Filozofija bilješke - Sokrat, Platon, Aristotel

SOKRAT
Životopis:
- nije ostavio niti jedno pisano djelo jer je smatrao da je knjiga mrtva i da ne može zamijeniti živ razgovor
- o njemu doznajemo iz djela Platona, Aristofana i Ksenofonta
- većinu života proveo je na ulicama i trgovima gdje je razgovarao s ljudima
- «Atena je kao mlitavi konj, a ja sam obad koji ga pokušava probuditi i držati na životu»
- protivnik atenske demokracije jer većina ne može donositi uspješne odluke zato što nije obrazovana, tako da politiku
treba predati nekolicini najboljih koji će sve dobro raditi
- bio je više zaokupljen čovjekom i ljudskim životom nego problemima prirodne filozofije
- njegova sudbina i njegova filozofija moraju se promatrati kao jedna cjelina
Tekst: Diogen Laertije, str.52: 33-37
Pročitati tekst iz udžbenika str. 250 i odgovoriti na pitanja 1,2,3.
2. Obrada nastavnog sadržaja:
Rad na tekstu
Pitanje br. 5: Kako se Sokrat suprotstavlja tezi da je čovjek mjera svih stvari?
- čovjeka ne određuju samo osjeti, već ponajprije razum, um
- ljudski razum treba sve istražiti i kad dođe do onog općeg znati će kako treba djelovati
RACIONALIZAM – temelj spoznaje je u ljudskom razumu
Pitanje br. 1,4: Kako se u logici zove Sokratov način izvođenja i zaključivanja?
- istražujući mnoštvo pojedinačnih slučajeva ljudski razum treba doći do opće odredbe, do definicije koja izražava bit
istraživanog područja
- čim se nešto može definirati, onda se ono i poznaje i tek kao takvo može biti uzor ljudskom djelovanju
- tko zna što je dobro, taj i djeluje dobro; Sokrat traži opće, znanje koje će vrijediti za sve
ETIČKI INTELEKTUALIZAM – vrlina je jednaka znanju, pa se prema tome može i naučiti zbog čega treba veliku pažnju
posvetiti ljudskom odgoju
- ljudi ne mogu raditi pravedno ako ne znaju što je pravednost, niti mogu biti hrabri ako ne znaju što je hrabrost
- najprije treba nešto spoznati, a onda će se time postići i vrlina jer je ona identična sa znanjem – prava spoznaja vodi
pravilnom djelovanju
- nitko ne griješi svojevoljno, ljudi griješe zato što ne znaju, a onaj koji zna ne može griješiti jer ne može raditi protiv
znanja, zato je važno proširiti znanje pa je Sokrat bio zaokupljen pronalaženjem jasnih i općevažećih definicija dobra i
zla
- nemoguće je biti sretan ako se radi protiv svog uvjerenja: Tko zna kako može biti sretan, taj će i pokušati postati
sretan, jer nitko valjda ne želi biti nesretan, zato onaj tko zna što je dobro i čini dobro.
POJEDINAČNI SLUČAJEVI – OPĆE – DEFINICIJA – DJELOVANJE

Ovaj etički intelektualizam nužno vodi i do etičkog idealizma.

ETIČKI IDEALIZAM – opće norme na području etike moraju imati svoju važnost za sve ljude i sva vremena i nazori
uopće ne ovise o društvenom razvitku jer se sposobnost razlikovanja dobra i zla nalazi u razumu a ne u društvu.

SOKRATOVA METODA
Pitanje br. 1 i 6
- Sokrat polazi od teze: Znam da ništa ne znam.
- Njegova metoda je po formi IRONIJA jer on koji ništa ne zna, a drugi misle da znaju, postavljanjem pitanja
sugovornika dovodi do proturječja i pokazuje mu da niti on ne zna što nije konačni cilj nego slijedi drugi dio metode 
Pročitati iz Platon, Teetet, str. 14 i 15
MAJEUTIKA – primaljska vještina, metoda kojom se prikladnim postavljanjem pitanja i razgovorom sugovorniku pomaže
da dođe do spoznaje koju potencijalno nosi u sebi
Sokrat je neumorno hodao po trgovima i razgovarao s ljudima, no društvo nije imalo razumijevanja za njegovu
djelatnost. Optužba je glasila: Ne vjeruje u bogove u koje vjeruje država i kvari mladež. Vodio ga je unutarnji božanski
glas – DAIMONION koji ga je uvijek odvraćao od zla i upućivao na dobro.

