjesto u roenoj kui kuda je nestana stupala, hodala, u svaki
kuti zalazila; mjesto gdje joj se porodie prvi osjeaji kojih prije
nije imala ni znala, gdje je snivala slatke i ruine snove; mjesto
gdje joj srce isupae. I onda je postala hladna, beutna, a tek
je sada dola k sebi u tekoj zbilji, kad ju je zadnje noi njene svete
nevinosti neljubljen ovjek ogrlio... A tada je outila najtee muke,
najveu alost. Ona tada nije bila ivo bie, ve hladno mrtvo
truplo koje su valovi zanijeli da ga Bog zna gdje izbace, stvar bez
snage, bez otpora...
Ono vee kad su se Omer-efendija i Avdaga razgovarali u magazi,
Alaga je sjedio na tavanu gdje je i top doekao. enina mu sestra
priredila je veeru, ispekla kahvu, te je sam samcat veerao i okusio
mrs. Iza ahama dola je bila i ulsa uz pratnju nekakve ene.
A to si, kerce, dola? upita je slabim glasom mati.
Svejedno, da te malo vidim! odgovorila je ulsa, razmotavajui se. Svjetlo s muma joj je ravno padalo na lice koje je bilo
njeno, tuno, a bijelo, kao da je od kamena isklesano. Ni mrve
da bi bilo rumenila.
Danas si kod mene bila cijeli dan, da ti to ne prigovore?
opet ju mati priupita, ne skidajui s nje oiju.
Ne mogu mi to vie rei nego su mi rekli. Salke svakako nema
cijelu no doma pa koga u se bojati?
Ah, kerce moje! uzdahnu mati i pritisnu rukama pod
rebrima.

Alaga je sjedio sam na tavanu, puio i pio kahvu. Pred njim

niski svijenjak komu su se oko plamena zaletavale sitne lepirice, vjetice. Doma otklanjao aham, pak ostao sam, a da nigdje
ne izie. Sve do sada u ramazanu nije nego dva puta nekuda na
dvor malo iziao, pa se opet povratio. Sjedio sam i sam se sobom
zabavljao. Sad bi prekrstio noge, sad se izvalio i naslonio jal na
jednu, jal na drugu stranu. Razgovarao se sa svojim ibukom.
ehrubar bi metnuo u usta, oi spustio niz ibuk na lulu, otkud
se je dim dizao, pa onda potegao, slatko, duboko, dugo, da bi mu
nastale jo vie jame pod jabuicama. Duhan je dimio, frtio, a
kad bi ehrubar izvadio iz usta, tad bi potegao u se, diu pomalo
obrve, srknuo kahvu, pa opet uvukao. Il bi se zagledao u murvu,
a kad mu to dosadi, okrene oima s tavana u mrklu no, tamo
nekud, otkud su dolazili glasovi pjesama, glasnoga smijeha, um
Neretve, tamo, gdjeno se peine, Luka, Starigrad, pred njim niz
Neretvu Dnja Mahala, pa Hum zavio u mranu odoru. Nekad bi
rekao da ne opazi u onim oima nikakve vatre, nikakva ivota,
da na licu, na elu ne ita nikakvih, ni najmanjih misli koje bi
on mislio takav je bio na njemu hladni mir ponitena ovjeka.
Al katkad bi mu se skupilo i nabralo meu obrvama, oi zaigrale,
zasjale, na licu zadrhtala svaka ilica koje su se modre vidjevale,
a najvie po sljepooicama. Opro bi se jo laktom o koljeno i na
dlan naslonio glavu pa tako dugo nepomian ostao.
Kako li su ga prevarile njegove nade, kako li su se izjalovile
njegove elje! Snovao je i snovao, razmiljao, smiljao a sada,
nakon svega toga evo ga tu osiromaena, osamljena, ponitena!
Ja ja ja sam kriv! uzvinuo bi glavom, pa ju malo nie
spustio, kao da se kaje ili kao da se i svoje sjene stidi. ta sam
radio? Nita, ama ba nita! Napustio svoje stvari, prodavao i
troio a to vie prodavao i imao suhih novaca, to i vie troio.
Nikada ni pomisliti da e toga svega nestati!
Alagu je pekla, ljuto boljela sva prolost. Nekada meu najuglednijim kuama sada osim jedno dva prijatelja od zahvalnosti
nigdje nikoga vie. Svaki imade svoga drugoga, urnoga posla, a
kamo li da bi se s njim sastao i porazgovorio! Jedini Avdaga al
kako se stidi pred njim! Nekad mu od milosti davao i pomagao a
sada se okrenulo i dolo vrijeme da njemu Avdaga milost milou
vraa. Svaki mu dan u kuu poalje i mesa i pirina i svega to
kui treba. I zadnje jo to je Alaga imao sve prodao, da to dulje
uzmogne sakrivati svoju nevolju i da togod uzmogne pribaviti
bolesnici kad zaeli. Jo samo ovaj krov nad glavom nu i taj je ve
gotov. Na kuu uzeo zajam, pa ugovorio kad e se iz nje i iseliti. A
to ga je na to dovelo? O tomu je Alaga mnogo puta mozgao a
napokon bi sav prijekor, svu krivnju svalio na se. Sada, kad je ve
kasno, uviao je to, te bi se sam u sebi jeo. ta je mislio s onim
postii, kako je radio, i napokon, ta je postigao kad je dovle dolo?
Kako su mu bile pogrene misli i osnove! Umjesto da za din radi,
radio je proti njemu, upropastio je svoju obitelj, sina otimajui od
nauke dao mu, da postane, to i jest sada, umjesto od njega da
bude ovjek na svom mjestu, na ponos onima koji su ga rodili, a
na diku svoje vjere i ostale brae.
Omer-efendija! Svaka ti se u zlato prometnula! uzdahnuo bi
Alaga u svojoj samoi, u toj pustoj praznini. Da sam njega sluao,
jadna pameti! Ve ja uvrtio u glavu, da se ovdje ne moe, a onamo
da nas ekaju zlatni dvori i braa, koja e nas objeruke doekati.
A eto kako je: Mehmed Krili vratio se od tuda kud je otiao, vele,
BEHAR 128

