Ben Carson ZLATNE RUKE

Izdava ADVENTUS d.o.o. Maruevec 82, 42 243 Maruevec Tel. 042/729-977, faks 042/209-610 Izvornik GIFTED HANDS by Ben Carson, M.D., with Cecil Murphey Copyright 2001. by Review and Herald Publishing Association. Used by permission. All rights reserved.

Glavni urednik mr. Drago Obradovi Odgovorni urednik dr. Dragutin Matak Prijevod Hinko Pleko Struna redaktura mr. Ivana Stojevi, dr. stom. Lektura i korektura Marijan Malai, prof. Prijelom GENESIS, Zagreb Tisak TIVA, Varadin 2

ZLATNE RUKE
Dr. Ben Carson i Cecil Murphey
Drugo izdanje

ADVENTUS Maruevec, 2003. 3

CIP Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina biblioteka, Zagreb UDK 61-05 Carson, B. CARSON, Ben Zlatne ruke / Ben Carson i Cecil Murphey ; [prijevod Hinko Pleko]. 2. izd. Maruevec : Adventus, 2003. Prijevod djela: Gifted hands. ISBN 953-99112-0-6 1. Murphey, Cecil 430122103 ISBN 953-99112-0-6 4

Posveta
Ovu knjigu posveujem svojoj majci

SONYI CARSON
koja je rtvovala svoj ivot kako bi mojemu bratu i meni omoguila dobar poetak u ivotu.

Uvod
Jo krvi! Odmah! Tiinu operacijske dvorane prekinuo je neobino tih nalog. Blizanci su primili 50 jedinica krvi, a krvarenje nije prestajalo. Nema vie ove krvne grupe, glasio je odgovor, sve smo potroili! Ova je izjava izazvala tihu paniku u prostoriji. Iz krvnih zaliha bolnice Johns Hopkins potroena je zadnja kap krvi krvne grupe AB.1 Ali sedmogodinjim blizancima koji su od ro enja bili srateni stranjim dijelom lubanje trebalo je jo krvi ili e umrijeti, a da uope nee dobiti priliku za oporavak. Ovo je bila njihova jedina prilika, jedina mogunost za normalan ivot. Njihova majka Theresa Binder obila je sve strunjake na svijetu i nala samo jednu ekipu koja je bila voljna pokuati odvojiti sijamske blizance i obojici sauvati ivot. Drugi su joj kirurzi rekli da je to nemogue i da jednog od njih treba rtvovati. Da dopusti da jedan njezin malian umre? Theresa takvo to nije mogla ni uti. Premda su im glave bile spojene, ve sa sedam mjeseci starosti svaki je imao svoju osobnost jedan bi se igrao, dok bi drugi spavao ili jeo. Ne, na to nije mogla pristati! Nakon viemjesenog traenja, pronala je ekipu u bolnici Johns Hopkins. Mnogi lanovi ekipe koja je brojila sedamdesetero ljudi ponudili su svoju krv, svjesni ozbiljnosti situacije. Kad se sve uzme u obzir, naporna i delikatna operacija na tako malim pacijentima dobro je napredovala punih sedamna-

Krvna grupa je promijenjena radi zatite privatnosti pacijenata.

est sati. Djeca su uspjeno anestezirana nakon samo nekoliko sati, to je bio sloen postupak s obzirom na to da su imala zajednike krvne ile. Priprema za kardiovaskularno premoenje nije trajala due nego to se oekivalo (isplatilo se pet mjeseci planiranja i brojne vjebe). Za mlade, ali iskusne neurokirurge nije bilo osobito teko pristupiti podruju kojim su blizanci bili spojeni. Me utim, zbog kardiovaskularnog premoivanja krv je izgubila sposobnost zgruavanja. Zbog toga je krvarilo svako mjesto na glavama djece koje je moglo krvariti. Na sreu, u vrlo kratkom vremenu gradska banka krvi uspjela je pronai upravo onoliki broj krvnih doza koliko je bilo potrebno za nastavak operacije. Sluei se svim vjetinama, trikovima i pomagalima znanim u njihovoj specijalnosti, kirurzi su nakon nekoliko sati uspjeli zaustaviti krvarenje. Operacija je nastavljena. Na kraju su kirurzi za obavljanje plastinih operacija saili posljednji koni reanj da zatvore ranu i tako su zavrila 22 sata kirurkih napora. Sijamski blizanci Patrick i Benjamin prvi put u ivotu bili su razdvojeni. Iscrpljeni glavni neurokirurg koji je osmislio plan ove operacije, bio je djeak iz geta s detroitskih ulica.

Candy Carson

1. Zbogom, tata!
Tvoj tata vie nee ivjeti s nama. Zato ne? upitao sam nastojei zadrati suze. Jednostavno nisam mogao prihvatiti udnu odlunost majinih rijei. Ja volim tatu! I on voli tebe, Bennie ali mora otii. Zauvijek. Ali zato? Ja neu da on ide. Hou da ostane s nama. Mora ii Jesam li ja uinio neto to ga je natjeralo da nas napusti? O, ne, Bennie. Nisi! Tata te voli. Briznuo sam u pla. Onda uini da se vrati. Ne mogu. Ne mogu. Zagrlila me svojim snanim rukama nastojei me utjeiti i pomoi mi da prestanem plakati. Postupno su se jecaji prorijedili i ja sam se smirio. Ali im me je pustila, ponovno sam poeo s pitanjima. Tvoj tata je majka je zastala i premda sam bio mlad, znao sam da pokuava nai prave rijei da mi objasni ono to nisam elio shvatiti. Bennie, tvoj tata je uinio neto runo. Preao sam rukom preko oiju. Onda mu moe oprostiti. Nemoj dopustiti da ode. Rije je o neemu to nije dovoljno samo oprostiti, Bennie Ali ja elim da ostane s Curtisom, sa mnom i s tobom. Jo jednom mi je majka pokuala objasniti zato tata odlazi, ali njezina objanjenja nisu bila razumljiva meni, osmogodinjem djeaku. Kad danas razmiljam, ne znam koliko sam razumio razloge zbog kojih nas otac naputa. I ono to sam razumio, elio sam odbaciti. Srce mi se kidalo jer je majka rekla da se otac nikad vie nee vratiti kui. A ja sam ga volio. 9

Tata je bio vrlo osjeajan. esto je izbivao, ali kad bi bio kod kue, uzeo bi me na koljena, sretan to se moe igrati sa mnom kad god sam to poelio. Bio je vrlo strpljiv sa mnom. Posebno sam se volio igrati sa ilama na njegovim vrstim rukama jer su bile tako velike. Pritisnuo bih ih i gledao kako ponovno iskau. Vidi! Evo ih opet! smijao bih se pokuavajui sve mogue da svojim malim rukama zadrim ile pritisnutima. Tata bi mirno sjedio putajui me da se igram koliko god sam htio. Katkad bi rekao: Moda nisi dovoljno jak, a ja bih onda jo jae pritiskao. Naravno, nisam uspijevao pa bih uskoro izgubio zanimanje i poeo igru s neim drugim. Premda je mama rekla da je tata uinio neto runo, nisam svog oca mogao zamisliti kao loeg jer je uvijek bio dobar prema mojem bratu Curtisu i meni. Kadto bi nam tata donio neki poklon bez posebnog razloga. Mislio sam da bi ti se ovo moglo svidjeti, rekao bi neusiljeno, s iskrom u tamnim oima. esto bih poslijepodne dosa ivao majci ili gledao na sat dok ne bi dolo vrijeme da se moj tata vrati s posla. Onda bih istrao da ga doekam. ekao bih dok ga ne bih ugledao kako ide naom ulicom. Tata! Tata! vikao bih i potrao mu u susret. On bi me podigao k sebi i ponio u kuu. Sve je to prestalo 1959. godine kad sam imao osam godina i kad je tata zauvijek otiao od kue. Mojem se mladom, ranjenom srcu budunost inila vjenou. Nisam mogao zamisliti ivot bez tate i nisam znao hoemo li ga Curtis, moj desetogodinji brat, i ja vie ikada vidjeti. * * * Ne znam koliko sam dugo plakao i postavljao pitanja onoga dana kad je tata otiao; samo znam da mi je to bio najtuniji dan u ivotu. A moja pitanja nisu prestala sa suzama. Tjednima sam iznosio majci svaki mogui dokaz koji je moj um mogao smisliti nastojei nai nain da pristane na njegov povratak. Kako emo sada bez tate? Zato ne eli da ostane s nama? On e biti dobar. Ja znam da hoe. Pitaj ga. Nee uiniti vie nita loe. 10

Moje molbe nisu vrijedile. Roditelji su sve dogovorili prije nego to su obavijestili Curtisa i mene. Mame i tate trebali bi ostati zajedno, bio sam uporan. Trebali bi biti uz svoju djecu. Da, Bennie, ali stvari katkad jednostavno ne idu kako treba. Ipak ne vidim razloga, rekao sam. Sjetio sam se svega to nam je tata uinio. Primjerice, nedjeljom bi uzeo Curtisa i mene da nas provoza automobilom. Obino smo odlazili u posjete, a esto bismo se zaustavili kod jedne obitelji. Tata bi razgovarao s odraslima, dok bismo se brat i ja igrali s djecom. Tek kasnije smo saznali istinu moj otac je imao drugu enu i drugu djecu o kojima mi nismo imali pojma. Ne znam kako je moja majka otkrila da otac vodi dvostruki ivot jer nikad nije Curtisa i mene optereivala ovim problemom. Zapravo, sada, kad sam odrastao ovjek, moja je jedina primjedba da se previe trudila da nas zatiti, da ne saznamo koliko je situacija loa. Nikad nam nije dopustila da s njom podijelimo bol. Ali na taj nas je nain majka htjela zatititi. Bila je uvjerena da radi dobro. Mnogo godina poslije konano sam shvatio o emu je govorila kad je spomenula izdaju sa enama i drogom. Puno prije nego to je majka saznala za onu drugu obitelj, osjeao sam da neto nije u redu izme u mojih roditelja. Oni se nisu sva ali; otac bi jednostavno iziao. Sve ee je odlazio od kue i sve due izbivao. Nikad nisam znao zato. Ali kad mi je majka rekla: Tvoj otac se nee vratiti, te su mi rijei slomile srce. Nisam rekao majci, ali svake veeri kad bih otiao u krevet, molio sam se: Dragi Boe, pomozi da mama i tata opet budu zajedno. Duboko u srcu znao sam da im Bog moe pomoi i da bismo opet mogli biti sretna obitelj. Nisam elio da budu rastavljeni i nisam mogao zamisliti budunost bez svojeg oca. Ali tata se nikad vie nije vratio kui. Kako su prolazili dani i tjedni, shvatio sam da moemo i bez njega. Sada smo bili siromaniji; vidio sam da je majka zabrinuta, premda Curtisu i meni nije puno govorila. Kako sam rastao, negdje oko jedanaeste godine, shvatio sam da smo nas troje zapravo sretniji nego u vrijeme dok je tata bio kod 11

kue. Imali smo mir. U kui nikad nije vladala smrtna tiina. Vie se ne bih smrznuo od straha ili sklupao u svojoj sobi pitajui se zbog ega mama i tata ne razgovaraju. U to sam se vrijeme prestao moliti da se ponovno sastanu. Bolje je za njih da ostanu tako odvojeni, rekao sam Curtisu. Nije li? Jest, i meni se ini, odgovorio je. Kao i majka, ni on nije mnogo govorio o svojim osjeajima. Ali ini mi se da je i on naposljetku shvatio da nam je bez oca bolje. Pokuavajui se sjetiti kako sam se osjeao u ono vrijeme kad nas je tata napustio, ne sjeam se da sam prolazio faze srdbe i odbojnosti. Moja majka kae da je taj doga aj Curtisu i meni donio mnogo boli. Ne sumnjam da je njegov odlazak znaio veliku promjenu za nas djeake. Ali ni sad se ne sjeam niega osim trenutka kad nas je napustio. Moda sam tako nauio izlaziti na kraj s dubokim ranama, da ih zaboravim. * * * Bennie, nemamo novca. U mjesecima nakon tatina odlaska Curtis i ja vjerojatno smo stotine puta uli ove rijei i, naravno, bile su istinite. Kad bismo poeljeli igraku ili slatki, kako smo to prije inili, ubrzo smo na majinom licu mogli proitati kako je duboko boli to ne moe udovoljiti naoj elji. Nakon nekog vremena prestao sam traiti ono to sam znao da ionako ne mogu dobiti. Katkad bi preko majina lica prela sjena ogorenosti. Onda bi postala jako mirna i nama djeacima objasnila da nas tata voli, ali joj ne daje novac za nae uzdravanje. Sjeam se kao kroz maglu da je majka nekoliko puta ila na sud nastojei izboriti da nas otac uzdrava. Nakon toga bi tata mjesec-dva slao novac nikad cijelu svotu i uvijek je imao opravdan izgovor. Ne mogu ti sve dati ovaj put, govorio bi, ali nadoknadit u. Obeavam. Nikad nije nadoknadio. Nakon nekog vremena majka je prestala s pokuajem da od njega dobije novanu pomo. Bio sam svjestan da joj ne eli dati novac, to nam je ivot inilo jo teim. U svojoj djetinjoj ljubavi prema tati koji je bio 12

dobar i suosjeajan, nisam osjeao ljutnju. Ali istodobno nisam mogao razumjeti kako nas moe voljeti, a ne eli nam dati novac za hranu. Jedan od razloga zbog kojeg nisam osjeao odbojnost prema tati bio je taj to ga je moja majka rijetko kad okrivljavala barem ne pred nama ili tako da bismo mi mogli uti. Teko da bih se mogao prisjetiti trenutka kad je neto rekla protiv njega. Ali vanija od toga bila je injenica da je majka uspjela unijeti osjeaj sigurnosti u nau trolanu obitelj. Premda mi je tata dugo nedostajao, bio sam zadovoljan s majkom i bratom jer smo zbilja bili sretna obitelj. Moja majka, mlada ena s gotovo nikakvom naobrazbom, potekla je iz mnogobrojne obitelji i puno toga je bilo protiv nje. Ali ona je uinila udo u svojem ivotu i pomogla nama. Jo uvijek ujem majin glas kako, bez obzira na to kako nam je loe bilo, govori: Sve e biti dobro, Bennie. Nisu to bile prazne rijei jer ona je u njih vjerovala. A budui da je ona vjerovala, vjerovali smo i Curtis i ja; one su za mene znaile utjenu sigurnost. Dio majine snage potjecao je iz duboko usa ene vjere u Boga, a moda jednako toliko i od njezine uro ene sposobnosti da Curtisa i mene uvjeri u ono to govori. Znali smo da nismo bogati, ali koliko god stvari bile loe, nismo se brinuli hoemo li imati to za jesti ili gdje emo ivjeti. Nae odrastanje bez oca bilo je vrlo teko breme za moju majku. Ona se nije alila barem ne nama niti je sebe saalijevala. Pokuala je nositi sav teret, i ja sam nekako razumio to ona ini. Bez obzira na to koliko je sati morala provesti radei, znao sam da ona to ini zbog nas. Njezina posveenost i portvovnost izvrili su dubok dojam na moj ivot. Abraham Lincoln jednom je rekao: Sve to jesam i to u ikada biti zahvaljujem svojoj majci. Ne znam bih li mogao ponoviti upravo te rijei, ali moja majka, Sonya Carson, bila je prva, najjaa i najdjelotvornija snaga u mojem ivotu. Bilo bi mi nemogue priati o svojim dostignuima a ne poeti s utjecajem moje majke. Zato svoj ivotopis otpoinjem s iznoenjem njezinoga.

13

2. Noenje tereta
Nee oni tako postupati s mojim sinom, rekla je majka zurei u papir koji joj je dao Curtis. Ne, nee to tako ii. Curtis joj je morao proitati neke rijei, ali je ona odlino razumjela to je uinio kolski savjetnik. to e uiniti, mama? pitao sam iznena en. Nikad mi nije palo na um da bi itko mogao promijeniti neto to odlue kolske vlasti. Idem odmah ujutro to raistiti, rekla je. Iz tona njezinog glasa znao sam da e to uiniti. Curtis, dvije godine stariji od mene, bio je u treem razredu srednje kole kad ga je kolska savjetnica odluila prebaciti u nii nastavni program. Prije loe, njegove ocjene su se ve vie od godinu dana popravljale. Iao je u kolu u kojoj su veina aka bili bijelci pa je majci bilo jasno da je savjetnica donijela odluku pod utjecajem uobiajenog naina razmiljanja prema kojem crnci nisu sposobni za kolovanje na koledu. Naravno, nisam prisustvovao njihovom sastanku, ali se jo uvijek ivo sjeam to nam je majka rekla te veeri. Rekla sam toj savjetnici: Moj sin Curtis ii e na koled. Ne elim da ide ni u koju drugu kolu. Onda je stavila ruku na glavu mog brata i rekla: Curtise, sad si u razredu koji se sprema za koled. Ovaj doga aj pokazuje karakter moje majke. Nije bila od onih koji bi dopustili da netko drugi upravlja njihovim ivotom. Majka je imala jasnu predodbu o tome to mogu postati njezini sinovi. Moja je majka privlana ena, visoka 160 cm i mrava, premda je, dok smo bili djeca, bila osrednje punana. Danas pati od artritisa i ima problema sa srcem, ali ini mi se da nije usporila sa svojim nainom ivota. 14

Kao osoba Sonya Carson je marljiva, uvijek ima pred sobom cilj, u svakoj situaciji nastoji dati najvie to moe i nikad se ne miri s osrednjim. Vrlo je inteligentna, brzo shvaa bit i ne bavi se nevanim. Ima prirodnu sposobnost da procijeni to treba uiniti. To je vjerojatno njezina najistaknutija osobina. Zahvaljujui toj odlunoj, moda i nametljivoj osobnosti koja toliko oekuje od sebe same, ona je dio tog duha prenijela i na me. Ne bih majku htio prikazati savrenom jer je i ona samo ovjek. Katkad mi se njezino odbijanje da se pomiri s neim osrednjim inilo zamornim, prezahtjevnim i ak okrutnim. Kad je u neto vjerovala, toga bi se drala i ne bi odustajala. Nisu mi uvijek bile drage njezine rijei: Bennie, nisi ro en za to da ne uspije. Ti to moe! Ili jedna od njezinih omiljenih reenica: Samo trai Gospodina i On e ti pomoi! Budui da smo bili djeca, nismo se uvijek radovali njezinim lekcijama i savjetima. Pojavila bi se ogorenost i tvrdoglavost, ali moja majka nije poputala. Kako su godine prolazile, uz majino stalno ohrabrivanje Curtis i ja poeli smo vjerovati da zbilja moemo uiniti sve to odluimo. vrsto nas je uvjerila da emo biti izuzetno dobri i uspjeni u svemu ega se primimo. Jo i danas jasno ujem njezin glas kako mi govori: Bennie, ti to moe. Nemoj ni sekundu prestati u to vjerovati. Kad se udala, majka je imala samo tri razreda osnovne kole, ali je bila pokretaka snaga u naoj obitelji. Ona je gurala mojeg oca da radi mnoge poslove. Zahvaljujui njezinom smislu za tednju, utedjeli su toliko novca da su mogli kupiti kuu. ini mi se da bi na kraju, da je bilo po majinom, financijski dobro stajali. Siguran sam da nije ni slutila s kakvim e se siromatvom i tekoama suoiti u budunosti. Nasuprot njoj, moj je otac bio visok preko 180 cm i vitak. esto bi mi govorio: Bennie, treba uvijek izgledati uredno. Odijevaj se onako kakav eli biti. Isticao je odjeu i vanjtinu; volio se kretati me u ljudima. Budi pristojan prema ljudima. Ljudi su vani i ako si prema njima pristojan, zavoljet e te. Prisjeajui se ovih rijei, uvjeren sam da mu je bilo jako stalo do toga da ga svi vole. Kad bi netko zatraio da opiem svojeg oca, morao bih rei: 15

On je zgodan ovjek! Unato svim problemima koji su se kasnije javili, i danas tako mislim. Moj je otac bio osoba koja je eljela da imamo lijepu odjeu i da se ponaamo kao zavodnici, da lovimo djevojke, primjerice da vodimo ivot koji bi bio suprotan stjecanju vie naobrazbe. Danas sam zbog mnogo razloga zahvalan majci to nas je izvukla iz te sredine. Tata nije intelektualno lako shvaao sloene probleme jer je bio sklon baviti se pojedinostima, pa nije mogao vidjeti cijelu sliku. To je vjerojatno bila najvea razlika me u mojim roditeljima. Oboje su potjecali iz mnogolanih obitelji; majka je imala dvadeset troje brae i sestara, a otac je odrastao s trinaestero brae i sestara. Vjenali su se kad je otac imao dvadeset osam, a majka trinaest godina. Mnogo godina kasnije povjerila mi je da se na taj nain htjela izvui iz teke situacije u domu. Ubrzo nakon vjenanja preselili su se iz Chattanooge u Tennesseeju u Detroit, kamo su se krajem 1940. i ranih 1950. doseljavali radnici. Ljudi iz seoskih sredina na Jugu selili su se u gradove na Sjeveru gdje ih, mislili su, ekaju dobro plaeni poslovi. Moj se otac zaposlio u tvornici Cadillac. Koliko znam, bilo je to njegovo prvo i posljednje zaposlenje. Radio je u toj tvornici do kraja sedamdesetih, kad je otiao u mirovinu. Moj je otac sluio i kao propovjednik u maloj baptistikoj crkvi. Nikad nisam doznao je li bio rukopoloen ili nije. Tata me samo jednom poveo da sluam njegovu propovijed ili se ja sjeam samo te jedne prigode. Nije bio od onih gorljivih govornika kao neki televizijski evan elisti. Govorio je mirno, nekoliko je puta podignuo glas, ali uglavnom je propovijedao smireno i sluatelji se nisu uzbudili. Govor mu nije bio tean, ali trudio se kako je najbolje mogao. Jo uvijek se sjeam kako je te nedjelje stajao pred nama, visok i zgodan, a suneve zrake odbijale su se od velikog metalnog kria koji se njihao na njegovim prsima. * * * Odlazim na nekoliko dana, rekla je majka nekoliko mjeseci nakon to nas je tata napustio. Idem u posjet nekim ro acima. 16

Idemo li i mi? upitali smo znatieljno. Ne, moram ii sama. Glas joj je bio neobino miran. Osim toga, vi ne moete izostati iz kole. Prije nego to sam stigao prigovoriti, rekla mi je da moemo ostati kod susjeda. Ve sam se dogovorila s njima. Moete kod njih spavati i jesti dok se ne vratim. Moda sam se trebao pitati zato je otila, ali nisam. Bio sam previe uzbu en injenicom da emo spavati u tu oj kui, a to je znailo da emo uivati posebne prednosti, jesti bolju hranu i igrati se sa susjedovom djecom. Tako se to dogodilo prvi put i nekoliko puta nakon toga. Majka bi nam objasnila da odlazi na nekoliko dana, a nai su se susjedi brinuli za nas. Budui da je paljivo dogovorila da ostanemo kod prijatelja, nama se to inilo vie uzbudljivim nego zabrinjavajuim. Uvjeren u njezinu ljubav, meni nikad nije palo na pamet da se moda nee vratiti. Izgleda udno, ali to je svjedoanstvo o sigurnosti koju smo osjeali u svojem domu. Tek sam kao odrastao ovjek otkrio kamo je majka odlazila kad je posjeivala ro ake. Kad bi teret postao preteak, ona bi se sama prijavila u psihijatrijsku ustanovu. Zbog odlaska mua i rastave braka upala je u strano razdoblje zbunjenosti i depresije i mislim da se samo zahvaljujui unutarnjoj snazi volje odvaila potraiti strunu pomo. Obino bi tada izbivala po nekoliko tjedana. Mi djeaci nismo imali pojma o tome da se ona lijei. Ona je to tako eljela. S vremenom se majka oporavila od psihikih pritisaka, ali je prijatelji i susjedi nikako nisu mogli prihvatiti kao zdravu osobu. Mi djeca to nismo znali jer majka nije nikad davala do znanja koliko je to boli, ali njezino lijeenje u psihijatrijskoj ustanovi dalo je susjedima gradiva za tra, a vjerojatno i to to je bila rastavljena. Oba problema u ono su vrijeme znaila ozbiljnu ljagu. Ne samo to se morala boriti da nam osigura dom i sredstva za ivot, ve se veina njezinih prijatelja povukla kad su joj bili najpotrebniji. Budui da majka nikad nikome nije govorila pojedinosti o rastavi, ljudi su pomiljali na najgore i o njoj irili najlu e prie. Upravo sam odluila raditi svoj posao, jednom mi je rekla, i ne obazirati se na ono to ljudi govore. Tako je i 17

postupila, ali joj nije bilo lako. Boli me kad pomislim koliko je usamljenih, suzama ispunjenih sati sama patila. Napokon, majka je znala da bez novanih sredstava ne moe pokriti ivotne trokove u naoj kui, koliko god skromna bila. Kua je bila njezina prema nagodbi razvodne parnice. Nakon to je nekoliko mjeseci neuspjeno pokuavala spojiti kraj s krajem, iznajmili smo kuu, spakirali stvari i preselili se. To je bila jedna od rijetkih prilika kad smo ponovno vidjeli tatu jer nas je doao prevesti u Boston. Majina starija sestra Jean Avery i njezin suprug William pristali su da nas uzmu k sebi. Preselili smo se u stan kod Averyjevih. Njihova su djeca ve odrasla, pa su pokazali mnogo ljubavi prema dvojici malih djeaka. S vremenom su Curtisu i meni postali drugi roditelji, i to je bilo predivno jer smo u to vrijeme trebali puno ljubavi i razumijevanja. Godinu dana nakon preseljenja u Boston ili neto kasnije, majka je jo uvijek odlazila na lijeenje. Svaki put bi izbivala tri do etiri tjedna. Iako nam je nedostajala, tetak William i tetka Jean posveivali su nam toliko panje da smo se njezinim povremenim odlascima ak i radovali. Averyjevi su Curtisu i meni govorili: Vaoj je mami dobro. Kad bi stiglo pismo ili telefonski poziv, rekli bi nam: Vratit e se za nekoliko dana. Ponaali su se tako uvjerljivo da nikad nismo pomislili kako je teko naoj majci. A to je bilo upravo ono to je eljela Sonya Carson svojom snanom voljom.

18

3. Osmogodinjak
takori! viknuo sam. Curt, pogledaj onamo! Vidio sam takore. Rukom sam pokazivao na veliko podruje obraslo korovom iza nae stambene zgrade. Vei su od make. Ma nisu ba tako veliki, uzvratio je Curtis nastojei se prikazati zrelijim. Ali svakako runo izgledaju. Nita nas u Detroitu nije pripremilo za ivot u stambenoj zgradi u Bostonu. Vojske ohara prelazile su u povorkama preko sobe; to god pokuavala, majka ih se nije mogla rijeiti. Mene su vie plaile horde takora, premda mi se nikad nisu pribliili. Veinom su ivjeli vani u korovu ili gomilama smea. Ali povremeno bi jurnuli u podrum nae zgrade, posebice za hladna vremena. Ne idem sam dolje, rekao sam odluno ne jednom. Bojao sam se ii u podrum. I nisam se dao nagovoriti dok Curtis ili tatak William ne bi poli sa mnom. Katkad bi se iz korova pojavile zmije i klizile plonikom. Jednom je zgodom velika zmija ula u na podrum i netko ju je ubio. Danima su iza toga sva djeca priala o zmijama. Prole godine jedna je ula u zgradu do nae i ubila etvero djece dok su spavala, rekao je jedan od mojih kolskih prijatelja. Jednostavno te proguta, tvrdio je drugi. Ne, odvratio je prvi smijui se. Ona te ujede i onda umre. Zatim je ispriao drugu priu o tome kako je zmija nekog ubila. Naravno, te prie nisu bile istinite, ali budui da sam ih esto sluao, ostale su mi u mislima pa sam bio oprezan i straljiv, stalno gledajui nee li se odnekud pojaviti zmija. U naem kraju motalo se mnotvo pijanaca, pa smo se toliko navikli na razbijeno staklo, gra evinske parcele pune 19

smea, oronule zgrade i policijske aute kako jure ulicom da smo se ubrzo prilagodili promjeni i novom nainu ivota. Nakon nekoliko tjedana ovo okruenje inilo nam se posve normalnim i loginim. Nitko nikad nije rekao: Ovako ne ive normalni ljudi. Ponavljam, mislim da su me osjeaj obiteljskog zajednitva i potpora Averyjevih sauvali od prevelike brige o kakvoi naeg ivota u Bostonu. Majka je, naravno, radila. Stalno. Rijetko je kad imala slobodnog vremena, ali kad bi ga imala, sasvim bi ga posvetila Curtisu i meni, to je bila nadoknada za sate njezinog izbivanja. Radila je u domovima bogataa uvajui njihovu djecu ili obavljajui kuanske poslove. Izgleda umorno, rekao sam jedne veeri kad je ula u na mali stan. Ve je pao mrak i iza nje je bio dug dan koji je provela na dva posla, a nijedan nije bio dobro plaen. Naslonila se na pretrpanu stolicu. I jesam, rekla je odbacujui cipele. Njezin me osmijeh milovao. to si danas uio u koli? upitala me. Koliko god bila umorna, ako smo bili budni kad bi dola kui, nije nas propustila pitati kako je bilo u koli. Vie od svega drugog dojmila me njezina briga za nae obrazovanje jer sam shvatio da kolu smatra vanom. Premda mi je bilo osam godina kad smo se preselili u Boston, katkad sam vrlo ozbiljno razmiljao o svim promjenama do kojih je dolo u mojem ivotu. Jednog sam dana rekao sm sebi: Divno je imati osam godina jer nema nikakve odgovornosti. Svi vode brigu o tebi, a ti se samo igra i zabavlja! Ali ovome sam dodao: Svakako nee biti uvijek tako. Zato u sad uivati u ivotu. Osim rastave roditelja, najljepe to mi se u djetinjstvu dogodilo bilo je kad sam imao osam godina. Prvo, doivio sam najljepi Boi u ivotu. Curtis i ja predivno smo se zabavljali kupujui poklone, a tetak i tetka su nas zatrpali igrakama. I majka nam je, nastojei nadomjestiti gubitak oca, kupila vie nego ikad ranije. Jedan od mojih omiljenih poklona bio je model buicka, auti na navijanje. Ali komplet za kemijske pokuse nadmaio je i samog buicka. Nikad, ni ranije ni kasnije, nisam imao igraku koja bi me toliko zanimala kao ovaj komplet. Proveo 20

sam sate u spavaoj sobi igrajui se, prouavajui upute i vrei pokus za pokusom. Pretvarao bih boju lakmusovog papira u plavu i crvenu. Mijeao bih kemikalije u neobine smjese i zadivljen promatrao kad bi se pjenile ili mijenjale boju. Kad bi neto to sam stvorio cijeli stan ispunilo smradom trulih jaja ili neim gorim, smijao bih se dok mi se eljust ne bi ukoila. Drugo, kad sam imao osam godina, stekao sam svoje prvo vjersko iskustvo. Mi smo bili adventisti sedmoga dana i jedne subote prije podne pastor Ford, iz detroitske crkve u Aveniji Burns, svoju je propovijed ilustrirao priom. Prirodno nadaren pripovjeda, pastor Ford je priao o misionaru lijeniku i njegovoj supruzi koje su u nekoj dalekoj zemlji progonili razbojnici. Oni su se sklanjali iza stabala i stijena stalno izmiui razbojnicima. Na kraju, jedva hvatajui dah od iscrpljenosti, brani par se naao pred provalijom. Bili su u klopci. Odjednom su na samom rubu litice ugledali uski procjep u stijeni dovoljno velik da se uvuku i skriju. Nekoliko sekundi kasnije, kad su razbojnici doli do ruba provalije, lijenika i njegove supruge nije bilo. Kao da su u zemlju propali. Uz psovke i viku banditi su otili. Dok sam sluao, pred mojim se oima odvijala tako iva slika kao da progone mene. Pastor nije pretjerano dramatizirao, ali ja sam doga aj tako proivljavao kao da su ti ljudi htjeli mene uhvatiti. Zamiljao sam kako me progone. Poeo sam ubrzano disati osjeajui paniku, strah i bezizlaznost situacije u kojoj se naao brani par. Kad su se razbojnici konano udaljili, udahnuo sam s olakanjem to sam siguran. Pastor Ford je pogledom obuhvatio vjernitvo. Ovi su ljudi bili sklonjeni i zatieni, rekao je. Skrili su se u procjep stijene i Bog ih je sauvao od zla. Kad je propovijed zavrila, poeli smo pjevati pjesmu poziva. Tog jutra pastor je izabrao pjesmu Stijeno spasa, Boe moj. Svoj poziv ilustrirao je ovom misionarskom priom i objasnio potrebu da se sklonimo u procjep stijene, u sigurnost koju moemo nai jedino u Isusu Kristu. Ako se pouzdamo u Gospodina, rekao je prelazei pogledom preko lica vjernika, uvijek emo biti sigurni. Sigurni u Isusu Kristu. Dok sam ga sluao, u mati sam vidio kako se Bog udesno postarao za ove ljude koji su Mu htjeli sluiti. Zahvaljujui 21

svojoj mati i osjeajima, taj sam doga aj proivio zajedno s onim branim parom i pomislio: To je upravo ono to i ja trebam uiniti skloniti se u procjep stijene. Premda sam u to vrijeme imao samo osam godina, moja se odluka inila sasvim prirodnom. Druga djeca mojih godina krtavala su se i pridruivala Crkvi, pa kad su mene poruka i glazba ganuli, i ja sam se odazvao. Slijedei obiaj nae vjerske zajednice, kad je pastor Ford upitao eli li se tko obratiti Isusu Kristu, Curtis i ja izili smo pred propovjedaonicu. Nekoliko tjedana kasnije obojica smo bili krteni. Ja sam u osnovi bio dobar djeak i nisam uinio nikakvo posebno zlo, pa ipak sam prvi put u ivotu spoznao da mi je potrebna Boja pomo. Tijekom sljedee etiri godine nastojao sam slijediti nauk koji sam primio u crkvi. Tog jutra donio sam jo jednu vanu ivotnu odluku. Odluio sam postati lijenik, lijenik misionar. Na bogoslujima i u poukama iz Biblije esto se govorilo o doga ajima iz ivota lijenika misionara. Svaka pria o misionarima koji kao zdravstveni djelatnici putuju kroz primitivna afrika ili indijska sela, zaokupljala bi moju pozornost. Sluali smo izvjetaje o tome kako lijenici ublaavaju fizike patnje i kako pomau ljudima da ive sretnije i zdravije. To elim biti, rekao sam majci dok smo se vraali kui. elim biti lijenik. Mama, smijem li biti lijenik? Bennie, rekla je, sluaj me. Zastali smo i majka me pogledala u oi. Onda mi je poloila ruke na mrava ramena i rekla: Ako neto moli Gospodina i vjeruje da to On moe uiniti, uinit e ti. Vjerujem da mogu biti lijenik. Onda e, Bennie, biti lijenik, rekla je vrstim glasom i tada smo nastavili hodati. Nakon majinih ohrabrujuih rijei nikad nisam posumnjao u to to u postati u ivotu. Kao veina djece, nisam imao pojma to netko treba uiniti da bi postao lijenik, ali sam pretpostavljao da moram biti dobar u koli ako to elim postati. Kad sam uao u trinaestu godinu, vie nisam bio tako siguran da elim postati misionar, ali nikad nisam dvojio u vezi sa eljom da postanem lijenik. U Boston smo se preselili 1959. i tu smo ostali dvije godine. Zatim smo se ponovno vratili natrag u Detroit jer je majka 22

novano ponovno stala na noge. Detroit je bio na dom, a osim toga, majka je na umu imala odre eni cilj. Premda to na poetku nije bilo mogue, ona je planirala da se vratimo u kuu u kojoj smo nekad ivjeli. Kua koja nije bila vea od mnogih dananjih garaa, bila je jedna od prvih montanih kua izgra enih nakon Drugog svjetskog rata. Cijela gra evina vjerojatno nije imala vie od devedesetak kvadratnih metara, ali se nalazila u podruju u kojem su stanari imali svoje travnjake i ponosili se mjestom na kojemu ive. Deki, rekla nam je kako su prolazili tjedni i mjeseci, budite strpljivi. Vratit emo se u svoju kuu u Ulici Deacon. Moda si sad ne moemo priutiti da u njoj ivimo, ali doi e i to vrijeme. U me uvremenu dobro e nam doi stanarina koju za nju dobivamo. Nije proao dan a da majka nije govorila o tome kako emo se vratiti u kuu. U njezinim je oima gorjela odlunost i ja nisam nikad posumnjao da emo to ostvariti. Nastanili smo se u kui u kojoj je ivjelo vie obitelji, odmah preko puta pruge u etvrti Delray. Bilo je to industrijsko podruje puno smoga, ispresijecano eljeznikim prugama, u kojem se nalazilo vie neuglednih malih tvornica koje su proizvodile autodijelove. To je bila etvrt u kojoj je ivio gornji dio niih drutvenih slojeva. Nas troje stanovalo je na najgornjem katu. Moja je majka u to vrijeme radila na dva-tri mjesta. Na jednom poslu uvala je djecu, a na drugom je istila kuu. Kakav god kuanski posao netko trebao, majka bi rekla: Ja to mogu. Ako ne znam odmah, nauit u. Zapravo, da bi zaradila za ivot, i nije mogla raditi nita drugo jer nije imala nikakve naobrazbe. Na tim je poslovima mnogo nauila jer je bila bistra i paljiva. Dok je radila, promatrala je sve to se oko nje doga a. Posebno su je zanimali ljudi jer je vei dio vremena radila za bogatae. Vratila bi se kui i govorila nam: Evo to rade bogati. Tako se ponaaju uspjeni ljudi. Evo kako razmiljaju. Neumorno je unosila u mojeg brata i mene ovu vrstu informacija. I vi, deki, moete postii isto, rekla bi uz osmijeh, dodajui: A mogli biste i vie! udno je to je majka stavljala pred mene ove ciljeve u vrijeme kad nisam bio dobar uenik. U osnovnoj koli bio sam najloiji uenik u cijelom petom razredu. 23

U prve tri godine kolovanja u dravnoj koli u Detroitu dobio sam dobar temelj. Kad smo se preselili u Boston, krenuo sam u etvrti razred. Curtis je bio dva razreda ispred mene. Tada smo se upisali u malu privatnu crkvenu kolu jer je majka smatrala da emo dobiti bolju naobrazbu nego u dravnim kolama. Na nesreu, to se nije ostvarilo. Premda smo Curtis i ja imali dobre ocjene, rad nije bio tako zahtjevan kao to smo oekivali pa kad smo ponovno preli u dravnu kolu u Detroitu, doivio sam pravi ok. Osnovnu kolu Higgins polazili su uglavnom bijelci. Predmeti su bili teki, a uenici petog razreda u koji sam iao nadmaivali su me u svakom pogledu. Na moje iznena enje, uope nisam mogao pratiti nastavu. Nije bilo loijeg uenika od mene. Da stvar bude gora, bio sam vrsto uvjeren da sam u Bostonu bio dobar uenik. Biti na dnu razreda bilo je dovoljno bolno, a ruganje i izazivanje druge djece inilo je da sam se osjeao jo gore. Kako to ve djeca rade, nakon to bismo napisali neki test, neizbjeno smo naga ali kakve e biti ocjene. Netko bi uvijek rekao: Znam to e Carson dobiti! Da! Veliku nulu! uzvratio bi drugi. Hej, glupane, misli li da e ovaj put dobiti neto bolje? Carson je proli put odgovorio na jedno pitanje. Znate li zato? Pokuavao je napisati pogrean odgovor. Sjedei ukoeno na svojem mjestu, pravio sam se da ih ne ujem. Ali nije mi bilo svejedno. Njihove su me rijei boljele; no ne bih sebi dopustio da plaem ili pobjegnem. Katkad bi mi, kad bi zadirkivanje poelo, preko lica preao osmijeh. Kako su prolazili tjedni, prihvatio sam injenicu da sam na posljednjem mjestu u razredu jer sam to i zasluio. Glup sam. Uope u to nisam sumnjao, a to su znali i ostali. Premda mi nitko nije spomenuo da sam crnac, mislim da su loe ocjene utvrdile moj opi dojam da crna djeca jednostavno nisu tako bistra kao bijela. Slegnuo bih ramenima prihvaajui stvarnost. Valjda tako treba biti. Kad se nakon svih ovih godina vratim u prolost, jo uvijek osjetim bol. Najgore to sam doivio u svojoj koli dogodilo se u petom razredu nakon testa iz matematike. Kao i obino, naa uiteljica gospo a Williamson podijelila bi svaiji 24

test susjednom ueniku koji ga je ocjenjivao dok bi ona glasno itala odgovore. Nakon ocjenjivanja test bi se vratio vlasniku. Onda bi nas uiteljica prozivala, a mi bismo glasno proitali svoju ocjenu. U testu je bilo trideset zadataka. Djevojica koja je ocjenjivala moj test bila je kolovo a djece koja su me zadirkivala da sam glup. Gospo a Williamson poela je prozivati imena. Sjedio sam u pretrpanoj uionici dok mi je pogled lutao od arene oglasne ploe do prozora prekrivenih izrescima od papira. Uionica je mirisala na kredu i djecu, a ja sam pognuo glavu bojei se uti svoje ime. Doao je trenutak koji je bio neizbjean. Benjamin? Uiteljica je ekala da kaem svoju ocjenu. Promrmljao sam odgovor. Devet! Gospo a Williamson je spustila olovku, nasmijeila mi se i s iskrenim oduevljenjem rekla: Pa to je divno, Benjamine! (Za mene je devet od trideset moguih tonih rjeenja bio nevjerojatan uspjeh.) Prije nego to sam shvatio to se doga a, djevojica iza mene viknula je: Ne devet! Prigueno se smijala. Dobio je niticu.2 Nije rijeio nijedan zadatak. Njezino smijuljenje popratio je smijeh i cerekanje cijele uionice. Dosta! otro je rekla uiteljica, ali bilo je prekasno. Djevojicina grubost pogodila me u srce. Mislim da se nikad u cijelom ivotu nisam osjeao tako usamljen i glup. Ve je dovoljno loe bilo to to sam pogreno rijeio gotovo sve zadatke u svim testovima, ali kad se cijeli razred meni se bar tako inilo smijao mojoj gluposti, htio sam propasti u zemlju. U oima su me pekle suze, ali nisam htio zaplakati. Prije bih umro nego da vide koliko sam povrije en. Umjesto toga, navukao sam osmijeh koji kao da znai ba me briga i dalje nastavio gledati na klupu pred sobom i veliku niticu na vrhu testa. Mogao sam lako zakljuiti da je ivot okrutan i da biti crn znai da je sve protiv tebe. Bila bi to moja propast da se tijekom te kolske godine nisu dogodile dvije stvari koje su promijenile moje razumijevanje cijeloga svijeta.

Nula i devet na engleskom jeziku slino zvue (none i nine).

25

4. Dvije pozitivne stvari

Ne znam, rekao sam odmahujui glavom. Mislim, nisam siguran. Opet sam se osjeao glupim od glave do pete. Djeak ispred mene proitao je bez tekoe svako slovo na tablici sve do posljednjeg reda. Ja nisam mogao proitati nita ispod prvog reda. U redu, rekla je medicinska sestra i sljedee dijete u redu pristupilo je tablici za ispitivanje oiju. Njezin je glas bio odrjeit i djelotvoran. Pazi, pokuaj itati bez mirkanja. Negdje oko polugodita kola je izvrila obvezatno ispitivanje vida. mirkao sam, pokuavao i jedva proitao prvi red. kola mi je besplatno nabavila naoale. Kad sam bio na pregledu, lijenik mi je rekao: Sine, tvoj vid je tako slab da bih te gotovo mogao proglasiti hendikepiranim. Oito mi je vid postupno slabio, a ja nisam imao pojma da je u tako loem stanju. Sljedeeg sam dana doao u kolu s novim naoalama. Bio sam iznena en. Prvi put sam iz zadnjih redova uionice dobro vidio to je napisano na ploi. Naoale su bile prva pozitivna stvar koja mi je pomogla da se ponem penjati s dna razreda. im mi je vid bio sre en, poeo sam dobivati bolje ocjene nisu bile ne znam kakve, ali bar sam se kretao u dobrom smjeru. Kad sam dobio polugodinju informaciju o ocjenama, gospo a Williamson me je pozvala u stranu. Benjamine, rekla je, u cijelosti ti ide mnogo bolje. Njezin osmijeh odobravanja uinio je da sam osjeao kako sad mogu i bolje. Znao sam da me eli ohrabriti da budem bolji. U matematici sam imao ocjenu D ali i to je bilo poboljanje. Barem nisam pao. Kad sam vidio ovu prolaznu ocjenu, osjeao sam se bolje. Pomislio sam: Ako sam iz matematike dobio D, onda ide na 26

bolje. Ima nade za mene. Nisam najgluplje dijete u koli. Kad djeak kao ja, koji je prvo polugodite bio najloiji uenik u razredu, iznenada dobije bolju ocjenu, pa bilo to samo sa F na D, to ulijeva nadu. Prvi put otkako sam doao u ovu kolu, znao sam da mogu bolje od nekih uenika u svojem razredu. Majka mi nije dopustila da se zadovoljim tako niskim ciljem. Da, to je svakako poboljanje, rekla je. I ponosim se to si dobio bolju ocjenu. A zato i ne bi? Ti si bistar djeak, Bennie. Unato mojem oduevljenju i osjeaju nade, majka nije bila sretna. Kad je ula za bolju ocjenu iz matematike i ono to mi je gospo a Williamson rekla, poela je naglaavati: Ne moe se pomiriti s time da e se jedva provui. Prepametan si za to. Moe ti dobiti najbolje ocjene u razredu. Ali, mama, ja nisam pao, jadikovao sam, uvjeren da ne cijeni to to sam se popravio. U redu, Bennie, krenulo je nabolje, rekla je, i tako samo nastavi. Trudim se, rekao sam. Dajem sve od sebe. Ali ti moe jo bolje, i ja u ti pomoi. Oi su joj svjetlucale. Trebao sam znati da je ve poela stvarati plan. Ona se nije zadovoljavala samo rijeima: Budi bolji. Ona e nai naina da mi pokae kako da to uinim. Njezin plan, koji se ostvario tijekom vremena, pokazao se drugim pozitivnim imbenikom. Moja majka nije mnogo govorila o ocjenama dok se nije pojavio polugodinji izvjetaj. Ona je vjerovala da ocjene iz bostonske kole ukazuju na napredak. Ali kad je shvatila kako mi ovdje ide loe, poela je o meni voditi rauna svakog dana. Ali nikad mi nije prigovorila: Zato se ne ugleda na one pametne djeake? Bila je previe mudra da bi tako postupila. Osim toga, nikad nisam imao osjeaj da oekuje da se natjeem sa svojim prijateljima iz kole, ve da eli da dam sve od sebe. Imam dva bistra sina, govorila bi. Dva jako pametna deka. Uim koliko mogu, branio sam se. Dobio sam bolju ocjenu iz matematike. Ali mora biti bolji, Bennie, rekla mi je jedne veeri. Sad kad si poeo dobivati bolje ocjene iz matematike, mora 27

nastaviti i evo kako e u tome uspjeti. Prvo to treba uiniti jest da napamet naui tablicu mnoenja. Tablicu mnoenja? povikao sam. Nisam mogao zamisliti da toliko uim. Zna li koliko je toga? Pa to bi moglo potrajati godinu dana! Ona se malo uspravila. Ja sam zavrila samo tri razreda, a znam tablicu mnoenja. Ali, mama, ne mogu Moe, Bennie. Mora se samo koncentrirati. Potrudi se da je naui, i sutra kad se vratim s posla ispitat u te. Ponavljat emo je tako dugo dok je ne bude znao bolje od svih u razredu. Malo sam se bunio, ali poznavajui majku, trebao sam odmah prestati. Osim toga ovo je bila njezina posljednja nee izai van i igrati se sutra poslije kole dok tu tablicu ne naui napamet. Skoro sam zaplakao. Pogledaj sve ovo! uskliknuo sam pokazujui stupce na pole ini svojeg udbenika iz matematike. Govoriti majci katkad je bilo kao da govori zidu. Vilice su joj bile vrsto stisnute i govorila je strogim glasom. Ne moe izai igrati se dok ne naui tablicu mnoenja. Majka, naravno, nije bila kod kue kad sam se vratio iz kole, ali nije mi palo na pamet da budem neposluan. Ona je Curtisa i mene dobro odgojila i mi smo je sluali kad bi nam neto rekla. Nauio sam tablicu mnoenja. Jednostavno sam ponavljao dok mi se nije utisnula u mozak. Kao to je i obeala, majka me ispitala. Njezino neumorno zanimanje i nepokolebljivo ohrabrivanje bili su mi stalni poticaj. Nakon to sam nauio tablicu mnoenja, matematika mi je postala toliko laka da sam poeo dobivati bolje ocjene. U veini sluajeva moje su ocjene dostigle ocjene ostale djece u razredu. Nikad neu zaboraviti kako sam se osjeao nakon jednog drugog testa iz matematike, kad sam gospo i Williamson odgovorio: Dvadeset etiri! Praktino sam povikao ponavljajui: Imam dvadeset etiri tona odgovora. Ona mi se osmjehnula dajui mi do znanja koliko je zadovoljna to vidi moj napredak. Nisam priao drugoj djeci o 28

tome to se doga alo kod kue i kako su mi naoale mnogo pomogle. Smatrao sam da veinu njih to ni ne zanima. Stvari su se odmah promijenile nabolje i odlazak u kolu inio mi je sve vee zadovoljstvo. Nitko mi se vie nije smijao niti me nazivao glupanom. Ali majka mi nije dopustila da stanem nakon to sam nauio tablicu mnoenja napamet. Ona mi je dokazala da mogu uspjeti ako elim. Tada je poela sa sljedeom fazom radi dobivanja najboljih ocjena iz svih predmeta. Cilj je bio dobar, ali mi se nije svi ala njezina metoda. Zakljuila sam da vi, deki, previe gledate televiziju, rekla je jedne veeri gasei televizor usred programa. Pa ne gledamo dugo, rekao sam. Pokuao sam objasniti kako su neke emisije obrazovne i da sva djeca u mojem razredu gledaju televiziju, ak i ona najbolja. Kao da nije ula ni rije od onoga to sam rekao, ona je jednostavno postavila zakon. Pravilo mi se nije svi alo, ali njezina odlunost da kod nas vidi napredak promijenila je smjer mojeg ivota. Odsad ne moete gledati vie od tri emisije tjedno. Tjedno? Odmah sam pomislio na sve divne emisije koje u propustiti. Unato naem prosvjedu, znali smo da vie neemo troiti neogranieno vrijeme na gledanje televizije ako je majka tako odluila. Osim toga, pokazalo se da s pravom ima povjerenje u nas; obojica smo potovali kuna pravila jer smo u biti bili dobra djeca. Premda neto buntovniji od mene, Curtis je bolje prolazio u koli. Ali ni njegove ocjene nisu bile tako dobre da bi zadovoljile majina mjerila. Iz veeri u veer ona bi razgovarala s Curtisom izgra ujui njegove stavove i poticala ga da tei postizanju uspjeha, molei ga da ne posustane. Nijedan od nas dvojice nije pred oima imao uzor ni muku osobu u koju bismo se ugledali. Mislim da je Curtis, budui stariji, bio na to osjetljiviji od mene. Ali bez obzira na to koliko se morala truditi oko njega, majka nije odustajala. Nekako je, zahvaljujui njezinoj ljubavi, odlunosti i pravilima, Curtis postao zreliji pa je poeo razvijati samopouzdanje. Majka je ve odluila kako emo provoditi slobodno vrijeme kad ne budemo gledali televiziju. Vi ete, deki, odlaziti u knjinicu i posu ivati knjige. Zadaa vam je da svakog tjed29

na proitate barem dvije knjige. Na kraju tjedna izvijestit ete me o onome to ste proitali. To se pravilo inilo nemoguim. Dvije knjige? Cijelog ivota nisam proitao ni jednu jedinu knjigu, osim onih koje smo morali itati u koli. Nisam mogao vjerovati da bih itavu jednu knjigu proitao za tjedan dana. Ali dan ili dva poslije Curtis i ja vukli smo noge sedam blokova od nae kue do knjinice. Gun ali smo i prigovarali pa nam se put inio beskrajnim. No majka je rekla svoje i nijednome od nas nije palo na pamet da budemo neposluni. Razlog? Potovali smo je. Znali smo da se ne ali i da je bolje posluati. A to je bilo najvanije, voljeli smo je. Bennie, srce, stalno bi ponavljala, ako zna itati, moe nauiti sve to eli. Vrata svijeta otvorena su onima koji znaju itati. A moji e sinovi uspjeti u ivotu jer e itati vie od svih drugih u koli. Kad razmiljam o tome, i danas sam jednako uvjeren kao i u vrijeme kad sam iao u peti razred da je majka tako i mislila. Vjerovala je u Curtisa i mene. Toliko nam je vjerovala da se nismo usudili razoarati je. Njezino neogranieno povjerenje u meni je izazivalo samopouzdanje. Neke majine prijateljice kritizirale su njezinu strogost. uo sam kako je jedna od njih pita: to radi s tom djecom, cijelo vrijeme ih tjera da ue? Zamrzit e te. Mogu me mrziti, odgovorila je odbijajui kritiku, ali unato tome stei e dobru naobrazbu. Naravno, nikad je nisam mrzio. Nije mi bio drag njezin pritisak, ali ona mi je uvijek uspjela dokazati da je sav trud za moje dobro. Gotovo svakodnevno bi govorila: Bennie, moe postii sve to si postavi za cilj. Budui da sam uvijek volio ivotinje, prirodu i prirodne znanosti, birao sam knjige takvoga sadraja. I premda sam u petom razredu bio jako lo uenik u klasinim predmetima, bio sam izvanredno dobar u prirodoslovlju. Uitelj biologije, gospodin Jaeck, uoio je moje zanimanje pa me je poticao posebnim zadacima kao to su pomaganje drugim uenicima da prepoznaju kamenje, ivotinje ili ribe. Imao sam dar uoavanja oznaka na ribi i mogao sam prepoznati odre enu vrstu. Nitko u razredu nije imao tu sposobnost, pa sam imao priliku zablistati. 30

