Escolar Documentos
Profissional Documentos
Cultura Documentos
boja, koje slikarski ne bi mogli imati drugog jasnog i vlastitog izraza osim u kakvoj
zbirci iz koje bi se razaznali tek pokoji jasni potezi. Ali povremeno prelazimo s
malih intuicija na vee i jo vee i izuzetne. A prijelaz je katkad sve drugo samo
ne lagan.
Michelangelo je izrekao da se slika umom, a ne rukama, osoba to je valja
portretirati postavlja se, naime, pred umjetnika kao svijet koji tek treba otkriti.
Delle Grazie je danima stajao pred Posljednjom veerom ne dotiui je kistom,
rekavi da uzvieni umovi najvie stvaraju kada najmanje rade, jer tada umom
trae invenciju.
Slikar je slikar, jer tada vidi ono to drugi osjea, ili to tek razabire premda jo ne
vidi.
Izvan intuicije, predodbe, postoje samo impresije, osjeti, osjeaji, porivi, emocije,
itd., koje su s ovu stranu duha, jer ih ovjek jo nije asimilirao, a postulirane su
zbog lakeg izraavanja premda su zapravo nepostojee, ako je postojanje
takoer in duha.
Intuitivna spoznaja je izraajna spoznaja.
Intuicija ili predodba se razlikuje od onoga to se osjea i trpi, od osjetilnog vala,
od psihike materije, kao oblik, to zaposjedanje, to je izraz.
Intuirati znai izraziti, i nita drugo nego izraziti.
II. Intuicija i umjetnost
Jasno je izjednaena intuitivna ili izraajna spoznaja s estetikim ili umjetnikim
inom.
No, tu se suprostavlja gledite to ga u velikoj mjeri zastupaju i filozofi, prema
kojem je umjetnost intuicija posve zasebne vrste.
Uzmimo da je umjetnost intuicija, no intuicija nije uvijek umjetnost: umjetnika
intuicija je posebna vrsta koja se neim viim razlikuje od intuicije openito.
Ponekad se mislilo da umjetnost nije obina intuicija, nego gotovo intuicija
intuicije, isto kao to znanstveni pojam ne bi predstavljao puki pojam, nego pojam
pojma. ovjek bi se, dakle, uzdizao do umjetnosti objektiviranjem ne osjeaja,
kao to se dogaa kod obine intuicije, nego same intuicije. Ali ono to se
antonomazijom (stilska figura koja nastaje uporabom ope oznake (zanimanje,
atribut)) openito naziva umjetnou, obuhvaa ire i sloenije intuicije od onih
to se obino posjeduju, ali intuira uvijek osjete i dojmove: ona je izraz dojmova, a
ne izraz izraza.
Zbog istog se razloga ne moe prihvatiti da se intuicija, za koju se obino kae da
je umjetnika, razlikuje od ope kao intenzivna umjetnost.
Razlika izmeu jedne i druge nije intenzivna nego ekstenzivna.
Sva je razlika, dakle, kvantitativna i, kao takva, indiferentna za filozofiju kao
scientia qualitatum (znanost o kakvoama).
Postoje oni koji s veom spretnou od drugih mogu potpuno izraziti stanovita
sloena stanja duha, a to su umjetnici.
Granice izraza-intuicija koji se nazivaju umjetnou spram onih koji se obino
nazivaju ne-umjetnou empirijskog su karaktera te ih je nemogue definirati.
Moramo inzistirati na identifikaciji, jer je odvajanje umjetnosti od obinog
duhovnog ivota, njezino zatvaranje u nekakakv aristokratski krug bilo jedan od
glavnih razloga koji su onemoguili estetici, znanost o umjetnosti, da pronae
pravu prirodu, njezine istinske korijene u ljudskoj dui.
Ne postoji ni znanost malene i velike intuicije, znanost obine i umjetnike
intuicije, nego samo jedna estetika, znanost intuitivne ili izraajne spoznaje, a to
je estetiki ili umjetniki in.
I kad odreujemo znaenje rijei genij, ili umjetniki genij, koji se razlikuje od
obinog ovjeka, moemo prihvatiti tek kvantitativnu razliku.
Kae se da veliki umjetnici otkrivaju nas nama samima.
Prije no poeta nascitur valjalo bi rei homo nascitur poeta(Pjesnik se raa
ovjek se raa kao pjesnik).
Pretvaranje te kvantitativne u kvalitativnu razliku stvorilo je kult i praznovjerje oko
GENIJA, pri emu se zaboravilo da genijalnost ne pada s neba, nego da je to
ovjenost.