161

KNJIEVNI PODLISTAK

da nosi sa sobom din i motiku. Svagdje teko bez svoga, a jo na

svomu najbolje.
Uviao je tek sada kad je nevolja pala na vrat, a i drugu mu brau
pritisnula, kakov je grijeh poinio i on i ostali. Uviao je kako mu
je bio lud strah zaraditi dina kad je odsuivao onako otro Hilmu
to je obukao tijesne haljine. Ta i on sam, koji je toli mrzko gledao
sve novotarije i to je na sebi nosio novi biljeg, i on sam morao se
je tomu podvri. Kao pravi turin nekada, kakov je htio da bude,
ni kundure nije trpio, te u godini promijenio nekoliko puta crvene
postule. Al vidio, da to nije dobro, i to je najglavnije, da je to za
nj u ovako oskudnom stanju skupo, pa obukao kundure. Odmah
su to drugi opazili, pa ga pitali zar misli izii iz dina. Pitali su ga
od obijesti. A on im je po dui odgovorio: Ne to, van ovako me
jedne kundure nose po godinu dana, te mi je to jeftinije, nego li
kad potroim pet pari postula. Eto, na to je spao emu se nije
ni nadao, a najmanje se je pak nadao da e to tako hitro nadoi da
e se na nj oboriti tako brzo tolike nevolje!
Iskusiv gorko sam dokle dovode osnove kojima se je hranio,
uzeo je druge odvraati da ne misle kao to je on mislio, jer da e
svaki tuno svriti. Sam se je prikazivao velikim primjerom nerada,
dokle taj dovodi. Al najtee mu to taki savjet nije znao sam sebi
prije dati, pa bi onda ostao onaki i bolji nego to je bio. A je li jo
svijet, jesu li jo ljudi pametni pa da se okoriste tuom nevoljom,
koja bi ih morala dozvati svijesti? Jesu li ljudi, njegova braa oko
njega, ita razborita pa da posluaju savjet, nauku, mudru rije
onoga koji ju je nauio u najteoj koli, da posluaju onoga koji
sada nema nita.
Pri tom se je ljuto nasmijao. Ta kako bi i sluali i posluali sada
oni njega kad nema nita? Kako, otkuda to dolazi, da bi sirota
znala togod? Ta on sam Alaga dok imadijae, bijae svakomu i
pametan i prepametan. Traili su ga, zvali, pitali: a sada ti svi bjee
od njega, tvrdo uvjereni da sada nita ni ne zna kad nita nema.
Pa kako bi njega oni sada u emu posluali kad se ni njemu istomu
nije dalo sluati nekada Omer-efendiju?
Makar da je Alaga sve izgubio to je imao, pa i sreu u obitelji:
al ipak neto mu je ostalo. To je bila ona vjena nada koja mu je
blaila nevoljne dane, koja mu je olakavala tuge. Pa moe i Bog
dati bolje! esto bi puta uzdahnuo, a kad je to jednom rekao
pred Avdagom, Avdaga ga odmah presijee: Kani se orava posla:
nadat se smije samo onaj koji radi! I Alagi se to svidjelo da je ba
tako, al njegovo je vrijeme ve izmaklo!
Druga je opet stvar, koja mu je ostala, da kao vjeni iak, dok
ivi, razgrijava njegov ivot, snai njegovu duu. Njegova vjera,
njegova ljubav k dinu ostala je jednaka, nepomina, kao peina,
te uz to jo i ljubav prama brai svojoj, makar da su ga ostavljala.
I kako bi on htio da se braa opamete, da ovdje radom svih svojih
sila prodie din!
A hoe li?
Alaga se je gorko nasmijao, bolno uzdahnuo kano da je pomislio na svoga Mehmedaliju...
arobna je i krasna bila no ramazanska. Uz um Neretve, uz
ugodni miris divne none prirode, nad koju se nadviralo vedro
nebo i gledalo ju milijunama zvijezda Mostarom se od kue do
kue, od jednoga kraja na drugi irili ispremijeani zvukovi i glasovi pjesama i glasovi smijeha i veseloga, pustopanoga razgovora.
Jo nije ponoi al i da je, sve isto bi sjajnim oima u mrklu no
162

BEHAR 128

gledali oni rasvijetljeni prozori, to su se prosuli izmeu Podvelei

i Huma, prekinuti samo onuda kuda orlja Neretva. I zelene, bujne
bae kano da su oivjele, a iz njih izvire buka rek bi danjega ivota,
kroz koju se daleko istiu zvukovi sitnih tambura i argija.
U ininoj bai sve puno, sve k da vri i kljua. Mnogi fenjeri
rasvjetljuju dnji prostor ispod stabala, londu, krevet, sitnu,
pognjetenu travu, a gore iznad stabala gdjegdje dopire koji zrak
svjetla, da se raspline u mraku, ako se je mogao provui kroz gusto
granje. Sve puno kano mravinjak, a i onaj ador sa strane krije pod
sobom kitu svijeta. Ljudi posjeli na razgovor, momci piju rakiju,
igraju, neki pjevaju i udaraju na argije.
S kraja ispod londe digoe se etiri ovjeka, koji su bili malo
u zasjenu, gdje su mirno sjedili i pozabavili se uz kahvu i duhan.
Iziav na prostor ispred londe, fenjeri im rasvijetlie lica. Bio je
to Omer-efendija s Hilmom, te Avdaga i Muharem. Koji su jo s
njima sjedili, oprostie se od njih.
Hoe li, da se okladimo? pogleda Avdaga Omer-efendiju,
kad su prolazili izmeu onih skupina ljud koji su sjedili na travi.
Hajde da vidimo je li istina to sam ti veeras bio rekao?
Omer-efendija mahnu glavom da hoe, te svi pooe prama
adoru, a Avdaga prvi. Stadoe malo podalje, te se nadvirie u
ador da ih tko ne opazi.
Eno vidi! pokaza Avdaga prstom.
ador pun momadije koja se je najstrasnije kartala.
Jest, jest, dina mi! Eno i Mehmedalije a vidi, i Salko je ondje!
Evo, dri ovo dok ne platim! razgrija se Mehmedalija i
upravo svlaio fermen, da ga poloi za igru.
ta veli? upita Avdaga.
I ovi ovdje pokaza prstom u ador i oni onamo isto upr
gdje su drugi rakiju pili svi e ti rei da su pravi turci. I gledaj ih
kako i ta ine kao pravi turci. Da im rekne, da to nisu, ubili bi
te, kao to bi te presmlatili ako ne vie onako i proti svima onima
proti kojima oni viu. Al kad ogole sveosve, kad ne bude nita, pa
ni razderane koulje, da je bace za igru, onda e svi ti pravi turci
biti jeftina roba, a onaj e je kupiti tko je uzmogne platiti. To je
naa nada!
Taki su nam svi! potvrdi Avdaga.
I okrenue se sva etvorica, pobjegoe iz bae ne obrui se,
da i opet ne vide ljute rane koje su netom vidjeli.
XVI
I Bajram je ve proao, veseo i ugodan samo ne Alagi, koji se
je tek mogao sjeati i spominjati, kako je nekada Bajrame slavio.
Mjesto slatkih gutao je gorke nu, pa Boe moje, tako ljudima i
biva. Nekom ovako, nekom onako. Tko zna to e tko sutra doekati?
Hanuma je sve jednako leala u svojoj boljetici. Nekad lake,
a nekad gore. I udna je u nje bolest bila. ah joj malko odahne,
a ah da ne more ni dihnuti. A od nekoliko nadolo i novo stanje.
Prije je primala gotovo sve, to joj donesu ili se je silila na to a
sada je sve birala. Ne bi joj se dalo ni ovo ni ono okusiti, ve bi
sve odbijala, pa bi i gladovala. S toga joj je i sestra i ulsa gledala
ugaati to su vie mogle. Pitale su ju, ta e, hoe li ovo, ono sve,
samo da joj ugode. A bilo je vrijeme i vou i svemu deseti dan po
Bajramu kad se je moglo sve nabaviti.
Jutro je bilo kad je i Alaga sjedio u sobi gdje je bolesnica
leala. ulsa je takoer tu bila da izmjeni tetku. Sjedili su i vie

