KANT, Immanuel - KRITIKA ČISTOG UMA

Kant Kritika istog uma
IMMANUEL KANT KRITIKA ISTOG UMA (1. izdanje)

PREDGOVOR PRVOM IZDANJU - postoje pitanja ljudskom umu nerjeiva, jer ''nadilaze mo ljudskog uma''. Ljudski um se slui naelima bez kojih iskustvo ne moe i koja iskustvo ujedno potvruje. Ta naela prekorauju iskustvo i stoga se proturjeja koja on (iskustva) stvaraju ne mogu razrijeiti. Time, tim ''beskonanim prepirkama'', bavi se metafizika. Iako ju je razvoj znanosti istisnuo, ona je i dalje ljudima najdrae znanje - dolo je vrijeme da um spozna samog sebe (i to temeljito, kao to su matematika i prirodne znanosti), da se rijei predrasuda i pronae svoje ''vjene i nepromjenjive'' zakone to odbacivanje zabluda i pronalazak onog trajnog je posao kritike istog uma. To je ''kritika umske moi uope, spoznaja za kojima umska mo tei neovisno o svakom iskustvu'': istrait e se mogunost ili nemogunost metafizike. Kant misli da je otkrio siguran nain da se pokae ono trajno u umu i isprave zablude, te da je uspio iznai klju za rjeenje svih metafizikih pitanja. Kant ne trai prva poela kozmosa ili neto slino to prelazi granice iskustva; naprotiv, on zasniva sve to se moe spoznati u umu samom. Dakle, ta istraivanja nisu daleka, jer um moemo nai u samima sebi. Utoliko je njegovo istraivanje potpuno i iscrpno, a treba biti i izvjesno i jasno: to se tie izvjesnosti, svaka apriorno pouzdana spoznaja eli se smatrati nunom tj. izvjesnom ''odreenje svih istih spoznaja a priori je primjer svake apodiktike (filozofijske) izvjesnosti''. Za shvaanje razuma najvanije istraivanje je dedukcija istih razumskih pojmova - glavno pitanje jest: ''to i koliko razum i um mogu spoznati slobodni od svakog iskustva?'' PREDGOVOR DRUGOM IZDANJU - obrauju li se spoznaje sigurnim putem kao i znanosti, to se provjerava uspjehom. Logika od Aristotela nije mogla napraviti korak nazad, ali ni naprijed logika je tako uspjena zato to u logici razum ''ima posla samo sa samim sobom i svojom formom, a apstrahira od objekata''. Umu je ''mnogo tee ii sigurnim putem znanosti kad ima posla i s objektima, a ne samo sa samim sobom''. Logika je stoga ''tek predvorje znanosti'', znanja se u punom smislu stjeu tek u objektivnom znaenju. - no, ako u znanostima ima uma, u njima se neto mora spoznati i a priori! isti dio spoznaje je onaj a priori. Tako matematika i fizka svoje objekte odreuju a priori (prva posve isto, druga djelomino). Matematika je ila sigurnim putem znanosti, iako je logici bilo jo lake onaj koji je prvi konstruirao pravilni (jednakokrani) trokut, shvatio je da ne gleda u prirodu kao uzor, nego u sebe i ideje koje postoje u njemu on o stvari (konkretno, o trokutu) zna a priori. I fiziari su shvatili da ''um uvia samo ono to proizvodi sam prema svome nacrtu'' um prisiljava prirodu, a ne priroda um! Um prirodu prilagoava svojim naelima: on ui iz nje, ali na temelju eksperimenata i pretpostavki koje je sam postavio. I na taj nain, da polazi od onog to je um postavio (eksperimenata i hipoteza), prirodna znanost se dovela na ''sigurni put znanosti'' - metafizika pak uope ne treba iskustvo, ona treba samo pojmove i to ak i nepovezane sa zorom (kao to je u matematici), ali nikad nije postala sigurna kao znanost kod metafizike poinjemo ak i sumnjati u svoj um, jer nas u njoj on dovodi do zabluda.
- no, matematika i fizika su uspjele jer se raskrstilo s polazitem da se spoznaja treba ravnati prema predmetima, i dolo do stajalita da se predmeti trebaju ravnati prema spoznaji; ovo je slino Kopernikovoj pretpostavci da se moda astronom okree, a promatrane zvijezde miruju i stoga je ovo nazvano kopernikanskim obratom. Takav obrat je potreban i u spoznaji: ne treba zor prilagoavati kvaliteti predmeta tako ne moemo nita a priori znati o zoru nego predmet kvaliteti nae moi zrenja! Iskustvo se treba prilagoavati pojmovima, a pravila iskustvenog promatranja trebamo pretpostaviti unaprijed prije nego su nam dani predmeti (a priori). ''O stvarima a priori spoznajemo samo ono to sami stavljamo u njih''. Po ovoj metodi, polazei od apriornih pojmova, i metafizika moe uspjeti. Dakle, imamo apriorne pojmove kojima mogu odgovarati predmeti u iskustvu, i na temelju njih moemo graditi spoznaju a priori. No, ako i krenemo graditi metafiziku apriornim pojmovima, ne moemo prekoraiti granice mogueg iskustva. Ne moemo dobiti spoznaju o stvarima kako ih poznajemo (stvari po sebi), nego o stvarima kako ih ne poznajemo (pojava)! - na ovaj nain, kreui od subjekta (kao geometri i prirodnjaci), Kant eli revolucionirati metafiziku, kako bi ona postala sigurna znanost tipa matematike to je metoda kojom eli ii. - apriorna spoznaja objektima pridaje samo ono to nalazi u samom umu - sva umska poela su koherentna, poela se moraju podudarati jedna s drugima. - spekulativni um ipak ne prelazi granice iskustva - ne moemo imati pojam o ''stvari o sebi'', nego samo o ''objektu kao objektu osjetilnog zrenja, tj. pojavi''. Dakle, spekulativna spoznaja uma ograniena je na predmete iskustva, iako njih (kao pojave) moramo barem moi pomiljati kao stvari o sebi, ako ih ve kao stvari o sebi ne moemo spoznati inae bi ''pojava bila bez onoga to se pojavljuje''. Upravo razlikovanje izmeu stvari o sebi i pojave je strano vano, jer ostavlja mogunost istovrmeeno i neminovnog prirodnog kauzaliteta i slobode, jer se kauzalitet uzima kao neto to se odnosi na pojave, a sloboda na stvari o sebi, i stoga nema proturjeja izmeu prirodnog kauzaliteta i slobode: moe se pomiljati slobodu, tu nema proturjeja. To izostajanje proturjeja proizlazi iz razlikovanja osjetilnog i intelektualnog. Tako etika (sa slobodom) ostaje nekontradiktoran prirodnim znanostima (s prirodnom nunou) - po Kantu, ne valja ni dogmatizam ni skepticizam. Dogmatizam je ''postupak istog uma bez kritike njegove moi''. Zato je ovo to Kant predstavlja sigurnost znanosti metafiziku Kant eli utvrditi kao znanost, a ne kao mnijenje - Kant smatra da njegova ''Kritika istog uma'' ne moe biti opovrgnuta, nego samo krivo shvaena! UVOD 1. IDEJA TRANSCENDENTALNE FILOZOFIJE - iskustvo prvo to na razum proizvodi, ali ne i jedino. Npr. ne daje nam openitosti. Zato su openite spoznaje neovisne o iskustvu i one su spoznaje a priori. Ono pak to je ''samo posueno od iskustva'' je spoznaja a posteriori. Neke od naih spoznaja, neki pojmovi koji ''slue da osjetilima pribave suvislost'' postoje i kad se apstrahira ono osjetilno od njih, i oni stoga moraju biti a priori. Dakle, moe se o predmetima naih osjetila rei i vie nego to nam daje puko iskustvo: to nam pokazuje pravu nunost.
Znai, neki od subjektovih sudova se proiruju preko svih granica iskustva. Tim spoznajama, koje nadilaze osjetilni svijet, se bavi isti um - ovjek se prvo pita, kad vidi da ima ne-iskustvene spoznaje, odakle te spoznaje a priori i koji je njihov opseg i valjanost. U tim spoznajama koje nadilaze iskustvo ovjek doalzi do toga da ga iskustvo vie ne opovrgava, a moe i doi vrlo daleko u tim spoznajama (npr. matematika). Osjetilni svijet ograniava razum, pa su ga neki (Platon) htjeli izbjei meutim, ne moe se biti ni u istom razumu bez osjetilnog svijeta, jer tad se gubi temelj. Ono to olakava je povezanost uma i osjetila: um ponajvema ralanjuje iskustvene pojmove. To je jedna spoznaja, koja ralanjuje; druga pak stvara posve nove tvrdnje O RAZLICI ANALITINIH I SINTETINIH SUDOVA - postoje sudovi u kojima je predikat na neki nain sadran u subjektu, i to su jesni sudovi ili sudovi identiteta (analitiki sudovi) i sudovi u kojima predikat lei izvan subjekta, koji su sudovi bez identiteta (sintetiki sudovi). Analitiki sudovi su sudovi objanjavanja (nita novo predikat ne govori o subjektu, ve ga samo analizira na njegove sastavne dijelove), a sintetiki sudovi su sudovi proirivanja (sintetiki sudovi govore neto novo, predikat nije mogue dobiti rastavljanjem subjekta). Npr. sud ''sva tijela su protena'' je analitiki, jer je pojam protenosti ve sadran u pojmu tijela; sud ''sva tijela su teka'' je sintetiki, jer teina nije sadrana u pojmu tijela - pitanje jest, to je to neto to razum izvlai kao ono po emu predikat pripada subjektu, a da nije izvueno ralanjivanjem samog subjekta - kod empirijskih sudova je lako: to je potpuno iskustvo o neemu (npr. mi tijelo moemo analitiki definirati kao protenu stvar, ali tek kad imamo potpuno iskustvo pa shvatimo da i teina i neki drugi iskustveni elementi spadaju pod tijelo, stvorili smo sintetiki sud): pojam je dan analitiki, a predikat koji mu se pririe dobiven je iz iskustva. Dakle, empirijski sintetiki sudovi nisu problem. Svi empirijski sudovi su sintetiki; analitiki sudovi koji bi bili empirijski su besmileni, jer iz pojma ne smijemo izii u empiriju kako bismo napravili analitiki sud, nego moramo ostati u samom pojmu, ralaniti ga. - meutim, to je sa sintetikim sudovima? Njima nedostaje iskustvo kao pomono sredstvo. Oni i bez iskustva daju sintezu, kao na primjer u sudu ''sve to se dogaa ima svoj uzrok''. Ovdje je predikat ''uzrok'' i on lei izvan ovoga ''sve to se dogaa''. Kako se dogaa da ovjek izvlai posve razliit predikat iz subjekta (predikat u subjektu nesadran)? Sigurno ne iskustvom, jer je to ''vea openitost nego to je iskustvo moe pribaviti''. To je glavno pitanje spekulativne spoznaje a priori - rjeenje se nalazi samo u istoj umskoj spoznaji: ona spoznaje mogunosti i uvjete sintetikih sudova a priori. ista spoznaja = spoznaja u koju nije umijeano nikakvo iskustvo, spoznaja koja je potpuno a priori. ''Um je mo koji daje naela spoznaje a priori''; isti um je pak um koji sadri naela po kojima se neto potpuno apriorno spoznaje. Kant ovdje nee dati sistem istog uma, nego prosudbu istog uma, to je tek ''propedeutika'', uvod. On e nam dati granice istog uma. Transcendentalna spoznaja = spoznaja koja se bavi naim apriornim pojmovima o predmetima; sistem takvih pojmova = transcendentalna filozofija. No i to je previe, ovo je samo trascendentalna kritika. 2. RAZDIOBA TRANSCENDENTALNE FILOZOFIJE 3
- transcendentalna filozofija je cijela zgrada, a kritika istog (transcendentalnog) uma je sigurni i potpuni temelj za nju. Dakle, kritika istog uma je potpuna ideja transcendentalne filozofije, ali jo nije sama znanost transcendentalne filozofije. U transcendentalnu filozofiju ne smije ui nita iskustveno! Zato se ona odnosi samo na spekulativni um, a ne i na praktiki um. - podjela ovog uvoda u transcendentalnu filozofiju (''Kritike istog uma'') je podjela na elementarnu nauku istog uma i metodologiju istog uma (dva dijela knjige) - dva dijela spoznaje su razum i osjetilnost (''koji imaju moda zajedniki korijen, ali nama nepoznat'').''Pomou osjetilnosti predmeti nam se daju, pomou razuma pomiljaju'' a ako osjetilnost ima predodbe a priori ''koje (predodbe) sainjavaju uvjete pod kojima nam se predmeti daju'', onda osjetilnost pripada transcendentalnoj filozofiji. To, uvjeti pod kojima se predmeti daju naoj spoznaji, prethodi uvjetima pod kojima se predmeti pomiljaju KRITIKA ISTOG UMA 1. TRANSCENDENTALNA ELEMENTARNA NAUKA 1. I. TRANSCENDENTALNA ESTETIKA (zbog osjetila je transcendentalna estetika (aisthesos, osjet)) - zor jedino pomou ega se spoznaja izravno odnosi na predmete; miljenje kao sredstvo tei za zorom. Ali forma zora postoji samo ako nam je dan neki predmet koji nekako aficira nau duu. Osjetilnost je upravo ta sposobnost da predodbe dobivamo tako kako nas predmeti aficiraju. - osjetilnost nam daje predmete, a razumom pomiljamo pojmove. Na koncu, na bilo koji nain (izravno ili neizravno), miljenje se odnosi na zorove - materija pojave: ono korespondirjaue izmeu osjeta i pojave - forma pojave: ono to sreuje pojavu, to ini da se pojava promatra u nekim odnosima jer pojava mora biti sreena u nekoj formi. No to ne moe uiniti osjet. Zato, materija pojave moe biti a posteriori, ali forma pojave je a priori! - iste predodbe = predodbe u kojima nita ne pripada osjetu. Takva ista forma zorova se a priori nalazi u dui! Kant to jo naziva istim zorom. Npr. kod tijela su protenost i oblik isti zor, jer oni ''i bez predmeta osjetila ili osjeta a priori postoji u dui kao ista forma osjetilnosti''. Transcendentalna estetika je znanost o osjetilnosti a priori (istoj osjetilnosti). Kasnije e se pojaviti transcendentalna logika a priori, a to je znanost o istom miljenju. U transcendentalnoj estetici valja prvo izolirati osjetilnost od razmiljanja o njoj, a nakon toga apriornu osjetilnost od empirijske. Tad se nalazi da u postoje dvije apriorne (iste) forme osjetilnosti: prostor i vrijeme PRVI ODSJEK TRANSCENDENTALNE ESTETIKE: O PROSTORU Metafiziko tumaenje ovog pojma - vanjsko osjetilo predoava nam predmete izvan nas, predmete kao neto u prostoru - unutranje osjetilo, pak, sve to nam predoava, predoava nam u vremenu (predoava duu ne kao objekt, ali kao neto u emu je sve u odnosima vremena. Dakle, izvana ne moemo promatrati vrijeme, a iznutra ne moemo promatrati prostor. to su vrijeme i prostor? Po Kantu, prostor nije empirijski pojam koji se apstrahirao od vanjskih iskustava ''predodba o prostoru mora ve biti osnovom da se neki osjeti svedu na neto izvan mene'', te da predmete ''mogu predoiti jedan izvan drugoga, tj. na razliitim 4
mjestima'': vanjsko iskustvo stvari mogue je ''samo pomou pomiljenje predodbe'' prostora. ''Prostor je nuna predodba a priori koja je osnovom svim vanjskim zorovima'' ''ovjek si nikada ne moe stvoriti predodbu da nema prostora, iako vrlo lako moe stvoriti predodbu da prostoru nema nikakvih predmeta''. Prostor je uvjet za pojave, a ne ovisan o njima - upravo na ovome, na nunosti apriornosti prostora, zasniva se apodiktinost i apsolutna istina geometrije. Kad bi geometrija bila aposteriorna, oslanjala bi se na sluajna opaanja - prostor nije opi pojam, nego isti zor. Prostor je jedinstven: nema mnogih prostora, nego su svi 'prostori' dijelovi jednog te istog i nemogue je da ti dijelovi njemu prethode Transcendentalno tumaenje pojma prostora - to tumaenje pretpostavlja da se druge sintetike spoznaje a priori mogu izvui iz ovog pojma. Tako geometrija sintetiki ali a priori ''odreuje svojstva prostora''. Geometrija poiva na zoru, ali na istom zoru jer geometrijska naela su apodiktina tj. nuna. To je mogue (apriorni zor) samo tako da u subjektu ve postoji forma vanjskog osjetila Zakljuci iz gornjih pojmova - prostor nije svojstvo stvari ni odnosa stvari; prostor je forma pojava osjetila, ''subjektivni uvjet osjetilnosti pod kojim nam se jedino omoguuje vanjsko zrenje'' stoga, prostor je neto posve subjektivno ukratko, Kant smatra da prostor uope ne postoji nuno izvan naeg zora - mogunost subjekta da bude aficiran prethodi zrenju, i stoga je ''razumljivo kako forma svake pojave moe biti dana u dui prije svih zbiljskih opaanja, dakle a priori'' - eto, upravo zato je prostor, protenost itd. neto subjektivno ali opet, ti pojmovi imaju smisla samo ukoliko se ispune sadrajem, a to je iskustvo. No oni su ''neophodni uvjet'' iskustva. Dakle, prostor obuhvaa one stvari koje su dane u naoj svijesti, ali ne i stvari po sebi. Dakle, prostor (i slini apriorni zorovi) su uvjet pojava, a ne stvari. - nijedna druga apriorna subjektivna predodba osim prostora ne odnosi se na ono vanjsko. Prostor je nuan uvjet pojave, za razliku od boje, mirisa itd.: prostor nuno pripada ''pojavi ili zoru'', ali boja i mirs ne. Prostor ima transcendentalni idealitet i empirijski realitet (a boja i okus valjda samo empirijski realitet) DRUGI ODSJEK TRANSCENDENTALNE ESTETIKE: O VREMENU Metafiziko tumaenje pojma vremena - vrijeme nije empirijski pojam apstrahiran od iskustva (kao ni prostor), jer ''istodobnost ili slijed ne bi ni uli u opaanje da predodba vremena nije apriorna osnova - nastavlja Kant u istom tonu: ''vrijeme je nuna predodba koja je osnova svem zrenju''. Pojave se mogu izluiti iz vremena, ali vrijeme se ne moe ukinuti s obzirom na pojave - razliita vremena nisu odjednom, nego jedna za drugim; razliiti prostori pak nisu jedan za drugim, nego odjednom i ta naela ne mogu slijediti iz iskustva - vrijeme nije opi pojam, ne proizlazi iz pojma nego iz istog zora. Razliita vremena su dijelovi istog vremena - beskonanost vremena znai samo to da svako odreeno vrijeme ima jedno jedino vrijeme koje mu je osnova (i koje je zajednika osnova svim odreenim vremenima) ta neogranienost moe biti dana samo u istom zoru, ne u pojmu Transcendentalno tumaenje pojma vremena 5
