P. 1
Sarajevske sveske [broj 27-28, 2010.]

Sarajevske sveske [broj 27-28, 2010.]

|Views: 1.018|Likes:
Publicado porTiskarnica

More info:

Published by: Tiskarnica on Feb 16, 2011
Direitos Autorais:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

07/13/2013

pdf

text

original

Sections

Ligio Zanini autor je stihova iz kojih sam prekovao ovaj naslov
– “naša zemlja drevna stara, pobratime”...
U podnaslovu spominjem “našu” talijansku literaturu,
pamteći lekciju Silvija Strahimira Kranjčevića (učitelja u Bosni),
koji odbija molbu Vladimira Nazora da ga namjesti negdje u
Bosni kako bi naučio dobar hrvatski jezik: Ostanite Vi na oba-
li, jer svi ti rimski hramovi i mletački dijalekti i palazzetti dio
su hrvatske NACIONALNE kulture. S.S.K.
danas bi s ovom uputom Nazoru bio here-
tik (na obje obale Jadrana!), a ni meni koji
više od stoljeća kasnije tvrdim nešto slično
neće biti oprošteno niti “svojatanje” niti
pak “ugroza”, jer, dakako, kad velim “naše”
ne mislim samo na teritorij suživota dviju
kultura. Naravno, u “naše” (ovdašnje tali-
janske – kao i hrvatske i slovenske ubrajam
i rodom ili životom ili djelom i istro-kvar-
nersko-dalmatinske talijanske pisce živuće
u Italiji, što se u poneke “kriterije” također
ne uklapa, naravno.
Hoću odmah podastrijeti srž: jednu
pjesmu na istroromanskom ili istriotskome
(autor Ligio Zanini, Rovinjež, dobar mi po-
kojni prijatelj, robijaš na Golom, napisao i
roman Martin Muma o tome, preveden i na
hrvatski), i jednu na istrovenetskome (au-
torica Laura Marchig, iz Rijeke, bliska mi
prijateljica). Posrijedi su dva britka autorska
artefakta, lokalno-univerzalna, bujne poe-
tičnosti, autentične artističnosti, arhaičnih
govora. Radi se o tome da je gotovo svaka
riječ u ovim drevnim govorima i ovim pje-
smama naprosto semantem!

612

Pojašnjava Ligio Zanini svoju pjesmu “Pubrateine”:
“Iz knjige na rovinjskom dijalektu ‘Ribari i težaci’, rovinj-
ske novele, što ju je Raimondo Devescovi sam izdao 1894.,
doznajemo da se rovinjski seljak obraćao hrvatskom seljaku
riječju ‘pobratime’... Od drevnih vremena u našem dijalektu se
pridjev ‘viecio’ pojačavao odgovarajućom riječju iz hrvatskog
jezika, to jest ‘staro’...
Imenica ‘pobratim’ (pubrateine) je nestala iz današnje
upotrebe, ali izraz ‘viecio-staro’ još se upotrebljava”.

Ligio Zanini:

PUBRATEINE

POBRATIME

Pubrateine, sigouro ti ta racuordi

Jur se domišljaš, o pobratim,

dal lughito che ti m’arivi

ugrajice ča si mi je ora

e de li veide ch’i t’incalmivo...

i trsi ča san ti hi cipija...

I tuoi gaiardi bianci

Tuoji vuoli bili

fiva muliseina la meia puoca tiera

mekali su muoju brižnu zemlju

e svielte le miee man ganbiva

a ruke mi žvielte pričinjale

el salvadago in ustran.

diblje u domaće.

Cuntento ti ma ie da tu feia,

Kuntiento si mi da šćier

ca favalando cume mei

ča razminjući se z namon

la fiva la su’ schera,

je kopala suoj ried,

ca cantando e pirendo cun mei

ča pivajuć i plačući s namon

la ma uo da tanti fioi.

mi je dala svu tu dicu.

Ma la longa tanpastada

Ma je grda nevera

masacra ‘nda uo miese criatoure

pobila čuda svita

dastrusendo i nostri loghi:

rovinala naša mista:

la tiera xi turnada doura,

i ziemlja nan se strdla

li veide xi rusagade dal lagrami.

i loze nan zatrla troskot.

Pubrateine mieo,

O pobratim muoj,

lassemo che li sigale canto

ma neka nan črvčki čvrče

cume preima de la tanpastada.

ka’i prija nevere.

Informatvini prijevod iz istriotskog u čakavicu je moj, a uz Zani-
nijevu opasku kako se riječ “pubrateine” više ne koristi, moram
reći da se riječ (i pojam) “pobratim” više ne koristi ni u nas,
istarskih Hrvata. Osobno, čuo sam je kada sam naučio hrvatski
književni standard, ona je zacijelo došla u Istru s našim precima,
imigrantima iz Morlakije (Vlaške, brdske Dalmacije), Hercegovi-
ne, Bosne, Crne Gore, tamo negdje u 16. stoljeću.

613

Preveo sam u istu čakavicu i pjesmu “Mati slavinska” (sla-
venska majka), Laure Marchig (kao i ostale citirane pjesme i
citate), vrsne poetesse novije generacije, snažnoga iskaza,
osobnog u strasnome vrisku zavičaja, ali i osebujno mondi-
jalističkoga, i kada pjeva o Blake-ovoj planini (La montagna
di Blake), i o bubnju kojem hoće skršiti hrbat, i o slavenskoj
majci:

Laura Marchig

MARE SLAVA

MATI SLAVINSKA

‘Sti coli giali de tera che ciapa

Ti brižići žuti zemlje ča se lipi
čiplje oči ka’i ccie kripke.

piziga i oci Come zize gagliarde.
A ti te lo domando mare slava

Te pitan mati slavinska

che ti sburti in alto i sorisi de late

ki rivaš u viške nasmih mlični

quale xe el mio sguardo originale

ča je muoj prvanji vid

varado dal peto col primo respiro?

hićen z prsi u prven zdihu?

Fra i mii maestri ti la più bestiale:

Ti zvirska mrež maještri mi

che dai odori tui te go imparado

ča z oduori ti san te navadila

el naso pien de miel e de cipola.

nosa punega meda i žbulje.

Su la strada de fughe, de le scelte

Na ten putu bižanja i izbire

vedo arpioni de lagrime e medaglie

vidin kljuke suz i medalj

tuti che me zuca

sve ča mi potiže

conceti e comozioni.

pensire i miline.

Ma se straparme provo de ‘sta tera

Ma ‘ko ću se zvuć z te zemlje

resta striche de pele e sangue amaro.

ustaju friži kože i krv žuka.

Lechime alora le feride, insegna

Lizni mi donke rane, naputi

a rispetar la piera, el oro, el zolfo

poštivati stinu, zlato, šuolfer

e la maniera de intuir la quieta

i muod da razumin mir

doglia che scava e che ne fa contente.

babinje ča riva i smo kuntiente.

