www.pravokutnik.

net
Autor: sijft, Gavella - stvarno pravo, 100 str, objava: rujan 2008

STVARNO PRAVO
1. UVOD U STVARNO PRAVO

Stvarno pravo u objektivnom smislu, ili kraće - stvarno pravo, je skup pravnih pravila
građanskoga prava koja uređuju neposredno, za svakoga mjerodavno pripadanje stvari
osobama.

Subjektivna stvarna prava su ona građanska i to imovinska prava koja svoje nositelje
ovlašćuju da određene stvari imaju u svojoj neposrednoj privatnoj vlasti - potpunoj ili
ograničenoj, a svim drugim građanskopravnim subjektima zabranjuju da ih u izvršavanju te
vlasti samovlasno smetaju.

Zbog suprotstavljenosti privatnoga i javnoga, vrlo izraženoj upravo u stvarnopravnim odnosima,

područje djelovanja stvarnopravnoga uređenja u svakom pojedinom pravnom poretku ovisit će
uvijek o tome koliko mu prostora ostavlja javnopravni u pravilu upravnopravni režim.

Pregled razvoja stvarnog prava

Stvarno pravo na području Europe nastalo je na tekovinama rimskoga prava. Potom se
oplemenjen idejama prirodnopravne škole, odatle razvio cijeli sustav pravnih normi - tzv. opće
pravo (pandektarno pravo) koje se primjenjivalo na gotovo cijelom području kontinentalne
Europe. To tzv. opće pravo neposredan je prethodnik i svojevrstan temelj suvremenoga
građanskoga prava u pravnim poretcima kontinentalno-europskoga pravnoga kruga.

Razvoj stvarnopravnoga uređenja obilježen je temeljnim pitanjem - kako pravedno urediti

pripadanje stvari osobama. Pripadne li stvar jednome, uskraćena je drugima. Rješenja koja daju
prednost privatnome u odnosu na opće nazivaju se individualističkima, liberalističkima, a
rješenja koja prednost daju javnom, državnom ili društvenom interesu nazivaju se
kolektivističkima. Između ta dva suprotstavljena shvaćanja traje neprekidna borba. I jedan i
drugi koncept imao je značajne predstavnike i među znanstvenicima, poglavito filozofima. Tako
je individualističko shvaćanje bilo zastupljeno u Aristotela, Lockea, Kanta, Hegela, Fichtea.
Kolektivistička shvaćanja bila su zastupljena u djelima Platona, Sv. Ambrosiusa (socijalna etika
ranoga kršćanstva), Marxa, Engelsa, Lenjina.

Nastankom SSSR-a iz kontinentalno-europskoga pravnoga kruga izdvojio se novi krug -

socijalistički pravni krug. U državama čiji su se pravni poretci uključili u socijalistički pravni
krug razvila su se tzv. socijalistička stvarna prava. Nestankom socijalizma i države koje su
pripadale tom krugu prilagođavaju svoje pravne sustave kontinentalno-europskom pravnom
krugu koji je pretežno individualistički određen iako je i u njima naglašena socijalna nota nakon
II. svjetskoga rata.

Integracije koje se događaju u Europi možda će rezultirati i pravnim ujednačavanjem na

području građanskoga prava. Naime, Europski je parlament još 1989. donio rezoluciju kojom je
pozvao na izradu Europskoga građanskoga zakonika.

Hrvatsko stvarno pravo uključilo se u kontinentalnoeuropski pravni krug uvođenjem

austrijskoga GZ, koji je u hrvatskom pravu važio kao hrvatski zakon (OGZ).
Od 1945. godine hrvatsko je pravo sve više ulazilo u krug socijalističkih prava. U tom je
razdoblju ono bilo obilježeno kolektivističkim gledanjem na vlasništvo, dualizmom općih
uređenja pripadanja stvari (društvenim i privatnim), pogodovanjem društvenoga vlasništva na
štetu privatnoga, nejednakošću pravnih subjekata i njihovih prava, razbijanjem pravnoga
jedinstva nekretnine, brojnim posebnim pravnim uređenjima osobito za nekretnine
(poljoprivredno zemljište, stanovi, poslovni prostori), zakržljalošću općih instituta stvarnoga
prava (založno pravo, zaštita povjerenja u zemljišne knjige).

Od donošenja Ustava Republike Hrvatske 1990. teče proces reintegracije hrvatskoga pravnoga
poretka u kontinentalno-europski pravni krug. Na području stvarnoga prava značajno je
donošenje Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (1996.) i Zakona o zemljišnim
knjigama (1996.) koji su stupili na snagu 1. siječnja 1997.
Prema spomenutim propisima vlasništvo je koncipirano individualistički, uklonjen je dualizam
vlasništva, ukinuta je fragmentacija vlasništva (prije se definiralo kroz ovlaštenja posjedovanja,
korištenja i raspolaganja), uspostavljeno je pravno jedinstvo nekretnine (načelo superficies solo
cedit), stvarnopravnim je institutima dana takva normativna struktura da mogu imati puni
sadržaj, afirmirano je založno pravo, zemljišne knjige i smanjena je potreba za posebnim pravnim
uređenjima za pojedine vrste stvari.

I u našem stvarnopravnom poretku postoji opće stvarnopravno uređenje i posebna pravna

uređenja. Posebna stvarnopravna uređenja ili režimi postoje u nas za pomorsko dobro i brodove,
za vode, za rudno blago, za poljoprivredno zemljište, za šume, za arhivsko gradivo itd. Posebna
stvarnopravna uređenja imaju u odnosu na opće uređenje prednost. ZV uspostavlja opće
uređenje pripadanja stvari osobama, a primjenjuju se i na pripadanje stvari koje su podvrgnute i
nekom posebnom pravnom uređenju ako ne postoji suprotnost.

NAČELA STVARNOPRAVNOGA UREĐENJA

Načela stvarnopravnog uređenja su:

Načelo privatnopravne vlasti na stvari
Načelo zatvorenog broja vrsta stvarnih prava
Načelo određenosti
Načelo publiciteta

A. Načelo privatnopravne vlasti na stvari

 Naziva se još i apsolutnost stvarnoga prava. Ovo načelo daje privatnopravnim

(građanskopravnim) subjektima neposrednu, za svakoga mjerodavnu (apsolutno
djelujuću), razmjerno trajnu pravu vlast na stvari.
 Privatnopravna vlast na stvari je ona koju pravno izjednačeni pravni subjekti imaju u
međusobnim odnosima, na temelju svojih subjektivnih građanskih prava. Republika
Hrvatska i druge pravne osobe javnoga prava koje su nositelji prava vlasništva imaju kao
vlasnici u pravnim odnosima jednak položaj kao i privatni vlasnici, ako zakonom nije što
drugo određeno.
 Koliko će pravne vlasti glede neke stvari doista proizlaziti iz subjektivnoga stvarnoga
prava na nekoj stvari za onoga tko je nositelj toga prava, ovisit će ne samo o ovlastima,
nego i o eventualnim ograničenjima.

Page 2
  Pravna vlast koju glede stvari imaju nositelji stvarnih prava razmjerno je trajne naravi. U
našem suvremenom pravnom poretku vrijedi načelno nezastarivosti stvarnih prava
(iznimka su služnosti).
 Nositelj stvarnoga prava ima neposrednu pravnu vlast na stvari što međutim ne znači da
on svoju vlast ne bi mogao izvršavati i posredno. On može drugoj osobi prepustiti
izvršavanje čina vlasti glede stvari.
 Pravna vlast koja pripada subjektima stvarnih prava djeluje apsolutno (erga omnes,
contra omnes). Svako subjektivno stvarno pravo djeluje apsolutno. Ono ovlašćuje svoga
nositelja da ima glede neke stvari neposrednu pravnu vlast koju je svatko dužan
poštovati, što znači da se svatko treba suzdržavati od svega čime bi bespravno povrijedio
pravnu vlast nositelja stvarnoga prava. To apsolutno djelovanje je tzv. negativna strana
svakoga subjektivnoga prava.

B. Načelo zatvorenoga broja vrsta stvarnih prava

Ovo načelo podrazumijeva:

a) ograničenje vrsta (tipova) stvarnih prava,
b) ograničenje sadržaja svake vrste stvarnih prava,
c) nedjeljivost sadržaja svakoga pojedinoga stvarnoga prava.

Ograničenje vrsta stvarnoga prava znači da u pravnom poretku postoje samo one vrste stvarnih
prava koje su predviđene zakonom (zatvoreni broj vrsta stvarnih prava, numerus clausus). To je
karakteristično za kontinentalnoeuropske pravne poretke.
U tim poretcima, a također i u hrvatskom stvarnom pravu postoje sljedeća stvarna prava:
pravo vlasništva (daje pojmovno bezgraničnu pravnu vlast na stvari) i još četiri ograničena
stvarna prava, a to su,
pravo služnosti,
pravo iz stvarnoga tereta,
pravo građenja i
založno pravo.

Ograničena stvarna prava dijele se na:

a) ograničena stvarna prava koja ovlašćuju na uporabu odnosno korištenje stvari (pravo
služnosti, stvarni tereti, pravo građenja) i
b) ograničena stvarna prava koja ovlašćuju na osiguranje i namirenje iz neke stvari (založno
pravo).

ZV je propisao sadržaj svakoga stvarnoga prava striktnim normama što znači da je određen
pojam i bitni sadržaj svakoga stvarnoga prava dok je ipak glede nebitnih pojedinosti ostavljena
mogućnost da sudionici sami odrede podrobnije sadržaj svakoga pojedinoga stvarnoga prava.

Sadržaj svakoga stvarnoga prava je nedjeljiv što znači da se ne može dijeliti po ovlaštenjima
između više nositelja istoga prava. To primjerice znači da ako postoji više suvlasnika iste stvari
svi imaju sve ovlasti, a ne da jedan ima ovlast korištenja, drugi raspolaganja itd. U
srednjovjekovnim pravnim uređenjima bilo je drukčije pa je postojalo tzv. vrhovno i koristovno
vlasništvo što je značilo podjelu sadržaja prava vlasništva po ovlastima koje su različite ovisno o
nositelju jednoga te istoga prava. Ako se stvarna prava dijele to ne može biti po ovlastima već
samo po obujmu (npr. kod suvlasništva).

Page 3
C. Načelo određenosti

Svako stvarno pravo može postojati jedino:

a) glede točno određenoga pojedinačnoga objekta i
b) s točno određenim sadržajem. Stvar dakle treba biti pojedinačna, samostalna, odnosno
individualizirana (species).

D. Načelo publiciteta

Da na stvari postoje nečija subjektivna stvarna prava treba biti vanjski vidljivo. S obzirom da su
stvarna prava apsolutna i djeluju prema svima potrebno je da svima zainteresiranima bude
objavljeno (publicirano) da glede određene stvari postoji nečije stvarno pravo što omogućuje da
se poštuju tuđa prava. Postojanje stvarnih prava na nekretninama objavljuje se njihovim
upisivanjem u zemljišnu knjigu. Za pojedine vrste pokretnina uspostavljaju se također javni
upisnici (upisnik brodova, upisnik zrakoplova) koji igraju sličnu ulogu kao i zemljišne knjige
glede nekretnina.

Zaštita povjerenja je nužno povezana s načelom publiciteta. Za onoga tko bi vjerovao da je stanje
koje je vidio u zemljišnoj knjizi točno, a ono se razlikuje od slike koju je on dobio uvidom u te
knjige postoji zaštita. No ne štiti se svačije povjerenje u prometu već samo ona osoba koja je
postupala u dobroj vjeri, tj. pošteno (savjesno). A pošteno je postupala ona osoba koja nije znala
da je pravno stanje drukčije nego što je izgledalo prema posjedu ili prema upisima u zemljišne
knjige, a i to jedino ako se njezino neznanje ne može pripisati njezinoj nedovoljnoj pažljivosti.
Postoji predmnjeva da je svaka osoba poštena, a tko tvrdi suprotno treba to dokazati.

PRAVNI IZVORI STVARNOGA PRAVA

 Zakon je glavni izvor stvarnih prava u državama kontinentalne Europe, dok nasuprot
tome u pravnim poretcima anglo-američkoga pravnoga kruga dominira sudska praksa
kao izvor prava (case law). Razvitkom međunarodnih odnosa sve češće izvor prava
postaju i odredbe međunarodnih ugovora (međunarodnih konvencija).
 Od hrvatskih propisa treba spomenuti Ustav Republike Hrvatske (1990., 1997.) koji je
zajamčio pravo vlasništva, dakako socijalno vezanoga, podvrgnutoga ograničenjima pa i
mogućnosti oduzimanja u općem interesu. Sve je to u skladu sa suvremenom pravnom
doktrinom i praksom u državama kontinentalne Europe.
 Od zakona treba spomenuti Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (1996.) kao
temeljni izvor našega općega stvarnopravnoga uređenja. Značajni su još Zakon o
zemljišnim knjigama (1996.), Ovršni zakon (1996.), Stečajni zakon (1996.).
 Osim ovih zakona treba spomenuti i one koji sadrže posebna pravna uređenja za
određene vrste stvari kao što su Pomorski zakonik (1994.), Zakon o rudarstvu (1994.),
Zakon o poljoprivrednom zemljištu (1994.), Zakon o šumama (1990., izmjene 1991. i 1993.),
Zakon o arhivskom gradivu i arhivima (1997.).
 Neki podzakonski propisi imaju snagu zakona, a riječ je o uredbama sa zakonskom
snagom predsjednika RH i nekim uredbama Vlade RH. Zastupnički dom Sabora
ovlašćivao je Vladu RH na donošenje uredbi sa zakonskom snagom, pa je ona donijela,
između ostaloga, i takve uredbe kojima je djelovala na neke stvarnopravne odnose
(uredbe kojima je postavila neke zabrane raspolaganja nekretninama).
Page 4
  Glede međunarodnih ugovora koje je bila sklopila, ili im je pristupila bivša SFRJ u doba
dok se Hrvatska još nalazila u njezinom sastavu, postavljeno je generalno pravilo da
“međunarodni ugovori koje je sklopila i kojima je pristupila SFRJ primjenjivat će se u
Republici Hrvatskoj ako nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom Republike
Hrvatske, na temelju odredaba međunarodnoga prava o sukcesiji država glede ugovora”
(točka III. Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti RH, N. nov. 31/1991.). Prvi
protokol uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima daje u članku 1. tzv. jamstvo
vlasništva, zapravo jamstvo svih imovinskih građanskih prava, uključujući i sva stvarna
prava, a po praksi Europskoga suda ovo se jamstvo odnosi i na prava još nekih vrsta koja
prelaze okvire imovinskih prava.
 Nakon stupanja na snagu ZV i ZZK nema više potrebe za primjenom pravnih pravila
bivšega prava. Tu se prije svega misli na OGZ, ali i propise zemljišnoknjižnoga prava iako
se, na primjer, postupanje u izvanparničnom postupku još uvijek ravna prema pravnim
pravilima iz bivšega Zakona o sudskom vanparničnom postupku iz 1934. godine, a
darovni ugovor prema OGZ-u.

Običajno pravo ne igra ulogu značajnijega izvora u našem suvremenom stvarnom pravu.
Moguće ih je primijeniti glede onih pitanja kod kojih sam zakon upućuje na primjenu običaja. To
je primjerice odredba ZV-a prema kojoj je “svaki vlasnik dužan s desne strane od svojega
glavnoga ulaza, gledano s puta, ograditi svoj prostor i razdvojiti ga od susjedovoga prostora, ako
nije drukčije propisano, niti je drugi mjesni običaj”.

Sudska praksa u nas nije izravan izvor građanskoga prava. Naime, trodioba vlasti na
zakonodavnu, sudsku i izvršnu podrazumijeva vezanost sudova zakonima kako bi se
onemogućila samovolja sudaca i primijenjena je u cijeloj kontinentalnoj Europi. Sudovi su dobili
samostalnost od izvršne vlasti, ali s druge strane postoji snažna vezanost uz zakon.

Na temelju odredaba Zakona o sudovima (1994.) ujednačavanju sudske prakse služe:

1. obvezatna pravna shvaćanja, prihvaćena na sjednici sudskoga odjela suda drugoga
stupnja,
2. obvezatna opća pravna shvaćanja, prihvaćena na općoj sjednici Vrhovnoga suda RH
3. opća stajališta koja su utvrđena na općoj sjednici Vrhovnoga suda RH radi osiguravanja
jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana te jednakosti svih pred zakonom
na području RH, i
4. djelovanje ostalih sredstava na ujednačavanje sudske prakse, a osobito sudskih odjela za
praćenje i proučavanje sudske prakse.

 Pravna znanost bila je dopunski izvor stvarnopravnih normi. Ona nastoji istražiti
fenomen prava uopće, njegovo djelovanje u ljudskom društvu te otkriti cilj svakog
pojedinog pravnog instituta.
 Danas pravna znanost nije više niti dopunski izvor prava niti neposredni izvor. Ona
može djelovati posredno, posredstvom drugih pravnih izvora.
 Ona ne raspolaže nikakvom vlašću, nego ona može samo predlagati.

RAZGRANIČENJE DOMAĆEGA OD STRANOGA STVARNOGA PRAVA

Postavlja se pitanje razgraničenja različitih stvarnopravnih uređenja u slučajevima koji imaju

vezu s pravima više država (slučajevi s tzv. međunarodnim elementom). Glavni izvor općih

Page 5
kolizijskih pravila u nas je Zakon o preuzimanju Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima
drugih zemalja u određenim odnosima (1991.).

Temeljno je kolizijsko pravilo za stvarnopravne odnose da njih uređuje pravo one države gdje se
nalazi predmet toga odnosa (lex rei sitae). To znači da je hrvatsko stvarno pravo mjerodavno za
pravne odnose čiji se predmet nalazi na području Hrvatske bez obzira da li se radi o nekretnini ili
pokretnoj stvari. To ne vrijedi jedino za stvari koje su u prijevozu jer je za njih mjerodavno pravo
koje vrijedi na njihovom odredištu.

Ipak makar kolizijska pravila upućivala na primjenu nekoga stranoga stvarnoga pravo ono se
ipak neće primijeniti:
ako bi primjena toga stranoga prava bila suprotna našem pravnom poretku ili
ako je nastupio uzvrat (renvoi) tj. kolizijske norme stranoga prava upućuju na primjenu
hrvatskoga prava.

Hrvatski sud je isključivo nadležan za sporove o pravu vlasništva na nekretninama, sporove o

ograničenim stvarnim pravima na nekretninama, kao i za sporove o smetanju posjeda na
nekretninama, ako sporna nekretnina leži na području RH.

Hrvatski sud je nadležan, ali ne isključivo u takvim sporovima ako su glede pokretnina:
1. ako tuženik ima na području RH prebivalište, odnosno sjedište,
2. ako su stranke valjano ugovorile nadležnost hrvatskoga suda,
3. ako je spor glede broda ili zrakoplova upisanoga u upisnik koji se vodi na području RH ili
4. ako se radi o sporu o imovinskim odnosima bračnih drugova čija se imovina nalazi u RH
ili
5. spor je o smetanju posjeda počinjenom na području RH.

2. STVARNOPRAVNI ODNOS

Elementi svakoga stvarnopravnoga odnosa su:

osobe,
predmet tog odnosa i
subjektivno stvarno pravo.

Središnja točka svakoga stvarnopravnoga odnosa je njegov predmet - stvar.

Stvarnopravni odnos nastaje kada osoba (jedna ili više njih) stekne subjektivno stvarno pravo
glede neke stvari. Nemoguća je ikakva vlast na stvari, ako nema stvari - nema bezobjektnih
stvarnih prava.

 U svakom stvarnopravnom odnosu sudjeluje s jedne strane osoba koja je nositelj

nekog subjektivnog prava (vlasnik, suvlasnik, više vlasnika zajedno) glede određene
stvari koja je predmet tog odnosa, a na drugoj strani sve ostale osobe.
 Pritom je vlasnik u aktualnom stvarnopravnom odnosu samo sa osobama koje imaju
neka svoja ograničena stvarna prava na njegovoj stvari (pr. pravo služnosti, pravo
građenja itd.) – on je zbog njihovih ograničenja stvarnih prava dužan nešto trpjeti ili
propuštati.

Page 6
  Nositelj svakog ograničenog stvarnog prava na nekoj stvari nalazi se u:
Stvarnopravnom odnosu s njezinim vlasnikom
U stvarnopravnom odnosu s nositeljima drugih stvarnih prava na istoj stvari i
Sa svim trećim osobama

 Nositelj nekog stvarnog prava je osoba koja je stekla to stvarno pravo glede nekog
predmeta i ono joj nije prestalo.
 Nositelji mogu biti pravne i fizičke osobe i moraju biti sposobne za to.
 Razlikujemo nekoliko razina pravne sposobnosti:
1. Sposobnost uopće biti nositeljem ikakvih građanskih subjektivnih prava
2. Sposobnost biti nositeljem određene vrste tih prava
3. Sposobnost biti nositeljem takvog subjektivnog prava na objektu određene vrste.

 Vrlo je značajno načelo jednake i pune pravne sposobnosti svih subjekata građanskog
prava, i fizičkih i pravnih osoba. To znači da svaka fizička osoba i pravna osoba, može
biti nositeljem svih vrsta građanskih prava.
 Prema Ustavu RH „svaka fizička i pravna osoba može biti nositeljem prava vlasništva i
svih vrsta ograničenih stvarnih prava, a jedino zakon može odrediti iznimke od tog
načela“!
 Ograničenja koja za strane osobe postavlja zakon glede prava vlasništva nekretnina na području
Republike Hrvatske ne mogu se na odgovarajući način primijeniti na pravo vlasništva pokretnih
stvari, niti na ograničena stvarna prava. Po Ustavu strana osoba može stjecati pravo
vlasništva uz uvjete određene zakonom, a to znači da su strane osobe u načelu
izjednačene s domaćim državljanima, ali njihova stvarna prava mogu biti ograničena
Ustavom I međinarodnim ugovorima.

 Isto stvarno pravo može pripadati dvojici ili više nositelja.

 Načelno im pravo može pripadati tako da je ono:
1. Njihovo nepodijeljeno, zajedničko pravo
2. Da je to pravo podijeljeno na alikvotne dijelove, pa da svakom nositelju pripada neki
dio takav podijeljenog prava
3. Postoji mogućnost da stvarno pravo bude nekim rokom ili uvjetom ograničeni tako da
taj rok ili uvjet djeluje prema svakome, pa da tako ograničeno pravo bude preneseno
nekoj osobi.

PREDMET STVARNIH PRAVA

 Predmet u stvarnom pravu igra bitnu ulogu. Nema bezpredmetnih stvari.

 Objekti stvarnih prava su stvari. Stvarno pravo slijedi svoj objekt u prostoru i
vremenu
Ranije se razlikovalo tjelesne i netjelesne stvari. Tako je rimsko pravo pod netjelesnim stvarima
(res incorporales) smatralo obvezna prava (tražbine), nasljedno pravo i pravo služnosti.

U XIX. i XX. stoljeću postavljena je tzv. doktrina tjelesnih stvari. Po toj doktrini samo tjelesne
stvari mogu biti objekti subjektivnih stvarnih prava, jer su samo one sposobne da ih se podvrgne

Page 7
onakvoj vlasti kakvu daju stvarna prava svojim nositeljima. Tzv. bestjelesne stvari za to nisu
sposobne jer nemaju tjelesnu egzistenciju. To se je međutim pokazalo pogrešnim jer i na nekim
netjelesnim entitetima može postojati onakva vlast kakvu daju subjektivna stvarna prava svojim
nositeljima.

Naše suvremeno stvarno pravo odnosno ZV određuje da predmet stvarnih prava mogu biti:
1. stvari, koje su skladu s doktrinom tjelesnosti definira kao tjelesne dijelove prirode, ali i
2. sve drugo za što se uzima (fingira) kao da su stvari, jer je zakonom izjednačeno sa
stvarima

Nema dakle netjelesnih stvari, ali se neke netjelesne entitete tretira kao da su stvari.

Predmet stvarnih prava može biti svaka stvar (tjelesni dio prirode), ali ne i takva koja nije za to
sposobna. načelno su sve stvari sposobne da budu objektom stvarnih prava.

Sposobnost biti predmetom stvarnih prava – prometnost

Sposobnost stvari da bude predmet stvarnih prava je pravilo, dok

Nesposobnost postoji ako stvar ne zadovoljava:
naravni kriterij i
pravni kriterij postavljen za tu sposobnost.
Dakle, nesposobne su jedino one stvari kojima njihove naravne osobine ili zakonske odredbe
priječe da pripadaju pojedincu.

Za stvar koja nema sposobnost biti objektom stvarnih prava, kaže se da je izvan prometa (res
extra commercium), a za onu koja bi mogla biti objektom tih prava - da je stvar u prometu (res in
commercium). međutim postoje i stvari koje su ograničene u prometu iz različitih razloga.

Naravni kriterij sposobnosti

Naravni kriterij sposobnosti stvari razumijeva da stvar nije prikladna za predmet stvarnih prava
ako ne zadovoljava sljedeće zahtjeve:
1. da je pojedinačno određena,
2. da je prikladna za služenje ljudima i
3. da je različita od ljudi.

Ad. 1. Pojedinačno je određena stvar te stoga može biti zasebnim predmetom stvarnih prava, ona
stvar koja je jednaka jedino sebi samoj, koja se, dakle, po svojim svojstvima (izgledu, imenu ili
dr.) ili nekim okolnostima koje su izvan nje (npr. mjestom gdje se nalazi) razlikuje od svih ostalih
stvari barem onoliko koliko je najnužnije da bi ju se u običnom životu (u pravnom prometu)
smatralo zasebnim entitetom. To nipošto ne znači da stvar koja pripada nekom rodu, vrsti itd. ne
može biti predmetom stvarnih prava, ali ipak te stvari moraju biti na neki način određene (npr.
količinski, obujmom itd.; ne može se reći kupujem od tebe pšenicu i stječem na njoj stvarno pravo
vlasništva, a da se ne utvrdi na određeni način).

Ad. 2. Stvar je prikladna za predmet stvarnih prava, samo ako može na neki način služiti
ljudima. Stvari koje su za ljude beskorisne nisu sposobne biti objekti stvarnih prava. Tako su
npr. nekretnine relativno nesposobne da budu predmetom tzv. ručnoga zaloga, a pokretnine su
nesposobne da budu objekti stvarnih tereta, prava građenja i skoro svih vrsta služnosti.

Page 8
Ad. 3. Čovjek u suvremenim pravnim sustavima nije prikladan za objekt stvarnih prava, bez
obzira na to što može služiti ljudima. Sporno je međutim da li odvojeni dijelovi ljudskoga tijela
mogu biti objektima stvarnih prava. Pitanje je sporno, odgovor se redovito izbjegava i upućuje se
na osobna (neimovinska) prava.

Pravni kriterij sposobnosti stvari

 da bi stvar bila sposobna za predmet stvarnih prava ona mora zadovoljiti i pravni
kriterij. ONA STVAR KOJA NA TEMELJU ZAKONA NIJE SPOSOBNA
PRIPADATI POJEDINCIMA, NESPOSOBNA JE BITI OBJEKTOM PRAVA
VLASNIŠTVA I OGRANIČENIH STVARNIH PRAVA, bez obzira na to što možda
zadovoljava naravni kriterij za to.
 Pravni poredak također može zakonskim normama pojedinim vrstama stvari oduzeti
sposobnost da pripadaju pojedincima, bez obzira što su te stvari bile za to prikladne.

Da li će i koliko oduzeti nekoj vrsti stvari sposobnost da pripadaju pojedincima, ovisit će o

pravnopolitičkim razlozima kojima se neki pravni poredak rukovodi. Razvoj znanosti, tehnike i
tehnologije uzrokuje povećanje naravne mogućosti da pojedinci uspostavljaju svoju vlast i glede
nečega što ranije nije bilo prikladno biti objektom stvarnih prava.

POJEDINAČNA STVAR I NJEZINE PRIPADNOSTI

Predmet stvarnoga prava je pojedinačna stvar:

1. pokretnina ili
2. nekretnina
3. Predmet stvarnog prava može biti i entitet koji nije stvar, ali ga je zakon pravno izjednačio
sa stvarima.

U sumnji da li je nešto pokretnina ili nekretnina smatra se da je pokretnina.

Pripadnosti stvari su njezini dijelovi, neodvojeni plodovi, prirast i pripatci.

Pokretnina je pojedinačno određena stvar koju se može premještati s jednoga mjesta na

drugo, a da joj se ne povrijedi bit.

Pripadnosti pokretnine su:

dijelovi stvari,
prirast stvari,
neodvojeni plodovi i
pripatci (pertinencije).

Ad a) Ponekad se pravi razlika između jednostavnih i sastavljenih stvari. S fizikalnoga je stajališta

svaka stvar sastavljena od dijelova. Razlika je u tome što su neki dijelovi odvojivi (nebitni), a
drugi neodvojivi (bitni). Na odvojivim dijelovima može postojati neko posebno pravo treće osobe
različito od prava na cijeloj stvari (npr. čamac je u vlasništvu jedne osobe, a izvanbrodski motor je
vlasništvo druge osobe jer je on nje posuđen). Idealni dijelovi stvari nisu njezini dijelovi poput
tjelesnih već se smatraju posebnim stvarima.

Page 9
Ad b) Prirast neke stvari je ono što joj je izvana pridošlo i razmjerno se trajno s njom tako
sjedinilo da je postalo dijelom te stvari. Prirast dijeli pravnu sudbinu stvari. Prirast postoji ako
rastavljanje nije moguće faktički (jer je ono što je priraslo postalo bitnim dijelom glavne stvari),
gospodarski (jer bi iziskivalo nerazmjerno velike troškove) ili pravno (jer nije dopušteno).

U slučaju prirasta pokretnine nekretnini glavnom se stvari uvijek smatra nekretnina.

Ad c) Plodovi su dijelovi matične stvari dok god se od nje ne odvoje. Onaj tko ima pravo
vlasništva ili koje drugo stvarno pravo na plodonosnoj stvari, ima ga i na svakom njezinom
neodvojenom plodu. Odvajanjem od matične stvari nastaje plod kao samostalna pokretna stvar.

Ad d) Pripadak (pertinencija) neke stvari je pokretna stvar, fizički samostalna, koju je njezin vlasnik
namijenio da kao sporedna trajno služi svrsi neke druge stvari kao glavne, ali jedino ako prema shvaćanju
u prometu ona može biti pripatkom te druge stvari, te ako stoji u takvom prostornom odnosu s glavnom
stvari koji odgovara toj namjeni.
Pripadak nije fizički dio glavne stvari.
Dok je jedna stvar pripadak druge ona dijeli pravnu sudbinu glavne stvari.

Da bi vlasnikova stvar postala pripatkom neke druge stvari ona:

a) treba biti prikladna da služi svrsi te druge stvari
b) treba biti dovedena u takav prostorni odnos s glavnom stvari koji odgovara toj
namjeni
c) treba prema shvaćanju u životu moći biti pripatkom te stvari kao glavne
d) treba još i da je vlasnik svojom voljom namijenio svoju stvar tome da razmjerno trajno
služi svrsi određene druge stvari kao glavne.

Vlasnik može svoju volju očitovati u bilo kojem obliku!!!!

Pokretnina je pojedinačno određena stvar koju se može premještati s jednog mjesta na drugo,
a da joj se ne povrijedi bit. Bitno obilježje pokretnine je njezina premjestivost.

Nekretnina je stvar koju se ne može premještati s jednoga mjesta na drugo bez povrede
njezine biti. Nekretnina je zemljina čestica i njezine pripadnosti (sve ono što je sa zemljinom
česticom trajno spojeno na ili ispod njezine površine.
Zemljina čestica je dio površine zemljine kore koji je geometrijski određen i koji ima
specifičnu oznaku čime se razlikuje od svog ostaloga zemljišta (katastarska oznaka).

Pojedina nekretnina sastoji se od:

pojedinačno određene zemljišne čestice (zemljine kore, tla, terena)
svih pripadnosti te zemljišne čestice (sve što je s njom trajno spojeno, na površini i ispod nje)

 Zemljišna čestica je bitni dio svake nekretnine kao predmeta stvarnih prava, ali za to
mora biti pojedinačno određena da se razlikuje od svog ostalog zemljišta.
 Tomu služi geometrijska metoda kojom se određuje oblik, površina tla....
 Pojedinačne zemljišne čestice koje se geometrijski označavaju i određuju su
katastarske čestice.

Page 10
  Prikazuju se u katastarskom operatu, odn za katastarsko područje na moru.
 Katastarska čestica je najsitnija jedinica za pojedinačno određenje svake nekretnine.
 Svaka pojedina nekretnina je pojedinačno određena katastarskom česticom, a sastoji
se od:
a) Zemljišne čestice
b) Svih pripadnosti te zemljišne čestice
 Granica do koje se proteže onaj dio zemljine kore koji je pojedina nekretnina
(zemljište), naziva se međom.
 Kada su zemljišne čestice kao katastarske čestice upisane u zemljišnu knjigu, one su
predmet stvarnih prava kao zemljoknjižna tijela.
 Zemljoknjižno tijelo je zemljišna čestica upisana u zemljišnu knjigu, odn više
zemljišnih čestica upisanih u zemljišnoknjižni uložak.
 Svako zemljišno tijelo je jedan jedini objekt prava, dakle JEDNA NEKRETNINA.

Kao samostalne nekretnine tretiraju se idealni dijelovi nekretnina, pravo građenja.

NAČELO JEDINSTVENOSTI NEKRETNINE (SUPERFICIES SOLO CEDIT)

Kod nekretnina je temeljno načelo jedinstvenosti nekretnine (superficies solo cedit) po kome
nekretninu čini zemljište sa svime što je s njim trajno spojeno. Srednjovjekovni pravni poretci kao
ni pravni poretci socijalističkoga pravnoga kruga nisu priznavali načelo jedinstvenosti
nekretnine.

Uspostava pravnog jedinstva nekretnine

Uspostava pravnog jedinstva nekretnine tražila je dvoje:
1. Uspostavu pravnog jedinstva zemljišta i zgrade
2. Uspostavu pravnog jedinstva nekretnine i njezinih funkcionalno samostalnih dijelova

Uspostava pravnog jedinstva zemljišta i zgrade

 ZV je odredio da zemljište i sve što je s njim trajno spojeno treba biti jedinstveni
objekt, a u slučaju da nije tako , npr. ukoliko zgrada koja je u privatnom vlasništvu
nalazi se na zemljištu koje je u društvenom vlasništvu, objedinio ih je tako da je na
temelju zakona vlasnik zgrade postao vlasnikom i zemljišta na kojem je zgrada
izgrađena.

Uspostava pravnog jedinstva nekretnine i njezinih funkcionalno samostalnih

dijelova
 Etažni vlasnik je dobio status suvlasnika cijele nekretnine, kojem je izvršavanje
suvlasničkih ovlasti koncentrirano na određeni dio zgrade. Takva konstrukcija
osigurava pravno jedinstvo nekretnine, a omogućava razmjerno samostalno izvršavanje
vlasništva na posebnim dijelovima.

Suzbijanje povreda načela jedinstvenosti nekretnine

 Da pravnim poslovima stranaka ne bi bilo narušavano načelo jedinstvenosti nekretnine,

određeno je da od dana stupanja na snagu ZV pravni poslovi koji su suprotni načelu
jedinstvenosti nekretnine ne proizvode pravne učinke, ali je svakoj ugovornoj strani u čiju je

Page 11
 korist bio takav ugovor sklopljen dano pravno da zahtjeva pravednu izmjenu ugovora
kojom bi se taj nedostatak uklonio.
 Postavljeno je prema ZV pravilo da se mogu odredbe propisa koji su na snazi, a različito uređuju
pripadanje zgrada od pripadanja zemljišta, tumačiti I primjenjivati samo u skladu s načelom
jedinstvenosti nekretnine.

Uspostava iznimki od načela jedinstvenosti nekretnine

 Zakon otvara vlasnicima nekretnina neke mogućnosti da od pojedine svoje nekretnine

pravno odvoje njezine dijelove, kako bi oni mogli biti u vlasništvu drugih osoba.
 Od cijele nekretnine mogu biti pravno odvojene zgrade i druge građevine koje su trajno
izgrađene na zemljištu:
1. Na temelju stvarnog prava koje svojeg nositelja ovlašćuje da na tom tuđem zemljištu
ima u svojem vlasništvu zgradu ili drugu građevinu, ima npr. ili:
a) Pravo građenja ili
b) Prava stvarne služnosti koja ovlašćuje imati dio zgrade ili naprave na poslužnoj
nekretnini
2. Na temelju koncesije osnovane na zakonu, dok ona ovlašćuje da se na tuđem zemljištu
ima zgradu ili drugu građevinu
 Od cijele nekretnine mogu biti pravno odvojeni strojevi i slični uređaji koji su s njom
fizički spojeni (pr. industrijska postrojenja), gdje oni postaju samostalne stvari u vlasništvu
druge osobe.

Pripadnosti nekretnine
Pripadnosti nekretnine su:
njezini dijelovi,
njezin prirast,
njezini plodovi dok nisu odvojeni i
njezini pripatci.

Ad a) Ne smatraju se dijelovima nekretnine zgrade i sl. koje su povezane sa zemljištem samo radi
neke prolazne namjene (privremeno), zatim ni zgrade i dr. ako ih od nekretnine odvaja pravo
građenja, strojevi i slični uređaji koji su s nekretninom trajno spojeni, ali su vlasništvo neke druge
osobe.

Ad b) Što god pridođe izvana i trajno se spoji s nekretninom prirast je nekretnine, odn vanjski
prirast nekretnine. Bilo da se to zbilo djelovanjem ljudi, više sile itd.

Ad c) Trava, drveće, zemlja i sve upotrebljive stvari koje zemlja rađa na svojoj površini dijelovi su
nekretnine, sve dok se od zemlje ne odvoje. Odvajanjem postaju plodovi, samostalne stvari, koje
su tzv.unutarnji prirast nekretnine.

Ad d) Tako se pripatkom poslovne zgrade npr. smatraju strojevi i slični uređaji, a poljoprivrednoga
zemljišta strojevi za obradu zemlje, stoka za daljnju poljoprivrednu proizvodnju, sjeme za daljnju
proizvodnju itd.

Entiteti koji su zakonom pravno izjednačeni sa stvarima

Page 12
Zakonom mogu neke vrste prava biti u pravnom pogledu izjednačene sa stvarima. Za entitete
koji su zakonom izjednačeni sa stvarima uzima se (fingira) da su i oni stvari pa ih se u pravnom
pogledu tretira kao stvari.

Prema ZV sa stvarima su u pravnom pogledu izjednačene:

1. sve prirodne snage ako su podložne ljudskoj vlasti (npr. vjetar, snaga morskih valova),
2. idealni dijelovi stvari, a to su alikvotno određeni dijelovi prava vlasništva, izjednačeni sa
stvarima,
3. neka subjektivna prava mogu biti objektom služnosti plodouživanja (prava koja daju
plodove i druge koristi; neka mogu biti predmetom založnoga prava (imovinska prava
koja su prikladna da vjerovnik iz njih namiri svoju tražbinu),
4. pravo građenja se tretira kao da je zemljište,
5. prinosi subjektivnoga prava tretiraju se kao plodovi (npr. najamnine, zakupnine, kamate).
Općenito uzevši zakon bi mogao i druge bestjelesne entitete izjednačiti sa stvarima.

Koristi od stvari i drugih predmeta stvarnih prava

 Koristi su plodovi neke stvari ili prava, a i druge prednosti koje donosi uporaba neke stvari ili
prava.
 Koristi pripadaju onome kome pripada i stvar ili pravo koje ih donosi, ako na posebnom pravnom
temelju ne pripadaju kome drugome. Tko se na postojanje takva pravnoga temelja poziva, treba ga i
dokazati.

Plodovi stvari
Plod je u pravnom smislu ona korist koju se u obliku prinosa dobiva od stvari, a da ona I dalje ostane
potpuna.
Pod pravni pojam ploda potpadaju:
Neposredni plodovi
Posredni plodovi

Neposredni plodovi neke stvari su:

Prinosi koje ta stvar daje naravnim putem
Prinosi koje ta stvar daje posredstvom nečijeg rada
Sve drugo što nisu prinosi stvari, a koje stvar daje s obzirom na svoju namjenu

Posredni plodovi (civilni plodovi) su prinosi koje stvar daje posredstvom nekog pravnog odnosa glede nje
kao što je to npr. najamnina, zakupnina I sl.

Odvajanje neposrednog ploda stvari zbiva se činom fizičkog odvajanja od matične stvari, bio to
prirodni događaj ili ljudska radnja.
Ubiranje je čin uzimanja ploda za sebe ili koga drugoga, dakle prisvajanje ploda.

Plodovi prava
 Plodovi subjektivnih prava pravno su izjednačeni s plodovima stvari, te se na njih na
odgovarajući način primjenjuju ona pravila koja su postavljena za plodove stvari.
 Subjektivno pravo može davati i neposredne i posredne plodove.

Prednosti od uporabe stvari

Page 13
Prednosti od uporabe stvari su koristi koje daje stvar, ne time što se od nje odvajaju plodovi,
nego time što se tu stvar upotrebljava.
 Riječ je o koristi koja se ima od uporabe stvari, npr. od uporabe kuće za stanovanje,
uporabe automobila za vožnju i dr.
 Prednosti od uporabe mogu ali i ne moraju biti neposredno imovinske.
 One su korist za onog tko tu stvar rabi.
 Pravo na sve koristi stvari ima vlasnik stvari, osim ako to pravo nije ograničeno.

Prednosti od uporabe prava

 Koristi od uporabe nekog prava pripadaju onome čije je to pravo, a drugoj bi osobi moglo
pripadati samo ako je ona na nekom posebnom pravnom temelju bila ovlaštena na
uporabu tog prava.
 Koristi od uporabe prava tretiraju se jednako kao i koristi od uporabe stvari.

IV. SUBJEKTIVNA STVARNA PRAVA

 Subjektivna stvarna prava su posebna vrsta građanskih imovinskih prava.

 Imaju 3 karakteristike:
1. Neposredni predmet im je stvar
2. Privatna pravna vlast koju svojem nositelju daje svako takvo pravo glede svojeg
predmeta je neposredna
3. Djeluju apsolutno.
 Svako stvarno pravo u subjektivnom smislu je građansko pravo, i to imovinsko pravo koje svojem
nositelju daje potpunu ili djelomičnu neposrednu privatnu pravnu vlast na nekoj stvari
sposobnoj da bude objektom takvog prava, uključujući i ovlast da svakog trećeg isključi od
neovlaštenih zadiranja u tu stvar.
 Svako pojedino stvarno pravo pripada nekoj od zakonom određenih vrsta i ima onakav sadržaj koji
je zakonom propisan za tu vrstu stvarnih prava.
 Sadržaj svakog pojedinog subjektivnog stvarnog prava čine one OVLASTI što ih pravni poredak
daje nositeljima te vrste stvarnog prava glede predmeta njihova prava.
 Svako subjektivno pravo sastoji se od jedne ili više ovlasti.

Stjecanje
Može biti:
Izvorno
Izvedeno

IZVORNO stjecanje prava znači da stjecatelj svoje pravo ne izvodi iz prava prednika, nego ga stječe na
osnovi drugih pravnih činjenica za koje objektivno građansko pravo veže stjecanje subjektivnih prava.
IZVEDENO stjecanje prava postoji onda kad stjecatelj svoje pravo temelji na pravu prednika odnosno
izvodi iz prava prednika. Stjecatelj ne može steći više prava nego što ga je imao njegov prednik.
„Nemo plus iuris ad alium transferre potest, guam ipse haberet!“.
Onaj od kojeg se pravo stječe naziva se auctor ili pravni prednik, a onaj koji pravo stječe naziva
se pravni sljednik ili successor.
a) Translativno stjecanje je takvo izvedeno stjecanje kod kojega prednik svoje
dosadašnje pravo u cijelom njegovom sadržaju i obujmu prenosi na novog

Page 14
 stjecatelja. Zove se još i pravnim nasljeđivanjem ili sukcesijom (može biti
univerzalna i singularna).
1) Sveopća ili univerzalna sukcesija znači prijelaz svih prava i obveza od
dosadašnjeg subjekta na novi subjekt. Pr. nasljeđivanje za slučaj smrti. U
trenutku smrti ostavitelja sva njegova imovinska prava i obveze prelaze na
nasljednika JEDNIM AKTOM!
2) Singularna sukcesija znači da novi subjekt (stjecatelj) od dosadašnjeg
subjekta (prednika) stječe samo pojedinačno pravo, pr. pravo vlasništva jedne
stvari.
b) Konstitutivno stjecanje je takvo izvedeno stjecanje kod kojeg prednik ne prenosi
na stjecatelja čitavo svoje pravo, nego na temelju svog prava osniva za stjecatelja
novo pravo. Pr. vlasnik nekretnine osnuje služnost u korist susjedove oranice. Susjed je
stekao služnost puta konstitutivno jer to pravo do tada nije postojalo na vlasnikovoj
nekretnini.

Opće pretpostavke stjecanja:

Sposobnost predmeta
Sposobnost stjecatelja
Da postoji odgovarajući pravni temelj stjecanja

Osnivanje prava je nastanak subjektivnog stvarnog prava koje do tada nije postojalo.
Otuđenje je prelaženje postojećih prava bilo:
a) kao pojedinačno prelaženje prava na singularnog sukcesora, bilo
b) kao prelaženje imovinske cjenilne na univerzalnog sukcesora.
Pretvorba prava na stvarima je pojava da ona prava koja su postojala na stvarima u bivšem
pravnom poretku, ali u postojećem pravnom poretku ne ulaze u krug zatvorenog broja stvarnih
prava, mijenjaju po sili zakona svoj sadržaj.