- pojam promjene i pojam gibanja je mogu samo pomou predodbe vremena Zakljuci iz ovih pojmova - vrijeme ne postoji samo za sebe, bez subjekta. Vrijeme nije objektivno odreenje, ne pripada stvarima (inae se ne bi moglo a priori spoznati, a moe jer vrijeme je uvjet empirijske spoznaje, misli Kant) - vrijeme je forma unutranjeg osjetila, a ne odreenje vanjskih pojava, jer ne pripada ni obliku ni poloaju. Vrijeme je takoer apriorni uvjet svih pojava, a prostor samo vanjskih: jer vrijeme direktno uvjetuje unutranje pojave, a time indirektno i vanjske. Sve pojave su nuno u vremenskim odnosima, a samo vanjske u prostornim. - vrijeme u kontekstu objekata po sebi nije nita, ona vrijedi samo za pojave, dakle subjektivno (samo kad postoji zrenje)! Ne moe se rei: ''sve stvari su u vremenu'' Objanjenje - ljudima je neobino da vrijeme nema empirijski realitet. Njihovi argumenti: promjene zbiljski postoje (i za solipsiste, u unutranjosti), a one su mogue samo u vremenu dakle, vrijeme je zbiljsko. Kant to prihvaa, ali tako da kae da je vrijeme zbiljska forma unutranjeg zrenja vrijeme je subjektivno (kao predodba) zbiljsko/realno! - zato se prigovaralo da postojanje prostora nije mogue dokazati: zato to vanjske predmete nije mogue ''strogo dokazati'', a unutranje jest. No i vanjske i unutranje postoji kao pojava, a ona ima dvije strane: promatra objekt o sebi i formu zora, koja se ''ne smije traiti u samom objektu, ve u subjektu u kojem se pojavljuje''. E, na ovaj drugi nain, ne u objektu ve u subjektovim apriornim formama, postoje vrijeme i prostor kao forme apriorne sintetike spoznaje koji se odnose samo na pojave, a ne na stvari po sebi. - transcendentalna estetika ne moe sadravati nita osim prostora i vremena, jer ''svi drugi pojmovi koji pripadaju osjetilnosti sadravaju neto empirijsko'' (pa i pojam gibanja ono to se giba moemo nai u prostoru samo empirijski; te i pojam promjene, jer vrijeme se ne mijenja, nego ono u vremenu) Ope primjedbe uz transcendentalnu estetiku - razjanjenje osjetilne spoznaje: sve nae zrenje je predodba pojave: stvari i njihovi odnosi nisu takvi kakvima ih vidimo. Kao pojave, i to kao pojave u prostoru i vremenu, stvari ne mogu postojati po sebi, nego samo u nama. O stvarima moemo znati samo u nama, a nita (o stvarima) po sebi. Ta pojava ima formu, to su prostor i vrijeme, i materiju, koja je osjet forma je apriorna, a materija/osjet je aposterioran. - nije da mi nejasno spoznajemo stvari po sebi, nego nikako kad maknemo subjektivnost, uope se nigdje ne moe nai objekt - mi razlikujemo ono to nuno pripada pojavama kao pojavama za subjekt od onoga to ima sluajno pripada, pa kaemo da je ono prvo stvar po sebi, a ovo drugo samo pojava. Meutim, mi uvijek imamo posla samo s pojavama - transcendentalna estetika je posve sigurna. Prostor i vrijeme ne mogu biti objektivni. Mi ih moemo dobiti ili zorom ili pojmom: ako je iz pojma, onda ne moe biti sintetiki, nego samo analitiki. Postavlja se pak sad pitanje: odakle izvlaimo prostor, iz apriornih ili empirijskih zorova? Ako je iz empirijskih, onda iz toga nikad ne moe nastati nita openito, jer ga iskustvo ne moe dati. Stoga, apodiktiki pojam prostora (i vremena) mora biti dan a priori, i prostor i vrijeme su tek subjektivni uvjeti sveg zrenja i sveg iskustva i zbog toga su sve stvari tek pojave. Sve to od stvari dohvaamo su njihovi
odnosi, pa je tako i stvar kao pojave zapravo odnos stvari po sebi prema subjektu. A ti odnosi su ve sadrani u apriornoj formi zrenja. - sad je problem kako se pojavljuje svijest o samome sebi: kao pojava ili ''kako bi subjekt sam o sebi sudio''? Sve raznoliko u dui, kad subjekt promatra samog sebe, pojavljuje se istovremeno: dakle subjekt je sebi ipak kako se pojavljuje, a ne kako jest! - zrenje objekta i samozrenje subjekta predstavlja samo pojavu, ali to ne znai da je to privid. Objekti su zbiljski dani, ali se ''razlikuju kao pojava od samog sebe kao predmeta po sebi''. Privid je kad pridajem objektu po sebi neto to moe pripadati samo objektu kao pojavi (npr. rui crvenilo). Privid je kad se predmetima po sebi pridaju subjektivne forme kao ''objektivni realitet'' (npr. prostor i vrijeme objektima) - vrijeme i prostor su uvjeti ak i za postojanje boga Zakljuak transcendentalne estetike - ovdje je pronaen jedan dio za rjeenje problema transcendentalne filozofije, koji glasi ''kako su mogua sintetika naela a priori?'' ovdje su naime pronaeni isti (a priori) zorovi, prostor i vrijeme. Oni se odnose samo na osjetila i vrijede iskljuivo za objekte mogueg iskustva, kae Kant 1. II. TRANSCENDENTALNA LOGIKA UVOD IDEJA TRANSCENDENTALNE LOGIKE O logici uope - spoznaja ima dva izvora: zor i pojam (prvi prima predmete, a drugi ih spoznaje prvi daje predmete, a drugi ih pomilja) spoznaju ne mogu dati ni pojmovi bez zora ni zor bez pojmova. I pojam i zor su ili isti ili empirijski. Empirijski su kad sadre osjet, a isti su kad su bez osjeta isti zor tako ima samo formu promatranja, a isti pojam ima samo ''misaonu formu nekog predmeta uope''. Zor pripada osjetilnosti (receptivitet), pojam pripada razumu (spontanitet). Ni osjetilnost ni razum nemaju prednost, tvrdi Kant, jer ''bez osjetilnosti ne bi nam bio dan ni jedan predmet, a bez razuma ne bi se nijedan pomiljao'': ''misli bez sadraja su prazne, zorovi bez pojmova su slijepi''. ovjek zorove ini razumljivima time to ih svodi pod pojmove. Razum ne promatra, osjetila ne misle spoznaja slijedi samo iz kombinacije. Osjetilima se bavila estetika, razumom e logika. - postoji opa logika i posebna logika. Opa sadri univerzalna pravila miljenja i ona je elementarna logika, a druga daje pravila za razliite discipline miljenja i ona je organon pojedinih znanosti. Opa logika je ista ili primjenjena. ista opa logika apstrahira od empirijskih predmeta i dolazi do samih naela a priori i ona je stoga kanon razuma to se tie forme (sadraj tad moe biti bilo kakav). Primjenjena opa logika je logika koja stvara pravila razuma primijenjena ''pod subjektivnim empirijskim uvjetima kojima nas ui psihologija'' ona jest empirijska, ali utoliko je opa to ne razlikuje predmete kao to to ini posebna logika: ona se odnosi na obini razum - opu logiku treba posve odvojiti od posebne, tako da se odvoji svaki sadraj i ostane samo ''jednostavna forma miljenja'', bez uplitanja psihologije u ''kanon razuma'' O transcendentalnoj logici - opa logika apstrahira od odnosa prema objektu; no ako uzmemo da njen predmet moe biti i empirijski i isti zor, onda ova ista ima pravila samo istog miljenja o predmetima, bez empirije te bi se ona odnosila na izvore nae spoznaje o predmetima, za razliku od obine ope logike koja nema veze s tim izvorima. 7
- dakle, ta ista opa logika je transcendentalna logika i odnosi se samo na predmete a priori, za razliku od obine ope logike koja ima i empirijske i razumske predmete O razdiobi ope logike na analitiku i dijalektiku - pitanje kojim se htjelo diskreditirati logiare: to je istina? Nominalno, istina je podudaranje spoznaje s njenim predmetom; no pravo pitanje je koji je siguran i openit kriterij istine bilo koje spoznaje? - s obzirom da spoznaja mora biti u skladu sa svojim predmetom da bi bila istinita, to znai da se predmet spoznaje mora razlikovati od drugih predmeta. Ali opi kriterij istine se mora odnositi na sve spoznaje, bez razlikovanja predmeta tih (svih) spoznaja. Prema tome, opi kriterij spoznaje ne pita za sadraj spoznaje (jer apstrahira od predmeta), a istinu upravo sadraj zanima. Sve da se navede i sav sadraj, jo nismo doli do kriterija istine za to treba forma: ''o istini spoznaje u pogledu materije/sadraja ne moe se zahtijevati ope obiljeje, jer je to samo sebi proturjeno''. Logika dakle trai opa pravila koja prikazuju kriterije istine, i kojima nita ne moe proturjeiti. No to je tek formalna ispravnost, a jo ne i stvarna (predmetna) logika je nuni uvjet istine, ali ne i dovoljan. Da bi bilo dovoljno, potrebna je i sadrajna istinitost. - analitika logika ona koji ''lui cijeli formalni posao razuma i uma na njegove elemente i prikazuje ih kao naela svakog logikog prosuivanja''. Ona ne daje punu istinu, ali barem pokazuje jesu li uvjeti za istinitost zadovoljeni zato se samo logikom nikako ne moe zakljuivati na istinitost, nego traiti ono izvan nje. Dakle na temelju toga se ne moe stvarati istina. Dijalektina logika je, ba naprotiv, logika koja daje privid da je organon za potpunu istinu, iako nikad to ne moe biti. Dijalektina logika je logika privida, tvrdi Kant. Logika je indiferentna na sadraj spoznaje. O razdiobi transcendentalne logike na transcendentalnu analitiku i dijalektiku - transcendentalna logika je izolirala razum i gleda ga izdvojeno; no da bi se taj razum mogao upotrijebiti, potrebno je da predmeti na koja se ta pravila odnose budu dani u zrenju (bez toga, spoznaja ostaje prazna). Jer se, inae, ista formalna logika poinje primjenjivati i na predmete koji nam ne mogu biti dani. Zato, ovjek ne smije logici dopustiti da bude organon za sve i da sudi o svim predmetima ne moe se o svim predmetima zakljuivati samo pomou istog razuma. To je dijalektika/ sintetika logika, i transcendentalna dijalektika se bavi kritikom dijalektike/sintetike logike ona ograniava upotrebu istog razuma PRVI DIO TRANSCENDENTALNE LOGIKE TRANSCENDENTALNA ANALITIKA - ona trai elemente iste razumske spoznaje: to trebaju biti isti pojmovi i elementarni - ova analitika ima 2 knjige: jednu o pojmovima i drugu o naelima istog razuma PRVA KNJIGA TRANSCENDENTALNE ANALITIKE - ANALITIKA POJMOVA - ovo se ne odnosi na takvu analitiku pojmova da se pojmovi uine jasnima, nego da se ''ralani samu razumsku mo'' i da se ondje potrai mogunost pojmova a priori. Takvi, isti pojmovi postoje u razumu i empirijskom primjenom se razvijaju Prvo poglavlje analitike pojmova o rukovodstvu pronalaenja svih istih razumskih pojmova - svi ti pojmovi imaju poveznicu: oni su isti. Povezani su prema nekom ''pojmu ili ideji'' po kojem se odreuje mjesto svakom apriornom (istom razumskom) pojmu 8
O logikoj upotrebi razuma uope - spoznaja ljudskog razuma je obrnuta od zrenja: spoznaja pomou pojmova, a ne pomou zorova. Zorovi su zasnovani na afekcijama (podraajima), a pojmovi na funkcijama - funkcija radnja pomou koje se ''razliite predodbe podreuju zajednikoj''. ''Pojmove razum ne moe upotrijebiti drukije nego da pomou njih sudi''. Samo zor ima izravnu vezu s predmetom, a pojam je neizravna veza (preko zora ili drugog pojma) i zato je i sud neizravna spoznaja predmeta, ''predodba o predodbi predmeta''. U sudu postoji jedan pojam koji se odnosi na mnoge druge pojmove i jedan pojam koji je dan i kojeg imamo predodbu (Kant daje za primjer sud ''sva tijela su djeljiva'', gdje je ''djeljiva'' pojam koji se odnosi na vie drugih pojmova, a za pojam ''tijela'' imamo jednu konkretnu predodbu). Ovaj iri pojam nam posredno time daje spoznaju drugih predmeta, koje sadri uz to to sadri i samog subjekta - sve djelatnosti razuma se mogu svesti na sudove: razum = mo suenja. Razum je dakle i mo miljenja ''miljenje je spoznavanje pomou pojmova'' - predikat je neto pomou ega se mogu spoznati drugi predmeti, jo neodreeni svaki pojam se moe supsumirati. Tako se ''mogu potpuno prikazati funkcije jedinstva u sudovima'', a ako je to mogue, mogue je i pronai sve funkcije razuma. To slijedi. Uputstva pronalaenja svih istih razumskih pojmova - apstrahiravi od svakog sadraja suda, uzvei u obzir samo formu suda, onda se funkcija miljenja dijeli na etiri ''naslova'', od kojih svaki ima 3 ''momenta'': - 1. kvantiteta sudova: opi, posebni, pojedinani - 2. kvaliteta sudova: afirmativni, negativni, beskonani - 3. relacija sudova: kategoriki, hipotetiki, disjunktivni - 4. modalitet sudova: problematini, asertorini, apodiktini - 1. ovo nije uobiajena logika shema, i sad e Kant pojasniti u emu se razlikuje. Prvo, singularne sudove logiari uzimaju kao univerzalne s pravom, kae Kant, jer se singularni sud, ba kao i univerzalni, odnosi na sve lanove skupa (jer u singularnom sudu postoji samo jedan lan, pa ako se sud odnosi na njega, odnosi se na sve). Ali singularni sud je za spoznaju bitno razliit od univerzalnog, zbog opsega spoznaje - 2. beskonane sudove takoer treba razlikovati od afirmativnih, jer oni nisu ogranieni: ako za neto i moemo utvrditi da nije nekako, onda ipak ostaje neogranien skup onoga kakvo bi moglo biti. Naprotiv, afirmativni sudovi ograniavaju - 3. svi odnosi miljenja u sudu: subjekta prema predikatu (pojam prema pojmu), uzroka prema posljedici (sud prema sudu) i ''odnos razdijeljene spoznaje i sabranih lanova razdiobe meu sobom'' (vie sudova u meusobnom odnosu). Ovi drugi su hipotetiki sudovi; ovi trei su disjunktivni sudovi (mogu imati vie sudova: oni su lanovi razdiobe, a zajedno ispunjavaju itavu sferu; disjuntikvni sud sadri sudove koji su meusobno disparatni, ali nuno ispunjavaju sve mogue neto od toga je sigurna spoznaja) - 4. modalitet zanimljiv je utoliko to ''nita ne doprinosi sadraju suda'' (samo veliina, kvaliteta i odnos su odrednice suda). Problematiki sudovi su oni u kojima je afirmacija ili negacija prihvaena samo kao mogua; asertoriki su oni u kojima se afirmacija/ negacija smatra zbiljskom; u apodiktikima je negiranje/afirmiranje nuno. Hipotetiki sud je problematiki (jer je konsekvens asertorian, ali samo ako je antecedens istinit); isto vrijedi i za disjunktivni (jer je svaki sud koji je lan toga takoer asertorian, ali vrijedi samo jedan od tih asertorinosti). Apodiktiki sud je asertoriki sud ''odreen pomou zakona samog razuma to je ''sud koji afirmira a priori'' i 9
time pokazuje logiku nunost. Ovo su tri momenta miljenja: problematikaasertorika-apodiktika (prvo neto problematiziramo, pa ustanovljavamo kao istinito, pa zakljuujemo na nunost toga) O istim razumskim pojmovima ili kategorijama - ''opa logika apstrahira od sveg sadraja spoznaje, pa oekuje da e joj odnekud drugdje, odakle god, doi predodbe da bi ove pretvorila u pojmove'' to je analiza. ''Naprotiv'', transcendentalna logika ima osjetilnost a priori koju joj daje transcendentalna estetika da bi time ''istim razumskim pojmovima dala materiju''). Transcendentalnoj logici dakle transcendentalna estetika daje prostor i vrijeme. Proces kojim se prostor i vrijeme povezuju s logikom da bi se dobila spoznaja je sinteza. - sinteza (ope) = sastavljanje razliitih predodbi i obuhvaanje tih predodbi u jednoj spoznaji. Ako su te raznolike predodbe a priori, tad se radi o istoj sintezi (takva apriorna, ista je raznolikost predodbi prostora i vremena). Predobe moraju biti dane prije pojmova. Nema analitikih pojmova, ''s obzirom na sadraj''. Dakle, u naoj spoznaji prvo slijedi sinteza, a tek potom analiza. Posao razuma sintezu svesti na pojmove. ista sinteza daje isti razumski pojam. Transcendentalna logika ui kako se ista sinteza predodbi svodi na pojam. Da bi se to moglo, prvo je potrebna raznolikost istih zrenja; zatim slijedi sinteza tih raznolikosti, ali tek pomou uobrazilje (ne jo pomou pojmova); na koncu dolazi pojam koji sintezi daje jedinstvo. Tad je spoznaja dovrena. Sinteza razliitih predodbi u zrenju se zove razumski pojam (i to jedinstvo je isto jedinstvu pojmova u sudu). U logikim sudovima je to analitiko jedinstvo, a u predodbama je to sintetiko jedinstvo. I te predodbe su isti razumski pojmovi, oni su a priori i izravno se odnose na objekte, a to opa logika ne moe. Prema tome, ima toliko istih razumskih pojmova (''koji se a priori odnose na predmete zrenja uope'') koliko ima i logikih funkcija svih moguih sudova. To su kategorije Tablica kategorija - 1. kvantiteta: jedinstvo, mnotvo, cjelokupnost - 2. kvaliteta: realitet, negacija, limitacija - 3. relacija: inherencija i subzistencija (supstancija i akcidencija), kauzalitet i dependencija (uzrok i posljedica), zajednitvo (uzajamno djelovanje djelatnog i trpnog) - 4. modalitet: mogunost nemogunost, opstojnost neopstojnost, nunost sluajnost - ovo su dakle svi prvobitno isti pojmovi razuma a priori; po tim pojmovima je isti razum upravo i jest to to jest, jer ''samo pomou njih moe razumjeti neto kraj onolike raznolikosti zrenja, tj. pomiljati neki objekt tog zrenja''. Ova podjela (kategorija) je izvedena po jednom naelu: moi suenja (iliti moi miljenja) to su osnovni pojmovi, i ima ih konaan broj te su dobiveni sustavno, a ne neki indukcijom dobiveni pojmovi kojih moe biti jo. To isto je namjeravao izvesti i Aristotel, pronai osnovne pojmove osim kojih nema drugih; no Aristotel je tu stavio i neke zalutale, sluajne pojmove - kategorije su osnovni pojmovi istog razuma; kao takve one imaju i iste izvedene pojmove (izvedene iz kategorija). Svi ti isti pojmovi skupa, i prvobitni i izvedeni, daju se posloiti u rodoslovlje istog razuma: tako iz kauzaliteta moemo izvui, silu, trpnju...; iz bilo kojeg elementa kategorije modaliteta moemo izvui nastajanje, promjenu... sve to su izvedeni isti pojmovi. Postoji mnotvo tih izvedenih istih pojmova, i moe ih se sve pobrojati, ali u ''Kritici istog uma'' tomu nije mjesto, tvrdi Kant 10
