E. C.

Harris Naela arheoloke stratigrafije

Ljubljana 1989.

Naela arheoloke stratigrafije

Edward C. Harris

I. DIO POVIJESNO ZALEE

1. KONCEPT STRATIGRAFIJE U GEOLOGIJI
Geologija je temeljne koncepte i naela stratigrafije razvila u pravu znanost. Ova naela geoloke stratigrafije je u arheologiji trebalo modificirati.

2. KONCEPT STRATIGRAFIJE U ARHEOLOGIJI

Razlike arheoloke i geoloke stratigrafije: 1) veina arheoloke stratifikacije je posljedica ovjekova djelovanja i nije neposredno odreena zakonima geoloke stratigrafije 2) arheoloki artefakti nisu iva bia, ne podlijeu obinom ivotnom ciklusu tj. procesu evolucije i prirodne selekcije

Slika 1. Ovi dijagrami su meu prvim didaktinim crteima o konceptu stratigrafije u arheologiji Droop 1915. godine Wheeler-Kenyonov sustav arheoloke stratigrafije: ...dijelove slojeva paljivo razluimo i oznaimo. Uvijek u sloju nalaze izoliramo i dokumentiramo, i taj zapis je integralni dio zapisa o sloju iz kojeg potjee. Kathleen Kenyon je insistirala da ideja stratifikacije mora ukljuivati i jame, jarke i druge vrste interfacija koji nisu slojevi u strogom smislu. Iz toga su se rodile dvije ideje za teoriju arheoloke stratigrafije vanost interfacija i oznaavanje (brojevima) slojeva to omoguava da su artefakti iz depozita sistematino oznaeni glede provenijencije (podrijetla).

Slika 2. Presjek jame iskapane pri istraivanju Maiden

Castlea u Dorsetu, Wheeler, 1934., gdje se prvi put javlja oznaavanje slojeva brojkama
Arheolozi su uvidjeli kako se oblici predmeta kroz vrijeme mijenjaju i da artefakti iz razliitih slojeva pokazuju tu promjenu u stratigrafskim odnosima meu depozitima. U sukobu s tim arheolokim konceptima stratigrafije, opi zakoni stratigrafije se nisu posebno razvijali. Donedavno je jedini aksiom te vrste bio zakon superpozicije (sloj na dnu je prvi nataloen). Tome se mora dodati klauzula da moramo slojeve nai u stanju u kojem su bili nataloeni pri nastanku. Ovaj aksiom (osnovno naelo) je geoloki, i arheolozi ga, usprkos velikoj razlici izmeu vezanih sedimentacijskih kamenih slojeva (za koje je zakon zamiljen) i nevezanih arheolokih slojeva, nikad nisu prilagodili svojim potrebama.

3. TEHNIKE ARHEOLOKOG ISKOPAVANJA

Jedna od najstarijih ljudskih navika je bila elja za traenjem dragocjenosti u zemlji, pa tako za arheoloko iskopavanje moemo rei da spada u najmlai oblik te strasti. Kroz razliite generacije se mijenjao stav o tome to je dragocjen predmet, a to ne. Prije istraivae nisu zanimali fragmenti keramike ili stratigrafski detalji, ve cijele posude, predmeti od dragocjenih metala i ostali cijeli artefakti. Danas su dragocjeni postali fragmenti keramike, zrnca peluda Sa stajalita stratigrafije, istraivae su isprva vie zanimali zidovi i drugi vei elementi (npr. natpisi). Dragocjenosti su bile monumentalne graevine i tek je nedavno slojevima posveena panja kakvu zasluuju. Jedan od najboljih stratigrafskih istraivaa u Engleskoj, Barker, izdao je knjigu Techniques of Archaeological Excavation koja je odlina studija o toj temi. Moemo razlikovati dva vida arheolokog iskopavanja. Prvi je strategija ili nacrt voenja iskopavanja, kako ga navodi Sir Flinders Petrie, koji smatra da najbolji pregled daju usporedne sonde, koje omoguavaju dobar uvid u zemlju, dok otkopanu zemlju moemo odlagati za sobom i tako opet, ako je vie ne trebamo, napuniti sondu.1 Nasuprot tome Philip Barker je zagovornik strategije velikih povrina, dok u specifinim okolnostima upotrebljava metodu kvadranata.

No tako proces iskopavanja ne puta nikakav fiziki trag, pa je jedini dokaz o naravi nalazita rije istraivaa i njegova dokumentacija.

Strategija iskopavanja je prilino odvojena od procesa kojim izvodimo samo iskopavanje. Postoje dva procesa iskopavanja: 1) arbitrarno 2) stratigrafsko Kod arbitrarnog se ide za odstranjivanjem zemlje u cjelini, i to na kakav god nain ili za iskopavanje izmjerenih renjeva (dijelova) ili nivoa unaprijed odreene debljine. Stratigrafsko iskopavanje je proces pri kojem odstranjujemo arheoloke depozite u skladu s njihovim individualnim oblicima, obrisima ili reljefom. Oba ova procesa moemo upotrijebiti pri brojnim razliitim strategijama. Oba sistema su neovisna. Ureena vrsta sonde, kod iskopavanja jo ne govori, koji od oba procesa je uporabio istraiva na tim povrinama. Proces iskopavanja je mnogo vaniji od strategije/metoda iskopavanja (nacrt voenja iskopavanja), jer je znaaj iskopavanja uzimanje uzoraka prolosti s tih povrina (to je zato jer je vrijednost uzorka neposredno povezana s procesom koji je upotrijebljen na iskopavanju, a malo s tim koja je strategija upotrijebljena duga sonda, skupina manjih kvadranata ili velika otvorena povrina). Prva strategija je bila jednostavna rupa (otvor), iz koje su u rekordnom roku iskopali svu zemlju, kako bi se dolo do dragocjenih zakopanih predmeta (jo uvijek lovci na blago). Rupu je nadomjestila prava sonda. Sredinom 19. st. Worsaae je preporuivao, kako gomila obino ima konian oblik, da se presjee od jugoistoka prema sjeverozapadu sa sondom, koja se u sluaju potpunih istraivanja lako presjee sa sondom suprotnog smjera (jugozapad sjeveroistok). No, esto je dostatno da se gomila iskopa s vrha, tako da se napravi velika rupa, koja see do dna gomile, jer su tu najvaniji grobovi Worsaae je preporuivao da se ta sonda iskopava od jugoistonog ruba gomile do rupe u sreditu radi lakeg odstranjivanja zemlje. Slika 3. U 19. st. (i prije) su grobne humke kopali pomou serije sondi, koje su otvorile sredite humka i najstariji grob (pri emu je okolica ostala neiskopana). U 20. st. je uzorak obrnut. Sonde su nadomjetene s meuprostornim zidovima (profilima) i najprije je kopan rubni dio, a zatim sredite. Kasnije u 19. st. su Pitt-Rivers i drugi istraivai (kopai) upotrebljavali strategiju velikih povrina, tako da su istraili cijelo nalazite. Pitt-Rivers je za nalazite s graninim nasipima i jarcima izumio strategiju presjeka. Po toj metodi je sonda presijecala nasip i jarak, a kopalo se sve do prirodne osnove. On je svoja nalazita iskopavao s arbitriranim procesom i pri tome nije pazio na prirodni reljef arheoloke stratifikacije. Njegova metoda je bila moda neto sistematinija od metode njegovih prethodnika.

Pitt-Rivers: "Pri istraivanju jaraka okolo naselja i gomila treba kopati usporedne renjeve od vrha prema dolje: tako odstranimo i dokumentiramo keramiku i druge nalaze iz gornjih renjeva, prije nego ponemo kopati donje." tako mogu nastati greke glede povrine u kojoj smo nali predmete. Iz te izjave je jasno, da je arbitrirani proces iskopavanja usmjeren na dobivanje artefakata i pozicije u kojoj su bili otkriveni. Stratigrafski detalji su sekundarnog znaaja. Godine 1916. A. E. van Giffen (1930) upotrijebio je drugi tip strategije iskopavanja metodu kvadrata. Po toj strategiji nalazite je bilo podijeljeno na segmente, koji su kopani naizmjenino. Metoda je omoguila dobivanje profila, odnosno presjeka kroz stratifikaciju nalazita. Profili su bili sauvani u obliku neiskopanih zidova tj. pregrada meu svakim segmentom kvadranta. Mogue je da je van Giffen unutar samih segmenata iskopavao stratigrafski, ali se kasnije okrenuo arbitrarnom procesu. Nekoliko godina kasnije Mortimer Wheeler je iskopavao gomile pomou metode usporednih pruga (po naelu arbitrarnoga iskopavanja). Na iskopavanjima u Maiden Castleu je to zamijenio sistemom mree kvadrata i stratigrafskim iskopavanjima.2 (Slika 4a) Ta strategija je bila metoda po kojoj je nalazite kopano serijom manjih kvadratnih rupa. Meu kvadratima su ostale serije zidova, ije su povrine uvale stratigrafske profile razliitih dijelova nalazita. Sistem mree kvadrata je bio jo na poetku zamiljen kao tip iskopavanja velikih povrina, pa su, kad je dosegnut nivo glavnog razdoblja na nalazitu, odstranili te presjeke. Pored toga Wheeler je tu metodu drao i vrstom nadzora nad iskopavanjem i dokumentiranjem, jer je povrina, koju su nadzirali pojedini nadzornici, jasno oznaena. S iznimkom metode usporednih pruga, danas se upotrebljavaju strategije presjeka, kvadranata i mreastih iskopa svaka od njih je primjerena za razliite situacije. Isto tako upotrebljavaju se oba procesa iskopavanja. Od II. sv. rata sve veu vanost ima strategija iskopavanja velikih povrina. Poetke strategije velikih povrina nalazimo jo u djelu Pitt-Riversa. Od iskopavanja velikih povrina sa sistemom mree kvadrata se razlikuje u tome to pone iskopavati cijelu povrinu bez prekida s meuprostornim zidovima (profilima), premda u praksi brojni kopai velikih povrina sauvaju presjeke, kao da upotrebljavaju sistem mree kvadrata (Slika 4b). Drugi su primili Barkerov koncept kumulativnog presjeka, pri kojem ti profili dijelom nisu potrebni. (Slika 4c). Slika mogue otkopati, iskopavanja povrina ima 2. Na velikim koje u nije cijelosti metoda velikih prednost

nalazitima,

pred metodom kvadranta. U drugoj etvrtini tog stoljea su takve povrine iskopavanja razdijelili na manje dijelove sa serijom irokih meuprostornih zidova (profila), koji nisu bili iskopani i koji su prekrili dobar dio stratifikacije nalazita. U 1960im su ti profili postali ui. Zadnjih godina na mnogim nalazitima uope se nisu upotrebljavali, jer je njihovu stratigrafsku funkciju preuzeo kumulativni presjek.
2

Time je omoguio precizno izoliranje strukturnih faza i relevantnih artefakata.

Tako su se u 19. i 20. st. razvili razliiti procesi i strategije iskopavanja. Arheolozi se danas obino slau kako proces stratigrafskog iskopavanja treba upotrijebiti svuda gdje u stratifikaciji nalazita moemo slijediti arheoloke slojeve i elemente. Kada ne opaamo takve stratifikacijske jedinice ili kad je stratigrafsko iskopavanje stvarno nemogue, moramo upotrijebiti arbitrarni proces (uvijek ima manju stratigrafsku vrijednost nego stratigrafsko3). Danas se prednost veinom daje strategiji iskopavanja velikih povrina to je vea povrina iskopavanja, vea e biti koliina dobivenih informacija. Stoga je ono tim primjerenije, to je vee nalazite i to je kompleksnija njegova stratigrafija. Strategije i procesi iskopavanja su kratkotrajna sredstva za postizanje trajnijeg cilja dobivanje informacija.

4. RANE METODE DOKUMENTIRANJA NA ISKOPAVANJIMA

Sir Flinders Petrie je zapisao da iskopavanje ima dva cilja: "dobiti nacrte i topografske informacije, i ...pokretne nalaze." Dokumentacija s ranijih iskopavanja je zato bila usredotoena na dobivanje informacija o poloaju glavnih struktura i mjestu otkria artefakta. Najvaniji su bili tlocrti zidova i drugih strukturnih elemenata (npr. jaraka). Arheoloki slojevi su se rijetko unosili u nacrte, osim ako nisu sadravali oit element, kao to su npr. plonik ili cesta. Kako je naglasak bio na strukturama, a ne na stratifikaciji, presjeci su rijetko dokumentirali pojedinosti na zemlji upotrebljavani su za prikaz ope strukturiranosti nalazita. Pri prijenosnim artefaktima bio je dovoljan podatak da su bili otkriveni na povrini, koja je u apsolutnom smislu via ili nia u pogledu na druge nalaze s istog nalazita (predmet koji se nalazi iznad drugog je mlai). Neke od tih koncepata moemo opaziti u iskopavanjima Pitt-Riversa krajem 19. st. Pitt-Rivers je ve prije iskopavanja napravio nacrt reljefa nalazita. Namjera mu je bila da s tim prikae uzorak drenae nalazita i opi oblik terena. Takvi pregledi reljefa se danas upotrebljavaju na nalazitima s gomilama ili s izrazitim nasipima, zato jer se lako na podlozi takvog zapisa moe rekonstruirati nasip nakon iskopavanja. Tada je Pitt-Rivers upotrebljavao svoje preglede (preiskape) reljefa s drugom namjerom, jer moemo na podlozi izohipsa kasnije napraviti presjek bilo kojeg dijela polja u bilo kojem smjeru. Stratifikaciju nalazita su prema tome odstranili kao cjelinu. Kad su odstranili svu zemlju iznad struktura, koje su bile ukopane u prirodnu osnovu i radi toga se i sauvale, prenijeli su ih na nacrt. Na nacrtima nalazimo dokumentirane obrambene jarke, razliite kanale i jame, te mjesta na kojima su bili otkriveni razliiti prijenosni predmeti. Dokumentirani su i mogui slojevi, npr. kameni plonik na ulazu u podruje okrueno jarkom. Pomou tih nacrta i izohipsa se moglo kasnije sastaviti brojne presjeke. Brojni Pitt-Riversovi presjeci, dakle, nisu dokumentirali stvarne zemljane profile vidljive na terenu, nego se ilo za rekonstrukcijama. Takvi shematski dijagrami su bili karakteristini za arheoloke presjeke sve do 1920ih.

Stratigrafsko podrazumijeva uslojavanje i naslojavanje.

Postoje i sluajne iznimke, npr. Slika 5 stratifikacija okna iz rudnika kremena u Cissbury Compu, Sussex detaljno nacrtane stijene i konvencionalno oznaene (kremen je sortiran).

Slika 5. Za razliku od brojnih crtea 19. st., za ovaj presjek se vidi da je bio izraen kao dokumentacija vertikalnog profila, a ne kao shematini dijagram rekonstruiran nakon iskopavanja. Na nekim Pitt-Riversovim nalazitima su odstranjivali zemlju na nain arbitrarnih renjeva ili nivoa, tako da artefakti nisu mogli pasti nie iz kontrolnog profila, nego to su bili po otkriu. Ipak predmeti nisu dokumentirani po renjevima ili numerirani arheolokim slojevima nego su odreeni mjerenjem triju dimenzija s jednom je odreena apsolutna visina mjesta nalaza, dok su preostale dvije mjere odreivale horizontalni poloaj predmeta. Tu posebnu metodu preuzeo je Mortimer Wheeler, meutim nakon 1930ih ti su nalazi takoer povezani sa slojevima. U novije vrijeme dubinu nalaza ne odreuju, ve su one jednostavno odreene slojem u kojem su otkriveni. U 20. st. primjetan je napredak na svim podrujima dokumentiranja kod arheolokog iskopavanja, mada se to nije dogodilo svugdje i u istoj mjeri. Kod nacrta se vie pazi na dokumentiranje slojeva, te takoer na strukturne elemente. Odline primjene detaljnih nacrta nalazimo npr. kod Giffena (1930.), Grimesa (1960.), te posebno Barkera (1975.). Kvalitetu tih nacrta moemo povezati s tim, da stratigrafska priroda dokumentiranja nalazita nije bila sloena, ili pak s vremenom koje im je posvetio istraiva. Nasuprot tome, ini se da su se arheolozi na urbanim nalazitima, ija je stratifikacija kompleksna i koja su zahtijevala postepen tempo iskopavanja, morali usredotoiti na ostatke graevina (struktura) kao to se vidi na Slici 6.