*vidi kasnije kod stjecanja prava vlasništva!!!!

V. O OPĆIM DOBRIMA, JAVNIM DOBRIMA I DOBRIMA OD INTERESA ZA REPUBLIKU

HRVATSKU

OPĆA DOBRA

Opća dobra (res communes omnium) su stvari koje nisu sposobne biti objekti ničijih stvarnih
prava, nego služe zajedničkim potrebama svih ljudi.
 Opća dobra nisu sposobna biti predmetom ičijih stvarnih prava, a time niti
stvarnopravnih odnosa.
 Stvar je opće dobro kada zbog svojih naravnih osobina nije prikladna da bude u vlasti bilo
koje fizičke ili pravne osobe pojedinačno, ali svakome može služiti za njegove potrebe, a i
svima za opće potrebe. To je slučaj sa zrakom u zemljinoj atmosferi kao cjelini, rijekama,
jezerima i moru kao cjelini, morskoj obali kao cjelini. Takve stvari mogu biti samo na
uporabi svih, pa tako zadovoljavati svačije interese i potrebe.
 Stvar je opće dobro i kada to nije posljedica njezinih prirodnih osobina već joj zakonske
norme uskraćuju sposobnost da bude predmetom stvarnoga prava (res extra
commercium), npr. parkovi, gradske ulice, ranije stvari u društvenom vlasništvu.

Page 15
  Nitko ne može imati opće dobro kao cjelinu u privatnom vlasništvu, no to nipošto ne
znači da netko ne bi mogao imati u vlasništvu stvari nastale izdvajanjem dijelova općega
dobra (npr. voda u rijeci je opće dobro, ali uzeta u posudu može biti u nečijoj pravnoj vlasti).
 Redovito se glede općih dobara određene vrste uspostavlja zakonom neko posebno
upravnopravno uređenje kojim se regulira način na koji mogu pojedinci za sebe rabiti i
koristiti opća dobra (uzimati vodu iz rijeka, ploviti morem, loviti ribu, prometovati
zrakom itd.)

Posebna, osobito važna vrsta općih dobara je pomorsko dobro.

Njega čine:
unutrašnje morske vode
teritorijalno more
njihovo dno
podzemlje
dio kopna koji je po svojoj prirodi namjenjen općoj upotrebi (morska obala, luke...)

 Opća dobra ne mogu kao cjelina biti u vlasti nijednoga građanskopravnoga subjekta, ali na
njima je moguća javna vlast (u ulozi suverena, a ne vlasnika) koja vodi brigu o takvim
dobrima i njima upravlja. Po ZV Republika Hrvatska ima dužnost da vodi brigu i upravlja
općim dobrima.
 Subjekt koji neposredno vodi brigu i upravlja nekim dobrima, a to je Republika Hrvatska,
može na određeno vrijeme i naplatno dati pojedinoj osobi koncesiju za neku posebnu
uporabu i korištenje općega dobra (npr. za izgradnju marina) pod pretpostavkama
određenim zakonom.
 Izgrade li se na temelju koncesije kakve zgrade ili druge građevine na općem dobru, one
ne postaju odmah dijelom općega dobra. One su zasebne nekretnine dok traje koncesija
što znači da se na njima za to vrijeme mogu imati stvarna prava. S prestankom koncesije
na općem dobru ne mogu postojati nikakva subjektivna stvarna prava tako da te
nekretnine gube svoju samostalnost i postaju dijelovi općega dobra.

JAVNA DOBRA

Javna dobra (res publicae) je naziv za sve ono što je u imovini države ili drugih javnopravnih
subjekata.
 Javna dobra su u vlasništvu Republike Hrvatske, jedinica lokalne samouprave (gradovi,
općine), jedinica područne samouprave (županije), te ustanova.
 Prema tzv. francuskom modelu javna dobra se u načelu izuzimaju iz djelovanja
stvarnopravnoga uređenja i stavljaju pod poseban javnopravni režim, a prema tzv.
njemačkom modelu nastoji se javna dobra koliko je god moguće podvrći jednakom
stvarnopravnom uređenju kao i sve druge stvari.
 U nas je prihvaćen njemački model tako da su javna dobra objekt stvarnih prava, a RH i
druge pravne osobe javnoga prava koje su nositelji prava vlasništva, imaju kao vlasnici u
pravnim odnosima jednak položaj kao i privatni vlasnici, ako zakonom nije što drugo
određeno.

Prema tome kakva im je namjena određena razlikuju se:

a) javna dobra u općoj uporabi (njima se može svatko služiti na način koji određuje tijelo ili
ustanova kojoj je ta stvar dana na upravljanje; npr. auto cesta),

Page 16
 b) javna dobra u javnoj uporabi (te stvari su namijenjene za neposredno izvršavanje prava i
dužnosti Republike Hrvatske, njezinih tijela i ustanova; npr. zgrade Sabora, Vlade, državnih
sveučilišta, fakulteta, škola itd.),
c) javna dobra koja nisu namijenjena ni za opću ni za javnu uporabu (te se stvari nalaze u
tzv. financijskoj imovini države, npr. državna poljoprivredna zemljišta, šume, na kojima će
vlasničke ovlasti izvršavati tijelo nadležno za određivanje namjene, a čisti prihod od tih
stvari dio je državnoga proračuna).

DOBRA OD INTERESA ZA REPUBLIKU HRVATSKU

Neki dijelovi prirode proglašeni su za dobra od osobitoga interesa za RH pa zato uživaju njezinu
osobitu zaštitu. To su prije svega:
1. opća dobra, ali mogu biti i
2. stvari koje su predmet prava vlasništva.

 Dobra od interesa za RH proglašena neposredno ustavnom normom su more, morska

obala i otoci, vode, zračni prostor, rudno blago i druga prirodna bogatstva. Uz to ustavna
norma omogućuje da se zakonom proglasi da su dobra od interesa za RH i zemljište,
šume, biljni i životinjski svijet, drugi dijelovi prirode, nekretnine i stvari od osobitoga
kulturnoga, povijesnoga, gospodarskoga i ekološkoga značenja.
 Glede dobara od interesa za RH uspostavljaju se posebna pravna uređenja koja su u
pravilu javnopravne prirode. Za ta će se dobra primjenjivati prije svega norme toga
posebnoga uređenja, a tek podredno opća pravila stvarnoga prava.
 Sama činjenica da je neka stvar proglašena dobrom od općega interesa ne oduzima joj
sposobnost da i dalje bude objektom stvarnih prava kao i bilo koja druga stvar. Ipak
zakonodavac ako to želi može postaviti određena ograničenja glede stjecanja stvarnih
prava na dobrima od općega interesa.

Posjed i zemljišne knjige

3. POSJED

POJAM POSJEDA

Posjed je pravno relevantna faktična vlast koju neka osoba ima u društvu glede određene
stvari.
Hrvatski naziv potječe od latinskoga possessio (posjed).

Posjed se tradicionalno smatralo činjenicom, a ne stvarnim pravom. Međutim, pod utjecajem

učenja Heinricha Hahna počelo je prevladavati shvaćanje da je posjed ipak subjektivno pravo, a
ne činjenica. To je shvaćanje došlo do izražaja i u OGZ-u gdje je posjed shvaćen kao vrsta
stvarnoga prava, doduše nešto slabija od ostalih. Suvremena pravna doktrina smatra posjed
činjenicom, ali socijalnom i pravno relevantnom koja izaziva određene pravne učinke.

Postoje dva shvaćanja ili koncepcije o pojmu posjeda. Subjektivistička koncepcija (romanska)
oslonjena na idealističku filozofiju (ponajviše Immanuela Kanta) smatra da je posjed spoj tijela i
duha (corpusa i animusa). OGZ je prihvatio subjektivističku konstrukciju posjeda koja je u
suvremenom austrijskom pravu dosta relativizirana i približila se objektivističkom shvaćanju.

Page 17
Objektivistička (germanska jer je prvi puta istaknuta u Njemačkom GZ iz 1896.) smatra posjed
samo faktičnom vlasti na stvari (animus se ne traži). Prihvaćena je u većini suvremenih pravnih
poredaka (njemačkom, švicarskom). Objektivističku koncepciju prihvaća i naše suvremeno
pravo.

Postavljeno je u teoriji pitanje zašto pravni poredak pruža zaštitu posjedu pa i onda kada on i nije
u skladu s pravom. O tome postoje apsolutne i relativne teorije.
Apsolutne teorije pokušavaju pronaći razloge za pravnu zaštitu posjeda u samom
posjedu. Tko dira u posjed dira u posjednikovu volju, pa pravni poredak treba pružiti
zaštitu.
Relativne teorije traže razloge pravne zaštite posjeda ne u samom posjedu, već izvan
njega. Može se štititi i posjed koji nije utemeljen na pravu, ali njemu pravni poredak ne
pruža zaštitu zbog njega samoga nego u želji da zaštiti vlasnika.

Prevagnula su shvaćanja izražena u relativnim teorijama. Vladajuća je postala teorija mira koja
izražava shvaćanje da pravna zaštita posjeda u prvom redu služi zaštiti javnoga reda i mira,
dakle zaštiti općega interesa da se faktična stanja ne mijenjaju samovlasno. Ovoj je teoriji
prigovoreno da previše ističe opće interese, a zanemaruje pojedinačne. Zato je nastala i teorija
kontinuiteta po kojoj razlog pravne zaštite posjeda leži u svačijem interesu da se održi
kontinuitet odnosa u kojima ljudi žive. Štiteći svačiji posjed od samovoljnih zahvata, štiti se taj
kontinuitet. Ove dvije teorije se međusobno ne isključuju već nadopunjuju tako da ih suvremena
pravna doktrina tako i prihvaća.

Glavni pravni izvori posjeda su:

ZV,
Zakon o parničnom postupku - preuzet 1991. (glede zaštite posjeda) i
Ovršni zakon -1996. (glede prisilnoga ostvarenja sudske zaštite).

GRAĐA POSJEDOVNOGA ODNOSA

 Svaki posjed je socijalni odnos u kojem posjednik ima relativno trajnu, socijalno
relevantnu faktičku vlast u pogledu određenog objekta.
 S jedne strane se nalazi posjednik, a s druge strane sve ostale osobe.

Posjednik je osoba koja ima faktičnu vlast glede neke stvari. To može biti bilo koja fizička i
pravna osoba, dovoljno je da ima pravnu sposobnost dok se poslovna ne traži.

Predmet posjedovanja su stvari i prava stvarnih služnosti.

Posjed stvari
Predmet posjedovanja su u prvom redu stvari i to postojeće. Nije moguć posjed buduće stvari.
Posjednikom se smatra i osoba koja svoju faktičnu vlast ima glede dijela neke stvari, premda
taj dio ne bi mogao biti samostalnim predmetom stvarnih prava (poput sobe ili druge prostorije u
stanu). Takav dio ne bi mogao biti samostalni predmet vlasništva ili kojega drugoga stvarnoga
prava, ali može biti predmet posjeda jer posjed uopće nije stvarno pravo, kao ni pravo uopće. Predmet
stvarnih prava može biti samo cijela nekretnina dok predmet odvojenoga posjedovanja može biti
sve što je prikladno za nečiju faktičnu vlast.

Posjed stvari karakterizira:

vanjska vidljivost,

Page 18
 razmjerna trajnost,
mogućnost isključenja tuđih zahvata i
dostupnost stvari posjedniku.

Građa posjeda može biti jedinstvena te je u tom slučaju posjed samo neposredan. Ali posjed se
može i stupnjevati pa će se u takvom slučaju sastojati od:
neposrednoga posjeda te
jednoga ili više posrednih posjeda.
Kada je posjed stupnjevan razlikuje se samostalan od nesamostalnoga posjeda.

NEPOSREDAN POSJED stvari

Tko ima neposredan posjed?
Neposredan posjed je onaj što ga posjednik ima glede određene stvari time što na njoj
neposredno i vanjski vidljivo izvršava svoju faktičnu vlast osobno ili posredstvom pomoćnika
u posjedovanju.

 Za neposredan posjed stvari je karakteristično neposredno osobno, ili putem pomoćnika u

posredovanju, tjelesno držanje stvari u vlasti osobe.
 Neposredni posjednik u pravilu izvršava osobno faktičnu vlast na stvari, ali je može
izvršavati i pomoću druge osobe - pomoćnika u posjedovanju.
 Stvar može biti u nečijem neposrednom posjedu, a da pritom nije ni u čijem posrednom
posjedu, dok obrnuto nije moguće.
 Neposredan posjednik ostvaruje svoj posjed posjednovnim činima.
 Svaki posjedovni čin koji neka osoba izvrši neposredno na stvari, ako je vanjski vidljiv i takvog
sadržaja da ga se u društvu može prepoznati kao ostvarenje faktične vlasti te osobe na toj stvari –
posjednovni je čin njezin.
 Je li čin kojeg je netko poduzeo glede određene stvari njezin posjedovni čin na toj stvari,
prosuđuje se objektivno, prema shvaćanjima koja u društvu postoje o tome čime se
ostvaruje faktična vlast na takvoj stvari.
 Izvršavanje vlasti implicira voljno postupanje.
 Onaj koji čini nešto a da to ne želi ne izvršava nikakvu vlast.
 Mjerodavan je dakle, sadržaj volje.
 Dovoljna je prirodna volja.

Pomoćnik u posjedovanju je osoba koja neposredno poduzima one čine kojima se izvršava
faktična vlast na stvari, ali koja time ne izvršava nikakvu svoju, nego isključivo tuđu faktičnu
vlast.
 Neposredni posjednik može izvršavati posjedovne čine posredstvom druge osobe, tj.
pomoćnika u posredovanju.
S obzirom da ne izvršava svoju nego tuđu faktičnu vlast pomoćnik nije posjednik tako da i ovdje
postoji neposredni posjed od strane posjednika koji se samo izvršava preko pomoćnika.

Pomoćnik se pokorava posjednikovim nalozima izvršavajući time isključivo njegovu

(posjednikovu) faktičnu vlast na stvari. Pomoćnik u posjedovanju može biti svaka osoba koja se s
posjednikom stvari nalazi u radnom ili sličnom odnosu, član je njegova domaćinstva itd.

Ako dođe do spora, dok se ne utvrdi da je onaj tko je neposredno izvršavao čine faktične vlasti
pritom bio samo tuđi pomoćnik u posjedovanju, smatrat će ga se neposrednim posjednikom.

Page 19
POSREDAN POSJED stvari

Posredni posjed stvari postoji ako neposredni posjednik izvršavajući svoju faktičnu vlast ujedno
izvršava i vlast za drugoga. Tada se posredstvom vlasti neposrednoga posjednika stvar nalazi i u
posrednoj, višoj faktičnoj vlasti toga drugoga posrednoga posjednika.

Tko je neposredni posjednik, a tko posredni posjednik?

Najčešće se kao neposredni posjednik (u slučaju kada postoji i posredni posjed) javlja
plodouživatelj, zakupnik, najmoprimac, čuvar, založni vjerovnik, posudovnik, a posredni
posjednik najčešće je vlasnik stvari.

Za postojanje posrednog posjeda je potrebno dvoje:

Posredujući posjed
Posredujući odnos

Posredujući posjed je onaj neposredan posjed posredstvom kojeg posredni posjednik posreduje,
ako između njega i neposrednog posjednika postoji posredujući odnos.

Posredujući odnos je odnos neposrednog i posrednog posjednika u kojem neposredni posjednik

stvar posjeduje kao netko tko ju je:
a) Ovlašten posjedovati kroz neko vrijeme (pr. kao posudovnik, plodouživatelj)
b) Ili ju je obvezan kroz neko vrijeme posjedovati (pr. kao čuvar)

Da bi odnos neposrednog posjednika s drugom osobom u pogledu određene stvari bio

posredujući odnos, potrebno je da njihov odnos ima 2 nerazdvojne komponente:
Prva je OVLAST ILI OBVEZA neposrednog posjednika da stvar posjeduje privremeno
Druga komponenta je zahtjev posrednog posjednika neposrednome neka mu taj preda
stvar u neposredan posjed nakon što prestane biti ovlašten ili obvezan posjedovati je.

Višestruko stupnjevani posjed stvari

Moguće je i višestruko stupnjevanje posjeda iste stvari. U temelju će uvijek biti nečiji neposredan
posjed stvari, a na njemu će biti izgrađena ljestvica višestruko stupnjevanoga posjeda (npr.
zakupodavac - zakupnik - podzakupnik; najmodavac - najmoprimac - podnajmoprimac).

SAMOSTALAN I NESAMOSTALAN POSJED

Samostalan posjed postoji ako posjednik izvršavajući svoju faktičnu vlast, ne izvršava time
ničiju tuđu “višu”, posrednu vlast. Naziva se još vlasnički posjed.

Nesamostalan posjed postoji kada posjednik posjeduje stvar priznajući višu vlast posrednoga
posjednika. Naziva se još uporabni posjed.

Zbog toga ne može neposredan posjed biti samostalan, kad god postoji i posredan posjed. Kod
posrednoga posjeda ako postoji više stupnjeva, samostalan je jedino posjed onoga stupnja koji je
najudaljeniji od neposrednoga posjeda, dok su na svim ostalim stupnjevima posjedovanja te
stvari nesamostalni posjedi (npr. kod zakupa zakupodavac ima samostalan posjed, a zakupnik i
podzakupnik nesamostalan posjed).
 Za svaki se posjed predmnijeva da je samostalan.

Page 20
POSJED I SUPOSJED

Individualni posjed (samoposjed) postoji kada na jednom stupnju posjedovanja stvar

posjeduje samo jedna osoba (jedna kao neposredni, a druga kao posredni posjednik).

Suposjed postoji kada isti posjed ima više osoba, što kod stupnjevanoga posjeda znači, kada na
istom stupnju posjedovanja stvar posjeduje više osoba.
 Svi suposjednici imaju istodobno isti posjed stvari na istom stupnju posjedovanja, pri
čemu je faktična vlast svakog suposjednika ograničena faktičnom vlašću ostalih
suposjednika.
 Nema suposjeda između neposednog i posrednog posjednika iste stvari, a ni suposjeda
između osoba koje istu stvar posredno posjeduju na različitim stupnjevima posjedovanja.
 Među suposjednicima nije posjed nikad podijeljen po kvotama.

Običan suposjed postoji kada svaki od suposjednika može izvršavati suposjed nezavisno od
ostalih suposjednika (npr. posjed zajedničkoga dvorišta).
 Pritom faktična vlast ostalih posjednika konkurira s njegovom.
 Neposredan običan suposjed je npr.neposredan suposjed stanara glede zajedničkog dijela
zgrade, svaki od njih samostalno se služi stubama, dizalom praonicom rublja i sl.
 Postoji običan posredan suposjed ako posredni suposjednici imaju prema neposrednome
zahtjev na izručenje stvari kao solidarni vjerovnici.

Zajednički suposjed postoji kada ni jedan od suposjednika ne može izvršavati suposjed

nezavisno od ostalih nego samo u zajednici s ostalima (primjer je suključarstvo - svaki od
posjednika ima ključ od blagajne, ali se ona može otvoriti samo ako se otključa sa svim
ključevima).
 Ovo iznad je primjer neposrednog zajedničkog suposjeda.
 Posredan zajednički suposjed stvari postoji ako suposjednici imaju prema neposrednome
zahtjev na izručenje stvari kao vjerovnici nedjeljive obveze.

Posjed prava
Posjed prava stvarne služnosti znači faktično izvršavanje sadržaja stvarne služnosti glede neke
nekretnine. To je jedini oblik posjedovanja prava u nas, ali je u praksi izjednačen s posjedom
stvari.
Posjed prava je relativno trajna faktična vlast posjednika jedne nekretnine kao povlasne, koja se
sastoji u faktičnom izvršavanju sadržaja prava stvarnih služnosti glede neke tuđe nekretnine kao
poslužne.

Sadržaj posjeda prava različito ovisno o afiramtivnoj ili negitivnoj stvarnoj služnosti
afiramtivne stvarne služnosti- sadržaj afirmativnih služnosti -izvršava posjednik jedne
nekretnine,ako na tuđoj nekretnini kao poslužnoj,izvršava sadržaj afirmativne služnosti
kao da mu pripada to pravo služnosti u korist svoje nekretnine kao povlasne,a posjednik
druge nekretnine to trpi.
negativne stvarne služnosti izvršava time što onaj čija je poslužna nekretnina,propušta u
korist povlsne nekretnine nešto što bi inače čini,kao da u korist druge postoji pravo
služosti.

IDEALNI POSJED

Page 21
Idealan posjed je naziv za od pravnog poretka priznatu privatnu i za svakoga relevantnu vlast
koju osoba ima u pogledu nekog predmeta kao da je taj predmet njezin, a da se pritom ta njezina
vlast ne sastoji u kakvoj neposrednoj fizičkoj, efektivnoj vlasti na stvari, niti se na nju oslanja.
Idealni posjed nije posjed u pravom smislu riječi, nego je naziv za prema svakome djelujuću
privatnu vlast glede neke stvari koju ima neka osoba kroz to što joj je javna vlast svojom
odlukom ili neposredno zakonom “predala stvar u posjed”, proglasivši je posjednikom, premda
ona stvar još faktično ne posjeduje.

Idealan posjed može biti posjed stvari ili prava. Javlja se u obliku:
1. nasljedničkog posjeda,
2. posjeda ošasne ostavine (dok jedinica lokalne samouprave ne poduzme odgovarajuće
posjedovne čine),
3. posjeda nekretnine na temelju rješenja o dosudi, kada je sud svojim zaključkom predao
posjed kupcu.

Nasljednički posjed
Nasljednički posjed je od pravnog poretka priznata privatna i za svakoga relevantna vlast koju
ostaviteljev nasljednik ima glede svih ostaviteljevih posjeda.
Nasljednički posjed je pravni položaj koji glede svih ostaviteljevih posjeda ima njegov nasljednik
time što ga zakon proglašava za posjednika umjesto ostavitelja. Onaj tko je ostaviteljev nasljednik
u načelu je ovlašten da odmah započne i faktično posjedovati ono što je posjedovao ostavitelj, ali
naravno nije ovlašten dirati u ostale posjede iste stvari ili prava. Nasljednik neće postupiti
samovlasno samo pod pretpostavkom da je doista ostaviteljev nasljednik, da nije posjedovanje
prepušteno izvršitelju oporuke ili skrbniku ostavine i da posjedovanjem ne zadire u tuđi posjed.
Ako nasljednički posjed smeta osoba koja za sebe ne tvrdi da je nasljednik tada se može
primijeniti posjedovna zaštita, no ako smetanje vrši osoba koja sebe smatra ostaviteljevim
nasljednikom tada se jedino u redovitom parničnom postupku to pitanje može riješiti.

Tzv. tabularni posjed (knjižni) je činjenica da je u zemljišnim knjigama pravo vlasništva

nekretnine ili neko drugo pravo upisano u korist određene osobe. To se najčešće dešava kad je
pravo pogrešno upisano u korist neke osobe pa je to također svojevrstan idealni posjed.
Tabularni posjed ne dovodi do tabularne dosjelosti ma koliko dugo trajao.

STJECANJE POSJEDA

Što znate o stjecanju posjeda?

Posjed je stečen ako i kada je činom stjecanja zaista nastalo glede stvari stanje koje ima sve
osobine posjeda stvari odnosno prava, bilo neposrednoga bilo posrednoga.

Čin stjecanja posjeda redovito je:

1. neki vanjski vidljivi tjelesni čin (može biti jednostran - uzimanje, oduzimanje posjeda ili
dvostran - tradicija) i
2. očitovanje volje (pravni posao).

Stjecatelj može posjed steći:

vlastitim činom stjecanja ili
činom neke druge osobe ako ta osoba zastupa stjecatelja po njegovoj volji (ugovornik
zastupnik) ili po zakonu (zakonski zastupnik; poslovođa bez naloga).

Page 22
Posjed je stečen izvorno (originarno) ako je stjecatelj jednostranim činom uspostavio svoju
faktičnu vlast glede neke stvari koja u tom času nije bila ni u čijem posjedu, ili ako je bila,
uspostavio je svoju vlast neovisno ili usprkos tom tuđem posjedu.

Čin izvedenoga stjecanja (derivativnoga) posjeda je uvijek dvostrani čin dotadašnjega

posjednika i stjecatelja kojim se uspostavlja stjecateljeva faktična vlast tako što ju dotadašnji
posjednik predaje stjecatelju, a taj je prima. Izvedeno stjecanje može biti translativno i
konstitutivno.

STJECANJE POSJEDA STVARI

Jednostrani vanjski vidljiv čin uspostavljanja faktične vlasti može biti:

A) čin uzeća stvari, ili
B) čin oduzeća stvari.

Koja je razlika između uzeća i oduzeća?

Izvorno se posjed stječe činom uzeća (aprehenzija) stvari, koja u trenutku stjecanja nije ni u čijem
posjedu, u neposredan posjed (npr. uzimanje stvari rukom). Oduzeće stvari se obavlja
jednostranim činom kojim se uspostavlja faktična vlast stjecatelja, a oduzima ista takva vlast
dotadašnjem posjedniku. Izvorno stjecanje posjeda oduzećem stvari od dotadašnjega posjednika
je samovlasno i nije dozvoljeno.

Jednostrano stjecanje posjeda može se izvršiti i posredstvom zastupnikovoga uzeća i oduzeća

stvari.

Osim jednostranoga stjecanja posjeda moguće je i stjecanje posjeda dvostranim činom -

predajom. Predaja (primopredaja, tradicija) je dvostrani čin koji poduzimaju dotadašnji
posjednik i stjecatelj posjeda, s voljom prvoga da preda i drugoga da primi posjed stvari.

Predaja posjeda stvari je u mnogim slučajevima ona točka u kojoj obvezni odnosi prerastaju u
stvarnopravne, jer je redovito predaja posjeda stvari jedna od pretpostavaka za stjecanje stvarnih
prava (prava vlasništva, založnoga prava).

Stvar se u posjed stjecatelja predaje:

1. tjelesnom predajom, ili
2. očitovanjem volje.

Načelo je da se stvar predaje u neposredan posjed tjelesnom predajom, a u posredan očitovanjem

volje.

Predaja stvari, Tjelesna predaja ili predaja u užem smislu je dvostrani voljni čin, koji se
sastoji od toga što dotadašnji posjednik fizički predaje, a stjecatelj prima stvar u posjed, a koji
je čin izvršen kada se stjecatelj s voljom prenositelja nađe u položaju da izvršava faktičnu
vlast glede stvari.

Javlja se u više oblika:

Page 23
 Prava predaja (traditio vera) zbiva se doslovnim uručenjem stvari stjecatelju u ruke; Tako
da dotadašnji posjednik, želeći prenijeti svoj posjed stvari na drugu osobu, URUČI TOJ
OSOBI odnosnu stvar, a ona je iz njegovih ruku primi u svoje, uspostavjajući time svoju
faktičnu vlast glede te stvari (čime se kod nje nastavlja faktična vlast dotadašnjeg
posjednik)

Predaja putem uzimanja stvari uz dozvolu (npr. stjecanje plodova na temelju osobne služnosti
uporabe; stjecanje u posjed stvari koju se kupuje u samoposluzi);
Isti učinak kao i perdaja stvari stjecatelju iz ruke u ruku imat će i to da je stjecatelj
uzeo stvar u svoj posjed uzdozvolu njezinog dotadašnjeg posjednika. Npr. tako se
stječe posjed stvari u trgovini sa samoposluživanjem, ili iz automata; na taj način
uzuar stječe plodove tuđe stvari, a i založni vjerovnik stječe na taj način plodove
pokretne stvari koja mu je dana u zalog.
U svim tim slučajevima prenesen je neposredan posjed na stjecatelja, ali ne već time
što je on dobio dozvolu da uzme stvar, nego time što ju je zaista uzeo na temelju
dozvole, uspostaviviši glede nje svoju vlast.
To nije traditio longa manu posjed se prenosio samim tim što dotadašnji posjednik,
pokazavši stjecatelju nekretninu, očitovao svoju volju da mu je predaje u posjed.
Posjed je tradiran tek kad stjecatelj, pošto je dobio dozvolu da uzme stvar u posjed,
zaista to i uradi.

Predaja putem dovođenja stvari u krug stjecateljeve faktične vlasti; Kao predaja u ruke
primatelja tretirat će se i slučajevi u kojima stjecatlej nije primio stvar baš doslovno u ruke,
nego mu je ona predana u posjed tako što je s njegovom voljom dovedena u njegovu
faktičnu vlast. Npr. pismo koje je ubačeno u sandučić za primanje pošte, predano je time u posjed
onog tko posjeduje taj sandučić.

Predaja stvari putem predaje sredstva posjedovanja (npr. ključ je sredstvo posjedovanja onoga
što je njime zaključano, tovarni list je sredstvo posjedovanja stvari predane na prijevoz i navedene
u tovarnom listu, skladišnica je sredstvo posjedovanja robe koja je predana na uskladištenje i
navedena u skladišnici). Navedeni primjeri nalik su na tzv. simboličku tradiciju koja je
nezamisliva u suvremenim pravnim poretcima koji na posjed gledaju kao na faktičnu vlast
na stvari. Nekada dok se na posjed nije gledalo kao na puku činjenicu faktične vlasti na
stvari smatralo se da se posjed stvari može prenijeti predajom simbola posjedovanja (npr.
ključa).
Tjelesna predaja posjeda putem zastupnika (npr. preko prijevoznika). Posjed stvari može se
predati i posredstvom neke druge osobe – zastupnika kod predaje (tradicije).
Ako se čin predaje posjeda izvrši putem zastupnika kod predaje, tad se zapravo
zbivaju dva čina predaje – prvo predavatelj predaje stvar zastupniku, a potom
zastupnik predaje stjecatelju.
Ako je zastupnik radio za onoga koji predaje stvar, tad će stjecatelj steći posjed te
stvarai tek ako i kad primi stvar u posjed od predavateljevog zastupnika.
Akoje zastupnik radio za stjecatelja – stjecatelj je stekao posjed stvari već time što je
stvar primio njegov zastupnik u posjed.

Page 24
 Za prijevoznika se ne presumira da je zastupnik primatelja; prijevoznik u pravilu
radi za onog koji stvar šalje, a ne za onog koji je prima.
Stoga u slučaju kad predavatelj šalje stvar primatelju posredstvom osobe koja stvar
prevozi (prijevoznik, profesionalni ili ne) – stjecatelj će u načelu steći posjed te
stvari tek ako i kada je primi od prijevoznika (bilo osobno, bilo po svojem
ugovornom ili zakonskom zastupniku).
Jedino , ako je predavatelj stvar predao prijevozniku koji je pritom radio za račun
stjecatelja – stvar je predana stjecatelju u psojed već samim time što ju je primio
prijevoznik.

Stjecanje posjeda očitovanjem volje

Predaja očitovanjem volje zbiva se činom dvostranoga očitovanja volje dotadašnjega posjednika
da predaje faktičnu vlast glede stvari stjecatelju i stjecateljevoga očitovanja volje da je prima.

Kada se posjed stječe pukim očitovanjem volje prenositelja i stjecatelja posjeda tada ga se stječe
činom koji nije vanjski vidljiv. Da takvo vanjski nevidljivo prenošenje posjeda ne bi štetilo trećim
osobama, postavljeno je pravilo da će predaja posjeda koja je izvršena samim očitovanjem volje
djelovati prema trećima samo ako su o njoj obaviješteni, ili inače znaju za nju.

Stjecanje posjeda očitovanjem volje javlja se u sljedećim oblicima:

Predaja kratkom rukom (traditio brevi manu) je čin predaje neposrednoga posjeda osobi koja
se već nalazi u položaju da izvršava akte faktične vlasti glede stvari. Tjelesna predaja u
ovom slučaju nije potrebna jer stjecatelj već izvršava akte faktične vlasti na stvari (primjeri:
pomoćnik u posjedovanju pretvara se u neposrednoga posjednika, nesamostalni posjednik postaje
samostalnim posjednikom, posjednik koji je stvar posjedovao na nižem stupnju sada će je
posjedovati na višem stupnju). Samim očitovanjem volje da se posjed predaje stjecatelju, taj
stječe neposredan posjed samo ako je već u položaju da izvršava svoju vlast glede stvari.
Prenošenje prava zahtijevati predaju stvari (cessio vindicationis). PRENOŠENJE PRAVA
zahtjevati predaju stvari je čin prenošenja postojećeg posrednog posjeda na drugu osobu
očitovanjem volje dotadašnjeg posrednog posjednika i stjecatelja kojim prvi prenosi na drugog svoje
pravo zahtijevati od posredujućeg posjednika da taj preda stvar nakon što mu prestane ovlaštenje ili
dužnost posjedovati je.
Obavlja se pravnim poslom (cesija, prijenos ugovora, asignacija) između stjecatelja i
dosadašnjega posrednoga posjednika kojim mu ovaj prenosi svoje pravo što ga ima u
pravnom odnosu s neposrednim posjednikom. Primjer: prodaja stvari koja je posuđena pri
čemu kupac stječe pravo da zahtijeva od posudovnika predaju stvari u neposredan posjed.
Osnivanje prava na predaju stvari (constitutum possessorium). Ovdje dotadašnji posjednik
posjeduje i dalje, ali drukčije nego do tada. Njegov je posjed postao niži u odnosu na
posredan posjed koji je stekao stjecatelj. Primjer: netko proda stvar, ali je zadrži u posjedu npr.
kao ostavoprimatelj, zakupnik, najmoprimac. To će se pravo osnovati za stjecatelja ako on i
dotadašnji posjednik stvari svojim dvostranim očitovanjem volje uspostave takav
međusobni odnos u kojem će stjecatelj imati pravo od dotadašnjeg posjednika zahtjevati
predaju stvari. Uspostave li takav odnos dotadašnji će posjednik nastaviti posjedovati
stvar, ali se konstrukcija posjeda promijenila. Dotadašnji posjednik posjeduje i dalje, ali
drukčije nego do tada njegov je posjed postao niži u odnosu na posredan posjed koji je
stekao stjecatelj. Tako dvostranim očitovanjem volje kojim se za stjecatelja osniva pravo da
od dotadašnjeg osjednika zahtijeva predaju stvari - stjecatelj stječe posredan posjed te
stvari iz posjeda svojeg prednika, pri čemu taj prednik ostaje i dalje u posjedu stvari.

Page 25
STJECANJE POSJEDA PRAVA

Može se ostvariti jednostranim činom, npr. posjed afirmativne stvarne služnosti osniva se
jednostranim činom kojim se samovlasno izvrši na nekretnini u tuđem posjedu nešto što
posjednik te druge nekretnine ne bi trebao trpjeti, a taj to ipak otrpi. Posjed negativne stvarne
služnosti osniva se jednostranim činom stjecanja kojim je posjednik jedne nekretnine u korist te
svoje nekretnine samovlasno zabranio posjedniku druge nekretnine da na svojoj nekretnini čini
nešto što bi taj inače mogao činiti.

Stjecanje posjeda prava može se izvršiti i dvostranim činom, u sporazumu s posjednikom

nekretnine koja bi time postala poslužna.

TRAJANJE POSJEDA I NJEGOVA KAKVOĆA

NAČELO TRAJNOSTI
 Posjed nije trenutačno nego relativno trajno stanje. Posjed traje od trenutka stjecanja pa sve
dok ne nastupi okolnost koja ga okončava. Načelo trajnosti posjeda čini da posjedniku ne
prestaje posjed, niti mu se prekida posjedovanje samim time što je on kroz duže ili kraće
vrijeme propuštao ili je bio spriječen izvršavati posjedovne čine. Također posjed neke
osobe ne prestaje činjenicom da joj ga je neka druga osoba oduzela.

KAKVOĆA POSJEDA

Kako posjed dijelimo s obzirom na kakvoću?

Objektivne značajke posjeda o čemu ovisi i njegova kakvoća su:
a) zakonitost i
b) istinitost.
c) Subjektivna značajka posjeda je poštenje.

Ako posjed ispunjava sve 3 kvalitete, kako se naziva?

Posjed koji ima sve tri pozitivne osobine što znači da je istodobno zakonit, istinit i pošten naziva
se publicijanski posjed (po publicijanskoj tužbi koju može uložiti posjednik kao da je vlasnik),
uzukapioni posjed (jer se može reodvitom dosjelošću pretvoriti u pravo) ili kvalificirani posjed
(po činjenici da je takav posjed kvalificiran za spomenutu tužbu i za dosjelost).

Zakonit i nezakonit posjed

Kad je posjed zakonit ili nezakonit?
Zakonit je onaj posjed koji ima valjani pravni temelj toga posjedovanja.
Nezakonit je onaj posjed koji uopće nema nikakav pravni temelj ili mu temelj nije valjan.

 Na posjedovanje stvari ovlašćuje pravo vlasništva, pravo plodouživanja, založno pravo na

pokretnini, pravo zakupa, pravo najma, pravo posudbe i dr.
 Posjed je nezakonit ako uopće nema pravni temelj te ako mu je pravni temelj ništetan
pravni posao. Ako mu je pravni temelj pobojan posao, to neće štetiti njegovoj zakonitosti,
dok mu ne bude poništen taj posao.

Istinit i neistinit posjed

Page 26
Kad je posjed istinit ili neistinit?
Istinit posjed je onaj koji nije stečen na protupravan način, dakle koji nije nastao silom (vis),
ni potajno (clam), ni zlouporabom povjerenja (praecario modo).
Neistinit (viciozan) je posjed koji je stečen silom, potajno ili zlouporabom povjerenja.

 Pod silom se razumijeva fizička sila i prijetnja. Posjed je stečen potajno ako je stečen
prijevarom, krađom ili na bilo koji drugi potajni način.
 Pod stjecanjem posjeda zlouporabom povjerenja (na izmoljen način) smatraju se svi oni
načini stjecanja posjeda u kojima je stjecatelj već imao neku poziciju glede tuđe stvari, ali
ju je onda samovlasno pretvorio iz neposjeda u posjed (npr. najmoprimac nakon isteka
ugovora o najmu ne želi vratiti stvar).
 Neistinit posjed nije miran jer je tuđi posjed samovlasno oduzet. Posjednik čiji je posjed
oduzet ima pravo na zaštitu. Ako se pravo na posjedovnu zaštitu ne iskoristi u
određenom roku tada se neistinit posjed umirio, premda je i dalje neistinit, postao je to
miran posjed.

Pošten i nepošten posjed

Posjed je pošten (possessio bone fidei, savjestan posjed) ako posjednik ne zna da mu ne
pripada pravo na posjed, a to njegovo neznanje je ispričivo.
Posjed je nepošten ako je posjednik prigodom stjecanja znao da mu ne pripada pravo na
posjed ili je tada s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da mu
pripada pravo na posjed. Posjed može i naknadno postati nepošten ako posjednik sazna da
mu ne pripada pravo na posjed.

 Poštenje je subjektivna značajka posjeda pa ona nikada ne prelazi s prednika na sljednika

u posjedovanju - poštenje se uvijek prosuđuje s obzirom na onoga tko je posjednik. To
znači da prednik može biti nepošten posjednik no to neće štetiti sljedniku ako je on sam
pošten posjednik, odnosno ako nije znao za prednikovo nepoštenje.

PREDMNJEVE O POSJEDU
Predmnjeva da je pošten
Da je samostalan
Predmnjeva vlasništva

 Postulat je svih građanskopravnih uređenja da se za svaki posjed predmnjeva da je

pošten sve dok se ne dokaže suprotno. Radi se o oborivoj predmnjevi. Teret dokaza je na
protivničkoj strani - tko tvrdi da je nečiji posjed nepošten treba to dokazati.
 Za svakoga se posjednika također predmnijeva da samostalno posjeduje dok se ne
dokaže suprotno. Činjenica da posjednik izvršava faktičnu vlast na stvari ne samo za sebe
nego za drugoga kao višega posjednika ne mora svakome biti poznata. I predmnjeva
samostalnosti je oboriva.
 Postoji i predmnjeva vlasništva. Javlja se u obliku opće predmnjeve posjednikova vlasništva
pokretnine po kojoj se predmnjeva da je samostalni posjednik pokretne stvari vlasnik te
stvari. Ova je predmnjeva obrambene naravi jer oslobađa tuženika dužnosti da dokazuje
svoje pravo posjeda te daje pogodniji procesni položaj u vlasničkoj parnici.

Page 27
  Postoji i posebna predmnjeva posjednikova vlasništva s ofenzivnim djelovanjem kod tzv.
publicijanskoga posjednika stvari čiji je posjed kvalificiran (istodobno zakonit, istinit i
pošten).

PRAVNI UČINCI POSJEDA

Akvizitivna funkcija posjeda

Zahvaljujući tome što je posjedu povjerena akvizitivna funkcija, pa je stjecanje stvarnih prava
(vlasništva i drugih) moguće samo ako stjecatelj stekne posjed na predmetu stvarnoga prava koje
se stječe - stjecatelj stvarnoga prava ujedno je odmah i posjednik. U pravilu se bez stjecanja
posjeda ne može steći pravo vlasništva na pokretninama jer je potrebna tradicija ili predaja
posjeda. To je prihvaćeno ne samo u našem pravu već i u njemačkom, austrijskom, švicarskom i
dr. Nasuprot tome u francuskom pravu stjecanje stvarnih prava zbiva se samim sklapanjem
ugovora. Čak i kada se stvarno pravo stječe originarno, dakle nije potrebna tradicija, i onda je
stjecanje posjeda redovita pretpostavka stjecanja stvarnoga prava.

Publicitetna funkcija posjeda

 Svojom vanjskom vidljivošću posjed daje publicitet subjektivnim pravima na stvari, ali
svojstvo vanjske vidljivosti ima u pravilu samo neposredni posjed. Posredni posjedi
redovito nisu vanjski vidljivi, a isto tako ni posjedi prava.
 Da bi održali povjerenje u posjed kao sliku subjektivnih prava, pravni poretci moraju
otkloniti ili barem znatno ublažiti opasnosti koje u pravnom prometu prijete od pogrešne
slike koju bi o pravu mogao dati posjed. To je neizbježna posljedica povjeravanja
publicitetne funkcije posjedu. Pravni poretci stoga pružaju zaštitu posjedu, čak i onom koji
je samo privid prava.
 Pravni učinci koji slijede iz publicitetne funkcije posjeda su da je moguće steći stvar i od
posjednika koji nije nositelj prava na stvar i da posjednik odgovara umjesto vlasnika za
štetu od opasne stvari koju posjeduje.
 Publicitetna funkcija posjeda oslanja se na vanjsku vidljivost neposrednoga posjeda, kao i
na to da će se od neposrednoga posjednika moći saznati je li mu posjed samostalan ili
nesamostalan. Na ovoj se funkciji grade važni pravni učinci kao što su mogućnost da se
stekne pravo i od prividnoga vlasnika, i zaštita posjednika koji vraća stvar njezinom
vlasniku, ako ju je pošteno stekao u svoj posjed.
 Zemljišne knjige doduše kada je riječ o nekretninama sve više preuzimaju publicitetnu
funkciju od posjeda, ali ona još uvijek vrijedi barem ako se radi o pokretninama.

Kontinuitetna funkcija posjeda

Za svako su društvo posebno važni socijalni odnosi glede stvari. Neophodno je da ti odnosi budu
što stabilniji, da se održava njihov kontinuitet, kako ne bi trpjeli interesi koji se zadovoljavaju
njima. Teži se što manjim potresima nastalim samovlasnim činima.

Funkciju održavanja kontinuiteta i stabilnosti socijalnih odnosa glede stvari izvršava posjed kroz
svoje pravne učinke koji se pokazuju preko:
zaštite posjeda od smetanja i

Page 28
 mogućnosti da se putem dosjelosti dugotrajan posjed pretvori u subjektivno stvarno
pravo.

ZAŠTITA POSJEDA od smetanja

Nitko nema pravo samovlasnoga smetanja posjeda. Načelno se štiti svaki posjed koji je faktičan,
posljednji i miran. Ne štiti se tzv. idealni posjed. Miran je svaki posjed osim neistinitoga
(određeno vrijeme i u odnosu na određenu osobu, odnosno dok ne istekne rok za zaštitu jer je
tada i takav posjed miran iako je još uvijek neistinit).

Od načela da se štiti samo faktični posjed iznimka je napravljena u odnosu na nasljednički posjed
koji je vrsta idealnoga posjeda.

Posjed je smetan ako je:

oduzet ili
uznemiren.

Posjed je oduzet ako je potpuno prestala faktična vlast dotadašnjega posjednika.

Pravo na zaštitu posjeda nastaje samo ako postoji nečiji čin smetanja i ako je taj čin samovlastan.

Čin smetanja posjeda je čin neke osobe kojim se dotadašnjem posjedniku oduzima posjed ili ga se
uznemirava u posjedovanju. To je svakako voljni čin. Čin smetanja posjeda može biti učinjen ne
samo činjenjem već i nečinjenjem (npr. nevraćanjem posuđene stvari). Čin smetanja može biti
poduzet osobno ili preko zastupnika.

Čin smetanja poduzet je samovlasno ako onaj koji ga je poduzeo nema za to ovlaštenje, tj. dozvolu,
pristanak posjednika, niti je na to ovlašten neposredno zakonom (npr. u slučaju nužne obrane,
krajnje nužde, i kod prava zadržanja-retencije tuđe pokretne stvari) ili odlukom koju je sud ili drugo
tijelo vlasti (npr. pljenidba, deložacija, rekvizicija) donijelo na temelju zakona koji dopušta odnosni
zahvat u tuđi posjed.

Kome pripada pravo na zaštitu posjeda?