- Kant nee ni definirati ove kategorije - ova tablica kategorija sadri sve elementarne pojmove razuma. Ona (tablica kategorija) se dijeli na dva dijela: prvi su predmeti zrenja (bilo istog ili empirijskog), a drugo je egzistencija tih predmeta (odnos predmeta jednih pream drugima ili prema razumu). Prva klasa (predmeti zrenja) su matematike (kvantiteta i kvaliteta) kategorije, a druga klasa (egzistencija predmeta) su dinamike (relacija i modalitet; one imaju korelacije) kategorije - u svakoj klasi, trea kategorija je spoj prve i druge (cjelina je jedinstvo mnotva, ogranienje = realitet povezan s negacijom, itd.). Nadalje, ove kategorije se ne podudaraju naoigled sa sudovima samo u jednoj: zajednitvo s disjunkcijom; no kad se to razjasni, onda sve pae naime, svaki lan disjunkcije je s ostalima ne subordiniran niti superordiniran, ve ini jednu cjelinu. Dakle, i disjunkcija = zajednitvo su jasni I. O dedukciji istih razumskih pojmova O naelima transcendentalne dedukcije uope - stalno se koristimo indukcijom za potvrdu svojih stavova i sl., i uvijek imamo (kod indukcije) konkretan primjer kojim dokazujemo neki stav. Ali u indukciju esto ulaze i srea, 'sudbina' i sl. zato indukcija ne moe sve navesti - za opravdanje istih (a priori) pojmova nuno je potrebna dedukcija, jer oni se ne mogu opravdati iskustvom. Taj postupak, ''objanjenje naina kako se pojmovi a priori odnose na predmete'', Kant zove transcendentalnom dedukcijom. Ti pojmovi iz transcendentalne dedukcije se moraju opravdati, jer nisu naprosto fakti iskustva, kao to su oni iz empirijske dedukcije. - zasad dakle imamo dvije apriorne vrste predmeta, forme osjetilnosti (vrijeme i prostor) i kategorije razuma. I jedne i druge mogu se iskljuivo transcendentalno deducirati - no, u iskustvu se barem mogu potraiti uzroci postanka ovih pojmova. Ipak, ovi isti pojmovi moraju se transcendentalno deducirati, a ne iskustveno. No geometrija je jo nekako ila bez apriornog opravdanja, ali isti razumski pojmovi moraju dobiti transcendentalnu dedukciju, i ak potraiti je za prostor zato to se oni na predmete odnose uope bez zrenja! Stoga ''ni u zrenju a priori ne mogu pokazati nikakav objekt''. Dakle, vraamo se na to da je transcendentalna dedukcija potrebna - za prostor i vrijeme je ve reeno zato su oni i isti zorovi i uvjet pojava: bez njih empirijske predmete ne moemo imati kao pojave - kategorije razuma, pak, nisu uvjeti empirijskog zrenja. Zato se ovdje, kod istih pojmova, javlja problem koji kod istih zorova nije postojao: ''kako to subjektivni uvjeti miljenja moraju imati objektivnu vrijednost, tj. sainjavati uvjete mogunosti svake spoznaje predmeta?'' Npr., kako to da sve pojave sadravaju nau razumsku kategoriju uzroka (''iskustvo se tu ne moe navesti kao dokaz'', kae Kant)? To nije a priori jasno to (uzrok) je moda prazan pojam. Jasno je zato predmeti moraju biti primjereni naoj transcendentalnoj osjetilnosti (jer ih inae ne bismo imali kao predmete), ali manje je jasno zato predmeti moraju biti primjereni i razumskim uvjetima miljenja! Dakle, to se tie razuma, pojave bi mogle biti posve pobrkane, a razum potpuno za sebe, subjektivan. - Kant kae da se iz dovoljno ponovljenih primjera ne moe izvui pojam uzroka, nego se on (pojam uzroka) ili mora nai a priori ili napustiti ''kao puka tlapnja''. Jer pojam uzroka znai da je ''A takav, da iz njega neminovno i prema upravo openitom pravilu slijedi neki drugi B''. Ova openitost ne pripada empiriji, nego istom razumu. 11
Prijelaz na transcendentalnu dedukciju kategorija - dva sluajeva u kojima se susreu predmet i predodba: ili predmet ini moguom predodbu, ili predodba ini moguim predmet. Prvi sluaj je empirijski, i tu predodba nije apriorna; u drugom sluaju predodba a priori odreuje predmet: pomou predodbe se spoznaje predmet, predodba ini moguom spoznaju predmeta. - takoer, jedina dva naina na koja je spoznaja mogua su zor (njime nam je predmet dan, ''ali samo kao pojava'') i pojam (njime se pomilja predmet koji odgovara zoru). Ve je jasno da su zorovi a priori uvjeti pojave predmeta; sad je pitanje prethode li i pojmovi a priori kao neto pod ime se predmet ''ako ve ne promatra, a ono bar pomilja'', tako da je empirijska spozanja predmeta primjerena tim pojmovima, ''budui da nita nije mogue kao objekt iskustva (Kantov kurziv), ako se ti pojmovi pretpostavljaju'' - ali ''svako iskustvo sadrava, osim zora o predmetu, jo pojam o predmetu''. Stoga su pojmovi o predmetu ustvari ''osnova kao uvjeti a priori svake iskustvene spoznaje'' i stoga ''objektivna vrijednost kategorija kao pojmova a priori je u tome da je samo pomou njih mogue iskustvo''. Dakle, samo pomou pojmova mogu se pomiljati predmeti iskustva. To je uvjet transcendentalne dedukcije a priori: da su ti pojmovi uvjet mogunosti iskustva (''bilo zrenja ili miljenja'') i zato su oni nuni. Pojmovi se dakle, kao nuni, prvo odnose prema moguem iskustvu, da bi njihov odnos prema iskustvu bio ne-sluajan, i da bi se zaista mogli odnositi na bilo koji objekt - 3 izvora/moi due koji daju uvjete mogunosti svakog iskustva: 1. osjetilnost, 2. uobrazilja i 3. aprecepcija. Osjetilnost uoava raznolikost, uobrazilja sintetizira raznolikost, a apercepcija daje jedinstvo te sinteze. Transcendentalnu upotrebu osjetilnosti smo ve obradili, sad je red na uobrazilji i apercepciji. - Locke je iste pojmove naao u iskustvu, i poinio je greku utoliko to je pokuavao s njima prekoraiti granicu iskustva. Hume je pak razumio da bi takvi pojmovi, kojima bi se htjelo prijei preko granice iskustva, morali imati aprioran izvor. No Humeu nije bilo jasno kako te pojmove spojiti s iskustvom, a nije pomislio da sami ti pojmovi sudjeluju u kreiranju iskustva II. dio O dedukciji istih razumskih pojmova* (*cijeli ovaj dio je u drugom, kasnijem Kantovom izdanju posve promijenjen. Vidi!) O osnovama a priori za mogunost iskustva - pojam se ne moe proizvesti a priori i odnositi na neki predmet, ako ne pripada u pojam mogueg iskustva ili se sastoji od mogueg iskustva. ''Pojam koji se ne bi odnosio na iskustvo bio bi bez sadraja, jer bi bio samo forma, a ne pojam pomou kojeg se neto stvarno pomilja''. Dakle, pojmovi a priori (''ako ih ima'') ne sadre nita empirijsko, ali ipak moraju biti uvjet za mogue iskustvo! Prema tome, ''ako se eli znati kako su mogui isti razumski pojmovi, mora se ispitati koji su apriorni uvjeti koji su osnova mogunosti iskustva'' pojam koji bi dobro izraavao ove apriorne uvjete iskustva, bio bi isti razumski pojam. Jednom kad imamo iste razumske pojmove, mogue je zamisliti i nemogue (ili nemogue u iskustvu) pojmove stoga, jednom kad imamo iste razumske pojmove, moemo ih protegnuti preko granica sveg iskustva. Elementi za pojmove istog uma dakle ne moraju se uvijek odnositi na iskustvo, ali uvijek se moraju odnositi na mogue iskustvo. Inae, pomou njih se ne bi nita moglo pomiljati, dapae, ni sami ti pojmovi ne bi postojali - ovi pojmovi, koji su kao isto miljenje dio svakog iskustva, su ranijespomenute kategorije. Kako dokazati objektivnu vrijednost tih apriornih pojmova, tj. kategorija? 12
Tako da dokaemo da se pomou samo njih (kategorija) moe pomiljati neki predmet. No za pokazivanje toga (da su kategorije apriorne i objektivno vaee) nije dovoljan tek razum, jer i njega samog (kao mo spoznavanja) treba objasniti. Stoga treba ''procijeniti transcendentalnu kakvou subjektivnih izvora apriorne mogunosti iskustva'' - sad slijedi nain na koji se kreu ti subjektivni uvjeti: nemamo spoznaju kao odvojene predodbe, nego kao ureene i povezane predodbe. Osjetilo ima raznolikost zrenja i stoga mu Kant pridodaje sinopsiju, za njom sliejdi sinteza, i na koncu samo receptivitet (percepcija) povezan sa spontanitetom (razumom) omoguava spoznaju. Spontanitet je ''osnova trostruke sinteze koja nuno dolazi u svakoj spoznaji'': aprehenzije (u zrenju), reprodukcije (u uobrazilji) i rekognicije prethodnoga dvoga (u pojmu). To su tri izvora spoznaje koji omoguuju sam razum, i svako iskustvo za koje je potreban razum Prethodna napomena - ovo to slijedi e biti nerazumljivo itatelju, ali to je nuno. Razjanjenje kasnije 1. O sintezi aprehenzije u zrenju - nae predodbe mogu proizilaziti od bilo kuda: iz vanjskog ili unutranjeg, a priori ili empirijski; ali u svakom sluaju, predodbe su (bar dijelom) ''modifikacije due'' i stoga pripadaju unutranjem osjetilu, to jest vremenu: predodbe se tek u vremenu sreuju i povezuju to mora biti osnova svega. Raznolikost u zoru ne bi bila jasna da nema vremena. Od raznolikosti pojava jedinstvo zora dobiva se tako da prvo proemo raznolikost, a onda je saberemo to je sinteza aprehenzije; znai, na taj nain je raznolikost sadrana u jednoj predodbi. Ta sinteza aprehenzije se izvodi i apriorno, i na ne-empirijskim predodbama, inae ne bismo mogli imati predodbe prostora i vremena koje se ''mogu imati samo pomou sinteze raznolikosti'' 2. O sintezi reprodukcije u uobrazilji - ovo je tek empirijski zakon po kojem predodbe koje su esto slijedile jedna za drugom dovode u vezu u naem duhu, te se u naem duhu javlja jedna predodba i kad nema druge. No iako je to empirijsko pravilo, ono pretpostavlja podvrgnutost pojava takvom pravilu. - znai, reprodukciju pojava neto mora a priori sastavljati u jedinstvo. No, i isti zorovi a priori moraju sadravati ovu sintezu raznolikosti, i tako se pokazuje da je apriorna sinteza raznolikosti osnova mogunosti iskustva - to jedinstvo (potreba za njim) pokazuje povezanost sinteze aprehenzije sa sintezom reprodukcije: i jedna i druga su transcendentalne radnje 3. O sintezi rekognicije u pojmu - reprodukcija je mogua samo time to smo svjesni da je ono to smo maloprije mislili isto ono to i sad mislimo. Time ujedinjavamo vie pojava u jednu predodbu: raznolikost ini jednu cjelinu! - pojam on je taj izraz predodbe u koju je sliveno vie raznolikosti (on se takoer ''postupno promatra, a potom i reproducira''). Bez te svijesti o jednoj predodbi koja sintetizira raznolikosti nemogui su pojmovi, a time i spoznaja o predmetima - razjanjenje: to je predmet predodbe? Pojave su tek osjetilne predodbe, a ne sami predmeti predmet je razliit od spoznaje. Ipak, ''naa misao o odnosu svake spoznaje prema njenom predmetu ima u sebi neku nunost'' naime, upravo predmet je ono to spreava da nae spoznaje budu odreene ''na sreu ili po volji''. Spoznaje se takoer ''moraju meusobno slagati u odnosu prema predmetu'', tj. ''imati jedinstvo koje sainjava pojam o tom predmetu''. Predmet je uvijek neto drugo, a mi spoznajemo 13
predmet kad imamo sintetiko jedinstvo svojih predodbi. No, to se ne bi moglo dogoditi da reprodukcija raznolikosti nije bila nuna a priori. Dakle, mora postojati apriorno jedinstvo pravila po kojima stvaramo predodbe - spoznaja zahtijeva pojam, ma koliko taj pojam bio ''taman ili nepotpun''. No, forma pojma je ta openitost, pojam slui kao pravilo: npr. pojam tijela slui kao pravilo za spoznaju vanjskih predmeta - ''svakoj je nunosti uvijek osnova neki transcendentalni uvjet''. Takvu osnovu mi moramo imati da bismo sintetizirali sve nae zorove, dakle moramo imati transcendentalni uvjet svih pojmova o objektima. Bez te ''transcendentalne osnove'' ne bismo mogli pomiljati nikakav predmet! Taj uvjet se zove transcendentalna apercepcija. Nai unutranji osjeti o samome sebi (samosvijest uope) su empirijski promjenjivi, a nama je potrebno ono nuno, koje ne ovisi o empiriji. Dakle, mora postojati neki uvjet koji prethodi iskustvu i koji omoguuje samo to iskustvo ta ''prvobitna i nepromjenjiva svijest'' je transcendentalna apercepcija. Ona je (kao sintetiko jedinstvo) osnova svih pojmova, ba kao to su prostor i vrijeme osnova svih zorova. To transcendentalno jedinstvo apercepcije ini moguim objedinjavanje svih predodbi prema zakonima. To jedinstvo svijesti (apercepcije) je mogue samo zato to dua, imajui raznolikost pojava, u toj raznolikosti prepoznaje identitet, i na temelju njega sintetizira raznolikosti u jedinstvo - svaka predodba ima svoj predmet; a i predodbe mogu biti predmet druge predodbe. Jedini neposredno dani predmeti su pojave a ono to se u pojavi neposredno odnosi na predmet je zor. No pojave ipak nisu stvar po sebi, nego tek predodbe. - ''stoga'' se neempirijski, transcendentalni predmet zove = X - ono to svim naim empirijskim pojmovima pribavlja odnos prema predmetu, tj. to im pribavlja objektivni realitet, to je isti pojam o transcendentalnom predmetu = X. Taj pojam ne sadri nikakav konkretni zor, nego se odnosi samo na jedinstvo koje nalazimo u raznolikosti spoznaje. Odnos tog jedinstva prema predmetima je jedinstvo svijesti: naa dua sintetizira te raznolikosti u jednu predodbu. I to jedinstvo je a priori nuno, inae ne bismo imali predmet spoznaja. Stoga, sve pojave pomou kojih nam moe biti dan predmet moraju potpadati pod apriorna pravila sintetikog jedinstva: tek pomou tih pravila je mogue svako iskustvo! 4. Prethodno objanjenje mogunosti kategorija kao spoznaja a priori - postoji samo jedno iskustvo pomou kojeg su svi opaaji u nama predoeni kao jasno i logino povezani (ba kao to postoje samo jedan prostor i samo jedno vrijeme u kojima se dogaaju pojave). Kad kaemo ''razliita iskustva'', mislimo na razliita opaanja koja su ipak podvrgnuta jednom jedinom opem iskustvu. Jer, sintetino jedinstvo opaanja = forma iskustva = sintetino jedinstvo pojava - ''jedinstvo sinteze prema empirijskim pojmovima bilo bi posve sluajno kad se ovi (empirijski pojmovi) ne bi osnivali na nekoj transcendentalnoj osnovi jedinstva''. Tad bi ''nau duu ispunjavao kaos pojava''. Ne bi bilo povezanosti prema opim i nunim zakonima i postojalo bi ''nemisaono zrenje'', ali ne i spoznaja. Kategorije su uvjeti miljenja za mogunost iskustva (bez njih ne bi bilo mogue iskustvo). Zato, kategorije su osnovni pojmovi pomou kojih se zamiljaju objekti iza pojava. Zato kategorije imaju i objektivnu (predmetnu) vrijednost
14