Slika

6. Odlian primjer arheolokog tlocrta s

urbanog lokaliteta gdje je panja usredotoena na ostatke graevina. Primjer s lokaliteta Winchester Kingdon's Workshop nastao 1950ih. Isto tako moemo razvoj presjeka od poetka stoljea zorno prikazati primjerom s iskopavanja u Kingdon's Workshopu (Slika 7.). Od 1920ih interfacije meu slojevima su obino nacrtane. Slojevi su na tim presjecima esto numerirani, ali to nikako nije bila opa praksa. Slika 7. razotkriva drugi vid dokumentiranja detalja stratifikacije pisane opise. Pisanu dokumentaciju iskopavanja tada su sainjavali dnevnik i druge deskriptivne napomene. U dnevniku su zapisivani razliiti podaci o tijeku iskopavanja, s deskriptivnim napomenama kako bi dokumentirali naene nalaze. Opise slojeva i elemenata nalazita nalazimo u donjem dijelu crtea i presjeka (Kingdon's Workshop). Preporuku te prakse nalazimo u eksplicitnom obliku u priruniku "Beginning in Archaeology" (Kenyon).

Slika 7. Primjer dokumentiranja presjeka kakvo su razvili Wheeler i K. Kenyon u upotrebi od 1960ih Kako opisi slojeva sadravaju malo stratigrafskih izvjetaja, moramo pretpostavljati kako su stratigrafski odnosi cjelovite stratifikacije nalazita ve ukljueni u crte presjeka i njih zato ne bi ni trebalo eksplicitno zabiljeiti. Na podlozi te vrste dokumentacije moemo zakljuiti kako takvi stratigrafski odnosi, kojih nema niti na jednom presjeku nalazita, nisu bili dokumentirani.

Tako moemo opaziti trendove u sistemima dokumentiranja na arheolokim nalazitima od poetka do 1960ih. Zanimanje je isprva usredotoeno na artefakte, zatim na spomenike i graevine; i na kraju na sve vidove stratifikacije. Veina ranih nacrta dokumentira graevine, a ne slojeve, koji sainjavaju vei dio stratifikacije. Takoer, rani presjeci imaju prije svega strukturno, a ne stratigrafsko znaenje. Pisana dokumentacija je smatrana opisom sastava sloja, a ne indikacijom za njihov stratigrafski znaaj. Drugim rijeima: ideja o stratigrafiji, koja arheolokom iskopavanju daje najveu vrijednost, se kod svih vidova dokumentiranja najmanje uzimala u obzir. Od 1960ih arheoloko iskopavanje se dramatino promijenilo, prije svega iskopavanja urbanih povrina, koje su bile ugroene brojnim graevinskim projektima (zatitna istraivanja). Istodobno se poveala sposobnost istraivaa pri deifriranju stratifikacije, tako da su prepoznali i dokumentirali veinu jedinica stratifikacije. Meutim, oblici dokumentacije ostali su isti, osim jedne vane iznimke. Ta iznimka je bio tiskani formular za pisane opise slojeva i elemenata. Ti formulari omoguavaju potpuno dokumentiranje stratigrafskih odnosa meu slojevima i elementima, jer se ti, na mnogim kompleksnim nalazitima, nee pojaviti na presjecima. Tvrdnje kako je iskopavanje velikih povrina postupak koji potpuno odgovara potrebama, naela stratigrafije glede dokumentiranja, nije mogue utemeljiti. Zato jer u posljednje vrijeme nema rasprava o tome to je uope stratigrafsko naelo u arheologiji i kakve su njegove potrebe u arheolokoj dokumentaciji, moemo tu tvrdnju lako pobiti. U stvarnosti smo u svoj toj kratkoj i opoj povijesti dokumentacije podrazumijevali kako je presjek presjek i tlocrt tlocrt. Meutim, postoji li dogovor o tome to je presjek ili tlocrt (ili to bi morali biti) i kako odgovara jasnim zahtjevima stratigrafije? Odlini tlocrti npr. nekih engleskih istraivaa velikih povrina pokazuju u usporedbi s tlocrtima njihovih prethodnika umjetnika i kartografska poboljanja, ali znae li stvarni napredak u konceptima arheoloke stratigrafije?

II. DIO VIDICI ARHEOLOKE STRATIGRAFIJE

5. SLOJEVI, STRATUMI I STRATIFIKACIJA
Prouavajui ranije koncepte arheoloke stratigrafije, moemo zakljuiti kako je veina najvanijih ideja o toj temi proizila iz Wheeler-Kenyonove arheoloke kole. Te ideje su bile najuvjerljivije izraene u knjigama "Archeology From the Earth" (Wheeler) i "Beginning in Archaeology". Isto tako je, takoer, zadaa interpretiranje stratifikacije, a to zahtijeva poznavanje teorije arheoloke stratigrafije. Pyddoke (1961.) je mislio kako se to interpretiranje treba svladati na iskopavanjima (terenu), a ne iz prirunika. U svojoj knjizi: Stratification for the Archaeologist je, izmeu ostalog, rekao: temeljna naela stratifikacije su univerzalna, svaka vrsta nalazita zahtijeva drugu vrstu iskustva; viegodinja iskustva pri iskopavanju bronanodobnih gomila, iako korisna, arheologu nee nuno pomoi pri razumijevanju stratifikacije depozita rimskog ili srednjovjekovnog vremena (tj. mjesta). Prvo, izmeu praktinih i teorijskih iskustava nema stvarne granice. to istraiva naui na iskopavanjima, mora se temeljiti na stratigrafskim naelima koja proizlaze iz prijanjih terenskih opaanja. Zato je pogreno naglaavati jedan aspekt na raun drugog, kao to rade Pyddoke i neki drugi arheolozi. Vjerojatno je, takoer,

ope raireno miljenje kako praktina iskustva (tj. empirija) imaju veu teinu od akademskih, krivo za nedostatni razvoj stratigrafskih koncepata u dosadanjoj arheologiji. Kao drugo, starost nalazita ne utjee na njegovu stratigrafsku interpretaciju i sposoban prouavatelj arheoloke stratigrafije e se snai na bilo kakvom nalazitu. Kod primarnog prouavanja, dokumentiranja i interpretiranja ne treba potovati nikakvo povijesno znaenje razliitih slojeva i elemenata. Naela arheoloke stratigrafije se moraju baviti, prije svega, s nepovijesnim atributima stratifikacije, jer je samo te mogue upotrijebiti u univerzalnom smislu. U stvarnosti, brojne jedinice stratifikacije nemaju kao povijesni elementi nikakvu univerzalnu vrijednost, jer arheolozi veinom prouavaju razvoj prolih drutava s usporeivanjem kulturnih ili artefaktnih sekvenci (sljedova) raznih nalazita, a ne njihovih stratifikacija. Znati, to emo dokumentirati i kako interpretirati arheoloku stratifikaciju bilo kojeg nalazita, znai znati nepovijesne i ponavljajue vidike stratifikacije. Npr.: Grand Canyon ili bilo koji jarak je jedinstven (neponovljiv) u svakom posebnom trenutku, iako se konstantno mijenja u druge jedinstvene, nepovratne konfiguracije. Takve individualne pojave, koje se mijenjaju, su povijesne, no svojstva i procesi, koji stvaraju promjene, nisu. Drugim rijeima, proces stratifikacije, koji odlikuje Grand Canyon ili poljski jarak, je danas isti, kakav je bio u daljoj prolosti. Zadaa prouavatelja stratigrafije je identificirati taj proces i njegove komponente, kakvi su slojevi i interfacijesi. PROCES STRATIFIKACIJE Godine 1957. su se u Hong Kongu brojni automobili zaglavili u moru blata koje je s oblinjih breuljaka naplavilo ulice. Za Edwarda Pyddoka to je djelo prirode javno prikazivalo svu stratifikaciju, koja je posljedica ispiranja zbog kie, pa je oita dvojna priroda procesa: tone zemlje su bile odloene na ulice tone zemlje su bile erodirane s breuljaka. Svi oblici stratifikacije su posljedica takvih ciklusa erodiranja i odlaganja. Sedimentacijske okamine npr. nastaju na morskom dnu akumuliranjem djelia drugih erodiranih formacija i drugih fragmenata (koji svakako obuhvaaju, takoer, takve mastodonte industrijskog doba, kao to su teretni brodovi i tankeri). Ti slojevi blata s vremenom postanu okamine, koje se mogu dii i postati i same rtve erozije. Proces stratifikacije je, dakle, ciklus erozije i akumulacije, nema jedne bez druge. U daleko manjem opsegu taj se proces odvija na arheolokim nalazitima. Pored prirodnih sila, kao to su podneblje, flora i fauna, koje uzrokuju taj proces, ne smijemo zanemariti takoer ljudsko djelovanje. Otkad je ovjek nauio kopati, to je postala osrednja sila u procesu arheoloke stratifikacije. Bez obzira na razlog, posljedica prekopavanja zemlje je uvijek nastajanje novih slojeva (Slika 8.). Slika 8. Proces arheoloke stratifikacije ima obino za posljedicu formiranje slojeva (zemlja) i interfacijesa. Neke slojeve i interfacije stvaraju prirodni faktori s erozijom i akumulacijom, drugi pak nastaju brim metodama, npr. kopanjem jama.

Proces arheoloke stratifikacije je, dakle, mjeavina prirodnih uzroka erozije i akumulacije isprepletenih s ovjekovim aktivnostima, s kopanjem i gradnjom. Dvojnu narav erozije i akumulacije nadopunjuje jo namjerno kopanje i prioritetno odlaganje, kao npr. pri kopanju gline i zidanju poprenih zidova. Proces arheoloke stratifikacije pokazuje dvojnost jo u nekom drugom smislu: nastajanje slojeva odgovara stvaranju novog interfacija, esto vie nego jednog. Otpalo lie oblikuje nov depozit pri emu se, takoer, stvara nova povrina ili interfacij. Drugi slojevi, nastali kod iskopavanja materijala, imaju nove povrine, ali njihovo formiranje slijedi nastajanju jame, koja je, takoer, sama interfacij. Arheoloka stratifikacija je, dakle, sastavljena od depozita (naslaga) i interfacija, obino u jednakom omjeru, a esto ima drugih vie nego prvih. To je stoga to svi depoziti imaju povrine tj. interfacije slojeva, mnoge interfacije elemenata, npr. jame, nemaju komplementarni depozit koji formira povrinu. Ti tipovi interfacija su stratifikacijske jedinice po sebi, to dobro pokazuje dvojnost procesa stratifikacije. Nakon to su nastali, mogu se ti arheoloki depoziti i interfaciji u kontinuiranom procesu stratifikacije mijenjati ili unititi. Stoga je proces arheoloke stratifikacije ireverzibilan (neponovljiv). Nakon to je stratifikacijska jedinica nastala, mogu se lako ti arheoloki depoziti i interfaciji u kontinuiranom procesu stratifikacije mijenjati. Jedinica je podlona mijenjaju i propadanju i ne moe biti iznova stvorena. Drugim rijeima, arheoloki stratifikacija je ireverzibilna i to vie u smislu preokreta nego ukinua. Ako arheoloka stratifikacija nije petrificirana (a rijetko se mijenja u okaminu), ne moe biti okrenuta ili prevrnuta, a da pri tom ne bi izgubila svoje izvorno znaenje. Drugim rijeima, svaka obrnuta (prevrnuta) stratifikacija ima za posljedicu novu stratifikaciju. Zato situacija prikazana na Slici 9., bar u pogledu stratuma nije stvarna. Slika 9. Izgraeni nasip pokazuje gomilu (sloj) obrnutog materijala vezanog za rano naselje, zatim sloj zemlje i ljunka pokriven s istim ljunkom. Dakle, pokazuje obrnutu sekvencu stratifikacije, kakva je postojala prije iskopa jarka. Ako nema naenih predmeta istovremenih s iskopom jame: najraniji nalazi su u zadnjem sloju, a najkasniji u prvom. Nasuprot s ovom prikazanom slikom arheolokih slojeva, ne moemo prevrnuti ili obrnuti, prije svega zato jer ne ide za slojem okamina. Izmeu oblikovanja novih slojeva pri kopanju jaraka i jama, ovjek esto nesvjesno postavlja artefakte u stratigrafske poloaje koji su suprotni s vremenom izrade objekata; zato moemo sa stajalita kronologije nai artefakte u poloajima koji su obrnuti gledajui na one u kojima su prvotno bili zakopani.

10

Slojevi u tom primjeru nisu obrnuti kao blok (to je u geologiji uobiajena okolnost), ve iskopani kantu po kantu i u tom procesu preoblikovani su u nove stratume bez obzira na sastav zemlje. Artefakti su u novoj situaciji, prirodno, postavljeni na glavu, meutim to djelovanje moe slabo utemeljiti koncept obrnute stratigrafije, koji su prihvatili neki arheolozi. Geoloki sloj krede je samo sloj krede, a nepetrificiran sastav arheolokog sloja daje ba tome povijesno znaenje. Sve su to jednokratni depoziti glede sastava zemlje, vremena i prostora. Zato jer se sluajno sauva, stratigrafska sekvenca svakog nalazita takoer je jednokratna (neponovljiva) kompozicija. U procesu arheoloke stratifikacije tri su kljuna faktora (koji uvjetuju zakljunu akumulaciju kulturnih ostataka): postojea povrina terena prirodne sile (flora, fauna, podneblje) ovjekova djelatnost. Postojei okoli e sa svojim reljefom oblikovati depozitne udubine (rupe). Primjeri takvih udubina su rijena korita starih vodenih tokova, vojniki jarci, ili zidovi neke prostorije. U drugim primjerima se materijal jednostavno taloi na dnu udubine, a novi slojevi ne doseu njezine strane. Oblik novog depozita je takoer ovisan o koliini odloenog materijala i utjecaja, koji na njega imaju prirodne sile i ovjek. Kada je akumulacija sloja preputena prirodi, zbog sile gravitacije njezina e povrina biti vie ili manje vodoravna, a sloj e se na rubovima stanjiti. Takvi prirodni depoziti se gomilaju po klasinom obrascu, sloj nad slojem. Umjetna stratifikacija nije nuno podvrgnuta takvim tenjama. Lako uoavamo razliku izmeu prirodnih i umjetnih slojeva: pri oblikovanju slojeva vrijedi zakon manjeg otpora najprije erodiraju najmeki dijelovi i im je vei nagib povrine, jaa je erozija. Umjetni slojevi su posljedica kulturnih procesa, zemlja je oblikovana po ovjekovim eljama. Ljudi mogu stvoriti slojeve koji prije odgovaraju nekom apstraktnom nacrtu nego prirodnom slijedu stvari. ovjek, takoer, moe namjerno previdjeti granice postojee depozitne udubine ili s kopanjem jaraka ili gradnjom zidova stvoriti svoje. Povijest ovjeanstva od okupljanja oko prvih ognjita pa sve do teritorija modernih gradova je u velikoj mjeri povijest nastajanja novih depozita ili, drugim rijeima, stratigrafskih granica vlasnitva/trajanja. U stratifikaciji, koju su oblikovale ljudske zajednice, moemo utvrditi vie tipova slojeva i stratuma. DEPOZITI U ARHEOLOKIM OKRUENJIMA U vezi sa sedimentacijskim procesima odlaganja (akumulacije) geolog Sir Charles Lyell je ovako definirao sloj: Rije stratum znai jednostavno udubinu ili bilo to to je rasprostrto ili nasuto na nekoj danoj povrini; zakljuujemo, da su svi ti slojevi bili nasuti zbog djelovanja vodepa je svaki put, kad je vodeni tok, koji je nosio blato ili pijesak, smanjio brzinusediment, koji je prije bio u vodenom toku, zbog svoje teine potonuo na dno. Tako su bili slojevi blata i pijeska odloeni jedni na druge. Takvi slojevi su bili depoziti kojih je svakogodinje odlaganje na dnu rijeka i jezera postalo znaajno za kronologiju zadnjeg ledenog doba u Europi i drugdje. Gornja definicija pokazuje dva druga vidika kod procesa stratifikacije (dva bitna imbenika u procesu stratifikacije vezana su uz nain i brzinu odlaganja), sredstva za prijenos materijala i okolnosti u trenutku odlaganja. U geologiji prijenos uzrokuje sila gravitacije,