Pravo na zaštitu posjeda nastaje za posjednika samovlasnim smetanjem njegovoga posjeda.
Trajanje prava na zaštitu posjeda ograničeno je subjektivnim rokom od 30 dana od kada je
posjednik saznao za smetanje i tko je posjed smetao te objektivnim rokom od jedne godine od
smetanja, bez obzira je li i kada je posjednik saznao za smetanje. Rok se prekida kada ranije
posjedovno stanje bude ponovno uspostavljeno silom (samopomoć) ili milom, ili kada posjednik
podnese sudu tužbu zbog smetanja posjeda.

Što znate o zaštiti posjeda?

Pravo na zaštitu posjeda je specifično subjektivno pravo posjednika koje smetanjem njegovog
posjeda nastaje za njega na temelju zakona, ovlašćujući ga da štiti svoj posjed od tog smetanja, ili
putem samopomoći ili putem suda.
Pravo na zaštitu posjednik može ostvariti:
putem suda u posebnom postupku zbog smetanja posjeda ili
putem samopomoći.

Page 29
Specifičnost je sudske zaštite posjeda njegova sumarnost, hitnost i provizornost (nije dozvoljeno
raspravljanje pravnih pitanja).

SAMOPOMOĆ

Samopomoć je prirodna reakcija osobe čije je pravo napadnuto, ona ga brani ili ako ga je
izgubila, pokušava ga vratiti.
Samopomoći se predbacuje da nije dovoljno učinkovita jer zakazuje protiv jačega, a s druge
strane ugrožava javni mir i red.

Defenzivna samopomoć je obrana postojećega posjeda, a ofenzivna ponovno uspostavljanje

oduzetoga posjeda. Naše pravo poput njemačkoga, austrijskoga i švicarskoga dopušta
samopomoć iako je mnogi pravni poretci isključuju.

Putem samopomoći može se poslužiti i pomoćnik u posjedovanju.

Samopomoć je dopuštena samo ako se kumulativno ispune tri pretpostavke:

neposredna opasnost jer je čin smetanja u tijeku ili je već dovršen,
samopomoć je nužna jer bi sudska pomoć stigla prekasno (okolnosti ne omogućuju da
posjednik traži sudsku zaštitu),
da za zaštitu posjeda ne bude primijenjena sila veće jakosti nego li je primjerena
okolnostima (ni posljedice ne trebaju prelaziti granicu onoga što je nužno da se zaštiti
posjed).

Rok za samopomoć je 30 dana od saznanja za čin smetanja i počinitelja, a najduže godinu dana
od počinjenoga smetanja.

SUDSKA ZAŠTITA POSJEDA

Postupak zbog smetanja posjeda uređen je Zakonom o parničnom postupku. Postupak je

sumaran i hitan.

Predmet raspravljanja je samo:

1. ima li tužitelj pravo na zaštitu svojega posjeda putem suda, a ako mu pripada –
2. na koji će se način ostvariti to pravo.

Zaštita koju sud pruža posjedniku u ovom postupku ograničena je samo na pitanje je li posjed
postojao i bio samovlasno smetan. Time je zapravo provizorna jer ako je pitanje kome pripada
pravo na posjed sporno, ono u tom postupku neće biti riješeno, nego će samo biti uspostavljeno
stanje kakvo je bilo prije smetanja.

Da ne bi opterećivalo postupak za smetanje posjeda, pa time smanjivalo njegovu hitnost, zakon

zabranjuje da se u tom postupku raspravlja i odlučuje o:
a) pravu na posjed,
b) o pravnom temelju posjeda,
c) o poštenju posjednika i
d) o korisnosti čina smetanja sa stajališta društvenoga, javnoga ili sličnoga interesa.

Page 30
Aktivno je legitimiran na podnošenje posjedovne tužbe posljednji, faktični i mirni posjednik
stvari ili prava čiji je posjed samovlasno smetan. To može biti neposredni, ali i posredni
posjednik (neposredni i u odnosu na posrednoga; posredni u odnosu na neposrednoga također
osim ako bi trebalo raspravljati o njihovom pravnom odnosu-tada ostaje samo redoviti sudski
postupak). Aktivno su legitimirani i suposjednici i nasljednici. Pomoćnik u posjedovanju nije
aktivno legitimiran za pokretanje postupka zbog smetanja posjeda.

Pasivno je legitimirana osoba koja je samovlasno smetala tuđi posjed uznemirivši ga ili
oduzevši. To može biti bilo koja treća osoba, ali i pomoćnik u posjedovanju koji je samovlasno
svoju ulogu pretvorio u posjed, zatim osoba koja već posjeduje isti objekt na istom ili drugom
stupnju. Pasivno je legitimiran onaj koji je osobno izvršio smetanje posjeda (možda i po tuđem
nalogu) kao i onaj koji je izdao nalog za smetanje.

Tužbeni zahtjev sastoji se od tri elementa:

od zahtjeva da se utvrdi čin smetanja tužiteljevoga posjeda,
da se tuženome naredi uspostava ranijega posjedovnoga stanja te
da se zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće, dakako sve pod prijetnjom ovrhe ne bude
li tuženik to sam u određenom roku dobrovoljno izvršio.

Sporedni zahtjev se može sastojati u naknadi parničnih troškova, određivanju privremene mjere,
određivanju kratkoga paricijskoga roka itd.

Rok za sudsku zaštitu iznosi 30 dana od saznanja za smetanje i počinitelja, a najdulje jednu
godinu od čina smetanja. Rok je prekluzivan, a ne zastaran tako da njegovim istekom prestaje za
posjednika pravo na zaštitu posjeda od smetanja.

Tuženik smije stavljati prigovore koji se odnose na sljedeća pitanja:

1. ima li tužitelj posjed kakav se štiti,
2. je li tuženik uznemirio ili oduzeo taj posjed,
3. nije li istekom prekluzivnih rokova tužitelju prestalo pravo na sudsku zaštitu i
4. nije li uspostavljanje prijašnjega posjedovnoga stanja faktično nemoguće ili nedopušteno.

U sporovima zbog smetanja posjeda sud odluku donosi u obliku rješenja.

Izreka rješenja kojim je usvojen tužbeni zahtjev ima tri glavna dijela:
1. utvrđivanje posjeda i čina smetanja,
2. naredba tuženiku da uspostavi prijašnje posjedovno stanje i
3. zabrana takvoga ili sličnoga čina smetanja ubuduće.

U rješenju sud određuje rok za dobrovoljno izvršenje onoga što je naredio (paricijski rok) prema
okolnostima pojedinoga slučaja, pa ga može odrediti u kraćem trajanju od inače propisanih 15
dana. Štoviše može odrediti da rješenje treba izvršiti odmah.

Rok za podnošenje žalbe je svega 8 dana. U postupcima zbog smetanja posjeda žalba je uvijek
devolutivan pravni lijek - nju će uvijek rješavati viši sud. Ona u pravilu odlaže izvršenje rješenja,
suspenzivna je. Od izvanrednih pravnih lijekova stranke mogu koristiti ponavljanje pravomoćno
završenoga postupka. U postupcima zbog smetanja posjeda nije dopuštena revizija. Zahtjev za
zaštitu zakonitosti se može podnijeti.

Page 31
Kroz cijelo vrijeme dok teče postupak mogu se određivati privremene mjere. Sud će odrediti
privremenu mjeru (po Ovršnom zakonu) ako je vjerojatno da postoji pravo na zaštitu posjeda i
ako je vjerojatna opasnost da bi se ostvarenje zahtjeva moglo spriječiti ili znatno otežati ili je
vjerojatno da postoji potreba za odnosnom mjerom da bi se spriječilo nasilje ili nastanak
nenadoknadive štete. Privremena mjera može biti donijeta na određeno vrijeme, ukinuta na
zahtjev tuženika ako se promijene okolnosti. Svakako će biti ukinuta ako tužbeni zahtjev bude
pravomoćno odbijen.

PRESTANAK POSJEDA

Posjed je prestao kada je dotadašnjem posjedniku prestala faktična vlast koja je bila sadržaj
njegovoga posjeda.

Posjed je apsolutno prestao ako je uopće prestao postojati (ne samo dotadašnjem
posjedniku).
Posjed je relativno prestao ako je prestao dotadašnjem posjedniku, ali nije prestao postojati,
nego je prešao na neku drugu osobu. Relativni prestanak zapravo i nije prestanak nego
samo jedan od aspekata prelaženja posjeda s jedne na drugu osobu.

U apsolutni prestanak posjeda stvari ubraja se:

1. Propast i gubitak stvari (uzrok propasti može biti prirodni događaj ili ljudska radnja,
skrivljena ili neskrivljena);
2. Napuštanje (derelikcija) posjeda stvari je faktičan čin suprotan činu uzimanja stvari u
posjed koji također mora proistjecati iz volje posjednika koja ne mora biti očitovana
izričito;
3. Oduzeće stvari znači prestanak posjeda ako neka osoba jednostranim činom oduzme stvar
posjedniku. No dotadašnji posjed prestaje samo ako ga posjednik ne zaštiti putem
samopomoći ili sudskom zaštitom jer ako posjed bude ponovno uspostavljen zaštitom
smatra se kao da posjed nije ni bio prekinut.

Posjed stvari je relativno prestao ako dođe do:

1. predaje posjeda drugoj osobi ili
2. do nasljeđivanja posjeda.

U apsolutni prestanak posjeda prava ubraja se:

1. Nemogućnost izvršavanja prava (propast poslužne nekretnine),
2. Gubitak posjeda povlasne nekretnine (prestane li posjed povlasne nekretnine apsolutno,
zajedno s njim prestat će i posjedi prava u njezinu korist),
3. Odreknuće od posjeda prava (to je očitovanje volje dotadašnjega posjednika prava stvarne
služnosti da neće više izvršavati sadržaj odnosne stvarne služnosti na poslužnoj
nekretnini),
4. Oduzeće posjeda prava (netko oduzme posjed, a ne ostvari se zaštita od smetanja posjeda
prava).

Do relativnoga prestanka posjeda prava stvarne služnosti dolazi:

1. prelaskom posjeda na drugu osobu i
2. nasljeđivanjem posjeda prava.

Page 32
4. ZEMLJIŠNE KNJIGE

Stvarna prava na nekretninama da bi djelovala prema svima moraju biti publicirana na način koji
svima omogućuje da za njih saznaju. Publiciranje stvarnih prava na nekretninama upisivanjem u
posebne javne knjige započelo je u srednjem vijeku i zadržalo se do danas. U Hrvatskoj su
zemljišne knjige uvedene od polovice 19. stoljeća.

Postoji više različitih sustava javnih knjiga u koje se upisuju nekretnine i stvarna prava na njima.
Najpoznatiji i za nas najznačajniji je zemljišnoknjižni sustav. Zasniva se na tradicijskom načelu
stjecanja stvarnih prava, te neposrednom upisivanju nekretnina i stvarnih prava na njima u
zemljišne (gruntovne) knjige. Ovaj je sustav osim u Republici Hrvatskoj prihvaćen i u Njemačkoj,
Austriji, Švicarskoj, Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Sloveniji i dr.
U zapadnoeuropskim sustavima koji su usvojili konsenzualno stjecanje stvarnih prava razvio se
sustav transkripcija i inskripcija koji je nastao u francuskom pravu. Publicitet se po ovom
sustavu ostvaruje polaganjem isprava o raspolaganju pravima na nekretninama u javne knjige.
Osim u francuskom, prihvaćen je u talijanskom, belgijskom, nizozemskom, španjolskom,
portugalskom, rumunjskom i nekim drugim pravima.

U pravnim poretcima angloameričkoga pravnoga kruga razvila su se dva sustava publiciranja

stvarnih prava na nekretninama. Prvi je Deeds Registration sustav (deed - isprava, dokument)
koji se temelji na polaganju isprava u javnu knjigu. Drugi je Title Registration sustav (Torrensov
sustav) koji se temelji na neposrednom upisivanju u javne knjige. U pojedinim federalnim
državama SAD primijenjen je ili jedan ili drugi sustav. Torrensov sustav primijenjen je
djelomično u Velikoj Britaniji i Australiji.

KATASTAR

Od svih javnih evidencija koje se vode o nekretninama najveću važnost za zemljišne knjige ima
katastar zemljišta. Pitanje katastra uređuje Zakon o geodetskoj izmjeri i katastru zemljišta (1974.,
a mijenjan je kasnije više puta).

Katastar zemljišta je javna evidencija o zemljištima koja sadrži podatke o zemljištima glede
njihova položaja, oblika, površine, izgrađenosti, načina iskorištavanja, proizvodne
sposobnosti, katastarskoga prihoda i korisnika.
Podaci iz katastra zemljišta namijenjeni su gospodarskim, pravnim, upravnim, poreznim,
statističkim i drugim potrebama, utvrđivanju katastarskoga prihoda, osnivanju zemljišnih knjiga,
izradi prostornih planova i dr.

Katastarska čestica (parcela) je osnovna jedinica katastra zemljišta koja se definira kao dio
zemljišta koji se iskorišćuje na isti način i pripada istom korisniku.
Svaka je katastarska čestica označena posebnim brojem katastarske čestice i nazivom katastarske
općine u kojoj leži. Položaj i oblik svake katastarske čestice i objekta koji se na njoj nalazi grafički
su prikazani na katastarskim planovima, a ostali podaci se upisuju u posebne popise.

Katastarska općina je osnovna teritorijalna jedinica za koju se izrađuje katastar zemljišta.

U pravilu obuhvaća jedno naseljeno mjesto. No, može obuhvaćati i više mjesta ili da pojedino
mjesto bude razdijeljeno u više katastarskih općina.

Page 33
OPĆENITO O ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA
Zemljišnoknjižno pravo u objektivnom smislu je skup pravnih pravila koja uređuju
upisivanje nekretnina i prava na njima u zemljišne knjige.
Ta pravila dijele se na materijalno zemljišnoknjižno pravo i postupovno zemljišnoknjižno pravo
koja u nas čine cjelinu i uređena su istim propisima.

Glavni pravni izvori zemljišnoknjižnoga prava u nas su:

ZZK,
ZV i
Zemljišnoknjižni poslovnik (1997.)

Što su to zemljišne knjige?

Zemljišne knjige su javne knjige koje se vode o pravnom stanju nekretnina mjerodavnom za
pravni promet.

Što je predmet upisa u ZK?

U zemljišne knjige upisuju se sve nekretnine, osim ako za neke vrste nekretnina nije što posebno
određeno, druga prava za koja je to zakonom određeno, te druge činjenice važne za pravni
promet nekretnina.

Zemljišnim knjigama osigurava se apsolutno djelovanje stvarnih prava na nekretninama. Iz

toga proizlazi i najvažnija funkcija zemljišnih knjiga - zaštita povjerenja u pravnom prometu
nekretnina. Prava koja su pošteni stjecatelji stekli pouzdajući se u točnost zemljišnih knjiga neće
se moći osporavati. Štiteći povjerenje u pravnom prometu nekretnina zemljišne knjige
osiguravaju potrebnu pravnu sigurnost.

Zemljišne se knjige temelje na podacima katastarske izmjere. Na katastarskoj se izmjeri zemljišta

temelji osnivanje, obnavljanje i dopunjavanje zemljišnih knjiga.

Zemljišne knjige vodi zemljišnoknjižni odjel (gruntovnica) osnovan pri općinskom sudu i to za
nekretnine koje se nalaze na području za koje je taj sud mjesno nadležan.

Zemljišne knjige vode se po sustavu realnih folija. Za upisivanje u zemljišnu knjigu odlučna je
pojedinačna nekretnina i ona je središte pravnoga interesa.

Zemljišne se knjige mogu voditi na dva načina:

1. ručnim upisivanjem zemljišnoknjižnih podataka u uvezane tomove, sveske zemljišnih
knjiga (ručno vođena zemljišna knjiga) ili
2. pohranjivanjem zemljišnoknjižnih podataka u bazu zemljišnih podataka pomoću
elektroničke obrade podataka (zemljišna knjiga vođena elektroničkom obradom
podataka, EOP-zemljišna knjiga). Razlike su jedino tehničke prirode, a sve ostale odredbe
tiču se i jednoga i drugoga načina vođenja zemljišnih knjiga.

NAČELA ZEMLJIŠNOKNJIŽNOGA UREĐENJA

Načela zemljoknjižnog uređenja su:

Page 34
 www.pravokutnik.net
načelo stvarnosti načelo zakonitosti
načelo upisa načelo prvenstva
načelo knjižnog prednika načelo potpunosti
načelo javnosti načelo određenosti
načelo povjerenja načelo preglednost
načelo privole
1. Načelo stvarnosti
 Ovo načelo određuje što je predmet upisa u zemljišne knjige. Predmet upisa u zemljišne
knjige su nekretnine, stvarna prava na njima i druga prava i činjenice za koje je to
zakonom određeno. Nekretnine koje nisu sposobne biti objektom stvarnih prava u pravilu
se ne upisuju u zemljišnu knjigu (npr. opća dobra osim ako je na njima osnovana koncesija).
 U zemljišnu se knjigu upisuju sva stvarna prava (vlasništvo, služnosti, založno pravo,
pravo građenja i stvarnoga tereta), ali i neka obvezna prava kao pravo nazadkupa,
prvokupa, najma, zakupa i koncesije. Osim toga upisuju se i osobni odnosi nositelja
knjižnih prava te pravne činjenice važne za pravni promet nekretnina.

2. Načelo upisa
 Ovim je načelom određeno kako upis djeluje na stjecanje, promjenu, prijenos i prestanak
knjižnih prava. Kad se stvarna prava stječu, prenose, ograničavaju ili ukidaju na temelju
pravnoga posla upis u zemljišnu knjigu jedna je od materijalnopravnih pretpostavki
derivativnoga stjecanja. Upis u zemljišnu knjigu je modus stjecanja, konstituiranja
određenoga prava (načelo upisa u apsolutnom smislu).
 Nasuprot tome, kad je do stjecanja, ograničavanja ili prestanka stvarnoga prava došlo na
temelju odluke suda, drugoga tijela, zakonom ili nasljeđivanjem upis u zemljišnu knjigu samo je
deklaratornoga, publicitetnoga značenja (načelo upisa u relativnom smislu). Tada je
stjecatelj stvarnoga prava ovlašten ishoditi upis stečenoga prava u glavnu knjigu. Upis
obveznih prava u zemljišnu knjigu također je deklaratornoga značenja.

3. Načelo knjižnoga prednika

 Po načelu knjižnoga prednika upisi u zemljišnu knjigu dopušteni su samo protiv osobe
koja je u času podnošenja prijedloga za upis već upisana u zemljišnoj knjizi kao nositelj
knjižnoga prava (knjižni prednik) glede koga se upis zahtijeva.

Iznimke od pravila da je upis moguć samo ako je pravo stečeno od knjižnoga prednika su:
1. ako posljednji stjecatelj dokaže ispravama podobnim za upis neprekinuti niz
izvanknjižnih stjecanja od knjižnoga prednika do sebe i
2. ako nasljednik otuđi pravo koje je s nasljednika prešlo na njega, stjecatelju će se dopustiti
upis prava neposredno iza ostavitelja.

4. Načelo javnosti
 Načelo javnosti znači da su zemljišne knjige javne, jer je njihov sadržaj svima dostupan, a
uvid u njih svima slobodan (načelo javnosti u formalnom smislu).
 Načelo javnosti znači i to da zemljšne knjige, ispisi, izvatci i prijepisi uživaju javnu vjeru
glede potpunosti i istinitosti, valjanosti svoga sadržaja i imaju dokaznu snagu javnih
isprava (načelo javnosti u materijalnom smislu).
 Postoji potpuna sloboda uvida u zemljišne knjige za što nije potrebno dokazati pravni
interes. Može se ostvariti osobno ili preko zastupnika, neposrednim uvidom ili preko
izvatka. Kod EOP-zemljišne knjige uvid se ostvaruje izdavanjem ispisa iz baze zemljišnih
podataka umjesto izdavanja izvatka.
  Glede poznavanja zemljišnoknjižnoga stanja vrijedi neoboriva predmnjeva tako da se
nitko ne može pozivati da mu nije bilo poznato ili nije moglo biti poznato stanje u
zemljišnim knjigama. Na nepotpunost zemljišnih knjiga može utjecati neupisivanje
stvarnopravnih promjena, a na istinitost provedba nevaljanih upisa.

5. Načelo povjerenja
 Načelom povjerenja štite se poštene treće osobe koje su postupale s povjerenjem u
potpunost i istinitost zemljšnoknjižnoga stanja u slučajevima kad se zemljišnoknjižno
stanje razlikuje od stvarnoga pravnoga stanja nekretnina. Ovo načelo djeluje u pozitivnom
smjeru kao načelo povjerenja u istinitost i u negativnom smjeru kao načelo povjerenja u
potpunost.
 Glede neistinitoga upisa vrijedi neoboriva predmnjeva da je stanje valjano, istinito,
odnosno da ono što je upisano u zemljišnoj knjizi postoji. Glede nepotpunoga upisa djeluje
neoboriva predmnjeva da je zemljišnoknjižno stanje potpuno.
 Pravni učinci načela povjerenja isti su neovisno o tome radi li se o načelu povjerenja u
istinitost ili o načelu povjerenja u potpunost. Pošteni stjecatelj ako je postupao u dobroj
vjeri i upisao svoje pravo u zemljišnu knjigu na temelju valjane pravne osnove bit će
zaštićen glede stjecanja knjižnoga prava.

6. Načelo privole
 Načelo privole (konsenza) određuje da se upisi u zemjišne knjige mogu provoditi samo uz
obostranu privolu osobe koja upisom stječe pravo i osobe čije se pravo ograničava, prenosi
na drugoga ili ukida. Osoba koja stječe pravo već podnošenjem prijedloga za upis dala je
svoju privolu. Osoba čije se pravo ograničava ili prestaje svoj pristanak za upis daje u
klauzuli intabulandi - izričitoj i strogo formalnoj izjavi kojom se pristaje na ograničavanje,
opterećivanje, ukidanje ili prenošenje prava na drugu osobu.

7. Načelo zakonitosti
Načelo zakonitosti određuje da je zemljišnoknjižni sud dužan po službenoj dužnosti ispitati
postoje li sve zakonske pretpostavke za upis u zemljišne knjige.
Zemljišnoknjižni sud treba provjeriti:
a) postoje li zapreke upisu,
b) da li su osobe protiv kojih se zahtijeva upis sposobne raspolagati predmetom upisa,
c) proizlazi li utemeljenost upisa iz sadržaja podnesenih isprava,
d) imaju li isprave oblik koji se zahtijeva.

8. Načelo prvenstva
 Načelo prvenstva (prioriteta) uređuje pravne učinke upisa prema drugim upisima ovisno
o vremenskom redoslijedu kojim su upisi provedeni. Prvenstveni red upisa u zemljišnu
knjigu utvrđuje se prema času u kojem je zemljišnoknjižnom sudu stigao prijedlog za upis.
 Ranije podnesen prijedlog za upis ima ranije, bolje mjesto u prvenstvenom redu od
prijedloga koji je podnesen kasnije (prior tempore potior iure). Ako je zemljišnoknjižnom
sudu istodobno stiglo više prijedloga za upis, upisana prava imat će isti prvenstveni red.
 Do promjene prvenstvenoga reda može doći samim brisanjem prava koje je bilo na
ranijem, boljem mjestu u redu prvenstva. Tada se pravo koje je bilo iza njega odmah
pomiče unaprijed. Druga je mogućnost da nositelji knjižnih prava sporazumno, temeljem
pravnoga posla, promijene prvenstveni red. Radi se o ustupu ili cesiji prvenstvenoga reda.

Page 36
9. Načelo potpunosti
 U skladu s načelom potpunosti zemljišne knjige pružaju prikaz cjelokupnoga stanja glede
određene nekretnine. U zemljišne knjige treba upisivati sve podatke o nekretninama i
pravima na njima koji su važni za pravno stanje nekretnina mjerodavno za pravni promet
nekretnina.

10. Načelo određenosti

 Načelo određenosti (specijaliteta) zahtijeva da svaki upis u zemljišne knjige bude
samostalna i potpuno određena pravna cjelina, odnosno da sadržaj upisa bude potpuno
određen. Upisi moraju biti potpuno određeni glede pojedine nekretnine i glede vrste
upisa.

11. Načelo preglednosti

 Načelo preglednosti određuje da zemljišne knjige moraju biti uređene tako da se iz njih
može lako i brzo saznati cjelokupno pravno stanje upisanih nekretnina. To se ostvaruje
podjelom zemljišne knjige na dijelove i tzv. sustavom dvoknjiženja (u glavnoj knjizi i
zbirci isprava).

SASTAV ZEMLJIŠNIH KNJIGA

Od čega se sastoji ZK? Što čini jednu ZK?
Zemljišna knjiga se sastoji od glavne knjige i zbirke isprava, a uz svaku se zemljišnu knjigu
vode pomoćni popisi i katastarski planovi. Glavna knjiga i zbirka isprava smatraju se
zemljišnom knjigom u užem smislu, jer se u njih upisuju nekretnine i prava na nekretninama i
ono što je u njima upisano mjerodavno je za pravni promet nekretnina.

Glavna knjiga

Glavna knjiga je dio zemljišne knjige u koji se upisuju nekretnine i promjene na

nekretninama te stvarna prava na nekretninama i promjene tih prava.
 U glavnu knjigu se upisuju sva zemljišta jedne katastarske općine. Za svaku se katastarsku
općinu vodi posebna glavna knjiga. Može se upisati i opće dobro, ali samo na prijedlog
osobe koja na tome ima pravni interes (npr. ima koncesiju na općem dobru). Glavna knjiga je
najvažniji dio zemljišne knjige.
 U glavnu knjigu može se upisati i opće dobro, ali samo na prijedlog osobe koja na tome
ima pravni interes (pr. ima koncesiju na općem dobru).
 Zemljoknjižni se upisi provode samo u glavnoj knjizi.
Za razliku od ručno vođene zemljišne knjige kod koje se ručno upisuju podaci, kod EOP-
zemljišne knjige upisi se pohranjuju u bazu zemljišnih podataka što ima značenje upisa. Tako
postoji popis upisa i popis izbrisanih upisa.

Od čega se sastoji glavna knjiga?

 Glavna se knjiga sastoji od zemljišnoknjižnih uložaka.

Zemljišnoknjižni uložak je dio glavne knjige u koji se upisuje jedno zemljišnoknjižno tijelo i
sve promjene na njemu, knjižna prava koja se odnose na to zemljišnoknjižno tijelo i
promjene tih prava te druga prava i činjenice.
U zemljišnoknjižni se uložak upisuje samo jedno zemljišnoknjižno tijelo.

Page 37
Zemljišnoknjižno tijelo je jedna ili više katastarskih čestica (zemljišta) koje se nalaze u istoj
katastarskoj općini i koje u pravnom prometu imaju isti pravni položaj jer pripadaju istom
vlasniku, nisu različito opterećene, te glede njih ne postoje razlike u ograničenjima vlasništva.

Katastarske čestice koje čine jedno zemljišnoknjižno tijelo smatraju se zajedno jednom
pojedinačnom nekretninom te u pravnom prometu imaju istu pravnu sudbinu (npr. može se
prodati samo kao cjelina ili kao idealni dio). Katastarska čestica za koju se želi uspostaviti drukčiji
pravni status mora se izdvojiti u zasebno zemljišnoknjižno tijelo.

Koje su dijelovi uloška?

Zemljišnoknjižni uložak sastoji se od tri dijela:
1. posjedovnice (popisni list, list A),
2. vlastovnice (vlasnički list, list B) i
3. teretovnice (teretni list, list C).

Što se upisuje u posjedovnicu?

U posjedovnicu se upisuju svi sastavni dijelovi zemljišnoknjižnoga tijela odnosno sva zemljišta te
katastarski podaci o njima kao što su oznaka, naziv zemljišta, kultura, površina, pobliže
identifikacijske oznake za zgrade. Od stvarnih prava se upisuju samo ona koja postoje u korist
zemljišnoknjižnoga tijela (pravo služnosti u korist povlasnoga dobra, pravo stvarnoga tereta u
korist toga zemljišnoknjižnoga tijela).

U vlastovnicu se upisuje vlasništvo tj. podaci o vlasniku nekretnine. Upisuju se i ograničenja

kojima je vlasnik osobno podvrgnut.

U teretovnicu se upisuju stvarna i druga prava kojima je opterećeno zemljišnoknjižno tijelo kao što
su založno pravo (hipoteka), osobne i stvarne služnosti, stvarni tereti, pravo građenja, obvezna
prava, koncesije, zabrana otuđenja i opterećenja nekretnine.

Poduložak je sastavni dio zemljišnoknjižnoga uloška koji se otvara za idealni dio određenoga
suvlasnika i u koji se provode upisi koji se odnose na taj idealni dio.
Nakon što se otvori poduložak svi se upisi glede suvlasničkoga dijela za koji je otvoren provode
samo u podulošku.

Što je to zbirka isprava?

Zbirka isprava
Zajedno sa glavnom knjigom čini zemljišnu knjigu u užem smislu. Sastoji se od isprava na
temelju kojih su provedeni upisi u glavnu knjigu. Služi objašnjavanju upisa provedenih u glavnoj
knjizi.
Što se u nju ulaže?
 U zbirku isprava se po brojevima pod kojima su provedeni upisi u
glavnu knjigu ulažu izvornici ili ovjerovljeni prijepisi isprava
na temelju kojih su zahtjevani i dopušteni upisi. Prijepisi se
uvezuju u sveske. Ona se vodi zajednički za sve glavne knjige koje
se vode kod jednog zemljoknjižnog suda i to UVIJEK RUČNO neovisno
o tom vodi li se zemljišna knjiga ručno ili s pomoću EOP.

Zbirka zemljišnoknjižnih rješenja

Page 38
  Vodi se za EOP-zemljišnu knjigu i to uz odgovarajuću primjenu pravila za vođenje zbirke
isprava. Vodi se ručno, ulaganjem zemljoknjižnih rješenja u posebnu knjigu i to po
njihovim rednim brojevima. Rješenja se uvezuju u sveske.

Zbirka katastarskih planova

 Katastarski planovi su geodetski prikaz i nacrt zemljišta u jednoj katastarskoj općini i
služe radi lakšega snalaženja u podacima o položaju, obliku i površini zemljišta. Oni služe
za lakše snalaženje u podacima o položaju, obliku i površini zemljišta.

Pomoćni popisi
 Pomoćni popisi omogućavaju lakše i brže pronalaženje podataka upisanih u glavnoj
knjizi. Postoji popis zemljišta i osobni pomoćni popisi (vlasnika i nositelja prava građenja).

UPISI U ZEMLJIŠNE KNJIGE

Materijalne pretpostavke upisa su knjižni prednik (osoba koja je već upisana kao nositelj
knjižnoga prava) i tabularna isprava. Tabularna isprava može biti javna ili privatna. Isprava
mora biti sastavljena u propisanom obliku, u njoj mora biti jasno naznačen pravni temelj, ne smije
imati očitih nedostataka koji dovode u sumnju njezinu vjerodostojnost, u njoj moraju biti
navedene osobe protiv kojih se upis zahtijeva te mjesto i datum sastavljanja.

Postupovne pretpostavke upisa su:

stavljanje zahtjeva za upis,
podnošenje isprava,
dozvola suda,
provedba upisa i
pravomoćnost.

Vrste upisa u zemljišnu knjigu su:

uknjižba,
predbilježba i
zabilježba.

1. Uknjižba

Uknjižba je upis kojim se knjižna prava stječu, prenose, ograničuju ili prestaju bez posebnoga
naknadnoga opravdanja.
Uknjižba se naziva intabulacijom kad se knjižno pravo stječe, mijenja ili ograničava (pozitivna
uknjižba). Uknjižba se naziva ekstabulacijom kad njome knjižna prava prestaju (negativna
uknjižba).

Pravni učinci uknjižbe sastoje se u bezuvjetnom i konačnom stjecanju, prijenosu, ograničenju ili
prestanku knjižnih prava. Ona se ne mora ni na koji način naknadno opravdati. Isprave kojima se
može provesti uknjižba mogu biti privatne i javne isprave o pravnim poslovima koje su sastavili
javni bilježnik ili nadležno tijelo i one čine jednu skupinu. U drugu skupinu spadaju ovršna
sudska odluka, sudske odluke o dosudi nekretnina prodanih na prisilnoj prodaji, pravomoćna
ostavinska rješenja, rješenja u upravnim postupcima (npr. o izvlaštenju).

Page 39
2. Predbilježba

Predbilježba je upis kojim se knjižna prava stječu, prenose, ograničuju ili prestaju pod
uvjetom naknadnoga opravdanja i u opsegu u kojem budu naknadno opravdana.
Predmet predbilježbe isti je kao i predmet uknjižbe, a to su sva stvarna prava kao i ona obvezna
prava koja se upisuju u zemljišne knjige. Kad se predbilježba naknadno opravda, stvarno se
pravo smatra stečenim već od časa kad je sudu bio podnesen prijedlog za njegov upis u
zemljišnu knjigu.

Tabularna isprava na temelju koje se može dopustiti predbilježba ne mora udovoljavati svim
pretpostavkama valjanosti tabularne isprave za uknjižbu. Tako npr. možda u ispravi nije
navedena točna oznaka zemljišta ili prava kojega se upis zahtijeva; knjižni prednik nije izričito
pristao na upis (nedostaje klauzula intabulandi); klauzula intabulandi dana je uvjetno ili oročeno;
istinitost potpisa osobe čije se pravo prenosi, ograničuje ili ukida nije ovjerena na propisan način;
istinitost potpisa opunomoćenika nije propisno ovjerena itd. Moguće je da se upis traži i na
temelju isprave koja još nije postala ovršna pa je to onda razlog za predbilježbu.

Izostane li opravdanje predbilježbe ona će se izbrisati na zahtjev nositelja knjižnoga prava. Kad,
međutim, prednik nije voljan izdati ispravu kojom bi se opravdala predbilježba, predbilježba se
opravdava pravomoćnom presudom donesenom u parničnom postupku pokrenutom radi
opravdanja predbilježbe.

3. Zabilježba

Zabilježba je upis kojim se u zemljišnim knjigama čine vidljivim mjerodavne okolnosti za

koje je zakonom određeno da se upisuju u zemljišne knjige ili kojim se osnivaju određeni
pravni učinci kad je to zakonom predviđeno.

Osnovni smisao zabilježbe je da se njome evidentiraju određene pravnorelevantne činjenice ili

osnuju određeni pravni učinci koji se odnose na subjekte knjižnih prava.

Zabilježbom osobnih odnosa upisuje se da je nositelj knjižnoga prava maloljetan, da mu je

oduzeta poslovna sposobnost, da je nad pravnom osobom otvoren stečajni postupak.

Koje činjenice se generalno upisuju u ZK?

Pravne činjenice koje mogu biti predmetom upisa zabilježbom su:
1. zabilježba prvenstvenoga reda,
2. zabilježba otkaza i hipotekarne tužbe,
3. zabilježba spora,
4. zabilježba tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji,
5. zabilježba imenovanja ili opoziva upravitelja,
6. zabilježba odbijanja ovrhe itd.

PRAVNI UČINCI UPISA U ZEMLJIŠNU KNJIGU

Akvizitivna funkcija upisa znači da je upis stvarnoga prava u korist stjecatelja konstitutivan za
stjecanje toga prava na temelju pravnoga posla. Dakle, njegova je funkcija jednaka kao što je
predaja pokretne stvari u posjed.

Page 40
Upisi u zemljišnu knjigu imaju i publicitetnu funkciju. Njima se daje vanjska slika pravnoga stanja
nekretnine, njima se publicira sve ono što je mjerodavno za pravno stanje nekretnine u pravnom
prometu.

Zaštita povjerenja u istinitost zemljišnih knjiga u pravnom prometu nekretnina razumijeva da u

korist upisanoga pravnoga prednika poštenoga stjecatelja postoji knjižno pravo upravo s onim
sadržajem, opsegom, redom prvenstva kako je ono upisano u zemljišnoj knjizi premda se upis
razlikuje od izvanknjižnoga sadržaja, opsega ili prvenstvenoga reda toga prava. Ta je
predmnjeva u odnosu na poštenoga stjecatelja neoboriva pa se ne može pobijati nikakvim
dokaznim sredstvima. Zaštita koja se u takvim slučajevima pruža poštenom stjecatelju sastoji se
u tome da se stjecanje poštenoga stjecatelja neće moći osporavati, premda je upis proveden u
korist njegovoga pravnoga prednika bio nevaljan.

Rokovi u kojima se protiv poštenoga stjecatelja može s uspjehom podnijeti tužba za brisanje
prednikova upisa različiti su i ovise o tome da li je osobi čije je knjižno pravo povrijeđeno
nevaljanom uknjižbom bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika ili ne.

Ako je nositelju prava čije je pravo povrijeđeno nevaljanom uknjižbom bilo dostavljeno rješenje o
toj uknjižbi on mora u roku za žalbu zahtijevati zabilježbu da je uknjižba sporna, te u roku od 60
dana od isteka toga roka podnijeti protiv poštenoga stjecatelja tužbu za brisanje.

Ako oštećenom nositelju knjižnoga prava nije bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika,
protiv poštenoga stjecatelja tužba za brisanje može se s uspjehom podnijeti ako nisu protekle tri
godine otkad je zatražena uknjižba u korist prednika.

Zaštita povjerenja u potpunost zemljišnih knjiga u odnosu na poštenoga stjecatelja koji se

pouzdao u potpunost podataka u zemljišnoj knjizi, znači da mu se neće moći suprotstaviti
neupisana knjižna prava i pravne činjenice i osobni odnosi koji su izvanknjižno postojali.

Pretpostavke za zaštitu povjerenja, neovisno da li se radi o povjerenju u istinitost ili u

potpunost zemljišnih knjiga, su:
1. zemljišnoknjižno stanje mora biti neistinito ili nepotpuno,
2. stjecatelj je pošten jer nije znao niti je imao dovoljno razloga posumnjati u to da
zemljišnoknjižno stanje nije potpuno ili istinito,
3. pošteni stjecatelj pravo mora steći na temelju pravnoga posla,
4. u korist poštenoga stjecatelja mora se provesti upis stjecanja knjižnoga prava.

V. OSNOVNO O ZEMLJIŠNOKNJIŽNOM POSTUPKU

 Upis knjižnih prava, osobnih odnosa i pravnih činjenica važnih za pravni promet
nekretnina provodi se u posebnom zemljišnoknjižnom postupku. Ovaj postupak provode
općinski sudovi, a o žalbama odlučuje nadležni županijski sud.
 Postupak se pokreće na prijedlog stranaka ili nadležnoga tijela. Prijedlog se može podnijeti
u pisanom obliku ili usmeno na zapisnik kod zemljišnoknjižnoga suda. Prijedlog mora biti
jasan vezan uz pravo koje se želi upisati i moraju mu biti priložene sve potrebne isprave
na temelju kojih se upis zahtijeva.
 Sud odlučuje o prijedlogu rješenjem o upisu. Njime će narediti ili odbiti prijedlog za upis.
Na temelju rješenja obavlja se upis u zemljišne knjige.

Page 41
  Protiv rješenja donesenih u zemljišnoknjižnom postupku dopuštena je žalba kao redoviti
pravni lijek.

Tužba za brisanje predstavlja sudsku zaštitu knjižnih prava kada je nositelju tih prava ono
povrijeđeno nevaljanom uknjižbom. Rokovi su već spomenuti i iznose u slučaju ako je nositelju
knjižnoga prava dostavljeno rješenje o uknjižbi, 60 dana nakon isteka roka za žalbu koju se
obavezno mora podnijeti. Ako nije bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi rok je tri godine od kada je
proveden nevaljani upis.

5. PRAVNA USTANOVA VLASNIŠTVA

 Pravna ustanova vlasništva jedna je od stožernih ustanova cijeloga pravnoga i

društvenoga poretka osobito u pravnim poretcima kontinentalno-europskoga pravnoga
kruga. Ona je uz slobodu ugovaranja i nasljeđivanja jedan od tri temeljna stupa toga
uređenja.
 Kroz povijest postojalo je kolektivističko i individualističko uređenje vlasništva.
Kolektivističko je prevladavalo u rodovskom uređenju, zatim u europskom
srednjovjekovnom pravu poglavito kod Germana i Slavena, zatim u socijalizmu.
 Individualističko shvaćanje nastalo je u rimskom pravu, a prevladavalo je poglavito
nastankom kapitalizma. Suvremeni pravni poretci prihvatili su doktrinu o socijalnoj
vezanosti vlasništva kojom se vrši javnopravni utjecaj na izvršavanje prava vlasništva što
je dalo odlične rezultate u otklanjanju negativnih strana individualističkoga shvaćanja
vlasništva.
 Pokušaj da se vlasništvo ukine (društveno vlasništvo) nije značio ukidanje vlasništva kao
pravne ustanove, nego samo mijenjanje njegove strukture ka kolektivističkom uređenju
vlasništva. Čini se da za sada ne postoji mogućnost ukidanja pravne ustanove vlasništva
nego samo njezine transformacije.
 Postoji ustavno jamstvo prava vlasništva. Jedan od aspekata jamstva vlasništva je da
pravni poredak jamči svakome da će opstati pravna ustanova individualistički
koncipiranoga vlasništva. To znači da pravni poredak neće bez dovoljnoga razloga
izuzimati iz sfere privatne pravne vlasti stvari koje se u njoj redovito nalaze. Drugi aspekt
jamstva vlasništva je jamstvo koje pravni poredak daje svim vlasnicima da javna vlast
neće poduzimati zahvate u njihova prava vlasništva osim pod Ustavom određenim
pretpostavkama.
 Jamstvo podrazumijeva zaštitu od izvlaštenja. Izvlaštenje se može provoditi samo na
temelju zakona, u interesu Republike Hrvatske i uz naknadu tržišne vrijednosti
izvlašteniku za ono što mu se oduzima.
 Postoji i zaštita od nedobrovoljnoga opterećenja (nepotpuno izvlaštenje). Radi se o
ograničavanju vlasnikove pravne vlasti te su takva opterećenja dopuštena samo ako su u
interesu Republike Hrvatske i uz naknadu tržišne vrijednosti.

Što je to Ustavom zajamčeno pravo vlasništva?

 U našem pravu je ustavno jamstvo vlasništva dano u odredbi Ustava
koja kaže:“Jamči se pravo vlasništva!“
 Kod nas je ustavno jamstvo vlasništva u najtješnjoj vezi povezano
s ustavnom odredbom da su“sloboda, jednakost, nacionalna

Page 42
 ravnopravnost, nepovredivost vlasništva“....najviše vrednote
ustavnog poretka.
 Privatno pravo nije u stanju samo spriječiti javnopravne utjecaje
na vlasništvo, pa mu zbog toga pritječe javno pravo u pomoć
određujući svojim najjačim normama krajnju granicu javnopravnim
zahvatima u vlasništvo.

Što je jamstvo pravne ustanove vlasništva?

 To je jamstvo privatnog vlasništva, odn jamstvo socijalno vezanog
vlasništva.
 U pravnom poretku RH privatnom vlasništvu namjenjena je uloga
jednog od glavnih stupova poretka.
 Vlasništvo je zajamčeno kao jedno od temeljnih sloboda i prava
čovjeka, kao socijalno vezano.

Što znači kvalitativna, a što kvantitativna komponenta?

 KVANTITATIVNA KOMPONENTA jamstva pravne ustanove vlasništva je
zaštita od neposrednog sužavanja područja djelovanja privatnog
vlasništva
 Ovdje jamstvo djeluje samo protivno nacionalizaciji i stavljanju
extra commercium onih stvari koje već jesu u nečijem vlasništvu.
 KVALITATIVNA KOMPONENTA jamstva pravne ustanove vlasništva je u
tome što pravni poredak daje svima jamstvo da neće stegnuti
vlasništvo suviše, odn da će prigodom uređivanja te pravne
ustanove: a) očuvati barem ono što je bitno za privatno
vlasništvo; i b) da postavljena ograničenja vlasništva neće biti
nerazmjerna.
 Zakonodavac nije ovlašten ukinuti ono što je bitno za postojanje
vlasnikove privatne pravne vlasti na stvari.

6. PRAVO VLASNIŠTVA

Pravo vlasništva je stvarno pravo koje svojem nositelju (vlasniku) daje najpotpuniju, za
svakoga mjerodavnu privatnu pravnu vlast na stvari što je pravni poredak dozvoljava i jamči.

Posebna obilježja prava vlasništva su:

daje potpunu privatnu vlast na i glede stvari,
jedinstveno je i
jednovrsno.

Ad 1. Pravo vlasništva daje svojem nositelju pojmovno bezgraničnu privatnu pravnu vlast na
njegovoj stvari. Vlasnik je ovlašten činiti sa svojom stvari sve što nije protupravno.
Daje mu privatnu pravnu vlast koja je:
pojmovno bezgranična i isključiva
socijalno vezana

Ovlasti prava vlasništva koje se najčešće spominju su:

a) pravo posjedovanja (ius possidendi),
b) pravo uporabe (ius utendi),
c) pravo korištenja (ius fruendi),
Page 43
 d) pravo raspolaganja (ius disponendi) i
e) pravo isključiti trećega (ius excludendi tertii).

Svaki pokušaj definiranja vlasništva kao skupa najširih ovlaštenja ili kroz nabrajanje pojedinih
ovlaštenja izložen je opasnosti da ne bude dovoljno sveobuhvatan.

Na jednoj stvari može postojati samo jedno pravo vlasništva. Ne mogu na istoj stvari postojati dvije
privatne pravne vlasti koje bi bile potpune, ne može više osoba imati stvar tako da svaka od njih
bude vlasnik te cijele stvari.