- ne tek mogunost, nego i nunost kategorija je utemeljena na tome to sve pojave moraju biti primjerene opim zakonima sinteze prema pojmovima. Tako je i npr. pojam uzroka naprosto sinteza prema pojmovima (sinteza onog to prethodi i onog to slijedi) - zato, ''svi pokuaji da se razumski pojmovi izvedu iz iskustva i da im se prida samo empirijsko postanje propadaju''. Npr. pojam uzrok ''sadri karakter nunosti koju nikakvo iskustvo ne moe dati''. To da neka posljedica ima neki uzrok, to se moda i dobiva empirijski; ali to da svaka posljedica ima uzrok, odakle se to derivira? To nije empirijski. To povezivanje u jedinstvo Kant zove afinitet. Kako je mogu potpuni afinitet? Mogu je prema Kantovim naelima (kao potpun je mogu samo transcendentalni afinitet, a ne i empirijski afinitet): ''sve mogue pojave pripadaju kao pojave cijeloj moguoj samosvijesti''. Predodba opeg uvjeta se zove pravilo (''ako se moe postaviti'') ili zakon (''ako se mora postaviti''). Empirijski afinitet je samo posljedica transcendentalnog afiniteta. - nije da se priroda upravlja prema naim subjektivnim naelima (niti prirodni zakoni ovise o naim subjektivnim naelima); no, mi prirodu vidimo samo kao pojavu, i stoga u transcendentalnoj apercepciji kao jedinstvu, bez kojega mi prirodu ne bismo ni vidjeli. Priroda nam je dana samo preko naeg kategorijalnog aparata III. dio dedukcije razumskih pojmova O odnosu razuma prema predmetima uope i o mogunosti da se ovi a priori spoznaju - tri subjektivna izvora spoznaje na kojima poiva mogunost iskustva: osjetilnost, uobrazilja i apercepcija. Oni se mogu vidjeti empirijski, ali su apriorni. Osjetilnost nam predoava predmete u opaanju, uobrazilja u asocijaciji i reprodukciji, itd. - opaanju a priori osnova je isto zrenje (i njegova forma, vrijeme), asocijaciji sinteza uobrazilje, apercepciji ''identitet samoga sebe kod svih moguih predodbi''. - valja vidjeti u kojoj toki se ove tri veze predodbi sastaju. Tu treba ''poi od iste apercepcije''. Kant kae: nijedan zor ne znai nita ako nije dopro do svijesti; bez svijesti nema spoznaje. Nuni apriorni uvjet svih predodbi je potpun identitet nae vlastitosti: sve predodbe su jedinstvene u raznolikosti. Jedinstvo svih tih predodbi je vlastitost: sva empirijska svijest mora biti povezana u jednoj samosvijesti. Ova sintetika povezanost ukljuuje i sintezu, dakle i sinteza je apriorna. A jedinstvo apercepcije u pogledu sinteze uobrazilje jest razum, a takvo jedinstvo transcendentalne sinteze je isti razum. Stoga su u razumu apriorne (iste) spoznaje koje imaju jedinstvo uobrazilje: to su kategorije ili isti razumski pojmovi. Stoga, ''ljudska empirijska mo spoznavanja nuno sadri razum''. Pomou kategorija razum je ''sintetiko naelo svih iskustava'' i ''pojave imaju neophodan odnos prema razumu''. Tu neminovnu vezu razuma i pojava Kant kani predoiti polazei odostraga, od empirijskog. Prvo dano je pojava, koja se zove ukoliko je u svijesti opaanje. (Bez svijesti, tj. ako nije opaanje, pojava za nas nije nita (kao u Berkeleya!)) - svaka pojava sadri raznolikost, a veza tih raznolikosti nije dana u osjetilnosti. Tu raznolikost sintetiziramo uobraziljom: uobrazilja svodi raznolikost zrenja na jednu sliku. Slika pak ne znai nita ako nije povezana u smislenom redoslijedu (to je asocijacija). No taj smislen redoslijed bi bio posve sluajan kad bi bio povezan samo u subjektu; treba neto objektivno. Ne samo da mi trebamo imati mo asocijacije opaanja, nego ''i sama opaanja moraju biti asocijabilna''. Za to treba postojati objektivna a priori osnova uobrazilje u kojoj je zasnovana nunost pojava da budu asocijabilne afinitet. Dakle, nuno je ''objektivno jedinstvo svijesti u jednoj svijesti'' da bi opaaj bio mogu 15
- prema svemu tome, uobrazilja je apriorna mo koja stvara jedinstvo raznolikosti, i samo pomou nje je mogu afinitet pojava, te asocijacije (dakle, mogue je iskustvo uope). Iako je uobrazilja isto intelektualna, ipak povezuje raznolikost samo onako kako se ona pojavljuje u osjetilnosti - znai: ista uobrazilja je ''osnovna mo ljudske due'' i apriorna osnova svake spoznaje. Preko nje su i osjetilnost i razum u vezi. Naela rekognicije ovako dane raznolikosti su, kao forma jedinstva, kategorije. Znai, ''red i pravilnost u pojavama, koje zovemo prirodom, unosimo mi sami u njih (u pojave)''. Jedinstvo prirode je (apriorno) jedinstvo pojava. To su nai subjektivni uvjeti koji su objektivno vrijedni. - razum je mo pravila (to je najblia definicija): razum pregledava pojave i u njima trai pravila. Pravila koja su objektivna zovu se zakoni. Najvii zakoni su dolaze apriorno od razuma: omoguuju iskustvo time to ''pojavama pribavljaju zakonitost''. Razum usporeivanjem pojava stvara pravila, ali ne samo to, nego i razum je zakonodavstvo za prirodu (bez razuma nema prirode, tj. sintetikog jedinstva, jer poajve postoje samo u nama). Pojave kao mogunosti ve a priori lee u razumu. ''Razum je izvor zakona prirode'' - empirijski zakoni proizlaze iz istih zakona razuma - sve pojave imaju sintetiko jedinstvo u kategorijama razuma - raznolikost je intelektualna forma koja se nalazi u nama prije svake spoznaje predmeta. I sinteza raznolikosti u jedinstvu se dogaa pomou iste uobrazilje, tj. u nama takoer prethodno svakoj spoznaji. To to mi dohvaamo samo pojave, a ne i stvari po sebi, Kant smatra dokazom nunosti apriorizma PRVA KNJIGA TRANSCENDENTALNE ANALITIKE - ANALITIKA POJMOVA - opa logika se bavi pojmom, sudom i zakljukom. Ona apstrahira od svakog sadraja spoznaje, bio on isti ili empirijski, jer se bavi samo formom miljenja. Stoga ona moe biti kanon za um, davati sva pravila za njega - transcendentalna logika, pak, ne moe se povoditi za formalnom logikom, jer nju zanima neki sadraj, naime isti pojmovi. - razum i rasudna mo ostaju u okviru logike istine i upotrebljiv su unutar transcendentalne logike u okviru analitike; ali um pokuava proiriti spoznaju unutar transcendentalnog preko granice mogueg, i on je stoga dijalektian (a ne analitian). Zato se analitika naela odnosi na rasudnu mo, po kanonu razuma (a ne na um) O TRANSCENDENTALNOJ RASUDNOJ SNAZI UOPE - razum = mo pravila; rasudna snaga = mo supsumiranja pod pravila. Opa logika stoga nema nikakve veze s rasudnom snagom, jer se ne bavi sadrajem ona samo postavlja formalna pravila, nita ne moe staviti pod njih. Rasudna snaga pak ne ovisi o pravilima, niti joj pomae da naui pravila: ona pripada osobi po prirodi, ne moe se usaditi izvana, pa ni da se naui sva logika: nedostatak rasudne snage zove se glupost, i tome ''nema pomoi'' - rasudnoj snazi opa logika ne pomae, ali pomae transcendentalna. Transcendentalna logika pokazuje na koje sluajeve se rasudna snaga moe a priori primijeniti PRVO POGLAVLJE TRANSCENDENTALNE DOKTRINE RASUDNE SNAGE (ILI ANALITIKE NAELA) O shematizmu istih razumskih pojmova 16
- inae, pojmovi moraju sadravati predodbu predmeta (biti istovsrni s njom); ali isti razumski pojmovi nisu istovrsni sa zorovma (npr. nigdje si ne predoavamo kauzalitet, niti kvantitetu). Kako je onda mogua supsumcija pojava pod kategorije? Mora postojati neto tree, koje je ''s jedne strane istovrsno s pojavom, a s druge s kategorijom'' (s jedne strane osjetilna, a s druge intelektualna) to je transcendentalna shema. Jedna od takvih je vrijeme (ono je i intelektualno i osjetilno) - uvjet osjetilnosti (formalni i isti) pod kojim se kategorija moe primijeniti na osjetilnost je shema. Postupak razuma kojim se to ini je shematizam istog razuma. - shema je ta po kojoj pomiljam neki pojam, a ne slika (jer, ne mogu dobiti sliku broja 100000, ali mogu shemu). Shema se ne moe svesti na sliku. - ''ista shema veliine (kvantitete) kao razumskog pojma je broj'' - realitet (kao isti razumski pojam) = ono to odgovara osjetu (vano za ontologiju!); ono ega nema u vremenu (jer vrijeme je forma zrenja) = nita - vrijeme je trajno i nepromjenjivo, ne mijenja se ono, nego promjena u predmetu (prema toj promjeni se odreuje slijed odnosno istovremenost pojava). - shema uzroka i kauzaliteta = neko realno na koje slijedi neto drugo - shema mogunosti = odreenje neke stvari u bilo kojem vremenu - shema zbilje = opstojnost neke stvari u odreeno vrijeme - shema nunosti = opstojnost neke stvari u svako vrijeme - sheme su, oito je, vremenska odreenja. One su jedinstvo raznolikosti zrenja u unutranjem osjetilu, zato su dane transcendentalno. Dakle, sheme istih razumskih pojmova su jedino to istim razumskim pojmovima daje neki odnos prema objektima. I tako kategorije imaju empirijsku primjenu. Shema ipak ograniava kategorije samo na predmete u empiriji, i zato je shema tek fenomenon - supstancija = uhvaena u nepromjenjivosti (kao da je nepromjenjiva u vremenu) DRUGO POGLAVLJE TRANSCENDENTALNE DOKTRINE RASUDNE SNAGE (ILI ANALITIKE NAELA) Sustav svih naela istog razuma - pokazano je kako se isti pojmovi (kao sintetiki sudovi) spajaju s empirijom, sad valja vidjeti kako su meusobno povezani. To se moe na temelju tablice kategorija - naela a priori u sebi sadre osnove drugih sudova, to su najvie i najopenitije spoznaje. To su naela samo iz transcendentalne logike, ne i iz estetike - bit e rijei i o analitikim sudovima, da ih se ne pobrka sa sintetikima Prvi odsjek sustava naela istog razuma O najviem naelu svih analitikih sudova - prvo naelo svakog suda, ''iako negativno'', je da sam sebi ne proturijei to je princip neproturjeja. On sintetikim sudovima nita ne pomae (jer za njih je potrebno i da istina odgovara objektu), no kod analitikih sudova, jer istina analitikih sudova se spoznaje upravo prema naelu neproturjeja. Dovoljno je dakle znati ovo najvie naelo analitikih sudova (naelo neproturjeja), i znati da nita ne moe proturijeiti ovom naelo a da ne bude uniteno, stoga i sintetiki sudovi moraju paziti na ovo naelo. To naelo se nekad izraava drugim naelom koje je po Kantovom miljenju nepotrbeno: ''nemogue je da neto jest i nije'' ono je nepotrebno jer je tu umijeano vrijeme, pa se mora vremenski objanjavati da je nemogue da istovremeno jedna stvar
17
jest i nije. Zato naelo neproturjeja treba redefinirati tako da glasi: ''nijednoj stvari ne pripada predikat koji joj proturijei'' Drugi odsjek sustava naela istog razuma O najviem naelu svih sintetikih sudova - ono to apriornim spoznajama daje objektivnost je mogunost iskustva. Sintetikih sudova nema bez iskustva. Zato, najvie naelo sintetikih sudova je: ''svi predmeti su pod nunim uvjetima sintetikog jedinstva raznolikosti zrenja unutar mogueg iskustva''. Iz toga, za nas, uvjeti iskustva su uvjeti predmeta iskustva, i stoga objektivni sintetiki a priori Trei odsjek sustava naela istog razuma Sistematini prikaz svih njegovih sintetinih naela - isti razum postavlja naela (postojanje naela njemu zahvaljujemo). Po tim pravilima pojavama ''pripada spoznaja predmeta koji im odgovara''. Pravila razuma su temelj i prirodnim zakonima, jer pravila razuma primjenjuju prirodne zakone samo na posebne sluajeve - tablica kategorija daje ''prirodan naputak'' za tablicu naela (naela = pravila objektivne primjene kategorija). Tablica naela istog razuma: 1. Aksiomi (aksiomi zrenja) 2. Anticipacije (anticipacije opaanja) 3. Analogije (analogije iskustva) 4. Postulati (postulati empirijskog miljenja uope) - ini se da naelima odgovaraju kategorije (aksiomima kvantiteta, anticipacijama kvaliteta, analogijama relacija i postulatima modalitet); prva dva naela (aksiomi i anticipacije) su matematika, a druga dva (analogije i postulati) su (fiziki) dinamika naela 1. O AKSIOMIMA ZRENJA Naelo istoga razuma: sve su pojave prema svom zoru ekstenzivne veliine - sintetiko jedinstvo raznolikoga mogue je samo pomou veliine (bez pojma veliine se ne moe pomiljati), ''i to ekstenzivne veliine'' 2. ANTICIPACIJA OPAANJA Naelo koje anticipira sva opaanja: u svim pojavama osjet ima i ono realno, to osjetu odgovara na predmetu intenzivnu veliinu - svaki objekt opaanja mora imati intenzivnu veliinu, tj. ''neki stupanj utjecaja na osjetilo''. Anticipacija = svaka spoznaja kojom mogu a priori odrediti neku empirijsku istinu. No, svaki predmet ima neto to se nikako ne moe spoznati a priori, a to je osjet. Ali veliinu i oblik se moe anticipirati. Ne moe se anticipirati materija iskustva, nego forma. Empirijskoj zamjedbi osjeta odgovara realitet; nedostatak realiteta je negacija - tako su sve pojave po zoru ekstenzivne, a po opaanju (po samom realitetu) intenzivne veliine. Ipak, u nedostatku empirije kod Kantovih istih pojmova, ne moemo nita govoriti o prirodnim znanostima. Potpun nedostatak realnoga u osjetilu je nemogu - ostaje pitanje: ''kako razum moe a priori davati sintetike izjave o pojavama i kako ih moe anticipirati ak u onome to je samo empirijski?''
18
3. ANALOGIJE ISKUSTVA Naelo analogija iskustva: sve pojave, s obzirom na svoju apriornost, pod pravilima odreenja svog meusobnog odnosa u vremenu - ''iskustvo je empirijska spoznaja, tj. spoznaja koja pomou opaanja odreuje objekt''. No, u iskustvu se opaanja sastaju samo sluajno, a nunost njihove povezanosti nije dana mi je postavljamo u vremenu (u vremenu su iskustva povezana). Tri modusa vremena po kojima se postavljaju analogije su trajnost, slijed i istodobnost. Inae, sva opaanja imaju sintetiko jedinstvo s obzirom na vrijeme uope (bez obzira na modus) A. PRVA ANALOGIJA Naelo trajnosti: sve pojave sadre ono trajno (supstanciju) kao sam predmet, i ono promjenjivo kao jednostavno odreenje predmeta, tj. kao nain na koji predmet egzistira Dokaz ove prve analogije: sve pojave su u vremenu, i to na dva naina postoje u vremenu: istodobno (vremenski opseg) ili jedna za drugom (vremenski red) - to su simultanitet i sukcesija, jedini odnosi u vremenu. Trajnost samo pokazuje vremenitost svake pojedine pojave. Promjena se ne dogaa samom vrmeenu, nego pojavama u vremenu. Trebamo promatrati ono trajno da bismo uope imali ikakav vremenski odnos prema ostalom, a to trajno treba promatrati u samim pojavama to trajno je sam predmet, supstancija (inae se smatralo da je supstancija trajna, a akcidencija se mijenja). No to da supstancija traje, to je tautologija. Materija ne propada iz niega ne moe nastati neto, to je varijanta ovog naela trajnosti. Naini na koje supstancija egzistira su akcidencije. - ne mijenja se predmet, nego je upravo predmet trajan, a mijenjaju se naini na koji on egzistira! To znai promjena. Nastajanje i nestajanje moe biti samo na neem trajnom. B. DRUGA ANALOGIJA Naelo proizvoenja: sve to se zbiva/poinje biti pretpostavlja neto na to slijedi prema nekome pravilu - ne moe se dogoditi da nepostojanje supstancije postane postojanje supstancije; promjena je jedino promjena odreenja supstancije, a ne promjena same supstancije. - no, sintetiko jedinstvo prethodeeg i slijedeeg u vremenu moe biti samo isti pojam: pojam uzroka i posljedice. Kad razumijevam slijed pojava, razumijevam ga kao slijed prema nekom pravilu; a uvjet za to pravilo mora postojati ranije. Po tom pravilu tek stvaramo pojam uzroka. Stoga to je taj pojam izveden iz istog uma, on je deduktivan i siguran, a ne induktivan kao to bi bio da je izveden iz empirije. To je ''neophodan zakon empirijske predodbe''. ''Za svako iskustvo i njegovu mogunost potreban je razum''. Jedini kriterij za kauzalitet, jedini kriterij da neto bude uzrok, je vremenski slijed. - gdje postoji djelovanje, postoji i sila, a time i supstancija. Nastanak = promjena iz nepostojanja nekog stanja u postojanje tog stanja. Ali kako se to ne odnosi na supstanciju, nego na njeno stanje, onda to ustvari nije nastanak, nego samo promjena. C. TREA ANALOGIJA Naelo zajednitva: sve supstancije, ukoliko su istodobno, stoje u potpunom zajednitvu (tj. u uzajamnom djelovanju jednih prema drugima) - istodobnost = egizstencija raznolikog u istom vremenu. ''Zajedniko djelovanje stvari je i uvjet mogunosti stvari kao predmeta iskustva'' - sve pojave su u jednoj prirodi, u jedinstvu iskustva. A empirijski zakoni te prirode se nalaze samo pomou iskustva, ali i samo po pravilima koja omoguuju to iskustvo! 19