11

kao to se npr. stijene drobe i kotrljaju nizbrdo, sve dok se negdje ne zaustave. S tog mjesta odnosi daljnja erozija, sile vjetra i vode, manje dijelove kamenja, sve dok ne izgube svoju snagu, te se komadii ponu sami taloiti odlagati. Lyellova definicija ne odgovara u cjelini arheolokim situacijama. U mnogim primjerima arheoloke stratifikacijske jedinice nisu nasute po povrini, nego su namjerno umijeane s obzirom na specifine potrebe. Hirst npr. razlikuje tri razreda jedinica arheoloke stratifikacije: slojevi materijala, odloeni ili akumulirani jedan na drugi (prirodni i umjetni slojevi) elementi koji sijeku sloj (negativni elementi) npr. jame interfacijes elemenata elementi od kojih se sastoje graevine, oko kojih se formiraju slojevi (pozitivni elementi) npr. zidovi tzv. okomiti sloj. Prvi razred je slian Lyellovom stratumu, drugi i trei nisu povezani s njim. S obzirom na sredstva prijenosa i okolnosti taloenja, prvi razred treba podijeliti na prirodne i umjetne slojeve. Materijal prirodnih slojeva u odreenim arheolokim situacijama moe prenijeti ovjek ili priroda. Kada propada zid ili se sam srui ili kad je jarak napunjen zbog klimatske erozije, materijal do mjesta taloenja prenose, neovisno o njegovom porijeklu, prirodne sile (sila gravitacije slijedi topografske obrise). Kada je jarak pun ljudskih otpadaka, sredstvo transporta je ovjek. Zatim, kad je materijal skupljen, formira se u sloju u skladu s prirodnim okolnostima taloenja. Zbog tih okolnosti povrina depozita e nastojati biti horizontalna, ali jo uvijek se radi o prirodnim slojevima. U suhom okoliu taj je proces zbog odsutnosti izravnavajue sile vode mnogo slabiji. Jer je definicija tog razreda slojeva utemeljena na prirodnim okolnostima stratifikacije, sadravaju takoer takve depozite, koje oblikuju organski procesi, npr. rast busena ili sloj koji je nastao zbog otpalog lia. Moraju se ukljuiti svi geoloki slojevi, koji se pojavljuju na arheolokom nalazitu, npr. vulkanski pepeo ili naplavina blata. Analogno tome materijal iz umjetnih slojeva je u cijelosti ovisan o ljudskoj djelatnosti. Taj tip depozita premauje prirodne zakone stratifikacije. Kad stratigrafski materijal prenosi priroda, on slijedi topografske obrise, s iznimkom npr. glacijalnih ili vulkanskih sila. Prenoenje, koje provodi ovjeka se ne obazire na takve tenje i materijal je bio tisuama godina noen na mjesto odlaganja preko brda i dolina, iz daleka i izbliza. Veina prirodnih slojeva ima pri nastanku leasti oblik, a umjetni mogu biti odloeni u ve formiran oblik. esto poloeni kao plohe, umjetni slojevi mogu biti postavljeni okomito, to je u suprotnosti sa zakonima prirode, prirodnom tenjom da poravna sve do morske razine. Dakle, postoje dva tipa umjetnih slojeva: oni koji se proteu po danom prostoru oni koji se diu nad postojeom povrinom terena. Slojevi koji se proteu po danom prostoru pri akumuliranju slijede zakon superpozicije sloj za slojem. Oni e imati toliko horizontalnu povrinu u mjeri u kojoj to zahtijeva njihova funkcija koju odreuje ovjek. Slojevi tog tipa obuhvaaju ljunak na cestama, kune plonike (podnice), na odabranom kraju nalazita namjerno odloene graevinske i druge materijale i planski popunjene rupe, npr. grobove, jame za kolce i

12

jarke razliitih vrsta. Odlaganje ovih slojeva mijenja topografski oblik nalazita, ali ipak rijetko stvara nove depozitne udubine, kao to to ine okomiti slojevi. Okomiti slojevi su, npr. zidovi, neponovljivi tip umjetne stratifikacije i neposredno nisu usporedivi s niti jednim geolokim slojem. Zato jer ti slojevi neko vrijeme ostanu tvrdi, tvore na nalazitu nove depozitne udubine. Kada je npr. sagraena zidana kua, stratifikacija izvan i unutar nje e nastajati u razdvojenim sekvencama, dok zidovi ne propadnu i srue se i dok horizontalni slojevi, koje budu prekrile ruevine, te razdvojene sekvence ne nadomjesti sa samo jednom. Okomiti slojevi, dakle, kompliciraju arheoloku stratifikaciju, a s tim i proces iskopavanja i interpretacije. Jedan od vidika te situacije je Wheeler obradio na jednom od svojih slavnih crtea (Slika 10.). Stratigrafski razlog za to da ne kopamo jarke uzdu zida, je nalaenje stratigrafskih odnosa okomitih slojeva, prije svega u okomitoj ravnini. Nasuprot tome dobivamo stratigrafske odnose horizontalnih depozita na horizontalnoj ravnini od kuda, takoer, dolazi uvjerljiv argument za koncept superpozicije. Okomiti slojevi imaju normalni stratigrafski odnos na horizontalnoj (ili superpozicijskoj) ravnini, pa su tako kao i svi depoziti postavljeni na tlo (zakon superpozicije). Slika 10. Jedan od prvih crtea koji je upozorio na stratigrafske probleme kojima je uzrok prekidanje slojeva u arheolokom kontekstu (Wheeler, 1954.) Prirodni, umjetni i okomiti slojevi imaju neke zajednike stratigrafske osobine: FACIES ili originalna povrina pojam koji koristimo za razlikovanje originalne geologiji originalne gornje kao povrine za sloja od njegove donje povrine. Razvijen je u nain odreivanje (organizacije) ureenosti

superpozicije. Ako je npr. neka velika ivotinja ila preko sloja blata, otisci njenih nogu su na povrini ostavili rupe. Takve tragove su otkrili u SAD-u, a sauvali su se tako to su bili napunjeni s narednim depozitom blata. Donja povrina tog depozita je imala, takoer, negativ tragova. Ako bi se slojevi okrenuli, okrenuo bi se takoer i trag i njegov negativ i tako bi pokazali kako su se slojevi okamina okretali. Takvo okretanje slojeva se ne pojavljuje na arheolokim nalazitima, ali je pojam facies ipak koristan. Istraiva moe npr. zato jer slojevi nisu tvrdi, prouiti facije horizontalnih slojeva Lako je prepoznati facies horizontalnih slojeva, meutim kod okomitih

13

slojeva, npr. zidovi, razlikujemo vie originalnih facija ili gornjih povrina (vanjskih, izvrgnutih atmosferskom utjecaju). Originalna gornja facies (horizontalni facies) zida je njegova povrina do visine krova i rijetko je sauvana u stratigrafskom zapisu, zbog toga to nije cijela kua bila zasuta, prije nego to je propala prirodnim putem kao u Pompejima. Takoer zidovi imaju vertikalni facies oko vrata i prozora (bone strane zida tj. okomite povrine zida). Kad kaemo kako stratigrafski odnosi meu slojevima nastaju tako da na postojee slojeve legne novi depozit, poslije su depoziti, koji lee na vertikalnim faciesima okomitih slojeva isto tako poloeni jedan na drugog kao kod obinih horizontalnih slojeva. Vertikalna iskopavanja protiv kojih je istupio Wheeler (Slika 10b), unitavaju te stratigrafske odnose, formirane na vertikalnoj ravnini kao posljedica umjetnih okomitih slojeva. Dakle, sve jedinice arheoloke stratifikacije imaju facije bit e obraeni kao interfaciji slojeva. OBRISI (KONTURE) GRANICA te linije, ili obrisi, definiraju prostorni opseg svake jedinice stratifikacije u horizontalnoj i vertikalnoj dimenziji. Na arheolokim nacrtima rijetko su prikazane, a najee ih nalazimo u prikazima presjeka (npr. Slika 10.). Zato jer je stratifikacija stanje superpozicije i zato jer je veliina i opseg prekrivanja sloja razliita, na povrini odreenog razdoblja u topografskom razvoju nalazita se pojavi kao dio obrisa povrine danih slojeva. Obrisi granica, dakle, nisu jednaki obrisima povrine. OBRISI POVRINE linije (Slika 11.) koji prikazuju topografski reljef povrine slojeva ili skupine jedinica stratifikacije. Na tlocrtima su izraeni na temelju serija izmjerenih visinskih toaka i ne predstavljaju primarnu dokumentaciju, kao to to ine obrisi granica. Obrisi granica se mogu pojaviti na planovima i presjecima, a obrise povrine nalazimo obino na planovima. Oba koncepta su bila dugo vremena u upotrebi u geolokoj stratigrafiji i isto tako u arheologiji, ali su rijetko bila pravilno usklaena, poto se njezine funkcije prilino razlikuju. Slika 11. Svaki sloj ima obris granice (graninu liniju) koja oznaava na tlocrtu njezine horizontalne granice. Topografski aspekt slojeva je prikazan sa serijom izohipsa, nacrtanih na podlozi sloja. OBUJAM I MASA kombiniranjem dimenzija obrisa granica i obrisa povrine doznajemo volumen i masu arheoloke jedinice stratifikacije. Veina slojeva ima unutar svoje mase brojne prenosive nalaze tj. predmete kronolokog, kulturnog ili ekolokog znaenja. STRATIGRAFSKI POLOAJ sve jedinice stratifikacije imaju u stratigrafskoj sekvenci nalazita svoj poloaj, vaan za relativnu kronologiju. Pokretni artefakti ne moraju neposredno pomoi pri odreivanju tog poloaja, ve se on temelji na prouavanju interfacijalnih odnosa meu jedinicama stratifikacije. dokumentiranih visina, tj. visinskih toaka na povrini svakog

14

KRONOLOGIJA Svaka stratifikacijska jedinica nastala je u odreenom vremenskom razdoblju, koje mjerimo u godinama, ali ga u mnogim primjerima ne moemo definirati jer je ovisan o brojnim vremenski odredivim artefaktima, naenim u depozitima nalazita. Otkriti kronologiju neke jedinice stratifikacije je u prouavanju arheoloke stratifikacije sekundarna zadaa. Na iskopavanju se moe vriti interpretiranje i dokumentiranje stratifikacije, ne kako bi odmah pazili na kronologiju, mada je u mnogim primjerima poznavanje starosti depozita izvanredno korisno, te moe sugerirati stvari, koje bi drugaije ne bi vidjeli (npr. pri uzimanju vie rutinskih uzoraka zemlje). Kronologija odreene stratifikacijske jedinice ne moe nikada zamijeniti njezin poloaj u stratigrafskoj sekvenci nalazita, a moe biti u suprotnosti s vremenskim odreenjem preostalog dijela sekvence. Problemi te vrste se esto pojavljuju kod drva. ak u mjestima, kakvi su Benetke i Amsterdam, ne moemo openito tvrditi, kako su gornji dijelovi svake zgrade, pa neka su od opeke ili mramora, mlai od temelja na kojima stoje. U njih esto idu drveni stupovi, koji mogu zgnjiliti i zato se zamjenjuju bez da natete zgradi nad njima. (Lyell) U takvim primjerima stratifikacijska jedinica je istovremeno takoer artefakt i kao cijeli objekt lako je transportiran u cjelini. Taj tip preraenih stratigrafskih jedinica se moe postaviti u stratigrafski poloaj, koji je puno raniji (kao u Lyellovom primjeru) od stvarne datacije objekta. Ipak datacija ne utjee na stratigrafske odnose jedinica otkrivenih na iskopavanjima. Razlog za to je injenica da arheoloku stratifikaciju moemo dokumentirati u sadanjem stanju. Iako su se nalagali stoljeima, slojevi na nalazitima su podvrgnuti stalnim promjenama. Uzronici tih promjena mogu biti ivotinje koje ruju, prirodne sile, ali i, to vidimo na veini nalazita, ljudska djelatnost. Stratifikacija je zato dokumentirana kao pojava sadanjosti. Na podlozi te dokumentacije moemo interpretirati povijest nalazita; prije svega na podlozi sauvanog stratigrafskog materijala, te jo s prouavanjem drugih vidova nalazita, od njegovog topografskog poloaja do najmanjeg fragmenta ostavtine, naenog u slojevima. Zato jer stratifikacija nalazita nije statina pojava, nego se mijenja kroz vrijeme zbog razliitih initelja, kojih veina nesvjesno utjee na teren, je, takoer, stupanj sauvanosti elemenata svih razdoblja prilino sluajan. Zato prije samog iskopavanja nije mogue tono znati, to sadri nalazite u svojoj stratifikaciji. Tono poznavanje je povezano s povijesnim znaajem stratifikacije. Zato jer to prije iskopavanja nije mogue konstatirati, mora se istraiva osloniti na svoje poznavanje nepovijesnih vidika arheoloke stratifikacije. Kako to skroz tvrdimo, moemo te aspekte lako, mehaniki dokumentirati, jer se pojavljuju uvijek iznova u istim oblicima. Povijesna interpretacija poinje odmah potom kad su ti aspekti (arheolokog iskopavanja) dokumentirani kao nepovijesne stratigrafske jedinice. Ovdje su obraene tri nepovijesne jedinice arheoloke stratifikacije: prirodni sloj (erozija i sl.) umjetni sloj (improvizirane ljudske graevine za privremeno stanovanje) okomiti sloj (poetak stalnog naseljavanja). Povijesno gledano te su jedinice razdvojeno stupile u arheoloku stratifikaciju. Prva je bila prirodni sloj, koji je prekrio ljudske ostatke, jo prije nego je ovjek poeo stvarati slojeve, koji nisu odgovarali prirodnim mjerilima. Tako napravljeni umjetni slojevi su se pojavili moda tada, kada se

15

ovjek poeo stalno naseljavati i graditi improvizirane zgrade za privremeni boravak ili druge funkcije. Konano se s poetkom stalnog naseljavanja u osvit urbanizacije, pojavio okomit sloj. Ipak, slojevi predstavljaju polovicu prie o stratifikaciji, jer su stratifikacijske mase posvud odvojene s interfacijalnim povrinama i obrisima (linijama).