Genijalan ovjek za kojeg bi se smatralo da mu ona nije bliska, ili bi se tako
ponaao, bio bi kanjen tako to bi ispadao posve smijean.
Takav je bio genij romantiarskog razdoblja, a tak je i na sadanji natovjek.
No, ovdje valja primijetiti da upravo oni koji umjetniki genij izdiu iznad
ovjenosti da bi ga zatim sravnali ispod nje, kao njegovo bitno obiljeje
istiu nesvjesnost. No, umjetnika ili intuitivna genijalnost je uvijek svjesna, jer bi
inae bila slijepi mehanizam.
Ono to moe nedostajati umjetnikom geniju je reflektirana svijest, svijest
povjesniara i kritiara, koja je za njega nebitna.
Jedno od pitanja o kojima se u estetici najvie raspravljalo jest odnos izmeu
sadraja i forme.
Sastoji li se estetska injenica od samog sadraja ili od same forme, ili od jednog i
drugog zajedno?
Moramo odbaciti tezu prema kojoj je estetski in puki sadraj, kao i drugu prema
kojoj se on sastoji u davanju forme sadraju, to jest u dojmovima plus izrazima.
Kod estetskog se ina izraajna djelatnost ne prikljuuje inu dojmova, nego ih
ona razrauje i oblikuje.
Estetski je in stoga forma, i nita drugo do forma. Odatle ne proizlazi da je
sadraj neto suvino (dapae, on je nuno ishodite izraajne injenice), nego da
nema prijelaza iz obiljeja sadraja u obiljeje forme. Sadraj se, dakako, moe
preobraziti u formu, ali sve dotle dok se nije preobrazio ne posjeduje odrediva
obiljeja, o njemu ne znamo nita. On ne postaje estetski sadraj prije, nego tek
kad je zaista preobraen. Estetski je sadraj definiran i kao ono to je
interesantno, to nije pogreno ve prazno. Njezino je interesiranje upravo
podizanje sadraja na razinu forme.
Vieznana je i tvrdnja da je umjetnost oponaanje prirode. Znanstveno je
opravdano znaenje kad se oponaanje shvaa kao prikaz ili intuicija prirode,
oblik spoznaje. A kada se eljelo oznaiti upravo to i jo bolje pojasniti duhovno
obiljeje procesa, tada je opravdana i druga tvrdnja da je umjetnost idealizirajue
oponaanje prirode. No, ako se kao oponaanje prirode razumijeva da umjetnost
stvara mehanike reprodukcije, koje stvaraju vie ili manje savrene duplikate
Drugi pak dodaju da ivotinje misle i razmiljaju. Kad filozof govori o ivotinjskoj
prirodi, brutalnoj, instiktivnoj i slino, to se temelji na zamjedbi onog neeg
ivotinjskog i brutalnog kod ovjeka.
Analogija s ovjekom, poznavanje duha, psihologije ovjeka kojom se sluimo pri
formiranju svih pretpostavki ivotinjske psihologije dovelo bi nuno do
pretpostavke da one, ako na neki nain misle, na neki nain i govore.
Najuzvienije pojave, sjajni vrhunci intuitivne i intelektualne spoznaje nazivaju se
umjetnost i znanost.
Umjetnost i znanost su odijeljene i zajedno povezane, poklapaju se s jedne
strane, i to estetike. Svako znanstveno dijelo je istodobno umjetniko.
Ta se strana zamjeuje kad djelatnost shvaanja prijee u djelatnost
kontemplacije, promatranja, i kad se ta misao pred nama pone odvijati jasno,
dobro zaokruena, skladnog ritma i liena svega suvinoga.
Ni bogovi, ni ljudi, ni oglasni stupovi knjiara nisu pjesnicima dopustili da budu
osrednji.
Pjesniku i umjetniku kojem nedostaje forma, nedostaje sve. Pjesniki sadraj je
prisutan u svakoj dui, ali samo izraz, forma, ini pjesnika.
Zato se misliocima i znanstvenicima oprata, jer e iz fragmenta izvesti sreen
sklop, a za to nije potrebno genijalno otkrie.
Odnos izmeu intuitivne spoznaje i izraza, intelektualne spoznaje i pojma, izmeu
umjetnosti i znanosti, izmeu poezije i proze je odnos dvostrukog stupnja.
Prvi je izraz, drugi pojam: prvi moe bez drugog, ali drugi ne moe bez prvog.