4. POSTULATI EMPIRIJSKOG MILJENJA UOPE 1. Ono to se slae s formalnim uvjetima iskustva (prema zrenju i pojmovima), to je mogue. 2. Ono to je u svezi s materijalnim uvjetima iskustva (osjeta), to je zbiljsko 3. Ono ija je veza sa zbiljskim odreena prema opim uvjetima iskustva, to je nuno (za ontologiju vano: definicije mogueg, zbiljskog i nunog). Ako je neki pojam nuan, mogu ili zbiljski, to nita ne proiruje odreenje tog pojma kao predmeta, nego samo u njegovu odnosu prema razumu. Svako iskustvo mora biti i mogue iskustvo, i zato se empirijsko opaanje mora poklapati s razumskim uvjetima mogunosti iskustva. Da bi neto bilo mogue, nije dosta samo da bude neproturjeno - zbiljnost nekog predmeta je izvjesna samo kad je pojam empirijski dan u opaanju, a nikako kad postoji tek pojam! Postojanje pojma pokazuje mogunost, ali ne i zbiljnost predmeta kojeg pojam oznaava! Suprotno, dakle zbiljnost postojanja bez empirije, eli dokazati idealizam POBIJANJE IDEALIZMA - idealizam je uenje da stvari u prostoru izvan nas nisu dokazive. Dva idealizma: Descartesov (''problematiki'') i Berkeleyev (''dogmatiki''). Dokaz protiv idealizma mora se zasnivati na tome da se pokae da o vanjskim stvarima imamo i iskustvo, a ne samo uobrazilju, a to se pak temelji na dokazu da je nae unutranje iskustvo mogue samo pod pretpostavkom vanjskog iskustva. Pouak: Sama, ali empirijski odreena, svijest mojeg vlastitog postojanja dokazuje postojanje predmeta u prostoru izvan mene. Dokaz: ''ja sam svjestan svoje opstojnosti kao odreene u vremenu'', a to pretpostavlja ''neto trajno u opaanju'', to ne mogu biti ja dakle, to da sam ja vremenit je mogue samo pomou neke stvari, a ne tek predodbe, izvan mene. Dakle, ''svijest o mojoj vlastitoj opstojnosti ujedno je neposredna svijest o opstojnosti drugih stvari izvan mene'' - nunost se ne moe spoznati samo pomou pojma, nego i pojmovno i empirijski. Nita na sviejtu nije slijepi sluaj, nego je bar hipotetika nunost (razumljiva barem kao nunost iz svojih uzroka). - mogunost neke stvari ne moemo spoznati samo na osnovu kategorija, nego za to uvijek treba postojati i neki zor. Od samih kategorija ne mogu se stvoriti sintetiki sudovi kategorije su samo misaone forme, a ne spoznaje. Da bi se dokazao objektivni realitet kategorija, potrebni su ne tek zorovi, ve vanjski zorovi. Za zajednitvo svih vanjskih stvari dovoljan nam je prostor (kao vanjski zor) - sva naela istog razuma su naela tek mogunosti iskustva, a naela istog razuma se samo na iskustvo i odnose. TREE POGLAVLJE Transcendentalne doktrine rasudne snage (analitike naela): O razlogu razlikovanja svih predmeta uope u phaenomena i noumena - zakljuak je bio da sve to razum dobija od samoga sebe (a ne od iskustva) moe se ipak samo iskustveno upotrijebiti. Ta razumska pravila su a priori istinita, ali treba vidjeti to se korisno da izvui iz toga: a to je da razum odredi granice svoje upotrebe, i da shvati to lei unutar dosega razuma (njega samog), a to izvan. Obmana upravo slijedi iz toga to razum prelazi u podruje koje nije njegovo. Razum svako svoje 20
naelo, svaki svoj pojam, moe upotrijebiti samo empirijski, a ne apriorno. Transcendentalna upotreba naela i pojmova se odnosi na stvari same o sebi, a empirijska upotreba naela i pojmova odnosi se na pojave (tj. predmete mogueg iskustva). Mogua je samo empirijska upotreba, tvrdi Kant, jer pojmu mora odgovarati predmet, inae pojam nema smisla. Svi pojmovi se odnose samo na mogue empirijske zorove (iako sami pojmovi sadravaju uope mogunost iskustva)! Sve to izvlaimo iz tablice kategorija primjenjivo je samo u empiriji. Pojma ima transcendentalno, ali stvari ne. Samo pomou osjetilnosti pojam se moe odnositi na stvari. - kategorije se ne moe definirati (a da se ne vrti u krugu). isti razumski pojmovi ''ne mogu se nikada upotrijebiti transcendentalno, nego uvijek samo empirijski''. Rezultat transcendentalne analitike: razum a priori nikad ne moe nita vie nego anticipirati formu mogueg iskustva; a predmeti nam mogu biti dani jedino unutar osjetilnosti. Stoga i ontologija mora prestati umiljati da daje sintetiku spoznaju, i ograniiti se na analizu istog razuma (za ontologiju!!) - ''miljenje = radnja kojom se dani zor odnosi na neki predmet''; ''izvan podruja mogueg iskustva uope ne moe biti sintetikih naela a priori''. - pojave koje se po kategorijama pomiljaju kao predmeti = fenomena (fenomenon, jednina); stvari koje su iskljuivo predmet razuma, ali se mogu pridati nekom (''premda neosjetilnom'') zoru = noumena (noumenon, jednina). Ovo je ujedno podjela svijeta na osjetilni (fenomenalni) i razumski (noumenalni) svijet. Osjetila nam predstavljaju stvari onako kako se pojavljuju, a te stvari onda moraju biti neto to ima ''objektivni realitet'', neto o sebi to je predmet razuma. Dakle, ovim ''svijetom u naem duhu'' bi se razum mogao bolje pozabaviti nego osjetila. To neto ime se bavi razum, a ne osjetila, je ''transcendentalni objekt'' (''pojam o neemu uope''). Otkud uope ta misao o stvari o sebi? Pa zato to ovjeku osjetila ne daju nita o stvari osim pojave; ali, da bi se dolo do noumenona, nije dovoljno osloboditi se misaonog zrenja, nego je potrebno i prihvatiti drugu vrst zrenja - kategorije idu dalje od zrenja, jer pomiljaju predmet uope, iako ne u osjetilnosti. Noumenon ne treba pomiljati kao predmet osjetila, nego kao stvar o sebi. No ba zato to isti pojmovi ne znae nita bez zora, razdioba fenomenon-noumenon i osjetilni svijet-razumski svijet nije sasvim opravdana (prije podjela na osjetilne i razumske pojmove). Osjetilnost prikazuje predmete kako se pojavljuju, a razum kakvi jesu (ovo drugo je u empirijskom znaenju, ne apriornom ali to nam uvijek ostaje nepoznato, jer je nemogue pomou istog razuma ita rei o stvarima o sebi) Dodatak: O amfiboliji refleksivnih pojmova (uglavnom preskoeno) - ovdje Kant manje-vie udara po Leibnizu - to pripada ili proturjei pojmu openito, to pripada ili proturjei onom posebnom sadranom pod pojmom); ali iz toga ne slijedi da ono to nije sadrano u opem nije ni u posebnom, a na tome se zasniva Leibnizova filozofija - kritika istog razuma ostaje u domeni iskljuivo onih predmeta koji mogu biti dani kao pojave; o onima izvan toga se ni teorijski ne moe raspravljati - pojmovi sve, mnogo i jedno imaju suprotstavljeni im pojam: nita. Postoje 4 naina nita nita kao:
21
1. prazan pojam bez predmeta (ens rationis (pojam bez ieg to pod njim zamiljamo)) 2. prazan predmet pojma (negacija nekog predmeta (lienost, rekao bi Aristotel: npr. pojam ''nepostojee'')) 3. prazan zor bez predmeta (ens imaginarium (zamiljeni predmet, npr. vukodlak)) 4. prazan predmet bez pojma (predmet pojma koji sebi proturijei, npr. okrugli trokut) DRUGI DIO TRANSCENDENTALNE LOGIKE: TRANSCENDENTALNA DIJALEKTIKA UVOD 1. O TRANSCENDENTALNOM PRIVIDU - dijalektika = logika privida. Privid nije isto to i pojava! Istina ili privid nisu u promatranom predmetu (pojavi), nego u pomiljenom predmetu i zato se ne moe rei da se osjetila varaju, jer osjetila ne sude razum sudi - privid nastaje zbog ''neprimijeenog utjecaja osjetila na razum'', jer se ''subjektivni razlozi stapaju s objektivnim razlozima''. No, to se tie dijalektike, ne zanima nas empirijski privid (npr. varka osjetila), nego transcendentalni privid, tj. krivo postavljena naela koja se ne mogu primijeniti na empiriju - imanentna naela = ona naela koja se dre u granicama mogueg iskustva (dakle, koja ne vode u dijalektiki privid); transcendentna naela = ona naela koja prelaze granice mogueg iskustva (pazi, transcendentna, tj. vaniskustvena, a ne transcendentalna/prediskustvena). Logiki privid nastaje kad se ne slijede logika pravila - transcendentalna dijalektika otkriva privid transcendentnih sudova, to je ono to Kant namjerava uiniti 2. O ISTOME UMU KAO SIJELU TRANSCENDENTALNOG PRIVIDA A. O UMU UOPE - u spoznaji idemo od osjetila prema razumu, ali iznad razuma ''nita vie ne obrauje gradivo zrenja'' tu imamo najviu mo spoznavanja, um. Um ima 1. formalna logika pravila, kao i razum, i apstrahira od svakog sadraja spoznaje, i 2. on neka naela ne posuuje ni od osjetila ni od razuma i na temelju tih drugih sam (um) stvara pojmove. Prva (1.) mo spoznavanja je logika, druga (2.) je transcendentalna - razum = mo pravila; um = mo naela (razum je analitiki, um pak postavlja naela). Naela = ona spoznaja koja pomou pojmova u opemu spoznaje posebno (naela su ono ope pomou ega se spoznaje svako posebno). Sve to je u donjoj premisi spoznaje se na osnovi gornje premise prema naelu (npr. svi ljudi su dvonoci, dakle i neki ljdui su dvonoci). Ta opa spoznaja od koje se kree moe posluiti uvijek kao gornja premisa, i stoga se takve ope spoznaje koje su opi sudovi a priori mogu zvati naelima. Ona ne proizlaze samo iz razuma, nego i iz zrenja (primjerice zato to se sud ''sve to postoji ima uzrok'' ne moe izvesti iz istog pojma, bez zrenja). - razum je mo jedinstva pojava prema pravilima, a um je mo jedinstva razumskih pravila pod naelima (um supsumira razum, razumska pravila stoje pod umskim
22
naelima). Um se stoga ne odnosi prvo na iskustvo, nego na razum i um razumu i njegovim razliitim spoznajama daje jedinstvo B. O LOGIKOJ UPOTREBI UMA - postoji neposredna spoznaja i zakljuivanje (ve vieno kod Lockea (mislim) i kod Descartesa: intuicija i dedukcija). Kako stalno zakljuujemo, te dvije vrste spoznavanja nam se mijeaju, pa nam se nekad ini da neposredno opaamo ono to ustvari zakljuujemo. Kad posljedica direktno slijedi iz premise, onda je to direktan zakljuak; kad je potreban trei sud izmeu, to je indirektan zakljuak. Primjer za prvi (direktni) je: 1. Svi ljudi su smrtni; 2. Dakle, neki ljudi su smrtni. Primjer za drugi (indirektni) je: 1. Svi ljudi su smrtni; 2. Svi znanstvenici su ljudi; 3. Dakle, svi znanstvenici su smrtni - um tei veliku razliitost razumskih spoznaja svesti na to manji broj naela, i stoga postii to vee jedinstvo C. O ISTOJ UPOTREBI UMA - um zahtijeva da se razliitost pravila dovede u sklad, tj. u jedinstvenost naela. Um se ne odnosi na zorove, nego na pojmove i sudove; tek posredno se um odnosi na zorove - spoznaja razuma je uvjetovana, a um trai ono neuvjetovano to tvori jedinstvo razumske spoznaje. To neuvjetovano daje sintetika naela a priori, i to je ono od uma. Ovo najvie naelo istog uma (neuvjetovano supsumira sve (razumski) uvjetovano) je a priori, i sva naela koja iz toga proizlaze su transcendentna, jer se nikad ne mogu staviti u empirijsku upotrebu. To neuvjetovano ustvari je izvan empirije. U transcendentalnoj dijalektici valja vidjeti moe li se uvjetovano protegnuti do neuvjetovanog (valjda, moe li ono u iskustvu odgovoriti na pitanja koja lee izvan iskustva) - transcendentalna dijalektika se dijeli na prvi dio o transcendentnim pojmovima i drugi dio o transcendentnim dijalektikim umskim zakljucima PRVA KNJIGA TRANSCENDENTALNE DIJALEKTIKE O pojmovima istoga uma - umski pojam se ne ograniava unutar iskustva, nego je iskustvo tek dio spoznaje na koju se umski pojmovi odnose. Umski pojmovi odnose se na ono neuvjetovano, na neto pod to svako iskustvo potpada. No postoje umski pojmovi koji se mogu primijeniti (ispravno) na stvarnost, i postoje sofistiki pojmovi - pojmovi istog uma = transcendentalne ideje (kao to razumski pojmovi = kategorije) Prvi odsjek transcendentalne dijalektike (1) O idejama uope - ideja kod Platona, neto to se nikad ne moe posuditi od osjetila, nego ak nadmauje pojmove razuma. Ideje za Platona su praslike samih stvari, a ne kao kategorije tek pojmovi koji slue za razumijevanje iskustva. Um se die do spoznaja koja idu dalje od iskustva). Svaka praivlnost u kozmosu mogua je samo prema Platonovoj ideji Drugi odsjek transcendentalne dijalektike (1) O transcendentalnim idejama - forma umskih zakljuaka (prema kategorijama primijenjenih na zor) stvara apriorne pojmove koji su isti umski pojmovi ili transcendentalne ideje. Takav transcendentalni umski pojam je pojam o totalitetu (openitosti, cjelokupnosti) uvjeta za neto uvjetovano. Naravno, samo ono neuvjetovano sadri totalitet uvjeta - apsolutno = shvaa se kao neto u stvarima po sebi, kao neto unutranje. Ono takoer vrijedi ''bez restrikcije'', ne-komparativno (ne-relativno). Transcendentalni umski 23
pojam se odnosi na apsolutni totalitet u sintezi uvjeta. Um tei sve razumske radnje ''obuhvatiti u jedno apsolutno cijelo''. Zato um nije ogranien samo na mogue iskustvo, nego je transcendentan. isti umski pojmovi su transcendentalne ideje (pomou tih ideja ne moe se odrediti nikakav objekt, ali pomau razumu u njegovoj proirenoj upotrebi). Um, kao mo odreene logike forme spoznaje, je mo zakljuivanja. Um sadri totalitet uvjeta, pa ak i ako je niz tih uvjeta beskonaan (te se ne moe obuhvatiti), jer i ako je beskonaan, to su sve istiniti uvjeti. Umska spoznaja je a priori odreena i nuna Trei odsjek transcendentalne dijalektike (1) Sustav transcendentalnih ideja - tri su vrste zakljuaka pomou kojih um prema naelima dolazi do spoznaja, u skladu s tri opa odnosa koje moe imati: odnos prema subjektu, te odnos prema objektu (kao prema pojavi ili kao prema predmetu miljenja) to su 1. odnos prema subjektu; 2. odnos prema raznolikosti objekta u pojavi i 3. odnos prema svim stvarima uope - isti pojmovi se bave sintetikim jedinstvom predodbi; pojmovi istog uma se bave neuvjetovanim sintetikim jedinstvom svih uvjeta uope. Zato transcendentalne ideje imaju 3 klase: prva sadri apsolutno (neuvjetovano) jedinstvo misaonog subjekta, druga apsolutno jedinstvo niza uvjeta pojave, a trea apsolutno jedinstvo uvjeta svih predmeta miljenja uope. Ovo prvo (misaoni subjekt) je predmet psihologije, skup svih pojava (svijet) kozmologije, a ono to je najvii uvjet svega (''bie svih bia'') teologije - to su sve predmeti transcendentalne nauke, u obliku apsolutnog jedinstva: o dui, o svijetu, o bogu. O tim transcendentalnim idejama nije mogua objektivna dedukcija (kao o kategorijama), kae Kant. Ta tri transcendentalna pojma su povezani, i to tako da se ide od ovjeka preko svijeta do boga DRUGA KNJIGA TRANSCENDENTALNE DIJALEKTIKE Prvo poglavlje (2. knjige), O dijalektikim zakljucima istoga uma - o predmetu transcendentalne ideje mi nemamo pojma, iako je taj predmet proizveden prema zakonima uma. Ipak pomou njih (umskih pojmova) moemo izvui neto emu pridajemo objektivni realitet, iako nema empirijsku upotrebu. To su sofistiki zakljuci, ali njih se ne moe osloboditi ni najvei mudrac. Dijalektiki zakljuak o subjektu je paralogizam istog uma; dijalektiki zakljuak o nizu uvjeta za danu pojavu (koji su pojmovi koji sami sebi proturijee) je antinomija istog uma; konano, zakljuak o apsolutnom sintetikom jedinstvu svih uvjeta je ideal istog uma 1. POGLAVLJE O PARALOGIZMIMA ISTOG UMA - transcendentalni paralogizam je i transc. greka, greka u formalnom zakljuivanju - ja mislim stav koji pripada racionalnoj psihologiji; ovo ja je dua predmet vanjskih osjetila, pak, je tijelo - ovo je racionalna nauka o dui (ego cogito), a ne empirijska (jasno je zato); im pridolazi neki osjet, odmah se ovo pretvara u empirijsko, a ne racionalno istraivanje. Racionalna nauka o dui kae: 1. Dua je supstancija (egzistira kao supstancija); 2. Po kvaliteti je jednostavna; 3. Po vremenima u kojima egzistira je jedinstvena (a ne mnotvo); 4. u odnosu je prema moguim predmetima u prostoru (to e se kasnije razumjeti, pie sam Kant); dua je, po ovome, imaterijalna, inkoruptibilna (jer je jednostavna), ona je personalitet i sve skupa pomijeano daje njen spiritualitet. I na koncu ima imortabilitet. 24