Upućujem se u ovaj zapis posve jasnog nauma: kroz dvije au-
torske pjesme-paradigme koje odmah kažu sve, kroz psiho-
mentalni ambijent, dihotomičnu Istru, njena dva paralelna
kulturalna kruga, dva autohtona i autentična romanska i jedan
hrvatski dijalekt – raščistiti moguće dvojbe. Posrijedi su dva
istarska romanska govora: istriotski, ili istroromanski (rovinj-
ska varijanta), koji je zapravo jedan od najstarijih romanskih
post-latinskih jezika uopće milenijskoga kontinuiteta, i riječke
inačice mlađega istrovenetskog govora, uvriježenoga po Istri i
Dalmaciji od doba mletačkih conquista, dakle od 13. stoljeća
do sloma Serenissime pred Napoleonom.

614

Brojne su varijante venetskoga govora na ovim stranama
Jadrana: tršćanski, istrovenetski (koparski, pulski, fjumanski,
zaratinski), ali osobito su kulturalno bili osebujni arhaični i po-
sve autentični istroromanski govori, zacijelo razvijani od doba
raspada Zapadnog Rimskog carstva – veljotski (krčki) i dalmat-
ski (delmatski), posve izumrli, na žalost, kao i ladinski, koji su
u romanskoj matrici imali natruha i ilirskih i grčkih i slaven-
skih vokabulara, te dobro očuvani istriotski naših “bumbara”
(boumbari), najstarijeg istarskog življa uopće, koji se govori u
Rovinju (Rovigno), Balama (Valle), Vodnjanu (Dignano), Gali-
žani (Gallesano), Šišanu (Sissano).
Ujedno, izabrao sam ove dvije izvrsne pjesme i prepjevao ih
na vlastito narječje, zapadnoistarsku čakavicu, hoteći (umjesto
razlaganjem) autentičnim artefaktima u tri (srećom još vrlo živa)
jezika plasirati vitalistički i artistički habitus i habitat u njima
samima. Kao i ukazati na jednost istarske dvojnosti, dvije posve
različne kulture i jezika koji kohabitiraju stoljećima, prepliću se i
uzajamno “kontaminiraju”. Ali to nije tema za ovu priliku.
Tema jesu naši talijanski spisatelji 20. stoljeća, a posvoj-
nost, dakako, nije posesivne (posvojne, prisvojne), nego kul-
turalno-teritorijalne naravi: naši, jer ovdje žive, sa Slovencima
i Hrvatima, i jer pisci kao kolege jedni druge znamo i čitamo
i prevodimo se uzajamno i javno zajedno nastupamo deset-
ljećima; jer smo “pubrateini”. Naši, jer te literature pripadaju
kako matičnim kulturama (Italije, Hrvatske, Slovenije), tako
i jedna drugoj u svome zavičajnom ambijentu, bivajući tako
neprekidno u dinamičnoj interakciji, pobuđujućoj, jedna se s
drugom odmjeravajući, primjeravajući, ogledajući i ugledajući
se uzajamno, referirajući i polemizirajući, makar je katkada taj
ogled (uzajamni) nalik odrazu u mračnome zrcalu nacionalnih
histo(e)rija zapravo poput “Slike Doriana Graya”.
Jer interetnična borba za supremaciju i dominaciju napro-
sto je isključivala onog drugog i drukčijeg, počevši od druge
polovine 19. stoljeća, pa sve do danas. Mi ćemo ponosno i da-
nas zapjevati narodnjačku himnu “Krasna zemljo, Istro mila/
dome roda hrvatskog”, pa nemam što odgovoriti kolegi Talija-
nu, u našem uznositome istarskom euroregionalizmu, kada me
upita “dome roda hrvatskog? A gdje smo mi?”. Kao što će Pier
Antonio Quarantotti Gambini u Trstu 1945. sa “čuđenjem”
gledati “malene, tamnopute, povijenih nosova” Slovence, jer
Slaveni koje je on znao (rođen u Pazinu), bili su visoki i elegan-
tni, ali oni su morali biti “Hrvati ili intelektualci”!!!

615

Od građanske revolucije 1848. do danas, kroz dva svjetska
rata, po nekoliko državnih zastava i himni i vojski u jednoj
jedinoj generaciji, kroz biblijske valove exodusa (“ne-Talijani”
– Austrijanci, Mađari, Česi, Slovaci) odlaze u desetinama tisuća
poslije 1918.; Hrvati i Slovenci, suočeni s “etničkom bonifika-
cijom” i kulturocidom odmah za njima, opet na desetke tisuća,
a Talijani (ali i Slaveni) bježe od jugoslavenskog nacional-revo-
lucionarnog radikalizma poslije 1945.
Hoću reći, ta dva Črnjina kulturna kruga, harmonično
okrećućih se kotača istarskog vozića upregnutog o tovara (osel,
osao, magarac, asino, samer, mus), nakon 1848. (pa do 1975.,
Sporazum iz Osima) vrte se u nasuprotnim smjerovima. I tek
ćemo sredinom 1990-ih na prvom (i jedinom do sada) Svei-
starskom kongresu u Puli, Fulvio Tomizza i ja re-formulirati te
krugove u tri kotača “istarskog tricikla”.
Dvije kulture i literature kroz stidnu i stupidnu nacional-
”romantiku” Ottocenta naprosto “ne vide” jedna drugu, osim
s prijezirom i mržnjom, i uvijek kroz negaciju i diskvalifikaciju.
Premda ovdašnji pisci nikada nisu prihvatili rasističku retoriku
kakvu je Talijanima ponudio Gabriele d’Annunzio – “van ko-
pilansko roblje s vašim smećem i svinjskim izmetom”, kao ni
naša strana odgovor u istom tonu “Van š njima! Van š njima!
Nećemo ih mi!”

Jer uvijek kola i bridi našim nervima topla ideja convivenze,
suživota, strpljivosti i trpeljivosti, naprosto genre-de-vie u minu-
lim stoljećima, i nju iskazuju s talijanske strane jedan Niccolò
Tommaseo u istom dobu razdora, zatim Angelo Vivante, Biagio
Marin, Fausta Cialente, Enzo Bettiza, Fulvio Tomizza.
Početkom 20. stoljeća zacijelo je najvažnija socijalno anga-
žirana osoba Giuseppina (Maria Sandra) Martinuzzi (Labin 1844.
– 1925.), samouka učiteljica, političarka, agitatorica i aktivistki-
nja, publicistkinja i književnica široke kulture. Među njenim
književnim djelima treba istaknuti ono naslovljeno Nepravda
(L’ingiustizia). Iz talijanske građanske obitelji, u ranoj mladosti
iredentistkinja, ali rastući u rudarskome ambijentu postaje mili-
tantna socijalistkinja, posve predana radničkoj stvari. U članku
“Dva proletarijata” zapisat će: “Dakle, slavenske škole za Slave-
ne, talijanske škole za Talijane, odnosno, pismenost svima, to
moramo željeti. Čim svi nauče čitati, političko pravo glasa dobit
će na vrijednosti.” Giuseppina Martinuzzi jest “revolucionarna
književnica” (Giacomo Scotti) i novinarka. Ona piše revoluciju
dva desetljeća prije Oktobra i Labinske republike:

616

“Talijani i Slaveni, zajedno/ u velikom čovječanstvu,/ oplo-
diti moramo sjeme/ nove civilizacije”, kao i čistu liriku u pje-
smi “Istarska lastavica” (“La rondinella istriana”), koju je Dario
Marušić sjajno uglazbio i (dvojezično) prepjevao: “O rondine-
lla dalla penna nera/ Che voli la mio balcone innazi sera/ O
lastrovice puna si kuraja/ ča iz mojega kraja doletevaš”...
Enrico Morovich upisat će u poeziju “hrvatsku staricu” na
riječkome groblju, Mate Balota (Mijo Mirković) napisat će potre-
san nekrolog svome kumu (Talijanu vlastitim izborom) Bedrini;
kao što će Zvane Črnja, kad sam doveo k njemu u Ičiće Fulvija
Tomizzu, zapisati kako se spremao za susret “s drugom stranom”
i nenadano shvatio da nema druge strane, da postoji samo jedna
istarska strana, strana stradalnika i patnika. I zato sam, u mnoštvu
izvrsnih poetskih artefakata, posve pristrano izdvojio baš ove dvi-
je pjesme, koje utvrđuju ambijent i aromu, dah i duh convivenze.
Molim za ispriku kolege Talijane što se kao “većinac” uopće
usuđujem baviti njihovim “manjinskim” svijetom, i izvinjenje
općenito i uopće, što ću u ovome zapisu pomalo intimizirati; ali
prisan (dakle i subjektivan) je moj odnos s mnogim talijanskim
autorima s ove strane Jadrana (i s one). Neki su od njih umrli:
Lucifero Martini, pjesnik i izvrsni organizator prekograničnih
susreta pisaca, uz poeziju, smijeh i vino u Opatiji, onomad; Li-
gio Zanini koji mi je sa smiješkom sasuo u prah i pepeo (svaki)
nacionalni mit, veslajući u svojoj battani (kako se zove vrst bar-
ke, a i središnji talijanski literarni časopis u Rijeci) – “ zemlja ne
pripada nikome, mi pripadamo zemlji”; Fulvio Tomizza, sa svo-
jih tridesetak romana o Istri, od kojih je cijela jedna gigantska
istarska paradigma i demitizacija Bolji život, u čiji spomen već
deset godina raspravljamo o prekograničnosti na Forumu Tomi-
zza Umag–Koper–Trst i dodjeljujemo nagradu za kratku prozu
Lapis Histriae (istarska pisaljka, kao i istarski kamen) – na čiji
je natječaj do sada prispjelo nekih tri stotine radova na talijan-
skom, slovenskom i “svim štokavskim jezicima”.
Fulvio Tomizza (1935. – 1999.), kada ga već spomenuh,
najbolji je “izgovor” za ovaj moj krajnje subjektivni pogled na
talijansku istarsko-kvarnersko-dalmatinsku literaturu Nove-
centa. Svojim djelom i životom neprekidno je hodočastio na
obje obale Jadrana, kao kolos s Rodosa, u obje države i kultu-
re, kao vrhunska paradigma “našijenaca”, stoljeće nakon što je
Niccolo Tommaseo (1802.-1874.), Šibenčanin rodom, u Vene-
ciji postao jedan od najvećih lingvista Italije - posljednji u nizu
slavnih “Schiavona”, Krleži tako dragih (a objavio je i svoje

617

Iskrice na hrvatskome), koji su dali zamjetan prinos talijanskoj
kulturi i Italiji i Europi. Koliko i rodnoj grudi. Fulvio Tomizza
objavio je tridesetak romana, mahom s istarskom tematikom,
i zacijelo je najuspješniji istarski pisac uopće, prevođen na
mnoštvo svjetskih jezika. S ponosom moram ovdje naglasiti
da je najviše prevođen upravo na hrvatski.
Možda smo Mate Maras i ja, na Črnjinu inicijativu, počet-
kom 1980-ih i izravno sudjelovali u raskidanju podmukloga
rasističkog povjesma između jadranskih kultura. Jer kada smo
preveli La miglior vita (držim, najbolji Tomizzin roman, dobit-
nik najuglednije talijanske književne nagrade Strega, preveden
na sve svjetske jezike), uslijedile su denuncijacije (iz nekih do-
gmatskih krugova, boračkih i crkvenih) i cijela kampanja protiv
objavljivanja tog krajnje tolerantnog djela, u kojem kroz jedan
ljudski vijek zvonar Martin Kružić dočekuje i ispraća države i
nacije i njihove svećenike, među kojima su i dva moralna stupa,
jedan pop Hrvat i jedan domaći Talijan. Ondašnja politika je
razumno presudila, i Bolji život je objavljen u izvrsnoj biblioteci
Čakavskog sabora “Istra kroz stoljeća”, a Fulvio Tomizza dočeki-
van je kao apostol suživota u Puli, Kopru, Rijeci i Zagrebu.
Osobno, izgubio sam svoj “pobjednički mir”, jer prihvativ-
ši Tomizzu kao brata (uvijek izdvajam jednu njegovu posvetu
mi na hrvatskome “Brate moj, smo ali nismo!”), prihvatio sam
i stradanje i trpljenje Talijana kao svoje vlastito; i kao uzdarje
na prijelomni Bolji život napisao svoje “drugove i dugove”, ro-
man Riva i druži.

Tomizza je objavio, rekoh, niz sjajnih romana: Materada,
Djevojka iz Petrovije, Obrnuti toranj, Zlo dolazi sa sjevera, Dalam-
tinski san
, Franciska, on je općeprihvaćeni i uvaženi Talijanski
pisac, ali ujedno i hrvatski i slovenski pisac, a ponajviše je istar-
ski pisac, istarski talijanski, hrvatski i slovenski pisac, pisac sa
granice, pisac granice, prekogranični pisac. Isto tako, Tomizza
je, smatram, i izravni pokretač novog pograničnog diskursa.
Izravno ili neizravno, svojim je djelom pokrenuo lavinu nove
pogranične literature, novog, otvorenog, humanističkog dija-
loga, pa i niz romana koji će uslijediti, autora kao što su Schia-
vato ili Ugussi, a s hrvatske strane Fabrio ili pisac ovih redaka.
Nije tu posrijedi neka njegova “učiteljska” uloga, nego je Tomi-
zza primogenitus istarskog, romansko-slavenskog, jadranskog
dijaloga i kontakta.

Pokrenuo je “romansirani dijalog”, dijalog kroz romane,
susret romana, kulturalni kontakt romanske i slavenske kultu-

618

re, između dvaju jezika, između dviju obala Jadrana koji nije
postojao sve tamo od doba renesanse, kada su hrvatski pjesnici
Dalamcije pjevali istodobno na svome jeziku, kao i na talijan-
skom i latinskom.