PLATON
- pravo ime bilo mu je Aristokle, a ime Platon (široki) dobio je vjerojatno zbog atletske građe; bio je iz Atene i pripadao
uglednoj aristokratskoj obitelji. U svojoj 20. godini upoznao je Sokrata i bio njegov učenik 8 godina sve do njegove
smrti. 388. godine putuje na Siciliju k tiraninu Dioniziju želeći ga pridobiti za svoju filozofiju. Tamo je bio uhvaćen i
doveden na trg kao rob. Otkupio ga je Anikerid iz Kirene i oslobodio ga. Platonovi prijatelji su sakupili novac da ga vrate
Anikeridu, ali ga on nije htio primiti i za taj novac je kupljeno zemljište za Platonovu školu: AKADEMIJA – osnovana 387.
godine u Akademovom vrtu. U Akademiji se učikla filozofija, matematika i gimnastika, a glavna metoda poduke bila je
dijalog. Platon je napisao 35 dijaloga i 13 pisama.

ONTOLOGIJA
Platon polazi od Sokratovog razlikovanja općeg i pojedinačnog. Sokrat je tražio ono opće, znanje koje će vrijediti za sve i
tako prevladati relativizam i našao je to u općim pojmovima koji se mogu definirati. Pojmovni oblici su idealni, a pojav ni
oblici uvijek zaostaju za tim uzorima.
Platon ide korak dalje: opće pojmove hipostazira, tj. pretvara u posebna, ontološki utemeljena, samostalna,
supstancijalna bića – IDEJE.
Tekst, str 251, pitanja 1, 2, 3.
IDEJA – grč. eidos , lik izgled, forma - bitak, jedina prava zbilja, izvor, uzor i uzrok svega, jedna, vječna
POJAVA – odraz, odbljesak, mnoštvo, promjenjiva, nastaje i nestaje
Vrhovne ideje: Pravednost, Dobro, Ljepota
Platon zbilju podvaja na: 1. istinska zbilja ideja
2.vidljivi materijalni svijet pojava
OBJEKTIVNI IDEALIZAM: ideje su pretvorene u samostalna bića koja sadrže svu realnost u sebi i predstavljaju istinsku
zbilju, a materijalni svijet je sekundaran, izveden tek iz ideja i predstavlja tek nesavršenu kopiju savršenog svijeta ideja.
Za Platona ono vječno, nepromjenjivo nije nekakva materijalna pratvar (elementi, atomi), vječne i nepromjenjive su
samo neke umne, apstraktne praslike po kojima su sve pojave stvorene.
- Kako atomi mogu oblikovati novi predmet? Kako to da sve pojave u prirodi toliko nalikuju jedne drugima?
- Postoji određeni broj kalupa koji se nalazi iznad ili iza svega što vidimo – IDEJE. Svijet ideja je zbilja koja se skriva iza
osjetilnog svijeta, u njemu borave vječne i nepromjenjive praslike svih pojava koje nalazimo u prirodi. 
- Nasuprot svijetu ideja materija je nešto posve neodređeno, nesavršeno i ona samo pomoću ideja može dobiti oblik.
Tekst str 253. Usporedba sa spiljom, pitanja 7, 8, 9.

GNOSEOLOGIJA
Tekst, str. 252, pitanja 4, 5, 6.
1. OSJETILA – ne možemo imati povjerenja u njih jer se vid razlikuje od čovjeka do čovjeka (Koja je boja najljepša?)
2. RAZUM – isti za sve ljude tako da možemo imati povjerenja u ono što nam on govori (Koliko je 2+2?)
Tekst, str. 255, pitanja 10, 11
Stupnjevi spoznaje:
1. ZNANJE - IDEJE POIMANJE UM
2. PREDOČIVANJE - MAT. PRED. POIMANJE RAZUM
3. VJEROVANJE - PREDMETI MNIJENJE OSJETILA
4. NAGAĐANJE - SJENE MNIJENJE