Ima poezije bez proze ali ne i proze bez poezije.
Izraz je, naime, prva potvrda ljudske djelatnosti. Poezija je materinski jezik
ljudskog roda, a prvi su ljudi po prirodi bili vrhunski pjesnici.
Povijest se svodi pod opi pojam umjetnosti. Ona ne trai zakonitosti i ne glumi
pojmove, ona ne inducira (metodiki postupak zakljuivanja od pojedinanog na
ope) niti deducira (metodiki postupak zakljuivanja od opeg na pojedinano).
Stvorena je za pripovijedanje, ne za dokazivanje. Ona nije forma, ve sadraj; kao
forma ona je samo intuicija ili estetika injenica.
Povijest ne gradi pojmove realnog i nerealnog, ona se njima slui. Ona razne
povijesne linosti, dogaaje, razdoblja, moe jedino prikazati kao individualne
injenice, u njihovoj individualnoj fizionomiji.
U kasnijoj fazi duh obilikuje pojmove vanjskog i unutranjeg, napravljenog i
eljenog, objekta i subjetka i druge, tj. razlikuje povijesne od nepovijesne intuicije,
realnu od irealne. U biografiju pojedinca ulaze, kao i realne injenice, i njegove
iluzije. I tu uvijek djeluje razlika izmeu stvarnog i nestvarnog. A po pamenju se
povijesnost razlikuje od fantazije, poput bilo koje intuicije koja se razlikuje od bilo
koje druge intuicije.
No, tamo gdje ono ne dopire ili treba trenutno odustati od namjere da se sazna
to se doista zbilo ili je bolje pribjei vjerodostojnosti, vjerojatnosti. Naelo
vjerodostojnosti i vjerojatnosti vlada cjelokupnom povijesnom kritikom.
Ispitivanje izvora i autoriteta usmjereno je na to da se ustanove najuvjerljivija
svjedoanstva.
Povjesniarevo je uvjerenje nedokazivo. On e ponekad i pogrijeiti, no zanemariv
je broj pogreaka s obzirom na sluajeve u kojima e postupiti pravedno. Stoga
zdrav razum s pravom vjeruje u povijest, koja nije tek opepriznata izmiljotina,
nego ono to individualac i ovjeanstvo pamte iz svoje prolosti.
Znanost, istinska znanost koja nije intuicija nego je pojam, nije individualnost
nego univerzalnost, ona je znanost duha, to jest filozofija.
Najvia konvencija je sam Duh! A da bi konvencije mogle postojati, mora
postojati ovjekova duhovna djelatnost.
Postoje dva temeljna oblika spoznaje: intuicija i pojam, znanost ili filozofija i
umjetnost.
Pritom se u njima razluuje povijest, koja je nalik rezultanti intuicije sastavljene u
doticaj s pojmom. Sve druge (prirodne i matematike znanosti) neisti su oblici,
kod kojih se mijeaju vanjski elementi i praktino porijeklo.
Intuicija nam daje svijet, pojavu, a pojam nam daje noumen, Duh.
IV. Historizam i intelektualizam u estetici
Iz zbirke zahtjeva umjetnosti uope i posebnih zahtjeva povijesti nastala je teorija
vjerojatnog kao predmeta umjetnosti.
Pod vjerojatnou se, ustvari, razumijevala umjetnika dosljednost predodbe, tj.
punina i djelotvornost, njezina efektivna prisutnost.
Umjesto vjerojatno esto se upotrebljavala rije mogue , no ponekad se, a
inio je to nemali broj kritiara i pisaca traktata, pod vjerodostojnim razumijevala
osobina povijesne istine koja se ne moe dokazati nego samo pretpostaviti, koja je
u biti vjerojatna, pa se ista osobina htjela pripisati i umjetnosti.
Ponekad se od umjetnosti zahtjevalo predoavanje prirodne ili povijesno postojee
zbilje, a to je jo jedno od pogrenih znaenja to ih poprima uenje o oponaanju
prirode.
Potom su verizam i naturalizam osvjedoili primjer brkanja estetike injenice sa
samim postupcima prirodnih znanosti, zamiljajui nekakve drame i romane koji
su trebali biti ne samo rezultat promatranja nego ak eksperimentalne prirode.
Mnogo su ea brkanja umjetnikog postupka i postupka filozofskih znanosti.
Tako se smatralo da je umjetnosti svojstveno izlagati pojmove, predoavati ideje,
te se na taj nain pobrkala umjetnost sa znanou.