Nastalo je novo stanje, s Tomizzom, i ono je naprosto stvo-
rilo ovdje ambijent kulturalne tolerancije i nadvisilo dominan-
tni duh nacionalističke retorike, mitomanije i kolektivne psi-
hopatologije, koji nas je sve zajedno prožimao kroz minulo
stoljeće (1848. – 1975.).
Zato je Tomizza, svojim djelom i djelovanjem, kako rekoh,
ujedno najjasniji razlog za podsjećanje na još neke talijanske
pisce s ovoga podneblja, koje je u Italiju i bijeli svijet odnio tsu-
nami isključive i nasilne historije. I kada je riječ DE HISTORIAE
HISTRIAE, “vratiti” barem djelom i prihvaćanjem te ljude u nji-
hov, naš zavičaj, u našu kulturu – to postaje uvjet harmoničnog
susreta nas samih s nama samima, s tom našom strahotnom
poviješću, s odbačenim “pobratimom”. Do Tomizzinog Boljeg
života
bili smo svatko u svome životu, ovdje si morao biti ili Hr-
vat, ili Talijan, htio to ili ne, a Tomizza je i živeći i pišući malo u
Trstu, malo u Materadi, sve do smrti, odbacio (retorički i literar-
no) to pasatistično AUT-AUT (ili-ili) pretvorivši ga u povijesno
ET-ET (i-i). Dakako, imao je, rekoh, predšasnike kakvi su bili svi
oni glagoljaši, latinisti, schiavoni, dubrovački, hvarski, zadarski
sonetisti (u dva jezika), napose pak veliki reformisti istarski (Lu-
petina, Vlačić, Trubar, Vergerio), iskreni humanisti Tommaseo,
Saba, Cialente, Bettiza, Balota, Črnja, i osamljene individue koje
nisu pristajale na modu historije, poput dvaju Riječana, Osvalda
Ramousa (u Jugoslaviji) i Enrica Morovicha (u Italiji).
Riječanin Enrico Morovich (1906. – 1994.) jedan je od naj-
važnijih nadrealističkih pisaca Italije, opažen već 1936. svojim
prvim ozbiljnim djelom Krčma na brzacima, kao i kasnijima
kao što su Seljaci na planinama, Zeleno odijelo, Noći s mjesečinom.
Otišao je iz Rijeke u egzil 1950. i živio mahom u Genovi.
Pier Antonio Quarantotti Gambini (1910. – 1965.), rođen u
Pazinu, živio u Kopru, Trstu, Veneciji, autor je značajnog romana
Na valu krstarice (objavljen i na hrvatskome, “Istra kroz stolejća”,
Čakavski sabor), te knjiga Vojnikova ljubav i Konji iz Tripolisa.
Enzo Bettiza (1927.), Splićanin, jedan od najuglednijih
novinara u Italiji, autor je romana Tršćanski fantom i sjajnog
autobiografskog romana Egzil, prevedenog na hrvatski, te ese-
jističkih i publicističkih djela kao što su Izgubljena knjiga, Dani
revolucije
, Krune i maske.

619

Od Morovicha do Tomizze cijeli je niz umjetnika koji su
otišli u exodus poslije Drugoga svjetskog rata, kao što su poslije
Prvoga pod sličnom prinudom morali odavde otići veliki Sreč-
ko Kosovel ili Ive Mihovilović ili Mijo Mirković (Mate Balota).
Među talijanskim autorima s istočne obale Jadrana, koji će
na zapadnoj obali Jadrana (i diljem svijeta) postići zasluženu
svjetsku slavu, zacijelo je među najistaknutijima Riječanin Pa-
olo Santarcangeli (Pal Schweitzer), 1909. – 1995., Židov mađar-
skog materinjeg jezika, koji piše gotovo isključivo na talijansko-
me, i koji je napisao svoj riječki roman Luka obezglavljenog orla,
a osobito se proslavio svojom diljem svijeta kultnom Knjigom
labirinta
, u kojoj veličanstveno sparuje literaturu, slikarstvo,
arhitekturu i arheologiju. Umberto Eco zapisuje u predgovoru
da je Knjiga labirinta – labirint iz kojega se granaju “mitološke
staze, filološki hodnici, antropološki rovovi, poetične nizbrdi-
ce”. Santarcangeli je autor još niza izvrsno primljenih knjiga,
napose u intelektualnom svijetu: Homo Ridens, Confiteor, U ba-
bilonskom zato
čeništvu.
Uza nj, tu je i Gino Brazzoduro, Riječanin rođen 1925.,
apsolutni pjesnik egzila čiji su već sami naslovi posve nedvo-
smisleni: Granice, Preko linija, Između Scile i Haribde:

DRUGI

Otiđite.
Tamo vas čekaju.
Upućuje se mirno
prema drugoj obali
gdje žive
Drugi.
- Drugi?
Nismo li
mi još ovdje
drugi?
Isti narod
još zakratko
odijeljen.

Brazzoduro prosuđuje: “Nastala je nova pogranična mo-
ralnost kadra nadvladati shematsku rigidnost”, versificirajući
ideju u pjesmi “Stranac”: “Tko će ikad slušati/ njegove nevje-
rojatne priče/ u jeziku koji za vas/ nema riječi.”
Na tome tragu (kontakta s “barbarskim slavenskim svije-
tom” – što talijanska iredentistička kultura odbija!) dosljedan
je i Franco Vegliani, 1915. – 1982. (otac mu je kao sudac, rodom
s Krka u vrijeme fašizma promijenio, po rasističkom zakonu,

620

svoje prezime Sincovich u Vegliani – Krčanić recimo, jer Krk se
na talijanskome naziva Veglia – spomenuh i drevni romanski
dijalekt VEGLIOTO). Franco Vegliani živio je na Krku, u Opati-
ji i Rijeci, a izdvojiti valja dva njegova izvrsna romana Suđenje
u Voloskom
(Talijanska drama u Rijeci izvela je dramatizaciju)
i Granicu, roman koji je također dramatiziran i po kojem je
snimljen igrani film.
Jedan od istaknutih istarskih novinara i pisaca u egzilu
svakako je i Guido Miglia (1919. – 2009.). Sjećam se dobro
kad su se preda mnom pograbili istarski hrvatski emigrant iz
Italije, novinar Ive Mihovilović i istarski talijanski emigrant iz
Jugoslavije, novinar Guido Miglia, da bi se godinama poslije
prijateljski dopisivali. Guido Miglia u jednom zapisu podsjeća
na velikog hrvatskog pjesnika iz Istre, Matu Balotu (Mijo Mir-
ković): “Mi smo dva prognanika, on je opet stekao rodni zavi-
čaj, ali ja nikada.” Miglia je napisao niz važnih knjiga o Istri,
mahom pripovjedaka i putopisnih zapisa: Istarske skice, Naši
korijeni
, U Istri – dnevnik, Istra kao hrast, Staze sjećanja.
Diego Zandel, rođen 1948. u izbjegličkom logoru, napisao
je niz knjiga s istarskom tematikom, uvijek, poput Tomizze,
tražeći koncilijantnu nit: Izgubljeni sin, Istarske priče, Moja priča
iz zemlje Istre
, Riječko-istarske priče (upravo objavljene i na hr-
vatskom), Granice mržnje.
Zanimljiva je, ako ne i bizarna, pojava “protu-exodusa”.
Jer dok Talijani masovno napuštaju Jugoslaviju nakon što je
Mirovnim sporazumom s Italijom 1947. Istra (Slovensko pri-
morje, Rijeka i Kvarnerski otoci, Zadar, Lastovo) pripala Jugo-
slaviji, u Jugoslaviju iz Italije dolaze graditi komunizam mnogi
Talijani, poput nekih 2.000 radnika mahom iz Monfalconea
(Tržič), te nekoliko pisaca i intelektualaca, iz ideala i ideologije,
među kojima i istaknuti sveučilišni profesor, književnik Eros
Sequi (Treviso 1912. – Beograd 1995.), talijanski oficir koji pre-
lazi na partizansku stranu, o čemu će kasnije objaviti dnevnik
Vidjeh i romansirane partizanske zapise Bilo nas je mnogo.
Giacomo Scotti (1927.) doći će iz Napulja u Pulu 1947.,
kada većina Talijana napušta grad. Scotti, izvrsni pjesnik, plod-
ni pisac, strasni novinar, objavljuje desetine knjiga desetljeći-
ma, vrsni polemičar, “neugodni pisac”, zapisat će stih:

“Ljubio sam dvije domovine, sve do bijesa
ne vjerujete li
pogledajte moje rane: moje je meso
od njih sve rascvjetano”...