Matematički odnosi se nikad ne mijenjaju, zato je o njima moguće pravo znanje. O onome što opažamo osjetilima
moguća su samo nesigurna shvaćanja dok se ono što spoznajemo razumom može znati sa sigurnošću. Suma kutova u
trokutu je 180 stupnjeva makar nigdje u prirodi ne postojao idealan trokut. Nekome se jedan kamen može činiti
okruglim, drugom ne; ne možemo sigurno znati, no možemo predočiti idealnu kružnicu.
Bitak, tj. ideje mogu se spoznati samo razumom i o njima imamo znanje, dok pojavni svijet opažamo osjetilima i o
njemu imamo samo mnijenje. Prijelaz između osjetilnog svijeta i svijeta ideja predstavlja matematičko mišljenje. 
U prvom području životni princip je Sunce, u drugom ideja Dobra. 

ANAMNEZIS
I čovjek je podijeljen na tijelo koje pripada prolaznom svijetu materije i dušu koja je besmrtna, vječna i koja je prije
ovog života boravila u svijetu ideja. Čim se probudila u tijelu nekog čovjeka duša zaboravlja savršene ideje i tada
započinje čudesan proces.
Tekst, str 255., pitanje br. 12. U kakvu vezu dovodi Platon učenje i sjećanje?
Kako čovjek postupno doživljava oblike u prirodi, u duši se javlja slabo sjećanje da je prije svog dolaska u tijelo gledala
savršene ideje. Tako duša počinje osjećati čežnju za svojim prvobitnim boravištem.
EROS – ljubav, čežnja duše za svojim stvarnim izvorom
- filozofska težnja za spoznajom, lijepim, trajnim, dobrim, besmrtnim
ANAMNEZIS (TEORIJA SJEĆANJA) – prava spoznaja nije ništa drugo nego sjećanje duše na ideje koje je motrila u svom
predživotu.
Tekst, str. 255., pitanja br. 13, 14, 15.
DIJALEKTIKA – umijeće raspravljanja kojim se u duši izaziva sjećanje na 
ideje
- sposobnost da se mnoštvo stvari shvati kao jedinstvo i da se 
razgovoru dođe do spoznaje čistog pojma
POLITIKA
Tekst, str. 256., pitanja 16, 17.
Država će biti sretna tek kada filozofi budu vladari, odnosno ako sadašnji kraljevi i vladari postanu pravi filozofi.
Tekst, str. 257., pitanje 18.
Pojedinci nisu po prirodi sami sebi dovoljni da bi mogli živjeti i sve potrebno za život nabavljati, stoga se moraju udružiti
i zajedno o svemu voditi brigu.
Tekst, str.258., pitanje 20.
U Platonovoj idealnoj državi postoje tri staleža: vladari, čuvari i proizvoditelji.
Treći stalež – proizvoditelji – sve radi i on zadržava privatno vlastništvo, proizvodi za čitavo društvo i jedan dio svojih
proizvoda daje besplatno onima koji će se baviti drugim poslovima.
Čuvari – čuvaju državu u miru i ratuju u ratu i kao i filozofi, koji će biti vladari, nemaju nikakvo privatno vlasništvo.
Tekst, str. 258., pitanje 19.
PRAVEDNOST – sastoji se u tome da svaki pojedinac u državi radi samo jednu stvar tj. ono što njegovoj prirodi najviše
odgovara i da se ne miješa u druge poslove.
U objašnjenju zašto bi državom trebali upravljati filozofi Platon polazi od građe čovjeka:
Tijelo Duša Vrlina Država
Glava Razum Mudrost Vladari
Prsa Volja Hrabrost Čuvari
Trbuh Požuda Umjerenost Proizvoditelji

Svakom od dijelova tijela pripada po jedna duševna osobina. Duševnim osobinama pripada po jedan ideal ili vrlina. 
Kao što umni dio treba voditi druga dva, tako i vladari trebaju voditi druga dva staleža.
Obrazovanje:
- do 20 godine – tjelovježba i glazba
- 20 – 30 – matematika
- 30 – 35 – dijalektika
- 35 – 50 – iskustvo
- sa 50 mogu postati vladari – i žene i muškarci

ESTETIKA
Platon se prema umjetnosti odnosi negativno. On umjetnost shvaća kao MIMEZIS – oponašanje; ukoliko umjetnost mora
što vjernije oponašati realne predmete a ti su realni predmeti već sami sjena svijeta ideja, umjetnost doista ništa drugo i
ne rado do oponaša već oponašano. Umjetničko djelo je slikine slike slika. Zbog toga je realni stol ipak vrijedniji od slike
stola koja ga oponaša.