Isprva sam dolazio u knjinicu i posu ivao knjige o ivotinjama i drugim pojavama vezanim uz prirodu. Postao sam strunjak petog razreda za sve to je bilo povezano s prirodom. Na kraju godine mogao sam dohvatiti bilo koji kamen uz eljezniku prugu i rei kojoj vrsti pripada. Proitao sam toliko knjiga o ribama i vodozemcima da sam poeo obilaziti potoke i traiti kukce. Gospodin Jaeck je imao mikroskop i ja sam uivao promatrati pod poveanjem razliite protozoe. Polako sam shvaao da postajem bolji u svim kolskim predmetima. Poeo sam se radovati odlascima u knjinicu. Osoblje je upoznalo Curtisa i mene pa su nam predlagali to da itamo. Uivao sam u ovom novom nainu ivota i ubrzo se moje zanimanje proirilo na knjige o putovanjima i znanstvenim otkriima. Zahvaljujui tolikom itanju, i moj se rjenik automatski poveavao zajedno sa znanjem. Ubrzo sam postao najbolji uenik iz matematike kad se radilo o zadacima s rijeima. Sve do nekoliko posljednjih tjedana pri kraju petog razreda, osim testova iz matematike, tjedna natjecanja u pravilnom sricanju rijei bila su za mene najgori dio nastave. Obino bih ispao nakon prve rijei. Ali danas, tridesetak godina kasnije, jo se uvijek sjeam rijei koja me stvarno potaknula da nauim pravilno sricati. Posljednjeg tjedna u petom razredu imali smo dugu vjebu u kojoj je gospo a Williamson s nama prola gotovo sve rijei koje smo trebali nauiti sricati tijekom godine. Kako su svi oekivali, na natjecanju je pobijedio Bobby Farmer. Ali na moje iznena enje, posljednja rije u kojoj je ispravno izgovorio ime svakog slova bila je agrikultura. I ja znam ispravno sricati ovu rije, pomislio sam iznena eno. Nauio sam je upravo dan ranije iz knjige koju sam posudio u knjinici. Kad je pobjednik sjeo, preplavilo me uzbu enje elja da uspijem snanije nego ikad ranije. Znam sricati rije agrikultura, rekao sam u sebi, i kladim se da mogu nauiti bolje sricati od Bobbyja. Sricati bolje od Bobbyja Farmera stvarno je bio izazov. Bobby je bez sumnje bio najbolji uenik u petom razredu. Jedan drugi djeak, Steve Kormos, uivao je glas najboljeg uenika prije nego to je doao Bobby Farmer. Bobby Farmer me je posebno zadivio na satu povijesti kad je uiteljica 31

spomenula rije lan, a nitko od nas nije znao o emu ona govori. Bobby, koji je tek doao u nau kolu, podignuo je ruku i objasnio nama ostalima to je lan, gdje se uzgaja i kako su ene iz njegovih niti tkale platno. Dok sam ga sluao, pomislio sam: Bobby zna mnogo o lanu. Stvarno je pametan. Odjednom mi je tu u uionici, dok su zrake proljetnog sunca koso padale kroz prozore, nova misao zaokupila um. itanjem mogu nauiti sve o lanu i svemu drugom. Tako je kako kae majka ako zna itati, moe nauiti to god eli. Nastavio sam itati cijelo ljeto i, kad sam krenuo u esti razred, nauio sam sricati mnoge rijei. Bobby je i u estom razredu bio najbolji uenik u razredu, ali ja sam ga poeo sustizati. Kad sam poeo napredovati u koli, u meni je sve vie jaala elja da postanem najbolji. Jednog dana pomislio sam: Mora biti jako zanimljivo kad svi znaju da si najbolji u razredu. Tog sam dana zakljuio: jedini nain kako da to saznam jest da postanem najbolji. Kako sam nastavio itati, moje sricanje i rjenik bili su sve bolji pa mi je i nastava postala puno zanimljivijom. Toliko sam napredovao da sam u trenutku kad sam preao u sedmi razred Srednje kole Wilson bio najbolji u razredu. Ali to nije bio moj pravi cilj. Vie s tim nisam bio zadovoljan. Upravo tu je stalni majin utjecaj doao do punog izraaja. Nisam marljivo radio zato da bih se natjecao i bio bolji od druge djece, ve sam elio biti najbolji koliko god je to bilo mogue zbog sebe samoga. Veina djece koja su ila sa mnom u kolu u petom i estom razredu tako er je prela u Wilson. Ali nai su se odnosi tijekom te dvije godine dramatino promijenili. Upravo ona djeca koja su me neko zadirkivala da sam glup, poela su dolaziti k meni pitajui: Bennie, kako bi ti rijeio ovaj problem? Na meni se, nesumnjivo, vidjelo koliko sam sretan dok bih odgovarao na pitanje. Sad su se prema meni drukije ophodili jer sam stekao njihovo potovanje. Bilo je zabavno dobivati dobre ocjene, vie nauiti, znati vie nego to se od nas trailo. Srednja kola Wilson jo je uvijek bila uglavnom bjelaka, ali smo Curtis i ja u njoj postali vrlo zapaeni uenici. Upravo 32

sam u Wilsonu prvi put bio bolji od bjelake djece. Premda toga tada nisam bio svjestan, volim se vratiti u ono vrijeme i prisjetiti se da je moj intelektualni rast pomogao u brisanju uvrijeenog miljenja da su crnci intelektualno slabiji. I za ovaj stav moram zahvaliti majci. Tijekom svih godina mojeg odrastanja ne sjeam se da je ikad rekla: Bijelci su Ova neobrazovana ena, udana s trinaest godina, bila je dovoljno pametna da sama procijeni stvari i da Curtisa i mene uvjeri kako su ljudi samo ljudi. Nikad nije pokazala ni traak rasnih predrasuda, a i nama to nije doputala. Curtis i ja nailazili smo na predrasude pa su se i u nama samima mogle razviti, posebice u to vrijeme, poetkom ezdesetih. U mojem su se sjeanju zadrala tri sluaja rasne mrnje uperene protiv nas. Prvi se zbio kad sam poeo polaziti Srednju kolu Wilson. Curtis i ja esto bismo uskakali na neki vlak na putu do kole. Bilo je zabavno jer je eljeznika pruga prolazila paralelno uz na put za kolu. Premda smo znali da je zabranjeno uskakati u vlakove, umirivao sam savjest odlukom da u uskakati samo u sporije vlakove. Moj brat bi uskakivao u brze vlakove koji su na raskriju morali usporiti. Zavidio sam Curtisu gledajui ga kako to radi. Kad bi naiao brzi vlak, odmah iza raskrija bacio bi svoj klarinet na jedan od ravnih vagona na samom poetku kompozicije. Onda bi ekao i uhvatio posljednji ravni vagon. Znao je da bi, kad ne bi uspio stii do prvih vagona, ostao bez klarineta. Curtis nikad nije ostao bez svoga glazbala. Odluili smo se na opasnu pustolovinu i ja bih svaki put kad bismo uskakali u vlak drhtao od uzbu enja. Ne samo to smo morali skoiti i uhvatiti se za dra na vagonu, nego smo morali paziti da nas ne uhvate slubenici iz osiguranja na eljeznici. Pazili su na djecu i skitnice koji bi na skretnicama uskakali u vlak. Nikad nas nisu uhvatili. Prestali smo uskakivati u vlakove zbog sasvim drugog razloga. Jednog dana Curtis nije bio sa mnom dok sam trao uz prugu, kad sam primijetio kako skupina starijih djeaka sve bijelci ide prema meni. Na licu im se vidjela srditost. Jedan od njih u ruci je drao veliki tap. Hej ti, crne! 33

Stao sam uplaen i bez rijei spustio pogled. Uvijek sam bio izrazito mrav i vjerojatno sam izgledao strano bespomoan kao to sam i bio. Djeak sa tapom udario me po le ima. Zateturao sam; nisam znao to mi spremaju. On i ostali djeaci stajali su ispred mene i obasuli me svakakvim pogrdnim imenima kojih su se mogli sjetiti. Srce mi je ludo udaralo, a znoj mi se slijevao niz le a. Oborio sam pogled; bio sam previe uplaen da bih mogao odgovoriti, a kamoli bjeati. Zna da vi, crnaka djeca, ne biste smjeli ii u kolu Wilson. Ako te jo jedanput uhvatimo, ubit emo te. Njegove blijede oi bile su hladne kao smrt. Razumije? Nisam dizao pogled. Razumijem, promrmljao sam. Rekao sam: Razumije li me, crne? ponovio je. Strah me guio. Pokuao sam govoriti glasnije: Da. Onda brii odavde to bre moe. I vodi rauna o tome da smo blizu. Idui put emo te ubiti. Potrao sam to sam bre mogao i zaustavio se tek kad sam uao u kolsko dvorite. Prestao sam ii tim putem i izabrao drugi. Od tog trenutka nikad vie nisam uskoio u vlak, a ni tu bandu vie nisam sreo. Uvjeren da bi nas moja majka odmah povukla iz kole, nikad joj nisam nita rekao o tom doga aju. Drugi, jo okantniji doga aj zbio se kad sam iao u osmi razred. Na kraju svake kolske godine ravnatelj i uitelji dijelili bi pohvalnice najboljem ueniku u sedmom, osmom i devetom razredu. Ja sam dobio pohvalnicu u sedmom razredu, a te iste godine Curtis ju je dobio u devetom razredu. Krajem osmog razreda ljudi su ve prilino prihvatili injenicu da sam pametno dijete. Idue godine ponovno sam dobio pohvalnicu. Na kolskoj sveanosti pohvalnicu mi je predala jedna uiteljica. Nakon uruenja ostala je stajati pred uenicima i pogledom zaokruila skup. Moram vam rei nekoliko rijei, poela je neobino visokim glasom. A onda se na moje iznena enje izderala na bijelu djecu zato to su mi dopustila da budem prvi. Vi se ne trudite dovoljno, prekorila ih je. Premda to nije rekla, dala im je na znanje da crna osoba ne bi smjela biti prva u razredu u kojem su svi ostali bijelci. Dok ih je nastavila grditi, u mojoj su se glavi poele rojiti misli. Naravno, bio sam povrije en. Marljivo sam radio da bu34

dem prvi u razredu vjerojatno marljivije nego itko u koli a ona me poniavala zato to nisam njezine boje koe. S jedne strane sam pomislio: Kako je ta ena glupa! A onda se u meni javila srdita odlunost: Pokazat u i tebi i svima ostalima! Nisam mogao razumjeti zato ova ena tako govori. Predavala mi je nekoliko predmeta i inilo mi se da sam joj simpatian; bilo joj je jasno da sam zasluio svoje ocjene i da imam pravo na pohvalnicu. Zato je izgovorila sve te grube rijei? Zar je toliko neuka da ne zna da su ljudi samo ljudi, da ih njihova boja koe ili rasa ne ini pametnijima ni glupljima? Pomislio sam i to da u odre enim prilikama manjina moe biti bistrija. Zato to ona ne razumije? Unato povrije enosti i srdbi, nisam nita rekao. Sjedio sam bez rijei dok je ona nastavila grditi bijelce. Nekoliko bjelake djece povremeno bi me pogledalo dajui mi oima do znanja da negoduju. Osjeao sam da mi ele rei: Kako je glupa! Upravo su neki od tih djeaka, koji su me tri godine ranije zadirkivali, postali moji prijatelji. Osjeali su se posti eni i na licima sam im itao neodobravanje. Majci nisam nita rekao o uiteljici. Mislio sam da to ne bi donijelo nita dobrog, samo bi povrijedilo njezine osjeaje. Trei doga aj koji mi je ostao u pamenju vezan je za nogometnu momad. U susjedstvu smo imali nogometnu ligu. Kad sam bio u sedmom razredu, igrati nogomet za mene je bila velika stvar. Naravno, i Curtis i ja htjeli smo igrati. Nijedan od nas Carsona nije bio visok. Zapravo, u usporedbi s drugim igraima mi smo bili niski. Ali imali smo jednu prednost. Bili smo brzi tako brzi da smo mogli prestii svakog igraa. Budui da su se braa Carson pokazala tako brzima, na je nastup oito uznemirio nekolicinu bijelaca. Jednog poslijepodneva, dok smo Curtis i ja nakon treninga naputali igralite, okruila nas je skupina bijelaca; nitko me u njima nije bio stariji od trideset godina. Prijetea srdba jasno im se ocrtavala na licima prije nego to su progovorili ijednu rije. Nisam siguran da to nije bio dio bande koja mi je zaprijetila na eljeznikom raskriju. Znam samo da sam se uplaio. 35

Onda je jedan od njih iskoraio: Ako se vi, momci, vratite, bacit emo vas u rijeku, rekao je. Onda se okrenuo i otiao. Bi li oni ostvarili svoju prijetnju? Curtisa i mene to nije toliko brinulo koliko injenica da nas ne ele u momadi. Dok smo se vraali kui, rekao sam bratu: Tko bi elio igrati nogomet kad su tvoji vlastiti navijai protiv tebe? Mislim da moemo bolje iskoristiti vrijeme, rekao je Curtis. Nikada nikom nismo nita rekli o naem odustajanju, ali nikad se vie nismo vratili na trening. Nitko u susjedstvu nije nas nikad upitao za razlog. Majci sam rekao: Odluili smo da vie ne igramo nogomet. Curtis je rekao da nam treba vie vremena za uenje. Odluili smo prijetnju preutjeti majci, svjesni da bi je to strano zabrinulo. Kad kao odrastao ovjek gledam u prolost, moram naglasiti tu neobinu pojavu u naem domu. Dok smo bili mla i, majka je nas svojom utnjom titila od istine o ocu i svojim emotivnim problemima. Sad je bio red da mi nju zatitimo od brige. Odabrali smo istu metodu.

36

5. Veliki problem
Znate li to su Indijanci uinili s iznoenom odjeom generala Custera? upitao je vo a bande. Reci, s oitim je zanimanjem uzvratio jedan iz njegovog drutva. Sauvali su je i sada je nosi Carson. Drugi je mladi ustro kimnuo glavom: Izgleda! Osjeao sam kako mi se uz vrat toplina penje prema obrazima. Djeaci su me ponovno uzeli na nian. Pogledaj izbliza pa e vidjeti, nasmijao se prvi, smrdi kao da je stara sto godina! Budui da sam bio novi u osmom A u Srednjoj koli Hunter, za mene je poniavanje drugoga bilo bolan i iznena ujui obiaj. Trebalo se prisjetiti to sarkastinije primjedbe sa zajedljivom poantom da djeluje to smjenije. To se uvijek inilo tako da rtva uje, a najbolje su mete bile djeca ija je odjea malo odskakala od trenutane mode. Najduhovitiji izazivai su ekali dok se oko njih ne okupi grupa. Tada bi se natjecali tko e izmisliti najsmjeniju i najuvredljiviju primjedbu. Ja sam bio posebna meta. S jedne strane, odjea mi nije mnogo znaila kao to mi ni danas ne znai. Osim kratkog razdoblja u ivotu, nisam puno mario za to kako sam odjeven jer bi mi majka uvijek govorila: Bennie, najvie vrijedi ono to je u ovjeku. Svatko se moe obui lijepo, a da iznutra bude mrtav. Bio sam nesretan to sam u polovici osmog razreda morao napustiti Srednju kolu Wilson, ali mi je bilo drago to smo se preselili u svoju staru kuu. Rekao sam sebi: Vraamo se kui! I to je bilo najvanije. Zahvaljujui majinoj tedljivosti, naa se financijska situacija postupno poboljavala. Majka je na kraju uspjela priku37

piti dosta novca pa smo se preselili u kuu u kojoj smo ivjeli prije rastave mojih roditelja. Premda je kua bila mala, ona je bila moj dom. Danas to vidim realnije izgledala je poput kutije ibica. Ali nama se inila poput vile, poput dvorca iz bajki. Povratak kui znaio je promjenu kole. Curtis je iao u Srednju kolu Southwestern, a ja u Srednju kolu Hunter, uglavnom crnaku kolu s oko 30% bijele djece. Uenici u razredu odmah su me prepoznali kao bistro dijete. Nisam bio najbolji, jedno ili dvoje su me premaili u ocjenama. Naviknuo sam se na uspjeh u koli, uivao sam u tome i odluio ostati me u najboljima. Me utim, u tom trenutku bio sam izloen novom pritisku pritisku kojemu ranije nisam bio izlagan. Osim poniavajuih primjedbi, bio sam suoen sa stalnom kunjom da postanem slian njima. Nikad ranije nisam inio nita posebno da bih bio prihvaen. U drugim kolama djeca su me potovala zbog mojih odlinih ocjena. No u Hunteru uspjeh u ocjenama nije bio na prvom mjestu. Biti prihvaen od strane odre ene skupine znailo je nositi pravu odjeu, odlaziti na mjesta na kojima su se ti mladi zadravali i igrati koarku. Ali jo je bilo vanije da se naui izmiljati to uvredljivije primjedbe na raun drugih. Nisam mogao moliti majku da mi nabavi odjeu kako bih se u drutvu izjednaio s njima. Premda nisam shvaao koliko naporno radi, znao sam da nas pokuava drati podalje od socijalne pomoi. U vrijeme kad sam polazio deveti razred, majka je u tome toliko uspjela da nije primala nikakvu pomo osim bonova za hranu. Bez te pomoi ne bi nas mogla uzdravati i odravati kuu. Budui da je htjela uiniti najvie to je mogla za Curtisa i mene, ona je tedjela na sebi. Njezina je odjea bila ista i uredna, ali nije bila moderna. Naravno, kao dijete to nisam nikad zapazio, a ona se nikad nije poalila. Prvih nekoliko tjedana nisam nita rekao o tome kako me djeca ismijavaju. Budui da nisam reagirao, ona su se osokolila i nemilosrdno me poniavala. Bio sam potpuno odbaen jer se nisam uklopio. Idui kui, pitao sam se: to nije u redu sa mnom? Zato me ne prihvaaju? Govorio sam sebi: Oni su samo skupina lakrdijaa. Ako im to prua zadovoljstvo, mogu 38

nastaviti, ali ja nemam namjeru prihvatiti tu glupu igru. Uspjet u u ivotu i jednog u dana svima pokazati tko sam. Ali unato ovakvim obrambenim rijeima, jo uvijek sam se osjeao prezrenim i odbaenim. Kao i veina ljudi, elio sam biti dio neega; nisam elio biti odbaen. Na nesreu, nakon nekog vremena njihovo je ponaanje poelo ostavljati traga na meni pa sam se i sm zarazio tom boleu. Rekao sam sebi: U redu, ako vi, momci, elite drugoga poniavati, pokazat u vam kako se to radi. Sutradan sam ekao da pone vrije anje. Jedan djeak iz devetog razreda rekao je: ovjee, ta koulja koju nosi preivjela je prvi svjetski rat, drugi svjetski rat, trei svjetski rat i etvrti svjetski rat. Pa da, odgovorio sam, i tvoja mama ju je nosila. Svi su se smijali. Djeak je zurio u mene jedva vjerujui onome to je uo svojim uima. A onda se i on poeo smijati. Lagano me lupnuo po le ima. Hej, ovjee, ova ti je bila dobra! Od tog trenutka poelo je rasti potovanje prema meni. Ubrzo sam bio me u najboljima u poniavanju u cijeloj koli. Osjeao sam se odlino jer su prepoznali da imam otar jezik. Otad, kad god bi me tko pokuao vrije ati, ja bih uvredu preokrenuo i vratio je to je zapravo i bio smisao ove igre. Nakon nekoliko tjedana prestali su me muiti. Nitko mi se nije usu ivao uputiti nikakvu sarkastinu primjedbu jer su znali da u im poteno uzvratiti. Doga alo se da su se neki uenici sklanjali kad bi primijetili da dolazim. Nisam im ostajao duan. Hej, Milleru! I ja bih skrivao lice da sam tako ruan! Zlobna primjedba? Naravno, ali ja sam se tjeio mislei: Svi to ine. Nadmaiti sve u zajedljivosti jedini je nain da se preivi. Ili bih katkad rekao: On zna da zapravo ne mislim tako. Nije trebalo dugo i ja sam zaboravio kako se osjea kad si predmet ismijavanja. Prihvaanjem igre rijeio sam veliki problem. Na nesreu, time se nije rijeio problem odijevanja. Osim to su me prezirali zbog moje odjee, djeca su me smatrala siromanim. Prema njihovom nainu razmiljanja, ako si siromaan, nita ne vrijedi. Neobino je bilo to to 39

nitko od njih nije bio imuan pa je bilo neprilino drugome govoriti o tome. Ali kao mladi tinejder nisam o tome razmiljao. Osjeao sam jo jae ig siromatva zato to nisam imao oca. Veina djece koju sam poznavao imala je oba roditelja i to me je uvjerilo da je njima bolje nego meni. Tijekom te kolske godine jedna me obveza dovodila u nezgodan poloaj vie od bilo ega drugog. Kako sam rekao, dobivali smo bonove za hranu i bez njih ne bismo preivjeli. Povremeno bi me majka poslala u trgovinu da s tim bonovima kupim kruh ili mlijeko. Iao sam nerado jer sam se bojao da bi me netko od mojih prijatelja mogao vidjeti. Ako bi se itko koga sam poznavao pribliio blagajni, pravio sam se kao da sam neto zaboravio pa bih se oduljao niz prolaz me u policama dok ta osoba ne ode. ekao bih dok na blagajni vie nije bilo kupaca pa bih se pourio s namirnicama koje sam kupio. Mirio sam se s tim da sam siromaan, ali tisuu sam puta umirao razmiljajui o mogunosti da druga djeca to saznaju. Da sam loginije razmiljao, shvatio bih da dobar dio obitelji mojih prijatelja tako er dobiva bonove za hranu. Ali svaki put kad bih iziao iz kue nosei u depu bonove poput eravice, bojao sam se da me netko ne vidi ili ne uje i da onda to pria naokolo. Koliko mi je poznato, nitko me nikad nije primijetio. Deveti razred bio je prekretnica u mojem ivotu. Kao uenik s izvrsnim ocjenama, intelektualno sam se mogao nositi s najboljima. A mogao sam se uspore ivati s najboljim ili najgorim prijateljima u razredu. Bilo je to vrijeme promjena. Izlazio sam iz djetinjstva i poeo ozbiljno razmiljati o budunosti, a posebno o svojoj elji da postanem lijenik. Ali u vrijeme kad sam dospio u deseti razred, pritisak vrnjaka postao je nepodnoljiv. Moj najvei problem bila je odjea. Ne mogu nositi ove hlae, govorio bih majci. Svi e mi se smijati. Samo se glupi smiju onome to nosi, Bennie, smirivala me ona. Ili: Nije bitno to nosi. Ali, mama, molio sam. Svi koje poznajem bolje su odjeveni od mene. Moda, odvratila bi strpljivo. Poznajem mnoge koji se odijevaju bolje od mene, ali to ih ne ini boljima. Svakog dana molio sam i vrio pritisak na majku uporno zahtijevajui da dobijem pravu odjeu. Znao sam tono kakvu 40

odjeu elim: talijanske koulje s vezenom prednjicom, svilene hlae i arape, cipele od krokodilske koe, eire uskog oboda, kone jakne i kapute od antilopa. Stalno sam govorio o toj odjei i kao da nisam bio u stanju misliti ni na to drugo. Morao sam imati tu odjeu. Morao sam biti kao i drugi. Majka je bila razoarana i ja sam to znao, ali jedino na to sam mogao misliti bila je moja bijedna garderoba i potreba da budem prihvaen. Namjesto da nakon kole do em ravno kui i napiem domau zadau, igrao sam odbojku. Katkad bih ostao vani do deset sati uveer, a bilo je sluajeva kad sam ostajao i do jedanaest. Kad bih se vratio kui, znao sam to me eka pa bih se pripremio da to podnesem. Bennie, zar ti ne vidi to radi? Ne samo da si me razoarao, nego e si upropastiti ivot tim kasnim dolascima i moljakanjem za pomodnu odjeu. Neu si upropastiti ivot, uporno sam ponavljao jer nisam htio sluati. Nisam bio spreman uti neto drugo budui da je moj nezreli um bio zaokupljen eljom da budem kao i svi drugi. Bila sam ponosna na tebe, Bennie, rekla bi. Jako si se trudio. Nemoj to sve izgubiti. Ja u i dalje raditi kako treba, drsko bih uzvratio. Bit e sve u redu. Ne donosim li stalno dobre ocjene? O tome nije mogla sa mnom raspravljati, ali znao sam da je zabrinutra. U redu, sine, rekla bi na kraju. A onda, vie tjedana nakon mojeg moljakanja za novu odjeu, majka je izgovorila rijei koje sam elio uti: Pokuat u ti nabaviti neke od tih modernih odjevnih predmeta. Ako je to potrebno da bude sretan, imat e ih. Oni e me usreiti, rekao sam. Sigurno hoe. Gotovo da ne mogu vjerovati kako sam u to vrijeme bio bezosjeajan. Ne razmiljajui o majinim potrebama, dopustio sam da mi kupuje odjeu kakvu su nosili drugi. Ali meni nikad nije bilo dovoljno. Sad sam shvatio da mi talijanskih koulja, konih jakni ili cipela od krokodilske koe nikad nije dosta, bez obzira na to koliko ih ona kupila. Poeo sam dobivati sve loije ocjene. Od najboljeg uenika u razredu spustio sam se do prosjenog. to je bilo jo gore, dobivanje prosjenih, osrednjih ocjena nije me uznemirivalo jer sam bio dio izabrane skupine. Izlazio sam s popular41

nim djeacima. Oni su me pozivali na svoje zabave i druenja. Zabavljao sam se bolje nego ikada u ivotu jer sam pripadao tom drutvu. Ali nisam bio odvie sretan. Odlutao sam od vanih i temeljnih vrijednosti u svojem ivotu. Da to objasnim, moram se opet vratiti svojoj majci i ispriati vam o posjetu Mary Thomas. * * * Kad me je moja majka pora ala u bolnici, prvi put je dola u dodir s adventistima sedmog dana. Mary Thomas posjeivala je pacijente u bolnici i tako majci poela govoriti o Isusu Kristu. Majka ju je utivo sluala, ali je malo marila za ono to joj je ova ena govorila. Kasnije, kako sam ve rekao, majka je doivjela takav emotivni ok da je sama otila u duevnu bolnicu. U jednom trenutku ozbiljno je razmiljala o samoubojstvu i to tako da sauva dnevne doze tableta koje je primala i najednom ih proguta. A onda je jednog poslijepodneva majci u posjet dola jedna ena. Poznavala ju je od ranije bila je to Mary Thomas. Ova smirena, ali revna ena poela joj je govoriti o Bogu. To samo po sebi nije bilo nita novo. Jo kao djevojica u Tennesseeju, majka je sluala o Bogu. Ali Mary Thomas je drukije pristupala vjeri. Ona nita nije pokuala nametnuti majci niti joj je govorila kako je grena. Umjesto toga, Mary Thomas je jednostavno govorila o svojem vjerovanju i povremeno bi zastala da proita iz Biblije nekoliko redaka koji su potvr ivali njezinu vjeru. Ali vanije od onoga to je govorila bilo je to se iskreno brinula za majku. U tom trenutku majci je bio potreban netko na koga e se moi osloniti. ak i prije rastave braka majka je bila nesretna ena s dvoje djece; nije imala pojma kako da se za njih skrbi ako se dogodi neto nepredvi eno. Mnogi su je odbacili jer su je smatrali drukijom od ostalih. A onda se pojavila Mary Thomas s posljednjom zrakom nade. Postoji drugi izvor snage, Sonya, govorila joj je posjetiteljica. On i tebi stoji na raspolaganju. 42

Te su rijei bile prijeko potrebne za stabilizaciju njezinog ivota. Konano je majka shvatila da u svijetu nije preputena samoj sebi. Vie tjedana Mary joj je iznosila nauk svoje Crkve i majka je polako poela vjerovati u Boga ljubavi koji svoju ljubav iskazuje preko Isusa Krista. Dan za danom Mary Thomas je strpljivo razgovarala s majkom, odgovarala na njezina pitanja i strpljivo sluala sve to je htjela rei. Majina oskudna naobrazba spreavala ju je da sama ita veinu biblijskih tekstova, ali njezina posjetiteljica se nije dala obeshrabriti. Bila je uporna i sve je tekstove itala naglas. Zahvaljujui utjecaju ove ene, moja je majka sama poela prouavati i itati Bibliju. Premda je jedva znala itati, ona je to odluila nauiti i nakon vie sati vjebanja i sama je svladala ovo umijee. Poela je itati Bibliju esto ponavljajui rijei koje katkad nije razumjela, ali je ustrajala. Tako je odluna bila i u poslu. Kasnije je mogla itati i dosta sloen tekst. Teta Jean i tetak William, kamo smo se preselili nakon rastave mojih roditelja, postali su adventisti u Bostonu. Uz njihovu potporu nije trebalo dugo da i majka ojaa u svojem vjerovanju. Budui da se ni u to u ivotu nije uputala s pola srca, ona je odmah postala aktivnom vjernicom, a takva je i ostala. im se obratila, poela je Curtisa i mene voditi u crkvu. Adventistika crkva jedini je duhovni dom koji sam ikada upoznao. Kad sam navrio dvanaest godina i postao zreliji, shvatio sam da ranije ipak nisam razumio to znai biti kranin, premda sam s osam godina bio pokrenut evan eljem i ak krten. Sad, kad mi je bilo dvanaest godina, odlazili smo u adventistiku crkvu u Inksteru. Nakon dueg razmiljanja o ovom predmetu, obratio sam se pastoru Smithu. Premda sam ve krten, rekao sam, tada nisam razumio pravo znaenje onoga to sam uinio. A sad razumije? Da. Sad imam dvanaest godina, odgovorio sam, i vjerujem u Isusa Krista. Uostalom, Isus je imao dvanaest godina kad su Ga roditelji prvi put doveli u jeruzalemski hram. Ja bih se rado ponovno krstio, jer sada stvarno razumijem i spreman sam. 43

Pastor Smith me sasluao i budui da moj zahtjev nije bio problem, ponovno me krstio. Me utim, kad danas pogledam u prolost, nisam siguran da sam se doista obratio Bogu. Ili se to dogodilo tako postupno da nisam bio svjestan napretka. Znam da sam s etrnaest godina konano shvatio kako nas Bog mijenja. Imao sam etrnaest godina kad sam se suoio s najteim osobnim problemom u svojem ivotu, problemom koji me je zamalo zauvijek upropastio.

44

6. Grozna narav
Stvarno si rekao glupost, rugao se Jerry dok smo zajedno ili hodnikom nakon sata engleskog jezika. U hodniku je bilo mnogo uenika i Jerryjev glas isticao se u amoru. Slegnuo sam ramenima. Vjerojatno jesam. Moj pogrean odgovor na satu engleskog jezika dovoljno me osramotio. Nisam elio da me netko na to podsjea. Vjerojatno? Jerry se zagluno smijao. uj, Carsone, to je bila najvea glupost koju sam uo ove godine. Pogledao sam ga. Bio je vii i tei od mene, a osim toga nije pripadao uem krugu mojih prijatelja. I ti si izvalio dosta gluposti, rekao sam tiho. Ma nemoj? Da. Upravo si proli tjedan Dobacivali smo jedan drugome i moj je glas ostao miran dok je njegov bivao sve glasniji. Na kraju sam se okrenuo prema svojem ormariu. Jednostavno u ga ignorirati, moda prestane i ode. Poeo sam vrtjeti svoj lokot. I u trenutku kad sam ga podigao, Jerry me gurnuo. Zateturao sam i izgubio vlast nad sobom. Zaboravio sam da je miiaviji od mene. Nisam vidio djecu i nastavnike koji su prolazili hodnikom. Zamahnuo sam s lokotom u ruci. Pogodio sam ga posred ela; zastenjao je, zateturao unatrag, dok mu je iz iroke posjekotine navirala krv. Oamuen, Jerry je polako podigao ruku do ela. Osjetio je ljepljivu krv i paljivo spustio ruku do visine oiju. Onda je vrisnuo. Naravno, ravnatelj me pozvao u ured. Ja sam se ve ohladio i nairoko se ispriavao. Bila je to ista nezgoda, rekao sam. Nikad ga ne bih udario da nisam zaboravio da imam 45

lokot u ruci. To sam iskreno mislio. Stidio sam se. Krani ne gube ivce tek tako. Ispriao sam se Jerryju i doga aj je bio zavren. A moja neukroena ud? Zaboravio sam na nju. Nisam bio od onih djeaka koji bi nekome namjerno rasjekli glavu. Nekoliko tjedana kasnije majka mi je kupila nove hlae. Pogledao sam ih i odmahnuo glavom. Ne dolazi u obzir, mama. Neu ih nositi. Takve hlae nikako. Hoe rei da ne valjaju? odvratila je. Bila je umorna. Glas joj je bio vrst. Potrebne su ti nove hlae. Sad nosi ove! Bacio sam joj ih natrag. Neu! zavikao sam. Nemam namjeru nositi ovako rune stvari. Sloila je hlae preko naslona plastine stolice u kuhinji. Ne mogu ih vratiti. Glas joj je bio strpljiv. Bile su na rasprodaji. Nije me briga. Okrenuo sam se prema njoj. Rune su i ne bih elio ni da me mrtva vide u njima. Dosta sam ih platila. Nisu ono to ja elim. Zakoraila je prema meni. Sluaj, Bennie. Ne dobivamo od ivota uvijek ono to bismo eljeli. Vruina je sijevnula mojim tijelom, zapalilo mi se lice, napeli miii. Ja u dobiti! povikao sam. Samo ekaj i vidjet e. Ja u dobiti! Ja u Zamahnuo sam rukom, ali me u tom trenutku Curtis zaskoio, uhvatio me oko grudi tako da mi je ruke pritisnuo uz tijelo i povukao me od majke. To to sam zamalo udario majku, trebalo mi je ukazati kako je opasna moja ud. Moda sam to i znao, ali nisam bio spreman samom sebi priznati istinu. Mogu samo rei da sam imao patoloku, bolesnu ud i ona je vladala mnome u toj mjeri da bih izgubio razum. U biti sam bio dobar. Trebalo se dogoditi neto jako ozbiljno da bih se razbjesnio. Ali kad bih doao do granice, izgubio bih zdravo rasu ivanje. Kad bi se u meni probudila srdba, bez ikakvog razmiljanja dohvatio bih najbliu opeku, kamen ili tap da udarim. inilo se kao da u tom trenutku ne upravljam svojom voljom. Prijatelji koji me nisu poznavali kao dijete, misle da pretjerujem kad kaem da sam imao lou ud. Ali ne pretjerujem 46

i, da budem jasan, evo jo dva primjera mojega bezumnog ponaanja. Ne mogu se sjetiti kako je poelo, ali djeak iz susjedstva udario me kamenom. Nije me boljelo, ali, opet, u toj lu akoj srdbi, pojurio sam prema rubu ceste, zgrabio veliki kamen i bacio mu ga u lice. Kad bih neto bacio, rijetko bih promaio. Kamen mu je razbio naoale i nos. Bio sam u devetom razredu kad se dogodilo neto nezamislivo. Izgubio sam vlast nad sobom i pokuao noem ubosti prijatelja. Bob i ja sluali smo glazbu preko tranzistorskog radioprijamnika, kad je Bob promijenio postaju. Ti to naziva glazbom? upitao je. Bolje je od onoga to ti slua! zavikao sam i zgrabio gumb za traenje radijske postaje. Daj, Carsone! Ti uvijek Iznenada me spopala srdba patoloka srdba. Uhvatio sam no za taborovanje koji sam nosio u stranjem depu, otvorio ga i zamahnuo prema djeaku koji mi je bio prijatelj. Svom snagom svojih mladih miia usmjerio sam no prema njegovom trbuhu. No je udario u veliku kopu na njegovom opasau takvom snagom da se otrica slomila i pala na zemlju. Zurio sam u slomljenu otricu i osjetio kako mi se muti u glavi. Pa ja sam ga zamalo ubio. Zamalo sam ubio svojeg prijatelja. Da ga nije zatitila kopa, Bob bi leao do mojih nogu umirui ili teko ranjen. Bob nije rekao ni rijei, samo je s nevjericom gledao u mene. a-ao mi je, mucao sam i ispustio drku noa. Nisam ga mogao pogledati u oi. Bez rijei sam se okrenuo i potrao kui. Na sreu, kua je bila prazna jer ne bih mogao podnijeti da ikoga sretnem. Potrao sam u kupaonicu i zakljuao vrata. Zatim sam se spustio pokraj kade, dok su mi dugake noge bile pruene preko linoleuma i dodirivale umivaonik. Pokuao sam ubiti Boba. Pokuao sam ubiti svojeg prijatelja. Koliko god da sam vrsto nastojao stisnuti kapke, nisam mogao izbjei prizor: ruka, no, kopa na opasau, slomljeni no. I Bobovo lice. Ovo je ludo, promrmljao sam. Mora da sam lud. Razumni ljudi ne pokuavaju ubiti svoje prijatelje. Rub kade bio mi je hladan pod prstima. Stavio sam dlanove na vrelo lice. Tako mi dobro ide u koli, a onda uinim takvo to. 47

Od svoje osme godine sanjao sam da postanem lijenik. Ali kako bih mogao ostvariti svoj san s takvom uasnom naravi? Kad se rasrdim, gubim nadzor nad sobom i ne znam se zaustaviti. Nikad neu uspjeti u ivotu ako ne budem mogao gospodariti sobom. Kad bih samo mogao uiniti neto s tim bijesom koji gori u meni! Prola su dva sata. Zelene i sme e zmijolike crte na linoleumu plesale su mi pred oima. Osjeao sam muku u elucu prezirui sebe, bio sam posti en. Ako se ne oslobodim ove naravi, rekao sam glasno, neu uspjeti. Da Bob nije imao na sebi opasa s tom velikom kopom, vjerojatno bi bio mrtav, a ja bih bio na putu za zatvor ili popravni dom. Zapljusnuo me osjeaj bijede. Potkoulja mi se zalijepila za le a. Znoj mi je probijao ispod pazuha i slijevao se niz tijelo. Mrzio sam se, ali si nisam mogao pomoi pa sam se mrzio jo vie. Negdje duboko u umu pojavila se jedna misao. Moli se! Majka me uila moliti. Uitelji u vjerskoj koli u Bostonu esto su nam govorili da e nam Bog pomoi ako Ga budemo molili. Tjednima i mjesecima nastojao sam ovladati svojom naravi, uvjeren da u uspjeti. Sada sam u toj maloj, vreloj kupaonici shvatio istinu. Nisam mogao sam izii na kraj sa svojom naravi. Imao sam osjeaj da nikad vie nikome neu moi izii pred oi. Kako da pogledam majci u oi? Hoe li saznati? Kako da ikad vie izi em Bobu pred oi? Kako da me ne mrzi? Kako bi mi ikad vie mogao vjerovati? Gospodine Boe, apnuo sam, mora mi oduzeti ovu narav. Ako mi ne pomogne, nikad je se neu osloboditi. Uinit u i neto gore od ovoga. Ve dobro upoznat s psihologijom (vie godina itao sam asopis Psychology Today), znao sam da je narav osobna znaajka. Bilo je uobiajeno uvjerenje da je teko, ako ne i nemogue, promijeniti osobne znaajke. ak i danas neki strunjaci smatraju da je najbolje pomiriti se s vlastitim ogranienjima i prilagoditi im se. Suze su mi tekle izme u prstiju. Gospodine, unato svemu to strunjaci govore, Ti me moe promijeniti. Moe me zauvijek osloboditi ove razorne karakterne crte. Obrisao sam nos toaletnim papirom i pustio ga da padne na pod. Obeao si da e, ako do emo k Tebi i s vjerom 48

molimo za neto, to i uiniti. Vjerujem da me moe promijeniti. Ustao sam i pogledao kroz uski prozor jo uvijek molei Boga za pomo. Nisam mogao podnijeti da se vjeno mrzim zbog svih svojih stranih postupaka. Ponovno sam se spustio na pod dok su se pred mojim oima javljale jasne slike drugih ispada. Vidio sam svoj gnjev, stisnuo sam ake protiv svojeg bijesa. Neu biti ni od kakve koristi ako se ne promijenim. Jadna moja majka, pomislio sam. Ona vjeruje u mene. ak ni ona ne zna koliko sam zao. Jad u kojem sam se nalazio zaogrnuo me tamom. Boe, ako to ne uini za mene, nemam se kome drugom obratiti. U jednom trenutku izvukao sam se iz kupaonice samo toliko da zgrabim Bibliju. Otvorio sam je i poeo itati Izreke. Odmah sam primijetio niz tekstova o srditim ljudima i kako sami sebi stvaraju tekoe. Najsnaniji dojam na mene je ostavio tekst u Izrekama 16,32: Tko se teko srdi, bolji je od junaka, i tko nad sobom vlada, bolji je od osvojitelja grada. Usne su mi se nijemo micale dok sam itao dalje. Imao sam osjeaj da su ovi redci upueni meni, napisani samo za mene. Rijei iz Izreka su me osu ivale, ali su mi davale i nadu. Nakon nekog vremena mir je poeo ispunjavati moje misli. Ruke su mi se prestale tresti. Suze su nestale. Tijekom tih sati koje sam proveo sm u kupaonici, neto se sa mnom dogodilo. Bog je uo moje oajnike molbe. Preplavio me osjeaj olakanja i ja sam znao da je dolo do promjene srca. Osjeao sam se drukijim. Bio sam drukiji. Konano sam ustao, stavio Bibliju na rub kade i priao umivaoniku. Umio sam lice i ruke, popravio odjeu. Iziao sam iz kupaonice kao promijenjen mladi. Moja narav nee vie vladati mnome, rekao sam sebi. Nikad vie. Slobodan sam. Od tog dana, nakon onih dugih sati borbe sa samim sobom i plakanja za Bojom pomoi, nikad vie nisam imao problema sa svojom naravi. Tog poslijepodneva odluio sam da u Bibliju itati svakog dana. To mi je postalo navikom i posebno bih uivao itajui Izreke. I danas, kad god je mogue, uzimam Bibliju ujutro i itam. Kad danas promislim, udo koje se zbilo bilo je nevjerojatno. Neki od mojih prijatelja koji se bave psihologijom tvrde 49

da jo uvijek u sebi nosim sklonost prema srdbi. Moda su u pravu, ali otad je prolo vie od dvadeset godina i ja nisam nikad planuo niti sam imao ozbiljnih problema sa svojom naravi. Mogu podnijeti nevjerojatne koliine stresa i ismijavanja. Bojom milou jo uvijek ne moram uloiti nikakav napor da se otresem onoga to je neugodno, to razdrauje. Bog mi je pomogao da svladam svoju stranu ud jednom zauvijek. Za vrijeme onih sati u kupaonici isto sam tako shvatio da drugi vladaju mnome ako me uspiju razljutiti. Zato bih nekome prepustio vlast nad svojim ivotom? Ve godinama mirno promatram kako ljudi namjerno ine neto ime bi me htjeli razljutiti. Nisam bolji od drugih, ali u sebi se smijem kad vidim kako mogu biti ludi pokuavajui me rasrditi. Oni nemaju vlasti nada mnom. A razlog je sljedei. Od onog stranog dana kad mi je bilo etrnaest godina, moja vjera u Boga vrlo je osobna i vaan dio mene. Nekako u to vrijeme poeo sam pjevati i pjevuiti pjesmu koja mi je postala omiljena: Isus je meni sav svijet. Kad god me neto razdrauje, ova me pjesma osloba a negativnih osjeaja. Mladima to objanjavam ovako: U mojem srcu sja sunce bez obzira na okolnosti u kojima se nalazim. Ne bojim se niega dokle god mislim na Isusa Krista i svoju zajednicu s Njim i sjetim se da Onaj koji je stvorio svemir moe sve. Imam i dokaz da Bog moe sve svoje iskustvo, jer me promijenio. Od etrnaeste godine poeo sam razmiljati o budunosti. Pouke moje majke i nekih mojih uitelja konano su poele donositi plod.

50

7. Trijumf u ROTC-u
Imao sam deset godina kad sam se poeo zanimati za Sveuilinu bolnicu Johns Hopkins. U ono vrijeme kao da je svaka vijest vezana uz medicinu, bilo na televiziji ili u novinama, dolazila iz bolnice Johns Hopkins. Stoga sam rekao: Tamo elim otii kad postanem lijenik. Ovi momci pronalaze lijekove i nove naine kako da pomognu bolesnicima. Premda nisam sumnjao da elim postati lijenik, jo nisam jasno odredio koje me podruje medicine najvie zanima. Primjerice, u trinaestoj godini prestao sam eljeti biti lijenik ope prakse i poelio postati psihijatar. Posebno me se dojmilo gledanje televizijskih emisija u kojima su gostovali psihijatri jer je izgledalo kao da znaju rijeiti svaije probleme. U to sam doba bio sasvim svjestan vrijednosti novca pa sam zakljuio da s toliko lu aka u Sjedinjenim Amerikim Dravama psihijatri moraju dobro zara ivati. Ako sam i imao ikakvih dvojbi oko izbora zanimanja, one su nestale nakon mojeg trinaestog ro endana, kad mi je Curtis poklonio pretplatu na asopis Psychology Today. Bio je to savren poklon. Curtis je bio ne samo dobar brat, nego i dobar prijatelj i zbilja se rtvovao kad je teko zara eni novac potroio na mene. Imao je samo petnaest godina i posao koji je radio nakon kole u laboratoriju nije mu donosio veliku zaradu. Curtis je prema meni bio dareljiv, ali i paljiv. Budui da je znao koliko se zanimam za psihologiju i psihijatriju, odluio mi je na taj nain pomoi. Premda sam ustanovio da je tivo u Psychology Today dosta teko za dijete mojih godina, iz razliitih lanaka sam toliko shvaao da sam jedva ekao izlazak novog broja. itao sam i knjige iz tog podruja. Neko sam vrijeme zamiljao da sam neka vrsta lokalnog psihijatra. Druga 51

su djeca dolazila k meni sa svojim problemima. Bio sam dobar sluatelj; nauio sam neke tehnike pomaganja drugima. Postavljao bih im pitanja poput: eli li o tome razgovarati? ili: to te danas mui? Djeca su se otvorila. Moda su samo eljela dobiti priliku da govore o svojim problemima. Neka od njih bila su voljna posluati savjet. Bio sam poaen njihovim povjerenjem to su mi htjela ispriati to ih titi. No, Benjamine, rekao sam jednog dana sebi, naao si podruje koje te zanima i sada zna to e postati. Tek u za vrijeme studija medicine jo jedanput promijeniti podruje svojeg zanimanja. U drugoj polovici desetog razreda prijavio sam se za predvojniku obuku (ROTC). Moram priznati da sam to zapravo uinio zbog Curtisa. Iskreno sam se divio svojem bratu, premda mu to nikad ne bih priznao. Bio on toga svjestan ili ne, bio je moj uzor. Bio je jedan od onih koje sam elio oponaati. Bio sam ponosan kad bih ga vidio u vojnikoj odori, prsiju prekrivenih s vie medalja i odlikovanja nego itko drugi koga sam poznavao. Ulazak u ROTC doveo je do jo jedne promjene u mojem ivotu i pomogao mi da se vratim na pravi put. Moj brat dosegao je in satnika i bio je zapovjednik jedinice u vrijeme kad sam ja bio unovaen. Curtis nikad nije popustio pritisku vrnjaka i noenja pomodne odjee kao ja. Bio je pohvaljivan i ostao dobar uenik tijekom cijele srednje kole. Zavrio je me u najboljima i upisao se na Miigensko sveuilite opredijelivi se za studij strojarstva.3

3 Curtis je zavrio srednju kolu u jeku Vijetnamskog rata. U to vrijeme Selectiv Service koristila se sustavom lutrije pri novaenju u vojnu slubu. Zbog broja koji je dobio, Curtis je smatrao da e ga vojska, bude li ekao, ionako unovaiti. Stoga se nakon godinu i pol dana provedenih na koledu javio u mornaricu. Moi u birati rod koji elim, rekao je. Bio je ubaen u poseban program poduke za nuklearnog operatera u podmornici. Bio je to 6-godinji program (premda je nakon etvrte godine istupio iz vojske). Dosta je dobro napredovao i da je ostao, danas bi bio najmanje kapetan. Me utim, odluio se vratiti na koled. Danas je Curtis inenjer strojarstva i ja sam jo uvijek jako ponosan na njega.

52

Nakon pristupa ROTC-u, u moj je ivot ula druga vana osoba kadet Sharper. On je dostigao najvii in to ga moe dobiti kadet postao je pukovnik. Sharper je djelovao vrlo zrelo, bio je samopouzdan, a opet drag. Nevjerojatan je, pomislio sam dok sam gledao kako vjeba jedinicu ROTC-a. A onda mi se javila druga misao. Ako je Sharper mogao postati pukovnik, zato ne bih mogao i ja? U tom sam trenutku odluio postati kadet s pukovnikim inom. Budui da sam ROTC-u pristupio kasno (u drugoj polovici desetog razreda umjesto na poetku godine kao drugi), to je znailo da u u ROTC-u provesti pet semestara umjesto est. Od samog poetka shvatio sam da su mi mogunosti da budem najbolji vrlo slabe, ali umjesto da me to obeshrabri, ta mi je misao postala izazovom. Odluio sam da u prije svretka kolovanja napredovati u ROTC-u koliko god je to mogue. Majka mi je nastavila govoriti o mojem ponaanju i to je poelo utjecati na mene. Nije mi drala lekcije jer je otkrila mnogo suptilnije naine da me ohrabri. Uila je napamet pjesme i poznate izreke i neumorno ih citirala. Kad danas o tome razmiljam, majka je bila nevjerojatna; pamtila je duge pjesme, kao onu Roberta Frosta The Road Not Taken (Put kojim se nije polo). esto mi je citirala pjesmu You Have Yourself to Blame (Kriviti moe samo sebe) koju nisam uspio nai u tiskanom obliku. Ona govori o ljudima koji niu izgovore zato to nisu uspjeli uiniti ono to su mogli. Poruuje da za to moemo okriviti samo sebe. Mi sami stvaramo svoju sudbinu. Moramo iskoristiti prilike koje nam se pruaju i snositi odgovornost za svoje postupke. Majka je bila uporna sve dok nisam potpuno shvatio da sam jedino ja odgovoran za svoj ivot. Ako elim uspjeti, moram uzeti stvari u svoje ruke. Tijekom oba razreda, u jedanaestom i dvanaestom, bio sam ponovno me u najboljim uenicima. Vratio sam se na pravi put. Druga osoba koja je izvrila snaan utjecaj na moj ivot bila je nastavnica engleskog jezika. Gospo a Miller za mene se posebno zainteresirala u devetom razredu; nakon nastave imao sam dodatne sate. Ponosila se mnome jer sam bio dobar uenik; uila me je da cijenim dobru knjievnost i poeziju. Ponovili bismo sve to mi za vrijeme sata nije savreno sjelo. Ona bi ostala sa mnom dok ne bih ispravio svaku pogreku. 53

Kad su mi u desetom razredu ocjene pale, bila je razoarana. Premda mi vie nije bila nastavnica, ostala je uz mene; bila je svjesna da je pad ocjena prouzroila moja ravnodunost prema koli jer sam stalno izlazio umjesto da uim. Bilo mi je teko zbog toga to sam je razoarao. U to vrijeme osjeao sam veu krivnju to sam razoarao nju nego majku. Konano sam poeo shvaati da mogu kriviti samo sebe. Moje drutvo ne bi moglo vladati mnome da mu to ja nisam dopustio. Poeo sam ga izbjegavati. Problem odjee rijeio se uglavnom sam od sebe jer sam u ROTC-u morao tri dana u tjednu nositi odoru. To je znailo da sam civilnu odjeu smio nositi samo dva dana u tjednu, a imao sam dosta te prave odjee tako da drugi nisu komentirali moje oblaenje. Budui da je problem odijevanja bio rijeen i da se moje ponaanje promijenilo, ponovno sam poeo dobivati dobre ocjene. Tijekom kolovanja u srednjoj koli nekoliko je nastavnika odigralo vanu ulogu u mojem ivotu. Poklanjali su mi pozornost, poticali me i nastojali ohrabriti da ne posustanem. Posebno sam se divio dvojici nastavnika i cijenio ih. Prvi, Frank McCotter, bio je nastavnik biologije. Bio je bijelac, visok oko 180 cm, srednje gra e i nosio je naoale. Da sam ga prvi put sreo na ulici, odmah bih rekao: Ovo je uitelj biologije. Gospodin McCotter toliko je vjerovao u moje sposobnosti da me je poticao na to vee odgovornosti i posebno mi pomagao u svladavanju gradiva svojeg predmeta. McCotter mi je povjerio pripremanje pokusa za druge uenike, njihovo izvoenje i brigu oko laboratorija da sve funkcionira kako treba. Drugi nastavnik, Lemuel Doakes vodio je orkestar. Bio je crnac, dobro gra en i uglavnom ozbiljan, s profinjenim smislom za humor. Gospodin Doakes uvijek bi traio savrenstvo. Nije se zadovoljavao dobrim zahtijevao je da sviramo savreno. On nije bio samo nastavnik kojeg ponajprije zanima glazba. Poticao je i moje zanimanje za obrazovanje. Vidio je da sam talentiran za glazbu, ali mi je rekao: Carsone, prvo misli na svoje obrazovanje. Uvijek stavljaj prve stvari na prvo mjesto. Smatrao sam da je takav stav uitelja glazbe vrijedan divljenja. 54

Osim to sam se divio njegovoj glazbi, divio sam se i njegovoj hrabrosti. Bio je jedan od nekoliko nastavnika koji su stali na put nasilnicima u koli; nije se bojao. Nije tolerirao nikakve gluposti. Nekoliko mu se uenika usprotivilo, ali su na kraju popustili. * * * U ROTC-u sam dobio niz medalja kao lan tima za vjebanje orujem. Bio sam nagra ivan na gotovo svakom natjecanju. Uz to sam brzo napredovao. U vrijeme kad sam postao vodnik, preda mnom se naao veliki izazov. Narednik Bandy, inae instruktor u Amerikoj vojsci i zapovjednik ROTC-a u naoj srednjoj koli, postavio me nad jedinicom ROTC-a petog razreda jer su uenici bili toliko buntovni da ni jedan narednik-kadet nije mogao njima vladati. Carsone, povjerit u ti ovaj razred, rekao je. Ako s njima uspije, unaprijedit u te u potporunika. Upravo mi je trebao takav izazov. Uinio sam dvoje. Prvo sam pokuao upoznati djeake iz tog razreda i otkriti to ih stvarno zanima. Zatim sam organizirao satove i potrebne vjebe. Ponudio sam dodatne vjebe na kraju svakog uspjenog sata i njima se to dopalo. Drugo, ranije steena sposobnost da se podrugujem drugima sada je dola do izraaja. Ubrzo sam ih doveo u red jer su znali da ih svojim zajedljivim primjedbama mogu ismijati ako ne budu inili to treba. To nije bila najbolja psiholoka metoda, ali bila je uinkovita i oni su postali disciplinirani. Neposredno uoi ljeta, kad sam ve marljivo radio nekoliko tjedana s tim razredom, narednik Bandy pozvao me u svoj ured. Carsone, rekao je, jedinica petog razreda je najbolja na koli. Napravio si dobar posao. Sukladno danoj rijei, Bandy me na kraju godine unaprijedio u potporunika to je bilo neuveno za nau kolu.4 Unapre enje mi je omoguilo polaganje terenskih ispita, a to su mogli samo oni koji su uspjeli dobiti in potporunika.
4 Postao sam potporunik nakon samo tri semestra dok su uobiajeno potrebna etiri, a veina kadeta ROTC-a ne dosegne taj in ni za est semestara.

