Sveu ili te u Zagrebu Akademija likovnih umjetnosti

SEMINARSKI RAD

Erwin Panofsky

IDEA

Predava : mr.sc.v.as Enes Quien ime Kun i , I godina- slikarstvo

O ujak, 2011

Uvod Za Platona umjetnik ili stvara beskorisno udvostru enje sadr aje osjetilno pojmljive injeni ne stvarnosti ili stvara nepouzdane i zavaravaju e prividne slike, koje po vrijednosti istine zaostaju za pojavnim svijetom i stvaraju neke tre e preslike istine. Platon na vrh spoznaje i savr enstva stavlja pojam ideje koja se mo e o itovati samo putem dijalektike, a ne likovnom umjetno u. U odgovoru na pitanje kako pojam ideje, na temelje kojega je Platon esto zaklju ivao o inferiornosti umjetni ke djelatnosti, sada postaje tako re i specifi an pojam teorije umjetnosti, poma e nam Melanchthon koji se u poimanju ideje poziva na Cicerona upozoravaju i da je ve sama antika pripremila teren za stajali ta renesanse preoblikovav i latonski pojam ideje u oru je protiv platonskog poimanja umjetnosti.

Antika Ciceron u teoriskoj raspravi Orator uspore uje savr enog govornika s idejom koju ne mo emo spoznati iskustveno ve samo zamisliti u duhu, a utoliko i s predmetom umjetni kog prikazivanja, koje oko ne mo e obuhvatiti u svoj njegovoj savr enosti, jer on ivi samo kao zami ljena slika u umjetniku. Samo duhom i mislima , a ne osjetilima(kojima vidimo samo preslik) mo emo prepoznati onu savr enu i uzvi enu Ideju umjetnikove predo be umjetni kog rada. Umjetnik vi e nije ni puki opona atelj plitka i varljiva pojavnog svijeta, niti neko vezan na krute norme koji uzaludno nastoji na metafizi ku supstancu. U njegovom duhu se nalazi prauzor ljepote, na koji on kao stvaratelj unosi unutarnji pogled; i premda sva savr enost tog unutarnjeg pogleda ne mo e biti preto ena u stvoreno djelo , onaipak o ituje ljepotu koja je vi e od preslike ljupke, ali zavaravaju e zbilje, a ipak i ne to to je druga ije od pukog refleksa istine koja je ustvari shvatljiva samoi intelektom. Antika predstavlja Platonsku misao koja napada umjetnost da unutarnji pogled ovjeka stalno zadr avaju na osjetilnom slikama, tj. da mu gotovo sprije avaju pogled u svijet ideja i Plotinove obrane koja osu uje umjetnost na tragi nu sudbinu da unutarnji pogled ovjeka uvijek iznova istjeruju izvan tih osjetilnih slika, tj. da mu otvaraju pogled u svijet ideja, ali istodobno i prikrivaju. Umjetnost shva ena kao preslike osjetilnog svijeta, umjetni kim djelima oduzima duhovno, simboli ko zna enje, a ako ih svatimo objave ideje, nedostaje im njima svojstvena kona nost i autarkija.

Srednji vijek Rano kr anska filozofija preuzima filozofiju neoplatonizma s izmjenom izme u neosobnog svjetskog duha neoplatonizma i osobnim Bogom kr anstva. Ideje, koje su po Platonu u svakom pogledu bile apsolutni bitak pretvorile su se dakle tijekom ovog razvoja, koji je Augustin samo zaklju io, isprva u sadr aje stvarateljskog svjetskog duha i kona no u misli jednog osobnog Boga. Tako iz prvobitnog pojma Ideje kao obja njavanja postignu a ljudskoga duha, mogu nost spoznaje, djelovanja i osje anja postaje sve manje bitno u usporedbi s otvaranjem uvida u smisao i povezanost op eg svjetskog doga anja , a na kraju se

u enje o idejama u po etku filozofija ljudskog uma pretvorila tako re i u logiku Bo jeg mi ljenja. To je zna enje nad ivjelo itav srednji vijek. U srednjem vijeku se uzimalo za injenicu da umjetnik stvara, ako ve ne iz jedne ideje u navlastitom, metafizi kom smislu, onda ipak iz jedne unutrnje predo be koja prethodi djelu ili kvaziideji koja dalazi iz Bo jeg duha, a umjetnik je samo nastoji izrazit.