621

Alessandro Damiani (1928.), umni gramšijevac, perfektni
stilist, iz rodne će Kalabrije zapravo krenuti u Grčku da se bori
za komunističku stvar, ali će ga rezolucija Informbiroa zateći u
Rijeci, gdje živi i danas. Bruno Maier, spisatelj i književni kriti-
čar, istarski egzilant u Trstu, koji se iznimno bavio ovdašnjim ta-
lijanskim piscima, za Damianija će reći da je “lucidni sudionik”
povijesti ali i njen “odaljeni svjedok”. U blistavoj knjizi eseja
Ostati na Itaki, zapisao je Damiani o ovdašnjim Talijanima: “Vo-
lim kod ovih ljudi njihovu izmučenu povijest, tragove velikih
došavših civilizacija, žilavost, jezičnu i dijalektalnu različnost;
mrzim, ponekad bijesno, njihovu izvjesnu indolenciju.”
Lucifero Martini (1916. – 2001.), Firentinac pulskih kori-
jena (živio u Rijeci), pjesnik, pripovjedač, esejist, dramatičar,
kritičar, zapisat će na Kefaloniji 1943., kad su Nijemci strijeljali
Talijane koji nisu htjeli s njima:

“I ne usudismo se brojat nas
ne htjedosmo znati
da nas je za jednog manje.”

Sequi, Martini, Damiani, Scotti i drugi, poslije exodusa, u
koji odlazi gotovo cjelokupna talijanska inteligencija, ujedno
će utemeljiti novu shemu literature i kulture, još dok traje rat,
a u ranome poraću dnevne novine (“La Voce del popolo” – glas
naroda), časopise (La Battana), radio-stanicu (zatim i televiziju)
u Kopru, Talijansku dramu u Rijeci, Centar za povijesna istra-
živanja u Rovinju. Među pokretačima kulture djeluju i domaći
Osvaldo Ramous, Andrea Casassa, Domenico Cernecca.
S one strane Soče, ezulski pjesnici fiksiraju svoju bol i no-
stalgiju, ali zbiljskoga kontakta nema, zbog rata i spora oko
Istre, zbog exodusa, zbog “Tršćanske krize”, zapravo sve do
sredine 1970-ih i velikog uzajamnog otvaranja nakon potpisi-
vanja Sporazuma u Osimu 1975. godine. S ove strane granice,
“i rimasti” ( preostali, ostali – kako ih emigraranti s visoka na-
zivaju, kao i Slovenci svoju manjinu u Italiji, “zamejci”, pre-
kograničari) najprije će godinama pjevati svoje ( i naše) “mi”,
prije nego dosegnu svoje “ja”; pjevat će (i ćemo) kolektivnu
kulturalnu matricu pobjede nad fašizmom i revolucije i inter-
nacionalizma. Dakako, bit će precizno organizirani i gotovo
izolirani u svojim Circolima (Circolo italiano di cultura), kul-
turnim klubovima, getima jugoslavenskog nacionalnog, neri-
jetko nacionalističkog bratstva-i-jedinstva, nakon što smo mi
“alogeni” (inoroci) pretrpjeli fašistički kulturocid.

622

I ta će matrica dati ploda. Da podsjetim na snažnu poe-
ziju i prozu Sequija, Martinija, Scottija, Damianija, ali i su-
štinski odaljenog intimista među njima, kakav je bio Osvaldo
Ramous (Rijeka 1905. – 1981.), osnivač i prvi direktor Tali-
janske drame, sa svojih devet knjiga pjesama, nekoliko dram-
skih tekstova, desetak radio-drama, bezbroj kritika i eseja i
tri romana: Galebovi na krovu, Serenada smrti i Kartonski konj
(objavljen nakon četrdeset godina, jer govori o exodusu). U
svojim djelima Ramous iskazuje “suzdržani modernizam”,
hermetičnost autora uvijek bježećeg od politike, zauzimajući
se za slobodnu poziciju talijanske kulture u nas, “nezavisno
od izmjena stanja s ove i s one strane granice”, kao i za “zbli-
žavanje kultura u doticaju... dviju obala Jadrana”. Prvu zbirku
pjesama, U tršćaku, objavit će Ramous 1938. godine. Još 1969.
zagrebačka “Zora” objavit će njegovu knjigu pjesama Riječ u
vremenu
. Nedavno objavljena je Ramousova knjiga sabranih
pjesama – Sve pjesme (Tutte le poseie), odličan potez riječke na-
kladničke talijanske kuće EDIT, dolično uzdarje tom velikom
pjesniku i dar čitateljima.

Osvaldo Ramous:

LANCI

Bolovao sam od lanaca
zvukova
i neprohodnih krugova
svjetla.
A ritam, ritam neprestani:
krv,
zvijezde, godišta.
Vrijeme je samo brujanje
zvona.

Naravno da će Talijani u Hrvatskoj ostati rascijepljeni
između matične domovine i zemlje u kojoj žive, koja se pak
rasula a oni ostali opet razdvojeni nadvoje-natroje, kao u
onoj narodnoj žalobnici: Hrvatska, Slovenija, Italija. Istina
povijesna još je jedna: nakon Serenissime, Mletačke republi-
ke koja je održavala dva kulturna kruga (romanski i slaven-
ski), i nakon carske habsburške spretne dominacije nad dva-
ju već zavađena svijeta strovaljena u ponor povijesne fojbe,
jame, kroz dva svjetska rata i dva suprotstavljena naciona-
lizma nakon tih ratova, istina jest da je jedino antifašizam,
konkretni, usmjeren osobito protiv lokalnog rasističkog po-

623

graničnog fašizma, uspio iznova zbratimiti (Pubrateine, Po-
bratim) u partizanskoj fratellanzi (bratstvu) Hrvate, Slovence
i Talijane.

Moram naglasiti i jedan osobito bolan historijski aspekt
za ovdašnje Talijane: oni su dominirali stoljećima, ekonom-
ski, politički, kulturalno. Jer, bez obzira na statistiku (popis
stanovnika u Julijskoj krajini 1910. bilježi nekih 650.000 Hr-
vata i Slovenaca i 350.000 Talijana), gradovi su odreda bili ta-
lijanski, odnosno talijanske kulture. A poslije Drugoga svjet-
skog rata, slavensko se selo (istarsko i jugoslavensko) prelilo u
napušteni romanski grad, a šačica preostalih Talijana (spalih
na nekih 30.000 duša na području Istre i Kvarnera), našla se
podčinjena trijumfalnom hrvatskom i slovenskom seljaku-
partizanu, surovom i sirovome ratniku i revolucionaru. Do-
duše, rekoh već, antifašizam je bio učvrstio svoj amalgam –
bio je jedini pravi razlog ostanku dijela talijanske populacije
u Jugoslaviji, ali i u tom revolucionarnom slavlju pobjednički
govornici znali bi izustiti “drugovi Hrvati, Slovenci i pošteni
Talijani!” (kao što je diljem zemlje iz “bande” izdvajana “po-
štena inteligencija”).
Zato taj povijesni kontekst, naravno, uvjetuje i literaturu,
i nije posrijedi tek spomenuto “mi” naspram”ja” matrica kroz
koju rat i antifašizam i razdijeljenost Talijana od Italije rezul-
tiraju “idejama (ideologijama) i idealima”, nego je dramatič-
ni povijesno-društveni kontekst, dakako, ono što i umjetnika
određuje, uvjetuje, prigušuje, sputava, ali i inspirira.
Prijelom, napose kvalitetom iskaza, nakon golootočkog
iskustva, u istarskoj će književnoj produkciji (ne samo talijan-
skoj), uz Osvalda Ramousa, sočno i moćno artikulirati osobito
Ligio Zanini. On živi povijest kao direktni protagonist, i kritič-
ki je poima, e da bi je kroz stih posvojio i interpretirao ono “ja”
u našem “mi”.

