Povijest Adventističke Crkve

1
George R. Knight KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE
KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE
Nakladnik ZNACI VREMENA 42 243 Maruevec, Hrvatska Izvornik A Brief History os Seventh-Day Adventists by George R. Knight ISBN 0-8280-1430-2
Glavni i odgovorni urednik mr. Drago Obradovi Prijevod mr. Darko Pirija Lektura Marijan Malai, prof. Korektura Snjeana Mikuli-Gigi Prijelom GENESIS, Zagreb Tisak GRAFOLUX, Zagreb, 2002.
George R. Knight
Kratka povijest Kranske adventistike crkve
George R. Knight KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE ISBN 953-183-102-5
Posveeno Robertu i Brendi Fust-Bond dvjema sasvim posebnim osobama u mojem ivotu
Sadraj
Popis kratica ............................................................... 10 Rije itatelju ............................................................ 11 1. Mileritski korijeni .................................................... 15 William Miller: neodluni prorok............................. 15 Veliki korak naprijed s Joshuom V. Himesom ....... 18 Charles Fitch i pad Babilona ................................ 21 Vrijeme prolazi ........................................................... 22 Pokret sedmog mjeseca i istinski pononi povik ................................................................... 24 Veliko razoaranje .................................................. 26 Za one koji ele saznati vie .................................... 29 2. Razdoblje doktrinarnog razvoja (1844.1848.). 31 Ponovno definiranje Svetita..................................... 33 Proroki dar ................................................................ 37 Subota .......................................................................... 41 Uvjetna besmrtnost ..................................................... 44 Stoerne doktrine i tri an eoske vijesti ................... 46 Misijski pristup zatvorenih vrata .......................... 49 Za one koji ele saznati vie .................................... 52 3. Razdoblje organizacijskog razvoja (1848.1863.) ..................................................... 53 Konferencije tovatelja subote .................................. 54 Tiskanje istine ......................................................... 57 Prvi koraci prema slubenoj organizaciji ................ 60
Sestra Betsy i potpora propovjednikoj slubi.... 62 Zavrni napori za ustroj Crkve ................................. 64 Zatvorena vrata su malo odkrinuta ..................... 66 Za one koji ele saznati vie .................................... 69 4. Razdoblje razvoja ustanova i ivotnog stila (1863.1888.) ..................................................... 71 Zdrav nain ivota i Institut Western Health Reform .................................................................. 72 Borba za civilnu vojnu slubu ................................. 76 U potrazi za pravim odgojem i obrazovanjem ....... 78 Napredak u financijskoj slubi ................................. 82 Uloga Ellen White u razvoju adventistikog naina ivota ........................................................ 82 Misije: inozemne i domaa ....................................... 84 Drugi vani pomaci izme u 1863. i 1888. ............. 87 Za one koji ele saznati vie .................................... 89 5. Razdoblje bu enja, reforme i irenja (1888.1900.) ..................................................... 91 Zasjedanje Generalne konferencije 1888. ................ 91 Posljedice Minneapolisa ............................................ 97 Duhovno bu enje i irenje obrazovnog sustava ..... 99 Eksplozija svjetske misije ....................................... 102 Evangeliziranje amerikih Crnaca .......................... 105 Doprinos ena-propovjednika ranom adventizmu . 108 Za one koji ele saznati vie .................................. 111 6. Razdoblje preustroja i krize (1901.1910.) ..... 113 Crkveni preustroj ...................................................... 114 Napetosti u upravnim strukturama ......................... 118 Naputanje Battle Creeka i novi poeci ................ 123 Ponovni naglasak na misiju .................................... 128 Za one koji ele saznati vie .................................. 129
SADRAJ
7. Razdoblje svjetskog rasta (1910.1955.) .......... 131 Smrt Ellen White ..................................................... 132 Razdoblje kriza i obeanja ...................................... 133 Nezapamen rast adventistike misije ................... 135 Sazrijevanje adventizma me u amerikim stanovnitvom afrikog podrijetla.................... 140 Za one koji ele saznati vie .................................. 144 8. Izazovi i mogunosti sazrijevanja (1955.) ..... 145 Sazrijevanje ............................................................... 147 Misija sa svjesnim namjerama ................................ 152 Izazovi s kojima se adventizam suoava u dvadeset prvom stoljeu ............................... 155 Bezgranine mogunosti .......................................... 159 Za one koji ele saznati vie .................................. 160
10
Popis kratica
A&D Adv. Rev. AH AR AS CTemp EGW 1888 Materials EW GCB JL JVH JW LS LS (1888) MC MS MW PT PUR RH SDA SG SM ST T WCW WM William Millers Apology and Defense Adventist Review Adventist Herald Advent Review American Sentinel of Religious Liberty Christian Temperance and Bible Hygiene, James White i Ellen G. White Ellen G. White The Ellen G. White 1888 Materials (4 sveska) Early Writings, Ellen G. White General Konference Bulletin Josiah Litch Joshua V. Himes James White Life Sketches of Ellen G. White (izdanje 1915.) Life Sketches of James and Ellen G. White (izdanje 1888.) Midnight Cry Manuscript Morning Watch Present Truth Pacific Union Reader Review and Herald Seventh-day Adventist Spiritual Gifts, Ellen G. White (4 sveska) Selected Messages, Ellen G. White (3 sveska) Signs of the Times (mileritski) Testimonies for the Church, Ellen G. White (9 svezaka) William C. White William Miller
11
Rije itatelju
dventisti se nikada nisu smatrali samo jo jednom crkvom. Naprotiv, oni su od samog poetka ovaj pokret doivljavali kao ispunjenje proroanstva. Njihova uloga, onako kako su je oni vidjeli, bila je propovijedanje jedinstvene poruke o tri an eoske vijesti iz Otkrivenja 14,6-12, navijetanje posljednjeg Bojeg poziva umiruem svijetu prije nego to se Krist vrati da anje zemlju (redci 14-20). Adventisti su naposljetku zakljuili da ovu posebnu vijest trebaju propovijedati svakom narodu i plemenu, jeziku i puku (6. redak). Ovo vjerovanje, zajedno s osjeajem blizine kraja zemaljske povijesti, potaknulo ih je na jedan od najobuhvatnijih misijskih programa u povijesti. Ova knjiga je istinita povijest o tome kako su se adventisti poeli smatrati prorokim narodom, o njihovoj rastuoj svijesti o odgovornosti da svoju jedinstvenu poruku prenesu svijetu i o njihovom organizacijskom i institucionalnom razvoju dok su nastojali ispuniti svoju proroku misiju. Naravno, ova pria nije potpuna. Misija se nastavlja dok vi itate ove rijei. Crkva i svijet jo uvijek oekuju veliki vrhunac svjetske povijesti prilikom drugog Kristovog dolaska. Stoga je adventistika povijest nepotpuna. Na kraju ove knjige, vi kao itatelj i ja kao pisac, nai emo se u tijeku adventistike povijesti. Ova knjiga nije doprinos znanju. Ona je uglavnom saetak vrhunaca adventistike povijesti. Me utim, u ovom djelu gra a je tako raspore ena da bude od koristi onim itateljima koji nastoje razumjeti rast Crkve.
12
Kratku povijest Kranske adventistike crkve napisao sam za one koji trae kratak pregled razvoja adventizma. Ona e biti korisna crkvenim skupinama za prouavanje, studentima, novim vjernicima i drugima koje zanima povijest Crkve. Ova knjiga nastoji istaknuti glavne niti adventistike povijesti s posebnim naglaskom na razvoj njezinog koncepta misije. Premda ne nastoji izbjei znaajne probleme u adventistikoj prolosti i sadanjosti, ona upuuje na to da naa prva briga trebaju biti mogunosti, a ne problemi. Kao adventistiki povjesniar dunik sam svojih pretea. Veina pitanja kojima se ova knjiga bavi drugdje su detaljnije obra ena. Onima koji ele prouavati posebna pitanja predloio sam dodatno tivo za itanje. Nakladnika kua Pacific Press tiskala je prvo izdanje ovog djela 1993. godine pod naslovom Anticipating the Advent. Sadanje izdanje je sveobuhvatno pregledano. To se posebno odnosi na posljednje poglavlje koje se bavi novim pitanjima i ispravlja stare statistike. Druga velika promjena jest da sam u tekst unio izravne citate iz originalnih izvora. Zbog nedostatka prostora propustio sam citirati izvore za ope injenice i neizravne citate. Treba primijetiti da se Kratka povijest Kranske adventistike crkve mogla vie baviti svjetovnim i religijskim kontekstom u kojem je adventizam poniknuo, ali saet pristup zahtijevao je da gra u o kontekstu ograniim na najmanju moguu mjeru. Namjera je da ovo bude prva u nizu od pet knjiga koje e se baviti batinom Kranske adventistike crkve. Drugi svesci u ovom nizu obuhvatit e razvoj adventistike teologije, pregled razvoja adventistikog naina ivota, svezak koji e se baviti adventistikim vjerovanjima koja dijelimo s drugim kranima te svezak koji e, cjelovitim pristupom, isticati vjerovanja koja adventiste ini posebnima u kranskoj zajednici.
RIJE ITETELJU
13
Tako er elim istaknuti da je niz Adventist Heritage usko povezan s mojim nizom knjiga o Ellen White: Meeting Ellen White: A Fresh Look at Her Life, Writings, and Major Themes (Upoznajmo Ellen White) (1996.), Reading Ellen White: How to Understand and Apply Her Writings (1997.), Ellen Whites World: A Fascinating Look at the Times in Which She Lived (1998.), i Walking With Ellen White: The Human Interest Story (1999.). Moja je namjera da ova dva niza prue i adventistima i onima izvan adventistike zajednice pregled bitnih nauavanja Kranske adventistike crkve. Namjera je da svaka rasprava bude kratka ali pouzdana. Premda sam sve knjige pisao imajui na umu adventistike itatelje, one su tako er namijenjene i iroj zajednici kao solidan uvod u navedena pitanja. elio bih se zahvaliti Jennifer Kharbteng i Joyce Werner koje su utipkale moje izvorne rukopise u raunalo, Bonnie Beres koja je ponovno i u cijelosti utipkala ispravljeni rukopis, Robertu W. Olsonu, Richardu W. Schwartzu i Albertu R. Timmu koji su proitali izvorni rukopis i ponudili prijedloge za njegovo poboljanje, Geraldu Wheeleru i Jeannette R. Johnson za nadzor u postupku tiskanja te administraciji Sveuilita Andrews za financijsku pomo i vrijeme za istraivanje i pisanje. Vjerujem da e Kratka povijest Kranske adventistike crkve biti na blagoslov itateljima koji nastoje saznati vie o adventistima i njihovoj povijesti.
14
15
1. poglavlje
Mileritski korijeni
uvremeni adventizam vue izravne korijene iz drugog adventnog pokreta s poetka devetnaestog stoljea. Premda su mnogi propovjednici u Europi i drugim dijelovima svijeta navijetali skori Kristov dolazak, ovo vjerovanje bilo je najrasprostranjenije u Sjevernoj Americi. Kljuna osoba u adventnom pokretu u Sjevernoj Americi bio je baptistiki laik imenom William Miller (1782.1849.).
William Miller: neodluni prorok

Miller, ro en u kranskom domu, u prvim je godinama devetnaestog stoljea odbacio svoja vjerska uvjerenja zbog deizma. Deizam (skeptino vjerovanje koje odbacuje kranstvo s njegovim udima i nadnaravnom objavom) zagovara otu enog Boga, Boga koji ne sudjeluje aktivno u zemaljskim doga ajima. Deistika vjerovanja bila su popularna u Europi i Sjevernoj Americi tijekom druge polovine osamnaestog stoljea, ali krvolonost i razuzdanost Francuske revolucije tijekom 1790-ih u mnogima je probudila sumnju u ljudski razum kao dostatnu osnovu za civilizirani ivot. Jedna od posljedica bila je sveope odbacivanje deizma i povratak mnogih ljudi kranstvu tijekom prva dva desetljea devetnaestog stoljea.
16
Preporod koji je uslijedio u Sjedinjenim Amerikim Dravama postao je poznat kao Drugo veliko bu enje. Miller je bio me u onima koji su se tijekom ovog bu enja vratili vjeri u Bibliju. Njegov skepticizam trajao je tijekom Drugog amerikog rata za nezavisnost 1812. Ali suoen sa smru i nasiljem, poeo je iznova vrednovati svoj osobni ivot i smisao ivota openito. On je, kao i mnogi u njegovoj generaciji, osjetio potrebu za prouavanjem Biblije te se, kao i drugi, obratio ili ponovno obratio na kranstvo u vrijeme kad je Drugo veliko bu enje oivilo amerike crkve. Miller je, za razliku od veine svojih suvremenika, postao posebno gorljiv istraitelj Biblije. Njegova metoda prouavanja Biblije bila je metodiko uspore ivanje biblijskih redaka. Poeo sam s Postankom, pisao je Miller, i itao redak po redak, napredujui onoliko brzo koliko mi je znaenje nekih redaka postajalo jasno kako se ne bih osramotio... Kad god sam naiao na neto nejasno, obiavao sam to uspore ivati s drugim srodnim redcima. Pomou biblijske konkordancije istraivao sam sve tekstove Pisma u kojima su se nalazile kljune rijei iz nejasnog dijela teksta. Zatim sam dopustio da toan smisao svake rije razjasni glavnu misao retka, i ako se moje razumijevanje slagalo sa svim srodnim redcima u Bibliji, on je prestao biti problematian. (A&D 6) Miller je dvije godine (1816.1818.) temeljito prouavao Bibliju na ovaj nain. Na kraju je doao do ozbiljnog zakljuka... da e se za dvadeset pet godina od tog trenutka (1843. godine) okonati svi sadanji poslovi i da e doi Krist (isto, 12). Miller je ovo zakljuio prouavajui proroanstva u knjizi proroka Daniela, posebno Daniela 8,14: Jo dvije tisue i tri stotine veeri i jutara; tada e Svetite biti oieno. Rukovodei se opeprihvaenim tumaenjem Brojeva 14,34
MILERITSKI KORIJENI
17
i Ezekiela 4,5 da dan u proroanstvu znai godinu, Miller je izraunao da proroanstvo o 2300 dana zavrava 1843. godine. Tumaei da je Svetite u Danielu 8,14 zemlja, a njegovo ienje konano ienje zemlje vatrom, Miller je razumio da e se Krist vratiti na zemlju s istekom 2300 dana, oko 1843. godine. Njegovo srce bilo je ispunjeno radou. Ipak, bio je svjestan da njegov zakljuak o Kristovom povratku na poetku milenija (tisuu godina) na temelju Otkrivenja 20 prkosi gotovo opeprihvaenoj teologiji njegovog vremena da e se Krist vratiti na kraju milenija. Stoga sam ih (svoje zakljuke), napisao je, oklijevao iznijeti bojei se da sam moda pogrijeio pa da ne postanem sredstvo zablude (isto, 13). Zbog svojih strahova Miller je jo pet godina uporno prouavao Bibliju i traio primjedbe na svoje zakljuke. Rezultat je bio da je postao sigurniji nego ikad da e Krist doi oko 1843. godine. Tako je nakon sedam godina svojim susjedima poeo otvoreno govoriti o svojim vjerovanjima. Me utim, naao je samo nekolicinu koja ga je sluala sa zanimanjem (isto 15). Miller je nastavio prouavati Bibliju iduih devet godina (1823.1832.). U njemu je u me uvremenu raslo uvjerenje da treba propovijedati svoja otkria o dolazeoj propasti. Misao da treba ii i rei svijetu u kakvoj je opasnosti trajno ga je progonila. Uinio sam sve to sam mogao da izbjegnem misao da se od mene bilo to oekuje, pisao je Miller. Me utim, nije mogao umaknuti svojoj savjesti (isto, 15,16). Miller se konano sveano zavjetovao Bogu da e, ako mu Bog otvori put, obaviti svoju dunost. Osjeajui da treba biti odre eniji, Miller je obeao Bogu da e poi i navjeivati Kristov drugi dolazak ako primi poziv da javno govori na nekom mjestu. Moj teret je trenutano nestao,
18
napisao je, i ja sam se radovao to vjerojatno neu biti pozvan jer nikada nisam primio takav poziv (isto, 17). Me utim, na Millerovo iznena enje, prvi zahtjev da propovijeda o drugom dolasku primio je pola sata nakon svojeg zavjeta s Bogom. Odmah sam se naljutio na sebe zbog zavjetovanja, priznao je. Odmah sam se pobunio protiv Boga i odluio da ne idem. Onda je iziao iz kue da se u molitvi bori s Gospodinom, ali naposljetku se, nakon jednog sata, pokorio (isto, 18). Njegovo prvo predavanje o drugom Kristovom dolasku bilo je povod za nekoliko obraenja. Miller je otad dobivao beskrajan niz poziva da odrava sastanke u crkvama razliitih vjerskih zajednica. Do kraja 1830-ih ovaj neodluni prorok pridobio je nekoliko propovjednika za svoje gledite da e Krist doi oko 1843. godine. Najznaajniji me u ovim obraenicima bio je Joshua V. Himes iz Christian Connexion.*
Veliki korak naprijed s Joshuom V. Himesom

1839. godine Joshua V. Himes bio je utjecajni propovjednik crkve Chardon Street u Bostonu. On nije samo bio istaknuti pastor ve i priznati vo a u me ucrkvenom pokretu za ostvarenje zemaljskog milenija pomou sveobuhvatne obnove pojedinca i drutva. Me utim, Himes je u studenom 1839. uputio poziv Williamu Milleru da odri niz sastanaka u njegovoj crkvi. Millerova poruka o drugom dolasku pretvorila je odlunog Himesa u istaknutog navjestitelja poruke da e se Krist vratiti oko 1843. godine. Shvaajui hitnost poruke, Himes je osjeao odgovornost da svijetu objavi nauk o drugom dolasku. Pitao je MilleJedan od reformacijskih pokreta amerikog protestantizma s poetka 19. stoljea (prim. prev.).
*
MILERITSKI KORIJENI
19
ra zato ne propovijeda u velikim gradovima. Miller je odgovorio da ide samo onamo kamo je pozvan. Prodornog Himesa ovaj odgovor nije zadovoljio pa je pitao Millera hoe li ii tamo gdje mu vrata budu otvorena. Miller je odgovorio potvrdno. Onda sam mu rekao, tvrdi Himes, neka se pripremi za kampanju, jer e mu vrata svakog grada u Uniji biti otvorena budui da ovo upozorenje treba doprijeti u sve krajeve svijeta! Tako sam poeo pomagati ocu Milleru. Nakon toga adventizam vie nikada nije bio isti (S. Bliss, Memoirs of William Miller, str. 140,141). U idue etiri godine aktivist Himes uinio je milerizam i adventizam svakidanjim rijeima u Sjevernoj Americi. Himesova dosjetljivost uinila je da se do 1844. o nauku o drugom dolasku ulo i izvan Sjeverne Amerike, diljem svijeta. Rabio je nekoliko pristupa kako bi ispunio svoju zadau upozoravanja svijeta da e Krist doi oko 1843. godine i da je doao as njegova Suda (Otkrivenje 14,7). Moda su najvanije i najutjecajnije bile tiskovine. Himes je otpoeo, kako kae povjesniar Nathan Hatch, medijski rat bez presedana (Democratization of American Christianity, str. 142). Budui da je bio nemirna duha, Himes je tri mjeseca nakon prvog poziva Milleru otpoeo s tiskanjem asopisa Signs of the Times kako bi adventistiku vijest predstavio svijetu. Himes je, osim asopisa Signs of the Times, 1842. godine poeo tiskati novine Midnight Cry pokuavajui upozoriti New York na blizinu Kristovog povratka. Osnovao je Midnight Cry kao dnevni list, koji je stajao dva centa, zbog mileritske evangelizacije koja se odravala u ovoj metropoli. Himes je svakodnevno tiskao 10.000 primjeraka tijekom nekoliko tjedana, a prodavali su ih prodavai novina ili su bili besplatno dijeljeni. Najmanje jedan primjerak slao je svakom propovjedniku u dravi New York. On je samo 1842. godine, za pet mjeseci, distribuirao vie od 600.000 primje-
20
raka lista Midnight Cry. Kad je evangelizacija u New Yorku zavrila, list je postao tjednik. Himesov pothvat u tiskanju publikacija uskoro su slijedili drugi nakladnici i adventistika literatura je poela izlaziti iz tiskara nezapamenom hitnou. Himes je osim asopisa tiskao velik broja pamfleta, traktata i knjiga. Mnoge knjige bile su uvrtene u biblioteku Drugi dolazak koju su kupci mogli kupiti za manje od deset dolara i iriti ih u svojim zajednicama. Do srpnja 1841. godine adventistiki nakladniki program toliko se razvio da je bio zaposlen Josiah Litch (metodistiki propovjednik) kao glavni agent Odbora za nakladnitvo. Zahvaljujui ovom dogovoru, Himes se sada mogao odazvati na pozive da propovijeda u korist mileritskih izdanja. On se u me uvremenu nije zadovoljio irenjem adventistike poruke samo pomou tiskovina. Ro eni organizator, dinamini Himes je u listopadu 1840. osnovao prvu Generalnu konferenciju krana koji su oekivali drugi Kristov dolazak. Ova bostonska Generalna konferencija bila je prva od najmanje petnaest prije 1844. godine ukljuujui i brojne mileritske mjesne konferencije. Me utim, jo je vanije to to je Himes igrao znaajnu ulogu u organiziranju adventistikih sastanaka u kampovima. Poevi u ljeto 1842., mileriti su do jeseni 1844. godine odrali vie od 130 sastanaka u kampovima. Procjena je da je broj svih nazonih posjetitelja premaio pola milijuna (otprilike jedan od trideset pet amerikih gra ana). Meutim, sastanci u kampovima nisu bili usmjereni samo na nazone, nego su bili praeni medijskim kampanjama, a odravani su u velikim gradovima ili blizu njih. Da bi smjestio mnotvo posjetitelja u mjestima gdje sastanci na otvorenom nisu bili prikladni a nije bilo ni odgovarajuih dvorana, Himes je uveo uporabu atora. Mileritski ator sa smjetajnim kapacitetom oko etiri tisue osoba
MILERITSKI KORIJENI
21
bio je najvei te vrste u Sjedinjenim Amerikim Dravama. Veliina atora tako er je privlaila sluatelje. Pria se da je na nekim mjestima vani stajalo i slualo nekoliko tisua ljudi ne mogavi ui u ator. U mnoge dijelove svijeta izvan Sjeverne Amerike takoer je doprla mileritska poruka. Mileritska metoda svjetske misije nije bila slanje misionara, ve slanje njihove literature brodovima u razne luke. Tako Himes pie da su do ljeta 1842. mileritske tiskovine bile poslane svim poznatim misijskim postajama u svijetu (ST, 3. kolovoza 1842.). Pod njegovim vodstvom adventistika poruka izvrila je znaajan utjecaj u Sjevernoj Americi, a pisanom rijeju objavljena je i drugim dijelovima svijeta. Me utim, ovaj uspjeh naiao je na neizbjean otpor u crkvama.
Charles Fitch i pad Babilona

Propovijedanje milerita da e se Krist vratiti oko 1843. godine izravno se protivilo opeprihvaenom protestantskom nauku da e Krist doi nakon milenija. Iako su propovjedaonice i crkvene zgrade veine crkava bile otvorene adventistikim propovjednicima poetkom 1840-ih, 1843. stanje se promijenilo. Mileriti su sve vie bili ismijavani i esto su se morali odluivati izme u adventistikog vjerovanja i vjerovanja drugih crkava. Crkve su sve vie iskljuivale one koji su odluili ouvati vjeru u skori Kristov povratak. Drugim rijeima, kako se bliila godina kraja, rasplamsavao se sukob teologija oko drugog Kristovog dolaska. U tom kontekstu Charles Fitch (popularni mileritski propovjednik Kongregacionalistike crkve) drao je propovijed iz Otkrivenja 18 u ljeto 1843. usredotoujui se na pad Babilona. Njegova poruka bila je Izi ite iz nje, moj narode (Otkrivenje 18,2.4; usp. 14,8). Ova propovijed, poslije tiskana u obliku traktata i lanka, oznaila je jo jedan pomak
22
u razvoju mileritskog pokreta, a vjernici u drugi dolazak sve vie su se smatrali zasebnom skupinom. Sve do ljeta 1843. mileriti su, u skladu s veinom protestanata, papinstvo poistovjeivali s Babilonom iz Otkrivenja 18,1-5. Ali, tvrdio je Fitch, antikrist je i svatko tko se protivi osobnoj vladavini Isusa Krista nad ovim svijetom. Fitchova definicija antikrista obuhvaala je sve katolike i protestante koji su odbacili nauk o skorom Kristovom dolasku. Izii iz Babilona, pisao je Fitch, znai biti obraen istinskim, biblijskim naukom o osobnom Kristovom dolasku i kraljevstvu... Ako ste kranin, izi ite iz Babilona! Ako namjeravate biti krani kad se Krist pojavi, izi ite iz Babilona, i izi ite sada!... Izi ite iz Babilona ili ete propasti. (Come Out of Her, My People, str. 18,19,24) Tako je Fitch mnogim mileritskim adventistima dao teoloki razlog za izdvajanje u posebnu skupinu prije svretka zemaljskog vremena kunje. Upuen im je poziv da napuste crkve koje su odbacile poruku o vremenu suda. Premda su mnogi mileritski vo e s istoka u poetku suzdrano odgovorili na Fitchov poziv za odvajanje, mnogim vjernicima u drugi dolazak, koji su se suoavali sa sve veim protivljenjem i gubitkom lanstva, on je bio prihvatljiv zbog odlunog otpora unutar razliitih vjerskih zajednica. Himes nije bio zagovornik odvajanja do jeseni 1844., a i tada vrlo nevoljko. Miller nikad nije pristao da zahtijeva odvajanje premda ga je baptistika crkva Low Hampton, iji je bio lan, naposljetku iskljuila. Odvajanje, na kraju, nije bilo odabir, ve je bilo izazvano doga ajima dok je svijet ulazio u proreenu godinu kraja.
Vrijeme prolazi
Miller je isprva odbijao tonije odrediti vrijeme Kristovog dolaska. Naglasak njegove poruke bio je na oko 1843.
MILERITSKI KORIJENI
23
godine. Ali u sijenju 1843. on je zakljuio na temelju proroanstva o 2300 dana iz Daniela 8,14 i idovskog kalendara da e se Krist vratiti negdje izme u 21. oujka 1843. i 21. oujka 1844. PRIPREMI SE DA SUSRETNE BOGA SVOG glasila je naslovnica lista Western Midnight Cry od 8. oujka 1844. dok se bliio kraj tog razdoblja. Ali Millerova godina kraja svijeta je prola, a Krist se nije vratio. Tako su mileriti doivjeli svoje prvo razoaranje. Razoaran, ali i duboko iskren, William Miller je 25. oujka 1844. pisao Himesu: Sjedim za svojim starim stolom... Primivi pomo od Boga, jo uvijek ekam dragog Spasitelja... Vrijeme, kako sam ja izraunao, sada se ispunilo i ja svakog trenutka oekujem da vidim Spasitelja kako silazi s Neba... Bez obzira na to je li me Bog odredio da i dalje upozoravam ljude ovog svijeta ili ne, ja ne znam... Nadam se da sam svoju odjeu oistio od krvi ovih dua. Osjeam da sam se, koliko je to u mojoj moi, oslobodio svake krivnje u njihovoj osudi. (MC, 18. travnja 1844.) Jednako razoaran, Himes je 24. travnja 1844. napisao u uvodniku: Prolaskom idovske godine nai prijatelji i javnost... imaju pravo oekivati neko objanjenje stava koji zagovaramo... Mi... u cijelosti i iskreno priznajemo da su svi oekivani i objavljeni datumi proli. idovska godina je prola, a Spasitelj se nije objavio pa neemo kriti injenicu da smo pogrijeili u tonom vremenu isteka prorokog razdoblja. Ipak, Himes je dodao: Nikad nismo uspjeli nai neko drugo vrijeme za istek prorokog razdoblja. On je tada nastavio buditi nadu u svojim itateljima primjedbom da se sada nalazimo u poloaju koji je Bog prorekao za svoju djecu na kraju vi enja, za to se pobrinuo preko proroka Habakuka. Nije li prorok pisao: Jer ovo je vi enje samo za svoje vrijeme: ispunjenju tei, ne vara; ako stie polako, ekaj, jer odista e doi i nee zakasniti. (Habakuk 2,3) Himes
24
je ovaj redak povezao s Matejem 25,5 koji istie da e zarunik kasniti u dolasku, dok e oni koji ekaju zadrijemati i zaspati. Na temelju ovih redaka Himes je mogao rei da smo sada spremni rei svijetu to emo initi... Mi nepokolebljivo namjeravamo ouvati nau vjeru neokrnjenom... I dalje emo vjerovati u Boju rije, u njezino doslovno ispunjenje jer nijedna jota ili kovrica od svega to je napisano nee nestati. (AH, 24. travnja 1844.) Tako su mileritski adventisti uli u vrijeme iekivanja. Njihov je pokret od raspadanja spasila nepreciznost u vezi s tonim datumom prorokog ispunjenja i primjena Habakukovog proroanstva i drugih tekstova na njihovu situaciju. Adventisti su bili razoarani, ali pokret je iao dalje premda s manje oduevljenja.
Pokret sedmog mjeseca i istinski pononi povik

Mileritskom pokretu ivot je produen na sastanku u Exeteru, u New Hampshiru, sredinom kolovoza 1844. Na ovom je skupu mileritski propovjednik S. S. Snow razliitim matematikim izraunima uvjerljivo pokazao da e se ispunjenje proroanstva o 2300 dana iz Daniela 8,14 dogoditi u jesen 1844. Zapravo, opirnim prouavanjem blagdana u idovskoj godini, Snow je predvidio da e se Danielovo proroanstvo o ienju Svetita ispuniti na idovski Dan pomirenja, desetog dana sedmog mjeseca idovske godine (vidi Levitski zakonik 23,27). Snow je tvrdio da je izraunao toan dan ienja koji su mileriti jo uvijek openito tumaili kao drugi Kristov dolazak. Snow je rekao da taj dan, prema karaitskom idovskom raunanju, pada 22. listopada 1844. Krist e se vratiti, tvrdio je Snow, za oko dva mjeseca.
MILERITSKI KORIJENI
25
Ova je misao naelektrizirala sluateljstvo. Napustili su sastanak u Exeteru kako bi razglasili svoju urnu poruku to bre i to dalje. Evo, propovijedali su, Zarunik dolazi! Krist dolazi desetog dana sedmog mjeseca! Vrijeme je kratko, pripremite se! Pripremite se! Premda su Miller, Himes i drugi vodei adventisti nevoljko usmjerili svoju nadu na odre en dan, oduevljenje sedmim mjesecom meu veinom vjernika irilo se kao vatra strnitem. Rijei Georga Storrsa daju nam uvid u ovu epidemiju oduevljenja. On je u rujnu napisao: Uzimam olovku s osjeajem koji nikad prije nisam doivio. Nema sumnje, desetog dana sedmog mjeseca bit emo svjedoci objave naega Gospodina Isusa Krista na nebeskim oblacima. Mi smo samo nekoliko dana udaljeni od ovog doga aja. Bit e to straan trenutak za one koji nisu spremni, ali slavan za one koji jesu. Osjeam da piem posljednji poziv koji u ikada poslati u tisak. Moje srce je ispunjeno... svi smo mi zadrijemali i zaspali, mudri i ludi, ali na Spasitelj nam je rekao da e tako biti, tako se ispunjava Pismo, i to je posljednje proroanstvo koje se odnosi na doga aje koji prethode dolasku naega Gospodina. Sada dolazi ISTINSKI pononi povik. Prvi je bio samo upozorenje. SADA SE OGLAAVA ONAJ STVARNI: kakvog li sveanog trenutka! (MC, 3. rujna 1844.) Miller, Himes i drugi mileritski vo e naposljetku su kapitulirali pred silinom Snowovih dokaza. 6. rujna 1844. Miller je pisao o svojem oduevljenju i nadi: Dragi brate Himes: vidim slavu u sedmom mjesecu koju nikada prije nisam vidio... Zahvali Gospodinu, duo moja. Neka budu blagoslovljeni brat Snow, brat Storrs i drugi jer su bili sredstvo za otvaranje mojih oiju. Skoro sam stigao kui. Slava! Slava! Slava!!! Vidim da je ovaj datum toan... Moja je dua toliko ispunjena radou da ne mogu pisati. Pozivam vas, i sve koji se raduju Njegovom dolasku,
26
da Mu zahvale za Njegovu slavnu istinu. Nestale su moje sumnje, strahovi i tama. Vidim da smo u pravu. Boja rije je istinita, a moja je dua ispunjena radou... O, kako bih elio da smijem vikati. Ali vikat u kad do e Kralj nad kraljevima. ujem da Methinks kae: Brat Miller je fanatik. U redu, zovi me kako eli. Nije me briga. Krist e doi u sedmom mjesecu i sve e nas blagosloviti. O, slavne li nade! (isto, 12. rujna 1844.) 16. rujna Himes je izjavio da e asopis Advent Herald (bivi Signs of the Times) prestati izlaziti. Budui da je ovo posljednji broj Heralda prije desetog dana sedmog mjeseca, neemo se brinuti za nabavu papira za sljedei tjedan... Evo dolazi Zarunik, izi ite Mu u susret! (AH, 16. rujna 1844.) Iz ove perspektive mi samo moemo zamiljati uzbuenje u mileritskim redovima, ali moemo ga i djelomino doivjeti ako se zapitamo: kako bih se ja osjeao kad bih znao da Krist dolazi za nekoliko dana? Kako bih se ja ponaao? Kojim bih vrijednostima dao prvo mjesto? Vjernici su u svojem uvjerenju i veselju uloili posljednje napore da svijet upozore na dolazeu propast. Nisu se brinuli za budunost, nisu trebali. Neki su ostavili neponjevene usjeve, drugi su zatvorili trgovine i napustili poslove. Isus dolazi. Ova misao bila je kao med u ustima, ali im je bilo nepoznato da e im postati gorka u utrobi (vidi Otkrivenje 10,8-10).
Veliko razoaranje
22. rujna deseci tisua vjernika ekali su pojavu Isusa na oblacima dok su bezbrojni drugi ekali sumnjajui, strahujui da su mileriti moda u pravu. Ali taj dan je doao i proao, to je ohrabrilo rugalice i straljivce, a milerite za-
MILERITSKI KORIJENI
27
teklo u potpunom rasulu i obeshrabrenju. Njihove iskljuive tvrdnje o vremenu i bezgranino povjerenje u 22. rujna uvealo je njihovo razoaranje. 24. rujna Josiah Litch je pisao Milleru: Dan je mraan i oblaan, ovce su rasute, a Gospodin jo nije doao. (JL, WM i JVH, 24. rujna 1844.) Hiram Edson poslije je napisao: Rasprene su nae najdrae nade i oekivanja te nas je obuzeo takav duh oplakivanja kakav nikada prije nisam doivio. Izgleda da se s tim ne moe usporediti ni gubitak svih zemaljskih prijatelja. Plakali smo i plakali dok nije svanulo. (H. Edson MS) Washington Morse je razmiljao: Taj dan je doao i proao, a tama jo jedne noi spustila se na svijet. Ali s tamom je dola i bol razoaranja za vjernike u drugi dolazak koji se moe usporediti samo sa alou uenika nakon raspea njihovog Gospodina. Kako je vrijeme prolo, nastupilo je gorko razoaranje. Istinski vjernici su sve dali za Krista i oekivali Njegovu nazonost kao nikada prije. Ljubav Kristova ispunila je svaku duu i oni su s neizrecivom enjom molili: Do i, Gospode Isuse, do i brzo, ali On nije doao. A onda ponovni povratak brigama, zbrci i opasnostima ivota, pogrdnim i podrugljivim nevjernicima koji su se rugali kao nikad prije; bila je to strana kunja vjere i strpljenja. Kad je starjeina Himes posjetio Waterbury, u Vermontu, ubrzo nakon isteka vremena, i izjavio da se braa trebaju pripremiti za jo jednu hladnu zimu, gotovo da nisam mogao vladati osjeajima. Iziao sam van i plakao kao dijete. (RH, 7. svibnja 1901.) Moda bismo od Millera, kao osnivaa i poasnog vo e pokreta, oekivali da ga ovo iskustvo strano potrese. Meutim, on je na prvi pogled odravao vedar stav u odnosima s javnou. Premda sam se dvaput razoarao, izjavio je 10. studenog 1844., jo uvijek nisam ponien ili obeshrabren. Bog je bio sa mnom u duhu i utjeio me... Premda
28
sam okruen rugaima i neprijateljima, moj je um ipak savreno miran, a moja nada u Kristov dolazak snana kao i uvijek. Uinio sam ono to sam nakon mnogo godina trijeznog razmiljanja smatrao da je moja sveana dunost... Brao, ustrajte, neka vam nijedan ovjek ne oduzme krunu. Svoje sam misli usmjerio na drugo vrijeme i na tome u stajati sve dok mi Bog ne daruje vie svjetla. A to je DANAS, DANAS i DANAS, sve dok On ne do e i ugledam Onoga za kim ezne moja dua. (MC, 5. prosinca 1844.) Usprkos ovim uvjerljivim rijeima, veina milerita odbacila je vjeru u drugi Kristov dolazak. U me uvremenu oni koji su se i dalje nadali skorom Kristovom dolasku, promatrali su svoj, nekada prilino skladan pokret, kako se rastae u kaosu dok su razliiti vo e i samozvani vo e iznosili tvrdnje i protutvrdnje o svojem iskustvu i istini o drugom dolasku. Iz ovog uzavrelog kotla i bezline gomile obeshrabrenih i zbunjenih ekaoca proizii e Kranska adventistika crkva. Ali, naravno, 1844. godine nitko ne bi mogao predvidjeti takav razvoj doga aja. Pria o tome bit e sredite sljedeih dvaju poglavlja.
MILERITSKI KORIJENI
29
Za one koji ele saznati vie