Na istu se pogreku svodi teorija umjetnosti kao zagovornica teza, isto vrijedi i za
estetiku teoriju tipinog, kad se pod tipom razumijeva apstrakcija ili pojam te se
Kad praktian ovjek primijeti da mu jedan ili vie tih elemenata nisu poznati, ili
kad zapadne u sumnju, djelatnost ili ne poinje ili se zaustavlja.
U tom se asu pokazuje vanim i dulje se zadrava u svijesti teorijski moment koji
se jedva primjeuje i brzo zaboravlja.
A ako se to i dalje nastavlja, onda praktian ovjek moe postati Hamlet, podvojen
izmeu elje za djelovanjem i slabe teorijske jasnoe kada je rije o situacijama i
sredstvima. A ako on, nalazei uitak u kontemplaciji i meditaciji preputa u veoj
ili manjoj mjeri drugima volju i djelovanje, tada se u njemu formira smiren stav
umjetnika, znanstvenika i filozofa, koji su kao praktini ljudi nesposobni ili ak
tetni.
Ove primjedbe se sve temelje na kvantitivnim razlikama i potvruju injenicu da
djelatnost, ma kako ograniena bila, ne moe biti doista djelatnost, tj.
voljna djelatnost ako joj ne prethodi spoznajna.
Da bismo se odluili za neko djelovanje, potrebno je prosuditi putem praktinog
suda i izrei koja je djelatnost korisna i dobra.
Na prvi pogled se ini da iza ove teorije stoji svjedoanstvo savjesti, no primjeuje
se da ti sudovi slijede potvrdu volje.
Korisna ili dobra djelatnost eljna je djelatnost. Mi stvari poznajemo kao korisne i
dobre zato to ih hoemo.
Praktinoj djelatnosti prethode spoznaje, ali ne praktine spoznaje; da bi se one
posjedovale, nuno je najprije posjedovati praktinu djelatnost.
Pogrena je svaka teorija koja bi estetiku djelatnost povezala s praktinom.
Da je znanost teorija , a umjetnost praksa isticano je mnogo puta. Samo to
praktino nije estetiko ili unutar estetikog , nego je izvan i pokraj tog podruja.
Estetika injenica se sva iscrpljuje u izraajnoj razradi dojmova. Kad smo osvojili
unutranji govor, uspjeli jasno i ivo poimati neki lik ili kip, pronai glazbeni motiv,
izraz je roen i potpun, ne treba mu nita drugo. To to kasnije otvaramo i
hoemo otvoriti usta da bismo govorili ili pjevali, to je naknadna injenica, koja
slui posve drugaijim zakonitostima od prve o kojoj, zasada, ne moramo voditi
rauna, premda ve sada priznajemo da je ona proizvod stvari i praktina ili voljna
injenica. Obino se razlikuje unutranje od vanjskog umjetnokog djela, no
umjetniko je djelo (estetiko djelo) uvijek unutranje, a ono to se zove vanjskim
vie nije umjetniko djelo.
Drugi pak razlikuju estetiku i umjetniku injenicu, pri emu pod ovom drugom
razumijevaju vanjski i praktini stadij koji moe slijediti prvoj.
Apsurdno je samo istraivanje svrhe umjetnosti, ako se pritom podrazumijeva
umjetnost kao takva.
Postavljanje cilja znai izbor, te je varijacija iste pogreke i pretenzija da
umjetniki sadraj mora biti izabran.
Izabrati znai htjeti, htjeti ovo, a ne ono, pri emu i ovo i ono mora biti izraeno.
Dobra volja ne bi bila volja ako pored strane koja je ini dobrom ne bi posjedovala
i onu to je ini voljom.
Stoga, nije ispravno poimati amoralnog ovjeka kao antiekonomsku cjelinu, ili
pripisivati moralu osobine dosljednosti u ivotnim postupcima, pa tako i
ekonominosti.
Nemoralno postupanje postaje istodobno antiekonomino samo kod ovjeka s
moralnom svijeu. Moralna grinja savjest istodobno je i ekonomska. Vidim ono
to je bolje i odobravam, ali slijedim ono to je gore.
Na primjer, lopov ili ubojica e biti posramljen zbog vlastite nedosljednosti; ali, to
nee biti grinja savjest zbog uinjenog zla, nego zbog toga to nije poinjeno. Bit
e to ekonomska a ne moralna grinja savjest.