55

Bilo je normalno da se inovi dobivaju redom potporunik, porunik, satnik pa bojnik. Nakon toga bi neki uenici doli do ina potpukovnika, a samo su trojica u itavom Detroitu uspjela postati pukovnici. Narednik Bandy omoguio mi je da pristupim ispitu. Bio sam toliko uspjean da me prijavio za izlazak pred odbor bojnika i satnika prave vojske. Nekako u to vrijeme narednik Hunt je postao prvi crni narednik zaduen za nau jedinicu ROTC-a umjesto narednika Bandyja. Narednik Hunt je uoio moje sposobnosti i budui da sam bio dobar uenik, posebno se zauzeo za mene. esto bi me povukao u stranu i rekao: Carsone, imam velike planove za tebe. Narednik Hunt davao mi je mnogo dodatnih savjeta i prijedloga otkrivajui mi ono to e ispitivai traiti od mene. Carsone, rekao bi strogo, naui to i to savreno. Uio sam napamet sve to se trailo. Redovni vojni asnici koji su nas pripremali za ispite postavljali bi mi sva mogua pitanja iz prirunika pitanja o terenu, borbenim strategijama, razliitom oruju i sustavima naoruanja. Bio sam spreman. Kad sam otiao na ispit, zajedno s predstavnicima druge 22 kole u gradu, dobio sam najvie bodova. Zapravo, moj rezultat (barem do tog vremena) bio je bolji od rezultata bilo kojeg drugog uenika koji je ikada pristupio tom ispitu. Na moje veliko iznena enje bio sam ponovno unaprije en iz potporunika u potpukovnika, to je dotad bilo neuveno. Naravno, bio sam oduevljen. Jo je neobinije to to se ovo dogodilo u prvom polugoditu dvanaestog razreda. Jedva sam i sm u to povjerovao. Od drugog polugodita desetog razreda (10A) do poetka dvanaestog razreda (12B) preao sam put od obinog kadeta do potpukovnika. Jo mi je ostao jedan cijeli semestar u kojemu sam trebao poloiti jedan ispit. To je zapravo znailo da imam priliku postati pukovnik. Ako uspijem, bit u jedan od tri pukovnika ROTC-a u Detroitu. Pristupio sam ispitu i proao bolje od ostalih natjecatelja. Postao sam izvrni asnik grada nad svim kolama. Ostvario sam svoj san. Preao sam cijeli put do pukovnika, premda sam se dosta kasno upisao u ROTC. Vie puta sam pomislio: Dobro, Curtise, ti si mi dao poticaj za poetak i 56

uspio si dobiti in satnika. Nadmaio sam te, ali ne bih se upisao u ROTC da to nisi ti prvi uinio. Na kraju dvanaestog razreda stupao sam na elu parade 30. svibnja na Dan sjeanja na poginule vojnike. Osjeao sam se silno ponosnim, prsiju pokrivenih svakovrsnim odlijima i vrpcama. Da stvar bude jo bolja, tog dana imali smo ugledne posjetitelje. Bila su tu dva vojnika koji su dobili Kongresnu medalju asti u Vijetnamu. Za mene je bilo jo uzbudljivije to je bio nazoan i sam general Westmoreland (veoma poznat iz rata u Vijetnamu) s vrlo dojmljivom pratnjom. Nakon parade, narednik Hunt me je predstavio generalu Westmorelandu. Ruao sam s njim i dobitnicima kongresnih odlija. Kasnije su mi ponudili punu stipendiju u West Pointu. Nisam je odmah odbio, ali sam im dao do znanja da ne razmiljam o vojnoj karijeri. Premda sam bio silno radostan zbog ponu ene stipendije, to za mene nije bila prava kunja. Stipendija bi znaila obvezu da nakon svretka akademije provedem etiri godine u vojnoj slubi, to bi mi onemoguilo da studiram medicinu. Znao sam kamo smjeram elio sam postati lijenik i nita me od toga nee odvratiti niti me u tome sprijeiti. Naravno, laskala mi je ponuda pune stipendije. Poeo sam vjerovati u svoje sposobnosti upravo onako kako mi je majka govorila posljednjih deset godina. Na nesreu, malo sam pretjerao. Poeo sam vjerovati da sam jedan od najvanijih i najbistrijih ljudi na svijetu. Uostalom, zar u ROTC-u nisam pokazao nezamisliv uspjeh, a u koli bio najbolji uenik? Veliki koledi pisali su mi i slali svoje predstavnike da me pridobiju za svoju kolu. Susret s predstavnicima Harvarda i Yalea uinio je da sam se osjeao posebnim i vanim, jer su me htjeli pridobiti za sebe. Malo je onih koji se znaju nositi s osjeajem da su posebni i vani i ja nisam bio izuzetak. Nisam se znao nositi sa svom tom panjom. Predstavnici kola oblijetali su me zbog odlinih ocjena i izuzetnog uspjeha na testu akademskih sklonosti (Scholastic Aptitude Test SAT), gdje sam dostigao oko devedeset posto bodova to je opet bilo neuveno za uenika iz sredita Detroita. Katkad se nasmijem kad se sjetim svoje tajne kako sam uspio dostii toliko bodova na SAT-u. U vrijeme kad nam je 57

majka doputala da gledamo samo dvije do tri televizijske emisije tjedno i zahtijevala da tjedno proitamo dvije knjige, ja sam je sluao. Jedna od mojih omiljenih emisija bila je College Bowl General Electricsa. U toj emisiji kvizu studenti koleda iz itave zemlje sjedili su kao natjecatelji i me usobno se natjecali. Voditelj je postavljao pitanja i izazivao studente da pokau znanje. Cijelog sam tjedna oekivao nedjelju naveer. U mislima sam se ve usmjerio na drugi tajni cilj natjecati se u tom kvizu. Da bih dobio priliku za sudjelovanje, znao sam da moram poznavati mnoge predmete pa sam zato proirio podruje svojeg itateljskog zanimanja. To to sam preuzeo rad u prirodoslovnom laboratoriju nakon to je Curtis zavrio kolovanje, bilo mi je od velike pomoi jer su nastavnici prirodnih predmeta zapazili moju elju za znanjem. Davali su mi izvanredne sate i predlagali knjige i lanke koje trebam proitati. Premda mi je veina kolskih predmeta ila dobro, shvatio sam da ne znam mnogo o umjetnosti. Poeo sam nakon nastave odlaziti u grad, u Detroitski institut umjetnosti. Hodao sam izlobenim prostorima dok nisam upoznao sve slike u glavnim galerijama. Posudio sam iz knjinice knjige o raznim umjetnicima i sve to dobro prouio. Ubrzo sam mogao prepoznati slike umjetnika, imenovati nazive djela, citirati imena umjetnika i njihove stilove. Baratao sam takvim informacijama kao, primjerice, gdje su umjetnici ivjeli i gdje su se obrazovali. Ubrzo sam mogao prepoznati sliku ili umjetnika onog trenutka kad bi se u emisiji College Bowl pojavilo pitanje. Morao sam svladati i klasinu glazbu ako sam se elio natjecati. Kad sam preao u tu fazu, ljudi su me znali udno gledati. Dok bih, primjerice, vani na travnjaku upao korov ili iao travu, prijenosni bi radio svirao klasinu glazbu. To se smatralo neobinim ponaanjem za crnog djeaka u gradu motornih vozila. Svi drugi sluali su jazz i bebop. Zapravo, nisam bio ljubitelj klasine glazbe. Ali i u tome je Curtis odigrao odlunu ulogu u mojem ivotu. U to vrijeme bio je u mornarici; jednom, kad je doao kui na praznike, donio mi je nekoliko gramofonskih ploa. Jedna od njih je bila Schubertova Osma simfonija (nedovrena). On ju je stalno vrtio. 58

Curtise, rekao sam, zato to slua? Stvarno zvui smijeno. Meni se svi a, odgovorio je. Pokuavao mi je objasniti tu glazbu, ali u ono vrijeme nisam ga ba bio spreman sluati. Me utim, on je tu plou putao tako esto tijekom dva tjedna da sam se zatekao kako hodam i mumljam melodiju. Nekako u to vrijeme shvatio sam da poinjem uivati u klasinoj glazbi. Klasina glazba nije mi bila potpuno strana. Od sedmog razreda iao sam na satove klarineta jer ga je svirao moj brat. Naposljetku, to je znailo da majka u poetku mora unajmiti samo jedan instrument i da se mogu sluiti Curtisovim notama. Kasnije sam preao na kornet, a u devetom razredu na bariton. Curtis mi je pomogao da uivam u Schubertu, a onda sam kupio gramofonsku plou kao dar majci. Zapravo sam je kupio za sebe. Na ploi su bile mnoge uvertire iz Rossinijevih opera, a me u njima se nalazila poznata uvertira Williama Tella. Moj sljedei korak bio je sluanje njemakih i talijanskih arija. itao sam knjige o operama i upoznao njihov sadraj. U to sam vrijeme ve znao rei: Ovo je izvanredno dobra glazba. Vie se nisam trudio upoznati klasinu glazbu zato to sam se elio natjecati u College Bowlu. Zarazio sam se njome. Do trenutka kad sam krenuo na koled, im bih uo bilo koji glazbeni komad od klasike do pop glazbe znao sam tko ga je napisao. Imao sam dobar sluh za prepoznavanje glazbenih stilova i trudio se da ga razvijem. Tijekom kolovanja na koledu svake sam veeri obiavao sluati emisiju Stotinu najboljih. Na programu je bila samo klasina glazba. Sluao sam je svake veeri i nakon kratkog vremena znao sam napamet svih stotinu skladbi. Onda sam odluio da vie ne sluam samo klasinu glazbu; poeo sam sluati i uiti i druge glazbene stilove. Uinio sam sve to sam znao da se pripremim za nastup u College Bowlu. Na alost, nikad mi se nije pruila prilika da se pojavim u toj emisiji.

59

8. Izbor koleda
Zurio sam u novanicu od deset dolara na stolu, svjestan da moram donijeti odluku. Budui da sam imao samo jednu priliku, elio sam da odluka svakako bude ispravna. Danima sam je odvagivao iz svakog mogueg kuta. Molio sam Boga da mi pomogne. Ali meni se inilo da se sve svodi na jednu jedinu odluku. Ujesen 1968. godine naao sam se u neobinoj situaciji kad mi je veina vrhunskih koleda poslala ponude i pozive. Me utim, svaki koled traio je deset dolara nepovratne pristupne pristojbe koju je trebalo poslati zajedno s molbom za upis. Imao sam tono deset dolara pa sam molbu mogao poslati samo na jedan koled. Kad danas o tome razmiljam, mogao sam posuditi novac i poslati nekoliko molbi. Ili sam mogao razgovarati s predstavnicima kola pa bi se moda odrekli pristojbe. Ali moja majka je toliko govorila o oslanjanju na sebe da se nisam elio uputati u dugovanje koli samo zato da me primi. U to je vrijeme Miigensko sveuilite izvanredna kola i uvijek me u deset najboljih u akademskim i sportskim dostignuima pozivalo na upis crne studente. To sveuilite nije trailo pristojbu za domae studente ako je nisu mogli uplatiti. Me utim, ja sam elio otii na neto udaljeniji koled. Ozbiljno sam razmiljao o svojoj budunosti svjestan da se mogu upisati na bilo koji vrhunski koled, ali nisam znao to da radim. Zavrio sam kolovanje kao trei u razredu, odlino sam poloio test akademskih sklonosti, a i veina koleda davala je prednost obojenim studentima. Nakon koleda u kojem bi glavni predmeti bili iz medicine i neto psihologije, bio bih spreman za medicinski fakultet i konano na putu da postanem lijenik. 60

Dugo me vremena muilo to sam bio trei po uspjehu u svojem razredu u srednjoj koli. Vjerojatno je uzrok tome bilo burno razdoblje u razvoju, ali nisam si mogao pomoi. Nisam morao biti prvi u svemu, ali sam trebao biti na prvom mjestu. Da me nije zavela potreba da budem prihvaen od vrnjaka, bio bih na elu razreda. Razmiljajui o koledu, odluio sam da se to nikad vie ne ponovi. Odsad u biti, koliko to bude mogue, najbolji student. Nekoliko tjedana prolo mi je u razmiljanju kojem u koledu poslati molbu za upis i krajem proljea suzio sam izbor na Harvard i Yale. I jedan i drugi su odlini, to mi je otealo izbor. Neobino je, ali moja konana odluka ovisila je o jednoj televizijskoj emisiji. Dok sam jedne subotnje veeri pratio College Bowl, studenti s Yalea pobijedili su studente s Harvarda s fantastinim rezultatom, neto kao 510 prema 35. Ta igra pomogla mi je u odluci: otii u na Yale. Za neto manje od mjesec dana ne samo to sam imao potvrdu da me ujesen 1969. godine primaju na fakultet, ve su mi ponudili devedeset posto stipendije. Pretpostavljam da me takva vijest trebala odueviti. Bio sam sretan, ali ne i iznena en. Zapravo sam sve to primio smireno, moda ak i malo oholo podsjeajui se da sam ve postigao gotovo sve to sam si postavio za cilj visoke kolske ocjene, vrhunski rezultat na testu akademskih sklonosti; dobio sam sva mogua srednjokolska priznanja, uz dugi popis dostignua u programu ROTC-a. Smjetaj studenata na sveuilitu priliio je mojem statusu. Stambeni prostor bio je luksuzan; sobe su vie sliile stanovima. Tu je bila dnevna soba, ognjite i ugra ene police za knjige. Iz dnevne sobe ulazilo se u spavaonice. Svaki stan dijelila su dva do etiri studenta. Ja sam imao svoju sobu. Proetao sam sveuilitem, promatrao visoke zgrade sagra ene u gotikom stilu i divio se zidovima prekrivenim brljanom. Bio sam uvjeren da u ovo mjesto osvojiti na juri. Zato i ne bih? Bio sam nevjerojatno bistar mladi. Nakon manje od tjedan dana boravka na sveuilitu zakljuio sam da nisam ba tako bistar. Svi su studenti bili dobri; mnogi od njih bili su izuzetno nadareni i perspektivni. Yale mi je otvorio oi jer sam sada studirao, radio i ivio s desecima vrlo uspjenih studenata i ja se me u njima nisam isticao. 61

Jednog dana sjedio sam za stolom u dnevnoj sobi s nekoliko studenata s moje godine. Razgovarali su o broju bodova iz testa sklonosti. Jedan od njih rekao je: Uspio sam na testu i dobio ukupno neto vie od 1500 bodova. Nije loe, dodao je drugi saaljivo. Nije ne znam to, ali nije ni loe. A koliko si ti dobio? upitao je prvi. Oh, 1540 ili 1550. Ne sjeam se tono rezultata iz matematike. Svima njima izgledalo je sasvim prirodno da im rezultat bude iznad devedeset posto. utio sam, svjestan da sam po bodovima bio najslabiji me u svim studentima koji su sjedili oko mene. Prvi put postao sam svjestan da ba i nisam tako sjajan kako sam mislio; taj je doga aj malo umanjio moju samosvijest. To me je istodobno tek samo malo zastrailo. Pokazat u ja njima. Uinit u ono to sam radio u Southwesternu i sasvim se posvetiti studiranju, uei to je vie mogue. Onda u, zahvaljujui dobrim ocjenama, doi do vrha. Ali brzo sam shvatio da su predavanja na Yaleu teka, sasvim drukija od nastave kakvu sam upoznao u Srednjoj koli Southwestern. Profesori su oekivali da napravimo domau zadau prije nego to emo doi na predavanje, a nauenim informacijama koristili smo se kao osnovom za predavanje. To je za mene bilo neobino. U srednjoj koli prelazio sam iz semestra u semestar uei samo ono to sam elio, a onda bih, budui da sam brzo uio, proveo posljednje dane pred ispite ludo se trudei da zapamtim gradivo. Na Southwesternu je to ilo. Spoznaja da tako nee ii na Yaleu, za mene je bila razoaravajua. Svakim sam danom sve vie zaostajao s gradivom, posebno iz kemije. Zato se nisam trudio da uhvatim korak, ne znam. Mogao bih nai desetak izgovora, ali ne bi vrijedilo. Ono to je bilo bitno jest da nisam znao o emu se radi na predavanjima iz kemije. Sve se nagomilalo krajem prvog semestra kad sam se naao pred kljunim ispitima. Dan prije ispita lutao sam sveuilinim parkom, bolestan od straha. Nisam se vie mogao zavaravati. Past u na ispitu iz kemije i to e biti teak pad. uto lie koje je prekrilo plonike, utalo je pod mojim nogama. Ali ljepota jesenskog dana kao da mi se rugala. Nisam uspio. 62

Nije bilo ni najmanje nade da poloim ispit iz kemije jer nisam iao ukorak s gradivom. Svjestan svega to ga oekuje, ovaj bistri mladi iz Detroita suelio se s jo jednom neumoljivom istinom: ako ne poloim kemiju, ne mogu ostati u pripremnom programu za medicinu. Dok su mi se javljale slike iz petog razreda, svladao me oaj. Koliko si dobio bodova, Carsone? Hej, glupane, jesi li dobio koji bod? Prole su godine, a ja sam jo uvijek u mislima mogao uti glasove poruge. to ja uope radim na Yaleu? Bilo je to logino pitanje i nisam mogao odagnati tu misao. to misli, tko si ti? Samo glupi, crni djeak iz sirotinjske etvrti Detroita koji se ne moe probiti izme u svih tih inteligentnih, imunih studenata. Udario sam kamen nogom i gledao za njim kako leti u sme u travu. Prestani, rekao sam sebi. Samo e pogorati stvari. Prisjetio sam se uitelja koji su mi govorili: Benjamine, ti si pametan. Moe uspjeti. I tu, hodajui sam, uvijen u tamu svojih misli, mogao sam uti kako mi majka uporno ponavlja: Bennie, moe uspjeti! Sine, moe uiniti sve to eli i to bolje od bilo koga drugoga. Vjerujem u tebe. Okrenuo sam se i poeo hodati izme u visokih, klasinih zgrada prema svojem internatu. Morao sam uiti. Prestani razmiljati o neuspjehu, rekao sam sebi. Jo ga uvijek moe odgoditi. Moda. Podigao sam glavu i pogledao kroz treperavo lie na ruiasti zalazak sunca. U dubini uma kopkale su me sumnje. Konano sam se obratio Bogu za pomo. Potrebna mi je pomo, molio sam. Oduvijek sam elio postati lijenik, a sad mi se ini da to ne mogu ostvariti. Gospodine, uvijek sam imao dojam da je i Tvoja elja da postanem lijenik. Trudio sam se i svoj ivot usmjerio u tom pravcu, uvjeren da e to biti moje zvanje. Ali ako padnem kemiju, morat u raditi neto drugo. Molim Te, pomozi mi to da uinim. Nakon povratka u svoju sobu spustio sam se na krevet. Sumrak je rano pao i soba je bila mrana. Veernji zvuci izvana remetili su tiinu u sobi automobili u prolazu, glasovi studenata u parku ispod mojeg prozora, naleti vjetra u kronjama stabala. Tihi zvuci. Sjedio sam tako, visok i mrav, glave zaronjene u ruke. Nisam uspio. Konano sam se morao suoiti 63

s injenicom da ne mogu uspjeti; jednostavno, bilo je prekasno. Ustao sam i upalio stolnu svjetiljku. U redu, rekao sam sebi hodajui po sobi. Past u iz kemije i neu postati lijenik. to mi jo preostaje? Me u svim zvanjima koja sam razmatrao, nisam mogao zamisliti nita na kugli zemaljskoj to bih mogao biti osim lijenika. Sjetio sam se ponude za West Point. Nastavnika karijera? Poslovni svijet? Nijedno od tih podruja nije me posebno privlailo. U mislima sam se uzdigao Bogu oajna tenja, moljenje, hvatanje za Njega. Pomozi mi da razumijem koju vrstu posla trebam raditi ili uini neko udo i pomozi mi da poloim ovaj ispit. Od tog trentuka osjetio sam mir. Nije bilo odgovora. Bog se nije probio kroz moju zamagljenu potitenost i zabljesnuo preda mnom. Ali ma to se dogodilo, ja sam znao da e sve biti u redu. Jedan zraak nade sasvim mali nazirao se u toj gotovo bezizlaznoj situaciji. Premda sam na Yaleu od poetka bio na dnu na mojoj godini, profesor me je mogao spasiti. Ako su loi studenti dobro odgovorili na konanom ispitu, on bi zanemario semestarski rad i prednost dao visokom broju bodova zavrnog testa. To je za mene bila jedina mogunost da poloim kemiju. Bilo je skoro deset sati naveer i bio sam umoran. Zatresao sam glavom, svjestan da izme u sadanjeg trenutka i sutranjeg jutra ne mogu izvesti takvo udo. Ben, mora pokuati, rekao sam glasno. Mora uiniti sve to moe. Sjeo sam i sljedea dva sata probdio nad debelim udbenikom iz kemije uei napamet formule i definicije za koje sam vjerovao da mi mogu pomoi. Ma to da se dogodi na ispitu, idem i pokuat u uiniti najbolje to mogu. Past u, ali, tjeio sam se, bit e to barem veliki pad. Dok sam zapisivao na papir formule prisiljavajui se da upamtim ono to mi nije nita znailo, duboko u sebi znao sam razlog svojeg neuspjeha. Predmet nije bio tako teak. Istina je bila u neemu mnogo jednostavnijem. Unato mojoj impresivnoj svjedodbi iz srednje kole, zapravo nisam nauio 64

kako se ui. Sve vrijeme u srednjoj koli oslanjao sam se na iste stare metode traenje vremena tijekom semestra, a onda trebanje za zavrne ispite. Pono. Rijei na stranicama izgubile su otrinu i moj je um odbijao bilo kakvu informaciju. Legao sam na krevet i proaptao u mraku: Boe, ao mi je. Molim Te, oprosti mi to sam razoarao Tebe i sebe. Zatim sam zaspao. U snu sam usnio udan san i kad sam se ujutro probudio, ostao mi je u tako ivom sjeanju kao da se radilo o stvarnom doga aju. U snu sam sjedio u predavaonici za kemiju, sam samcat. Otvorila su se vrata i neka osoba ula je u dvoranu, zaustavila se pred ploom i poela rjeavati zadatke iz kemije. Hvatao sam biljeke svega to je ta osoba pisala. Kad sam se probudio, sjetio sam se veine zadataka pa sam ih pourio zapisati prije nego to mi izblijede iz sjeanja. Neki su mi odgovori izblijedjeli, ali kako sam se jo uvijek sjeao zadataka, potraio sam ih u svojem udbeniku. Znao sam dosta toga o psihologiji pa sam pretpostavio da sam u snu jo uvijek pokuavao rijeiti nerijeene zadatke. Obukao sam se i s osjeajem malodunosti otiao u predavaonicu za kemiju. Nisam bio siguran znam li toliko da mogu proi, otupio sam od intenzivnog uenja i oaja. Predavaonica je bila golema, ispunjena sklopivim drvenim stolicama. U njoj je bilo mjesta za oko tisuu studenata. Na velikoj pozornici stajale su goleme ploe. Tu je bio i veliki stol s priborom za kemijske pokuse. Moji su koraci muklo odzvanjali na drvenom podu. Profesor je uao i bez mnogo rijei poeo dijeliti pitanja za ispit. Slijedio sam ga pogledom dok je prolazio dvoranom. Trebalo mu je vremena da podijeli 600 testova. Dok sam ekao, primijetio sam kako sunce sja kroz male staklene ploice na zaobljenim prozorima du zida. Bilo je to predivno jutro da se padne na ispitu iz kemije. Konano sam uz snano kucanje srca otvorio listove s pitanjima i proitao prvi zadatak. U tom sam trenutku gotovo mogao uti neskladnu melodiju iz The Twilight Zone (Zona sumraka). inilo mi se kao da sam stupio u taj nestvarni svijet. Brzo sam pregledao zadatke, tiho se smijui, da potvrdim ono to sam ve znao. Ispitni zadaci bili su identini onima koje je rijeila nejasna osoba iz mojeg sna. 65

Znao sam odgovore na svako pitanje na prvoj stranici. Sitnica, mumljao sam dok mi je olovka letjela ispisujui rjeenja. Nakon to sam dovrio prvu stranicu, okrenuo sam drugu i opet je prvi zadatak bio onaj isti koji sam vidio ispisan na ploi u mojem snu. Gotovo da nisam vjerovao. Nisam zastao da bih analizirao to se dogodilo. Bio sam toliko uzbu en to znam ispravne odgovore da sam radio brzo bojei se da ne izgubim ono to sam zapamtio. Pri kraju testa, kad mi je san poeo blijedjeti, vie se nisam mogao sjetiti ni jednog jedinog odgovora. Ali bilo je dovoljno. Znao sam da u proi. Boe, uinio si udo, rekao sam Mu dok sam naputao predavaonicu. A ja Ti obeavam da Te nikad vie neu dovesti u takvu situaciju. Hodao sam parkom itav sat, oduevljen, ali eljan samoe, trudei se da razumijem to se dogodilo. Nikad ranije nisam imao slian san. I ne poznam nikoga tko ga je imao. Ovaj se doga aj suproti svemu to sam itao o snovima dok sam prouavao psihologiju. Jedino objanjenje gotovo me je oborilo s nogu. Odgovor je bio toliko jednostavan da me je uinio poniznim. Iz nekog razloga, Bog svemira, Bog koji u ruci dri sve galaksije, vidio je potrebu da se sagne do jedne sobe na sveuilitu na planetu Zemlji i poalje san obeshrabrenom djeaku iz geta koji eli postati lijenik. Zaprepastila me spoznaja o onome to se dogodilo. Osjeao sam se malenim i poniznim. Konano sam se glasno nasmijao prisjeajui se da Biblija biljei takve doga aje, premda ih je bilo svega nekoliko, kad Bog daje izravne odgovore i upute svojem narodu. Bog je to uinio za mene u dvadesetom stoljeu. Unato mojem propustu, Bog mi je oprostio i uinio za mene neto tako udesno. Sad mi je jasno da je Tvoja elja da postanem lijenik, rekao sam Bogu. Uinit u sve to je u mojoj moi da to i postanem. Moram nauiti kako se ui. Obeavam Ti da takvo to nikad vie neu uiniti. Tijekom etiri godine koje sam proveo na Yaleu katkad bih popustio, ali nikada toliko da ne bih bio spreman za ispit. Poeo sam uiti kako se ui; vie se nisam povrno koncentrirao na ono gradivo za koje sam pretpostavljao da e ga profe66

sori pitati na ispitu. Nastojao sam shvatiti svaku cjelinu. U kemiji, primjerice, nisam elio znati samo odgovore, ve razumjeti i pozadinu formula. Od tog sam trenutka ovo naelo primjenjivao u svim predmetima. Nakon ovog doga aja nisam vie sumnjao da u postati lijenik. Ujedno sam osjeao da Bog eli ne samo da budem lijenik, nego da ima za mene i posebne planove. Nisam siguran razumiju li ljudi uvijek kad to kaem, ali ja sam doivio unutarnje osvjedoenje da se nalazim na pravom putu putu koji je Bog izabrao za mene. U mojem e se ivotu dogoditi velike stvari i moram uiniti svoj dio pripreme da bih bio spreman. Kad su se pojavile konane ocjene iz kemije, Benjamin S. Carson dobio je 97 bodova ime se naao na samom vrhu me u ispitanicima.

67

9. Promjena pravila
Dok sam studirao na koledu, ljeti sam radio razliite poslove nastavivi tako praksu jo iz srednje kole gdje sam radio u kolskom laboratoriju. Za vrijeme praznika, izme u drugog i treeg razreda srednje kole, radio sam u jednom od biolokih laboratorija Dravnog sveuilita Wayne. Nakon svretka srednjokolskog obrazovanja, prije nego to u se upisati na Yale, jako mi je bio potreban posao. Trebao mi je novac za odjeu, knjige, prijevoz i desetak drugih izdataka koji su me, znao sam, oekivali na koledu. Jedna od savjetnica u naoj koli, Alma Whittley, poznavala je moje prilike i pokazala razumijevanje. Jednog sam joj se dana povjerio i ona me je sasluala s oitom pozornou. Imam neke veze u tvornici automobila Ford, rekla je. Dok sam sjedio za njezinim stolom, nazvala je telefonom njihovu glavnu upravu. Posebno se sjeam njezinih rijei: Imamo ovdje jednog mladia koji se zove Ben Carson. Vrlo je bistar i ve ima stipendiju za Yale. Sad mu je potreban posao da utedi novac za jesen. Zastala je, sluala i zatim dodala: Morate mu dati posao.5 Dan nakon svretka kolske godine, moje je ime bilo na popisu zaposlenika u Ford Motor Company u glavnoj administrativnoj zgradi u Dearbornu. Radio sam u uredu za plae, na

U ljeto 1988. godine primio sam pismo od g e Whittley koje je poinjalo sljedeim rijeima: Ne znam da li me se sjeate. Bio sam ganut. Naravno da je se sjeam, kao to se sjeam i svih drugih koji su mi na ovaj ili onaj nain pomogli. Napisala je da me je vidjela na televiziji i proitala lanak o meni. Sad je u mirovini, ivi na jugu pa mi je htjela estitati. Bio sam oduevljen to me se ona sjetila.

68

poslu koji sam smatrao prestinim ili, kako je to moja majka rekla, vanim jer je zahtijevao da svakog dana nosim bijelu koulju i kravatu. Na ovom poslu nauio sam vanu lekciju o zapoljavanju. Neiji utjecaj mogao mi je pomoi da u em na vrata, ali pravi ispit bili su moja marljivost i kvaliteta rada. Znati mnotvo informacija bilo je korisno, ali nedovoljno. Naelo glasi otprilike ovako: nije vano to zna, ve kako posao obavlja. Tog sam ljeta radio marljivo, kao i svaki drugi posao, pa bio on samo privremen. Odluio sam biti najbolji radnik kojega su ikad primili na posao. Nakon svretka prve godine na Yaleu, preko ljeta sam dobio predivan posao kao nadzornik skupine mladih radnika na autocesti njihova je zadaa bila skupljati smee i otpatke du autoceste. Federalna vlada otvorila je ova radna mjesta uglavnom za studente iz siromanih gradskih etvrti. Radnici su du me udravne ceste blizu Detroita i zapadnih predgra a skupljali smee u vree kako bi autoceste bile iste i uredne. Veina nadzornika muila se s mnotvom disciplinskih problema, a gradska djeca nalazila bi stotine razloga da zabuavaju na radu. Danas je prevrue za rad, rekao bi jedan. Juer sam se previe umorio, rekao bi drugi. Zato to radimo? Sutra e opet sve biti puno smea. Tko e znati jesmo li ga uklonili ili nismo? Zato se ubijati na tom poslu? Za ovakav posao ne plaaju nas dovoljno. Drugi su nadzornici, saznao sam, zakljuili da je dobro ako svaki mladi u skupini napuni dvije plastine vree dnevno. Ti su momci mogli za jedan sat obaviti taj posao i ja sam to znao. Moda se ubrajam u one koji rade vie nego to se od njih oekuje, ali meni se inilo gubljenjem vremena da svojoj skupini dopustim ljenarenje skupljajui do dvanaest vrea dnevno. Od samog poetka moja je skupina stalno punila izme u sto do dvjesto vrea dnevno i pritom smo oistili velike povrine uz autocestu. Koliina vrea koju smo mi skupljali zaprepastila je glavne nadzornike u Odjelu za javne radove. Kako to da vai momci mogu obaviti ovako velik posao? pitali su. Nijedna druga skupina to ne uspijeva. 69

O, to je moja mala tajna, rekao bih i alio se na raun onoga to sam radio. Ako im otkrijem previe, netko bi se mogao umijeati i natjerati me da mijenjam pravila. Sluio sam se jednostavnom metodom, ali to ba i nije spadalo u uobiajen nain rada iznosim ovo da bih ilustrirao jo jedno naelo u svojem ivotu. Mogao bih ga izraziti rijeima pjesme popularne prije nekoliko godina: Uinio sam to na svoj nain. Ne zato to se protivim pravilima bilo bi ludo operirati, a ne drati se odre enih pravila ve zato to su propisi katkad konica pa ih moramo prekriti ili zanemariti. Na primjer, etvrtog dana na poslu rekao sam svojim momcima: Danas e stvarno biti vrue Ponovi to! rekao je jedan me u njima i svi su se s njim odmah sloili. Evo, rekao sam, nudim vam nagodbu. Prvo, od sutra emo poeti u est ujutro dok je jo svjee ovjee, nitko na svijetu ne ustaje tako rano Sasluaj cijeli plan, rekao sam mladiu koji me je prekinuo. Od nae se skupine oekivalo da radi od 7,30 do 16,30 s jednim satom odmora za ruak. Ako se vi, momci, ali sva estorica, sloite s tim da ponemo raditi u est, kad napunite 150 vrea, za taj dan ste slobodni. Prije nego to je itko mogao postaviti pitanje, objasnio sam to mislim. Vidite, ako sve to smee pokupite za dva sata, pustit u vas i vi ste za taj dan slobodni. I jo uvijek dobivate plau za puno radno vrijeme. Ali morate prikupiti 150 vrea koliko god to trajalo. Raspravljali smo o tom prijedlogu, ali su shvatili to elim. Trebalo je samo nekoliko dana da ih dobijem da skupe sto vrea dnevno, a to je znailo teak rad po poslijepodnevnoj vruini. Ali oni su uivali u zadirkivanju drugih skupina priajui koliko su napravili. Bili su spremni za novi izazov. Ovi su mladii uili ponositi se svojim radom, bez obzira na to koliko su ga neki me u njima smatrali niskim. Sloili su se s mojim prijedlogom. Sljedeeg jutra sva su estorica bila spremna za polazak u est sati. Nauili su za dva do tri sata oistiti goleme povrine uz autocestu, za to im je ranije trebao itav dan. U redu, momci, rekao sam im sam izbrojio posljednju vreu. Ostatak dana nam je slobodan. 70

To im se svidjelo pa su radili kao da se igraju. Najbolji su trenuci dolazili kad bismo se mi oko devet sati vraali u Transportni odjel, upravo kad su druge skupine izlazile na posao. Vi, deki, idete raditi? viknuo bi jedan od mojih. ovjee, danas nema mnogo smea, dodao bi drugi. Superman i njegovi ve su ga poistili. Nadamo se da vas nee udariti sunanica! dobacivali bi dok je kamion izlazio. Moji nadzornici jamano su znali to radim jer su vidjeli kad smo se vratili, a sigurno su bili izvijeteni o naem ranom izlasku. Nikad nisu rekli ni rijei. Da su i rekli, sve to bih uinio bilo bi da im pokaem rezultate naeg rada. Naravno, nije bilo predvi eno da radimo na ovaj nain jer su pravila odre ivala odre en broj radnih sati. Ali nijedan nadzornik nikad nije komentirao ono to sam radio sa svojom skupinom. Mislim da su utjeli zato to je posao bio obavljen i to mnogo bre i bolje od ikoje druge skupine. Neki su ljudi ro eni za rad, a neke treba gurati. Ali moja je strategija da sve treba raditi to je mogue bre i bolje, ukljuujui i medicinu. Ne moramo se strogo drati pravila ako moemo nai nain da posao obavimo bolje, dokle god je to razumno i nikome ne kodi. Netko mi je rekao da biti kreativan znai nauiti raditi neto na drugi nain. Moda je doista tako. Sljedeeg ljeta, nakon druge godine studija, vratio sam se u Detroit da bih ponovno radio kao nadzornik svoje skupine. Na kraju prole godine Carl Seufert, prvi ovjek Transportnog odjela, oprostio se od mene rijeima: Vrati se idueg ljeta. Imat emo mjesto za tebe. Me utim, tog ljeta 1971. dolo je do recesije, posebice u automobilskoj industriji. Bilo je vrlo teko dobiti nadzorniko mjesto jer je to bio dobro plaen posao. Veina studenata koja je dobila ovaj posao imala je osobne ili politike veze. Uzeli su ih na posao mjesecima unaprijed, dok sam ja jo bio u New Havenu. Budui da mi je Carl Seufert obeao posao, nisam smatrao potrebnim da tijekom zimskih praznika potvrdim svoju odluku. Kad sam se krajem svibnja javio, efica kadrovske slube rekla je: ao mi je. Sva su mjesta na tom poslu zauzeta. 71

Objasnila mi je situaciju s radnim mjestima, da je previe onih koji trae posao, ali meni je to ve bilo poznato. Nisam je krivio; znao sam da kod nje neu nita postii. Trebao sam, kao i drugi, ranije poslati molbu. Sa samopouzdanjem sam zakljuio da, s obzirom na to da sam svako ljeto radio, neu imati problema s pronalaenjem drugog posla. Pogrijeio sam. Kao i stotine drugih studenata, i ja sam ustanovio da zapravo nigdje nema posla. Traio sam ga puna dva tjedna. Svako bih jutro otiao na autobus, odvezao se u sredite grada i traio posao u svakom poduzeu na koje bih naiao. ao nam je, nema posla. Ove ili sline rijei uo sam valjda stotinu puta. Katkad sam u glasu osobe koja me odbila osjetio iskrenu suut. Na drugim mjestima osjeao sam se kao osamtisuiti koji dolazi traiti posao, a osoba kojoj sam se obraao ve se umorila od stalnog ponavljanja istih rijei; eljela je da svi nestanemo. Usred tog munog traenja posla, Ward Randall Mla i donio je svjetlo u moj ivot. Ward, inae bijelac, odvjetnik na podruju Detroita, diplomirao je na Yaleu dva desetljea prije mene. Sreli smo se na lokalnom sastanku bivih studenata u vrijeme dok sam jo studirao. Nekako sam mu postao simpatian jer nas je obojicu jako zanimala klasina glazba. Tijekom ljeta 1971. godine, dok sam traio posao u sreditu Detroita, esto bismo se sretali tijekom pauze za ruak i onda odlazili na podnevne koncerte. Veina njih bili su orguljaki koncerti izvo eni u nekoj od crkava. Uz to bi me Ward esto pozivao da s njegovom obitelji iza em na razne koncerte i izvedbe simfonija; upoznao me s brojnim kulturnim doga ajima oko Detroita na koje sam ne bih mogao otii zbog nedostatka novca. Bio je stvarno divan ovjek, pravo ohrabrenje za mene. I danas ga visoko cijenim. Nakon to sam proao cijeli grad, zakljuio sam: Moram se posluiti drugim sredstvima. Pokuao sam na sve uobiajene naine nai posao i nisam naao nita. Nita. Nita. Onda sam se sjetio razgovora na koji sam bio pozvan radi upisa na Yale i osobe koja je sa mnom razgovarala simpati72

nog gospodina Standarta. On je uz to bio potpredsjednik Young and Rubicon Advertising, velike nacionalne reklamne kompanije. Prvo sam pokuao u kadrovskoj slubi ove kompanije i uo poznate rijei: ao nam je, nemamo prigodnih poslova. Nakon to sam odbacio vlastiti ponos i sam sebi uputio rijei ohrabrenja, popeo sam se dizalom do ureda menadera. Budui da me je gospodin Standart upoznao na razgovoru, mislio sam da o meni mora imati dobro miljenje. Ali nisam znao kako da pro em pokraj njegove tajnice. Sjetio sam se da nitko, apsolutno nitko ne moe ui u njegov ured bez unaprijed dogovorenog sastanka. A onda sam pomislio: A to mogu izgubiti? Kad je tajnica podigla glavu, rekao sam: Zovem se Ben Carson. Student sam na Yaleu i elio bih porazgovarati s gospodinom Standartom, samo minutu Vidjet u je li slobodan. Ula je u njegov ured i minutu kasnije izaao je sam gospodin Standart. Smijeio se i kad mi je pruio ruku, njegov se pogled sreo s mojim. Lijepo to ste navratili, rekao je. Kako vam ide na Yaleu? im smo zavrili s formalnostima, rekao sam: Gospodine Standart, treba mi posao. Vrlo mi ga je teko nai. Ve dva tjedna traim i ne mogu ga nigdje dobiti. Je li to istina? Jeste li pokuali u kadrovskoj slubi? Ni ovdje nema posla, rekao sam. Vidjet u to moemo uiniti. Gospodin Standart je podigao slualicu i pritisnuo nekoliko brojeva dok sam ja kruio pogledom po njegovom golemom uredu. Izgledao je upravo kao oni fantastini menaderski uredi koje sam vidio na televiziji. Nisam uo ime osobe kojoj se obratio, ali sam uo ostatak njegovih rijei: aljem vam u ured jednog mladia. Zove se Ben Carson. Na ite posao za njega. Samo to. Nikakve otre zapovijedi, ve jednostavan nalog od strane ovjeka koji je imao vlast da izda takvu naredbu. Nakon to sam se zahvalio gospodinu Standartu, vratio sam se u kadrovsku slubu. Ovaj put mi se obratio direktor osobno. Nitko nam nije potreban, ali vas moemo staviti u ured za primanje i otpremu pote. Bilo to, samo da imam posao do kraja ljeta. 73

Ispostavilo se da je posao zanimljiv jer sam morao obilaziti grad i isporuivati ili uzimati pisma i pakete. Ali postojao je jedan problem. Posao jednostavno nije bio plaen toliko da bih ita mogao utedjeti za kolovanje. Nakon tri tjedna poduzeo sam novi korak. Odluio sam otkazati ovaj posao i nai bolje plaeno mjesto. Uostalom, rekao sam da utvrdim svoju odluku, radio sam za gospodina Standarta. Otiao sam u Transportni odjel na razgovor s Carlom Seufertom. Pribliavao se kraj lipnja; svako radno mjesto bilo je zauzeto i pokuaj se inio smjelim, ali ipak sam pokuao. Otiao sam ravno u ured gospodina Seuferta; imao je vremena za razgovor sa mnom. Nakon to je sasluao moju priu o poslu, rekao je: Ben, za momka kakav si ti uvijek ima posla. On je, inae, bio glavni nadzornik ekipa za gradnju, ienje i odravanje autocesta. Budui da vie nema nadzornikog mjesta, rekao je, napravit emo novo mjesto. Zastao je, nekoliko sekundi razmiljao i rekao: Jednostavno emo organizirati novu ekipu i dati ti posao. Tako je i uinio. Uz neto kreativnosti i malo smjelosti dobio sam svoj stari posao. Upotrijebio sam istu taktiku kod moje nove esterolane skupine i ona je funkcionirala jednako uspjeno kao i prolog ljeta. esto bih vi ao Carla Seuferta prilikom odlaska na posao ili bi nas on posjetio na radnom mjestu. Uvijek je imao vremena za razgovor sa mnom. Ben, rekao mi je ne jednom, dobar si ovjek. Drago nam je to te imamo. Jednom mi je stavio ruku na rame i rekao: Svoj si ovjek. Moe uspjeti u svemu to poeli. Sluajui ga, inilo mi se kao da ujem majku; bilo mi je drago uti njegove rijei: Ben, darovit si i moe postii sve to eli. Vjerujem da e u ivotu uiniti velike stvari. elim da bude svjestan toga. I danas se sjeam njegovih rijei. Idueg ljeta, 1972. godine, radio sam na pokretnoj traci u Crysler Motor Company sastavljajui dijelove branika. Svaki dan odlazio sam na posao i radio kako sam najbolje znao. Neki e u to teko povjerovati, ali nakon samo tri mjeseca dobio sam priznanje i promaknue. Krajem ljeta odredili su da obavljam inspekciju nekih dijelova koji se montiraju na sportske modele. Neke aute trebao sam odvesti sa zavrne trake do 74

mjesta gdje smo ih parkirali za prijevoz do izlobenih prostora. Svi ao mi se posao koji sam obavljao kod Cryslera. Svaki dan na tom poslu potvr ivao je ono u to sam ve vjerovao. I tog ljeta sam nauio vanu lekciju lekciju koju nikad neu zaboraviti. Majini su savjeti bili mudri, ali kao i mnoga druga djeca, na njih sam obraao malo pozornosti. Sad znam iz vlastitog iskustva koliko je bila u pravu. Nije vana vrsta posla. Nije vano ni vrijeme to ga provodimo na poslu, a to vrijedi i za privremeni posao preko ljeta. Ako se trudite i inite najbolje to moete, ljudi e to uoiti i vi ete napredovati. Premda je to majka izgovorila malo drukije, dala mi je isti savjet. Bennie, uope nije vano kakve si boje. Ako si dobar i marljiv, ljudi e to prepoznati. Jer ljudi, ak ako i imaju predrasude, ele dobiti najbolje. Tvoj cilj u ivotu jednostavno mora biti da postigne najbolje. Znao sam da je bila u pravu. * * * Tijekom itavog kolovanja moj stalni problem bio je nedostatak novca. Ali dva iskustva koja sam doivio tijekom studija na Yaleu podsjetila su me da se Bog brine i da e uvijek voditi rauna o mojim potrebama. Dok sam bio na drugoj godini studija, imao sam vrlo malo novca. A onda sam iznenada ostao bez ijednog centa nisam imao ni za autobusnu kartu do crkve i natrag. S koje god strane razmatrao svoju situaciju, nije bilo mogunosti da ita dobijem u sljedeih nekoliko tjedana. Tog sam dana hodao sveuilinim parkom oplakujui svoju situaciju, umoran od injenice da nikad nemam dovoljno novca ni za svakidanje potrebe sitnice kao to su zubna pasta ili potanske marke. Gospodine, molio sam, pomozi mi! Daj mi barem toliko da mogu kupiti autobusnu kartu za odlazak u crkvu! Premda sam hodao bez cilja, kad sam podigao pogled, ustanovio sam da se nalazim pred Battellovom kapelom u starom dijelu sveuilinog kompleksa. Priao sam stalcima za bicikle i pogledao na tlo. Samo metar od mene leala je zguvana novanica od deset dolara. 75

Hvala Ti, Boe! rekao sam dok sam je podizao, jedva vjerujui da u ruci imam novac. Idue godine ponovno sam doao u isti poloaj nisam imao ni centa, a nije bilo nikakvih izgleda da u neto dobiti. Naravno, proetao sam parkom do kapele traei na tlu novanicu od deset dolara. Nisam je naao. Me utim, nedostatak novca tog dana nije bio moja jedina briga. Dan prije obavijestili su me da su papiri zavrnog testa iz psihologije (Percepcija 301) zabunom spaljeni. Polagao sam taj ispit prije dva dana, a sad u ga, zajedno s drugima, morati ponovno polagati. Tako sam s oko sto pedeset drugih studenata doao u odre enu predavaonicu da ponovim ispit. im smo primili testove, profesorica je napustila prostoriju. Prije nego to sam uspio proitati prvo pitanje, zauo sam iza sebe glasno mrmljanje. Je li ovo ala? netko je glasno proaptao. Dok sam zurio u pitanja, nisam mogao vjerovati svojim oima. Bila su nevjerojatno teka, zapravo nerjeiva. Svako je sadravalo nit iz gradiva koje smo trebali poznavati iz predavanja, ali su bila toliko zamrena da sam zakljuio kako bi i briljantni psihijatar s nekima imao problema. Nema veze, uo sam kako jedna djevojka govori drugoj. Oti imo i prouimo tu stvar. Moemo rei da nismo vidjele obavijest. Kad ponove ispit, bit emo spremne. Prijateljica se sloila s njom i obje su tiho napustile predavaonicu. Odmah zatim je troje studenata sloilo svoje papire i izilo. I drugi su krenuli za njima. Deset minuta nakon poetka ispita ostalo nas je oko stotinjak. Ubrzo je jo polovica otila, a izlaenje nije prestajalo. Prije izlaska nitko nije predao ispitne listove. Nastavio sam raditi sve vrijeme razmiljajui: Kako mogu oekivati od nas da to znamo? Oko sebe sam nabrojio sedam studenata koji su jo uvijek rjeavali test. Nakon pola sata ostao sam jedini student u prostoriji. Kao i drugi i ja sam bio u kunji da iza em, ali sam proitao oglas i nisam mogao lagati da ga nisam vidio. Sve vrijeme dok sam pisao odgovore, molio sam Boga da mi pomogne smisliti to da napiem. Vie nisam obraao pozornost na korake onih koji su izlazili. 76

Odjednom su se vrata uionice buno otvorila, remetei moj tijek misli. Kad sam se okrenuo, pogled mi se sreo s profesoriinim. Istodobno sam shvatio da se nitko osim mene vie ne mui s pitanjima. Profesorica mi je prila, a s njom je bio fotograf Yaleovog Daily Newsa koji je zastao i podigao fotoaparat. O emu je rije? upitao sam. Mala prijevara, rekla je profesorica. Htjeli smo vidjeti tko je najpoteniji student na godini. Ponovno se nasmijeila: To ste vi. Nakon toga profesorica je uinila neto jo bolje. Pruila mi je novanicu od deset dolara.