Froom, LeRoy Edwin, The Prophetic Faith of Our Fathers, Washington, D. C.: Review and Herald, 1954., sv. 4, str. 443851. Gordon, Paul A., Herald of the Midnight Cry, Boise, Idaho: Pacific Press, 1990. Knight, George R., Millenial Fever and the End of the World: A Study of Millerite Adventism, Boise, Idaho: Pacific Press, 1993. Knight, George R., ur., 1844 and the Rise of Sabbatarian Adventism, Hagerstown. Md.: Review and Herald, 1994., str. 1142. (Ovaj svezak sadri veinu preslika dokumenata citiranih u ovom poglavlju.) Land, Gary, ur., Adventism in America: A History, pregledano izdanje, Berrien Springs. Michigan: Andrews University Press, 1998., str. 128. Maxwell, C. Mervyn, Tell It to the World: The Story of Seventhday Adventists, 2. pregledano izdanje, Mountain View, California: Pacific Press, 1977., str. 9-33. Neufeld, Don F., ur., The Seventh-day Adventist Encyclopedia, 2. pregledano izdanje, Hagerstown. Md.: Review and Herald, 1996., sv. 2, str. 7382. Nichol, Francis D., The Midnight Cry, Washington, D. C.: Review and Herald, 1994. Schwartz, Richard W., Light Bearers to the Remnant: Denominational History Textbook for Seventh-day Adventist College Classes, Mountain View, California: Pacific Press, 1979., str. 1352.
30
31
2. poglavlje
Razdoblje doktrinarnog razvoja (1844.1848.)
osljedice velikog razoaranja 22. listopada 1844. za tekle su milerite u stanju potpune zbunjenosti. Vrhunac njihove nade odveo ih je u dubine oaja. Matematika sigurnost njihove vjere potresla ih je kad se oekivani dogaaj nije zbio. Nije mogue stvoriti tonu predodbu o razoaranju milerita, ali vjerojatno je veina odbacila vjeru u drugi Kristov dolazak, vratila se svojim bivim crkvama ili svjetovnoj nevjeri. Moemo smatrati da su se oni koji su zadrali nadu u skori Kristov dolazak podijelili u tri skupine, ovisno o njihovom tumaenju onoga to se dogodilo 22. listopada. Skupina pod vodstvom Joshue V. Himesa, koju je najlake prepoznati, ubrzo je prihvatila vjerovanje da se tog dana nita nije dogodilo. Smatrajui da su bili u pravu u vezi s oekivanim dogaajem (drugi Kristov dolazak), zakljuili su da su pogreno izraunali vrijeme. 5. studenog 1844. Himes je napisao: Sada smo uvjereni da se na autoritete na kojima smo temeljili svoje izraune ne moe osloniti za odre ivanje tonog datuma. Premda smo blizu kraja... mi ne znamo toan datum ili odre eno vrijeme, ali u cijelosti vjerujemo da
32
trebamo straariti i ekati Kristov dolazak koji se moe zbiti u svakom trenutku. (MC, 7. studenog 1844.) Pod Himesovim vodstvom ova skupina je poduzela korake i ustrojila se u zasebnu adventistiku skupinu u Albanyju, u dravi New York, u travnju 1845. Ostarjeli William Miller je, pod utjecajem Himesa, svojim autoritetom podupro pokret u Albanyju. Fanatizam koji se neobuzdano irio adventistikim redovima bio je jedan od razloga za ustrojstvo. Stoga konferenciju u Albanyju treba smatrati pokuajem sreivanja redova. To nas vodi drugoj prepoznatljivoj skupini adventista nakon razoaranja, skupini produhovljenih. Ovaj ogranak adventista dobio je ime po injenici to je ponudio duhovno tumaenje doga aja od 22. listopada. Produhovljeni su smatrali da su i doga aj i datum bili toni. Drugim rijeima, Krist se vratio 22. listopada, ali je to bio duhovni dolazak. Me u produhovljenima ubrzo se javio fanatizam. Neki su tvrdili da su bezgreni, a drugi su odbijali raditi jer su bili u milenijskoj suboti. Drugi su, slijedei biblijski nalog da trebaju postati kao mala djeca, odbacili lice i vilice te puzali na nogama i rukama. Nepotrebno je rei da su provale karizmatskog zanosa preplavile njihovu sredinu. Trea struja adventistikog pokreta nakon razoaranja bila je ona skupina koja je tvrdila da su bili u pravu to se tie vremena, ali su pogrijeili kad je u pitanju oekivani doga aj. Drugim rijeima, 22. listopada se neto dogodilo, ali to nije bio drugi dolazak. Me u njima su bili i budui vo e pokreta koji se poslije razvio u Kransku adventistiku crkvu. Ovoj se skupini inilo da je veina, pod vodstvom Himesa, odriui se vrijednosti iskustva u pokretu 1844. godine odbacila i adventistiku poruku. Premda je to prvobitno bila najmanja skupina, ona se smatrala istinskim nasljednikom nekada monog mileritskog pokreta.
RAZDOBLJE DOKTRINARNOG RAZVOJA (1844.1848.)
33
Od tri ogranka mileritskog pokreta koje smo spomenuli ovaj trei je posljednji postao uoljiv. ak i prije nego to se mogao definirati kao osebujan oblik adventizma, morali su objasniti dvije stvari: (1) to se dogodilo 22. listopada 1844.? (2) Kakvo je to svetite koje je trebalo oistiti?
Ponovno definiranje Svetita

Prvi korak prema jasnijem razumijevanju gore spomenutih pitanja dogodio se 23. listopada 1844. Tog se dana Hiram Edson, metodistiki farmer iz Port Gibsona, u dravi New York, uvjerio tijekom molitve s drugim vjernicima da e primiti svjetlo i da e nae razoaranje biti objanjeno. Uskoro nakon toga on i njegov prijatelj poli su hrabriti svoje suvjernike. Dok su prolazili poljem, Edson kae: Zaustavljen sam na pola puta i Nebo se otvorilo mojem pogledu... Nedvojbeno i jasno sam vidio da je na Veliki sveenik toga dana, umjesto da izi e iz svetinje nad svetinjama i si e na Zemlju desetog dana sedmoga mjeseca, na kraju 2300 dana prvi put uao u drugi odjel Svetita te da prije dolaska na Zemlju mora obaviti posao u svetinji nad svetinjama. Edsonove misli bile su usmjerene i na Otkrivenje 10 gdje se opisuje knjiica koja je slatka u ustima, ali gorka u utrobi. Prepoznavi u ovom slatkom i gorkom iskustvu iz Otkrivenja 10 iskustvo milerita dok su propovijedali proroanstva iz Knjige proroka Daniela, Edson je primijetio da ovo poglavlje zavrava zapovijeu da se ponovno prorie. U tom trenutku Edson je, na poziv prijatelja koji je iao pred njim, ponovno postao svjestan okoline. Na pitanje to nije u redu, Edson je uzvratio da je Gospodin odgovorio na jutronju molitvu davi nam svjetlo u vezi s naim razoaranjem.
34
Ovo vi enje uskoro ga je potaknulo na opirno prouavanje Biblije s O. R. L. Crosierom i dr. F. B. Hahnom. Zakljuili su, u skladu s Edsonovim iskustvom 23. listopada, da Svetite iz Daniela 8,14 koje treba biti oieno nije Zemlja ili Crkva, ve Svetite na Nebu, a zemaljsko Svetite je bilo njegova slika ili preslika. Hahn i Edson zakljuili su da su njihova otkria upravo ono to rasijanom ostatku treba da objasni razoaranje i vrati brau na pravi put. Oni su se stoga sloili oko podjele trokova tiskanja ako Crosier objasni predmet Svetita. Prema Edsonu Crosier je poeo objavljivati otkria njihovih zajednikih prouavanja u asopisu Day-Dawn poetkom 1845. godine (H. Edson MS). 7. veljae 1846. Enoch Jacobs objavio je njihova otkria u Day-Star Extra pod naslovom Mojsijev zakon. Do tog trenutka njihovo gledite je prilino sazrelo. Crosier i njegovi prijatelji pruili su prouavanjem Biblije odgovore na pitanja to se dogodilo 22. listopada 1844. i koje je Svetite trebalo biti oieno. Njihove najvanije zakljuke, iznesene u Mojsijevom zakonu, moemo saeto prikazati u nekoliko toaka: 1. Na Nebu postoji doslovno Svetite. 2. Hebrejski sustav Svetita je cjelovit vizualni prikaz plana spasenja nainjen prema uzorku nebeskog Svetita. 3. Kao to su i zemaljski sveenici imali dvije faze slube u Svetitu u pustinji, tako je i Krist imao dvije faze slube u nebeskom Svetitu. Prva faza poela je u svetinji prigodom Njegovog uzaaa, dok je druga poela 22. listopada 1844. kad je Krist preao iz prvog u drugi odjel nebeskog Svetita. Stoga je stvarni ili nebeski Dan pomirenja poeo tog dana. 4. Prva faza Kristove slube bavila se oprostom, a druga obuhvaa brisanje grijeha i ienje i Svetita i pojedinih vjernika. 5. ienje iz Daniela 8,14 bilo je ienje grijeha i ostvareno je krvlju, a ne vatrom. 6. Krist se nee vratiti na Zemlju dok ne zavri slubu u drugom odjelu.
35
Tako je zajedniko prouavanje Edsona, Crosiera i Hahna potvrdilo Edsonovo vi enje 23. listopada. Intenzivnim prouavanjem knjiga kao to su Poslanica Hebrejima i Levitski zakonik zajedno s Otkrivenjem te 7. i 9. poglavljem Daniela, oni su objasnili i ienje i Svetite kojem je ienje bilo potrebno. Oni su tako er poeli postupno razumijevati zapovijed iz Otkrivenja 10,11 da razoarani trebaju ponovno proricati o mnogim pucima, narodima, jezicima i kraljevima. Me utim, tijekom 1840-ih, kao to emo vidjeti, njihova zamisao o proricanju svijetu obuhvaala je propovijedanje njihove novootkrivene istine samo onim mileritima koji jo nisu bili prosvijetljeni u vezi s ienjem Svetita i srodnim doktrinama. Novo razumijevanje ienja Svetita postalo je kamen temeljac u razvoju kasnije adventistike teologije. Zajedno s vjerovanjem u skori Kristov povratak koje su naslijedili od Millera, Kristova nebeska sluba u dvije faze postat e u idua dva desetljea temeljni nauk onih koji su izrastali u crkvu. Prije nego to napustimo ienje Svetita, valja primijetiti da su adventisti ovaj nauk uskoro povezali s idejom o istranom sudu ili sudu koji prethodi drugom Kristovom dolasku. Miller je, naravno, povezao ovaj prizor suda iz Daniela 7, ienje Svetita iz Daniela 8,14 i rijei Doao je as njegova Suda iz Otkrivenja 14,7 sa sudom koji se treba zbiti prilikom drugog dolaska. Me utim, ve 1840. jedan od Millerovih zamjenika tvrdio je da sud mora prethoditi drugom dolasku. U veljai iste godine metodistiki propovjednik Josiah Litch ukazao je na to da se sud mora dogoditi prije uskrsnua. Litch je do 1842. godine usavrio svoje gledite i istaknuo da je boanski in podizanja neke osobe u ivot i slanje drugih u smrt prilikom Kristovog drugog dolaska izvrni sud koji nuno mora imati uvodni parni-
36
ni dio (Prophetic Expositions, sv. 1, str. 4954). Skupina koja je prerastala u Kransku adventistiku crkvu poslije je razradila ovu misao. Crosier, premda u svojem lanku u veljai nije izriito spomenuo sud koji prethodi drugom dolasku, istaknuo je da je Veliki sveenik nosio naprsnik na Dan pomirenja te da je ienje Svetita bilo ienje od grijeha. Josephu Batesu (bivem mornarikom kapetanu i aktivnom mileritskom laiku) trebalo je 1847. godine, a nekima ve 1845. godine, samo korak da poistovjete nebeski dan pomirenja s istranim sudom koji se nuno mora zbiti prije nego to se Krist vrati i obavi adventni sud kada e svi primiti pravednu nagradu. Premda su ga neki prvobitno odbacili (ukljuujui Jamesa Whitea, mladog propovjednika iz Christian Connexion, koji je postao silni zagovornik poruke iz 1844. godine), ovaj se nauk vrsto uvrijeio sredinom 1850-ih. Tako se tijekom razvoja adventistike teologije smatralo da je ienje Svetita iz Daniela 8,14 Kristov in istranog suda ili suda koji prethodi drugom dolasku u svetinji nad svetinjama u nebeskom Svetitu. Tako su oni koji su izrastali u Kransku adventistiku crkvu propovijedali prvu an eosku vijest (Doao je as njegova Suda, Otkrivenje 14,7) i naposljetku je protumaili kao najavu poetka istranog suda 22. listopada 1844. Dosad smo istraili razvoj dva osebujna stupa adventistike teologije u nastajanju: (1) Isusov osobni, skori dolazak, premilenaristiki povratak vjerovanje naslije eno od milerita i (2) Kristovu slubu u dva odjela Svetita ukljuujui i istrani sud, doktrinarni stav koji su vjernici oblikovali dok su se muili sa znaenjem ienja Svetita u Danielu 8,14. Tako, dok je veina mileritskih adventista pod vodstvom Himesa gledajui unatrag smatrala vremenski dio svojeg tumaenja proroanstva o 2300 dana iz Daniela 8,14 po-
37
grekom, skupina koja je izrastala u Kransku adventistiku crkvu smatrala je da su mileriti tono odredili vrijeme, ali su pogrijeili u vezi s doga ajem koji se zbio 22. listopada 1844. Nakon svega, primijetili su, nitko nije uspio pobiti Millerove izraune vremena. Ali nakon daljnjeg prouavanja postalo im je oito da su mileriti pogreno protumaili simbolizam i ienja i Svetita. Ova mala skupina nepriznatih vjernika odbila je sii s prorokog podija koji je mileritski pokret uinio tako monom silom. Umjesto toga, oni su gradei na spoznajama Millera i Snowa izvrili nune ispravke. Osjeali su duboko uvjerenje da je Bog pozvao Millera da prosvijetli svijet porukom o blizini drugog Kristovog dolaska.
Proroki dar
Usko povezano s prorokom valjanou mileritske poruke i ispravnou 22. listopada bilo je i pozivanje sedamnaestogodinje Ellen Harmon (Ellen White nakon vjenanja 1846. godine) u proroku slubu. Ona je, zajedno s drugim mileritima, u studenom 1844. odbacila vjeru da se neto dogodilo 22. listopada. Ali na njezino iznena enje, sjea se ona poslije, dok sam se molila kod obiteljskog oltara (u prosincu 1844.), na mene se spustio Sveti Duh. Kad je, u vi enju, traila svoju subrau adventiste i nije ih mogla nai, glas joj je rekao da podigne pogled. Tada sam, sjea se ona, podigla pogled i ugledala pravi i uski put... Adventisti su se nalazili na ovom putu i putovali u (nebeski) grad koji je bio na samom kraju puta. Iza njih, na poetku puta, nalazilo se jarko svjetlo za koje mi je an eo rekao da predstavlja pononi povik. Bog je na taj nain potvrdio da je 22. listopad bio ispunjenje proroanstva. Ovo svjetlo, nastavlja Ellen Harmon, sjalo je cijelim putem i osvjetljavalo im (vjernicima) stopala kako se ne
38
bi spotaknuli. Dok su njihove oi bile usmjerene na Isusa, koji je bio pred njima i vodio ih u grad, bili su sigurni. Ali neki su se, izvjetava ona, nepromiljeno odrekli svjetla iza njih i rekli da Bog nije bio taj koji ih je dosad vodio. Za njih se svjetlo ugasilo ostavljajui im stopala u potpunom mraku i oni su skliznuli s puta u tamni i bezboni svijet (EW 14,15). Ovo prvo vi enje govori nam mnogo o slubi Ellen Harmon. Prvo i najvanije je da ono istie njezinu ivotnu preokupaciju skori Kristov povratak i Boju brigu za Njegovu djecu. Osim toga, ono prikazuje dvostruki naglasak koji proima cijelu njezinu slubu. Prvi aspekt tog naglaska jest da se na Nebu dogodilo neto vrlo vano 22. listopada 1844. i da adventisti nikad ne smiju zaboraviti svoje mjesto u prorokoj povijesti. Stoga je ona poslije mogla napisati da se nemamo razloga bojati budunosti, osim ako zaboravimo put kojim nas je Gospodin vodio i Njegovu poduku u prolosti. Adventisti su, smatrala je ona, proroki narod (LS 196). Drugi aspekt ovog dvostrukog naglaska jest da svatko osobno mora svoj pogled usredotoiti na Isusa, svojeg Spasitelja. Stoga adventisti nisu samo osobit, proroki narod, ve su i kranski narod. Kao to emo vidjeti u petom poglavlju, ona je posebno naglasila ovaj drugi aspekt njezinog dvostrukog naglaska u razdoblju nakon 1888. godine dok je nastojala da adventizam ova dva aspekta svojeg doktrinarnog sustava promatra iz prave perspektive. Ellen White je tijekom sedamdeset godina (od 1844. do svoje smrti 1915.) propovijedala Boju ljubav, blizinu Kristovog dolaska i poruku o vremenu Bojeg suda. Naravno, u poetku je njezin autoritet bio ogranien. Ali lanovi crkve u nastajanju postupno su prepoznali njezinu proroku vijest kao Boju poruku za Njegov narod o vodstvu kroz krizu na svretku vremena.
39
Ne iznena uje to ona, s obzirom na karizmatski fanatizam u redovima nekih adventista nakon 1844. godine, nije eljela biti Boja glasnogovornica. Ona je nesumnjivo bila svjesna da mileritski pokret, zbog nekih svojih iskustava, ima duboke predrasude prema vi enjima i privatnim objavama. Tonije, u svibnju 1845. skupina iz Albanyja javno se izjasnila da nema povjerenja ni u kakvu novu poruku, vi enje, san, jezik, udo, poseban dar, objavu i tako redom (MW, 5. svibnja 1845.). Bojem proroku nikad nije bilo lako, a to se posebno odnosilo na 1844. godinu kad je svjetina u Illinoisu ubila Josepha Smitha, mormonskog proroka. Ali Bog je rekao Elleni White da e je osnaiti. Kako je vrijeme prolazilo, adventisti su sve ozbiljnije shvaali njezine poruke. Primjenjujui biblijsku provjeru proroka na njezin ivot i djelo, sve je vie i vie ljudi potvr ivalo vjeru u njezin poziv. Ovdje trebamo istaknuti da Ellen Harmon nije bila ni prva ni jedina od Boga izabrana osoba za proroku slubu me u adventistima. U poetku 1842. William Foy, crni slobodnjak koji je pripadao Baptistikoj crkvi, primio je dva vi enja o drugom Kristovom dolasku i nagradi za pravedne. Foy je neko vrijeme propovijedao ovu poruku. Onda je Bog, prije samog velikog razoaranja, u proroku slubu pozvao Hazena Fossa, ali je on odbio sura ivati pa je izgubio ovaj dar. Foss je poslije ohrabrio Ellen Harmon da ne uini istu pogreku. Prije nego to zavrimo s ovim dijelom o prorokom daru, treba naglasiti da dar Ellen White nije igrao istaknutu ulogu u razvoju adventistike doktrine. U jednom odgovoru 1874. godine kritiarima koji su tvrdili da su adventisti svoju doktrinu o Svetitu primili preko vi enja Ellen White, vodei crkveni dunosnik je odgovorio: O tom predmetu napisane su stotine lanaka. Ali ni u jednom od njih ne spominju se vi enja kao neki autoritet o ovom pitanju ili
40
kao izvor iz kojeg je ovo gledite nastalo... Uvijek se pozivalo na Bibliju u kojoj se nalazi obilje dokaza za gledita koja imamo o ovom predmetu. (RH, 22. prosinca 1874.) Isto se moe rei za svaku kljunu adventistiku doktrinu. Prvenstvena metoda koju su pioniri rabili za oblikovanje crkvene doktrine bilo je prouavanje Biblije dok se ne postigne opa suglasnost. Tek tada bi Ellen White katkad primila vi enje o predmetu o kojem se ve raspravljalo, prvenstveno zato da podupre veinsku suglasnost i da onima koji jo uvijek nisu bili u skladu s veinom pomogne prihvatiti ispravnost zakljuaka koje je ova skupina izvela iz Biblije. Stoga je uloga Ellen White u razvoju doktrine bila da je potvrdi, a ne zane. Me utim, kao to emo vidjeti u etvrtom poglavlju, ona je povremeno igrala istaknutiju ulogu u razvoju nekog stava na podruju adventistikog naina ivota nego u oblikovanju doktrine. Neki od prvih adventistikih vo a bili su posebno osjetljivi na moebitnu zloporabu dara prorotva. Na primjer, adventisti su se godinama me usobno razlikovali u miljenju kada tono treba poeti i zavriti subotu. Nakon temeljitog prouavanja Biblije 1855. godine, dolo se do opeg zakljuka da subota poinje i zavrava zalaskom sunca. Me utim, Bates je jo uvijek smatrao da poinje u est sati. U tom trenutku Ellen White je primila vi enje koje potvr uje gledite da subota poinje i zavrava zalaskom sunca, gledite do kojeg se ve dolo prouavanjem Biblije. To je bilo dovoljno da Bates i njegovi prijatelji usklade svoje gledite s drugima. Zanimljivo je i to da je ovo vi enje promijenilo i gledite Ellen White o ovom pitanju. Tada se pojavilo pitanje zato Bog nije odmah ovu nedoumicu rijeio vi enjem. Odgovor Jamesa Whitea kljuan je za razumijevanje uloge dara njegove supruge. Izgleda da, napisao je on, Gospodin ne eli poduavati svoj narod o biblijskim pitanjima preko dara Duha sve dok Njegovi
41
sluge marljivo ne istrae Njegovu rije... Neka ovi darovi imaju svoje odgovarajue mjesto u Crkvi. Bog ih nikada nije postavio pred nas i zapovjedio nam da ih gledamo i slijedimo na putu istine, na putu u Nebo. On je uzvisio svoju Rije. Sveto pismo, Stari i Novi zavjet, svjetiljka je ljudima koja rasvjetljava put u kraljevstvo. Slijedite nju. Ali ako zastranite od biblijske istine i do ete u opasnost da budete izgubljeni, moda e vas Bog u trenutku kad On odlui ispraviti, vratiti Bibliji i spasiti vas. (isto, 25. veljae 1868.) Kranska adventistika crkva biblijski je usmjeren pokret koji prihvaa biblijski nauk o daru prorotva. Me utim, jedan od neeljenih aspekata adventistike povijesti jest da su neki lanovi Crkve preesto zlorabili dar Ellen White stavljajui ga iznad Biblije. I James i Ellen White, kao i drugi utemeljitelji Crkve, odbacili su ovaj nebiblijski stav. Dar prorotva je blagoslov Bojoj crkvi, ali istinski adventizam uvijek je ponajprije uzvisivao Sveto pismo.
Subota
Istodobno s gore opisanim razvojem doktrina, adventisti koji su vjerovali u nauk o nebeskom Svetitu i valjanosti 22. listopada poeli su potpunije razumijevati Boji zakon i sedmi dan subotu. Prvi adventisti koji su prihvatili sedmi dan subotu uli su o njoj od baptista sedmog dana koji su poetkom 1840-ih ponovno osjetili potrebu da propovijedaju ovo posebno svjetlo. Jedna njihova lanica, ratoborna Rachel Oakes, pozvala je jednog adventistikog propovjednika koji je pripadao Metodistikoj crkvi da dri sve Boje zapovijedi. Zato je pastor Frederick Wheeler u proljee 1844. poeo svetkovati sedmi dan subotu. Nekako u isto vrijeme nekoliko lanova crkve u Washingtonu, u dravi New Hampshire, gdje je Wheeler esto
42
propovijedao, tako er je poelo svetkovati biblijsku subotu. Tako je prva adventistika crkva koja je svetkovala subotu nastala prije velikog razoaranja. U ljeto 1844. T. M. Preble, baptistiki pastor koji je postao milerit, tako er je prihvatio subotu preko svojih poznanstava u crkvi u Washingtonu. Mislei da je vrijeme kratko, ni Wheeler ni Preble nisu osjeali potrebu da istaknu pitanje novootkrivene poruke o suboti. Me utim, Preble je 28. veljae 1845., nakon velikog razoaranja, objavio svoje gledite o suboti u jednom broju asopisa Hope of Israel. Kasnije iste godine on je ponovno iznio svoje gledite u pamfletu od dvanaest stranica s naslovom koji nije bio previe suptilan: Traktat koji pokazuje da u skladu sa zapovijedima treba svetkovati sedmi dan subotu, a ne prvi dan. U oujku 1845. Prebleovi spisi dospjeli su u ruke Josephu Batesu, jednom od tri najvanija utemeljitelja Kranske adventistike crkve. Bates je prihvatio subotu i naposljetku to podijelio s Crosierom, Hahnom i Edsonom. Edson je prihvatio biblijsku subotu, dok su Crosier i Hahn bili skloni tom vjerovanju. Oni su u me uvremenu svoje nove spoznaje o nebeskom Svetitu iznijeli Batesu i on je spremno priznao njihovu biblijsku utemeljenost. Tako se krajem 1845. ili poetkom 1846. godine poela formirati mala skupina adventistikih vjernika oko zajednikih doktrina o Kristovoj slubi u Svetitu i obvezi svetkovanja sedmog dana subote. Odsad emo ih zvati adventisti tovatelji subote. Oni su stvorili jezgru iz koje e poetkom 1860-ih nastati Kranska adventistika crkva. Bivi mornariki kapetan Bates objavio je u kolovozu 1846. traktat pod naslovom Sedmi dan subota, trajni znak. Bates je upoznao i Jamesa Whitea i Ellen Harmon (koji su se vjenali 30. kolovoza 1846.) sa sedmim danom subotom. Godinama poslije Ellen White se sjetila da je u jesen
43
1846. godine poela svetkovati, poduavati i braniti sedmi dan subotu (1T 75). Tako su se krajem 1846. sva tri utemeljitelja Kranske adventistike crkve ujedinila u vjeri u doktrinu o suboti. Bates je sedmom danu suboti dao bogatstvo i proroki smisao koji nikada nije imala me u baptistima sedmog dana. Za baptiste je to bio samo puki ispravan dan. Ali za Batesa, uronjenog u proroku vjeru koja se hranila opirnim prouavanjem Knjige proroka Daniela i Otkrivenja, sedmi dan subota bila je obogaena eshatolokim znaenjem koje je nadilazilo baptistiko razumijevanje. Bates je u nizu knjiica rastumaio subotu u okviru Otkrivenja 1114. Izme u 1846. i 1849. godine on je najmanje triput dao svoj doprinos prorokom razumijevanju subote. Prvo, poeo je uvi ati vezu izme u subote i Svetita. Dok je prouavao o oglaavanju sedme trube u Otkrivenju 11,15-19 (ulomak koji se oito bavi posljednjim danima), Batesa je posebno privukao 19. redak: Uto se otvori hram Boji to se nalazi u nebu i pokaza se njegov Koveg saveza. Bates je primijetio snaan porast broja napisa o sedmom danu suboti. Zato? Kad je sedmi an eo zatrubio, smatrao je on, bila je otvorena druga prostorija Bojeg hrama na Nebu, Koveg saveza je bio duhovno otkriven i ljudi su poeli istraivati Pismo. Koveg saveza u zemaljskom Svetitu sadravao je Deset zapovijedi. On je tako usporedbom zemaljske slike i nebeske stvarnosti zakljuio da se u svetinji nad svetinjama u nebeskom Svetitu, kao nekada u zemaljskom, uva Deset zapovijedi. Boji zakon je naposljetku shvaen kao temelj istranog suda koji je poeo 22. listopada 1844. Tog je dana otvoren drugi odjel na Nebu otkrivi Koveg saveza i prouzroivi ponovno naglaavanje Bojeg zakona. Drugi Batesov doprinos razvoju razumijevanja subote u prorokoj povijesti nastao je kao rezultat njegovog prou-
44
avanja triju an eoskih vijesti iz Otkrivenja 14. On ih je prikazao uzastopnima. Prve dvije (as Bojeg suda i pad Babilona), rekao je on, mileriti propovijedaju. Ali on je smatrao da se 12. redak: Na tome se temelji postojanost svetih koji uvaju Boje zapovijedi i vjeru u Isusa poeo ispunjavati nakon 22. listopada 1844. Tako se, pisao je on 1847. godine, narod u posljednje dvije godine grupira oko Bojih zapovijedi (Seventh-day Sabbath /izdanje 1847./, str. 59). Bates nije, naravno, previdio proroku silinu Otkrivenja 12,17: Tada, obuzet gnjevom protiv ene, Zmaj ode da vodi rat protiv ostalih iz njezina potomstva, protiv onih koji vre Boje zapovijedi i uvaju Isusovo svjedoanstvo. Otkrivenje 13 taj rat, smatrao je on, opisuje kao silu Zvijeri koja nastoji nadvladati Boji narod koji vri zapovijedi i u konanici mu objavljuje smrtnu presudu u 15. retku. Tako je trei Batesov doprinos (u prorokom okviru) teologiji subote razvoj koncepta Bojeg peata na kraju vremena i iga Zvijeri u kontekstu odanosti ili Bogu ili Zvijeri. Vjernost biblijskoj suboti, smatrao je on, bit e vanjska sredinja toka ove borbe.
Uvjetna besmrtnost
Posljednja osebujna adventistika doktrina je uvjetna besmrtnost. Veina je krana tijekom povijesti, slijedei grku filozofiju, vjerovala da se ljudi ra aju besmrtni. Tako, kad njihovo tijelo umire, duh ili dua vraa se da ivi s Bogom ili u pakao koji vjeno gori. Drugim rijeima, ljudi posjeduju uro enu besmrtnost. Nemogue je umrijeti ili prestati postojati. Brojni biblijski uenjaci su tijekom povijesti, razmatrajui ovo pitanje iz hebrejske, a ne grke perspektive, nijekali nauk o uro enoj besmrtnosti. George Storrs je bio jedan od takvih pojedinaca. Nakon tri godine intenzivnog prou-
45
avanja Biblije, ovaj je metodistiki propovjednik 1840. godine zakljuio da ljudska bia ne posjeduju uro enu besmrtnost. Besmrtnost, smatrao je on, dobivaju oni koji slijede Krista te je stoga uvjetna. Oni koji prihvaaju Krista vjerom dobit e besmrtnost, dok e oni koji Ga odbacuju ostati smrtni i podloni smrti. Naravno, ovaj nauk imao je izravnog utjecaja na nauk o sudbini bezbonih. Ukratko, ako bezbonici nisu besmrtni, oni ne mogu vjeno gorjeti. Vatra pakla e ih progutati, a posljedice e biti vjene. Tako je Storrs poeo propovijedati unitenje. Vjerovati neto drugo, smatrao je on, znailo bi napasti Boji karakter ljubavi. Storrs se 1842. godine pridruio mileritskim adventistima i uskoro se razvio u jednog od vodeih aktivista i pisaca ovog pokreta. U jesen 1844., kao to smo vidjeli prije, on je postao jedan od najistaknutijih zagovornika pokreta sedmog mjeseca. U me uvremenu je Chrales Fitch bio jedan od njegovih prvih propovjednika obraenika. Dragi brate Storrs, pisao je Fitch 25. sijenja 1844., budui da si dugo sam vodio Gospodnju bitku o pitanju stanja mrtvih i konanoj propasti bezbonika, javljam ti da sam i ja nakon mnogo razmiljanja i molitve spreman stati uz tebe (Charles Fitch Georgu Storrsu, 25. sijenja 1844.). Sva tri utemeljitelja Kranske adventistike crkve, Joseph Bates i James i Ellen White, prihvatili su nauk o uvjetnoj besmrtnosti. Osim to je on bio biblijski utemeljen, i njihova teologija je to nuno zahtijevala. Naime, vjerovanje u besmrtne due koje su ve na Nebu ili u paklu uklanja potrebu za uskrsnuem prije ili poslije milenija, opisanim u Novom zavjetu. Osim toga, ako su ljudi ve primili svoju nagradu, emu istrani sud ili drugi dolazak? Tako je uvjetna besmrtnost postala vrsta veza u teologiji usredotoenoj na Kristovu slubu u nebeskom Svetitu.
46
Stoerne doktrine i tri an eoske vijesti