Tu je i moralna indiferentnost, ono to je djelovanje i htjenje, ali nije ni moralno ni
nemoralno: to je ona kategorja doputenog i dopustivog koja je uvijek bila uzrok ili
ogledalo etike izopaenosti. Posve je sigurno da moralno indiferentno djelovanje
ne postoji, jer moralna djelatnost mora proimati svaki i najmanji ovjekov voljni
pokret.
Istinska znanost, filozofija, ne poznaje vanjske granice pred kojima bi se trebala
zaustaviti, kao to se dogaa sa takozvanim prirodnim znanostima.
Znanost i moral u potpunosti vladaju jedna estetikim predodbama, a druga
ekonomskim htjenjima ovjeka, premda se obje konkretno uvijek moraju
manifestirati ili u estetikom ili u ekonomskom obliku.
Ta jednakost i istodobno razlika izmeu korisnog i moralnog, ekonomskog i
etinog, naime, u svakom je moralnom inu lako izluiti i predoiti utilitarnu
stranu, gdje je korist osnovno naelo i kriterij moralnog djelovanja, kao to je u
svakoj logikoj reenici lako upozoriti na estetiku stranu.
Kao to estetika intuicija poznaje pojavu ili prirodu, a filozofski pojam noumen ili
duh, tako ekonomska djelatnost hoe pojavu ili prirodu, a moralna noumen (bit
stvari, stvar za sebe) ili duh. Duh koji hoe samog sebe, istinskog sebe,
univerzalno koje se nalazi u empirijskom i potpunom duhu to je formulacija koja
moda s najmanje netonosti definira pojam moralnosti. To htjenje istinskog sebe
jest apsolutna sloboda.
VIII. Iskljuivanje ostalih duhovnih oblika
Duh je dakle shvaen tako to proima etiri trenutka ili stupnja, tako da se
teorijska djelatnost odnosi naspram praktine jednako kao to se prvi teorijski
stupanj odnosi naspram drugog teorijskog stupnja, a prvi praktini naspram
drugog praktinog.
etiri stupnja se naknadno ukljuuju meusobno zbog svoje konkretnosti: pojam
ne moe biti bez izraza, korisno ne moe biti bez pojma i izraza, a moralnost bez
pojma, izraza i korisnog.
Ako ljudska djelatnost poprima etiri oblika, etiri su i oblika genija ili genijalnosti.
Uvijek su bili priznavani umjetniki ili znanstveni geniji, geniji moralne volje ili
heroji. No, geniji iste ekonominosti pripadali su kategoriji zlih genija. Praktini,
ekonomski genij koji ne smjera racionalnom cilju moe samo izazvati divljenje
pomijeano sa strahom.
Peti oblik duhovne djelatnosti ne postoji. Svi drugi oblici ili nemaju obiljeje
djelatnosti, ili su verbalne varijante ve ispitanih djelatnosti.
Naprimjer, pravna injenica proizlazi iz ekonomske i logike djelatnosti zajedno,
pravo je pravilo, formula. Drugi primjer je sociologija koja se ponekad shvaa kao
prouavanje drutvenosti. A drutvenost je vrlo sloen i kompliciran pojam, dokaz
tome je nemogunost izlaganja ijednog neposredno sociolokog zakona.
A kod religiozne djelatnosti religija je zapravo spoznaja, te se manifestira kao
izraz praktinih tenji i ideala (naravno religioznih), ili kao povijesna pripovijest
(naravno legenda) ili pak kao znanost putem pojmova (dogmatika). Prema tome
moemo rei da religiju unitava napredovanje ljudske spoznaje, kao i da ona
uvijek opstoji u njoj. Religija je bila svekolika spoznajna batina prvobitnih
naroda: naa batina spoznaja jest naa religija.
Sadraj je izmijenjen, poboljan, a poboljat e se i dalje u budunosti, ali e oblik
uvijek ostati isti.
Nemogue je ouvati nesavrenu i niu spoznaju poput religijske, pored onog to
je prevladalo i obistinilo se. Katolicizam ne tolerira znanost, povijest, etiku koje bi
bile proturjene njegovim shvaanjima i uenjima.
Kada je znanost pogreno izjednaena s takozvanim prirodnim znanostima,
nadomjestak e se traiti od religije, jer bez tog ljudski duh ne moe.
Materijalizmu, pozitivizmu, naturalizmu dugujemo taj nezdravi i nenaivni procvat
religioznog zanosa.
Filozofija oduzima religiji svaki smisao postojanja, jer stupa na njezino mjesto.