77

10. Ozbiljan korak

Oduvijek me zovu Candy, rekla je, ali pravo mi je ime Lacena Rustin. Zurio sam trenutak u nju, opinjen njezinim osmijehom. Drago mi je to smo se upoznali, odgovorio sam. Bila je jedna od mnogih novih studenata koje sam tog dana sreo u Grosse Pointe Country Clubu. Mnogi vrlo bogati miigenski gra ani ive u Grosse Pointeu pa turisti esto dolaze i dive se kuama Fordovih i Chryslerovih. Yale je priredio prijam za nove studente i ja sam, zajedno s veim brojem starijih studenata doao poeljeti dobrodolicu studentima iz Michigana. Kad sam prvi put doao na sveuilite, puno mi je znailo svako poznanstvo. Stoga sam se rado upoznavao s novim studentima i pomagao im kad god bi mi se pruila prilika. Candy je bila zgodna djevojka. Sjeam se da sam pomislio: Ova dobro izgleda. Svi alo mi se na njoj to je zraila radou i oduevljenjem. Bila je prepuna ivosti, mogli ste je vidjeti kako razgovara sad s ovim, sad s onim. esto se smijala i tijekom tih nekoliko minuta naeg razgovora osjeao sam se ugodno. Visoka 168 cm, Candy je bila gotovo 15 cm nia od mene. Kosa joj je leprala oko lica u popularnom afrostilu. Ali vie od svega privukla me je njezina ivahna narav. Divio sam joj se od samog poetka. Moda zato to sam ja tih i povuen, a ona je bila tako otvorena i prijateljski raspoloena. Na Yaleu su mi nai zajedniki prijatelji esto govorili: Ben, trebao bi izlaziti s Candy. Kasnije sam ustanovio da su i njoj znali rei: Candy, ti i Ben trebali biste biti zajedno. Kao da ste stvoreni jedno za drugo. Premda sam upisao treu godinu studija na sveuilitu kad smo se sreli, jo uvijek nisam bio spreman za ljubav. S 78

obzirom na nedostatak novca, zatim cilj da postanem lijenik i duge godine studiranja i stairanja koje su me ekale, zaljubiti se bilo je posljednje o emu sam razmiljao. Proao sam dugaak put pa mi nije bilo ni na kraj pameti dopustiti da me ljubav skrene s njega. A bilo je tu i jo neega. Prilino sam srameljiv i nisam mnogo izlazio s djevojkama. Izlazio bih povremeno u malim skupinama, ali nikad nisam uspostavio neku ozbiljniju vezu. A nisam ni namjeravao. Kad su poela predavanja, povremeno bih se vi ao s Candy jer smo oboje bili u pripremnom programu za medicinu. Zdravo, rekao bih. Kako ti ide studiranje? Fantastino, obino bi odgovorila. Znai, prilago uje se? pitao sam prvi put. Mislim da e mi sve ocjene biti izvrsne. Tijekom razgovora pomislio sam: Ova djevojka mora zbilja biti pametna. I bila je. Jo sam se vie iznenadio kad sam saznao da svira violinu u Yaleovom simfonijskom orkestru i Bachovom drutvu gdje nije bilo mjesta za svakoga tko zna svirati neko glazbalo. Ti su ljudi bili vrhunski glazbenici. Kako su prolazili tjedni i mjeseci, doznavao sam sve vie zanimljivih pojedinosti o Candy Rustin. injenica da je bila glazbeno nadarena i poznavala klasinu glazbu, pruala nam je temu o kojoj smo mogli razgovarati kad bismo se povremeno susreli na sveuilitu. Me utim, Candy je bila samo jedna od studentica, simpatina osoba i nisam prema njoj gajio nikakve posebne osjeaje. Ili, moda, s glavom zagnjurenom u knjige i pogledom uprtim u studij medicine, nisam dopustio sebi da razmislim to stvarno osjeam prema pametnoj i nadarenoj Candy Rustin. Nekako u vrijeme kad smo Candy i ja poeli ee i due razgovarati, crkva u New Havenu, u koju sam odlazio, trebala je orguljaa. Dirigentu naeg zbora, Aubreyu Tompkinsu, koji je bio vana osoba u mojem ivotu, nekoliko puta sam spomenuo Candy. Nakon to sam se pridruio crkvenom zboru, Aubrey bi u petak naveer usput navraao i vozio me na probu. Na drugoj godini studija moj cimer, Larry Harris, tako er adventist, pridruio se zboru. esto bi subotom uveer Aubrey poveo Larryja i mene k sebi, pa smo tako dobro upoznali njegovu obitelj. Budui da je bio zaljubljenik u opere, Aubrey me 79

vie puta pozvao da u subotu naveer idem s njim u New York u Operu Metropolitan. uj, Candy, rekao sam joj jednog dana, upravo sam se neega sjetio. Ti si glazbenica. Naoj je crkvi potreban orgulja. Bi li ti htjela svirati? Oni plaaju, ali ne znam koliko. Uope nije oklijevala. Pristajem, rekla je. Rado bih pokuala. A onda sam zastao; iznenada sam se neega sjetio. Misli li da bi mogla svirati te stvari? Aubrey nam daje dosta teke komade. Mislim da uz vjebu mogu odsvirati bilo to. Tako sam Aubreyu Tompkinsu ispriao o Candy. Fantastino! rekao je. Neka do e na audiciju. Candy je dola na sljedeu probu zbora i sjela za velike elektrine orgulje. Svirala je dobro i meni je bilo drago to sam je vidio tamo gore, ali njezin je instrument bila violina. Mogla je svirati sve to je bilo napisano za violinu. Premda je Candy svirala orgulje na dodjeli diploma u srednjoj koli, nije imala mnogo prilike vjebati. Nije imala pojma da nam je Aubrey Tompkins volio natovariti teke komade, posebno Mozarta, a njemu nije bila dorasla na orguljama. Aubrey ju je pustio da svira nekoliko minuta, a onda je ljubazno rekao: uj duo, zato ti ne bi pjevala u zboru? Candy se mogla uvrijediti, ali je imala dovoljno samopouzdanja tako da je olako prela preko toga. Bila je majstor na violini i orgulje nisu bile njezin glavni instrument. U redu, rekla je. ini mi se da ba i nisam neki strunjak za orgulje. Tako se Candy pridruila zboru. Imala je predivan alt i ja sam bio oduevljen to e pjevati s nama. Bila ja pravo pojaanje za zbor. Svi su je ve te prve veeri zavoljeli pa, budui da je voljela s nama pjevati, Mt. Zion je otad postala i njezina crkva. Nije bila previe pobona, nije mnogo govorila o duhovnim ili vjerskim stvarima niti je imala neko temeljitije predznanje iz Biblije. Ali bila je otvorena i spremna uiti. Nakon to je poela dolaziti u nau crkvu, Candy se pridruila posebnim biblijskim prouavanjima koja su trajala od jeseni do proljea. Obiavao sam je pratiti jedanput ili dvaput tjedno pa sam pritom i sam mnogo toga nauio iz Biblije i istodobno uivao u njezinom drutvu. 80

Kad danas razmilja o svojem duhovnom putu, Candy kae da je uvijek osjeala enju za Bogom. A to je to bilo drukije za nju u Adventistikoj crkvi? Ljudi, kae. Ljubavlju su me pridobili za vjeru. Njezinoj obitelji inilo se neobinim to je odluila pridruiti se kranima koji odlaze u crkvu subotom. Ali na kraju su prihvatili njezinu odluku, a njezina majka i sama je postala aktivnom adventisticom. * * * Ubrzo smo Candy i ja stvorili naviku da se na emo nakon predavanja. etali bismo sveuilitem, a katkad otili u New Haven. Candy mi se svi ala sve vie. Upravo uoi Dana zahvalnosti 1972. godine, kad sam ja bio na posljednjoj, a Candy na drugoj godini studija na Yaleu, ured za kontakte s novim studentima platio nam je put da obi emo srednje kole na podruju Detroita. Dali su nam odre enu svotu za trokove pa sam unajmio mali automobil pinto, a s ostatkom smo se mogli hraniti u boljim restoranima. Bili smo sami nas dvoje i bilo nam je doista lijepo. Provodili smo mnogo vremena zajedno i polako sam shvatio da mi se Candy jako svi a. Vie nego to sam toga bio svjestan; vie nego to mi se ikada svi ala neka djevojka. Yale je uposlio Candy i mene da obavimo razgovore sa srednjokolcima koji su na testu akademskih sklonosti dobili najmanje 1200 bodova. Nakon obilaska svih kola u gradu Detroitu, ustanovili smo da nema ni jednog uenika iji bi zbroj bodova dosegao taj prag. Da bismo obavili razgovor bar s nekim uenicima, morali smo posjetiti mjesta u imunijim gradskim sredinama kao to su Bloomfield Hills i Grosse Pointe. Imali smo priliku posjetiti mnoge dobrostojee uenike koji su eljeli porazgovarati o odlasku na Yale, ali nismo nali ni jednog pripadnika nacionalnih manjina. Na tom putovanju Candy se upoznala s mojom majkom i nekim mojim prijateljima. Zbog toga smo u Detroitu ostali neto due nego to sam planirao. Morao sam unajmljeni pinto vratiti agenciji do osam sati sljedeeg dana to je znailo da emo morati voziti bez zaustavljanja. 81

Vrijeme je bilo hladno. Dan prije palo je malo snijega koji se ve gotovo potpuno otopio. Otkako sam prije deset dana otiao iz Yalea, nijedne noi nisam dovoljno spavao zbog naeg posla i elje da provedem vrijeme s prijateljima. Ne znam hou li ostati budan, rekao sam Candy zijevajui. Vei dio puta vozili smo se me udravnim autocestama, to vonju ini monotonom. Kasnije se Candy i ja nismo mogli sloiti oko toga to je zapravo ona odgovorila. Meni se ini da je rekla: Ne brini se, Ben, drat u te budnim. Ni ona nije spavala vie od mene. Ona kae da je rekla: Ne brini se, Ben, ostat e budan. Krenuli smo natrag u Connecticut. U ono vrijeme brzina je bila ograniena na sto kilometara na sat, ali ja sam sigurno vozio oko sto trideset. A to je te mrane noi bez mjeseine moglo biti dosadnije za moj organizam koji je vapio za snom nego promatrati beskrajno promicanje oznaka na sredini ceste? U vrijeme kad sam preao granicu i uao u Ohio, Candy je zadrijemala i ja nisam imao srca buditi je. Premda nam je bilo lijepo, dani koje smo proveli izvan kole ostavili su traga na nama i ja sam raunao da e ona moda odspavati nekoliko sati, pa e odmorna preuzeti upravljanje autom. Bilo je oko jedan sat iza ponoi. Jurio sam me udravnom cestom broj 80. Sjeam se da sam vidio plou koja je pokazivala da se pribliavamo Youngstownu u Ohiju. S oputenim rukama na upravljau auto je jurio brzinom veom od 130 km na sat. Grija, stavljen na najnii stupanj, odravao je ugodnu toplinu. Prolo je pola sata ili neto vie a da nisam vidio drugo vozilo. Osjeao sam se oputeno, raunajui da je sve pod kontrolom. A onda sam i ja utonuo u ugodan san. Udarci auta o metalne osvjetljivae koji su dijelili jedan vozni trak od drugog, trgnuli su me i razbudili. Oi su mi gotovo iskoile kad su prednji kotai naili na ljunak na bankini. Pinto je skrenuo s ceste, a svjetla su ponirala u tamu dubokog klanca. Skinuo sam nogu s gasa, zgrabio upravlja i naglo ga okrenuo ulijevo. U tim napetim sekundama pred oima mi se pojavio cijeli ivot. uo sam kako ljudi govore da ti prije smrti pred oima pro e cijeli ivot. To je uvod u smrt, pomislio sam. Poginut 82

u. Pred oima mi se odvijala panorama doivljaja od djetinjstva do sadanjeg trenutka. To je to. To je kraj. Ove su mi rijei bez prestanka prolazile glavom. S obzirom na brzinu kojom sam vozio, auto se trebao prevrnuti, ali se dogodilo neto neobino. Zbog naglog pokreta upravljaem, auto se poeo lu aki vrtjeti. Pustio sam upravlja, potpuno koncentriran da se pripremim za smrt. Odjednom se pinto zaustavio na sredini voznog traka uz rubnik. Jedva svjestan onoga to radim, drhtavim rukama polako sam okrenuo upravlja i odvezao auto na rubnik. Samo trenutak kasnije grdosija s osamnaest kotaa projurila je istim trakom. Ugasio sam motor i sjedio bez rijei nastojei smiriti disanje. Osjeao sam da mi srce kuca brzinom od 200 otkucaja u minuti. iv sam! ponavljao sam bez prekida. Hvala Bogu. Ne mogu vjerovati, ali iv sam. Hvala Ti, Boe! Znam da si nam sauvao ivot. Candy je zbilja morala biti umorna jer je sve to vrijeme spavala. Tek je moj glas prodro kroz njezin san pa je otvorila oi. Zato stojimo? Neto nije u redu s autom? Ne, sve je u redu, rekao sam. Spavaj! Mora da se u mojem glasu osjeala napetost jer je rekla: Nemoj biti takav, Ben. ao mi je to sam zaspala nisam htjela Duboko sam udahnuo. Sve je u redu, rekao sam i nasmijeio joj se u mraku. Ne moe sve biti u redu kad se ne kreemo. to se dogodilo? Zato smo stali? Nagnuo sam se naprijed i okrenuo klju za paljenje. To je bio samo kratak odmor, rekao sam mirno i poeo se kretati i izlaziti na cestu. Ben, molim te S mjeavinom straha i olakanja zaustavio sam auto uz rub i iskljuio motor. U redu, uzdahnuo sam. Zaspao sam Srce mi je jo uvijek lupalo, a miii bili napeti dok sam joj priao to se dogodilo. Mislio sam da emo poginuti, zakljuio sam. Posljednje rijei izgovorio sam skoro apui. Candy je pruila ruku i stavila je u moju. Gospodin nam je potedio ivote. On ima plan za nas. Znam, rekao sam osjeajui istu sigurnost kao i ona. 83

Ni ona ni ja nismo zaspali ostatak puta. Cijelo smo vrijeme razgovarali; rijei su neusiljeno tekle me u nama. U jednom trenutku Candy je rekla: Ben, zato si uvijek tako dobar prema meni? Kao noas. Zaspala sam, a trebala sam biti budna i razgovarati s tobom. Pa ja sam dobar deko. To je vie od dobrote, Ben. O, volim biti dobar prema studenticama na drugoj godini. Ben, budi ozbiljan. Prva je zraka svjetla obojila obzorje. Gledao sam ravno pred sebe drei obje ruke na upravljau. Neto nepoznato trepnulo mi je u grudima dok me je Candy ispitivala. Zato? Bilo je teko prestati sa alom, dopustiti da maska padne i izgovoriti prave rijei. Mislim, rekao sam, da je to zato to mi se svi a. Mislim da mi se jako svi a. I ti se meni svi a, Ben. Vie od ikoga koga sam ikad srela. Nisam odgovorio. Usporio sam, skrenuo s ceste i stao. Trebao je samo trenutak da je zagrlim i poljubim. Bio je to na prvi poljubac. Uzvratila mi je poljubac. Bili smo dvoje naivnih mladih ljudi i nijedno od nas nije znalo mnogo o ljubavi. Ali jedno smo znali da se volimo. Od tog trenutka Candy i ja bili smo nerazdvojni provodei svaki mogui trenutak zajedno. Zaudo, naa veza nije me odvojila od studija. Budui da je Candy bila uz mene stalno me hrabrei, postao sam jo odluniji u marljivom radu. Ni Candy nije zanemarila svoje obveze. Imala je tri glavna podruja: glazbu, psihologiju i pretklinike medicinske predmete. S vremenom je napustila ovo posljednje da bi se vie posvetila glazbi. Candy je jedna od najpametnijih osoba koje poznajem, dobra u svemu ega se primi.6 * * *

6 Nisam se iznenadio kad je Candy tijekom posljednje godine studija nastupila s Yale Simphony Orchestra na premijeri suvremene opere Mass Leonarda Bernsteina u Europi. Tom ga je prilikom i upoznala u Beu.

84

Problem koji je brinuo sve u pripremnom programu za medicinu bio je upis na medicinski fakultet nakon diplomiranja. Studij medicine zahtijeva da studenti provedu etiri godine na koledu, a onda, ako budu primljeni na medicinski fakultet, trebaju proi jo etiri godine intenzivnog obrazovanja. Ako se ne uspijem upisati na medicinski fakultet, vieput je znao rei jedan od mojih kolega, ovdje samo gubim vrijeme. Ne znam hou li se uspjeti upisati na Stanford, rekao mi je jedan kolega nakon to je poslao molbu za upis. Ili bilo gdje drugdje, dodao je. Jedan je spomenuo drugo sveuilite, ali zabrinutost studenata svodila se na isto. Rijetko kad me svladalo obeshrabrenje, ali takvi su se razgovori esto vodili, posebice me u nama starijim studentima. Jednom za vrijeme takvog razgovora u kojemu nisam sudjelovao, jedan od mojih prijatelja obratio se meni: Carsone, zar ti nisi zabrinut? Nisam, rekao sam. Ii u na Medicinski fakultet Miigenskog sveuilita. Kako moe biti tako siguran? To je zbilja jednostavno. Moj Otac je vlasnik sveuilita. Jesi li uo ovo? zavikao je drugome u drutvu. Carsonov stari je vlasnik Miigenskog sveuilita. Neke je to stvarno dojmilo. Bilo je i razumljivo s obzirom na to da su dolazili iz izuzetno bogatih domova. Njihovi roditelji bili su vlasnici velikih industrijskih poduzea. Ja sam se, zapravo, alio, a moda to i nije bila ista ala. Kao kranin vjerujem da je Bog moj nebeski Otac ne samo stvoritelj svemira, nego i da njime vlada. Prema tome, Bog je vlasnik Miigenskog sveuilita i svega to postoji. Nikad nisam imao priliku objasniti to sam rekao. Nakon diplomiranja na Yaleu 1973. ustanovio sam da imam prosjek ocjena vrijedan potovanja, premda je bio daleko od najboljih na godini. Ali znao sam da sam se trudio koliko sam najvie mogao i da sam dao sve od sebe; bio sam zadovoljan. Ne raunajui moju alu, zbilja nisam sumnjao da u biti primljen na Medicinski fakultet Miigenskog sveuilita u Ann Arboru. Poslao sam molbu i, budui da sam tako snano 85

vjerovao da Bog eli da postanem lijenik, uope nisam sumnjao da se neu upisati. Nekoliko mojih prijatelja prijavilo se na desetke sveuilita u nadi da e ih jedno primiti. Iz dva razloga prijavio sam se samo na ovo i jo par drugih. Prvo, Miigensko sveuilite nalazi se u mojem zaviaju, to je znailo manje kolskih trokova u sljedee etiri godine. Drugo, ovo je sveuilite bilo na glasu kao jedno od vrhunskih u zemlji. Molbu sam poslao i na Sveuilite Johns Hopkins, na Yaleov medicinski fakultet, na Miigensko dravno sveuilite i na Wayneovo dravno sveuilite. Budui da su me vrlo rano primili na Miigensko sveuilite, odmah sam povukao ostale molbe. Candy je jo uvijek imala pred sobom dvije godine kolovanja na Yaleu kad sam ja poeo studirati na medicinskom fakultetu, ali mi smo nalazili naina da premostimo vrijeme i prostor. Pisali smo jedno drugome svakog dana. ak i danas imamo kutije pune ljubavnih pisama koja smo sauvali. Kad smo si mogli priutiti, razgovarali smo telefonom. Jednom sam nazvao Yale i ne znam to se dogodilo, ali kao da nijedno od nas nije znalo prestati govoriti. Moda smo oboje osjeali veliku osamljenost. Moda nam je oboma bilo teko. Moda smo jednostavno osjeali potrebu da budemo zajedno, da sauvamo kontakt s obzirom na to da smo bili tako daleko jedno od drugoga. Kako bilo da bilo, razgovarali smo est sati. U onom trenutku nisam o tome razmiljao. Volio sam Candy i svaka sekunda na telefonu bila je dragocjena. Sljedeeg dana poeo sam se brinuti zbog plaanja telefonskog rauna. U jednom sam se pismu naalio kako u morati otplaivati raun kroz itavu medicinsku karijeru. Pitao sam se to telefonska kompanija moe uiniti siromanom studentu medicine koji zdravog razuma ima manje ak i od novca. ekao sam i strepio pred danom kad u ugledati raun. udno, ali taj razgovor od est sati nikad nije doao na naplatu. Ionako ga ne bih mogao platiti svakako ne cijelu svotu pa priznajem da se nisam propitivao za razlog. Kad smo kasnije Candy i ja o tome razgovarali, zakljuili smo da je telefonska kompanija vidjela potroene impulse pa je neki slubenik zakljuio da nitko ne bi mogao tako dugo razgovarati. Ljeto izme u diplomiranja na koledu i poetka studija medicine proveo sam kao i prije, u potrazi za poslom. I kao 86

to sam to ve doivio, nisam ga mogao nigdje nai. Ovaj put sam se za posao poeo zanimati jo u proljee, tri mjeseca prije diplomiranja. Ali Detroit se naao usred ekonomske krize i mnogi su poslodavci govorili: Da vas uzmemo? Pa upravo otputamo ljude. U to je vrijeme moja majka uvala djecu obitelji Sennet gospodin Sennet je bio predsjednik eljezare Sennet Steel Company. Nakon to je ula moja tuna iskustva, majka se obratila svojem poslodavcu. Stvarno mu je potreban posao, rekla je. Moete li mu na neki nain pomoi? Svakako, rekao je. Bit e mi zadovoljstvo zaposliti vaeg sina. Poaljite mi ga. Zaposlio me. Bio sam jedini u Sennet Steelu koji je imao posao na odre eno vrijeme preko ljeta. Na moje iznena enje, poslovo a me nauio upravljati dizalicom, to je bio vrlo odgovoran posao jer je trebalo dizati gomilu eljeza koja je teila nekoliko tona. Razumio to ili ne, dizaliar je morao poznavati fiziku da bi imao predodbu o tome to se zbiva dok pokree krak dizalice i sputa teret. Gomilu eljeznih ploa trebalo je dignuti tako da se ne zanjiu. Zatim bi dizaliar sputao teret u kamione koji su bili parkirani na vrlo skuenom prostoru. Tijekom toga ljeta postao sam svjestan jedne svoje neobine sposobnosti boanskog dara izvanredne koordinacije oiju i ruku. Uvjeren sam da nam Bog daje sve, a posebno sposobnosti koje moemo razviti da bismo sluili Njemu i ovjeanstvu. A dar koordinacije oiju i ruku izuzetno je korisna vjetina u kirurgiji. Ovaj dar ukljuuje i vie od koordinacije oiju i ruku jer zahtijeva razumijevanje fizikalnih odnosa, sposobnost razmiljanja u tri dimenzije. Dobri kirurzi moraju razumjeti posljedice svakog svojeg postupka, jer esto ne mogu vidjeti to se zbiva s druge strane podruja na kojem upravo rade. Neki ljudi imaju dar koordinacije pokreta. To su osobe koje postaju olimpijske zvijezde. Drugi prekrasno pjevaju. Neki imaju sluh za jezike ili su posebno nadareni za matematiku. Poznajem osobe koje kao da privlae prijatelje, koje imaju jedinstvenu sposobnost da se drugi u njihovoj blizini osjeaju dobrodolima i dijelom obitelji. Iz nekog razloga ja mogu vidjeti u tri dimenzije. To, zapravo, izgleda nevjerojatno jednostavno. To je neto to sam 87

jednostavno sposoban uiniti. Ali mnogi lijenici nemaju ovu prirodnu sposobnost i neki je, ukljuujui i kirurge, nikad nee stei. Oni koji se u tome ne izvjebaju, jednostavno ne mogu postati vrhunski kirurzi; stalno se sueljavaju s problemima i stalno se bore s komplikacijama. Prvi put sam postao svjestan ove sposobnosti kad mi je na nju ukazao jedan kolega na Yaleu. Zajedno smo igrali stolni nogomet i premda ga nikad ranije nisam igrao, gotovo od poetka igrao sam brzo i lako. Tada nisam shvatio da je to zbog ove moje sposobnosti. Kad sam poetkom 1988. godine posjetio Yale, porazgovarao sam s jednim bivim kolegom iz studentskih dana, koji danas tamo predaje. On mi je smijui se ispriao kako sam bio toliko spretan u igri da su kasnije nekoliko poteza nazvali Carsonovi udarci. Tijekom mojeg studija na medicinskom fakultetu i u godinama koje su slijedile, shvatio sam vrijednost ove sposobnosti. Za mene je to najznaajniji dar koji mi je Bog dao i razlog zbog kojeg ljudi katkad kau da imam zlatne ruke. * * * Nakon prve godine studija na medicinskom fakultetu, tijekom ljeta, dobio sam posao rendgenskog tehniara koji vri rendgenska snimanja. Bilo je to jedino slobodno ljeto koje sam otad imao. Volio sam ovaj posao jer sam puno nauio o rendgenskim zrakama, kako djeluju i kako se treba sluiti ure ajima. Kasnije e se to pokazati vrlo korisnim u mojem istraivakom radu, iako toga tada nisam bio svjestan. Uprava koleda na kojem sam se pripremao za medicinu pruala je studentima zadnje godine priliku da budu demonstratori. Bio sam vrlo uspjean, dobivao sam akademska priznanja kao i preporuke odjela na kojima sam bio. Jedno vrijeme vjebao sam sa studentima prve i druge godine kako se obavlja kliniki pregled. Naveer bi doli k meni pa bismo vjebali jedan na drugome. Primjerice, nauili smo kako se sluaju otkucaji srca i disanje, kako se ispituju ref leksi. Bilo je to izvanredno korisno iskustvo i taj me posao tjerao da marljivo radim kako bih bio spreman demonstrirati pred studentima.

88

* * * U poetku nisam bio me u najboljima na svojoj godini. Na prvoj godini medicinskog fakulteta moj je uspjeh bio prosjean. Tada sam nauio koliko je vano temeljito uiti. Znao sam dolaziti na predavanja a da od njih nisam imao velike koristi, posebice ako je predava bio dosadan. Ali ni inae nisam puno nauio. Meni se vie isplatilo temeljito prouiti udbenike za svaki predmet. Na drugoj godini iao sam samo na neka predavanja. U normalnim prilikama ustajao bih u est sati i vie puta proradio odre enu lekciju, dok ne bih znao svaku pojedinost. Spretni pojedinci hvatali su izvanredno dobre biljeke na predavanjima i onda bi ih za malo novca prodavali. Ja sam bio jedan od kupaca; biljeke sam isto tako temeljito prouio kao i udbenike. Tijekom cijele druge godine nisam radio gotovo nita drugo ve samo uio otkad bih se probudio do jedanaest sati naveer. Kad sam preao na treu godinu, mogao sam raditi na odjelima jer sam savreno vladao znanjem.

89

11. Jo jedan korak naprijed

Mora postojati laki nain, pomislio sam promatrajui asistenta. Kao vjet neurokirurg, znao je to radi, ali je imao tekoa s pronalaenjem foramena ovale (otvor na bazi lubanje). ena koju je operirao imala je neuralgiju nervusa trigeminusa, to je uzrokovalo bol u podruju lica. Ovo je najtei dio, rekao je traei otvor dugom tankom iglom. Treba pronai foramen ovale. Poeo sam raspravljati sam sa sobom. Ti si novi u neurokirurgiji, a ve misli da sve zna, zar ne? Ben, zapamti, ovi ljudi ovakve operacije vre godinama. U redu, javio se drugi unutarnji glas, ali to ne znai da znaju sve. Okani se toga. Jednog e dana dobiti priliku da promijeni svijet. Prestao bih zdvajati u sebi da sam se mogao osloboditi pomisli kako mora postojati laki nain. Tragati za otvorom bilo je gubljenje dragocjenog operacijskog vremena, a ni pacijentu nije koristilo. U redu, pametnjakoviu. Na i ga onda! I upravo sam to odluio uiniti. Bio sam na klinici za neurokirurgiju Medicinskog fakulteta pri Miigenskom sveuilitu. Na svakoj klinici bio sam po mjesec dana i upravo tijekom boravka na neurokirurgiji lijenik je govorio o potekoama koje se javljaju pri traenju malog otvora na bazi lubanje. Nakon to sam neko vrijeme raspravljao sam sa sobom, iskoristio sam prednost koju su mi omoguili ljudi s kojima sam se sprijateljio prethodnog ljeta dok sam radio kao rendgenski tehniar. Otiao sam k njima i objasnio to me zabrinja90

va. Pokazali su zanimanje i dopustili mi da do em na njihov odjel i koristim se njihovom opremom. Nakon nekoliko dana razmiljanja i eksperimentiranja sjetio sam se jednostavnog postupka: trebalo je staviti dva mala metalna prstena na prednju i stranju stranu lubanje i onda ih tako podesiti da se otvor na bazi lubanje nalazi tono izme u njih. Koritenjem ove tehnike lijenici bi mogli utedjeti puno vremena i snage umjesto da pipkaju u lubanji. Razmiljao sam ovako: budui da dvije toke odre uju pravac, jedan prsten stavit u na vanjsku povrinu lubanje iza podruja u kojem se nalazi otvor, a drugi na prednju stranu lubanje. Pustit u snop rendgenskih zraka kroz lubanju i pomicati glavu dok se oba prstena ne poklope. U tom trenutku otvor e se nai tono izme u dva prstena. Postupak se inio jednostavnim i oitim kad sam ga smislio ali po svemu sudei nitko nije o njemu ranije razmiljao. injenica je da nisam nikome o tome govorio. Razmiljao sam samo kako da postupak jo poboljam i nije mi bilo do toga da se time hvalim; nisam ni svojim demonstratorima pokazao novu tehniku. Kratko vrijeme muila su me pitanja: Ulazim li u novo podruje koje drugi jo nisu otkrili? Ili samo mislim da sam izumio tehniku koju nitko nije ranije razmatrao? Na kraju sam zakljuio da sam razvio metodu koja e meni biti korisna i to je bilo jedino vano. Primijenio sam ovaj postupak na operaciji i vidio da je takav nain rada puno laki. Nakon dvije operacije rekao sam svojim profesorima neurokirurgije kako to radim i onda im demonstrirao postupak. Glavni je profesor promatrao, polako kimnuo glavom i nasmijeio se: To je udesno, Carsone! Na sreu, profesori neurokirurgije se nisu usprotivili mojoj ideji.7 Nakon sasvim prosjenog zanimanja za neurokirugiju, to me je podruje sada toliko privuklo da me je posve zaokup-

7 I danas se koristim osnovnim naelom ove metode, iako sam dosad napravio mnogo slinih operacija i stekao toliko iskustvo u lociranju otvora na bazi lubanje da se ne trebam koristiti opisanim postupcima. Tono znam gdje je foramen ovale.

91

ljalo. Ve ste zamijetili da mi se to i ranije doga alo. Moram znati vie od drugih, razmiljao sam. Sve to je bilo dostupno o tom predmetu, postalo je tivom koje sam morao proitati. Zbog moje snane koncentracije i silne elje da znam vie, poeo sam nenamjerno zasjenjivati staiste. Na etvrtoj godini medicinskog fakulteta postao sam svjestan da o neurokirugiji znam vie od staista i mla ih specijalizanata. Dok smo bili u viziti, profesori su nas, kao to je to uobiajeno za nastavu, ispitivali za vrijeme pregleda pacijenata. Ako nitko od lijenika na specijalizaciji nije znao odgovor, profesor bi se nezaobilazno obratio meni: Carsone, moda biste im vi mogli rei. Na sreu, uvijek sam mogao, premda sam jo uvijek bio student medicine. I sasvim prirodno, svijest da sam na tom podruju strunjak uinila je da sam se emotivno odlino osjeao. Radio sam marljivo i pri uenju nastojao ui u dubinu problema; sad se to poelo isplaivati. A zato i ne bi? Ako postanem lijenik, postat u najbolji, najupueniji lijenik. U to mi je vrijeme nekoliko staista i specijalizanata poelo preputati neke svoje poslove. Mislim da nikad neu zaboraviti trenutak kad mi je jedan od specijalizanata rekao: Carsone, vi toliko znate. Zato ne biste nosili beeper i odgovarali na pozive? Ako nai ete na neto to ne moete svladati, samo viknite. Bit u u sobi da se malo odmorim. Naravno, to nije smio uiniti, ali je bio iscrpljen, a ja sam bio tako oduevljen prilikom da radim i uim da sam odmah pristao. Ubrzo su mi i ostali specijalizanti davali svoje beepere ili mi preputali neke svoje sluajeve. Moda su me iskoritavali sigurno je bilo i toga jer je dodatna odgovornost za mene znaila due radno vrijeme i vie posla. Ali ja sam uivao u neurokirurgiji i bio toliko uzbu en to sudjelujem u pravim operacijama, da bih preuzeo i vei teret da su me zamolili. Siguran sam da su profesori znali to se doga a, ali nijednom to nisu spomenuli, a ja nipoto nisam namjeravao priati o tome. Uivao sam u tome to sam student medicine. Bio sam prvi kad se trebao rijeiti neki problem i u tome sam uivao vie nego ikad u svojem ivotu. Nikad nije bilo problema s mojim radnim obvezama i imao sam dobre odnose sa staistima i specijalizantima. Zahvaljujui svim ovim dodatnim pri92

likama, postao sam siguran da u ovom podruju uivam vie nego u bilo kojem drugom koje sam probao. Prolazei odjelima, esto bih pomislio: Ako je ovo tako uzbudljivo dok sam jo student, kako e tek biti kad zavrim specijalizaciju. Svaki dan iao sam u vizite, na predavanja ili u operacijsku dvoranu. Bio sam ispunjen uzbu enjem i zadovoljstvom jer sam znao da stjeem iskustva i prikupljam informacije, dok istodobno jaam svoje sposobnosti sve ono to e me osposobiti da postanem vrhunski neurokirurg. Tako sam dospio do etvrte godine studija, spreman za godinu dana stairanja, nakon ega bi slijedila specijalizacija. Profesionalno gledano, kretao sam se u dobrom smjeru; u to nije bilo sumnje. Kao dijete elio sam biti lijenik misionar, a onda sam se zapleo u psihijatriju. Katkad bi studenti medicine u sklopu vjebi gledali prezentaciju klinikog rada i specijalist bi priao o podruju kojim se bavi. Mene su najvie zadivljavali neurokirurzi. Kad bi oni govorili i pokazivali slike stanja prije i nakon operacije, plijenili bi moju pozornost kao nitko drugi. udesni su, rekao bih sam sebi. Ovi ljudi mogu sve. Od onog trenutka kad sam pred sobom vidio ljudski mozak i kako ljudske ruke rade u sreditu misli, emocija i pokreta s nakanom da lijee, bio sam osvojen. A kad sam shvatio da su mi ruke mirne i da intuitivno vidim uinak svojih ruku na neijem mozgu, znao sam da sam naao svoj poziv. I tako sam se odluio za ono to e postati moje zvanje i moj ivot. Tada su se sloile sve kockice moje karijere. Prvo, moje zanimanje za neurokirurgiju; drugo, sve vee zanimanje za prouavanje mozga; i tree, moj od Boga dobiven dar koordinacije oiju i ruku mojih zlatnih ruku to me osposobilo za djelovanje na tom podruju. Moja odluka za neurokirurgiju inila se najprirodnijom stvari na svijetu. Na treoj godini medicinskog fakulteta svaka dva mjeseca mijenjali smo odjel i tako dobili priliku za stjecanje iskustava u svakom podruju. Prijavio sam se i dobio odobrenje za etiri mjeseca na neurokirurgiji. Oba sam puta dobio priznanje za svoj rad. Michigan je imao izvanredan neurokirurki program i da nije bilo jednog incidenta, ostao bih tu stairati i specijalizi93

rati. Mislim da je puno bolje specijalizirati na mjestu gdje ste ve ranije radili. Jednog dana sluajno sam bio svjedok razgovora koji je promijenio moje planove. Jedan asistent, nesvjestan moje blizine, govorio je o predstojniku naeg neurokirurkog odjela. On odlazi, rekao je. Mislite li ozbiljno? upitao je drugi. Nema sumnje. Sam mi je to rekao. Previe politikih sukoba. Ovaj sluajni razgovor natjerao me da ponovno razmislim o svojoj budunosti na Miigenskom sveuilitu. Promjena osoblja ozbiljno e natetiti specijalistikom programu. Kad se pojavi novi predstojnik, on je nesiguran i ne zna koliko e dugo ostati. Osim toga, me u specijalizantima dolazi do kaosa i nesigurnosti, esto se mijenja naklonost, a dolazi i do promjene osoblja. Nisam elio biti uhvaen u takvo to jer sam bio uvjeren da bi to imalo negativne posljedice na moj rad i budunost. Kombinacija ove male informacije i injenica da sam se ve dugo divio sveuilinom kompleksu Johns Hopkinsa, pomogli su mi da se odluim za tu ustanovu. Nisam se bojao poslati svoju molbu za stairanje u Hopkins ujesen 1976. jer sam smatrao da sam u svojem obrazovanju jednako dobar kao i drugi. Imao sam odline ocjene i postigao visok rezultat na dravnom ispitu. Preda mnom je bio samo jedan problem: Johns Hopkins je primao samo dva studenta godinje na specijalizaciju iz neurokirurgije, premda je u prosjeku bilo 125 molbi. Poslao sam molbu i nakon nekoliko tjedana dobio predivnu vijest da do em na razgovor u Johns Hopkins. To nije znailo da sam primljen, ali mi je otvorilo vrata. Znao sam da su zbog tako jake konkurencije pozvali na razgovor samo nekoliko pristupnika. * * * Zahvaljujui ponaanju dr. Georga Udvarhelyija, voditelja neurokirurkog specijalistikog programa, odmah sam se opustio. Njegov je ured bio velik, ukusno ukraen antiknim predmetima. Govorio je mekim ma arskim naglaskom. Dim iz 94

njegove lule irio je u prostoriji nekakav slatkast miris. Poeo je postavljati pitanja, a ja sam osjeao da iskreno eli uti moje odgovore. Ujedno sam osjeao da e biti poten u svojoj ocjeni i preporuci. Recite mi neto o sebi, poeo je promatrajui me preko stola. Bio je otvoren, zainteresiran i oputen. Duboko sam udahnuo i pogledao ga u oi. Imam li samopouzdanja? Pomozi mi, Gospodine, molio sam. Ako je to Tvoja volja za mene, ako je ovo mjesto na kojemu trebam biti, pomozi mi da dam odgovore koji e mi otvoriti vrata ovog sveuilita. Johns Hopkins je moj glavni cilj, poeo sam. A ujedno i jedini. Ovamo elim doi ove jeseni. Jesam li to rekao previe odluno? pitao sam se. Jesam li previe otvoreno rekao to elim? Nisam znao odgovor, ali sam prije odlaska na razgovor u Baltimore odluio biti ono to jesam pa neka budem primljen ili odbijen zahvaljujui onome to jesam, a ne zato to sam dao odre enu sliku o sebi zahvaljujui uspjenoj samoreklami. Nakon to je saznao neto o meni, pitanja dr. Udvarhelyija bila su usmjerena na medicinu. Zato ste odluili postati lijenik? upitao je. Njegove su ruke mirno poivale na velikom stolu. Kakve suvine tenje? Koje vas podruje prvenstveno zanima? Trudio sam se da svaki put odgovorim jasno i saeto. Meutim, u jednom trenutku razgovora dr. Udvarhelyi je usput spomenuo koncert na kojem je bio prethodne veeri. Da, gospodine, rekao sam. I ja sam bio tamo. Bili ste? upitao je s izrazom iznena enja na licu. Jeste li uivali? Jako, rekao sam dodavi da solist na violini nije bio tako dobar kako sam oekivao. Nagnuo se naprijed; na licu mu se ocrtavalo zanimanje. I ja tako mislim. Bio je dobar, tehniki u redu, ali Ne sjeam se ostatka razgovora, osim da je dr. Udvarhelyi ostao na klasinoj glazbi pa smo dugo razgovarali, moda itav sat, o raznim skladateljima i glazbenim stilovima. Mislim da ga je iznenadila injenica da ovaj crni deko iz Detroita toliko zna o klasinoj glazbi. 95

Nakon zavrenog razgovora, kad sam iziao iz ureda, pitao sam se nisam li dr. Udvarhelyija skrenuo s puta pa e mi se to osvetiti. Tjeio sam se milju da je on zapoeo s tom temom i da ju je dalje nastavljao u razgovoru. Godinama kasnije dr. Udvarhelyi mi je rekao da se zauzeo za mene kod dr. Longa, koji je bio ef. Ben, rekao je, dojmile su me se vae ocjene, vaa priznanja i preporuke kao i izvanredan nain na koji ste se ponaali tijekom razgovora. Premda to nije rekao, osvjedoen sam da je moje zanimanje za klasinu glazbu bilo odluujui imbenik. A ja sam se sa zadovoljstvom prisjetio sati koje sam u srednjoj koli proveo uei da bih se mogao natjecati u College Bowlu. Zanimljivo je napomenuti da je one godine kad sam upisao koled ukinuta emisija College Bowl. Vieput sam sm sebe prekorio zbog toliko izgubljenog vremena koje sam proveo uei o umjetnosti, kad se tim znanjem nikad neu koristiti niti e mi biti potrebno. Iz tog sam doga aja neto nauio. Nijedno znanje nije uzaludno. Citiram rijei apostola Pavla: Znamo da Bog ini da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube. (Rim 8,28) Ljubav prema klasinoj glazbi zbliila je Candy i mene, a tako er mi je pomogla da u em u jedan od najboljih neurokirurkih programa u Sjedinjenim Amerikim Dravama. Kad se ozbiljno trudimo da u nekom podruju steknemo strunost ili znanje, to e se isplatiti. U ovom sam sluaju svakako vidio da je to dalo rezultate. Isto tako vjerujem da Bog ima plan za svaiji ivot i da se pojedinosti rjeavaju usput, iako obino nismo svjesni onoga to se doga a. Bio sam oduevljen kad sam saznao da sam primljen na neurokirurgiju u Johns Hopkins. Sad sam imao priliku za kolovanje u ustanovi koju sam smatrao najuglednijom obrazovnom ustanovom na svijetu. Vie nije bilo sumnje to trebam specijalizirati. Uz pouzdanje koje sam naslijedio od svoje dobre majke, marljiv rad i povjerenje u Boga, znao sam da sam dobar lijenik. Ono to jo nisam znao, nauit u. Mogu nauiti raditi sve to moe i bilo tko drugi, rekao sam Candy vie puta. Moda sam bio malo previe samopouzdan. Ali ne vjerujem da sam se osjeao vanim, a nipoto superiornim. Prizna96

vao sam sposobnosti drugih. U svakom zvanju, bilo da se radi o tehniaru za popravak televizora, glazbeniku, tajnici ili kirurgu ovjek mora vjerovati u sebe i svoje sposobnosti. Da bi mogao postii najvie, treba imati pouzdanje koje glasi: Mogu uiniti sve, a ako ne mogu, znam kako u dobiti pomo. * * * U to mi je vrijeme u ivotu sve ilo od ruke. Dobio sam itav niz priznanja za svoj kliniki rad na Miigenskom sveuilitu, a sada sam stupio u posljednju i moda najvaniju fazu svojeg obrazovanja. U privatnom ivotu ilo mi je jo bolje. Candy je diplomirala na Yaleu u proljee 1975., a 6. lipnja smo se vjenali. Bilo je to izme u druge i tree godine mojeg studija na medicinskom fakultetu. Do naeg vjenanja ivio sam s Curtisom. U to vrijeme jo nije bio oenjen. Nakon etiri godine slube u mornarici istupio je iz vojske i upisao se na Miigensko sveuilite da dovri studij. Candy i ja unajmili smo stan u Ann Arboru i ona se lako zaposlila u dravnom uredu za nezaposlene. Sljedee dvije godine obra ivala je molbe nezaposlenih i odravala na dom, dok sam ja zavravao fakultet. Bilo je uzbudljivo preseliti se iz razmjerno malog grada Ann Arbora u Baltimore. Tijekom naeg boravka u Baltimoreu Candy je radila za osiguravajuu kompaniju Connecticut General Insurance. Zbog privremenog boravka nala je tipini uredski posao. Kratko vrijeme prodavala je usisivae, a onda je dobila posao na Johns Hopkinsu kao pomonica urednika jednog profesora kemije. Pune dvije godine Candy je tipkala za nekoliko razliitih publikacija na Johns Hopkinsu i neko vrijeme obavljala posao urednika. Tijekom te dvije godine iskoristila je priliku to smo na Johns Hopkinsu, pa je nastavila kolovanje. Budui da je bila zaposlenik sveuilita i udana za lijenika na specijalizaciji, Candy se mogla besplatno kolovati. Nastavila je studij i stekla titulu magistra ekonomije. Zatim je prela u Mercantile Bank and Trust i poela raditi u administraciji tog trgovakog diva. 97

Ja sam marljivo radio kao specijalizant na Johns Hopkinsu. Jedan od mojih ciljeva bio je odrati dobre odnose sa svima jer ne vjerujem da ovjek moe raditi sam. Svaka osoba u timu je vana i mora znati da je nezaobilazna. Me utim, neki lijenici ponaali su se snobovski i to mi je smetalo. Oni se ne bi potrudili razgovarati s obinim ljudima kao to je uredsko osoblje na odjelu ili pomonici. Takvo mi je ponaanje smetalo pa mi je bilo teko gledati kako se postupa s ovim predanim slubenicima. Mi lijenici nismo mogli biti uspjeni bez potpore uredskog i pomonog osoblja. Od samog poetka odluio sam da u razgovarati s takozvanim obinim ljudima i nastojati ih upoznati. Uostalom, odakle sam ja potekao? Imao sam dobru uiteljicu, moju majku, koja me nauila da su svi ljudi samo ljudi. Njihov prihod ili poloaj u drutvu ne ini ih boljima ili loijima od drugih. Kad bih imao slobodnog vremena, prelistavao sam popise osoblja na odjelima da upoznam imena ljudi koji rade s nama. To se kasnije pokazalo prednou, premda to tada nisam predvidio. Tijekom moje specijalizacije saznao sam da neke medicinske sestre i uredsko osoblje imaju iza sebe radni sta od 25 ili 30 godina. Oni su me zahvaljujui svojem praktinom iskustvu promatranja i rada s pacijentima mogli mnogo emu nauiti. I nauili su me. Tako er sam shvatio da su oni upoznati s pojedinostima vezanim uz pacijente koje su meni bile nedostupne. Radei s odre enim pacijentima, osjetili bi promjene i potrebe prije nego to bi se one oitovale. Kad su me jednom prihvatili, ovi esto zapostavljeni djelatnici diskretno bi mi dali do znanja, primjerice, u koga mogu imati povjerenja, a u koga ne. Informirali bi me kad bi stvari na odjelu krenule pogrenim smjerom. esto bi uredska slubenica nakon svoje smjene pri odlasku kui zastala i rekla: Usput da vam kaem Osoblje nije imalo obvezu da se ikome povjerava, ali mnogi od njih razvili su neobinu osobinu predosjeanja problema, posebice kad se radilo o recidivu i komplikacijama nakon operacije. Znali su da u ih sasluati i postupiti prema njihovim spoznajama. Moda sam takav odnos s osobljem poeo razvijati zato to sam na neki nain elio ispraviti ponaanje nekih lijenika prema njima. Nisam siguran. Znam da mi je strano smetalo kad bi neki specijalizant prezreo savjet medicinske sestre. Kad 98

je jedan od njih izgrdio slubenicu u uredu zbog neke sitne pogreke, osjeao sam se neugodno i pomalo zatitniki prema rtvi. U svakom sluaju, zahvaljujui pomoi ovih djelatnika, postizao sam izvanredne rezultate i odlino obavljao posao. Danas nastojim istaknuti ovu misao kad se obraam mladim ljudima. U svijetu nema nikoga tko neto ne vrijedi, kaem. Ako vi budete ljubazni prema takvima, i oni e biti ljubazni prema vama. Ljudi koje susreete na svojem usponu, isti su kao oni koje susreete na silasku. Osim toga, svaka osoba koju susreete, Boje je dijete. Iskreno vjerujem da biti uspjean neurokirurg ne znai biti bolji od drugih. To znai da imam sreu to mi je Bog dao sposobnost da dobro obavljam taj posao. Tako er vjerujem da talente koje posjedujem trebam upotrijebiti na dobrobit drugih.

99

12. Konano samostalan

Prilazei alteru medicinske sestre, ova me je nezainteresirano pogledala. Da? upitala je, zastajui s olovkom u ruci. Po koga ste doli? Po tonu njezina glasa odmah sam znao da me smatra bolniarom. Bio sam odjeven u zelenu odjeu pa nita nije ukazivalo na to da sam lijenik. Ne dolazim po pacijenta. Pogledao sam je s osmijehom, svjestan da su jedini crnci koje je vidjela u bolnici bili bolniari. Zato bi i pomislila neto drugo? Ja sam novi staist. Novi staist? Ali vi ne moete mislim nisam htjela mucala je, nastojei se ispriati a da pritom ne izgleda kao da ima predrasude. U redu je, rekao sam ne pravei od toga problem. Radilo se o normalnoj pogreki. Novi sam ovdje, pa zato biste morali znati tko sam? Kad sam prvi put doao na odjel intenzivne njege, odjeven u bijelo (cirkusko odijelo, kako smo to mi staisti nazivali), jedna mi se sestra obratila rijeima: Vi ste doli po gospodina Jordana? Ne, gospo o, nisam. Jeste li sigurni? upitala je i odmah se namrtila. On je ovdje jedini koji je danas predvi en za respiratornu terapiju. Kad sam se pribliio, mogla je na mojem bedu proitati moje ime i ispod njega rije staist. Oh, jako mi je ao, rekla je i mogu rei da joj je zbilja bilo ao. Premda to nisam rekao, rado bih joj kazao: Sve je u redu jer razumijem da veina postupa prema ranije steenom iskustvu. Nikad niste sreli crnog staista pa ste pretpostavili da mogu biti samo ona vrsta mukaraca koje ste vidjeli odjevene 100

u bijelo, a to su respiratorni terapeuti. Nasmijeio sam se i iziao. Bilo je neizbjeno da neki pacijenti bijelci nisu eljeli crnog lijenika, pa su se poalili dr. Longu. Jedna je ena rekla: Oprostite, ali ne elim da lijenik crnac preuzme moj sluaj. Dr. Long je imao standardni odgovor koji je izgovorio mirno i odluno. Tamo su vrata. Moete otii ako elite. Ali ako ostanete, va e sluaj preuzeti dr. Carson. U to vrijeme nisam znao da pojedini ljudi imaju takve zahtjeve. Tek mi je mnogo kasnije dr. Long smijui se ispriao o predrasudama nekih pacijenata. Ali u njegovu glasu nije bilo humora kad je iznosio svoje miljenje. Bio je odluan u stavu da ne popusti predrasudama zbog boje koe ili etnikog podrijetla. Naravno, znao sam kako su se neki osjeali. Bio bih prilino neosjetljiv kad to ne bih znao. Nain na koji su se ponaali, njihova hladnoa ak i ako nisu nita rekli, otkrivali su njihove osjeaje. Me utim, bio sam svjestan da su to pojedinci koji govore u svoje ime i da ne predstavljaju sve bijelce. Bez obzira na to kakvi bili osjeaji nekog bolesnika, im bi iskazao svoje miljenje, shvatio je da e ga dr. Long smjesta otpustiti ako jo neto doda. Koliko mi je poznato, nitko od pacijenata nikad nije otiao. Iskreno kaem da nisam osjeao neki posebni pritisak. Kad bih naiao na predrasude, inilo mi se da ujem majin glas kako mi govori: Neki ljudi su neuki pa ih treba pouiti. Jedini pritisak koji sam osjeao tijekom staa i u godinama koje su slijedile bio je samonametnuta obveza da budem uzor crnakoj mladei. Ovi mladi ljudi trebaju znati da je nain na koji mogu izbjei neugodne situacije u kojima se na u u njihovim rukama. Ne mogu oekivati da e to za njih uiniti netko drugi. Moda ja ne mogu uiniti puno, ali ivi sam primjer ovjeka koji je uspio, a potekao je, kako to danas kaemo, iz nepovoljne sredine. U biti nisam drukiji od veine njih. Kad razmiljam o crnakoj mladei, tako er elim rei kako vjerujem da e se mnogi ozbiljni rasni problemi rijeiti kad mi, koji pripadamo manjinama, stanemo na vlastite noge i ne budemo traili da nas netko drugi spasi iz situacije u kojoj se nalazimo. Kultura u kojoj ivimo istie da je vano biti broj 101

jedan. Ne prihvaajui ovakav vrijednosni sustav u kojem je pojedinac usmjeren sam na sebe, mi moemo teiti najboljemu i ispruiti ruku da pomognemo drugima. Vidim traak nade. Primjerice, primijetio sam da su Vijetnamci, kad su doli u Sjedinjene Amerike Drave, esto nailazili na predrasude svih ostalih: bijelaca, crnaca i Hispanoamerikanaca. Ali Vijetnamci nisu molili milostinju; esto su prihvaali najnie ponu ene poslove. ak se ni visokoobrazovani ljudi me u njima nisu ustruavali istiti podove, ako se to plaalo. Danas su mnogi od njih vlasnici nekretnina i poduzetnici. To je vijest koju nastojim prenijeti toj mladei. Iste su prilike ovdje, ali ne moemo poeti kao potpredsjednik neke kompanije. ak i kad bismo dobili takvo mjesto, to nam ne bi koristilo jer ne bismo znali kako obaviti posao. Bolje je poeti tamo gdje se moemo uklopiti i onda se polako uspinjati. * * * Moja pria ne bi bila potpuna kad ne bih dodao da sam tijekom te godine stairanja, za vrijeme rada na opoj kirurgiji, doao u sukob s jednim od glavnih specijalizanata, lijenikom iz Georgije, Tommyjem. ini se da nije mogao podnijeti da na Johns Hopkinsu staira crni lijenik. Nikad mi nita u vezi s tim nije rekao, ali je stalno sipao zajedljive primjedbe na moj raun prekidajui me u govoru i ignorirajui me; katkad je bio otvoreno grub. Jednom je prigodom tinjajui sukob izbio na povrinu kad sam upitao: Zato trebamo vaditi krv ovom pacijentu? Ve imamo Zato jer sam ja tako rekao, zagrmio je. Uinio sam to je traio. Nekoliko puta tog dana, kad bih neto pitao, posebice ako bih otpoeo sa zato, on bi odbrusio istim rijeima. Kasno poslije podne dogodilo se neto to nije imalo nikakve veze sa mnom, ali on je bio srdit i ja sam iz iskustva znao da e takav biti jo dosta dugo. Okrenuo se prema meni i, kako je to esto inio, poeo govoriti: Ja sam inae simpatian momak, ali Nije trebalo dugo da shvatim da se te rijei suprote slici simpatinog momka. 102

Ovaj put se otvoreno okomio na mene. Stvarno misli da si netko samo zato to si tako rano primljen na neuroloki odjel? Svi govore da si izvanredan, ali ja mislim da ne vrijedi ni piljiva boba. Zapravo, mislim da si grozan. I hou da zna, Carsone, da te s neurokirurgije mogu izbaciti kad se sjetim. Tako se istresao nekoliko minuta. Ja sam samo gledao u njega i utio. Kad je konano zastao, upitao sam najhladnije to sam mogao: Jeste li zavrili? Jesam! Dobro, mirno sam odgovorio. I to je sve to sam rekao, sve to je bilo potrebno i on je prestao. Nikada mi nije naudio, a njegov me utjecaj uope nije zabrinjavao. Premda je bio glavni specijalizant, znao sam da su odluke donosili voditelji odjela. vrsto sam odluio ne dopustiti mu da me izazove jer bih mu tada pruio priliku da mi se osveti. Namjesto toga obavljao sam svoje dunosti temeljito i savjesno. Nitko se drugi nije nikad poalio na mene pa nisam bio pretjerano zabrinut zbog onoga to je rekao. Na odjelu ope kirurgije sreo sam nekoliko umiljenih kirurga. To mi je smetalo i zato sam elio to prije otii s tog odjela. Kad sam preao na neurokirurgiju, bilo je sasvim drukije. Dr. Donlin Long, predstojnik neurokirurkog odjela na Hopkinsu od 1973. godine, bio je najsimpatiniji ovjek na svijetu. Ako itko ima pravo praviti se vanim, to bi trebao biti on koji zna sve i poznaje svakoga, a u tehnikom je smislu jedan od najboljih (ako ne i najbolji) na svijetu. A ipak, uvijek je imao vremena za ljude i prema svakome se ljubazno ponaao. Od samog poetka, premda sam bio staist, znao sam da od njega mogu dobiti odgovore na svoja pitanja. On je visok oko 180 cm i srednje gra e. U vrijeme kad sam poeo stairati bio je prosijed. Danas je gotovo sasvim sijed. Glas mu je dubok i ljudi ga ovdje na Hopkinsu uvijek oponaaju. Njemu je to poznato pa se ali na svoj raun jer je sklon ali. Taj je ovjek postao moj mentor. Divio sam mu se od trenutka kad smo se upoznali. Uostalom, 1977. godine, kad sam doao na Hopkins, bilo je samo nekoliko crnaca i nijedan redovni profesor. Jedan od glavnih lijenika specijalizanata na kardiokirurgiji bio je crnac Levi Watkins, a ja sam bio jedan od dvojice staista crnaca na opoj 103

kirurgiji; drugi je bio Martin Goines, koji je tako er studirao na Yaleu.8 Mnogi stairaju na opoj kirurgiji, a malo njih na neurokirurgiji. Pro e i nekoliko godina a da nitko iz programa ope kirurgije na Hopkinsu ne prije e na neurokirurgiju. Pred kraj staa petorica od tridesetorice iz nae skupine pokazali su zanimanje da prije u na neurokirurgiju. Naravno, bilo je jo i 125 ljudi iz drugih gradova koji su konkurirali za to mjesto. Te godine Hopkins je imao samo jedno slobodno mjesto na neurokirurgiji. * * * Nakon jedne godine staa preda mnom je bilo jo est godina specijalizacije jedna godina ope kirurgije i pet godina neurokirurgije. Od mene se oekivalo da provedem dvije godine na opoj kirurgiji jer sam se prijavio za neurokirurgiju, ali ja to nisam elio. Nisam volio opu krirugiju, a i elio sam otii s tog odjela. Opa kirurgija mi se nije svi ala pa sam bio spreman odrei se mjesta na neurokirurkom odjelu Hopkinsa i otii bilo kamo ako me prime nakon te jedne godine. Imao sam izvanredno dobre preporuke sa svih odjela koje sam proao kao staist. Zavravao sam svoj jednomjeseni sta na neurokirurgiji i upravo sam se spremao pisati drugim fakultetima. U me uvremenu me dr. Long pozvao u svoj ured. Ben, poeo je, kao staist obavili ste izuzetno dobar posao. Hvala vam, odgovorio sam. Bilo mi je drago uti ove rijei. Dakle, Ben, zamijetili smo da ste radili izuzetno dobro za vrijeme staa na naem odjelu. Svi kirurzi vrlo su se pohvalno izrazili o vaem radu. Unato tome to sam nastojao ostati miran, znam da sam se iroko smijeio. Tako je to, rekao je i malo se nagnuo naprijed. Voljeli bismo da ve idue godine prije ete na na neurokirurki odjel, umjesto da jo godinu dana radite na opoj kirurgiji.
8 Danas je Martin Goines otorinolaringolog i ef odjela u bolnici Sinai u Baltimoreu.