Poetkom 1848. godine adventistiki vo e, tovatelji subote, opirnim i intenzivnim prouavanjem postigli su temeljnu suglasnost o najmanje pet toaka doktrine: (1) osobni, vidljiv, premilenaristiki Isusov povratak; (2) ienje Svetita i Kristova sluba u drugom odjelu koja je poela 22. listopada 1844. poetak je stvarnog Dana pomirenja; (3) valjanost duha prorotva; sve vei broj vjernika postupno uvi a da je sluba Ellen White suvremeno oitovanje tog dara; (4) obveza svetkovanja sedmog dana subote; uloga subote u velikom sukobu na kraju vremena proreena je u Otkrivenju 11-14; (5) besmrtnost nije uro ena ljudska osobina, ve neto to ljudi primaju vjerom u Krista. Adventisti tovatelji subote, a poslije i vjernici Kranske adventistike crkve, prihvatili su ove toke vjere kao doktrinarne me ae ili stupove. Oni su odvojili ovaj ogranak adventizma ne samo od ostalih mileritskih ogranaka, ve i od ostalih krana openito. Ovih pet doktrina stajalo je u srcu razvoja adventista tovatelja subote, i to ih je uinilo osobitom skupinom. tovatelji sedmog dana iznimno su cijenili i odluno propovijedali ova vjerovanja. tovatelji subote imali su, naravno, mnogo zajednikih doktrina s drugim kranima kao to je spasenje milou po vjeri u Kristovu rtvu i uinkovitost molitve. Ali njihov nauk i propovijedanje usredotoilo se na ove posebne, stoerne doktrine. Njihovo naglaavanje djelomino je proizilo iz injenice da su ova vjerovanja morali braniti susreui se s drugim kranima, a djelomino iz njihove elje da ova nauavanja podijele s ljudima koji ih nisu poznavali. Kao to emo vidjeti u petom poglavlju, ovaj jednostrani pristup u konanici je uzrokovao probleme u adventizmu. Vano je, me utim, razumjeti da ovih pet stoernih doktrina nisu stajale same. One su tvorile jedinstvenu doktrinarnu i proroku cjelinu. U srcu ove cjeline bile su dvije biblijske
47
toke Svetite i tri an eoske vijesti. Roswell F. Cottrell pisao je 1863. godine o sredinjoj ulozi Svetita u vjerovanju tovatelja subote: Zakljuujemo ne samo da je nebesko Svetite veliko sredite kranskog sustava, kao to je zemaljsko Svetite bilo sredite simbolinog, ve da je ovaj predmet sredite i tvr ava sadanje istine. Budui da je na hram na Nebu, a u tom hramu Koveg saveza s Bojih Deset zapovijedi i u samom sreditu ovih zapovijedi Gospodnja subota okruena s devet moralnih uredbi koje se ne mogu ukinuti, nije udno to neprijatelji subote ne samo da nastoje ukinuti Deset zapovijedi, ve i unititi istinsko Svetite u kojem su one smjetene. (RH, 15. prosinca 1863.) Naa prethodna rasprava istaknula je povezanost svake stoerne doktrine sa Svetitem. U ovom trenutku vano je naglasiti i sredinju vanost Svetita u adventistikoj teologiji i injenicu da je teologija jedinstven niz me usobno povezanih vjerovanja. Stoga dovodei u pitanje jedan dio sustava, dovodi se u pitanje cijeli sustav. Druga biblijska tema koja sjedinjuje teologiju adventista tovatelja subote jesu tri an eoske vijesti iz Otkrivenja 14. Ove poruke ne samo da su povezale cijelu adventistiku doktrinu sa slubom u Svetitu i porukom o sudu (i spasenju), ve su tovateljima subote omoguile da na u svoje mjesto u povijesti. Osim toga, tri an eoske vijesti postale su proroka sila koja je misiju adventistikih krana rairila diljem svijeta dok je Crkva svoju jedinstvenu poruku nastojala prenijeti svakom narodu i plemenu, jeziku i puku (Otkrivenje 14,6). Ali ovakvo vi enje misije bilo je daleko od umova nekolicine zbunjenih adventista tovatelja subote krajem 1840-ih. S druge strane, oni su ve tada poeli uvi ati proroku vanost triju an eoskih vijesti za njihovo djelo. James White je 1850. godine tiskao vaan lanak u kojem je saeo njihova gledita o ovom predmetu. On je prvu an eosku vijest (Ot-
48
krivenje 14,6.7) poistovjetio s mileritskim propovijedanjem o drugom Kristovom dolasku. Za njega je vremenska odrednica jer je doao as njegova Suda bila presudna. Cijelo adventistiko mnotvo, pisao je, nekad je vjerovalo da e se neto posebno dogoditi oko 1843. godine. Nevjera onih koji sada sumnjaju, nastavlja on, ne dokazuje da smo mi onda pogrijeili. Istek vremena te neprekidno posrtanje i nevjera adventista nije Boju istinu pretvorila u la, vea ona i dalje ostaje istina. Drugi an eo (vidi Otkrivenje 14,8), naglasio je White, slijedio je prvog an ela. Kad su, kao odgovor na propovijedanje o skorom drugom dolasku, crkve poele zatvarati svoja vrata mileritima i iskljuivati ih, tada je drugi aneo, preko Charlesa Fitcha, objavio poruku: Pade, pade Babilon... izi ite iz njega, narode moj. Ovo proroanstvo, napisao je White, tono se ispunilo, u pravo vrijeme i na pravom mjestu... uli smo to vlastitim uima, nai glasovi su to objavili, a cijelo nae bie osjetilo je njegovu silu, nae oi su vidjele njegove posljedice kad je Boji narod raskinuo okove koji su ga vezali za razne sekte i pobjegao iz Babilona... Druga an eoska vijest pozvala nas je iz otpalih crkava pa sada slobodno razmiljamo i djelujemo sami u strahu Bojem. Iznimno je zanimljiva injenica da se o pitanju subote poelo raspravljati me u vjernicima u drugi dolazak odmah nakon to su drugom an eoskom vijeu pozvani iz crkava. Bog djeluje prema svojem planu. Istina o suboti dola je u pravo vrijeme da bi se ispunilo proroanstvo. White je poruku treeg an ela smatrao vrhuncem prorokog pokreta. To je trebala biti Boja posljednja poruka milosti svijetu prije same velike etve dua prilikom drugog dolaska (vidi Otkrivenje 14,15-20). Isticao je da Otkrivenje 13 i 14 i trea an eoska vijest priznaju samo dvije skupine ljudi. Jedna progoni svece i
49
prima ig Zvijeri, dok druga nastavlja strpljivo ekati Kristov povratak (usprkos razoaranju 22. listopada 1844.) i VRITI BOJE ZAPOVIJEDI. Nikad nisam bio ispunjen ovakvim osjeajima kao sada dok drim olovku, pisao je James White dok se u svojem opisu bliio emotivnom vrhuncu. I nikad nisam vidio i osjeao vanost subote kao sada. Kao izlazak sunca od istoka, istina o suboti postajala je sve vee svjetlo, sve snanije, dok nije postala istina koja zapeauje... Mnogi su se zaustavili kod prve an eoske poruke, neki kod druge, a mnogi e odbaciti treu, ali samo e nekolicina pratiti Janje kud god ono ide i naslijediti zemlju. Premda moraju proi kroz vatru i krv i biti svjedoci vremena nevolje kakvo nikada nije bilo, oni nee popustiti ni primiti ig Zvijeri, ve e se nastaviti boriti i ustrajati u svetoj bici sve dok na Bojim harfama ne zasviraju melodiju pobjede na brdu Sion. (PT, travanj 1850.) Adventisti tovatelji subote doista su se smatrali prorokim pokretom. Oni su esto zbog svojih uvjerenja nazivali svoj pokret treom an eoskom vijeu.
Misijski pristup zatvorenih vrata

Premda su tri an eoske vijesti iz Otkrivenja 14 oito upuivale na svjetsku misiju, ovaj aspekt an eoskih vijesti uope nije bio oit prvim adventistima tovateljima subote. Istina je progresivna i, kao to se to esto doga a u ivotu, tovatelji subote su Boji plan razumijevali korak po korak. Zapravo, prve adventiste tovatelje subote lake je razumjeti kao protivnike, a ne zagovornike misije. Njihovu misijsku teoriju i praksu najtonije moemo opisati kao pristup zatvorenih vrata. Ovaj koncept nije izvorna zamisao adventista tovatelja subote, ve ga je iskovao William Miller koji je ovu
50
poruku povezao s pononim poklikom iz prispodobe o deset djevica (vidi Matej 25). Ova prispodoba kae da e vrata prilikom Zarunikova (Kristova) dolaska biti zatvorena i da e neki ostati vani. Zatvorena vrata, nauavao je Miller u 1830-im i poetkom 1840-ih, podrazumijevaju zatvaranje posrednikog kraljevstva i svretak razdoblja Evan elja (Evidence From Scripture and History (izdanje 1842.), str. 237). Nakon to se Krist nije vratio 22. listopada 1844., Miller, koji je jo uvijek oekivao Kristov skori dolazak na nebeskim oblacima, protumaio je zatvorena vrata kao svretak vremena kunje. Tako je Miller u prosincu 1844. mogao napisati: Obavili smo svoj posao upozoravanja grenika i pokuali probuditi slubenu crkvu. Bog je u svojoj providnosti zatvorio vrata, mi samo moemo poticati jedan drugoga na strpljenje kako bismo uvrstili svoj poziv i izbor. Mi sada ivimo u posebno vrijeme koje je spomenuto u Malahiji 3,18, Danielu 12,10 i Otkrivenju 22,10-12. U ovim tekstovima ne moemo a da ne vidimo da e malo prije Kristovog dolaska doi do razdvajanja pravednika i nepravednika... Nikada od vremena apostola nije povuena ovakva crta razdvajanja. (AH, 11. prosinca 1844.) Rune i uvredljive reakcije nevjernika i bivih milerita nakon velikog razoaranja svakako su stvorile dojam da su vrata uistinu zatvorena. Osim toga, 22. listopada naglo se zaustavio golem dotok novih obraenika. Gotovo svi mileriti prihvatili su nauk o zatvorenim vratima odmah nakon velikog razoaranja. Ali to se uskoro promijenilo jer je nauk o zatvorenim vratima bio povezan s ispunjenjem proroanstva 22. listopada. Posljedica je bila da je veina milerita, kad su pod Himesovim vodstvom poeli tvrditi da su pogrijeili u vezi s vremenom te da se 22. listopada nita nije dogodilo, tako er odbacila i vjerovanje da su vrata kunje zatvorena.
51
S druge strane, adventisti tovatelji subote, ukljuujui i Batesa i Whiteove, i dalje su vjerovali u ispunjenje proroanstva 22. listopada i nauk o zatvorenim vratima. Tako su ih drugi mileritski adventisti poeli nazivati narodom subote i zatvorenih vrata, pogrdnim nazivom koji je opisivao njihovu posebnost. Problem skupine zatvorenih vrata bio je to su od mileritskog pokreta naslijedili jednu zabludu u teoriji zatvorenih vrata koja je bila usko povezana s njihovim pogrenim razumijevanjem ienja Svetita. Ako je ienje Svetita znailo Kristov dolazak, onda je oito vrijeme kunje za grenike bilo okonano 22. listopada. Daljnje prouavanje Biblije, kao to smo ve primijetili, pomoglo je tovateljima subote da uskoro uvide svoju zabludu u vezi s ienjem Svetita, ali trebalo im je nekoliko godina da raiste s pogrenim konceptima povezanim sa zatvorenim vratima. Ali katkad ak i pogreke donose pozitivne rezultate. Tako se dogodilo i sa zatvorenim vratima. Tijekom razdoblja zatvorenih vrata u razvoju adventistike misije, adventisti tovatelji subote vjerovali su da se evan eosko djelovanje njihovog pokreta ograniava na one koji su prihvatili mileritsku vijest iz 1830-ih i poetkom 1840-ih. Vrata milosti bila su zatvorena za sve druge. Pogreka zatvorenih vrata pruila je maloj skupini adventista tovatelja subote obilje vremena da izgrade vlastite teoloke temelje. Malo su svojih oskudnih sredstava troili na evangelizaciju dok nisu imali poruku. Nakon to su stvorili vlastiti teoloki identitet, njihov sljedei korak bio je pokuaj da uvjere druge milerite u svoje doktrine i proroko tumaenje. Ova zadaa obavljena je izme u 1848. i 1850. (time se bavi sljedee poglavlje). Korisnost razdoblja zatvorenih vrata je u tome to je tovateljima subote prueno vrijeme da oblikuju doktrinarni temelj i razviju lansku bazu. Tek nakon to su obavili
52
ovu zadau, bili su spremni za sljedei korak u svojoj prorokoj zadai.

Damsteegt, P. Gerard., Foundation of the Seventh-day Adventist Message and Mission, Grand Rapids: Eerdmans, 1977. (Ponovljeno izdanje: Andrews University Press, Berrien Springs, Michigan, 1988.) Douglass, Herbert E., Messenger of the Lord: The Prophetic Ministry of Ellen G. White, Boise, Idaho: Pacific Press, 1998. Froom, Leroy Edwin, The Conditionalist Faith of Our Fathers, Washington, D. C.: Review and Herald, 1965., sv. 2, str. 646 740. Holbrook, Frank B., ur., Doctrine of the Sanctuary: A Historical Survey (1845-1863), Silver Spring, Md.: General Conference of Seventh-day Adventists, 1989. Knight, George R., Meeting Ellen White: A Fresh Look at Her Life, Writings, and Major Themes, Hagerstown, Md.: Review and Herald, 1996. Knight, Geogre R., Walking With Ellen White: The Human Interest Story, Hagerstown, Md.: Review and Herald, 1999. Knight, George R., ur., 1844. and the Rise of Sabbatarian Adventism, str. 143190. (Ovaj svezak sadri veinu dokumenata citiranih u ovom poglavlju.) Land, Gary, ur., Adventism in America, str. 2952. Maxwell, C. Mervyn, Tell It to the World, str. 4094. Schwartz, Richard W., Light Bearers to the Remnant, str. 5371. White, Arthur L., Ellen G. White, Washington, D. C.: Review and Herald, 1981.1986., sv. 1, str. 45138.
53
3. poglavlje
Razdoblje organizacijskog razvoja

(1848.1863.)
romatrajui sadanji ustroj Kranske adventistike crkve, teko je vjerovati da se veina prvih adventista protivila crkvenom ustroju iznad razine mjesne crkve. George Storrs saeto je iznio njihov stav kad je upozorio da se nijednu crkvu ne moe ustrojiti prema ljudskom naho enju a da u trenutku kad je ustrojena ne postane Babilon (MC, 15. veljae 1844.). Storrsovo razmiljanje nije teko razumjeti. Konano, nisu li ustrojene crkve, crkvena tijela koja su Fitch i njegovi sljedbenici definirali kao Babilon, iskljuile milerite? Zato, slijedi dalje, da ovi slobodni ljudi ponovno stvaraju drugi Babilon? Ovo miljenje bilo je raireno me u svim ograncima mileritskih adventista ukljuujui i tovatelje subote. Osim toga, Christian Connextion, skupina koja se tradicionalno protivila crkvenom ustroju iznad mjesne razine, tako er je snano utjecala na jaanje protuorganizacijskog stava me u adventistima. Dvoje od troje utemeljitelja, tovatelja subote, James White i Joseph Bates, pripadali su Christian Connextion.
54
S druge strane, trei utemeljitelj, Ellen White, odrasla je u Metodistikoj episkopalnoj crkvi. Naslov djela Charlesa Fergusona Organizing to Beat the Devil: Methodists and Early America pomae nam da uvidimo kako je Ellen White, doavi iz najorganiziranije protestantske crkve onog vremena, ovo pitanje promatrala iz druge perspektive. Adventistima tovateljima subote trebalo je gotovo dvadeset godina da na u rjeenje za napetosti oko ustroja. Kao to smo ve vidjeli u drugom poglavlju, do 1848. godine mala skupina vo a adventista tovatelja subote sporazumjela se oko skupa osnovnih doktrina i vjerovala da je njihova odgovornost propovijedati svoja vjerovanja onim adventistima koji su jo uvijek zbunjeni u vezi s onim to se dogodilo u listopadu 1844. tovatelji subote izabrali su tipino mileritski pristup propovijedanju svojih vjerovanja. Organizirali su niz konferencija na kojima su raspravili ovo pitanje. Ove poluslubene konferencije trebamo smatrati prvim organizacijskim korakom u razvoju Kranske adventistike crkve.
Konferencije tovatelja subote

Prva konferencija tovatelja subote odrana je u proljee 1848. u Rocky Hillu, u Connecticutu. Iste godine odrano je jo najmanje pet, 1849. drugih est, a 1850. godine jo deset konferencija. Joseph Bates i Whiteovi nazoili su veini ovih konferencija. Premda je veina konferencija odrana tijekom vikenda, neke su trajale od etvrtka do ponedjeljka. Njihova svrha, prema Jamesu Whiteu, bila je ujediniti brau oko velikih istina povezanih s porukom treeg an ela (RH, 6. svibnja 1852.). Do 1848. godine mnogi adventisti u Novoj Engleskoj i zapadnom New Yorku uvjerili su se u valjanost jedne ili vie doktrina adventista tovatelja subote, ali nedostajala im je opa suglasnost.
RAZDOBLJE ORGANIZACIJSKOG RAZVOJA (1848.1863.)
55
Izvjee Jamesa Whitea o prvoj konferenciji tovatelja subote oslikava i njihovu svrhu i dinamiku. Te veeri imali smo sastanak (etvrtak, 20. travnja 1848.), bilo nas je ukupno pedesetak, napisao je White. U petak ujutro braa su dolazila dok nas se nije skupilo oko pedeset. Nisu svi u cijelosti prihvaali istinu. Na sastanak tog dana bio je vrlo zanimljiv. Brat Bates iznio je zapovijedi u jasnom svjetlu, a neka dojmljiva svjedoanstva istaknula su njihovu vanost. Ova propovijed utvrdila je one koji su ve bili u istini i probudila one koji se nisu konano odluili. (2SG 93) Svrha i dinamika konferencija jo je oitija u izvjeu Ellen White o drugoj konferenciji koja je odrana u taglju brata Arnolda u Volneyu, u dravi New York, tijekom kolovoza 1848. Nazoilo je oko trideset petero ljudi, napisala je, svi oni koje se moglo skupiti u tom dijelu drave. Teko je bilo nai dvoje koji isto misle. Svatko je uporno zagovarao svoja gledita izjavljujui da su u skladu s Biblijom. Svi su gorljivo traili priliku da iznesu svoja miljenja ili da nam propovijedaju. Reeno im je da mi nismo prevalili ovoliku razdaljinu da bismo sluali njih, ve da smo ih doli poduiti istini. Brat Arnold je smatrao da je tisuu godina iz Otkrivenja 20 u prolosti, a da su 144.000 oni koji su uskrsnuli prilikom Kristovog uskrsnua... Ove udne razlike u miljenjima teko su me optereivale, osobito kad je brat Arnold govorio o tome da je tisuu godina u prolosti. Znala sam da je u zabludi, moj duh je obuzela velika alost, jer mi se inilo da obeauje Boga. Onesvijestila sam se zbog tereta. Braa Bates, Chamberlain, Gurney, Edson i moj suprug molili su se za mene... Gospodin je uo molitve svojih slugu i ja sam ponovno dola k svijesti. Svjetlo Neba poivalo je na meni. Uskoro sam izgubila dodir sa zemaljskim stvarima. Moj an eo pratilac prikazao mi je neke zablude prisutnih kao i istinu u odnosu na njihove zablude. Da su ova suprotna gledita
56
za koja su tvrdili da su u skladu s Biblijom samo njihova miljenja, da ih moraju ostaviti i ujediniti se oko tree an eoske vijesti. Na sastanak okonan je pobjedonosno. Istina je odnijela pobjedu. (2SG 9799) Zamijetite da su Bates i White odluno preuzeli ulogu vo a na ovim prvim konferencijama. Za oblikovanje skupine vjernika u kaotinim uvjetima me u adventistima nakon razoaranja trebalo je odluno vodstvo usmjereno k cilju. Tako er treba primijetiti da je prvenstvena svrha ovih sastanaka bila ujedinjenje skupine vjernika oko tree an eoske vijesti, vijesti koju su vo e tovatelja subote ve prouili i prihvatili. Prema Jamesu Whiteu, konferencije odrane do studenog 1849. ispunile su svoju temeljnu svrhu. Navjeivanjem istine o suboti u... vezi s adventnim pokretom, izvijestio je brata Bowlesa, Bog otkriva one koji pripadaju Njemu. U zapadnom New Yorku broj tovatelja subote brzo raste. U posljednjih est mjeseci broj je vie nego udvostruen. Slino je i u dravi Maine, Massachusetts, New Hampshire, Vermont i Connecticut... Vrijeme rasula (kao posljedica velikog razoaranja) koje smo imali prolo je, a sada je dolo vrijeme da se sveti okupe u jedinstvu vjere i budu zapeaeni jednom svetom vjerom. Da, brate, dolo je... Istina je da djelo sporo napreduje, ali napreduje pouzdano, i svakim je korakom sve jae... Nae prolo adventistiko iskustvo, trenutani stav i budue djelo napisano je u Otkrivenju 14 tako jasno kako ga samo proroko pero moe napisati. Hvala Bogu to vidimo... Vjerujem da e istina o suboti tek odjeknuti zemljom onako kako drugi dolazak nikada nije... Umoran sam zbog adventistikih asopisa i svih naih urednika, jadna stvorenja. Svjetiljka se ugasila pokuavajui osvijetliti njihovu slijepu brau na putu u Boje kra-
57
ljevstvo. James je dodao da nema elje sliiti njima. Samo traim dragocjenu prednost da hranim, ako je mogue, moju jadnu brau izopenike. (JW bratu Bowlesu, 8. studenog 1849.) Tako su se tovatelji subote od samog poetka smatrali narodom motiviranim misijom, narodom koji pokreu zapovijedi iz triju an eoskih vijesti u Otkrivenju 14. Prvi korak u njihovoj evangelizaciji svijeta bio je propovijedanje zbunjenim mileritima u kasnim 1840-im. Konferencije tovatelja subote postale su poetno sredstvo za ostvarenje ovog cilja. Trebamo primijetiti da premda je prvenstveni cilj konferencija bio ujedinjenje vjernika oko ve prouene skupine doktrina, konferencije su tako er omoguile usavravanje ovih stavova jer su nova pitanja vodila daljnjim odgovorima u kontekstu prouavanja Biblije.
Tiskanje istine
Drugi korak u razvoju organizacijske strukture tovatelja subote bio je podruje nakladnitva. Kao i konferencije tovatelja subote, prve tiskovine sluile su za pozivanje, informiranje i ujedinjavanje skupine vjernika oko triju an eoskih vijesti iz rasutih redova jo uvijek smetenih mileritskih adventista. injenica je da su tiskovine, usporedo s konferencijama, bile u srcu mileritske organizacije prije razoaranja. Prve publikacije tovatelja subote bili su povremeni traktati koji su isticali novootkrivenu istinu u kontekstu milerizma kao prorokog pokreta. Ovi traktati, ili knjiice, bili su Batesov The Opening Heavens (1846.), The Seventh-day Sabbath, a Perpetual Sign (1846., ali znaajno izmijenjen 1847.), Second Advent Way Marks and High Heaps (1847.) i A Seal of the Living God (1849.). Osim Batesovih pamfleta, prvi zajedniki nakladniki pothvat vodstva tovatelja subote bio je A Word to the Little
58
Flock (1847.). Dokument od dvadeset etiri stranice hrabrio je vjernike u drugi dolazak da ouvaju iskustvo 1844. godine dok tragaju za veim svjetlom o svojoj budunosti. Vi enje Ellen White u Dorchesteru, u dravi Masachusetts, tijekom studenog 1848. potaknulo je velike promjene u adventistikom nakladnitvu. Nakon svretka vi enja, ona je rekla Jamesu da ima vijest za njega. Mora poeti tiskati mali asopis i slati ga ljudima. Neka u poetku bude mali, ali kad ga ljudi proitaju, oni e ti poslati sredstva za tiskanje i to e od poetka biti uspjeno. Pokazano mi je da e ovaj mali poetak postati kao rijeka svjetla koje e obii svijet. (LS 125) Njezino proroanstvo o svjetskom nakladnikom programu nije moglo proizii ni iz ega ohrabrujueg me u rasutim vjernicima tovateljima subote u tom razdoblju. Ljudski gledano to je zvualo apsurdno. to je nekoliko siromanih propovjednika s potporom oko stotine vjernika moglo ostvariti? Ne moe se zamisliti skromniji poetak nakladnikog djela. Usprkos obeshrabrujuim okolnostima, financijski iscrpljen i bez doma, James White je vjerom uinio prvi korak, napisao i tiskao mali asopis. Gledajui unatrag na to iskustvo, on je poslije napisao: Sjeli smo da pripremimo gra u za mali asopis, napisali svaku rije, a naa cijela biblioteka sastojala se od depne Biblije od tri ilinga, Crudenove kratke konkordancije i starog Walkerovog rjenika bez jedne korice. Budui da smo bili bez sredstava, naa jedina nada u uspjeh bio je Bog. (RH, 17. lipnja 1880.) White je, nemajui izbora, potraio neadventistikog tiskara koji bi tiskao pamflet od osam stranica za potpuno nepoznatu osobu i ekao plau dok moebitni itatelji ne povrate sredstva. White je takvog tiskara naao u Charlesu Peltonu iz Middletowna u Connecticutu.
59
Prvo izdanje od tisuu primjeraka asopisa Present Truth izilo je iz tiska u srpnju 1849. Kad smo iz tiskare donijeli prvi broj, sjea se Ellen White, svi smo kleknuli oko njega traei Gospodina s poniznim srcem i mnogo suza da Njegovi blagoslovi poivaju nad slabim naporima Njegovih slugu. On (James) je onda adresirao asopise na sve one za koje je mislio da e ga itati, odnio ih u potanski ured (udaljen osam milja) u platnenoj vrei... Uskoro su poela stizati pisma sa sredstvima za tiskanje asopisa i dobre vijesti o mnogim duama koje su prihvaale istinu. (LS (1888.) 260) Sadraj asopisa Present Truth bio je subota, tri an eoske vijesti i srodna doktrinarna pitanja, ono to su tovatelji subote smatrali porukom za to vrijeme. Ovaj mali asopis odigrao je svoju ulogu u etvi krajem 1840-ih. Me utim, tiskanje asopisa Present Truth bio je samo prvi korak u razvoju asopisa tovatelja subote. U ljeto 1850. James je objavio prvi broj Advent Reviewa, asopisa koji je ponovno objavio brojne najvanije mileritske lanke s poetka 1840-ih. Advent Review je nastojao uvjeriti rasute milerite u snagu i istinitost dokaza koji su se nalazili u osnovi pokreta iz 1844. godine. U studenom 1850. Present Truth i Adventist Review spojeni su u The Second Advent Review and Sabbath Herald. Ovaj asopis, danas poznat kao Adventist Review, doista je postao svjetski asopis koji danas obuhvaa svijet kao rijeka svjetla. Review and Herald (kako je nazvan od milja) za veinu tovatelja subote bio je crkva. Oni nisu imali crkvenih zgrada, vjerske zajednice ni redovitih propovjednika. Povremeno izlaenje Reviewa donosilo je rasutim adventistima vijesti o njihovoj Crkvi i drugim vjernicima, propovijedi i osjeaj pripadnosti. Stoga je njegov utjecaj i vanost u ranom adventizmu gotovo nemogue procijeniti.
60
Poetkom 1850-ih asopisi tovatelja subote dobili su prinovu. James White je 1852. godine poeo tiskati Youths Instructor (Insight je njegov suvremeni nasljednik) za crkvenu mlade. Youths Instructor bio je prvi organizirani pokuaj da se uini neto za mlade tovatelje subote. Uskoro je uslijedilo i osnivanje subotnjih kola za koje je Instructor tiskao biblijske pouke. Prva subotnja kola poela je u 1850-im pod vodstvom Jamesa Whitea, Johna Byingtona (koji je desetljee kasnije bio prvi predsjednik Generalne konferencije) i M. G. Kelloga. Krajem 1850-ih nakladniki napori tovatelja subote okrunjeni su osnivanjem vlastite nakladnike kue u Battle Creeku, u Michiganu, 1855. godine. Problem vlasnitva nakladnike kue u konanici je natjerao adventiste tovatelje subote na pravnu i slubenu organizacijsku strukturu.
Prvi koraci prema slubenoj organizaciji

Zbog agresivne evangelizacije preko konferencija i publikacija namijenjenih velikom broju izgubljenih milerita, adventisti tovatelji subote doivjeli su do 1852. godine nagli rast. Prema jednoj, prilino tonoj, procjeni broj njihovih sljedbenika narastao je od oko dvije stotine 1850. na dvije tisue u 1852. godini. Ovakav rast je blagoslov za vjerski pokret, ali donosi i unutarnje probleme. Stoga se ne treba iznenaditi to poetkom 1850-ih vo e tovatelja subote i neke mjesne crkve zatiemo kako se bave evan eoskim ustrojem. Suoili su se s nekoliko problema. Prvo, nisu mogli opunomoivati propovjednike. Rasute mjesne crkve bile su na milosti bilo kojeg putujueg propovjednika koji je tvrdio da je propovjednik tovatelj subote. Usko povezana s ovim pitanjem bila je i injenica da tovatelji subote nisu imali naina ni mogunosti za rukopolaganje. Stoga je vjerojatno da Joseph Bates nikada nije
61
bio rukopoloen, dok je James White bio rukopoloen u Christian Connextion 1843. godine. Drugo, vjernici nisu imali nain dostavljanja sredstava propovjednicima. Nisu, zapravo, imali ni sustavan nain prikupljanja sredstava. Kao to emo uskoro vidjeti, kriza slabo plaenih i demoraliziranih propovjednika skoro je uzrokovala propast pokreta tovatelja subote 1856. godine. Tree, nisu bili zakonski registrirani pa nisu smjeli imati vlasnitvo. To nije bio veliki problem na poetku 1850-ih, ali pri kraju tog desetljea to je postalo sporno pitanje koje nisu mogli izbjei. Moda se najvanija rasprava me u tovateljima subote u vezi s evan eoskim ustrojem dogodila izme u 1850. i 1851. godine. U to vrijeme sporno je pitanje bilo iskljuenje lanova koji su se bavili spiritizmom i drugim nekranskim aktivnostima. Onda, poetkom 1850-ih, zatjeemo crkve koje rukopolau akone za vrenje obreda u Gospodnjem domu. Te je godine obavljeno i prvo slubeno rukopolaganje za slubu propovijedanja Evan elja. Osim toga, vodea braa Bates i White izdavali su do 1853. potpisane identifikacijske isprave putujuoj brai kako bi osujetili varalice. James i Ellen White otvoreno su 1853. godine progovorili o pitanju evan eoskog ustroja. Gospodin je pokazao da se previe plaimo i zanemarujemo evan eoski ustroj, napisala je Ellen. Treba se kloniti formalnosti, ali ne treba zanemariti red. Red postoji i na Nebu. Kad je Krist doao na Zemlju, u Crkvi je postojao red... A sada, u posljednjim danima, dok Bog svoju djecu ujedinjuje u vjeri, postoji jo vea potreba za redom nego prije. (EW 97) Podloga njezinog dokaza je misao da se Crkva bori s vrlo dobro organiziranim silama zla. Zato je jedini put pobjede u ovom sukobu da se i Crkva organizira kako ne bi bila nadmudrena. Zbog toga Sotona nastoji sprijeiti i unititi racionalan evan eoski ustroj me u tovateljima subote.
62
U prosincu 1853. James White je ispalio salvu od etiri lanka o crkvenom ustroju u Reviewu. U prvom se obruio na lanove protivnike ustroja me u tovateljima subote. Nastojei izbjei da postanu Babilon, optuuje on, oni su sami u stanju savrenog Babilona ili smetenosti (RH, 6. prosinca 1853.). Iako su Whiteovi otpoeli s bitkom za evaneoski ustroj 1853. godine, trebalo im je jo jedno desetljee kako bi postigli taj cilj.
Sestra Betsy i potpora slubi

Do jeseni 1856. me u adventistima je nastala kriza velikih razmjera. Gospodin nije doao, a neki su doivljavali duhovno slabljenje. Posebno je to bilo oito me u nekoliko mladih propovjednika tovatelja subote koji su najvie obeavali. Oni su i pretjerano radili, a bili su slabo plaeni pouzdan spoj koji slama ovjekov duh. Dobar primjer bio je mladi John Nevins Andrews, ovjek koji je poslije sluio Crkvi kao vodei strunjak, njezin prvi inozemni misionar i predsjednik Generalne konferencije. Ali sredinom 1850-ih pretjerani rad i oskudica prisilili su ga na rano umirovljenje (u dobi od neto vie od dvadeset godina). Andrews to ovako opisuje: Za manje od pet godina (nakon poetka javne slube) bio sam sasvim iscrpljen (CTemp 263). U jesen 1856. Andrews je odluio napustiti slubu i postati slubenik u trgovini svojeg ujaka u Waukonu, u Iowi. Waukon je, treba zamijetiti, brzo postajao kolonija bezvoljnih adventista tovatelja subote. Jo jedan vodei adventistiki propovjednik koji je otiao u mirovinu 1856. godine bio je John Loughborough. On je postao, kako je i sam rekao, pomalo obeshrabren zbog financija (Rise and Progress of SDAs, str. 208). Whiteovi su privremeno sprijeili krizu me u adventistikim propovjednicima tako to su sredinom zime poli
63
na opasan put u Waukon da probude zaspalu adventistiku zajednicu i povrate posustale propovjednike. I Andrews i Loughborough u ovom su posjetu vidjeli Boju ruku te ponovno posvetili svoje ivote propovijedanju tree an eoske vijesti. Njihovo ponovno posveenje, naravno, nije promijenilo objektivne financijske injenice. Loughborough je, na primjer, za prva tri mjeseca rada nakon povratka iz Waukona dobio besplatan stan, hranu, kaput od bizonove koe vrijedan oko deset dolara i deset dolara u gotovini kao plau za svoj propovjedniki rad. Problem uope nije bio rijeen. Oekujui financijske probleme, crkva u Battle Creeku (najutjecajnija crkva tovatelja subote) osnovala je u proljee 1858. radnu skupinu da istrauje Pismo za plan potpore propovjednikoj slubi. Pod vodstvom J. N. Andrewsa, ova skupina je podnijela izvjee poetkom 1859. godine. Oni su predloili plan koji je postao poznat kao sustavno darivanje (ili sestra Betsy, kako su ga neki nazvali). Plan je poticao mukarce da daju pet do dvadeset pet centi tjedno, a ene dva do deset centi. Osim toga, obje skupine su trebale dati jedan do pet centi tjedno za nekretnine vrijedne stotinu dolara. James White je bio oduevljen planom procjenjujui da tisuu moebitnih darivatelja samo u Michiganu mogu darivati 5.980 dolara godinje, dovoljno da se poalje pet misionara na Zapad kao potpora djelu u ovoj dravi a da se darivatelji ne liavaju ivotnih nunosti (RH, 26. svibnja 1859.). Premda sestra Betsy nije odgovarala sustavu davanja desetine koji je Kranska adventistika crkva prihvatila nakon daljnjeg prouavanja Biblije krajem 1870-ih, bio je to prvi korak u sustavnoj potpori Crkve i daljnji razvoj slubenog organiziranja pokreta.
64
Zavrni napori za ustroj Crkve