KNJIEVNI PODLISTAK

utili nego se o emu razgovarali. Bolesnica leala na strani i

okrenula se prama prozoru i kretala oima kano da se je htjela
to vie nagledati lijepa vremena. Dan lijep a jo nije bila vruina
zaegla, ve se tek sunce spustilo i zrakama titralo po zaputenim
sofama, kuda je ulsa dok je djevojkom bila, gojila svoje cvijee.
Alaga upitao bolesnicu kako joj je, i onda uutio kao kamen. ulsa
sjedila materi uz uzglavlje, te joj sve namjetavala jastuke, da
joj bude ljepe i uvala na njoj jorgan da joj ne spane.
ulso! prekine hanuma muk.
ta je, mati slatka?
Vidi, ba mi je palo na um! govorila je hanuma slabim
glasom. Zna ja bih i ne nastavi, jer joj je bilo teko, pa je
morala malko odahnuti.
ta e? Samo ti reci!
Ima li vinjaba? Uelila sam ga se, a nisam ga odavna okusila.
Hou, hou! Skoi ulsa. Odmah e biti!
Ba je juer hanumina sestra donijela vianja vele neka ih ima,
ako bolesnica uspita. I ba kao da je pogaala. ulsa izleti na hajat,
uhvati se rukom za direk od vrata dok navue nanule i ode u kuu.
Uze bakreni kotao, nasu vodu pa s vinjama metnu na sadak na
vatru. Jo malo podstaknu, jer je vatra od prije gorjela te ostade u
kui, ekajui i eprkajui.
ulsa je jo bila u kui kad odjednom neko zakuca na vrata.
Odmah ona ou i poleti u sobu.
Bbo eno neko kuca na vrata, hajde vidi ko je!
Alaga ustade, nu on nije ni na hajat, kad opet neko potegnu
za halku.
Tko je? Stani! odazva se Alaga idui preko avlije.
Otvori vrata, a kako ih je otvarajui uhvatio rukom, ostavi ih
onako u pola otvorena, kad pogleda na ulicu, pa kao da se uprepasti.
Pred vratima je bio mahalski muhtar, straar i jo jedan ovjek,
a za njim dva hamala.
Oprostit e, Alaga javi se muhtar ama doli smo radi
onoga to ima sa...
Robaina e pa neka, danum! Evo na hajdete unutra, eno
kua, eno odaje! pokaza Alaga rukom, a glas mu je izlazio suho.
Bujrum, bujrum!
On ih uvede sam i pusti gore.
Dete vi, mene i onako ne trebate! ree im Alaga i ostade
na avliji.
ta je to, bbo? izie ulsa polagano na hajat.
Nita vidjet e! Hajde pripazi mater! odmahnu Alaga
rukom i sjede na sofu na sunce.
Oni koji su doli, pokretali su, prevrali odajama, izabirali,
kupili, a kad im i to malo bilo, sioe u kuu te se poee po njoj
ogledavati. Pregledae svaki kuti, omjerie sudove, i kano da dva
odabrae.
Eno i ono emo ba lijepo kotao! uo se glas jednoga od njih.
Hamali snesoe sve to su ova trojica izabrala, natovarie na se,
a da im bude lake i manje posla, straar iznese tri suda iz kue i
metnu ih na hajat. Iz jednoga se je suda jo puila para, a u njemu
kljuala crvenkasta voda.
Hamali su jedva na sebi ponijeli sve to su snijeli na hajat. I jo
im je ostala velika hrpa, al jedva to su izili na cestu, jo su poslali
drugu dvojicu da im pomognu. I odnesoe sve.