ARISTOTEL

Biografija:
Rođen je u liječničkoj obitelji. Otac Nikomah bio je liječnik u službi makedonskog kralja Aminte III, djeda Aleksandra
Velikog. Sa 17 godina Aristotel je došao u Atenu i stupio u Platonovu akademiju u kojoj je ostao 20 godina.
Nakon Platonove smrti Aristotel napušta Atenu i ubrzo dobiva poziv kralja Filipa da preuzme odgoj njegova
trinaestogodišnjeg sina Aleksandra. Aristotel je mladog Aleksandra uputio u grčku kulturu i književnost, no njihova
politička stajališta su bila sasvim različita: Aristotel je zagovarao političku zajednicu kao polis ili mali grčki grad-državu,
dok je Aleksandrov ideal bilo veliko svjetsko carstvo.
Aristotelova odgojiteljska djelatnost trajala je samo tri godine i nakon toga on se vraća u Atenu gdje je u istočnom dijelu
grada, u gimnaziji Licej osnovao vlastitu školu koja je dobila ime PERIPATETIČKA ŠKOLA 
(peripatos, grč. – šetalište, trijem, natkriveni prostor), a njezini članovi poznati su kao peripatetičari, tj. oni koji u
peripatosu raspravljaju i filozofiraju šetajući.
Škola je bila ugledna i utjecajna i Aristotel nije držao samo predavanja za učenike koji su imali potrebno predznanje za
studij, nego i za širu javnost. Da bi svima udovoljio dopodne je držao predavanja za učenike – EZOTERIJSKA
(unutarnja), a poslijepodne popularna predavanja za velik broj slušača – EGZOTERIJSKA (vanjska). 
322. g. Aristotel ponovo napušta Atenu, a biografska tradicija govori da je bio optužen za bezbožništvo i da je napustio
Atenu rekavši kako ne želi Atenjanima dati priliku da se po drugi put ogriješe o filozofiju.

PODJELA SISTEMA
Tekst, Metafizika str. 150, 151.
Za Aristotela filozofija i znanost su izrazi za istu stvar tj. za znanje o stanovitim prapočelima i uzrocima bića. 
Aristotel znanosti tj. filozofiju dijeli na:
1. TEORIJSKE/MOTRITELJSKE – fizika, matematika, prva filozofija FIZIKA se bavi pokretnim i nesamostalnim bićima
spojenim s tvari. MATEMATIKA se bavi brojevima, oni su nepokretni ali ne postoje samostalno bez tvari tj. bez njihove
utemeljenosti u prirodi. PRVA FILOZOFIJA je znanost o samostalnom i nepokretnom bitku (nepokretni pokretač). Ona je
teorijska znanost o prvim počelima i uzrocima – teologija – metafizika.
Teorijske znanosti su znanje radi znanja i uzrok znanja nalazi se u samom biću (bave se onim stvarima koje počelo
kretanja imaju u sebi samima).
2. PRAKTIČKE/ČINIDBENE – etika, ekonomija, politika. Predstavljaju znanje radi djelovanja, a uzrok znanja nalazi se u
djelatniku (izbor – volja).
3. POIETIČNE/TVORBENE – zanatsko i umjetničko stvaranje. Predstavljaju znanje radi proizvoda, uzrok znanja je u
proizvoditelju. Obuhvaćaju poetiku, retoriku, gramatiku i tehnička umijeća.