Do ljeta 1859. James White je bio spreman uloiti posljednje napore za slubeno organiziranje Crkve. On je 21. srpnja u uvodniku Reviewa napisao: Nedostaje nam sustav. Mi se ne bismo trebali bojati sustava kojem se Biblija ne protivi a zdrav razum ga potvr uje. Posvuda se osjea nedostatak sustava. Zatim je iznio neke prijedloge koji bi nered pretvorili u red. Svjesni smo, nastavio je White, da se svi nee sloiti s ovim prijedlozima. Brat Oprez bit e uplaen i spreman upozoriti svoju brau da budu pozorni i ne idu predaleko, dok e brat Smeteni uzviknuti: Ovo izgleda kao Babilon! Slijedimo otpalu crkvu! Brat Bezbrini e kazati: Ovo je Gospodnje djelo. Bolje je da to prepustimo Njemu, a On e se pobrinuti. Amen, kau Zaljubljenik u ovaj svijet, Ljenivac, Sebinjak i krtac, ako Bog poziva ljude da propovijedaju, neka idu i propovijedaju, On e se pobrinuti za njih i one koji povjeruju u njihovu poruku, dok su Korah, Datan i Abiram spremni pobuniti se protiv onih koji nose teret djela i onih koji odgovorno paze na due pa uzvikuju: Vi prelazite mjeru! (isto, 21. srpnja 1859.) Oito je prolo vrijeme za mlake razgovore, a bitka za ustroj nije bila ni blizu svretku. To je poetkom 1860. godine postalo jasno svim itateljima Reviewa. James White je u veljai pokrenuo pitanje zakonskog ustroja prema kojem bi Crkva imala pravo posjedovati nekretnine i pitanje usvajanje slubenog imena za crkvu u nastajanju. Ova dva pitanja bila su blisko povezana jer je bilo nuno imenovati organizaciju da bi se zakonski registrirala u dravi Michigan i bila zakonski ovlatena posjedovati adventistiku nakladniku kuu i crkvenu zgradu u Battle Creeku. Whiteov prijedlog izazvao je protivljenje R. F. Cottrella, pomonog urednika Reviewa i predvodnika protivnika crkvenog ustroja. Cottrell je napisao da vjeruje kako bi bilo
65
pogreno pribaviti sebi ime budui da je to u temelju Babilona. Mislim da Bog to ne bi odobrio. (isto, 22. oujka 1860.) Tiskan tijekom Whiteova izbivanja iz urednitva, ovaj lanak iskusnog i utjecajnog vo e adventista tovatelja subote stvorio je okolnosti za dugu bitku. Tijekom sljedeih est mjeseci u gotovo svakom izdanju Reviewa objavljivani su lanci o ovom problemu dok je Crkva traila rjeenje preko javne rasprave. Vodei propovjednici zahtijevali su generalnu konferenciju tovatelja subote od 28. rujna do 1. listopada 1860. Na tom sastanku, usprkos strasnom zagovaranju dokaza o Babilonu, nazoni su odluili zakonski registrirati nakladniku kuu. Tako er su prihvatili i naziv Sevanth-day Adventist Church (Crkva adventista sedmoga dana)* kao ime koje najbolje opisuje vjerovanja crkve u nastajanju. Sljedei korak bio je zakonska registracija Udruge za nakladnitvo Kranske adventistike crkve 3. svibnja 1861. u skladu sa zakonima savezne drave Michigan. Tako je izvojevana glavna bitka na organizacijskoj bojinici. U tom trenutku konana pobjeda nije bila daleko, premda je James White u kolovozu 1861. prigovarao zbog glupe nesigurnosti o pitanju ustroja (isto, 27. kolovoza 1861.). U listopadu je osnovana Michiganska konferencija Kranske adventistike crkve iji je predsjednik bio laik William A. Higley. Budui da je zastoj konano prevladan, 1862. godine ustrojeno je jo sedam konferencija: Southern Iowa (16. oujka), Northern Iowa (10. svibnja), Vermont (15. lipnja), Illinois (28. rujna), Wisconsin (28. rujna), Minnesota (4. listopada) i New York (25. listopada). Uskoro su slijedile i druge.
* Slubeni naziv Crkve adventista sedmoga dana u Hrvatskoj je Kranska adventistika crkva, pa je tako nazivamo u ovoj knjizi (prim. prev.).
66
Zavrni korak u razvoju crkvenog ustroja zbio se na sastanku predstavnika konferencija u Battle Creeku 1863. godine. Tada je osnovana Generalna konferencija Kranske adventistike crkve s Johnom Byingtonom kao prvim predsjednikom. Za predsjednika Crkve jednoglasno je bio predloen James White, ali je on poloaj mudro odbio zbog svoje vodee uloge u stvaranju organizacije. 1863. godine novoosnovana Kranska adventistika crkva imala je oko tri i pol tisue vjernika i oko trideset propovjednika. Tako je predsjednik Generalne konferencije mogao osobno upravljati svim detaljima crkvenog rada. To se promijenilo tijekom sljedea etiri desetljea kad je broj lanova narastao, a Crkva se razvila u veliku instituciju i otpoela sa svjetskom misijom. Razvoju crkvenog ustroja vratit emo se u estom poglavlju. U me uvremenu moramo istraiti kako je ova protumisijska skupina zatvorenih vrata postala svjetski misijski pokret.
Zatvorena vrata su malo odkrinuta

Sjeamo se iz drugog poglavlja da su adventisti tovatelji subote, slijedei Milleorvo vodstvo, vjerovali da su vrata milosti zatvorena u listopadu 1844. za sve osim onih koji su prihvatili skori Kristov dolazak prije velikog razoaranja. Tako su tovatelji subote tijekom nekoliko iduih godina misijski djelovali samo me u mileritima i bivim mileritima. Njihovo je razumijevanje misije bilo vrlo usko. Oito je da su svi vodei tovatelji subote dijelili ovaj protumisijski mentalitet. Na primjer, 1874. godine Ellen White je napisala: Zajedno sa svojom braom i sestrama i ja sam vjerovala da se grenici nakon 1844. godine vie nee obraati. Ali, brzo je dodala, ja nikad nisam primila vi enje da se nijedan grenik vie nee obratiti (1SM 74).
67
Naprotiv, neka njezina rana vi enja upuivala su na evangeliziranje u svjetskim razmjerima. Ovo se posebno odnosilo na njezino vi enje o nakladnitvu 1848. godine u kojem je vidjela adventistiku literaturu kao rijeku svjetla koje je obilo svijet (LS 125). Me utim, ni ona ni drugi tovatelji subote u to vrijeme nisu u cijelosti razumjeli njegove posljedice. Poetkom 1849. godine Ellen White je poela povezivati terminologiju zatvorenih vrata s nebeskim Svetitem dok su tovatelji subote postupno razumijevali i svoju poruku i zadau u svijetu. Vidjela sam, napisala je, da je Isus zatvorio vrata svetinje i nijedan ovjek ih ne moe otvoriti (EW 42). Ona je uvijek vjerovala da su oni koji su odbacili Svetog Duha nakon to su se uvjerili u istinu o pokretu 1844. godine izvan dosega Boje milosti, ali je, zajedno s drugim tovateljima subote, postupno tijekom 1850-ih ispravila svoje gledite o zatvorenim vratima. Dio razloga za promjenu gledita o zatvorenim vratima proiziao je iz neoekivanog dolaska novih obraenika me u adventiste tovatelje subote. Na primjer, James White je 1850. godine izvijestio, nesumnjivo iznena en, o pristupanju ovjeka koji nije ispovijedao vjeru prije 1845. godine (AR, kolovoz, br. 2, 1850.). Broj ovakvih obraenja poveao se u idue dvije godine. Ova injenica uzrokovala je promjenu smjera u adventistikoj teologiji. James je do veljae 1852. prihvatio evan eoski pristup otvorenih vrata. Mi nauavamo o ovim otvorenim vratima i pozivamo sve koji imaju uho da uju da do u i na u spasenje po Isusu Kristu. Velianstveno je i slavno gledite da je Isus otvorio vrata u svetinju nad svetinjama... Kad bi netko rekao da zagovaramo teoriju otvorenih vrata i subotu, mi ne bismo prigovorili jer je to naa vjera. (RH, 17. veljae 1852.) Tako je narod zatvorenih vrata postao narod otvorenih vrata jer su polako uvidjeli da poetak posljednje faze Kri-
68
stove slube u svetinji nad svetinjama u nebeskom Svetitu obuhvaa otvaranje nove poruke o suboti i treoj an eoskoj vijesti. Ova shvaanja napokon e pokrenuti Crkvu da krene u cijeli svijet, a misiju uini jednim od najistaknutijih obiljeja Kranske adventistike crkve. Me utim, trebalo je vremena da se ovakvo vi enje razvije. Vano je da ovdje primijetimo korisnost zablude zatvorenih vrata. Adventisti tovatelji subote naslijedili su je od Wiliama Millera zajedno s njegovim pogrenim zamislima o Svetitu i njezinom ienju (one su bile povezane). Slika se postupno izotrila dok su ispravljali zablude. Ali ovu promjenu moramo shvatiti kao proces, a ne trenutak u vremenu. Poetkom 1850-ih glavne sastavnice bile su na okupu. Zabluda o misiji bila je korisna jer je tovateljima subote osigurala vrijeme za izgradnju doktrinarne kao i lanske osnove za sljedei korak u svojem misijskom programu. Krajem 1850-ih crkva u nastajanju razvila je i nakladniku, financijsku i organizacijsku osnovu za poetak svoje misije. Ali lanovi jo uvijek nisu bili spremni za djelovanje. Premda su tovatelji subote poetkom 1850-ih smatrali da je njihova jedinstvena funkcija u prorokoj povijesti propovijedanje triju an eoskih vijesti iz Otkrivenja 14 i premda Otkrivenje 14,6 jasno kae da je zadaa prvog an ela da ode k svakom narodu i plemenu, jeziku i puku, oni su se i dalje suzdravali od evangeliziranja cijelog svijeta. Nema sumnje da je djelomian razlog bio i malo lanstvo i ograniena financijska sredstva, ali bilo je i drugih razloga. Prvo, neki tovatelji subote vjerovali su da su mileriti zavrili propovijedanje prve an eoske vijesti cijelom svijetu slanjem svojih tiskovina diljem svijeta. Drugi tovatelji subote slijedili su vodstvo Uriaha Smitha, urednika Reviewa. 1859. godine netko je pitao Smitha propovijeda li se trea an eoska vijest ili e se propovijedati
69
samo u Sjedinjenim Amerikim Dravama? Smith je odgovorio da, premda analogija moe navesti na zakljuak da se trea an eoska vijest navjeuje istodobno s propovijedanjem prve (to jest u cijelom svijetu), to moda i nije nuno za ispunjenje Otkrivenja 10,11 budui da u naoj zemlji ive ljudi iz gotovo svih naroda (isto, 3. veljae 1859.). Smithova argumentacija, posu ena od Williama Millera, bila je da se Evan elje samo treba propovijedati predstavniku svakog naroda. Budui da su Sjedinjene Amerike Drave bile mjeavina pojedinaca, tipinih predstavnika mnogih naroda, misija u inozemstvu moda i nije potrebna. Premda su se zatvorena vrata poela otvarati, nisu se dovoljno otvorila. Adventisti tovatelji subote u najboljem su sluaju oklijevali. Ali krajem stoljea to se dramatino promijenilo.

Maxwell, C. Mervyn, Tell It to the World, str. 95-105,125146. Mustard, Andrew G., James White and SDA Organization: Historical Development, 1844-1881. Berrien Springs, Mich., Andrews University Press, 1988. Neufeld, Don F. ur., Seventh-day Adventists Encyclopedia, izdanje 1996., sv. 2, str. 249252; 258270. Schwartz, Richard W., Light Bearers to the Remnant, str. 7298. White, Arthur L., Ellen G. White, sv. 1, str. 139151,163178,256 270,380393,420431,445461; sv. 2, str. 2333.
70
71
4. poglavlje
Razdoblje razvoja ustanova i ivotnog stila

(1863.1888.)
osad smo u naem istraivanju vidjeli da je razvoj adventizma bio postupan, a svako razdoblje se osla njalo na prethodno. Tako je mileritski pokret postavio proroki temelj u razdoblju do listopada 1844. godine. Od 1844. do 1848. utemeljitelji Kranske adventistike crkve stvorili su vlastiti doktrinarni okvir na prorokoj podlozi koju je postavio Miller. Kad su okonali tu zadau, tovatelji subote bili su spremni organizirati se kako bi bolje ouvali svoja vjerovanja i batinu te olakali propovijedanje drugima. Usporedo s ovim osnovnim razdobljima, razvijao se i koncept misije. 1863. godina bila je svjedok velikog pomaka kad su se adventisti poeli usredotoivati na nain ivota i razvijati ustanove koje bi poduprle takav ivotni stil. Razdoblje izme u 1863. i 1888. donijelo je i velike promjene u adventistikom razmiljanju o evangeliziranju svijeta.
72
Zdrav nain ivota i Institut Western Health Reform

Borba za crkveni ustroj urodila je plodom 21. svibnja 1863. osnivanjem Generalne konferencije Kranske adventistike crkve. Tada je dolo vrijeme za sljedei korak u oblikovanju adventizma. Prvi veliki korak u tom smjeru poduzet je na podruju zdravog naina ivota. Samo petnaest dana nakon stvaranja funkcionalnog ustroja, 5. lipnja 1863. Ellen White je primila svoje prvo opseno vi enje o zdravstvenoj reformi. Ovo vi enje je na koncu priskrbilo gra u za opirna djela o zdravom nainu ivota, ali u pismu napisanom sljedeeg dana ona je tono objasnila bitna naela ovog vi enja. Vidjela sam, napisala je, da je naa sveta dunost paziti na zdravlje i poticati druge na tu dunost... Naa je dunost govoriti i istupati protiv svih vrsta neumjerenosti neumjerenosti u radu, prehrani, piu i uzimanju lijekova i ukazati ljudima na veliki Boji lijek: vodu, istu, meku vodu za bolest, zdravlje, istou i uivanje... Vidjela sam da ne trebamo utjeti o pitanju zdravlja, ve trebamo osvijestiti ljude o tom pitanju. Posao koji Bog trai od nas, zapisala je, nee nas sprijeiti da se brinemo za nae zdravlje. to je nae zdravlje savrenije, i na e posao biti savreniji. (MS 1 1863) Me utim, vi enje iz 1863. godine nije bilo prvi poticaj na zdravstvenu reformu me u prvim adventistima tovateljima subote. Vrlo cijenjeni Joseph Bates je, na primjer, godinama bio svestrani zdravstveni reformator. On je poetkom 1820-ih godina, jo dok je bio mornariki kapetan, ostavio estoka pia kad je shvatio da vie ezne za aom pia nego za hranom. Godinu dana poslije odbacio je i vino. A nakon krtenja 1827. pomogao je u osnivanju jednog od prvih drutava za promicanje umjerenosti u Sjedinje-
RAZDOBLJE RAZVOJA USTANOVA... (1863.1888.)
73
nim Amerikim Dravama. U godinama koje su slijedile kapetan je odbacio crni aj, kavu, meso i prezainjenu hranu. Umjesto toga traio je jednostavnu, zdravu hranu. Tako je Bates, kad je postao adventist tovatelj subote, ve godinama bio zdravstveni reformator. Bates, me utim, nije smatrao da je zdravstvena reforma jednako vana kao pitanje sedmog dana subote, Kristova nebeska sluba ili tri an eoske vijesti. Ona je bila vana, ali nije bila sadanja istina. Stoga je on uglavnom utio o ovom pitanju sve do 1863. godine. James White je primijetio da je Bates, kad bi ga netko pitao zato ne konzumira neke proizvode, odgovarao: Ja sam svoj dio pojeo. On u to vrijeme nije pokretao pitanje zdravstvene reforme u javnosti ni privatno, osim kad bi ga netko pitao (CTemp 252). Krajem 1840-ih i tijekom 1850-ih me u adventistima tovateljima subote dolo je do malog komeanja o pitanju zdravog naina ivota. Ellen White je, na primjer, 1848. godine govorila o tetnim uincima duhana, crnog aja i kave. Pedesetih godina Crkva je poduzela neke korake protiv uporabe duhana. Ali zdravstvena reforma bila je sporedna i ograniena dok se crkva u nastajanju hrvala s vanijim pitanjima. Jedan od najzanimljivijih primjera dinamine, razvojne naravi sadanje istine me u prvim adventistima bilo je pitanje neiste hrane. James White je u studenom 1850. na temelju Djela 10 i drugih redaka opirno dokazivao da je svinjsko meso doputena hrana u providnosti Evan elja. On je 1854. godine u Reviewu ponovno objavio ovaj lanak zato to su neki stalno pokretali ovo pitanje. Ellen White je konano 1858. godine ukorila S. N. Haskella zbog raspravljanja o ovom pitanju. Njezin argument prilino je zanimljiv. Prvo, istaknula je, ako svoje zamisli o svinjskom mesu zadri za sebe, one nee tetiti. Ali budui da on nije utio o tom pitanju, uzrokovao je nemir u Crkvi.
74
Ako je dunost Crkve kloniti se svinjskog mesa, nastavila je ona, Bog to nee objaviti samo dvojici ili trojici. On e Crkvu poduiti njezinoj dunosti. Bog vodi svoj narod, a ne nekoliko pojedinaca od kojih jedan vjeruje jedno, a drugi drugo... Trei an eo vodi i isti vjernike i oni se trebaju ujediniti s njim... Vidjela sam da Boji an eli nee voditi Njegov narod bre nego to ih on bude mogao slijediti i djelovati prema vanim istinama koje su im objavljene. (IT 206,207) Ovo je znaajna izjava zato to istie da (1) Bog radi sa skupinama (crkvama), a ne samo s pojedincima, (2) da je Bog strpljivi vo a i (3) da je sadanja istina dinamina i postupna. Pitanja koja uzrokuju podjelu u jednom razdoblju crkvene povijesti, mogu postati vana nakon to se rijee druga pitanja. Tako je bilo i sa zdravstvenom reformom. Nakon doktrinarnih i organizacijskih pomaka, pitanje naina ivota (ukljuujui i zdravstvenu reformu) postalo je sljedei korak u razvoju adventizma i sadanje istine. Istina je progresivna. Bog svoj narod vodi korak po korak. Tako se 1863. godine zbila velika prekretnica u adventistikoj povijesti. Ovdje trebamo zamijetiti da adventisti nisu bili usamljeni u promicanju veine svojih zdravstvenih ideja i obiaja. Naprotiv, oni su bili dio ireg suvremenog pokreta zdravstvene reforme u Sjedinjenim Amerikim Dravama. Ovaj pokret nastojao je ispraviti loe ivotne navike i krajnje neznanje o tome kako ivjeti i brinuti se za svoje tijelo. Mnoge od tih spoznaja kao to su potreba redovitog pranja, tetnost duhana, vanost umjerene prehrane, o mikrobima kao uzronicima bolesti i opasnost nekih vrsta lijekova mi danas smatramo opim znanjem. Ali sredinom devetnaestog stoljea u Americi je vladalo veliko neznanje o ovim pitanjima te su se pojavili mnogi gorljivi reformatori da se bore protiv ovih pogrenih shvaanja. Adventisti nisu bili jedini.
75
Sylvester Graham nauavao je ve krajem 1830-ih veinu sadraja adventistike zdravstvene reforme. Ustanove za zdravstvenu reformu kao to je Our Home doktora Jamesa C. Jacksona u Hillsideu, u dravi New York, prednjaile su u reformiranoj zdravstvenoj njezi i uputama onima koji su privremeno ivjeli u ustanovi kao pacijenti. Ovakva mjesta bila su pretee adventistikih sanatorija. Vi enje Ellen White 5. lipnja 1863. smjestilo je adventiste unutar pokreta za zdravstvenu reformu. Na alost, bilo je lake itati nego ivjeti zdravstvenu reformu. Posljedica je bila da je 16. kolovoza 1865. predsjednik Generalne konferencije James White, izmoren radom i neumjerenou, doivio modani udar. Njegova supruga odluila ga je odvesti u ljeilite dr. Jacksona u Dansvilleu. Pridruila su mu se jo dvojica boleljivih adventistikih vo a, J. N. Loughborough i Uriah Smith. U me uvremenu je Bates, sedamdeset trogodinji zdravstveni reformator dobrog zdravlja, nastavio raditi. Ako je adventizam gotovo propao 1856. godine zbog nedostatka ustroja i nemogunosti plaanja svojih propovjednika, 1865. godine doao je do ruba propasti zbog loih zdravstvenih navika njegovih vodeih propovjednika. Zdravstvena reforma nije bila neko udno zastranjenje, ve velika nunost. Vi enje Ellen White 25. prosinca 1865. bilo je korak naprijed u razvoju adventistikog odnosa prema zdravstvenoj reformi. Njezino vi enje pozvalo je adventiste da osnuju vlastite ustanove za zdravstvenu reformu. Osim toga, ona je zdravstvenu reformu uklopila u adventistiku teologiju. Zdravstvena reforma, primijetila je Ellen White, dio je tree an eoske vijesti i usko je povezana s njom kao ruka s tijelom (1T 486). Zdravstvena reforma, rekla je ona, djelomino priprema narod za uznesenje prilikom Isusovog drugog dolaska. Tako je, kao to je primijetio J. H. Waggoner
76
1866. godine, zdravstvena reforma bila bitan dio sadanje istine (RH, 7. kolovoza 1866.). Od 1865. godine nadalje zdravstvena reforma i zdravstvena skrb postajali su sve znaajniji aspekt adventistike slube Crkvi i svijetu. Health Reformer, mjesenik od esnaest stranica, poeo je izlaziti 1866., a iste godine osnovan je i Institut Western Helath Reform u Battle Creeku u saveznoj dravi Michigan. Bila je to prva me u stotinama zdravstvenih ustanova Kranske adventistike crkve. 1876. godina bila je i svjedok imenovanja dvadeset etverogodinjeg Johna Harveya Kelloga kao glavnog upravitelja Instituta Western Health Reform. Kellog je za nekoliko mjeseci ovu ustanovu preimenovao u Sanatorij Battle Creek. Rije sanatorij, tvrdio je, znai mjesto gdje ljudi ue biti zdravi. Sanatorij Battle Creek postao je do 1890. godine, pod Kellogovim vodstvom, najvea institucija takve vrste u svijetu i bio svjetski poznat.
Borba za civilnu vojnu slubu

Drugo pitanje ivotnog stila s kojim se suoila novoosnovana Crkva odnosilo se na vojnu slubu. Najkrvaviji ameriki rat poeo je 1861. i bjesnio je etiri godine. Pojavila su se dva pitanja: trebaju li adventistiki mukarci sluiti vojsku? Ako je odgovor na to pitanje potvrdan, trebaju li onda nositi oruje i ubijati druga ljudska bia? James White je 12. kolovoza 1862. pokrenuo ovo eksplozivno pitanje u Reviewu. Problem kako ga je on vidio bio je u tome to to zahtjevi rata nisu bili u skladu s Deset zapovijedi... etvrta zapovijed kae: Sjeti se da svetkuje dan subotni, a esta: Ne ubij! Nakon to je pozorno razloio problem, White je iznio proturjean prijedlog. U sluaju poziva u vojsku, rekao je, vlada preuzima odgovornost za krenje Bojeg zakona
77
te bi bila ludost protiviti se. Mislimo da onaj koji se protivi dotle da prema vojnom zakonu bude strijeljan, ide predaleko preuzimajui odgovornost za samoubojstvo. (isto, 12. kolovoza 1862.) Whiteov uvodnik izazvao je dopisniki uragan. Dva tjedna poslije izvijestio je da su neki lanovi odgovorili na prilino grozniav nain optuujui ga za krenje subote i ubojstvo. Dodao je da bilo koji adventist koji se protivi novaenju moe uvijek pokuati sukobiti se s vladom umjesto da poslua. James je rekao da nema potrebu sporiti se s njima osim ako neki od protivnika ne otpone mali rat prije nego to bude pozvan da se bori za svoju zemlju. Dodao je i da e svaki dobro napisan lanak ija je svrha razjasniti nau dunost u odnosu na sadanji rat, dobiti zasluenu pozornost (isto, 26. kolovoza 1862.). Njegov poziv izazvao je poplavu lanaka. Sljedea etiri mjeseca vodila se javna rasprava na stranicama glavnih crkvenih asopisa. Raspravljalo se o gotovo svim mogunostima. Neki su smatrali da je Daniel u lavskoj jami i tri Hebreja u pei biblijska paralela novaenju. Druga krajnost bili su oni koji su, slijedei Whiteove poetne smjernice, tvrdili da je istinska biblijska paralela u nemoi hebrejskih robova u Egiptu. Prema njihovim tvrdnjama robovi se nisu mogli smatrati odgovornima za krenje subote. Najradikalnije od svih bilo je gledite Josepha Clarkea koji nije elio da izdajniki Jug dobije svoje pravedne dezertere. Sanjajui o Gideonima, Jiftasima i borbenim Davidima, Clarke je rat promatrao iz zavjetne perspektive zamiljajui pukovniju tovatelja subote koji bi ovoj pobuni nanijeli smrtonosni udarac snagom Onoga koji uvijek pomae svojem hrabrom narodu kad dri Njegove zapovijedi (isto, 23. rujna 1862.). S druge strane Henry E. Carver zauzeo je pacifistiki stav da nikakve okolnosti ne mogu opravdati sljedbenika Janjeta da rabi tjelesno oruje za odu-
78
zimanje ivota svojim blinjima (isto, 21. listopada 1862.). Do kraja rata Kranska adventistika crkva i Vlada Sjedinjenih Amerikih Drava pronali su zadovoljavajue rjeenje za lanove ove mlade Crkve. Vlada je sa svoje strane omoguila vjernicima novacima s prigovorom savjesti da obavljaju bolnike i druge poslove to im je omoguilo da slue naciji bez ubijanja. Crkva je zauzvrat savjetovala svoje lanove da pomognu zemlji u vremenima krize. Tako je Vlada 1864. godine omoguila civilnu vojnu slubu. Crkva se organizirala u pravom trenutku kako bi bila slubeno priznata i tako svojim lanovima omoguila neborbenu opciju. Adventizam je 1864. godine formulirao povijesni stav o vojnoj slubi. Crkva od 1860-ih, premda ne potie svoje mladie na dragovoljnu slubu, podupire neborbenu suradnju novaka s vojskom na temelju savjesti. S druge strane, Crkva, imajui na umu napetosti iz prvih rasprava, i dalje priznaje da odgovornost odabira izme u brojnih vojnih opcija poiva na savjesti pojedinca.
U potrazi za pravim odgojem i obrazovanjem

Trei pomak u razvitku ivotnog stila i institucionalnom razvoju od 1863. do 1888. godine odnosio se na kransko obrazovanje. Do pomaka u obrazovanju dolo je kasnije od drugih podruja jer vjerske skupine, usredotoene na blizinu kraja svijeta, nisu osjeale posebnu potrebu za obrazovanjem svoje djece. Napokon, razmiljali su vjernici, zato slati djecu u kolu ako e svijet uskoro nestati i ona nikad nee odrasti da iskoriste svoje teko steeno znanje? Ovakav stav bio je sveprisutan me u adventistima. Jo 1862. godine jedan lan Crkve pisao je Jamesu Whiteu pitajui je li ispravno i dosljedno da mi koji vjerujemo cijelim srcem u skori dolazak Gospodina nastojimo naoj djeci dati
79
naobrazbu? Ako jest, trebamo li ih onda slati u podrune ili gradske kole gdje e nauiti dvostruko vie zla nego dobra? White je odgovorio da injenica da e Krist skoro doi nije razlog da se um ne razvija. Discipliniran i informiran um moe bolje primiti i voljeti velianstvene istine o drugom dolasku. (isto, 23. prosinca 1862.) Njegov odgovor upuuje na dio razloga koji je poslije postao temelj za razvoj adventistikog kolskog sustava. Osim toga, ovo pitanje pokazuje poetno nepovjerenje u javne kole. Sredinom 1850-ih problem kolovanja poeo je muiti neke adventiste u tolikoj mjeri da su odluili pokuati osnovati nezavisne kranske kole. Prvi takav pothvat dogodio se u Bucks Bridgeu, u New Yorku, 1853., a drugi u Battle Creeku, u Michiganu, 1856. godine. Ali obje kole, smjetene u jednoj sobi, bile su zatvorene nakon trogodinjeg djelovanja. 1861. godine James White je, suoen s pritiskom da osnuje drugu kolu u Battle Creeku, napisao: Imali smo velike tekoe sa kolom u Battle Creeku u najpovoljnijim uvjetima, i odustali smo jer nije ispunila oekivanja zainteresiranih. (isto, 24. rujna 1861.) Sve do kraja 1860-ih nije bilo novih pokuaja osnivanja adventistikih kola. U me uvremenu Crkva se brinula za vjersko obrazovanje svoje mladei na stranicama Youths Instructora i preko subotnje kole s tjednim poukama. 1867. godine adventisti u Battle Creeku opet su bili spremni osnovati kolu, ali ovaj put pod vodstvom Goodloe Harper Bell, iskusne uiteljice u javnoj koli. kola je povremeno djelovala sve do 1870. ili 1871. godine. 1872. godine Crkva je ozbiljnije poela razmiljati o potrebi za kvalitetnom kolom, ne toliko za osnovnokolsku djecu koliko za starije studente kojima je trebalo obrazovanje za irenje poruke o drugom Kristovom dolasku. Vodstvo
80
Crkve odluilo je otvoriti kolu u Battle Creeku pod financijskim pokroviteljstvom Generalne konferencije. Ona je trebala temeljito upoznati studente s onim velikim biblijskim istinama koje se odnose na ovo vrijeme i pruiti dovoljno opeg znanja da ih osposobi za irenje adventistike vijesti (isto, 7. svibnja 1872.). kola u Battle Creeku, prva koja je primila crkvenu potporu, otvorena je u lipnju 1872., a uiteljica Bell poduavala je dvanaest uenika. Iz ovog skromnog poetka 1874. godine razvio se Koled Battle Creek, a ravnatelj je bio Sidney Brownsberger. Koled Battle Creek bio je vana institucija u adventistikoj obrazovnoj povijesti ne samo zbog toga to je bio prvenac, ve zato to je njegov rad bio pozorno praen u odnosu na ono to adventistika kola treba ostvariti. Predsjednik Generalne konferencije George I. Butler i kolski odbor naglasili su da je svrha kole nauavati Bibliju. Naglasak je trebao biti i na adventistikoj doktrinarnoj i prorokoj perspektivi i vjetinama nunim za sve vrste evangelizacije. eljeli su kolu usredotoenu na Boju rije, rekao je Butler, a ne kolu koja se usredotouje na tradicionalno znanje kao druge u zemlji. elimo da stotine naih ljudi provedu tri, est, dvanaest, osamnaest ili dvadeset etiri mjeseca na kolovanju, koliko ve vremena budu mogli odvojiti. (isto, 21. srpnja 1874.) Ellen White je napisala vaan lanak pod naslovom Pravo obrazovanje kako bi pomogla u donoenju nastavnog programa nove kole. Pretpostavljajui da e kola naglaavati Bibliju, ona zakljuuje da njezin cilj treba biti uravnoteen razvoj umnih, tjelesnih i duhovnih sposobnosti studenata. Ona je posebno naglaavala potrebu za praktinim obrazovanjem koje povezuje fiziki i akademski rad. Mnogi drugi reformatori iz devetnaestog stoljea podupirali su ovu zamisao. Glavni problem s provedbom refor-
81
macijskih ideala u Adventistikoj crkvi bio je to je adventistima nedostajalo uitelja koji su ih poznavali. Zato je Koled Battle Creek postao tradicionalna, a ne reformacijski usmjerena ustanova. Studenti u najvanijem programu Koleda morali su provesti etiri do est godina uei latinske i grke klasike (poganske pisce) kako bi diplomirali. kola nije imala program tjelesnog rada ni obveznih biblijskih predavanja kao ni program reforme. Povjesniar Koleda Battle Creek tvrdi da je kolski program bio filozofska izdaja (E. K. VandeVere, Wisdom Seekers, str. 23). Na alost, poetkom 1880-ih stanje se jo pogoralo. U ljeto 1882. upravni odbor koleda odluio je trajno zatvoriti kolu. Tako je propao prvi slubeni pokuaj formalnog obrazovanja. Koled Battle Creek ponovno je otvoren u jesen 1883. s novom odlunou da se primijene kranska naela obrazovanja. Usprkos znaajnim poboljanjima, koled tijekom 1880-ih nije ukinuo sredinju ulogu poganskih klasika ili u cijelosti proveo reformirani program. Sreom, Crkva u svojim obrazovnim zaecima nije zaboravila skupe pouke nauene u Koledu Battle Creek sedamdesetih godina. U proljee 1882. osnovane su dvije srednje kole pod pokroviteljstvom Crkve, Healdsburg Academy u Kaliforniji i South Lancaster Academy u Massachusettsu. Healdsburg Academy sljedee je godine postala Koled Healdsburg i danas je poznat kao Pacific Union College. South Lancester Academy izrasla je u Atlantic Union College. Brownsberger i Bell, vodei odgojitelji u Koledu Battle Creek, tijekom 1870-ih osnovali su svaki po jednu kolu. Uei iz prethodnog iskustva, oni su uinili veliki napredak u provo enju reformiranog programa. Me utim, temeljita reforma ekala je do 1890-ih. Razvoj osnovnokolskog sustava tako er nije poeo sve dotad.
82
Napredak u financijskoj slubi

Nije trebalo puno vremena da Crkva otkrije slabosti sustava darivanja. Sestra Betsy bila je nedostatna i glomazna, a nedostajao joj je i biblijski temelj. Crkva je tijekom 1860-ih i 1870-ih postupno sve bolje razumijevala istinsku desetinu. Ovo je pitanje sazrelo poetkom 1876. godine kad je Dudley M. Canright objavio niz lanaka u Reviewu naglaavajui da se u Malahiji 3,8-11 iznosi biblijski plan za financijsku potporu propovjednike slube. Bog trai, tvrdio je on, da Njegov narod daje desetinu, jednu desetinu od svih prihoda za potporu rada Njegovih slugu (RH, 17. veljae 1876.). Canright je svoje dokaze iznio na zasjedanju Generalne konferencije u studenom procjenjujui da bi riznica Generalne konferencije godinje zaprimila 150.000 dolara umjesto 40.000 kad bi svi adventisti vjerno odvajali desetinu. Kao rezultat ovog prikaza, na zasjedanju je zakljueno da je dunost svih lanova da u uobiajenim okolnostima odvoje jednu desetinu od svih svojih prihoda za Boje djelo (isto, 6. travnja 1876.). Otad je Kranska adventistika crkva sve vie primjenjivala biblijsko desetkovanje.
Uloga Ellen White u razvoju adventistikog naina ivota

U drugom smo poglavlju istaknuli da Ellen White nije imala vodeu ulogu u razvoju adventistike doktrine tijekom 1840-ih. Umjesto toga postupak se zasnivao na prouavanju Biblije sve dok se nije ostvarila puna suglasnost. Ellen White je tek tada znala primiti vi enje koje je potvrdilo usuglaeni zakljuak i pomoglo onima koji su jo uvijek imali pitanja da prihvate ispravnost biblijski izvedenih zakljuaka skupine. Tako je uloga Ellen White u oblikovanju doktrina bila da potvrdi, a ne da objavljuje.
83
Ova se tvrdnja ne odnosi na ulogu Ellen White u podruju adventistikog naina ivota. Premda su adventisti dvadesetog stoljea skloni izjednaiti pitanja doktrine i naina ivota, to nije bio stav utemeljitelja Crkve. Osnovne doktrine oni su iskovali intenzivnim prouavanjem Biblije i odravanjem konferencija radi postizanja suglasnosti, a razvoj naina ivota odvijao se poneto drukije. Oblikovanje stava o nainu ivota bilo je mnogo leernije. Moda je razlika bila u injenici da doktrine definiraju crkvu. Doktrine su me u prvim adventistikim tovateljima subote bile kljuno pitanje i stoga im je posveena velika pozornost. S druge strane, pitanja naina ivota od drugorazrednog su znaenja za crkve. Mnoga pitanja o nainu ivota nisu temeljne odrednice crkvenog identiteta, kao to je nain ivota koji olakava njezinu zadau u irenju doktrinarne poruke. Iz ove perspektive zdravstvena reforma osposobljava ljude da postanu bolji misionari i osposobljava zdrave i izlijeene ljude da do u u stanje u kojem bolje mogu razumjeti Evan elje. Kranski odgojitelji na slian nain potiu razvoj pojedinih lanova Crkve i propovjednika Evan elja. S druge strane, kad se promatra iz perspektive spasenja i odnosa s Bogom, doktrine su same po sebi vaniji cilj od pitanja ivotnog stila. Pitanja ivotnog stila treba smatrati sredstvom za ostvarenje cilja, propovijedanje Evan elja u kontekstu spasenja. Iako utemeljitelji adventizma moda nisu svjesno slijedili ovakav nain razmiljanja, prvi vo e pokreta su tako djelovali. Stoga su uloili velike napore da tono formuliraju svoje doktrine, dok su zanemarili veinu pitanja o nainu ivota dok ih nunost ili kriza nije prisilila da zauzmu stav. Posljedino tomu adventisti su prazninu u nainu ivota ispunili na razliite naine, ovisno o problemu. Katkad se njihov stav razvio kroz prouavanje Biblije i na konferen-
84
cijama kad bi nastala kriza, ali u drugim prilikama Ellen White je preuzimala vodstvo u pokretanju pitanja ukazujui na rjeenje te kako se to rjeenje uklapa u iru sliku o tri an eoske vijesti. Ovaj potonji pristup bio je oit u podruju zdravstvene reforme, dok je prvi pristup dominirao u podrujima kao to je vojna sluba i davanje desetine. Budui da je Ellen White esto primjenjivala biblijska naela na svakidanji ivot crkve i ivot pojedinih vjernika, njezini su se savjeti tijekom godina sve ee nalazili u sreditu rasprava o adventistikom nainu ivota. Saeto moemo zakljuiti da u razvoju ranog adventizma Ellen White igra dvostruku ulogu manje aktivnu u podruju stvaranja doktrina i aktivniju u razvoju naina ivota.
Misije: inozemne i domaa