Na hajatu se sve opet smirilo, porobije otile a Alaga sjedio

na sofi.
Jesu li otili? poviri ulsa na sobna vrata, a kad vie da nema
nikoga izae sasma na dvor. ta to, bbo, amaneta ti? upita ga
preneraena, zaplaena.
Ta vidjela si ve hajde sjedi uz mater! pokaza joj on rukom
u sobu, a sam se die sa sofe. Ja u odmah doi! i ode preko avlije
pa na ulina vrata, koja pritvori za sobom.
Ljudi su se lomili pod stvarima, koje su sobom nosili. Alaga ih
je gledao sa dno ulice, pa tek to mu umakoe ispred oiju poe i
on sam za njima.
Nikuda nije ni pogledao idui arijom. Tek kad je bio na velikoj
upriji, malo se osvrnu. Na upriji se bilo okupilo dosta znatieljna
svijeta, a dolje po peinama, kuda je sunce peklo, gazala i penjala se
djeca, gola golcata, k od majke roena. Ovdje-ondje pod spilama
skinuli i ostavili haljine, pa lete, maui rukama, poskakuju, penju
se, zaletavaju, vrtoglavce skau u virovitu Neretvu, plivaju preko
nje, a drugi se opet mlai usmjeljuju da ju preplivaju po prvi put.
Upravo jedan skoio, zaronio a onda opet isplivao te podalje od
kraja eka, gleda i zove jednoga, koji s peine smjeruje da skoi,
ali se jo sustee. I drugi ga bodre, pozivlju da se ne boji a on sve
jednako mjeri te stane blie i dalje, vie i nie. I napokon se odvai,
sunovrati na glavu drugovi ga pohvalie, a onaj ga jo eka borei
se s virovima. Gledaju gdje e izii, po prilici kud bi morao izduiti...
Alaga se samo osvrnu i poe dalje, jer nikada nije mogao gledati
te zabave. Ni kao mome nije za nju ba puno mario. Udario ravno
ispod Kujundiluka, na opinu, gdje e mu se prodavati stvari radi
nekoga duga jednom trgovcu, od godinu, godinu dana i p. Na opini
se iskupilo svijeta, stvari se izvikivale. Upravo se vikalo drugi put.
Kad ujedanput meu svijetinu stupi i kroza nju prodr Avdaga
ne osvrui se ni na jednu stranu ve ravno u vrh. Primakne se
stolu, gdje su sjedili oni od ureda, nagne se jednom i priapne mu
neto. Ovaj na to kimnu glavom i javi da se nee nita prodavati.
Avdaga se opet hitro okrenu i potrai Alagu.
Alaga, dina ti, to ovo uini?
Alaga slegnu ramenima.
Ja te pitam, to ti meni o tomu nita ne kaza? Onda ne bi
nita od ovoga bilo... Barem radi svijeta... Ta ti zna da se moe
u podne, u po noi vazda na me obratiti i onako ti dugujem za
tvoju ljubav dok sam iv ivotom a da ti nikada isplatiti ne mogu.
A proi se, svejedno! opet Alaga slegnu ramenima.
Diite ovo i nosite doma, otkuda ste i donijeli! zapovjedi
Avdaga hamalima, pokazujui im stvari.
Alaga je bio jak a da ni najmanje ne oda, kao da se to sve njega
ni najmanje ne tie. Kano da je bio ba o tomu uvjeren, da je to
tako moralo biti i da se nije tomu moglo nikako izbjei... Dugovao
trgovcu, upravo onomu komu je nekada prodao dosta zemlje na
Buni i to dug radi stvari to ih je nosio iz duana. A trgovac hoe
da se podmiri.
I opet se vratio ispod Kujundiluka pa na veliku upriju. Sada
se tu svijeta jo vie iskupilo, a osobito dolje blizu vode. Svi se otimali, provirali da gledaju, napinjali se i turali. Na malom pijesku
etvorica, petorica drali jedno dijete za noge da mu je glava visila
dolje, a druga dvojica udarala ibama po tabanima.
Aa nita, gotov je! rekoe.

BEHAR 128

163

KNJIEVNI PODLISTAK

Mrtav je, kukavna mu mati! i drugi poalie, a u tren oko

prosu se glas da se je neije dijete uduilo.
Alaga nije nita pazio malo se ustavio, pogledao i opet poao
mirno. Dolje ga na erizu susrete jedna hrpa.
Alaga, bolan, zar ne zna da ti se je dijete uduilo?
Tvoj Meha!
Mrtav je eno sad e ga nositi!
Alaga stade, oi mu se ukoie kao da su od stakla a na licu
zadrhta svaka bra. Pritisnu rukom po prsima i kao sav izvan
sebe naglo stupi natrag, a da nije one na oku onoga direka
duanskoga, koji nosi krov, bio bi pao. Naslonio se onako leima
i zatiljkom o direk i nijemo, ukoeno gledao na onu hrpu preko
nje ravno dolje na Neretvu. Napokon mu se poee kupiti nabori
ispod oiju s krajeva, glava padati odmaknu se od direka, glava
pade k prsima i die obje ruke, da otare dvije, samo dvije vrele
suze, koje mu kanue.
Primaklo se njemu ljudi, te ga uzee tjeiti i razgovarati, a
dotle su ve i nosila bila donesena, da na njih metnu Mehu. Kad
ga iznesoe na eriz, htjedoe krenuti k bolnici.
Ne dam, ve doma! zakri im Alaga put. Ne dam ni za ivu
glavu!
Lijenik i izaslanik pustae mu na volju i mrtvaca ponesoe doma.
Za njima polo i djece, koja su naokolo oblijetavala i pogledavala
preplaeno i znatieljno u nosila.
Doma je samo ulsa sjedila uz mater.
Kad e biti taj vinjab vie gotov? pitala je bolesnica potiho,
slabo.
Sad e ve potrnula mi se vatra kad je voda prekipjela, jer
nisam gledala! slagala je ulsa.
A to nisi, kerce, oi otvorila! prikori ju blago mati.
ulsa je bila u neprilici. Materi nije htjela kazati svu istinu tko
je ono bio u kui, al se je bojala da nije moe biti i sama pogodila.
Bolesnica nije dalje ni pitala. ulsa je htjela da zovne tetku, da joj
doe, al nije imala koga da poalje po nju; a opet nije bilo vie ni
cigle vinje. I tako su obje utile; hanuma ekala vinjab, a ulsa
izlazila onako na dvor da ju k zavarava, a ujedno povirivala i na
ulicu ne bi li tko ispao da ga poalje po tetku.
Onaj muk, onu tiinu, prekinu razgovaranje ispod glasa, koje
je dolazilo sa ulice. ulsa pristupi penderu i stade da slua.
Evo ovdje, ovdje! ulo se je s dvora glasno vikanje.
Napkon netko otvori vrata irom i u avliju unesoe nosila. Straar zakri djeci put i poturi ih natrag niz ulicu, a nosioci metnue
utopljenika u nosilima na avliju.
ulsa je blijedila i hladnila od straha i od svakih pomisli, sve
jednako gledajui na prozor.
ta je to opet! jecae bolesnica i glavom okrenu na stranu
da bolje uje.
Nita, nita stani! i sie s prozora i poleti k vratima, kad
vie da je Alaga uniao.
Alaga pognuo glavom. Hodao je isto kao satrven.
Jao, bbo mili, ta je? na vas glas zavapi ulsa kad vie u
oca oroene oi.
Ne pitaj me, vidi Meho!
Meho, brate moj! Kukavna ti tvoja sestra! zakuka ulsa,
okrenuvi se k musanderi i spustivi glavu meu ruke.