Kao znanost duha ona na religiju gleda kao na povijesnu injenicu ili pojavu, kao
na prevladivo psihiko stanje.
Filozofija ne moe biti filozofija intuitivne datosti, ne moe biti ni filozofija povijesti
ni prirode, jer je nemogue poimati filozofsku znanost neeg to nije oblik i ope,
nego materija i posebno. Time se potvruje nemogunost metafizike.
Kada je rije o povijesti, filozofija moe prouavati nain na koji ona izgrauje
(intuicija, percepcija, dokument, vjerojatnost itd), a kad je rije o prirodnim
znanostima, moe prouavati oblike pojmova to ih ine (prostor, vrijeme,
kretanje, broj itd.).
Filozofija koja bi se vladala kao metafizika nastojala bi konkurirati povijesti i
prirodnim znanostima, a to bi ustvari bilo mijeanje u tui posao.
Postoji iluzija da postoje izrazi koji nisu ni lijepi ni runi, a takvim se smatraju oni
do kojih se dospijeva bez osjetilnog napora te se ine prirodnim.
Umjetnik koji, nakon zavrena posla, promatra svoje djelo sa zadovoljstvom,
osjeajui pored estetike ugode i onu posve razliitu, npr. o ekonomskoj koristi
to mu je djelo moe pribaviti.
U modernoj je estetici stvorena kategorja prividnih estetikih osjeaja, koji ne
proizlaze iz oblika, nego iz sadraja umjetnikih djela.
Prirodno je da nam ne stvaraju muku ni strastveno uzbuenje kao osjeaji iz
stvarnog ivota, jer su oni materija, a ovi drugi forma i djelatnost, oni su pravi i
istinski osjeaji, a ovi intuicije i izrazi.
XI. Kritika estetikog hedonizma
Suprostavljamo se posebnom estetikom hedonizmu koji uzima u obzir estetiku
djelatnost kao zbivanje osjeaja, te brka ugodu izraza, lijepo, s ugodom po sebi,
bilo koje vrste.
Hedonistiko se poimanje umjetnosti manifestira u veem broju oblika, meu
kojima jedan od najstarijih promatra lijepo kao ugodu vida i sluha, tj. tzv. viih
osjetila.
Estetika proizvodnja ne ovisi o prirodi dojmova, nego da sve osjetilne impresije
mogu biti podignute na razinu izraza, pri emu nijedna na to nema posebno pravo
zbog svoje osobine ili vrste kojoj pripada.
Drugi je oblik estetikog hedonizma teorija igre. ovjek nije doista ovjek ako se
ne pone igrati.
No, budui da rije igra znai i ugodu koja proizlazi iz izazvanog pranjenja
energije to navire iz organizma, kao posljedica te teorije svaka je igra nazvana
estetikom injenicom, ili je pak umjetnost nazvana igrom.
Samo moralnou nikada ne moe vladati elja za igrom, jer ona vlada i upravlja
samim inom igre.
Bilo je ak i onih koji su nastojali izvesti ugodu u umjetnosti iz odjeka uitka
putem spolnih organa. No, elja za pobjedom i trujumfalnim osvajanjem enke
nemaju nita zajednikog s umjetnikom injenicom, onaj koji to ini, i time to to
ini, nije pjesnik, nego bijednik.
Neki pak smatraju estetiku znanou simpatinog. No, simpatino je tek slika ili
predodba onog to nam se svia.
A u svakidanjem se govoru ponekad osjea nekakva odbojnost da se imenuje
lijepim izraz koji ne predstavlja izraz simpatinog.
XII. Estetika simpatinog i pseudoestetiki pojmovi
Uenje o simpatinom uvelo je u sistemima estetike niz pojmova: tragino,
komino, uzvieno, patetino, tuno, smijeno, itd., iji je popis beskonaan.
No, ta je dvojnost slika nepostojea, fizika injenica ne ulazi u duh kao slika,
nego stvara reprodukciju slike time to slijepo potie psihiki organizam i
proizvodi dojam koji odgovara ve stvorenom estetikom izrazu.
Na temelju analize prirodno lijepog, stvoren je cijeli onaj dio koji u estetikim
raspravama nisi naslov lijepo u prirodi ili estetika fizika, koja se dijeli na estetiku
mineralogiju, botaniku i zoologiju.
Mora se istaknuti da je znanstveno pogreno postavljati pitanje da li je pas lijep, a
neki kljuna ruan, je li ljiljan lijep, a cvjetaa runa.