Pravna vlast koju vlasnik ima glede stvari ograničena je tuđim pravima i raznim ograničenjima
koja su postavljena u ovom ili onom interesu. Zato pravna vlast koju vlasnik ima na stvari nije
sasvim bezgranična i sasvim isključiva. Ona nije apsolutno potpuna vlast na stvari nego je
najpotpunija - onoliko koliko je to moguće unutar društva u kojem se ostvaruje.

Što znači da je vlasništvo socijalno vezano?

Pod socijalnom vezanošću vlasništva treba razumjeti vezanost vlasnikove načelne slobode s
dužnostima prema društvu što ovisi o socijalnoj funkciji vlasnikove stvari koja uz služenje
privatnim interesima vlasnika služi i općim interesima.

Ad 2. Pravo vlasništva je jedinstveno pravo kojemu se sadržaj ne može dijeliti. Kome pripada
pravo vlasništva tome pripadaju i sve pojmovno bezgranične vlasničke ovlasti. Ovlasti prava
vlasništva nisu nikakva samostalna prava nego samo emanacije jedinstvenoga vlasnikova prava
vlasništva.

Ad 3. U pravnom poretku koji je usvojio individualistički koncept vlasništva neizbježno postoji

samo jedna vrsta vlasništva. Postojanje druge vrste prava vlasništva značilo bi da vlasništvo
jedne vrste ovlašćuje svojega nositelja drukčije od vlasništva druge vrste. Feudalni pravni poretci
poznavali su dvije vrste vlasništva: vrhovno i koristovno (niže) koje su bile različitoga sadržaja.

Dok je naše građansko pravo bilo uključeno u socijalistički pravni krug postojala su dva
paralelna sustava: vlasničkopravni i društvenovlasnički.
Pretvaranjem društvenoga vlasništva u pravo vlasništva uspostavljena je jednovrsnost prava
vlasništva.

PREDMET I OVLAŠTENICI PRAVA VLASNIŠTVA

Načelno je predmetom prava vlasništva sposobna biti samo pojedinačno određena tjelesna stvar:
1. pokretnina
2. ili nekretnina.
Pravo se vlasništva u pravilu proteže i na sve pripadnosti neke stvari: na njene dijelove, prirast,
plodove i pripatke.

Ipak neće se pravo vlasništva protezati:

a) na zgrade koje su od zemljišta odvojene nekim stvarnim pravom (npr. pravom građenja),
b) na zgrade koje su sa zemljištem povezane samo radi neke prolazne namjene (npr.
montažni objekti za potrebe gradilišta),

Page 44
 c) na strojeve i druge uređaje ako je u zemljišnim knjigama zabilježeno da su oni vlasništvo
neke druge osobe.

Načelno svaka fizička i pravna osoba može biti nositelj prava vlasništva. Ako se radi o strancima
to su fizičke osobe koje nemaju državljanstvo RH i pravne osobe koje imaju registrirano sjedište
izvan područja RH. Suvremeni pravni poretci priznaju strancima jednaku sposobnost da budu
nositelji stvarnih prava kao i domaćim državljanima. Uvjeti za to određeni su zakonom.

Na nekretninama stranci mogu stjecati pravo vlasništva s tom razlikom da ako stječu na temelju
nasljeđivanja potrebna je uzajamnost (reciprocitet) što znači da se strancima čija država uskraćuje
stjecanje prava hrvatskim državljanima događa isto kada nasljeđuju u RH. Ako stranci stječu
pravo vlasništva na nekretninama na temelju pravnoga posla tada se pored uzajamnosti traži i
odobrenje javne vlasti za to stjecanje. To odobrenje daje ministar pravosuđa bez čije je suglasnosti
pravni posao ništetan.

Stranci su potpuno isključeni od mogućnosti stjecanja prava vlasništva:

1. na nekretninama koje se nalaze na području za koje je radi zaštite interesa i sigurnosti RH
određeno da na njemu stranci ne mogu imati pravo vlasništva,
2. stranci ne mogu stjecati pravo vlasništva na poljoprivrednom zemljištu prema zakonu o
poljoprivrednom zemljištu,
3. stranci ne mogu stjecati pravo vlasništva ni na zaštićenim dijelovima prirode.

Stranci mogu biti vlasnici pokretnina bez ograničenja kao i nositelji drugih stvarnih prava na
pokretninama i nekretninama.

GRANICE VLASNIKOVE PRAVNE VLASTI

Čimbenici koji određuju vlasnikovu pravnu vlast su s jedne strane samo pravo vlasništva, a s
druge ograničenja (postoje na temelju zakona, pravnih poslova, tuđih prava). Vraćanje
vlasnikove pravne vlasti na područje s kojega je bila potisnuta djelovanjem nekoga ograničenja
zbiva se samim prestankom toga ograničenja. To je elastičnost ili rekadentnost prava vlasništva.

Zakonska ograničenja vlasništva

Zakonska ograničenja prava vlasništva mogu biti opća i posebna.

Opća ograničenja tiču se:

1. socijalne vezanosti vlasništva (“vlasništvo obvezuje”),
2. dužnosti obzirnoga postupanja prema općim i tuđim interesima koji nisu protivni
njegovom pravu,
3. zabrane šikane (nitko se nije ovlašten služiti svojim pravom s jedinim ciljem da se
drugome nanosi šteta ili smetnja,
4. krajnje nužde što znači da vlasnik nije ovlašten spriječiti tuđi zahvat na svojoj stvari ako je
on učinjen u krajnjoj nuždi, dakle da bi se otklonila šteta koja neposredno prijeti, a veća je
od štete nastale tim zahvatom, i
5. trpljenje zahvata izvan dosega vlasnikovih interesa (vlasnik nije ovlašten isključiti nečije
zahvate na tolikoj visini ili dubini ako nema za to nikakav opravdani interes - npr. zračni
promet iznad površine svoga zemljišta, rudarenje, izgradnja tunela, crpljenje podzemne vode).
Ako pak postoji opravdani interes vlasnik može tražiti zabranu takvih tuđih zahvata koji su
poduzeti na određenoj visini ili dubini.

Page 45
Posebna zakonska ograničenja vlasništva su ona kojima zakonodavac, radi zaštite interesa i sigurnosti
države, prirode, ljudskoga okoliša i zdravlja ljudi, ograničava izvršavanje prava vlasništva određenih vrsta
stvari, za određene situacije. Ta se ograničenja nalaze u različitim propisima, npr. građevinskim,
prometnim, zdravstvenim, ekološkim, sigurnosnim itd.
 Sadržaj posebnih ograničenja vlasništva može biti takav da ona nameću vlasniku da u
pogledu svoje stvari nešto trpi ili propušta – NEGATIVNA OGRANIČENJA, ili mu
stavljaju u dužnost da nešto čini u pogledu svoje stvari – POZITIVNA OGRANIČENJA.

Djelovanje ograničenja
 Zbog toga što norme pravnog poretka nešto zabranjuju ili neređuju glede određene vrste
stvari, NE MIJENJA SE SADRŽAJ PRAVA VLASNIŠTVA.
 Vlasnik nema pravo na naknadu za zakonska ograničenja kojima je podvrgnut glede svoje
stvari.

Ograničenja prava vlasništva djelovanjem tuđih prava

 Postoje i ograničenja prava vlasništva djelovanjem tuđih prava (npr. služnosti, založna
prava). Obvezna prava ne djeluju u načelu ograničavajuće jer su njihovi objekti činidbe.
Postoje, međutim, izuzeci kod najma i zakupa.
 Svako apsolutno pravo koje netko ima na vlasnikovoj stvari, djeluje ograničavajuće na
vlasnikovu pravnu vlast glede te stvari i to onako kako bi djelovalo i zakonsko
ograničenje vlasništva ako bi imalo sadržaj kakav ima to subjektivno pravo.
 Tuđa relativna prava (prava iz obveznih odnosa) ne utječu neposredno na sadržaj
vlasnikove pravne vlasti u pogledu stvari, nego tek posredstvom toga što osoba koja je
vlasnik stvari ima obvezu izvršiti neku činidbu određenoj osobi.

Ograničenja prava vlasništva mogu biti uspostavljena i vlasnikovim raspolaganjem. Ona trebaju
djelovati prema svim trećim osobama. Primjer može biti zabrana otuđenja ili opterećenja za koju je
temelj najčešće ugovor, ali i oporuka (npr. darujem ti kuću, ali je ne smiješ prodati ili založiti).

Da bi zabrana otuđenja ili opterećenja djelovala i prema trećima, potrebno je da budu

kumulativno ispunjene dvije pretpostavke:
da je zabrana osnovana u korist bračnoga druga, djeteta, roditelja, posvojenika ili
posvojitelja te
da je upisana u zemljišnu knjigu.

Osim toga moguće je da vlasnik svojim očitovanjem volje ograniči pravo vlasništva kakvim
uvjetom ili rokom (uvjetovanje i oročavanje). Npr. darujem ti kuću, ali nakon deset godina će vlasnik
postati N. N. Uvjetovanje i oročavanje prava vlasništva djelovat će i prema trećima ako je upisano
u zemljišnu knjigu odnosno drugi javni upisnik. Na taj način nastaje prethodno i potonje
vlasništvo.
7. STJECANJE PRAVA VLASNIŠTVA

Opće pretpostavke stjecanja prava vlasništva su:

sposobnost predmeta da se na njemu stekne pravo vlasništva,
sposobnost stjecatelja da stekne pravo vlasništva na tom predmetu,
pravni temelj.

Page 46
Kao pravni temelj u našem pravnom poretku mogu poslužiti:
pravni poslovi kojima je cilj stjecanje prava vlasništva,
odluke vlasti (sudske ili upravne) usmjerene na stjecanje prava vlasništva,
nasljeđivanje,
neposredno zakon.

STJECANJE NA TEMELJU PRAVNOGA POSLA

Pokretnina
Pretpostavke koje se trebaju ispuniti da bi temeljem pravnoga posla sposobni stjecatelj stekao
pravo vlasništva na sposobnoj stvari su:
1. da postoji valjani pravni posao upravljen na prijenos prava vlasništva,
2. da je to pravni posao osobe koja je vlasnik stvari, ovlašten da tako raspolaže svojim
pravom,
3. da je na zakonom određeni način prenesena vlast na toj stvari stjecatelju.

 Vlasništvo pokretnine stječe se predajom stvari u samostalan posjed stjecatelja, ako je ta

predaja utemeljena na otuđivateljevom pravnom poslu usmjerenom na prijenos vlasništva
te stvari stjecatelju, a otuđivatelj je vlasnik stvari koji je ovlašten tako njome raspolagati.
 Pravni posao može biti jednostran (oporuka) ili dvostran (ugovor). Zaštita povjerenja u
pravnom prometu postoji i kod pokretnina.

Pretpostavke su da bi došlo do zaštite povjerenja:

1. objekt stjecanja je pokretnina,
2. stjecatelj je sklopio pravni posao s drugom osobom pravni posao usmjeren na prijenos
vlasništva koji je bio naplatan,
3. stjecatelju je stvar bila predana u samostalan i neposredan posjed,
4. stjecatelj je bio u dobroj vjeri,
5. pokretnina nije izišla iz posjeda pravoga vlasnika protiv njegove volje.

Nekretnina
 Pravo vlasništva na nekretnini stječe se tek nakon upisa u zemljišnu knjigu. Iznimka je
izvanknjžno stjecanje temeljem odluke suda ili drugoga tijela vlasti koja osniva vlasništvo
bez upisa u zemljišnu knjigu kao i kod netočnoga upisa jer je tada pravi vlasnik
izvanknjižni vlasnik.

Posebne pretpostavke stjecanja prava vlasništva na nekretninama na temelju pravnog posla su:
1. da kao pravni temelj
postoji valjani pravni posao usmjeren na prijenos otuđivateljevog prava vlasništva
određene nekretnine na stjecatelja ili u cijelosti ili u nekom dijelu;
da je to pravni posao vlasnika nekretnine kojim on stjecatelju prenosi pravo
vlasništva te nekretnine u granicama svoje ovlašti da raspolaže s tom stvari
2. da je izvršen čin koji je zakonom određeni način stjecanja nekretnine na tom pravnom
temelju, a to je upis stjecateljevog prava vlasništva u zemljišnu knjigu, ODNOSNO, za
slučaj da nije upisana nekretnina onda polaže odgovarajuće tabularne isprave pred sud.

STJECANJE NA TEMELJU ODLUKE SUDA ILI DRUGE VLASTI

Page 47
Pravo vlasništva se može steći na temelju odluke suda ili odluke druge javne vlasnit, ali
jedino:
u slučajevima predviđenim zakonom
na način i pod pretpostavkama koje zakon za to određuje.

 Pravni temelj stjecanja prava vlasništva može biti samo kondemnatorna odluka koja je
usmjerena na promjenu dotadašnjega prava vlasništva određene stvari, dakle odluka
kojom se odlučuje da će vlasnik određene stvari postati osoba koja do tada to nije bila.
Sudska odluka mora biti pravomoćna, a odluka upravne vlasti konačna.
 Načelno se sudskom odlukom vlasništvo stječe derivativno iako može i izvorno. Ne dira
se u prava trećih osoba koja su postojala na stvari.
 Iako se temeljem sudske odluke ili odluke drugoga tijela vlasti pravo vlasništva
nekretnine stječe i bez upisa u zemljišnu knjigu, stjecatelj je ovlašten ishoditi upis tako
stečenoga prava u zemljišnu knjigu. Dobro je da to što prije učini jer bi temeljem pravila o
zaštiti povjerenja u zemljišnu knjigu mogao eventualno izgubiti pravo vlasništva.

Stjecanje na temelju sudske ili druge odluke javlja se u mnogim slučajevima:

1. Stjecanje na temelju odluke o razvrgnuću suvlasništva (pravomoćno rješenje o
razvrgnuću je pravni temelj, a upis u zemljišnu knjigu je način stjecanja),
2. Stjecanje na temelju rješenja o dosudi. To je odluka kojom sud u ovršnom postupku
odlučuje tko je stekao pravo vlasništva stvari (nekretnine) prodane ovršnom prodajom.
3. Stjecanje na temelju odluke o konfiskaciji. Konfiskacija je prisilno oduzimanje prava
vlasništva aktom sudske ili druge javne vlasti koje se provodi kao kazna ili kao zaštitna
mjera. Konfiskaciju određuju posebni propisi (kaznenopravni, carinski i dr.).
4. Stjecanje na temelju odluke o izvlaštenju. Odluka kojom je prihvaćen prijedlog o
izvlaštenju (rješenje o izvlaštenju) je pravni temelj na kojem korisnik izvlaštenja stječe
pravo vlasništva nekretnine koja je predmet izvlaštenja. Pravo na posjed izvlaštene
nekretnine stječe korisnik izvlaštenja danom pravomoćnosti rješenja o izvlaštenju pod
pretpostavkom da je do tada isplatio naknadu izvlašteniku ( u novcu ili u obliku druge
nekretnine), a ako to nije učinio onda tek danom kada izvrši tu svoju obvezu prema
izvlašteniku.
5. Stjecanje na temelju odluke o komasaciji. Komasacija je oduzimanje zemljišta na nekom
području koja se provodi aktom javne vlasti u općem interesu da se zemljište može što
bolje iskorištavati. Rascjepkane zemljišne čestice s cijeloga jednoga područja oduzimaju se
njihovim vlasnicima i uključuju u tzv. komasacijsku gromadu, da bi ih se potom
preraspodijelilo tako što će se ranijim vlasnicima dati iz te gromade odgovarajuće
komplekse zemljišta, i to što veće i pravilnije kako bi bili pogodniji za poljoprivrednu
proizvodnju.
Arondacija se prije provodila i predstavljala je svojevrsno izvlaštenje nalik na komasaciju
koje se provodilo radi zaokruživanja velikih poljoprivrednih dobara na štetu privatnih
imanja. Danas više ne postoji u našem pravnom poretku jer je prestao važiti Zakon o
arondaciji.
6. Stjecanje na temelju odluke o naknadi za oduzetu imovinu. Na temelju rješenja o naknadi
za oduzetu imovinu (tzv. rješenja o denacionalizaciji) koje na zahtjev prijašnjega vlasnika
donosi županijski ured u postupku za naknadu oduzete imovine (tzv. postupak
denacionalizacije) stječe ovlaštenik naknade pravo vlasništva onih stvari koje mu se daju
na ime naknade u naturi, odnosno stječe tražbinu naknade u novcu ili vrijednosnim
papirima. To je uređeno Zakonom o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme

Page 48
 jugoslavenske komunističke vladavine (popularno nazvanoga Zakon o denacionalizaciji)
koji je donesen 1996. godine. Taj je zakon lex specialis u odnosu na ZV.

Ovlaštenik naknade je u prvom redu prijašnji vlasnik, njegovi nasljednici (samo prvi nasljedni
red, a ne oporučni ni ostali nasljednici). Naknada se samo iznimno daje u naturi. Ako je stvar
poboljšana vlasnik je dužan priznati suvlasništvo ili isplatiti naknadu za poboljšice, a do tada mu
posjednik nije dužan predati neposredan posjed stvari.

Denacionalizacija je očito postavljena s ciljem da se što manje zadire u postojeće socijalne odnose
jer iako je rješenjem o naknadi za oduzetu imovinu postao opet vlasnikom teško je ostvariti pravo
na neposredan posjed te imovine.

STJECANJE NASLJEĐIVANJEM

 Da bi se pravo vlasništva steklo na temelju nasljeđivanja treba pored općih

pretpostavki stjecanja prava vlasništva (stvar sposobna, stjecatelj sposoban,
postoji pravni temelj stjecanja), da su ispunjene sve one zakonske pretpostavke
pod kojim određena osoba postaje sveopćim pravnim sljednikom dotadašnjeg
vlasnika stvari.
 Za stjecanje prava vlasništva temeljem nasljeđivanja nije potrebna predaja
nekretnine, niti upis u zemljišne knjige, nego se pravo vlasništva stječe na
temelju samog zakona.

Pored općih pretpostavki pretpostavke stjecanja prava vlasništva su još i:

A) Da je dosadašnji vlasnik stvari umro
B) Da je stvar nakon njegove smrti u sastvu njegove ostavine
C) Da je stjecatelj smrću dotadašnjeg vlasnika stekao nasljedno pravo, pa je njegov nasljednik.

Nasljednik je stekao pravo vlasništva svake pojedine ostaviteljeve stvari samim time što je
naslijedio ostavitelja. Ovlašten je upisati svoje pravo vlasništva u zemljišnim knjigama tek pošto
rješenjem o nasljeđivanju bude utvrđeno da je on doista nasljednik. Stjecanje vlasništva
nasljeđivanjem je derivativno (izvedeno) stjecanje.

Da ne bi stvari koje su bile u društvenom vlasništvu ostale bez pravnoga subjekta, zakonom je u
nas postavljena predmnjeva o pravnom sljedništvu RH glede stvari koje su bile u društvenom
vlasništvu.

STJECANJE STVARI U VLASNIŠTVO NA TEMELJU ZAKONA

Pravo vlasništva će se stjecati na temelju zakona u slučajevima kada stjecanje ne nastupa na

nekom drugom pravnom temelju. Onaj kome se glede neke stvari ispune zakonom određene
pretpostavke stjecanja, stječe pravo vlasništva te stvari u trenutku njihovoga ispunjenja.
Temeljem zakona pravo se vlasništva stječe izvorno (originarno).

ZV je kao stjecanje na temelju zakona utvrdio:

1. stjecanje prisvojenjem i nalazom,
2. stjecanje napuštenih nekretnina,
3. stjecanje priraštaja stvari,
4. stjecanje ubiranjem i
5. stjecanje dosjelošću.
Page 49
1. Stjecanje prisvojenjem i nalazom stvari

a) Prisvojenje (okupacija)

Prisvojenje (okupacija) je stjecanje prava vlasništva na temelju zakona uzimanjem u

samostalan posjed određene stvari s namjerom da je se prisvoji.

U našem pravnom poretku dolaze u obzir da budu stečene prisvojenjem:

1. ničije stvari i
2. one stvari u javnom vlasništvu koje su namijenjene za prisvajanje iz njih.

Ničije stvari su one stvari koje nisu u vlasništvu niti jedne osobe, bilo da su izvorno ničije,
bilo da su napuštene.
U izvorno ničije stvari još se mogu ubrojiti mnoga prirodna dobra koja izdvajanjem u zasebnu
stvar postaju izvorno ničija stvar.

Napuštene stvari su one koje je dotadašnji vlasnik napustio odrekavši se prava vlasništva
(izgubljene, zaboravljene i u nuždi napuštene stvari nisu napuštene).
U nas se ne može prisvojenjem steći vlasništvo na nekretnini koja je ničija.

Zakon može ograničiti mogućnost prisvojenja pojedinih vrsta pokretnina tako da se razlikuju:
a) ničije stvari čije prisvojenje je slobodno i
b) ničije stvari koje se može steći samo ako se ima pravo na prisvojenje (npr. pravo lova, ribolovna
dozvola i dr.).

 Pravo eksploatacije rudnoga blaga imaju samo određene pravne osobe (trgovačka društva
ili obrtnici koji su registrirani za obavljanje te djelatnosti) na temelju odobrenja koje im je
dala nadležna vlast.
 Za sve što prelazi okvire opće uporabe voda (izdvajanje vode za piće, sanitarne potrebe i
druge potrebe domaćinstva bez posebnih naprava je dopušteno kao i uporaba voda za
kupanje i rekreaciju) potrebna je vodopravna dozvola. Ipak vlasnik može koristiti
oborinske vode koje se skupljaju na njegovom zemljištu, podzemne vode na njegovom
zemljištu, kao i vode koje izviru na njegovom zemljištu za što mu nije potrebna nikakva
dozvola.
 Pitome i pripitomljene životinje redovito su u nečijem vlasništvu. Divlje životinje se dijele
na divljač i ostale divlje životinje. Divljač prisvojenjem može steći samo onaj koji ima
pravo lova, dok ostale životinje svatko može steći prisvojenjem.
 Morske ribe su ničija stvar, ali se mogu steći prisvojenjem jedino na temelju povlastice za
gospodarski ribolov, odnosno dozvole za rekreacijsko-športski ribolov. Slatkovodne ribe i
druge vodene životinje ako su u otvorenim ribolovnim vodama mogu se steći
prisvojenjem samo na temelju odobrenja za gospodarski ribolov, odnosno dozvole za
športski ribolov.

b) Nalaz

Koje su pretpostavke za stjecanje prava vlasništva nalazom stvari?

Što ako se vjerovnik javi i kaže da ne želi tu stvar?

Page 50
  Izgubljena stvar je pokretna stvar na kojoj nitko nema faktičnu vlast, a iz vlasti
dotadašnjega posjednika izašle su bez njegove volje. Tu spadaju izgubljene, sakrivene i
ukradene stvari, ali ne i napuštene. Nalaz izgubljene stvari je čin uzimanja izgubljene
stvari u posjed. S obzirom da je moguće da ima više nalaznika stvari oni imaju pravo na
nalazninu na jednake dijelove.
 Nalaznik je dužan nađenu stvar bez odgađanja predati onome tko ju je izgubio ili
njezinom vlasniku. Nalaznik ima pravo na nalazninu i na naknadu nužnih troškova u vezi
s nađenom stvari. Nalaznik koji nije nađenu stvar predao osobi koja ju je izgubila ili
vlasniku dužan ju je bez odgađanja predati najbližem nalaznom uredu (vodi ih MUP)
osim ako nije po općem mišljenju zanemarive vrijednosti.
 Nalazni ured je dužan stvar čuvati, no ako je stvar pokvarljiva ili su troškovi za njezino
čuvanje i održavanje nerazmjerni njezinoj vrijednosti, neće se čuvati stvar nego će se
prodati na javnoj dražbi.
 Nalaznik ima pravo na nalazninu u iznosu od 10% od prometne vrijednosti procjenjive
stvari, no osoba koja duguje nalazninu može zahtijevati da se ta njezina obveza pravično
smanji ako bi predstavljala nerazmjerno veliku korist za nalaznika s obzirom na prilike
nalaznika i dužnika nalaznine. Ako se vrijednost stvari ne može procijeniti tada nalaznik
može zahtijevati da se odredi pravičan iznos nalaznine.
 Nalaznik ima pravo da se njemu preda u neposredan posjed stvar koju je bio našao,
odnosno novac dobiven njezinom prodajom, ako je bezuspješno protekao jednogodišnji
rok od objave oglasa o nalazu. Time nalaznik još nije postao vlasnik, a to će moći postati
samo ako se ispune pretpostavke za stjecanje dosjelošću (uzet će se da je pošten ako ne zna
niti bi mogao znati čija je nađena stvar).

Nalaz blaga. Blago su novac, dragocjenosti i druge pokretne stvari od vrijednosti, kao i arhivska
građa, koje su tako dugo bile sakrivene u nekoj nekretnini da se njihov vlasnik više ne može
utvrditi. I sam vlasnik može biti nalaznik stvari. Nalaznikova je dužnost da stvar uzme u posjed
za Republiku Hrvatsku i da o nalazu blaga bez odgađanja obavijesti najbliži nalazni ured. RH
stječe na temelju zakona vlasništvo nađenoga blaga samim činom nalaznikova uzimanja blaga u
posjed.

Nalazni ured objavljuje oglas, pa ako se nitko ne javi blago ostaje u vlasništvu RH, a ako se
vlasnik javi njemu se blago predaje.

Nalaznik i vlasnik nekretnine imaju pravo na nagradu od RH veliku barem kao nalaznina, ali
nikada veću od vrijednosti blaga. Pravo na nagradu pripada im svakome po pola. Jednako tako
imaju i pravo na naknadu nužnih troškova.

RH može, ako se tako diskreciono ocijeni, predati blago nalazniku i vlasniku nekretnine te tako
prestaju njezine obveze isplate nagrade i nužnih troškova, a otvara se mogućnost stjecanja
vlasništva na blagu za nalaznika i vlasnika nekretnine.

2. Stjecanje napuštenih nekretnina

Napuštene nekretnine prelaze po zakonu u vlasništvo RH. To se odnosi i na napuštanje

suvlasničkoga dijela.

3. Stjecanje priraštaja stvari

Page 51
Priraštaj je korist od vlasnikove stvari, koja nastaje činom odvajanja od vlasnikove stvari u
novu, samostalnu stvar (odvajanje plodova, odvajanje dijelova stvari), ili činom sjedinjenja
tuđe stvari s vlasnikovom, ili činom tuđe prerade vlasnikove stvari u novu stvar.

Postoji unutrašnji priraštaj vlasnikove stvari - to je ona stvar koja je nastala odvajanjem od
vlasnikove (plod, dio koji se osamostalio) i vanjski priraštaj stvari - stvar koja se sjedinila s
vlasnikovom bilo da joj je:
prirasla, postavši njezinim sastavnim dijelom,
da se zajedno s vlasnikovom stvari pretvorila u novu stvar,
nastala tuđom preradom vlasnikove stvari u novu stvar.

Po načelu supstancije koristi od neke stvari pripadaju onome čija je to stvar. Prihvaćaju ga pravni
poretci kontinentalnoeuropskoga pravnoga kruga. Po proizvodnom načelu koje je bilo
prihvaćeno u srednjovjekovnim pravima, priraštaj je pripadao u prvom redu onome tko ga je
proizveo. Danas u suvremenim pravnim poretcima supstancijalno načelo djeluje kao opće
pravilo, a proizvodno kao iznimka, koja je naravno jača od pravila.

Stjecanje nove stvari koja se odvojila od vlasnikove

Od stvari koja već postoji mogu se u nove stvari odvojiti njezini plodovi i njezini dijelovi.
Neodvojeni plod još nije samostalna stvar nego je odvojivi dio matične stvari.

Odvajanjem stječe pravo vlasništva ploda ili odvojenoga dijela:

1. vlasnik matične stvari,
2. samostalni posjednik stvari,
3. plodouživatelj,
4. nesamostalni posjednik, ali pošteni,
5. nositelji prava koje ovlašćuje na ubiranje plodova (založni vjerovnik, nositelj služnosti
uporabe) stječu vlasništvo plodova ne odvajanjem nego ubiranjem za sebe,
6. obveznopravni ovlaštenik (zakupnik npr.) ima ispred svih navedenih osoba prednost
prigodom stjecanja plodova.

Stjecanje stvari koja se sjedinila s vlasnikovom

Sjedinjenje stvari je rezultat fizičkoga odnosno kemijskoga procesa kojim se stvari
pomiješaju (commixtio) ili smiješaju (confusio) u jedno.
Do sjedinjenja stvari dolazi djelovanjem prirodnih sila ili djelovanjem ljudi.

Sjedinjenje može biti trajno ili privremeno. Ako se stvari mogu razdvojiti svakomu će se vratiti
ono što je njegovo. Međutim, rastavljanje nekad nije moguće faktično ili gospodarski (ako bi
troškovi rastavljanja bili nerazmjerno veliki).

Trajno sjedinjenje stvari različitih vlasnika može biti u slučaju da je:

1. tuđa stvar prirasla vlasnikovoj postavši njezinim sastavnim dijelom, ili
2. da su se stvari različitih vlasnika sjedinile u novu stvar.

Prirastanjem neke stvari kao sporedne tuđoj stvari kao glavnoj stekao je vlasnik glavne stvari i
sporednu. Vlasnik glavne stvari dužan je naknaditi korist koju ima od prirastanja bivšem
Page 52
vlasniku sporedne stvari. Ulaganje u neku stvar, u radu i novcu, smatra se prirastanjem glavnoj
stvari.

Prirastanje sporedne stvari glavnoj može biti:

1. prirastanje pokretnine pokretnini,
2. prirastanje pokretnine nekretnini i
3. prirastanje nekretnine nekretnini.

Ad 1. Prirastanje pokretnine pokretnini može se dogoditi u sljedećim slučajevima:

a) sjedinjenje pokretnih stvari u užem smislu (fizičko sjedinjenje - npr. bojanje tuđe pokretne
stvari svojom bojom),
b) miješanje krutih stvari (commixtio),
c) miješanje tekućina (confusio),
d) ulaganje rada i novca u pokretninu. Glavna stvar određuje bit cjeline, odnosno ono što je
priraslo postaje vlasništvo vlasnika glavne stvari.

Ad 2. Kod prirastanja pokretnine nekretnini uvijek je nekretnina glavna stvar. Zbog djelovanja
načela superficies solo cedit kada se s nečijom nekretninom trajno spoji tuđa pokretna stvar ta stvar
prirasta kao sporedna toj nekretnini kao glavnoj, pravno pripada onome tko je vlasnik te
nekretnine.
Slučajevi prirasta pokretnine tuđoj nekretnini su:
a) sijanje i sađenje na tuđem zemljištu (vlasnik sjemena i sadnica ima pravo tražiti naknadu),
b) izgradnja zgrade na tuđem zemljištu i
c) ugradnja tuđega materijala.

Građenje na tuđem zemljištu je slučaj prirastanja pokretnih stvari nekretnini. Razlikuju se tri
različite situacije ili slučaja.

Prvi je slučaj kada vlasnik zemljišta ne zna da netko samovlasno gradi zgradu na njegovom
zemljištu. Nikakvu ulogu ne igra je li graditelj znao ili nije da gradi na tuđem zemljištu. Zgrada u
ovom slučaju postaje vlasništvo vlasnika zemljišta. Graditelj može potraživati naknadu za
vrijednost uloženoga rada i materijala, ali vlasniku zemljišta možda takva zgrada ne treba pa
može tražiti da se uspostavi prijašnje stanje. U tom slučaju graditelj je dužan zemljište dovesti u
prijašnje stanje, a naknada mu ne pripada (može jedino odnijeti materijal).

Drugi je slučaj kada je graditelj pošten (ne zna da gradi na tuđem zemljištu niti je to morao
znati), a vlasnik zemljišta nije pritom postupao pošteno jer je znao za gradnju, a nije je bez
odgode zabranio. Tu dolazi do inverzne primjene načela superficies solo cedit, naime izgradnjom
zgrade graditelj će steći vlasništvo cijele nekretnine. Prijašnji vlasnik zemljišta ima samo pravo da
traži naknadu tržišne vrijednosti toga zemljišta. Međutim, do izloženoga stjecanja vlasništva
dolazi tek pošto je zgrada izgrađena, a ne već time što se gradi. Dok je gradnja u tijeku radi se
samo o ugrađivanju materijala u vlasnikovo zemljište, a tek završetkom izgradnje nastupaju
spomenuti učinci jer vlasnik zemljišta može tijekom izgradnje tražiti prestanak uznemiravanja.

Treći je slučaj kada graditelj nije pošten (znao je ili je morao znati da gradi na tuđem), ali ni
vlasnik zemljišta nije bio pošten (znao je za građenje, a nije ga bez odgađanja zabranio). Zemljište
sa zgradom pripada vlasniku zemljišta, ali on ne može tražiti uspostavu prijašnjega stanja.
Graditelj može tražiti naknadu vrijednosti zgrade ili uspostaviti svojom voljom prijašnje stanje,
na svoj trošak i uzeti za sebe svoj materijal.

Page 53
Prekoračenje međe građenjem
 To je specifičan slučaj kada nečija zgrada dijelom zahvati tuđe zemljište. Tada vlasnik
zemljišta koje je zahvaćeno dijelom tuđe nekretnine ima pravo zahtijevati uspostavu
prijašnjega stanja, a pripada mu i pravo na naknadu štete. Osim toga on može zahtijevati
da vlasnik zgrade otkupi po tržišnoj cijeni cijelu zemljišnu česticu koja je zahvaćena.
 Ipak, ako je graditelj bio pošten, a uspostava prijašnjega stanja nije moguća bez znatnije
štete ili nerazmjerno velikih troškova, graditelj ima pravo otkupiti po tržišnoj cijeni cijelu
zemljišnu česticu koja je zahvaćena dijelom njegove zgrade. Dok se to ne dogodi, odnosno
dok se na zahvaćenom zemljištu nalazi dio tuđe zgrade, uzima se da postoji stvarna
služnost imati dio svoje zgrade na tuđem zemljištu (to je naplatno pravo, a plaća se u
visini zakupnine za takvo zemljište).

Građenje tuđim materijalom

 Činjenica da je zgrada izgrađena tuđim materijalom ne utječe na vlasništvo nekretnine.
Ako je netko na svojem zemljištu izgradio zgradu od tuđega materijala to je ipak njegova
zgrada jer je dio njegovoga zemljišta. Ako se tuđi materijal može odvojiti bez nerazmjerno
velikih troškova onda će se to i učiniti. Ne može li ga se odvojiti onda postaje dio
nekretnine, a bivši vlasnik materijala ima tada samo pravo zahtijevati naknadu toga
materijala. Poštenje ili nepoštenje, kao ni vrijednost zemljišta i tuđega materijala ne igraju
pritom nikakvu ulogu.
 Dogradnjom, nadogradnjom, preuređenjem (adaptacija) ili ulaganjem u tuđu zgradu ne može se
steći vlasništvo tuđe nekretnine. Odatle može proizići samo obvezno pravo da se
zahtijeva naknada za to ulaganje, odnosno troškove.

Ad 3. Prirastanje nekretnine nekretnini može se dogoditi djelovanjem prirodnih sila ili osoba, a
osobito djelovanjem vode.
Naplav (alluvio) je zemljište i druge tvari koje voda postupno, neprimjetno odnosi s jednoga
zemljišta i taloži ga na drugom.
Naplav prirasta tome zemljištu i na njega se proširilo vlasništvo vlasnika toga (obalnoga)
zemljišta. Analogija se primjenjuje i na ono što vjetar neprimjetno donese s jednoga na drugo
zemljište.

Otrgnuta zemlja (avulsum) je komad zemlje koji je voda, osobito kod poplava i bujica,
otkinula od nekoga zemljišta, pa ga je potom pripojila drugom zemljištu.
Vlasnik otrgnutoga komada zemlje ovlašten ga je vratiti odvajanjem od zemljišta kojem ga je
voda pripojila, u roku od godine dana. Nakon toga roka otrgnuti komad zemlje postat prirast će
zemljištu kojem ga je voda pripojila.

Ako u vodotoku nastane otok (insula in flumine nata; otok rođen u rijeci), a nije opće dobro (u
našem suvremenom pravnom poretku vodotoci nisu opća dobra), tada otok koji je trajno nastao
u vodotoku pravno prirasta zemljištima koja leže duž toga otoka na obje obale po dužini
zemljišta, a u širinu do polovine vodotoka. Dakako, ako je otok nastao samo na jednoj polovini
vodotoka prirasta obalnim zemljištima na bližoj mu obali. Vodotok se također smatra
nekretninom, a sastoji se od korita tekuće vode, zajedno s obalama i vodom koja njime stalno ili
povremeno protječe.

Napušteno korito (alveus derelictus) je korito koje je ostalo napušteno time što je vodotok
prirodno ili umjetno skrenut.
Page 54
  U tom slučaju imaju zainteresirani priobalni vlasnici pravo da u roku od tri godine navedu
tok vode u ranije korito o svojem trošku, ako se to ne protivi planu regulacije toga
vodotoka. Ako se ne uspostavi prijašnji tok vode, vlasnici zemljišta koji zbog novoga toka
trpe štetu imaju pravo na naknadu iz ostavljenoga korita ili iz njegove vrijednosti. Što od
ostavljenoga korita ne pripadne kao naknada vlasnicima koji su pretrpjeli štetu
promjenom toka vode, to prirasta vlasnicima obalnih zemljišta. Samo u slučajevima ako
nitko nije bio vlasnik vodotoka, a time i njegovoga korita koje je voda napustila, bit će
mjesta primjeni ovih pravila.

Stjecanje nove stvari nastale sjedinjenjem stvari različitih vlasnika

 Pokretne stvari različitih vlasnika mogu se djelovanjem prirodnih sila ili ljudskoga rada
sjediniti (pomiješati ili smiješati) tako da niti jedna od njih ne nastavi svoju dotadašnju
egzistenciju, nego nastane nova stvar. Samo se pokretnine mogu tako povezati. Naziva se
još nenamjerno suvlasništvo (communio incidens).
 Ako nije moguće rastavljanje tada svakom vlasniku pripada po suvlasnički dio prava
vlasništva novonastale stvari, čija veličina zavisi od odnosa vrijednosti tih stvari u
trenutku njihovoga sjedinjenja u novu stvar. Nekrivi suvlasnik ima pravo zahtijevati da se
razvrgnuće provede isplatom u odnosu na onoga suvlasnika koji je kriv za sjedinjenje.
Ako za sjedinjenje nije kriv ni jedan suvlasnik, tada onaj čija je stvar više vrijedila u
trenutku sjedinjenja ima pravo isplatiti drugoga.

Stjecanje stvari koja je proizvod prerade tuđe stvari

 Prerada je pretvaranje stvari u novu stvar korisnim radom. Ako je preraditelj tuđu stvar
preradio na temelju ugovora o djelu i sl. s vlasnikom te stvari tada pravni odnos koji
postoji između njih određuje čiji je rezultat prerade. Samo se pokretnine mogu radom
pretvoriti u novu stvar, dok nekretnina ostaje ista bez obzira na promjene na njoj.
 Ako se vlasnikovu stvar koju je netko preradio može vratiti u prijašnje stanje, vlasniku će
se vratiti njegovo. Preraditelj ima pravo zahtijevati da je povrat u prijašnje stanje
nedopušten ako je novonastala stvar osobite umjetničke ili druge kulturne vrijednosti.
 Nije li moguće stvar vratiti u prijašnje stanje tada vlasnik prerađene stvari i preraditelj
postaju suvlasnici u razmjeru vrijednosti stvari i korisnoga rada. Ako je stvar prerađena
bez krivnje vlasnika tada on ima pravo na razvrgnuće suvlasništva isplatom.
 Može doći i do prerade više stvari koje su pripadale različitim vlasnicima tada nastaje
suvlasništvo među preraditeljem i svima čije su stvari prerađene u novu stvar.

4. Stjecanje ubiranjem
 Pravo vlasništva ploda njegovim ubiranjem stječu ovlaštenik prava služnosti uporabe,
nositelj založnoga prava na pokretnoj stvari koju neposredno posjeduje, kao i prava
izjednačenoga s pokretninom, vlasnik glede granja i korijenja tuđega drveća i ostaloga
raslinja koje je istrgnuto iz svojega zemljišta.

5. Stjecanje dosjelošću

Dosjelost (usucapio) je u širem smislu stjecanje prava neprekidnim izvršavanjem kroz

zakonom određeno vrijeme. U užem smislu dosjelost je stjecanje prava vlasništva neke stvari
neprekidnim samostalnim posjedovanjem te stvari kroz zakonom određeno vrijeme.
Page 55
  Stjecanje vlasništva dosjelošću je originarno, dakle bez upisa u zemljišnu knjigu.
Dosjelošću se faktično stanje pretvara u pravno stanje.
 Postoji redovita i izvanredna dosjelost. Za redovitu dosjelost traži se da posjed bude
zakonit, istinit i pošten, te da traje tri godine za pokretnine, a deset godina za nekretnine.
To je tzv. redovito vrijeme. Postoji i izvanredno vrijeme koje iznosi šest godina za
pokretnine, a dvadeset godina za nekretnine, a to je u slučaju ako bi se dosjelošću stjecalo
stvar u vlasništvu RH, županije, jedinice lokalne samouprave, odnosno s njima
izjednačenih pravnih osoba, odnosno u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne
traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe. Vidljivo je da
je tada rok dosjelosti dvostruko duži.
 Rok dosjelosti počinje teći onoga dana kada posjednik stekne posjed stvari, a završit će
posljednjega dana vremena potrebnoga za dosjelost ako u međuvremenu ne bude
prekinut, niti traje zastoj tijeka toga roka.

Do prekida roka dosjelosti će doći:

ako dosjedatelj izgubi samostalni posjed stvari,
ako prestane biti pošten posjednik,
ako posjednik prizna tuđe pravo vlasništva,
ako vlasnik podigne protiv njega tužbu .

 Prekid utječe na gubitak protekloga vremena.

 Zastojem roka dosjelosti ne prestaje dosijedanje nego se samo tijek dosjelosti produžuje za
onoliko koliko je trajao zastoj. Razlozi su kao i kod zastoja zastare tražbina (uređuje ZOO).
 Prenošenje posjeda derivativnim načinom na novoga posjednika ne prekida posjedovanje
pod pretpostavkom da su posjedi imali jednaku kakvoću.
 U pravilu se dosjelošću može steći svaka stvar osim onih koje nitko ne može steći u
vlasništvo. Ipak nekim posebnim propisima isključene su određene stvari od mogućnosti
stjecanja vlasništva na njima putem dosjelosti (npr. javno vodno dobro, šume i šumska
zemljišta ako su u vlasništvu RH). Ranije se nije moglo steći putem dosjelosti vlasništvo na
stvarima u društvenom vlasništvu.
 Dosjelošću se vlasništvo stječe izvanknjižno pa bi dosjedatelj trebao da se upiše u
zemljišnu knjigu jer iako je dosjelošću postao vlasnikom moguće je da izgubi taj status ako
bi treći na temelju pravnoga posla, u dobroj vjeri upisao u zemljišnoj knjizi svoje pravo
vlasništva te nekretnine.

Izvanredna dosjelost omogućuje da samostalni posjednik čiji je posjed barem pošten može steći
vlasništvo na pokretnini posjedovanjem kroz deset godina, a na nekretnini dvadeset godina.
Poštenje se uvijek predmnjeva. Izvanredno vrijeme dosjelosti je dvadeset godina za pokretnine, a
četrdeset godina za nekretnine u slučajevima koji su spomenuti kod redovite dosjelosti.
Mogućnost uračunavanja postoji i kod izvanredne dosjelosti ako dođe do promjene posjednika.
Postoji mogućnost kombiniranja rokova izvanredne i redovite dosjelosti ako su posjednici imali
različite kvalitete posjeda (npr. jedan je imao kvalificirani, a drugi samo pošten posjed).

8. ZAŠTITA PRAVA VLASNIŠTVA

Vlasnički zahtjev je vlasnikovo subjektivno pravo koje ga ovlašćuje da od osobe koja vrijeđa
njegovo pravo vlasništva zahtijeva onu činidbu kojom će se ukloniti tu povredu.
Page 56
Sadržaj vlasničkoga zahtjeva ovisi o tome kakva je povreda vlasništva tako da to može biti:
1. vlasnički zahtjev za povrat stvari (vindikacijski zahtjev) i
2. vlasnički zahtjev za prestanak uznemiravanja (negatorijski zahtjev).

 Vlasničke zahtjeve naziva se i vlasničkim tužbama prema tradiciji iz rimskoga prava iako
razlika postoji jer je vlasnički zahtjev subjektivno pravo zahtijevati od određene osobe
neku činidbu, dok je tužba procesna radnja.
 Vlasnik nije ovlašten svoj zahtjev ostvarivati putem ofanzivne samopomoći jer bi tada
postupio samovlasno. Ovlašten je zahtijevati jedino sudsku (ili upravnu) zaštitu.

Vlasničke tužbe su:

1. prava vlasnička tužba (reivindikacija, rei vindicatio),
2. tužba predmnijevanoga vlasnika za povrat stvari (actio Publiciana),
3. prava vlasnička tužba za prestanak uznemiravanja (actio negatoria) i
4. tužba predmnijevanoga vlasnika za prestanak uznemiravanja (publicijanska actio
negatoria).
 Sud o vlasničkoj tužbi sudi u parničnom postupku, po općim pravilima toga postupka.
 Vlasničke tužbe treba razlikovati od posjedovne zaštite. Dok je vlasničkom tužbom
postavljen zahtjev koji proizlazi iz povrede prava vlasništva, kod posjedovne tužbe
proizlazi iz povrede činjenice posjedovanja. Vlasničke tužbe nazivaju se još i petitorne.
Posjedovna se parnica vodi po pojednostavljenim pravilima.
 Vlasničke tužbe treba razlikovati od nasljedničke tužbe jer ove potonje zastarijevaju.
Vlasničke tužbe razlikuju se i od kondikcije (tužbe zbog stjecanja bez osnove) i od tužbi za
utvrđenje (deklaratorne tužbe) jer se kod ovih potonjih ne traži nikakvo dužnikovo
činjenje.