6. INTERFACIJI U ARHEOLOKOJ STRATIFIKACIJI

Arheoloka stratifikacija je kombinacija slojeva i interfacija. Moemo tvrditi kako su sloj i njegov interfacij ili povrina u stvarnosti jedna pojava, ali ipak treba to dvoje kod stratigrafskih prouavanja esto razlikovati, prije svega zato jer su neki interfaciji nastali s unitenjem slojeva, a ne njihovim akumulacijom (odlaganjem). Dakle, postoje dva tipa interfacija: oni koji tvore povrinu sloja (interfacies sloja) oni koji su povrine same po sebi i koji su nastali odstranjivanjem prije postojee mase stratifikacije (interfacies elementa). U geologiji ta dva tipa openito odgovaraju leitu sloja diskordanci.4 Povrine slojeva ili leita jednostavno oznaavaju sukcesivne poloaje povrine, koje je moglo (biti) morsko ili jezersko dno ili pustinja, kamo je bio odloen materijal, iz kojega su sada formirane okamine Diskordance su povrine same po sebi i oznaavaju ravnine na kojima je prije bila postojea stratifikacija, zbog erozije djelomino unitena. U arheolokoj stratigrafiji su diskordance oznaene kao interfacies elemenata, a leita slojeva kao interfacies razdoblja. Interfacies razdoblja moe biti sastavljen od interfacija elementa (npr. jame) i povrine slojeva tj. interfacija sloja. INTERFACIES SLOJEVA Postoje dva osnovna oblika interfacija slojeva: horizontalni okomiti. To su povrine slojeva, koje su bile odloene vie ili manje horizontalno, ili pak vertikalne povrine okomitih slojeva, npr. zidova. Opseg tih interfaciesa uglavnom je jednak opsegu slojeva iju povrinu tvore. Dakle, zato to imaju iste stratigrafske odnose kao depoziti, dobiju broj sloja, te su dokumentirane kao dio depozita. Horizontalne oblike dokumentiramo na nacrtima, koji pokazuju obrise granice sloja (Slika 11., jedinica 10) i s tim, takoer, granice interfacija. Oblik, odnosno, topografija horizontalnih interfacija slojeva je dokumentirana pomou serije visinskih toaka koje kasnije lako pretvorimo u izohipse. Interfacies okomitog sloja je dokumentiran s crteom ili s visinama (Slika 12.). Oni nemaju obrise povrine kao horizontalne interfacije zato jer idu u vertikalne povrine, ve samo granice. Ipak moemo njihove obrise granica dokumentirati na uobiajen nain.

Ako dva sloja nisu vremenski kontinuirano taloena, onda mogu biti pod nekim kutom. Takav odnos slojeva se naziva diskordanca.

16

Slika 12. Sondgate Castle u blizini Folkestona u Kentu Oba tipa interfacija slojeva jednostavno oznaavaju vrijeme izmeu nastanka odreenog sloja i njegova prekrivanja. esto je takve promjene mogue raspoznati, posebno kad su ti depoziti bili sastavljani od neutvrenog materijala. Isto tako moemo depozit i njegov interfacij ili povrinu obraivati kao istu jedinicu stratifikacije. INTERFACIES ELEMENATA Postoje dva tipa interfacija elemenata: horizontalni vertikalni. Ti interfaciji nastaju unitenjem prije postojee stratifikacije. Tako formirani interfaciji elemenata stvaraju svoje podruje i povrinu. Zato su njihovi stratigrafski odnosi znaajni za njih i nisu isti kao stratigrafski odnos sloja s kojim su povezani. Interfaciji elemenata su, dakle, jedinice stratifikacije same po sebi, treba im dati broj sloja, moraju imati svoj niz utvrenih stratigrafskih odnosa s drugim jedinicama stratifikacije, i svoje obrise granica i povrina. Horizontalni interfaciji elemenata Horizontalni interfaciji su povezani s okomitim slojevima i oznaavaju ravnine, na kojima su dijelovi takvih depozita bili uniteni. Mogu se pojaviti, kad zid, zbog prirodnih uzroka, propadne, te se srui. Mogu biti, takoer, posljedica djelominog unitenja graevine zbog prerade (kao na Slici 12.). Ti interfaciji su esto dokumentirani, kao da bi bili planovi originalnih zidova, na kojima su svi kameni tono nacrtani. Zato su dokaz za razdoblja, koja su esto puno mlaa od konstrukcije zida i mogu predstavljati njegovu degradiranu upotrebu, npr. potporu za kasniju drvenu graevinu. Ti interfaciji moraju zato biti najprije dokumentirani s pomou podrobnog pregleda povrine, s ime moemo otkriti tragove kasnije upotrebe. Vertikalni interfaciji elemenata Vertikalni interfaciji su posljedica kopanja rupa (jama) te ih nalazimo na veini nalazita, a horizontalni interfaciji se pojavljuju na nalazitima sa zidanim graevinama ili tamo gdje su se sauvale drvene graevine. Funkcije spomenutih rupa su bile razliite, npr. jarci, jame, grobovi, jame za kolce Te interfacije esto dokumentiraju kao dio depozita s kojim su ispunjeni, a ne kao posebne jedinice stratifikacije. Pri tome esto uspostave odnose meu slojevima u jami i slojevima koji okruuju jamu, ne kako bi bili pozorni na originalni interfacies, koji tvori stranice jame, to zamrsi dokumentaciju takve vrste. Kako se vidi na Slici 13., izmeu

17

stratifikacijskih jedinica moe postojati vie razliitih odnosa. Ti odnosi se temelje na fizikom dodiru stratifikacijskih jedinica i na konceptu relativnog vremena. Slika 13. Meu arheolokim

stratifikacijskim jedinicama mogu biti tri vrste odnosa, koji su ovdje prikazani u obliku dijagrama: A mogu biti bez neposrednog stratigrafskog odnosa; B mogu biti u odnosu superpozicije; C ili su povezane kao dijelovi istog originalnog depozita. Jedan od problema, koji uzrokuju vertikalni interfaciji, je doputanje premjetanja obiajnih uzoraka odlaganja na nalazitu. Kad su rupe napunjene, slojevi na njihovom dnu lee nie od drugih istovremenih depozita izvan rupe ili jame. Slojevi na dnu jame budu u stratigrafskom odnosu s mnogo starijim stratifikacijskim jedinicama. Ako interfacij jame obraujemo kao apstraktni sloj, te je odgovarajue dokumentiramo, bit e slojevi na dnu jame povezani, takoer, s interfacijom. Ako upotrijebimo zakon stratigrafskog redoslijeda, dobit e slojevi u jami, u stratigrafskoj sekvenci nalazita, svoj pravi poloaj. Ti slojevi su, naime, mlai od interfacija jame, koji je mlai od najmlaeg depozita, kroz kojeg je iskopana. Zato jer vertikalni interfaciesi elemenata nisu povrine slojeva, ve povrine same po sebi, na tlocrtima ih ne moemo dokumentirati, kao to moemo dokumentirati interfacij sloja. Pri dokumentiranju interfacija sloja na tlocrtu, obino se ucrtaju neki detalji kompozicije sloja, tako da tlocrt ne izgleda kao jednostavna povrina sa izohipsama, ve kao povrina sastavljena od zemlje i kamenja. Vertikalni faciesi elemenata moemo na tlocrtu dokumentirati pomou povrine s izohipsama, jer nema nieg drugog osim povrine (jer nije nita drugo do povrina). INTERFACIES RAZDOBLJA Kad se nagomila odreen broj slojeva i interfacija, koji oblikuju masu, stvoren je korpus stratifikacije. Ako je stratifikacija dovoljno debela i kompleksna, moemo je razdijeliti u formacije, kao u geologiji. Svaka cjelina okamina, koja ima odreeno skupno znaenje, npr. porijeklo, starost ili sastav. Tako govorimo o stratificiranim i nestratificiranim, slatkovodnim i morskim, vulkanskim i vodenim, starim i mladim, metamorfnim i nemetamorfnim formacijama. (Lyell) U arheologiji moemo ustanoviti formacije pomou kulturnih, kronolokih ili funkcionalnih mjerila. Tako moemo govoriti o rimskim ili srednjovjekovnim, prapovijesnim ili povijesnim, konstrukcijskim ili destrukcijskim formacijama. Odreen broj formacija moe na nalazitu sastavljati stratifikaciju kakvog razdoblja ili perioda. Svako razdoblje e imati interfacij, koji je povrina, sastavljena iz brojnih interfacija slojeva i elemenata. Interfaciji razdoblja su dokumentirani na arheolokom nacrtu (planu). Interfacij razdoblja je ekvivalentan cijeloj povrini terena, koja je u istom vremenu tvorila hodnu povrinu (Wheeler). Ta definicija treba takoer zahvatiti druge, ne-podne povrine (nepodzemne), npr. povrine okomitih slojeva. Ako je nalazite relativno jednostavno, prepoznat emo interfacij razdoblja ve kod iskopavanja. Na kompleksnijim nalazitima se moe desiti da te kompozitne interfacije nije mogue definirati,

18

dok se ne analiziraju nalazi. Naravno, te podjele su se temeljile na stratifikaciji nalazita, koja se sauvala sluajno. Razdoblja zato nee neposredno zrcaliti promjene u kulturi, koja ne slijedi prevrtljivost (udljivost) odlaganja na nalazitu. (McBurney) Meutim, isto tako ili jo vie, udljivost sauvanosti stratifikacije odreuje odnose i korelacije meu podjelom nalazita na stratigrafska ili druga razdoblja i faze ljudske kulture. Na svakom nalazitu, koje sadri vertikalne interfacije elemenata, bit e dijelovi povrina nekih interfacija razdoblja uniteni. Te povrine moemo definirati kao interfacije unitenja. Osim nekih iznimki (Slika 21.) ti su oblici negativnog svjedoanstva neodgovarajue dokumentirani. U objavama su ti interfaciji unitenja esto prikazani konvencionalno, s jakom crtom, to oteava razlikovanje tih povrina od obrisa granica elemenata, koji stvarno pripadaju nekom odreenom razdoblju. Jo ee ih se jednostavno previdi i njihove povrine ucrtaju pomou serije prekinutih crta, s kojima je prikazana istraivaeva hipoteza o originalnom opsegu stratifikacije. Meutim, stratifikacija je zapis koji ima i pozitivne elemente (depozicija) i negativne (erozija ili unitenje). Obje treba jednako dokumentirati.

7. STRATIGRAFSKI ARHIVI: ARHEOLOKI PRESJEK

Arheoloki presjek je crte okomitog presjeka kroz zemlju, kojeg dobijemo okomitim rezanjem stratificirane mase. Na presjeku su prikazane dvije stvari: slika okomite ravnine stratuma i razliiti interfaciji meu slojevima. Presjeci su zato slike uzorka superpozicije na nalazitu. Ako su na crteu ucrtane interfacije, moemo iz njega ekstrapolirati dio stratigrafske sekvence nalazita. U nekom smislu presjeci nam pokazuju neto o sekvenci, a tlocrti ne. Sve donedavno su se arheolozi za sva pitanja stratigrafske sekvence oslanjali skoro samo na presjeke, te su ih obraivali s previe straha: Opis presjeka moraju napraviti voe i njegovi pomonici, jer je to najsubjektivniji i najtei dio opisivanja, a istodobno jedan od najvanijih vrsta dokaza. Do sada jo nismo nali potpuno objektivni nain za opisivanje presjeka. Crte je u cijelosti ovisan o potpunosti tog crtanja, jer provjeravanje po zavrenom iskopavanju nije vie mogue. (Alexander) S tom izjavom se danas nije mogue sloiti u vie toaka. Prvo, sad je presjek mogue provjeriti drugima (jednako valjanim) podacima za vrijeme i poslije iskopavanja. Drugo, nikako nije pravilo, da voa ima monopol nad potpunosti ili crtakim sposobnostima. Tree, dokumentiranje presjeka je jedna od mnogih zadaa dokumentiranja, koju bi morao biti sposoban obaviti svaki pristojan lan ekipe. Pod uplivom Wheelerijanskog uenja presjek je dobio u stratigrafskim studijama znaaj koji nije previe opravdan. To su uvaavali istraivai velikih povrina, npr. Barker, koji je pokuao dosei pravu ravnoteu izmeu dokumentiranja presjeka i tlocrta. Ipak, istovremeno s tom promjenom nisu kritiki provjeravali prirodu (narav) tlocrta i presjeka, te njihovo znaenje u arheolokoj stratigrafiji. RANI ARHEOLOKI PRESJECI Meu ranijim presjecima nalazimo, prije svega, skice grobnih gomila (Low, Montelius). Openito ti presjeci nisu dokumentirali stratifikacije, ve su prije bili dijagrami, koji su pokazivali konstrukciju gomile i grobne komore. Ili su za topografskim crteima, a ne za stratigrafskim dokumentima.

19

Isto vrijedi za mnoge presjeke koje su napravili Pitt-Rivers i njegov uenik H. St. George Gray. Ti presjeci su bili bolji ili manje jednostavni topografski presjeci zemlje pod arheolokim depozitima. Metodu crtanja tih presjeka, koja je jo uvijek u upotrebi, su preuzeli iz geologije. Daljnje utjecaje geologije na arheoloke presjeke nalazimo u kolonadnim presjecima, namjera kojih je bila pokazati superpoziciju i relativnu debljinu stratuma podruja, koji ga predstavljaju, pod uvjetom da su nacrtani u mjerilu. Njihova glavna namjena je omoguiti bez i iscrpan uvid u stratigrafiju podruja i usporedbu s drugim podrujima. (Grabau) Ti presjeci imaju oblik dugih okomitih traka iji su renjevi razliitih debljina nataloeni jedan na drugom kao sveanj karata, a predstavljaju stratifikaciju neke lokacije. Tu ideju su prenijeli u arheologiju. U pisanom ju je obliku posebno upotrebljavao Lukis, a u crteu Lombart. Zato jer se oslanja na veliki opseg i pravilne uzorke superpozicije geolokih stratuma, koncept i opravdanost kolonadnog presjeka ne moemo zanijekati. Ipak, rijetko moemo arheoloke slojeve na irem podruju korelirati, jer obino imaju manji opseg. Zato ima kolonadni presjek u arheolokoj stratigrafiji manju uporabnu vrijednost, iako je ideja o takvim reprezentativnim slikama naila na opu naklonjenost. Profili bi trebali biti izabrani tako da bi, kao prvo, dali reprezentativan pogled na stratigrafiju nalazita na odreenoj toki i drugo, kako bi jasno dokazali sekvencu nalazita. (Browne) Zbog prilino jasnih geolokih stratuma u donjoj toci, daje sekvenni presjek skoro uvijek reprezentativnu okomitu sliku stratifikacije tog podruja. U tim jednostavnim presjecima obino imamo, sloj za slojem, neposrednu korelaciju meu fizikim (ureenim po zakonu superpozicije) i vremenskim odnosima stratigrafske kolone. Drugim rijeima, kolonadni presjeci daju uvijek jednolinijsku sliku stratifikacije kakvu na arheolokom nalazitu dobijemo kada se pri uzimanju uzorka odluimo za kopanje (buenje). Kod iskopavanja, nalazimo takve jednolinijske sekvence obino u slojevima, koji ispunjavaju manje jame, gdje depoziti jednostavno lee jedan na drugom. Vjerojatno je to jedan od razloga za to, da su arheolozi tako oduevljeni iskopavanjem jama i analizom jamskih skupina artefakata nasuprot drugim disparatnim depozitima, koji se pojavljuju drugdje na nalazitu. injenica je, kako veina nalazita producira vielinijske stratigrafske sekvence takve kompleksnosti kakva bi zbunila mnoge geologe. Na tim kompleksnim nalazitima, nekoliko presjeka moe dati reprezentativnu sliku stratigrafske sekvence nalazita. Isto tako je na takvim kompleksnim nalazitima iznimno teko unaprijed izabrati liniju presjeka, koja bi dala reprezentativnu okomitu sliku stratifikacije, jer usmjerenje povrinskih elemenata moda ne odgovara onima pod povrinom. Pored toga, presjeci dokumentiraju fizike odnose stratifikacije na odreenoj toci. Sa strane od povrine presjeka dobijemo esto drugaije odnose, zato presjeci daju prije pojednostavljenu nego reprezentativnu sliku stratifikacije ili stratigrafije sekvence kompleksnog nalazita. Iskopavanje u Lower Brook Streetu u Winchesteru je dalo, npr., vie od deset tisua stratifikacijskih jedinica (Harris) i to na podruju velikom priblino 20x30x2 m. Pri tako kompleksnoj stratifikaciji takvog urbanog nalazita bilo bi jako teko dobiti presjek, koji bi bio malo vie reprezentativan od samog presjeka. Ipak, opa ideja o arheolokom presjeku kao slici stratigrafske sekvence nalazita razumljivoj samoj po sebi, jo uvijek prevladava. Za stratigrafsku sekvencu smatrano je odlaganje ili stvaranje pojedinanih