Ono to estetski duh nije proizveo ili to nas ne vraa njemu nije ni lijepo ni runo.
Estetiki proces nastaje iz idejnih sklopova u koje se smjetaju predmeti iz
prirode.
Dvojaku je pogreku mogue predoiti putem problema ljepote ljudskog tijela.
Prvo pitanje koje se postavlja je to se podrazumijeva pod ljudskim tijelom, tijelo
mukarca, ene ili hermafrodita? Ajmo rei da je podjela istraivanja na dvoje,
jedno o mukoj, drugo o enskoj ljepoti. Ima pisaca koji ozbiljno raspravljaju je li
ljepi mukarac ili ena. Zatim, muka ili enska ljepota, a koje ljudske rase?
Uzmimo da se ogranie na bijelu, pa dalje: koje podvrste bijele rase? Recimo na
talijansku ljepotu. Pa ljudsko tijelo u kojoj dobi? U kojem poloaju i stavu? ovjek
koji je smiren ili koji radi?...
Kad na taj nain dospijemo do individualca odreenog u svakom pogledu lako e
biti pokazati i drugu pogreku koja, ve prema stajalitu, prema onome to se
zbiva u umjetnikovoj psihi, postaje lijepa ili runa.
S etikom fizikom povezan je i problem ljepote geometrijskih likova. No ako se
pod geometrijskim likovima podrazumijevaju pojmovi geometrije (pojam trokuta,
kvadrata, stoca), oni nisu ni lijepi ni runi, upravo zato to su pojmovi. Ako se
pak pod tim likovima podrazumijevaju tijela koja posjeduju odreene geometrijske
forme, ona e biti lijepa ili runa. Neki vele da su lijepa ona tijela koja tee u
visinu, jer nam predouju sliku vrstine i snage.
Dakako, takva pitanja o prirodno lijepom i o ljepoti geometrije ine se manje
apsurdnim u estetici simpatinog, koja rijeima estetika ljepota poima
predodbu ugodnog.
Pri proizvodnji umjetnog sredstva, ili fizike ljepote, umjetnik se katkad nalazi pred
injenicama koje doista postoje u prirodi, koji su njegovi modeli: tijela, tkanine,
cvijee itd. Nastaje odatle iluzija da umjetnik oponaa prirodu. U toj je iluziji
ponekad nalazila tlo i poticaj teorija o umjetnosti koja oponaa prirodu, kao i da je
umjetnost idealizacija prirode. Sve je to obrnuto od stvarnog redoslijeda, jer
umjetnik ne polazi od vanjske zbilje da bi je izmijenio pribliujui je idealnom,
nego od dojma vanjske prirode ide prema izrazu, tj. svom idealu.
Kad se, meutim, govori o nainima slikanja, o bakrorezu ili klesanju, tada je rije
tehnika prikladna, samo to se pridjev umjetniki upotrebljava metaforiki.
Zbirka tehnikih spoznaja u slubi umjetnika koji namjeravaju prikazati svoje
izraze moe se podijeliti na grupe, koje se nazivaju teorijama umjetnosti. Na taj
nain nastaje teorija arhitekture koja sadri zakone mehanike, podatke o teini i
otpornosti graevinskog materijala, o nainu mijeanja gipsa; zatim teorija
kiparstva koja sadri upute o nainu klesanja raznih vrsta kamena, o dobivanju
dobrog bronanog odljeva, o tonom kopiranju modela od krede ili gipsa. Tu su
jo i teorija slikarstva, tehnika govornitva, teorija glazbe itd.
Svako je znanje korisno: izui zanat i ostavi alat.
Trebalo bi biti jasno da se takve empirijske zbirke ne mogu svesti na znanost.
Sastavljene od pojmova koji potjeu iz razliitih znanosti i disciplina.
Postaviti sebi u zadatak razradu znanstvene teorije pojedinih umjetnosti znailo bi
htjeti svesti na jedno i homogeno neto to je po svom odreenju mnogostruko i
heterogeno, tj. htjeti unititi kao zbirku ono to je okupljeno s ciljem da se stvori
zbirka.
Zbrka fizike i estetike dostigla je kulminaciju, vrhunac, kada su se pokuale
zamisliti estetike teorije pojedinih umjetnosti.
Meutim, ako izmeu fizike i estetike injenice nema prijelaza, kako bi ih onda
moglo biti izmeu estetike injenice i posebnih skupina fizikih injenica, poput
optikih ili akustikih pojava?