PRAVA VLASNIČKA TUŽBA (REIVINDIKACIJA)

Prava vlasnička tužba (reivindikacija, rei vindicatio) je tužba vlasnika protiv osobe koja
posjeduje njegovu stvar, kojom on, pozivajući se na svoje pravo vlasništva koje može
dokazati, traži od nje da mu stvar preda u posjed.

Aktivno je legitimiran za vlasničku tužbu vlasnik stvari koji je u stanju dokazati svoje pravo
vlasništva. To je vlasnik neposjednik ili vlasnik posredni posjednik. Također, legitimirani su i svi
suvlasnici zajedno i svi zajednički vlasnici zajedno, ali i svaki od njih pojedinačno pa i u odnosu
na druge suvlasnike i zajedničke vlasnike. Etažni vlasnici su također aktivno legitimirani.

Tužitelj mora dokazati svoje pravo vlasništva, a to znači i sve pretpostavke njegovoga stjecanja.
To znači da treba dokazati i vlasništvo svoga prednika. To je ponekad vrlo teško pa se kaže da je
to vražje dokazivanje (probatio diabolica). U praksi to i ne mora uvijek biti teško jer ako je pravo
vlasništva nekretnine upisano u zemljišnu knjigu na ime tužitelja nema potrebe za daljnjim
dokazivanjem.

Pasivno legitimirana osoba je posjednik stvari. Možda će to biti pomoćnik u posjedovanju pa će

on imenovati prednika odnosno navesti osobu u čije ime posjeduje stvar.

Page 57
Tužitelj mora dokazati osim vlasništva stvari i identitet stvari te da se stvar nalazi u posjedu
tuženika.

Tužbeni zahtjev kod prave vlasničke tužbe glasi na predaju stvari. Stvar treba biti individualno
određena jer ako se radi o generičnoj stvari može se staviti samo obveznopravni zahtjev za
naknadu štete.

Glavni zahtjev, a to je zahtjev za predaju stvari vlasniku nikada ne zastarijeva. Nasuprot tome,
sporedni zahtjevi (npr. za predajom koristi od stvari-plodova i za naknadu štete koje su nastale
pogoršanjem ili propašću stvari) podložni su zastarijevanju u roku od tri godine od dana predaje
stvari (vraćanja stvari vlasniku).

Troškovi poštenoga posjednika

Pošteni posjednik ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova za vrijeme dok je stvar
pošteno posjedovao.

 Nužni troškovi su oni bez kojih bi stvar propala, pogoršala se ili bi joj se vrijednost smanjila.
 Korisni troškovi su oni koji su pridonijeli povećanju vrijednosti stvari. Je li vrijednost stvari
povećana ili nije prosuđivat će se po objektivnom kriteriju, dakle prema tržišnoj
vrijednosti.
 Luksuzni ili raskošni troškovi su oni koje je posjednik učinio radi svojega zadovoljstva ili radi
uljepšavanja stvari. Za takve troškove nema se pravo zahtijevati naknada. Vlasnik može
ako to želi ponuditi naknadu i za luksuzne troškove, ali ako se to ne dogodi tada
posjednik ima pravo odnošenja (ius tollendi). Pravo odnošenja se ima samo u slučaju ako
se ono što je dodano vlasnikovoj stvari može od stvari odvojiti bez oštećenja same stvari.

Vlasnik će od naknade troškova poštenom posjedniku odbiti vrijednost plodova i drugih koristi
koje je posjednik imao od vlasnikove stvari.

Pošteni posjednik ima pravo zadržanja (ius retentionis) vlasnikove stvari dok mu ne budu
naknađeni troškovi na koje ima pravo.

Potraživanje troškova zastarijeva za tri godine od predaje stvari vlasniku.

Troškovi nepoštenoga posjednika

Nepošteni posjednik mora:

stvar predati vlasniku,
naknaditi sve štete koje su na njoj nastale za vrijeme dok ju je nepošteno posjedovao,
predati sve koristi (plodove, odvojene dijelove, koristi od uporabe),
naknaditi one koristi koje bi od stvari imao da ih nije zanemario.

 Zahtjev naknade zastarijeva u roku od tri godine od dana predaje stvari vlasniku.
 I nepošteni posjednik ima pravo na naknadu nužnih troškova, ali ne svih nego samo onih
koji bi bili nužni i vlasniku.
 Glede korisnih troškova treba razlikovati troškove koji su bili korisni da bi stvar dala
plodove od troškova korisnih za samu stvar. Ima se pravo zahtijevati naknadu onih
troškova koje je imao radi dobivanja tih plodova, ako bi ih imao dobar gospodar, no

Page 58
 nikada više od vrijednosti plodova koje je dužan predati. Naime, nepošteni je posjednik
dužan predati sve plodove. Glede troškova korisnih za samu stvar ima pravo na naknadu
za ono što je priraslo.
 Nepošteni posjednik nema pravo na naknadu luksuznih troškova, ali ima pravo odnošenja
ako se ono može izvršiti bez oštećenja stvari.
 Nepošteni posjednik nema pravo zadržanja vlasnikove stvari ako mu se troškovi ne
naknade nego mora stvar predati bez odgode.
 Pravo na protuzahtjev za naknadu troškova zastarijeva za tri godine od dana predaje
stvari vlasniku.

Tuženikovi materijalnopravni prigovori vlasnikovom zahtjevu

Prigovori se dijele na one koji vlasnički zahtjev negiraju, koji ga ukidaju i koji ga zaustavljaju.

Prigovori koji negiraju vlasnički zahtjev su oni kojima posjednik poriče istinitost činjeničnih
navoda na kojima se temelji vlasnički zahtjev tako da poriče da tužitelj ima pravo vlasništva one
stvari koju se od njega zahtijeva ili poriče da stvar koju ta osoba zahtijeva ima u svojem posjedu.

Prigovori koji ukidaju vlasnički zahtjev su:

a) da tužitelj više nije vlasnik stvari, ili
b) da tuženik više nije u posjedu te stvari.

Npr. tužitelj je tuženiku ili nekom trećem stvar valjano otuđio, da je stvar stečena od nevlasnika ili
dosjelošću. Tipičan je takav prigovor i onaj da je tužitelj bio stvar u svoje ime otuđio tuženiku dok
još ona nije bila njegova, ali da je to otuđenje naknadno postalo valjano time što su se ispunile
pretpostavke pod kojima bi otuđivatelj stekao vlasništvo te stvari (exeptio rei venditae ac
traditae). Ukidajući je prigovor tuženika i njegova tvrdnja da je stvar u međuvremenu propala,
uništena, potrošena i sl.

Prigovori koji zaustavljaju vlasnički zahtjev sastoje se u tvrdnji tuženika da ima pravo koje ga
ovlašćuje da posjeduje tu tužiteljevu stvar. To pravo može se zasnivati na ugovoru o najmu ili o
zakupu s tužiteljem, zatim na pravu koje je dobio od treće osobe (npr. podnajam) ili na pravu koje
je stečeno od bivšega vlasnika koji je svoje pravo prenio na sadašnjega vlasnika-tužitelja.

Nepošteni posjednik može uputiti prigovore koji tužbeni zahtjev negiraju, kao i neke od
prigovora koji tužbu ukidaju (ne može se pozvati na stjecanje od nevlasnika i dosjelošću jer se tu
traži pošten posjed). Nepošteni posjednik praktički ne može uputiti prigovore kojima bi
zaustavljao vlasnički zahtjev jer najčešće njegov posjed nije utemeljen na pravu.

Odluka suda i njezino provođenje

Ako sud utvrdi da je tužba bila opravdana donijeti će kondemnatornu presudu kojom će narediti
tuženiku da preda stvar tužitelju, odnosno onoj osobi koju je tužitelj odredio. U presudi će sud
navesti rok za dobrovoljno izvršenje onoga što je presudom naredio (paricijski rok). Ne izvrši li
tuženik presudu u paricijskom roku presuda postaje ovršna.

TUŽBA PREDMNIJEVANOGA VLASNIKA ZA POVRAT STVARI (PUBLICIJANSKA TUŽBA)

Page 59
Vlasnička tužba predmnijevanoga vlasnika za povrat stvari (publicijanska tužba, actio Publiciana) je
tužba kojom tužitelj, za kojega se u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom smatra da je vlasnik
stvari, traži od osobe koja tu stvar posjeduje da je preda u posjed njemu, ili osobi koju on odredi. Ovom se
tužbom može poslužiti i osoba koja nije u stanju dokazati svoje pravo vlasništva.

Ova se tužba oslanja na zakonsku predmnjevu vlasništva koja ima ofenzivno djelovanje, a
proizlazi iz činjenice bivšega posjedovanja te stvari. Tužitelj treba u postupku dokazati pravni
temelj stjecanja posjeda te stvari i istinit način svoga stjecanja. Predmnjeva neće nikada djelovati
u korist osobe koja nije bila pošteni posjednik te stvari. Predmnjeva vlasništva ne djeluje protiv
onoga tko stvar posjeduje po jednako jakom ili jačem pravnom temelju.

 AKTIVNO LEGITIMIRANA OSOBA za stavljanje neprave vlasnčke tužbe za povrat

stvari je onaj učiju korist djeluje zakonska predmnijeva s ofenzivnim djelovanjem da je
vlasnik stvari.

Predmnjeva vlasništva djeluje smo protiv posjednika koji (PASIVNO LEGITIMIRANA

OSOBA):
stvar posjeduje bez ikakvoga valjanoga pravnoga temelja ili
stvar posjeduje na temelju koji je slabiji.

Posjednikov je temelj posjedovanja stvari slabiji:

ako njegov posjed ili nije zakonit, ili nije istinit, ili nije pošten odnosno
iako mu je posjed zakonit, istinit i pošten, ne može označiti svoga prednika ili može
označiti samo sumnjivoga ili ako je njegov posjed stečen besplatno u odnosu na onoga
posjednika koji je stvar stekao naplatno.

Zbog jednostavnijega postupka jer se ne mora dokazivati pravo vlasništva, vlasnik će se redovito
koristiti publicijanskom tužbom jer je konačni rezultat jednak.

Tužitelj (aktivno legitimirana osoba) je predmnijevani vlasnik stvari. On treba dokazati temelj
svojega stjecanja stvari u samostalan posjed i istinit način toga stjecanja. Poštenje ne treba
dokazivati jer se ono predmnijeva.

Tuženik (pasivno legitimirana osoba) je osoba koja stvar posjeduje bez pravnoga temelja ili na
pravnom temelju koji je slabiji od tužiteljevoga.

Tužbeni zahtjev stavljen vlasničkom tužbom predmnijevanoga vlasnika ne razlikuje se od

zahtjeva koji bi bio stavljen pravom vlasničkom tužbom. Ne razlikuju se ni neki različiti sporedni
zahtjevi. Pored prigovora spomenutih kod reivindikacije postoje i specifični prigovori kod
publicijanske tužbe (npr. prigovor kojim se negira da je tužitelj ikada imao spornu stvar u samostalnom
posjedu).

Može doći do prerastanja publicijanskoga u reivindikacijski spor jer pravna kvalifikacija ne ovisi
o prosudbi tužitelja nego suda. Zato će sud redovito voditi postupak kao da je posrijedi
publicijanski tužbeni zahtjev, a tek ako se spor ne bi mogao riješiti na temelju predmnjeve o
vlasništvu, sud će taj isti postupak nastaviti dalje voditi kao da je posrijedi pravi vlasnički
zahtjev.

TUŽBA ZA PRESTANAK UZNEMIRAVANJA (NEGATORNA TUŽBA)

Page 60
Razlikuje se:
prava vlasnička tužba za prestanak uznemiravanja (actio negatoria) i
tužba predmnijevanoga vlasnika za prestanak uznemiravanja (publicijanska negatorija)
kao i
specijalne inačice ovih tužbi.

Prava vlasnička tužba za prestanak uznemiravanja (negatorna tužba, actio negatoria, tužba za
nepačanje) je tužba kojom vlasnik zahtijeva od osobe koja ga u izvršavanju njegovih vlasničkih
ovlasti bespravno uznemirava na neki drugi način, a ne oduzimanjem stvari, da to
uznemiravanje prestane.

Aktivno je legitimiran za ovu tužbu vlasnik-posjednik stvari kojega drugi bespravno

uznemirava u izvršavanju prava vlasništva. Tužitelj treba dokazati svoje pravo vlasništva.

Pasivno je legitimirana osoba koja neposredno uznemirava vlasnika, osoba po čijem se nalogu
vrši uznemiravanje i osoba u čijem se interesu vrši uznemiravanje. Primjeri uznemiravanja su
prisvajanje kakvoga stvarnoga ili obveznoga prava (zakupa, služnosti), samovoljno proširivanje
ili modificiranje prava. Uznemiravanje može biti učinjeno i indirektnim načinima (npr. imisijama,
verbalno itd.).

Tužbeni zahtjev je usmjeren na uspostavu prijašnjega stanja i propuštanje daljnjega

uznemiravanja. Sporedni zahtjevi mogu se ticati naknade štete.

Tužbe za prestanak uznemiravanja ne mogu zastarjeti.

Sud će svojom odlukom narediti tuženiku da izvrši činidbe kojima se uspostavlja ranije stanje i
zabraniti ponavljanje istoga ili sličnoga uznemiravanja. Ne izvrši li tuženik dobrovoljno u
paricijskom roku ono što je sud pravomoćnom presudom naredio, presuda postaje ovršna.

Tužba predmnijevanoga vlasnika za prestanak uznemiravanja (publicijanska negatorija)

Na ovu se tužbu primjenjuju pravila o vlasničkoj tužbi za prestanak uznemiravanja, ali među
ovim se tužbama ipak javljaju bitne razlike jer se negatorija temelji na pravu vlasništva, a
publicijanska negatorija samo na predmnjevi vlasništva.
Vlasnički zahtjevi u nekim posebnim postupcima

A. Vlasnikova brisovna tužba. Brisovnom tužbom zahtijeva nositelj knjižnoga prava povrijeđenoga
nevaljanim tuđim neistinitim upisom, da se izbriše taj neistiniti upis i time uspostavi prijašnje
zemljišnoknjižno stanje.

B. Vlasnikov izlučni zahtjev. Izlučni zahtjev je zahtjev treće osobe da se glede nekoga predmeta
proglasi nedopuštenom ovrha koju se vodi protiv ovršenika radi namirenja ovrhovoditeljeve
novčane tražbine, jer toj trećoj osobi pripada na tom predmetu pravo koje spriječava vođenje te
ovrhe. To je u biti negatorijski zahtjev. Može se postaviti osim u postupku ovrhe i u stečajnom
postupku.

Page 61
C. Vlasnikov opozicioni zahtjev. Opozicioni zahtjev je zahtjev ovršenika kojim on zahtijeva
da se utvrdi da postoje činjenice koje ukidaju ovrhovoditeljevo pravo koje bi se ostvarivalo
ovrhom, ili zaustavljaju njegovo djelovanje, čineći ovrhu nedopuštenom.

D. Vlasnikov adhezioni zahtjev u kaznenom postupku. Može se staviti glede zahtjeva za

naknadu štete, povrata stvari ili poništaja određenoga pravnoga posla i to u okviru kaznenoga
postupka ako se time ne bi znatno odugovlačio taj postupak. Pasivno su legitimirani okrivljenik,
sudionik u kaznenom djelu ili osoba kojoj su oni predali stvar na čuvanje. Sud može oštećenikov
zahtjev usvojiti u cijelosti, djelomično ili ne odlučiti o tom zahtjevu već vlasnika uputiti na
parnicu. No ako se odluči o tome u kaznenom postupku onda je to res iudicata (riješeni predmet)
te se mogu ulagati samo pravni lijekovi.

E. Vlasnikov zahtjev za uređenje međe. To je predmet posebnoga izvanparničnoga postupka. Sud

obnavlja nespornu među ako prijeti opasnost da se ona neće moći obnoviti ili se ne raspoznaje ili je
sporna. Istodobno se međa označava međašnjim znakovima. Time se ne odlučuje o pravu vlasništva jer se
može u parnici to dokazivati.

Onaj tko je sudjelovao u postupku uređenja međa može svoj vlasnički zahtjev staviti samo unutar roka od
šest mjeseci od dana pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku.

9. SUSJEDSKI ODNOSI I PRAVO VLASNIŠTVA

Susjedska prava su ovlasti koje se priznaju vlasniku nekretnine (ili osobi kojoj je vlasnik
prepustio izvršavanje svojega prava), radi uzajamno obzirnoga izvršavanja prava vlasništva.
Te ovlasti omogućuju vlasniku da zahtijeva od vlasnika druge nekretnine neko trpljenje,
propuštanje ili činjenje glede svoje nekretnine. Susjedska se prava mogu izvršavati samo u mjeri i
na način da se time što manje ograničava, opterećuje ili na drugi način uznemirava onaj koji je
dužan nešto trpjeti, propustiti ili činiti.

VRSTE SUSJEDSKIH PRAVA

Su:
1. Zajednička ograda
2. Ograđivanje
3. Međa
4. Stablo na međi
5. Granje i korijenje
6. Pristup na tuđe
7. Uporaba nekretnine radi izvođenja radova
8. Postavljanje vodova i drugih uređaja
9. Potkopavanje tuđe nekretnine
10. Imisije
11. Opasnost od rušenja zgrade
12. Zabrana mijenjanja naravnoga toka vode
13. Odvođenje kišnice s krova

1. Zajednička ograda
 Sve što razgraničuje dva zemljišta (ograde, plotovi, živice i dr.) kao i međašnji znakovi
smatraju se suvlasništvom osoba čija zemljišta razgraničavaju. Susjedi međutim mogu

Page 62
 dokazivati da je ograda u pojedinačnom vlasništvu nekoga od njih pa će se tada
primijeniti pravila o vlastitoj ogradi.
 Svaki vlasnik nekretnine ovlašten je služiti se zajedničkom ogradom do polovice ukupne
debljine, pa i izdubljivati ju do te dubine.

2. Ograđivanje
 Svaki susjed dužan je s desne strane od svojega glavnoga ulaza, gledano s puta, ograditi
svoj prostor i razdvojiti ga od susjednoga zemljišta osim ako je drukčije propisano ili je
drukčiji mjesni običaj ili su se susjedi drukčije dogovorili. Ograda je u vlasništvu samo
jednoga susjeda, a nije u suvlasništvu. Ako susjed ne ogradi svoj prostor to nije ovlašten
učiniti drugi susjed na tuđem zemljištu.

3. Međa (obrađeno ranije)

4. Stablo na međi
 Nalazi li se stablo na samoj međi bit će u suvlasništvu susjeda s obje strane međe jednako
kao i međne pregrade. Ako raste na nečijem zemljištu bez obzira što grane i korijenje ulaze
u tuđe zemljište tada je u samovlasništvu vlasnika toga zemljišta.

5. Granje i korijenje
 Vlasnik zemljišta smije odsjeći grane tuđega stabla koje vise iznad njegovoga zemljišta i
zadržati ih, ili se služiti njima, odnosno istrgnuti iz zemlje korijenje i žile prodrle ispod
površine njegovoga zemljišta, a vlasnik drva dužan je to otrpjeti. Izuzetak postoji ako se
radi o granama drveća koje pripada šumi jer se tada zabranjuje svako odsijecanje grana
osim ako nije predviđeno šumskogospodarskim osnovama (prema Zakonu o šumama-
1990., 1993.).
 Odsijecanjem vlasnik zemljišta postaje vlasnikom grana. On međutim ne može prisiliti
susjeda da on sam odsiječe grane.
 Treba spomenuti da vlasnik ima i pravo ubiranja plodova koji vise sa drveta koje se nalazi
u njegovom zračnom prostoru ili su plodovi pali na njegovo zemljište.

6. Pristup na tuđe
 Ima se pravo pristupa na tuđu nekretninu radi hvatanja odbjegle životinje, roja pčela ili
druge pokretne stvari koja se nije tako povezala s nekretninom da bi izgubila
samostalnost. Vlasnik ima pravo pokupiti i prirodne plodove koji dospiju na tuđu
nekretninu. Plodove uzima onaj koji to prije učini jer i vlasnik zemljišta ima pravo
pokupiti plodove koji su pali na njegovo zemljište!!!
 Vlasnik nekretnine ipak neće morati trpjeti pristup na svoju nekretninu ako sam bez
odgađanja preda stvar vlasniku.

7. Uporaba nekretnine radi izvođenja radova

 Pristup na susjedovo zemljište ponekad je nužan radi građenja, održavanja i obavljanja
popravaka na nekretninama (npr. postavljanje skela, materijala, ulazak radnika itd.). Ako
vlasnik uporabljene nekretnine traži naknadu postoji dužnost da se plati primjerena
naknada.

8. Postavljanje vodova i drugih uređaja

Page 63
  Ne smatra se susjedskim pravom jer je za to potreban izričiti pristanak vlasnika susjedne
nekretnine. Radi se ili o služnostima ili o postupku za nepotpuno izvlaštenje. Obrađeno je
u ZV zajedno sa susjedskim pravima da bi se uputilo na to da nije riječ o susjedskom
pravu

9. Potkopavanje tuđe nekretnine

 Vlasnik zemljišta dužan je propuštati kopanja kakvim bi susjedna zemljišta ili građevine
izgubile potrebna uporišta. Nasuprot tome vlasnik susjedne nekretnine mora trpjeti
potkopavanje ako su poduzete sve radnje da se spriječi gubitak stabilnosti njegove
nekretnine. No ako nije moguće sigurno provesti takve radnje može se zahtijevati zabrana
potkopavanja.

10. Imisije
 Imisije su fizičke smetnje koje dolaze s jedne nekretnine i ometaju služenje ili korištenje
drugom nekretninom. To su npr. dim, neugodni mirisi, buka, otpadne vode i sl. Trpjeti se
moraju sve imisije koje su dopuštene, a suvremeni životni uvjeti sve više podižu granicu
tolerancije trpljenja štetnih utjecaja.
 Po načinu odašiljanja imisije se dijele na neposredne (direktne) i posredne (indirektne).
Neposredne su imisije u pravilu zabranjene.
 Posredne imisije mogu biti dopuštene ako ne prelaze mjerila postavljena kriterijima
prekomjernosti, štete koju prouzrokuju i posebnih ciljeva.
 Kriterij prekomjernosti nije čvrsto određen jer ovisi o mjesnim prilikama, vremenu
odašiljanja itd.
 Kriterij štete koju prouzrokuju znači ako je šteta znatnija imisije će biti nedopuštene.
 Zaštita od imisija postiže se negatornim zahtjevom.

11. Opasnost od rušenja zgrade

 Ako je zbog neodržavanja ili dotrajalosti zgrade ugrožena tuđa nekretnina od vlasnika
nekretnine može se zahtijevati da održava zgradu u mjeri da ne ugrožava susjedne
nekretnine.

12. Zabrana mijenjanja naravnoga toka vode

 Vlasnik zemljišta nema ovlaštenje bez posebne pravne osnove mijenjati tok voda koje
prirodno protječu preko njegovoga zemljišta ako to utječe na ovlaštenja koja imaju susjedi
na zemljištima bilo uzvodno bilo nizvodno.

13. Odvođenje kišnice s krova

 Vlasnik nekretnine treba poduzeti mjere da kišnica koja se slijeva s njegove zgrade ne
pada na tuđu nekretninu.

Susjedska se prava ostvaruju u postupku pred sudom (posjedovna sudska zaštita, negatorna
tužba, izvanparnični postupak uređenja međa), ali i u upravnom postupku (odredbe o
komunalnom redu, odredbe građevinskoga i vodnoga prava itd.) te samopomoći (odsijecanje
grana, pristup na tuđe zemljište radi odnošenja stvari koje su se tu slučajno našle).

Page 64
Zaštita se može ostvarivati i na obveznopravnoj razini (npr. zahtjevom za uklanjanje opasnosti od
štete - ZOO; opasnost od rušenja zgrade kao i zahtjevom za naknadu štete koji se može postaviti kod
različitih susjedskih prava).

10. PRESTANAK PRAVA VLASNIŠTVA

Relativan prestanak prava vlasništva znači prelaženje prava vlasništva neke stvari s jedne osobe
na drugu.

Apsolutan prestanak vlasništva javlja se u sljedećim slučajevima:

1. Prestanak propašću stvari - Propadne li stvar koja je predmet nečijega prava vlasništva,
prestaje i to pravo vlasništva. Ako nakon propasti preostanu neki ostaci stvari na njima i
dalje postoji vlasništvo.
2. Trajan gubitak samostalnosti stvari - Postoji u slučaju da vlasnikova stvar priraste tuđoj
stvari i time postane njezin dio.
3. Stavljanje stvari izvan prometa
4. Izvorno tuđe stjecanje prava vlasništva na temelju zakona (npr. stjecanje dosjelošću, stjecanje
pokretne stvari od nevlasnika).
5. Prestanak na temelju odluke suda ili druge vlasti (npr. odluke o potpunom izvlaštenju,
komasaciji, konfiskaciji odnosno u svim slučajevima kada se odlukom pravo vlasništva stječe
izvorno).
6. Prestanak odreknućem - Pravo vlasništva pokretnine prestaje odreknućem - derelikcijom.
Derelikcija je vlasnikov čin napuštanja posjeda svoje stvari, poduzet s namjerom
odreknuća od prava vlasništva te stvari. Stvar time postaje ničija. Ako se radi o
napuštanju nekretnine pravo vlasništva prestaje tek upisom brisanja vlasnikovoga
vlasništva u zemljišnim knjigama za što je potrebna pisana isprava. Napuštena nekretnina
prelazi na temelju zakona u vlasništvo Republike Hrvatske.
7. Prestanak na temelju odredbi posebnoga zakona

11. SUVLASNIŠTVO
Suvlasništvo (condominium, communio pro diviso) je takvo sudjelovanje više osoba u pravu
vlasništva iste stvari kod kojega svakom pojedinom suvlasniku pripada po neki dio prava
vlasništva te stvari, računski određen razmjerom prema cijelom pravu vlasništva.

 Suvlasnički dio pripada određenom suvlasniku. Redovito se označava razlomkom (1/2,

3/8, 18/162), premda se može označavati i postotkom. Naziva se i alikvotni dio (aliquoties-
nekoliko puta).
 Suvlasnički dijelovi ne moraju biti jednaki, ali njihov zbroj ne može biti ni manji ni veći od
jednoga cijeloga prava vlasništva te stvari. U sumnji koliki su suvlasnički dijelovi smatra
se da su jednaki.
 Kada je uspostavljeno suvlasništvo fingira se da je stvar podijeljena na zamišljene
-idealne dijelove, koji veličinom odgovaraju suvlasničkim dijelovima. Svaki suvlasnik je
sam vlasnik svojega idealnoga dijela (netjelesnoga entiteta), a svi suvlasnici zajedno
vlasnici su cijele stvari. Suvlasnički i idealni dio nerazdruživo su povezani, ne mogu se
jedan od drugoga odvojiti.
 Veličina idealnoga dijela ovisi o veličini suvlasničkoga dijela. Idealni dijelovi smatraju se
samostalnim stvarima iako netjelesnim, ali pravno izjednačenim s tjelesnim stvarima.

Page 65
Suvlasništvo se uspostavlja:
konkurencijom među vlasnicima (npr. više osoba kupe zajedno istu stvar; preradom,
sjedinjenjem) i
razdiobom stvari na idealne dijelove.
IZVRŠAVANJE OVLASTI KOD SUVLASNIŠTVA
 Suvlasnici imaju jednake ovlasti kao i vlasnik glede stvari (posjed, korištenje, uporaba,
raspolaganje). Nemaju međutim pravo prvokupa osim ako je predviđeno ugovorom ili
posebnim zakonom.

Kod upravljanja razlikuju se poslovi redovite uprave i izvanredni poslovi. ZV ne definira

poslove redovite uprave, nego to prepušta životnoj i pravnoj praksi. U sumnji se smatra da posao
premašuje okvir redovitoga upravljanja te da je to posao izvanredne uprave (npr. davanje otkaza
upravitelju je posao redovite uprave). O poslovima redovite uprave odlučuju suvlasnici većinom
glasova. Moguće je da odluku većine zamijeni odluka suda (npr. ako je poduzimanje posla nužno
za održanje stvari, ako neki od suvlasnika zahtijeva od suda donošenje te odluke i ako su se
glasovi tako podijelili da se ne može postići većina (50%:50%).

Izvanredni poslovi premašuju okvir redovitoga održavanja, uporabe i iskorištavanja stvari.

ZV nabraja kao izvanredne poslove:

1. promjenu namjene stvari,
2. veće popravke,
3. dogradnju, nadogradnju, preuređenje,
4. otuđenje cijele stvari,
5. davanje stvari u zakup ili najam na dulje od jedne godine,
6. davanje stvari u zalog ili osnivanje hipoteke na njoj,
7. osnivanje stvarnih i osobnih služnosti, stvarnoga tereta ili prava građenja na cijeloj stvari.

 Nabrajanje je samo radi primjera tako da se time krug izvanrednih poslova ne iscrpljuje.
Odluku o poduzimanju izvanrednoga posla mogu suvlasnici donijeti samo jednoglasno.
 Suvlasnici mogu upravljanje suvlasničkom stvari povjeriti upravitelju koji će onda djelovati
kao njihov opunomoćenik. To nije njihova dužnost. Za upravitelja može biti postavljena
bilo koja osoba pa i netko od suvlasnika. Može se dati otkaz upravitelju uz otkazni rok od
tri mjeseca s navođenjem otkaznoga razloga.
 Suvlasnici mogu donijeti odluku o uspostavi etažnoga vlasništva što je uvijek izvanredni
posao.
 Suvlasnik koji bez potrebne suglasnosti ostalih suvlasnika poduzme neki posao smatra se
poslovođom bez naloga.
 Svaki suvlasnik je ovlašten u svako doba zahtijevati polaganje računa i podjelu svih koristi
i plodova.
 Svaki je suvlasnik ovlašten štititi suvlasničku stvar.
 Vjerovnici se mogu namiriti iz vrijednosti samo suvlasničkoga dijela onoga suvlasnika koji
je njihov dužnik. Nije moguće namirenje iz vrijednosti cijele suvlasničke stvari radi
namirenja duga samo pojedinoga suvlasnika.

RAZVRGNUĆE SUVLASNIŠTVA

*Što znate o razvrgnuću suvlasničke zajednice?

Page 66
*Jel ga se može suvlasnik odreći?
*Što može s njim?
*Jel ga može ograničiti?
*Jel zakon sadrži neko ograničenje prava na razvrgnuće?
* Što je s nevremenom?
*Kakve su to okolnosti?

Pravo na razvrgnuće suvlasničke zajednice je preobražajno pravo. Svaki suvlasnik ovlašten je u

bilo koje doba zahtijevati razvrgnuće suvlasništva osim u nevrijeme, a to je kada bi to išlo na
štetu ostalih suvlasnika (može biti samo privremeno, a ne trajno). Suvlasniku nikada ne
zastarijeva pravo na razvrgnuće. Suvlasnik se ne može valjano unaprijed odreći svojega prava na
razvrgnuće suvlasništva.

Zakon može ograničiti pravo na razvrgnuće suvlasničke zajednice (npr. suvlasništvo stvari koje
služe kao zajedničke ograde nije djeljivo). Sam suvlasnik može ograničiti svoje pravo na razvrgnuće
suvlasničke zajednice što ga obvezuje, a ako bi bilo upisano u zemljišnu knjigu obvezivalo bi
svakoga.

Razvrgnuće može biti:

potpuno i djelomično, te
sporazumno ili sudsko.

Sporazumno razvrgnuće može biti:

fizičkom diobom stvari (podjela na samostalne tjelesne stvari),
geometrijskom diobom stvari (dijeli se na čestice što je moguće samo kod nekretnina),
razvrgnuće po ekvivalentu (postoji samo u slučaju ako se istodobno razvrgava
suvlasništvo na nekoliko stvari pa svakom suvlasniku pripada po neka od tih stvari),
civilno razvrgnuće (prodajom stvari i podjelom novca među suvlasnicima),
razvrgnuće isplatom (stvar pripada u vlasništvo jednom suvlasniku, a on će isplatiti
ostale),
uspostava etažnoga vlasništva umjesto razvrgnuća (zapravo se ne radi o razvrgnuću nego
o modifikaciji odnosa među suvlasnicima).

Sudsko razvrgnuće provodi se u izvanparničnom postupku no može i u parnici na koju će se

uputiti predlagatelja ako među strankama postoji spor o predmetu suvlasništva, o osobi
suvlasnika ili o veličini suvlasničkih dijelova. Sudsko razvrgnuće je moguće ako su stranke i
potpuno suglasne, ali žele da sud potvrdi njihov sporazum.

Suvlasništvo djeljivih stvari razvrgava se fizičkom diobom pokretnih stvari i geometrijskom

diobom nekretnina. Suvlasništvo nedjeljivih stvari provodi se civilnom diobom, a ako se
razvrgava suvlasništvo istodobno na nekoliko stvari onda se može vršiti i razdiobom po
ekvivalentu.

Suvlasnik može imati pravo na razvrgnuće isplatom ako ga je stekao na temelju zakona ili
pravnoga posla. U samom postupku sudskoga razvrgnuća također se i izvan spomenutih
pravnih temelja može zahtijevati razvrgnuće isplatom ako postoji osobito ozbiljan razlog da stvar
pripadne u cijelosti upravo njemu u vlasništvo. Ako suvlasnik koji je trebao isplatiti ostale ne
izvrši tu svoju obvezu može ga se pozvati na ispunjenje ili zahtijevati poništenje odluke o
razvrgnuću isplatom.

Page 67
12. ZAJEDNIČKO VLASNIŠTVO

Zajedničko vlasništvo (skupno) je takvo sudjelovanje više osoba u pravu vlasništva iste stvari
da im ta stvar pripada svima zajedno, jer sve imaju udjela u tom pravu vlasništva, ali veličina
udjela niti jedne od njih nije određena, bez obzira na to što je odrediva.

Zajedničko se vlasništvo uspostavlja isključivo na temelju zakona i to kao nasljednička zajednica,

imovina ortaštva i zajednička pričuva etažnih vlasnika.

Zajednički vlasnik (zajedničar) može svoj udio u zajedničkom vlasništvu prenijeti pravnim
poslom inter vivos jedino na drugoga zajedničara, a ne na neku drugu osobu jer on je član
kolektiviteta čiji članovi imaju zajedničku imovinu.

Pravo vlasništva zajedničke stvari pripada samo svim zajedničarima zajedno, oni upravljaju
zajedničkom stvari zajedno.

Diobom zajedničkoga vlasništva nastaje suvlasništvo. Posebni zakon određuje ključ diobe, a ako
postoji sumnja uzima se da ni jedan zajedničar nema više prava nego drugi. Nakon pretvaranja
zajedničkoga vlasništva u suvlasništvo moguće je razvrgnuti takvo suvlasništvo.

 Svaki zajednički vlasnik ima pravo na diobu zajedničkoga vlasništva i to pravo nikada ne
zastarijeva, a može se ostvarivati sporazumno ili sudskom diobom.

13. VLASNIŠTVO POSEBNOGA DIJELA NEKRETNINE (ETAŽNO VLASNIŠTVO)

Vlasništvo posebnoga dijela nekretnine ili etažno vlasništvo je iz suvlasničkoga dijela

proizašlo i s njim trajno povezano preinačenje načina izvršavanja suvlasničkih ovlasti glede
neke nekretnine tako da su - s učinkom i prema trećima- ovlasti i obveze osobe kojoj pripada
određeni suvlasnički dio nekretnine (odgovarajući dio) usredotočene u prvom redu na neki
uporabno samostalni fizički dio te nekretnine (stan ili drugu samostalnu prostoriju) - kao da
je taj dio u isključivom vlasništvu toga suvlasnika.

 Razlozi uspostave etažnoga vlasništva su socijalni, gospodarski i prostorno-komunalni.

Etažno vlasništvo je neodvojivo povezano s odgovarajućim suvlasničkim dijelom
(idealnim dijelom) nekretnine na kojem je uspostavljeno.
 Predmet etažnoga vlasništva je prije svega stan, ali i poslovne prostorije, samostalne
garaže ili jasno omeđena mjesta u zgradi namijenjena ostavljanju motornih vozila.
 Pod pojmom stana (prema Zakonu o najmu stanova) smatra se skup prostorija
namijenjenih za stanovanje s prijeko potrebnim sporednim prostorijama koje čine jednu
zatvorenu građevinsku cjelinu i imaju poseban ulaz.
 Poslovna prostorija je jedna ili više prostorija u poslovnoj ili stambenoj zgradi
namijenjenih obavljanju poslovne djelatnosti koje, u pravilu, čine građevinsku cjelinu i
imaju zaseban glavni ulaz (prema Zakonu o zakupu poslovnoga prostora).

Uspostava etažnoga vlasništva može se obaviti na tri načina:

na temelju odgovarajućega suvlasničkoga dijela,
na temelju suglasne odluke svih suvlasnika nekretnine i

Page 68
 na temelju očitovanja volje vlasnika zemljišta sa zgradom, odnosno nositelja prava
građenja sa zgradom.

1. Uspostava etažnoga vlasništva na temelju odgovarajućega suvlasničkoga dijela i korisne

vrijednosti
 Da li je suvlasnički dio nekretnine osobe koja zahtijeva uspostavu etažnoga vlasništva na
nekom određenom posebnom dijelu nekretnine za to odgovarajući, prosuđuje se prema
tome je li taj suvlasnički dio u odnosu prema vlasništvu cijele nekretnine jednak ili veći od
odnosa korisne vrijednosti stana (ili druge samostalne prostorije) glede kojega se traži
uspostava etažnoga vlasništva prema korisnoj vrijednosti svih stanova i ostalih prostorija
cijele nekretnine.

Korisne vrijednosti stana ili druge samostalne prostorije određuju se uz primjenu sljedećih
pravila:
1. korisne vrijednosti utvrđuje isključivo sud odlukom donesenom u izvanparničnom
postupku;
2. korisna se vrijednost stana izračunava iz korisne površine stana (to je ukupna podna
površina umanjena za širinu zidova koji je prekidaju);
3. osim korisne površine uzimaju se u obzir i dodaci i odbici za razlike koje povećavaju ili
smanjuju vrijednost prema drugim stanovima, a koje po shvaćanju u prometu i iskustvu
proizlaze iz namjene položaja i slično, a nisu nastale na trošak samo jednog od suvlasnika;
4. zanemaruju se razlike koje povećavaju ili smanjuju vrijednost ako su manje od 2% korisne
površine stana;
5. neće se uzeti u obzir ni podrumske i tavanske prostorije koje po svojoj opremi nisu
prilagođene za stambene ili poslovne svrhe, kao ni stubišta, otvoreni balkoni i terase itd.;
6. ako postoje veća odstupanja od građevnoga plana koji je odobren od vlasti tada će se
korisna površina izračunati prema stvarnom stanju;
7. korisna vrijednost može se utvrđivati nakon što je gradnja završila, ali i prije završetka
gradnje.
Jednom utvrđena korisna vrijednost stana nije nepromjenjiva kategorija.
Sud će ponovno utvrđivati korisnu vrijednost:
zbog određenih promjena nastalih građevinskim zahvatima,
zbog promjene stanja stanova odnosno drugih prostorija koji neposredno graniče ili zbog
prijenosa sporednih dijelova.

Korisnu bi se vrijednost moglo izračunavati na primjer u bodovima s time da bi maksimalni zbroj

bodova korisnih vrijednosti mogao iznositi 100%.

2.Uspostava etažnoga vlasništva na temelju suglasne odluke svih suvlasnika

 Ako su suvlasnici nekretnine suglasno odlučili da će svoja suvlasnička prava ograničiti

tako što će s određenim suvlasničkim dijelom povezati vlasništvo određenoga posebnoga
dijela nekretnine, uzima se da je taj suvlasnički dio odgovarajući dio, pa tada pravomoćnu
odluku suda o utvrđivanju korisnih vrijednosti zamjenjuje isprava svih suvlasnika o toj
njihovoj odluci.
 Ovaj se slučaj može smatrati iznimkom, a poništaj isprave može se zahtijevati samo ako
postoji neki od općih razloga za ništetnost ili pobojnost jer je riječ o određenoj vrsti
pravnoga posla. Podrazumijeva se da je odnos između veličine suvlasničkoga dijela i
Page 69
 posebnoga dijela nekretnine s kojim se povezuje razmjeran, odnosno da veličina stana
razmjerno odgovara veličini suvlasničkoga dijela.

3. Uspostava etažnoga vlasništva na temelju očitovanja volje vlasnika zemljišta sa zgradom,

odnosno nositelja prava građenja na zemljištu sa zgradom

 Potrebno je pisano očitovanje volje vlasnika zemljišta odnosno nositelja prava građenja, a
pošto ovdje postoji samo jedan vlasnik on samostalno odlučuje te nisu potrebne ničije
dodatne suglasnosti (osim od vlasnika zemljišta kod prava građenja ako nije predviđeno
ugovorom o pravu građenja). U ovom se slučaju radi o izgradnji zgrade sa stanovima u
etažnom vlasništvu za tržište, odnosno prodaju.
 Etažno vlasništvo stečeno po odredbama prijašnjih propisa pretvara se u etažno vlasništvo
prema ZV, a polazište za utvrđivanje odgovarajućega suvlasničkoga dijela je veličina,
odnosno vrijednost posebnoga dijela u etažnom vlasništvu prema vrijednosti cijele
nekretnine. To je suprotno od osnivanja etažnoga vlasništva ubuduće kod kojega će
polazište biti suvlasništvo na nekretnini kao cjelini iz kojega će se izvoditi etažno
vlasništvo, dok se u ovom slučaju polazi od konkretnog posebnog dijela zgrade na kojem
je etažno vlasništvo uspostavljeno po prijašnjem sustavu.

IZVRŠAVANJE VLASNIČKIH OVLASTI

1. Izvršavanje ovlasti glede posebnoga dijela nekretnine

Etažni vlasnik ima sljedeća prava (ovlasti) glede svoga posebnoga dijela nekretnine:
1. pravo na stjecanje vlasništva svih plodova i drugih koristi od posebnoga dijela nekretnine,
2. ovlast da iznajmi ili dade u zakup posebni dio nekretnine,
3. ovlast da izvrši prepravke i promjenu namjene stana i ne tražeći odobrenje ostalih
suvlasnika,
4. ovlast da traži naknadu imovinske štete koju pretrpi na svom posebnom dijelu,
5. ovlast da traži popravljanje štete u svezi s promjenama koje je izvršio drugi suvlasnik,
6. ovlast da traži primjereno osiguranje ako prijeti ozbiljna opasnost da će nastati šteta zbog
ponašanja pojedinoga suvlasnika.

Etažni vlasnik ima i određene dužnosti glede svoga posebnoga dijela, a to su:
dužnost održavanja,
dužnost da odgovara za štetu koja je nastala zbog nebrige ili neodržavanja posebnoga
dijela,
dužnost da omogući pristup i uporabu svoga posebnoga dijela nekretnine ako je to
potrebno za održavanje zajedničkih dijelova nekretnine,
dužnost da odgovara za štetu koju je učinio ostalim suvlasnicima prigodom izvršavanja
promjena na svome posebnome dijelu,
dužnost naknade imovinske štete onom etažnom vlasniku koji je tu štetu pretrpio zbog
toga što je omogućio pristup i uporabu svoga posebnoga dijela radi održavanja
zajedničkih dijelova nekretnine,
dužnost davanja primjerenoga osiguranja,

Page 70
 dužnost snošenja svih javnih obveza i tereta u svezi s vlasništvom svoga posebnoga dijela
nekretnine.

2. Izvršavanje ovlasti glede cijele nekretnine

Svaki suvlasnik ima i određene ovlasti glede cijele nekretnine, a to su:

1. uprava svih suvlasnika nad nekretninom kao cjelinom,
2. prava koja ima svaki suvlasnik neovisno o ostalima (npr. stvaranje primjerene zajedničke
pričuve ili postavljanje upravitelja),
3. pravo na plodove i druge koristi od stanova i drugih samostalnih prostorija glede kojih
nije uspostavljeno etažno vlasništvo.

ZV razlikuje poslove redovitoga upravljanja i izvanredne poslove.

Poslovi redovite uprave cijelom nekretninom su osobito:
1. redovito održavanje zajedničkih dijelova i uređaja nekretnine,
2. stvaranje zajedničke pričuve za predvidive buduće troškove,
3. uzimanje zajmova radi pokrića troškova koji nisu pokriveni pričuvom,
4. primjereno osiguranje nekretnine,
5. imenovanje i opoziv zajedničkoga upravitelja,
6. određivanje i promjene kućnoga reda,
7. iznajmljivanje i davanje u zakup onih dijelova na kojima nije uspostavljeno etažno
vlasništvo.
O poduzimanju poslova redovite uprave suvlasnici odlučuju većinom glasova.

Pod izvanrednim poslovima smatraju se poglavito:

promjena namjene stvari,
veći popravci,
dogradnja,
nadogradnja,
preuređenje,
otuđenje cijele stvari,
davanje cijele stvari u najam ili zakup na dulje od jedne godine,
osnivanje hipoteke na cijeloj stvari,
stvarnih i osobnih služnosti,
stvarnih tereta i
prava građenja na cijeloj stvari.