20

stratifikacijskih jedinica kroz vrijeme u odnosu prema kompozitnom stanju stratifikacije, u kojem su te jedinice naene. Ideja je prikladno prikazana na Slici 7., gdje se definiranje stratigrafskih odnosa meu depozitima smatra nepotrebnim, jer su, vjerojatno, mislili, kako se mogu razabrati ve s crtea presjeka. To moe vrijediti kod jednolinijskih presjeka jama, a kada naemo na nalazitu druge stratifikacijske jedinice, koje je stvorio ovjek, npr. okomite slojeve, tada mora istraiva eksplicitno navesti njihove stratigrafske odnose. Za razliku od slojeva u jamama, te se jedinice, koje je stvorio ovjek (ili interfaciji u drugim primjerima), teko usklauju s geolokim konceptima pravilne superpozicije i zato ih nije mogue obraivati kao takve. Tip profila, kakav je predstavljen na Slici 7., razvio je Wheeler izmeu dva svjetska rata. Zato bi bili nepravedni, ako bi u zapisu, kakav je prikazan na Slici 7., traili iskljuivo stratigrafske motive. Sada jo neto o sistemu numeriranja. Slojeve ili stratume treba numerirati od vrha reza nadolje, tako da se brojevi veinom gomilaju u obrnutom rasporedu, te e zadnji sloj (na vrhu) nositi broj 1. S tim neloginim postupkom nije mogue prestati, jer treba sitnim nalazima dati brojeve slojeva, tako kako ih nalazimo, a ne da ekamo cijeli presjek. (Wheeler) Drugim rijeima, numeriranje slojeva je nastalo vie kao vidik dokumentiranja artefakata, nego slojeva. Dokumentiranje artefakata je pitanje njihove provenijencije i to je bilo ureeno s dodavanjem broja sloja, u kojem je artefakt naen, i oznaavanjem nalaza tim brojem. Dokumentiranje slojeva (i interfacija) je bilo, sa stratigrafskog stajalita, dovreno s izradbom crtea presjeka. Koncept jednolinijske stratigrafske sekvence i kolonadnog presjeka prisutan je takoer u Wheelerovim povezivanjima redoslijeda brojaka i redoslijeda gomilanja. Zato se moglo jo do prije nekoliko desetljea neposredno povezati koncept stratigrafske analize sa crtanjem presjeka. Arheolog se morao odluiti glede razlika meu razliitim slojevima, zidovima, jamama i drugim elementima u zemljanom profilu. Kad su odredili i nacrtali granine crte, interfacije, mislili su kako je analiza stratifikacije gotova. Vjerojatno se je s poetkom urbanih iskopavanja S. S. Frera u Verulaniju, gdje su naletjeli na puno kompleksnih stratigrafskih situacija (1958.), taj odnos poeo postupno mijenjati. S vremenom su spoznali kako je stratigrafski materijal na podruju iskopavanja (za razliku od toga u presjecima, koji tvore njegove stranice) vaniji od presjeka za potpunije razumijevanje stratigrafske sekvence. Informacije s tih podruja su bile odgovarajue dokumentirane u obliku opisa stratigrafskih odnosa. Na suvremenim iskopavanjima, npr. takvim kakve vodi Odsjek za urbanu arheologiju Londonskog muzeja, bitan je stratigrafski materijal dokumentiran na unaprijed izraenim obrascima, koje treba obraivati kao temeljnu stratigrafsku dokumentaciju svakog nalazita. To je zato, jer sadri sve stratigrafske odnose, koji se pokazuju u bilo kojem presjeku nalazita, i takoer sve odnose na drugim dijelovima podruja iskopavanja. Ako su takve informacije precizno dokumentirane u opisu za svaku stratifikacijsku jedinicu na nalazitu, moemo opravdano pretpostaviti kako moemo konstruirati stratigrafsku sekvencu ne kako bi uzeli u obzir bilo koji drugi izvor skupa s presjekom. U suvremenoj arheologiji ima takoer takvih koji tvrde kako su presjeci danas zastarjeli. Meutim, kao to vrijedi za sve druge vidike arheoloke stratigrafije, imaju takoer i presjeci znaaj koji se ne moe drugaije postii. Prirodni presjeci daju treu dimenziju oblika terena, a druge dvije ve imamo na tlocrtu. (Grabau)

21

Premda nema dvojbe kako je arheoloka stratigrafija u prolosti previe vanosti pridavala presjecima, reakcija na to pretjerivanje ih ne smije ukinuti. Njihovu upotrebu treba uravnoteiti s drugim stratigrafskim metodama, kao to su opis i tlocrt. TIPOVI ARHEOLOKIH PRESJEKA Postoje tri sredinja tipa arheolokih presjeka: stojei sluajni (nisu nastali arheolokim iskopavanjem, ve pri graevinskim aktivnostima) kumulativni. Najee upotrebljavan je stojei presjek, jer je u tijesnoj vezi s Wheelerijanskim metodama iskopavanja sa serijama meuprostornih zidova (kontrolnih profila). Stojei presjek nastaje u toku iskopavanja, kad odstranimo susjednu stratifikaciju. Moe se pojaviti uzdu glavnih granica iskopavanja, na objema stranicama meuprostornih zidova, ili kao profili, koji nastaju kod vertikalnih iskopavanja, namijenjenih rjeavanju stratigrafskih pitanja ili analizi elemenata. Obino ostanu meuprostorni zidovi sve do kraja iskopavanja, kad se pone s dokumentiranjem njihovih stojeih presjeka. Brzina u toj fazi je sudbonosna (kobna), jer treba na toj toci napraviti potpunu interpretaciju glavnih razdoblja i odnosa meu svim slojevima. Kad crtamo svaki pojedinani sloj ili svaki element, uspostavljamo njegov odnos prema drugim slojevima. (Webster) Ipak imaju neki istraivai potekoe pri definiranju interfacija meu slojevima, a u takvim situacijama mogu potivati da esto pomae, ako pogledamo presjek obrnut (tako da se leima okrenemo prema presjeku, savijemo gornji dio tijela glavu meu noge, i pogledamo nazad), iz tog neobinog poloaja esto je mogue opaziti detalje, koje pri normalnom pogledu ne vidimo. (Atkinson) Presjek se crta od vrha do dna. Ta metoda ima neke posljedice. Prvo, stratigrafski uspjeh iskopavanja je skoro u cjelini ovisan o dokumentaciji presjeka, pa taj mora biti nacrtan u mirnom ozraju pri kraju iskopavanja. Drugo, ako presjek nije dokumentiran sve do kraja, moe se dogoditi da bude njegova stranica brzo erodirana. Zbog toga je mogue da meu iskopanim depozitima i mnogo kasnije zapaenim odnosima na stranici nekad susjednog presjeka, bude malo korelacija. I ako se sloj ne pojavi u presjeku, moe se dogoditi, da ga nee biti u stratigrafskoj dokumentaciji. Neke od tih prepreka moemo izbjei, ako stojei presjek dokumentiramo usporedno s iskopavanjem, to je Wheeler napravio barem jedanput. U nekim primjerima opisane Websterove metode vie odgovaraju npr. pri sluajnim presjecima. To su profili, koji nisu nastali arheolokim iskopavanjima, nego kod graevinskih radova. Dobro je da moraju arheolozi dokumentirati sluajne presjeke kao cjeline od vrha do dna. Kada nije mogue izvriti iskopavanja, ostat e taj tip presjeka, naravno sa zadrkom da opaanja na njemu nisu bila provjerena iskopavanjem. Pred skoro deset godina (~1977.) Philip Barker je, kao alternativu meuprostornim zidovima i njihovim stojeim presjecima na nalazitu, predlagao upotrebu kumulativnih presjeka. Njegova metoda se razlikovala od Wheelerove po tome to je unijela u presjek sve iskopane depozite. Po toj metodi se kopa do unaprijed odreene linije, a zatim se nacrta presjek. Zatim se kopa s druge strane linije. Svaki put, kad kod iskopavanja dosegnemo tu liniju, nacrtat emo presjek to ima uvaavanja vrijednu prednost pred presjecima urezanim

22

na nekoj imaginarnoj liniji pa moemo tako odrediti mjesto presjeka posebno velikih elemenata, kakvi su graevina ili bedem, koji u ranijim fazama iskopavanja nisu vidljivi. (Barker) Ta prednost je malena u usporedbi sa stratigrafskom prednou koju dobijemo tom metodom. S kumulativnim presjekom dobiva se neposredna korelacija izmeu stratigrafskih injenica, dokumentiranih u presjeku i istima na tlocrtima. Za ilustraciju se moemo sjetiti kako se dimenzije sloja, dokumentirane na stojeim presjecima, rijetko slau s istima na tlocrtima sloja. Drugim rijeima, sekvenca stratifikacije, dokumentirana na jednom od Barkerovih kumulativnih presjeka, jednaka je iskopanoj sekvenci. Stratigrafsko iskopavanje je proces odstranjivanja slojeva nalazita u obrnutom redoslijedu od njihova odlaganja i to tako da iskopavanja slijede prirodni obris i oblik sloja. Tako kako je odstranjen sloj za slojem, tako su kumulativnim presjekom dokumentirani jedan za drugim. Kumulativni presjek odgovara zahtjevima moderne teorije arheoloke stratigrafije bolje nego svaka druga metoda dokumentiranja presjeka. Ako je iz bilo kojeg razloga poeljno, da su na nalazitu jedan ili dva meuprostorna zida, moemo stojei presjek dokumentirati kumulativno usporedno s iskopavanjem. Po starim pravilima trebalo je meuprostorne zidove zadrati do kraja iskopavanja jer su iskopavanja esto otvorila nova pitanja interpretacije, zbog ega se za rjeenja trebalo vratiti vidnom presjeku. (Kenyon) Ovaj argument ima malo stratigrafske osnove, jer to dublje kopamo, gornji slojevi postaju manje relevantni za elemente ranijih razdoblja. S kumulativnim presjekom se uvijek moemo vratiti vidnom presjeku, premda u dokumentarnom obliku; moda se arheolozi ne uzdaju posve u svoju dokumentaciju. Za sve ove presjeke stratigrafska je vrijednost ovisna o postupku s kojim su nacrtani (presudna je preciznost kojom su presjeci crtani). IZRADA ARHEOLOKIH PRESJEKA Graham Webster je definirao tri postupka za izradu arheolokih presjeka: realistina stilizirana slojevi oznaeni brojevima, naznaene linije interfacija kompromisna neki tipovi interfacija su tretirani kao jedinice stratifikacije: na crteima presjeka ih se prikazuje brojevima, ali se odstranjuju druge interfacijske crte. Prve dvije metode su prikazane na Slici 14. Po realistinoj metodi su razlike meu depozitima prikazane s promjenama u sjenanju Deblje crte su tamo gdje imamo kamene zidove i geoloku osnovu. Ta je metoda valjana jer zanemaruje sva jasna razgranienja koja istraiva moe pretpostaviti, a nisu bila vidna. (Webster) Iz toga proizlazi protuslovlje, koje je bjesnjelo u arheologiji od trenutka kad ga je prije nekoliko desetljea aktivirao Wheeler (1954.). Odnosi se na prepoznavanje interfacija u arheolokoj stratigrafiji. Interfaciji nisu materijalni objekti, kao to su to slojevi, nisu vidljivi, te ih treba definirati prouavanjem i razluivanjem razliitih stratuma. Granice stratuma, obrisi njihovih granica u dubinu, duljinu i irinu su linije interfacija. Ako arheolog moe prepoznati slojeve, s tim definira takoer njihove interfacije i takve interfacije bez slojeva, kakve su jame i jarci. Ako presjek ne pokazuje nijedan jasno definirani stratum, poslije je mogue, da na njemu nema interfacija i da ide za prazan zapis. Ako pak sadri definirane slojeve, poslije mora sadravati takoer linije interfacija. Ako ih ne sadri, poslije valjanost nije nita drugo no stratigrafska neodgovornost. To je zato, jer analiza stratifikacije u presjecima nije pitanje prouavanja sastava zemlje u slojevima nego studija interfacija.

23

Slika 14. Dva naina crtanja presjeka realistini i stilizirani Kada istraiva ne moe definirati nijedno otro razgranienje na presjeku, poslije treba posumnjati u prirodu njegovih stratigrafskih iskopavanja. Ako takve interfacije ili razgranienja na presjeku nije mogue definirati, moemo se opravdano pitati jesu li ih meu iskopavanjem uope prepoznali. Ako nisu, kako su poslije definirali slojeve? Moe se dogoditi, da arheologa zanimaju presjeci iz drugih razloga, a ne zbog analize stratigrafskih odnosa. U takvom primjeru su sva ta pitanja bespredmetna. Nasuprot tome, na stiliziranom presjeku postoje linije interfacije, a njegovi slojevi su numerirani. Kako im ve ime govori, taj presjek ima neto od svakoga. Za metodu stiliziranog presjeka bilo je reeno, kako je zbog linija interfacija na njoj vea nesigurnost subjektivnosti, svladavamo kopaevu interpretaciju toga to se sauvalo (Webster). Ta prepreka se tie svih vidika iskopavanja, a ne crtea presjeka. Ipak nas to ne bi trebalo brinuti jer nikada ne moemo dosei nesvjesno stanje objektivnosti. Nije nesigurnost u osobnoj interpretaciji, ve u pomanjkanju izuenosti o arheolokoj stratigrafiji. Slabo znanje se rijetko zavrava kompetentnom analizom i interpretacijom. to istraiva moe definirati, mora dokumentirati, tako i interfacije kao i sve drugo. Ako nije sposoban definirati stratigrafske ostatke, treba se latiti primjerenijih razonoda.

24

To definiranje, nacrtano sa stiliziranom metodom, mora sada takoer zahvatiti neke interfacije elemenata. To je prikazano na Slici 15., gdje smo zbog jasnoe odstranili sve druge interfacije. Na obinom stiliziranom presjeku moemo te interfacijske jedinice stratifikacije odrediti s crtom, koja je deblja od crta za druge interfacije.