164

BEHAR 128

ta, Meho moj? dignu se bolesnica u dueku kao da joj se

sile pomladie, ojaae, to plae?... Stani! i pogleda na prozor
s dueka. to je s Mehom?... Nosila sina mi ubiste! suhim
se rukama odupr, skoi, rukama zabode u kose i poleti niz sobu,
poleti kao vjetar, a oko suhoga joj se tijela daleko za njom vijala
duga do tala koulja.
I stade, koljena joj klecnue, jo se grevitije uhvati za kose, jo
stranije, oajnije zasinue suhe, iskolaene oi.
Aoh! podra se malo i tek se je ulsa okrenula i uhvatila
ju, ve se je oborila na tle.
Alaga je kao okamenjen gledao to to se je dogodilo u tren oka,
u jedan hip. Zamahnu glavom i na jednu i drugu stranu, potrese
njom te su i na tla odletjele krupne kapi.
Prie i pomoe ulsi da se ispravi i sjedne i onesvijeenu
bolesnicu nasloni glavom na njezino krilo.
to u ja ne znam! obori rukama niza se, oajno, beznadno,
kao odsuenik komu vie nema pomilovanja.
Leti po tetku, donesi siret! snala se ulsa, milujui mater,
hvatajui ju za ruke, zovui ju.
Ni plakati nije vie mogla. Bol joj je i odvie bila jaka, velika,
a da bi joj mogla suzama odlanuti da bi ju plaem mogla ublaiti.
Brzo je tetka dola, a za njom jo dvije ene. Uzele onesvijeenicu, prenijele ju na duek. Stale ju natirati siretom, siret joj
pod nos metati, a metale su joj i hladne obloge.
Kad se je opet osvijestila, kad je dola k sebi, ve su Mehu
okupali i pokopali.
Bolesnica nije kasnije ni rijei progovorila. Samo je zurila oima
ukoeno, nepomino. ene su ju pitale hoe li to, nudile joj svega
samo da rekne al ona je sve odbijala.
Pod mrak je Avdaga poslao mnogo i raznih stvari, sve na izbor
to treba za bolesnicu i za kuu, a dola je bila i njegova ena da to
pomogne i da vidi kako je.
XVII
U tihoj i mirnoj Cernici, kako se ide k novoj upriji, u maloj
kuici ivjele su dvije due; ivjele su kao mrav, da komiluk zapravo nije ni znao za njih. Kua potleuica, na malom hajatu dvije
sobice, a preko avlije neto krova sa ognjitem, to bi se kuhinjom
zvalo. Pod kuom, tamo nad Neretvu, pruilo se nekoliko brazda
baice, lijepo zasaene i brino gojene, a u njoj i dva stabla sliva.
Avlija i hajat isti, da si mogao i kamen lizati, a male sobe ureene
zgodno, ukusno, da su, tono rije, pjevale. Krajem avlije, na onu
stranu, gdje su sobe, zasaeno neto cvijea, a najvie karamfila i
nevena. Osobito je jedan busen karamfila bio velik, razgranjen, a
cvjetovi ga obasuli, te se je vas crvenio da si jedva odozdo mogao
vidjeti drke.
S jedne strane hajata nastavljen stan, a na njemu sitne ice pamuka. Za stanom sjedi ena i hitro tka, pomiui kroz ice jajasti
unjak, tka hitro i brzo, da ne moe ni opaziti kad jednom rukom
baci unjak da ga drugom uhvati, i natrag. Sitno, sivo brdo leti i tamo
i amo, a kako njime udara, onako se njie i prtva s kamenom, to
je straga o stanu objeena. Na daski, na kojoj je ena sjedila, puna
kutija namotanih cijevi. Katkad samo zastane lupa, ako se prekine
ica, a kad se svee onda i opet pone odzvanjati po hajatu, a po
avliji, da se je moglo uti i na ulicu.