U drugom i treem poglavlju primijetili smo da prvi adventisti uope nisu bili oduevljeni misionari. I to usprkos injenici da su tri an eoske vijesti iz Otkrivenja 14 bile sredinja toka njihovog propovijedanja s oitim nalogom o svjetskoj misiji. Prvi adventisti odustali su od zatvorenih vrata samo zato to ih je nazonost novih obraenika prisilila da to uine. ak i nakon toga oni su nastavili umanjivati svoju evan eosku odgovornost. James White je u mnogim prigodama stajao na elu onih koji su za Crkvu osmislili sveobuhvatnije djelo. White je mjesec dana prije Generalne konferencije 1863. godine tvrdio u Reviewu da je naa poruka za cijeli svijet (RH, 21. travnja 1861.). Nekoliko mjeseci prije on je istaknuo potrebu za slanje misionara u Europu. Onda je u lipnju 1863. Review izvijestio da e ga (B. F. Snooka) Izvrni odbor Generalne konferencije moda poslati kao misionara u Europu krajem 1863. godine (isto, 2. lipnja 1863.).
85
Premda novoosnovana Generalna konferencija nije imala dovoljno slubenika da poalje Snooka u inozemstvo, imala je propovjednika koji je vie od iega elio ovu zadau. Propovjednik Michael Belina Czechowski (bivi rimokatoliki sveenik koji se obratio na adventizam u Americi 1857. godine) 1858. godine je napisao: Kako bih volio posjetiti svoju domovinu s onu stranu velike vode i ljudima govoriti o Isusovom dolasku, slavnom obnovljenju i da trebaju drati Boje zapovijedi i vjeru u Isusa. (isto, 23. rujna 1858.) Crkva je odbila poslati Czechowskog kao misionara zbog toga to je bio nedavno obraen, zbog osobne nestabilnosti i drugih razloga. Oja en, ovaj gorljivi Poljak traio je i dobio financijsko pokroviteljstvo za misioniranje od Crkve adventistikih krana (glavne skupine adventista tovatelja nedjelje). Czechowski je nakon dolaska u Europu 1864. godine propovijedao poruku o sedmom danu suboti usprkos pokroviteljstvu Crkve adventistikih krana. Promicao je svoje djelo javnim evangelizacijama, tiskanjem asopisa te pripremanjem i irenjem traktata. Uinkovit ali nepredvidljiv propovjednik posijao je sjeme adventistikih doktrina u vicarskoj, Italiji, Ma arskoj, Rumunjskoj i drugim dijelovima Europe, sjeme koje je naposljetku donijelo plodove. Adventisti su u me uvremenu, premda jo uvijek neodluni misionari, nainili odluan korak 1868. godine slanjem Johna N. Loughborougha i D. T. Bordeaua u udaljenu Kaliforniju. Primarni poticaj za ovu zadau bila je molba nekoliko adventistikih emigranata u toj dravi za propovjednikom. Ubrzo nakon njihovog dolaska u San Francisco ovjek iz oblinjeg grada tvrdio je da je njegov prijatelj imao dojmljiv dan u kojem je vidio dva evan elista pod atorom i reeno mu je da im pomogne. Od ovog po Bogu provi enog poetka djelo je brzo raslo u Kaliforniji i okolnim dravama. Zanimljivo je primi-
86
jetiti da je Kalifornija postala uzorak za adventistiku misiju diljem svijeta. Adventisti su osnovali nakladniku kuu (Pacific Press) i asopis (Signs of the Times) 1874. godine, sanatorij u Sv. Heleni 1878. godine i akademiju a zatim koled u Healdsburgu 1882. godine. Ova institucionalna osnova oblikovana je u skladu s iskustvom u Battle Creeku i do danas se nalazi u sreditu adventistike misijske strategije. U me uvremenu, godinu dana nakon zaetka misije u Kaliforniji, obraenici Czechowskog poduzeli su korake koji su natjerali neodlunu Kransku adventistiku crkvu da proiri svoje razumijevanje misije i misijsku praksu. Sljedbenici Czechowskog u vicarskoj sluajno su otkrili postojanje Kranske adventistike crkve u Sjedinjenim Amerikim Dravama. Premda je to naljutilo samog Czechowskog, dopisivanje je na koncu navelo vodstvo amerikih adventista da pozovu vicarskog predstavnika na zasjedanje Generalne konferencije 1869. godine. Iako je zakasnio na ovo zasjedanje, ostao je u Sjedinjenim Amerikim Dravama vie od godinu dana da se utvrdi u adventistikim vjerovanjima. Zatim se vratio u Europu 1870. godine kao rukopoloeni adventistiki propovjednik. Jedan od plodova kontaktiranja s europskim adventistima bio je razvoj misionarske udruge na zasjedanju Generalne konferencije 1869. godine. Cilj ove udruge, glasi proglas, bit e upuivanje istine o treoj an eoskoj vijesti u strane zemlje i udaljene dijelove nae drave preko misionara, asopisa, knjiga, traktata itd.. Predstavljajui udrugu, James White je tvrdio da Crkva prima gotovo svakodnevno zahtjeve da poalje tiskovine u druge zemlje (isto, 15. lipnja 1869.). Do 1869. godine mnogim adventistima je potreba za slanjem misionara u druge narode konano postala stvarnost. Crkva je sve jasnije i jasnije razumjela zapovijed o propovijedanju Evan elja iz Otkrivenja 10,11 i 14,6.
87
1874. bila je znaajna godina. Crkva je u sijenju osnovala True Midnight, prvi adventistiki evan eoski asopis. John Nevins Andrews otplovio je u rujnu u Europu kao prvi slubeni crkveni inozemni misionar. Iste godine osnovan je i Koled Battle Creek. Vrijeme osnivanja koleda nije bilo sluajno budui da su utemeljitelji, u najboljoj namjeri, shvatili da je glavna svrha koleda pripremanje misijskih djelatnika za domae i inozemna polja. Izme u 1874. i 1887. Crkva je proirila svoju nazonost u mnogim dravama Europe kao i u Australiji i Junoj Africi. Ipak, njezino vi enje misije jo je uvijek bilo kratkovidno. Adventisti su na ovom stupnju vjerovali da je njihov cilj pozvati druge krane (uglavnom protestante) iz njihovih crkava da prihvate treu an eosku vijest. Dotad je Kranska adventistika crkva imala skromno ili nikakvo vi enje misije za neznaboce ili velika rimokatolika podruja u New Yorku. Ali i nedostatak vizije bio je koristan. Ako je razdoblje zatvorenih vrata osiguralo adventistima vrijeme za gradnju doktrinarnog temelja, razdoblje evangelizacije protestanata Crkvi je pruilo mogunost da stvori vjerniku i financijsku bazu u stratekim mjestima to je poslije mogla iskoristiti za slanje misionara diljem svijeta. Crkva je do 1890. godine bila spremna za evangelizacijsku eksploziju i irenje u svaki narod i pleme, jezik i puk (Otkrivenje 14,6).
Drugi vani pomaci izme u 1863. i 1888.

Prije nego to napustimo razdoblje izme u 1863. i 1888. godine, trebamo ukratko razmotriti jo tri doga aja. Prvi je poetak adventistikog djelovanja me u bijelcima na amerikom Jugu. U kasnim sedamdesetim godinama poeo je redoviti adventistiki rad u Virginiji, Texasu i drugim junim dravama, ali nekoliko je razloga (regionalna netrpeljivost
88
i druge tekoe nakon gra anskog rata) to adventizam nije bio spremno prihvaen i rastao onom brzinom kojom je rastao na dalekom Zapadu. Druga adventistika prekretnica u razdoblju izme u 1863. i 1888. godine bila je smrt dvaju utemeljitelja Crkve. Jospeh Bates umro je 19. oujka 1872. godine u Institutu Western Health Reform u Battle Creeku, uoi samog osamdesetog ro endana. Stari zdravstveni reformator odluno je provodio svoj program sve do pred sam kraj. Godinu dana prije svoje smrti odrao je najmanje stotinu sastanaka ne raunajui one u svojoj mjesnoj crkvi i na konferencijama kojima je bio nazoan. 6. kolovoza 1881. godine umro je i James White u dobi od ezdeset godina, tako er u Sanatoriju Battle Creek. Kranska adventistika crkva nikad ne bi postojala bez njegovog odlunog vodstva. White je doslovno sagorio gradei Crkvu. Posljednja toka koju trebamo zamijetiti u razdoblju prije 1888. godine je sve vee zagovaranje zakona o nedjelji i njegovog donoenja u mnogim dravama. Sredinom 1880-ih mjesne vlasti uhitile su u Kaliforniji i Arkansasu adventiste zbog zloina rada nedjeljom. Ova kriza dovela je do pojave i redovitog tiskanja asopisa American Sentinel of Religious Liberty za borbu protiv ove nepravde. Osim toga, u adventistikim redovima dolo je do velikog prorokog uzbu enja. Do ljeta 1888. uzbu enja e biti mnogo vea.
89

Knight, George R., Ellen Whites World: A Fascinating Look at the Times in Which She Lived, Hagerstown, Md.: Review and Herald, 1998. Knight, George R, ur., Early Adventist Educators, Berrien Springs, Mich.: Andrews University Press, 1983. str. 194. Maxwell, C. Mervyn, Tell It to the World, str. 152173, 205230. Robinson, Dores Eugene, The Story of Our Health Message, Nashville: Southern Pub. Assn., 1955. Schwartz, Richard W., Light Bearers to the Remnant, str. 98150. Vande Vere, Emmett K., The Wisdom Seekers, Nashville: Southern Pub. Assn., 1972. str. 152. White, Arthur L., Ellen G. White, sv. 2, str. 3445,73127,176 204,297311,372384.
90
91
5. poglavlje
Razdoblje bu enja, reforme i irenja

(1888.1900.)
o 1888. godine Kranska adventistika crkva uvrstila je svoje doktrinarne i proroke osnove, organizirala se zbog lakeg propovijedanja triju an eoskih vijesti i razvila osebujan nain ivota. Crkva je postala jedinstvena vjerska skupina koja se irila svijetom. Prirodno je da je naglaavala svoju jedinstvenost, osobito svojih stoernih doktrina, ukljuujui i premilenaristiki Kristov dolazak, Njegovu slubu u Svetitu, uvjetnu besmrtnost, duhovne darove i vanost sedmog dana subote. Crkva je svoju misiju vidjela u obraenju drugih krana na dragocjenu adventistiku vijest. Imajui ovaj cilj na umu, veina adventista zanemarila je sadraje koje su dijelili s drugim kranima. Ovaj nemar prerastao je do zasjedanja Generalne konferencije 1888. godine u Minneapolisu u uzronika problema.
Zasjedanje Generalne konferencije 1888.

Zasjedanje Generalne konferencije u Minneapolisu bilo je jedno od najeksplozivnijih i najznaajnijih koje je Crkva
92
ikad odrala. Da bismo razumjeli zato je bilo takvo, trebamo razmotriti kontekst u kojem je ono odrano. 1880-e nisu bile uobiajeno desetljee u adventizmu. Bilo je to razdoblje kad su se Sjedinjenje Amerike Drave postupno bliile nacionalnoj krizi oko zakona o nedjelji. Ona se razvijala od 1860-ih, kad su osnovane organizacije kao to je Udruga za nacionalnu obnovu s ciljem da Ameriku ouva kranskom zemljom. Glavna toka u programu udruge bila je elja da se zatiti svetost nedjelje. Poetkom 1880-ih neki ameriki gra ani, u nastojanju da zatite Gospodnji dan, adventiste su smatrali problemom. Sukob se poeo rasplamsavati 1882. godine kad su lokalne kalifornijske vlasti uhitile W. C. Whitea, najmla eg sina Jamesa i Ellen, zato to je Pacific Press radio nedjeljom. Do 1885. godine adventisti su uhiivani i u Arkansasu, a do 1888. godine problem se proirio i na Tennessee i druge drave. Sljedeih nekoliko godina neki adventistiki propovjednici sluili su zatvorsku kaznu okovani lancima s ostalim kriminalcima. Njihov zloin bio je obeaenje nedjelje. Vrhunac uzbu enja oko pitanja nedjelje zbio se 21. svibnja 1888. kad je senator New Hampshira, H. W. Blair, predloio u Senatu Sjedinjenih Amerikih Drava zakon za promicanje Gospodnjeg dana kao dana vjerskog bogotovlja. Blairov nacionalni zakon o nedjelji bio je prvi takav zakon koji se naao pred Kongresom od osnivanja adventistikog pokreta u 1840-im godinama. Adventistiki krani nisu previdjeli proroko znaenje predloenog zakona o nedjelji. Njima se inilo oitim da je oblikovanje kipa Zvijeri iz Otkrivenja 13, davanje iga Zvijeri i kraj svijeta sasvim blizu. Jasno se inilo da je adventistiko propovijedanje u proteklih etrdeset godina na temelju knjiga proroka Daniela i Otkrivenja pred ispunjenjem. Imajui ovo na umu, nije teko razumjeti zato su neki adventistiki vo e naprasito i emotivno reagirali
RAZDOBLJE BUENJA, REFORME... (1888.1900.)
93
kad su drugi lanovi poeli preispitivati neka crkvena tumaenja proroanstava i teologiju zakona. Ovakvo preispitivanje, razmiljali su, javna je prijetnja samoj sri adventistikog identiteta u vrijeme najvee krize. Problem se javio kad su dva mlada adventistika urednika iz Kalifornije poela objavljivati lanke u asopisu Signs of the Times izme u 1884. i 1886. godine koji su proturjeili crkvenoj tradiciji u razvoju. A. T. Jones, predani istraitelj proroanstava, iziao je s novim tumaenjem jednog od deset rogova iz Daniela 7. Uriah Smith, dugogodinji urednik Review and Heralda i priznati autoritet za proroanstva me u adventistima, to nije dobro prihvatio. E. J. Waggoner je istodobno u tisku izrazio svoju misao da je u Galaanima rije o moralnom, a ne obrednom zakonu. George I. Butler, predsjednik Generalne konferencije, u Waggonerovom je stavu vidio sjeme za ruenje crkvenog stava o trajnosti Deset zapovijedi. Oba pitanja poprimila su zastraujue razmjere u kontekstu rastue krize oko zakona o nedjelji. Vrijeme se nije inilo povoljnim da adventisti javno raspravljaju o svojem prorokom tumaenju i teologiji zakona. Kriza je rasla izme u 1886. i 1888., a dosegla je vrhunac na zasjedanju Generalne konferencije u rujnu i listopadu 1888. Naalost, zbog emocijama optereenog ozraja i nepopustljivih karaktera sudionika, konferencija se pretvorila u sukob i bila je pomalo nekranska. Ellen White je poduprla pravo Jonesa i Waggonera da ih se saslua usprkos prigovorima Smitha, Butlera i veine zastupnika. Nije odobravala teke rijei i stav osu ivanja koji je pokazala Smithova i Butlerova struja, nazivajui to farizejskim duhom ili duhom Minneapolisa. Ellen White je tijekom konferencije sve jasnije uvi ala da tradicionalistima nedostaje Isusove ljubavi u srcu. Oni su temeljito prigrlili posebne adventistike doktrine o zakonu,
94
Svetitu i druge, ali nisu razumjeli to znai biti spaen Kristovom pravdom i posveen Njegovom ljubavlju. Shvatila je da su Smith, Butler i njihovi kolege trebali pozornije sluati kristocentrinu poruku koju je propovijedao Waggoner. Posljedica je bila da se ona tijekom zasjedanja u Minneapolisu pridruila Waggoneru i Jonesu u velianju Isusa. Moja odgovornost tijekom sastanka, napisala je nekoliko tjedana poslije, bila je prikazati Isusa i Njegovu ljubav mojoj brai, jer sam vidjela oite dokaze da mnogi nisu imali Kristovog duha (1888 Materials 216). Mi elimo istinu onakvu kakva je u Isusu, rekla je vo ama Crkve tijekom zasjedanja u Minneapolisu. Vidjela sam da su se dragocjene due koje bi prigrlile istinu (adventistiku) odvratile od nje zbog naina na koji je ta istina prikazana, jer u njoj nije bilo Isusa. I ovo vas cijelo vrijeme molim mi trebamo Isusa. (isto, 153) Neki adventistiki pisci u dvadesetom stoljeu tvrdili su da je poruka Jonesa i Waggonera 1888. godine bila neto jedinstveno adventistiko. Ali injenice ne potvr uju ovu tvrdnju. Naprotiv, dva najutjecajnija sudionika 1888. godine opetovano su proturjeila ovoj tvrdnji. E. J. Waggoner je, na primjer, napisao: Ovo gledite ne smatram novom idejom... Ovo nije nova doktrinarna teorija. Prihvaanje njegovog stava, tvrdio je, bio bi samo korak blie vjeri velikih reformatora od Pavlovog vremena do Lutherovih i Wesleyevih dana. Bio bi to korak blie srcu tree an eoske vijesti. (Gospel in Galatians, str. 70) Ellen White se sloila s Waggonerom da ova poruka nije nova. 21. listopada 1888. ona je rekla okupljenim zastupnicima: Gospodin eli da budemo uenici u Kristovoj koli... Bog ljudskim umovima iznosi boanski odre ene (Jones i Waggoner) dragulje istine, prikladne za nae vrijeme. Bog je spasio ove istine da se ne zaborave i stavio ih u njihov pravi okvir... Brao, Bog ima najdragocjenije svje-
95
tlo za svoj narod. Ja to ne zovem novim svjetlom, ali ono je za mnoge udesno novo. (1888 Materials 139,140) Oko mjesec dana nakon sastanka u Minneapolisu ona je opet razmatrala ovo pitanje: Starjeini E. J. Waggoneru, napisala je, darovana je prednost da jasno progovori i prikae svoja gledita o opravdanju po vjeri i Kristovoj pravednosti u odnosu na zakon. Ovo nije bilo novo svjetlo, ve staro stavljeno tamo gdje i treba biti: u treoj an eoskoj vijesti. (isto, 211) Istinsko znaenje poruke iz Minneapolisa 1888. godine, kao to su u gore spomenutim navodima istaknuli i Waggoner i Ellen White, jest u tome to je ona ujedinila vjeru u Isusa s treom an eoskom vijeu. Prije 1888. adventisti su razumjeli da su dva od tri dijela Otkrivenja 14,12 temeljni tekstovi za adventistiko razumijevanje samih sebe; tekst je gotovo stotinu godina bio u cijelosti citiran ispod naslova svakog broja asopisa Review. U kontekstu Otkrivenja 14,12 adventisti su rijei na tome se temelji postojanost svetih razumjeli kao vjernost adventista u daljnjem ekanju drugoga Kristovog dolaska i propovijedanja poruke o asu suda usprkos razoaranju 22. listopada 1884. Rijei koji uvaju Boje zapovijedi oni su prepoznali kao adventistiko velianje vjenosti Bojeg zakona ukljuujui i istinsku subotu. Ova dva dijela Otkrivenja 14,12 bila su posebni adventistiki doprinos teologiji. Naalost, etrdeset godina propovijedanja jedinstvenih doktrina uzrokovalo je zanemarivanje onih vjerovanja koja su adventisti dijelili s drugim kranima kao to je spasenje milou po vjeri u Krista. Znaenje propovijedanja Jonesa i Waggonera u Minneapolisu bilo je u tome to su njime ujedinjene posebne adventistike istine s najvanijom porukom o spasenju u Kristu. Tako su 1888. godine neki adventisti poeli potpunije razumijevati trei dio Otkrivenja 14,12, vjeru u Isusa, to,
96
prema prijedlogu Ellen White, znai da je Isus postao na nositelj grijeha kako bi mogao postati Spasitelj koji prata grijehe (isto, 217). Razumljivo je da je ovo shvaanje uznemirilo one koji su se pouzdali u zakon. Tijekom propovjednikog sastanka poetkom 1890-ih Ellen White se morala suoiti s ovim problemom. Molila je okupljene propovjednike da s ovog sastanka odu s porukom o Kristovoj pravednosti koja e biti dio njih pa nee moi ostati mirni. Ako to uine, rekla im je, ljudi e rei: Vi ste tako uzbu eni, previe se bavite ovim pitanjem i ne razmiljate dovoljno o zakonu. Morate vie misliti o zakonu, ne pozivajte se cijelo vrijeme na Kristovu pravednost, ve uvrstite zakon. Elllen White na ova dobra adventistika miljenja odgovara: Neka se zakon brine za sebe. Bavimo se zakonom sve dok ne presuimo kao gora Gilboa... Vjerujmo u Isusove zasluge... Neka nam Bog pomogne da nae oi budu pomazane pomau za oi kako bismo vidjeli. (isto, 557) Znaenje sastanaka 1888. godine je u tome to su oni ponovno krstili adventizam na kranstvo. Adventisti, neki od njih, konano su razumjeli cijelu treu an eosku vijest. Otad su mogli propovijedati cjelovitu poruku kojom su nauavali osebujne adventistike doktrine u kontekstu Kristovog spasonosnog djela. Adventisti su naposljetku imali cjelovitu poruku treeg an ela koju su trebali propovijedati svakom narodu i plemenu, jeziku i puku prije velike adventne etve iz Otkrivenja 14. Sljedee desetljee adventisti nisu samo napredovali u razumijevanju bitnih kranskih istina, ve su se rairili po cijelom svijetu kad je Crkva konano shvatila opseg svoje evan eoske zadae.
97
Posljedice Minneapolisa
Odaziv sudionika konferencije na Jonesovu i Waggonerovu poruku usredotoenu na Krista bio je podijeljen. Neki adventistiki vo e su je prihvatili, ali je veina odbacila i ljude i njihovu poruku. W. C. White je ubrzo primijetio da su se zastupnici nakon konferencije vratili kuama s velikim razlikama u miljenju. Neki su je smatrali velikim blagoslovom u svojem ivotu, a drugi da je to zaetak razdoblja tame. (WCW J. N. Loughborough, 20. studenog 1888.) Neposredno nakon sastanka u Minneapolisu, Jones, Waggoner i Ellen White poeli su sa sustavnom kampanjom propovijedanja svoje poruke adventistikom vjernitvu. Sve do jeseni 1891. ovo troje je putovalo Sjedinjenim Amerikim Dravama propovijedajui opravdanje po vjeri vjernicima i propovjednicima. Nakon to je Ellen White otputovala u Australiju 1891. a Waggoner u Englesku, Jones i W. W. Prescott nastavili su promicati ovu poruku u Sjevernoj Americi. Tijekom cijelog ovog razdoblja i poslije Ellen White je naglaavala da je Bog izabrao Jonesa i Waggonera da ovu posebnu poruku objave Kranskoj adventistikoj crkvi. George I. Butler podnio je ostavku na mjesto predsjednika Generalne konferencije u studenom 1888. u znak prosvjeda protiv potpore Jonesu i Waggoneru. S druge srane, Butlerovi nasljednici u predsjednikom uredu, O. A. Olsen (1888.1897.) i George A. Irwin (1897.1901.), zauzeli su pozitivan stav prema mladim reformatorima i tijekom 1890-ih omoguili im javno djelovanje. Imali su pristup lanstvu u crkvama, preko subotnjokolskih pouka, na koledima, na predavanjima koja su kole odravale za propovjednike i preko crkvenih nakladnikih kua. Posebno vana bila je injenica da su tijekom svakog zasjedanja Generalne konferencije od 1889. do 1897. godine Jones i Waggoner imali vodeu uiteljsku ulogu dok su svoju poruku propovijedali zastupnicima u brojnim propovijedi-
98
ma. Osim toga Crkva je Jonesa 1897. godine imenovala urednikom Review and Heralda. On se kao najutjecajniji crkveni urednik koristio Reviewom kao sredstvom za promicanje svojeg nauavanja. Teko bi bilo zamisliti program koji bi reformatorima dao istaknutije mjesto tijekom 1890ih. Tako er trebamo spomenuti da je naglasak na sredinju ulogu Krista u Minneapolisu izvrio trajan pomak u spisima Ellen White. Shvativi potpunije nego ikada jalovost i munost pretjeranog naglaska Crkve na puke doktrine, ona je poela naglaavati Isusov karakter ljubavi i Njegovu pravednost. Nakon 1888. godine iz njezinog pera izile su knjige usredotoene na Krista kao Steps to Christ (Koraci prema Kristu) (1892.), Thoughts From the Mount of Blessing (Misli s Gore blagoslova) (1896.), The Desire of Ages (enja vjekova) (1898.), Christs Object Lessons (Kristove prie) (1900.) i uvodna poglavlja u Ministry of Healing (1905). Jedna od negativnih posljedica adventistike povijesti jest da su neki vjernici tijekom 1890-ih oduevljenu potporu Ellene White Jonesu i Waggoneru protumaili kao neku vrstu teolokog blanko eka posebno u pitanjima koja obuhvaaju opravdanje po vjeri. Posljedica je bila da su se krajem 1892. godine neki poeli odnositi prema Jonesu kao nekoj vrsti prorokog nasljednika Ellen White. Ona se od Minneapolisa nadalje morala boriti protiv ovakvog shvaanja. Tijekom sastanaka 1888. godine ona je odluno izjavila da neka tumaenja Svetog pisma koja je iznio dr. Waggoner ne smatram ispravnim. Zatim je ponovno 1890. godine morala rei skupini propovjednika da ova dva reformatora nisu nepogreiva (1888 Materials 164,566). Naalost, neki sudionici na tom sastanku, a i drugi stoljee poslije, teko su prihvaali njezina upozorenja u vezi s reformatorima 1888. godine. ovjek je uvijek u kunji
99
da se osloni na ljude iako je jasna poruka Ellen White, Jonesa i Waggonera u Minneapolisu bila povratak Bibliji kao vjerskom autoritetu i biblijskom Kristu za spasenje. U godinama nakon 1888. nastavila se napetost u dravi oko nacionalnog zakona o nedjelji. Poetkom 1890-ih zakazano je pred Vrhovnim sudom Sjedinjenih Amerikih Drava sasluanje u sluaju R. M. Kinga koji je bio osu en na zatvorsku kaznu zbog okopavanja svojeg krumpirita u nedjelju (D. T. Jones A. T. Jonesu, 25. lipnja 1890.). Ali King je umro u studenom 1891. i tako je sasluanje otkazano. Zbog promicanja zakona o nedjelji 1890-e su bile desetljee velikog prorokog uzbu enja me u adventistima. Osim toga, bilo je to i vrijeme u kojem su oni pojaali svoju aktivnost na podruju vjerske slobode.
Duhovno bu enje i irenje obrazovnog sustava

Jedan od najznaajnijih pomaka koji je potaknuo naglasak na sredinju ulogu Krista na zasjedanju Generalne konferencije 1888. godine bio je novo usmjerenje i irenje adventistikog obrazovanja. Do 1890. Crkva je osnovala samo esnaest kola, ukljuujui osnovne i srednje kole i kolede. Me utim, do kraja tog desetljea Crkva je imala 245 obrazovnih ustanova na svim razinama. Napredak je prvo bio spor, ali izme u 1895. i 1897. zahuktalo se obrazovno bu enje i irenje, a nastavilo se i tijekom velike ekonomske krize 1930-ih godina. Premda je 1891. godine osnovan Union College u Nebraski, a 1892. godine i Koled Walla Walla u Washingtonu, stvarna prekretnica u adventistikom obrazovanju dogodila se na skupu u sjevernom Michiganu. U razdoblju nakon 1888. godine Generalna konferencija je odravala brojne sastanke za propovjednike pod vodstvom
100
W. W. Prescotta, vo e adventistikog obrazovnog programa. Na ovim sastancima nastojala se propovjednicima Crkve razjasniti sredinja uloga opravdanja po vjeri u adventistikoj teologiji i misiji. Prescott je poetkom 1891. godine odluio odravati sline sastanke i za adventistike odgojitelje. Ovaj kljuni sastanak odrao se u Harbor Springsu, u Michiganu, tijekom srpnja i kolovoza 1891. Sudionici sastanka opisali su ga kao duhovnu gozbu Jones je propovijedao iz Poslanice Rimljanima, a Ellen White je govorila o nunosti osobnog odnosa s Kristom, potrebi za duhovnim bu enjem me u adventistikim odgojiteljima i sredinjoj ulozi kranske poruke u obrazovanju. Prescott je na zasjedanju Generalne konferencije 1893. godine izjavio da je sastanak u Harbor Springsu oznaio prekretnicu u adventistikom obrazovanju. Od tog sastanka, rekao je, vjera je postala kljuni pojam u adventistikim kolama. Prije Harbor Springsa Biblija je imala sporedno mjesto u programima adventistikih koleda, ali od tog sastanka ove iste ustanove ostvarile su znaajan napredak u provo enju etverogodinjeg biblijskog programa koji je tada predloen. Jo je vanije to to se Bibliju prouavalo kao cjelinu, kao Kristovo Evan elje od poetka do kraja, a uitelji su sada adventistike doktrine iznosili u kontekstu kria (1893 GCB 350). Kristocentrino bu enje u crkvenoj teologiji dovelo je do bu enja u obrazovnim programima, a pratilo ga je jasnije razumijevanje svrhe obrazovanja. Kao izravna posljedica, tvrdio je Prescott 1893. godine, tijekom dva posljednja desetljea obrazovni program je rastao vie nego u prethodnih sedamnaest godina (isto, 357). Ellen White je otplovila u Australiju tri mjeseca nakon zavretka sastanka u Harbor Springsu. Otputovala je svjesnija mogunosti kranskog odgoja i utjecaja Evan elja na odgoj.
101
Tijekom godina koje je provela u Australiji ona je imala jedinstvenu priliku da utjee na razvoj kole za kranske radnike Avodnale u skladu s naelima iznesenim u Harbor Springsu. ak su i koledi Battle Creek i Healdsburg prodali svoja imanja i preselili se u ruralna podruja kako bi primijenili ideale Avondalea. Iz pera Ellen White tekla je stalna rijeka pisama i lanaka o kranskom odgoju na temelju iskustva u Avondaleu. Ovi spisi nisu samo usmjeravali kranski razvoj postojeih adventistikih kola, ve su me u adventistikim vo ama i lanovima produbljivali svijest o vanosti kranskog odgoja. Savjet Ellen White o osnovnom kolovanju sredinom 1890-ih bio je posebno vaan za irenje adventistikog obrazovanja. kolovanje u Australiji bilo je obvezatno. Stoga je ona predloila da adventisti osnuju osnovne kole gdje god se moe skupiti estero djece (6T 199). Obrazovni reformatori u Americi proitali su njezin savjet, ukljuujui i Edwarda Sutherlanda i Percyja Morgana (predsjednik i dekan Koleda Battle Creek) koji su odmah poeli pourivati razvoj adventistikog osnovnokolskog sustava. 1895. godine Crkva je imala osamnaest osnovnih kola u svijetu, 1900. broj je porastao na dvije stotine dvadeset, 1905. bilo ih je etiristo sedamnaest, a 1910. godine pet stotina devedeset i etiri. Osnovno kolovanje razvilo se me u adventistima moda kasno, ali kad je jednom poelo, rairilo se me u svim adventistikim zajednicama. Minneapolis s naglaskom na Kristovu pravednost, Harbor Springs, Avondale i pokret za osnivanje osnovnih kola nisu bili nepovezani. Jedan je uzrokovao drugi snaei i razvijajui cijeli sustav. Usporedna eksplozija u broju adventistikih misija u svim dijelovima svijeta usko je povezana s bu enjem i irenjem adventistikog obrazovanja. kole nisu samo osigura-
102
vale evan eoske radnike i slubenike za misijske pothvate u razvoju, ve su nove misije uskoro osnovale vlastite obrazovne ustanove. Kao to je 1874. godine postojao izravan odnos izme u slanja prvih misionara u inozemstvo i osnivanja prvih adventistikih koleda, tako je postojala veza izme u bu enja u adventistikom obrazovanju i misiji u 1890-im godinama. Adventistiko obrazovanje uvijek je bilo najzdravije kad je bilo usko povezano s crkvenom misijom.
Eksplozija svjetske misije