- sud ''ja mislim'' ne govori da ima neko opaanje, nego mogunost da sebe vidi. ''Sud ''ja mislim'' sadrava formu svakog razumskog suda uope'', on je ''vehikl'' (pokreta?) svih kategorija i stoga svi zakljuci iz tog suda, ukljuujui kategorije, ukljuuju samo transcendentalnu upotrebu razuma, bez ikakve primjese iskustva! Prvi paralogizam supstancijaliteta: Ja sam apsolutni subjekt svih svojih sudova, a apsolutni subjekt naih sudova je supstancija, dakle ja kao misaono bie sam supstancija Kritika prvog paralogizma: ako sam ja supstancija, morao bih moi zakljuiti da nastajem i propadam (kao i druge supstancije), inae se ne mogu smatrati supstancijom. Nemamo neko iskustvo (u sudu ''ja mislim'') koje bi dalo trajnost prema kojoj bi se odredila supstancija ja nije stalan i trajan zor. Ne moe biti ''Ja je supstancija'' Drugi paralogizam: Stvar ija se radnja ne moe smatrati konkurencijom mnogih djelatnih stvari je jednostavna; a dua je takva stvar; dakle, dua je jednostavna. Kritika drugog paralogizma: paralogizam oito tvrdi da mnoge predodbe moraju biti u apsolutnom jedinstvu subjekta, da bi sainjavale misao. No to ne stoji. ovjek uvijek sebe postavlja kao misaono bie kad si eli razjasniti misao, i zato mu se ini da to mora biti neko jedinstvo no to je subjektivni uvjet: mi si ne moemo predoiti misaono bie bez jedinstva (jer 'ja' je jedino misaono bie koje si predoavamo). Tvrdnja ''ja sam jednostavna supstancija'' nam nita ne govori o objektu, niti mi govori ita o meni samome kao o predmetu iskustva! Trei paralogizam: Ono to je svjesno identiteta samog sebe u razliitim vremenima je persona; dua je svjesna toga; dakle, dua je persona Kritika treeg paralogizma: ja sebe vidim kao neto trajno kad promatram vanjske stvari; no kad sam sebe promatram, ne vidim tu trajnost sebe u vremenu. A kako osobnost (personalitet) ne slijedi iz toga to promatram vanjske predmet, nego kad promatram (ne-trajnog) sebe, tako ni dua ne moe imati personalitet etvrti paralogizam i krtika etvrtog paralogizma: uglavnom preskoeno, osim definicije idealizma i dualizma. Idealizam = sumnja u opstojnost predmeta vanjskih osjetila; ali ne tek poricanje postojanja vanjskih predmeta, nego i poricanje da se postojanje vanjskih predmeta spoznaje vanjskim osjetilima (dakle, tvrde da se iskustvom ne moe spoznati postojanje vanjskih predmeta, nego razumom (to je zajebana pozicija, i oni ne mogu dokazati svoje tvrdnje. Jebiga, ima i gorih stvari u ivotu)); dualizam = mogue je tvrditi sigurnost vanjskih predmeta (predmeta vanjskih osjetila) pomou osjetila SUMA ISTE NAUKE O DUI (PREMA OVIM PARALOGIZMIMA) - u nauci o dui ne da se nita sintetiki a priori spoznati. Naime zato to u dui nema nita postojano, nema predmeta koji bi se mogao odrediti (samo mijena). Racionalnu psihologiju moemo kao znanost odbaciti, jer ''nadilazi sve snage ljudskog uma'' - ostalo je preskoeno (ali samo do kraja odlomka sa zvjezdicama, pazi!; poslije se nastavlja). Privid nastaje zato to se ''subjektivni uvjet miljenja smatra spoznajom objekta'' (ovo je bila samo objekcija, odmah je opet preskoeno sve do samog kraja:) - dua spoznaje o sebi (ali samo na temelju umskih sofizama) bezuvjetno jedinstvo: 1. odnosa (dua nije inherentna, nego subzistentna); 2. kvaliteta (dua nije ''realno cijelo'', nego jednostavna); 3. mnotva u vremenu (dua nije razliita u razliitim vremenima, nego u svim vremenima jedan te isti subjekt); 4. opstojnosti u prostoru (dua nije svijest 25
o mnogim stvarima izvan sebe, nego samo opstojnost sebe same (tu oito ide protiv Descartesa), a sve ostale stvari su joj samo predodbe). Sve ove tvrdnje due same o sebi su tvrdnje istog uma (neempirijske, samo na iskustvu zasnovane) i idu dalje od mogueg iskustva Drugo poglavlje (2. knjige Transcendentalne dijalektike) DRUGO POGLAVLJE ANTINOMIJA ISTOG UMA - prva vrsta proturjeja su bili subjektivni uvjeti (o dui), koji su iskazivani kategorikim umskim zakljucima; sad slijedi druga vrsta s hipotetikim zakljucima koju zanima objektivna sinteza pojava (o svijetu) no i taj kozmologijski dio pun je proturjeja. No, ovo nisu paralogizmi, ve antinomije (proturjeja zakona) istog uma i u njih se um sam zaplie, a nije mu potrebno ''postavljati zamke'' Prvi odsjek (antinomije istog uma): Sustav kozmologijskih ideja - samo iz razuma mogu proizii isti pojmovi, dakle um ne proizvodi nikakve pojmove, nego samo oslobaa razumske pojmove od ogranienja mogueg iskustva. Transcendentalne ideje nisu nita drugo doli do neuvjetovanoga proirene kategorije. - prema tablici kategorija K. eli odrediti tablicu ideja. Prvo odreuje vrijeme i prostor: vrijeme je po sebi niz, a prostor je agregat, a ne niz. Realitet u prostoru, tj. materija, je neto uvjetovano - 4 kozmologijske ideje prema 4 kategorije: 1. Apsolutna potpunost sloenosti (neke cjeline svih pojava) 2. Apsolutna potpunost diobe (neke cjeline u pojavi) 3. Apsolutna potpunost nastajanja (neke pojave uope) 4. Apsolutna potpunost ovisnosti opstojnosti (promjenjive u pojavi) - u ove 4 ideje radi se o apsolutnom totalitetu pojava, tj. apsolutnom totalitetu njihovih uvjeta; um u svemu tome trai ono neuvjetovano, a to se nalazi u ''apsolutnom totalitetu niza uvjeta''; sad, ostaje problem moe li se tu potpunost osjetilno zahvatiti - neuvjetovano = nuno; uvjetovano = sluajno; uzrok = uvjet onome to se zbiva; sloboda = neuvjetovani kauzalitet uzroka Drugi odsjek: Antitetika istog uma - tetika = skup dogmatinih tvrdnji; antitetika = ne toj tetikoj tvrdnji suprotstavljena tvrdnja, nego proturjee dvije dogmatine tvrdnje. Transcendentalna antitetika prouava antinomije istog uma (ali ne sve, valjda su neke i paralogizmi?!) i njenih uzroka i posljedica - ''ako mi svoj um upotrijebimo ne samo za primjenu razumskih naela na predmete iskustva, nego ako ga (um) protegnemo preko granica iskustva...'' - zato se dijalektika istog uma pita: 1. koja naela uma su antinomina?; 2. koji su uzroci antinomije?; 3. ima li usprkos tom proturjeju neki siguran put? - ini se da Kant eli pokazati nemogunost dokazivanja i teze i antiteze (zato to obje govore o onom to prekorauje granice iskustva) PRVA ANTINOMIJA 1. Teza: svijet ima poetak u vremenu, a takoer je i prostorno ogranien 2. Antiteza: svijet nema poetak (vremenski) ni granice (prostorno), nego je vremenski i prostorno neogranien 1. Dokaz teze kad bi svijet bio bez vremenskog poetka, tad bi do sadanjeg trenutka protekla vjenost. Ali bit vjenosti je upravo u tome da se ne prekida, a ovdje (u 26
sadanjem trenutku) se prekinula. Dakle, nuno je da svijet ima poetak, i da nije beskonaan. Nadalje, kad bi sviejt bio prostorno bezgranian, on ne bi bio obuhvativ kao cjelina (jer cjelina nuno trai granice). Stoga, bezgranini svijet ne moe istovremeno biti dan (obuhvaen) kao cjelina, nego samo ogranieni svijet 2. Dokaz antiteze kad bi svijet imao poetak, njemu bi prethodilo vrijeme u kojem nema niega, to je prazno vrijeme. No, u takvom praznom vremenu nita ne moe nastati. Dakle, svijet ne moe imati poetak. Nadalje, ako je svijet pak prostorno ogranien, onda se on mora nalaziti u ''praznom prostoru koji nije ogranien''. No svijet je cjelina izvan koje nema niega, dakle svijet ne moe biti ogranien Primjedbe prvoj antinomiji - preskoeno, a za ovo i nebitno DRUGA ANTINOMIJA 1. Teza: Svaka sloena supstancija na svijetu sastoji se od jednostavnih dijelova i ne postoji uope nita osim jednostavnoga ili onoga to je od njega sloeno 2. Antiteza: Ni jedna stvar na svijetu se ne sastoji od jednostavnih dijelova i ne postoji uope nita jednostavno na svijetu 1. Dokaz teze: kad se sloene supstancije ne bi sastojale od jednostavnih dijelova, tad u mislima ne bismo mogli ukinuti svaku sloenost a da preostane neki jednostavan dio (nego bi preostalo nita). Zato mora biti ili nemogue da se u mislima ukine sloenost, ili mora postojati jednostavno. Ovo prvo je nemogue, dakle postoji ono jednostavno. Prema tome su takoer sve stvari na sviejtu jednostavna bia 2. Dokaz antiteze: Uzmimo da se sloena stvar sastoji od jednostavnih dijelova. Svaka sloenost je mogua samo u prostoru, to znai da bi se sam prostor trebao sastojati od onoliko dijelova od koliko se sastoji sloena supstancija. Znai svaki dio sloenog zauzima jedan prostor, a kako su najmanji dijelovi sloenoga jednostavni, to znai da ono jednostavno zauzima jedan prostor. No sve to zaprema prostor ima neku raznolikost, dakle sloenost tako da nema onog jednostavnog. Drugi dio je da se opstojnost jednostavnoga nikad nije vidjelo, te da jednostavno postoji samo kao ideja. U moguem iskustvu nita ne moe biti dano kao potpuno jednostavan objekt! Primjedbe drugoj antinomiji - preskoeno TREA ANTINOMIJA 1. Teza: Kauzalitet zakona prirode nije jedini kauzalitet iz kojeg se izvode sve pojave na svijetu; nuno je da se prihvati jo i kauzalitet slobode da bi se objasnilo sve pojave svijeta 2. Antiteza: Nema slobode, nego se sve na svijetu dogaa prema zakonima prirode 1. Dokaz teze: ako nema nikakvog kauzaliteta osim prirodnog, onda svaki dogaaj u prirodi ima svoj uzrok koji mu je prethodio u vremenu. U tom sluaju, tako se uvijek ide dalje u prolost, jer sve ima svoj uzrok, i prirodni kauzalitet nema potpunost niza uzroka! To stoga ne moe biti potpuni kauzalitet. Mora se moi prihvatiti neki drugi, spontani kauzalitet, a to je da neto samo od sebe zapone niz uzroka. 2. Dokaz antiteze: ako nema sloboda/spontanitet prethodi kauzalitetu u kojem su sadrani svi dogaaji svijeta, tad time ne poinje samo niz, nego se i odreuje cijeli niz,
27
cijeli kauzalitet. No, iz slobode ne bi trebao moi proizii kauzalitet. Dakle, nemamo nita osim prirode i njenih zakona. Primjedbe treoj antinomiji - preskoeno ETVRTA ANTINOMIJA 1. Teza: U svijetu ili izvan njega postoji njegov uzrok koji je nuno bie 2. Antiteza: Ni u svijetu ni izvan njega ne egzistira bie koje je nuno kao njegov uzrok 1. Dokaz teze: Svijet se sastoji od promjena, a svaka promjena ima svoj uvjet (koji joj prethodi i ''pod kojim je nuna''). No to znai da takav niz uvjeta mora imati neuvjetovani poetak, ono to je apsolutno nuno. Ali to neto ne moe stajati izvan svijeta. 2. Dokaz antiteze: ako je svijet nuan, onda mora postojati bezuvjetno nuan poetak (ali tad bi trebao biti bez uzroka, a to je nemogue; ako je taj niz uzroka bez poetka, to bi znailo da nema nuni poetak. Izvan svijeta pak ne moe biti uzrok, jer bi svojim djelovanjem pripadao vremenu, ali samim tim (to je vremenit) morao bi pripadati svijetu, a ne biti izvan njega Primjedbe treoj antinomiji - preskoeno Trei odsjek antinomije istog uma: O interesu uma kod ovog njegovog spora - ove kozmoloke ideje nemaju nikakav predmet u moguem iskustvu. Ipak, ''tok empirijske sinteze navodi um na njih (na te ideje)''. Ove ideje, postavljene u 4 antinomije, pravila empirije mogu samo uvjetno odrediti, a ''sofistike tvrdnje'' ele neuvjetovano tvrditi neto kozmoloko. To su preuzetnosti uma koji ''svoje podruje proiruje preko svake granice iskustva''. No, to su pitanja koja najvie interesiraju ljudski um (pitanja konane svrhe), kojima se znanost ne bavi, i koja bi kad bi bila rjeiva stavila filozofiju na pijedestal. - iako su ova pitanja nerjeiva, zanimljivo je vidjeti njihove praktine posljedice: kako se ovjek odnosi prema tim pitanjima, zato se pristaje uz tezu ili antitezu... - teza = dogmatizam; antiteza = empirizam - teza ili dogmatizam karakterizira: a) praktini interes (da svijet ima poetak, da je ''ja'' jednostavno, da sam ja slobodan, i da postoji neki bog. U tezama su ''temelji morala i religije''); b) spekulativni interes (koriste se transcendentalne ideje i pokuava se a priori obuhvatiti sve uvjete); c) popularitet (obinom razumu - antitezu ili empirizam karakterizira neto drugaije: ini se kao da empirizam nema interes za religiju i moral. No, empirizam se cijelo vrijeme dri razuma, i po njemu razum je ''uvijek na tlu mogueg iskustva''. On napada preuzetnost razuma, i ostaje u granicama iskustva; ali ini se da kod empirista iskustvo odreuje razum. No i empirizam govori vie od onoga to zna, ali empirizam ide prvo putem znanja, a dogmatizam prvo postavlja naela - ''ljudski um je po prirodi arhitektonian, tj. sve spoznaje promatra kao da pripadaju jednom sustavu''. Ta arhitektoninost odgovara umu, koji tei dovriti znanje, a ne empirizmu (tezi a ne antitezi) etvrti odsjek antinomije: O transcendentalnim zadacima istog uma ukoliko se upravo moraju moi rijeiti 28
- nemamo obaveze prema onome to ne moemo znati. No transcendentalna filozofija se postavlja kao da nema nerjeivih pitanja. Transcendentalna filozofija se bavi samo kozmologijskim pitanjima. Transcendentalna filozofija se bavi predmetima koji su nepoznati, ali ne i nemogui - um je zainteresiran za apsolutni totalitet, a apsolutni totalitet nam iskustvo ne moe dati - jo su dvije iste umske znanosti osim transcendentalne filozofije: matematika i listi moral - moda bi mogao postojati zbiljski predmet, ali koji moemo dohvatiti samo umom (idejom) - odakle te ideje u umu? Nigdje u iskustvu se ne nalazi predmet tih ideja. Shvaanje pojava u ''apsolutnoj cijelosti'' nikad nije mogue opaanjem. Nema rjeenja ovih stvari u iskustvu, ali ni ''dogmatiki'' Peti odsjek antinomije:Skeptina predodba kozmologijskih pitanja pomou sve etiri transcendentalne ideje - umjesto dogmatizma se stoga postavlja skeptiki nain. Antinomije se osnivaju na tome to su premalene ili prevelike za razum: npr. ako svijet ima poetak, to je premaleno za razum, a ako nema poetak, to je preveliko. Zato su ta pitanja neodgovoriva. I stoga sumnjamo u samu osnovu kozmologijskih pojmova, jer imamo ''prazan pojam o nainu kako nam je predmet kozmologijskih ideja dan'' esti odsjek antinomije: Transcendentalni idealizam kao klju za rjeenje kozmologijske dijalektike - transcendentalni idealizam: uenje koje tvrdi da iste pojave (transcendentalne) nemaju egzistenciju izvan naih misli, da pojave nisu stvari po sebi; transcendentalni realist e tvrditi da pojave jesu stvari o sebi. Transcendentalni idealizam tvrdi da stvari imaju realnu egzistenciju, ali prostor i vrijeme su samo forme opaanja tih stvari i ne postoje realno - ''pojava = realitet empirijske predodbe'', ali nita to bi bilo o sebi realno. - uzrok pojava ne moemo znati empirijski, ali moemo inteligibilno; i njega zovemo transcendentalnim objektom, koji je dan sam po sebi prije svakog iskustva; a pojave nisu dane po sebi, nego upravo po transcendentalnom objektu. Sedmi odsjek antinomije: Kritika odluka kozmologijskog spora uma sa samim sobom - antinomija istog uma je zasnovana na jednom argumentu: ako je dano uvjetovano, onda je dan i cijeli niz njegovih uvjeta. Predmeti osjetila su nam dani kao uvjetovani, dakle dan nam je i cijeli niz njihovih uvjeta. To je sofistiki argument i treba ga pobiti. - taj argument prvo poiva na regresu niza uvjeta (ako je dano uvjetovano, dan je uvjet, koji je opet uvjetovan svojim uvjetom, i tako u beskraj). Dan je cijeli niz uvjeta; ali problem je to su ovdje dane stvari kakve jesu, a ne vodi se rauna o tome kako ja te stvari mogu spoznati. Ja mogu ono to mi je sada dano empirijski spoznati, ali ne i uvjete. Dakle, predmeti osjetila nam jesu dani, ali ne sve ono to ih uvjetuje (iako ih pretpostavljamo). To je tipina greka uma, da pretpostavlja da su dani i svi uvjeti: zato 29