104

Hvala vam, rekao sam osjeajui da mi nedostaju rijei. Njegova je ponuda bila jasan odgovor na moje molitve. * * * Od 1978. pa sve do 1982. bio sam specijalizant na Johns Hopkinsu. 1981. bio sam u Baltimore City Hospitalu (danas Francis Scott Key Medical Center) u vlasnitvu Johns Hopkinsa kao stariji specijalizant. Jednom prilikom u Baltimore Cityju, koja e mi ostati u trajnom sjeanju, hitna pomo dovezla je ovjeka koji je bejzbol palicom dobio vie udaraca po glavi. U to vrijeme u Bostonu se odravao kongres Amerike udruge neurokirurga (American Association of Neurological Surgeons). Veina profesora bila je na tom kongresu, ukljuujui i ravnatelja Bolnice Baltimore City. lan nastavnikog osoblja s Johns Hopkinsa trebao je voditi rauna o svim bolnicama. Stanje pacijenta koji je bio u komi naglo se pogoravalo. Naravno, bio sam jako zabrinut, svjestan da bismo trebali neto poduzeti, a ja sam bio razmjerno neiskusan. Unato brojnim telefonskim pozivima, nisam uspio pronai deurnog lijenika. Sa svakim pozivom moja je zabrinutost rasla. Konano, shvatio sam da e ovjek umrijeti ako neto ne uinim a to neto znailo je lobektomiju9 zahvat koji nikad ranije nisam radio. to da radim? Poeo sam razmiljati o razliitim preprekama kao to su medicinsko-pravne komplikacije ako pacijenta prevezem u operacijsku dvoranu bez nadzora deurnog kirurga. (Bilo je protuzakonito izvesti takvu operaciju bez prisutnosti deurnog kirurga.) to e se dogoditi ako se u to upustim i pone krvarenje koje neu moi zaustaviti? pomislio sam. Ili ako nai em na neki problem koji neu znati rijeiti? Ako neto krene pogreno, drugi e kritizirati moj postupak i pitati me: Zato ste to uinili? A onda sam pomislio: to e se dogoditi ako ne ponem odmah? Odgovor je bio oit: ovjek e umrijeti.
9 Lobektomija zai uklanjanje frontalnog renja, za razliku od lobotomije koje podrazumijeva samo presijecanje nekih vlakana.

105

Asistent lijenika, Ed Rosenquist, koji je bio deuran, znao je to proivljavam. Izgovorio je samo jednu rije: Krenite. U pravu ste, odgovorio sam. Kad sam se konano odluio, preplavio me mir. Moram operirati i to u uiniti najbolje to mogu. Nadajui se da mi se u glasu osjea pouzdanje i strunost, obratio sam se glavnoj sestri: Prebacite pacijenta u operacijsku dvoranu. Ed i ja pripremili smo se za operaciju. Kad je operacija poela, bio sam savreno miran. Otvorio sam glavu tog ovjeka i uklonio prednji i sljepooni reanj na desnoj strani jer su brzo naticali. Bila je to ozbiljna operacija i netko se moe pitati kako ovjek moe ivjeti bez tih dijelova mozga. Jednostavno, bez njih se moe. Nismo imali problema tijekom operacije. ovjek je nekoliko sati kasnije doao k sebi i neuroloki se sasvim normalno ponaao, bez ikakvih problema. Pa ipak, ovaj doga aj izazvao je u meni veliku zabrinutost. Nekoliko dana nakon operacije progonila me misao da bi moglo biti problema. Moglo je doi do niza komplikacija, a mogli su me i ukoriti zbog toga to sam izveo operaciju. Na kraju je tako ispalo da nitko nije rekao nita negativno. Svi su znali da bi ovjek umro da ga nisam odmah operirao. * * * Posebno lijepi trenuci za vrijeme specijalizacije bili su istraivanja koja sam provodio na petoj godini. Dugo vremena kod mene je raslo zanimanje za podruje tumora na mozgu i neuroonkologiju. Premda sam se elio baviti ovom vrstom istraivanja, nismo imali prave ivotinje u koje bismo mogli usaditi modane tumore. Istraivai su odavno ustanovili da tek nakon to dobiju pouzdane rezultate na malim ivotinjama, svoje nalaze mogu usmjeriti na traenje naina lijeenja kako bi na kraju mogli pomoi ljudima koji pate. To je jedan od najplodnijih oblika istraivanja u svrhu nalaenja lijeka za naa oboljenja. Istraivai su mnogo postigli koristei se mievima, majmunima i psima, ali su se suoili i s problemima. Psi su dali nedosljedne rezultate, majmuni su strahovito skupi, glodavci (takori i mievi) su dosta jeftini, ali tako mali da na njima 106

nismo mogli vriti operacije. Ni slike na CT10 i MRI11 ure ajima nisu bile dobre. Da bih ostvario eljeno istraivanje, morao sam rijeiti tri problema: (1) imati na raspolaganju razmjerno jeftine uzorke, (2) nai jedan koji bi bio pouzdan i (3) nai dovoljno velik uzorak koji e se moi snimati i na kojem je mogue operirati. Moj cilj bio je raditi s istom vrstom ivotinja i to uiniti osnovom za nae razvojno istraivanje o modanim tumorima. Vie onkologa i istraivaa, koji su ranije ustanovili funkcionalne modele, savjetovalo me je: Ben, ako pone istraivati modane tumore, moe oekivati da e najmanje dvije godine provesti u laboratoriju. Kad sam krenuo s projektom, bio sam spreman raditi i due. Ali koju ivotinju da izaberem? Premda sam isprva poeo sa takorima, oni su zapravo bili premaleni za ono to smo mi eljeli raditi. A ja, k tome, osobno mrzim takore. Moda su potaknuli previe uspomena na moj ivot u stambenoj etvrti Bostona. Ubrzo sam shvatio da takori nisu kvalitetni za dobro istraivanje pa sam poeo tragati za nekom drugom ivotinjom. Tijekom sljedeih nekoliko tjedana razgovarao sam s velikim brojem ljudi. Jedna od zadivljujuih injenica na Johns Hopkinsu jest to ima strunjake koji praktino znaju sve to se tie njihovog podruja. Poeo sam obilaziti istraivae pitajui: Koju vrstu ivotinja koristite za pokuse? Jeste li razmiljali o nekoj drugoj vrsti? Nakon mnogo ispitivanja i promatranja doao sam na pomisao da bih mogao pokuati s bijelim novozelandskim kuniima. Oni su se savreno zadovoljavali moja tri uvjeta. Netko me na Hopkinsu uputio u istraivanje dr. Jima Andersona koji se sluio novozelandskim bijelim kuniima. Bio
10 CT (kompjutorizirana tomografija) je sofisticirana metoda RTG snimanja koja omoguuje snimanje u slojevima. 11 Magnetska rezonanca (MRI) je tehnika snimanja koja ne rabi rendgenske zrake, ve magnetsko polje koje pobu uje protone. Otputanjem energije stvara se slika na zaslonu raunala. MRI daje jasnu sliku razliitih estica jer se njihovi momenti vraaju razliitom brzinom iz pobu enog stanja u normalno. Postoji razlika u stupnju pobu enosti protona u vodi od onih u kostima, miiima ili krvi. Protoni odailju razliite signale koje raunalo pretvara u sliku.

107

sam oduevljen uavi u laboratorij u Baylock Buildingu. Tu je bila velika prostorija s rendgenom, kirurkim stolom, hladnjakom, inkubatorom i dubokim sudoperom. U jednom manjem odjeljku nalazili su se anestetici. Predstavio sam se dr. Andersonu i rekao: uo sam da radite s kuniima. Da, odgovorio je i ispriao mi o rezultatima koje je upravo dobio radei s jednom tvari koju je nazvao V X2, a koja izaziva tumore na jetri i bubrezima. Ve due vrijeme njegovo je istraivanje davalo dosljedne rezultate. Jim, traim modele za istraivanje tumora mozga pa sam se pitao ne bi li bilo dobro upotrijebiti kunie. Znate li za neki tumor koji bi mogao rasti na mozgu kunia? Hm, rekao je glasno razmiljajui. V X2 bi mogao rasti na mozgu. Neko smo vrijeme razgovarali, a onda sam upitao: Stvarno mislite da bi VX2 mogao djelovati? Ne vidim razloga da ne djeluje. Ako raste na drugim organima, dosta su veliki izgledi da bi mogao rasti i na mozgu. Zastao je i dodao: Ako elite, pokuajte. Pristajem. Jim Anderson mi je silno pomogao u istraivanju. Prvo smo pokuali s mehanikim odvajanjem, odnosno uporabili smo male reetke kojima smo strugali tumor, poput ribanja sira. Ali tumor se nije razvio. Onda smo djelie tumora usadili u mozak kunia. Ovog puta su rasli. Da bih napravio takozvani test preivljavanja, posjetio sam dr. Michaela Colvina, biokemiara u onkolokom laboratoriju koji me uputio svojem kolegi dr. Johnu Hiltonu. Hilton je predloio da upotrijebimo enzime da bismo razgradili vezivno tkivo i ostavili nedirnute stanice tumora. Nakon vie tjedana pokuavanja s razliitim kombinacijama enzima, Hilton je naao pravu kombinaciju. Uskoro smo imali visoki postotak preivljavanja gotovo 100% stanica je preivjelo. Otuda smo uzimali stanice u koliinama koje su nam bile potrebne. Poboljavajui izvo enje samog pokusa, razvili smo i poseban nain uporabe igle za njihovo unoenje u mozak. Ubrzo su se poeli razvijati gotovo svi tumori koje smo implantirali u mozak kunia. Svi kunii ugibali su od modanog tumora u istom razdoblju, negdje izme u dvanaestog i etrnaestog dana, gotovo kao satni mehanizam. 108

Kad istraivai imaju takvu potvrdu, mogu poeti istraivati rast modanih tumora. Mogli smo napraviti CT-snimke i bili smo oduevljeni kad su se tumori vidjeli. Magnetska rezonanca (MRI), koja je razvijena u Njemakoj, bila je nova tehnologija koja se u to vrijeme upravo pojavila pa nam nije bila dostupna. Jim Anderson je uzeo nekoliko kunia i odnio ih u Njemaku, snimio ih pomou magnetske rezonance i na snimkama se vidio tumor. I ja bih rado otiao s njim, ali nisam imao novca za put. Onda smo 1982. dobili PET skener12. Hopkins je bio jedno od prvih mjesta koje ga je dobilo. Prve slike koje smo napravili, napravili smo na kuniima koji su bolovali od modanih tumora. Ovo nae istraivanje dobilo je velik publicitet u medicinskim asopisima. Do danas mnogi strunjaci na Johns Hopkinsu i drugim mjestima primjenjuju na model za istraivanje modanih tumora. Za ovakvo istraivanje potrebne su godine, ali ja sam imao toliku potporu od kolega s Hopkinsa da je ovaj model bio gotov za 6 mjeseci. Za ovaj istraivaki rad dobio sam Nagradu za specijalizanta godine (Resident of the Year Award). To je tako er znailo da sam umjesto dvogodinjeg boravka u laboratoriju iziao nakon godinu dana i nastavio sa specijalizacijom. Ta je godina poela s tihim uzbu enjem. Bio je to dug, katkad teak put. Dugi, dugi sati odvojenosti od Candy, uenje, pacijenti, medicinske krize, zatim opet uenje, pacijenti bio sam spreman dohvatiti kirurke instrumente i nauiti kako izvesti delikatne zahvate na brz, djelotvoran nain. Primjerice, nauio sam kako izvaditi modani tumor i podvezati aneurizmu. Razliite aneurizme zahtijevaju tipaljke razliitih veliina koje esto treba postaviti pod nespretnim kutom. Vjebao sam ovaj postupak dok mi nije preao u naviku, dok moje oi i instinkt nisu trenutano procijenili koju vrstu tipaljke moram upotrijebiti.

12 PET (Positron Emisson Tomography) rabi radioaktivne tvari koje stanice mogu metabolizirati i odailje signale koji se mogu detektirati i pretvoriti u sliku. Dok se kod magnetske rezonance rabe elektroniki signali, PET rabi radioaktivne signale i pretvara ih u sliku.

109

Nauio sam raditi korekcije deformiteta kostiju i mekih tkiva i operirati kraljenicu. Nauio sam drati builicu koju pokree komprimirani zrak, odvagnuti je u ruci, isprobati je i rezati kost na udaljenosti od samo nekoliko milimetara od ivaca i modanog tkiva. Nauio sam operirati da bih sprijeio epileptine napadaje. Nauio sam raditi blizu modanog debla. Tijekom te godine intenzivnog rada, kao glavni specijalizant stekao sam posebnu spretnost koja je kirurke instrumente u mojim rukama i pod mojim nadzorom pretvorila u iscjeljenje. A onda sam zavrio specijalizaciju. Moglo je zapoeti novo poglavlje mojeg ivota kojega, kako to esto biva pred dogaaje koji mijenjaju ivot, nisam bio svjestan. Zamisao koja se pojavila izgledala je isprva neostvariva.

110

13. Posebna godina

Bryantu Stokesu nisam rekao pravi razlog. Smatrao sam da ga on zna, premda ga nisam otvoreno iznio. Umjesto toga odgovorio sam: Izgleda da je to dobro mjesto. Drugom prigodom rekao sam: Tko zna? Moda jednog dana. To je pravo mjesto za tebe, bio je uporan. Svaki put kad bi to spomenuo, naao bih jo jedan izgovor, iako sam razmiljao o onome to je rekao. Jedna me pogodnost posebno privlaila. Tamo e za godinu dana stei toliko iskustva u neurokirurgiji koliko bi ga negdje drugdje stekao za pet godina. inilo mi se neobinim to je Bryant Stokes tako uporan sa svojim prijedlogom, ali bio je. Premda je bio stariji neurokirurg, a u Sjedinjene Amerike Drave doao je iz Pertha u Australiji, Bryant i ja od poetka smo se dobro slagali. esto bi znao rei: Treba otii u Australiju u nau sveuilinu bolnicu. Pokuao sam ga na razne naine odvratiti od te teme. Hvala, ali mislim da me to ne zanima. A drugom bih prigodom rekao: Sigurno se ali. Australija je na drugoj strani svijeta. Pone buiti u Baltimoreu, a izi e u Australiji. On se nasmijao i odvratio: Ili moe poletjeti i za dvadeset sati si tamo. Pokuao sam sa alom. Ako si ti tamo, kome bih ja ili bilo tko drugi bio potreban? Ali jedno me ozbiljno zabrinjavalo, to, naravno, nisam spomenuo: naime, godinama sam sluao kako je Australija po aparthejdu gora od June Afrike. Nisam mogao otii tamo jer sam bio crnac, a njihovo je geslo bilo samo bijelci. Zar on ne shvaa da sam crnac? 111

Odbacio sam ovu zamisao. Osim rasnog problema, iz svoje perspektive nisam vidio da bi mi godina dana specijalizacije u Australiji mogla ikoliko pomoi u napredovanju, premda bi boravak u toj zemlji sigurno bio zanimljiv. Da Bryant nije bio toliko uporan, ne bih vie o tom razmiljao. Zapravo svaki put kad bismo razgovarali, on bi kao usput primijetio: Zna, zavoljet e Australiju. Ja sam imao druge planove jer mi je dr. Long, ef neurokirurgije i moj mentor, ve rekao da nakon specijalizacije mogu ostati na fakultetu na Johns Hopkinsu. To to je dodao: Bilo bi mi drago da vas imam, uinilo mi je sve to jo privlanijim. Nisam mogao zamisliti nita uzbudljivije nego ostati na Hopkinsu gdje su se vrila tolika istraivanja. Za mene je Baltimore postao sreditem svemira. Ali koliko god to udno izgledalo, premda sam iskljuio Australiju, ta me misao stalno kopkala. inilo mi se kao da sam neko vrijeme, kamo god iao, sretao nekoga tko bi s onim posebnim australskim naglaskom rekao: Dobar dan, kolega, kako ste? Kad bih upalio televizor, naiao bih na reklame koje su pozivale: Do ite u Australiju i posjetite zemlju koala. I PBS je reklamirao posebnu emisiju o toj zemlji na drugoj strani svijeta. Konano sam upitao Candy: to se to doga a? eli li nam Bog neto rei? Ne znam, odgovorila je, ali moda bismo trebali malo razmisliti o Australiji. Odmah sam pomislio na gomilu problema, a glavni je bio geslo samo bijelci. Zamolio sam Candy da ode u knjinicu i posudi knjige o Australiji da bismo je malo bolje upoznali. Sljedeeg dana Candy me nazvala: Nala sam o Australiji neto to bi trebao znati. Njezin je glas otkrivao neuobiajeno uzbu enje pa sam zatraio da mi odmah kae o emu se radi. Politika samo bijelci koja ti je smetala, stvar je prolosti. Taj je zakon ukinut 1968. godine. Zastao sam. to se to doga a? Moda bismo trebali ozbiljno razmisliti o tom pozivu, rekao sam joj. Moda ipak trebamo otii u Australiju. to smo vie itali, ta nam se misao vie svi ala. Nije trebalo dugo da postanemo potpuno zaokupljeni njome. Za112

tim smo o Australiji porazgovarali s prijateljima. Osim nekoliko izuzetaka, nai su nas dobronamjerni prijatelji pokuali obeshrabriti. Jedan je upitao: Zato elite otii na takvo mjesto? Drugi je rekao: Nemojte se na to odluiti. Za tjedan dana ete se vratiti. Pa nee valjda Candy priutiti takvo to? pitao je trei. Ni ovdje joj nije lako, a tamo dolje bit e joj jo tee. Nisam mogao a da se ne nasmijem prijateljevim rijeima. Njegova nas je zabrinutost veselila i pomalo brinula. Candy je bila u drugom stanju i inilo se nerazumnim u to vrijeme letjeti na drugi kraj svijeta. Problem je bio u tome to je Candy 1981., dok sam bio glavni specijalizant, zatrudnjela i nosila blizance. Na nesreu, u petom mjesecu trudnoe je pobacila. A sada, sljedee godine, opet je zatrudnjela. Zbog onog prvog iskustva, njezin lijenik joj je odredio mirovanje od etvrtog mjeseca trudnoe. Candy je napustila posao i ozbiljno se posvetila sebi. Kad bi se pojavilo pitanje njezinog stanja, Candy bi svaki put smijui se odluno rekla: Znate, imaju oni u Australiji sposobne lijenike. Nai prijatelji to nisu znali, ali mi smo ve odluili otii, premda toga ni sami nismo bili svjesni. Obavili smo formalnosti i poslali molbu za prijam u medicinski centar Sir Charles Gardiner Hospital of Queen Elizabeth II, najveu obrazovnu ustanovu u zapadnoj Australiji i njihov jedini centar za neurokirurgiju. Odgovor je stigao za dva tjedna. Primili su me. Mislim da nam je ovo odgovor, rekao sam Candy. Ona je bila skoro uzbu enija odlaskom od mene. Odluili smo otputovati u lipnju 1983. i provesti svoju nakanu. Odlunost nam je doista bila potrebna jer nam je bio potreban svaki novi za kupnju putnih karata u jednom smjeru. Neemo se moi vratiti ni ako nam se ne bude svi alo. Radit u godinu dana kao senior registrar.13

13 Senior registrar u Americi ne postoji. Taj poloaj je neto izme u glavnog specijalista i mla eg asistenta na fakultetu. On radi pod nadzorom savjetnika. Po uzoru na britanske medicinske fakultete, Australija ima savjetnike i oni su glavni. U ovom sustavu lijenik dugo ostaje stariji specijalist. Savjetnik se postaje nakon smrti prethodnika jer drava ima tono propisan broj ljudi za taj poloaj. Premda u zapadnoj Australiji postoje samo etiri

113

Bilo je nekoliko razloga koji su ovaj korak inili privlanim; jedan od njih bio je novac. U Australiji u biti dobro plaen mnogo vie nego to sam ikada dotad zara ivao 65 000 australskih dolara godinje.14 A nama je novac bio i te kako potreban. Premda je rasni problem bio rijeen, Candy i ja letjeli smo prema Perthu s dosta bojazni. Nismo znali kako e nas primiti. Naa je zabrinutost bila logina s obzirom na to da kao nepoznati kirurg dolazim u novu bolnicu. Unato njezinim ohrabrujuim rijeima, Candy je bila u drugom stanju i nismo se mogli osloboditi pomisli da se mogu pojaviti problemi. Ali Australci su nas toplo doekali. S obzirom na to da smo bili povezani s Adventistikom crkvom, otvorila su nam se mnoga vrata. Nae prve subote u Australiji otili smo u crkvu i prije poetka bogosluja upoznali se s pastorom i nekoliko vjernika. Tijekom bogosluja pastor je izjavio: S nama je danas jedna obitelj iz Sjedinjenih Amerikih Drava. Bit e kod nas godinu dana. Zatim je predstavio Candy i mene i pozvao vjernike da nam izraze dobrodolicu. A oni su nam stvarno to i uinili. Kad je bogosluje zavrilo, svi su nas okruili. Kad su primijetili da je moja supruga u drugom stanju, mnoge su ene upitale: to vam je potrebno? Mi nismo sa sobom ponijeli nita za bebu jer nam je prtljaga bila ograniena. Ovi divni ljudi poeli su donositi kadice, pokrivae, djeja kolica i pelene. Stalno su nas pozivali na ruak. Ljudi u bolnici nisu mogli shvatiti kako smo za samo dva tjedna upoznali toliko ljudi i stalno dobivali pozive. Jedan od mojih kolega, koji je u Australiji bio pet mjeseci, upitao me: to radite veeras?
savjetnika, oni su izuzetno dobri i spadaju me u najtalentiranije kirurge koje sam ikada susreo. Svaki ima svoju uu specijalnost. Puno toga sam nauio od njih i oni su mi pomogli u razvijanju mojih sposobnosti kao neurokirurga. 14 Plaa je bila vrlo primamljiva jer nisam trebao platiti osiguranje. U Australiji ono iznosi samo 200 dolara na godinu. Poznam dosta vrhunskih strunjaka u Americi koji godinje plaaju 100 000 do 200 000 dolara. Takvu razliku uzrokuje injenica to se u Australiji vodi malo sudskih sporova protiv lijenika. Australski zakon zabranjuje odvjetnicima da preuzmu sluajeve u kojima je do greke dolo sasvim sluajno. Onaj tko eli podii tubu, sam mora snositi trokove. Posljedino tomu, sudski sporovi vode se samo u sluajevima kad su lijenici uinili drastinu pogreku.

114

Objasnio sam da smo pozvani na veeru k jednoj obitelji. Kolega je znao da nas je samo nekoliko dana ranije jedna druga obitelj povela na izlet izvan Pertha. Kako to da poznajete toliko ljudi? upitao je. Ovdje ste tek dva tjedna. Meni su bili potrebni mjeseci da upoznam toliko ljudi. Mi pripadamo velikoj obitelji, rekao sam. Hoete rei da ovdje u Australiji imate ro ake? Tako nekako. Nasmijeio sam se i objasnio: U crkvi se svi smatramo dijelom Boje obitelji. To znai da ljude koje susreemo u crkvi u koju dolazimo na bogosluje smatramo braom i sestrama dijelom svoje obitelji. Ljudi iz crkve ponaaju se prema nama kao prema lanovima obitelji, to i jesmo. Kolega nikad nije uo za takvo to. * * * Onog trenutka kad smo stigli, zavolio sam Australiju. Ne samo ljude, ve zemlju i ozraje. Budui da su me zaposlili kao specijalista, znailo je da u na obradu dobivati najvei broj sluajeva. Ova odgovornost potaknula je u meni jo veu zahvalnost za mogunost boravka u ovoj zemlji na drugom kraju svijeta. ak se i Candy ukljuila u australski ivot kao prva violinistica u Simfonijskom orkestru Nedland i kao pjeva u jednoj profesionalnoj skupini. Nakon mjesec dana pojavio se zbilja teak sluaj i promijenio smjer mojeg rada u Perthu. Stariji savjetnik je pregledao jednu mladu enu i dijagnosticirao neurom nervusa akustikusa, tumor koji raste na bazi lubanje. Takav tumor dovodi do gluhoe i kljenuti miia lica, to na kraju izaziva paralizu. Ta je pacijentica uz sve to trpjela este i strahovite glavobolje. Tumor je bio toliko velik da je savjetnik rekao pacijentici da nee moi sauvati nijedan kranijalni ivac ako se odlui na operaciju. Nakon to sam uo dijagnozu, upitao sam ga: Biste li pristali da pokuam operirati mikroskopskom tehnikom? Ako uspije, moda bih mogao sauvati ivce. U svakom sluaju vrijedi pokuati. 115

Premda su njegove rijei bile ugla ene, osjetio sam njihovo pravo znaenje. Znao sam da je zapravo rekao: Samo pokuaj, nadobudni i nerazumni utokljune, pa e vidjeti to je neuspjeh. Nisam mu mogao zamjeriti. Operacija je trajala punih deset sati bez odmora. Naravno, kad sam zavrio bio sam potpuno iscrpljen, ali i ponosan. Uklonio sam tumor u cijelosti i sauvao kranijalne ivce. Stariji savjetnik je rekao pacijentici da e se vjerojatno potpuno oporaviti. Ubrzo nakon oporavka ova je ena zatrudnjela. Kad se beba rodila, ona joj je iz zahvalnosti dala ime ovog savjetnika mislei da je on izvadio tumor i sauvao ivce. Nije znala da sam ja obavio ovaj delikatni zahvat. Tako se to, zapravo, radi. U Australiji specijalist radi pod nadzorom savjetnika i on, kao glavni ovjek, dobiva pohvalu za uspjeno izvedenu operaciju, bez obzira na to tko je obavlja. Ali osoblje je znalo istinu. Nakon ove operacije drugi su lijenici iznenada pokazali veliko potovanje prema meni. S vremena na vrijeme netko od njih bi mi priao i upitao: Carsone, biste li za mene mogli obaviti ovu operaciju? eljan da uim i steknem to vie iskustva, ne sjeam se da sam odbio ijedan sluaj ime sam ponio zbilja golemi teret, daleko vie nego to je to bilo normalno. Nakon manje od dva mjeseca radio sam dvije, moda ak i tri kraniotomije dnevno otvarao ljudima glave i uklanjao krvne ugruke i lijeio aneurizme. Potrebna je velika tjelesna izdrljivost da se obave tolike operacije. Kirurzi provode sate na nogama za operacijskim stolom. Ja sam mogao izdrati ove duge operacije zato to sam u koli dr. Longa nauio njegovu filozofiju i tehniku; ona mi je omoguila da radim satima, a da ne klonem. Pozorno sam pratio sve to je Long radio i zahvalan sam mu to sam sudjelovao u uklanjanju mnogih tumora na mozgu. Australski neurokirurzi to nisu znali, ali ja sam operacije na mozgu imao u malom prstu. Iskusni kirurzi davali su mi sve ee slobodne ruke, to nije bilo uobiajeno za mladog specijalista. Ali zato to sam dobro radio i bio eljan stjecanja novih iskustava, ubrzo sam obavljao jednu operaciju za drugom. Dodue, nije to ba kao na tvornikoj traci, jer je svaki 116

pacijent drukiji, ali ubrzo sam postao lokalni ekspert za to podruje. Nakon nekoliko mjeseci shvatio sam da imam posebnog razloga zahvaliti Bogu to nas je doveo u Australiju. U toj jednoj godini stekao sam toliko kirurkog iskustva da sam snano razvio svoje sposobnosti i osjeao se smirenim i sposobnim za rad na mozgu. Nije trebalo dugo da mi postane jasno zato sam doao u Australiju. Gdje bih drugdje imao tako jedinstvenu priliku za toliko operacija neposredno nakon specijalizacije? Operirao sam mnoge teke sluajeve; neki su doista bili spektakularni. esto sam zahvaljivao Bogu za ovo iskustvo i praksu koju mi je omoguio. Primjerice, ef vatrogasne slube u Perthu imao je nevjerojatno veliki tumor koji je zahvatio sve vee krvne ile u podruju prednjeg dijela baze mozga. Morao sam ga triput operirati da bih izvadio tumor. ovjek je proivio teke trenutke, ali se na kraju izvanredno oporavio. * * * Jo jedan lijepi trenutak: Candy je 12. rujna 1983. rodila naeg prvog sina, Murray Nedlands Carsona (Nedlands se zove predgra e u kojem smo ivjeli). A onda, prije nego to smo toga postali svjesni, Candy i ja poeli smo se spremati za povratak kui. to emo raditi? Gdje u se zaposliti? Ubrzo nakon naeg povratka u Baltimore, posjetio me ef kirurgije u Provident Hospitalu u Baltimoreu. Ben, neete valjda ostati tamo u Hopkinsu, rekao je. Bolje biste proli ovdje kod nas. Provident Hospital nudila je medicinske usluge crncima. Nitko vam na Hopkinsu nee dati pacijenta, rekao je. Pa znate da je ta ustanova ogrezla u rasizmu. Zavrit ete uzalud troei svoje sposobnosti i karijeru u toj rasistikoj ustanovi i nikamo neete stii. Kimnuo sam mislei: Moda ste u pravu. Sluao sam sve to je imao za rei, ali sam odluku elio donijeti sam. Hvala Vam na vaoj brizi, rekao sam. Na Hopkinsu nisam bio svjestan predrasuda prema meni, ali moda imate pravo. Ovako ili onako, moram to sam iskusiti. 117

Moda ete proi mnoge teke trenutke dok to ne ustanovite, odvratio je. Moda ste u pravu, ponovio sam. Laskalo mi je to je elio da do em u Provident. Ali ja sam znao da elim biti u Hopkinsu. Onda je promijenio taktiku. Ben, jako nam je ovdje potreban netko s vaim sposobnostima. Zamislite koliko biste dobra mogli uiniti za crnce. Cijenim vau ponudu i zanimanje, rekao sam. I to je bilo istina. Nisam ga elio razoarati. A nisam mu imao srca rei kako elim pomagati ljudima svih rasa jednostavno ljudima. Rekao sam mu: Vidjet emo to e se dogoditi tijekom sljedee godine. Ako stvari ne budu takve kako mislim, imat u na umu vau ponudu. Nikad vie nismo stupili u kontakt. Ne znam to sam oekivao od svojeg povratka iz Australije u Johns Hopkins, ali bilo je suprotno predvi anju ovog lijenika. Nakon svega nekoliko tjedana poeo sam dobivati mnotvo pacijenata. Ubrzo sam ih imao toliko da nisam znao to bih s njima. Nakon povratka u Baltimore u ljeto 1984. brzo je postalo oito da su me drugi prihvatili kao sposobnog kirurga. Glavni razlog, za koji sam esto zahvaljivao Bogu, bio je to sam tijekom te jedne godine u Australiji bio blagoslovljen s vie iskustva nego to ih mnogi lijenici steknu u svojoj praksi tijekom cijelog ivota. Nekoliko mjeseci nakon povratka, ef djeje neurokirurgije otiao je na Brown University za efa kirurgije. U to sam vrijeme radio veinu neurokirurkih operacija na pedijatriji. Dr. Long me predloio odboru za novog efa djeje neurokirurgije.15 Rekao je odboru da unato tome to su mi samo trideset tri godine, imam veliko iskustvo i velike sposobnosti. Potpuno sam uvjeren da Ben Carson moe obavljati ovaj posao, spomenuo mi je kasnije to je rekao.
15 Moja slubena titula bila je asistent na neurokirurgiji, odjel djeje neurokirurgije, Sveuilina bolnica Johns Hopkins. (Assistant Professor of Neurological Surgery, Direction, Division of Pediatric Neurosurgery, the Johns Hopkins University and Hospital.)

118

Nitko se u toj rasistikoj ustanovi nije bunio protiv ovog prijedloga. Kad mi je dr. Long priopio odluku o mojem imenovanju, bio sam presretan. Ujedno sam osjeao veliku zahvalnost i poniznost. Danima sam sebi govorio: Ne mogu vjerovati da se to doga a. ini mi se da sam se osjeao kao dijete koje je upravo doivjelo ostvarenje svojeg sna. Pogledajte me! Ja sam glavni djeji neurokirurg na Johns Hopkinsu s trideset tri godine. Pa to nije mogue! Ni drugi to nisu mogli vjerovati. Mnogi roditelji dovodili su teko bolesnu djecu na na pedijatrijski neurokirurki odjel, esto prevaljujui dugi put. Kad bih uao u prostoriju, vie puta se dogodilo da bi roditelj podigao glavu i upitao: Kad e doi dr. Carson? On je ve ovdje, odgovorio bih. Ja sam dr. Carson. Bilo je zanimljivo gledati kako pokuavaju skriti izraz iznena enja. Ne znam koliko je iznena enje bilo vezano uz injenicu da su pred sobom imali crnca, a koliko to sam bio mlad. Vjerojatno je bilo i jednog i drugog. Kad bismo zavrili s upoznavanjem, sjeo bih s njima i poeo razgovarati o problemu njihovog djeteta. Kad bih zavrio s pregledom, shvatili bi da znam o emu govorim. Nitko nikad nije odustao. Jednom zgodom, kad sam jednoj djevojici trebao napraviti drenau likvora, njezina me baka upitala: Dr. Carsone, jeste li kad radili takav zahvat? Ne, ba i nisam, rekao sam ozbiljna lica, ali znam prilino dobro itati. Imam mnotvo medicinskih knjiga i veinu njih nosim sa sobom u operacijsku dvoranu. Nasmijala se sama sebi jer je shvatila koliko je njezino pitanje bilo smijeno. Zapravo, alio sam se, napravio sam ih najmanje tisuu. Katkad po tri stotine tjedno. Rekao sam to s osmijehom jer nisam elio da joj bude neugodno. Onda se nasmijala, videi po izrazu moga lica i po tonu glasa da se jo uvijek alim. No, rekla je, ako ste to to jeste i nalazite se na ovom poloaju, onda mislim da ste jako dobri. Nije me uvrijedila. Znao sam da jako voli svoju unuku pa je htjela biti sigurna da e joj dijete biti u dobrim rukama. 119

Izgledate kao da jo niste ni krenuli na medicinski fakultet. Nakon nekoliko takvih razgovora toliko sam se naviknuo na reagiranje ljudi da sam znatieljno ekao kakva e biti njihova reakcija. ee sam na negativne reakcije nailazio kod crnih pacijenata, posebice starijih. Nisu mogli vjerovati da sam ef djeje neurokirurgije. Ili, ako jesam, da sam kupio svoj poloaj. Isprva bi me sumnjiavo promatrali pitajui se nije li mi netko dao poloaj u znak podupiranja integracije. U tom sluaju, pretpostavljali su, vjerojatno ne znam svoj posao. Me utim, nakon nekoliko minuta razgovora opustili bi se, a njihov osmijeh mi je kazivao da su me prihvatili. Zaudo, s bijelim pacijentima, ak i s onima kod kojih sam mogao jasno primijetiti zadrtost, bilo je lake izii na kraj. Osjeao sam kako im se misli kovitlaju i na kraju zakljuuju: Ovaj je momak sigurno nevjerojatno sposoban kad je na tom poloaju. Danas se vie ne suoavam s ovim problemom jer veina pacijenata zna tko sam i kako izgledam i prije nego to do u u bolnicu. Ali znalo je biti jako zanimljivo. Sad je problem posve suprotan budui da sam poznat na tom podruju, pa previe njih kae: Ali operaciju mora obaviti dr. Carson. Ne elimo nikoga drugoga. Naravno, moj plan operacija popunjen je mjesecima unaprijed. Imam pravo odbiti pacijente i, naravno, moram to uiniti. Potrebno je povremeno rei ne jer, naravno, ne mogu obaviti sve operacije. Osim toga, smatram da trebam ponuditi drugim lijenicima da operiraju. Ja ne bih nikad stekao spretnost koju danas imam da drugi kirurzi nisu bili spremni meni prepustiti zanimljive i izazovne sluajeve. Te godine kad sam na Johns Hopkinsu imenovan za efa djeje kirurgije, suoio sam se s jednom od najizazovnijih operacija u svojem ivotu. Djevojica se zvala Maranda i nisam imao pojma kakav e utjecaj ona imati na moju karijeru. Rezultati njezinog sluaja snano su utjecali i na stav medicinske profesije prema jednom kontroverznom kirurkom zahvatu.

120

14. Djevojica Maranda

Jedino nam je vaa bolnica pruila nadu, rekla je Terry Francisco. Trudila se da joj glas ostane miran. Posjetili smo mnoge lijenike i bolnice i svuda su nam rekli da za nau ker ne mogu nita uiniti. Molimo vas, pomozite nam! Bile su to tri duge, strahom ispunjene godine i kako su mjeseci postajali godine, strah se pretvorio u oaj. Oajna to joj se ki pribliava smrti, gospo a Francisco je nazvala dr. Johna Freemana na Hopkins. Kad sam te 1985. godine prvi put upoznao sme ooku Marandu Francisco, nisam ni slutio da bi ona mogla utjecati na smjer moje karijere: na Marandi u izvriti svoju prvu hemisferektomiju.16
16 Prije 50 godina hemisferekteomiju je pokuao izvesti dr. Walter Dandy, jedan od prvih neurokirurga u Johns Hopkinsu. Tri najvea imena u povijesti neurologije jesu Harvey Chushing, Walter Dandy i A. Earl Walker koji su poetkom 20. stoljea bili na elu neurokirurgije na Hopkinsu. Dandy je hemisferektomiju izveo na pacijentu koji je imao tumor, ali je pacijent umro. 1930-ih i 40-ih bilo je dosta onih koji su pokuali izvesti taj zahvat. Me utim, brojne neeljene posljedice i velika smrtnost nakon takvih operacija potisnuli su hemisferektomiju kao neprikladnu kirurku opciju. Kasnih 50-ih ponovno se javlja hemisferektomija kao mogue rjeenje za pacijente s djejom hemiplegijom praenom napadajima. Vjeti neurokirurzi ponovno su poeli izvoditi taj zahvat uz pomo sofisticirane pomoi kakva je EEG. inilo se da kod mnogih pacijenata abnormalna elektrina aktivnost dolazi iz jednog dijela mozga. Premda rezultati prijanjih hemisferektomija nisu bili povoljni, kirurzi su smatrali da ona donosi manje neeljenih posljedica. I tako su izveli barem 300 takvih zahvata. Me utim, ponovno su morbiditet i mortalitet bili visoki. Mnogi pacijenti iskrvarili su za vrijeme operacije. Kod drugih se javio hidrocefalus ili su imali teka neuroloka oteenja sa smrtnim ishodom ili su postali fiziki nesposobni za ivot. 1940-ih Dr. Theodore Rasmussen iz Montreala otkrio je neto novo u vezi s rijetkom boleu koja je pogodila Marandu. Uvidio je da bolest zahvaa

121

* * * Premda je ro ena normalna, Maranda Francisco je sa osamnaest mjeseci doivjela prvi napadaj, konvulzije karakteristine za epilepsiju koju katkad nazivamo elektrinom olujom u mozgu. Dva tjedna kasnije Maranda je doivjela drugi napadaj i lijenik je propisao antikonvulzive. Do etvrte godine starosti napadaji su postajali sve ei. Dolo je i do promjene; odjednom su poeli zahvaati samo desnu stranu tijela. Djevojica pritom nije gubila svijest. Napadaji su bili arini (parcijalni grand mal) s ishoditem u lijevoj polutki mozga tako da je bila zahvaena samo desna strana tijela. Svaki napadaj rezultirao je slabou desne strane; katkad puna dva sata nije mogla normalno govoriti. U vrijeme kad sam uo za njezino stanje, Maranda je imala po stotinu napadaja dnevno, od kojih su se neki javljali u razmaku od tri minute tako da joj je desna strana tijela praktiki bila neuporabljiva. Napadaj bi poeo trzanjem desnog kuta usta. Onda bi se poela trzati desna strana lica, tome bi slijedilo tresenje desne ruke i noge dok se cijela desna strana ne bi nekontrolirano trzala, da bi zatim omlitavjela. Ne moe jesti, rekla nam je njezina majka i na kraju odustala od pokuaja da je nahrani. Opasnost od guenja bila je tolika da su je poeli hraniti preko nosne cjevice. Premda su napadaji utjecali samo na desnu stranu, Maranda je poela
samo jednu modanu polutku i da se to odraava na suprotnoj strani tijela (desna modana polutka upravlja uglavnom lijevom stranom tijela i obrnuto). Lijenike jo uvijek zbunjuje injenica da upala zahvaa samo jednu polutku mozga i ne iri se na drugu. Rasmussen je vjerovao da je hemisferektomija dobra metoda lijeenja pa ju je nastavio izvoditi i kad su svi drugi prestali. Kad sam se ja 1985. zainteresirao za hemisferektomiju, dr. Rasmussen je taj zahvat sve manje izvodio i objavio je lanke o problemima vezanim za taj zahvat. Mislim da su dva razloga uzrokovala visok postotak neuspjeha. Prvo, mislim da su kirurzi operirali dosta pacijenata koji nisu bili indicirani za taj zahvat, a drugo, nedostajala im je strunost i vjetina. Hemisferektomija je ponovno postala nepoeljan zahvat. Strunjaci su smatrali da je rezultat zahvata gori od same bolesti te su stoga prestali s izvo enjem te operacije. Ni danas se ne zna uzrok ove bolesti. Smatra se da postoji vie uzroka: modani udar, tumor i priro ene abnormalnosti, a najee spominjan uzronik jest virus. Dr. John Freeman, ef djeje neurologije u Hopkinsu rekao je: Mi ne znamo ak ni to je li uzronik virus ili neto drugo to ostavlja tragove poput virusa.

122

zaboravljati kako se hoda, govori, jede i ui, a trebala je i neprekidno uzimati lijekove. Prema lanku Dona Colburna u vaingtonskom Postu, Maranda je ivjela u kratkim periodima izme u napadaja. Napadaji se nisu pojavljivali samo tijekom spavanja. Budui da su se pogorali, roditelji su je vodili od specijalista do specijalista i dobivali razliite dijagnoze. Vie je lijenika pogreno dijagnosticiralo da se radi o mentalno retardiranom epileptiaru. Svaki put kad bi roditelji s nadom otili novom lijeniku ili u novu kliniku, odlazili bi razoarani. Pokuali su s lijekovima, dijetama i, prema savjetu jednog lijenika, ak sa alicom jake kave dvaput dnevno. Moja je ki uzimala povremeno i do trideset pet razliitih lijekova, rekla je Terry. esto bi joj davali toliko lijekova da me ne bi ni prepoznala. Ali Luis i Terry Francisco nisu namjeravali dignuti ruke od svoje jedinice. Raspitivali su se. itali su sve do ega su mogli doi. Luis Francisco je vodio jedan supermarket, to znai da su bili ljudi osrednjih primanja. No to ih nije moglo obeshrabriti. Ako na zemlji postoji mjesto gdje moemo dobiti pomo za Marandu, mi emo ga nai. U zimu 1984. Marandini su roditelji konano saznali ime bolesti svoje keri. Dr. Thomas Reilley iz Centra za epilepsiju u Djejoj bolnici u Denveru, nakon konzultacije s drugim djejim neurologom, dao je mogue objanjenje: Rasmussenov encefalitis, izuzetno rijetka upala modanog tkiva. Bolest je napredovala polako ali sigurno. Ako je dijagnoza ispravna, Reilley je znao da nema puno vremena. Rasmussenova bolest dovodi do potpune paralize jedne strane tijela, mentalne retardacije i na kraju do smrti. Samo je operacija mozga nudila mogunost da se Maranda spasi. U Denveru su lijenici pomou barbiturata uveli dijete u 17-satnu komu u nadi da bi zaustavljanjem kompletne modane aktivnosti mogli zaustaviti i napadaje. Kad su Marandu vratili k svijesti, napadaji su odmah poeli. Ovo im je bar pokazalo da uzrok njezine epilepsije nije bio pogreno elektrino pranjenje mozga, ve progresivno propadanje. I to je bio novi dokaz da se radi o Rasmussenovoj bolesti. Reilley se pobrinuo za Marandino dijagnosticiranje u Medicinskom centru UCLA, najblioj bolnici s iskustvom u lijeenju Rasmussenove bolesti. Biopsija mozga dala je nove do123

kaze za potvrdu dijagnoze. A onda je obitelj Francisco doivjela najtei udarac. Tu operacija ne dolazi u obzir, rekli su im lijenici. Ne moemo nita uiniti. To je mogao biti kraj prie o Marandi da njezini roditelji nisu bili tako uporni. Terry Francisco raspitivala se za sve mogunosti. im bi doula za nekoga tko je strunjak za epileptine napadaje, uspostavila bi vezu s njim. Ako joj ta osoba nije mogla pomoi, ona bi upitala: Znate li nekoga tko bi nam mogao pomoi? Netko joj je konano predloio da razgovara s dr. Johnom Freemanom u Johns Hopkinsu, jer je bio uven po svojem znanju o epilepsiji. Terry Francisco telefonom je opisala sve pojedinosti efu djeje neurologije. Kad je zavrila, ula je najljepe rijei u posljednjih nekoliko mjeseci. ini mi se da je Maranda dobar kandidat za hemisferektomiju, rekao je dr. Freeman. Stvarno? Vi mislite mislite li da biste joj mogli pomoi? pitala je bojei se nakon toliko razoaranja upotrijebiti rije izlijeiti. Mislim da postoje dobri izgledi, rekao je. Poaljite mi povijest bolesti, snimke CT-a i sve to imate. John je bio u bolnici Stanford University Hospital prije nego to je hemisferektomija pala u nemilost. Premda je sm nije nikad izveo, znao je za dvije uspjele operacije i bio osvjedoen da je to opravdana kirurka opcija. Ne usu ujui se nadati, Marandina majka preslikala je sve dokumente i istog ih dana poslala potom. Kad je John Freeman primio poiljku, pozorno je pregledao sve dokumente i onda doao k meni. Ben, rekao je, volio bih da to pogledate. Pruio mi je dokumentaciju, dao priliku da je temeljito pregledam i onda rekao: Postoji mogunost za hemisferektomiju za to znam da niste uli uo sam, rekao sam, ali je nisam nikad izveo. uo sam za nju tek nedavno, kad sam pregledavajui neke spise, naiao na jedan medicinski tekst o hemisferektomiji pa sam ga letimino prelistao. Informacija nije nudila ba puno optimizma u pogledu takve operacije. Vjerujem da bi hemisferektomija mogla spasiti to dijete, rekao mi je. Stvarno vjerujete u taj zahvat? Da. Gledao me ravno u oi. Mislite li da biste mogli izvriti hemisferektomiju na toj djevojici? upitao je. Dok sam 124

razmiljao kako da odgovorim, John je nastavio objanjavati razloge zbog kojih vjeruje da bi se takva operacija mogla obaviti bez teih popratnih pojava. ini mi se uvjerljivim, odgovorio sam dok je u meni raslo uzbu enje zbog izazova koji se pojavio. Me utim, nisam bio spreman samo tako izvriti novu vrstu operacije bez vie informacija a ni John Freeman to nije elio. Dopustite mi da do em do neke litarature, da je proitam pa u vam onda moi dati precizniji odgovor. Od tog sam dana itao lanke i strune radove koji su se bavili problemima koji uzrokuju visoki postotak komplikacija i smrtnosti. Zatim sam puno razmiljao o postupku i ispitivao CT-snimke i medicinsku dokumentaciju. Na kraju sam rekao: John, nisam posve siguran, ali mislim da je mogue. Dajte da jo malo razmislim! John i ja razgovarali smo i prouavali dokumentaciju; na kraju smo telefonirali Franciscovima. Obojica smo razgovarali s gospo om Francisco i objasnili da bismo izvrili hemisferektomiju. Nismo joj nita obeali i ona je to razumjela. Dovedite nam je da je pregledamo, rekao sam. Tek emo vam tada moi dati definitivan odgovor. Jedva sam ekao da vidim Marandu i bilo mi je drago kad su je nakon nekoliko tjedana doveli u Hopkins na daljnje pretrage. Sjeam se da sam pomislio kako je zgodna ta djevojica i osjetio kako mi je teko zbog tog djeteta. Maranda je u to vrijeme imala etiri godine, bila je iz Denvera i znala je rei: Ja sam iz Denverada. Nakon opsenih pretraga, mnogih razgovora s Johnom Freemanom i konzultacija s nekoliko drugih lijenika, konano sam bio spreman iznijeti svoju odluku. Marandin otac vratio se zrakoplovom kui na posao pa sam porazgovarao s Terry Francisco. Spreman sam izvriti hemisferektomiju, rekao sam joj. Ali elim da znate da je nikad dosad nisam izvrio. Vano je da razumijete Dr. Carsone, uinite to moete. Svi drugi digli su ruke od nje. To je opasna operacija. Maranda bi mogla umrijeti u operacijskoj dvorani. Ove sam rijei izgovorio dosta lako, ali znao sam da one moraju strano zvuati majci. Ali smatrao sam da je trebam upoznati sa svim opasnostima. Ona bi poslije ope125

racije mogla imati znaajna ogranienja, pa i ozbiljno oteenje mozga. Glas mi je bio miran jer je nisam htio plaiti, ali joj isto tako nisam htio ulijevati ni lanu nadu. Oi gospo e Francisco srele su se s mojima. A ako ne pristanem na operaciju, to e se dogoditi s Marandom? Bit e joj sve gore i umrijet e. Onda ba nemam veliki izbor, zar ne? Ako ima izgleda, makar malih Ozbiljnost na njezinom licu kazivala mi je o osjeajima koje je morala svladati da do e do odluke. O da, molim vas, operirajte ju! Kad su pristali na operaciju, Terry i Luis sjeli su kraj svoje keri. Terry je uzela lutku i pokazala Marandi gdje u rezati njezinu glavu; ak je na lutki povukla crte reza. Imat e i kratku kosu. Maranda se smijuljila. To joj se svidjelo. Uvjerena da je njezino dijete razumjelo, koliko to moe jedna etverogodinjakinja, Terry je rekla: Srce, ako eli neto posebno nakon operacije, samo reci. Marandine sme e oi promatrale su majku. Da ne bude vie napadaja. Sa suzama u oima, Terry je zagrlila ker. Drala ju je kao da je nikad vie ne namjerava pustiti. To i mi elimo, rekla je. Veer prije operacije uao sam u igraonicu na djejem odjelu. Gospodin i gospo a Francisco sjedili su na rubu povrine za igru u dijelu prostorije koji su djeca posebno voljela. Na drugoj strani stajala je mala irafa na kotaima. Po podu su bili razbacani kamionii i autii. Netko je uza zid poredao pliane ivotinje. Gospo a Francisco me pozdravila mirno, ak vedro. Iznenadila me njezina smirenost i sjaj u oima. To me je ohrabrilo jer sam znao da je odvana i spremna prihvatiti to god se dogodilo. Maranda se u blizini igrala nekim igrakama. Premda sam ih upozorio na mogue komplikacije pri operaciji tada kad su davali svoj pristanak, elio sam da jo jedanput sve uju. Sjeo sam na rub igraonice gdje su sjedili i paljivo, polako opisao svaku fazu operacije. Vi oito ve znate to moramo uiniti, rekao sam, jer ste razgovarali s djejim neurologom. Oekujemo da e operacija trajati oko pet sati. Postoji velika mogunost da bi Ma126

randa mogla iskrvariti i umrijeti na stolu. Postoji i mogunost da ostane paralizirana i da nikad vie ne progovori. Postoji jo mnotvo opasnosti od krvarenja, infekcija i drugih neurolokih komplikacija. S druge strane, moda dobro podnese operaciju i nikad vie nee imati epileptike napadaje. Nemamo kristalnu kuglu i ne moemo znati to e biti. Hvala vam za objanjenje, rekla je gospo a Francisco. Razumjela sam. Jo vam neto elim rei, dodao sam. elim da znate da e se njezino stanje, ako nita ne uinimo, toliko pogorati da ete je morati smjestiti u neku ustanovu. A onda e umrijeti. Kimnula je glavom, toliko svladana osjeajima da nije mogla progovoriti, ali znao sam da potpuno shvaa ono to sam rekao. Rizik kojem se Maranda izlae velik je, nastavio sam. Oteenje je na lijevoj strani, na dominantnoj polutki njezinog mozga. (Kod veine denjaka lijeva polutka upravlja govorom, jezikom i pokretima desne strane tijela.) elim naglasiti, rekao sam i zastao da bih bio siguran da su me razumjeli, da je najvei rizik, dugorono gledano, ak i ako preivi operaciju, da nee moi govoriti ili da e joj desna strana zauvijek ostati paralizirana. elim da vam bude potpuno jasan rizik u koji se uputate. Dr. Carsone, poznat nam je rizik, rekao je Luis. Neka bude to mora biti. To nam je jedini izlaz, dr. Carsone. Inae, za nju bi bilo bolje da je ve danas mrtva. Ustao sam i pri odlasku rekao roditeljima: A sad imam za vas domau zadau. Dajem je svakom pacijentu i lanu obitelji prije operacije. Sluamo vas, rekla je Terry. to god kaete, uinit emo, dodao je Luis. Molite se. Ja iskreno vjerujem da molitva pomae. O, da, da, rekla je Terry i nasmijeila se. Uvijek to kaem roditeljima jer sam u to uvjeren. Dosad jo nikad nisam naiao na nekoga tko se ne bi sloio sa mnom. Premda se s pacijentima ne uputam u vjerske rasprave, volim ih podsjetiti na blizinu Boga koji ljubi. Mislim da je ono malo to kaem dovoljno. Bio sam malo zabrinut dok sam te veeri iao kui razmiljajui o operaciji i mogunosti neuspjeha. Razgovarao sam s dr. Longom koji je rekao da je jednom izvrio hemisferek127

tomiju. Proao sam s njim itavu operaciju korak po korak. Tek kasnije sam shvatio da ga nisam pitao je li ta jedna operacija uspjela. Toliko toga moglo je krenuti loe s Marandom, ali ja sam jo prije mnogo godina zakljuio da me Gospodin nikad nee dovesti u poloaj iz kojeg me ne bi mogao izvui. Stoga nisam namjeravao vrijeme provoditi u zabrinutosti. Prihvatio sam stav da nemamo to izgubiti ako pokuamo spasiti nekoga tko e umrijeti ukoliko nita ne poduzmemo. S Marandom nismo imali to izgubiti. Ako ne izvrimo hemisferektomiju, eka je sigurna smrt. Ovako smo toj zgodnoj djevojici barem mogli pruiti ansu da ivi. Na kraju sam rekao: Boe, ako Maranda i umre, barem emo znati da smo za nju uinili sve to smo mogli. Ove su me misli smirile i ja sam otiao spavati.