KNJIEVNI PODLISTAK

Gdjeto se ena sagne po stanu, da ispod strehe poviri na

nebo, pa onda dolje na avliju, da vidi dokle je sunce dolo, po
prilici da pogodi koje e biti vrijeme.
Jo imam kada! rekla bi sama sebi i nastavila tkati.
Sa ulice dolazila buka, tropot kola, topot konja, vika djece,
razni glasovi, sad jae, sad slabije. Od onuda pak od nove uprije
neprestano dolazila tutnjavina; to odjekivalo, jer se prolazilo
preko nove uprije, koja se je lagodno, gibko uvijala pod jakim
teretima. Tu se prevae roba trgovaka, kamenje za gradnje, grede,
daske, ama sve, pa to tim vie, jer je tekim tovarima i kolima
zabranjeno ii preko stare uprije otkako se je nova otvorila.
Nije moglo biti daleko do podne. Sunce je ve visoko iskoilo
nad Mostar i zrakama upijalo vlagu sa zemlje, nakvaene onomadanjom snanom kiom. A bilo je upravo pod kraj proljea
1884. Nebo se smililo, dobrahno zarosilo a zelen potjerala, te
ti ne dotjee vida i oiju da se toga milinja nagleda.
Ako se ne varam brzo e podne! opet ena zastane brdom,
pogleda na sjenu to ju je sunce bacalo. A bila je ve vrlo kratka.
Stan presta lupati, a ena se die s njega. Kako se je sjedei
malko prignula, onako uvue leima, podboivi se jo od straga
i objema rukama, kao da ih je htjela ispraviti. Onda se sagne,
pogleda niza se, strese neto konaca, to su se za dimije uhvatili, dimije malo podie i sprijeda ih zape za dombak, navue
nalule, koje su se upravo najljepe sljubljivale sa bijelim tankim
nogama, i poeta niz hajat. Stade gotovo pod strehu, gdje ju je
u hladu najljepe rasvjetljivalo svjetlo, to se je iz avlije i odonuda s avlinskoga duvara odbijalo. Pogleda po avliji naokolo,
na avlinska vrata, pa preko duvarova na dvor, tamo dalje gdje
se sive brda, gdje se kolom nadvisuju kao u natjecanju i stabla,
i damije i munare, one stare, crnomanjaste i nove, bijele, sve
kamene kue. Krasno sadjelano lice presulo se bjelinom, kao
to je bio onaj pamuk na stanu, te se na njemu izrazito isticale
tanke, crne obrve, oi okruene modrom finom sjenicom, pravilan nos i tanke a rumene usnice. Cijelo njeno bie, njezin stas
privlaio je neim njenim, plemenitim, upravo zamamnim, al
onaj pogled oiju sustavljao te, da u njemu, iz oiju ita neto,
to je duboko zasaeno bilo negdje u nutrini, u srcu, u dui. S
blagih, milih onih oiju izviralo je neto, to te je sapinjalo, te bi
i sam osjetio nekakovu alost, nejasnu, tajnu, nekakvu samilost
prama tomu biu koja te je ipak k njemu nagonila, da stane
pred nj, te da mu se divi i da ga slua kad bi ti uzelo priati o
onumu, to je doivjelo.
Bila se je rek bi zanijela onom krasnom naravi, lijepim
proljetnim vremenom, istim, vedrim nebom, a onda se prenu i
poe u kuu. Naloi vatru, nastavi vodu i poe prireivati ruak.
Kad to i malo jae zalupilo pred avlinskim vratima, povirila bi
iz kue i pogledala da li tko ne dolazi.
Ve je i ruak priredila, pilav i utipaka, pa ostavila sve uz
vatru, da se podgrijava. Kako je vie odmicalo vrijeme, onako
ona nestrpljivija bivala i pogledavala na avlinska vrata. I podne
minulo, te ona uzela abdest i klanjala, pa i opete ekala. To joj
se ekanje oduljilo, te ju je smetalo i bilo joj neugodno, a kad je
sunce prelo na drugu stranu, podne ve bilo i bitisalo, napokon
iznese sama za se u dva sahania pilava i utipaka, pa uze sama
ruati. A neprestano je pogledavala na vrata.

Vidjelo joj se je na licu da ju je to ekanje uznemirivalo, pa

da joj laglje proe vrijeme, opet sjede na stan i poe tkati. Nu ni
tu joj se nije dugo dalo, pa da promijeni posao, ustade i metnu
preda se vitao da mota cijevi. To ju je malko kanda rastresalo,
ono okretanje vitla i brundanje.
Tek pred iindiju otvorie se avlinska vrata, a na njih unie
ovjek prosijede brade, pognut neto, u akirama od dimjaluka.
Hvala Bogu, kad te iekah! isto odlahnu mladoj eni
kad vidje da se vrata otvorie.
Evo jako sada! izusti ovjek i pogleda u mladu enu.
Zar su gotovi? plahnu se ena.
Jesu ja! Taman sada!
Pa?
Ah, keri moja!...
Da ga nisu...? zape joj u grlu i plaljivo pogleda u oca.
Jesu, ulso, jesu! A tko bi rekao! ta e, Bog je htio!
Kako?
Odrezali mu trinaest godina!
ulsi kanue suze i udari potiho jecati.
A to e mu, to plae? Ne moe sada ti izporaviti! s
prijegorom ree i mahnu otac, hotei utjeiti ker.
Bio je to Alaga, a doao sa suda, gdje su mu sina taman osudili
na trinaest godina zatvora.
Nakon one nesree lanjske godine, kad mu se je mlai sin
Meho uduio u Neretvi, njegovoj eni bolest silno na gore krenu.
Bolesnicu grdna nesrea vie ubila nego li sve drugo. Od onda
pa do svoje smrti upravo na veer, u oi Hadinskoga bajrama,
oko dva mjeseca, poto se je Meho uduio bila je ni iva ni
mrtva. U oi Hadinskoga bajrama oprostila se s ovim svijetom,
rijeila se svih muka.
Isto taj zadnji dan materina ivota, istu ono vee kad je ona
umrla, Mehmedalija se je u oi bajrama sastao sa Salkom i sa jo
dva jarana, te se pili cijelo vrijeme, od dana pa do mrkle noi.
Ni govoriti vie nisu mogli i hodati im bilo poteko. A kad pao
mrak, te ni rakija vie ne mogla kroz grlo, izioe iz mehane
i sva etvorica u jednom redu pooe ulicom. U mehani su se
svakako zabavljali, i smijali, i draali se, i ljutili, i psovali, a kad
su napokon izili, u redu su stajali najprije jedan jaran, pa Mehmedalija, pa drugi jaran i napokon Salko. Mehmedalija je imao i
no za pasom. Teturali se ulicom i tamo i amo, pa i pjevali. Kad
dooe u gui mrak, dokle svjetiljka nije mogla dobro svjetlom
dopirati, onaj koji je bio izmeu Mehmedalije i Salke trgnu hitro
i vjeto Mehmedaliji no iza pasa, te ga onako odmah prenese
Salki i zabode mu ga u prsa a onda vrati na Mehmedaliju. Salko
kriknu i pade, Mehmedalija zajauka ranjen, a onaj jaran s kraja,
kad to vidje, nagnu u bijeg, dok onaj drugi, to je bio izmeu
Salke i Mehmedalije, zaosta i poe vikati:
Pomo, pobie se amo!
Slatie se brzo ljudi, straari, okupi se svijet.
ta je bilo?
Ovi se bogme meu se potukli, a jedan je ve i pobjegao!
Odgovori onaj, koji je bio zaostao natrag, te i njega nesta meu
svjetinom, koja se je bila u mraku nakupila nad mrtvim Salkom.
I Mehmedalija je pao, ali je bolno jaukao, jer mu je tekla
silna krv.