Za poduzimanje izvanrednih poslova zahtijeva se suglasnost svih suvlasnika.

Suvlasnici donose u pisanom obliku odluke o poduzimanju poslova uprave s tim da međusobne
odnose mogu odrediti pisanim sporazumom - međuvlasnički ugovor. Međuvlasnički je ugovor u
prijelaznom razdoblju obvezan, dakle moraju ga sklopiti oni suvlasnici koji su po prijašnjim
propisima postali etažni vlasnici.
Međuvlasnički ugovor sadrži osobito:
1. veličinu suvlasničkih dijelova,
2. uvjete i način upravljanja nekretninom,
3. pobliže podatke o osobi koja će upravljati nekretninom
4. opseg poslova upravitelja,
5. prikupljanje i raspolaganje sredstvima zajedničke pričuve,

Page 71
 6. uvjete i način korištenja zajedničkih prostorija
7. ime suvlasnika ovlaštenoga za odnose sa upraviteljem.

Upravitelj upravlja nekretninom u ime svih suvlasnika, vodi postupke pred sudom, ovlašćuje
punomoćnike. Upravitelj može biti treća osoba (u prijelaznom razdoblju samo pravna osoba koja
je za to registrirana) ili netko od suvlasnika.

Upravitelj je dužan čuvati interese svih suvlasnika nekretnine i slijediti upute većine te položiti
svakom suvlasniku račun o poslovanju u prethodnoj kalendarskoj godini, izraditi pregled
predviđenih radova u narednoj godini, prikupiti više ponuda za veće radove.

PRESTANAK ETAŽNOGA VLASNIŠTVA

Etažno vlasništvo prestaje propašću predmeta toga vlasništva. Djelomična propast u pravilu
nije dovoljan razlog za prestanak jer se može izvršiti popravak. Međutim prestanak
vlasništva posebnoga dijela nekretnine ne povlači za sobom prestanak suvlasništva na
nekretnini jer ako suvlasnik opet osposobi svoj stan bit će moguće ponovno uspostaviti i
etažno vlasništvo.
Etažno vlasništvo prestaje i uknjižbom brisanja u zemljišnoj knjizi (npr. jer je odgovarajući
suvlasnički dio postao manji od korisne vrijednosti).
Etažno vlasništvo prestaje kada prestane suvlasništvo odgovarajućega suvlasničkoga dijela.
Nitko ne može ostati etažnim vlasnikom ako mu je prestalo suvlasništvo.
Etažno vlasništvo prestaje i isključenjem. Razlikuje se isključenje na zahtjev većine i
isključenje na zahtjev manjine.

Isključenje na zahtjev većine mogu zahtijevati suvlasnici koji imaju većinu suvlasničkih dijelova
u odnosu na etažnog vlasnika ili bilo kojeg suvlasnika (dakle, i onoga koji nije etažni vlasnik) iz
razloga koji su navedeni u ZV.

Razlozi za isključenje na zahtjev većine su:

1. ako suvlasnik ne udovoljava dužnostima koji proizlaze iz zajednice,
2. ako dijelove nekretnine rabi na način koji znatno šteti interesima drugih suvlasnika,
3. ako svojim bezobzirnim, nepristojnim ili uopće nedoličnim ponašanjem učini tegobnim
zajedničko stanovanje ostalim suvlasnicima, ili počini kažnjivo djelo protiv imovine,
morala ili tjelesne cjelovitosti kojega od suvlasnika ili druge osobe koja stanuje u kući, a
nije riječ o djelima tako maloga značenja da bi ih trebalo zanemariti.

Isključenje se javlja kao oblik razvrgnuća suvlasničke zajednice civilnom diobom, a provodi se
putem prodaje na javnoj dražbi. Odluku o isključenju sud donosi na temelju tužbe suvlasnika.
Suvlasniku koji se isključuje ostavlja se rok od tri mjeseca u kojem može i sam prodati svoj stan i
prije javne prodaje. Novac ostvaren na javnoj prodaji pripada isključenom suvlasniku. Kao radnje
suvlasnika uzimaju se radnje njegovoga bračnoga druga i drugih članova obitelji kao i osoba
kojima je stan unajmljen ili dan u zakup.

Isključenje na zahtjev manjine. Tu je postupak znatno ublažen u korist suvlasnika koji se

isključuje. Suvlasnik koji traži isključenje treba prvo podnijeti tužbu kojom traži prestanak
postupaka koji ga povređuju. Ako nakon pravomoćnosti presude kojom je sud odlučio da je
tuženik dužan suzdržavati se takvih postupaka, tuženik nastavi s uznemiravanjem, može se
podnijeti tužba za isključenje koja ima značenje kao da je podnesena od većine suvlasnika.

Page 72
Razlozi za podnošenje tužbe su bezobzirno, nepristojno ili uopće nedolično ponašanje čime je
učinjeno tegobnim zajedničko stanovanje ili je počinjeno kažnjivo djelo protiv suvlasnikove
imovine, morala, tjelesne cjelovitosti suvlasnika ili nekoga od njegovih ukućana, a nije riječ o
djelima maloga značenja.

14. PRETHODNO I POTONJE VLASNIŠTVO

 Vlasnik može pravo vlasništva ograničiti nekim rokom ili uvjetom tako da će ono do
isteka toga roka, odnosno do ispunjenja uvjeta, pripadati jednoj, a potom drugoj osobi.
 Razlozi uspostave prethodnoga i potonjega vlasništva su, na primjer, radi stvarnoga
osiguranja neke tražbine (do isplate cijene).
 Opće obveze prethodnoga vlasnika su:
a) da svoje pravo vlasništva izvršava postupajući obzirno prema virtualnom vlasništvu
onoga koji čeka da postane vlasnikom,
b) da pošto istekne rok ili se uvjet ispuni prenese potonjemu vlasništvo.
 Posebne obveze su (ako je stvar zadržao ili dobio radi osiguranja neke tražbine):
a) da propušta služiti se stvari,
b) da propušta raspolagati sa stvari faktično i pravno.
 Pridržaj prava vlasništva postoji na temelju ugovora o prodaji kod kojega je uvjet
prelaženja vlasništva na kupca isplata cijene. Prodavatelj je dakle prethodni, a kupac
potonji vlasnik.
 Prethodno i potonje vlasništvo postoji i u slučaju vlasništva prenesenoga radi osiguranja.
Riječ je o slučaju u kojem dužnik na drugoga prenosi pravo vlasništva neke svoje stvari
kao osiguranje za ispunjenje određene tražbine.
 Poseban oblik prenošenja prava vlasništva radi osiguranja tražbine moguće je uraditi i na
temelju pravnoga posla sklopljenoga u posebnom obliku sudskoga odnosno
javnobilježničkoga osiguranja prijenosom vlasništva. To je uređeno Ovršnim zakonom.
Stjecatelj je postao vlasnik stvari da bi mu se time osiguralo određenu tražbinu, no on ne
može prije dospijeća tražbine ishoditi da mu stvar bude predana u posjed. Ako se tražbina
ne ispuni vjerovnik se može namiriti iz stvari koja je njegovo vlasništvo, ali ako se tražbina
podmiri tada on kao prethodni vlasnik treba prenijeti vlasništvo na stvari potonjem
vlasniku, odnosno vratiti vlasništvo bivšem dužniku.

15. NEKI DALJNJI OBLICI SUDJELOVANJA VIŠE OSOBA U PRAVU VLASNIŠTVA

1. Communio pro diviso (zajednica vlasnika na dijelove) znači da su različite osobe vlasnici
pravno odvojenih dijelova jedne te iste stvari ili je svaka od njih vlasnik neke od više stvari
koje su u nekom faktičnom ili pravnom pogledu povezane u neku cjelinu. Postoji uvijek
kada je vlasnik nekoga odvojivoga dijela stvari osoba različita od vlasnika cijele stvari
(npr. ako je netko vlasniku automobila posudio rezervni kotač, vlasnik automobila je jedna osoba, a
vlasnik toga kotača druga).
2. Posredno sudjelovanje u vlasništvu pravnih osoba - Pravo vlasništva koje pripada nekoj
pravnoj osobi, u pravnom je smislu samo njezino pravo vlasništva. Ipak u gospodarskom
ili kojem drugom smislu vlasništvo posredno pripada fizičkim osobama koje su u
odgovarajućem odnosu s pravnom osobom koja je vlasnik.
3. Nekadašnje razdijeljeno vlasništvo - Postojalo je u feudalizmu kao vrhovno vlasništvo
(feudalca) i koristovno (ovlasti vazala). Danas je u potpunosti napušteno.

Page 73
 4. Nekadašnje društveno vlasništvo (također je podrazumijevalo sudjelovanje više osoba u
vlasništvu iste stvari).

16. SLUŽNOSTI

Služnost je stvarno pravo na tuđoj stvari, na temelju kojega se ovlaštenik može tom stvari
koristiti na određeni način.
Uloga služnosti danas nije onako značajna kao u rimskom pravu i u doba kada je donesen OGZ.

Opća obilježja služnosti su:

1. Služnost je stvarno pravo;
2. Služnost je stvarno pravo na tuđoj stvari;
3. Služnost na služnosti ne može postojati;
4. Služnost na činidbe ne može postojati (samo trpljenje ili propuštanje);
5. Služnost mora biti korisna;
6. Služnost se mora izvršavati obzirno; - prelaganje ili modifikacija služnosti je preinaka
načina izvršavanja služnosti bilo po sadržaju ili po užem lokalitetu na kojem se izvršava;
troškove prelaganja snosi vlasnik poslužne stvari.
7. Služnosti su neodvojive (neprenosive) od poslužne stvari, a isto tako se ne mogu odvojiti
od ovlaštenika (osobna služnost);
8. Služnosti su nedjeljive (osim plodouživanja). Po prirodi stvarna služnost može postojati
samo na cijeloj stvari, a nikako ne na alikvotnom dijelu. Plodouživanje je djeljivo jer je i
korištenje (ubiranje plodova) djeljivo.

VRSTE SLUŽNOSTI

Osnovna dioba je na:

stvarne,
osobne i
nepravilne služnosti, a to je s obzirom na osobu (ovlaštenika).

Stvarna je služnost ako je ovlaštenik određen s obzirom na svoje vlasništvo određene nekretnine,
osobna ako je određen s obzirom na svoju osobu, a nepravilna ako je služnost osnovana ne u
korist svagdašnjega vlasnika nekretnine nego u korist određene osobe koja je ujedno i vlasnik te
nekretnine. Na nepravilne se služnosti primjenjuju pravila o osobnim služnostima.

Po sadržaju se služnosti dijele na afirmativne i negativne. Afirmativnim je služnostima sadržaj

trpljenje, a negativnima propuštanje.

Po trajanju se služnosti dijele na trajne i povremene. Trajne su stanje koje neprekidno traje i nije
potrebna neka ljudska radnja da bi se izvršavale (npr. pravo prozora), a povremene se izvršavaju
ponavljanjem ljudskih radnji (npr. služnost puta).

Po tome može li ih se uočiti od bilo koje osobe dijele se na vidljive i nevidljive.

Služnosti mogu biti naplatne i besplatne.

Prividne služnosti traju samo do opoziva, a sadržaj im je jednak kao i kod služnosti pa se do
opoziva i prosuđuju kao služnosti.

Page 74
Tzv. zakonske služnosti uopće nisu služnosti nego ograničenja prava vlasništva o čemu je bilo
riječi ranije (npr. imisije, zabrana sječe šume itd.).

OBJEKTI I SUBJEKTI SLUŽNOSTI

Objekt služnosti su stvari i to pretežno nekretnine. Stvarne služnosti mogu postojati jedino na
nekretninama.

Ovlaštenik stvarne služnosti je svagdašnji vlasnik povlasne nekretnine. Ovlaštenik osobne

služnosti je poimenično određena osoba.

STJECANJE SLUŽNOSTI
Služnost se može steći originarno, a to je bez suglasnosti vlasnika poslužne stvari i derivativno
uz suglasnost.
Pravni temelji derivativnoga stjecanja su:
pravni posao,
odluka vlasti (suda ili upravnoga tijela),
zakon.

Pravni posao kao temelj stjecanja služnosti može biti ugovor i oporuka. Ugovor mora biti u
pisanom obliku ako je poslužna stvar nekretnina. Može biti naplatan ili besplatan. Način stjecanja
služnosti na nekretnini je uknjižba služnosti u zemljišnu knjigu.

Vlast može osnovati služnost samo u točno određenim slučajevima. Tako po ZV sud može
osnovati služnost u diobnom postupku te u postupku osnivanja nužnoga prolaza odnosno
nužnoga osnivanja služnosti vodova ili drugih uređaja.

Nužni prolaz je služnost puta osnovana sudskom odlukom o čemu odlučuje općinski sud u
izvanparničnom postupku.
Svrha je nužnoga prolaza bolje gospodarsko iskorištavanje nekretnina.. Predviđa se i plaćanje
naknade vlasniku poslužne nekretnine.
Pretpostavke osnivanja nužnoga prolaza su:
1. da do te nekretnine nema nikakve ili nema prikladne putne veze s javnim putom (npr.
neprikladan je put koji je preuzak ili prestrm) i
2. da je korist od nužnoga prolaza za gospodarenje tom nekretninom veća od štete na
poslužnoj nekretnini.

Ne može se osnovati nužni prolaz preko nekretnina glede kojih se tome protive javni interesi
(npr. preko željezničke pruge), kroz zgrade, kroz ograđena dvorišta, kroz ograđena uzgajališta
divljači. Nužni se prolaz ne može osnovati u korist općega dobra jer bi to onda postao javni
prolaz.

Analogno nužnom prolazu sud može osnovati služnost vodova ili drugih uređaja (električnih,
kanalizacijskih, plinovodnih, vodovodnih, toplovodnih, telekomunikacijskih).

Page 75
Sud može osnovati stvarnu služnost i u diobnom postupku (za razvrgnuće suvlasništva ili
zajedničkoga vlasništva), ali samo na prijedlog svih stranaka.

I upravna vlast može osnovati služnost i to u postupku tzv. nepotpunoga izvlaštenja (tu se pravo
vlasništva ne oduzima nego se samo ograničava osnutkom služnosti) i u komasacijskom postupku.

Na temelju samoga zakona služnost u nas nastaje samo u jednom slučaju, a to je dosjelost.
Pretpostavka za stjecanje prava stvarne služnosti dosjelošću su da posjed prava stvarne služnosti
mora biti pošten i istinit, a rok je 20 godina i jedinstven je. Posjednik je pošten ako nije znao niti je
s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo izvršavati tu
služnost. Posjed je istinit ako ga posjednik nije izvršavao silom, potajno ili zlouporabom
povjerenja. Za služnosti koje se vrlo rijetko izvršavaju postavljen je dodatni uvjet, a to je da
stjecatelj mora dokazati da je u tih 20 godina barem tri puta izvršio tu služnost.

ZAŠTITA SLUŽNOSTI
Opća sredstva su:
a) samopomoć i tužba zbog smetanja posjeda kojima se štiti posjed prava stvarne služnosti,
b) obveznopravni zahtjev radi ispunjenja ugovora o osnivanju služnosti,
c) tužba radi utvrđenja da služnost postoji,
d) sredstva za zaštitu knjižnih prava po pravilima zemljišnoknjižnoga prava.
Actio confessoria je specifična tužba kojom se traži da vlasnik poslužne stvari prizna postojanje
služnosti i da trpi njeno izvršavanje. Tužitelj mora dokazati svoje pravo služnosti i tuženikov čin
kojim smeta izvršavanje toga prava. Ova tužba zastarijeva u roku od 20 godina koji počinje teći
od trenutka kad je ovlašteniku služnosti oduzet ili smetan posjed toga prava. Postoji i tzv.
publicijanska actio confessoria (tužba predmnijevanoga ovlaštenika služnosti) kojom se može
poslužiti posjednik prava služnosti koji može dokazati pravni temelj i istiniti način stjecanja
posjeda te služnosti.

PRESTANAK SLUŽNOSTI

Služnost prestaje:
1. Propast stvari (kad propadne poslužna stvar ili se stavi izvan prometa);
2. Odreknuće (to je jednostrana izjava ovlaštenika služnosti);
3. Istek roka i ispunjenje raskidnoga uvjeta;
4. Sjedinjenje (to je spajanje vlasništva poslužne i povlasne stvari u jednoj osobi);
5. Prestanak ovlaštenika (samo osobne služnosti prestaju smrću ovlaštenika, a stvarne
ostaju);
6. Ukinuće (kad prestane razumna svrha trebala bi prestati i služnost);
7. Rasterećenje (to je ukidanje služnosti na nekim zemljištima temeljem zakona u općem
interesu, uz odštetu ili bez nje);
8. Zaštita tuđega povjerenja (ako je služnost stečena izvanknjižno, npr. dosjelošću, a nije
upisana potom u zemljišnu knjigu, moguće je da takva služnost prestane radi zaštite
tuđega povjerenja);
9. Neizvršavanje
- prestaje zastarom a to je neizvršavanje služnosti kroz 20 godina;
- prestaje i temeljem usucapio libertatis što znači neizvršavanje služnosti kroz 3 godine jer se
vlasnik poslužne stvari tome protivio.

Page 76
STVARNE SLUŽNOSTI

Stvarna služnost (zemljišna, realna) je stvarno pravo svagdašnjega vlasnika određene

nekretnine (povlasna nekretnina) da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi
tuđom nekretninom (poslužna nekretnina), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti ili mora
propuštati određene radnje glede svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti.

Postoje isključivo na nekretninama. Povlasna i poslužna nekretnina ne moraju biti susjedne.

Dijele se na:
poljske i
kućne služnosti.

Poljske služnosti su:

1. Služnost puta - Dijeli se na pravo staze, progona stoke i pravo kolnika.
2. Služnost vode - Dijeli se na pravo crpljenja vode, pravo pojenja stoke i služnost vodovoda
(pravo vodu odvraćati, navraćati ili provoditi).
3. Služnost paše
4. Šumske služnosti (sječa drva, skupljanje žira, suhoga granja, lišća)

Kućne služnosti

U afirmativne (pozitivne) kućne služnosti spadaju npr. pravo:

1. nasloniti teret svoje zgrade na tuđu;
2. gredu ili rožnik umetnuti u tuđi zid;
3. imati dijelove svoje zgrade u susjedovom zračnom prostoru ili zemljištu ili imati prozor u
tuđem zidu;
4. imati svoje naprave na tuđoj nekretnini;
5. provoditi dim ili druge plinove kroz susjedov dimnjak;
6. navoditi kapnicu sa svoga krova na tuđu nekretninu;
7. odvoditi ili prolijevati tekućine na susjedovo zemljište.

U negativne služnosti spadaju:

svoju kuću ne povisivati (npr. zbog zraka, vidika),
kuću ne snižavati (npr. zbog bure),
ne oduzimati povlaštenoj zgradi svjetlo i zrak ili vidik,
ne odvraćati kišnicu s krova svoje kuće na susjedovo zemljište.

OSOBNE SLUŽNOSTI

Osobna služnost je stvarno pravo koje ovlašćuje pojedinačno određenu osobu da se na

određeni način služi tuđom stvari čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti. One nastaju samo na
temelju pravnoga posla - ugovora ili oporuke.

Pravo plodouživanja (ususfructus, uzufrukt) je osobna služnost na temelju koje se ovlaštenik

može u svakom pogledu služiti tuđom stvari, ali u skladu s njezinom namjenom i čuvajući joj
supstancu. Plodouživatelj može biti svaka fizička i pravna osoba. Predmet plodouživanja je
nepotrošna stvar (najčešće nekretnina).

Page 77
Plodouživatelj je ovlašten služiti se poslužnom stvari bez obzira na to kolike su mu potrebe, ali u
skladu s temeljnom namjenom stvari. Ima pravo na čisti prihod od čiste vrijednosti, a to je prihod
koji poslužna stvar daje bez umanjenja supstance.

Plodouživatelj mora poslužnu stvar čuvati kao dobar domaćin. Ne smije je uništiti niti joj
promijeniti namjenu. Troškove za redovite popravke i redovito održavanje snosi plodouživatelj,
a za izvanredne popravke i izvanredno održavanje vlasnik stvari.

Pravo uporabe

Pravo uporabe (usus) je osobna služnost na temelju koje se ovlaštenik može za svoje potrebe
služiti tuđom stvari prema njezinoj namjeni i čuvajući njezinu supstancu.
Razlika u odnosu na plodouživanje je kvantitativna. Dok se plodouživatelj tuđom stvari može
koristiti neograničeno, uporabovnik to smije samo u opsegu svojih potreba (pod time se smatraju
i potrebe njegova obiteljskoga kućanstva). Najčešći je slučaj ove služnosti u praksi pravo uporabe
stana, ali se ono od davnina izdvaja kao posebna služnost.

Pravo stanovanja

Pravo stanovanja (habitatio) je osobna služnost na temelju koje se ovlaštenik može služiti
tuđom stambenom zgradom ili njezinim dijelom za stanovanje.
Sadržaj ove služnosti može biti bilo uporaba u svrhu stanovanja bilo plodouživanje u svrhu
stanovanja. O pravu stanovanja kao plodouživanju govori se kada ovlaštenik ima pravo zgradu
ili njezin dio iznajmiti, a inače to ne smije. Vlasnik je ovlašten raspolagati onim dijelovima zgrade
koji nisu namijenjeni stanovanju kao i onima koji nisu obuhvaćeni ovom služnošću.

17. STVARNI TERET

Stvarni teret je za svakoga mjerodavna opterećenost nekretnine nečijim stvarnim pravom na

ponavljana davanja ili činjenja na teret vrijednosti te nekretnine.
Promjena vlasnika nekretnine ne utječe na pravo iz stvarnoga tereta.

Što je to pravo stvarnog tereta?

Pravo iz stvarnoga tereta je ograničeno stvarno pravo na nekretnini koje svojega nositelja
(korisnika tereta) ovlašćuje na to da mu se na teret njezine vrijednosti ponavljano daju stvari ili
čine činjenja koje su sadržaj toga stvarnoga tereta, a da mu za to odgovara svagdašnji vlasnik
opterećene nekretnine njezinom vrijednošću.

Predmet stvarnog tereta

Predmet stvarnoga tereta može biti jedino nekretnina i to ona koja je sposobna biti predmetom i
založnoga prava. (nekretnina sposobna za unovčenje, u prometu, točno određena).
Kada je neka nekretnina opterećena stvarnim teretom, time su ujedno opterećene i sve njezine
pripadnosti.
Predmetom može biti i:
više NEKRETNINA ZAJEDNO (sve sa svim svojim pripadnostima)
idealni dio nekretnine
pravo građenja (stvarno pravo na nečijem zemljištu izjednačeno s nekretninom)

Page 78
POKRETNINE NI SUBJEKTIVNA PRAVA NE MOGU BITI PREDMET STVARNIH
TERETA!!!!

Podijeli se nekretnina opterećena stvarnim teretom, stvarni tereti koji su je opterećivali izvršavat
će se kao da nekretnina nije podijeljena.

Korisnik stvarnog tereta

Korisnik (nositelj) stvarnoga tereta može biti određen realno pa je tada stvarni teret predijalan što
znači da je jedna nekretnina opterećena stvarnim teretom u korist neke druge nekretnine. Ako je
stvarni teret određen personalno tada je stvarni teret personalan, a kao korisnik je određen
pojedinac i njegovi nasljednici ili određena obitelj.

Sadržaj stvarnog tereta

Stvarnim teretom je opterećen vlasnik opterećene nekretnine (opterećenik). Sadržaj stvarnoga
tereta je činidba koju korisnik ima pravo ponavljano dobivati na teret vrijednosti opterećene
nekretnine. Činidba koju je vlasnik dužan izvršiti je pozitivna te se po tome stvarni tereti
razlikuju od stvarnih služnosti. Činidba mora biti moguća, dopuštena i određena ili barem
odrediva (npr. davanje stvari ili novca). Preinaka stvarnoga tereta može se obaviti jedino u
sporazumu s vlasnikom opterećene nekretnine ili na njegov zahtjev.
SPOREDNI SADRŽAJ – neko jednokratno davanje ili činjenje koje ima novčanu vrijednost, za
koje bi na odgovarajući način vrijedilo isto što i za činidbe koje su glavni sadržaj tereta
I više jednokratnih činidaba bi moglo biti sporedni sadržaj nekog stvarnog tereta, ali jednokratne
činidbe ne mogu biti jedini, niti glavni sadržaj stvarnog tereta.

Vrste stvarnih tereta:

Prema temelju svojega nastanka dijele se na:

1. privatnopravne i
2. javnopravne.

Privatnopravni stvarni tereti osnovani su npr. na pravnom poslu vlasnika zemljišta ili na odluci koju
sud donosi u vezi privatnopravnih odnosa glede toga zemljišta. Javnopravni stvarni tereti utemeljeni su
npr. na komunalnim naknadama, vodnim naknadama.

Prema sadržaju stvarni tereti mogu biti:

1. naturalni (na ponavljana davanja stvari ili ponavljana izvršavanja određenih činidbi rada,
i
2. novčani (ponavljana davanja novca-novčane rente).

Prema tome u čiju su korist određeni:

1. predijalni stvarni tereti (u korist nekretnina) i
2. personalni stvarni tereti (u korist osoba).

Prema trajnosti:
1. tereti ograničenoga trajanja i
2. trajni tereti.

Stvarni tereti osnivaju se:

pravnim poslom,

Page 79
 sudskom odlukom (npr. u postupku razvrgnuća suvlasništva, diobe zajedničkoga vlasništva i u
ostavinskom postupku),
na temelju zakona.
Zaštita stvarnih tereta može se ticati utvrđivanja postojanja stvarnoga tereta i ostvarenja prava na
činidbe kao i zaštite stvarnoga prava kao zemljišnoknjižnoga prava.

Stvarni teret prestaje:

1. propašću opterećene nekretnine (a predijalni i propašću povlasne nekretnine),
2. jednostranim odreknućem korisnika,
3. istekom roka odnosno ispunjenjem uvjeta,
4. na temelju sudske odluke o njegovom ukidanju,
5. zbog zaštite povjerenja u potpunost zemljišnih knjiga (ako stvarni teret nije upisan u
zemljišnu knjigu, a opterećenu nekretninu stekne osoba koja nije znala niti je morala znati
da on postoji),
6. smrću fizičke osobe ili prestankom pravne osobe (personalni stvarni tereti),
7. ako se ispune pretpostavke određene posebnim zakonom.

Pravo iz stvarnog tereta

Pravo iz stvarnog tereta je ograničeno stvarno pravo na nekretnini koje svojeg nositelja ovlašćuje
na to da mu se na teret njezine vrijednosti daju stvari ili čine činjenja koje su sadržaj toga
stvarnog tereta, a da mu za to odgovara svagdašnji vlasnik opterećene nekretnine njezinom
vrijednošću.
Pravo iz stvarnog tereta je temeljno korisnikovo pravo.
Pravo iz stvarnog tereta može se ograničiti kakvim uvjetima, rokovima. Sadržaj bi se kasnije
mogao rpeinačiti ako time ne bi bila povrijeđena tuđa prava.

Temeljno pravo koje za korisnika proizlazi iz stvarnog tereta, ako je teret osnovan u korist osobe
– ne može se prensoiti s ovlaštenika na drugu osobu, ako nije drukčije određeno.

Temeljno pravo iz predijalnog stvarnog tereta, tereta u korist neke nekretnine kao povlasne, ne
može se razdvojit od vlasništva te nekretnine, te je njezine pripadak, KOJI JE PRENOSIV SAMO
ZAJEDNO S TOM NEKRETNINOM NA DRUGU OSOBA, ta osoba time postaje korisnik tog
predijalnog tereta.
Podijeli li se povlasnu nekretninu, predijalni stvarni teret i dalje postoji u korist svih dijelova.

Diobom povlasne nekretnine ne bi se smjelo otežati opterećenje vlasnika nekretnine, ako bi ga se

diobom ipak otežali, vlasnik opterećene nekretnine će imati pravo zahtijevati da se ukine taj
predijalni stvarni teret ili da se smanje davanja i činjenja koja su zbog diobe postala za njega teža.

Korelat korisnikovom temeljnom pravu je TEMELJNA OBVEZA SVAGDAŠNJEG VLASNIKA

OPTEREĆENE NEKRETNINE da na teret vrijednosti opterećene nekretnine korisniku tereta
opetovano daje stvari i ili čini činjenja rdnje na koje taj ima pravo. Iz te će temeljne obveze
proizlaziti pojedinačne obveze – kad dospije za ispunjenje neka činidba davanja ili činjenja, bit će
je obvezan ispuniti onaj tko je u vrijeme dospijeća vlasnik opterećene nekretnine, s prelaskom
vlasništva opterećene nekretnine na drugu osobu jedno prelazi i temeljna obveza na novog
vlasnika nekretnine. Temeljna obveza NIKAD NE ZASTARIJEVA!!!
POJEDINAČNA PRAVA I OBVEZE

Page 80
Kad dospije za ispunjenje pojedino davanje ili činjenje na koje korisnik ima pravo nastaje
pojedinačno pravo na to davanje ili činjenje; a ujedno i pojedinačna obveza za svagdašnjeg
vlasnika opterećene nekretnine ispuniti to davanje ili činjenje korisniku.
(nastao je obveznopravni odnos)

Dužnik svake pojedinačne obveze davanja ili činjenja korisniku tereta jest onaj tko je vlasnik
opterećene nekretnine u trenutku kad je nastala ta pojedinačna obveza, u trenutku dospijeća.
Korisnik stvarnog tereta je ovlašten zahtjevati ispunjenje dospjelih pojedinačnih obveza, a ako je
više korisnika istog tereta-svaki pojedini ima pravo zahtijevati ispunjenje (tražbina s više
vjerovnika).
Ako je pravo na neku pojedinačnu činidbu prešlo s korisnika tereta na drugu osobu (ustupom,
subrogacijom, nasljeđivanjem) novi je vjerovnik te tražbine ovlašten na ono što je bio ovlašten
korisnik tereta, glede tog pojedinog davanja ili činjenja. Ne ispuni li dužnik o dospijeću dužnu
činidbu davanja ili činjenja, korisnik tereta će moći ispunjenje ishoditi putem suda od osobe koja
za tu činidbu odgovara, bilo osobno, bilo stvarno, bilo i osobno i stvarno.

Pojedinačne tražbine su u načelu PRENOSIVE od trenutka svog nastanka, od trenutka dospijeća.

Prenose onako kao što se prenose na drugu osobu – ustupom, subrogacijom, nasljeđivanjem...
Nisu prenosive pojedinačne kojima njihova pravna narav ne dozvoljava da ih se prenosi drugim
osobama, a ni one za koje je određena neprenosivost.
Dospjele pojedinačne tražbine u korist nekretnine(pred.tereti) u pravilu može onaj za kojega je ta
tražbina nastala (tko je vlasnik nekretnine u trenutku dospijeća) slobodno prenositi durgome,
jedino to neće moći ako je drukčije određeno.
Mogućnost prenošenja dospjelih tražbina na davanje ili činjenje koje potječu iz personalnog tereta
– u pravilu ih se može prenositi ali ne može ih se prenositi ako su činidbe po svojoj naravi
neprenosive (činidbe uzdržavanja i brige za neku osobu).
POJEDINAČNE TRAŽBINE ZASTARIVE!!! 3g OD DOSPIJEĆA

*Koje vrste odgovornosti postoje kod prava stvarnih tereta?

*Tko odgovara stvarnopravno, a tko osobno?
*Može li treća osoba odgovarati za stvarni teret?

OSOBNA ODGOVORNOST ZA POJEDINAČNE OBVEZE

Za svaku pojedinačnu obvezu dok ona ne zastari odgovara:
vlasnik opterećene nekretnine u doba nastanka tj. dospijeća te obveze
odgovara osobno svojom imovinom onaj tko je bio samostalni posjednik opterećene
nekretnine u doba nastnaka te obveze
plodouživatlj

Pravo iz stvarnog tereta ovlašćuje korisnika tereta i na to da sve dospjele pojedinačne tražbine
davanja stvari ili drugih činjenja, koje mu o dospijeću nisu ispunjena, namiri iz vrijednosti
opterećene nekretnine, ma čija ona bila.

Za svaku dospjelu pojedinačnu obvezu, sve dok ona ne zastari, postoji STVARNOPRAVNA
ODGOVORNOST – za nju odgovara svagdašnji vlasnik opterećene nekretnine vrijednošću
nekretnine.
Za svaku pojedinačnu obvezu davanja ili činjenja postoji dvostruka odgovornost – osobna i
stvarnopravna.
Dok je osobna odgovornost – odgovornost cjelokupnom imovinom
Stvarnopravna odgovornost – odgovornost vrijednošću nekretnine
Page 81
Jedna i druga prestaju zastarom.

Stvarnopravna odgovornost za pojedinačnu obvezu davanja i činjenja solidarna je s osobnom

odgovornošću, što omogućuje stavljanje i ostvarivanje zahtjeva osobno odgovornoj osobi,
stvarnopravno odgovornoj osobi, i jednoj i drugoj.
 Korisnik tereta ima pravo od vlasnika opterećenenekretnine ZAHTIJEVATI da taj trpi
namirivanje iz vrijednosti nekretnine svake dospjele, a neispunjene obveze davanja ili
činjenja koja proizlazi iz stvarnog tereta.

Temeljno pravo se u pravilu ne može prenositi.

18. PRAVO GRAĐENJA

Pravo građenja je ograničeno stvarno pravo na nečijem zemljištu, koje ovlašćuje svojega
nositelja da na površini toga zemljišta ili ispod nje ima u svojem vlasništvu zgradu trajno
fizički spojenu s tim zemljištem, a svagdašnji vlasnik toga zemljišta je dužan to trpjeti.

 Pravo građenja je zakonom u pravnom pogledu izjednačeno sa stvari odnosno smatra se

nekretninom, “umjetnim” zemljištem što predstavlja svojevrsnu fikciju.
 Pravo građenja je neodvojivo od njime opterećenoga zemljišta i čini sa zemljištem
nerazdvojivu pravnu cjelinu.
 Pravo građenja je otuđivo i nasljedivo. Moguće ga je opteretiti služnostima, stvarnim
teretima i založnim pravom.
 Pravo građenja je trajno pravo iako ga je moguće i vremenski ograničiti. U Austriji se
osniva samo na određeno vrijeme od najmanje 30 godina do najviše 60.
 Pravo građenja je naplatni teret na zemljištu. Nositelj prava građenja dužan je plaćati
vlasniku zemljišta mjesečnu naknadu za zemljište u iznosu prosječne zakupnine za takvo
zemljište.

Predmet opterećenja prava građenja

Predmet prava građenja je uvijek cijelo zemljište odnosno cijelo zemljišnoknjižno tijelo. Pravom
građenja ne može se opteretiti idealni dio zemljišta. Pravo građenja osniva vlasnik zemljišta, a to
je često država odnosno pravni subjekti javnoga prava.

Pravo građenja osniva se pravnim poslom vlasnika nekretnine i odlukom suda.

Pretpostavke osnivanja prava građenja su:
 vlasništvo osnivatelja,
 vlasnikov pravni posao usmjeren na osnivanje prava građenja i
 upis prava građenja u zemljišnu knjigu.
Pravni posao može biti jednostran i dvostran.

Upis prava građenja u zemljišnu knjigu je dvostruk:

1. upisuje se kao teret zemljišta,
2. osniva se posebno zemljišnoknjižno tijelo u koje se upisuje pravo građenja kao nekretninu
u novoosnovanom zemljišnoknjižnom ulošku.

Sud može pravo građenja osnovati u postupku diobe suvlasništa i zajedničkoga vlasništva te u
ostavinskom postupku.

Page 82
Stjecanje prava građenja
Stjecatelji prava građ.mogu biti sve fiz. i pravne osobe. Mogu ga zasnovati samo vlasnici zemljišta, a ne
npr. plodouživatelj ili zakupnik zemljišta.
Nositelj prava građ. može biti i vlasnik zemljišta na svom vl.zemljištu.

Titulus stjecanja može biti pravni posao (najčešće ugovor stjecatelja prava građ.s vlasnikom zemljišta) i
odluka suda (u postupku diobe suvl.i u ostavinskom postupku).
Kad se stječe na osnovi pravnog posla, modus je upis u zemlj.knjigu.

Zakonom se ne stječe pravo građenja osim zbog zaštite povjerenja u zemljišne knjige (ako ga
stekne u odnosu na osobu koja je neistinito upisana u zemljišnu knjigu kao vlasnik).

Pravo građenja uživa zaštitu po pravilima o zaštiti prava služnosti koja se tu primjenjuju na
odgovarajući način. Pravo vlasništva zgrade izgrađene na pravu građenja štiti se po pravilima o
zaštiti prava vlasništva.

Prestanak prava građenja

Pravo građenja prestaje:
propašću stvari,
ovlaštenikovim odreknućem,
istekom roka i ispunjenjem raskidnoga uvjeta,
zaštitom tuđega povjerenja,
prestankom nositelja prava,
rasterećenjem (ukidanje na temelju zakona u općem interesu) i
ukinućem na temelju odluke suda.

S prestankom prava građenja postaje pripadnost zemljišta sve ono što je do tada bilo od zemljišta
pravno odvojeno. Vlasnik je dužan platiti naknadu nositelju prava građenja po prestanku toga
prava za onoliko koliko je njegova nekretnina u prometu vrijednija s tom zgradom nego bez nje.

STVARNOPRAVNO OSIGURANJE TRAŽBINE

Stvarnopravno osiguranje tražbine je pojačanje položaja koji vjerovnik ima u obveznopravnom

odnosu, osnivanjem stvarnog prava na predmetu osiguranja, koje ovlašćuje vjerovnika osigurane
tražbine da je namiruje iz vrijednosti predmeta osiguranja, ne bude li ona o dospijeću podmirena.
 Dužnik redovito osobno duguje i osobno odgovara svojem vjerovniku za ispunjenje
činidbe koju je na temelju svoje obveze dužan izvršiti vjerovniku.

19. ZALOŽNO PRAVO

Založno pravo je ograničeno stvarno pravo na određenom predmetu - zalogu, koje ovlašćuje
svoga nositelja (založnoga vjerovnika) da određenu tražbinu, ne bude li mu o dospijeću
ispunjena, namiri iz vrijednosti zaloga, ma čiji taj bio, a njegov svagdašnji vlasnik (založni
dužnik) dužan je to trpjeti.

Podvrste založnog prava

Založna prava se svrstavaju u podvrste:

Page 83
 1. Prema vrsti zaloga na:
a) Založna prava na pokretnini
b) Založna prava na nekretnini
2. Prema njihovom temelju na kojem ih se osniva, razlikuju se:
a) Dobrovoljna založna prava kojima je temelj pravni posao osobe koja zalaže svoju stvar
ili pravo
b) Prisilna založna prava koja se ne temelje na pravnom poslu, nego na odluci javne vlasti
(suda)
c) Zakonska založna prava, koja nastaju ispunjenjem zakonom određenih pretpostavki
3. Prema načinu osnivanja razlikuju se:
a) Pignus
b) hipoteka

Bitni sadržaj založnog prava

Pravo namirenja znači da ako tražbina o dospjeću ne bude namirena, namiruje se iz vrijednosti
zaloga. Založno pravo ima kod namirivanja prednost u odnosu na sve tražbine koje nisu
osigurane založnim pravom kao i u odnosu na one koje doduše jesu osigurane založnim pravom,
ali se u prvenstvenom redu za namirivanje nalaze iza toga zaloga.

Stadij osiguravanja traje od osnivanja založnoga prava do dospjelosti tražbine, a stadij

namirivanja, koji redovito neće ni nastupiti, nastupa po dospjelosti tražbine koja nije namirena.
Da bi se tražbina namirila potrebno je od suda ishoditi rješenje kojim se odobrava ovrha.

POSEBNA OBILJEŽJA (NAČELA) ZALOŽNOGA PRAVA

Posebna obilježja založnog prava su:
& akcesornost
& određenost
& neodvojivost
& nedjeljivost
& jednovrsnost
& prometnost
& nasljedivost

1. Akcesornost

Tražbina i založno pravo povezani su svrhom založnoga prava, založno pravo postoji radi
tražbine. Tražbina prikladna za osiguranje zalogom je novčana tražbina i to samo ako je dovoljno
određena. Nenovčane tražbine mogu također biti prikladne ako imaju novčanu vrijednost koja je
dovoljno izražena. Obveznopravni odnos koji se osigurava zalogom je glavni, a založni,
stvarnopravni odnos sporedni.

2. Određenost

Tražbina i predmet založnoga prava moraju biti određeni (načelo specijalnosti), odnosno
individualizirani. Tražbina se smatra dovoljno određenom ako su utvrđeni vjerovnik i dužnik,
pravni temelj i visina ili barem najviši iznos do kojega se osigurava zalogom. Zalog mora biti

Page 84
individualiziran pa tako u slučaju generičnih stvari mora postojati njihova dovoljna
individualiziranost.

Zahtjev za točnom određenošću odnosi se STROGO NA GLAVNU TRAŽBINU da bi moglo

postojati založno pravo kao osiguranje namirenja neke tražbine, ta tražbina treba biti dovoljno
određena
vjerovnik i dužnik
pravni temelj
visina ili barem najviši iznos do kojega se osigurava zalogom

Zahtjev za određenošću nije strog prema sporednim tražbinama za sporedne tražbine (kamate,
troškovi očuvanja stvari i troškove naplate tražbine – dovoljno je da su ODREDIVE.

ODREĐENOST ZALOGA – založno pravo može postojati samo glede točno određenog zaloga.
Zalog je dovoljno određen kad je individualiziran – species.

Zbog tog što nisu dovoljno određene, skupnim se stvarima odriče sposobnost da kao pravne
cjeline budu objekti založnog prava (imovina kao cjelina, ni imovinska masa ne može kao cjelina
biti objektom zp, nego to jedino mogu biti POJEDINA, ODREĐENA PRAVA ODNOSNO
POJEDINE, ODREĐENE STVARI, ILI VIŠE NJIH, ILI ČAK SVE IZ SASTAVA ISTE IMOVINE
ODNOSNO IMOVINSKE MASE, ALI UVIJEK ODREĐENE SAMO POJEDINAČNO.)

3. Neodvojivost

Založno pravo se ne može odvojiti od zaloga što znači da ga nije moguće prenositi s jednoga
objekta na drugi. Ako dužnik ponudi neku drugu stvar umjesto one na kojoj je uspostavljeno
založno pravo to će se s pravnoga stajališta smatrati osnivanjem novoga založnoga prava
odnosno prestankom staroga. Iznimke od načela neodvojivosti moguće su samo ako ih određuje
zakon.

 NEPRENOSIVOST Založnog prava je pravilo.

 Ono ne djleuje beziznimno založno pravo prelazi s jednog zaloga na drugi, ako je to
zakonom određeno.
 Zakonom su određeni slučajevi u kojima ipak dolazi do zamjene objekta zložnog prava.
Ako je zalog prodan radi namirivanja vjerovnika, založno pravo nastavlja postojati na
KUPOVNINI plaćenoj za zalog; a ako zalog propadne pa umjesto njega nastane pravo koje
ga nadomješta (pravo na naknadu, osiguraninu) založno pravo traje i dalje na tom pravu.
 Isto ako je založnim pravom opterećena tražbina na predaju stvari, pa ona bude ispunjena
– založno pravo nastavlja svoju egzistenciji na onoj stvari kojom je ta tražbina ispunjena.

4. Nedjeljivost

Založno pravo je nedjeljivo, kako obzirom na

1) ZALOGOM osiguranu tražbinu
2) Obzirom na zalog

Page 85
Založno pravo je nedjeljivo obzirom na zalogom osiguranu tražbinu nedjeljivo u tom smislu što
osigurava tražbinu kao cjelinu (uključujući i njoj sposredne tražbine), pa se založno pravo ne
smanjuje time što se smanjuje tražbina koju ono osigurava.
Dok postoji makar i samo neznatan ostatak tražbine (ili sporedne tražbine) osigurane su cijelim
založnim pravom.

Založno pravo je nedjeljivo s obzirom na zalog u tom smislu, što namirenje tražbine osigurava
ZALOG KAO CJELINA, uključivši sve njegove pripadnosti.
To ne znači da zalog ne bi mogao biti neki odvojivi nebitni dio stvari, plodovi stvari i sl., ili pak
nekoliko nekretnina solidarno, nego znači da ono što jest zalog ostaje zalog i nakon što se zalog
umanjio ili podijelio. Dok postoji makar i neznatan dio zaloga na njemu postoji i založno pravo.
Ako se zalog podijelio, založno pravo je nastavilo teretiti ono na što se podijelio, kao i ono što se
od njega odvojilo (ako nije prestalo postojati).

5. Jednovrsnost

U nas postoji samo jedna vrsta založnoga prava, ali s brojnim podvrstama. Tako prema predmetu
postoji založno pravo na pokretnini, nekretnini i pravu. Prema pravnom temelju može založno
pravo biti dobrovoljno, sudsko (prisilno) i zakonsko. Prema tome ovlašćuje li založnoga
vjerovnika na posjedovanje zaloga može založno pravo biti pignus i hipoteka. Načelno nije
založno pravo niti jedne podvrste jače od založnoga prava bilo koje druge podvrste.