128

15. Slomljeno srce

U odre enom smislu upustio sam se u operaciju koja e utrti novi put na podruju kirurgije u sluaju da uspijem. Kirurzi su zabiljeili svega nekoliko sluajeva potpunog funkcionalnog oporavka tako da veina lijenika hemisferektomiju nije smatrala opravdanim zahvatom. elio sam uiniti najbolje to mogu. Odluio sam operirati zbog dva jasna razloga. Prvo, ako ne operiram Marandu Francisco, stanje e joj se pogoravati i ona e umrijeti. Drugo, uinio sam sve da se pripremim za ovu operaciju i sada rezultat mogu prepustiti Bojim rukama. Molio sam dr. Nevillea Knuckeya, specijalista s kojim sam se upoznao tijekom jednogodinjeg boravka u Australiji, da mi asistira. Neville je doao u Hopkins na daljnju specijalizaciju i ja sam ga smatrao izuzetno sposobnim. Od samog poetka operacije imali smo problema pa smo za operacijskim stolom umjesto oekivanih pet sati ostali tono dvostruko due. Stalno smo traili jo krvi. Maranda je imala jaku upalu mozga pa je mozak, gdje god smo ga dotakli instrumentom, krvario. Osim to je dugo trajao, taj je zahvat bio tei od svih koje sam ikada izvrio. Dramatina operacija poela je jednostavno, s rezom koe lubanje. Asistent je isisavao krv cjevicom koju je drao u ruci, dok sam ja kauterizirao male krvne ile. Na rub reza stavljali smo tipaljku za tipaljkom da bismo ga drali otvorenim. U maloj operacijskoj dvorani bilo je hladno i tiho. Onda sam zasjekao dublje u drugi sloj koe. Ponovno smo zatvorili male krvne ile i cjevicom isisali krv. Na Marandinoj glavi probuio sam est rupa veliine gumba na koulji. Rupe su tvorile polukrug s poetkom ispred lijevog uha i u krivulji se sputale do donje stranje strane uha. 129

Svaku rupu zatvorili smo proienim pelinjim voskom da bismo ublaili vibraciju pile. Zatim sam pneumatinom builicom povezao rupe i otvorio lijevu stranu Marandine lubanje da bih doao do vanjske opne mozga. Mozak joj je bio nateen i neobino tvrde konzistencije, to je oteavalo operaciju. Anesteziolog je intravenski ubrizgao lijek da bi smanjio edem mozga. Onda je Neville uveo tanki kateter kroz njezin mozak do sredita glave, omoguivi time drenau suvine tekuine. Polako i paljivo, osam napornih sati uklanjao sam milimetar po milimetar lijeve upaljene polutke Marandina mozga. Polako sam pomicao male kirurke instrumente, katkad samo milimetar, razdvajajui tkivo i vitalne krvne ile nastojei ne dotaknuti i otetiti druge osjetljive dijelove mozga. Jako je krvarilo iz velikih vena na bazi mozga dok sam traio delikatnu granicu koja razdvaja mozak i krvne ile. Nije bilo lako raditi na mozgu i zaobii krvne ile koje su bitne za ivot njezinog malog tijela. Maranda je za vrijeme operacije izgubila vie od etiri litre krvi. Nadomjestili smo gotovo dvostruku koliinu njezinog normalnog volumena krvi. Tijekom tih dugih sati medicinske sestre su redovno obavjetavale roditelje o onome to se doga a. Razmiljao sam o njihovom ekanju i brizi. Kad su mi se misli obratile Bogu, zahvalio sam Mu za mudrost i vo enje mojih ruku. Konano smo zavrili s operacijom. Marandinu lubanju pozorno smo zaili vrstim avovima. Sad smo se napokon Neville i ja mogli opustiti. Instrumentarka mi je iz ruke uzela posljednji instrument. Dopustio sam si luksuz protezanja ramena i okretanja glave. Neville, ja i ostali iz ekipe znali smo da smo uspjeno uklonili lijevu polutku Marandina mozga. Uinili smo nemogue. Ali to e se doga ati dalje? pitao sam se. Nismo znali hoe li napadaji prestati. Nismo znali hoe li Maranda ponovno govoriti i hodati. Mogli smo uiniti samo jedno ekati da vidimo. Neville i ja povukli smo se kad su medicinske sestre podigle sterilni pokriva, a anesteziolog iskopao i otpojio razliite aparate koji su biljeili funkcije vitalnih organa. Skinuli su je s respiratora i Maranda je poela sama disati. 130

Pozorno sam je promatrao oekujui neki svjesni pokret. Nije ga bilo. Malo se pokrenula kad su je u operacijskoj dvorani probudili, ali nije reagirala kad ju je medicinska sestra pozvala po imenu. Jo je prerano, pomislio sam i pogledao Nevillea. Probudit e se kasnije. Hoe li se uistinu probuditi? Nismo mogli u to biti sigurni. Franciscovi su proveli vie od deset sati u ekaonici za lanove obitelji pacijenata na operaciji. Nisu prihvatili prijedlog da iza u i neto popiju ili se kratko proetaju; ostali su moliti i nadati se. Prostorije su bile udobne, koliko to ekaonice mogu biti, obojene njenim bojama. Bilo je tu asopisa, knjiga, ak i puzzlea da skrate vrijeme. Ali kako mi je kasnije rekla jedna medicinska sestra, kad su se prijepodnevni sati protegnuli u poslijepodnevne, Franciscovi su postali jako tihi. Crte zabrinutosti na njihovim licima kazivale su sve. Pratio sam Marandina kolica dok su je odvozili s kirurgije. Izgledala je mala i krhka pod blijedozelenom plahtom dok ju je bolniar vozio hodnikom prema djejem odjelu za intenzivnu njegu. Na kolicima je visjela boca s infuzijskom tekuinom. Oi su joj bile nateene nakon deset sati provedenih pod anestezijom. Velike promjene u koliini tekuine u njezinom tijelu izmijenile su rad limfnog sustava i prouzroile naticanje. injenica da je bila intubirana deset sati izazvala je jako naticanje usnica; lice joj je izgledalo groteskno. Franciscovi, oprezni na svaki uanj, uli su kripu kolica u hodniku pa su pourili prema nama. ekajte, rekla je Terry tiho. Oi su joj bile crvene, lice blijedo. Prila je kolicima, sagnula se i poljubila ker. Marandini su se kapci otvorili na trenutak. Volim vas, mama i tata, rekla je. Terry su oblile suze, a Luis je rukom preao preko oiju. Progovorila je! vrisnula je medicinska sestra. Progovorila je! Ja sam stajao kao ukopan, zadivljen i uzbu en, dok sam u tiini razmiljao o ovom nevjerojatnom trenutku. Nadali smo se oporavku. Ali nitko od nas nije predvi ao da bi mogla reagirati tako brzo. U sebi sam zahvalio Bogu to je obnovio ivot ovoj lijepoj djevojici. Dah mi je zastao od iznena enja kad sam postao svjestan znaenja njihovog razgovora. 131

Maranda je otvorila oi. Prepoznala je svoje roditelje. Govorila je, ula, razmiljala, reagirala. Uklonili smo joj lijevu polutku mozga, dio koji upravlja govorom. A Maranda je govorila. Malo je bila nemirna, bilo joj je neudobno na uskom leaju kolica, pruila je desnu nogu, pokrenula desnu ruku stranu kojom upravlja polovica mozga koju smo uklonili! Novost se brzo rairila hodnikom i sve osoblje, ukljuujui i uredsko i pomono, pohrlilo je da se uvjeri na svoje oi. Nevjerojatno! Zar to nije divno? ak sam uo kad je neka ena rekla: Slava Bogu! * * * Uspjeh operacije bio je izuzetno vaan za Marandu i njezine roditelje, ali meni nije palo na pamet da je to neto posebno. Premda je doga aj bio izuzetan, ja sam ga smatrao neizbjenim. Da nisam ja uspio, prije ili kasnije to bi uinio neki drugi neurokirurg. Ali svi drugi smatrali su da je to velik doga aj i da treba obavijestiti medije. Poeli su se pojavljivati reporteri, nazivati, fotografirati i traiti izjave. Don Colburn iz Washington Posta intervjuirao me i napisao podui lanak koji je bio nevjerojatno precizan; potanko je opisao operaciju, a razgovarao je i s obitelji. U televizijskoj emisiji Evening Magazine dva su nastavka bila posveena hemisferektomiji. Kod Marande je kasnije dolo do infekcije, ali smo je brzo suzbili antibioticima. Nastavila se oporavljati i stvarno je izuzetno dobro napredovala. Nakon operacije u kolovozu 1985. Marandi Francisco ispunila se njezina jedina elja. Vie nije imala napadaje. Me utim, nedostaje joj fina motorika koordinacija prstiju desne ruke te gotovo neprimjetno epa. Ali malo je epala i prije operacije. Sad odlazi na satove plesa. Maranda se pojavila u Phil Donahue Showu. Producent je elio da se i ja pojavim, ali sam ponudu odbio iz vie razloga. Prvo, vano mi je kakvu sliku dajem o sebi. Ne elim postati osoba iz oubiznisa niti biti poznat kao slavan lijenik. Drugo, svjestan sam opasnosti koju kriju divljenje, priznanja i pojavljivanje na televiziji. Opasno je ako stalno sluate 132

da ste izvanredni jer ponete u to vjerovati bez obzira koliko se trudili da se tome oduprete. Tree, premda sam poloio pismeni dio specijalistikog ispita za neurokirurga, jo nisam poloio usmeni dio. Za taj ispit pristupnik se pojavljuje pred povjerenstvom koje ine neurokirurzi. itav dan oni postavljaju sva mogua pitanja. Zdrav razum mi je govorio da ba i ne bi bili previe skloni ovjeku kojega smatraju medijskom zvijezdom. Smatrao sam da bih pojavom na talk-showu vie izgubio nego dobio, pa sam ih odbio. etvrto, nisam elio potaknuti zavist me u kolegama, da govore: O, taj misli da je najvei lijenik na svijetu! To se dogodilo drugim odlinim lijenicima koje su isticali mediji. O ovim nastupima u javnosti razgovarao sam s Johnom Freemanom budui da je sudjelovao u svemu ovome. John je stariji, profesor je i ovjek kojega visoko cijenim. Johne, rekao sam, vama nitko nita ne moe i nije vano to bi neki zavidni lijenik mogao misliti o vama. Stekli ste dobar glas i visoko vas cijene. S obzirom na to, zato ne biste vi ili? John ba nije bio oduevljen mojom odlukom, ali je razumio moje razloge. U redu, Ben, rekao je. Pojavio se u emisiji Phila Donahuea i objasnio kako je izvrena hemisferektomija. Premda je to bio moj prvi susret s medijima, i dalje sam se sklanjao od odre enih vrsta medijske izloenosti preko televizije, radija i tiska. Svaki put kad mi pristupe, pozorno razmotrim ponudu. Koja je svrha ovog intervjua? To je glavno pitanje na koje traim odgovor. Ako je cilj da me upozna javnost ili bi intervju trebao posluiti za kunu razonodu, kaem im da s tim ne elim imati posla. * * * Maranda ivi zdrava bez lijeve modane polutke zahvaljujui pojavi koju nazivamo preslika. Danas je poznato da modane polutke nisu tako strogo odijeljene kako se to nekad mislilo. Premda svaka od njih ima razliite funkcije, jedna strana ima veu odgovornost za govor, a druga za umjetnike sposobnosti. Ali kod djece postoji mogunost preuzimanja uloga modanih polutki. Funkcije kojima je upravljala jedna sku133

pina stanica preuzima druga skupina. Nitko ne zna kako to zapravo funkcionira. Moja je teorija, a s njom se slau i neki drugi strunjaci, da dijete, kad se rodi, ima nediferencirane stanice koje jo nisu potpuno preuzele svoju buduu funkciju. Ili kako to katkad kaem: Nisu jo odrasle. Ako do e do oteenja diferenciranih stanica, nediferencirane stanice mogu se naknadno diferencirati i tako nadomjestiti unitene stanice i preuzeti njihovu funkciju. Kako odrastamo, ove se multipotentne stanice diferenciraju tako da ostaje sve manje onih koje se mogu diferencirati za neku drugu funkciju. Kad dijete navri deset ili dvanaest godina, veina tih multipotentnih stanica ve je diferencirana tako da vie nema sposobnost preuzeti druge funkcije mozga. Me utim, ja ne gledam samo pacijentovu dob. Uzimam u obzir i vrijeme poetka bolesti. Primjerice, zbog neprekidnih napadaja izvrio sam hemisferektomiju na 21-godinjoj Christini Hutchins. U Christininom sluaju napadaji su poeli kad je imala sedam godina i bolest se polako razvijala. Pretpostavio sam, a ispostavilo se tonim, da su brojne funkcije zahvaenog podruja preuzeli drugi dijelovi mozga s obzirom na to da je destruktivni proces polako napredovao od sedme godine ivota. Premda je bila starija od drugih pacijenata, napravili smo hemisferektomiju. Christina je nastavila kolovanje i ima prosjek ocjena 3,5. Dvadeset jedan od moja dvadeset dva pacijenta bili su enskoga roda. To ne znam objasniti. Teoretski, tumori na mozgu nisu uestaliji kod enskog spola. Mislim da je to stvar sluajnosti i da e se s vremenom postotak izjednaiti. Carol James, moja asistentica i desna ruka, esto me zadirkuje rijeima: To je zato to je enama dovoljno i pola mozga da razmiljaju tako dobro kao mukarci. Zato moete izvesti ovu operaciju na toliko ena. * * * Prema mojoj procjeni 95% djece s hemisferektomijom vie nema napadaje. Ostalih 5% ima ih samo povremeno. Vie od 95% nakon operacije je intelektualno napredovalo zato to 134

vie nisu bili izloeni stalnim napadajima i ne moraju gutati gomilu lijekova. Rekao bih da je 100% njihovih roditelja oduevljeno. Naravno, kad su roditelji oduevljeni rezultatom, i mi se bolje osjeamo. Danas je hemisferektomija sve prihvaeniji kirurki zahvat. I druge su bolnice poele vriti hemisferektomiju. Primjerice, znam da su do kraja 1988. kirurzi na UCLA-i izvrili najmanje est takvih operacija. Koliko mi je poznato, ja sam ih izvrio vie od bilo kojeg drugog lijenika koji danas radi. (Dr. Rasmussen jo je uvijek iv, ali vie ne radi.) Jedan od glavnih razloga visokog postotka uspjenosti u Hopkinsu jest taj to imamo jedinstvenu okolnost da neurologija i neurokirurgija izuzetno dobro sura uju. Nasuprot onomu to sam primijetio u Australiji, mi ovdje ne moramo ovisiti o nekoj superzvijezdi. Tijekom godine koju sam proveo u Australiji, primijetio sam da neki savjetnici nisu eljeli da uspije netko drugi; stoga se oni koji su bili nii na hijerarhijskoj ljestvici nisu, izgleda, uvijek trudili da daju sve od sebe. Tako er moram pohvaliti na djeji odjel za intenzivnu njegu. Ova suradnja, zapravo, proima svaki dio naeg programa ukljuujui i uredsko osoblje. Mi smo prijatelji, zajedno radimo, posvetili smo se olakavanju patnji, a nismo ravnoduni ni prema vlastitim problemima. Mi smo ekipa, a Ben Carson je samo dio te ekipe. * * * Nakon svih hemisferektomija koje sam obavio, samo je jedna pacijentica umrla. Otada sam izvrio tridesetak takvih operacija. Najmla e dijete na kojem sam izvrio hemisferektomiju bila je tri mjeseca stara Keri Joyce. Operacija je bila rutinska, ali je dijete nakon zahvata krvarilo zbog nedostatka trombocita u krvi. Ovaj je nedostatak utjecao na preostalu modanu polutku. im smo rijeili problem, poela se oporavljati i vie nije imala napadaje. Ali emotivno najbolniji doga aj za mene je bila Jennifer.17 Prvu operaciju na njoj izvrili smo kad je imala samo pet mjeseci.
17

To nije njezino pravo ime.

135

Jennifer je dobivala strahovite napadaje koji su njezinu majku potpuno unitili. Napadaji su poeli nekoliko dana nakon ro enja. Nakon EEG-a, CT-a, MRI i uobiajenih pretraga, ustanovili smo da najvei broj abnormalnih aktivnosti po svemu sudei dolazi iz stranjeg dijela desne modane polutke. Nakon temeljitog ispitivanja odluio sam ukloniti samo taj stranji dio. Izgledalo je da je operacija uspjela. Ona se brzo oporavljala i uestalost napadaja znaajno se smanjila. Poela je reagirati na nae glasove i bila sve ivahnija. Neko vrijeme. A onda su napadaji ponovno poeli. Drugog srpnja 1987. ponovno sam je operirao i uklonio ostatak desne polutke. Operacija je protekla bez problema. Mala Jennifer se nakon operacije probudila i poela pokretati cijelo tijelo. Operacija je trajala samo osam sati, daleko manje od mnogih drugih. Ali mislim da me je, zbog toga to je djevojica imala samo jedanaest mjeseci, operacija iscrpila vie nego obino. Kad sam iziao iz operacijske dvorane, bio sam potpuno iscrpljen a to za mene nije normalno. Ubrzo nakon toga otiao sam kui do koje mi je trebalo 35 minuta vonje autom. Tri kilometra prije kue oglasio se beeper. Premda je razloga za hitan poziv moglo biti desetak, intuitivno sam znao da se neto dogodilo s Jennifer. O, ne, zastenjao sam, ne to dijete. Pourio sam kui, budui da sam ve bio blizu, i nazvao bolnicu. Glavna medicinska sestra rekla mi je: Ubrzo nakon vaeg odlaska Jennifer je stalo srce. Sada pokuavaju s reanimacijom. Brzo sam Candy objasnio situaciju, vratio se do auta i za dvadeset minuta bio u bolnici. Kad sam stigao, ekipa je jo uvijek pokuavala s reanimacijom; i ja sam im se pridruio. Bili smo uporni, pokuavajui sve da je vratimo. Boe, molim Te, ne dopusti da umre. Molim Te! Nakon sat i pol pogledao sam u medicinsku sestru, a njezine oi govorile su ono to sam ve znao. Ne pomae, rekao sam. Trebalo je mnogo volje da ne briznem u pla zbog gubitka tog djeteta. Odmah sam se okrenuo i pourio u prostoriju u kojoj su ekali roditelji. Njihov uplaeni pogled sreo se s mojim. ao mi je , rekao sam; dalje nisam mogao. Osjeao 136

sam se strano zbog roditelja i njihovog gubitka. U tih jedanaest mjeseci ivota male Jennifer proivjeli su toliko brige, vjere, oaja, optimizma, nade i tugovanja. Bila je od one djece koja se znaju boriti, uo sam sebe kako im govorim. Zato nije uspjela? Naa ekipa uinila je sve to je mogla, ali katkad se suoimo s okolnostima kojima mi ne moemo upravljati. Gledati bol urezanu na licima Jenniferinih roditelja bilo je vie nego to sam mogao podnijeti. Jennifer je bila njihova jedinica. Majka je i sama imala velikih zdravstvenih problema pa je bila na lijeenju u Nacionalnom zdravstvenom institutu u Bethesdi. Gledajui njezine nevolje i nesreu njezine djevojice, pitao sam se: Nije li to tako slino nevoljama staroga Joba iji je ivot opisan u Bibliji? Oba su roditelja plakala, a mi smo pokuavali utjeiti jedan drugoga. Dr. Patty Vining, djeji neurolog, koja je bila sa mnom tijekom operacije, ula je u prostoriju. I na nju je gubitak djeteta emotivno utjecao kao i na mene. Oboje smo pokuavali utjeiti roditelje iako smo i sami bili shrvani bolom. Ne mogu se sjetiti da sam se ikad ranije osjeao tako nesretnim zbog gubitka jednog ivota. Bol je bila tolika da mi se inilo kao da su svi koje sam volio odjednom umrli. Roditelji su bili duboko pogo eni, ali treba im zahvaliti za razumijevanje. Divio sam se njihovoj hrabrosti koju su pokazali nakon Jenniferine smrti. Znali su u kakav se rizik uputamo; znali su i da je hemisferektomija jedini mogui nain da spasimo ivot njihove kerkice. Oba su roditelja bila vrlo inteligentna pa su postavljali mnoga pitanja. Ne jednom razgovarali su s anesteziologom. Nakon to smo se jo nekoliko puta vidjeli, rekli su mi da su zadovoljni jer smo za njihovo djetece uinili sve to je bilo u naoj moi. Nikad nismo otkrili zato je Jennifer umrla. Operacija je bila uspjena. Autopsija je pokazala da nita nije krenulo krivim smjerom. I kako to katkad biva, uzrok njezine smrti ostat e tajna. * * * Premda sam nastavio s poslom, sljedeih nekoliko dana ivio sam ovijen oblakom potitenosti i boli. ak i danas, kad 137

si dopustim da razmiljam o Jenniferinoj smrti, jo uvijek mi naviru suze. Kao kirurgu, najtee mi je roditeljima priopiti lou vijest o njihovom djetetu. Otkad sam postao roditelj, to mi pada jo tee jer mogu slutiti kako se roditelji osjeaju kad im je dijete bolesno. Mislim da je to uzrok to mi to tako teko pada. Kad je vijest loa, ne postoji nita to bih mogao uiniti ili rei ime bih poboljao situaciju. Znam kako bih se osjeao kad bi jedan od mojih sinova imao modani tumor. Osjeao bih se kao da se nalazim nasred mora i tonem, molei da mi netko, bilo tko, dobaci pojas za spaavanje. Postoji strah koji se ne moe iskazati rijeima, koji nadmauje razum. Mnogi roditelji koje vidim dolaze u Hopkins s ovom vrstom oaja. Jo ni danas nisam siguran da sam u potpunosti prebolio smrt male Jennifer. Nakon smrti svakog pacijenta ostat e vjerojatno emotivni oiljak, slino kao to ljudi bivaju emotivno ranjeni kad im umre netko u obitelji. Izvukao sam se iz oblaka potitenosti podsjeajui se da ima puno drugih ljudi kojima je potrebna pomo i da nije poteno prema njima da se previe zaokupim ovim neuspjesima. Dok razmiljam o svojim reakcijama, uoavam da kad god se pri operaciji dogodi neto to pacijentu ne donosi dobro, osjeam odgovornost zbog posljedica. Tako vjerojatno reagiraju svi lijenici kojima je stalo do pacijenata. Nekoliko sam puta sm sebe muio razmiljanjem: Da nisam operirao, to se ne bi dogodilo. Ili da je operaciju izvrio netko drugi, moda bi rezultat bio bolji. Tako er znam da u takvim sluajevima moram logino razmiljati. esto se tjeim spoznajom da bi pacijent ionako umro da ga nismo odluno pokuali spasiti. Dok se osvrem na sve svoje operacije i posao koji obavljamo u Hopkinsu, znam da bi tisue ljudi umrlo da ih nismo operirali. Neki izlaze lake na kraj sa svojim neuspjesima. S obzirom na ono to sam rekao o svojoj potrebi da budem najbolji to mogu, oito je da se ba ne mirim lako sa svojim neuspjesima. Vieput sam rekao Candy: Mislim da Bog to zna pa me uva da to ne doivim preesto. Unato tugovanju za Jennifer i danima koji su trebali da je prebolim, ne vjerujem da lijenik treba zadrati emotivnu 138

hladnou prema pacijentu. Radim s ljudskim biima, operiram ljude, Boja stvorenja, izloena bolima, kojima je potrebna pomo. Ne znam kako bih mogao raditi na mozgu neke djevojice imati njezin ivot u svojim rukama a biti ravnoduan. Osjeam se posebno vezanim za djecu koja djeluju tako bespomono i nemaju priliku ivjeti punim ivotom.

139

16. Mala Beth

1985. Beth Usher je pala s ljuljake i na glavi joj se pojavila kvrica; nita zabrinjavajue. Ubrzo nakon toga oteklina je prouzroila prve slabije napadaje barem su Usherovi tako mislili. to bi drugo moglo biti? Beth je 1979. ro ena kao savreno zdravo dijete. Epileptini napadaj zastraujua je pojava, posebice za roditelje koji ga doivljavaju prvi put. Lijenici kod kojih su bili, rekli su im da nemaju razloga za zabrinutost. Beth nije izgledala bolesno niti se ponaala kao bolesnica pa su lijenici umirivali roditelje. To se moe dogoditi nakon udarca glavom, govorili su. Napadaji e prestati. Ali napadaji nisu prestali. Mjesec dana kasnije Beth je doivjela drugi napadaj. To je zabrinulo njezine roditelje. Lijenik joj je prepisao lijekove koji e zaustaviti napadaje i time umirio roditelje. Odsad e sve biti u redu. Ali nekoliko dana kasnije Beth je doivjela novi napadaj. Lijekovi ga nisu sprijeili. Unato dobroj zdravstvenoj njezi, napadaji su postali sve uestaliji. Bethin tata, Brian Usher, bio je pomoni trener nogometne momadi Sveuilita Connecticut. Njezina majka, Kathy Usher, pomagala je u vo enju kluba koji je prikupljao sredstva za sveuilini atletski odjel. Brian i Kathy dali su se na traenje svih moguih medicinskih informacija, propitivali se, razgovarali s ljudima na sveuilitu i izvan njega odluni da na u nain kako zaustaviti napadaje kojima je njihova ki bila izloena. Ali bez obzira na sve pokuaje, napadaji su bili sve ei. Mora se priznati da je Kathy Usher neumorni istraiva. Jednog je dana u knjinici proitala lanak o hemisferektomiji koju radimo u Johns Hopkinsu. 140

Istog dana javila se dr. Johnu Freemanu. Voljela bih saznati vie o hemisferektomiji, poela je. U nekoliko minuta ispriala je tunu priu o Beth. John je s roditeljima ugovorio pregled u srpnju 1986. pa su doveli Beth u Baltimore. Upoznao sam ih istoga dana i dugo smo razgovarali o Beth. John i ja smo je pregledali i prouili povijest bolesti. U to vrijeme Beth je bilo prilino dobro. Napadaji su se prorijedili tako da ih je bilo tek desetak tjedno. Beth je bila pametna, ivahna i lijepa djevojica. Kao to sam radio i s drugim roditeljima, i ovima sam iznio najgore mogue posljedice, uvjeren da ljudi mogu lake odluiti kad su im poznate sve injenice. Poto je sve ula, Kathy Usher je upitala: to da uinimo? Izgleda da Beth ide nabolje. John Freeman i ja razumjeli smo njihovo oklijevanje i nismo navaljivali da se odlue. Bila je to strana odluka da svoje pametno, vedro dijete podvrgnu tako drastinom kirurkom zahvatu. Na kocki je bio njezin ivot. Beth je jo uvijek bila u dobrom stanju, to je njezinu situaciju inilo neobinom. Kad se dijete nalazi na pragu smrti, roditeljima nije teko donijeti odluku. Obino zavravaju rijeima: Mogla bi umrijeti. Ako nita ne uinimo, sigurno emo je izgubiti. S operacijom barem ima nekih izgleda. Me utim, u sluaju Beth roditelji su zakljuili: Njoj je sada dobro. Bolje da je ne operiramo. Nismo uinili nita da ih prisilimo na operaciju. Uskoro su se vratili u Connecticut s pomijeanim osjeajima nade, neodlunosti i zabrinutosti. Nakon nekoliko tjedana Bethini su napadaji ponovno uestali. Kako su postajali sve ei, poele su se gubiti funkcije jednog dijela tijela. U listopadu 1986. obitelj je ponovno dola u Hopkins na daljnje pretrage. Nakon samo tri mjeseca primijetio sam da se Bethino stanje ozbiljno pogoralo. Njezin je govor postao nerazumljiv. eljeli smo saznati jesu li ulogu centra za govor preuzele stanice zdrave polutke mozga. Pokuali smo to dokuiti tako to smo u oboljelu polutku ubrizgali sredstvo za uspavljivanje. Na nesreu, itav se mozak uspavao tako da nismo mogli odrediti bi li Beth operacijom izgubila sposobnost govora. 141

Od njihovog prvog posjeta u srpnju John i ja bili smo osvjedoeni da je za Beth jedini izlaz hemisferektomija. Kad su vidjeli da joj se stanje pogorava, njezini su roditelji bili blii odluci: Da, izvrite hemisferektomiju. U ovoj situaciji John Freeman i ja ne samo to smo savjetovali da se odlue za operaciju, ve je jedan od nas rekao: to prije, to bolje za Beth. Jadni Usherovi nisu znali to da uine i ja sam razumio njihovu nedoumicu. Sad su bar imali ivu Beth, premda je bilo oito da joj se stanje pogoralo. Ako se operacija izvri, a ne uspije, mogla bi ostati u komi ili biti potpuno ili djelomino paralizirana. A mogla bi i umrijeti. Idite kui i razmislite, predloio sam. Morate se odluiti. Uskoro e Dan zahvalnosti, rekao je John. Provedite to vrijeme zajedno. Neka Beth Boi provede kod kue, ali, blago je dodao, molim vas, ne ostanite i nakon toga neodluni. Beth je trebala sudjelovati u boinom igrokazu u koli; njezina uloga joj je znaila sve. I nakon marljivog uvjebavanja, upravo dok se nalazila na pozornici, Beth je doivjela napadaj. Bila je duboko nesretna. A tako i Usherovi. Tog su se dana roditelji odluili za hemisferektomiju. Krajem sijenja 1987. Usherovi su ponovno doveli Beth u Johns Hopkins. Jo su uvijek bili malo napeti, ali rekli su da su se odluili za operaciju. Jo jedanput sam im objasnio sve rizike kako bi mogla umrijeti ili ostati paralizirana. Gledajui njihova lica, shvatio sam da se mue s prihvaanjem operacije i moguim gubitkom svoje keri. Duboko sam suosjeao s njima. Moramo pristati na operaciju, rekao je konano Brian Usher. Znamo da joj je to posljednja prilika. Tako smo utvrdili nadnevak operacije. Dogovorenog dana Beth je dovezena u operacijsku dvoranu i pripremljena za operaciju. Njezini roditelji ostali su ekati, nadati se i moliti. Operacija je protekla bez komplikacija. Ali Beth je nakon nje ostala letargina i teko ju je bilo probuditi. Ta me reakcija uznemiravala; te noi zatraio sam da se napravi CT. Pokazalo se da joj je modano deblo nateeno, to nije nenormalno, pa sam roditelje ohrabrio rijeima: Oporavit e se za nekoliko dana, kad splasne oteklina. 142

Dok sam Usherove nastojao utjeiti, na licima sam im vidio da mi ne vjeruju. Nisam ih mogao kriviti to misle da im samo rutinski pruam utjehu. Da su me bolje poznavali, znali bi da se ne sluim takvim sredstvima. Iskreno sam oekivao da e se Bethino stanje poboljati. Me utim, Kathy i Brian Usher ve su se poeli prekoravati to su pristali podvrgnuti dijete tako drastinom kirurkom zahvatu. Doli su u stanje kad su si poeli predbacivati: A da smo? Muili su sebe vraajui se na dan kad je Beth doivjela nezgodu i govorili: Da sam u tom trenutku bio pokraj nje Da joj nismo dopustili da ide na ljuljaku Da nismo pristali na ovu operaciju, moda bi se stanje pogoralo, moda bi i umrla, ali jo uvijek bismo godinu-dvije bili zajedno. Sad je vie nikad neemo imati Satima su stajali pokraj krevetia na odjelu za intenzivnu njegu, pogleda prikovanog za njezino lice, promatrajui dizanje i sputanje malih prsa dok im je u uima zujao respirator preko kojega je disala. Beth, Beth, srce! Konano su otili milujui njezino lice tunim pogledima. Osjeao sam se uasno. Nisu mi rekli nita prijekorno, nijednom se nisu poalili niti su optuivali. Ali tijekom godina lijenici naue prepoznati neizreene osjeaje. A donekle razumijemo i patnju kroz koju prolazi rodbina. U sebi sam osjeao bol zbog male Beth, ali nita vie nisam mogao uiniti za nju. Sve to sam mogao bilo je odravati njezine vitalne funkcije disanje, temperaturu i bilo i ekati da njezin mozak zacijeli. Obojica, i John i ja zadrali smo optimizam pa smo roditelje nastojali ohrabriti rijeima: Probudit e se. Beth je od one djece kojoj, kad doive ozbiljnu povredu mozga, natekne modano deblo. Katkad to traje danima, ak i tjednima i mjesecima, ali se probude. eljeli su mi vjerovati i vidio sam kako se hvataju za svaku utjenu rije koju bismo im dr. Freeman, ja ili medicinske sestre uputili. Me utim, i danas mislim da nam nisu vjerovali. Unato tomu to smo John i ja vjerovali u ono to smo govorili Bethinim roditeljima, nismo bili sigurni hoe li se Beth probuditi ili e se na kraju samo tiho ugasiti. Nikad prije 143

nismo bili u takvoj situaciji. Ali Bethino stanje nismo mogli drukije objasniti nego traumatiziranou njezina modanog debla. Stanje nije bilo tako ozbiljno da se ne bi mogla probuditi. No prolazili su dani, a Beth se nije budila. Ostala je u komi dva tjedna. Ja bih svakog dana pregledao Beth i provjerio njezine vitalne funkcije. Postajalo je sve tee ui u ekaonicu i suoiti se s njezinim roditeljima. Gledali su me s oajanjem ne usu ujui se vie nadati. Uvijek iznova morao sam ponavljati: Jo nema promjene. I mislio sam jo unato onomu to se doga alo. Sve osoblje pokazalo je duh potpore stalno ohrabrujui Usherove. I mene su hrabrili kad sam se poeo brinuti. Prilazili bi mi drugi lijenici, ak i medicinske sestre, i govorili: Sve e biti u redu, Ben. Uvijek je ohrabrujue kad ti drugi pokuavaju pomoi. Poznavali su me i, unato mojoj utnji, zakljuili to me mui. Usprkos njihovim optimistinim rijeima, bili su to teki trenuci za sve nas koji smo bili ukljueni u lijeenje Beth Usher. A onda se njezino stanje malo poboljalo, toliko da vie nije morala biti prikljuena na respirator, ali je i dalje ostala u komi. Otpustili smo je s intenzivne njege i poslali na odjel. Usherovi su s njom provodili koliko su god vremena mogli, redovito joj priali ili pokazivali neku videokasetu. Beth je posebno voljela televizijsku emisiju Mr. Rogers Neighborhood, pa su joj putali te videokasete. Kad je uo za Beth, Fred Rogers ju je osobno doao posjetiti. Stao je pokraj njezinog krevetia, dodirivao joj ruke, govorio joj, ali njezino lice je i dalje bilo bezizraajno; nije se budila. Jedne noi otac je leao na pomonom leaju u njezinoj sobi; nije mogao zaspati. Bilo je ve blizu dva sata ujutro. Tata, svrbi me nos. to? povikao je otac i skoio s leaja. Svrbi me nos. Beth je progovorila! Beth je progovorila! Brian Usher je istrao na hodnik, toliko uzbu en da nije bio svjestan da na sebi ima samo gae. Sumnjam da se itko na to osvrtao. Nos je svrbi! doviknuo je jednoj medicinskoj sestri. Medicinsko osoblje potralo je za njim u sobu. Beth je mirno leala s osmijehom na licu. Svrbi me. Jako. 144

Te rijei bile su poetak Bethinog oporavka. Svakog joj je dana bilo bolje.18 * * * Svaka hemisferektomija pria je za sebe. Sjeam se, primjerice, trinaestogodinje Denise Baca iz Novog Meksika. Denise je dola k nama s epileptinim statusom, to znai da je stalno imala napadaje. Budui da je u takvom stanju bila dva mjeseca, prikljuili smo je na respirator. Kako zbog stalnih konvulzija nije mogla disati, lijenici su joj morali napraviti traheotomiju. Jedna strana tijela joj je bila paralizirana pa nije govorila ve nekoliko mjeseci. Nekoliko godina prije Denise je bila savreno normalno dijete. Roditelji su je vodili na pretrage u sve medicinske centre u Novom Meksiku, a onda i u druge dijelove zemlje. Svi strunjaci sloili su se da se primarno sredite napadaja nalazi u centru za govor (Brochin girus) i u modanoj kori, a to su dva najvanija dijela njezine dominantne polutke. Na kraju je jedan lijenik rekao roditeljima: Za nju se vie nita ne moe uiniti. To je mogao biti kraj da jedna prijateljica obitelji nije proitala lanak o Marandi Francisco. Odmah je nazvala Denisine roditelje. Majka je nakon toga nazvala Johns Hopkins. Dovedite Denise ovamo pa emo procijeniti njezinu situaciju, rekli smo. Prevesti Denise iz Novog Meksika u Baltimore nije bilo lako zato to je bila prikljuena na respirator, a to je zahtijevalo poseban nain prijevoza. Ali uspjeli su. Nakon to smo pregledali Denise, ovdje u Hopkinsu izbila je prava bura oko toga treba li izvriti hemisferektomiju ili ne. Nekoliko neurologa iskreno je mislilo da smo ludi ako pokua18 1988. Bethini su me roditelji obavijestili da se njezino stanje i dalje poboljava. Bila je najbolja u matematici u razredu. Beth malo epa i ima ogranien periferni vid na jednom oku, to je svojstveno svim pacijentima s hemisferektomijom jer je za vidni korteks karakteristina bilateralna percepcija desna strana prima signale iz temporalne polovice mrenice desnog oka i nazalne polovice mrenice lijevog oka, i obrnuto. Zbog nekog razloga kontrola vida ne prenosi se na suprotnu modanu polutku. epanje je prisutno u svim sluajevima.

145

mo izvesti taj zahvat. Imali su dobre razloge za svoje miljenje. Prvo, Denise je bila prestara. Drugo, napadaji su dolazili iz podruja koje je operaciju inilo rizinom, ako ne i neizvedivom. Tree, zbog stalnih napadaja bila je u vrlo loem zdravstvenom stanju. Denise je ivjela prikljuena na aparat za disanje, to znai da je imala problema i s pluima. Jedan je kritiar prorekao: Ona e vjerojatno umrijeti na stolu zbog opih zdravstvenih problema, a ne zbog hemisferektomije. Nije namjeravao stvarati tekoe, ali je svoje miljenje iznio s dubokom i iskrenom zabrinutou. Lijenici Freeman, Vining i ja nismo se sloili s tim. Kao tri osobe izravno ukljuene u hemisferektomiju u Hopkinsu, imali smo dosta iskustva i bili smo uvjereni da o hemisferektomijama znamo vie od bilo koga drugoga. Smatrali smo da bolje od ikoga u Hopkinsu znamo kakvi su njezini izgledi. Bilo je jasno da e bez operacije uskoro umrijeti. Osim toga, unato zdravstvenim problemima, ona je jo uvijek bila dobar kandidat za hemisferektomiju. I na kraju, smatrali smo da nas trojica trebamo odluiti tko moe biti operiran. Razgovarali smo s naim kritiarima na vie sastanaka podupirui svoje dokaze podacima i iskustvom steenim u ranijim sluajevima. Imamo ured za sastanke u koji pozivamo i druge ljude. U nekoliko dana iznijeli smo sve dokaze koje smo imali i u razgovor ukljuili svakog s Hopkinsa za koga smo smatrali da je zainteresiran za Denisino stanje. Zbog rasprave odgodili smo operaciju. U normalnim okolnostima izvrili bismo operaciju bez oklijevanja, ali sad smo naili na toliko protivljenje da smo sluaju pristupili polako i oprezno. Nai protivnici zasluili su da ih se poteno saslua, premda smo ustrajali na tome da mi imamo posljednju rije. Posebno kritiki raspoloen neurolog iao je tako daleko da je napisao pismo efu neurokirurgije, a kopije poslao efu kirurgije, ravnatelju bolnice i nekolicini drugih lijenika. Tvrdio je da prema njegovom strunom miljenju Johns Hopkins ni pod kojim okolnostima ne smije dopustiti ovu operaciju. Zatim je potanko naveo razloge. Moda je bilo neizbjeno da se zbog Denisina sluaja poremete odnosi. Kad se pojave takvi problemi, teko je iskljuiti osobne osjeaje. Budui da sam bio uvjeren u iskrenost kritiara i njegovu brigu da Hopkins ne bude ukljuen ni u 146

kakve izvanredne i herojske pothvate, njegove argumente nikad nisam smatrao optubom protiv sebe. Premda sam se ja uspio suzdrati od svakog osobnog sukoba, nekoliko se lanova nae ekipe i prijatelja koji su nas podravali vatreno ukljuilo. Unato svim argumentima koje je iznio, nas trojica ostali smo uvjereni da je za Denise jedini izlaz operacija. Nisu nam zabranili da operiramo niti je itko na viem poloaju poduzeo bilo kakve korake radi spreavanja, pa smo tako smjeli sami odluiti. Ali oklijevali smo s operacijom jer nismo htjeli da ovo preraste u osobni problem osjeajui da bi, ako izvrimo zahvat, mogao naglo izbiti sukob i utjecati na moral svekolikog bolnikog osoblja. Danima sam molio Boga da nam pomogne rijeiti ovaj problem. Razmiljao sam o njemu dok sam se vozio na posao i s posla. Molio sam se za njega dok bih obilazio bolesnike i naveer dok bih kleao pokraj svojeg kreveta. Ali nisam vidio kako bi se problem mogao rijeiti. A onda se rijeio sam od sebe. Na kritiar otputovao je na petodnevnu konferenciju u Europu. Tada smo se odluili za operaciju. Prilika nam se inila zlatnom, jer neemo imati glasnih kritiara. Objasnio sam gospo i Baca sve, kao to sam to inio i s ostalima. Ako nita ne uinimo, dijete e umrijeti. Ako uinimo, ono moe umrijeti, ali barem smo pokuali. Operacija e joj dati priliku da se bori, rekla je majka. Roditelji su sve vrijeme dobro sura ivali. Potpuno su razumjeli problem. Denise je bila izloena takvim napadajima i tako je naglo propadala da je operacija prela u utrku s vremenom. Nakon hemisferektomije Denise je ostala u komi nekoliko dana nakon ega se probudila. Napadaji su prestali. U vrijeme kad je trebala biti otputena kui, poela je govoriti. Tjedan dana kasnije Denise se vratila u kolu i otad lijepo napreduje. * * * Ne osjeam nikakvo neprijateljstvo prema ovjeku koji je izazvao takvo protivljenje jer je vrsto vjerovao da se ne smije izvriti takav zahvat. Imao je pravo iznijeti primjedbe. Smatrao je da njima zastupa interese pacijenta i ustanove. 147

Situacija s Denise nauila me dvije stvari. Prvo, stvorila je u meni osjeaj da dobri Bog nee dopustiti da upadnem u situaciju iz koje me ne bi mogao izvui. Drugo, potvrdila je da nije vano tko vam se protivi kad ste svjesni svojih sposobnosti i znate svoj posao. Bez obzira na ugled kritiara ili njihovu popularnost, mo ili koliko misle da znaju, njihovo miljenje postaje nevano. Ni u jednom trenutku nisam imao nikakvih dvojbi u vezi s Denisinom operacijom. U mjesecima koji su slijedili, premda to tada nisam znao, obavit u i druge puno kontroverznije operacije. Kad se osvrnem unatrag, vjerujem da je Bog iskoristio sukob oko Denise da me pripremi za korake koji e slijediti.

148

17. Tri posebna djeteta

Specijalizant je ugasio bateriju i uspravio le a pokraj krevetia Bo-Bo Valentine. Mislite li da jo nije vrijeme da dignemo ruke od ove djevojice? upitao je i glavom pokazao na etverogodinje dijete. Bio je ponedjeljak rano ujutro i ja sam bio u obilasku odjela. Kad sam stigao do Bo-Bo, deurni lijenik objasnio je njezinu situaciju. Jedino to je preostalo jest reakcija zjenica na svjetlo, rekao je. Svjetlo koje je uperio u njezine oi kazivalo mu je da joj je narastao tlak u glavi. Lijenici su Bo-Bo pomou barbiturata doveli u komu i primijenili hiperventilaciju, ali jo uvijek nisu mogli sniziti tlak. Mala Bo-Bo bila je jo jedno od mnoge djece koja istre na ulicu i udari ih automobil. Bo-Bo je udario kamion tvrtke Good Humor. Cijelog vikenda leala je na odjelu intenzivne njege u komi prikljuena na monitor za mjerenje intrakranijalnog tlaka. Krvni tlak se postupno pogoravao i ona je gubila ono malo funkcija, pokreta i reakcija na poticaje to ih je jo imala. Prije nego to u odgovoriti, nagnuo sam se nad Bo-Bo i podigao joj one kapke. Njezine su zjenice bile nepomine i rairene. Niste li rekli da joj zjenice jo funkcioniraju? rekao sam iznena en. Jesam, uzvratio je. Funkcionirale su prije nego to ste vi uli. Kaete da se to sada dogodilo? Da su joj se zjenice upravo sada rairile? Sigurno jesu! Hitno na posao, pozvao sam glasno ali mirno. Moramo odmah neto poduzeti! Okrenuo sam se medicinskoj sestri koja je stajala iza mene. Nazovite operacijsku dvoranu. Javite da dolazimo. 149

Sluaj visoke hitnosti, rekla je jo glasnije i pourila hodnikom. Premda se rijetko koristi samo za najhitnije sluajeve sluaj visoke hitnosti die sve na noge. Osoblje u operacijskoj dvorani posprema prostoriju i poinje pripremati instrumente. Svi rade u tiini, efikasno i brzo. Nitko ne postavlja pitanja i nitko nema vremena za objanjavanje. Dva specijalizanta zgrabila su kreveti Bo-Bo i polutreim korakom pourila hodnikom. Na sreu, predvi ena operacija jo nije poela pa smo sluaj tog pacijenta odgodili. Na putu prema operacijskoj dvorani naiao sam na drugog neurokirurga starijeg od mene i cijenjenog zbog svojeg rada na sluajevima trauma. Dok se osoblje pripremalo, objasnio sam mu to se dogodilo i to kanim uiniti. Nemojte to raditi, rekao je i nastavio put. Samo gubite vrijeme. Njegovo me ponaanje iznenadilo, ali nisam o tome mnogo razmiljao. Bo-Bo Valentine jo je uvijek bila iva. Imali smo ansu izuzetno malu, ali jo je uvijek postojala da joj spasimo ivot. Odluio sam operirati je po svaku cijenu. Njeno smo je poloili na mekanu podlogu koja je pokrivala operacijski stol i pokrili je blijedozelenom plahtom. Nakon nekoliko minuta, medicinske sestre i anesteziolog pripremili su sve za poetak operacije. Napravio sam kraniektomiju. Prvo sam joj otvorio glavu i uklonio prednji dio lubanje. Kost lubanje stavili smo u sterilnu otopinu. Zatim sam otvorio duru, ovojnicu koja prekriva mozak. Izme u modanih polutki nalazi se podruje koje nazivamo falks. Prerezao sam falks omoguivi time komunikaciju lijeve i desne strane i izjednaenje tlakova. Duru s umrle osobe saio sam preko njezina mozga. To je stvorilo prostor za naticanje, nakon ega e uslijediti zacjeljivanje mozga, a sve je ostalo na svojem mjestu unutar lubanje. Kad sam to podruje pokrio, zatvorio sam ga koom. Operacija je trajala oko dva sata. Bo-Bo je sljedeih nekoliko dana ostala u komi. ovjeku se srce slama kad gleda kako roditelji sjede pokraj djeteta u komi. Duboko sam suosjeao s njima. Mogao sam im dati samo nadu; nisam mogao obeati da e se Bo-Bo oporaviti. Jednog jutra zastao sam pokraj njezinog krevetia i primijetio 150

kako joj zjenice poinju slabo reagirati. Sjeam se kako sam pomislio: Moda se pone doga ati neto pozitivno. Nakon dva dana Bo-Bo se poela malo pokretati. Katkad bi ispruila noge ili pomaknula tijelo kao da se pokuava udobnije smjestiti. U roku od tjedan dana poela je reagirati na podraaje. Kad je postalo jasno da e se oporaviti, ponovno smo je operirali i nadomjestili dio lubanje koji smo uklonili. Nakon est tjedana Bo-Bo je ponovno bila normalna etverogodinja djevojica ivahna, vedra i simpatina. To je jo jedan sluaj kad mi je bilo drago to nisam posluao kritiara. * * * Otada sam izveo samo jo jednu kraniektomiju. I ponovno se suoio s protivljenjem. U ljeto 1988. imali smo slinu situaciju, samo to je Charles,19 djeak od deset godina, bio u jo gorem stanju. Udario ga je automobil. Kad mi je glavna sestra rekla da su Charlesove zjenice postale ukoene i rairene, to je znailo da neto moramo poduzeti. Tog dana na klinici je bilo puno posla pa sam poslao starijeg specijalizanta da objasni Charlesovoj majci da djeaka, prema mojoj prosudbi, moramo odmah prebaciti u operacijsku dvoranu. Uklonit emo dio mozga kao posljednji pokuaj da mu spasimo ivot. Moda nee uspjeti, rekao joj je, ali dr. Carson misli da vrijedi pokuati. Jadna je majka bila zbunjena i zaprepatena. Ni u kojem sluaju, povikala je. Ne mogu to dopustiti. Neete to uiniti mojem sinu! Pustite ga da umre u miru. Ne dam da se poigravate s mojim djetetom. Ali ovako barem imamo priliku Priliku? elim vie od prilike. Nastavila je odmahivati glavom. Pustite ga da umre. Njezina reakcija bila je oekivana. Charles vie ni na to nije reagirao. Samo tri dana prije sa aljenjem smo joj rekli da je Charlesovo stanje tako teko da se vjerojatno nee oporaviti i da bi se trebala suoiti s neizbjenim krajem. A onda se pred njom
19

Ime je promijenjeno radi zatite privatnosti.