BEHAR 128

165

KNJIEVNI PODLISTAK

Domala donesoe nosila, te mrtvoga Salku i izranjenoga

Mehmedaliju prenesoe u bolnicu.
U rano jutro, na sam Hadinski bajram, kad su mrtvo tijelo
hanumino kupali, doe glas, da je poginuo Salko a Mehmedalija
teko ranjen, te da lei u bolnici.
Kad se komu ne da ba se ne da! govorili su ljudi.
U isti gotovo as, kad je ulsa ostala bez matere i nad njom
mrtvom suze prolila, u isti as je obudovila. Tako naglo, tako
hitro! Tko zna je li za nju srea ili nesrea, tko zna je li, plaui
za materom plakala i za svojim ovjekom koji je eto tako mladu
od devetnaest godina ostavi udovicom? Il da nije u ovom
plau i iskrenoj, dubokoj tuzi za materom sveosve i zaboravila
svoga ovjeka. Salku, koji joj je ponitio svojim ivotom njezin
mladi ivot, muio je, tukao umjesto da joj oslatava asove?
Da nije zaboravila Salku, koji je uza nju, svoju enu, ivio uvijek
svojim bearskim ivotom, zaputajui nju, koja se je rtvovala
da poe za nj?
ulsa nije imala sa Salkom djece, s toga se je ve za nekoliko
dana povratila u oinu, u pustu roditeljsku kuu. A malo za tim,
dok je jo trajala ona prva, jaka bol, odmah se je bilo brinuti
Alagi, da isprtlja iz svoje nekadanje kue i da ju ustupi novomu
vlasniku, koji je imao smilovanja i srca da ga iz nje ne die dok
mu je ena bolovala.
I njih dvoje samih smjestie se u onu malu kuu u Cernici.
Mehmedalija je jo leao u bolnici i dugo je potrajalo da se
izlijei od dvije rane i od tree teke. ulsa uredila kuu sa onim
to je jo bilo, upravljala njom, radila, vezla, ila i tkala, da to
zaradi, da uzmogne ivjeti i ona i otac. Avdaga nije zaboravio
svoju zahvalnost, al njegovi su darovi i njegova briga za Alaginu
kuu iz poetka teki bili za ulsu. Kasnije se je i tomu priuila.
Prvih dana odmah Alaga je iao pohoditi sina, al nije mnogo prolo kad je uz njega bolesna naao strau koja ga uva.
Mehmedalija je bio pod sumnjom da je on sam ubio Salku, te je
tako i istraga povedena. Kad se je Mehmedalija oporavio i digao,
odmah su ga preveli u zatvor, dok se stvar ne raspravi na sudu.
Ipak i Alaga i ulsa napeto su oekivali konac toga svega,
a dugo je bilo ekati cijelu zimu, pa proljee. Pod konac proljea
rasprava se svrila na sudu. Mehmedalija je bio optuen da je on
ubio Salku, a on se branio da nije, ve da ga je radi jedne svae
u piu, pred to e se dignuti iz mehane, ubio Vujo Perovi,
onaj isti koji je iao izmeu njega i Salke pa kad je poino to
nedjelo, da je uz Mehmedaliju na zemlju ostavio no, dozvao
ljude, a zatim kako je i svijet pripovijedio i nagaao otiao
doma da se presvue. Nu sva Mehmedalijina obrana, sve njegovo nijekanje nije pomoglo, jer je onaj etvrti svjedok, koji je
odmah pobjegao tvrdo nijekao da ita zna. Na Mehmedaliju je
pala sva krivnja, jer se je dokazalo da je ono bio njegov no te
da je bio na razbojitu on sam sa usmrenim Salkom. Sud je bio
toga uvjerenja da je Mehmedalija ubojica, te ga s toga osudio na
trinaest godina tamnice.
Alaga je nestrpljivo oekivao konac rasprave, a kad je sasluao
i saznao osudu, okrenuo se je i otiao mirno, nesmueno, kao da
to na nj nita ne spada.
Alaga je u zadnje vrijeme dosta gorkih popio, pa, makar se je
udes jedinoga sina duboko kosnuo njegova srca, ipak nije mogla

166

BEHAR 128

njegova tuga, njegova alost izbiti na povrinu, da bi ju ovjek

odmah mogao vidjeti.
A to e mu to plae? Ne moe sada ti ispraviti! rekao
je ulsi, kad je ona na taj crni glas poela plakati.
***
Otac i ki ivjeli su tiho, mirno, kao dva mrava u svom novom
stanu u Cernici. ulsa radila i rukama hranila i sebe i oca a
nekako joj zgodno ilo, jer su sve ene hvalile njezin posao, koje
su ga vidjele. Kano da je u svom radu nalazila utjehe, zabave, te
radei, znala bi se i razveseliti. Samo kad bi se malko zamislila
i zanijela u ono to je doivjela, uzdahnula bi, a licem bi joj se
prelila bol i tuga.
Katkad bi, da se odmori od posla, otila Avdaginici, koja joj je
takoer znala ee puta dolaziti. Te se dvije ene usko sprijateljile,
a kano da su se i naravi podudarale. Avdaginica ve u starijoj dobi,
pa joj malo stalo do onoga im se mlai svijet rado bavi, a ulsa,
makar udovica od tekar dvadeset godina, uozbiljila se radi nesre
koje su ju cijelu potresle i promijenile.
Alaga ako nije sjedio doma, a ono je bio najvie u Avdaginu
duanu. Avdaga mu ni sada nije mogao nikada zaboraviti kako mu
je Alaga nekad valjao. I on mu je bio pravi prijatelj, tovao ga je
uvijek jednako, doekivao ga rado i veselo. esto puta bi se Alaga
pred njim potuio na svoj udes.
Nemoj tako, Alaga! Nisi ti sam eno ti i drugih naih i uzeo
bi mu nabrajati mnoga imena. Da su jedan ili dva pala, jo, jo ali
koliko ih ode! Ne ljuti se na se, ve na nau ludu pamet!
E ta e ama ljutio se i srdio, koliko mu drago, ne smije
ovjek opet da gubi nade...
Jest, moglo bi se nadati, i ne smije se gubiti nada. Al vidi, ta
na svijet radi, kako se zaputa i sam sebi ile prerezava! Svak se
more nadati, al samo onaj ima pravo da se nada koji radi a nai
nita ne rade!...
Alagu je gorko pekla ta istina, a nezgode koje je on prouzroio
makar i nehote, ludo, pripisivao je sebi u grijeh. Pekla ga je savjest
kao najviega zloinca jer je ipak Alaga bio onaj stari potenjaina
kakovih ima kod nas, al na alost, se kasno dozovu pameti te tako
i propadaju.
I vukao se je on jo dana, i padao zdravljem, a savjest ga pekla
to je odgojio sina da ga zatvore u tamnicu, to je sobom pospijeio
eninu smrt, to je unitio sreu ulsinu.
Sav satrven, bolan, sruio se na duek da se vie ne digne.
Jesen je bila, a poutjelo lie padalo sa stabala, da sagnjije na
zemlji, u kalu, te zakruje putove, gomila se po baama. Tuno je
ono utilo a kako je bila opojna ona blaga, mila, njena zelen,
kojim se je proljee kitilo!
Jesenji dan bio. Vjetar hujio, raznosio lie kad su iz one male kue
u Cernici iznijeli na nosilima mrtvaca, prekrivena zelenom ohom...
Hrpa mala ljudi obilazila mue oko nosila, da pod njih redom
podmetnu svoja ramena, da Alagu isprate zadnji put.
A za otvorena se vrata grevito uhvatila mlada ena, blijeda
i satrvena, oajna pogleda. Grevito se drala vrata i gledala za
nosilima a vjetar je hujao oko nje, zanosio na nju suho, uto lie.
...ulsa ostade i bez matere, i bez brae, ostade eto i bez oca i
bez svega, ostade sama samcata bez nade.
n