Kao to smo ve vidjeli u prethodnim poglavljima, adventisti su bili neodluni misionari u godinama kad je pokret nastajao, ali 1889. godine Crkva je bila na rubu misijske eksplozije diljem svijeta. Brzo irenje zasnivalo se na nizu temeljnih odrednica. Prvo, razdoblje zatvorenih vrata (1844.1850.) u adventistikom razmiljanju omoguilo je razvoj doktrinarnog temelja. Drugo, razdoblje djelomino otvorenih vrata (1850. 1874.) bilo je vrijeme za izgradnju uporita u Sjevernoj Americi koje e moi podupirati misije u drugim protestantskim nacijama. Tree, razdoblje evangeliziranja protestantskih naroda (1874.1889.) omoguilo je slian razvoj u Engleskoj, Europi, Australiji i Junoj Africi. Premda je razvoj jo uvijek bio potreban u svim domaim misijskim uporitima i nakon 1890. godine, temelj je bio postavljen, a adventizam je bio spreman da postane istinska svjetska crkva. Sve vea predanost Crkve inozemnim misijama postajala je oitija poetkom i sredinom 1880-ih. Niz posjeta istaknutih adventistikih vo a od 1882. do 1887. europskoj misiji bio je jedan izraaj ovog trenda. Prvo je doao S. N. Haskell kojeg je u Europu poslala Generalna konferencija 1882. godine. Haskell je preporuio tiskanje knjiga na vie jezika,
103
a pomogao je Europljanima u razvoju funkcionalnije organizacijske strukture. Me utim, vanija su bila putovanja predsjednika Generalne konferencije Georga I. Butlera 1884. godine i Ellen White i njezinog sina W. C. Whitea od 1885. do 1887. Ovi posjeti ujedno su osnaili adventizam u Europi i pokazali zanimanje Crkve za misije. Sredinom 1880-ih osnovan je Europski savjet za upravljanje adventizmom u Starom svijetu. Osim toga europski adventizam objavio je tijekom ovog desetljea knjige na jo nekoliko jezika te poduzeo korake prema stvaranju vlastitih obrazovnih ustanova za izobrazbu crkvenih djelatnika. Adventisti su u me uvremenu poeli raditi me u europskim protestantima u Australiji (1885.) i Junoj Africi (1887.). Moda se jedan od najsnanijih signala da adventizam poinje iriti svoje misijsko vi enje dogodio 1886. godine. Crkva je te godine tiskala svoju prvu knjigu o inozemnoj misiji, Historical Sketches of the Foreign Missions of the Seventh-day Adventists. Zatim je Crkva poetkom 1889. godine poslala Haskella i Percyja T. Morgana na dvogodinje putovanje oko svijeta kako bi prepoznali mogunosti, probleme i mogua podruja za adventistiku misiju u razliitim dijelovima Afrike, Indije i Istoka. Oni su na stranicama asopisa Youths Instructor podnijeli Crkvi cjelovito izvjee o putovanju. Tako su misije i misijska sluba poele osvajati srca i umove adventistike mladei. Vano je zamijetiti da nije samo adventistika mlade bila nadahnuta za misijsku slubu tijekom 1880-ih i 1890-ih. Protestantska mlade u Sjedinjenim Amerikim Dravama i drugdje zainteresirala se za takvu slubu kao nikad prije. Jedan razlog bio je i Studentski dragovoljni pokret za inozemne misije koji je proiziao iz poziva Dwighta L. Moodyja 1886. godine studentima da posvete svoje ivote misijskoj slubi. Stotine studenata donijelo je odluku. Ovaj
104
broj poveao se na 2.200 u 1887. godini, a za nekoliko godina tisue mladih ljudi posvetilo je svoj ivot inozemnim misijama. Naglasak pokreta bio je da svi trebaju poi svima, a moto je bio Evangelizacija svijeta tijekom ovog narataja. Slino bu enje dogodilo se me u mladima u Engleskoj, Skandinaviji, Njemakoj, Francuskoj, vicarskoj i Nizozemskoj. 1890-e bile su veliko desetljee za protestantsku misiju. Adventizam je bio pripremljen da sudjeluje u tom oduevljenju i evangelizaciji. Suvremeno misijsko oduevljenje me u drugim protestantima nije samo poticao adventizam, ve su i sastanci 1888. godine u Minneapolisu osposobili Crkvu da jasnije razumije smisao tree an eoske poruke iz Otkrivenja 14 i misijsku zapovijed u njoj. Osim toga, kriza zbog zakona o nedjelji promatrana u kontekstu poruke treeg an ela, gdje se razlikuju oni koji primaju ig Zvijeri od onih koji dre Boje zapovijedi, dala je adventistima osjeaj urnosti u irenju njihovog nauka diljem svijeta. U studenom 1889. na zasjedanju Generalne konferencije poduzeti su znaajni koraci u stvaranju Odbora za inozemne misije Kranske adventistike crkve radi upravljanja inozemnim misijskim radom Crkve (1889 GC 142). Iste godine pokrenut je asopis Home Ministry s ciljem promicanja raznih adventistikih misionarskih pothvata. Stvaranje Odbora za inozemne misije bio je vie nego simbolian in. Time je reeno da su adventisti konano spremni ozbiljno ispuniti misijsku zapovijed iz Otkrivenja 14,6; 10,11 i Mateja 24,14. Oni e propovijedati tri an eoske vijesti, ukljuujui i velike evan eoske istine otkrivene 1888. godine i osebujne adventistike doktrine, svakom narodu i plemenu, jeziku i puku da kraj moe doi. Adventisti nikada vie nisu zaostali u inozemnim misijama. Naprotiv, postali su poznati po svojim naporima da
105
svoju poruku raire cijelom svijetu. Tijekom tog procesa osnovali su nakladnike, zdravstvene i obrazovne ustanove kamo god su poli. Do kraja 1890-ih adventizam se uvrstio na svim kontinentima i mnogim otokim skupinama. U ovom razdoblju adventistike misije cilj Crkve bio je doprijeti i do pogana i rimokatolika kao i svih protestanata. S druge strane, adventistiki misionari svoj rad u drugim narodima, ak i u nekranskim kulturama, jo uvijek poinju me u protestantskim skupinama. Ovi obraeni protestanti su skupina koju je jednostavno dosegnuti, a mogu postati i domaa baza za daljnje propovijedanje.
Evangeliziranje amerikih Crnaca

Jedinstven sadraj irenja adventistike misije tijekom 1890-ih bio je evangeliziranje amerikih Crnaca. Premda su neki Crnci sudjelovali u mileritskom pokretu (ukljuujui i pastora Williama Foya koji je vrio proroku ulogu od 1842. do1844.), prvi adventisti tovatelji subote veinom su bili pokret bijelaca. Prolo je otprilike pola stoljea nakon velikog razoaranja prije nego to je Kranska adventistika crkva zapoela s uspjenim radom me u Crncima u Sjevernoj Americi. Procjenjuje se je da je do 1894. godine u Sjedinjenim Amerikim Dravama bilo samo pedeset adventista Crnaca, ali do 1909. godine ovaj broj popeo se na devet stotina. Rast crnakog lanstva uglavnom je rezultat nekoliko misijskih projekata s ciljem evangeliziranja Crnaca tijekom devedesetih. 1870-e i 1880-e bile su svjedok djelominog rada me u junjakim Crncima u Texasu, Tennesseeju, Georgiji i drugim dravama, a prva crnaka crkva slubeno je ustrojena 1886. godine u Edgefield Junction, u Tennesseeju. Ali bijeli jen-
106
kiji nisu znali kako da se suoe sa specifinim rasnim problemima na Jugu. Ne samo da su se suoili sa sumnjama to su bili sjevernjaci, ve su bili u kripcu i kako se odnositi prema problemu segregacije. Mjesni bijelci esto su se nasilno protivili njihovom radu jer su se bojali da e ovi uljezi moda propovijedati opasnu doktrinu o rasnoj jednakosti. S obzirom na tekoe, vodstvo je konano zakljuilo da bi bilo najbolje slijediti drutvene norme i osnovati odvojene crkve za dvije rase. Charles M. Kinney, prvi afroameriki adventistiki propovjednik, sloio se s tom odlukom. Premda Kinney odvojene crkve nije smatrao idealnim rjeenjem, vjerovao je da je ovo rjeenje bolje od odvajanja Crnaca u zadnje redove u bjelakim crkvama. Sam Kinney bio je krten u integriranoj adventistikoj crkvi u Renu, u Nevadi, 1878. godine. Konferencija je, prepoznavi njegove sposobnosti, platila njegovo kolovanje u Koledu Healdsburg od 1883. do 1885. godine. On je nakon toga radio kao kolporter u Kansasu. Poslije je postao pastor crkve Edgefield Junction u Tennesseeju, a kao propovjednik Evan elja rukopoloen je 1889. godine. 1891. godine Ellen White je postala zabrinuta zbog nedostatka adventistikog djelovanja me u amerikim Crncima. 21. oujka iznijela je svjedoanstvo o ovom predmetu zastupnicima na zasjedanju Generalne konferencije. Ona je posebno pozvala na rad me u junjakim Crncima. Njezin poziv uskoro je objavljen u obliku traktata od esnaest stranica pod naslovom Naa dunost prema ljudima drugih rasa. Ali Crkva je zanemarila i traktat i njegovu poruku sve do 1893. godine dok James White nije otkrio ovaj dokument. Edson, Ellenin najstariji sin, nedavno prije toga doivio je obraenje u etrdesetim. U svojoj gorljivosti bio je uvjeren da on treba adventistiku poruku propovijedati Crncima na dalekom Jugu.
107
Uvijek kreativan, Edson se ubrzo povezao s Willom Palmerom (novim obraenikom sumnjivog ugleda) radi gradnje misijskog broda i otpoeo s jednim od najuzbudljivijih poglavlja u misiji sjevernoamerikih adventista. Dva misionara izgradila su Morning Star u Alleganu, u Michiganu, 1894. godine po cijeni od 3.700 dolara. Njihov brod sluio je kao boravite za adventistike djelatnike. U njemu je tako er bio prostor za kapelu, knjinicu, kuhinju, trgovinu grafikim materijalom i laboratorij za razvijanje fotografija. White i Palmer porinuli su svoju misijsku postaju na jezeru Michigan, a zatim su se spustili niz rijeku Mississipi do Vicksburga gdje su osnovali upravu. White i njegovi suradnici, ne uivajui povjerenje vo a Kranske adventistike crkve, sami su se uzdravali u ovom misionarskom pothvatu. Jedan projekt kojim su zara ivali novac bio je tiskanje knjige Gospel Premier. Prodaja ove uspjene male knjiice nije samo pomogla u financiranju misije, ve je ova knjiga bila dovoljno jednostavna da poslui za opismenjivanje nepismenih. Na taj je nain preko nje prenoena biblijska istina. Od Vicksburga djelo se proirilo na okolna seoska podruja, esto usprkos bjelakom odbacivanju i nasilju. U prvim godinama dvadesetog stoljea misija je imala gotovo pedeset kola. Edsonova samostalna misija ustrojena je 1895. u Juno misionarsko udruenje. 1901. godine ovo udruenje postalo je dio novoosnovane June unije konferencija. I nakladniki ogranak ovog pothvata naposljetku je postao vlasnitvo Crkve kao Juna nakladnika udruga s upravom u Nashvilleu, u Tennesseeju. Sredinom 1890-ih osnovana je i kola za izobrazbu crnakih biblijskih radnika. Generalna konferencija otvorila je Industrijsku kolu Oakwood 1896. godine na plantai od 360 rali blizu Huntsvilla u Alabami. Naziv industrijska
108
odravao je pokuaj Crkve da obrazovanje uini praktinijim i tako ga uskladi s reformacijskim idealima koje je Ellen White iznijela 1872. godine u djelu Pravi odgoj. Adventisti su osnovali nekoliko srednjih kola s nazivom industrijska tijekom 1890-ih ukljuujui i Keene Industrial Academy u Texasu i Woodland Industrial School u Wisconsinu. Ove kole bile su djelomino ustrojene po uzoru na Adventistiku kolu Avondale, tada jo u razvoju, u Australiji. kola koju je Booker T. Washington osnovao za bive robove u Tuskegeeju, u Alabami, pruila je jo jedan uzor. kola Oakwood uskoro je postala sredite za izobrazbu crnakih vo a. 1917. godine preimenovana je u Oakwood Junior College. 1943. Oakwood je postao koled, a prvu akademsku diplomu dodijelio je 1945. godine.
Doprinos ena-propovjednika ranom adventizmu

Budui da su veina adventistikih propovjednika bili mukarci, malo je onih koji su prepoznali doprinos ena koje su sluile kao propovjednici ili na drugim slubenim mjestima. Uloga Ellen White je, naravno, bila kljuna za osnivanje i razvoj adventizma. Premda je Crkva nikada nije slubeno rukopoloila, ona je ve 1872. godine stavljena na popis rukopoloenih propovjednika kako bi mogla primiti punu propovjedniku plau. Vjerujui da je njezino rukopoloenje od Boga, ini se da se nije brinula za ljudsko polaganje ruku. Me utim, nema sumnje da je ona bila najutjecajniji propovjednik koji je ikada sluio u Kranskoj adventistikoj crkvi. Mnoge druge ene radile su kao opunomoeni propovjednici krajem devetnaestog i poetkom dvadesetog stoljea. Me u prvima je bila Sarah Lindsay, opunomoena 1872. godine. Crkveni godinjaci stavljaju na popis vie
109
od dvadeset ena kao opunomoene propovjednike izmeu 1884. i 1904. godine, u prvih dvadeset godina tiskanja godinjaka. Usprkos injenici da su se ove ene katkad suoavale s diskriminacijom, esto su davale velik doprinos Crkvi. Minnie Sype, na primjer, osnovala je najmanje deset crkava. Osim evan eoskog rada, ona je obavljala propovjednike obrede kao to su krtenja, vjenanja i sahrane. Lulu Wightman bila je jedna od najutjecajnijih i najuspjenijih adventistikih ena evangelizatora. Pripisuje joj se osnivanje najmanje 17 crkava ime je daleko nadmaila veinu svojih mukih kolega. Poslije je Jessie Weiss Curtis pripremila 80 obraenika za krtenje na kraju svoje prve javne evangelizacije. Rezultat ovog pothvata je crkva Drums u Pennsylvaniji. Ona je proirila svoj utjecaj tako to je poduavala propovjednike pripravnike za konferenciju. Jedan od njih bio je i N. R. Dower koji je poslije postao tajnik Generalne konferencije za propovjedniku slubu. Premda su razgovori o rukopolaganju ovih i drugih ena za propovjedniku slubu povremeno izbijali na povrinu, Crkva nikad nije slubeno djelovala u tom smjeru. Me utim, na zasjedanju Generalne konferencije 1881. godine zakljueno je da ene koje posjeduju potrebne kvalifikacije za ovaj poloaj, mogu, sasvim ispravno, biti odvojene rukopolaganjem za djelo kranske slube. Premda je zakljuak upuen odboru Generalne konferencije, o ovoj se odluci nikada nije glasovalo (RH, 20. prosinca 1881.). Osim ovih ena koje su imale propovjedniku punomo, mnoge druge sluile su Crkvi na razliite naine. Veina je, naravno, imala tradicionalne enske uloge uiteljica i medicinskih sestara, a druge su pak obnaale manje tradicionalne dunosti. Me u njima je bila i L. Flora Plummer koja je 1897. godine postala tajnica Konferencije Iowa i
110
do 1900. godine sluila kao vritelj dunosti predsjednika Konferencije. 1901. godine postala je dopisna tajnica novoustrojenog Odjela subotnje kole Generalne konferencije. 1913. godine ona je postala ravnateljica ovog odjela, a taj je poloaj obnaala sljedee dvadeset tri godine. Anna Knight tako er je obavljala jedinstvenu dunost u adventizmu. Ona se, osim pionirskog obrazovnog rada me u Crncima na Jugu, istie kao prva afroamerika enamisionar poslana iz Amerike u Indiju. Brojne druge adventistike ene sluile su krajem devetnaestog i poetkom dvadesetog stoljea na dunostima blagajnica konferencija, tajnica konferencija, vo a obrazovnih odjela i odjela subotnje kole. Preesto se previ ao doprinos ena razvoju adventizma. Njihove mogunosti kao i problemi s kojima se suoavaju ponovno su izbili na povrinu tijekom 1970-ih i 1980-ih godina. Vratit emo se ovom pitanju u posljednjem poglavlju. Na prijelazu u dvadeseto stoljee adventizam je rastao i u Sjedinjenim Amerikim Dravama i diljem svijeta. Usporedo s brzim irenjem misije tijekom 1890-ih, Crkva je osnovala zdravstvene, nakladnike i obrazovne ustanove kamo god je ila. Poetak novog stoljea zatekao je adolescentnu Crkvu financijski i organizacijski prenapregnutom. Tako je dvadeseto stoljee poelo s krizom.
111

Graybill, Ronald D., E. G. White and Church Race Relations, Washington, D. C.: Review and Herald, 1970. Garybill, Ronald D., Mission to Black America, Mountain View, California: Pacific Press, 1971. Habada, Patricia A. i Rebecca Frost Brillhart, ur., The Welcome Table: Setting a Place for Ordained Women, Langley Park, Md.: TEAM Press, 1995. str. 2759. Knight, George R., Angry Saints: Tensions and Possibilities in the Adventist Struggle Over Righteousness by Faith, Washington, D.C.: Review and Herald, 1989. Knight, George R., Early Adventist Educators, str. 3244,115 183,220238. Knight, George R., The Fat Lady and the Kingdom: Adventist Mission Confronts the Challenges of Institutionalism and Secularization, Boise, Idaho: Pacific Press, 1995., str. 57105. Knight, George R., A User-friendly Guide to the 1888 Message, Hagerstown, Md.: Review and Herald, 1998. Land, Gary, ur., Adventism in America, str. 77-96. Olson, A. V., Thirteen Crisis Years: 1888-1901, Washington, D.C.: Review and Herald, 1981. Reynolds, Louis B., We Have Tomorrow: The Story of American Seventh-day Adventists With an African Heretage, Washington, D.C.: Review and Herald, 1984. Schwartz, Richard W., Light Bearers to the Remnant, str. 183266. Valentine, Gilbert M., The Shaping of Adventism: The Case of W. W. Prescott, Berrien Springs, Mich.: Andrews University Press, 1992., str. 23112. Vande Vere, Emmett K., The Wisdom Seekers, str. 6891. Vyhmeister, Nancy, ur., Women in Ministry: Biblical and Historical Perspectives, Berrien Springs, Mich.: Andrews University Press, 1998., str. 187234. White, Arthur L., Ellen G. White, sv. 3, str. 385433,448462; sv. 4, str. 4247,146161,287314.
112
113
6. poglavlje
Razdoblje preustroja i krize (1901.1910.)

oetkom dvadesetog stoljea utvr ena je struktura Kranske adventistike crkve. Doktrine su bile prilino dobro iskovane, kao i svojstven nain ivota i svjetski misijski program sa irokom institucionalnom potporom, a Crkva je ak prola glavno razdoblje bu enja i reformu. Ali na poetku novog stoljea nije sve bilo u redu. Crkva je prerasla ustroj iz 1863. godine. Ta organizacijska struktura bila je prikladna za mali sjevernoameriki pokret s nekoliko ustanova i zaposlenika, ali vie nije bila funkcionalna u sve sloenijim uvjetima. Stoga godine reforme jo nisu prole. Me utim, ovaj put reforma nije bila doktrinarna, kao 1888. godine, ve strukturna. Naalost, organizacijska reforma poetkom 1900. godine naila je na jednak otpor kao i doktrinarno oivljavanje krajem 1800-ih. Promjena je teka onima koji su zadovoljni postojeim stanjem ak i kad je promjena nunost. Vo e na steenim poloajima posebno se odupiru promjeni. Tako Crkva nije bila samo svjedok novog kruga reformi u novom stoljeu, ve je pretrpjela drugu krizu osoblja. Meutim, do 1910. godine Kranska adventistika crkva bila
114
je preustrojena i bolje osposobljena za ostvarenje svjetske misije od bilo koje skupine u povijesti.
Crkveni preustroj
1901. godina bila je kljuna u adventistikoj povijesti. Na zasjedanjima Generalne konferencije 1901. i 1903. godine Crkva se temeljito preustrojila za uinkovitije vo enje misije. Glavna tekoa s ustrojem iz 1863. godine bila je u tome to je vlast bila previe centralizirana u osobi predsjednika Generalne konferencije. Tijekom 1860-ih i 1870-ih predsjednik je mogao osobno upravljati djelovanjem Crkve. Ali izme u 1863. i 1901. godine evan eoska vojska Crkve skoila je s 30 na oko 1.500 propovjednika. U me uvremenu broj lokalnih konferencija narastao je sa est na gotovo stotinu (57 konferencija i 42 misije). Tijekom istog razdoblja lanstvo Kranske adventistike crkve naraslo je od 3.500 na vie od 78.000 ili oko dvije tisue mjesnih crkava. Drugi problem s organizacijskom strukturom 1863. godine bio je nedostatak jedinstva. Na primjer, subotnja kola, nakladnitvo, medicinski i drugi ogranci crkvenog djelovanja radili su nezavisno od Generalne konferencije. To je uzrokovalo stvarne probleme. Ove tekoe ilustrira injenica da su Generalna konferencija, Odbor za inozemnu misiju, Zdravstveni misionari i Udruga za dobrotvorni rad slali misionare bez me usobnog savjetovanja. Osim toga, nedostatak jedinstva omoguio je nerazmjeran rast crkvenih programa. Zdravstveni rad je, na primjer, zapoljavao vie radnika od svih drugih ogranaka zajedno, dvije tisue u zdravstvenom djelu nasuprot tisuu i pet stotina u drugim ograncima. Sljedea tekoa bila je ta to Generalna konferencija nije imala prikladan financijski nadzor nad drugim crkve-
RAZDOBLJE PREUSTROJA I KRIZE (1901.1910.)
115
nim entitetima. Posljedica toga bila je da su se dugovi nadvili nad zdravstvenim, nakladnikim i obrazovnim ograncima. Crkva je bila u tekoama, a za rjeenje problema trebalo je vie od pukog dotjerivanja. Ukratko reeno, zadaa preustroja obuhvaala je i decentralizaciju i centralizaciju. Dok su s jedne strane predsjednike administrativne ovlasti trebale biti razdijeljene, s druge je Generalna konferencija trebala dobiti vie izravnih ovlasti nad svojim raznim ograncima. Crkva je ve neko vrijeme osjeala potrebu za organizacijskom promjenom. Zapravo, tijekom 1880-ih i 1890-ih izvreno je nekoliko uspjenih pokuaja. Prvi korak u rastereenju administrativnih ovlasti dogodio se 1882. godine kad je Crkva osnovala Europski savjet Kranske adventistike crkve za koordinaciju misije u Velikoj Britaniji i Europi. Drugi, uvjetno reeno, pomak zbio se izme u 1888. i 1893. godine kad je Crkva podijelila svoje djelovanje u svijetu na osam podruja. Me utim, ovim podrujima je nedostajao nadzor i administrativna uprava. Sadrajnije i trajnije inovacije dogodile su se u Junoj Africi i Australiji. Poetkom 1890-ih A. T. Robinson organizirao je adventistiko djelo u Junoj Africi po odjelima. Umjesto da subotnja kola i nakladnitvo djeluju nezavisno, oni su postali sastavni dio konferencije. Tako je konferencija imala tajnika za subotnju kolu, za nakladnitvo i za sve ostale odjele. Tajnik svakog odjela radio je pod nadzorom predsjednika konferencije. Ovaj je pomak usmjerio Crkvu prema rjeenju problema koji je nastao tekoama izazvanima decentralizacijom. W. C. White i jo jedan administrator iz Amerike, Arthur G. Daniells, prihvatili su junoafriko rjeenje i za australsko polje 1897. godine. Australija je u me uvremenu dala vlastiti doprinos rjeavanju velike centralizacije ovlasti u adventistikom organizacijskom problemu. 1894. godine
116
osnovana je srednja razina konferencijske administracije, unija konferencija, izme u lokalne konferencije i Generalne konferencije. Za razliku od podrunog sustava, nova unija konferencija imala je administrativne ovlasti i administratore. Poetkom 1897. godine Australska unija konferencija imala je potpun sustav tajnika odjela, sustav koji je uskoro preslikan na sve konferencije u uniji. Tako je krajem devetnaestog stoljea Crkva u Australiji, pod vodstvom Daniellsa, imala model koji je rjeavao dvostruki problem centralizacije i decentralizacije, a koji je prijeio uinkovitost adventizma. Ovaj model igrao je veliku ulogu na zasjedanju Generalne konferencije 1901. godine. 1900. godine ostarjela Ellen White vratila se u Sjedinjene Amerike Drave nakon gotovo cijelog desetljea proboravljenog u Australiji. Naila je na Crkvu koja se suoavala i s teolokim zastranjenima i s organizacijskim preoptereenjem. Postojala su dva glavna teoloka zastranjenja. Prvo se odnosilo na sklonost panteizmu me u nekim vodeim crkvenim teolozima i monim Johnom Harveyem Kellogom. Drugo je obuhvaalo nategnuto gledite o savrenstvu koje se oitovalo u pokretu Svetost tijela u Indiani 1900. godine. Vodstvo je brzo uutkalo pokret svetosti tijela premda su suptilniji oblici perfekcionizma ostali. Ali panteistika kriza ispreplela se s pokuajem preustroja. Posljedica je bila najznaajniji raskol u povijesti Kranske adventistike crkve. Problemu podjele vratit emo se nakon to zavrimo razmatranje preustroja. 1900. godine Ellen White je bila iskusni veteran u crkvenom djelu. Ali ona je i dalje bila sposobna odluno rukovoditi kao to je to pokazala u vezi sa svojim suprugom i Batesom tijekom utemeljenja i ustrojavanja Kranske adventistike crkve. Zasjedanje Generalne konferencije 1901.
117
godine zateklo ju je jednako aktivnom u preustroju kao to je bila u prvom ustroju prije 38 godina. Dan prije uvodnog zasjedanja Ellen White se sastala sa skupinom vo a u knjinici Koleda Battle Creek. Ona je jasnim rijeima zatraila novu krv i potpuno novi ustroj (MS 43a, 1901.). Prvog dana zasjedanja ona je ponovno uputila zahtjev za preustroj govorei odre eno protiv onih koji tee za kraljevskom vlau (1901 GCB 26). Njezin zahtjev naveo je A. G. Daniellsa da predloi odgodu redovitih poslova i istakne preustroj kao prvu toku dnevnog reda. Zasjedanje je prihvatilo njegov prijedlog. Uz to je imenovan i odluan mladi administrator (Daniells je tada imao 42 godine) da vodi raspravu o preustroju. Ni on niti W. C. Willson (koji je blisko sura ivao s Daniellsom u Australiji) nisu zaboravili pouke koje su nauili u razvoju unija konferencija i sustava odjela u 1890-im. S obzirom na istaknutu ulogu Daniellsa i W. C. Whitea u procesu preustroja, ne iznena uje to je zasjedanje Generalne konferencije 1901. godine prihvatilo i model unije konferencija i model odjela. Rezultat je bio taj da je australsko rjeenje postalo uzorak za ustroj Kranske adventistike crkve. Izuzev jedne kljune prilagodbe, Crkva djeluje prema ovoj strukturi i na ulasku u dvadeset prvo stoljee. Prilagodba, uvedena izme u 1913. i 1918., bila je etvrta administrativna razina, divizije Generalne konferencije. Predsjednik svake divizije ujedno je i dopredsjednik Generalne konferencije. Slika administrativne strukture Kranske adventistike crkve 1918. godine bila je sljedea:
118
Generalna konferencija t Divizije Generalne konferencije t Unije konferencija i unije misija u svakoj diviziji t Konferencije i misije u pojedinoj uniji konferencija
Zasjedanje Generalne konferencije 1901. godine uvelike je rijeilo i napetosti oko decentralizacije i centralizacije u adventistikoj administrativnoj strukturi. Ne samo da je uspostavljena srednja razina administracije za nadgledanje rada konferencija u raznim dijelovima svijeta, ve je prihvaen i sustav odjela za ujedinjenje i koordinaciju crkvenih poslova. Model odjela preslikan je na svim razinama adventistikog ustroja ukljuujui i mjesnu crkvu. Tako je, na primjer, program vjerske slobode imao osobu odgovornu za taj oblik adventistikog djelovanja u Generalnoj konferenciji, u svakoj diviziji, uniji, konferenciji i mjesnoj crkvi.
Napetosti u upravnoj strukturi

Naalost, postojala je jedna iznimka u organizacijskoj shemi odjela prihvaenoj 1901. godine. Kljuni segment Kranske adventistike crkve i dalje je ostao nezavisan: Zdravstvena misija i Udruga za dobrotvorni rad, pod predsjedanjem monog i tvrdoglavog Johna Harveya Kelloga. Osim to je bio oduevljen svojom nezavisnou, odlunom dr. Kellogu odgovarala je injenica da je Generalna konferencija znaajno oslabljena jer vie nema predsjedni-
119
ka. Ustrajnim dokazivanjem A. T. Jonesa, W. W. Prescotta i drugih zastupnici su 1901. godine izglasovali da e Generalnom konferencijom upravljati Izvrni odbor. Doktor je morao biti jo sretniji kad su zastupnici odluili njegovom zdravstvenom programu dati gotovo etvrtinu glasova u Izvrnom odboru. To je znailo da bi Kellog, kad se ovi glasovi pridrue glasovima njegovih prijatelja, moda mogao ne samo ostati nezavisan, ve i uglavnom nadzirati odluke Generalne konferencije. Me utim, jednako odluan predsjednik Izvrnog odbora Generalne konferencije, A. G. Daniells, uskoro je osujetio sve ciljeve koje je Kellog moda imao u ovom smjeru. Daniells je bio dorastao Kellogu. U jednom trenutku se inilo da e doktor nadvladati ovog mladog ovjeka, ali sredinom 1902. godine ova se iluzija rasprila. Jednu stranu crkvene krize moemo slijediti unatrag do 18. veljae 1902. kad je golemi Sanatorij Battle Creek izgorio do temelja. Ponovna gradnja sanatorija uskoro je stvorila probleme. Vo e Generalne konferencije, uz potporu Ellen White, eljeli su skroman program rekonstrukcije, dok je Kellog od poetka planirao podizanje vee institucije od prethodne. Ovo sporno pitanje postalo je za crkvu optereenu dugovima stalni uzrok napetosti. Sukob izme u Kelloga i Daniellsa oko gradnje sanatorija u Velikoj Britaniji bio je jo eksplozivniji. Obojica su eljela osnivanje institucije, ali Daniells je ustrajavao na tome da se ne zaduuju. Svi novi pothvati, smatrao je, moraju biti financijski samoodrivi. Ovaj sukob je razbjesnio Kelloga koji je s prethodna dva predsjednika Generalne konferencije navikao ostvarivati svoje naume. Kellog je ubrzo shvatio da je rjeenje smjena Daniellsa i postavljanje na mjesto predsjednika Izvrnog odbora Generalne konferencije osobe koja e biti vie u skladu s njegovim planovima. To se moglo jednostavno postii budui da pred-
120
sjednik nije imao vremenski odre eni mandat, a Kellog je imao utjecajan glasaki blok i naklonost lanova Odbora. U studenom 1902. Kellogove snage izvrile su pritisak za izbor A. T. Jonesa kao predsjednika crkvenog Izvrnog odbora umjesto Daniellsa. Daniells se pokazao dorastao situaciji izjavivi: Ja nisam lopta za dobacivanje s noge na nogu. (AS, srpanj 1922.) Nakon nepopustljive borbe doktorov pokuaj prevrata je propao, ali Jones nije zaboravio njegovo znaenje. On je taj mjesec oznaio kao trenutak kad je donio odluku da podijeli sudbinu s Kellogom. Daniells je u me uvremenu zbog dnevnog reda preuzeo titulu predsjednika u vo enju Izvrnog odbora. W. W. Prescott je u proljee 1902., nakon to je obraen na Daniellsovu stranu u ovom sukobu, izabran za dopredsjednika. Tako su se u vrijeme zasjedanja Generalne konferencije 1903. godine iskristalizirale strane u ovom sukobu Daniells i Prescott suprotstavili su se Kellogu i Jonesu. Obje struje pristupile su sastanku s predvi anjima. Prescott je tvrdio da e doi do udruivanja interesa kako bi A. T. Jones bio imenovan predsjednikom Generalne konferencije (W. W. Prescott A. G. Daniellsu, 26. studenog 1903.). Kellog je pak rekao: Ne vidim budunost ovog djela ako se savez Daniellsa, Evansa i Prescotta ne raskine. (J. H. Kellog WCW, 18. oujka 1903.) Obje strane pristupile su zasjedanju 1903. godine u duhu sukoba. Nakon duge rasprave na zasjedanju 1903. godine izglasovane su dvije promjene u crkvenoj strukturi koje su naposljetku vo e Kellogove struje potaknule na podjelu. Prva se promjena odnosila na ponovno uspostavljanje dunosti predsjednika. S Kellogovog i Jonesovog gledita ve je to bilo loe, ali zastupnici su stavili sol na ranu kad su na tu dunost izabrali Daniellsa. Druga promjena bila je za doktora razornija od prve. Sve ustanove kojima upravlja Crkva morale su biti pod iz-
121
ravnim nadzorom crkvenog vodstva. Kellog se pred zastupnicima prkosno zakleo da takvo pravilo nikad nee prihvatiti. Njegova teoloka zastranjena uinila su sukob s novim vodstvom Crkve jo sloenijim i intenzivnijim. On je ve nekoliko godina bio opinjen panteistikim idejama koje su Boga smatrale silom unutar, a ne iznad prirode. On je napisao: U drvetu je prisutna sila koja ga stvara i odrava, stvoritelj drveta u drvetu, stvoritelj cvijeta u cvijetu. (The Living Temple, str. 29) Ali ovo nije bila samo Kellogovo gledite. Jedan od vodeih crkvenih teologa iz 1888. godine, E. J. Waggoner, na zasjedanju Generalne konferencije 1897. godine nauavao je: I ree Bog i gle! ta Rije (Krist) pojavila se kao drvo ili kao trava. (1897 GCB 34) Na zasjedanju 1899. godine Waggoner je tvrdio da ovjek moe biti opravdan u kupki ako zna odakle dolazi voda (1899 GCB 80). Panteistika kriza dosegla je vrhunac u kontekstu sukoba 1901. i 1903. godine izme u Kelloga i Crkve. Kellogova knjiga The Living Temple iz 1903. godine posebno ju je rasplamsala. Doktor je slijedio primjer Ellen White koja je Crkvi poklonila prihod od svoje novoobjavljene knjige Christs Object Lessons. Svrha ove donacije bila je otplata dugova nastalih brzim irenjem crkvenog obrazovnog sustava. Kellog je na slian nain namjeravao darovati zaradu od svoje knjige za ponovnu izgradnju sanatorija u Battle Creeku. Naalost, Daniells, Prescott i drugi osudili su panteistika razmiljanja u knjizi The Living Temple kao dodatni znak Kellogove nepouzdanosti. Sukob Kelloga i njegovih kolega s Daniellsovom strujom trajao je nekoliko godina. Ellen White ih je neko vrijeme pokuala pomiriti, ali od 1903. ona je sve vie u svojim javnim nastupima i spisima stajala na stranu Daniellsa. Kellog je naposljetku napustio Kransku adventistiku cr-
122
kvu, a crkva u Battle Creeku iskljuila ga je u studenom 1907. godine. A. T. Jones i E. J. Waggoner, koji su Crkvu usmjerili prema potpunijem razumijevanju spasonosne pravednosti u Minneapolisu 1888. godine, stali su na stranu Kelloga i tako er napustili Crkvu. Jones se do kraja ivota borio protiv adventizma, crkvenog ustroja i Ellen White. Kellog i nekoliko njegovih suradnika pridruili su mu se od 1906. do 1910. kad je rije o Ellen White. Kellogovo odvajanje povuklo je za sobom nekoliko adventistikih teologa i medicinskih vo a. Doktor je uspio uspostaviti nadzor i nad novoizgra enim sanatorijem u Battle Creeku i crkvenom medicinskom kolom The American Medical Missionary College. Osim ove podjele, Kranska adventistika crkva suoila se s jo jednom nesreom u svojoj bazi u Battle Creeku. 1902. godina bila je osobito teka. 18. veljae sanatorij je izgorio do temelja. Drugi poar uslijedio je 30. prosinca kad je izgorjela nakladnika kua Kranske adventistike crkve. Za sat vremena od nje je ostala gomila pepela usprkos velikim naporima vatrogasne slube. Prve godine novog stoljea bile su me u najteima za Crkvu. Uniteno je ono to je bilo teko steeno. Ali nije sve bilo izgubljeno. Pod dinaminim vodstvom Daniellsa i Prescotta i stalnim vodstvom Ellen White, iste godine koje su donijele nesree bile su svjedok ponovne izgradnje adventizma na tvr im temeljima nego prije. U ovom dijelu razmotrili smo jaanje crkvene organizacijske strukture, a u sljedeem dijelu razmotrit emo ponovno institucionalno ra anje adventizma.
Naputanje Battle Creeka i novi poeci