151

iznenada pojavio ovjek koji ju je nagovarao da pristane na radikalni zahvat. Specijalizant joj nije mogao obeati da e se Charles oporaviti ili da e mu biti bolje. Nakon to se vratio i ispriao mi kako je tekao razgovor, sm sam otiao do Charlesove majke. Proveo sam dugo vremena objanjavajui joj do pojedinosti da djeaka neemo rasjei na komade. Jo uvijek je oklijevala. Ispriat u vam slinu situaciju koju smo ovdje imali, rekao sam. Bila je to slatka djevojica Bo-Bo. Kad sam zavrio, dodao sam: Ne znam to emo operacijom postii. Moda nee uspjeti, ali mislim da ne bismo smjeli odustati u situaciji u kojoj jo postoji traak nade. Moda je ansa vrlo mala, ali ne moemo je samo tako odbaciti. Zar ne? Najgore to se moe dogoditi jest da Charles umre ovako ili onako. Kad joj je postalo jasno to emo uiniti, rekla je: Mislite li da stvarno postoji ansa? Mogunost da Charles ostane na ivotu? Samo ako ga operiramo. Bez nje nema nikakvih izgleda. U tom sluaju, rekla je, pokuajte. Jednostavno nisam htjela da ga reete ako to ionako ne bi pomoglo Ne branei sebe, ponovno sam naglasio da je to jedino to jo moemo pokuati. Odmah je potpisala odobrenje. Djeaka smo brzo prebacili u operacijsku dvoranu. Kao i kod Bo-Bo, uklonili smo dio lubanje, napravili rez izme u modanih polutki, prekrili nateeni mozak durom i natrag saili kou. Kao to smo i oekivali, Charles je nakon toga ostao u komi; tjedan dana nita se nije promijenilo. Vie njih izme u osoblja reklo mi je neto poput: Igra je svrena. Samo gubimo vrijeme. Netko je Charlesov sluaj iznio na sastanku na neurokirurgiji. To je tjedni sastanak svih neurokirurga i specijalizanata na kojemu raspravljaju o zanimljivim sluajevima. S obzirom na to da sam imao unaprijed zakazanu vanu operaciju, nisam mogao prisustvovati sastanku, ali mi je nekolicina onih koji su prisustvovali ispriala o emu se govorilo. to mislite? upitao je deurni lijenik staista. Ne prelazi li to pomalo granice dunosti? Drugi je prilino sigurno dodao: Mislim da je to bilo suludo. 152

Ostali su se sloili. Jedan od nazonih neurokirurga, upoznat s djeakovim stanjem, ustvrdio je: Ovakve situacije nikad ne donose nita dobro. Drugi je rekao: Pacijent jo nije doao k sebi, a ni nee. Po mojem miljenju, nije se smjela izvesti kraniektomija. Da li bi bili tako glasni da sam ja bio nazoan? Nisam siguran, ali uvjeren sam da su govorili na temelju svojeg uvjerenja. A budui da je prolo sedam dana bez promjene, njihova je sumnjiavost bila razumljiva. Moda sam samo tvrdoglav ili sam moda u sebi znao da za djeaka jo uvijek ima nade u svakom sluaju, nisam bio spreman odustati. Osmog dana jedna medicinska sestra primijetila je da Charlesu trepere kapci. Ponovila se pria s Bo-Bo. Ubrzo je Charles poeo govoriti i za manje od mjesec dana poslali smo ga na rehabilitaciju. Otada brzo napreduje. Dugorono gledano, vjerujemo da e mu biti dobro. Bo-Bo nee imati epileptine napadaje, ali bi ih Charles mogao imati. Njegovo je stanje bilo tee, bio je stariji i nije se oporavio tako brzo kao Bo-Bo. est mjeseci nakon operacije (kad sam posljednji put kontaktirao s obitelji) Charles se jo nije potpuno oporavio, premda je aktivan, hoda i govori i razvija se u energinog djeaka. A to je najvanije, Charlesova majka je istinski zahvalna to joj je sin iv. * * * Jo jedan sluaj koji, mislim, nikad neu zaboraviti tie se Danielle, djevojice iz Detroita. Kad sam je prvi put vidio, imala je pet mjeseci; rodila se s tumorom na glavi koji je rastao. Kad sam vidio Danielle, tumor je prodro u lubanju i bio veliine njezine glave. Probio je i kou pa je dolo do drenae gnoja. Prijatelji su majci savjetovali: Stavi dijete u ustanovu za takve sluajeve i pusti ga da umre. Ne! rekla je. To je moje dijete; moje tijelo i moja krv. Daniellina majka je poduzimala nadljudske napore skrbei se za nju. Dva do tri puta dnevno mijenjala je zavoje nastojei ranu odrati istom. 153

Nakon to je proitala lanak o meni u Ladies Home Journalu u kojem je bilo reeno da esto vrim operacije koje nitko ne eli, nazvala je moj ured. Razgovarala je s mojom asistenticom Carol James. Ben, rekla mi je kasnije tog dana, mislim da ovo vrijedi pogledati. Saznavi pojedinosti, sloio sam se. Neka mi majka poalje svu medicinsku dokumentaciju i snimke. Za manje od tjedan dana sve sam prouio. Odmah sam primijetio da je stanje teko. Mozak nije bio normalnih vrijednosti, tumor se proirio svuda i mi nismo znali kako zatvoriti kou. Nazvao sam svojeg prijatelja Craiga Dufresnea, izvanrednog plastinog kirurga i zajedno smo pokuali smisliti nain kako da uklonimo tumor i ponovno zatvorimo lubanju. Takoer smo kontaktirali s dr. Peterom Phillipsom, naim djejim neuroonkologom, koji se specijalizirao za lijeenje djece s modanim tumorima. Zajedno smo konano smislili nain na koji bismo mogli ukloniti tumor. Nakon toga bi dr. Dufresne trebao skinuti miino-koni reanj s le a i njime pokuati prekriti glavu. Nakon to to zacijeli, dr. Peter Phillips i Lewis Strauss krenut e s kemoterapijom da bi unitili preostale maligne stanice. Pretpostavljali smo da e sluaj biti teak i da e zahtijevati puno vremena. Bili smo u pravu. Operacija kojom smo uklonili tumor i saili miino-koni reanj trajala je devetnaest sati. Nismo marili za vrijeme, bio nam je bitan rezultat. Operaciju smo vodili dr. Dufresne i ja. Trebalo mi je gotovo pola vremena od cjelokupnog trajanja operacije da uklonim tumor. Zatim je dr. Dufresne sljedeih devet sati zatvarao lubanju miino-konim renjevima. Uspio je zatvoriti otvor. Negdje na pola operacije rekao sam dr. Dufresneu: Nadam se da e operacija uspjeti. Potvrdio je; osjeao sam da je kao i ja bio uvjeren da emo uspjeti. Operacija je uspjela. Kako smo oekivali, u tjednima koji su slijedili Danielle je morala ponovno na operaciju da bismo pomaknuli dijelove transplantiranih renjeva i uklonili napetost na odre enim podrujima te poboljali krvotok u operiranom podruju. 154

Isprva se Danielle poela dobro oporavljati i reagirati kao normalno dijete. Vidio sam kako roditelji uivaju u svakidanjoj njezi djeteta, koju veina roditelja smatra samu po sebi razumljivom. Djevojica se svojim prstiima hvatala njihovih prstiju. Smijeila se. A onda se sve preokrenulo. Danielle je krenula u pogrenom smjeru. Prvo je nastupio mali problem s disanjem kojemu su slijedili problemi s probavnim traktom. Kad smo to rijeili, javio se problem s bubrezima. Nismo znali jesu li ovi problemi vezani uz tumor. Lijenici i medicinsko osoblje na djejem odjelu intenzivne njege radili su neprestano pokuavajui odrati rad Daniellinih plua i bubrega. I njima je bilo do nje kao i nama. Na kraju, kad smo uinili sve to smo mogli, dijete je umrlo. Izvrili smo autopsiju i pronali da je tumor zahvatio itava plua, bubrege i probavni sustav. Naa operacija bila je prekasno izvedana. Da smo je dobili mjesec dana ranije, prije nego to su se razvile metastaze, mogli smo je spasiti. Daniellini roditelji, djed i baka doli su iz Michigana i ostali u Baltimoreu da bi bili pokraj nje. U tjednima ekanja i nadanja u njezin oporavak pokazali su izuzetnu strpljivost i razumijevanje, hrabrei nas u svemu to smo pokuali. Kad je umrla, divio sam se njihovoj zrelosti. elimo jasno rei da nemamo nikakvih zamjerki u vezi s onim to su vai ljudi uinili ovdje u Hopkinsu, rekli su Daniellini roditelji. Veoma smo vam zahvalni, rekla je baka, to ste bili voljni preuzeti sluaj koji su svi smatrali nemoguim. Posebno su mi u sjeanju ostale rijei Danielline majke. Jedva ujnim glasom, zaguenim tugom, rekla je: Znamo da ste Boji ovjek i da Bog sve dri u svojim rukama. Tako er vjerujemo da smo uinili sve to je u ljudskoj moi da spasimo svoju ker. Unato ovakvom svretku, bit emo vam uvijek zahvalni za sve to ste uinili. Iznosim Daniellinu priu zato to svi nai sluajevi nisu uspjeni. Na prste mogu nabrojiti one neuspjene.

155

18. Craig i Susan

Kad sam uao u bolniku sobu Craiga Warnicka u koju se naguralo 25 do 30 ljudi, naiao sam na molitveni sastanak. Svi su oni naizmjence molili Boga za udo kad Craig ode na operaciju. Nije samo bilo neobino to se toliko ljudi okupilo u sobi, ve je bilo jo neobinije to su se svi doli moliti za Craiga. Ostao sam nekoliko minuta; i sm sam se pomolio. Kad sam izlazio, Craigova supruga Susan pratila me do vrata. Toplo mi se osmjehnula. Sjetite se to vam je rekla majka. Neu zaboraviti, odgovorio sam i te kako svjestan majinih rijei, jer sam ih jednom ponovio Susan: Bennie, ako trai neto od Boga vjerujui da e to On uiniti, onda e to On i uiniti. Ni vi to nemojte zaboraviti, rekao sam. Ja vjerujem, odgovorila je. Stvarno vjerujem. I da nije to rekla, primijetio bih njezino povjerenje u uspjeh operacije. Koraajui hodnikom, mislio sam na Susan i Craiga i sve to se dogodilo u njihovom ivotu. Ve su toliko toga pretrpjeli. A jo se nije nazirao kraj. Susan Warnick je medicinska sestra i to odlina na naem neurokirurkom odjelu. Njezin suprug bolovao je od Von Hippel-Lindauove bolesti (VHL). Kod osoba s ovom rijetkom bolesti javljaju se viestruki tumori mozga te tumor mrenice oka. To je nasljedna bolest. Tijekom niza godina i kod Craigovog oca javila su se etiri modana tumora. Craigove nevolje poele su 1974. kad je bio u viim razredima srednje kole. Tada je saznao da se kod njega razvio tumor. Malo je ljudi znalo za VHL i zbog toga nitko od lijenika koji su pregledali Craiga nije pomiljao na druge tumore. U to 156

vrijeme nas dvoje se jo nismo susreli. Jedan drugi neurokirurg operirao ga je i izvadio tumor. Koraajui hodnikom, pomislio sam na sve patnje koje je proao u proteklih 13 godina. Zatim su mi se misli vratile Susan. Na svoj nain trpjela je isto koliko i Craig i ja sam joj se divio kako predano njeguje Craiga i koliko se trudi da za njega uini sve. Bog mu je poslao savrenog branog druga. Susan je jednom rekla kako i ona i Craig od poetka znaju da ih vee posebna, s Neba dana ljubav. Upoznali su se u srednjoj koli kad je ona imala etrnaest godina, a on bio dvije godine stariji. Nijedno od njih nije nikada pomislilo na drugu osobu kao ivotnog druga. Zahvaljujui djelovanju organizacije Young Life, oboje su u srednjoj koli postali krani. Otad rastu u vjeri i aktivni su lanovi svoje crkve. Kad je Craig navrio 22 godine, konano su saznali ime njegove rijetke bolesti ukljuujui i vjerojatnou pojave novih tumora. Otad je proao operaciju na pluima, adrenalektomiju, dvije resekcije modanog tumora i tumora mrenice oka. Unato svim fizikim preprekama s kojima se suoio, Craig je izme u hospitalizacija poha ao koled. Nakon prve operacije imao je tekoa s ravnoteom i gutanjem, to je bilo posljedica tumora. Ova dva simptoma nisu nikad potpuno nestala. A onda je Craig 1978. poeo povraati i dobivati glavobolju. Oba su se simptoma javljala upozoravajuom redovitou. Prije nego to je Craig ponovno proao pretrage, oboje, i on i Susan, bili su svjesni da se razvio jo jedan tumor. Me utim, Craigov lijenik (prvi) nije shvatio da se radi o jo jednom tumoru pa je, kako su mi to Warnickovi ispriali, odagnao njihov strah. Ali pretrage su potvrdile da su Warnickovi bili u pravu. Lijenik je odredio drugu operaciju. Uveer prije operacije, baltimorski neurokirurg rekao je Craigovoj majci: Mislim da ne mogu ukloniti tumor a da Craig ne ostane bogalj. Premda su eljeli znati istinu, osjeali su se uniteno, svjesni da im nije ostavio gotovo nikakvu nadu. Posljednje to je ovaj lijenik rekao Susan, uveer 19. travnja 1978. dan uoi druge operacije bile su rijei: Sutra nakon operacije on e biti na odjelu intenzivne njege. U redu? Okrenuo se da ode, a onda se vratio i dodao: Nadamo 157

se da e uspjeti. To nije bilo prvi put da se Susan bori sa sumnjom u Craigov oporavak. Craig je operaciju podnio dobro, ali je imao itav niz komplikacija ukljuujui dvoslike i tekoe s gutanjem. Nedostatak ravnotee bio je toliko velik da nije mogao ni sjediti. Craig se fiziki jadno osjeao; emotivno je bio deprimiran i oajan. Ali Susan nije odustajala niti je njemu doputala da se preda. Ozdravit e, stalno je govorila. Nekoliko mjeseci kasnije Craiga su primili u rehabilitacijsku bolnicu Good Samaritan. Zbog niza imbenika bilo je udo to su ga uope primili. Sljedee dvije godine Craig je imao najbolju moguu fizikalnu terapiju. I stanje mu se bitno poboljalo. Hvala Ti, Boe, molili su Susan, Craig i njihove obitelji zahvaljujui dobrome Bogu za svaki znak napretka. Ali za Susan i Craiga poboljanje nije bilo dovoljno. Nebeski Oe, molili su svakodnevno, iscijeli Craiga. Craig je proao teke trenutke i doivio niz poraza. To vie nije bio snaan mladi ovjek izgubio je 37 kg i od njega je ostao 180 cm visok kostur. Craig se nastavio oporavljati, ali pred njim je bio jo dug put. Nauio je sam jesti. Zbog potekoa s gutanjem, trebalo mu je sat i pol za jedan obrok. Nije mogao hodati pa je bio prisiljen sjediti u invalidskim kolicima. Ipak, tijekom oporavka, pokazujui izuzetnu odlunost, nastavio je sa kolovanjem. Ovaj brani par imao je osobitu vjeru, pogotovo Susan. On e hodati, govorila je ljudima. Craig e opet hodati. Nakon dvije godine fizikalne terapije, Craig je uz pomo tapa proao crkvom zajedno sa Susan i 7. lipnja 1980. oni su se vjenali. Baltimorski Sun objavio je poduu priu o njihovoj ljubavi i kako je zahvaljujui njoj Craig istrgnut iz ralja smrti. Craig se posvetio uenju i na kraju zavrio kolovanje. Diplomirao je 1981. i dobio posao u vladinom uredu koji ima propisanu kvotu zapoljavanja osoba s tjelesnim nedostatkom. Ali nije sve bilo tako dobro. Krajem 1981. kod Craiga su se razvili tumori u nadbubrenim lijezdama. Operacijom su lijezde uklonjene i sada je do kraja ivota bio ovisan o lijekovima. 158

Ubrzo nakon toga Susan se upoznala s dr. Neilom Millerom, oftalmologom s Johns Hopkinsa. On joj je rekao: Sad barem znate dijagnozu bolesti. Zove se Von Hippel-Lindauova bolest ili VHL. Nasmijeio se. Nazvana je po imenu ovjeka koji ju je otkrio. Nakon toga pruio je Susan lanak o bolesti. Kad je poela itati, dr. Miller joj je rekao da Von HippelLindauova bolest napada jednu od pedeset tisua osoba. Karakteristino je da VHL uzrokuje tumore na pluima, bubrezima, srcu, slezeni, jetri, nadbubrenim lijezdama i guterai. U tom trenutku Susan je shvatila kako e se ova bolest odraziti na ostatak Craigova ivota. Prestala je itati i njezin se pogled sreo s pogledom dr. Millera. Oboma su oi bile pune suza. Kasnije je rekla: Njegove su me suze utjeile vie nego bilo koja izgovorena rije. Bila sam iznena ena kad sam shvatila da i me u medicinskim osobljem ima ljudi koji duboko suosjeaju sa svojim pacijentima. Njegove neskrivene suze dale su mi do znanja da suosjea. I da mu nije svejedno. Susan je sada znala ime i znaajke te bolesti. Ta spoznaja otkrila joj je to moe oekivati u budunosti nove tumore. Ova bolest nee nestati. Sljedea operacija nee biti kraj bolesti, rekla je vie sebi nego dr. Milleru. Morat emo ivjeti s time do kraja ivota, zar ne? Njegove oi ponovno su se ispunile suzama. Kimnuo je i hrapavim glasom rekao: Sada barem znate s im imate posla. Susan je odluila da nita ne kae Craigu. On je po naravi bio tiha osoba, a u to je vrijeme bio dosta potiten. Smatrala je da bi spoznaja o mranoj budunosti samo jo vie opteretila njegovo srce. Zadrala je informaciju za sebe, ali se njome nije zadovoljila. Morala je saznati vie. Sljedeih osamnaest mjeseci Susan je itala i pisala svakome za koga je mislila da bi joj mogao dati neku korisnu informaciju. Susan tvrdi da ima jednu od najveih knjinica o VHL-u na svijetu. Ja joj vjerujem! Obratila se mnogim strunjacima u Sjedinjenim Amerikim Dravama nalazei mjesta gdje su vrena istraivanja VHL-a. Tijekom Craigove bolesti Susan je postala strunjak o VHL-u i bila je upoznata s najnovijim kretanjima na tom podruju. 159

VHL je odgovoran za vrstu sljepoe koja se moe sprijeiti. Budui da se radi o dominantno nasljednoj bolesti, to znai da e 50% potomaka osoba s VHL-om vjerojatno oboljeti od iste bolesti. Craigova sestra, koja sad ima etrdeset godina, imala je tumor dok joj je bilo dvadeset godina. Izgleda da ih vie nee imati. Kad je konano rekla Craigu za VHL, on je jednostavno odvratio: Znao sam da se radi o neemu ozbiljnom. Tumori su se i dalje javljali. U to vrijeme Susan se sjetila kako joj je suosjeanje dr. Millera pomoglo da bude ustrajna. Dok je o tome razmiljala, zakljuila je da bi medicinske sestre mogle pomoi pacijentima iskazivanjem brige za njihovu dobrobit. Upravo je tada odluila kolovati se za medicinsku sestru. Poto je diplomirala 1984., Susan je dobila posao na djejem neurolokom odjelu u Johns Hopkinsu, gdje je i ostala sve do danas. Nikoga ne iznena uje to je Susan odlina medicinska sestra. U rujnu 1986. Susan je shvatila da Craig pokazuje simptome jo jednog modanog tumora. U to sam vrijeme ja uao u njihov ivot. Susan me zamolila da preuzmem Craiga. Nakon mojeg pristanka, nainili smo CT-snimke i ja sam im morao rei kako mi se ini da Craig zapravo ima tri tumora. Nakon pripreme uklonio sam tumore i Craig na sreu nije imao postoperativnih komplikacija. Ali imao je endokrinolokih problema i trebalo je nekoliko tjedana da bi se sve reguliralo. Neto kasnije Craigu se u sreditu mozga pojavio jo jedan cistini tumor. Pri operaciji asistirao mi je daroviti specijalizant Art Wong. Operacija je bila teka jer smo morali presjei corpus callosum koji povezuje modane polutke i doi do samog sredita da bismo izvadili tumor. Operacija je prola bez problema. Postoperativni oporavak tekao je uredno. Craig i Susan molili su se da to bude posljednja operacija, svjesni da su statistike protiv njih. Craig se nastavljao oporavljati polako, ali vidljivo. A onda je 1988. dola vijest koje su se toliko bojali: Craigu se pojavio jo jedan tumor, ovaj put na modanom deblu. Bio je u ponsu u podruju koje se smatralo neoperabilnim. Ali netko je morao pokuati. Craig i Susan zamolili su me da ja izvrim operaciju. 160

ao mi je, rekao sam, ali jednostavno ne mogu Craiga ubaciti u svoj raspored operacija. Susan je dobro znala da sam pretrpan pacijentima. Premda sam vjerovao da sam ispravno odluio, osjeao sam se uasno zbog toga to sam ih odbio. Bilo bi dobro da odete nekom drugom neurokirurgu ovdje na Hopkinsu koji se specijalizirao za vaskularne probleme, rekao sam, jer su ovi tumori vaskularne gra e. eljeli bismo da me vi operirate, rekao je Craig na svoj miran nain. Ako bude ikako mogue, rekla je Susan. Znamo da ste zaposleni i razumijemo Nakon podueg razgovora i nakon to sam upotrijebio svu svoju uvjerljivost, Craig je pristao da se prepusti brizi drugog kirurga. Ovaj strunjak isprobavao je primjenu nove metode tzv. gama noa. Me utim, nakon razgovora sa ve aninom koji je izumio ovaj zahvat, zakljuio je da on ne bi bio primjenjiv kod vrste tumora koju je imao Craig. Trebalo je razmotriti druga rjeenja. U me uvremenu je Craig poeo naglo propadati. Vie nije mogao gutati zbog slabosti lica koje je postalo neosjetljivo, a poele su i nesnosne glavobolje. Craig je 19. lipnja 1988. morao biti primljen na bolniki odjel hitne slube. Nazvala me Susan. Dok sam je sluao, znao sam da ne mogu ostati po strani i pustiti da mu se stanje pogora. Morao sam neto uiniti. Zastao sam da pokuam odvojiti svoje osjeaje od profesije. uo sam sebe kako govorim: U redu, nekoga u izbaciti iz svojeg rasporeda. Uzet emo Craiga na operaciju. Dogovorili smo se za sljedei dan, 20. lipnja u osamnaest sati. Oboje su se obradovali. Ne sjeam se da sam ikada vidio dvoje sretnijih ljudi. inilo mi se da im je ve sama spoznaja da u ga ja operirati dala osjeaj mira. Sve je u Bojoj ruci, rekao sam. Ali mi vjerujemo da ete dopustiti Bogu da upotrijebi vae ruke, rekao je Craig. Premda sam pristao izvriti operaciju, morao sam i Craigu i Susan objasniti da se ovaj tumor i cista vjerojatno nalaze u modanom deblu. Ne mogu rei sa sigurnou, dok ne u em 161

i ispitam stanje, rekao sam. A ako je u modanom deblu zastao sam ne elei im rei da onda neu moi nita uiniti. Razumijemo, rekao je Craig. Susan je potvrdila glavom. Shvatili su u to se uputaju. Ali, dodao sam, izvadit u svaki djeli tumora koji nije u modanom deblu. Sve e biti u redu, rekla je Susan. Tako je i mislila. Osjeao sam se neobino zbog toga to me hrabri ena mojeg pacijenta, to sam ja taj kome treba moralna potpora. Premda sam pristao operirati, jo uvijek nisam znao koji bi pristup bio najbolji. Prikupio sam neke prijedloge i konzultirao se s drugim neurokirurzima. Nitko nije znao to bi trebalo uiniti s takvim tumorom. Ui u i pogledati, rekao sam konano. Warnickovima nisam nita obeao kako bih i mogao? inilo se da im nije bilo potrebno neko posebno uvjeravanje bili su smireniji od mene. Bilo je kasno poslijepodne kad sam u Craigovoj sobi naao sve te ljude koji su se molili. Operacija je bila teka. Tumor je bio prokrvljen s toliko krvnih ila koje su ulazile i izlazile iz njega da sam morao upotrijebiti mikroskop da vidim gdje zapravo poinje tumor kako bih ga mogao ukloniti. Gledao sam gore-dolje po itavom modanom deblu iz svakog mogueg kuta, ali nisam mogao nai nita, osim to je modano deblo bilo jako nateeno. Pomislio sam: Tumor je vjerojatno u samome modanom deblu. Stoga sam zabo igle u modano deblo. Inae, smatra se da se modano deblo ne smije dirati jer ima toliko vanih tkiva i vlakana da i najmanji nadraaj moe izazvati velike komplikacije. Ve sam slutio da tumor moda ima cistu. Stoga, kad bih mogao doi do ciste i izvui neto tekuine, smanjio bih pritisak na Craigov mozak. Nisam naao cistu, ali sam umjesto toga izazvao jako krvarenje na mjestima uboda igli. Nisam mogao nita izvui. Nakon osam sati, negdje oko 2,30 ujutro, zatvorili smo Craiga i poslali ga natrag na odjel intenzivne njege. Puno je pretrpio i ja sam pretpostavljao da e biti potpuno iscrpljen. Bio sam iznena en kad sam sljedeeg jutra uao u sobu. Craig se ponaao kao da operacija tek slijedi. Premda je leao, smijeio se, pokretao se, ak je i zbijao ale. 162

Kad sam nekako doao k sebi, objasnio sam Susan i njemu da smatram da se tumor nalazi u sredini ponsa dijela modanog debla. Spreman sam otvoriti pons, rekao sam, ali prole noi to nisam mogao jer sam ve operirao osam sati pa sam bio umoran. Zbog toga vjerojatno ne bih mogao pravilno rasu ivati. elim biti siguran da sve moje sposobnosti funkcioniraju kad stupam u nepoznato podruje, a to nisam elio pokuati usred noi. Uinite tako, rekao je Craig. Nema puno izbora, zar ne? dodala je Susan. Vjerojatnost je 50:50 da e Craig umrijeti na stolu, rekao sam im. Nije to bilo lako izgovoriti, ali sam im ipak morao iznijeti sve injenice, ma koliko bile neugodne. Ako ne umre, mogao bi ostati paraliziran ili neuroloki upropaten. Jasno nam je, rekla je Susan. Ipak elimo da idete do kraja. Mi molimo za udo. Vjerujemo da e ga Bog uiniti preko vas. to moemo izgubiti? dodao je Craig. Ionako me eka samo smrt. Odredio sam operaciju za nekoliko dana kasnije. Premda sam znao da su Craig i Susan jaki krani, sad sam dokaz toga vidio vie nego ikad prije. Stalno su govorili: elimo udo i vjerujemo da emo ga doivjeti. Molimo Boga da nam pokloni udo. Bolniar je dovezao Craiga u operacijsku dvoranu i poela je priprema. Craig je leao licem prema dolje na operacijskom stolu; glavu mu je vrsto drao okvir tako da se nije mogla pomaknuti. Ponovno su mu lijenici obrijali glavu i dobro je oprali. Jedna medicinska sestra pokrila ga je sterilnom plahtom s plastinim prozoriem nad mjestom operacije. A onda je operacija poela. I ovaj put je bila teka. Uspio sam konano doprijeti do modanog debla. Otvorit u na njemu malu rupu, promrmljao sam svojoj ekipi. Uzeo sam bipolarni instrument (malu elektrinu koagulacijsku spravu) i otvorio modano deblo. Poelo je jako krvarenje. Svaki put kad bih dotaknuo modano deblo, ono je krvarilo. Moj asistent stalno je isisavao krv da bi mjesto ostalo isto, dok sam se ja pitao: to sada? Molio sam se tiho i usrdno: Boe, pomozi mi da znam to treba uiniti. 163

Prije operacije, dok se pripremam stojei pokraj operacijskog stola, uvijek se molim. Ovoga puta svjesno sam se molio tijekom cijele operacije razmiljajui: Gospodine, sve ovisi o Tebi. Mora se ovdje umijeati. Nisam imao pojma to dalje. Zastao sam i zurio pred sebe dok sam govorio Bogu: Craig e umrijeti ako mi ne pokae to da uinim. Nakon nekoliko sekundi znao sam neka vrst intuitivne spoznaje ispunila mi je um. Dajte mi laser, rekao sam instrumentarki. Zatraio sam laser jednostavno zato to je to izgledalo kao najloginiji izbor. Pomou lasera pokuao sam paljivo nainiti malu rupu u modanom deblu. Dok sam ulazio, laser mi je posluio za koaguliranje nekih ila koje su krvarile. Konano sam uspio napraviti rupicu uz minimalno krvarenje i uao. Osjetivi da sam naiao na neto udno, izvukao sam komadi te tvari van. To je vjerojatno bila tumorska tvorba, ali se zaglavila. Blago sam potezao, ali nita nije izlazilo. Ponovno sam oklijevao jer nisam elio biti previe agresivan. Nisam smio proiriti otvor jer sam radio na modanom deblu. Anesteziolozi su na monitorima provjeravali akcijske potencijale koji su pokazivali elektrinu aktivnost mozga. Vie nema akcijskih potencijala, rekao je netko od njih. Akcijski potencijal je nestao, slino kao to EKG pokae ravnu crtu kad srce prestane kucati. Ova ravna crta pokazivala je da na jednoj strani njegova mozga nema modanih valova ni aktivnosti, to je znak ozbiljnog oteenja. Mozak djeluje zahvaljujui elektrinoj aktivnosti, a aktivnost koja je dolazila iz modanog debla na toj strani nestala je, premda je druga strana ostala neoteena. Tu smo. Ustrajat emo, rekao sam ne doputajui sebi da razmiljam koliko bi oteenje moglo biti ozbiljno. Boe, sad ne mogu odustati. Molim Te, upravljaj mojim rukama. Drao sam se te rupice na deblu; moje su ruke poputale, molile i blago potezale. Na kraju je tkivo tumora poelo izlaziti. Blago sam potezao i iznenada je izalo sve, poput velike grude. Modano deblo odmah je postalo gotovo normalne veliine. Premda mi je bilo drago to sam izvukao izraslinu, na Craigu je nastupilo oteenje. Iako sam pokuavao ne razmiljati o tome to e se dogoditi, vrlo dobro sam znao istinu. Ako 164

Craig i preivi (to je bilo teko vjerovati), bit e prava ruevina. Sigurno e ostati u komi i vjerojatno biti paraliziran. Ali ja sam nastavio s radom, svjestan da je to ispravan postupak. Operacija je trajala jo etiri sata. Kad smo zavrili, osjeao sam se strano. Glasno sam rekao: Uinili smo to smo mogli. Znao sam da sam uinio sve, ali me to nije utjeilo. * * * Nastavak prie ispriat e Susan; ona je kasnije cijelu priu o Craigu snimila na kasetu, ukljuujui i ono to je doivjela tijekom prve operacije 1988. koju sam upravo opisao. SUSAN WARNICK: Mnogo prijatelja i lanova obitelji dolo je da bi te noi bili uz mene tijekom operacije i ja sam im bila zahvalna za njihovu prisutnost. Kad mi se ljudi nisu obraali, veinu vremena provela sam itajui Bibliju. eljela sam vjerovati Bogu i odagnati sve svoje sumnje. Ali one su bile tu i muile me. Nisam mogla razumjeti to se zbiva ni shvatiti zato se moj svijet raspada. Tako sam dugo odravala istinsko pouzdanje u Boga. Bila sam sigurna da emo doivjeti udo. Tijekom godina, kad god bi Craig pokazivao znakove obeshrabrenja, bila sam tu da ga potiem, da mu dam do znanja da sam s njim i da se zajedno moemo suoiti sa svime zato to Bog vodi na ivot. Bila sam tako jaka, a sad se to raspada. Te noi nita me nije istrgnulo iz potitenosti. Sjeam se da sam nekima u prostoriji rekla: Nikad to ranije nisam rekla niti se tako osjeala, ali u ovom trenutku osjeam se potpuno poraenom. Moda Bog eli da razumijem da traim previe. Moda Craig i ja to vie ne moemo podnijeti. Moda moda je najbolje da se sve ovo zavri. Naravno, pokuali su me utjeiti, ali ja nisam mogla nita drugo nego ekati i brinuti se. Nekako usred noi podigla sam pogled i vidjela dr. Carsona kako ulazi u ekaonicu u kojoj sam sjedila sa svojom obitelji. Objasnio mi je gdje se tumor nalazio, kakvo je oteenje mozga i dodao: Kako sam ve rekao, to se moglo oekivati. U najboljem sluaju Craig e vjerojatno ivjeti jo nekoliko mjeseci, a onda e umrijeti. 165

Za dr. Carsona kau da ne paniari i ne pokazuje osjeaje kad se obraa obiteljima pacijenata. Glas mu je mekan, ljubazan i tako tih da se ljudi katkad trebaju napregnuti da bi ga uli. Iznad svega on je uvijek tako smiren. Osjetila sam da se koim dok sam sluala rijei koje su praktino bile Craigova smrtna presuda. to mi je dr. Carson vie govorio, to sam bivala sve uznemirenija. Nisam plakala, ali sam poela drhtati cijelim tijelom. Bila sam toga svjesna, ali to sam vie nastojala sprijeiti drhtanje, ono je bivalo sve jae. Craig e umrijeti Ova mi se reenica stalno vrtjela po glavi. Dr. Carson je doista rekao da e pokuati ukloniti ovaj tumor ako Craig i ja na to pristanemo. A isto tako mi je rekao da e Craigu sigurno biti paralizirana jedna strana tijela i da postoji opasnost da umre. Nekoliko minuta nisam primjeivala ni Bena Carsona niti sam ita ula. Craig e umrijeti nakon ovoga nita vie nije dopiralo do mojeg uma. Dr. Carson je stajao preda mnom nastojei me utjeiti, a ja sam znala da ne moe nai rijei koje bi me smirile. Nakon etrnaest godina istraivanja VHL-a i spoznaje da e Craig, ako dobije tumor u ponsu, umrijeti, znala sam to se doga a. Moj Craig. Izgubit u svojeg Craiga. Craig e umrijeti. Tumor je bio u sredini ponsa, ponovio je dr. Carson. U tom trenutku podigla sam glavu i vidjela dr. Benjamina Carsona, ljudsko bie. Naravno da je bio umoran, vidjela sam umor u njegovim oima. Ali bilo je tu i vie od toga. On inae ne izgleda ovako, pomislila sam. Neto s njim nije u redu. I onda sam shvatila. Dr. Carson je obeshrabren. Poraen. Shvatila sam da sam bila toliko zaokupljena vlastitom zbunjenou i boli da sam mislila samo na Craiga i sebe, a nisam ni pomislila to bi se moglo zbivati u dr. Carsonu. On je ovjek koji dobro skriva svoje osjeaje, ali u ovom trenutku to mu nije uspijevalo. Pomislila sam: Ovaj ovjek uklanja ljudima pola mozga. Vri operacije koje nitko drugi ne moe. Pa ipak, na njegovom sam licu proitala tugu, oaj. U tom trenutku zaboravila sam na Craiga i sebe i osjetila suut prema ovom lijeniku. Ozbiljno se trudio i sada je bio obeshrabren i duboko potiten. 166

Prestao je govoriti, okrenuo se i poao hodnikom. Dok sam gledala za njim, rekla sam u sebi: Tako mi ga je ao. Potrala sam niz hodnik i sustigla ga. Zagrlila sam ga i rekla: Nemojte si to toliko uzeti k srcu, Ben. Vratila sam se u sobu. Jedan pacijent tog je dana otiao kui pa su mi medicinske sestre dopustile da provedem no u praznoj sobi. Dok sam leala na krevetu, gledajui u strop, preplavila me ljutnja, strahovita ljutnja. Nisam se mogla sjetiti da sam ikad ranije bila preplavljena tolikim emocijama. Boe, aptala sam u polumraku, toliko smo toga pretrpjeli. Toliko smo se nadali da e sve ovo dobro zavriti. Premda je bilo trenutaka kad mi je bilo teko, posebice u prvim godinama naeg braka, ovo je najgore. Ljuta sam na Tebe, Boe. Pustit e da Craig umre, a nee nita poduzeti. Ako si ga mislio uzeti, zato to nisi uinio 1981.? Ili kad je imao prvi tumor? Ako si pun ljubavi, kako moe dopustiti da ovjek poput Craiga toliko trpi da bi na kraju zavrio smru? Za mene ivot vie nema smisla. Uinit e me udovicom s trideset godina. Craig i ja nikad neemo imati dijete. Sjetila sam se drugih ena koje su izgubile mueve i koje su mi rekle kako su im nakon mueve smrti djeca dala snagu i razlog za ivot. One barem imaju djecu. Ja nemam nita! Toliko mi je bilo teko da sam eljela umrijeti. Nekoliko minuta kasnije otila sam u kupaonicu i pogledala se u ogledalo. Nisam prepoznala lice koje mi je uzvraalo pogled. Bio je to jako neobian doivljaj, gledala sam stranca pred sobom. Vratila sam se do kreveta osjeajui se jo jadnije. Osjeala sam kako je cijeli moj ivot pogreka. Beskorisna sam. To sam ja. Sav napor, sva njega ni za to. Kako da ivim bez Craiga? Kako moe oekivati da nastavim bez njega? Bijes je izbijao iz mene. Krivila sam Boga to me stavio u poloaj da Craig postane sav moj svijet. A sada e mi ga oduzeti. Plakala sam i izbacivala srdbu. Iscrpljena, konano sam prestala govoriti. U trenutku utnje Bog mi je neto rekao. Nije to bio glas, a ipak sam ula rijei. Craig ne pripada tebi i nema ga pravo zadravati za se. On ne pripada tebi, Susan. On pripada meni. 167

Kad je ova istina doprla do mojeg uma, shvatila sam kako sam bila nerazumna. Craig i ja jo smo u srednjoj koli predali svoj ivot Isusu Kristu. Oboje pripadamo Bogu i ja nemam pravo sada posustati. Samo nekoliko dana prije sluala sam kransku radioemisiju. Propovjednik je govorio o Abrahamu koji je poveo Izaka na goru i o njegovoj spremnosti da ga rtvuje, da rtvuje osobu koju je najvie volio.20 Pomislila sam na taj doga aj i rekla: Dobro, Boe. Craig je moj Izak. I ja sam njega spremna rtvovati Tebi. Dok sam leala na urednom bolnikom krevetu, poeo me preplavljivati val mira i ja sam zaspala. * * * BEN CARSON: Tog poslijepodneva, nakon druge operacije na modanom deblu, poao sam u obilazak odjela i otiao vidjeti Craiga. Nisam mogao vjerovati sjedio je u krevetu. Zurio sam u njega nekoliko sekundi, a onda, prikrivajui iznena enje, rekao: Pokrenite desnu ruku. Pokrenuo ju je. A sada lijevu. I ponovno sasvim normalna reakcija. Zatraio sam da pokrene noge i druge dijelove tijela koji su mi pali na pamet. Sve je bilo normalno. Nisam mogao objasniti kako moe biti normalan, ali bio je. Craig je jo uvijek imao problema s gutanjem, ali sve drugo izgledalo je u redu. Mislim da je tu Bog neto uinio, rekao sam. Mislim da je tu Bog sve uinio, odgovorio je. Sljedeeg jutra uklonili smo cijev za disanje. elite me potpuno isprazniti? smijao se Craig. Zbijao je ale na svoj raun. Craig, dobili ste udo koje ste traili, rekao sam. Znam. Njegovo je lice sjalo. est tjedana kasnije, jedne veeri kad sam bio kod kue sa svojom obitelji, zazvonio je telefon. im je prepoznala moj

20

Pogledaj Postanak 22. poglavlje.

168

glas, Susan je, ne pokuavajui se predstaviti, povikala: Dr. Carsone, neete vjerovati to se upravo dogodilo. Craig je pojeo cijeli tanjur pageta s mesnim okruglicama. Sve je pojeo. I sve progutao. To se dogodilo prije vie od pola sata i odlino se osjea. Neko smo vrijeme razgovarali i meni je bilo drago to sam bio dio njihovog ivota u tim posebnim trenucima. To me je potaklo da pomislim kako uzimamo za gotovo jednostavne stvari kao to je sposobnost gutanja. Samo ljudi kao Craig i Susan razumiju kako je to predivno.21

21 to e biti dalje s Craigom? Nadamo se da e se on vratiti u stanje u kojem je bio prije operacija, to znai da e povratiti veinu funkcija. Otkad ga poznam, imao je neuroloki narueno zdravlje. Ima tremor i probleme s gutanjem, to je posjedica neurolokih oteenja nakon druge operacije tijekom koje je gotovo umro. Naalost, kod Craiga e se vjerojatno i dalje pojavljivati tumori, ali mislim da je mala vjerojatnost da se ponovno pojave u modanom deblu. On trenutano radi magisterij iz pastoralnog savjetovanja.

169

19. Razdvajanje blizanaca

eljela sam ubiti i sebe i njih, rekla je Theresa Binder. U sijenju 1987., u osmom mjesecu trudnoe, dvadesetogodinjoj eni priopena je strana novost rodit e sijamske blizance.22 O, moj Boe! zaplakala je. To ne moe biti. Ne elim roditi blizance. Imat u bolesno, grozno udovite. Plakala je gotovo neprestano sljedea tri dana. U svojoj muci, ova budua majka razmiljala je o svakom moguem nainu da izbjegne ra anje blizanaca. Theresa je prvo pomislila da uzme prekomjernu koliinu tableta za spavanje i tako ubije nero ene blizance i sebe. Jednostavno se nisam mogla pomiriti sa stvarnou i neko vrijeme to mi se inilo jedinim rjeenjem za mene i njih. Ali kad se s tim suoila, nije sebe mogla prisiliti da proguta te tablete. Neke njezine misli bile su gotovo bizarne, razmiljala je o bilo

22 Sijamski blizanci ra aju se u omjeru 1:70.000 do 1:100.000. Blizanci spojeni glavom ra aju se u omjeru 1:2 milijuna do 1:2,5 milijuna. Ime su dobili po mjestu ro enja (Siam) Changa i Enga (1811.1874.) koje je P. T. Barnum pokazivao diljem Europe i Amerike. Najvei broj sijamskih blizanaca povezanih glavom umire pri ro enju ili kratko nakon toga. Koliko je nama poznato, prije naeg zahvata nije izvedeno vie od 50 pokuaja razdvajanja blizanaca spojenih glavom. Od tog broja u manje od 10 uspjela su se sauvati oba potpuno normalna djeteta. Osim vjetine kirurga, rezultat uvelike ovisi o tome koja tkiva blizanci dijele i u kojoj mjeri. Sijamski blizanci spojeni u podruju okcipitalne kosti (takvi su bili Binderovi blizanci) nikada dotad nisu bili razdvojeni tako da preive oba. Sijamski blizanci spojeni u podruju kuka ili prsa ve su i prije bili uspjeno razdvajani. Pa ipak, kad god se rode dva djeteta kojima su tijela povezana, postupak razdvajanja iznimno je delikatan zahvat nakon kojeg izgledi za preivljavanje nisu vei od 50%. Blizanci dijele jedinstven biosustav, i ako se on oteti, posljedica je smrt oba djeteta.

170

emu, samo da zadobije mir i izi e iz ovog komara. Pomiljala je da pobjegne i skoi s neke visoke zgrade. O emu god razmiljala, ula je sebe kako ponavlja: elim umrijeti. etvrtog dana Theresa je odjednom shvatila da bi mogla ubiti sebe i to bi samo po sebi bilo dovoljno veliko zlo ali svojim bi samoubojstvom ubila i jo dva ljudska bia koja imaju pravo na ivot. Theresa Binder pomirila se s injenicom da se mora suoiti sa svime to e se dogoditi. Sad je mogla prijei preko tragedije i ivjeti s posljedicama. Bilo je i drugih roditelja koji su se morali s tim pomiriti. Samo nekoliko mjeseci ranije Theresa i njezin tridesetestogodinji suprug Josef bili su neizmjerno sretni saznavi da e dobiti dijete. Tijekom rane trudnoe njezin ju je lijenik obavijestio da e roditi blizance. Bila sam presretna, prisjea se Theresa, i zahvaljivala sam Bogu za ovaj dvostruki dar. U oekivanju poro aja, ovaj brani par iz Ulma u Njemakoj kupio je jednaku odjeu za bebe, dvostruki kreveti i kolica za blizance. Blizanci Patrick i Benjamin ro eni su 2. veljae 1987. carskim rezom. Zajedno su teili 4 kg i 25 g. Bili su spojeni stranjim dijelom glave. Neposredno nakon poro aja blizanci su bili prebaeni u djeju bolnicu i Theresa ih je vidjela tek tri dana kasnije. Kad ih je konano smjela vidjeti, Josef je stajao pokraj nje, spreman da je pridri i iznese ako bude potrebno. Zurila je u spojene bebe ispred sebe. Rijei poput udovita nestale su iz njezinih misli i Theresa je vidjela samo dva djeaia njezine bebe i srce joj se rastopilo. Niz lice su joj potekle suze. Suprug ju je zagrlio, a onda su skupa uzeli u naruje svoje sinove. Vi ste nai, rekla je djeacima, i ve vas volim. Majina ljubav ni za trenutak nije naputala Theresu Binder, premda su dani koji su slijedili bili teki katkad takvi da bi slamali srce. Njezina zatitnika skrb bila je sve jaa. Roditelji su morali tako nauiti drati bebe da obje budu sigurne. Budui da su im glave bile okrenute jedna od druge, Theresa ih je morala staviti na jastuk i drati dvije boice odjednom da bi ih nahranila. Premda blizanci nisu imali nijedan vitalni organ zajedniki, bili su vezani dijelom lubanje i 171

koe kao i glavnom venom koja je odvodila krv iz mozga prema srcu. Pet tjedana nakon proro aja, Binderovi su svoje sinove uzeli kui. Nije bilo trenutka da ih nismo voljeli, rekao je Josef. Bili su nai sinovi. Iako su djeaci bili povezani glavom pa se nisu mogli pokretati kao ostala djeca, ipak su se od samog poetka ponaali kao dvije osobe. Doga alo se da jedan spava dok drugi plae. Binderovi su ivjeli u nadi da e njihovi bucmasti, svjetlokosi sinovi jednog dana biti razdvojeni. Razmiljajui o budunosti Patricka i Benjamina, shvatili su da djeaci, ukoliko ostanu povezani, nikad nee moi sjediti, puzati, okrenuti se ni hodati. Dva lijepa djeteta ostat e prikovana za krevet i bit e prisiljena leati dokle god budu iva. Budunost im nije izgledala sjajna. ivjela sam sa snom koji mi je davao snage da ustrajem, rekla mi je Theresa kad smo se prvi put sreli. Sa snom da emo pronai lijenika koji e moi uiniti udo. Dok je iz veeri u veer odlazila na spavanje, Theresine posljednje misli bile su kako grli i dri svakog sina posebno, kako se igra s jednim pa drugim i kako ih stavlja u odvojene krevetie. Mnoge noi leala bi u krevetu oiju mokrih od suza, pitajui se hoe li se ikad dogoditi udo s njezinim sinovima. Nitko jo nije uspjeno razdvojio sijamske blizance spojene stranjim dijelom lubanje, a da oba preive.23 Nisam se prestajala nadati. Nisam mogla. To su bili moji sinovi i oni su mi bili najvaniji, rekla je. Znala sam da u se boriti za njih dok god budem iva. Lijenici iz Njemake kontaktirali su s nama u Johns Hopkinsu pitajui nas bi li naa kirurka ekipa s pedijatrije mogla smisliti plan kako da se razdvoje Binderovi blizanci i da im se omogui normalan ivot.

23 6. oujka 1982. Alex Haller s Hopkinsa, s ekipom od dvadeset jednog lana tijekom operacije koja je trajala 10 sati, uspjeno je izveo razdvajanje dviju keri Carole i Charlesa Selvaggia iz Salisburyja. Emily i Francesca Selvaggio bile su spojene u podruju prsa i gornjeg dijela trbuha dijelei pupanu vrpcu, kou, miie i rebrenu hrskavicu. Glavni problem Hallerovog tima bila je opstrukcija crijeva.