KRITIKA PLATONA
Tekst, str 259. Kalin, odgovoriti na pitanja 1,2,3.
- Aristotel polazi od toga da ideja (opće) ne može biti suština pojedinačnog a da nije u njemu prisutna
- Ako sve pojavno ima uzrok u nekoj ideji onda bi ideja moralo biti više nego pojedinačnih stvari jer bi morale biti i ideje
o njihovim odnosima
- Morale bi postojati i ideje negativnih pojmova
- Morale bi postojati i ideje za prošle stvari o kojima imamo predstave
- Treći čovjek – poteškoća uspostavljanja veze između ideje i predmeta koji je odraz te ideje. Postoji čovjek i ideja
čovjeka i sad bi trebalo nešto treće što bi njih spojilo, pa onda kako će to treće opstati jer bi moralo nešto četvrto
obuhvatiti prva tri itd. 
- Kako uopće nešto može nastati kad su ideje nepokretne i što uzrokuje da se iz savršenih ideja pojavljuju njihovi
nesavršeni odrazi
- Nemoguće je da bit i stvar koje je ona bit opstoje odvojeno
METAFIZIKA
Istražuje principe koji su zajednički svemu što egzistira:
1. MATERIJA/TVAR – građa, građevni materijal
2. FORMA/OBLIK – lik, pojam kuće, ljudska vrsta u čovjeku
3. UZROK KRETANJA – graditelj i građevinska vještina
4. SVRHA – gotova radnja

Zbilja se sastoji od različitih pojedinačnih stvari koje su PRVE SUPSTANCIJE i koje predstavljaju jedinstvo materije i
forme. Opće ne postoji pored ili iznad stvari, već je u njima.
Pojedinačni predmet kao supstancija uvijek je jedinstvo materije i forme. 
Čista materija, bez ikakvog oblika, ne postoji u zbilji. Materija je uvijek potencija, mogućnost postizanja određenog
oblika, a forma je aktivni princip, aktualnost, ostvarenje.
Svaki pojedinačni konkretni predmet koji je jedinstvo materije i forme je PRVA SUPSTANCIJA, a vrste i rodovi (opće) su
DRUGE SUPSTANCIJE i oni izražavaju zajedničke osobine pojedinačnih stvari. 
Svaka promjena u prirodi je preoblika tvari iz mogućnosti u zbilju pri čemu se očituje svrhovitost u tome da se forma sve
više razvija na račun materije tako da postoji hijerarhija oblika, pr. kamen, klesani kamen ... Ta suprotnost između
materije i forme uvijek je relativna, tj. ono što je prema nečem nesavršenijem oblik, prema nečemu savršenijem je
materija: kamen, klesani kamen, uzidani kamen, kuća...
TELEOLOGIJA – svrhovitost kretanja
- svrhovitost se očituje u tome da se u samom procesu postiže 
osmišljavanje u višim stupnjevima s više oblikovnog, a manje materijalnog udjela
Prijelaz i razvitak oblika iz materije zasniva se na kretanju, a svako kretanje pretpostavlja ono što pokreće, pa tako, na
kraju i jedan, posljednji i nepokretni uzrok. Taj uzrok nalazi Aristotel u PRVOM NEPOKRETNOM POKRETAČU. On je
samostalan, vječan, jedan, čisti oblik bez materije, najsavršenije biće, božanstvo.
Bog je nepokretan, ali je istovremeno i pokretač, ne po tome što on nešto čini, nego zbog toga što je on dobro kojemu
sve teži. On je slobodan od materije, čisti duh koji sam sebe misli, mišljenje mišljenja – kružno kretanje.
Sva bića ljube boga i teže biti kao on.
Opće nema, kao kod Platona posebnu egzistenciju pored pojedinačnih stvari, već je imanentna forma i to na svrhovit
način.
ETIKA
Za Aristotela svako umijeće i svako djelovanje teže nekom dobru. Najviše dobro je BLAŽENSTVO (EUDAIMONIA) –
djelatnost duše u skladu s vrlinom.
VRLINA – sredina između dvije krajnosti
Aristotel je vrlinu podijelio na:
1. DIJANOETIČKE (razumske) – nastaju poukom, iskustvom i vremenom kao što su umovanje, mudrost, razboritost,
znanje, umijeće
2. ETIČKE (voljne) – nastaju navikom i tu se za nas uvijek pokazuje najboljom sredinja mjera tj. nešto između onog što
je premalo i onog što je previše – um usmjeruje volju u izboru po načelu zlatne sredine, čovjek će biti sretan ako razvije
svoju umnu prirodu