Poetkom dvadesetog stoljea stalno doseljavanje adventista u Battle Creek postalo je oit problem. Umjesto
123
da ive u razliitim mjestima gdje su mogli svjedoiti o svojoj vjeri, velik broj adventistikih lanova okupio se u gradu ogovarajui se me usobno i ometajui adventistiku misiju i na druge naine. Battle Creek je, osim velikog broja lanova koji su u njemu ivjeli, postao previe centralizirano uporite Kranske adventistike crkve za cijeli svijet. Ne samo da su tamo bile smjetene sve najvee i najutjecajnije institucije, ve i uprava Crkve za cijeli svijet. Nekolicina ljudi, lanovi me usobno isprepletenih odbora, vladali su cijelom Kranskom adventistikom crkvom. Zapravo, tijekom 1890-ih Koled Battle Creek, Sanatorij Battle Creek i Nakladnika kua Review and Herald poduzeli su u monopolistikom duhu onog vremena odlune korake kako bi izravno nadzirali sve druge adventistike obrazovne, medicinske i nakladnike ustanove. Ukratko, 1900. godine Battle Creek je za adventizam postao ono to je Jeruzalem bio za idove ili Salt Lake City za mormone. Me utim, u istom stoljeu dolo je do raspada adventistikog svetog grada. Ellen White je na to pozivala od 1890-ih. Me utim, malo je bilo onih koji su se odazvali. Prvi crkveni vo e koji su zagovarali selidbu iz grada bili su E. A. Sutherland i Percy T. Morgan, predsjednik i dekan Koleda Battle Creek 1897. godine. Ova dva ovjeka promijenila su usmjerenost kole prema klasinom obrazovanju u reformiranu ustanovu u ijem su sreditu bili Biblija, evangelizacija te program studiranja uz rad. Oni su u svojoj gorljivosti ve 1898. godine eljeli preseliti kolu iz Battle Creeka. Ali Ellen White je pozvala na oprez. Me utim, 1901. godine ona i drugi prepoznali su da je vrijeme sazrelo. Vodstvo je stoga odluilo preseliti kolu u malo selo u Berrien Springsu, u jugozapadnom Michiganu. Tamo su Sutherland i Magan, s obiljem zemlje
124
za poljodjelstvo i druga zanimanja, osnovali Emmanuel Missionary College. Premda nova kola i nije bila pravi koled, ona je zamisli o reformi provela temeljitije nego to su to uinili reformatori u Battle Creeku. Sutherlandova ideja bila je da stvori ameriki Avondale u Berrien Springsu (P. T. Morgan EGW, 14. srpnja 1901.). Rije misionarski u nazivu ustanove upuivao je na svrhu preimenovane kole. Ova je rije brzo stjecala popularnost kao naziv za adventistike kolede. Osim u adventizmu, misionarski koledi bili su glavni oslonac pokreta konzervativnih amerikih protestanta za evangelizaciju cijelog planeta tijekom 1890-ih. Tako je i za adventiste i fundamentaliste u nastajanju koncept koleda osnovanog zbog praktinog i biblijski usmjerenog cilja bio izravno povezan s njihovom odgovornou za inozemne misije. Koled nije bio jedina adventistika ustanova koja je napustila Battle Creek poetkom 1900-ih. Poar koji je 1902. godine unitio pogone Review and Heralda dao je nuan poticaj i za preseljenje nakladnikog programa i uprave Generalne konferencije iz grada. Sporno pitanje za mnoge bilo je kamo poi. Isprva se inilo da je New York moda prikladno mjesto, ali do 1903. godine Washington D. C. je postao najprivlaniji. Tijekom iduih nekoliko godina osnovana je nova uprava u Takoma Parku, u saveznoj dravi Maryland, u neposrednoj blizini grada Washingtona. Crkveni vo e nisu samo osnovali upravu Generalne konferencije i Nakladniku kuu Review and Herald u Takoma Parku, ve su nekoliko milja dalje izgradili Sanatorij Washington i Washington Training College. Ova potonja ustanova preimenovana je 1907. godine u Washington Foreign Missionary Seminary. Tako je nova uprava uskoro bila okruena cijelim nizom tipinih adventistikih institucija, uzorak koji je obiljeio adventistiku misiju u svim dijelovima svijeta.
125
Uprava Kranske adventistike crkve za svijet gotovo je devet desetljea bila u Takoma Parku. Nakladnika kua Review and Herald naposljetku se preselila u Hagerstown, Maryland, 1989. godine. Sanatorij i koled ostali su na starom mjestu. Prva ustanova je sada poznata kao Washington Adventist Hospital, a potonja kao Columbia Union College. Naputanje Battle Creeka donijelo je sa sobom i veliki pomak u adventistikom zdravstvenom programu, ali ga ovaj put nije nadzirao moni Kellog. Prvi oblik novog adventistikog medicinskog rada bio je nova generacija adventistikih sanatorija. arite medicinskog programa premjestilo se iz Michigana u junu Kaliforniju. Ellen White je poela ukazivati na Kaliforniju 1902. godine, prije nego to se sukob s Kellogom pretvorio u krizu. Bog, napisala je ona, priprema put da naa Crkva jeftino stee posjede sa zgradama koje se mogu uporabiti za nae djelo (EGW S. N. Haskellu, 27. rujna 1902.). Umjesto jedne mamutske institucije (7T 96), Ellen White je savjetovala da Crkva treba osnovati vie malih sanatorija na razliitim mjestima. Vrijeme za ovu promjenu je sazrelo. U prethodna dva desetljea poduzetnici su izgradili brojna zdravstvena odmaralita u blagoj klimi june Kalifornije. Ali te su se ustanove nale u tekoama i mnoge su prodavane po niskim cijenama. Ellen White je, prepoznavi prigodu, zatraila od dr. T. S. Whitelocka i pastora Johna Burdena da trae prikladne posjede. Potraga se uskoro isplatila. 1904. godine skupina adventista pod vodstvom Ellen White kupila je posjed koji je kasnije postao Sanatorij Paradise Valley za manje od estine iznosa plaenog za gradnju prije petnaest godina. Osam godina skupina adventistikih propovjednika i laika vodila je ovu instituciju kao privatni pothvat. Ali oni su je poklonili kao dar konferenciji
126
kad je ona, 1912. godine, odluila za nju preuzeti odgovornost. 1905. godine osnovana je druga adventistika medicinska ustanova u junoj Kaliforniji, Sanatorij Glendale blizu Los Angelesa. Adventisti su ponovno, pod vodstvom Ellen White i Burdena, kupili posjed za djeli prvobitne cijene. Dr. David Paulson u me uvremenu je otvorio Sanatorij Hinsdale blizu Chicaga 1905. godine. Premda je Paulson jo uvijek bio pod utjecajem Kelloga, on je ostao vjeran Crkvi i tijekom krize u Battle Creeku i nakon nje. Me utim, najvaniji dobitak novog adventistikog zdravstvenog djela bio je Sanatorij Loma Linda u junoj Kaliforniji. Adventisti su i njega, kao i druge kalifornijske ustanove, kupili po snienoj cijeni i poeli primati pacijente 1905. godine kao i Hinsdale i Glendale. Najznaajnija injenica u vezi s Loma Lindom jest da je ovaj sanatorij uskoro postao sredite za izobrazbu adventistikih zdravstvenih radnika. Ellen White je ve 1905. godine napisala da bi Crkva u Loma Lindi trebala obrazovati lijenike. Ali mnogim vo ama Pacifike unije konferencija inilo se da bi ovakav program odnio vie novca nego to bi donio. Vremena nisu bila prikladna za osnivanje nove medicinske kole. Tijekom tog desetljea Ameriko medicinsko udruenje donijelo je pravila i uvelo standarde koji su vie od polovine kola prisilili na trajno zatvaranje. Moda je Ellen White, tumaili su neki, mislila na biblijsku kolu koja bi crkvene djelatnike uila jednostavnim zdravstvenim postupcima. Drugi su smatrali da je ona mislila na u cijelosti opremljenu kolu koja e poduavati i biblijske istine. injenica da je jedina adventistika kola u to vrijeme bila pod nadzorom Johna Harveya Kelloga, koji je utemeljio Ameriki medicinski misionarski koled u Battle Creeku 1895. godine, inila je problem sloenijim. Ali desetljee
127
poslije adventistiko vodstvo pitalo se je li mudro dopustiti da Kellog utjee na studente. Skupina adventistikih vo a pismeno se obratila Ellen White kako bi razjasnili to je ona mislila pod medicinskom izobrazbom. Ona je odgovorila da medicinska kola u Loma Lindi treba biti na najviem stupnju. Crkvena mlade treba imati mogunost, rekla je, medicinskog obrazovanja i osposobiti se da polae ispite koje zakon zahtijeva od svih koji se redovito bave lijenikim poslom. Mi trebamo osigurati sve to se zahtijeva kako ti mladi ne bi bili prisiljeni ii u medicinske kole koje ne vode ljudi nae vjere. (PUR, 10. veljae 1910.) Vo e su pozitivno odgovorili na ovaj savjet premda nisu znali kako ga ostvariti. Koled Medical Evangelists registriran je 9. prosinca 1909. Danas je poznat kao Sveuilite Loma Linda. 1910. godine Kellogov Ameriki medicinski misionarski koled zatvorio je svoja vrata. Propast kole djelomino je bila posljedica sve manjeg broja studenata jer su se doktor i Crkva me usobno udaljili, a djelomino zbog sve veih standarda za medicinske kole. Adventistiki zdravstveni program nije bio jedini institucionalizirani dio Crkve koji je oivio poetkom dvadesetog stoljea. U petom poglavlju spomenuli smo poetak reforme i irenje adventistikog obrazovanja. Ovi procesi nezaustavljivo su se nastavili u prvom desetljeu novog stoljea. Premda u ovom poglavlju nemamo prostora za razmatranje svih promjena, vano je ukratko razmotriti novi obrazovni pomak Koleda Madison. Edward Sutherland i Percy Morgan osnovali su Koled Madison 1904. godine u Madisonu, Tennesee. U to vrijeme nazvan je Nashville Agricultural and Normal Institute. Dvojica reformatora napustili su svoje poloaje u Berrien Springsu da bi osnovali kolu za izobrazbu misionarskih uitelja
128
koji bi uzdravali sami sebe. Njihova je elja bila pripremiti mlade ljude da mogu ne samo propovijedati Evan elje, ve i poduavati zdravstvena naela i bolji nain obra ivanja zemlje. Nova kola od poetka je bila jedinstvena na dva naina. Prvo, cilj joj je bio vlastito financiranje (nije primala redovitu konferencijsku potporu), i drugo, ona je postala baza za slanje dodatnih, financijski nezavisnih radnika u nova mjesta. Posebno podruje Madisonovog utjecaja bio je ameriki Jug gdje je adventistiko djelo jo uvijek zaostajalo u odnosu na druge dijelove zemlje. kola je uskoro svojim objektima dodala sanatorij. Jedan od najuspjenijih dijelova Madisonovog programa bio je preslikavanje njegovog modela diljem Juga preko osnivanja ogranaka na razliitim mjestima. U idealnom obliku ovi ogranci bili su preslike Madisonovog instituta u novim podrujima. Mnogi ogranci instituta poslije su postali konferencijske kole ili sanatoriji kako je konferencijska struktura na Jugu jaala. Drugi ogranci ostali su do dananjeg dana ustanove koje same sebe uzdravaju.
Ponovni naglasak na misiju

Prije nego to zakljuimo ovo poglavlje, trebamo naglasiti jo jedan oblik adventistikog djelovanja od 1901. do 1910.: stalno irenje i isticanje adventistike misije u svijetu pod vodstvom Daniellsa i Williama A. Spicera. Snaan naglasak Crkve na misiju naposljetku je potaknuo na preustroj i stvaranje novog narataja ustanova i reformu preostalih. I adventistika misija je izme u 1901. i 1910. imala nov naglasak: na evangeliziranju velikih gradova. Adventisti su uglavnom dolazili iz ruralnog okruenja. Stoga im se nije bilo jednostavno prilagoditi radu u velikim gradovima.
129
Ali ova nunost postala je osobito hitna zbog sve vee urbanizacije. Propovijedanje tri an eoske vijesti svakom narodu i plemenu, jeziku i puku tako er je znailo evangeliziranje gradova bez obzira na teinu i neugodnost zadae. Ellen White se ponovno, kao i u mnogim drugim inicijativama, dokazala kao pokretaka snaga u pozivanju Crkve na napredak. Misija je bila kljuna za adventistiki nain razmiljanja u prvim godinama novog stoljea. Na kraju prvog desetljea adventisti su bili spremni evangelizirati svijet s veom uinkovitou i uravnoteenou nego ikada prije.

Knight, George R., From 1888 to Apostasy: The Case of A. T: Jones, Washington D. C.: Review and Herald, 1987., str. 178256. Land, Gary, ur., Adventism in America, str. 96112. Moon, Jerry Allen, W. C. White and Ellen G. White: The Relationship Between the Prophet and Her Son, Berrien Springs, Mich.: Andrews University Press, 1993., str. 264320. Neufeld, Don F., ur., Seventh-day Adventist Encyclopedia, sv. 1, str. 173179,851853; sv. 2, str. 266270. Oliver, Barry David, SDA Organizational Structure: Past, Present and Future, Berrein Springs, Mich.: Andrews University Press, 1989. Scwartz, Richard W. W., John Harvey Kellog, M. D., Nashville: Southern Publishing Association, 1970. (Ponovljeno izdanje, Andrews University Press, 1996.) Schwartz, Richard W., Light Bearers to the Remnant, str. 267332. Valentine, Gilbert M., The Shaping of Adventism, str. 113184. White, Arthur L., Ellen G. White, sv. 5, str. 70110,198222,243 258,271306,359380; sv. 6, str. 1132,270290.
130
131
7. poglavlje
Razdoblje svjetskog rasta

(1910.1955.)
est desetljea, od 1840. do 1900. godine, bilo je svjedok stvaranja Kranske adventistike crkve kao svjetske crkve. U desetljeu izme u 1900. i 1910. godine Crkva je preustrojila svoju strukturu i ustanove radi uinkovitijeg ispunjenja svoje misije. Nakon 1910. dogodio se rast koji je adventistikim pionirima bio nezamisliv. Od male i prezrene adventistike skupine od stotinjak osoba 1848. godine, Crkva je narasla na sedamdeset osam tisua 1900. Ovaj broj je preao granicu od deset milijuna 1988. godine, a procjene koje se temelje na sadanjoj stopi rasta upuuju na to da e Crkva do 2010. imati dvadeset milijuna lanova. Dok su lanovi Crkve 1900. godine preteito bili stanovnici Sjeverne Amerike, do sredine 1920-ih vie od polovine lanstva ivjelo je na drugim kontinentima. Adventiste s poetka dvadesetog stoljea najbolje se moe razumjeti kao narod s goruom zadaom irenja triju an eoskih vijesti u cijelom svijetu. Izme u 1910. i 1955. Crkva je toliko ojaala i proirila svoj misijski program iz 1890-ih da bi adventizam iz 1950-ih bio neprepoznatljiv njegovim utemeljiteljima.
132
Smrt Ellen White

Kao to smo spomenuli u prvih nekoliko poglavlja, Ellen White, James White i Joseph Bates bili su utemeljitelji Kranske adventistike crkve. Bates je umro 1872., James 1881., a Ellen je nastavila voditi Kransku adventistiku crkvu do 1915. godine. Premda nikad nije obnaala slubenu, administrativnu dunost u Crkvi, ona je posjedovala golem karizmatski autoritet. Njezini spisi i savjeti imali su posebno znaenje i za adventiste pojedince i za zajednicu u cjelini. 16. srpnja 1915. mala, ostarjela ena sa sijedom kosom koja je uvijek tako njeno govorila o Isusu (prema rijeima nekih njezinih susjeda, vidi A. L. White, Messenger to the Remnant, str. 108), umrla je u dobi od 87 godina. Posljednje rijei koje su njezina obitelj i prijatelji uli bile su: Ja znam kome vjerujem. (LS 449) Odrana su tri pogreba, jedan u Elmshavenu u Kaliforniji, u njezinoj kui, drugi na sastanku pod atorom u Richmondu i trei u crkvi u Battle Creeku. Predsjednik Generalne konferencije, A. G. Daniells, obavio je slubu ukopa u Battle Creeku. Vie od 3.500 lanova ispunilo je crkvu dok se jo tisuu vratilo zbog nedostatka prostora. Iako je ivot Ellen White okonan, nije bio okonan i njezin utjecaj. U trenutku smrti njezin knjievni opus sadravao je vie od 100.000 stranica knjiga, traktata, lanaka u asopisima i neobjavljenih pisama i rukopisa. Njezina pisana ostavtina Kranskoj adventistikoj crkvi i dalje prua vrijedne savjete crkvi kojoj je ona posvetila svoj ivot. Shvaajui da e najvjerojatnije umrijeti prije Isusovog dolaska, Ellen White se poetkom 1912. godine u svojoj posljednjoj oporuci pobrinula za svoje spise. Odredila je pet osoba koje e nakon njezine smrti sluiti kao stalni upravni odbor za ouvanje njezine ostavtine i rukovoditi poslovima, omoguiti tiskanje novih prijevoda i tiska-
RAZDOBLJE SVJETSKOG RASTA (1910.1955.)
133
nje kompilacija njezinih rukopisa (cijela oporuka objavljena je u H. E. Douglass, Messenger of the Lord, str. 569 571). Upravni odbor Ostavtine Ellen G. White obavlja ove dunosti od 1915. godine sve do danas. Osim toga, on i adventiste i druge upoznaje s Ellen White i njezinim djelom. Glavna uprava Ostavtine Ellen G. White smjetena je u zgradi Generalne konferencije u Silver Springsu, u Marylandu. Diljem svijeta postoje ogranci i istraivaki centri koji su povezani s Ostavtinom Ellen G. White. Povezani s vodeim adventistikim obrazovnim ustanovama, ovi produeci glavnog ureda Ostavtine Ellen G. White pruaju trajne mogunosti za istraivanje spisa Ellen G. White i pitanja povezana s njima.
Razdoblje kriza i obeanja

Usprkos nezapamenim svjetskim krizama svjetskoj ekonomskoj krizi, dva svjetska rata i hladnom ratu, Kranska adventistika crkva bila je od 1910. do 1955. godine svjedok najveeg rasta i irenja u svojoj povijesti. Premda su ove krize na neki nain osujetile propovijedanje tri an eoske vijesti, veliina katastrofa poveala je zanimanje za drugi Kristov dolazak. Ratovi i glasovi o ratovima potaknuli su ljude da znakove vremena shvate ozbiljno. Razdoblje kriza openito je potaknulo adventistiku evangelizaciju premda je djelo u ratom pogo enim dravama bilo osujeeno i spreavana komunikacija preko me unarodnih neprijateljskih granica. Prva polovica dvadesetog stoljea nije samo donijela ekonomsku krizu i ratove, ve i sveopi kulturoloki pomak prema sekularizaciji. Ovaj kulturoloki pomak na neki je nain dosegnuo vrhunac u godinama izme u Prvog svjetskog rata i velike svjetske ekonomske krize 1930. godine.
134
Ovo se posebno odnosi na Sjedinjene Amerike Drave, naciju koja je u tom trenutku jo uvijek bila najutjecajniji pokreta adventizma u svijetu. Tijekom 1920-ih godina doga aji u Sjevernoj Americi vie su utjecali na Crkvu u svijetu nego slini doga aji u posljednjoj etvrtini dvadesetog stoljea. Posebno vaan za adventizam bio je obraun izme u protestantskog liberalizma i fundamentalizma. Sr sukoba izme u liberala i fundamentalista obuhvaa narav nadahnua i objave. Kranska adventistika crkva bila je sklona slijediti vodstvo Ellen White koja je zagovarala nadahnue misli, a ne verbalno nadahnue, te tako odmaknula adventizam od ideja o nepogreivosti. Biblija, smatrala je ona, nepogreiva je u pitanju spasenja, ali nije nepogreiva u potpunom smislu, bez ikakve mogunosti da sadrava prijeporne injenice ili propuste. Krajem devetnaestog i poetkom dvadesetog stoljea adventistiki vo e kao to su A. T. Jones i S. N. Haskell priinili su ozbiljne tekoe adventizmu nauavajui verbalno nadahnue i nepogreivost i Biblije i spisa Ellen White. Me utim, E. White je jo uvijek bila iva i mogla je zagovarati uravnoteenost o ovom predmetu. S njom su se udruili adventistiki vo e kao to su A. G. Daniells i W. C. White koji su stalno i neumorno zagovarali razumno, a ne kruto gledite o nadahnuu Biblije i spisa Ellen White. Jones je naposljetku odbacio Ellen White zbog njezinog zdravorazumskog stava o pitanju nadahnua, to se protivilo njegovoj doktrinarnoj krutosti. Naalost, snaga i veliina sukoba u amerikom protestantizmu tijekom 1920-ih unitili su ravnoteu koju su zagovarali Whiteovi i Daniells. Ovo desetljee bilo je svjedok polarizacije o pitanju verbalizma i nepogreivosti izme u fundamentalista i liberala. Dok su liberali umanjivali boansko nadahnue Svetog pisma, fundamentalizam ga je defi-
135
nirao tako kruto da jo uvijek, tri etvrtine stoljea poslije, o tome pie. Adventizam se naao u sreditu krize nadahnua i u tom je procesu, naalost, izgubio svoj uravnoteen stav. Doga aji su tijekom 1920-ih gurnuli na sporedan kolosijek Daniellsa, Prescotta, W. C. Whitea i druge umjerenjake o pitanju nadahnua, a Crkva je, u strahu i nazadnog raspoloenja, otila tako daleko da je objavila udbenik za adventistike kolede pod pokroviteljstvom Generalne konferencije i izriito porekla umjeren stav Ellen White o nadahnuu misli, zagovarajui nepogreivost i verbalno nadahnue svake rijei. Gubitak umjerenog stava o nadahnuu tijekom 1920-ih stvorila je Crkvi desetljea tekoa u tumaenju Biblije i spisa Ellen White. Tekoe koje su iz toga proizile uzrokovale su ekstremizam, nerazumijevanje i prepiranje u adventistikim redovima, a te su se pojave, naalost, zadrale sve do danas. S pozitivnog stajalita 1920-e su donijele oivljavanje zanimanja za Kristovu pravednost i spasenje po Njemu. Osobito utjecajne bile su knjige Daniellsa Christ Our Righteousness (1926.), Prescotta Doctrine of Christ (1920.) i Saviour of the World (1929.), MacGuirea His Cross and Mine (1927.) i Life of Victory (1924.) te LeRoya Frooma Coming of the Comforter (1928.).
Nezapamen rast adventistike misije

Dvojica crkvenih vo a, najvie usmjerenih prema misiji, obnaali su dvije najvie dunosti u prva tri desetljea dvadesetog stoljea. A. G. Daniells sluio je kao predsjednik Generalne konferencije od 1901. do 1922. godine, a zatim jo etiri godine kao njezin tajnik. William A. Spicer bio je tajnik od 1903. do 1922. godine, a predsjednik od 1922.
136
do 1930. Dunost predsjednika nesumnjivo je vana za odreivanje smjernica, ali u adventizmu je dunost tajnika jednako vana za svjetsku misiju budui da je taj ured preuzeo funkciju crkvenog Odbora za inozemnu misiju 1903. godine. Spicer i Daniells nisu samo bili sposobni vo e, ve su bili i posveeni misiji i propovijedanju tree an eoske vijesti svakom narodu i plemenu, jeziku i puku. Teko je shvatiti veliinu promjena u adventistikoj misijskoj evangelizaciji, ali ovaj grafiki prikaz koji pokazuje rast broja adventistikih misija trebao bi nam pomoi da cijenimo irenje koje je Crkvu poelo pretvarati iz sjevernoamerikog u svjetski pokret.
Grafiki prikaz br. 1
irenje misije Kranske adventistike crkve

Broj misija Kranske adventistike crkve
280 270 260 240 220 200 180 160 153 140 120 100 87 80 60 42 40 20 0 1880 1890 1900 1910 1920 1930 8 8
Letimian pogled na grafiki prikaz br. 1 upuuje na nekoliko zakljuaka. Jedan je nedostatak misijske djelatnosti prije 1890. godine. Drugi je, kao to smo primijetili u petom poglavlju, presudna vanost 1890-ih kao desetljea u kojem
137
je adventizam shvatio svoju svjetsku misiju i odluio je provesti. Tree to treba primijetiti jest da ovo razumijevanje i odlunost nije sagorjela tijekom 1890-ih. Naprotiv, irenje iz devedesetih godina nesmiljeno se nastavilo tijekom Daniellsovog i Spicerovog mandata. A ovo stalno irenje u svijet nije samo promijenilo zemljopisne granice Crkve, ve je sve vie mijenjalo narav samog adventizma. Tablica br. 1 pomae nam u razumijevanju nekih vanih podruja ove promjene.
Tablica br. 1
Rast Kranske adventistike crkve po desetljeima

Godina Evan eoski radnici u Sjevernoj Americi 30 72 255 355 1.019 2.326 2.619 2.509 3.001 5.588 Evan eoski radnici izvan Sj. Amerike 5 56 481 2.020 4.336 8.479 10.578 12.371 Crkve u Sjevernoj Americi Crkve izvan Sj. Amerike lanstvo u Sj. Sjeverne lanstvo izvan Sj. Amerike
1863. 1870. 1880. 1890. 1900. 1910. 1920. 1930. 1940. 1950.
125 179 615 930 1.554 1.917 2.217 2.227 2.624 2.878
25 86 338 852 2.324 4.514 6.300 7.359
3.500 5.440 14.984 27.031 63.335 66.294 95.877 120.560 185.788 250.939
40 586 2.680 12.432 38.232 89.573 193.693 318.964 505.773
Pregled tablice br. 1 ne upuuje samo na stalni rast, ve i na injenicu da su 1890-e i 1920-e posebno zanimljive. 1890-e, kao to smo ve primijetili, bile su desetljee kad je Crkva poela propovijedati vijest o vremenu suda kao svjedoanstvo svim narodima. Sredinom 1920-ih Crkva je dosegnula toku kad je imala vie lanova izvan Sjeverne Amerike nego u njoj. Crkva nije samo propovijedala di-
138
ljem svijeta, ve je postajala me unarodna crkva. Ovaj se proces nastavlja i u dvadeset prvom stoljeu. Sve posljedice internacionalizacije adventizma, kao to emo vidjeti u posljednjem poglavlju, tek se trebaju oitovati u Crkvi koja je i dalje jedna od najbre rastuih vjerskih tijela u svijetu. Neke posljedice internacionalizacije ve su postale oite na poetku dvadesetog stoljea. Jedna je bila irenje domae baze za slanje misionara u inozemstvo. Premda se ova zamisao poela provoditi ve u devetnaestom stoljeu, Daniells je svjesno nastojao dodatno razviti adventizam u Njemakoj, Engleskoj i Australiji kako bi ojaao njihove vlastite snage za dodatno irenje. Prva desetljea dvadesetog stoljea bila su svjedok kako Crkva u Njemakoj, pod vodstvom Louisa R. Conradija, kri put adventizmu na Srednjem istoku i u istonoj Africi. Australski misionari u me uvremenu su brzo irili vijest diljem veeg dijela Junog Pacifika. Britanski adventizam, s nacionalnim imperijem i snano razvijenom misionarskom tradicijom, brzo je djelovao presa ujui adventizam u mnoge dijelove svijeta. Kako je stoljee odmicalo, bilo je sve vie misija u razvijenim i nerazvijenim zemljama koje su prerastale u samostalne konferencije, a ove su opet mogle djelovati kao baze za daljnje misijske dosege. Velikoduno darivanje desetine i razliitih misijskih darova te godinja kampanja prikupljanja novca za misiju podupirala je ambiciozan evangelizacijski program Crkve. Crkva je otpoela s Harvest Ingathering tijekom 1900ih kako bi neadventistima pruila mogunost sudjelovanja u adventistikim projektima. Adventizam je, naravno, irio svoje zdravstveno, obrazovno i nakladniko djelo gotovo posvuda gdje se naao. Institucijska baza Crkve irila se u skladu sa irenjem same Crkve.
139
Adventistiki kolporteri, prodavai knjiga od vrata do vrata, u mnogim su zemljama postali ulazna vrata za tri an eoske vijesti. Usvajanje novih tehnika u podruju komunikacija i transporta tako er je ubrzalo irenje adventizma. U skladu s tradicijom masovnih komunikacija Joshue V. Himesa, H. M. S. Richards je uvidio velike mogunosti radija za irenje adventistike vijesti. On je 1930. godine otpoeo s emisijom The Tabernacle of the Air na radijskoj postaji KGER u Long Beachu u Kaliforniji. Richardsova emisija, poslije preimenovana u Voice of Prophecy, bila je jedna od prvih vjerskih emisija emitirana na nacionalnoj radijskoj mrei. U svijetu u kojem je televizija bila jo nov i neiskuan medij za komunikacije, emisija Williama Fagala Faith for Today prvi put je emitirana 21. svibnja 1950. 1950-ih je i George Vandeman otpoeo s televizijskom emisijom It Is Written. Uspjeh Richardsa, Fagala i Vandemana uskoro su potaknuli adventiste da uporabe radio i televiziju u drugim zemljama. Poetkom 1990-ih Crkva je osnovala snane radiopostaje u raznim dijelovima svijeta s namjerom da tri an eoske vijesti obuhvate cijeli svijet. Krajem devedesetih Crkva je ula u strateka podruja za evangelizaciju kao to su internet i razvoj svjetske satelitske komunikacijske mree s downlink lokacijama na tisuama mjesta. Sve mogunosti i rezultate Adventistikog svjetskog radija te kreativne uporabe raunalne i satelitske tehnologije tek treba sagledati. Adventistiki misionari bili su gorljivi korisnici napretka u prijevozu. Posebno su zanimljivi njihovi misijski brodovi. Ve smo spomenuli J. E. Whitea i njegovo inovativnu uporabu broda Morning Star na amerikom Jugu sredinom 1890-ih, ali njemu je prethodio jo pustolovniji pothvat. 1890. Crkva je porinula brod Pitcairn za irenje djela na otocima Junog Pacifika.
140
Ipak, nema sumnje da su adventistiki misijski brodovi najvie koriteni za poetak zdravstvenog djela. 1930. godine, pod nadahnuem Lea B. Halliwella, predsjednika misije u Donjoj Amazoniji, Crkva je sagradila prvu brodicu. Luzeiro, imenovan 1931. godine, osiguravao je zdravstvene usluge i nosio adventistiku poruku narodima koji ive du obala rijeke Amazone i njezinih pritoka. Luzeiro je bio prvi od brojnih takvih brodica u Brazilu i u drugim zemljama. Adventisti su tijekom 1950-ih poeli rabiti i avione u sline svrhe. Sredinom 1950-ih adventizam je doista bio svjetska crkva. Njezin misijski program uspio je iznad svih oekivanja. Ovo razdoblje bilo je tako er svjedok irenja adventizma me u veinskim i manjinskim stanovnitvom Sjedinjenih Amerikih Drava. Sad emo se okrenuti znaajnom rastu me u najveom rasnom manjinom u Sjevernoj Americi.
Sazrijevanje adventizma me u amerikim stanovnitvom afrikog podrijetla

Vana sjevernoamerika misija koja se vie integrirala u adventizam tijekom dvadesetog stoljea zahvaljujui crkvenom djelovanju bila je ameriko stanovnitvo s afrikom batinom. Me utim, ovaj proces nije bio brz, a rezultati u poetku nisu bili vidljivi sami po sebi. Naalost, u veini krana prilikom obraenja nisu sasvim iskorijenjene rasne predrasude kao ni drugi grijesi. Crkvama koje djeluju u svojoj drutvenoj sredini tako er nije jednostavno prevladati rasne napetosti utkane u kulturu. Stoga je alosno, ali ne i iznena ujue, to su i adventisti imali svoje rasne rtve kako je broj crnakih vjernika u Crkvi rastao. Jedna od prvih bio je L. C. Sheafe. Sheafe je zauzimao istaknuto mjesto u adventistikim krugovima u kasnim 1890-im kao est govornik na zasjedanjima Ge-
141
neralne konferencije veim dijelom tog desetljea. Me utim, 1907. godine Sheafe, pastor Narodne kranske adventistike crkve u Washingtonu, napustio je Crkvu zajedno sa svim svojim vjernicima. Rasna diskriminacija bila je dio razloga. Koristei se situacijom, A. T. Jones je doao iz Battle Creeka da raspiri vatru nezadovoljstva. Scheafe je zatim, zajedno s Jonesom, nastojao odvojiti crnake crkve i u drugim dijelovima zemlje. Dvije godine poslije, moda kao odgovor na Sheafeov prebjeg, Generalna konferencija je osnovala Sjevernoameriki odjel za Crnce da se brine za probleme crnakih adventista. Prva tri tajnika ovog odjela bili su, kao to smo moda oekivali, bijelci. Me utim, to se promijenilo 1918. godine kad je daroviti crnaki odvjetnik imenom William H. Green postao tajnik obnaajui ovu dunost do svoje smrti 1928. godine. Pod vodstvom Greena djelo me u amerikim stanovnitvom afrikog podrijetla napredovalo je usprkos daljnjoj diskriminaciji. Iste godine veina istaknutih crnakih pastora zahtijevala je crnake konferencije. Odvojene organizacije, tvrdili su, unaprijedit e djelo me u amerikim stanovnitvom afrikog podrijetla. Veina bjelakih vo a ovaj prijedlog nije smatrala posebno dobrim te je prolo jo desetljee i pol prije nego to su crne konferencije postale stvarnost. George E. Peters i Frank L. Peterson u me uvremenu su vodili Sjevernoameriki odjel za Crnce. Posljednja kampanja za osnivanje crnakih konferencija vo ena je poetkom 1940-ih. Predvodili su je visokoobrazovani lanovi mjesne crkve Ephesus u Washingtonu. Smjetena u blizini svjetske uprave Crkve, lanovima mjesne crkve u Washinghtonu bilo je teko zanemariti svoj podreeni rasni status nasuprot statusu u Crkvi. Svoju djecu nisu mogli upisivati u Washington Missionary College i nisu smjeli jesti u blagovaonici Generalne konferencije.
142
Kriza je dosegla vrhunac u jesen 1943. godine kad je Washington Adventist Sanatorium naredio da Lucy Byard, adventistika Crnkinja blijede boje koe, prije e u drugu ustanovu nakon to je bolnica saznala za njezin rasni identitet. Zbog niza odgoda prilikom selidbe u bolnicu Freedmen, ona je umrla od upale plua. Razbjenjela crnaka adventistika zajednica smatrala je smrt g e Byard muenitvom zbog politike rasne netrpeljivosti. Ovi su doga aji uzrokovali emotivnu raspravu me u adventistikim vo ama o tome kako najbolje ispuniti potrebe crnakih adventista, a sve vie vo a bilo je uvjereno da treba udovoljiti elji crnakih adventista za vlastitim konferencijama. U travnju 1944. na proljetnom zasjedanju Generalne konferencije izglasovano je osnivanje crnakih konferencija. 1. sijenja 1945. konferencija Lake Region postala je prva crnaka konferencija u Sjevernoj Americi. Ubrzo je uslijedilo osnivanje drugih regionalnih konferencija. Crnaki vjernici tvrdili su da e rad me u njihovom etnikom skupinom biti daleko uspjeniji ako ga budu obavljali ljudi iste rase. Brojani rast crnakih adventista od osnivanja crnakih konferencija izgleda da obilno podupire ovaj koncept. 1944. godine broj crnakih vjernika popeo se na 17.000 ili osam posto ukupnog lanstva Sjevernoamerike divizije. Sredinom 1997. godine broj crnih lanova poveao se na 262.000 ili 30% ukupnog lanstva. Drugim rijeima, otkad radom me u sjevernoamerikim Crncima upravljaju Crnci, afroameriki segment Crkve rastao je gotovo etiri puta bre od ostatka divizijskog lanstva. 1950-ih i 1960-ih sjevernoameriki Crnci sve vie obnaaju dunosti u Generalnoj konferenciji. Nema sumnje da je utjecaj pokreta za gra anska prava u irem kulturnom okruenju poetkom 1960-ih ubrzao ovaj proces. 1962. godine Frank L. Peterson postao je prvi Afroamerikanac dopredsjednik Generalne konferencije. Crkva je tijekom 1960-
143
-ih progovorila i protiv rasne diskriminacije u crkvenim ustanovama. Krajem 1960-ih i poetkom 1970-ih iznesen je prijedlog za stvaranje crnakih unija konferencija u Sjevernoj Americi. Me utim, naposljetku je odlueno da umjesto stvaranja crnakih unija treba dati vie utjecaja crnakim vo ama u Crkvi birajui crnake administratore za neke dunosti u postojeim unijama konferencija. Crnaki predstavnici takoer su dobili mjesta u odborima. Isti dogovor postignut je i s rastuom latinoamerikom populacijom u Sjevernoj Americi kako bi se osigurao i njihov glas na svim razinama. Crkva u Sjevernoj Americi bila je do 1980-ih svjedok biranja Crnaca za vodee slube o kojima se nije moglo ni sanjati u 1950-im ili ak 1960-im godinama. Tako je, na primjer, Charles E. Bradford bio predsjednik Sjevernoamerike divizije, Robert H. Carter sluio je kao predsjednik Unije Lake, a Calvin Rock je bio glavni dopredsjednik Crkve u cijelom svijetu. Neki se i dalje pitaju treba li Crkva imati odvojene konferencije na rasnoj osnovi. Calvin Rock istie da sve unije nemaju odvojene konferencije, a u onima koje ih imaju nema rasne podijeljenosti. Tonije, neke regionalne konferencije imaju pastore bijelce, a bjelake konferencije imaju pastore i administratore Crnce. Rockov argument je da regionalne konferencije trebaju ostati ako pridonose uspjenijem evangeliziranju svijeta. S druge strane, kao to smo ve primijetili, u mnogim podrujima rasno razgranienje se gubi kad je u pitanju poha anje crkve i ak vodstvo. To, naravno, ne znai da je ideal ostvaren ili da su sve napetosti nestale. S daljnjom internacionalizacijom Crkve u razdoblju nakon 1955. godine trend rasta svjetskog adventizma izme u 1910. i 1950. nastavlja se. Brojani rast Crkve slian onome me u Crncima u Sjevernoj Americi zapaa se diljem svijeta, ali i u drugim etnikim skupinama u Sjedinjenim
144
Amerikim Dravama, a bijelci iz Sjeverne Amerike, Europe i drugih dijelova svijeta sve vie vodeih mjesta preputaju domaem osoblju. Adventizam se u prvoj polovici dvadesetog stoljea proirio svijetom, a u drugoj polovici je uinio goleme korake prema istinskom me unarodno integriranom crkvenom tijelu.