Slika 15. Definiranje stratigrafije Pri analizi stratifikacije na presjecima je zato irelevantno, da li istraiva upotrebljava sluajne, stojee ili kumulativne tipove presjeka. Sve moemo dokumentirati sa stiliziranom metodom. Rekli smo ve, kako je svejedno koja je od strategija iskopavanja bila upotrijebljena, pa arheolog moe u svakoj od njih iskopavati stratigrafski. Smjer, koji odabere arheolog, ovisan je o njegovim namjerama. Ako presjeke ne namjerava upotrijebiti za stratigrafsku analizu, moe ih nacrtati kistom i bojom ili s bilo kojim drugim sredstvom, koje odgovara njegovim namjerama. Ako se pak presjeci budu upotrebljavali za stratigrafiju, linije interfacija su te, koje broje i definiraju razgranienja i koje je mogue analizirati, nakon to ruke strunjaka unite nalazite. Ipak nema dvojbe kako su presjeci u arheolokoj stratigrafiji bili previe naglaavani. Istovremeno upotreba tlocrta bila podcijenjena.

8. STRATIGRAFSKI ARHIVI: ARHEOLOKI TLOCRT

S uvoenjem suvremenih metoda iskopavanja velikih povrina, zanimanje se premjestilo od presjeka ka arheolokim tlocrtima. Iako veliki broj istraivaa sada izrauje tlocrte, koji su u mnogim pogledima temeljiti i odlini, bilo je malo pokuaja kako bi prouili prirodu i stratigrafsku upotrebljivost arheolokih tlocrta. Nikakvih prepiranja o stiliziranim ili naturalistikim tlocrtima nije bilo, iako su tlocrti za stratigrafske studije jednako vani kao presjeci. U nekim primjerima istraivai su tlocrt ak zamjenjivali s tipom presjeka i ideja o "horizontalnom presjeku" je sada vie rairena, kao to to zasluuje. Crtei presjeka nisu tlocrti vertikalne povrine, nego dokumenti okomitog prereza kroz stratifikaciju. Tlocrti su dokumenti povrine, a ne slike odreene ravnine.

25

Stvar moemo pojasniti ako pogledamo definiciju presjeka i povrine u Oxford English Dictionary. Presjek je crte, koji predstavlja predmet, kao da je prerezan s ravninom pod pravim kutom na smjer gledanja Povrina je zadnja vanjska granica (ili jedna od granica) materijalnog tijela, koje se dodiruje sa zrakom ili praznim prostorom. Iako je povrinu na nalazitu mogue rezati horizontalno, a rezultat takvog postupka nee biti arheoloki presjek, upitna bi bila takoer metoda stratigrafskog iskopavanja. Takva horizontalna ravnina nije presjek, jer ne otkriva superpozicijske odnose meu slojevima, jer na povrini nema ni vrha ni dna. Slika 16. Tlocrte i presjeke

moemo crtati na dva razliita naina s obzirom na to jesu li na tlocrtu brojevi i obrisi granica razliitih depozita ili ih nema. Moda je uzrok, to nema prepiranja o prirodi arheolokih tlocrta, jer su istraivae vie zanimali sekvenni nego topografski dokazi. Presjeci sadre obrise granica jedinica stratifikacije, a tlocrti mogu pokazivati obrise granica, ali i obrise povrina. Na liniji presjeka se vidi cijeli obris granica svake jedinice stratifikacije. Zato moemo stratigrafske odnose meu jedinicama proiriti prouavanjem tih interfacija. Na tlocrtu e imati najmlai depoziti potpune obrise granica. Zbog prekrivanja stratuma na tlocrtu povrine e se pokazati i dijelovi ranijih depozita. Bez potpunih obrisa granica teko je i esto ak nemogue utvrditi stratigrafske odnose izmeu svih slojeva, dokumentiranih na tlocrtu. Drugim rijeima, tlocrti dokumentiraju duinu i irinu arheolokih ostataka. Presjeci dokumentiraju njihovu debljinu. Povrina nema debljine, zato su tlocrti u strogom smislu zapisi interfacija. Svaki tlocrt ima samo jednu dataciju, tu koju ima zadnja jedinica stratifikacije koja tvori dio njegove povrine. Tlocrti ne pokazuju sekvencu, jer je svaki tlocrt zapis jednog veeg ili manjeg horizontalnog interfacija. Na drugoj strani, presjeci predstavljaju vremensku dimenziju nalazita. Sa serijama slojeva i interfacija, koji slijede jedan drugog, pokazuje redoslijed odlaganja. Svaki sljedei interfacij predstavlja potencijalni nivo tlocrta. Presjek i tlocrt su tako komplementarni: tlocrt pokazuje topografske dimenzije nalazita u odreenoj toki u vremenu, a presjeci vertikalnu dimenziju nalazita kroz vrijeme. Postoji vie vrsta arheolokih tlocrta: MULTIPLI (VIESTRUKI) TLOCRT ELEMENATA Ovaj tip arheolokih tlocrta esto nije toliko tlocrt koliko indeks svih elemenata odreenog tipa, koji se pojavljuju na nalazitu. Ovaj, koji je prikazan na Slici 17., pokazuje sve interfacije okomitih slojeva, otkrivenih na iskopavanju u Portchester Castlu prije vie godina. Drugi primjeri pokazuju sve zidove otkrite na nekom nalazitu. Nakon to su na tim tlocrtima arheolozi prikazali sve dokaze o takvim elementima na nalazitu, esto bi poeli izraivati serije tlocrta, na kojima su bili prikazani neki od elemenata i to oni koji pripadaju specifinom razdoblju, koje prikazuje tlocrt.

26

Slika

17. Multipli (viestruki) tlocrt

elemenata iskapanja u Portchester Castleu Oito ta praksa ima neke prednosti, meutim, postojala multipli na tlocrt ni u elemenata jednom prikazuje kompleksnu sliku, koja nije nalazitu razdoblju. Takva kompleksnost nije ni rezultat cijelog toka iskopavanja, jer je za vrijeme iskopavanja mnogo elemenata u cijelosti odstranjeno. To bi bilo mogue, ako bi bili svi elementi ukopani u geoloku osnovu, kakva je npr. kreda, i ako nad elementima ne bi bilo stratifikacije, koja bi bila znaajna ili debela. Gornji sloj bi jednostavno odstranili i sve otkrite elemente istovremeno unijeli na tlocrt. Naravno, mnoga nalazita, za koje su bili napravljeni multipli tlocrti elemenata, nisu tog tipa. Mnogostruki tlocrt elemenata moemo napraviti tako da zanemarimo tlocrte svih slojeva na takvom nalazitu. Nema nikakve dvojbe kako nakon to je dokumentiran, sloj moda nee biti tako znaajna kao zid ili jama. Nema sumnje ni da istraiva ima, nakon to je dokumentirao tlocrte svih stratifikacijskih jedinica, svako pravo izraditi, takoer, multipli tlocrt elemenata. Takvi tlocrti su, naravno, nestratigrafski, jer ih moemo izraditi ako zanemarimo stratifikaciju koja je postojala prije nastanka elemenata i nakon nastanka istih. Slika superpozicije, predstavljena na takvom tipu tlocrta je varljiva jer je stupanj superpozicije izgubljen. Ako je element ili zid mlai i s tim naloen na drugog, s tog tipa presjeka nije mogue ustanoviti, ja li prvi unitio drugoga ili pak lei nad njim bez ikakve neposredne stratigrafske povezanosti. Vjerojatno multipli tlocrt elemenata nikad nije primarna dokumentacija, nego je nastao na podlozi te. Smetnje (prepreke) glede njegove stratigrafske prirode su zato manje vane. Svi arheoloki tlocrti moraju ipak imati temeljne podatke o tipu nasljea prikazanog na tim crteima. Moda bi morao biti multipli tlocrt elemenata prikazan shematino, tako da ne bi bili kompromitirani dokazi prave dokumentacije. Multipli tlocrt elemenata, koji bi pokazao npr. promjene u usmjerenju zgrada (graevina), bi morao biti nacrtan u obliku serije obrisa, a ne da prikae zidove, tako kako su bili stvarno dokumentirani. KOMPOZITNI TLOCRT Kompozitni tlocrt se tako zove jer dokumentira povrinu sastavljenu od vie jedinica stratifikacije. U upotrebi je ve vie desetljea te je to uobiajen oblik veine objavljenih arheolokih tlocrta. Takoer je sredinja

27

metoda za dokumentiranje povrina na iskopavanjima, posebno nakon to se poelo iskopavati velike povrine. Jedan od tipova kompozitnog tlocrta je bio opisan ovako: "U praksi tlocrti moraju prikazati sliku cijele iskopane povrine, nijedan dio ne smije biti isputen, tako da se za nj upotrijebe konvencionalni simboli. Cijela povrina gline, koja je naoko bez elemenata je sama po sebi povrina gline i njen opseg moemo i moramo prikazati." (Biddle) Slika 18. Kompozitni tlocrt Primjer takvog tlocrta prikazan je na Slici 18. Po Biddleu i Kjlbye-Biddleu, kompozitni tlocrt treba izraditi u trenutku kada je za vrijeme iskopavanja otkrivena hodna povrina. Ako se, dakle, hodna povrina ne pojavi ili ako se pravovremeno ne prepozna kao takva, tada na nalazitu nee biti napravljen nijedan tlocrt, bar ne kompozitan. Kako moemo zakljuiti na podlozi tlocrta odline kvalitete, tako kako je prikazan na Slici 19., njihova izrada zahtijeva puno vremena i strpljenja. Ako iskopavanja ne zaustavimo na odreeno vrijeme, moemo na veini nalazita napraviti samo malo tih zamrenih i detaljnih tlocrta. Slika 19. Drugi tip kompozitnog tlocrta lako prikazuje sve jedinice stratifikacije Naravno, postoje primjeri, npr. iskopavanje u Wroxeteru (Barker, 1975), gdje je kompozitni tlocrt najprimjereniji (najbolje odgovara) oblik dokumentiranja tlocrta. Drugi primjer, kod kojeg bi bilo besmisleno upotrebljavati druge metode, je prikazan na Slici 19. To naselje na visokoj visoravni Papue Nove Gvineje je iskopavala skupina iz Australskog nacionalnog sveuilita, koju je vodio Jack Golson. Zadnje razdoblje naseljenosti na nalazitu spada, vjerojatno, u vrijeme prije 200 godina i glavni elementi su se sauvali na sadanjoj povrini. To su bili kanal za vodu oko kue i kruni jarak. Bili su vezani u jedan depozit humusa, koji je prekrivao prirodnu glinu manjeg breuljka, na kojem je bilo locirano nalazite. Tlocrt na Slici 19., pretpostavlja zato potpuno hodnu povrinu tj. razdoblje bez prekrivajuih slojeva, koji bi tvorili njezinu povrinu. Taj tlocrt ne moemo dijeliti

28

dalje u serije dugih tlocrta, jer sadri interfacije okomitih elemenata razdoblja i ima jednu horizontalnu interfaciju vodoravnog sloja, a to je humus na geolokoj podlozi. Slika 20. Kompozitni tlocrt kata tornja (kule) Sondgate Castla u Kentu Ipak, mnogi kompozitni tlocrti imaju puno stratigrafskih jedinica, koje su veinom odloene puno prije razdoblja, koje predstavlja tlocrt. Zbog procesa stratifikacije, u kojem se slojevi prekrivaju, pojavit e se dio povrine veine takvih jedinica na tlocrtu povrine glavnog razdoblja. Ako su takvi tlocrti slika cijele iskopane povrine, bit e dokumentirani ti dijelovi jedinica, koji se pojavljuju na povrini. Problem prikazuje Slika 20., koja je kompozitni tlocrt kata tornja (kule) Sondgate Castla u Kentu. Ako pretpostavimo, kako su nosai (grede) donji depozit, prekrit s kasnijim slojem poda, na to su dijelovi greda, koje se sada pojavljuju na tlocrtu povrine, prikazani na njemu zbog djelominog unitenja poda. Na kompozitnom tlocrtu (Slika 20., gornji tlocrt) dokumentirani su vidni dijelovi nosaa i svi sauvani dijelovi poda. Ako kasniji sloj pod odstranimo (Slika 20., donji tlocrt), pokae se da su cijele povrine nosaa ostale nedokumentirane, jer su u asu izrade kompozitnog tlocrta bili prekriveni. Rjeenje je u tome, da izradimo tlocrt greda ili da odluimo da sve ostatke greda ne treba dokumentirati. Primjer iz Sondgate Castla je jednostavan i dalo bi se opravdano prigovarati, da to nije niti vano, jer moemo linije greda do neke mjere ustanoviti na podlozi kompozitnog tlocrta. Meutim, ako je nalazite s velikim brojem stratifikacijskih jedinica dokumentirano s kompozitnim tlocrtima, podruja nedokumentiranog materijala e biti mnogo vea, a to e kasnije jako koiti ponovne analize stratifikacije i topografije nalazita. Zato su kompozitni tlocrti jako selektivan nain, s kojim dokumentiramo povrine jedinica arheoloke stratifikacije. Zato jer je za njihovu izradu potrebno puno vremena, mogue ih je izraditi u nekim intervalima. Ako slojevi i elementi, koji se sluajno ne pojave na povrini kompozitnog tlocrta, nisu dokumentirani na drugim tlocrtima, bit e njihovo svjedoanstvo izgubljeno. tovie, te jedinice, koje se pojavljuju na kompozitnom tlocrtu, budu veinom djelomino dokumentirane. Dananji kompozitni tlocrt temelji se na nekim pretpostavkama u toku iskopavanja mogue je prepoznati cijelu hodnu povrinu ve pred analizu nalaza hodna povrina otkriva znaaj oitih dokaza, kakvi su zidovi, pragovi, ulice ili iroko rasprostranjeni depoziti jednake naravi (drugim rijeima, prirodni slojevi su manje zanimljivi) dijelovi jedinica, koji tvore dio hodne povrine, su vrijedni da budu dokumentirani na tlocrtu.