Renesansa Po etak ove nove kulturne epohe se razvija iz predo ba koja je u antici u po etku posve samorazumljiva, od neoplatonizma iskorjenjena i za srednjovijekovno razmi ljanje gotovo isklju ena- da je umjetni ko djelo modelu vjerna reprodukcija zbilje, otima stoljetnu zaboravu i jo k tome s punom svje u uzdize u umjetni ki program. Leonardo da Vinci postavlja na elo: ona slika koja ima najve u sli nost s reproduciranom stvari zaslu uje najve u hvalu i to ka em pobijaju i one slikare koji ele pobolj ati prirodne stvari, zahtjevaju i tako vjernost prirodi i ljepoti. Harmonija mjera i harmonija boja i kvalitete je ono u emu su Alberti i svi ostali renesansni teoreti ari umjetnosti vidjeli bit ljepote (skladan odnos djelova jednih prema drugima i prema cjelini). Ideja ljepoga utisnuta je u na duh u obliku jedne formule i ona nam daje sposobnost da prepoznamo vidljivo lijepo i da ga prosudimo u odnosu s nevidljivo lijepim. Lijepa je ona zemaljska stvar koja posjeduje najvi e podudaranja s idejom ljepote( i istodobno s vlastitom idejom), a to podudaranje prepoznajemo time to osjetilnu pojavu povratno dovodimo u vezu s formulom koja je sa uvana u na oj unutra njosti. Leona Battiste Alberti osu uje one koji nisu sposobni naslikati ne to prema promatranju i iskazuje kako ovjeka neiskusna duha izbjegava ona ideja ljepote koju i najuvje baniji jedva i sami mogu prepoznati, tj. da se sposobnost opa anja ljepote u duhu mo e posti i isklju ivo iskustvom i vje bom. Od sad ideja vi e ne ivi ili unaprijed postoji u du i umjetnika, kao to je to bilo kod Cicerona ili Tome Akvinskoga, niti mu je priro ena kao to je to izrazio pravi neoplatonizam, nego mu pada na um, nastaje, crpi se, stje e, izbija, upravo oblikuje i kle e. Savr enost se sastoji u tome da se s ideja prelazi na prirodan uzor i s prirodnih uzora na ideje. Tako se taj renesansni pojam izjedna enje izme u duha i prirode jasno formulira tek u klasicizmu 17.st., mjenjaju i pojam ideje u ideal, svijet ideja identificira sa svijetom podvrgnutih zbilja. Izraz ideja mo e u 16.st. u teoriji umjetnosti prestavljati dva bitno razli ita zna enja. 1.(kao kod Albertija i Rafaela): idea = predo ba ljepote koja nadilazi prirodu u smislu kasnije tek utvr enog pojma ideal; 2. (kao izme u ostalih kod Vasarija): idea = predo ba slike koja je nastala neovisno od prirode, svaku predo bu koja u duhu stvorena prethodi vanjskom prikazivanju i mo e bit svedena na ono to obi avamo zvati si e ili predlo ak. Renesansna teorija umjetnosti povezivala je oblikovanje ideje s promatranjem prirode i time je izbacuje iz metafizi kog prema onome to nazivamo genij.

Manirizam Ako je renesansa eljela prekid sa srednjim vijekom, rani barok eli i prevladavanje i nastavak rensanse. Kulturna svijest ove epohe je zna ajno da se pona a revolucionarno i tradicionalno, istodobno navode i na individualiziranje i unificiranje postoje ih umjetni kih pokreta kih snaga. Tako mo emo unutar ove epohe, koja priprema i zreli barok i klasicizam , razlikovati barem tri razli ita, me usobno suprostavljena, a opet isprepletena stilska pravca: jedan mirni koji poku ava nastaviti s mislima klasike i to u duhu novog razvoja (Raffael), drugi, Correggiaov i sjevernih Talijana, koji radi u duhu koloristi kog i luminaristi nog osje anja i tre i, pravi manirizam, eli prevladati klasiku pukim modificiranjem i pregrupiranjem plasti nih oblika kao takvih (Parmigianino, Pontormo, Rosso, Bronzin, kasnije Tintoretto, Greco). Nakon Leonardovih i Durerovih poku aja na matemati ki i geometriski na in rije it problem silate e, figure u pokretu i skra enja, maniristi kritiziraju u enje o proporcijama, koje bi se trebale poznavati, ali ne uvjek i primjenjivati, jer kod figure u pokretu mjere se moraju negdje produ it i skratit, tako dolazi do fihura u obliku slova S, koje se iracionalno, proporcionalizirana i u pokretu uspore uje s uzdi u im plamenom.