Knight, George R., Meeting Ellen White, str. 7887. Land, Gary, ur., Adventism in America, str. 113170. Reynolds, Louis B., We Have Tomorrow, str. 292357. Schwartz, Richard W., Light Bearers to the Remnant, str. 333629. Weeks, Howard B., Adventist Evangelism in the Twentieth Century, Washington, D. C.: Review and Herald, 1969., str. 11245. White, Arthur L., Ellen G. White, sv. 6, str. 302448.
145
8. poglavlje
Izazovi i mogunosti sazrijevanja (1955.)

obro je poznata injenica da svatko u ivotu prolazi kroz ciklus koji poinje s ranim djetinjstvom, nastavlja je s kratkim razdobljem adolescencije i krepke mladosti da bi se stao usporavati u srednjim godinama. Ako osoba ivi dovoljno dugo, naposljetku e se suoiti s mentalnim i fizikim propadanjem u starosti. Ipak, manje je poznato da organizacije, ukljuujui i crkve, prolaze kroz sline procese starenja. Adventizam nije umaknuo ovoj dinamici. On je proao kroz rano djetinjstvo izme u 1844. i 1863. godine, a adolescenciju od 1863. do 1901. godine. Do 1901. godine dosegnuo je, reeno sociolokim jezikom, etapu najvee uinkovitosti. Naalost, stadiji nakon ovoga nisu najugodniji za Crkvu kao ni za pojedinca. Obiljeava ih institucionalizam koji je sam sebi cilj, birokracija i nefunkcionalnost. Me utim, dobra vijest je da, za razliku od pojedinaca, iji je ivotni ciklus bioloki odre en, drutvene organizacije ne moraju nuno proi degenerativne dijelove ovog ciklusa. Alternativa je stalno bu enje i obnova. Za Crkvu to znai dvoje: (1) uvijek imati na umu svoju misiju i (2) ouvati volju za restrukturiranjem i reformom organizacija i
146
ustanova kako bi se ouvala funkcionalnost ovih tijela u ostvarivanju crkvene misije. U estom poglavlju vidjeli smo kako su se provodile promjene i restrukturiranje poetkom 1900-tih kad se Crkva suoavala s izazovom izrastanja u svjetsku crkvu s gotovo 80.000 lanova. Njezin prvobitni ustroj i neke ustanove postale su nefunkcionalne i nesposobne da ostvare prvobitne ciljeve na najuinkovitiji nain. Adventizam na pragu dvadeset prvog stoljea s vie od 10 milijuna lanova stoji na slinom raskriju. Ovo poglavlje tvrdi da je adventizam dosegnuo crkvenu zrelost sredinom 1950-ih te da se Crkva nakon gotovo pola stoljea zrelosti treba svjesno reformirati i stei novu snagu. Alternativa je suoavanje s mogunou podlijeganja prijetnjama institucionalizacije, posvjetovljenja i neuinkovitosti. Takva je sudbina organizacija koje se odbijaju baviti problemima nastalim zbog neobinog uspjeha u prethodnim stadijima razvoja. Napredak i postignua adventizma tijekom ranih godina dvadesetog stoljea bili su iznimni. Ovaj se uspjeh nastavio sve do danas, ali je doveo Crkvu do toke kad ona svjesno mora odluiti hrabro djelovati kao to je to uinila 1860-ih i u prvom desetljeu dvadesetog stoljea, mijenjati se poradi daljnjeg napretka u promijenjenim uvjetima. Adventizam je, kao to emo vidjeti, razvio prodorne, nove misijske strategije, ali Crkva se tako er suoava s velikim izazovima i problemima. Sreom, ona nema samo probleme, ve i nezapamene mogunosti ako vo e i lanovi budu voljni djelovati predano i s jedinstvenom vizijom, to su bila obiljeja prijanjih vodstava pokreta.
Sazrijevanje
Do sredine 1950-ih nekoliko je znakova upuivalo na zakljuak da je Kranska adventistika crkva sazrela kao
IZAZOVI I MOGUNOSTI SAZRIJEVANJA (1955.)
147
crkva. Jedan je bio i priznanje utjecajnih vo a evan eoskih krana da je Crkva doista evan eoska, kranska skupina. Nakon prividne propasti mileritskog pokreta 1840-ih veina protestanata sumnjiavo je promatrala adventiste. injenica da su Ellen White proglasili suvremenom proroicom te agresivno propovijedali trajnu obvezu vrenja Deset zapovijedi, ukljuujui i sedmi dan subotu, pogoralo je problem. Poetkom dvadesetog stoljea veina protestanata smatrala je adventiste sljedbom koju treba izbjegavati zbog krivovjernih gledita. Mnogi su adventiste uvrstili me u nekrane zajedno s Jehovinim svjedocima, mormonima i Christian Science. Ovo gledite se promijenilo sredinom 1950-ih kao rezultat niza teolokih susreta nekih adventistikih vo a s dva istaknuta evan eoska kranina. Jedan je bio Donald Grey Barnhouse, urednik asopisa Eternity. Drugi je bio Walter Martin, strunjak za nekranske kultove kojeg je nakladnika kua Zondervan zaduila da napie knjigu o adventistima. Barnhouse i Martin su, na svoje iznena enje, zakljuili da adventisti ne nauavaju neka krivovjerja, ukljuujui i spasenje djelima, to su im drugi pripisivali. Premda se ovi znanstvenici, evan eoski krani, nisu sloili sa svim sadrajima adventistike teologije, oni su ipak zakljuili da adventisti nisu sektai. Umjesto toga oni su evan eoski krani koji zasluuju da ih se takvima javno prizna. Barnhouse je zbog toga pruio ruku zajednitva adventistima u rujanskom izdanju asopisa Eternity 1956. godine, a Martin je napisao korisnu knjigu pod naslovom The Truth About Seventh-day Adventism (1960.). Crkva je u me uvremenu objavila knjigu Questions on Doctrine (1957.) kao odgovor na pitanja evan eoskih krana. Od tog trenutka adventisti imaju mnogo bolji odnos sa irom kranskom zajednicom. Jedna alosna posljedica ovog
148
priznanja jest podjela adventistike javnosti u ocjeni je li ovakvo priznanje korak naprijed ili nazad u osebujnoj misiji Crkve. Razvoj crkvenih sveuilita krajem 1950-ih i poetkom 1960-ih bio je drugi znak adventistikog sazrijevanja. Ovaj je korak zapravo poeo u ranim 1930-im kad je Crkva konano prihvatila injenicu da e njezini profesori na koledima morati stei akademske titule ako elimo da suvremeni svijet prizna diplome adventistikih koleda. Ova spoznaja dovela je do osnivanja Advanced Bible School 1934. godine. Krajem 1930-ih ova ustanova preimenovana je u Seventh-day Adventist Theological Seminary i smjetena u upravu Generalne konferencije u Takoma Parku, u Marylandu. Veliki korak poduzet je na jesenskom zasjedanju Izvrnog odbora Generalne konferencije 1956. godine, kad je odlueno da se osnuje institucija na sveuilinoj razini. Sljedee godine otvoreno je Sveuilite Potomac (od milja nazvano PU) a sastojalo se od teolokog fakulteta i novoosnovanog poslijediplomskog studija. Generalna konferencija izglasovala je 1958. godine preseljenje ove ustanove u Berrien Springs u Michiganu, gdje je zdruivanjem s Emmanuel Missionary Collegeom nastalo Sveuilite Andrews. U Kaliforniji je u me uvremenu, 1. srpnja 1961., crkveni Medical Evagelists College postao Sveuilite Loma Linda. I Andrews i Loma Linda razvili su se u 1970-im do takvog stupnja da su mogli ponuditi u potpunosti priznate akademske programe. Loma Linda je, naravno, obrazovala lijenike jo od 1914. godine. Tijekom 1980-ih i 1990-ih osnovana su adventistika sveuilita u mnogim dijelovima svijeta ukljuujui i zemlje kao to su Meksiko, Njemaka, Kenija, Zimbabve, Argentina, Brazil, Koreja, Filipini i druge. Tako se mnoge crkvene ustanove za visoko obrazovanje spremaju ponuditi ili ve nude magistarske i doktorske programe, ak i u podru-
149
jima u koja su adventisti prvi put uli kao u primitivna misijska polja prije svega nekoliko desetljea. Trei znak adventistikog sazrijevanja je dosljednija internacionalizacija Crkve nego u prolosti. Internacionalizacija djelomino znai da inozemni misionari iz Sjedinjenih Amerikih Drava, Europe, Velike Britanije, Australije i June Afrike vie ne upravljaju djelom u novijim poljima adventistikog rada. Umjesto toga Crkva je osposobila domae vo e u gotovo svakom podruju svoje rasprostranjene misije. Preseljenja uzrokovana Drugim svjetskim ratom potaknula su donekle zamjenu misionarskog vodstva domaim. Ali duh nacionalizma koji se irio svijetom od 1945. do kasnih 1960-ih uvelike je ubrzao ovaj proces. Posljedica je da su administratori geografskih podruja Kranske adventistike crkve sve do razine divizija Generalne konferencije obino domicilni u odnosu na podruje koje vode. To znai da Azijci vode djelo u Aziji, Afrikanci u Africi, a Latinoamerikanci u Junoj i Srednjoj Americi. Vo a svake svjetske divizije istodobno je i dopredsjednik Generalne konferencije. Osim toga, neke od najvanijih dunosti u sredinjoj administraciji Generalne konferencije sada obnaaju pojedinci iz dijelova svijeta koji su jo prije nekoliko godina ovisili o vodstvu iz Sjeverne Amerike ili Europe. Ova vrsta internacionalizacije ne moe se usporediti s misionarskim mentalitetom koji je uvelike vladao tijekom 1950-ih i 1960-ih. Dosad nezabiljeen rast u gotovo svim podrujima svjetskog adventizma pratio je nacionalizaciju vodstva. Tako je drugi vid crkvene internacionalizacije brz porast u samom broju sljedbenika. Tablica br. 2 prikazuje broj lanova u pojedinim svjetskim divizijama do 1. sijenja 1999. Drugi znak sve vee internacionalizacije Crkve je razmjena misionara me u divizijama. Prije nekoliko godina biti misionar znailo je ii kao Europljanin ili Sjevernoa-
150
Tablica br. 2
Broj adventista u pojedinim svjetskim divizijama do 1. sijenja 1999.

Afriko-indijskoceanska divizija Istonoafrika divizija Euro-afrika divizija Euro-azijska divizija Interamerika divizija Sjevernoamerika divizija Sjeverna azijsko-pacifika divizija 1.297.398 1.710.862 498.721 131.445 1.817.431 891.176 427.955 Junoamerika divizija Junopacifika divizija Junoazijska divizija Juna azijsko-pacifika divizija Transeuropska divizija Pridruena polja Ukupno: 1.581.227 317.560 290.209 1.038.190 85.847 75.393 10.163.414
merikanac u neke nekranske ili neprotestantske, moda vrlo primitivne zemlje, a na poetku dvadeset prvog stoljea to podrazumijeva rad izvan vlastite domovine. Tako Afrika, Azija, Indija i Latinska Amerika alju misionare u Europu i Sjedinjene Amerike Drave ili vre me usobnu razmjenu. Naravno, Europljani, Australci, Britanci ili Amerikanci jo uvijek slue u drugim zemljama, ali to je sada daleko vie dvosmjerna ulica nego to je bila prije. Po cijelom svijetu postala je poznata fraza u adventistikoj misijskoj terminologiji. Budui da Crkva svoju misiju promatra iz globalne perspektive i budui da ljudi iz cijelog svijeta slue u drugim zemljama, izraz interdivizijski djelatnik prikladnije opisuje osobe koje rade za Crkvu u podrujima izvan svoje domovine nego rije misionar. Moda je najdojmljiviji opis internacionalizacije Crkve sljedei grafiki prikaz. Prikaz br. 2 pokazuje da je nekadanja sjevernoamerika vjera postala svjetski pokret, a da je lanstvo Sjevernoamerike divizije tek njegov djeli. etvrti pokazatelj crkvenog sazrijevanja je veliina. Crkva je tijekom 1998. godine premaila brojku od 10 milijuna lanova. 31. prosinca 1997. Crkva je zapoljavala 153.617 evan eoskih i administrativnih djelatnika, a te je godine
151
Rasprostranjenost lanstva Kranske adventistike crkve u odnosu na Sjevernu Ameriku

Postotci 100 90 80 70 60 50 40 30 20 10 0 Legenda Sjeverna Amerika % Izvan Sj. Amerike %
djelovanje Crkve bilo poduprto desetinom i darovima veim od 1,5 milijardu amerikih dolara. Ova brojka ne obuhvaa fondove crkvenih institucija. Adventisti su, kao to je ve spomenuto, osnovali ustanove posvuda u svijetu. Poetkom 1998. godine Crkva je upravljala sa 159 bolnica i sanatorija, 118 domova za umirovljenike i sirotita i 306 klinika i dispanzera. Osim toga Crkva je vlasnik 89 koleda i sveuilita, 963 srednje kole i 4.364 osnovne kole. Ukupni broj upisanih uenika i studenata na svim razinama bio je 961.948. Crkva tako er posjeduje i upravlja s 56 nakladnikih kua. Kranska adventistika crkva nije samo premaila i najsmionije snove svojih utemeljitelja iz kasnih 1840-ih, ve i je i dalje jedna od najbre rastuih kranskih skupina. Grafiki prikaz br. 3 prikazuje krivulju rasta Crkve od 1863. do 1998. godine. Na temelju ovih brojki Kranska adventistika crkva mogla bi do 2010. godine imati vie od 20 milijuna lanova.
152
Krivulja rasta Kranske adventistike crkve od 1863. do 1998. godine

(lanstvo u milijunima)
Misija sa svjesnim namjerama

U prethodnim poglavljima primijetili smo da se za prve adventiste nipoto ne moe rei da su bili oduevljeni misionari. Poevi s protumisijskom filozofijom, oni su poslije pasivno dopustili da smjer razvoja njihove misije slijedi vodstvo onih koji su u drugim zemljama itali adventistiku literaturu i onda zatraili posjet crkvenih predstavnika. Drugim rijeima, nisu imali svjestan plan za sustavno evangeliziranje svijeta. To se poelo mijenjati u 1890-im i u prvoj polovici dvadesetog stoljea, ali najvei se pomak prema svjesnom planiranju dogodio kad je 1966. godine Katedri za teologiju pri Sveuilitu Andrews dodan i Institut za svjetsku misiju Kranske adventistike crkve. Odjel za svjetsku misiju nudi predmete u vezi sa svjetskom misijom, dok Institut
153
priprema mukarce i ene za interkulturalnu slubu tako to povremeno odrava posebne sastanke za nove misionare. Druge funkcije Instituta jesu istraivanje i objavljivanje publikacija o razliitim sadrajima misije i rasta Crkve, savjetodavna sluba o misijskom djelovanju te planiranje i odravanje seminara i radionica o misiji i rastu Crkve u svim kulturama. Jedna od najoitijih posljedica vee svijesti o potrebi za sustavnim planiranjem svjetske misije vidjela se 1990. godine, kad je na zasjedanju Generalne konferencije zaeta globalna misija. Globalna misija oznaava svjestan pomak u adventistikoj misiologiji dok Crkva nastoji izvriti svoju zadau propovijedanja tri an eoske vijesti svakom narodu i plemenu, jeziku i puku. Adventisti tradicionalno mjere napredak svojeg misijskog djelovanja onim dijelom retka u kojem se govori o narodu i plemenu. Tako je poetkom 1998. godine Kranska adventistika crkva djelovala u 205 od 230 zemalja koje priznaju Ujedinjeni narodi. To zvui dobro jer ukupan broj stanovnika u zemljama gdje nema crkvene nazonosti iznosi samo 117.280.000 u svjetskoj populaciji veoj od 6 milijardi. Broj jezika kojima se adventisti slue u evangeliziranju tako er je dojmljiv. 1998. godine broj jezika na kojima su se tiskale publikacije iznosio je 245, a na 735 jezika vrila se pisana i usmena komunikacija. Me utim, globalna misija je preusmjerila pogled Crkve s ovih ugodnih statistika prema novom nainu promatranja crkvene misijske odgovornosti. Umjesto usredotoivanja na narode, globalna misija svraa pozornost na injenicu da adventistika misija treba dosegnuti svako pleme, jezik i puk. Ovakav pristup i nije tako utjean. Istraivanja pokazuju da je na planet 1990. godine imao oko 5.000 etnikih i jezinih skupina od koji svaka ima prosjeno milijun stanovnika. Adventisti imaju najmanje po
154
jednu crkvu me u 3.200 ovakvih skupina. To znai da u oko 1.800 skupina Crkva uope nije nazona. U ovih 1.800 skupina nalazi se vie od dvije milijarde ljudi. Kranska adventistika crkva je, suoena s takvim injenicama, osjetila potrebu da otvori oi za veliinu zadae koja stoji pred njom. Ona je prisiljena razmiljati o crkvenoj zadai u najteim podrujima, a ne samo u onima koja su otvorena. Cilj programa globalne misije pokrenute 1990. godine bio je osigurati adventistiku nazonost u svakoj od 1.800 nedosegnutih skupina od po milijun stanovnika prije 2000. godine. To znai osnivanje najmanje jedne crkve svaki drugi dan u ovim nedirnutim podrujima iduih deset godina! (Global Mission Insert, Adv. Rev., 5. srpnja 1990., str. 3) Naravno, ak i ovaj cilj bio je samo poetna toka budui da mi obraamo ljude Kristu osobno, a ne kao etnike skupine. S druge strane, bila je to poetna toka. Desetljee nakon poetka globalne misije rezultati su zadovoljavajui. Premda program nije ostvario svoj impresivni cilj, procjene pokazuju da je omjer nedosegnutih etnikih skupina prepolovljen. Osim ovih procjena, sa sigurnou moemo ustvrditi da se Kranska adventistika crkva poela suoavati sa svojom misijom svijetu svjesnije nego prije. Crkva se ne brine samo o pukom evangeliziranju, ve i o Kristovoj zapovijedi da hrani gladne i lijei bolesne. Stoga ona financira humanitarne programe kao to su Adra (Adventistika agencija za pomo i razvoj). Adra, djelujui u cijelom svijetu, pomae pojedincima i zajednicama da osiguraju osnovne ivotne potrebe i osposobljava ih da postanu nezavisni. 1960. godine Crkva je razvila takozvani Petodnevni plan za odvikavanje od puenja (noviji naziv je Dii slobodno) kako bi pomogla ljudima prestati puiti. Ovakvi humanitarni projekti nisu odvojeni od evangelizacije u najuem smislu. Zapravo, crkvene humanitarne aktiv-
155
nosti esto su poetak adventistike evangelizacije budui da su ljudi esto otvoreniji prema onima koji se za njih brinu. Globalna misija tako rabi brojna sredstva, izravna i neizravna, za ostvarenje svojeg cilja. Jedno od njih je stalno irenje Adventistikog svjetskog radija u pokuaju da pokrije cijelu Zemlju trima an eoskim vijestima. Usporedo s ovim naporima, druga polovina 1990-ih bila je svjedok uporabe internetske tehnologije od strane Crkve za irenje svoje poruke i ozbiljnih nastojanja da se razvije satelitski i televizijski komunikacijski sustav s downlink jedinicama u lokalnim zajednicama diljem svijeta. Tako je 1998. godine Crkva mogla istodobno doprijeti do tisua mjesnih crkava na svim kontinentima. Ovakva tehnologija prua osnovu za globalne evangelizacijske programe kao to su NET 98 koji je bio emitiran na vie od 40 jezika u vie od 100 zemalja tijekom listopada i studenog 1998. Pad eljezne zavjese tako er je pomogao adventistikoj evangelizaciji poetkom devedesetih godina prolog stoljea. Kranska adventistika crkva preuzela je inicijativu i brzo osnovala teoloki fakultet i nakladniku kuu u Rusiji. Poetkom 1990-ih stotine adventistikih propovjednika i laika odrali su brojne evangelizacije u razliitim dijelovima biveg Sovjetskog Saveza i drugim istonoeuropskim zemljama. Krajem desetljea Crkva je znaajno poveala lanstvo u mnogim bivim komunistikim dravama. Sve u svemu uzbudljivo je biti adventist. Crkva pred sobom ima neke od najveih izazova, ali, kao to se moe oekivati, ona se suoava i s nekim unutarnjim napetostima.
Izazovi s kojima se adventizam suoava u dvadeset prvom stoljeu

Prirodno je oekivati odre enu koliinu nesklada u bilo kojoj crkvi koja ima deset milijuna lanova rasutih diljem
156
svijeta. To se doga alo i u Kranskoj adventistikoj crkvi u prolosti, a doga a se i danas. Doktrina i kulturoloka pozadina dva su podruja u kojima Crkva proivljava unutarnje napetosti na poetku stoljea. Premda se adventisti irom svijeta slau oko 27 temeljnih vjerovanja, rasprave, ak i povremena otra neslaganja nastavljaju se u pitanjima kao to je definiranje kranskog savrenstva, Kristova ljudska narav tijekom utjelovljenja, narav opravdanja po vjeri, ispravni oblici bogotovlja, uloga Ellen White i neka pitanja u vezi s tumaenjem nadahnutih spisa. Premda bi bilo lijepo ostvariti potpuno jedinstvo u svim teolokim pitanjima, ovaj ideal nikad nije bio dosegnut u povijesti adventizma kao ni ire kranske Crkve. Trebamo zamijetiti da pitanja oko kojih se adventisti slau daleko nadmauju, i brojem i vanou, ona oko kojih se ne slau. Osim toga, ako razliite struje raspravljaju o razlikama u Kristovom duhu ljubavi, moe se oekivati da e postupno postii bolje teoloko razumijevanje u budunosti. U osvit dvadeset prvog stoljea kulturoloko pitanje koje najvie podriva jedinstvo adventizma jest nacionalizam. Jedan od velikih izazova svjetskog adventizma bit e svo enje na zadovoljavajuu razinu prevlasti Sjeverne Amerike i Europe uz istodoban brzi rast nekoliko crkvenih divizija u manje razvijenim zemljama svijeta. Drugo kulturoloko pitanje koje podriva jedinstvo jest uloga ena u propovjednikoj slubi. U petom smo poglavlju zamijetili da su ene uvijek igrale odre enu ulogu u adventistikoj propovjednikoj slubi. Nekoliko njih bile su opunomoeni propovjednici u devetnaestom stoljeu, ali nijedna oito nije bila slubeno rukopoloena, premda je na zasjedanju Generalne konferencije 1881. godine ta mogunost razmatrana u povoljnom svjetlu. Pitanje rukopolaganja mirovalo je sve do 1970-ih i 1980-ih, kad je vei broj ena poeo sluiti kao pastori ad-
157
ventistikih crkava. Otad se u Crkvi sve vie raspravlja o tom predmetu to obostrano izaziva snane osjeaje. Tijekom 1980-ih uinjen je velik korak kad su mnoge crkve u Sjedinjenim Amerikim Dravama i drugim zemljama poele rukopolagati ene za starjeine u mjesnim crkvama. Tijekom tog desetljea neke ene-pastori krtavale su nove lanove. S druge strane, Crkva je samo prouavala, premda energino, pitanje rukopolaganja ena za propovjednike Evanelja tijekom osamdesetih. Me utim, na zasjedanju Generalne konferencije 1990. godine rukopolaganje je slubeno uvrteno na dnevni red. Veina zastupnika glasovala je protiv ovog prijedloga, a strane su se podijelile du kulturolokih crta razdvajanja. Veina zastupnika iz Sjedinjenih Amerikih Drava i Zapadne Europe podupro je rukopolaganje ena, ali moan glasaki blok koji zastupa Crkvu iz June Amerike i afrikih divizija nadmono se usprotivio ovom prijedlogu. Me utim, na zasjedanju 1990. godine priznato je pravo odabranim enama-propovjednicima da vre obred vjenanja. Tako su 1990. godine adventistike ene-pastori i teorijski stekle pravo vrenja svih bitnih funkcija rukopoloenog propovjednika, ali bez rukopoloenja za slubu Evan elja. Usprkos glasovanju iz 1990. godine, izgleda da u umovima mnogih lanova pitanje rukopolaganja nije ni izbliza rijeeno. Ono je ponovno uvrteno u dnevni red na zasjedanju Generalne konferencije 1995. godine kad je Sjevernoamerika divizija podnijela molbu da se divizijama koje to ele dopusti rukopolaganje ena za slubu propovijedanja Evanelja u tim divizijama. Svjetska Crkva je glasovala protiv ove molbe. Me utim, kao i pitanje ropstva i ljudskih prava, pitanje rukopolaganja ena vjerojatno nee nestati samo od sebe bez obzira na to koliko puta se glasovalo. U pozadini ovog
158
osjetljivog problema su tea pitanja na koja Crkva tek treba odgovoriti. to, na primjer, znai biti svjetska crkva? Zahtjeva li to da svi dijelovi crkve moraju potovati iste kulturoloke norme ili postoji prostor za prilagodbu dok crkva primjenjuje vjena naela kranstva na vrlo razliite kulture i naine razmiljanja? Tako posljedice internacionalizacije imaju nekoliko strana s kojima se jo nismo ozbiljno uhvatili u kotac. Osim doktrinarnih i kulturolokih napetosti, adventizam se na poetku dvadeset prvog stoljea suoava s problemom ustroja koji treba tako prilagoditi da ispuni potrebe, mogunosti i izazove koji su bili nezamislivi u vrijeme preustroja 1901. i 1903. godine. Mi vidimo znakove da treba smanjiti golemu crkvenu organizacijsku strukturu, dok neki (osobito u Sjevernoj Americi) dovode u pitanje adventistiku hijerarhijsku strukturu i zahtijevaju kongregacijski ustroj. S druge strane mnogima se ini da je najzdraviji srednji put izme u ovih dviju krajnosti. Oni zagovaraju uinkovitu organizacijsku strukturu koja prihvaa najbolje inicijative kao i sposobnost usmjeravanja snaga ujedinjene globalne Crkve na daljnje irenje adventistike misije u svijetu. Osim napetosti oko crkvene strukture, svi vjerski pokreti bore se protiv kunje sekularizacije lanstva i ustanova. Obnova i reforma na nekoliko razina vana su pitanja na sadanjem adventistikom dnevnom redu. Kao 1861.1863. i 1901.1903. godine, pomaci prema obnovi i reformi trebaju imati za cilj osposobljavanje Crkve kako bi postala funkcionalnija u propovijedanju poruke triju an ela cijelom svijetu. Drugi predmet zabrinutosti za mnoge adventiste na poetku dvadeset prvog stoljea je pitanje odgode drugoga Kristovog dolaska. Neki vjernici, zbunjeni, nastoje okriviti druge (esto vo e) zbog injenice to Krist jo nije doao. Drugi su, ini se, uspavani i ravnoduni, dok neki ele promijeniti ili odbaciti crkveno nauavanje apokaliptikih pro-
159
roanstava. Moda je najraireniji problem u vezi s drugim dolaskom, s kojim se suoavaju mnogi adventisti, sklonost prema senzacionalizmu. Traenje uzbu enja oni, izgleda, vie vole nego Isusovu zapovijed da pozorno straare, ekaju i rade za kraljevstvo (vidi Matej 24,36-25,46). Crkva u dvadeset prvom stoljeu treba, kao i prvi uenici, shvatiti to je Krist mislio kad je rekao: Trgujte dok ne do em. (Luka 19,13 DF) Razvoj vjerovanja koja uravnoteuju adventistiku vjeru sa zdravim trgovanjem bit e trajan izazov sve do samog Kristovog dolaska.
Bezgranine mogunosti
U sadanjem adventizmu mi kao pojedinci moemo birati i usredotoiti se na probleme ili mogunosti Crkve. Mi se u tome ne razlikujemo od naih pretea u 1840-im, 1880-im, 1950-im godinama ili u biblijska vremena. Da su se James White, Joseph Bates, A. G. Daniells i drugi usredotoili samo na probleme, danas ne bi bilo Kranske adventistike crkve. Premda je vano odgovorno se suoiti s problemima, jednako je vano da to inimo na pozitivan i kreativan nain, nain koji izraava vjeru Mojsija, Pavla, Luthera i adventistikih utemeljitelja. Kako se bliimo kraju ove kratke povijesti, elim naglasiti da je svatko od nas dio te povijesti. Povijest je vie od neega to se dogodilo prije mnogo vremena; to je sadanja stvarnost i svatko od nas je njezin sudionik. Svi mi svakodnevno donosimo odluke, igramo ulogu u ovoj stalnoj drami. Kransko razumijevanje povijesti nije ciklino, ve linearno. Povijest ovog planeta poinje sa stvaranjem, a kraj e mu biti prilikom drugog Kristovog dolaska. Adventisti dosljedno vjeruju da oni igraju posebnu ulogu u tom doga aju dok kao lanovi Crkve propovijedaju tri an eoske
160
vijesti iz Otkrivenja 14 svakom narodu i plemenu, jeziku i puku. Odmah nakon propovijedanja ovih poruka iz Otkrivenja dolazi velika etva koja ve vie od 150 godina pokree adventiste. Stoga je adventizam uvijek bio pokret vjere i nade s vi enjem bezgraninih mogunosti. Ovo vi enje nastavlja nositi adventistiku poruku u udaljene kutove svijeta. Kao pojedinani lanovi, svatko igra uzbudljivu ulogu u svretku djela dok oekujemo dolazak dana Bojega (2. Petrova 3,12). I dok se nastavljamo baviti zadaom Kranske adventistike crkve, korisno je esto se prisjeati rijei Ellen White koja je napisala: Razmatrajui nau prolost... mogu rei hvala Bogu! Kad vidimo to je Gospodin uinio, zapanjena sam i ispunjena pouzdanjem u Krista kao vo u. Nemamo se ega plaiti u budunosti ako ne zaboravimo put kojim nas je Gospodin vodio u prolosti. (LS 196)

Dybdahl, Jon L., Adventist Mission in the Twenty-first Century: The Joys of Presenting Jesus to a Diverse World, Hagerstown, Md.: Review and Herald, 1999. Johansson, William G., The Fragmenting of Adventism: Ten Issues Facing the Church Today: Why the Next Five Years Are Crucial, Boise, Idaho: Pacific Press, 1995. Knight, George R., The Fat Lady and the Kingdom, str. 1553,129 166. Knight, George R., Reading Ellen White: How to Understand and Apply Her Writings, Hagerstown, Md.: Review and Herald, 1997. Land, Gray, ur., Adventism in America, str. 144146,151154,171 190. Schwartz, Richard W., Light Bearers to the Remnant, str. 333629. Vyhmeister, Nancy, ur., Women in Ministry, str. 235258,417432. Weeks, Howard B., Adventist Evangelism in the Twentieth Century, str. 246309.

Povijest Adventističke Crkve

Enviado por

Dados do documento

Título original

Direitos autorais

Formatos disponíveis

Compartilhar este documento

Compartilhar ou incorporar documento

Opções de compartilhamento

Você considera este documento útil?

Este conteúdo é inapropriado?

Direitos autorais:

Formatos disponíveis

Povijest Adventističke Crkve

Enviado por

Direitos autorais:

Formatos disponíveis

1

George R. Knight KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE

KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE

Kratka povijest Kranske adventistike crkve

KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE

George R. Knight KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE ISBN 953-183-102-5

KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE

KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE

KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE

KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE

KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE

William Miller: neodluni prorok

KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE

KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE

Veliki korak naprijed s Joshuom V. Himesom

KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE

Charles Fitch i pad Babilona

KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE

KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE

Pokret sedmog mjeseca i istinski pononi povik

KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE

KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE

Za one koji ele saznati vie

KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE

Razdoblje doktrinarnog razvoja (1844.1848.)

KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE

RAZDOBLJE DOKTRINARNOG RAZVOJA (1844.1848.)

Ponovno definiranje Svetita

KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE

RAZDOBLJE DOKTRINARNOG RAZVOJA (1844.1848.)

KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE

RAZDOBLJE DOKTRINARNOG RAZVOJA (1844.1848.)

KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE

RAZDOBLJE DOKTRINARNOG RAZVOJA (1844.1848.)

KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE

RAZDOBLJE DOKTRINARNOG RAZVOJA (1844.1848.)

KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE

RAZDOBLJE DOKTRINARNOG RAZVOJA (1844.1848.)

KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE

RAZDOBLJE DOKTRINARNOG RAZVOJA (1844.1848.)

KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE

Stoerne doktrine i tri an eoske vijesti

RAZDOBLJE DOKTRINARNOG RAZVOJA (1844.1848.)

KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE

RAZDOBLJE DOKTRINARNOG RAZVOJA (1844.1848.)

Misijski pristup zatvorenih vrata

KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE

RAZDOBLJE DOKTRINARNOG RAZVOJA (1844.1848.)

KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE

ovu zadau, bili su spremni za sljedei korak u svojoj prorokoj zadai.

Za one koji ele saznati vie

Razdoblje organizacijskog razvoja

KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE

Konferencije tovatelja subote

RAZDOBLJE ORGANIZACIJSKOG RAZVOJA (1848.1863.)

KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE

RAZDOBLJE ORGANIZACIJSKOG RAZVOJA (1848.1863.)

KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE

RAZDOBLJE ORGANIZACIJSKOG RAZVOJA (1848.1863.)

KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE

Prvi koraci prema slubenoj organizaciji

RAZDOBLJE ORGANIZACIJSKOG RAZVOJA (1848.1863.)

KRATKA POVIJEST KRANSKE ADVENTISTIKE CRKVE