29

Zato jer je kompozitni tlocrt sastavljen tako, postoji jaka tenja, kako bi ta tlocrtna dokumentacija postala konani tlocrt faze odnosno perioda i da bi kao takav takoer bio objavljen. U situacijama, kakva je prikazana na Slici 19., to ne moemo opovrgnuti. Na kompleksnim nalazitima s bogatim stratigrafskim i topografskim materijalom, upotrebu takvih tlocrta moda ne bi trebalo savjetovati. Glede njihovog specifinog sastava (strukture) je kazano, da bi taj tip tlocrta trebao biti tako detaljan i osjetljiv zapis nalazita, kao to su obino presjeci (Biddle i Kjlby-Biddle). S tim se vjerojatno misli, kako moraju na kompozitnim tlocrtima biti brojevi slojeva i obrisi granica svake stratifikacijske jedinice, koja se na njima pojavljuje. Ako objavljena dokumentacija stvarno dokumentira praksu na iskopavanjima, poslije to osobito ne valja za obrise granica jedinica. Barker je mislio kako je definiranje obrisa granica sloja i elemenata na povrini nalazita esto teko. esto moda da, ali ne uvijek i arheolog mora definirane jedinice na takvim tlocrtima dokumentirati. Ako kopa ne moe definirati granice stratifikacijske jedinice, kako moe uope kopati? Interfaciji destrukcije Recimo, da je izraen kompozitni tlocrt rimske graevine u nekom engleskom gradskom sreditu i da je veliki dio tlocrta zbog kopanja jama u kasnijim stoljeima potpuno uniten: uniteni dio je negativno svjedoanstvo i interfacij destrukcije na veoj interfaciji tlocrta rimskog razdoblja. To negativno svjedoanstvo je jednako vano kao i pozitivno sauvani dijelovi zidova, slojeva i elemenata, jer pokazuje opseg sauvane batine. S druge strane pokazuje stupanj destrukcije i opseg elemenata iz kasnijih razdoblja, koji su se naloili na te iz ranijeg vremena. S nekim iznimkama (Slika 21.), ta negativne svjedoanstva na kompozitnim tlocrtima uope nisu bila prikazana ili su pak bila prikazana neodgovarajue. Pored toga, arheolozi preko interfacija destrukcije esto crtaju razne prekinute linije, koje oznaavaju njihove hipoteze o originalnom opsegu graevina ili elemenata na tlocrtu. Takva praksa mijea svjedoanstva s kopaevim pretpostavkama. Nalazita, koja nemaju nijedan interfacij destrukcije, treba dokumentirati na nain kakav je prikazan na Slici 21. Taj crte prikazuje dva sukcesivna razdoblja na nalazitu Colchester (Crummy). Teoretski se moe svaki interfacij okomitog elementa pojaviti jednom kao pozitivan element, definiran snanijom (jaom) crtom svog obrisa granica. U bilo kojem ranijem razdoblju element e se pojaviti kao povrina destrukcije, oznaena kao tonirana ili rafirana povrina. U kasnijim razdobljima e se interfacij elementa pokazati kao nepopunjena jama, a kada je u cijelosti prekrita s kasnijim slojevima, uope se nee pokazati. Na kasnijem tlocrtu na Slici 21. jedinice F316 i F314 se pojavljuju s obrisom granica: obje pripadaju razdoblju, koje je dokumentirano na tlocrtu. Na ranijem tlocrtu su pak prikazani kao interfaciji destrukcije. Jedinica F313 je na ranijem tlocrtu prikazana kao interfacij elementa, a na kasnijem je uope nema. Oito je bila u upotrebi u ranijem razdoblju, a u vremenu kasnijeg tlocrta je bila prekrivena s kasnijim depozitima. Kod te zanimljive metode ima nekih nedosljednosti. Npr. neka je jedinica F202 pljakaki jarak (Crummy), i stoga bi se ona morala pojaviti na oba tlocrta kao interfacij destrukcije. Nasuprot tome, prikazana je kao element u oba razdoblja, to stratigrafski nije mogue. Ipak je opi utisak, koji daju oba tlocrta, odlian. itamo ga kao sliice stripa, u kojem se elementi jedne sliice postupno povlae pred elementom sljedee. Kompozitni tlocrti tog tipa, koji bi bili izraeni za svaki interfacij na nalazitu, svaki put kad je akumuliran novi sloj ili stvoren novi element, mogli bi se listati kao slikovnice cijele stratigrafske sekvence nalazita i prirodnog nasljea, koji su se uspjeli sauvati kroz stoljea.

30

Slika 21. Tlocrti dva sukcesivna razdoblja na nalazitu Colchester (Crummy, 1977.) Oito je, da takve serije kompozitnih tlocrta nije mogue dokumentirati za vrijeme iskopavanja, ako nemamo neogranien izvor ljudske strpljivosti, vremena i novaca. Postoji alternativno rjeenje, tlocrt jednog sloja. No, nema dvojbe kako je kompozitni tlocrt nain na koji moraju biti prikazane povrine arheolokih razdoblja, posebno u objavi. Da li moraju biti izraeni kao dokumentacija odabranih povrina u toku iskopavanja ili analizi nalaza? To su vana pitanja, ali ne moemo definitivno odgovoriti na njih.

31

Moemo predloiti primjereno rjeenje. Zato jer u arheolokoj stratigrafiji svaka stratifikacijska jedinica ima jednaku vanost (znaenje) na poetku i pri dokumentiranju, svaka od njih mora biti dokumentirana u tlocrtu i na presjeku. S takvim nakon arhivom moemo izraditi serije je kompozitnih tlocrta za svako razdoblje i to bilo kada iskopavanja. Takva praksa opravdana do stratigrafskog naslijea i do njihovih topografskih svjedoanstava. Klju rjeenja je tlocrt jednog sloja. Slika 22. Obrasci za jedinicu stratifikacije TLOCRT POJEDINANOG SLOJA Tlocrt jednog sloja je najmanje to arheolog moe dokumentirati kako bi bio pravedan prema topografskoj ostavtini svake stratifikacijske jedinice. Istraiva si priskrbi unaprijed izraene obrasce (Slika 22.) i na svakom od njih dokumentira jednu jedinicu stratifikacije.

Slika 23. Serija tlocrta To je dokumentacija glavnih, jednostavnih pojedinosti. Pritom je sistem koordinata crte obrisa granica slojeva ili elemenata i odgovarajui broj visina. Te su upisane neposredno na tlocrt, a ne negdje drugdje, npr. u teku, od kuda ih treba kasnije prenijeti. To nije selektivno dokumentiranje, nego rutinska metoda. Svaki put,

32

kad je stratifikacijska jedinica definirana, napravimo isti postupak. Rezultat je serija tlocrta. Slinih ima na Slici 23. S pomou tih serija tlocrta i u skladu sa stratigrafskom sekvencom nalazita moemo izraditi serije kompozitnih tlocrta, poevi s najranijim depozitima (Slika 24.).

Slika 24. Serija kompozitnih tlocrta napravljena na osnovu serije tlocrta s prethodne slike U vezi s nalazitem New Road treba rei kako na njemu nije bilo znaajnih graevina, ve samo slojevi. Zato, za vrijeme iskopavanja, nije bilo mogue prepoznati niti jednu hodnu povrinu.

33

Ti depoziti su prikazani na presjeku (Slika 25.), koji je bio nacrtan kao stojei presjek, nakon to je ve bio napravljen tlocrt. Zato moemo opaziti manji nesklad meu dimenzijama slojeva na tlocrtu i onima na presjeku, to je esta pojava. S takvim serijama tlocrta moemo prilino tono rekonstruirati takoer presjek nalazita na bilo kojoj liniji, jer tlocrti dokumentiraju obrise granica tj. granice slojeva horizontalno, a visine daju predstavu o njihovim vertikalnim dimenzijama.

Slika 18. Presjek nacrtan kao stojei presjek Tlocrt jednog sloja je temeljni uvjet arheoloke stratigrafije. Izrada tih jednostavnih, ali bitnih tlocrta, naravno ne iskljuuje izradbu podrobnijih tlocrta na iskopavanjima, takoer sloenih kompozitnih, kakav je npr. na Slici 18. Svakako je kompozitni tlocrt, napravljen na iskopavanju, za prouavatelja arheoloke stratigrafije prokletstvo, jer kombinira gradivo, koje bi najprije trebalo biti dokumentirano po samim jedinicama. Kod kasnijih stratigrafskih analiza su rijetko kada upotrebljivi, jer dokumentiraju dijelove brojnih obrisa granica skupine stratifikacijskih jedinica. Takoer, ako su nacrtani na prozirnom papiru, pri prekrivanju jednog s drugim, teko ih se prouava jer izmeu obje glavne interfacije, koje ta dva tlocrta dokumentiraju, nedostaje mnotvo stratigrafskih podataka. Analizu arheoloke stratifikacije treba zapoeti s potpunom dokumentacijom svake stratifikacijske jedinice. Cjelovitu dokumentaciju nalazimo u svjedoanstvu svake stratifikacijske jedinice u presjeku, a te su rijetko izraene u obliku tlocrta. Te analize moramo poeti s najmanjim stratigrafskim entitetima, a na to se pomicati prema brojnijim, opijim ili kompleksnijim vidicima tog zadatka. Kompozitni tlocrti na nalazitima s brojnim, kompleksnim serijama depozita se protive toj metodi analize. S druge strane, moemo stratigrafske probleme veoma jednostavno analizirati tako, da usporeujemo serije tlocrta samih slojeva, pa svaki tlocrt predstavlja jednu jedinicu. Vidimo dakle, da arheolozi upotrebljavaju vie tipova tlocrta. Veina je kompozitnih, pa prikazuju povrine, koje su sastavljene iz elemenata vie stratifikacijskih jedinica. Kompozitni tlocrt je u odreenoj fazi istraivanja vaan kod svih arheolokih iskopavanja. Kada emo upotrijebiti taj tlocrt, ovisi o prirodi nalazita

34

i drugim tipovima tlocrta, koji su bili napravljeni. Ako na nalazitu ima malo stratifikacije, kompozitni tlocrt je vjerojatno prvi i zadnji izbor. Na kompleksnim nalazitima je pak tlocrt samog (jednog) sloja temeljni uvjet; na podlozi tih moemo kasnije napraviti kompozitni tlocrt. Ako su tlocrti pojedinanih slojeva napravljeni, moemo na iskopavanju, ako je to potrebno, napraviti proizvoljan broj kompozitnih tlocrta. Meutim, u cijeloj povijesti arheologije skromni je sloj uvijek izvukao krai kraj stratigrafske palice. Gdje su, npr., slojevi u odlinom tlocrtu na Slici 21.? Tko moe na poetku dokumentiranja tvrditi, kako su kod stratigrafskih i topografskih analiza vaniji tlocrti jama, jama za kolce, zidova i slino od tlocrta bezobline glinaste povrine ili bilo kojeg drugog sloja ili stratuma? Ako je prva zadaa stratigrafskih prouavanja doznati sekvencu odlaganja na nalazitu, druga je omoguiti topografsku rekonstrukciju nalazita u svakom razdoblju njegova postojanja. Prvi zadatak emo lako izvriti bez crtanja jednog samog tlocrta, samo s presjecima i opisima, ali drugoj ne moemo pristupiti bez tlocrta. Tlocrti pak moraju biti razliitih oblika, odgovarajuih karakteru nalazita.

9. KORELIRANJE, FAZIRANJE I STRATIGRAFSKE SEKVENCE

Arheoloku stratigrafiju moemo podijeliti na tri glavna dijela: teorija i komponente djelomino obraeno u petom i estom poglavlju u vezi sa slojevima i interfacijima dokumentiranje stratifikacije s presjecima i tlocrtima, s opisima i drugim sredstvima (npr. fotografija) analize koreliranja i faziranja i izrada stratigrafske sekvence nakon iskopavanja Analize nakon iskopavanja dijelimo na dva studijska podruja. stratigrafsko, sadre procese koreliranja, faziranja i periodizacije (mora obaviti sam istraiva) analiza svih pokretnih ostataka naenih za vrijeme iskopavanja (ivotinjske kosti, fragmenti keramike i stakla). Geolozi su proces koreliranja opisali ovako: Korelirati znai, u stratigrafskom smislu, pokazati skladnost u naravi i stratigrafskoj poziciji.5 Postoje razliite vrste korelacije, ovisno od elemenata, koje treba naglasiti. U ovom poglavlju koreliranje arheolokih stratuma i interfacija, shvaeno je u strogo stratigrafskom smislu. Tu se ne bavimo s koreliranjem stratuma po nasljeu (ostacima) koje sadre. Aktualne arheoloke ideje o koreliranju nalazimo u nekim publikacijama. Najznaajnije djelo te vrste je knjiga Kathleen Kenyon (1952.). Svoje metode koreliranja je kasnije dopunila u lanku o faziranju, to je danas omiljena oznaka za analize arheoloke stratifikacije. Drugu metodu, koja je isto tako uzeta u obzir, objavio je John Alexander. KORELIRANJE I FAZIRANJE Kenyon i Wheeler su utvrdili tradiciju iskopavanja i utemeljili moderne teorije o arheolokoj stratigrafiji. Njihove metode se pridavale veliki znaaj dokumentaciji presjeka, koji su bili klju za stratigrafsku
5

Koreliranje je dio procesa faziranja koji ukljuuje usklaivanje sekvenci depozita i arhitekture. Treba ga izraditi na temelju interpretacije presjeka arhitekture poevi od niih slojeva prema vrhu.

35

interpretaciju iskopavanja. Veina njihovih presjeka bili su okomiti presjeci, uzeti s povrine brojnih meuprostornih zidova/kontrolnih profila pri iskopavanju. Nakon to su presjeci bili nacrtani, trebalo je meu nekim stratifikacijskim jedinicama izraditi korelacije. Sistem koji je upotrebljavala Kenyon poznaje dva tipa koreliranja. Jedan je koreliranje neko cijelih struktura/nekad cijelih stratuma, koji su bili kasnije djelomino uniteni (to je lako oba dijela sloja = isti sastav zemlje, u stratigrafskoj koloni se pojavljuje u priblino istom poloaju). Ako je plonik prekinut, moramo utvrditi razlog za to (pljakaki jarak, erozija povrine, potporanj). Ako se taj plonik nastavlja, npr. na drugoj strani pljakakog jarka, moemo oba njegova dijela povezati (kao npr. na Slici 13c). Naravno, moemo ih povezati, ako oba dijela neko istog stratuma imaju isti sastav zemlje i ako se u stratigrafskoj koloni se pojavljuje u priblino istom poloaju. Taj tip koreliranja moemo izvesti za vrijeme iskopavanja i dokumentiranja, a isto tako i nakon iskopavanja. Kontrolni profil Wheelerova sistema kvadrata postavljaju drugaija pitanja koreliranja. Prije opisana metoda se temelji na djelominom unitenju slojeva, a druga je nuno potrebna kada je nemogue doznati odnose stratifikacije. Na mnogim iskopavanjima kontrolni profili se ne odstranjuju, a graa u njima ne dokumentira. Zbog toga stratigrafski detalji profila nisu dostupni. Istraiva stoga mora izraditi korelacije preko kontrolni praznina, profili. gdje Taj stoje proces

prikazuje Slika 26. Na tom je crteu npr. sloj 4 u sondi P3 povezan sa slojem 6 u sondi P1 preko kontrolnog profila izmeu P1 i P3. Koreliranje sloja 5 u P1 sa slojem P2 predstavlja drugi tip koreliranja dva odvojena dijela prvotno cijelog depozita. Slika metode periodiziranja 26. Ovaj dijagram je koreliranja u i

vjerojatno prvi objavljeni primjer britanskoj

arheologiji, a temelji se na analizi presjeka; dobivena stratigrafska sekvenca je dana u pisanom tabelarnom obliku. Slika 26. prikazuje, takoer, dio procesa faziranja, koji ukljuuje koreliranje. Faziranje je uvod k pisanju izvjetaja s iskopavanja.