Moja pak generacija, propisavši javno tamo šezdesetih go-
dina, odmakla se od historije&revolucije kao modusa scriben-
di, opisavši svoje (djetinje) traume i frustracije o istim tim ko-
lektivnim dramama, matricama, mitovima i mitomanijama i
psihopatologijama sudaranih i sapletanih etniciteta i entiteta.
Taj naraštaj ujedno će se ozbiljno latiti proze i objaviti (mahom
u svojim zrelim godinama) nekoliko nezaobilaznih romana:
Nelida Milani (1939.) zacijelo je među iskazanim osob-
nostima ovdašnje talijanske literature i litrerarne znanosti 20.
stoljeća, kao i istaknuta pedagoginja. Objavila je roman Kar-

624

tonski kovčeg i priče Trulo jaje (dvojezično), a ona i Ana Maria
Mori, četveroručno, roman Bora – Bura, “dijalog dviju žena o
exodusu” (Claudio Magris), jedne koja je otišla iz Istre (Mori),
i jedne koja je ostala ovdje (Milani), dijeleći isti jezik i kulturu,
zavičajni sentiment i bol razdora.
Mario Schiavato (1935.), napose vrstan dječji pisac, u zre-
lijoj će dobi napisati jedan od ključnih romana istarskoga No-
vecenta Terra rossa e masiere (Crlenica i gromače), preveden na
hrvatski, u kojem se bavi narečenom historijom, perfidnom
i zlotvornom, uglavnom razlažući povijest jedne vodnjanske
obitelji kroz dva svjetska rata i dva jednako tegobna poraća.
Ezio Mestrovich (1941. – 2003.), novinar i pisac, ostavlja
za sobom barem dva izvrsna prozna djela, roman U Rijeci jed-
nog ljeta
(o Riječanima kroz noviju povijest, domaćih i rasutih
po svijetu), te Fojba u jesen.
Claudio Ugussi, 1932., slikar i pisac, napisat će na iste
istarske teme roman Razdijeljeni grad.
Zamjetna je produkcija poezije i proze na književnom ta-
lijanskom i na istrovenetskom dijalektu, među autorima moje
generacije, rođene pred rat, u ratu i ratnome poraću, kao što su
Ester Sardos Barlessi, Anita Forlani, Gianna Dallemulle Ause-
nak, Umberto Matteoni.
Možda ću suviše smiono ustvrditi da je mojoj generaciji
dopalo i čišćenje Augijevih štala odnosnih nacionalizama, i to
ne samo u literaturi. Dakako, nije tu posrijedi neki istrijanski
mirakul, nego naprosto golo životno osvješćenje sinova i kćeri
poginulih poraženih očeva i poginulih očeva pobjednika (ako
ovo nije prejaka riječ), i tako smo, svatko na svoj način, narav-
no, na tragu Tomizzinog Boljeg života, potražili i našli intimnu
povijesnu istinu – da je BOLJI ŽIVOT iz istoimenoga romana
tek svećenički eufemistički anagrafski zapis za Onaj svijet, za
smrt nekoga koji, dakle, nije umro, nego je PREŠAO U BOLJI
ŽIVOT. A naši djedovi odlazili su u bolji život u Galiciji i na Soči
u Velikom ratu, i četvrt stoljeća kasnije u logoru na Rabu ili u
Podhumu strijeljanih talaca, ili Lipi spaljenoj zajedno sa svima
živima, kao i u fojbama kroz strašnu starozavjetnu odmazdu
za počinjena i nepočinjena zlodjela. Zločin nad zločincem, na-
ravno, također je zločin, talijanski fašistički ili jugoslavenski
partizanski, ali sa tim se zlodjelima ni Italija ni Jugoslavija (Hr-
vatska i Slovenija) još nisu suočile, osim u književnosti, a naro-
čito se nismo suočili sa zlodjelima počinjenim u naše ime.
Tomizza, Zandel, Milani, Ugussi, Schiavato, Mestrovich,

625

pa do najmlađe Gabrielle Chmet koja se u svojoj Istarskoj priči
pokušava odrediti spram djedova iredentista i komunista. Ali,
pad Zida i veliko oslobođenje od boljševizma, naročito Istoka,
i jezivi balkanski ratovi, donose nam ovdje uz ove već “pomi-
rene granice” i uzgon novih pograničnih nacionalizama, i opet
se obnavlja izazov za spisatelja; pristati na “svoju stranu”, ili
nastaviti kontakt s “drugom stranom”. Prevladavajuća kolek-
tivna čuvstva na ovim granicama ipak su u brazdi broda convi-
venze
, i oslobođena ljudska misao i znatiželja više se ne mogu
zatvoriti u kavez Viših Interesa i nacionalne patetike.
Zapitao sam se, negdje, kakav bi roman napisao danas Ful-
vio Tomizza, koji je 1999. prešao u bolji život, zapravo neutje-
šan što se veliki istarski san re-programiranja duha negdanje
mletačke convivenze nije ostvario; ako je već revizionizam na
obje obale Jadrana prokazao antifašističke pokrete kao napro-
sto komunističke, “dakle” i zlotvorske, a naziv partizanske fra-
tellanze
– bratstvo, fraternité iz Francuske revolucije koju ta-
kođer “revidiraju” – valjda na cijelome svijetu nosi još samo
talijanski riječki pjevački zbor. Možda bi Tomizza danas napi-
sao GOLI ŽIVOT, o ljubavi, recimo, Kurda bjegunca na Zapad i
Senegalke bjegunice na Sjever, njega deportiraju, ona odlazi u
Francusku, vanbračnu im djecu u Trstu posvaja starija obitelj
istarskih emigranata?
Zacijelo se opaža još jedna moja subjektivna ljubav, ona
za dijalekt. Na općenitoj razini, držim da će “regionalno” nad-
visiti “metropolizam” (kako je prognozirao Grgo Gamulin),
odnosno, da će lingvistički purizam i akademizam i kulturalni
integrizam možda jednom shvatiti da je narječje (argo, slang,
koine, šatra) jedino sredstvo očuvanja Jezika, a ne opasnost za
Nacionalni Jezik. Taj je pak Jezik do jučer tek trpio narječje kao
nešto lokalno i regionalno, i stoga nevažno i marginalno. Istar-
sku kulturu, romansku i slavensku podjednako, uvjeren sam,
održava u životu naročito snažno iskazano opredjeljenje za pi-
sanje u dijalektu. Tu valja naglasiti da dijalektalna književnost
i poezija (narodna i narodska, tradicijska i autorska, pisana i
pjevana), iako na nju službena kultura gleda s visoka, obilje-
žava cijelo 20. stoljeće, te da je u općoj literaturi ambijenta ne
samo izborila vlastito mjesto, nego i nerijetko dosegla estetične
vrhunce.