se ne moe sa sigurnou pretpostaviti apsolutni totalitet niza! Dakle, obje strane antinomije grijee i moraju se odbaciti. Jedna strana mora imati pravo, ali to se ne moe jasno dokazati ''prepirka je ni za to'' - Zenon kao neka vrst sofista tvrdi i A i ne-A; ali ako je time htio opovri obje pozicije, Kant mu to ne zamjera. Zato? Zato to Kant moe rei da je u sudu ''svijet je ili beskonaan ili konaan'' mogue da obje tvrdnje budu neistinite, zato to nisu kontradiktorne suprotnosti (kao to bi bile u sudu ''svijet je ili beskonaan ili nije konaan''). To je tek dijalektiko proturjeje, a ne kontradiktorno proturjeje - dakle, mogue je da ni teza ni antiteza u antinomiji nisu ispravne. No dodaje da se ta konanost/beskonanost svijeta gleda na dva razliita naina, valjda svijet kao pojava, i zato se dogaa ta greka - greke antinomija proizlaze iz toga to oni pojavnost uzimaju kao stvari po sebi Osmi odsjek antinomije: Regulativno naelo istog uma u pogledu kozmologijskih ideja - mi regres uvjetovanosti (da svaki uvjet ima svoj uvjet) je zapravo pravilo uma (ovdje je utjecaj Humea na Kanta, ini se) tek ''pravilo uma nalae regres'', a ''ne naelo mogunosti iskustva''. Upravo zato je to regulativno naelo uma, a ne neko apsolutno, kozmologijsko naelo - to pravilo istog uma ne govori to je objekt, nego kako treba napraviti empirijski regres da bismo dobili puni pojam objekta - dokle taj regres ide: in infinitum ili in indefinitum (u beskonano ili u neodredivo)? Deveti odsjek antinomije: O empirijskoj primjeni regulativnog naela uma u pogledu svih kozmologijskih ideja - apsolutni totalitet niza uvjeta je osnovan samo na transcendentalnoj upotrebi uma. Jedino umsko naelo pribavlja nam pravilo po kojem moemo nastaviti taj regres u beskonano, po kojem se nastavlja veliina mogueg iskustva - nikako se ne moe nai iskustvo za ono posve neuvjetovano. Svaki uvjet je empirijski saglediv. Ali ono do ega dolazim jest da se uvijek mora traiti dalji lan u nizu - oito, ne moemo nita rei o samom svijetu, nego samo o pravilu po kojem nam iskustvo daje svijet. - beskonaan regres se moe nai i u rastavljanju sloenosti svijeta na dijelove, ako se ne moe doi do posve jednostavnih dijelova. Npr. prostor je tako djeljiv do beskonanosti. A ako je prostor djeljiv do beskonanosti, onda je i tijelo, jer tijelo je prostorno/proteno (a ipak nema beskonano mnogo dijelova - ''razum ne doputa meu pojavama nikakav uvjet koji bi sam bio empirijski neuvjetovan'' - kozmoloki, sloboda znai da neto nastaje samo od sebe; a prirodni zakon znai da postoji kauzalitet prema prirodnom zakonu. Ovdje sloboda znai neto transcendentalno, to nije uzeto iz iskustva. Sloboda u praktinom smislu = sloboda ovjeka da se sam odreuje, bez prisile osjetilnih nagona. Kad ne bi bilo transcendentalne slobode, ne bi bilo ni praktike slobode, jer tad nita ne bi moglo poeti samo od sebe. - dakle, rjeenje pitanja slobode se nalazi u transcendentalnoj filozofiji.
30
- ''kad bi pojave bile same stvari o sebi, onda bi uvjeti s uvjetovanim uvijek kao lanovi pripadali jednom te istom nizu''. To je lo utjecaj ideje o apsolutnom realitetu pojava: ''ako su pojave = same stvari o sebi, onda se sloboda ne da spasiti'', jer u tom sluaju priroda je odredbeni uzrok svega - predmet osjetila ima ono inteligibilno (to nije tek pojava, nego pretpostavljamo stvar o sebi) i ono senzibilno (to je uinak pojave u osjetilnom svijetu). Zato taj predmet osjetila nema tek jedan kauzalitet, nego postoji empirijski pojam kauzaliteta i intelektualni pojam kauzaliteta. Tako postoji intelektualni karakter kauzaliteta (karakter stvari po sebi) i empirijski karakter kauzaliteta (karakter pojave) - dakle, ovaj inteligibilni kauzalitet ne stoji ni pod kakvim vremenom (jer vrijeme odreuje samo pojave, a ne stvari po sebi). Dakle, taj kauzalitet ne stoji u nizu empirijskih uvjeta. Stoga, taj inteligibilni karakter kauzaliteta mora se ''proglasiti slobodnim od sveg utjecaja osjetilnosti i odreivanja pomou pojava'' on je stoga slobodan od svake prirodne nunosti koju nalazimo u osjetilnom svijetu, i on svoja djelovanja poinje sam od sebe! Zbog toga moemo imati i slobodu i prirodu, i to bez proturjeja! - ukratko, kauzalitet pojava nam ne doputa apsolutni totalitet. Kad zakljuujemo na uvjete uvjetovanog po pojavama, ostajemo samo u granicama mogueg iskustva. Meutim, nije li mogue da postoji i inteligibilni kauzalitet, uzrok koji nije ujedno i pojava - fenomenon sadri empirijski kauzalitet, a noumenon inteligibilni kauzalitet. Noumenon je u transcendentalnom subjektu koji nam je ''empirijski nepoznat'' - inteligibilni karakter je ''transcendentalni uzok empirijskoga''. ovjek sebe ne spoznaje samo empirijski, nego i drugim dojmovima koji su posve vanosjetilni. ovjek je dakle sebi i fenomen (tim se bavi razum) i inteligibilni predmet (tim se bavi um). Da um ima kauzalitet, to je oito po imperativima (''treba da'', Sollen) razum se bavi samo onim to jest, a um onim to bi trebalo biti. Um stoga moe proglasiti nunima one stvari koje se jo nisu dogodile, ak i one koje se moda nee ni dogoditi. Tu Kant ulazi u praksu. - djeluje li um slobodno?, to je vano pitanje. isti um nije podvrgnut formi vremena, kauzalitet uma ne poinje u vremenu da bi proizveo posljedicu. Um je trajni uvjet svih ovjekovih hotiminih djelovanja (volje) sam um nije pojava, i zato ne spada pod kauzalitet prirode (niti njegov kauzalitet ima vremenski slijed). Tako se nekog zloinca ne kanjava zbog empirijskih uvjeta koji su potaknuli njegovo djelovanje (loeg drutva, loeg odgoja...), nego zbog kauzaliteta uma. Um odreuje, ali nije odreen. Dakle, moe se doi do inteligibilnog uzroka, ali ne i izvan inteligibilnog uzroka. - oito, sloboda se ne moe empirijski odrediti. Ona nije uvjetovana u pojavi, ali moe uvjetovati neto u pojavi - sad nastupa pitanje o egzistenciji nunog bia; treba doi do neuvjetovane supstancije. No, ''ne moe biti neuvjetovanog lana ija bi egzistencija bila nuna'', to je tako u empirijskom nizu. No, uvjet i uvjetovano u dinamikom regresu (ne matematikom) ne ine nuno empirijski niz. Neuvjetovano/nuno bie je neempirijski uvjet (inteligibilni). Empirijski nuz moe biti zasnovan na nekom inteligibilnom biu. Na taj nain, i prirodna nunost i neko neuvjetovano i istovremeno nuno bie, mogu postojati. 31
- mi naprosto ''s jednog lana empirijskih nizova inimo skok izvan osjetilnosti''. Sad valja pretpostaviti da su pojave tek ono sluajno, i da postoji zbilja za sebe, te da su pojave tek predodbe onog inteligibilnog. Dakle, sad emo govoriti o stvarima koje lee izvan dosega iskustva istrait e se nuno bie Tree poglavlje (2. knjige Transcendentalne dijalektike) TREE POGLAVLJE IDEAL ISTOG UMA 1. odsjek O idealu uope - kategorije (razumske) imaju konkretnu poveznicu s osjetilnou; ideje (umske) nemaju konkreciju dakle, ideje su udaljenije od objektivnog realiteta nego kategorije. Ipak, ideal je jo vie nego ideje udaljen od objektivnosti. - ideal = pojedinani predmet od ideje odreen. Ideal je ono najvie to ovjek moe zamisliti, ono to egzistira samo u mislima. Ideal je uzorak za kopiju. Ideal se ne moe realizirati. Ideal uma je potpuno odreenje pojma/predmeta prema apriornim pravilima/naelima, no bez empirijskih uvjeta 2. odsjek O transcendentalnom idealu - ideal istog uma = jedan jedini predmet koji je potpuno odreen samom idejom - transcendentalni ideal = potpuno odreenje bez negacije: najrealnije bie, a to je skup sveg realiteta. Dakle, za um je ideal praslika svih stvari, koje su njegova kopija i kojima on daje mogunost, ali mu se one nikad ne pribliavaju do kraja. Sve negacije su u njemu sadrane. No, umski ideal nije odnos najvieg zbiljskog predmeta prema drugim stvarima, nego odnos ideje prema pojmovima jer taj ideal, najvii realitet, je naelo, a ne skup. - takvo bie je bog i zato je transcendentalni ideal predmet transcendentalne teologije - kako um dolazi do toga da sve stvari izvlai iz najvieg realiteta? Nisam dobro itao to 3. odsjek O dokazima spekulativnog uma, da se zakljui opstojnost najviega bia - nije dovoljno imati ideju najvieg bia da bi ga se uzelo za zbiljsko. Treba i dokaz. Ovako: ako neto postoji, onda takoer i neto nuno postoji (ne to isto ''neto'', eli rei): jer ako neto postoji sluajno kao posljedica neeg drugog, pa i to drugo ima uzrok, i to tree, i tako unedogled... onda je oanj zadnji u nizu uzroka ne-sluajan uzrok, postoji nuno bez uvjeta to je umski argument za postojanje nunog bia - nuno bie ne treba nikakav uvjet za vlastitu egzistenciju; najvii realitet = neuvjetovano bie - tri su mogua dokaza za postojanje boga: fizikoteoloki, kozmoloki, ontoloki (prvi je empirijski, ostala dva su transcendendtalna) 4. odsjek O nemogunosti ontologijskog dokaza za postojanje boga - uvijek se trailo apsolutno-nuno bie, a nikad se nije pitalo moe li se apsolutnonuno bie uope pomiljati? Tvrdi se da je takvo apsolutno bie ono iji je nebitak nemogu, no ne misli se na to moe li se takvo bie uope pomisliti. No, ne moe se zamisliti stvari ije ukinue dovodi do proturjeja. Nema nieg kontradiktornog u tvrndji da bog ne postoji; ako ja i pomiljam neko bie kao najvii realitet, jo uvijek ostaje pitanje postoji li ono ili ne. Za objekte istog miljenja ne moemo dokazati (njihovu) opstojnost 5. odsjek O nemogunosti kozmologijskog dokaza za opstojnost boga
32
- tome da se dokae bog prethodila je ''potreba naeg uma da za egzistenciju uope prihvati neto nuno''. Kao i teoloki, i kozmoloki dokaz ide na poveznicu najvieg realiteta i apsolutne nunosti. No on nije tako lak za pobiti (nije kao ontoloki, koji stavi tvrdnju da je bog svemogu, a ne pita se postoji li bog), on zakljuuje po lancu nunosti da postoji ono neuvjetovano (prvi uzrok, prvi pokreta): to je dokaz na temelju one ranije tvrdnje da ako neto postoji, mora postojati i neto nuno (ne to isto!). Oito je da ovaj dokaz bar djelomino poiva na iskustvu, ali odnosi se na svijet (kao predmet dokazivanja), pa se zove kozmologijskim dokazom (ali ne poziva se ni na kakva posebna svojstva predmeta u svijetu, pa nije istovjetan fizikalnoteorijskom dokazu); koje je to prvo bie koje nuno egzistira? Pa najrealnije bie. No, empirijskim putem se moe doi samo do toga da nuno bie uope postoji ali ne moe se empirijski rei nita o svojstvima tog nunog bia. Ne moe se rei ''koja od svih moguih stvari sadrava potrebne uvjete za apsolutnu nunost'' opet je iz samih pojmova izvedena i apsolutna nunost i najrealnije bie, i opet ostaje bez potpore u zbilji. Ovaj kozmologijski dokaz ustvari je isti kao i ontologijski, i jednako nita nam ne govori - otkud zabluda? Iz tvrdnje (posve prirodne, ''ali zato jo ne sigurne'') da ako neto egzistira, ima neto (ne to isto) to nuno egzistira. No, regres do tog prvog uzroka se nikad ne moe dovriti, a to je najvanije, od njega (od tog prvobitnog bia) se nikad ne moe ni poeti. 6. odsjek O nemogunosti fizikoteorijskog dokaza - ni pojam ni ope iskustvo ne daju nam nikakav dokaz za boga; ostaje samo neko konkretno iskustvo. No, odgovor na ovo je vrlo lagan: kako moe postojati iskustvo koje bi bilo primjereno ideji? Ideja upravo i jest ideja po tome to je inkongruentna s iskustvom. Na kraju Kant povlai onaj stari dokaz, o tome da je svijet ureen oigledno svrhovito i da stoga mora biti neki tvorac koji je to poredao na taj nain 7. odsjek Kritika svake teologije na osnovi spekulativnih naela uma - postoji transcendentalna teologija (nju brane deisti) i teologija temeljena na objavi (nju brane teisti). Deisti vjeruju u najvie bie kao uzrok svijeta, a teisti kao tvorca svijeta (prvima je dokaz ontologijski i teologijski, drugima fizikoteologijski) - teorijska upotreba uma = a priori spoznajem da neto jest; praktina upotreba uma = a priori spoznajem da neto treba biti. Postojanje boga se moe pokazati kao nuno samo po moralnim/ praktinim razlozima. - teorijska spoznaja je spekulativna (njeno podruje nije mogue iskustvo), za razliku od prirodne (koja ostaje u okviru mogueg iskustva). Uzrok se uvijek pokuao zakljuiti idui od prirodnog kauzaliteta skokom u spekulaciju, a to je ono to nije bilo dobro u teolokim dokazima. Svi spekulativni pokuaji teologije su ispali loe trebali su se koristiti moralnim zakonima. - no, kako postoji nemo ljudskog uma da dokae opstojnost boga, postoji i nemo da se opovrgne opstojnost boga DODATAK TRANSCENDENTALNOJ DIJALEKTICI: O negativnoj upotrebi ideja istog uma - dijalektiki pokuaji istog uma da nas odvede izvan granica mogueg iskustva su varljivi - razum kategorije vode k istini, a um transcendentalne ideje vode u privid. Zato je nuna otra kritika uma. 33
- nisu ideje transcendentne ili imanentne (preko granica ili unutar granica iskustva), nego upotreba ideja. Um se ne odnosi na objekte, nego na razum um ne stvara, nego sreuje pojmove o objektima. On daje najire jedinstvo pojmovima (ire nego razum): razum gleda kako nastaju nizovi uvjeta, a um sreuje nizove u totalitet. - razum sjedinjuje raznolikost u objektu, a um sjedinjuje raznolikost pojmova - upotreba transcendentalnih ideja nije dakle konstitutivna (to je posao razuma!), nego regulativna: umske ideje ''upravljaju razum na odreen cilj''; to je toka iz koje razum ne proizlazi, ali u njoj ima razum najvee jedinstvo. Mi u toj iluziji da postoji takva toka vidimo ne samo predmete koji su nam pred oima, nego i one daleko iza njih. Ta umska ideja je ideja sustavnosti, cjeline sve spoznaje. - e sad, to ope koje je posao uma, moe ili biti dano (pa se samo izvodi ono posebno, i to je apodiktika upotreba uma) ili biti pomiljeno/ista ideja (pa je potrebna hipotetika upotreba uma) hipotetika spoznaja uma ima tek regulativnu upotrebu - um je upravo logiko naelo, koje pomae razumu kad ovome nisu dovoljna njegova pravila da bi ostvario sistematinost (jedno naelo pod kojim sve stoji). Moe li se to jedinstvo, koje um daje, uiniti objektivno nunim, a ne tek loginim i subjektivno nunim? Dokaz da um dajeobjektivno jedinstvo Kant trai u jedinstvu prirodnih zakona (postoje najvii, jedinstveni zakoni u prirodi pod koje sve partikularno potpada) - iz beskrajne razliitosti u prirodi stoji i treba se pomiljati jedinstvo - ''razum je predmet za um, isto tako kao to je osjetilnost predmet za razum'': razum pojmovima stvara jedinstvo iskustva, a um sve razumske radnje sistematizira O krajnjem cilju prirodne dijalektike ljudskog uma - ideje nisu dijalektine, nego njihova zloupotreba. Nisu dakle krive ideje, nego ljudi koji ih zloupotrebljavaju - pojmom a priori moemo se sluiti samo ako smo napravili transcendentalnu dedukciju tog pojma. To je lako kod dedukcije kategorija, ali kod ideja istog uma nije lako napraviti takvu dedukciju kao kod kategorija. No, ako ideje imaju neku objektivnu vrijednost, a nisu tek prazne misli, mora ih se moi deducirati ta dedukcija ideja je ''dovretak kritikog posla istog uma''. - velika je razlika je li nam dan u umu pravi predmet ili predmet u ideji. Pravi predmet odmah elimo odrediti, a predmet u ideji nam tek slui da druge predmete odredimo u njihovom ''sustavnom jedinstvu'' prema toj ideji. E, takva je i ideja boga, kae Kant: ne zbiljska, ali regulativna. - spekulativni um e prihvatiti deistiko stajalite o postojanju boga. Mi ne moemo znati to je vrhovno bie o sebi, moemo ga pomiljati samo pomou osjetilnih datosti - koji je cilj ideja istog uma? Savreno sustavno jedinstvo, ali samo kao ideja, a ne kao nadanje da ga se moe ikad dostii u zbilji - prva regulativna ideja istog spekulativnog uma = ja (psihologija); druga regulativna ideja = svijet (kozmologija); trea regulativna ideja = bog (teologija). Ne moemo prihvatiti boga kao nesumnjivog, ali trebamo prihvatiti svijet kao da je bog postoje, ponajvie zbog oite svrhovitosti. - Kant misli da ''bez sumnje'' postoji ''neto razliito od svijeta to sadrava osnovu svjetskog poretka i njegove veze prema opim zakonima'', no o svojstvima takvog bia (je li ono nnuno, je li najvii realitet i sl.) ''nema smisla raspravljati''. - ''isti um je u poetku obeavao porirenje preko svih granica iskustva, da bi se na 34
kraju pokazao samo kao regulativan''. - ljudska spoznaja poinje sa zorovima, prelazi na pojmove i zavrava idejama. Na sve tri razine ima apriorne izvore spoznaje, no nigdje ne prelazi granice iskustva KRITIKA ISTOG UMA 2. TRANSCENDENTALNA METODOLOGIJA - transcendentalna metodologija ne skuplja vie sadraj (to je inila transcendentalna elementarna nauka, 1. dio ''Kritike''), nego daje plan. Kant kae da ovako: ''Matematika daje najsjajniji primjer istog uma koji se samo od sebe proiruje bez pomoi iskustva'' - posljednji dio ''Kritike istog uma'', koji i jest manje vaan, ostavljam preskoenim (cijelu ''Transcendentalnu metodologij''). - e da (za ontologiju), i u ''Transcendentalnoj metodologiji'' se nalaze 3 slavna Kantova pitanja (to mogu znati?, to trebam initi?, emu se mogu nadati?) - i jo: u ''Arhitektoniku istog uma'' pripada ontologija na prvo mjesto (jo postoji racionalna fiziologija, kozmologija i teologija). Ontologija spada u granu metafizike koja se zove transcendentalna filozofija, i ona ''razmatra samo razum i um u sustavu svih pojmova i naela koji se odnose na predmete uope, a da se ne pretpostavljaju objekti koji bi bili dani''
35