36

Prvi korak, kojeg ja nazivam faziranje, je utvrditi sekvencu (redoslijed) depozita i arhitekture. To treba napraviti, prije svega, potpuno objektivno na podlozi interpretacije presjeka i arhitekture, poevi od dolje prema gore. Presjeci pokazuju, koje nivoe moemo povezati To je veoma temeljit posao, jer moramo svim nivoima nai njihovo mjesto i sve zidove urediti u smislen tlocrt (Kenyon). Kad smo prouili presjeke (1) i odredili redoslijed stratifikacije (2), treba razdijeliti sekvencu u faze i razdoblja (3). Kako pokazuje Slika 26., treba faze oznaiti brojevima odozgo prema dolje. dokle sva sekvenca nije sigurna, vjerodostojna, a zatim obrnuto s rimskim brojevima poevi s najranijom. (Kenyon) Sekvenca na Slici 26. je jednostavni jednolinijski redoslijed. Metoda faziranja, koju je upotrebljavala Kenyon, je dobra za jednostavna nalazita, a tee bi se mogla upotrijebiti tamo gdje je stratifikacija kompleksnija. Ta metoda osim slojeva i zidova skoro ne uzima u obzir druge stratifikacijske jedinice niti drugu stratigrafsku grau pored presjeka. Kenyon je takoer mislila kako koreliranja i faziranja nije mogue izvesti u toku iskopavanja, jer bi ekipa, koja je s dokumentiranjem bila najvie povezana, otila izvravati druge zadae nekamo drugamo. Alexander je u stvarnosti tvrdio kako stratigrafski studij nikada ne moe biti delegiran, jer e, unato izraenoj dokumentaciji, biti ovisan o opaanjima voe iskopavanja i njegovih osobnih zapisa. Prvo prepoznavanje kronolokih razdoblja se obino dogodi u toku iskopavanja Voa e ta dogaanja pratiti kroz mnoge sonde i korelirat ih na irokoj povrini. (Alexander) S pomou takvih korelacija i stratigrafskog arhiva opisa, tlocrta i presjeka i posebnih zapisa voe iskopavanja moe se zapoeti stratigrafsko prouavanje: slojeve nekog glavnog razdoblja moemo odvojiti meu sobom (za trenutak potisnemo na stranu sve koji nisu pouzdani), ne da bi uvaavali bilo kakvo kulturno gradivo, a isto tako moemo sastaviti tabele slojeva, koji se oslanjaju samo na stratigrafiju (Alexander). Alexander potom konstatira, da po zavretku sastavljanja tabele slojeva uvijek ostanu neki slojevi, koje nije mogue uvesti u nju, koji ostanu u limbu". Slika 27. Metoda koreliranja i periodiziranja u obliku dijagrama (J. Alexander) Kod Alexandera u tabeli brojeva stupci su slijeva nadesno, najstariji slojevi su nalijevo Koreliranju izrada sekvence, razdoblja. (kod slijedi ali ni Kenyon na dnu). stratigrafske

Alexander ni Kenyonova ne nude metode za to. Kad se napravi sekvenca, lako ju je podijeliti u faze i

37

STRATIGRAFSKE SEKVENCE U ARHEOLOGIJI Osnovna svrha prouavanja stratifikacije nalazita je izrada stratigrafske sekvence (to je sekvenca/redoslijed odlaganja slojeva odnosno nastanka interfacija elemenata kroz vrijeme). Prvo treba meu danim strukturama odrediti odnose superpozicije. esto se dogodi da stratumi nisu neposredno fiziki povezani zbog ega se pitanje superpozicije nee pojaviti. Dva depozita je lako povezati ako su bili jedinstveni ranije. Poto su stratigrafske sekvence apstrakcije, prikazujemo ih opisno (Slika 26.) ili shematinim dijagramima (Slika 27.). Opisi (Kenyon) i dijagrami ili tabele (Alexander) su dugo bili najrairenije metode. Inovacija Harris metoda matrica izrauju se shematini dijagrami koji prikazuju sve detalje stratigrafske sekvence.

Slika 28. Dijagram koji ilustrira izradu stratigrafske sekvence metodom Harrisove matrice u skladu sa zakonom stratigrafskog slijeda. A svi superpozicijski odnosi i slojne stratifikacije nalazita dani u presjeku i u matrinom obliku, B svi prikazani na dijagramu, koji je apstraktna varijanta presjeka; u skladu sa zakonom stratigrafskog slijeda viak odnosa je odstranjen (C), D stratigrafska sekvenca nalaza prikazana grafiki. Iz definicije stratigrafske sekvence je oito da interfacij ne moemo iskopati nego ih dokumentiramo i unitimo (iskopavanjem stratuma). Stratigrafski redoslijed se zrcali u procesu stratigrafskog iskopavanja. U tom procesu odstranjujemo stratume obrnutim redom od reda njihova taloenja.

38

Webster: "faziranje je najtei dio posla jer treba sve slojeve i elemente razvrstati u kronoloku sekvencu nalazita." ZAKON SUPERPOZICIJE gornji stratum je mlai od donjeg; ali taj zakon vrijedi samo za slojeve, ne i za druge stratigrafske jedinice (vrijednost ograniena i lokalna). FAZIRANJE I PERIODIZACIJA Proces faziranja ima dva dijela: izrada stratigrafskog redoslijeda (sekvence) Prvi korak u potpunosti poiva na iskopavanju, ne treba koristiti kulturne i povijesne podatke. podjela tog redoslijeda u faze i razdoblja Tijekom iskopavanja ili nakon; slojevi i interfaciji su grupirani s obzirom na svoje stratigrafske poloaje i ne daju relevantne kriterije (npr. slinost meu nalazima iz razliitih slojeva). Ako nema nikakvih stratigrafskih pokazatelja (jasno odreeni graevni nivo ili ukop za jarak) dioba redoslijeda u razdoblja je ovisna o rezultatima pri analizi artefakata i drugih nalaza koji se mogu datirati. Periodizacija stratifikacije mora obuhvaati razdoblja depozicije i razdoblja nedepozicije. Slika 29. Na crteu je

presjek (Slika 15.) podijeljen na razliita razdoblja. Lako si zamislimo, da je stratigrafska sekvenca u doista apstraktnom presjeku i da je predstavljaju tokaste crte, s kojima je razdijeljena na razdoblja, tlocrt svakog razdoblja. Presjek lako prikae cjelokupnu povijest uzorka depozicije na nalazitu, za prikaz karakteristika njegove topografije u glavnim razdobljima pa bi trebali 12 tlocrta. 39

Razdoblja odlaganja najbolje pokazuju presjeci, a razdoblja neodlaganja tlocrti.

10. ARTEFAKTI, STRATIGRAFSKE SEKVENCE I KRONOLOGIJA

Analiza arheoloke stratifikacije je pitanje prouavanja njenih interfacijskih znaajki (vrijednosti). To

prouavanje daje dva rezultata: izrada stratigrafskog redoslijeda nalazita (u skladu s topografskim i povijesnim osobinama kulturna, ambijentalna i kronoloka vrijednost) pogled u topografsku sliku nalazita kroz njegovu povijest Analize ostataka koje sadre slojevi moraju se temeljiti na stratigrafskom redoslijedu nalazita koja pokazuje poloaj odnosno depozit u kojem je predmet pronaen. Nijedan rezultat prouavanja artefakata ne moe promijeniti odnos meu njima. NEPOVIJESNI VIDICI OSTATAKA U SLOJEVIMA Tri tipa nalaza: ostaci u prvotnom leitu predmeti nastali priblino u vremenu formiranja sloja u kojem su naeni rezidualni ostaci ostaci nastali prije vremena formiranja sloja u kojem su naeni (prvotno pripadali starijem depozitu) infiltrirani ostaci predmeti nastali nakon vremena formiranja depozita u kojem su naeni, a nije mogue otkriti kako su tamo dospjeli (kontaminacija) Ideja obrnute stratigrafije se odnosi na obrnute predmete, ne na slojeve. Svaka stratigrafska evolucija kada predmeti mijenjaju svoj poloaj, ljudskom djelatnou ili prirodnim silama, naziva se obrnuta stratigrafija. DOKUMENTIRANJE NALAZA Wheeler trodimenzionalno dokumentiranje dvije dimenzije predmeta topografski, trea visina s obzirom na neku fiksnu toku. Stratigrafska metoda svi artefakti dokumentirani brojem sloja.6 Slika 30.

Prikaz

problema

arbitrarnog iskopavanja nalazita sa specifino oblikovanim slojevima. Sloj 2 bi sadravao artefakte iz slojeva 1, 2 i 3.

Priaju dvojica: - Da li ti razgovara sa enom dok vodi ljubav? - Ponekad, kad mi je telefon pri ruci!

40

DATIRANJE ARHEOLOKIH ARTEFAKATA Zakon stratigrafskog redoslijeda: Svaka jedinica arheoloke stratifikacije dobiva mjesto u stratigrafskoj sekvenci nalazita na osnovi svog poloaja u odnosu na najniu od svih jedinica, koja lei nad njom, i najviu, koja lei pod njom i s kojima je u fizikom dodiru; svi drugi odnosi superpozicije su suvini. Arheoloke stratifikacije ne moemo datirati bez pomoi artefakata u njoj. Stratifikaciju lako postavimo u vremenski raspored im definiramo stratigrafsku sekvencu. Artefakte i druge ostatke je mogue datirati; i pomou toga se moe datirati i slojeve u kojima su predmeti otkriveni. Na osnovi datiranja pomou artefakata se razvio drugi tip stratigrafije u arheologiji. HORIZONTALNA STRATIGRAFIJA Kad nedostaje superpozicija slojeva i interfacija; ali su detaljno razdijeljeni u faze i razdoblja, na osnovu artefakata iz grobova i drugih tipova depozita. Pri mnogim iskopavanjima jame i elementi nisu jedan nad drugim, nego su u istoj ravnini. Nalaze se u razliitim dijelovima stratigrafske sekvence nalazita. Ako ih hoemo pripisati istom ili razliitim razdobljima moramo napraviti njihovu periodizaciju na osnovi artefakata iz sloja koji te elemente sadri i iz slojeva koje su ti elementi presjekli. Na nalazitu istraiva dobiva iz stratifikacije stratigrafske, strukturne i topografske informacije. Artefakti i prirodni predmeti iz slojeva daju tim informacijama njihovo ambijentalno, kulturno i kronoloko mjesto. Onda se to usporeuje s drugim nalazitima, itd. Pojedinani artefakt ili prirodni predmet otkriven u arheolokom depozitu ima razliite datacije: datum nastanka, kada je predmet izraen vrijeme uporabe trenutak odlaganja u zemlju. Ovisno o trenutku u kojem je predmet dospio u sloj u kojem je naen odreujemo je li izvoran, infiltriran ili rezidualan. Prilikom datiranja sloja vodimo se za time da najmlai predmeti, koji su najblii trenutku nastanka sloja daju terminus post quem, dakle sloj je morao nastati poslije vremena nastanka predmeta. Ova se teorija temelji na pretpostavci kako su slojevi zatvoreni za sve kasnije upade. Pri tome se ne uzimaju u obzir infiltrirani nalazi koji daju terminus ante quem, datum prije kojeg je nastao sloj.

41

PRVI DODATAK SUVREMENA SHEMA ZA DOKUMENTIRANJE ISKOPAVANJA Cijeli proces od iskopavanja do objave izvjetaja o nalazitu prikazan je na Slici 31. im pone istraivanje, treba odrediti proces arbitrarno ili stratigrafsko. Na mnogim nalazitima upotrebljavamo obje metode. Slika 31. Crte pokuava prikazati opi uzorak rada,

koje istraiva slijedi od poetka iskopavanja do izrade konanog izvjetaja i spremanja prijenosnih nalaza i dokumentacije s iskopavanja u javnoj ustanovi.
Poetnik mora biti upozoren na pojmove kao prirodni sloj (Slika 32, jedinica 7 i 8), umjetni sloj (Slika 33, jedinice 4, 14, 15), interfacijes destrukcije (Slika 32, jedinice 5 i 10), horizontalni interfacies elementa (Slika 32, jedinice 3 i 19) i vertikalni interfacies elementa (Slika 32, jedinice 20 i 30). Slika 32. Ova slika (i Slika 33.) prikazuje nain, po

kojem lako stratigrafsku sekvencu nalazita postupno napravimo na osnovu svih stratigrafskih svjedoanstava. Stratigrafska sekvenca je sastavljena od svakog od presjeka koji zajedno oblikuju sekvencu a+b+c+d.

42

Slika 33. Na ovom hipotetskom nalazitu su napravljena tri kompozitna tlocrta, sekvenca svakoga

je dana na matrinom dijagramu. Sekvence tlocrta (H) i sekvence presjeka (I) sa Slike 32. su zdruene (J), stratigrafska sekvenca nalazita je zatim razdijeljena u razdoblja (K).

Slika (34.) Prikazano je oznaavanje nekih tipinih i posebnih stratigrafskih situacija: ponekad je

npr. traeno, da dobiju artefakte s povrine "broja slojeva" zato ih pripiemo interfaciju i ne slojeva nad, ve pod njim.
Sve jedinice stratifikacije treba oznaiti brojevima (Slika 34.). Istraiva mora dokumentirati jedinice na tiskanim obrascima (Slika 35.), sa tri vrste informacija: odnosi s jedinicom koja lei ispod ili iznad te jedinice, zatim odnosi s jedinicama s kojima se moe stratigrafski izjednaiti. Na kraju dokumentirati sastav zemlje i nalaze iz jedinice.

43

Slika 35. Ovo je primjer karakteristinog

sastava unaprijed napravljenog lista, na kojem dokumentiramo u pisanom obliku razliite kategorije informacija o svakom sloju stratifikacije, svaki sloj na svoj list.
Kada ponemo istraivati jedinicu, uvijek emo napraviti tlocrt njene povrine kompozitni (Slika 36.) ili posebne jedinice tj. pojedinanog sloja (Slika 22.). Na kompleksnim nalazitima napravit emo tlocrt pojedinanog depozita, sloja zbog se mnogih od tih prekrivajuih kasnije

pojedinanih moe napraviti kompozitni tlocrt.

Slika 36. Kompozitni crte izmiljenog

nalazita objedinjuje neke prednosti metoda izrade tlocrta prikazanih na Slikama 18., 21. i 22.

44

Kad iskopavanje jedinice pone, lako toke, na kojima smo otkrili pokretne nalaze, dokumentiramo na kopiji tlocrta te jedinice. (Slika 37.)

Slika 37. Poloaj artefakata prikazan na tlocrtu stratigrafske jedinice Za svaku jedinicu stratigrafije izraditi temeljitu dokumentaciju: opis sastava jedinice i zapis o svim njenim fizikim odnosima tlocrt obrisi granica + visine odnosno topografski reljef jedinice presjek jedinice (obrisi granica i sastav zemlje) tlocrt rasporeda nalaza u jedinici. Iz toga emo lako izraditi stratigrafski redoslijed.

45

Slika 38. prikazuje dio stratigrafske sekvence nalazita kopanog 1974. u Londonu. Slika 38. Dio stratigrafske sekvence nalazita

Slika

39. Primjer tiskanog matrinog

obrasca koji se upotrebljava u preliminarnoj analizi nalaza s iskopavanja

46

Slika 40. Izmiljeni primjer fazne matrice upotrijebljene pri analizi novca iz depozita razliitih faza.

DRUGI DODATAK
RAZVOJ HARRISOVE MATRICE Metodu matrice prua Slika 13. Njena osnova je da ako dvije jedinice stratifikacije nisu povezane, ali su u odnosu superpozicije, mogue ih je povezati kao dio prvobitno jednog depozita. Okomiti interfacies elementa samostalna jedinica stratifikacije. Uoeno je da su neki odnosi superpozicije vaniji od drugih, a da su neki suvini. Ope pravilo: ako su depoziti razdvojeni nakon nastanka lako emo ih stratigrafski korelirati, ako su razdvojeni u vremenu nastanka ne moemo ih izjednaiti. Po Harrisu vaniji su interfacijski vidici stratigrafije od "stvari" koje se iskopaju.

47

SADRAJ Naela arheoloke stratigrafije ...........................................................................................................1 I. DIO ................................................................................................................................................1 POVIJESNO ZALEE ...................................................................................................................1 1. KONCEPT STRATIGRAFIJE U GEOLOGIJI.........................................................................1 2. KONCEPT STRATIGRAFIJE U ARHEOLOGIJI ...................................................................1 3. TEHNIKE ARHEOLOKOG ISKOPAVANJA.......................................................................2 4. RANE METODE DOKUMENTIRANJA NA ISKOPAVANJIMA.........................................5 II. DIO...............................................................................................................................................8 VIDICI ARHEOLOKE STRATIGRAFIJE ...............................................................................8 5. SLOJEVI, STRATUMI I STRATIFIKACIJA ..........................................................................8 6. INTERFACIJI U ARHEOLOKOJ STRATIFIKACIJI .........................................................16 7. STRATIGRAFSKI ARHIVI: ARHEOLOKI PRESJEK ......................................................19 8. STRATIGRAFSKI ARHIVI: ARHEOLOKI TLOCRT .......................................................25 9. KORELIRANJE, FAZIRANJE I STRATIGRAFSKE SEKVENCE......................................35 10. ARTEFAKTI, STRATIGRAFSKE SEKVENCE I KRONOLOGIJA..................................40

48