Nije tu posrijedi tek autentičnost i autohtonost vokabu-
lara majčinog mlijeka, sintakse i semantike (i semiologije, kad
već pretjerujem; jer se dijalektalnost i uopće zavičajnost pre-

626

lijevaju iz pehara poezije po tlima likovnim, arhitektonskim,
gospodarskim); posrijedi je naprosto “arhitektura arheologije”
ili “arhitektura arhaičnog”, autentičnog, autohtonog.
Nelida Milani Kruljac i Elis Degenghi Olujić (čijim pomnim
zapisima mogu zahvaliti osobni dobar uvid u talijansku literar-
nu produkciju Istre i Kvarnera, osobito kod manje mi znanih,
mlađih autora), dvije su postojane karijatide literature i kultu-
re, literarne historije i kritike ovdašnjeg talijanskog književno-
ga kruga. Obje ukazuju na svježinu, osobnost, dinamičnost,
intimizam, historičnost, tradiciju, autentičnost, ekspresivnost,
poetičnu izvrsnost poezije na dijalektima.
Zapisat će Nelida Milani: “Dijalekt živi u ravnovjesju izme-
đu stvarnosti i poezije, realističan je i ujedno simbolično-me-
taforičan, spoj primitivnog i modernog, jednostavnog i pro-
blemskog”. Jednako prosuđuje Elis Degenghi: “Istro-kvarnerski
dijalekti iskazuju zasebnu i osebujno življenu stvarnost, i je-
zičnim iskazom kadri su, naspram jezičnog standarda (talijan-
skog, hrvatskog ili slovenskog), uvjetovanoga sve više bezlič-
nim dnevnim poslom, spasiti poeziju i doseći njenu funkciju
kritičkog i osobnog odnosa između ‘ja’ i ‘duše’.”
Talijanski kulturni krug Istre i Kvarnera (kao i hrvatski, a
i slovenski) pomno njeguje dijalektalnu poeziju već desetlje-
ćima, premda isprva gledan s visoka (kao i hrvatski dijalekt).
Dijalektalni poetski izričaj iznjedrio je prvorazrednu poeziju i
cijeli niz pjesnika koji se spremno iskazuju u svome narječju.
Tako će generacija rođena u drugoj polovini 20. stoljeća
snažno obilježiti talijansku literaturu Istre i Kvarnera krajem
20. i početkom 21. stoljeća; tu su Adelia Biasiol, Lidia Delton,
Loredana Bogliun (iz Vodnjana, istriotske oaze, koju desetlje-
ćima organizira i artikulira Anita Forlani, i sama pjesnikinja),
Romina Floris iz Bala, Vlada Acquavita iz Buja, Ugo Vesseliz-
za i Roberto Dobran iz Pule, Isabella Flego, Maurizio Tremul,
Marco Apollonio i Aljoša Curavić iz Kopra, Laura Marchig iz
Rijeke.

Loredana Bogliun s desetak knjiga pjesama, među kojima
Ja sam kobac, Malena, Masiere/Gromače (dvojezično), Ugo Vesse-
lizza iz Pule s knjigom pjesama Pjesme i pripovjedaka Elegija za
ulicu Castropola
, Maurizio Tremul iz Kopra sa zbirkom pjesama
Vjetar u protusvjetlu i priča Himerični snovi adolescenta, Roberto
Dobran iz Pule, s pjesmama Implozije, Laura Marchig iz Rijeke
sa zbirkama Lilith i Od zlata do sumpora, zatim Vlada Acquavita
Herbarium mysticum i Divlja ruža.

627

Nema kraja ovoj krasnoj književnoj priči, iz koje se (dobro
organizirane i stimulirane u svojoj Talijanskoj uniji, kao i kroz
godišnji književni natječaj Istria nobilissima, Najplemenitija
Istra) kao iz bajke, u maloj populaciji od tridesetak tisuća duša,
poput mirakula rađa vrsna literatura. Osobnu priču o toj priči
završio bih stihom-amalgamom, izvrsne pjesnikinje Loredane
Bogliun, snažnim, trpkim stihom što ga markiraju “elastični
sintaktični prijelazi” (Tonko Maroević), onim jedinstvenim
zrakom što ga udišemo vozeći Istrom onaj naš tricikl:

Amara e dulsa
zi sta nustra tera rusa
che veivo da recurdi
e de speranse mai pirse

Žuka i slatka
je ta naša ziemlja crlena
ča živi ud spomini
i nikada zgubljene nadije

628

Nelida Milani Kruljac

Čudna djeca

Jedna subota bistra neba i topla i ugodna zraka, sa suncem koje
ima posljednji pokus pred ljeto. Umirujuća glazba radija ispu-
njava tišinu, u mojem se prazničnom srcu gnijezde galebovi
koji dolaze jesti na strehu male kuhinje u dvorištu, vječno u
sukobu s uzetim psom Jerryjem, koji zarađuje svoj kruh laja-
njem na svaku pticu. I tada, u tom stidljivom proljetnom la-
horu nakon kišnog tjedna, na vratima se pojave oni. Došli su
s procvjetalim granama breskve, ubranim na drveću koje raste
u vrtovima i na livadama obraslim samoniklim biljem. Mno-
go uzajamnih osmijeha, govor utroje, međusobno se prekidaju
dodatnim hihotima. Najveća mi djevojčica s blagom ljupko-
šću nudi cvijeće i predstavlja se: “Seada, ja se zovem Seada.”
Ostali? Jedan, dva, tri, četiri, pet..., ta koliko vas je? “Ne znaju
pozdraviti”, jedva prebaci preko usana Seada, “treba ih žaliti.”
Zahvaljujem na cvijeću. Kratak oproštaj. Nastavljam kućne
poslove uz sve olakšice mira, uronjena do glave u radini odmor na
koncu jednog nabujalog tjedna. Nakon nekih sat vremena, opet
zvono na vratima. Pohitam, prebrzo, hop, tko je, samo trenutak!
Oni su. Crvenih obraza, još zadihani. Ovaj put s ljubicama.
Nekako odveć mirni, budući da ih je pet. Nova lica. Nova
skupina, samo Seada je iz prijašnjeg mnoštva. Onog što dolazi
u posjet uzetom psu Jerryju, koji nije uvijek bio takav, već je s
njima istrčao svoj život livada i borika. Tako da su Saša i Sanjin
odrasli uz njega i sada rade kao pomoćnici u kuhinji. Kod Karla
uče prati suđe i čistiti ribu, ali nedjeljom ujutro nalaze vremena
da ga pođu pozdraviti: Jerry, Jerry dragi, kako si? On je ispru-
žen nauznak ili oslonjen o bok već više od godine i pol. I Seada
ga je došla vidjeti, ostali čudom ostaju nijemi, ravnodušni.
– Tko su ovi, Seada, ovo dvoje ili troje nisam nikad vidjela

u našoj četvrti?

