Politika

U Politici je do dostizanja opæeg dobra potrebna hijerarhija odnosa

nastalih udruživanjem. Muškarac i žena se udružuju u prvu zajednicu,
dom, radi raðanja, èiji æe potomci biti po naravi ''vladajuæi'' ili
''vladani''. Biæe koje je sposobno umom predviðati je ''vladajuæe'',
ono pak koje to može tijelom izvršiti je ''vladano''. Sljedeæe
zajedništvo od više domova je selo.
Tako je najviše selo sastavljeno od djece i unuka. Zbog toga se
prvotno kraljevalo gradovima. Više sela èini samodostatni grad.
Samodostatnost je i svrha i ono najbolje. Tako se vidi da je èovjek
po naravi društvena životinja (biæe). Èovjek se od životinja
razlikuje govorom te razlikovanjem dobra i zla, pravednog i
nepravednog i sl. iako i životinje posjeduju osjet bola
i užitka.
Aristotel tvrdi da je grad po naravi prvotniji od doma jer je cjelina
prvotnija od dijela.
PRIMJER-uništi li se tijelo, neæe biti ni ruke ni glave, dok obrnuto
ne vrijedi. Oni kojima nije potrebno da žive u zajednicijer su
dostatni sami sebi su ili bogovi ili životinje. Poriv za zajedništvom
zasnovao je uzroènik najveæih dobara.
Kad je savršen, èovjek je najbolja od svih životinja, a kad je
odvojen od zakona i pravde, onda je najgori od svih. Stoga je
najbezbožniji i najdivljaèniji kad je bez kreposti, te najgori u
požudi spola i jela. Pravednost pripada biti državnog zajedništva,
tj. ona je prosudba pravednoga.
''Politièka zajednica i njoj odgovarajuæi oblici vladanja bitno se
razlikuju od domaæinske zajednice i naèina vladanja koji se u njoj
vrši.'' Time je domaæinstvo uzeto kao najjednostavniji oblik
društvenog jedinstva. Grèka politièka teorija ne poznaje izoliranog
pojedinca, nego pojedinac nastupa neposredno kao gospodar ( despotes)
svojega domaæinstva. To treba povezati sa odreðenjem èovjeka kao od
prirode politièkog biæa, a ne smije se dovoditi u svezu sa socijalnom
zbiljom tadašnjeg polisa. Platon pak ne pravi razliku izmeðu velikog
domaæinstva i male države.. Osnovna razlika izmeðu tih podruèja
sastoji se u tome što u podruèju domaæinstva ne vlada jednakost. U
domaæinstvima se vlada nad robovima a u državama nad slobodnima.
Stoga odnosi u domaæinstvu nisu politièki, nego despotski. Nasuprot
tome, podruèje polisa poèiva na jednakosti slobodnih graðana.
U domaæinstvima treba razlikovati tri vrste odnosa:
1.muškarac-žena ( gamike ) = politièki odnosi meðu slobodnima i
jednakim graðanima.
2.otac-dijete ( patrike, teknopoietike ) je kraljevske prirode.
U oba odnosa vladanje se vrši kao nad slobodnima.
3.gospodar ( oikodespotes )-rob ( douoi ) Tu se vrši
despotska i tiranska vlast nad po prirodi neslobodnima i ovisnima u
jednostranom interesu onih koji vladaju, a samo ''sluèajno'' u korist
onih kojima se vlada.
*** U barbarskim carstvima je takoðer vlast oca nad sinom, kao i
vlast muža nad ženom, despotska. Izjednaèena je žena i rob, a sin je
takoðer rob oca, jer je i sam muž, odnosno otac, neslobodan, odnosno
on je rob u odnosu na kralja.***
Aristotel spominje i oruða koja su potrebna za vještinu voðenja
kuæanstva od kojih su jedna živa, a druga neživa (kormilaru je
kormilo neživo oruðe ).. Tako se rob može nazvati živim oruðem. Oruða
su dakle tvorbena a imovina je èinidbeno oruðe. Život je prema tome
èinidba, a ne tvorba. Rob je pak poslužnik u onome što služi èinidbi.
Zbog toga je gospodar samo gospodar roba i ne pripada mu; rob pak
pripada gospodaru. Rob se postaje roðenjem.
Gospodar ( odreðen razumom-dianonia ) je onaj koji planira, a rob (
odreðen tjelesnošæu- soma ) je onaj koji planirano izvršava. Gospodar
treba roba da bi se njegov plan ostvario, a rob treba gospodara koji
mu kaže što treba èiniti. Svaki od njih u zajednièkom radu nalazi
neke koristi. U okviru domaæinstva ropstvo je nužno, ''jer bez
neophodnih stvari se ne
može živjeti, a pogotovo ne dobro živjeti.'' Aristotel dalje polazi
od teze da nijedna zajednica nije moguæa, ako nije obilježena
podjelom vladanja i pokoravanja. Stoga je ta struktura ne samo nužna,
nego i korisna Gospodar se iskazuje ne u posjedovanju robova, nego u
korištenju istih. Robovi i gospodari se razlikuju i po anatomskim
obilježjima. Rob je fizièki izdržljiviji izdržati poslove koje mu
gospodar zadaje. Tako postoje mnoge vrste vladatelja i vladanih (
bolja je vladavina nad boljim vladanicima ).
Aristotel razlikuje ''robove'' i ''robovanje''. Heleni ne vole
nazivati Helene robovima, nego tako nazivaju barbare. Kad ne bi bilo
tako dogodilo bi se da i ono koji su priznato najplemenitijeg
podrijetla budu robovi i roðeni od robova, ako bi se dogodilo da ih
zarobe i
prodaju. Mišljenje je da kao što se od zvijeri raða zvijer, tako se
od dobrih ljudi raða dobar èovjek.
U drugom dijelu ove knjige Aristotel se bavi razluèivanjem umijeæa
stjecanja bogatstva i umijeæa gospodarstva.
Vrste umijeæa stjecanja bogatstva su razlièite jer kolièina imovine
samodostatne za dobar život nije neogranièena.
1.NUŽNO umijeæe stjecanja = umijeæe gospodarstva koje je prema
naravi i za pribavu hrane ( lov, ribolov, ratovi i sl.) Neki pak
lagodno žive kombinirajuæi te poslove. To je vrsta umijeæa stjecanja
IMA GRANICEdio gospodarstva.
2.NENUŽNO umijeæe stjecanja. Ono je nastalo širenjem ljudskih
zajednica te potrebom razmjene dobara- koja imaju dvostruku uporabu,
svojstvenu i ona koja to nije-, najprije u prirodnom obliku, a zatim
upotrebom novca. Ljudi su na kovane metale utiskivali njihovu
vrijednost da bi se iza toga pojavilo kamatarstvo (sitnièarstvo).
Zbog toga se èini kako se
umijeæe stjecanja najviše bavi novcem. Ipak, sam novac nije dovoljan
ako je èovjek gladan (PRIMJER - Midi se sve što je dotaknuo
pretvaralo u zlato zbog nezasitne želje). Umijeæe stjecanja i
bogatstvo su dio gospodarstva, dok sitnièarstvo to nije. 
Sitnièarstvo NEMA GRANICE
Pa ipak kod nekih se zanimanja postavlja pitanje zašto je samo
umijeæe stjecanja dio gospodarskog umijeæa ( PRIMJER- èija je dužnost
brinuti se o zdravlju? ). No ponajviše te stvari moraju biti veæ
prisutne po naravi..Stoga je prema naravi svima umijeæe stjecanja (na
podruèju) plodova i životinja.Aristotel prezire lihvarstvo zbog toga
što njime dolazi dobitak od samoga novca, a ne od onoga èemu je novac.
U stvarima koje se tièu upotrebe znanstveno promatranje ima slobodu,
iskustvo pak- nužnost. To su korisni dijeloviumijeæa stjecanja.
U umijeæu razmjene glavni su dijelovi: a) trgovina (pribavljanje
robe, prijevoz, prodaja)
b)
lihvarstvo
c)
najamništvo