6. Prometnost i nasljedivost
 Založno pravo može se otuđiti i naslijediti, ali nikada samostalno, nego samo zajedno s
tražbinom koju osigurava.
 Kad na bilo kojem pravnom temelju prijeđe na drugu osobu tražbina osigurana založnim
pravom, na tu osobu zajedno s tom tražbinom ujedno prelazi i to založno pravo.
 To se zbiva samim prijelazom osigurane tražbine na novog vjerovnika, bez posebnog
pravnog temelja za stjecanje založnog prava i bez posebnog načina stjecanja tog prava.
Jedino ako je bilo određeno da će na stjecatelja prijeći tražbina, ali ne i založno pravo koje
ju osigurava, tada će tražbina prijeći na novog vjerovnika sama, bez založnog prava.
Založno pravo u tom slučaju prestaje, jer ono ne može postojati samostalno.
 Založno pravo se može opteretiti podzalogom; za podzalog vrijedi na odgovarajući način
ono što i za zalog, ako što drugo zakonom nije određeno, ili ne proizlazi iz pravne naravi
podzaloga. Podzalog zp na nekrenini, dakle hipoteke, naziva se nadhipotekom. I
podzaložno pravo može biti opterećeno daljnjim podzalogom nadhipotekom a ovo još
daljnjim.
 Založno pravo se može ograničiti uvjetom ili rokom, bilo da ga se osnuje s takvim
ograničenjima, ili da ga se naknadno tako ograniči što je moguće samo ako se time ne dira
u tuđa prava.

7. Mogućnost postojanja više založnih prava na istom predmetu

Nema zapreke da na jednom predmetu bude uspostavljeno više založnih prava, a njihov je
međusobni odnos određen mjestom u redu prvenstva. Tu vrijedi pravilo raniji u vremenu jači u
pravu (prior tempore potior iure) ako zakonom nije što drugo određeno.

PREDMET I OSOBE KOD ZALOŽNOGA PRAVA

Page 86
Predmet založnog prava naziva se zalog.
Predmet založnoga prava mogu bit nekretnine, pokretnine i imovinska prava. To može biti i
idealni dio stvari. Kada je zalogom opterećena neka stvar to se odnosi i na sve njezine
pripadnosti. (svi dijelovi, neodvojeni plodovi, pertinencije, prirast).

Osobe u založnopravnom odnosu su založni vjerovnik i založni dužnik. Založni vjerovnik kao i
založni dužnik može biti svaka fizička i pravna osoba. Ipak treba razlikovati pojmove založni
dužnik i zalogodavac jer to ne mora uvijek biti ista osoba. Naime, moguće je svoju stvar založiti
za nečiji tuđi dug.

ZALOŽNO PRAVO NA POKRETNINI

Može biti:
a) dobrovoljno založno pravo na pokretnini (može biti kao ručni zalog ili hipoteka)
b) sudsko ili prisilno založno pravo na pokretnini
c) sudsko i javnobilježničko dobrovoljno
d) zakonsko založno pravo na pokretnini

1. Dobrovoljno založno pravo na pokretnini

Dobrovoljno založno pravo na pokretnini osniva se na temelju ZALOGODAVČEVE VOLJE u
pravilu kao;
1) RUČNI ZALOG pignus, te eventualno kao
2) HIPOTEKA NA POKRETNINI

A. Ručni zalog
Nastaje pravnim poslom.
Ugovor o davanju u zalog je založni ugovor kojim se obvezuje dužnik ili netko treći
(zalogodavac) vjerovniku da će radi osiguranja određene vjerovnikove tražbine založnim
pravom predati vjerovniku određenu pokretnu stvar u zalog, a druga se ugovorna strana
obvezuje da će stvar koju primi u zalog čuvati i da će je vratiti zalogodavcu čim prestane tražbina
koju zalog osigurava. To je konsenzualan, neformalan (iako će najčešće ipak biti u pisanom
obliku), kauzalan, naplatan ugovor jer je zalog svojevrsna naplata za obvezu koja se osigurava.
Da bi iz prava vlasništva bilo dobrovoljno osnovano založno pravo na vlasnikovoj stvari
nužno je
ZALOGODAVČEVO VLASNIŠTVO STVARI
VALJANI PRAVNI TEMELJ
ČIN PREDAJE STVARI zalogoprimcu u NESAMOSTALAN POSJED radi osnivanja
založnog prava za osiguranje određene tražbine
Vlasništvo zalogodavca
 Opteretit svoju stvar založnim pravom ovlašten je samo VLASNIK (osniva založno pravo
očitovanjem volje izvodeći ga iz sovg prava vlasništva na stvari koju zalaže)
 Optereti se može stvar U SUVLASNIŠTVU ili ZAJEDNIČKOM VLASNIŠTVU SVI
ONI SUGLASNO
 POJEDINI SUVLASNIK svoj IDEALNI DIO, ali ne cijelu stvar bez suglasnosti ostalih
suvlasnika
 Iznimno se založno pravo može steći od nevlasnika kao da ga je stekao od nevlasnika na
temlju povjerenja u promet

Page 87
Pravni posao

Pravni temelj dobrovoljno založnog prava na pokretnini je pravni posao kojemu je cilj osnivanje
založnog prava na određenoj stvari radi osiguranja namirenja određene tražbine iz vrijednosti te
stvari.
Taj pravni posao bi mogao biti jednostran (javno obećanje nagrade, zapis za slučaj smrti) i
dvostran – ZALOŽNI UGOVOR O DAVANJU U ZALOG, odnosno njemu odgovarajući
UGLAVAK O ZALAGANJU sadržan u nekom drugom ugovoru npr. ugovor o zajmu, ugovor o
kreditu

UGOVOR O DAVANJU STVARI U ZALOG:

 Ugovor o davanju u zalog je ZALOŽNI UGOVOR kojim se obvezuje dužnik ili netko treći
(zalogodavac) vjerovniku da će radi osiguranja određene vjerovnikove tražbine založnim
pravom predati vjerovniku određenu pokretnu stvar u zalog, a druga se ugovorna strana
obvezuje da će stvar koju primi u zalog čuvati i da će je vratiti zalogodavcu čim prestane
tražbina koju zalog osigurava.
 UGOVOR MORA BITI VALJAN, DA POSTOJI DA NIJE PONIŠTEN.
 Ugovor o zalogu najčešće će biti sklopljen u obliku jednog ili nekoliko uglavaka onog
ugovora koji će biti TEMELJ VJEROVNIKOVE TRAŽBINE (ugovor o zajmu, o kreditu,
ugovor o prodaji s obročnim otplatama cijene)
 Založni ugovor je KONSENZUALAN ugovor nastaje spajanjem ponude i prihvata.
Predaja zaloga spada u ispunjenje ugovora.
 Založni ugovor o zalaganju pokretnine je neformalan.
 KAUZALAN UGOVOR – kauza – založno osiguranje određene novčane tražbine,
psotojeće i buduće, uvjetne ili bezuvjetne
 Neposredna obveza – osnivanje subjektivnog založnog prava
 Založni ugovor je naplatan pravni posao.

TRAŽBINA koja se osigurava založnim pravom:

a) da postoji novčana tražbina
b) da je određena (određeni su vjerovnik i dužnik, pravni temelj, i visina ili barem
najviši iznos do kojeg se osigurava)

Zabranjeni uglavci kod ugovora o davanju u zalog su:

lex commisoria po kojem bi založena stvar prešla u vlasništvo založnoga vjerovnika ako
mu tražbina ne bi bila ispunjena,
uglavak da dužnik ne može zalog nikada iskupiti,
uglavak po kojem bi vjerovnik mogao založenu stvar prodati,
uglavak po kojem dužnik ne bi smio osnivati na istom zalogu založna prava za druge
osobe,
uglavak po kojem vjerovnik nakon dospijeća tražbine ne bi mogao zahtijevati prodaju
zaloga.

3.PREDAJA U POSJED ZALOGOPRIMCU

 Dobrovoljno založno pravo nastaje činom ispunjenja obveze da se to pravo osnuje za
vjerovnika, a to je ČIN PREDAJE (tradicije) te stvari u posjed stjecatelju, odn. onome koga
on odredi u njegov NESAMOSTALAN POSJED.
 Redovito će to biti predaja u NEPOSREDAN POSJED založnog vjerovnika.

Page 88
  Moguće je ugovoriti da će se vjerovniku stvar predati samo u POSREDAN POSJED. Kad je
stvar već založena nekoj drugoj osobi, pa se nalazi u njezinom neposrednom posjedu
novo založno pravo na toj istoj stvari osnovat će se predajom posrednog posjeda te stvari
novom založnom vjerovniku. Zalogodavac će obavijestiti založnog vjerovnika kod koje se
stvar nalazi da je nakon prestanka svojeg založnog prava dužan predati stvar novom
založnom vjerovniku.

Pravni učinak osnivanja založnog prava nastupa

1) predajom stvari stjecatelju u NESAMOSTALAN POSJED, ako se to zbilo
2) na temelju valjanog pravnog posla te ako je to bio pravni posao
3) vlasnika stvari sposobnog da sa tom stvari raspolaže

 Trenutka ispunjenja ovih pretpostavki je trenutak osnivanja dobrovoljnog založnog prava.

 Ako je zalog optrerećen s više založnih prava ona tražbina koja je prva u prvenstvenom
redu, a mjesto u prvenstvenom redu određuje se prema osnutku založnog prava.

STJECANJE založnog prava OD NEVLASNIKA

 vjerovnik je postupao POŠTENO I ispunjene su sve pretpostavke po kojima bi se moglo
steći vlasništvo od nevlasnika
1. stvar je pokretna
2. pravni posao je naplatan i kauza mu je osnivanje zp
3. stjecatelj je potupao pošteno nije znao niti je obzirom na okolnosti imao dovoljno
razloga posumnjati u otuđivateljevo vlasništvo - u trenutku sklapanja pr.posla i u
trenutku predaje stvari u samostalan posjed

PRELAŽENJE Založnog prava

 Založno pravo se može otuđiti drugoj osobi kao i prenjeti joj ga nasljeđivanjem, samo
zajedno s tražbinom koju osigurava.

Opterećenje založnog prava podzaložnim pravom

 Podzaložno pravo je takvo založno pravo čiji je neposredni predmet – objekt – založno
pravo a krajnji mu je objekt ona stvar koja je objektom tog založnog prava- zalog.
 Objekt podzaložnog prava je založno pravo- a objekt tog zp je zalog.
OVLASTI GLEDE ZALOGA

OVLASTI U STADIJU OSIGURANJA

Prvi stadij osiguranja – traje do dospijeća tražbine osigurane zalogom

1.PRAVO NA POSJED ZALOGA

 Založni vjerovnik ima pravo na posjed zaloga.

 U načelu ima založni vjerovnik pravo na NEPOSREDAN POSJED zaloga, ali nejgovo
pravo posjedovanja može biti određeno drukčije.

Page 89
  Založni vjerovnik može sam pristati da posjeduje zalog samo posredno – posredstvom
neke druge osobe kad je stvar već založena nekoj drugoj osobi.
 Založni vjerovnik koji je stekao založno pravo na stvari koja je u tom času već bila
založena nekom drugom zadovoljit će se posrednim posjedom te stvari, sve dok stvar
neposredno posjeduje onaj koji je prije stekao založno pravo na njoj.
 ZALOŽNI VJEROVNIK ČIJA JE TRAŽBINA OSIGURANA SUDSKIM, ZAKONSKIM
ILI REGISTARSKIM ZALOŽNIM PRAVOM NA POKRETNOJ STVARI NEMA
PRAVO NA POSJED STVARI.
ZALOŽNI VJEROVNIK JE NESAMOSTALNI POSJEDNIK.

1. ČUVANJE ZALOGA

 Založni vjerovnik treba založenu stvar koju posjeduje čuvati s pažnjom dobrog domaćina,
poduzimati faktične i pravne radnje potrebne za očuvanje te stvari.
 U protivnom odgovara za štetu.
 Založni vjerovnik čuva stvar za račun o trošku založnog dužnika.
 Ima pravo na naknadu za troškove čuvanja primjenjuju se opća pravila o posjednikovm
pravu na naknadu troškova i o njegovim prigovorima protiv vlasnikova zahtjeva da vrati
stvar.
 Ako dođe do namirenja iz zaloga, nužni će se troškovi (ne i korisni) namirivati zajedno s
tražbinom.
 Zahtjevi založnog dužnika na naknadu štete zastarjevaju u roku 1 godine od kad mu je
stvar vraćena.
 Ako založni vjerovnik ne bi čuvao zalog s dužnom pažnjom, makar nije nastala šteta,
založni dužnik može putem suda ishodit da se zalog oduzme založnom vjerovniku iz
neposrednog posjeda te da a se preda nekoj trećoj osobi da ga ona čuva za račun
vjerovnika kao posrednog posjednika.

Vjerovnik sad posjeduje zalog posredno. Treća osoba kojoj je zalog dat na čuvanje dužna je čuvati
kao ostavoprimac – depozitar

2. UPORABA ZALOGA

 Založni vjerovnik u pravilu nije ovlašten RABITI stvar koju je dobio u zalog, niti je
ovlašten drugome prepustiti uporabu tih stvari (nije ovlašten dati u najam , posudbu i sl.)
 Založni dužnik može OVLASTITI založnog vjerovnika na UPORABU stvari, bilo
neograničenu blio ogrančenu. Založni vjerovnik ima pravo uporabe u granicama
dobivenog dopuštenja.
 I bez dopuštenja je ZALOŽNI VJEROVNIK ovlašten rabiti zalog, ako i ukoliko je to
NUŽNO da bi time ispunjavao svoju dužnost čuvanja zaloga. (povremeno stavljati stvar u
pogon).
 Ako bi založni vjerovnik postupao sa stvari kao da mu pripada pravo na uporabu, iako
mu ono ne pripada ili ako bi s njom postupao prelazeći granice dopuštene mu uporabe –
založni dužnik bi ovlašten putem suda ishoditi predaju založene stvari u posjed nekoj
trećoj osobi, koja bi onda neposredno posjedovala zalog umjesto založnog vjerovnika.

3. DAVANJE ZALOGA U PODZALOG

Page 90
  Založni vjerovnik je ovlašten dati zalog koji posjeduje u podzalog, pa i protiv izričite
zabrane založnog dužnika.
 Založni vjerovnik može založenu mu pokretninu dalje založiti, u granicama svog prava na
namirenje iz njezine vrijednosti.
 Zalaganjem zaloga drugoj osobi za osiguranje njezine tražbine, osniva se PODZALOŽNO
PRAVO.
 Založni vjerovnik može se obvezati zalogodavcu ili kome drugome da neće dati stvar u
PODZALOG.
 U tom slučaju neće smjeti dati zalog u podzalog ali dade li ga ipak, povrijedio je svoju
obvezu, no to neće utjecati na postojanje i valjanost podzaložnog prava.
 Založni vjerovnik koji je dao zalog u podzalog odgovara pojačano za štetu koja bi nastala
na zalogu – umjesto da odgovara za štetu koja je nastala njegovom KRIVNJOM, on
odgovara i za slučajnu propast ili oštećenje zaloga, ako do tog ne bi došlo da ga nije dao u
podzalog.

4. PLODOVI I DRUGE KORISTI

 Plodovi i druge koristi od založene stvari pripadaju založnom dužniku.

 Založni vjerovnik koji neposredno posjeduje založeu stvar ovlašten je plodove i druge
koristi od te stvari ubrati i sebi uzeti, osim ako se obvezao da to neće činiti.
 Nikad ih nije ovlašten za sebe uzeti niti ako oni pripadaju nekom drugom
(plodouživatelju).
 Vrijednost plodova koje ubere založni vjerovnik prebija se po samom zakonu s nejgovom
tražbinom u prvom redu s troškovima na čiju naknadu on ima pravo, zatim s kamatama
koje mu duguje dužnik, a potom s glavnicom).
 Isto što vrijedi za poldove vrijedi i za koristi. Njihova vrijednost se prebija s tražbinom.
 Ako se je založni vjerovnik obvezao da neće za sebe uzeti plodove i ili druge koristi pa je
to učinio založni dužnik je ovlašten putem suda ishoditi da se zalog oduzme založnom
vjerovniku iz neposrednog posjeda te ga se preda nekoj trećoj osobi da ga čuva za račun
vjerovnika kao posrednog posjednika .

Uzimanje stvari iz vjerovnikova posjeda

ako založni vjerovnik ne čuva zalog kako treba
ako ga neovlašteno rabi
ili ga je neovlašteno dao drugom na uporabu
ili za sebe uzeo plodove i druge koristi od zaloga premda se obvezao da to neće učiniti.

Dužnik može sudskim puteme ishoditi oduzimanje zaloga iz neposrednog posjeda založnog
vjerovnika i zahtjevati da se preda trećem koji će ga čuvati za račun založnog vjerovnika kao
posrednog posjednika.

ZAMJENA ZALOGA
 Založno pravo se veže uz zalog, u načelu se ne može prenjeti s jednog zalgoa na drugi.
 U nekim slučajevima založni vjerovnik odnosno založni dužnik ima pravo na zamjenu.

1) ZALOŽNOM VJEROVNIKU
zbog skrivenih nedostataka
zbog nužne prodaje

Page 91
 2) ZALOŽNOM DUŽNIKU
zbog vlastite potrebe
zbog nužne prodaje

Pretpostavke zbog kojih ZALOŽNI VJEROVNIKU pripada pravo na zamjenu zaloga zbog
SKIRVNIH NEDOSTATAKA
a) pokazalo se da stvar ima materijalne ili pravne nedostatke za koje založni vjerovnik nije
znao niti je trebao znati kad ju je primio u posjed kao zalog
b) zbog tih nedostataka zalog nije dovoljno osiguranje namirenja njime osigurane tražbine

 Založni vjerovnik je ovlašten zahtjevati da mu zalogodavac dade drugi primjeren zalog.

 Vjerovnik nije ovlašten da zbog nedostatka zahtjeva RASKID UGOVORA, niti je ovlašten
tražit smanjenje obveze nego je jedino ovlašten zahtjevati drugu stvar u zalog.
 Ako zalogom osigurana tražbina još nije dospjela, ali se stvar koju je vjerovnik dobio u
zalog KVARI ILI GUBI NA VRIJEDNOSTI, založnom vjerovniku pripada pravo na
NUŽNU PRODAJU ZALOGA.
 Posluži li se tim svojim pravom, pa se zalog nužno proda, novac dobiven prodajom zaloga
zamijenit će PRVOBITNI ZALOG.

Pretpostavke pod kojima vjerovniku pripada pravo

a) da se zalog kvari ili gubi na vrijednosti zbog nekog uzroka koji ne leži u skrivenim
nedostacima
b) da postoji opasnost da zbog tog zalog postane nedovoljan za osiguranje njime osigurane
tražbine

 Pod tim pretpostavkama založnom vjerovniku pripada pravo zahtjevati da se zalog

odmah proda po burzovnoj ili tržišnoj cijeni, pa da se kod suda položi onolik dio
primljene kupovnine koliki je dovoljan za namirenje vjerovnikove tražbine.
 Založni dužnik može IZBJEĆI NUŽNU PRODAJU ako založni vjerovnik dade u zamjenu
neki drugi zalog kojem vrijednost nije manja, a čuvanje ne zahtjeva veći trud, troškove ili
brigu nego čuvanje prvobitnog zaloga.
 Ako se stvar proda novac dobiven na ime kupovnine za dobiven zalog stupa na mjesto
zaloga u visini koja je dovoljna za osiguranje namirenja.
 Taj novac će biti položen u sudski depozit paće založni vjerovnik , kad njegovo
potraživanje dospije, a ne bude podmireno moći zahtjevati namirenje iz pologa.
 Založni dužnik ima pravo na zamjenu zaloga zbog vlastite potrebe.

Založni dužnik ima pravo zahtjevati da mu se vrati zalog i primi u zamjenu drugu stvar u
zalog ako je to:
nužno za založnog dužnika da ima u svojem posjedu stvar koju je dao u zalog
stvar koju bi dao u zamjenu nije manje vrijednosti od provobitnog zaloga
čuvanje stvari koju bi dao u zamjenu ne zahtjeva veći trud, troškove i li brigu nego
čuvanje prvobitnog zaloga

Založni dužnik ima pravo na nužnu prodaju zaloga pod pretpostavkama kao i založni vjerovnik
s istim učincima.

ZAŠTITA ZALOGA

Page 92
  Gubitkom posjeda zaloga ne prestaje založno pravo. Ako je založni vjerovnik ostao bez
posjeda pokretne stvari na kojoj je imao dobrovoljno zp, a tu stvar bespravno posjeduje
neka druga osoba pa on može od nje zahtjevati da mu preda zalog u posjed.VINDICATIO
PIGNORIS
 Uznemirava li netko makar i vlasnik na neki drugi način a ne oduzećem stvari založni
vjerovnik u njegovom izvršavanju ovlasti koje mu pripadaju na zalogu a čini to
bespravno, za založnog vjerovnika nastaje pravo da od tog zahtjeva da ga prestane
uznemiravati.

Založni vjerovnik ima pravo zahtjevati od zalogodavca

drugi primjeren zalog umjesto zaloga sa skrivnim nedostacima
pravo zahtjevati nužnu prodaju zaloga
a inače zahtjevati što god je potrebno radi zaštite njegovog prava na zalogu

VRAĆANJE ZALOGA

 Založni vjerovnik je dužan vratiti založenu u stvar bez odgađanja čim mu bude
podmirena ili na bilo koji drugi način prestane tražbina koja je bila osigurana založnim
pravom na toj stvari.
 Ako ima neku tražbinu protiv onog kome treba vratit stvar (tražbina naknade nužnih
troškova, troškovi učinjeni radi poboljšanja zaloga ili koju drugu) a ispunjene su
pretpostavke pod kojima ima pravo da zadrži stvar dok mu ta tražbina ne bude ispunjena.
 Zahtjeva li dužnik stvar od njega, moći će mu suprostaviti PRIGOVOR RETENCIJE.
 Vjerovnik može vratiti stvar , ako je dobrovoljno vrati, bezuvjetno, smatrat će se da se
odrekao svog založnog prava.
 Od dana kad je zalog vraćen počinje teći rok zastare zahtjeva založnog dužnika protiv
založnog vjerovnika zbog pogoršanja založene mu stvari, kao i rok zastare zahtjeva
založnog vjerovnika protiv založnog dužnika na naknadu troškova učinjenih za stvar.
 I jedan i drugi zastarjevaju u roku 1 g. od dana kad je stvar vraćena.

OVLASTI U STADIJU NAMIRIVANJA

PRAVNO NA NAMIRENJE I PUTEVI OSTVARENJA

Namirivanje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti zaloga moguće je:
1. putem suda – pravilo na način određen propisima o ovrsi novčanih tražbina
2. izvansudskim putem iznimka u slučajevima određenim zakonom

NAMIRIVANJE PUTEM SUDA

 Tražbinu osiguranu zalogom namirivat će se putem ovršne prodaje zaloga, koju na
zahtjev (ovršni prijedlog) vjerovnika provodi sud, postupajući po pravilima OVRŠNOG
ZAKONA O OVRSI NA POKRETNINAMA RADI NAPLATE NOVČANIH
TRAŽBINA.
 Založni vjerovnik ima pravo od svagdašnjeg vlasnika založene stvari zahtjevati da trpi
namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijendosti zaloga
 Založni vjerovnik može bez obzira je li njegov dužnik vlasik založene stvari ili ne - po
svojoj volji izabrati da li će zahtjevati namirenje svoje tražbine iz vrijednosti zaloga ili iz
imovine svojeg dužnika, ili istodobno i zaloga i dužnikove imovine.

Page 93
  Odluči li se za namirenje iz vrijednosti zaloga , ali ne uspije odatle u cijelosti namiriti svoju
tražbinu, razliku će namirivati iz dužnikove imovine.

ZV treba stavit svoj zahtjev za to sudu u obliku PRIJEDLOGA ZA OVRHU . Sud će tom
prijedlog udovoljit tako što će:
1) Donjet pozitivno rješenje o ovrsi
2) Na temelju tog rješenja provest će ovršnu prodaju zaloga
3) Iz kupovnine namiriti vjerovnika
4) Eventualni višak novca vratit vlasniku zaloga.

PRIJEDLOG I SUDSKA DOZVOLA OVRHE

 O prijedlogu vjerovnika (kao ovrhovoditelja) odlučuje sud, a udovoljit će mu ako za to
postoji PRAVNI TEMELJ u obliku ISPRAVE o predlagateljevom pravu na namirenje –
OVRŠNE ISPRAVE , ili vjerodostojne isprave.

OVRŠNA ISPRAVA:
1. ovršna sudska odluka i ovršna sudska nagodba
2. ovršna odluka donesena u upravnom postupku i ovršna nagodba u upravnom postupku,
ako glase na ispunjenje novčane obveze
3. ovršna javnobilježnička isprava
4. ostale isprave koje su zakonom određene kao ovršne

VJERODOSTOJNA ISPRAVA:
 Račun, faktura, mjenica i ček s protestom i povratnim računom kad je to potrebno za
zasnivanje potraživanja, javna isprava, izvadak iz ovjerenih poslovnih knjiga...
 Založni vjerovnik koji u času dospijeća obveze još nema potrebnu ispravu na temelju koje
bi sud mogao donjeti rješenje o ovrsi treba prethodno stvorit pravni temelj – podnjeti
tužbu protiv založnog dužnika kojom će od njega zahtjevati trpljenje namirenja zalogom
osigurane tražbine iz vrijednosti zaloga (založna tužba).
 Na temelju ovršne isprave, ZALOŽNI VJEROVNIK ĆE MOĆI PREDLOŽIT OVRHU
SUDU I OD NJEGA ISHODIT RJEŠENJE KOJIM SE DOZVOLJAVA TZV. DOZVOLA
IZVRŠENJA.

Ako je vjerovnikov prijedlog utemeljen na odgovarajućoj ovršnoj tj. vjerodostojnoj ispravi SUD
ĆE DOZVOLIT OVRHU donjet će rješenje o ovrsi (dozvola ovrhe, dozvola izvršenja). Tim će
rješenjem sud
1) naredit ZALOŽNOM DUŽNIKU ovršeniku da u roku 8 dana (u mjeničnim predmetima
3 dana) ispuni tražbinu zajedno s troškovima
2) odredit ovrhu - odredit PRODAJU ZALOGA radi namirenja vjerovnikove tražbine – na
temelju tog rješenja provest će se namirenje po propisima o provođenju OVRHE na
pokretninama radi naplate novčane tražbine.
PRODAJA ZALOGA

Sud može odredit da se zalog proda tzv. NEPOSREDNOM POGODBOM S KUPCEM ILI
NA USMENOJ JAVNOJ DRAŽBI – unovčenje zaloga prodajom na usmenoj javnoj dražbi
odredit će se kad se trebaju unovčit stvari veće vrijednosti, a u postojećoj situaciji može se
očekivati da bi se na dražbi moglo za njih dobiti veći iznos novca i od procijenjene vrijednosti .

1. Prodaja neposrednom pogodbom

Page 94
Prodaja stvari koja se unovčuje u ovršnom postupku, a koju sklapa - s jedne strane – KUPAC
stvari koja se u tom postupku prodaje a s druge strane – SUDSKI OVRŠITELJ ili od suda
određena osoba koja obavlja komisione poslove, postupajući pri tom za račun ovršenika.
(založnog dužnika).
Sudski ovršitelj prodaje stvar u ime i za račun ovršenika ali ako stvari prodaje osoba koja obavlja
komisione poslove, ona je prodaje u svoje ime , a za račun ovršenika.
Kupac stječe pravo vlasništva na temelju tako zaključenog pravnog posla kad mu stvar koju je
tako kupio bude predana u SAMOSTALAN POSJED.

2. Prodaja na sudskoj javnoj držabi

Sudska usmena javna dražba – specifična prodaja stvari koju provodi tijelo javne vlasti – sud -
po svojoj pravnoj prirodi to nije prodaja nego javno obećanje nagrade. – stvar se prodaje
najboljem ponuditelju.
Stječe pravo vlasništva kad mu se stvar preda u SAMOSTALAN POSJED.
 Obzirom da nije posrijedi naplatan pravni posao nego specifično jednostrano javno
obećanje nagrade ako stvar ima nedostatke kupac nema prava koja bi inače proizlazila iz
prodavateljeve odgovornosti za nedostatke stvari koja je objekt naplatnog posla.

NAMIRENJE VJEROVNIKA
1. troškovi ovršnog postupka
2. troškovi određeni ovršnom ispravom
3. kamate
4. glavna tražbina

VRAĆANJE VIŠKA NOVCA

Ako je nakon potpunog namirenja svih založnih vjerovnika i drugih osoba koje imaju pravo
namirenja svojih tražbina iz vrijednosti zaloga, preostao neki višak taj pripada založnom
dužniku.

PRIVREMENA UPRAVA I NAMIRIVANJE IZ POLODOVA I DRUGIH KORISTI

Predmet založnog prava nije samo stvar koja je zalog, nego su to ujedno sve njezine pripadnosti.
Ako je zalog takva stvar koja je sposobna davati plodove i druge koristi koje se mogu unovčiti,
založni vjerovnik je ovlašten zahtjevati od suda da uspostavi privremenu upravu zalogom i
postavi upravitelja koji će biti ovlašten da ubire plodove i druge koristi od njega, pa da ih
unovčava, s tim da će biti dužan dobivene iznose položit u sud radi namirenja iz tog pologa.

NAMIRIVANJE IZVANSUDSKIM PUTEM

IZNIMKA!

Jedino ako ZALOŽNI VJEROVNIK

ima pravo na namirivanje izvansudskim putem unovčenjem zaloga
ako se namiruje iz založenog mu gotovog novca
ako se namiruje prebijanjem vrijednosti plodova i drugih koristi od zaloga

Vjerovnik koji bi svoje pravo na namirivanje neovlašteno ostvarivao izvansudski odgovarao bi za

svaku štetu koja bi odatle proizlašla.

Page 95
I kad je ovlašten da svoje pravo ostvaruje izvansudski ali je on zalog prodao izvansudski drukčije
nego je bio ovlašten (u pravilu je ovlašten da ga proda na dražbi, i to javnoj makar izvansudskoj),
također će odgovarat za svaku štetu koja bi odatle proizašla.

1. PRAVO NA NAMIRIVANJE IZVANSUDSKOM PRODAJOM ZALOGA

 U načelu postoji samo ako mu je dao založni dužnik svojim valjanim dopuštenjem na
takav način namirivanja.
 Dopuštenje treba biti valjani pravni posao založnog dužnika, učinjen u pisanom obliku još
u trenutku osnivanja založnog prava ili naknadno.
 Pravo na izvansudsko namirenje pripada založnom vjerovniku na temelju zakona i bez
dopuštenja založnog dužnika – ako je zalog dana za osiguranje tražbine iz trgovačkog
posla, no ipak mu ne pripada ako je založni dužnik izričito isključio mogućnost
izvansudskog namirivanja još u trenutku osnivanja zaloga (ne i naknadno).
 Založni vjerovnik svoje pravo na namirivanje izvansudskim putem ovlašten je ostvarivati
jedino putem JAVNE DRAŽBE – unovčenjem zaloga na dražbi koja može biti i privatna
(ne mora biti sudska) ali mora biti JAVNA (javno oglašena).
 Jedino u slučaju da je vjerovnik ovlašten ostvarivati svoje pravo na namirenje
izvansudskim putem iz zaloga kojim ima bruzovnu ili tržišnu cijenu, on ga nije dužan
prodavati na javnoj dražbi, nego ga može prodati za tu cijenu «iz slobodne ruke» putem
osobe koja je javno ovalštena za prodaju na burzi, odnosno za javne prodaje takvih stvari.

Bilo koji drugi slučaj ostvarivanja izvansudskog ostvarivanja dopušten je samo

a) ako je to u danim okolnostima jedini mogući način za ostvarenje prava na namirenje
b) založnom vjerovniku dano pravo na takav način namirenja pravnim poslom ili
zakonom

2. NAMIRIVANJE UZIMANJEM ZALOŽENOG GOTOVOG NOVCA

 Založni vjerovnik je ovlašten namiriti svoju dospjelu tražbinu izvansudskim putem ako
mu je u zalog dan gotov novac – gotov se novac ne prodaje, nego će se založni vjerovnik
namirivati upravo iz novca koji mu je založen tako što će se nakon dospijeća tražbine za
sebe uzeti odgovarajući iznos.

3. NAMIRIVANJE PREBIJANJEM VRIJEDNOSTI PLODOVA I DRUGIH KORISTI OD

ZALOGA
Založni vjerovnik je ovlašten namirivati svoju tražbinu izvansudskim putem, ako za sebe
uzme plodove i druge koristi od zaloga koji neposredno posjeduje pod pretpostavkom
a) da ti pripadaju založnom dužniku i
b) da ih je ovlašten uzeti za sebe (ubrati)

 Vrijednost plodova koje ovlašteno ubrao, prebija se po samom zakonu s njegovom

tražbinom (prvenstveno s troškovima na čiju naknadu on ima pravo, zatim kamate kje mu
duguje dužnik, potom glavnica) a isto je i s vrijednošću koristi koje je založni vjerovnik
ovlašteno imao od zaloga.
 Vrijednost toga se prebija već u trenutku ubiranja makar tražbina još nije dospjela, pa se
ona tako postupno smanjuje. Založni dužnik ovlašten je u svakom trenutku zahtjevati da
mu založni vjerovnik izda priznanicu o prijeboju, a uskrati li mu to založni vjerovnik –
moći će ishoditi utvrđenje putem suda da je do prijeboja došlo i koliko se time smanjila
njegova obveza.

Page 96
Dobrovoljno založno pravo apsolutno prestaje:
propašću zaloga,
odreknućem od založnoga prava,
istekom roka i ispunjenjem raskidnoga uvjeta,
prestankom osigurane tražbine,
prestankom založnoga vjerovnika i
rasterećenjem (ukidanje na temelju određenih pretpostavki).
B. HIPOTEKA NA POKRETNINI (REGISTARSKO ZALOŽNO PRAVO)

Hipoteka na pokretnini (registarsko založno pravo) je založno pravo na pokretnim stvarima

koje nastaje bez predaje zaloga u posjed založnoga vjerovnika i kod kojega založnom
vjerovniku ne pripada pravo posjedovati zalog.
Ovo se pravo upisuje u određene registre pa se zato naziva registarskim. Bez upisa u javni
upisnik ne može se ni steći hipoteka na pokretninama. Ova hipoteka odnosi sa na slučajeve
zalaganja brodova i zrakoplova.

Založni ugovor je da bi obvezivao na osnivanje založnoga prava na pokretnini kao hipoteke

ugovor kojim se obvezuje dužnik ili netko treći (zalogodavac) vjerovniku da će radi osiguranja
određene vjerovnikove tražbine založnim pravom na svojoj pokretnini upisanoj u javni upisnik
dozvoliti da se u tom javnom upisniku upiše založno pravo kao teret te stvari, a druga se
ugovorna strana (vjerovnik) obvezuje da će čim prestane njegova zalogom osigurana tražbina
učiniti što je s njegove strane potrebno da bi se izbrisalo to založno pravo iz javne knjige.

C. SUDSKO PRISILNO ZALOŽNO PRAVO NA POKRETNINI

Sudsko prisilno založno pravo osniva se na dužnikovoj pokretnini sposobnoj za unovčenje, a na

temelju odluke suda donesene u postupku kojim se određuje prisilno osiguranje tražbina, a na
način koji određuju zakonske odredbe o ovrsi i prisilnom osiguranju. Dakle, osnivanje ovoga
oblika založnoga prava je protiv volje dužnika.

2. Sudsko i javnobilježničko dobrovoljno založno pravo na pokretnini

Preduvjet za osnivanje sudskoga dobrovoljnoga založnoga prava na pokretnini je valjani ugovor,

zalogodavčevo vlasništvo pokretnine i pljenidba te zalogodavčeve stvari.

Založni ugovor je da bi obvezivao na osnivanje dobrovoljnoga sudskoga založnoga prava na

pokretnini ugovor sklopljen pred sudom u postupku osiguranja i oblikovan u sudski zapisnik o
sporazumu stranaka o postojanju i dospijeću tražbine, kojim se dužnik ili netko treći
(zalogodavac) obvezuje vjerovniku (predlagatelju osiguranja) da će radi osiguranja sporazumno
utvrđene vjerovnikove tražbine založnim pravom na svojoj pokretnini trpjeti da sud odredi i
provede pljenidbu te pokretnine u korist vjerovnika.

Svojevrsna inačica sudskoga dobrovoljnoga založnoga prava na pokretnini je javnobilježničko

dobrovoljno založno pravo na pokretnini pri čemu je razlika jedino što ulogu suda preuzima
javni bilježnik.

Sudsko dobrovoljno založno pravo na pokretnini

Što je to „lebdeće založno pravo“?

Page 97
  Lebdeće založno pravo je uspostavljeno na ukupnosti stvari (universitas rerum). Kod
njega se javlja problem jer zbog same prirode stvari ne udovoljava uvijek načelu
određenosti založnog prava.
 Sudsko založno pravo na pokretnim i nepokretnim stvarima osniva se dobrovoljno na temelju
založnoga ugovora koji, u obliku sudskoga zapisnika o sporazumu stranaka da založnim pravom
osiguraju određenu tražbinu, one sklope pred sudom u postupku osiguranja novčane tražbine.
 Zakonske odredbe koje uređuju sudski postupak osiguranja novčanih tražbina određuju postupak
oblikovanja založnoga ugovora u sudski zapisnik o sporazumu stranaka o osiguranju tražbine
zalogom i njegove pravne učinke.

Tražbina koja se osigurava

 Založnim se pravom osigurava namirenje iz vrijednosti zaloga određene novčane tražbine, ili
tražbine kojoj je vrijednost izražena u novcu; dovoljno je određena tražbina kojoj su određeni
vjerovnik i dužnik, pravni temelj i visina, ili barem najviši iznos do kojega se osigurava zalogom.
 Stranke mogu osigurati i nenovčanu tražbinu predlagatelja osiguranja tako da u sporazumu utvrde
njegovu novčanu protuvrijednost. Osiguranje će se odrediti i provesti radi osiguranja novčane
protuvrijednosti nenovčane tražbine. Ako stranke u sporazumu drukčije ne odrede, nenovčana
tražbina ne prestaje sklapanjem toga sporazuma.
 Nakon dospijeća nenovčane tražbine predlagatelj osiguranja može, po svom izboru, tražiti ovrhu
radi ostvarenja nenovčane tražbine ili ovrhu radi naplate njegove nenovčane protuvrijednosti. Ako
se u postupku ovrhe radi naplate novčane protuvrijednosti nenovčane tražbine predlagatelj
osiguranja makar i djelomice namiri, prestaje u cijelosti njegova nenovčana tražbina i smatrat će se
da predlagatelj osiguranja ima prema protivniku samo novčanu tražbinu koja odgovara
nenamirenom dijelu novčane protuvrijednosti nenovčane tražbine.

Sposobnost predmeta
 Sposobne da budu predmetom sudskog dobrovoljnog založnog prava su sve pokretnine I s njima
izjednačeni entiteti.
 Ne primjenjuju se odredbe ovršnog zakona.
 Radi osiguranja novčane tražbine može se odrediti svaka mjera kojom se postiže svrha takva
osiguranja, a osobito: zabrana protivniku osiguranja da otuđi ili optereti pokretnine, oduzimanje tih
stvari i njihovo povjeravanje na čuvanje predlagatelju osiguranja ili trećoj osobi.
 Otuđenje i opterećenje pokretnina koje protivnik osiguranja obavi protivno zabrani bez pravnoga su
učinka, osim ako ima mjesta primjeni pravila o zaštiti poštenoga stjecatelja.

Upis u upisnik
 Sudsko dobrovoljno založno pravo na pokretnini osniva se upisom u UPISNIK SUDSKIH I
JAVNOBILJEŽNIČKIH OSIGURANJA TRAŽBINA VJEROVNIKA NA POKRETNIM
STVARIMA I PRAVIMA.
 SUD će na temelju sporazuma stranaka donijeti rješenje o osiguranju, kojim će odrediti mjeru
osiguranja tražbine.

Stjecanje založnog prava od nevlasnika

 Ako je vjerovnik koji ima pravni temelj za stjecanje dobrovoljnoga založnoga prava dobio u zalog
tuđu pokretnu stvar bez pristanka njezina vlasnika, stekao je time založno pravo ako su ispunjene
pretpostavke pod kojima bi mogao steći i pravo vlasništva na toj stvari od nevlasnika, odnosno od

Page 98
 osobe koja nije ovlaštena tako pravno raspolagati stvarju; to na odgovarajući način vrijedi i ako je
dobio u zalog vrijednosni papir na donositelja.

Prelaženje založnog prava I opterećenje podzaložnim pravom

 Založno se pravo može opteretiti podzalogom.
 Za podzalog vrijedi na odgovarajući način ono što i za zalog, ako što drugo zakonom nije
određeno, ili ne proizlazi iz pravne naravi podzaloga.
 Na zalogu koji osigurava tražbinu založnoga vjerovnika osniva se dobrovoljno sudsko
podzaložno pravo na temelju založnoga ugovora, oblikovanoga u sudski zapisnik o
sporazumu stranaka da založnim pravom osiguraju određenu tražbinu u postupku
osiguranja novčane tražbine, a na način kako se osniva sudsko založno pravo.

Ovlasti u pogledu zaloga

 Založni vjerovnik čija je tražbina osigurana sudskim, zakonskim ili registarskim založnim
pravom na pokretnoj stvari nema pravo na posjed stvari.
 Založni vjerovnik je ovlašten svakomu, pa i vlasniku založene stvari, postavljati sve
zahtjeve potrebne radi zaštite svojega prava na zalogu, a osobito ima pravo:
zahtijevati od onoga koji bespravno posjeduje založenu stvar da mu je preda; na to
se na odgovarajući način primjenjuju pravila za vlasnika, odnosno za
predmnjevanoga vlasnika koji štiti svoje pravo vlasništva,
zahtijevati od onoga koji ga u njegovu pravu glede založene stvari bespravno
uznemirava na drugi način a ne oduzimanjem te stvari da ga prestane
uznemiravati; na to se na odgovarajući način primjenjuju pravila za vlasnika,
odnosno za predmnjevanoga vlasnika koji štiti svoje pravo vlasništva,
zahtijevati od zalogodavca drugi primjereni zalog umjesto zaloga sa skrivenim
nedostacima; na to se na odgovarajući način primjenjuju pravila o odgovornosti za
stvarne i pravne nedostatke,
zahtijevati nužnu prodaju zaloga.
 Potpisani zapisnik o sporazumu stranaka ima snagu sudske nagodbe.

Namirivanje
 Na prijedlog predlagatelja osiguranja sud će rješenjem, kad utvrdi da je sporazum
stranaka postao ovršan, radi namirenja osigurane novčane tražbine predlagatelja
osiguranja odrediti i provesti ovrhu na predmetima protivnika osiguranja na kojima je na
temelju sporazuma stranaka stečeno založno pravo.
 Rješenje ima važnost rješenja o ovrsi.

Prestanak
 Založno pravo na nekretninama prestaje ukinućem na temelju odluke zemljišnoknjižnoga
suda koji, nakon što provede postupak koji je za to predviđen odredbama zakona koji
uređuje zemljišnoknjižno pravo, dopusti amortizaciju hipoteke.
 U ovom slučaju založno će pravo prestati brisanjem u zemljišnoj knjizi.

Posebno o dobrovoljnom registarskom lebdećem založnopravnom osiguranju na ukupnosti pokretnina

 Založno pravo se kao “lebdeće založnopravno osiguranje” osniva na nekoj određenoj ukupnosti
pokretnina, bez obzira koje su pokretnine u sastavu te ukupnosti.
Page 99
  Sastav ukupnosti pokretnina je promjenjiv, u nju pokretnine ulaze I iz nje izlaze, a to ne utječe na
identitet te ukupnosti niti na založno pravo koje nju tereti.
 Lebdeće založnopravno osiguranje lebdi nad promjenjivim sastavom te ukupnosti.

Tražbina koja se osigurava

Sposobne da ih se osigura LZO na ukupnosti pokretnina su:
Novčane tražbine
Novčane protuvrijednosti nenovčanih tražbina

Sposobnost predmeta
Sposobne da budu predmetom “LZO” su određene ukupnosti pokretnina (imovinske cjeline) koje su dio
imovine dužnika-protivnika osiguranja.

Vjerovnik - predlagatelj osiguranja I dužnik – protivnik osiguranja svojim sporazumom o

osiguranju određuju ukupnost pokretnina tako što određuju da ona obuhvaća:
a) Pokretnine određene vrste (pr. roba, zalihe, namještaj, strojevi, alat gorivo I sl.) koje se
b) Nalaze u ili na prostoru koji je;
 Određen I ima gospodarsku funkciju (pr. u određenom skladištu, spremištu itd.), a
 U vlasništvu je dužnika – protivnika osiguranja ili ga on koristi na nekoj drugoj pravnoj
osnovi
Prestanak
Sudsko dobrovoljno lebdeće založno pravo prestaje na ukupnosti stvari, kao I svako sudsko
zakožno pravo – propašću zaloga (apsolutni prestanak), a inače na temelju pravomoćne odluke
suda.
Prijelazom na drugu osobu prestat će relativno.
Ono ujedno prestaje na svim pokretninama koje su u njezinom sastavu.
Na pojedinoj pokretnini koja je založnim pravom opterećena jer je u sastavu ukupnosti pokretnina
na kojoj postoji lebdeće založno pravo, prestat će to založno pravo
1. Izlaženjem te pokretnine iz sastava opterećene ukupnosti
2. Prestankom založnog prava na ukupnosti.