172

U tom trenutku ja ulazim u cijelu priu. Nakon prouavanja dostupnih podataka, uvjetno sam pristao obaviti operaciju, svjestan da e to biti najrizinija i najzahtjevnija operacija koju sam ikad izvrio. Ali isto sam tako znao da bi njome djeaci dobili ansu jedinu ansu da ive normalnim ivotom. No donijeti takvu odluku bio je samo prvi korak, jer to nee biti zahvat koji e obaviti samo jedan lijenik. Dr. Mark Rogers, ravnatelj djejeg odjela intenzivne njege u Hopkinsu, koordinirao je ovim golemim pothvatom. Okupili smo sedam djejih anesteziologa, pet neurokirurga, dva kardiokirurga, pet plastinih kirurga i, to nije manje vano, nekoliko desetaka medicinskih sestara i tehniara ukupno nas sedamdeset. Mi emo pet mjeseci intenzivno uiti i vjebati da bismo bili spremni za ovu jedinstvenu operaciju. Craig Dufresne, Mark Rogers, David Nichols i ja planirali smo u svibnju 1987. otii u Njemaku. Tijekom etverodnevnog boravka Dufresne e ispod koe djeaka umetnuti silikonske balone koji se mogu napuhivati. To e postupno rastezati kou da dobijemo dovoljno tkiva za zatvaranje velikih operativnih rana koje e nastati nakon razdvajanja. Kad do e do operacije, ja u izvriti razdvajanje, a zatim e Donlin Long raditi na jednom, a ja na drugom djeaku. Da bismo poveali izglede za uspjeh, imat emo uz sebe najkvalificiraniju medicinsku ekipu, sve s Johns Hopkinsa, me u kojima e biti Bruce Reitz, ravnatelj kardiokirurgije, Craig Dufresne, profesor plastine kirurgije, David Nichols, djeji anesteziolog i Donlin Long, ef neurokirurgije, dok e Mark Rogers biti koordinator i glasnogovornik. Budui da sam vidio samo rendgenske slike djece, trebao sam osobno procijeniti njihovo neuroloko stanje i zato sam bio dio ekipe koja e otii u Njemaku da bi odluila je li operacija jo uvijek izvediva. A onda, dva tjedna prije nego to smo nas etvorica trebali otputovati, u nau su kuu provalili lopovi. Osim to su ukrali elektronske ure aje, odnijeli su i sef koji nisu mogli otvoriti. U malom sefu, ne veem od kutije za cipele, nalazili su se svi nai vani dokumenti i papiri, ukljuujui i putovnice. Premda sam bio svjestan da e biti teko za dva tjedna dobiti novu putovnicu, nisam mislio da e biti nemogue. Kad sam nazvao ministarstvo vanjskih poslova, ljubazan ali odrjeit 173

glas rekao mi je: ao mi je, dr. Carsone, nita se ne moe uiniti za tako kratko vrijeme. Nakon toga nazvao sam policijskog istraitelja: Kakvi su izgledi da dobijem natrag svoje dokumente, posebno putovnicu? Nikakvi, otpuhnuo je. Takve stvari se nikad ne vraaju. Lopovi ih bacaju u smee. Nakon to sam spustio slualicu, pomolio sam se: Boe, mora neto uiniti da dobijem natrag svoju putovnicu ako eli da sudjelujem u ovoj operaciji. Nastojao sam ne misliti vie na putovnicu. Zbog niza ranije zakazanih operacija, bio sam zaokupljen drugim mislima tako da sam cijeli problem jednostavno smetnuo s uma. Dva dana kasnije isti policajac nazvao me u ured. Neete vjerovati, ali imamo vae dokumente. I vau putovnicu. O, vjerujem vam, rekao sam. S prizvukom u enja ispriao je kako je jedan detektiv pregledavao smee. U jednoj plastinoj vreici naao je papir s mojim imenom i nastavio dalje kopati. Onda je naao i sve ostalo, sve vane dokumente koji su ukradeni. Zahvaljujui ovom otkriu, policija je mogla razbiti veliku razbojniku organizaciju u podruju Baltimorea i Washingtona i vratiti sve nae stvari kao i predmete ukradene drugim obiteljima. Naa ekipa provela je sljedeih pet mjeseci u planiranju i uvjebavanju svih mogunosti koje smo mogli predvidjeti. Dio priprema zahtijevao je izmjenu elektrinih instalacija velike operacijske dvorane i instaliranje rezervnog agregata u sluaju nestanka struje. U operacijskoj dvorani imali smo sve dvostruko monitore za anesteziju, aparate srce-plua i spojene operacijske stolove koji se mogu odvojiti nakon razdvajanja blizanaca. Na kraju tih pet mjeseci sve je bilo tako organizirano da se katkad inilo kao da planiramo neku vojnu operaciju. ak smo odredili i gdje e stajati svaki lan ekipe u operacijskoj dvorani. Knjiica od deset stranica sadravala je u pojedinosti opis svakog koraka operacije. Beskrajno smo pretresali pet trosatnih proba koje smo izveli koristei se lutkama spojenim ikom, veliine beba koje smo trebali operirati. Od trenutka kad smo poeli razgovarati o operaciji, znali smo da neemo pristupiti zahvatu dok ne budemo uvjereni da 174

imamo dobrih izgleda za razdvajanje djeaka bez oteenja neuroloke funkcije oba djeteta. Ni Donlin Long ni ja nismo mogli biti sigurni da su pojedini kritini dijelovi modanog tkiva, kao to je centar za vid, potpuno odvojeni. Na sreu, kako smo i oekivali, djeaci su imali samo zajedniki drenani sustav sinus sagitalis superior. To je vrlo vana vena. * * * Operacija na blizancima dobi od 7 mjeseci poela je na Dan rada, u subotu 5. rujna 1987. u 7,15 sati. Izabrali smo taj dan zato to je u bolnici bilo manje posla, a dovoljno osoblja. (Inae vikendima ne vrimo redovite operacije.) Mark Rogers savjetovao je roditeljima da tijekom operacije ostanu u hotelu kako bi se odmorili. Kako sam i oekivao, odmarali su se jako malo. Cijelo su vrijeme naizmjenino sjedili pokraj telefona. Tijekom sljedea 22 sata jedan od lijenika nazvao bi Binderove i obavijestio ih o svakoj fazi teke operacije. Kardiokirurzi Reitz i Cameron, nakon anestezije blizanaca, u glavne vene i arterije umetnuli su kao vlasi tanke katetere da bi tijekom operacije pratili djeake. Kad smo djecu postavili tako da im glave nakon razdvajanja ne klonu i ne prouzroe prevelik pritisak na lubanju, zasjekli smo kou i uklonili kotano tkivo koje je vezivalo lubanje pozorno ga uvajui kako bismo ga kasnije mogli upotrijebiti za rekonstrukciju lubanja. Zatim smo otvorili duru opnu koja obavija mozak. To je bilo prilino sloeno zbog niza nabora i vijuga, te dijela dure izme u mozgova, kao i velike, abnormalne arterije koju je trebalo presjei. Morali smo razdvojiti sva podruja koja su bila spojena prije nego to emo pokuati razdvojiti velike venske sinuse. Izolirali smo gornji dio sinusa i donji dio ispod torkile. Torkila je mjesto gdje se spajaju svi sinusi. Normalno je veliine etvrt do pola novia. Na nesreu, ova je bila puno vea. Kad smo zasjekli ispod podruja gdje je torkila trebala zavriti, dolo je do jakog krvarenja. Krvarenje smo usporili tako to smo uili dijelove miia u to podruje, me utim ono je i dalje bilo zastraujue. Spustili smo se nie i sjeam se da 175

sam glasno rekao: Torkila se ne moe protezati nie. Ali svaki put naili smo na istu sliku. Na kraju smo stigli do baze lubanje gdje se sastaju kraljenica i modano deblo, i jo uvijek smo imali isti problem. Zakljuili smo da torkila, umjesto veliine pola dolara, pokriva itav stranji dio obiju glava i tvori veliko vensko jezero pod visokim tlakom. Ova situacija primorala nas je da ranije prije emo na pothla ivanje. Na sastancima na kojima smo planirali zahvat, paljivo smo izraunali da e biti potrebno tri do pet minuta za razdvajanje vaskularnih struktura, a ostalo vrijeme imat emo za istodobnu rekonstrukciju oba djeteta. I jedno i drugo dijete prikljuili smo na aparat srce-plua i omoguili cirkulaciju njihove krvi kroz aparat da bismo ih pothladili s 37 C na 20 C. Polako smo uklonili krv iz djejih tijela. Ovaj stupanj hipotermije gotovo zaustavlja metabolizam, to nam je omoguilo da zaustavimo srce i krvotok na otprilike jedan sat a da ne izazovemo oteenje mozga. Morali smo zaustaviti krvotok dovoljno dugo da moemo konstruirati odvojene vene. Za to vrijeme Binderovi blizanci bili su u stanju slinom obamrlosti. Smatrali smo da bi vrijeme due od jednog sata prouzroilo nepopravljivo oteenje tkiva zbog potrebe za hranom i kisikom koji se transportiraju putem krvi. To je znailo da od trenutka sputanja njihove temperature moramo raditi brzo. (Zanimljivo je da se ova tehnika moe primijeniti samo na djeci mla oj od 18 mjeseci, dok se mozak jo razvija pa je dovoljno prilagodljiv da se oporavi od takvoga oka.) Upravo prije 11.30 naveer, dvadeset minuta nakon sniavanja tjelesne temperature, nastupio je kritini trenutak. S ve otvorenim lubanjama pripremio sam se da na stranjem dijelu njihovih glava presijeem tanku plavu venu koja je odvodila krv iz mozga. Bila je to posljednja preostala veza izmeu djeaka. Kad smo to obavili, razdvojili smo dotad povezane operacijske stolove. Long je imao jednog djeaka, a ja drugog. Prvi put u svojem mladom ivotu Patrick i Benjamin ivjeli su odvojeni jedan od drugoga. Premda razdvojeni, blizanci su se odmah suoili sa smrtnom opasnou. Prije nego to smo mogli ponovno pokrenuti krvotok, radei odvojeno, Long i ja trebali smo oblikovati no176

Ravnina razdvajanja Spojene vene

Spojene vene

Podruje rekonstrukcije

vu sagitalnu venu iz dijela perikarda (osrja) koji smo ranije uklonili. Netko je ukljuio topericu na zidu. Imali smo jedan sat da dovrimo posao i ponovno pustimo krvotok. Iako smo se utrkivali s vremenom, ja sam medicinskom osoblju rekao: Nemojte govoriti koliko je sati i koliko nam je vremena ostalo. Nisam to htio znati; nije nam bio potreban dodatni pritisak ako netko kae: Ostalo nam je jo samo 17 minuta. Radili smo to smo bre mogli. Dao sam im uputu: Kad pro e jedan sat, jednostavno ukljuite pumpe. Ako iskrvare nasmrt, iskrvarit e, ali emo barem znati da smo uinili sve to smo mogli. Nisam bezduan, ali nisam htio djeake izloiti opasnosti oteenja mozga. Na sreu, Long i ja navikli smo raditi pod pritiskom pa smo nastavili s radom ne doputajui sebi gubitak koncentracije. Bilo je sablasno otpoeti operaciju na tijelima koja su bila tako hladna da nam se inilo kao da radimo na leu. U odreenom smislu blizanci jesu bili mrtvi. U tom trenutku pitao sam se hoe li ikada oivjeti. * * * 177

Tijekom sastanaka na kojima smo planirali zahvat, pretpostavio sam da e za razdvajanje sinusa biti potrebno tri do pet minuta. Sljedeih 50 do 55 minuta predvidjeli smo za rekonstrukciju sinusa nakon ega smo trebali ponovno pokrenuti krvotok. O, ne, promrmljao sam ispod glasa. Naiao sam na neoekivanu prepreku. Trebat e mi vie vremena nego to je planirano da bih rekonstruirao golemu torkilu na svojem blizancu. Inae, neurokirurzi se najvie boje podruja torkile jer krv tuda prolazi pod takvim tlakom da bi rupa veliine olovke prouzroila iskrvarenje djeteta za manje od minute. Nakon hipotermikog aresta trebalo nam je 20 minuta za razdvajanje svih krvnih ila, to znai da smo potroili barem triput vie vremena od planiranog. Tu situaciju nismo mogli predvidjeti jer je tlak u podruju ovog vaskularnog jezera bio toliko visok da je otplavio kontrast tijekom angiografije. S obzirom na to da smo za razdvajanje krvnih ila potroili dvadeset minuta, ostalo nam je samo etrdeset minuta da zavrimo posao. Na sreu, kardiovaskularni kirurzi pratili su sve i vidjeli izgled sinusa dok sam ga presijecao. Iz osrja su izrezali dijelove odgovarajue veliine i oblika. Premda su radili odoka, ova dvojica su bila toliko spretna da su se dijelovi osrja koje su dali Longu i meni savreno uklapali. Mogli smo ih saiti du operiranog podruja. U jednom trenutku, moda u etrdeset petoj minuti toga sata, znao sam da se pribliava konanica. Ne osvrui se, osjetio sam kako napetost oko mene raste, gotovo kao da pojedinci apu jedan drugome: Hoemo li zavriti na vrijeme? Long je prvi zavrio sa svojim djetetom. Ja sam zavrio nekoliko sekundi prije nego to je krv ponovno potekla djejim ilama. Uspjeli smo. U tom trenutku u prostoriji je zavladala tiina. Bio sam svjestan jedino ritminog brujanja aparata srce-plua. Gotovo je, rekao je netko iza mene. Kimnuo sam glavom i duboko izdahnuo zrak, postavi odjednom svjestan da sam zadravao dah u tim posljednjim kritinim trenucima. Napor je ostavio vidljive tragove na nama, ali nismo se predavali. 178

Kad smo ponovno pokrenuli djeja srca, naili smo na drugu veliku prepreku: snano krvarenje iz svih siunih krvnih ila u mozgu koje smo presjekli tijekom operacije. Krvarilo je sve to je moglo krvariti. Sljedea tri sata inili smo sve to ljudski um moe smisliti da zaustavimo krvarenje. U jednom trenutku bili smo uvjereni da gubimo bitku. Jedna jedinica krvi za drugom prolazila je njihovim tijelima dok nismo iscrpili sve zalihe. Oekivali smo krvarenje jer smo im dali antikoagulanse da bismo mogli koristiti aparat srce-plua. Kad smo ponovno pokrenuli njihova srca, antikoagulansi su jo uvijek djelovali pa smo se u podruju rane suoili s jakim krvarenjem. Njihovi traumatizirani mozgovi poeli su jako naticati to je zapravo pridonijelo zatvaranju nekih ila koje su krvarile, ali nismo eljeli da se zbog toga prekine opskrba krvlju. Najmuniji trenutak nastupio je kad smo saznali da bismo mogli ostati bez zaliha krvi. Rogers je nazvao bolniku banku krvi. ao nam je, ali nemamo pri ruci dovoljno krvi, rekao je glas s druge strane linije. Provjerili smo, nema je vie nigdje u Baltimoreu. Ja u dati svoju krv ako je potrebno, rekao je netko im nas je Mark Rogers izvijestio o razgovoru. Odmah se estero ili osmero ljudi u operacijskoj dvorani ponudilo da na licu mjesta d krv, to je bila plemenita, ali nepraktina gesta. Konano je Hopkinsova banka krvi nazvala ameriki Crveni kri i oni su nam poslali deset jedinica upravo koliko nam je bilo potrebno. Do trenutka kad je operacija zavrila, blizanci su potroili 60 jedinica krvi 10 puta vie od svojeg normalnog volumena krvi. Velike rane na glavi bile su promjera 8 centimetara. Dok se to doga alo, netko iz ekipe bio je u vezi s roditeljima koji su izili iz hotela i sad su bili u ekaonici. Uz nas je bilo i osoblje koje je vodilo rauna o tome da imamo to pojesti tijekom rijetkih prekida. Planirali smo blizancima odmah ugraditi Dufresneove mreice od titana, pomijeane s pastom od zdrobljenih kostiju zajednikih dijelova lubanje. Kad bi mreica bila postavljena, kosti lubanje urasle bi u mreicu i oko nje pa je ne bi trebalo uklanjati. 179

Me utim, morali smo im zaiti kou prije nego to nateeni mozgovi izi u iz lubanje. Pomou barbiturata stavili smo djeake u komu s namjerom da usporimo metabolizam mozga. Onda smo se Long i ja povukli, a u akciju su stupili Dufresne i njegova ekipa za plastinu kirurgiju grozniavo radei i nastojei ponovno saiti kou. Na kraju su sasvim dobro uspjeli na jednom djetetu, dok je na drugom ostalo nekoliko praznina. Dufresne e priekati neku drugu priliku da bi stavio titanske mreice.24 Tako er smo se suoili s problemom nedostatka koe da bismo pokrili glave obaju blizanaca. Benjaminovu glavu privremeno smo zatvorili kirurkom mreicom. Dufresne e planirati drugu operaciju da bi lubanju uinio estetski prihvatljivom ako blizanci nastave s oporavkom. Ako blizanci nastave s oporavkom.

24 Benjamin i Patrick bit e jo 22 puta podvrgnuti operacijama da bi se koa njihove glave u cijelosti zatvorila. Neke od njih napravio sam ja, dok je veinu izveo Dufresne ukljuujui i pokrivanje stranjeg dijela Benjaminove glave posebnim renjevima.

180

20. Ostatak prie

Ako se oporave. U svakoj fazi operacije ovo je bilo osnovno pitanje. O, Boe, tiho sam molio, daj da ive. Daj da uspiju. ak i ako preive operaciju, proi e tjedni prije nego to budemo mogli u potpunosti odrediti njihovo stanje. To e biti vrijeme neprekidne napetosti jer emo stalno oekivati prve znakove oporavka i bojati se da ne otkrijemo znakove oteenja mozga. Da bismo njihovim jako traumatiziranim mozgovima stvorili priliku za oporavak bez trajnih nepoeljnih posljedica, uporabili smo fenobarbitol da ih dovedemo u stanje kome. Fenobarbitol je drastino usporio metaboliku aktivnost njihovih mozgova. Prikljuili smo ih na sustav za odravanje ivota koji je upravljao njihovim krvotokom i disanjem. Mozak im je bio jako edematozan, ali ne vie nego to smo oekivali. Posredno smo pratili nateknue mjerei promjene otkucaja srca i krvni tlak te radili CT-snimke koje su nam dale trodimenzionalnu rendgensku sliku mozga. Operacija je zavrila u 5,15 u nedjelju ujutro. Trajala je dvadeset dva sata. Ali bitka jo nije zavrila. Kad je naa ekipa izila iz operacijske dvorane popraena pljeskom ostalog bolnikog osoblja, Rogers je priao Theresi Binder i s osmijehom na licu upitao: Koje dijete elite prvo vidjeti? Otvorila je usta da odgovori, a oi su joj se ispunile suzama. * * *

181

Kad smo poeli planirati razdvajanje Binderovih blizanaca, ured za odnose s javnou Bolnice Johns Hopkins obavijestio je medije to radimo. To je bila povijesna operacija. Premda to nismo znali, ekaonica i hodnici bili su puni izvjestitelja. Naravno, nitko od njih nije uspio ui u operacijsku dvoranu. Dobro osiguranje koje smo imali u bolnici sprijeilo bi ih u sluaju da su pokuali. Nekoliko radiopostaja svaki je sat emitiralo informacije o tijeku operacije. Naravno, sada su preko medija tisue ljudi iznenada bile ukljuene u ovaj operacijski pothvat. Kasnije sam saznao da su mnogi koji su pratili izvjetaje o operaciji, tijekom dana zastajali i molili se da uspijemo. Kad smo izili iz operacijske dvorane, svladao nas je umor i inilo nam se da emo se onesvijestiti. Neposredno nakon operacije nisam bio sposoban odgovoriti ni na ije pitanje niti sam mogao govoriti o onome to smo uinili. Rogers je odgodio tiskovnu konferenciju za kasno poslijepodne; time nam je dao mogunost da se malo odmorimo i dovedemo u red. U 16 sati, kad sam uao u prostoriju za tiskovnu konferenciju, odjednom sam postao svjestan veliine ove operacije. Prostorija je bila dupkom puna izvjestitelja s kamerama i mikrofonima. Moda izgleda udno, ali kad ovjek radi neki posao bez obzira o emu se radilo teko mu je shvatiti njegovu vanost. Toga poslijepodneva, samo nekoliko sati nakon operacije, moje su misli bile usredotoene na Patricka i Benjamina Bindera. Pozornost koju su mediji posvetili ovoj povijesnoj operaciji bila je posljednja stvar u mojim mislima. tovie, sumnjam da je itko od nas bio spreman na odaziv izvjestitelja i bezbrojna pitanja koja su postavljali. Mora da smo izgledali neobino dok smo stajali ispred svih tih ljudi u izguvanoj odjei, s licima na kojima se ocrtavao umor. Bili smo umorni, ali presretni. Taj prvi korak bio je divovski i mi smo ga uinili. Ali to je bio samo prvi korak na dugome putu. Uspjeh ove operacije nije samo u razdvajanju blizanaca, rekao je Mark Rogers na poetku. Uspjeh je to smo spasili oba djeteta. Dok je Rogers odgovarao na pitanja, ja sam osjeao duboku zahvalnost to sam dio ove sjajne ekipe. Pet mjeseci bili smo kao jedan, svi specijalisti, rjeavajui zajedno isti prob182

lem. Osoblje na djejem odjelu intenzivne njege i savjetnici u djejem centru sura ivali su predivno. Poduprli su nas i proveli bezbrojne sate bez naknade nastojei da operacija uspije. Sluao sam Rogersa kako objanjava pojedine faze operacije i dodao: Sretan sam to smo uspjeli raditi kao ekipa u tako sloenom pothvatu. Sposobni smo uiniti i vie nego to mislimo ako pomaemo jedni drugima. Premda su i drugi odgovarali na pitanja, Mark Rogers, kao glasnogovornik, i ja odgovarali smo na veinu njih. Kad su me izvjestitelji upitali kolika je vjerojatnost da djeaci preive, rekao sam: Vjerojatnost je 50%. Dobro smo promislili itav postupak. Logino, trebalo bi uspjeti, ali isto tako znam da se moe dogoditi neto nepredvi eno kad radite neto to jo nitko nije. Jedan izvjestitelj postavio je pitanje o njihovom vidu: Hoe li moi vidjeti? Obojica? U ovom trenutku to jednostavno ne znamo. Zato? Prvo, rekao sam, blizanci su premali da bi nam to sami rekli. Na to su se neki od nazonih nasmijali. Drugo, nastavio sam, njihov neuroloki status bio je naruen i to e odgoditi mogunost da procijenimo njihov vid. Djeaci dosad jo nisu mogli gledati predmete i slijediti ih pogledom. (Sljedeeg su se dana po cijelome svijetu u novinama mogli vidjeti golemi naslovi BLIZANCI SLIJEPI NA KON OPER ACIJE. Nikad takvo to nismo rekli ni nagovijestili u svojim izjavama. Rekli smo da to sada ne znamo.) Hoe li preivjeti? upitao je drugi. Mogu li ivjeti normalnim ivotom? javio se trei. Sve je u Bojoj ruci, rekao sam. Osim to sam to doista vjerovao, nisam znao to bih drugo rekao. Kad sam iziao iz pretrpane prostorije, shvatio sam da sam rekao sve to je trebalo rei. Premda sam bio pesimist u pogledu ishoda operacije, jo uvijek sam se osjeao ponosnim to sam na medicinskom podruju radio rame uz rame s najboljim strunjacima. Uostalom, kraj operacije nije bio kraj naega ekipnog rada. Postoperativna njega bila je jednako tako spektakularna kao i operacija. U tjednima koji su slijedili sve je potvr ivalo nae zajednitvo. 183

Izgledalo je kao da su svi, od uredskog osoblja na odjelu do bolniara i medicinskih sestara, bili ukljueni u ovaj povijesni trenutak. Bili smo ekipa predivna, udesna ekipa. Patrick i Benjamin Binder ostali su u komi deset dana. To znai da tjedan i pol nitko nije znao nita odre eno. Hoe li ostati u komi? Hoe li imati smetnji? Hoe li se probuditi i otpoeti normalno ivjeti? Svi smo ekali. I pitali se. Vjerojatno se veina nas malo brinula i puno molila. Nije bilo nita neobino to smo ih doveli u stanje kome. I ranije smo primjenjivali taj postupak. Primjerice, djecu s ozbiljnim traumama glave uvedemo u komu da bismo odrali niski intrakranijalni tlak. Stalno smo provjeravali vitalne funkcije blizanaca, pipali renjeve koje smo ugradili da vidimo koliko su napeti. Isprva su bili jako napeti, a onda su se poeli smekavati. To je bio dobar znak koji je govorio da se oteklina smanjuje. Povremeno, kad bi se smanjila koncentracija barbiturata, primijetili bismo neki pokret i rekli: Dobro je, mogu se kretati. U ovim trenucima bio nam je potreban svaki znak nade. Sve je u Bojim rukama, govorio sam i hrabrio se: Tako je uvijek i bilo. Ali jo najmanje tjedan dana, kad god bih odlazio s posla, oekivao sam da e me netko nazvati i rei: Dr. Carsone, jednom je blizanacu stalo srce. Upravo ga reanimiramo. Ni kod kue se nisam mogao opustiti jer sam znao da telefon moe svakog asa zazvoniti i da u uti stranu vijest koje sam se pribojavao. Ne mogu rei da nisam imao povjerenja u Boga ili u nau medicinsku ekipu. Stvar je bila u tome to smo bili na nepoznatom terenu i kao lijenici znali smo da su mogue bezbrojne komplikacije. Stalno sam oekivao loe vijesti. Na sreu, nije ih bilo. Sredinom drugog tjedna odluili smo malo ublaiti komu. Pokreu se, rekao sam nekoliko sati kasnije, zastavi da ih pogledam. Gledajte! Pokrenuo je lijevo stopalo! Pogledajte! Bili smo izvan sebe od radosti, gotovo kao novopeeni roditelji koji moraju istraiti svaki centimetar svojih malih beba. Svaki trenutak, od zijevanja do micanja prstiima na nogama, bio je razlogom slavlja u cijeloj bolnici. 184

A onda je doao trenutak koji je mnogima od nas natjerao suze na oi. Toga dana, im je prestalo djelovanje barbiturata, oba su djeaka otvorila oi i poela gledati okolo. On vidi! Obojica vide! Gleda u mene! Pogledajte gledajte to se doga a kad maem rukom! Zvuali bismo ludo svakome tko nije znao za petomjesenu pripremu, rad, brigu i zabrinutost. Bili smo izvan sebe od radosti. U danima koji su slijedili, zatekao bih sebe kako se pitam: Je li ovo stvarno? Da li se ovo stvarno doga a? Nisam oekivao ni da e preivjeti prva 24 sata, a oni su svakog dana lijepo napredovali. Boe, Hvala Ti, hvala Ti, stalno sam ponavljao. Znam da je Tvoja ruka u svemu ovome. Imali smo neke postoperativne probleme, ali nita to ne bismo mogli brzo rijeiti. Djeji anesteziolozi vodili su odjel intenzivne njege. Ljudi koji su uloili nevjerojatno puno vremena u ovu operaciju, i poslije operacije su vodili brigu o njima pa su tako stvarno bili upueni u sve. A onda su se pojavila pitanja u vezi s njihovim neurolokim sposobnostima. to e moi raditi? Mogu li nauiti puzati? Hodati? Vriti normalne aktivnosti? Patrick i Benjamin iz tjedna u tjedan radili su sve sloenije pokrete te reagirali na podraaje. Patrick je doao do toke kad se igrao s igrakama okreui se s jedne strane na drugu, dobro se sluei nogama. Me utim, jednog dana, otprilike tri tjedna prije odlaska u Njemaku, Patrick je, na nesreu, aspirirao (usisao) hranu u plua. Medicinska sestra pronala ga je u respiratornom arestu. Njezina brza reakcija omoguila je ekipi hitne slube da ga spasi, ali nitko nije znao koliko dugo nije disao. Ve je bio plav. Nakon toga vie nije bio isti. Znali smo, naalost, da to ukazuje na neki oblik oteenja mozga, ali nismo znali u kojoj mjeri. Mozak ne smije ostati bez kisika vie od nekoliko sekundi. U vrijeme kad su blizanci napustili Johns Hopkins, Patrick je, unato nezgodi s guenjem, dobro napredovao. I Benjamin je sasvim dobro napredovao, iako su njegove reakcije isprva bile sporije. Ubrzo je i on inio isto to i Patrick prije nezgode s guenjem, kao to je prevrtanje s boka na le a. Naalost, budui da su roditelji nainili ugovor s asopisom Bunte, ne mogu nita napisati o razvoju blizanaca nakon 185

njihova odlaska s Johns Hopkinsa. Znam da su 2. veljae 1989. dva razdvojena i veoma voljena blizanca proslavila drugi roendan.

186

21. Obiteljske stvari

Candyn glas s prizvukom hitnosti probudio me iz dubokog sna u dva sata ujutro. Ben! Ben! Probudi se! Zaronio sam jo dublje u jastuk. Prethodni dan bio je zamoran. Proveo sam taj dan 26. svibnja 1985. u naoj crkvi jer sam bio ukljuen u organiziranje natjecanja u tranju koje smo nazvali Zdrav izbor. Pozvali smo sudionike da pretre jedan, pet ili deset kilometara. Drugi lijenici i ja izvrili smo jednostavan pregled i utvrdili zdravstveno stanje natjecatelja, dok su strunjaci govorili o zdravom nainu ivota i prednostima tranja. Candy, koja je bila u posljednjem mjesecu trudnoe, prehodala je jedan kilometar. Sad me je gurkala i govorila: Imam trudove. Prisilio sam se da otvorim oi. U kojim razmacima? Svake dvije minute. Trebao je samo trenutak da mi ova informacija dopre do mozga. Obuci se, zapovjedio sam iskaui iz kreveta. Imali smo pola sata vonje automobilom do Hopkinsa. Na prvi sin, ro en u Australiji, rodio se nakon osam sati trudova. Raunali smo da e se drugi roditi malo bre. Bolovi su poeli prije nekoliko minuta, rekla je, spustila noge na pod i izvukla se iz kreveta. Na pola puta iz sobe Candy je zastala. Ben, trudovi su sve ei. Glas joj je bio tako smiren kao da komentira vrijeme. Ne sjeam se to sam odgovorio. Bio sam prilino smiren; jo uvijek sam se oblaio. Mislim da se pora am, rekla je Candy. Sada. Jesi li sigurna? Skoio sam, zgrabio je za ramena i pomogao joj da se vrati u krevet. Ve sam vidio djetetovu glavu. Leala je mirno i tiskala. Osjeao sam se odlino i nisam bio 187

posebno uzbu en. Ona se ponaala kao da ra a svaki drugi mjesec. Sjeam se da sam bio zahvalan za iskustvo u pora anju djece, svjestan da su ona dola na svijet u boljim okolnostima. Nakon nekoliko minuta uhvatio sam bebu. Djeak, rekao sam. Jo jedan djeak. Candy se pokuala nasmijeiti, ali su se trudovi nastavili. ekao sam da izi e posteljica. Moja je majka stanovala kod nas pa sam joj doviknuo: Majko, donesi runike! Nazovi hitnu! Nakon toga sam se pitao nije li moj glas zvuao kao da se radi o velikoj hitnosti. Kad je posteljica izila, rekao sam: Treba mi neto ime u stisnuti pupanu vrpcu. ime da to uinim? Glavna briga bila mi je kako da stegnem pupanu vrpcu, a nisam imao pojma to bih mogao upotrijebiti. Ne odgovarajui na moje pitanje, Candy se izvukla iz kreveta i prilino sigurno otila u kupaonicu da bi se odmah vratila s velikom ukosnicom. Stavio sam je na pupanu vrpcu. U tom sam trenutku uo kako dolazi osoblje hitne pomoi. Uzeli su Candy i nae novoro ene, kojemu smo dali ime Benjamin Carson Mla i, i odvezli ih u bolnicu. Kasnije su me prijatelji pitali: Jesi li naplatio poro aj? * * * Previe sam zaposlen, rekao sam sebi po stoti put. Neto moram promijeniti. Bilo je to kao jeka, slina onoj koja se odbija od zida, reenice koju sam ve ponovio toliko puta. Ovaj put sam znao da moram napraviti promjenu. Kao i drugi u Hopkinsu, i ja sam se naao pred ozbiljnom dilemom u vezi s aktivnom neurokirurkom karijerom. Raditi u klinikoj bolnici zahtijevalo je vie vremena i posveenosti pacijentima nego da sam imao privatnu praksu. Kako da naem dovoljno vremena za svoju obitelj? pitao sam se. Na nesreu, neurokirurgija je vrlo nepredvidljivo podruje. Nikad ne znamo kad e se pojaviti problemi, a mnogi od njih su izuzetno sloeni i zahtijevaju puno vremena. ak i ako bih se potpuno posvetio klinikoj praksi, jo uvijek bih imao previe radnih sati. Kad tome dodam potrebu za stalnim laboratorijskim istraivanjima, pisanjem strunih radova, pripre188

manjem predavanja i daljnjem ukljuivanju u akademske projekte, a u novije vrijeme i motiviranjem mladei, za sve to nemam dovoljno vremena ni da radim cijeli dan. To je znailo da e svako podruje mojeg ivota trpjeti ako neto ne poduzmem. Danima sam razmiljao o svojem dnevnom rasporedu, obvezama, vrijednostima i o onome to bih mogao izostaviti. Uivao sam u svemu to sam radio, ali sam bio svjestan da ne mogu raditi sve. Prvo, zakljuio sam da prednost ima moja obitelj. Najvanije mi je da budem dobar suprug i otac. Vikende u rezervirati za svoju obitelj. Drugo, ne smijem zapustiti ni svoje poslove na klinici. Odluio sam uiniti sve da budem to bolji neurokirurg i da pridonesem koliko najvie mogu zdravlju svojih pacijenata. Tree, elio sam posluiti kao primjer mladima. Premda vjerujem da su odluke bile ispravne, nije ih bilo lako provesti. Morao sam za sve odrediti vrijeme, odrei se onoga to sam s veseljem radio, ak i onoga to e mi pomoi u napredovanju. Primjerice, volio bih vie toga objavljivati iz podruja medicine, iznositi ono to sam nauio i baciti se intenzivnije na istraivanja. Svi ali su mi se javni nastupi i bilo je sve vie prilika da govorim na nacionalnim skupovima. Naravno, to e mi pomoi da bre napredujem u akademskom smislu. Na sreu, i ovako se dosta toga doga alo, ali ne tako brzo kako bi ilo da sam tome posvetio vie vremena. Tako er mi je bilo vano da provedem vie vremena u crkvi. Sad sam starjeina adventistike crkve u Spencervilleu. Usto sam i direktor Odjela za zdravlje i umjerenost, to znai da sam zaduen za posebne programe i koordiniranje rada drugih zdravstvenih djelatnika u naoj crkvi. Ako smo, primjerice, pokrovitelji maratona, ja pomaem u organizaciji takvog doga aja i organizaciji zdravstvenih pregleda. Naa Crkva naglaava vanost zdravog naina ivota pa me u vjernitvom promiem asopise sa zdravstvenom tematikom kao to su Vibrant Life i Health. Tako er sam i voditelj jednog razreda subotnje kole u kojemu raspravljamo o kranskim temama i njihovom utjecaju na na svakidanji ivot. Prvi korak prema rastereenju radnog vremena dogodio se 1985. Imali smo toliko posla u bolnici da smo morali uzeti 189

jo jednog djejeg neurokirurga. On je preuzeo dio tereta koji je leao na meni. Uzeti drugog ovjeka bilo je za Hopkins veliki korak, jer od osnutka ove ustanove u prolom stoljeu djeji odjel je uvijek imao samo jednog neurokirurga. ak je i danas malo ustanova koje me u osobljem imaju dva takva strunjaka. U Hopkinsu imamo tri neurokirurga zbog velikog opsega posla, a ne vidimo znakove smanjivanja. Dodatno osoblje nije rijeilo moju dilemu. Poetkom 1988. godine shvatio sam da koliko god marljivo i djelotvorno radio, nikad neu zavriti posao, ak da u bolnici ostanem i do ponoi. I tada sam donio odluku takvu odluku koju u, uz Boju pomo, moi provesti. Odlazit u kui svake veeri u devetnaest, a najkasnije u dvadeset sati. Tako u barem vidjeti djecu prije nego odu na spavanje. Ne mogu sve zavriti, rekao sam Candy koja me je sve vrijeme podupirala. Nemogue je. Uvijek ima jo neega to bi trebalo uiniti. Prema tome, mogu ostaviti nedovren posao u devetnaest umjesto u dvadeset jedan sat. Drim se ovog rasporeda. Zavravam posao u bolnici u devetnaest i trideset i vraam se u ordinaciju dvanaest sati kasnije. Jo uvijek je to dug dan, ali za lijenika je razumno raditi jedanaest do dvanaest sati. Ali ostati na poslu etrnaest i sedamnaest sati nije razumno. Kako su dolazile ponude za predavanja, javila se i potreba za putovanjem. Kad idem na veu udaljenost, vodim sa sobom i obitelj. Kad djeca krenu u kolu, i to e se morati promijeniti. Zasad, kad god me pozivaju da govorim, pitam mogu li mi osigurati prijevoz i smjetaj i za obitelj. Nadamo se da e moja majka uskoro doi ivjeti k nama za stalno, pa e ona moi voditi brigu o djeci dok Candy i ja putujemo. Bez obzira na to koliko sam zaposlen i koliko ljudi rauna na mene, mislim da e biti dobro za Candy i mene da budemo zajedno sami. Bez njezine potpore moj ivot ne bi bio uspjean kao to jest. * * * Prije vjenanja rekao sam Candy da e esto biti sama. Volim te, ali elim postati lijenik, a to znai da u biti jako zaposlen. Ako postanem lijenik, bit u stalno u pokretu i 190

zbog toga u puno izbivati. Ako se s tim moe pomiriti, moemo se vjenati, ali ako ne moe, inimo pogreku. Izdrat u, rekla je. Jesam li zvuao sebino? Je li moj idealizam zamaglio posveenost eni koja e postati moja supruga? Moda je odgovor potvrdan na oba pitanja, ali bio sam realan. Candy je izuzetno dobro podnosila moju odsutnost. Moda zato to je sigurna u sebe i zna da me moe poduprijeti. Zahvaljujui njoj, lake izlazim na kraj sa zahtjevima koji se postavljaju pred mene. Dok sam jo bio staist i mla i specijalizant, rijetko sam bio kod kue jer sam radio po sto do sto dvadeset sati tjedno. Jasno, Candy me rijetko vi ala. Nazvao bih je, i ako bi imala nekoliko slobodnih minuta, donijela bi mi obrok. Dok bih jeo, mogli smo provesti nekoliko minuta zajedno prije nego to bi se vratila kui. U tom razdoblju Candy je odluila nastaviti kolovanje. Rekla je: Ben, svake sam veeri sama, pa i ja bih mogla neto raditi. Candy je jako kreativna i zna to iskoristiti. U jednoj crkvi osnovala je pjevaki zbor, u drugoj instrumentalni sastav. Tijekom naeg jednogodinjeg boravka u Australiji osnovala je pjevaki zbor i instrumentalni sastav. Danas imamo troje djece. Rhoeyce se rodio 21. prosinca 1986., pa smo sada peterolana obitelj. Odrastao sam bez oca i ne elim da moji sinovi tako odrastaju. Jako je vano da me poznaju, a ne samo da vide moju sliku u albumu, u asopisu ili na televiziji. Moja supruga i moja djeca najvaniji su dio mojeg ivota.

191

22. Razmiljaj o velikim stvarima

Candy i ja imamo san koji dosad jo nismo ostvarili. Sanjamo o tome da osnujemo nacionalni fond za stipendiranje mladih studenata koji imaju sposobnosti, ali nemaju novca. Stipendija bi im pomogla da steknu onu vrstu obrazovanja koju ele, u bilo kojoj ustanovi u kojoj bi se eljeli kolovati. Veina dobrotvornih fondova previe je politiki orijentirana i previe ovisi o vezama ili potpori utjecajnih osoba. Nas dvoje sanjamo o stipendijskom programu koji e prepoznati prave talente na bilo kojem podruju. Sanjamo o tome da prona emo mlade nadarene ljude koji zasluuju da im se prui prilika, a koji inae ne bi mogli uspjeti jer nemaju dovoljno novca. Volio bih da mogu uiniti neto to e ostvariti na san. U svojem svakidanjem ivotu primjenjujem naelo R AZMILJAJ O VELIKIM STVARIMA. elio bih ubudue vidjeti tisue zaslunih ljudi, bez obzira na rasu, koji zahvaljujui svojim talentima i posveenosti dolaze na vodea mjesta. To mogu ostvariti oni koji znaju to hoe i posveeni su onome to rade. to je klju uspjeha? upitao me neki tinejder s afrofrizurom. To nije bilo novo pitanje. uo sam ga toliko puta da sam odgovor osmislio u obliku akrostiha.25 Razmiljaj o velikim stvarima, odgovorio sam mu.

25

Na engleskom: THINK BIG.

192

R AZMILJAJ O VELIKIM STVARIMA TALENT Nauite prepoznati i prihvatiti svoje od Boga dane talente (a svi ih imamo). Razvijte ih i upotrijebite u zvanju koje ste izabrali. Sjetite se da vam talent daje veliku prednost u odnosu na druge ako iskoristite ono to vam je Bog dao. VRIJEME Nauite da je vrijeme vano. Ako nikad ne kasnite, ljudi se mogu osloniti na vas. Tako postajete pouzdani. Nauite ne gubiti vrijeme, jer je vrijeme novac i vrijeme je trud. Znati upotrijebiti vrijeme tako er je dar. Nekim je ljudima Bog dao sposobnost da znaju upravljati vremenom. Mi ostali to moramo nauiti. I moemo! NADA Ne hodajte tuna lica, kao da oekujete da e se dogoditi neka katastrofa. Oekujte da doivite neto lijepo. POTENJE Ako uinite neto to nije poteno, morate uiniti jo neto nepoteno da biste ono prvo prikrili pa vam ivot postaje jako sloen. Kao kad laete. Ako ste poteni, ne morate se sjeati to ste rekli posljednji put. Govoriti uvijek istinu ivot ini zaudno jednostavnim. NASTOJTE PRONIKNUTI U SR STVARI Sluajte i uite od onih koji su ve bili tamo kamo vi namjeravate poi. Uite na njihovim pogrekama da ih ne biste ponovili. itajte dobre knjige kao to je Biblija, budui da one vode do novih spoznaja. BUDITE LJUBAZNI Budite ljubazni prema ljudima, prema svim ljudima. Ako ste ljubazni prema njima, i oni e biti ljubazni prema vama. Mnogo je manje snage potrebno da biste bili ljubazni, nego neljubazni. Biti ljubazan, prijateljski raspoloen i usluan zahtijeva manje snage i smanjuje napetost. 193

ZNANJE Znanje je klju za samostalan ivot, klju za sve vae snove, nade i tenje. Ako na nekom podruju imate znanje, a posebice ako imate znanje vee od drugih, postat ete neprocjenjivi pa ete sami moi odre ivati svoju cijenu. KNJIGE Naglaavam da je aktivno uenje putem itanja bolje od pasivnog sluanja predavanja ili gledanja televizije. Dok itate, va um mora raditi da prepozna slova i povee ih u rijei. A rijei se oblikuju u misli i pojmove. Osoba s dobrim itateljskim navikama slina je prvaku u dizanju utega. Prvak nije jednog dana uao u gimnastiku dvoranu i poeo dizati uteg od 250 kg. Poeo je jaati miie dizanjem lakih utega stalno vjebajui i pripremajui se za tee terete. Tako je i s naim umnim sposobnostima. Svoj um razvijamo itanjem, razmiljanjem, vlastitim promiljanjem. TEMELJITO UENJE Oni koji povrno ue, mogu sve natrebati za ispit, ali nakon dva tjedna vie nita ne znaju. Oni koji ue temeljito, ustanovit e da steeno znanje postaje dijelom njih. Oni bolje razumiju sebe i svijet oko sebe. Oni nastavljaju graditi na prije steenom razumijevanju prikupljajui nove podatke. BOG Nikad nemojte postati preveliki za Boga. Nemojte Ga ukloniti iz svojeg ivota. Obraanje mladima obino zavravam rijeima: Ako ovo zapamtite, ako nauite R AZMILJATI O VELIKIM STVARIMA, nita na zemlji ne moe vas sprijeiti da uspijete u onome to ste odluili. Svoje brige za mlade, posebice za one koji nemaju mogunosti za kolovanje, postao sam svjestan onog ljeta kad sam regrutirao studente za Yale. Kad sam vidio njihove bodove nakon provjere znanja i primijetio kako je malo onih koji su se pribliili granici od 1200 bodova, raalostio sam se. Tako er 194

mi je smetalo to sam iz vlastitog iskustva odrastanja u Detroitu znao da bodovi ne pokazuju uvijek koliko mladi znaju. Sreo sam mnogo pametnih mladih ljudi koji su brzo shvaali, pa ipak su zbog niza razloga proli loe na testu akademskih sklonosti. Neto nije u redu s drutvom, rekao sam vieput Candy, iji sustav onemoguuje ljude da napreduju. Uz pravu pomo i poticaj, mnoga djeca u nepovoljnom poloaju mogla bi postii vrhunske rezultate. Obeao sam sebi da u u svakoj prilici koja mi se prui ohrabriti mlade. Kad sam postao poznatiji i poeo dobivati vie poziva za predavanja, odluio sam da e moja stalna tema biti poduavanje mladih kako da sebi postave ciljeve i ostvare ih. Danas dobivam toliko poziva da ne mogu ni priblino sve prihvatiti. Pa ipak pokuavam uiniti koliko mogu za mlade ne zanemarujui svoju obitelj i dunosti na Johns Hopkinsu. Jako mi smetaju neke stvari vezane uz ameriku mlade. Evo jedne od njih. Smeta mi koliko mediji istiu sport u kolama. Previe je mladih koji svu svoju energiju i vrijeme troe na koarkakim igralitima oekujui da e postati Michael Jordan. Ili sve svoje snage ulau u to da postanu Reggie Jackson na bejzbolskom ili O. J. Simpson na nogometnom igralitu. ele zaraditi milijun dolara godinje ne shvaajui koliko je malo onih koji uspiju zaraditi toliki novac. Ova djeca zavravaju tako to jednostavno prokockaju ivot. Ako mediji ne istiu sport, istiu glazbu. esto ujem skupine a mnoge od njih su odline koje daju sve od sebe da se izdignu u velikoj konkurenciji, ne shvaajui da se samo jedna od 10 000 skupina uspijeva popeti na sam vrh. Umjesto da sve svoje vrijeme i sve svoje snage posvete sportu ili glazbi, ova djeca ovi pametni, nadareni mladii i djevojke trebali bi provoditi vrijeme s knjigama izgra ujui sebe i pripremajui se za zvanje kojim e se baviti kad odrastu. Krivim medije to potiu ove grandiozne snove. Dosta sam vremena proveo u razgovoru sa studentima prve godine pokuavajui im pomoi da shvate kako su obvezatni, prema drutvenoj zajednici iz koje su ponikli, da postanu to bolji mogu. Kad idem u kole i govorim mladima, pokuavam im pokazati ime se sve mogu baviti i da im to moe osigurati dobar 195

ivot. Pozivam ih da oponaaju odrasle ljude koji su uspjeni u razliitim zvanjima. Uspjenim strunjacima kaem: Otvorite mladima svoj dom. Pokaite im automobil koji vozite, pustite da vide da je i va ivot lijep. Pomozite im da razumiju to sve trebaju uiniti da bi jednog dana i oni tako dobro ivjeli. Objasnite im da i bez sporta i glazbe postoje brojni naini da uspiju u ivotu. Mnotvo mladih je strano naivno. uo sam mnoge kako govore: Bit u lijenik ili: Bit u pravnik, ili moda: Bit u predsjednik kompanije. Ali oni nemaju pojma to sve trebaju uiniti da bi postigli takav cilj. Razgovaram i s roditeljima, nastavnicima i svima koji su na neki nain povezani s drutvenom zajednicom pozivajui ih da svoju pozornost usmjere na potrebe ovih tinejdera. Ova djeca moraju nauiti kako da ostvare promjenu u svojem ivotu. Njima je potrebna pomo. Inae stvari nikad nee krenuti nabolje. Samo e postati gore. Evo primjera. U svibnju 1988. detroitski News objavio je u svojem nedjeljnom prilogu lanak o meni. Proitavi lanak, pisao mi je jedan ovjek. Bio je socijalni radnik i imao je trinaestogodinjeg sina koji je tako er elio postati socijalni radnik. Ali stvari su krenule loe. Otac je sudskim putem izbaen iz kue, a onda je izgubio posao. On i sin ivjeli su od danas do sutra; cijeli svijet okrenuo mu se naopako. Bio je toliko potiten da je pomiljao na samoubojstvo. A onda mu je dospio u ruke detroitski News i proitao je lanak. Pisao mi je: Vae je iskustvo jednostavno okrenulo moj ivot i dalo mi nadu. Va me primjer potaknuo da nastavim i da u ivot ponovno uloim sve svoje snage. Sada imam novi posao i stvari se poinju mijenjati. Va mi je lanak promijenio ivot. Tako er sam primio niz pisama od uenika iz raznih kola koji su imali lo uspjeh, ali su, zahvaljujui tome to su itali o meni, gledali me na televiziji ili sluali moja predavanja, odluili udvostruiti napore. Oni se trude da naue, a to znai da e sigurno uspjeti. Jedna samohrana majka pisala mi je da ima dva sina; jedan je elio postati vatrogasac, a drugi lijenik. Rekla je da su svi proitali moju priu i oduevili se. Kad je saznala kako mi je majka pomogla da promijenim ivot, odluila je vratiti se u 196

kolu. U vrijeme kad mi je pisala, bila je primljena na Pravni fakultet. Njezina su djeca bitno poboljala ocjene i dobra su u koli. Veselim se kad primim ovakva pisma. U Old Court Middle School u predgra u Baltimorea osnovan je Klub Bena Carsona. U klub se mogu ulaniti uenici koji su odluili da tjedno nee gledati vie od tri televizijske emisije i da e proitati najmanje dvije knjige. Kad sam posjetio ovu kolu, uinili su neto neobino. lanovi kluba doli su do mojih biografskih podataka i odrali natjecanje. Pobijedili su uenici koji su ispravno odgovorili na veinu pitanja o meni. Prigodom mojeg posjeta est pobjednika izilo je na pozornicu i odgovaralo na pitanja o meni i mojem ivotu. Sluao sam, iznena en koliko su toga znali, osjeajui poniznost to sam svojim ivotom dotaknuo njihov ivot.

PRIJEVOD UPITNIKA: Uputa: Oznaite jedan kvadrati Pitanje: Kome se najvie divite? Michaelu Jacksonu Larryju Birdu Dr. Benu Carsonu Ronaldu Reaganu P. S. ak I oni s pola mozga mogu na ovo odgovoriti. Jimmie Hankey

197

Dok posjeujem razna mjesta, jo uvijek mi se ini nestvarnim da su ljudi oduevljeni to me vide. Premda to ne razumijem u potpunosti, svjestan sam da, pogotovo za crnce u ovoj zemlji, predstavljam neto to mnogi za itavog ivota nee iskusiti osobu koja se u tehnikom i znanstvenom podruju uspela na sam vrh. Priznat sam zbog svojih akademskih i medicinskih dostignua, a ne zato to sam sportska zvijezda ili zabavlja. Premda se ne doga a esto, ipak se doga a i to me podsjea da nisam nikakav izuzetak. Primjerice, imam prijatelja, Freda Wilsona, koji je inenjer u Detroitu. On je crnac i automobilska kompanija Ford smatra ga jednim od svojih osam najboljih inenjera u svijetu. On je nevjerojatno pametan i izvanredno obavlja svoj posao, ali malo njih zna za njegova dostignua. Kad se pojavljujem u javnosti, rado razmiljam o svojem vlastitom ivotu i ivotu svih onih koji su pokazali da iako pripadaju manjini mogu postii vrhunska dostignua. Mnogim studentima kojima se obraam esto govorim o Fredu Wilsonu i drugim strunjacima crncima koji ne izazivaju pozornost medija. Bavite li se podrujem kojim se ja bavim, i to u Johns Hopkinsu, i ako se trudite koliko najvie moete, teko ete se skriti. Kad netko od nas ovdje uini neto izuzetno, mediji to otkriju i glas se iri. Poznajem mnoge strunjake u manje razvikanim podrujima, koji su uinili znaajne stvari, a malo tko zna za njih. Jedan od mojih ciljeva jest upoznati tinejdere s ovim izuzetno talentiranim pojedincima da bi pred sobom imali razne uzore. Kad mladi imaju dobre uzore, oni mogu promijeniti svoje planove i pogled usmjeriti prema viim ciljevima. Drugi mi je cilj potaknuti tinejdere da se suoe sa sobom i prepoznaju talente koje im je Bog dao. Svi mi imamo neke sposobnosti. Uspjeh u ivotu sastoji se u prepoznavanju i iskoritavanju nae sirovine. Ja sam dobar neurokirurg. To nije hvalisanje, ve priznavanje uro ene sposobnosti koju mi je Bog dao. Poeo sam s odlunou i uporabom svojih nadarenih ruku, a nastavio vjebanjem i otrenjem sposobnosti. R AZMILJATI O VELIKIM STVARIMA i koristiti se svojim talentima ne znai da usput neemo imati potekoa. Hoemo 198

 svi emo se sretati s potekoama. Od naina na koji im prilazimo zavisi kako emo zavriti. Ako tekoe na putu budemo smatrali preprekama, prestat emo pokuavati. Ne mogu uspjeti, jadikujemo. Oni nam ne daju da napredujemo. Me utim, ako na tekoe budemo gledali kao na prepone, moemo ih preskoiti. Uspjeni ljudi nemaju manje problema. Oni su jednostavno odluili da ih nita nee zaustaviti u njihovom napredovanju. Bez obzira na to koji put izabrali, ako shvatimo da nas svaka prepreka koju preskoimo jaa i priprema za sljedeu, ve smo na putu da uspijemo.

199

Sadraj
Predgovor ............................................................................... 5 Uvod ....................................................................................... 7 Poglavlje 01: Poglavlje 02: Poglavlje 03: Poglavlje Poglavlje Poglavlje Poglavlje Poglavlje Poglavlje Poglavlje Poglavlje Poglavlje Poglavlje Poglavlje Poglavlje Poglavlje Poglavlje Poglavlje Poglavlje Poglavlje Poglavlje Poglavlje 04: 05: 06: 07: 08: 09: 10: 11: 12: 13: 14: 15: 16: 17: 18: 19: 20: 21: 22: Zbogom, tata .............................................. 9 Noenje tereta ............................................. 14 Osmogodinjak ............................................. 19 Dvije pozitivne stvari .................................. 26 Veliki problem ............................................. 37 Grozna narav ............................................... 45 Trijumf u ROTC-u ........................................ 51 Izbor koleda ............................................... 60 Promjena pravila ......................................... 68 Ozbiljan korak ............................................. 78 Jo jedan korak naprijed ............................. 90 Konano samostalan .................................. 100 Posebna godina ......................................... 111 Djevojica Maranda ................................... 121 Slomljeno srce ........................................... 129 Mala Beth ................................................... 140 Tri posebna djeteta ................................... 149 Craig i Susan .............................................. 156 Razdvajanje blizanaca ................................ 170 Ostatak prie ............................................. 181 Obiteljske stvari ......................................... 187 Razmiljaj o velikim stvarima ................... 192

200