Umijeæe stjecanja + umijeæe razmjene pribavlja bogatstvo

sjeèom šuma, rudarstvom i sl.
Naèini stjecanja mogu biti i drugaèiji:
- Tales iz Mileta koji je zakupio sve tijeskove za ulje i obogatio se
prodavajuæi ih nakon dobrog uroda maslina
- Sicilijanac koji je kupio sve željezo iz ljevaonica pa ga je Dioniz
natjerao da napusti Siciliju

Aristotel se spominje i pitanja kreposti robova, žene i djece.

Napominje da bi i vladatelji i vladanici to trebali imati za
obavljanje svojih dužnosti. Rob tako nema savjetodavne sposobnosti;
žena je ima, ali je bez ovlasti; dijete je isto ima, ali je ta
sposobnost nesavršena. Slièno je i sa æudoreðem. Robovima su osim
toga potrebnije opomene nego djeci.
Sve ove spomenute stvari su dio domaæinstva, koje je dio grada, a
krepost dijela mora se obazirati na onu cjeline. Nužno je, za
valjanost države da djeca i žene budu valjani.

Razlika izmeðu Platonove i Aristotelove države

Platon je u svojoj "Državi" pokušao formulirati apsolutno najbolju

državu, dok je Aristotel uoèio da ne postoji apsolutno najbolja
država veæ samo relativno najbolja država u odnosu na postojeæe
stanje. Ipak kako ne bi došlo do zabune i Aristotel je stvorio svoju
sliku koja je predstavljala "Aristotelovu najbolju državu". Platonova
idealna država ima tri staleža
(filozofi, vojnici, robovi), dok Aristotelova ima dva staleža i to:
upravljaèki stalež i stalež robova. Aristotel je pogrešno formulirao
poèetnu premisu o robovima, a to je da su oni takvi po svojoj
prirodi, dok su u stvarnosti oni takvi zato što ih takvima èini
društvo.