Zakonsko založno pravo na pokretnini

 Zakonsko založno pravo osniva se ispunjenjem pretpostavaka koje za to odredi posebni zakon.
 Što je određeno o pravnom položaju vjerovnika čija je tražbina osigurana založnim pravom na
nekretnini, na odgovarajući se način primjenjuje i na vjerovnika čija je tražbina osigurana sudskim
ili zakonskim založnim pravom na pokretnoj stvari, ili koji ima registarsko založno pravo.
 Zakonsko založno pravo prestaje kao i dobrovoljno, a i prestankom okolnosti zbog kojih je na
temelju zakona osnovano, ako nije što drugo zakonom određeno. Ako je upisano u zemljišnu
knjigu, prestaje tek brisanjem.
 Zakonsko založno pravo nastaje na temelju zakona radi osiguranja određenih vrsta
tražbina, a osniva se nastupanjem onih pravnih činjenica koje zakonske norme određuju
za pretpostavke nastanka založnoga prava.

Primjeri ovakvoga založnoga prava su sljedeći:

Page 100
 1. Izvođač radova (poduzetnik) ima na temelju zakona (Zakon o obveznim odnosima)
založno pravo na pokretnim stvarima naručitelja, a radi osiguranja njegovih tražbina od
naručitelja (naknade za rad, utrošeni materijal itd.).
2. Najmodavac ima na temelju zakona (Zakon o najmu stanova) založno pravo na unesenom
pokućstvu i drugim pokretninama najmoprimca i članova njegovoga obiteljskoga
domaćinstva radi osiguranja namirenja najamnine i naknade štete.
3. Nalogoprimac ima na temelju zakona (ZOO) založno pravo na pokretnim stvarima
nalogodavca koje je dobio na temelju ugovora o nalogu radi osiguranja naknade i
troškova.
4. Prijevoznik ima na temelju zakona (ZOO) založno pravo na pokretnim stvarima koje su
mu predane na prijevoz i u vezi s prijevozom radi osiguranja naknade i troškova.
5. Skladištar ima na temelju zakona (ZOO) založno pravo na pokretnim stvarima koje je
primio na čuvanje na temelju ugovora o uskladištenju, a radi osiguranja njegovih tražbina
iz toga ugovora.
6. Otpremnik (špediter) ima na temelju zakona (ZOO) založno pravo na pokretnim stvarima
koje su mu predane radi osiguranja svojih tražbina.
7. Komisionar ima na temelju zakona (ZOO) založno pravo na pokretnim stvarima
komitenta radi osiguranja svojih tražbina.
8. Trgovinski zastupnik (agent) ima na temelju zakona (ZOO) založno pravo na pokretnim
stvarima nalogodavca koje je dobio radi osiguranja svojih tražbina.
9. Suvlasnici imaju na temelju zakona (ZV) zakonsko založno pravo na onoj stvari koju je u
razvrgnuću suvlasničke zajednice isplatom dobio jedan od njih radi osiguranja njihovih
tražbina da im on u novcu isplati vrijednost njihovih suvlasničkih dijelova.
10. Sunasljedici imaju na temelju zakona (ZON) zakonsko založno pravo na onoj stvari koju
je u diobi nasljedničke zajednice isplatom dobio jedan od njih, a radi osiguranja njihovih
tražbina da im on u novcu isplati vrijednost njihovih udjela u nasljedničkoj zajednici.

Zakonsko založno pravo prestaje:

propašću zaloga,
odreknućem,
istekom roka i ispunjenjem raskidnoga uvjeta,
prestankom osigurane tražbine,
prestankom založnoga vjerovnika,
rasterećenjem,
prestankom onih okolnosti zbog kojih je na temelju zakona osnovano.

ZALOŽNO PRAVO NA NEKRETNINI

Predmet je pojedinačna nekretnina ili idealni dio nekretnine. Stječe se upisom u zemljišne knjige.
Ovrha se može provoditi na svim stambenim i poslovnim objektima, a socijalni razlozi
onemogućavaju ovrhu samo na poljoprivrednom zemljištu i gospodarskim zgradama potrebnim
za uzdržavanje poljodjelca i njegove uže obitelji.

NEKRETNINA KAO PREDMET Založnog prava

a) pojedinačno određena nekretnina akoje sposobna za unovčenje isto vrijedi za

Page 101
 b) idealne dijelove nekretnina
c) založno pravo se može steći i imati na nekoliko nekretnina (idealnih dijelova nekretnina)
koje sve zajedno služe osiguranju neke tražbine kao da su jedan zalog, u kojem slučaju je
vjerovnikova tražbina osigurana tzv. ZAJEDNIČKOM SIMULTANOM HIPOTEKOM

Založno pravo koje opterećuje nekretninu ujedno opterećuje sve njezine pripadnosti – pravo na
plodove koje stvar daje posredstvom nekog pravnog odnosa (najamnine, zakupnine) može biti i
SAMOSTALAN ZALOG

Pravo na plodove hipoteka ad fructus

Sposobne su da budu predmet založnog prava nekretnine KOJE SU SPOSOBNE ZA

UNOVČENJE; ne može se steći niti imati založno pravo na nekretninama koje nisu U
PROMETU; AKO BI TAKVA nekretnina davala plodove koji mogu biti samostalnim predmetom
zaloga pravo na plodove je samostalan predmet založnog prava .
 Kod nekretnina postoji mogućnost izuzimanja od ovrhe, a time posredno od zalaganja.

To se odnosi na poljoprivredno zemljište i gospodarske zgrade poljodjelca u opsegu potrebnom

za uzdržavanje njega i članova njegove uže obitelji te drugih osoba koje je po zakonu dužan
uzdržavati. Izuzete su i pokretnine koje kao pertinencija služe poljoprivrednom gospodarstvu –
poljoprivredni strojevi i druga oruđa za rad, radna i rasplodna stoka koji su poljodjelcu nužni za
održavanje poljoprivrednog gospodarstva.

Sva izuzeća od ovrhe ne vrijede ako je vjerovnik radi osiguranja svoje tražbine stekao založno
pravo pravnim poslom sa založnim dužnikom.

1. Dobrovoljno založno pravo na nekretnini

Pretpostavke su:
zalogodavčevo vlasništvo nekretnine,
pravni posao,
upis u zemljišnu knjigu.

Ugovor o hipoteci (hipotekarni ugovor) je ugovor kojim se obvezuje dužnik ili netko treći
(zalogodavac) vjerovniku da će radi osiguranja određene vjerovnikove tražbine hipotekom na
svojoj nekretnini, dopustiti vjerovniku da svoje založno pravo (hipoteku) upiše u zemljišnu
knjigu kao teret te nekretnine, a druga se ugovorna strana (vjerovnik) obvezuje da će čim
prestane njezina tražbina osigurana tom hipotekom, učiniti što je s njegove strane potrebno
da bi se izbrisala hipoteka iz zemljišne knjige.

Nedopušteni uglavci su kao i kod pokretnina (npr. lex commisoria-uglavak da založena stvar prelazi
u vlasništvo založnoga vjerovnika ako mu tražbina o dospjelosti ne bude ispunjena itd.).
Ugovor o hipoteci je:
formalan,
naplatan,
kauzalan,
konsenzualan.

Page 102
  ZALOGOPRIMAC može biti samo ona osoba koja je vjerovnik sadašnje ili buduće
odnosno uvjtne tražbine koju se osigurava tim založnim pravom – hipotekom.
Zalogodavac treba biti vlasnik nekretnine koja se zalaže. Da bi se na temelju ugovora
moglo osnovati zp na nekretnini upisanoj u zk, trebao bi ZALOGODAVAC BITI UPISAN
KAO VLASNIK NEKRETNINE (KNJIŽNI PREDNIK) U ZK.
 Nedopušteni uglavci isto kao kod založnog ugovora za pokretnine.
 Ugovor o hipoteci ispunjavat će se uknjižbom založnog prava u ZK.
 Temelj za odobrenje tog upisa može biti samo isprava koja zadovoljava pretpostavke za
upis prava u ZK – valjana knjižna isprava (tabularna isprava). Ugovor makar i nemao
oblik knjižne ipsrave će obvezivat dužnika. Obvezuje ga da dopusti uknjižbu a to
implicira na obvezu na izdavanje valjane tabularne isprave, a i dozvole uknjižbe hiptoeke
na teret svoje nekretnine.

Upis u zemljišnu knjigu može biti uknjižba ili predbilježba. Na novoga vjerovnika prelaze i
hipoteke. Za opterećenje podzaložnim pravom (nadhipoteka) nije potreban pristanak vlasnika
nekretnine.

Uknjižbom se stječe hipoteku bezuvjetno; predbilježbom uvjetno - pod uvjetom naknadnog

opravdanja tog upisa.

Hipoteku se ni u kojem slučaju ne može steći predajom nekretnine u posjed.

Ako nekretnina nije upisana u zk, na njoj se hipoteku stječe POLAGANJEM U SUDU
ovjerovljene isprave kojom vlasnik nekretnine dopušta uknjižbu tog prava na njoj.

NASTUP PRAVNOG UČINKA

Pravni učinak osnivanja hipoteke nastupa
1) upisom hipoteke u zk (uknjižbom, predbilježbom) odnosno s tim izjednačneim
polaganjem isprave u sud, ako se to zbilo
2) na temelju VALJANOG PRAVNOG POSLA – hipotekarnog ugovora, te ako j to bio
pravni posao
3) VLASNIKA STVARI, sposobnog da se stvar optereti hipotekom

TRENUTAK OSNIVANJA HIPOTEKE je trenutak u kojem je zk sudu bio stigao PRIJEDLOG ZA

UPIS TE HIPOTEKE, odnosno kad mu je stigla odluka drugog suda ili drugog tijel avlasti kojom
se određuje upis te hipoteke.
Upisom dobiva mjesto u prvenstvenom redu, na tom mjestu je osigurana hipotekom
a) ona tražbina zbog čijeg je osiguranja ta hipoteka osnovana (glavnica)
b) troškovi parnice
c) troškovi ovrhe
d) kamate ....
Ako je istodobno zemljišnoknjižnom sudu bilo stiglo nekoliko prijedloga za upis hipoteka, sve te
hipoteke imaju isti red prvenstva.

PRELAŽENJE HIPOTEKE

Hipoteke rpelaze na novog vjerovnika zajedno s tražbinom koja je osigurana hipotekom, i to u

pravilu SAMIM TIM što je ta tražbina prešla na novog vjerovnika.
Page 103
To se zbiva bez posebnog pravnog temelja i bez posebnog načina stjecanja. Novi vjerovnik ima
pravo ishodit da se hipoteku koju je stekao bez upisa u ZK , upiše kao njegovu u ZK.

Na novog vjerovnika može prijeći i samo dio hipotekarne tražbine u kojem će sluačju novi
hipotekarni vjerovnik imati onaj dio koji je preao na nj, a preostali dio će pripadati onome kome i
do tad. Imaju isti red prvenstva.

OPTEREĆENJE PODZALOžNIM PRAVOM

Podzaložno pravo na hipoteci – NADHIPOTEKA. Hipotekarni vjerovnik može u granicama

svojeg prava na namirenje iz nekretnine, osnovati na postojećoj hipoteci nadhipoteku u korist
treće osobe. Nadhipoteka može biti opterećena daljnjim nadhipotekama....

 hipotekarnom vjerovniku ne treba pristanak vlasnika nekretnine.

a) iz svojeg hipotekarnog prava će izvesti nadhipoteku za stjecatelja na

b) temelju svojeg pravnog posla kojemu je cilj osnivanje nadhipoteke radi osiguranja
namirenja određene tražbine nadhipotekarnog vjerovnika
c) na način da će se nadhipoteku upisati u zk u korist vjerovnika nadhipoteke.

Na dobrovoljnoj se hipoteci može osnovati i

sudska prisilna nadhipoteka
dobrovoljna sudska odnosno javnobilježnička hipoteka,
zakonska hipoteka

Ovlasti

OVLASTI U STADIJU OSIGURANJA

 Založno pravo na nekretnini uvijek je hipoteka, pa ne daje založnom vjerovniku pravo na
posjed zaloga

OČUVANJE NEKRETNINE I NJEZINE VRIJEDNOSTI

 Ako bi vlasnik nekretnine – hipotekarni dužnik – činio nešto što bi dovelo u opasnost
supstanciju ili smanjilo vrijednost te nekretnine, hipotekarni vjerovnik je – koliko je to
nužno za osiguranje njegovog založnog prava – ovlašten zahtjevati od hiptotekarnog
dužnika da to propusti činiti.
 Ne propusti li taj to činiti unatoč zahtjevu hipotekarnog vjerovnika, to ovog ne ovlašćuje
raskinuti obvezni donso sa svojim dužnikom, ali pravo HIPOTEKARNOG VJEROVNIKA
DA NAMIRI SvoJU TRAŽBINU IZ VRIJEDNOSTI NEKRETNINE postaje ODMAH
AKTUALNO.
 hipotekarni vjerovnik ovlašten je i prije dospijeća hipotekarne tražbine zahtjevati njezinu
ovršnu prisilnu naplatu iz vrijednostgi njome opterćeene nekretnine.

Hipotekarni vjerovnik se ne mora služiti svojom ovlasti da zahtjeva ovršnu naplatu svoje
tražbine zbog toga što je dužnik nije propustio učinit ono što je propustio učiniti.
On može hipotekarnog dužnika na to propuštanje prisilit sudskim putem- može tužbom
zahtjevati od založnog dužnika da propušta one radnje koje smanjuju vrijednost nekretnine ili
inače čpogoršavaju njezino stanje.
Page 104
Ako hipotekarni dužnik ne bi postupio po pravomoćnoj i ovršnoj presudi kojom je usvojen
zahtjev, hipotekarni vjerovnikće ga na to moći siliti po praivlima ovršnog postpuka predviđenim
za ovrhu RADI OSTVARENJA NENOVČANE TRAŽBINE NA TRPLJENJE ILI
PROPUŠTANJE.
A ako je zbog ponašanja ovršenika protivno obvezi iz ovršne isprave nastala promjena koja nije u
skladu s pravom ovrhovoditelja, sud će ovlastiti ovrhovoditelja (hipotekarnog vjerovnika) na
njegov prijedlog, da sam, a po potrebi i uz pomoć sudskog ovršitelja, uspostavi prijašnje stanje na
trošak i opsnost ovršenika.»

ZAŠTITA
Hipotekarni vjerovnik ima pravo na zaštitu zaloga- ovlašten je svakome uključujući vlasnika
založene stvari stavljati sve zahtjeve potrebne radi zaštite svojeg založnog prava na nekretnini
332
- to uključuje i na zaštitu po pravilima zemljišnoknjižnog prava.

Načelo je da se na zahtjeve koje založni vjerovnik postavlja radi ostvarenja sovjih ovlasti glede
založene stvari, na odgovarajući način primjenjuju pravila koja vrijed i za zahtjeve vlasnika,
odnosno premnijevanog vlasnika stvari, koje on postavlja za zaštitu vlasništva.

USTUP PRVENSTVA – hipotekarni vjerovnik ovlašten na ustupanje prvenstva, ovlašten

zamjeniti mjesto kje u prvenstvenom redu ima nejgova hipoteka s mjestom koje u tom redu ima
nekoa druga hipoteka, ili neko drugo knjižno pravo, ako time ne vrijeđa knjižna prava trećih
osoba. Prvenstvo se može ustupit naplatno ili besplatno.

VLASNIKOVO RASPOLAGANJE NEIZBRISANOM HIPOTEKOM

Prestane li hipotekarna tražbina ne neki drugi način, a ne namirivanjem iz vrijendosti opterećene
nekrentine sve dok hipoteka ne bude izbrisana, vlasnik nekretnine ima pravo raspolagati tom
hipotekom ili točnije njeinim mjestom u redu prvenstva.

Vlasnik ima pravo raspolagati neizbrisanom hipotekom, koje ga ovlašćuje da može prenjijetu tu
hipoteku na novu tražbinu koja nije vće od one upisane koja je prestala. Da bi se tim pravom
poslužio, trebat će ispravom dokazati prestanak tražbine kja je bila osigurana tom hipotekom
347/2

OVLASTI U STADIJU NAMIRIVANJA

Pravo na namirenje i putovi njegovog ostvarenja

Dospijećem obveze koja je osgiurana založnim pravom na nekretnini ulazi djelovanje založnog
prava u stadij namirivanja.

- pravo na namirenje svoje tražbine iz vrijednosti hipotekom opterećene nekretnine može

hipotekarni vjerovnik izvršavati jedino putem suda.

Namirivanje zalogom osigurane tražbine iz virjendostizalgoa moguće je jedino puteme suda i

to u pravilu;
a) putem sudske prodaje zaloga ali bi e na zahtejv založnog vjerovnika moglo porovesti i
b) putem privremene uprave i namirivanja iz plodova i drugih koristi koje dalje zalog.

Page 105
NAMIRIVANJE PUTEM SUDSKE PRODAJE ZALOGA

Hipotekarna se tražbian namiruje iz vrjednosti njome opterećene nekretnine putem suda, koji U
OVRŠNOM POSTUPKU UNOVČUJE NEKRENTINU PRODAJOM (u pravilu na usmenoj
javnoj dražbi) postupajući po pravilima ovršnog zakona o ovrsi na nekretninama radi naplate
novčane tražbine.

Da bi vjerovnik mogao putem suda ishoditi namirenje, treba imati PRAVNI TEMELJ ZA
OVRHU. Pravni temelj za to su ovršne isprave tj. ovršne sudske odluke i sudske nagodbe ali i
neke druge isprave koje su u tom pogledu s njima izjednačene – vjerodostojne isprave.
Nema li vjerovnik ovršnu ili vjerodostojnu ispravu on će – da bi namiro svoju tražbinu iz
vrijednosti založene nekretnine – trebati protiv lasnika te nekerentine ustati s hipotekarnom
tužbom te supjeti s njom tj. ishoditi PRESUDU DA JE TAJ DUŽAN TRPJETI NAMIRENJE IZ
NJEGOVE NEKRETNINE.

Kad je da bi došao do namirenja svoje tražbine iz vrijednosti nekretnine, vjerovniku potrebno da

prethodno putem parnice ishodi pravomoćnu presudu kjom će biti naređeno založnom
vjerovniku da je dužan trpjeti namirenje iz vrijednosti zaloga, ili presudu kojom će osobno
dužniku biti naređeno da podmiri vjerovnikovu tražbinu, ovlatšen je zahtijevati da se u
zemljišnim knjigama ZABILJEŽI tužba protiv vlasniak nekretnine; isto je tako ovlašten
zahtijevati da se zabilježi OTKAZ od kojeg ovisi dospijeće tražbine.
Zabilježeni će otkaz ili tužba djelovati i protiv svakoga kasnijeg vlasnika nekretnine, pa će se na
temelju ovršne presude čije je donošenje ishođeno zabilježenom tužbom ili zabilježenim otkazom
moći provesti ovrhu namirenjem iz nekretnien bez obzira tko je u međuvremenu ostao njezinim
vlasnikom.

PRIJEDOLOG I SUDSKA DOZVOLA OVRHE

provodi se u sudskom postupku ovrhe (prisilnog izvršenja) radi naplate novčane tražbine
provodi je se na temelju dozvole ovre
dozvolu daje općinski sud na čijem se područuju nekretnina nalazi na prijedlog za to
aktivno legitimirane osobe ovrhovoditelja
sud će dozvolit ovrhu na temelju ovršne isprave i vjerodostojne isprave.
Ako je prijedlogo osnovan donosi pozitivno rješenje o ovrsi
Ovrha se redovito provodi PRODAJOM NEKRETNINE

Ovrha se redovito provodi prodajom nekretnine, a to se čini u nekoliko faza:

I. zabilježba ovrhe u zemljišnoj knjizi,
II. utvrđenje vrijednosti nekretnine,
III. prodaja nekretnine i
IV. namirenje ovrhovoditelja iz kupovnine.

Zaključak o prodaji koji donosi sud sadrži podatke o vrijednosti nekretnine, načinu prodaje
(dražba, prodaja neposrednom pogodbom), uvjete prodaje, vrijeme i mjesto dražbe.

Na prvoj sudskoj usmenoj javnoj dražbi nekretnina se ne smije prodati za manje od četiri petine
vrijednosti, a na drugoj ili eventualno sljedećim dražbama može se prodati, ali ne ispod polovice
vrijednosti te nekretnine. Pravila su dispozitivna pa se zainteresirane osobe mogu i drukčije
sporazumjeti (npr. da se nekretnina proda po nižoj cijeni).

Page 106
Prodaja neposrednom pogodbom je iznimka, a provodi se samo na prijedlog stranaka
(ovrhovoditelja i ovršenika).

Pravo da se namiri iz vrijednosti prodane nekretnine pripada hipotekarnom vjerovniku na čiji se

zahtjev provodi ovršni postupak, ali i svakom drugom hipotekarnom vjerovniku.

U prvom isplatnom razredu nalaze se troškovi ovršnoga postupka.

U drugom isplatnom razredu su indirektni založni vjerovnici koji nemaju založno pravo, ali su
na određeni način privilegirani (RH i jedinice lokalne samouprave i uprave za poreze i druge
pristojbe).

U trećem se isplatnom razredu nalaze indirektni založni vjerovnici koji nisu toliko privilegirani
(zakonsko uzdržavanje, razne vrste naknade štete).

U četvrtom se isplatnom razredu koji je zapravo glavni namiruju sve tražbine osigurane
hipotekom na prodanoj nekretnini prema prvenstvenom redu.

U peti isplatni razred ulaze one tražbine koje se inače svrstavaju u drugi razred, ali su svrstane u
peti jer su nastale prije posljednje godine od donošenja rješenja o dosudi nekretnine kupcu ili su
nastale nakon donošenja rješenja.

U šesti isplatni razred ulaze one tražbine koje se inače nalaze u trećem isplatnom razredu jer su
nastale prije posljednje godine od donošenja rješenja ili nakon donošenja rješenja.

ZAJEDNIČKA (SIMULTANA) HIPOTEKA

Zajednička hipoteka je založno pravo koje radi osiguranja jedne tražbine tereti nekoliko
nekretnina tako kao da su sve one zajedno jedna nekretnina.

2. Sudsko prisilno založno pravo na nekretnini

Može se osnovati protiv volje dužnika radi osiguravanja uspješnoga provođenja ovršnoga
namirenja vjerovnikove novčane tražbine iz dužnikove imovine. Osniva se samo na nekretnini
koja je sposobna za unovčenje, a nisu sposobne za unovčenje one nekretnine za koje je isključena
mogućnost da budu predmetom ovrhe, one nekretnine koje su iz socijalnih razloga izuzete od
ovrhe i djelomično one na kojima su uspostavljena određena ograničenja ovrhe.

Prisilno sudsko založno pravo osniva se kao hipoteka, a pravni temelj je odluka suda:
1. donesena kao rješenje o određivanju mjere osiguranja prisilnim zasnivanjem založnoga
prava na nekretnini ili
2. kao rješenje o određivanju prethodne mjere osiguranja predbilježbom založnoga prava na
nekretnini protivnika osiguranja.

Upis hipoteke na temelju rješenja o mjeri osiguranja izvršit će se ako vjerovnik novčane tražbine
ima perfektnu ovršnu ispravu i to na njegov prijedlog. Da li će se izvršiti uknjižba ili predbilježba
ovisi o zemljišnoknjižnim pretpostavkama.

Page 107
Predbilježba hipoteke na temelju rješenja o prethodnoj mjeri osiguranja obavit će se po prijedlogu
vjerovnika u slučaju da postoji isprava koja još nije ovršna (imperfektna ovršna isprava) i
vjerojatna opasnost da bi bez takvoga osiguranja ostvarenje tražbine moglo biti spriječeno ili
znatno otežano. Predbilježba se mora opravdati, a to će biti kada isprava postane ovršna.

Ova hipoteka prestaje kao i ostale tek brisanjem iz općih razloga prestanka svake hipoteke ili
zbog ukinuća odnosne mjere u sudskom postupku.

3. Sudsko i javnobilježničko dobrovoljno založno pravo na nekretnini

Vrijedi sve ono što je već o tome rečeno kod pokretnina.

4. Zakonsko založno pravo na nekretnini

To su specijalne zakonske odredbe koje su i u svijetu i u nas vrlo rijetke. Ipak prema ZV
suvlasnici imaju zakonsko založno pravo na onoj stvari koju je u razvrgnuću suvlasničke
zajednice isplatom dobio jedan od njih, a radi osiguranja njihovih tražbina da im se u novcu
isplati vrijednost njihovih suvlasničkih dijelova.

I sunasljednici imaju zakonsko založno pravo nakon razvrgnuća nasljedničke zajednice isplatom.
Zakonsko založno pravo prestaje iz istih razloga kao i dobrovoljno, a potrebno je i brisanje
hipoteke iz zemljišne knjige.

ZALOŽNO PRAVO NA imovinskom PRAVU

Imamo:
1. Dobrovoljno založno pravo na pravu
2. Sudsko prisilno zp na pravu
3. Sudsko i javnobilježničko dobrovoljno
4. Založno pravo na pravu

Da bi neko subjektivno imovinsko pravo moglo poslužiti kao zalog ono treba biti imovinsko, u
prometu i prikladno za namirenje (unovčenje).

1. Dobrovoljno založno pravo na pravu

Pretpostavke su:
1. pripadanje toga prava zalogodavcu,
2. valjani pravni posao,
3. čin prenošenja toga prava zalogoprimcu radi osiguranja određene tražbine.

Ugovorom o davanju prava u zalog obvezuje se dužnik ili netko treći (zalogodavac) vjerovniku
da će radi osiguranja određene vjerovnikove tražbine založnim pravom prenijeti vjerovniku
određeno subjektivno imovinsko pravo u zalog, a druga se ugovorna strana obvezuje da će se
pravom koje joj je preneseno u zalog služiti samo u granicama ovlasti koje joj pripadaju kao
založnom vjerovniku, te da će to pravo nazad prenijeti zalogodavcu čim prestane tražbina koju
taj zalog osigurava. Ništavi su već ranije spomenuti uglavci u založnopravnim ugovorima.

Založno pravo može se osnovati:

Na zalogodavčevoj tražbini koja se cesijom ustupa, a cesusa se o tome obavještava.

Page 108
 Na pravu inkorporiranom u vrijednosnom papiru koji glasi na ime osniva se cesijom.
Na vrijednosnom papiru koji glasi na donositelja osniva se predajom toga papira
založnom vjerovniku radi osiguranja.
Na pravu inkorporiranom u vrijednosnom papiru koji glasi po naredbi osniva se založno
pravo založnim indosamentom. To je pisano očitovanje dotadašnjega ovlaštenika da svoje
pravo prenosi na drugoga.
Može se osnovati i na drugim imovinskim pravima, npr. na patentima, tehničkim
unaprjeđenjima, autorskom pravu na onaj način koji je predviđen za prijenos takvoga prava.

Od trenutka kada je neka tražbina založena njezin dužnik više ne može valjano ispuniti svoju
obvezu dotadašnjem vjerovniku te založene tražbine jer je ona prenesena založnom vjerovniku.

2. Sudsko prisilno založno pravo na pravu

Ovrha se može provoditi na plaći, ali ne i na primanjima po osnovi zakonskoga uzdržavanja,

naknade štete zbog narušenja zdravlja, tjelesnoga oštećenja, gubitka radne sposobnosti,
privremene nezaposlenosti, dječjega doplatka, socijalne skrbi, stipendije učenicima i studentima,
primanja vojnika, osuđenika i primanja po osnovi odličja i priznanja.

Ovrha pod uvjetima koje propisuje Ovršni zakon osim na plaći može obavljati i na mirovini,
primanju invalida na temelju novčane naknade za tjelesno oštećenje i na doplatak za tuđu pomoć
i njegu, primanjima na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju i doživotnoj renti te po
osnovi ugovora o osiguranju života.

3. Sudsko i javnobilježničko dobrovoljno založno pravo na subjektivnom pravu

4. Zakonsko založno pravo na subjektivnom pravu

Za 3. i 4. vrijedi ono što je ranije kazano.

FIDUCIJARNI PRIJENOS I NEKE DALJNJE MOGUĆNOSTI STVARNOPRAVNOG OSIGURANJA

TRAŽBINA

Fiducijarni prijenos vlasništva radi osiguranja je takva upotreba prava vlasništva za

stvarnopravno osiguravanje vjerovnikove tražbine, da njome vlasnik ne opterećuje svoju stvar
založnim pravom, nego je prenosi u vlasništvo vjerovnika radi osiguranja neke njegove tražbine.

Pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i
koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim
pravima ni zakonskim ograničenjima.

Odnos fiducije

 Ako nije što drugo određeno, vlasnik može u svaku svrhu koja nije zabranjena svoje pravo
ograničiti, uvjetovati ili oročiti, a može ga i opteretiti.
 Odredi li vlasnik pravnim poslom zabranu otuđenja ili opterećenja svoje stvari, to ga obvezuje. Ta
će zabrana djelovati i prema trećima, ako je osnovana u korist bračnoga druga, djeteta, roditelja,
posvojenika ili posvojitelja, a i upisana je u zemljišnu knjigu, odnosno u javni upisnik bez čega se
ne može steći stvar za koju je zabrana određena.

Page 109
  Odredi li vlasnik pravnim poslom uvjet ili rok pravu vlasništva, to ga obvezuje. Ograničenje
uvjetom ili rokom djelovat će i prema trećima, ako je upisano u zemljišnu knjigu, odnosno u takav
javni upisnik bez čega se ne može steći stvar za koju je ograničenje određeno.

Podvrste fiducijarnog prijenosa radi osiguranja:

1. Prijenos vlasništva uz uspostavu fiducijarnog odnosa po općim pravilima obveznog prava
2. –II- na temelju pravila stvarnog prava
3. Sudsko i javnobilježničko osiguranje prijenosom vlasništva na stvari i prijenosom prava

Prijenos vlasništva uz uspostavu fiducijarnog odnosa po općim pravilima

obveznog prava

 Vjerovniku se može prenijeti vlasništvo radi osiguranja njegove tražbine uz uspostavu

ugovornog fiducijarnog odnosa.
 Vjerovnik kome je vlasništvo preneseno radi osiguranja je prema svakome vlasnik stvari,
djeluje erga omnes.

Fiducijarni prijenos na temelju stvarnog prava

 Vjerovnikovu se tražbinu može osigurati i prijenosom vlasništva neke stvari koje se
prenosi na vjerovnika ograničeno, osiguranjem određene tražbine pod uvjetom.
 Uvjet će biti da osigurana tražbina postoji, da je postojala u trenutku kada je vlasništvo
preneseno radi njezinog osiguranja, a da potom nije ispunjena niti prestala ni na koji drugi
način.

Djelovanje uvjetnosti i odnosa fiducije

Odredi li vlasnik pravnim poslom zabranu otuđenja ili opterećenja svoje stvari, to ga obvezuje. Ta
će zabrana djelovati i prema trećima, ako je osnovana u korist bračnoga druga, djeteta, roditelja,
posvojenika ili posvojitelja, a i upisana je u zemljišnu knjigu, odnosno u javni upisnik bez čega se
ne može steći stvar za koju je zabrana određena.
Odredi li vlasnik pravnim poslom uvjet ili rok pravu vlasništva, to ga obvezuje. Ograničenje
uvjetom ili rokom djelovat će i prema trećima, ako je upisano u zemljišnu knjigu, odnosno u takav
javni upisnik bez čega se ne može steći stvar za koju je ograničenje određeno.

Vlasnik čije će pravo vlasništva prestati ispunjenjem uvjeta ili istekom roka (prethodni vlasnik)
dužan je postupati obzirno prema onome tko čeka da time postane vlasnikom (potonji vlasnik) te
mu prenijeti vlasništvo pošto istekne rok ili se ispuni uvjet, pri čemu će se njihov međusobni odnos
prosuđivati kao da je prethodni vlasnik bio plodouživatelj. Kad je vlasništvo uvjetovano ili oročeno
djelovanjem prema trećima, tada samim ispunjenjem uvjeta, odnosno istekom roka ono pripada
potonjem vlasniku, ako zakonom nije drukčije određeno, a pravna raspolaganja stvarju koja je bio
poduzeo prethodni vlasnik gube učinak.

I kad djeluju i prema trećima, vlasnikova ograničenja, uvjetovanja, oročenja i opterećenja stvari ne
utječu na tuđa prava koja već postoje na stvari, osim ako njihovi nositelji na to u pisanom obliku
izričito pristanu, a ne utječu ni na prava koja bi u pravnom prometu stekli treći koji nisu znali niti su
mogli znati za tu ograničenost, uvjetovanost, oročenost ili opterećenost.

Pretpostavke fiducijarnog prijenosa vlasništva

Za prijenos vlasništva radi osiguranja je potrebno:

Page 110
 1. Da postoji i da je prikladna za takvo osiguranje ona tražbina čijem će osiguravanju služiti
fiducijarno vlasništvo
2. Da su ispunjene sve zakonske pretpostavke za prijenos vlasništva na stjecatelja, kako
a) Opće pretpostavke, tako i
b) Posebne pretpostavke

 Vlasništvo pokretne stvari stječe se predajom te stvari stjecatelju u samostalan posjed.

 Vlasništvo nekretnine stječe se zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj
knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjega vlasnika usmjerene na to da njegovo
vlasništvo prijeđe na stjecatelja.
 Ako se pravo vlasništva otuđuje tako da ga stjecatelj stekne uz ograničenje rokom zbog čijega bi
isteka ono trebalo prijeći natrag otuđivatelju ili uz ograničenje uvjetom čijim bi se ispunjenjem
trebalo to dogoditi, s time da se istodobno s upisom stjecateljeva vlasništva kao prethodnoga
upisuje i otuđivateljevo vlasništvo kao potonje.

Sudsko I javnobilježničko osiguranje tražbine

 Takav fiducijarni prijenos vlasništva se zbiva posredstvom suda ili javnog bilježnika
 Mjesno nadležan sud za odlučivanje o prijedlogu za osiguranje novčane tražbine
prijenosom vlasništva na stvari i prijenosom prava određuje se odgovarajućom primjenom
odredbi Zakona o mjesnoj nadležnosti suda u ovršnim postupcima radi ostvarenja
novčane tražbine na pojedinim vrstama predmeta ovrhe.
 Jedna ili obje stranke mogu tražiti od suda da odredi ročište i da na tom ročištu u zapisnik
unese njihov sporazum o tome da se radi osiguranja novčane tražbine predlagatelja
osiguranja prenese na predlagatelja osiguranja vlasništvo na nekoj stvari protivnika
osiguranja, ili da se u tu svrhu na predlagatelja osiguranja prenese koje pravo protivnika
osiguranja. U sporazum treba unijeti odredbu o tome kad će osigurana tražbina dospjeti,
odnosno kako će se njezino dospijeće odrediti. Protivnik osiguranja može biti i osoba
prema kojoj predlagatelj osiguranja nema tražbine koja se osigurava.
 Sporazum se može odnositi i na osiguranje nenovčane tražbine, ali u tom slučaju u
sporazumu mora biti određena novčana protuvrijednost te tražbine. Nakon dospijeća
nenovčane tražbine predlagatelj osiguranja može birati hoće li tražiti ovrhu radi prisilnoga
ostvarenja nenovčane tražbine ili po odredbama ove glave ostvarivati svoja prava kao da
je prijenos vlasništva na stvari ili prijenos prava obavljen radi osiguranja novčane
protuvrijednosti nenovčane tražbine.
 Zapisnik ima učinak sudske nagodbe.
 Ako se sporazumom prenosi pravo vlasništva na nekretnini upisanoj u zemljišnoj knjizi,
sporazum treba sadržavati i izjavu protivnika osiguranja o tome da je suglasan da se
neposredno na temelju sporazuma može u zemljišnoj knjizi obaviti taj prijenos.
 Na temelju zapisnika i izjave protivnika osiguranja stranke mogu tražiti prijenos prava
vlasništva na nekretnini upisanoj u zemljišnoj knjizi uz zabilježbu da je prijenos obavljen
radi osiguranja.
 Predlagatelj osiguranja postaje vlasnikom nekretnine koja nije upisana u zemljišnoj knjizi
odnosno pokretnina potpisivanjem zapisnika.
 U zapisnik se može unijeti i izjava protivnika osiguranja da je suglasan da predlagatelj
osiguranja može neposredno na temelju toga zapisnika protiv njega zatražiti prisilnu

Page 111
 ovrhu radi predaje nekretnine odnosno pokretnina u posjed nakon dospijeća osigurane
tražbine. Zapisnik koji sadrži takvu izjavu je ovršna isprava.
 Smatrat će se da je prijenos prava obavljen potpisivanjem zapisnika.
 O prijenosu vlasništva na nekretninama koje nisu upisane u zemljišne knjige i na
pokretninama te o prijenosu prava objavit će se oglas u "Narodnim novinama", u kojemu
će se naznačiti sud koji objavljuje oglas, broj predmeta, stranke, nekretnine ili pokretnine
na kojima je preneseno vlasništvo, odnosno prava koja su prenesena te obavijest da je
prijenos obavljen radi osiguranja. Nekretnine, pokretnine, odnosno prava označit će se
tako da se bez teškoća može utvrditi njihova istovjetnost.
 Ako sporazumom nije drukčije određeno, protivnik osiguranja ovlašten je i dalje koristiti
stvar čije je vlasništvo preneseno na predlagatelja osiguranja, a predlagatelj osiguranja nije
ovlašten stvar otuđiti niti opteretiti.
 Ako predlagatelj osiguranja otuđi ili optereti stvar iako na to nije ovlašten sporazumom,
takvo je otuđenje ili opterećenje pravno valjano, a predlagatelj osiguranja odgovara
protivniku osiguranja za štetu koju mu je time prouzročio.
 Ako predlagatelj osiguranja otuđi stvar, dužan je platiti porez na promet za prijenos
vlasništva na stvari s protivnika osiguranja na njega. Rok za plaćanje poreza računa se od
dana otuđenja stvari.
 Ako sporazumom nije drukčije određeno, predlagatelj osiguranja je dužan:
poduzimati mjere potrebne za očuvanje prenesene tražbine,
naplaćivati kamate ili kakve druge povremene tražbine. Tako naplaćeni iznosi
prebijaju se s troškovima na čiju naknadu predlagatelj osiguranja ima pravo, zatim
s kamatama koje mu se duguju i napokon s glavnicom,
naplatiti prenesenu tražbinu odnosno primiti njezino ispunjenje, nakon što dospije.
Ispunjenjem prenesene tražbine predlagatelj osiguranja stječe vlasništvo stvari
predajom koje je tražbina ispunjena. Ako je predmet prenesene tražbine novac,
predlagatelj osiguranja dužan je, na zahtjev protivnika osiguranja, položiti
naplaćeni iznos kod suda ili javnoga bilježnika, ali ako je njegova osigurana
tražbina već dospjela, predlagatelj osiguranja može zadržati dugovani iznos novca,
a ostalo predati protivniku osiguranja.
 Ako sporazumom nije drukčije određeno, predlagatelj osiguranja nije ovlašten otuđiti ni
opteretiti preneseno pravo. Ako on ipak pravo otuđi ili optereti, takvo je otuđenje ili
opterećenje valjano, ali predlagatelj osiguranja odgovara za štetu koju je time prouzročio
protivniku osiguranja. Predlagatelj osiguranja koji otuđi pravo kad na to nije ovlašten
sporazumom dužan je platiti porez na promet za prijenos prava s protivnika osiguranja na
njega, ako se taj porez inače plaća.
 Dužnik tražbine koja je na predlagatelja osiguranja prenesena radi osiguranja može
predlagatelju osiguranja istaći prigovore koje bi u slučaju ustupanja tražbine dužnik te
tražbine mogao istaći primatelju.
 Na prijenos vlasništva u svrhu osiguranja i na vraćanje vlasništva nakon podmirenja
tražbine predlagatelja osiguranja ne primjenjuju se propisi o porezu na promet nekretnina,
odnosno pokretnina. Isto vrijedi i za prijenos i povrat prava.
 Okolnost da su otuđenje ili opterećenje stvari ili prava na koje predlagatelj osiguranja nije
bio ovlašten pravno valjani ne isključuje kaznenu odgovornost predlagatelja osiguranja
koji je fizička osoba ili odgovorne osobe u pravnoj osobi predlagatelja osiguranja zbog
izigravanja povjerenja.

Page 112
Pravo na povrat vlasništva odnosno prava - izlučno pravo

Ako protivnik osiguranja u roku ispuni svoju obvezu prema predlagatelju osiguranja,
predlagatelj osiguranja dužan mu je, bez odgode, vratiti vlasništvo stvari ili prenijeti natrag
stečeno pravo.

U slučaju prisilne ovrhe ili stečaja protiv predlagatelja osiguranja protivnik osiguranja ima
izlučno pravo na stvarima i pravima koje je prenio na predlagatelja osiguranja radi osiguranja,
osim ako se ovrha ne provodi radi ostvarenja tražbine treće osobe prema predlagatelju osiguranja
koje je predlagatelj osiguranja osigurao osnivanjem založnoga prava na prenesenoj stvari ili
pravu.

Prava predlagatelja osiguranja u slučaju

zakašnjenja protivnika osiguranja

Ako protivnik osiguranja zakasni s ispunjenjem osigurane tražbine, predlagatelj osiguranja

ovlašten je zatražiti od protivnika osiguranja, preko javnoga bilježnika, da ga u roku od petnaest
dana obavijesti, također preko javnoga bilježnika, zahtijeva li da se stvar na kojoj je vlasništvo
preneseno proda ili da se preneseno pravo unovči putem javnoga bilježnika.

U obavijesti protivnik osiguranja je dužan odrediti najnižu cijenu po kojoj se stvar može prodati
odnosno pravo unovčiti, imenovati javnoga bilježnika koji će obaviti prodaju stvari odnosno
unovčenje prava te priložiti njegovu izjavu da je voljan obaviti prodaju odnosno unovčenje i da
su mu predujmljeni troškovi prodaje ili unovčenja i da će se iz iznosa dobivenoga prodajom,
odnosno unovčenjem prethodno podmiriti tražbina predlagatelja osiguranja s kamatama i
troškovima te porez na promet. Najniža cijena koju je odredio protivnik osiguranja ne smije biti
niža od osigurane tražbine, uvećane za kamate i troškove predlagatelja osiguranja koji će
predvidivo dospjeti odnosno nastati do isteka roka do kojega javni bilježnik mora prodati stvar
ili unovčiti pravo, te za predvidivi porez na promet.

Pošto primi obavijest s prilozima, predlagatelj osiguranja dužan je u roku od petnaest dana
ovlastiti javnoga bilježnika da proda stvar ili unovči pravo, uz uvjete određene u obavijesti
protivnika osiguranja. Predlagatelj osiguranja je dužan poduzeti i sve ostale radnje na zahtjev
javnoga bilježnika kojima se omogućava razgledavanje stvari odnosno upoznavanje sa sadržajem
prava. U protivnome odgovara protivniku osiguranja za štetu.

Ako javni bilježnik ne uspije stvar prodati odnosno pravo unovčiti u roku od tri mjeseca od dana
kad ga je predlagatelj osiguranja na to ovlastio, smatrat će se da se protivnik osiguranja odrekao
prava tražiti prodaju stvari odnosno unovčenje prava.

Ako protivnik osiguranja ne postupi prema odredbama Zakona, odnosno ako javni biježnik ne
uspije stvar prodati ili pravo unovčiti u skladu s odredbom Zakona, smatrat će se da je
predlagatelj osiguranja postao punopravni vlasnik stvari odnosno punopravni imatelj prava koji
su na njega preneseni, za cijenu koja odgovara iznosu osigurane tražbine s kamatama i
troškovima te poreza na promet, osim ako predlagatelj osiguranja u roku od petnaest dana po
isteku roka ne obavijesti putem javnoga bilježnika protivnika osiguranja da ne želi zadržati stvar
odnosno pravo umjesto isplate osigurane tražbine.

Page 113
Ako predlagatelj osiguranja postane punopravni vlasnik stvari odnosno punopravni imatelj
prava, osigurana se tražbina smatra izmirenom kad predlagatelj osiguranja postane punopravni
vlasnik odnosno imatelj prava.

Ako predlagatelj osiguranja izvijesti protivnika osiguranja da ne želi zadržati stvar ili pravo
umjesto isplate osigurane tražbine, ovlašten je svoju tražbinu protiv protivnika osiguranja
ostvarivati neovisno o ovlastima koje ima prema toj odredbi.

Ako predlagatelj osiguranja izvijesti protivnika osiguranja da ne želi zadržati stvar ili pravo
umjesto isplate osigurane tražbine, ovlašten je stvar prodati ili pravo unovčiti sam, i to preko
javnoga bilježnika ili osoba ovlaštenih za prodaju stvari odnosno unovčenje prava. Prigodom
prodaje stvari ili unovčenja prava predlagatelj osiguranja je dužan postupati s pažnjom dobroga
gospodara i o tome položiti račun protivniku osiguranja. Ako takvom prodajom stvari ili
unovčenjem prava predlagatelj osiguranja ne uspije u cijelosti namiriti svoju tražbinu, ovlašten je
tražiti protiv protivnika osiguranja ovrhu na temelju zapisnika radi namirenja preostaloga dijela
svoje tražbine.

Rokovi za prijavu prijenosa vlasništva odnosno prava u svezi s plaćanjem poreza na promet
računaju se:
od dana kad je javni bilježnik prodao stvar, odnosno unovčio pravo,
od dana kad je predlagatelj osiguranja postao punopravni vlasnik, odnosno imatelj prava,
od dana kad su javni bilježnik, odnosno osoba ovlaštena za prodaju stvari ili unovčenje
prava prodali stvar ili unovčili pravo.

Ako predlagatelj osiguranja svoju tražbinu ostvari drukčije, dužan je protivniku osiguranja
vratiti stvar, odnosno pravo bez odgode. U slučaju djelomičnoga ispunjenja tražbine predlagatelj
osiguranja dužan je neke od stvari ili dio prava na stvari, odnosno pravo ili dio prava vratiti
protivniku osiguranja, ako je to moguće.

Page 114