– To su moji bratići, Asim i Emir su braća.
I svi pobjegnu, Seada potrči za njima.

Sljedeći dan zrak je još lakši. Ptičji koncert budi vjeru u
postojanost proljeća. Vrapci i kosovi bore se za mjesto na gra-
nama akacije. Golubovi i galebovi otimaju se o hranu na krovu

preveo s talijanskog:
Igor Grbić

629

nadstrešnice. Stršljeni se pomamili nad uzburkanim mirisom
carevića. Lažno praznična nedjelja, s glačanjem rublja i isprav-
ljanjem uradaka, prije nego što nanovo započnem tjedan vra-
tolomija između škole i kuće. Zvono na vratima. Opet oni, Se-
ada and company.

– Emir je rekao da mu se dopadam – priopćava mi Seada.
Onaj viši, Asim, stoji nepomičan, mršav, povučen, pomalo
dodvoran, kao obnemogao u nekoj svojoj samoći, kao da je
istodobno živ i mrtav. Samo smrtno bljedilo lica upućuje prije
na neku bol no na bolest. Žalobno lice. Najmanji se pak dječak
bezrazložno ustrčao s jednog na drugi kraj skupine, kao ptica
koja se nalazi u krletci a ptičkost joj uzbibala nutrinu, u očima
mu nešto između nezadovoljene radoznalosti i straha.
Čudna djeca. Htjela bih ostaviti stvari neodređenim, ne že-
lim ništa znati, ostavite me na miru, djeco, imam posla. Ali Seada
nastavlja nametljivo, značajno, kao netko tko zna važne stvari.
– Njegova je majka mrtva u logoru, a oca su mu ubili.
– Kako, ma što govoriš? Čija majka?
– Asimova i Emirova majka. No da, njegovoj je majci mo-

zak iscurio iz glave.

U srcu uzbuna “Kako?”, nastavljam nakon što mi se po-

vratio glas.

– Pa da, ništavilo joj je nagrizlo mozak... A i drugim ma-
mama. Ja sam tresao sve mame, onako kako se protresa mli-
jeko da bi se napravio maslac, i poslije sam po mirisu pre-
poznao svoju pravu mamu među mnogim mamama kad su
ih donijeli u selo na kolima. Baš po tom majčinskom mirisu
koji se iz glave širio žilama kad bi mi se približila mokre kose
i pokrila mi lice.

Moje oči konačno su susrele one prelijepog dječaka koji je
govorio poput lavine. Odmah ih spusti, stoji tako, šutke drh-
teći, u krhkoj ravnoteži između nevinosti i ljupkosti, pogleda
uprta preda se. Kad ga podigne, upravi ga u nebo.
Pogledam ga bolje s boka: kovrčava kosa, glavica kao u Ar-
thura Rimbauda, izblijedjeli jeans, raznobojna košulja.
Kaže: - Istina je, istina je, jela je mahovinu i ptice, a i ka-
menje je bacalo ljude, istina je.
Seada me izvijesti da će tata i mama ugostiti Asima i Emira
tjedan dana, a potom će oni otići živjeti kod drugog ujaka, u
Šijanu.

I Asim Rimbaud sada nastavlja brzo i potanko, dopuštajući
se tek poneki maštovit zastoj:

630

– Istina je. Tavan naše kuće srušio se na nas, a mi smo
bili pod krevetom. Sad ćemo tjedan dana biti kod ujaka Mehe,
onda idemo k ujaku Enveru, a onda idemo našem starijem bra-
tu koji živi na Verudi. I tako, malo ovdje, malo ondje.
Kružit će između tri rođaka: kod svakog po tjedan.
– I onda ćemo se vratiti u Bosnu, kad naša kuća više ne
bude imala vrtoglavicu i brašno bude odvojeno od pepela –
kaže Emir.

– I vratit će se muslimanske ovce i kokoši, a i hrvatske ovce
i kokoši. I pas Grom će se vratiti.
– A tata neće. Oni su pili i onda su povraćali, a tati je krv
curila po glavi, vratu i iz otvorenih usta, širom otvorenih, izla-
zio je gutljaj jogurta. Svi su bježali kao zečevi, ali mi bez mame
i bez tate nismo znali kamo trčati i skupili smo puno crjepova
po dvorištu.

– Eh da, oni su povraćali i onda pili, i krv je tekla iz zemlje
i curila prema drveću. I komadi krova su letjeli po drveću.
– Ma da – kaže mu Seada – drveće je u tvojoj glavi...
– Eh da, ali neće se vratiti Asad i Branko, mrtvi su, izgorjeli

u vatri.

– Ne, nije istina, oni su izgorjeli vatru – proturječi spre-

mno Emir.

Tek sada shvaćam da ima nešto ludo i nelogično u razmi-
šljanju Rimbaudovog brace. Pokušavam razumjeti:
– Kako? – kažem. – Kako? Umrli su, izgorjeli, Emire? Kako

je bilo?

– Olovo ih je napunilo hicima, i potom su tijela spalila
vatru i okolnim se smradom širio zrak.
Seada je udarila u smijeh i kaže tihim glasom:
– Magarac je, vidite?
– Eh da, ali tata nam je rekao da oni koji zapovijedaju na-
slijede zemlju i mržnju... Mi smo otišli kamionom, bili smo
sretni što odlazimo daleko, spavali smo sklupčani, stisnuti jed-
no uz drugo, sva djeca, čak i jedno na drugome, ja sam škakljao
Mirnu crvenih očiju, a ona se smiješila kao kad su nas slikali za
zelenu televiziju.
I nato otrče i viknu adio doviđenja.

U ponedjeljak Seada je došla sama. A Asim? A Emir?
– Ah – kaže mi mudrijašica – otišli su. Otišli su u neki logor
u Italiji. Dobili su ovjerene iskaznice, dali su im maje i hlače.
– Ali zašto? Pa kako?

631

– A što ćete? Oni su prognanici, tek obični prognanici! Što
ćete drugo da učinimo? Više od ovoga! – i raširi ruke, a potom
sve više pametujući:
– Bila je to njihova sudbina od kada je svijeta i vijeka!
Ostala sam progutana šutnjom. Progutala sam šutnju. Po-
kušavam s kućanskim poslovima i svijetom nanovo uspostaviti
odnos kao prije muslimanske djece. Ali priroci ostaju neprijela-
zni, javljaju se titrave slike koje mi idu na živce: zapjevavajući
govor djece, te izokrenute priče, isprekidane, prekinute, a ipak
bez konca, one stisnute usne, uglađeni osjećaji, mlada tijela
kao svijeni šaš, očajnički smijeh, te kapi slane vode koje mi
cure u usta. Prokleta pitanja bez odgovora, prokleti Rimbaud
izvan vremena i bez korijena koji, sjedeći na rubovima ulica,
steže pojas i prosjači brašno, stid, sardine i rabljenu odjeću,
prokleti braco koji u glavi nosi izokrenut svijet, jebena boš-
njačka djeca došla izdaleka kako bi razorila ustrojstvo misli,
pojavnost proljetnog dana.

632

Nelida Milani Kruljac

You're Reading a Free Preview

Descarregar
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->