POLITIKA
Kod Aristotela je etika usko povezana s politikom jer ne možemo djelovati u državi, a da ne posjedujemo određenu
moralnu kakvoću. Za Aristotela je opće po prirodi prije pojedinačnog, pa je stoga i država po prirodi prije nego porodica
i pojedini čovjek, jer je cjelina prije nego dio. Svaki pojedinac je po prirodi političko biće i vezan je uz državu i u državi
nitko nije sam sebi dovoljan.
«A onaj tko ne može živjeti u zajednici ili kome ništa nije potrebno jer je sam sebi dovoljan, nije dio države, nego je
zvijer ili bog.»
Aristotel smatra da su barbari svi oni koji nisu Heleni i oni su po prirodi određeni da budu robovi. Kao što po prirodi ima
robova isto tako ima i ljudi koji su određeni da vladaju. 
Aristotel polazi od toga da državni oblik može biti trovrstan: vlast i državnu upravu ima ili jedan građanin ili nekolicina ili
množina, a svaka od ovih vrsta ima dvije podvrste:
1. VALJANI (dobri) – oblici kojima je cilj opće dobro i u njima se vlada po zakonima
- kraljevstvo – vladavina jednog koji je u svwemu najizvrsniji i koji po zakonima vlada samo za opće dobro
- aristokracija – vladavina onih koji se najviše odlikuju intelektualnim i etičkim vrlinama
- republika – narodna vladavina sa što većom pravnom jednakošću svih državljana i u kojem srednji stalež ima
dominantan položaj (danas demokratska republika) – ustavna vladavina, politeja

2. LOŠI – cilj je korist onih koji su na vlasti, u njima se vlada mimo zakona
- tiranija – izopačenje kraljevstva, samovoljna vlast jednoga
- oligarhija – izopačanje aristokracije, vladavina najbogatijih
- demokracija – izopačenje republike, vladavina narodnih masa

Od svih oblika najveću vrijednost ima kraljevstvo ukoliko bi se mogao naći vladar koji bi svojom sposobnošću nadmašio
sve ostale. Gotovo jednaku vrijednost kao kraljevstvo ima aristokracija i ona je oblik Aristotelove najbolje države u kojoj
bi svi greađani dolazili redom u svojim poznijim godinama na čelo države jer bi svi bili sposobni i imali sasvim jednaka
politička prava. Zato je najveći zadatak što ga država ima i najvažnije sredstvo za održanje cijelog društvenog poretka
odgoj građana. Kao što je u etici vrlina sredina između dviju krajnosti tako i država treba biti srednje veličine, niti
premalena, niti prevelika, nego tolika da može biti sama sebi dovoljna i za obranu i za život.
Država ne može biti trajna ako u njoj vladaju samo bogati ili samo siromašni jer su oni stalno u međusobnim borbama,
nego državu osigurava samo srednji stalež.
PRAVEDNOST – jednakost, ali samo među jednakima

POETIKA
Aristotel, za razliku od Platona, cijeni umjetnost i smatra da umjetnost na kraju dovršava ono što je priroda započela. 
Umjetnost – oponašajući prirodu – tu istu prirodu usavršava i oplemenjuje i zbog toga umjetnost spada u višu sferu od
stvarnosti. Za Aristotela oponašati ne znači ropski imitirati, već imitirajući idealizirati i oplemenjivati svijet.
Za razliku od povjesničara koji priča što se dogodilo, pjesnik priča ono što se moglo dogoditi. Umjetničko djelo ispunjava
tri svrhe i ono može služiti za:
1. odmor i duhovno osvježenje
2. kao odgojno sredstvo
3. za očišćenje afekata sažaljenja i straha što se postiže tragedijom
TRAGEDIJA je oponašanje čina ozbiljna i završena koji ima veličinu, govorom zaslađenim odjelito za svaku vrstu u svojim
dijelovima, radnjom, a ne pripovijedanjem, koje sažaljenjem i strahom postiže očišćenje takvih čuvstava.
KATARZA – očišćenje, tragedija izaziva kod gledatelja osjećaje sažaljenja i straha te ih oslobađa od tog stanja