KANT, Immanuel - KRITIKA ČISTOG UMA

Enviado por

Dados do documento

Direitos autorais

Formatos disponíveis

Compartilhar este documento

Compartilhar ou incorporar documento

Opções de compartilhamento

Você considera este documento útil?

Este conteúdo é inapropriado?

Direitos autorais:

Formatos disponíveis

KANT, Immanuel - KRITIKA ČISTOG UMA

Enviado por

Direitos autorais:

Formatos disponíveis

Kant Kritika istog uma

IMMANUEL KANT KRITIKA ISTOG UMA (1. izdanje)

Kant Kritika istog uma

Kant Kritika istog uma

Kant Kritika istog uma

Kant Kritika istog uma

Kant Kritika istog uma

Kant Kritika istog uma

Kant Kritika istog uma

Kant Kritika istog uma

Kant Kritika istog uma

Kant Kritika istog uma

Kant Kritika istog uma

Kant Kritika istog uma

Kant Kritika istog uma

Kant Kritika istog uma

Kant Kritika istog uma

Kant Kritika istog uma

Kant Kritika istog uma

Kant Kritika istog uma

Kant Kritika istog uma

Kant Kritika istog uma

Kant Kritika istog uma

Kant Kritika istog uma

Kant Kritika istog uma

Kant Kritika istog uma

Kant Kritika istog uma

Kant Kritika istog uma

Kant Kritika istog uma

Kant Kritika istog uma

Kant Kritika istog uma

Kant Kritika istog uma

Kant Kritika istog uma

Kant Kritika istog uma

Kant Kritika istog uma

Kant Kritika istog uma

Você também pode gostar