Takozvane umjetnosti ne poznaju estetike granice, jer, da bi ih poznavale,
trebale bi estetiki postojati u svojoj zasebnosti.
Na temelju toga apsurdan je svaki pokuaj estetike klasifikacije umjetnosti. Ako
one ne posjeduju granice znai da nisu tono odredive, te se stoga ne mogu
filozofski razlikovati.
Nemogunost tog sistematiziranja nalazi dokaza u neobinim nainima kojima se
pribjegavalo da bi se ona ostvarila. Npr. podjela na umjetnosti sluha, vida i
mate, ili na umjetnosti prostora i vremena, umjetnosti mirovanja i kretanja, te na
klasine i romantine, na orijentalne, klasine i romantine, pri emu se
vrijednosti znanstvenih pojmova pridaju oznakama povijesnih injenica, ili pak na
umjetnosti koje se vide samo s jedne strane, poput slikarstva, i koje se vide sa
svih strana, poput kiparstva, te slino.
Zajedno s teorijom umjetnosti i njihovim granicama dokida se jo jedna, koja
predstavlja njezin korolar, a to je teorija o udruivanju umjetnosti.
Jedino to znamo o tome je da neke umjetnike intuicije za svoje reproduciranje
trebaju odreena fizika sredstva, a druge umjetnike intuicije druga sredstva.
stvaranja. Uvjet za taj intenzivni rad je tradicija. Tamo gdje je tradicija prekinuta,
zaustavlja se interpretacija. No, zaustavljanje interpretacije nikad ne predstavlja
konano neprevladivu granicu. Otkria do kojih dolazi svakog dana nastavljaju se
upravo na prekinute tradicije.
Takoer se ne eli porei da pogrena historijska interpretacija ponekad proizvodi
palimpseste (rukopis pisan na ve jednom upotrebljenom papirusu s kojeg je
izbrisan prvotni tekst), pruajui nam nove izraze o starima, umjetnike matarije
umjesto povijesnih reprodukcija.
XVII. Povijest knjievnosti i umjetnosti
Historijska kritika u knjievnosti i umjetnosti, metoda putem koje se postie
ponovljeno stvaranje prvobitnih uvjeta u kojima je stvoreno umjetniko djelo te
kao posljedica toga i mogunost reprodukcije i prosudbe, pokazuje koliko je vana
zadaa povijesnih istraivanja.
Bez toga i bez same tradicije uitak u gotovo svim umjetnikim djelima bio bi
nepovratno izgubljen. Mi bismo bili tek neto vie od ivotinja, uronjeni u
sadanjost ili u blisku prolost.
No, cilj povijesnih istraivanja nije samo pomo u reproduciranju i prosuivanju
umjetnikih djela. Tako, npr., biografija nekog pisca, te istraivanje neke epohe
imaju interese koji su strani povijesti umjetnosti, ali ne i drugim vidovima
historiografije.
I inteligentni istraivai imaju sluha za ono to slui ili e lake moi posluiti u
materijalima onih injenica koje istrauju. A oni drugi, ne tako pametni,
prikupljaju nepotrebne trice i gube se u blebetavim raspravama i detaljima. I to
pripada ekonomiji istraivanja i ne tie nas se.
Opet, povijesna istraivanja koja su usmjerena na osvjetljavanje umjetnikih djela
nisu sama dovoljna da ih ponovno stvore u naem duhu, ve pretpostavljaju ukus,
tj. ivu i izvjebanu matu.
Da li je gora velika erudicija s nedostatkom ukusa ili prirodan ukus popraen
velikim neznanjem? Nemogue je rei koje je gore.
Znai to su povijesni radovi koji se bave umjetnikim djelima, ali s izvanjskim
ciljevima (biografija, drutvena, vjerska, politika povijest itd.), kao i od povijesne
erudicije, izobrazbe, koja je usmjerena na pripremu estetske sinteze za samu
reprodukciju.
Tu treba razlikovati povijest umjetnosti i povijest knjievnosti.
Razlika je oigledna, glavni predmet povijesti umjetnosti i knjievnosti su sama
umjetnika djela, dok navedeni radovi pozivaju i propituju umjetnika djela samo
kao svjedoke i dokumente iz kojih se moe izvesti istina u vezi s neestetikim
injenicama.
Druga razlika bi bila erudicija, koja je usmjerena na osvjetljavanje razumijevanja
umjetnikih djela, te joj je cilj da istakne stanovitu nutarnju injenicu, estetiku