KNJIEVNI PODLISTAK

B I O G R A F I J E
OSMAN NURI HADI

IVAN A. MILIEVI

Osman Nuri Hadi rodio se 28. juna 1869.

godine u Mostaru. erijatsku sudaku kolu
zavrio je 1893. godine u Sarajevu, a pravo je
studirao u Beu i Zagrebu, gdje je diplomirao
1899. godine. Radio je prvo u Okrunom
sudu u Mostaru i Sarajevu, a nakon toga u
Zemaljskoj vladi u Sarajevu. Istovremeno je
bio i profesor na erijatskoj sudakoj koli, a
od 1912. do 1914. godine i njen direktor. Za
vrijeme Prvog svjetskog rata, bio je kotarski
predstojnik u Dubici i Banjoj Luci, gdje
ga zatie slom Austro-Ugarske.
Poslije rata postavljen je za naelnika u Ministarstvu unutranjih
dela u Beogradu, a umirovljen
je 1924. godine. U februaru
1929. godine imenovan je
za lana Dravnog savjeta.
Umro je u Beogradu, 23.
decembra 1937. godine.

Ivan A. Milievi rodio se u Mostaru, 23. juna

1868. godine. On je sinovac poznatog i u to
vrijeme popularnog don Frane Milievia,
tiskara i izdavaa listova Hercegovaki bosiljak i Glas Hercegovca. Osnovnu kolu je
zapoeo u Mostaru, a nastavio u Skradinu,
u Dalmaciji. Gimnaziju je pohaao najprije
u Splitu, potom u Sarajevu. Jo kao kolarac,
pomagao je svom stricu oko izdavanja pomenutih listova, a kasnije je bio njihov stalni
saradnik. Zavrivi gimnaziju
odlazi 1889. godine u
Be na studij prava,
koji od 1891. nastavlja u Zagrebu. Kao
zagrebaki student,
ukljuuje se vrlo aktivno u knjievno
publicistiku klimu
toga vremena; djeluje kao novinar i
knjievnik, najprije
samostalno, a potom
u zajednici s Osmanom
Nuri Hadiem. Politiku dje-

Osman Nuri Hadi

latnost uglavnom ispoljava preko priloga u

pravakim listovima i asopisima. Na poziv
strica, don Frane Milievia, 1896. godine
odlazi u Mostar povodom obustave izlaska
njegovog lista i zabrane rada tamparije.
Ne uspjevi preinaiti odluku tadanjih
vlasti Ivan Milievi odlazi u Be. Vrativi
se nakon godinu dana u rodni grad osniva
vlastitu dioniku tampariju, a u ljeto, 1898.
godine, pokree list Osvit, kojemu je i glavni
urednik. Radi i u dravnoj
slubi, od 1900. godine,
najprije u sudstvu, a potom u upravi. Biva premjeten u Sarajevo,
1911. godine, gdje
preuzima redakciju Sarajevskog
lista. Umirovljen
je 1922. godine,
nakon toga je vrlo
aktivan, naroito
kao urednik nekih
listova. Umro je u
Sarajevu, 15. marta
1950. godine.

Ivan A. Milievi

BEHAR 128

167

BERIET RIJEI

Hugo Schanovsky* (1927. 2014.)

BONJACI
Kada bi Bonjaci
delfini bili,
sve bi zatitnici ivotinja poduzeli
kako bi ih od desetkovanja spasili.
Kada bi Bonjaci
morske kornjae bili,
estoko bi se zatitnici vrsta
za ouvanje njihovih legla zaloili.
Kada bi Bonjaci
kitovi bili,
u opasnosti da e se na obalu nasukati,
krenuo bi val globalne pomoi.

Kada bi Bonjaci
izgladnjele brdske gorile bili,
da bi ih u ivotu ouvali
World-Wildlife-Fund bi spontano kolone
podrke opremili.
Kada bi Bonjaci
svete krave bili,
po selima i gradovima svoje domovine
nesmetano bi se kretali.
Poto su Bonjaci
samo Bonjaci,
u politikim centrima moi
svakodnevno se peru ruke - u nevinosti!

Kada bi Bonjaci
slonovi bili,
Greenpeace bi zbog njihovog odstrjela
krivolovce vatreno optuili.

(S njemakog preveo
Damir A. Saraevi)

* Gradonaelnik austrijskog grada Linza Hugo Schanovsky je tokom rata u BiH elio pomoi
napaenom bonjakom narodu. Kao plod te brige je zapisao svoju najuspjeniju pjesmu pod
nazivom Bonjaci. Pjesma je tampana na UNICEF-ovoj razglednici, te su je na njemakom,
engleskom, francuskom, panskom, arapskom, italijanskom, slovenskom i bosanskom jeziku
itali milioni ljudi

CIJENA: 40 KN / 10 KM / 5 EUR